GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO

UVODNA RAZMATRANJA

1. POJAM I PREDMET GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Građansko procesno pravo obuhvata 2 vrste procesnih normi: organizacione i funkcionalne. Organizacionim se ustanovljavaju sudovi-organizacija, sastav i nadležnost. U funkcionalne spadaju pravila kojima se uređuje postupak.

Izvori građanskog procesnog prava mogu se podijeliti na formalne i faktičke. Formalni su ustav, zakoni i podzakonski akti. U faktičke spadaju sudska praksa (iudicatura) i pravna nauka (iuris prudens).

2. METODI OSTVARIVANJA GRAĐANSKOG PRAVOSUĐA

GPP je grana prava, a građanski postupak je njen predmet. Kao grana prava, GPP je skup normi, ustanova i propisa povezanih u jednu logičku cjelinu. Građanski postupak se sastoji od sistema radnji koje se nazivaju procesno-pravnim radnjama. Postoji više vrsta građanskih postupaka, od kojih su se neki razvili u samostalne građanske postupke. To su: parnični, vanparnični i izvršni postupak.

Sadržaj sudske funkcije u parničnom postupku je u odlučivanju, koje se sastoji u tome da se na utvrđeno činjenično stanje primjenjuje odgovarajuća pravna norma sa ciljem zaštite ugroženog ili povrijeđenog prava. U vanparničnom postupku sadržaj sudske funkcije primarno je u uređivanju, stvaranju i mijenjanju građanskopravnih odnosa. Sadržaj sudske funkcije u izvršnom postupku je u egzekutivnom postupanju suda kao državnog organa. Tu se postiže ostvarenje prava na način što se subjekt obaveze u propisanoj formi prisiljava da udovolji obavezi utvrđenoj u izvršnoj sudskoj odluci ili nekoj drugoj izvršnoj ispravi.

3. MJESTO GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA

GPP je u najbližoj vezi sa ustavnim, građanskim materijalnim pravom, te krivičnim i upravnim pravom.

Odnos prema ustavnom pravu. Ustavima se vršenje sudske funkcije povjerava redovnim sudovima, a utvrđuju se i osnovni principi organizacije sudova i sudske funkcije (zakonitost, sudska nezavisnost, zbornost, dvostepenost itd). Svi ovi principi se konkretiziraju kroz norme procesnog prava. Načelo sudske nepristrasnosti i načelo kontradiktornosti su dva najvažnija principa koji su na nivou ustavnih načela, a zastupljeni su u normama organizacionog i funkcionalnog procesnog prava.

Odnos GPP prema materijalnom građanskom pravu. Do odvajanja GPP od građanskog materijalnog prava došlo je tek u 19.vijeku. Razlikovanje procesnog od materijalnog građanskog prava ima kako teorijski, tako i praktični značaj. Npr. procesne radnje se ne ispituju u pogledu njihove valjanosti kao poslovi građanskog prava, već u pogledu njihove dopuštenosti. Kad je procesna radnja dopuštena, ona neće uvijek samim svojim preduzimanjem proizvesti dejstvo. Osim toga, u pogledu teritorijalnog važenja normi procesnog prava uvijek važi načelo lex fori, a u pogledu važenja normi materijalnog prava načelo lex causae.

Odnos građanskog postupka prema materijalnom pravu. Predmet materijalnog prava su norme kojima se reguliše nastanak, promjena i prestanak pravnih odnosa. Predmet normi procesnog prava je utvrđivanje organa kojima se povjerava vršenje pravozaštitne funkcije i postupak u kome se ostvaruje ta funkcija. Obje vrste normi imaju isti krajnji cilj: ostvarenje utvrđenog pravnog poretka u društvenim odnosima. Zato je postupak neodvojiv od materijalnog prava, čijem ostvarenju služi. Istovremeno, postupak posjeduje i relativnu samostalnost u odnosu na materijalno pravo, jer kao pravosudna institucija doprinosi ostvarivanju i daljem razvoju postojećeg pravnog poretka, a time i ukupnih društvenih odnosa.

Forma i formalizam u postupku. Pravu je svojstvena forma zbog toga što bez forme ne bi moglo ostvarivati svoju osnovnu funkciju – obezbjeđenje stabilnosti i sigurnosti pravnog poretka. U procesnom pravu je pravna forma još više izražena. Radnje kojima subjekti postupka ostvaruju svoja procesna prava i obaveze se preduzimaju u zakonom propisanim oblicima, tj. na području procesnog prava važi princip stroge forme. S druge strane, na području materijalnog prava važi princip slobodne forme.

2

Princip stroge forme u parničnom postupku je u službi ostvarenja tri osnovna cilja: zakonitost, pravna sigurnost i efikasnost. Pravna forma prerasta u formalizam onda kad postane sama sebi svrhom, tj. kad prestane služiti naprijed navedenim ciljevima.

Odnos između GPP i upravnog prava. Parnični postupak je najstarija pravna institucija, iz čijeg okvira se izdvojio prvo krivični, a u novije vrijeme i upravni postupak. U upravnom postupku prisutne su mnoge institucije koje se ne razlikuju od instituta građanskog postupka. Osim toga, nema jasnog razgraničenja između parničnog i upravnog postupka, kakvo npr.postoji između građanskog i krivičnog postupka zahvaljujući određenosti krivično-pravnog predmeta. Neka obilježja na osnovu kojih se mogu uočiti razlike između upravnog i građanskog postupka su:

1. Po jednom shvatanju, bitno obilježje građanskopravnog odnosa je u jednakosti subjekata, za razliku od upravnopravnog odnosa u kome je na jednoj strani državni organ kao nosilac vlasti kome je druga strana potčinjena. Ovaj kriterij se smatra nedovoljnim, jer se državni organi mogu pojaviti kao ravnopravne stranke u međusobnom odnosu, ali taj odnos neće samim tim biti građanskopravni. Po drugom shvatanju, bitan kriterij za razlikovanje građanskopravne od upravne stvari je u tome da li u konkretnom slučaju organ državne vlasti vrši ovlaštenja koja su mu zakonom povjerena, ili se javlja kao nosilac prava i obaveza koja ima svaki drugi subjekt.

2. Obzirom da ovi kriteriji nisu dovoljni za kategorijalno razlikovanje, pribjegava se kriteriju formalno-pravnog razgraničenja. Po formalno-pravnom kriteriju, građanskopravnim predmetima se smatraju oni za čije su rješavanje nadležni sudovi u parničnom postupku, a upravnim oni koji se rješavaju u upravnom postupku.

U savremenom pravu se upravna djelatnost i sudska funkcija međusobno približavaju u mnogim aspektima. Za djelatnost upravnih organa, kao i za djelatnost sudova, važi načelo zakonitosti.

Karakteristika odnosa između upravnog i sudskog postupka jeste i međusobno dejstvo akata, tj. dejstvo presude u upravnom postupku i dejstvo upravnog akta u parničnom postupku. Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi stvar koja je već pravnosnažno riješena u upravnom postupku, sud je vezan za odluku upravnog organa u okviru njene pravosnažnosti. Važi i obrnuto. Ovaj princip vezanosti za akte drugog organa je u funkciji očuvanja jedinstva pravnog poretka.

Razgraničenje nadležnosti između sudova i upravnih organa vrši se po pravilima o apsolutnoj nadležnosti: ako je pokrenut parnični postupak, a radi se o upravnopravnoj stvari, sud će se oglasiti apsolutno nenadležnim i odbaciti tužbu. Važi i obrnuto.

Odnos građanskog procesnog prava i krivičnog procesnog prava

Sličnosti i razlike. Sličnosti su uslovljene time što i građansko i krivično pravosuđe vrše jedinstveni sudovi, a razlike time što se funkcija sudova u jednom i drugom postupku ostvaruje u različitim predmetima.

Ono što je zajedničko za krivični i građanski postupak prvenstveno su ustavna načela na kojima je zasnovano organizacijsko i funkcionalno uređenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost, dvostepenost itd. Takođe su im zajednička i načela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske funkcije. To su načela: kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine.

Razlike između krivičnog i građanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet građanskog postupka je raspravljanje i odlučivanje u sporovima iz građansko-pravnih odnosa, a predmet krivičnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o tome da li je učinjeno krivično djelo, da li postoji krivčna odgovornost učinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivično-pravne stvari ima samo ono djelo koje je zakonom utvrđeno kao krivično djelo.

Osim toga, razlike između građanskog i krivičnog postupka manifestuju se i na području nekih načela. Načelo dispozitivnosti i raspravno načelo su specifična načela parničnog postupka. Ona postoje i u krivičnom postupku, ali je njihov domet sasvim neznatan. Građanski postupak tužbom pokreće subjekt osporenog ili povrijeđenog prava, a krivični postupak pokreće javni tužilac po službenoj dužnosti.

3

Ostvarenje krivičnopravnih normi postiže se samo u krivičnom postupku. S druge strane, pravna zaštita povodom povrijeđenog ili osporenog prava može se postići i putem arbitraže. U krivičnom postupku ne postoje ustanove povlačenja tužbe, odricanja od tužbenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev kojima se ostvaruje načelo dispozitivnosti u parničnom postupku.

Vezanost suda u građanskom postupku za presudu donesenu u krivičnom postupku. Postoje 3 situacije u kojima je sud u građanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivičnom postupku. To su slijedeće situacije: - kad je istom radnjom prouzrokovano krivično djelo i neka građanskopravna posljedica;- kad krivično djelo ima karakter prethodnog pitanja u parničnom postupku;- kad presuda donesena u krivičnom postupku ima karakter pravno relevantne činjenice građanskog prava.

Ako ista radnja proizvodi i krivičnopravnu i građanskopravnu posljedicu, titular građanskopravnog ovlaštenja ima 2 alternativne mogućnosti: 1. da raspravljanje i odlučivanje o građanskopravnom zahtjevu pridruži krivičnom postupku (adhezioni postupak);2. da pokrene samostalan građanski postupak.

Ako ako sud u krivičnopravnoj stvari donese oslobađajuću presudu ili obustavi postupak, on ne može odbiti i građanskopravni zahtjev stranke iz adhezionog postupka, već tu stranku upućuje na pokretanje parničnog postupka. Razlog tome je činjenica da je parnični postupak redovni način raspravljanja i odlučivanja o građanskopravnim zahtjevima, pa se samo u tom postupku može donijeti odluka sa dejstvom res iudicata.

Pravosnažna osuđujuća krivična presuda veže sud u parničnom postupku, koji ne može utvrđivati činjenice koje bi isključile odgovornost za štetu uzrokovanu umišljajnim krivičnim djelom. Tada se ne može umanjiti ni naknada štete zbog slabog imovinskog stanja štićenika.

Građanska subjektivna odgovornost je strožija od krivične. U krivičnom pravu po pravilu se odgovara za umišljaj, a izuzetno i za nehat. U građanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zaključno sa objektivnom odgovornošću. Stoga, kad je sud u krivičnom postupku utvrdio postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, onda razlozi pravne sigurnosti i ekonomičnosti, kao i sama logika daju opravdanje za vezanost parničnog suda za činjenice utvrđene u krivičnom postupku. S druge strane, ako je pred krivičnim sudom donesena oslobađajuća presuda, parnični sud nije vezan za nju jer nepostojanje krivične odgovornosti ne znači da istovremeno ne postoji ni građanska odgovornost.

Ako se krivično djelo i krivična odgovornost javljaju u građanskom postupku kao prethodno pitanje, sud u građanskom postupku je vezan za odluku donesenu u krivičnom postupku i to bez obzira na to da li je ona presuđujuća ili oslobađajuća. Npr, nedostojnost za nasljeđivanje nastupa usljed određenih krivičnih djela nasljednika kao npr.umišljajno lišavanje života ostavioca, upotreba sile ili prijetnje u cilju sastavljanja testamenta i sl.

U određenim situacijama se pravosnažnoj presudi u krivičnom postupku daje karakter pravno relevantne činjenice, za koju se veže nastanak određenih pravnih posljedica. Npr.pravosnažna presuda kojom je jedan bračni drug osuđen za krivično djelo kaznom zatvora duže od 3 godine, predstavlja pravno relevantnu činjenicu za koju porodično pravo vežu posljedicu - pravo drugog bračnog druga na razvod.

4

Dio prvi

PARNIČNI POSTUPAK

OPĆA UČENJA

4. POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA

Građanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u građanskopravnim sporovima. Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i porodičnih odnosa, radnih odnosa, te imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih sudova. Obzirom na različite građanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnični postupak je podijeljen na opći i posebne postupke. Propisi općeg postupka primjenjuju se u situacijama za koje ne postoji propis iz nekog od posebnih postupaka.

5. FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA

Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih građanskih prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata. Zaštitom subjektivnih prava istovremeno se ostvaruje i postojeći normativni poredak u društvenim odnosima.

Ius dicere. Sudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka. Svaka sudska presuda, osim što je akt primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme na pojedinačnu društvenu situaciju. Pored zaštitne, postupak ostvaruje i značajnu vaspitnu ulogu. Naime, sud u parničnom postupku utvrđuje uzroke pravnih povreda i izriče sankciju radi njihovog otklanjanja. Ovakvom aktivnošću sud vaspitno utiče na građane da se ponašaju u duhu poštivanja zakona i morala, uz podsticanje stranaka na mirno rješavanje sporova.

6. PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR

Pojmom građanski postupak označava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u građanskopravnim sporovima.

Pojmom parnica označava se konkretan postupak koji se vodi između parničnih stranaka, a povodom određenog tužbenog zahtjeva koji postavlja tužilac i od suda traži zaštitu. Posredstvom parnice se parnični postupak prilagođava potrebama svakog pojedinog predmeta u vršenju sudske funkcije. Parnični postupak je postupak u kome se odlučuje o (ne)postojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojeće činjenično stanje.

Prema najširem shvatanju, spor je svako stanje u pravnim odnosima kada se postavljeni zahtjev sukobljava sa određenim otporom ili suprotstavljanjem. To je uvijek određeni stepen neslaganja između 2 subjekta u pravnom odnosu. Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Subjekti spora mogu svoj spor riješiti sporazumom ili putem arbitraže. Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno-pravnog odnosa. Mada se parnica pokreće povodom spora, ona je u svojoj egzistenciji od njega nezavisna. Građanskopravni odnos povodom kojeg je došlo do parnice može se i ugasiti, ali to samo po sebi neće imati uticaja na postojanje parnice kao procesnopravnog odnosa.

7. SHVATANJA O PRAVNOJ PRIRODI PARNIČNOG POSTUPKA

Parnica kao pravni odnos. Shvatanje o parnici kao pravnom odnosu utemeljio je njemački procesualista Oskar Bulow. Kao pravni odnos parnica nastaje na osnovu mnoštva procesnopravnih radnji i procesnopravnih stanja. Procesne ili parnične radnje imaju funkciju pravnih činjenica, jer norme procesnog prava za njihovo preduzimanje vežu nastanak procesnih prava i obaveza. Ta prava i obaveze dovode subjekte postupka u međusobne procesnopravne odnose. Svakom slijedećom parničnom radnjom

5

ostvaruje se neko pravo ili izvršava obaveza iz prethodne radnje, a istovremeno se stvaraju nova prava i obaveze koje traže preduzimanje novih radnji. Tako se parnica odvija i približava donošenju presude kao završnog akta.

U teoriji je sporno pitanje ko su subjekti parnice kao procesnopravnog odnosa. Prema starijem, civilističkom shvatanju, procesnopravni odnos se zasniva samo između stranaka, a sud je samo pasivni posmatrač. Prema publicističkom shvatanju, parnica je odnos između stranaka sa jedne i suda sa druge strane, ali ne i odnos između samih stranaka. Po shvatanju trostranog pravnog odnosa, parnica se zasniva između svake stranke i suda, a posredstvom suda i između samih stranaka. Radnje koje stranke preduzimaju uvijek su usmjerene prema sudu, ali se njima proizvode procesnopravne posljedice kako prema sudu tako i prema suprotnoj stranci.

Parnica kao pravni položaj. Ovo shvatanje polazi od premise da je parnica pravna situacija koja prethodi pravnom odnosu. Sudska odluka ne obavezuje dok ne stekne svojstvo pravosnažnosti. Tek tada se parnica kao pravni položaj pretvara u pravni odnos, u kome su definisana prava i obaveze stranaka.

Prema ovom shvatanju, procesne norme predstavljaju samo tehničko sredstvo u rukama sudije, koji zauzima svoj stav neovisno o normi kojom je reguliran neki pravni odnos. Pritom sud u svrhu konačnog odlučivanja ocjenjuje pojedine procesne situacije u parnici. Shodno navedenom, procesnopravne norme nisu imperativne, već više imaju karakter kriterija prema kojima sudija cijeni procesna djelanja stranaka u cilju donošenja odluke.

Ovo učenje trpi znatne zamjerke: (1) zanemaruje se imperativni karakter procesnopravnih normi, (2) suština parničnih radnji stranaka svodi se na puki izgled i mogućnost u pogledu reakcije suda; (3) autonomnost sudske procjene u odnosu na normu vodi pravnoj nesigurnosti.

Parnica kao razvoj. Prema ovom shvatanju, postoje 2 osnovna modaliteta razvoja parnice: unutrašnji i vanjski. Unutrašnji razvoj parnice određen je sadržajem procesnih radnji parničara, njihovog položaja i izgleda na uspjeh. Na osnovu ovih parametara može se odrediti karakter parnice i priroda spora (činjenični, pravni, mješoviti). Dakle, unutrašnji razvoj parnice individualizira svaki spor ponaosob.

Vanjski razvoj parnice odnosi se prvenstveno na vremensko kretanje parnice, koje se sastoji u nizu procesnopravnih situacija koje su međusobno uslovljene, smjenjuju jedna drugu i tako čine tok parnične procedure.

Generator razvoja parnice je suprotnost interesa između parničara. Tužilac preduzima ofanzivne parnične radnje u namjeri da svoj zahtjev sudu predstavi opravdanim. Tuženi nastoji valjano oponirati i argumentirano se suprotstaviti tužbenim navodima. Na taj način stranke "guraju" parnicu naprijed, utičući na njen razvoj. Sud održava ekvidistancu prema tužitelju i tuženom i na kraju presuđuje spor.

Parnica kao ugovor. Kontraktualna teorija parnicu posmatra kao ugovor građanskog prava zaključen između stranaka. Osnovni nedostaci ovog učenja su: (1) parnica je osamostaljen pravni odnos, po pravilu neovisan od građanskopravnog odnosa povodom kojeg se vodi; (2) parnica nastaje ulaganjem tužbe i litispendencijom, i nije nužna posljedica realizacije ugovorne obaveze; (3) parničari mogu biti i subjekti koji nisu stranke u građanskopravnom odnosu. Parnični postupak može pokrenuti svaki subjekt koji tvrdi da je njegovo subjektivno pravo ugroženo ili povrijeđeno; (4) Svoju nadležnost za rješavanje spora sud ne zasniva na volji stranaka već na pozitivnim propisima; (5) Radnje parničara pred sudom imaju dejstvo ako su preduzete lege artis, uglavnom i bez odobrenja protivne strane.

Parnica kao ekletički pojam. Ni jedna od naprijed navedenih teorija ne nudi sveobuhvatan odgovor na pitanje pravne prirode parničnog postupka, mada svaka od njih doprinosi njegovom boljem razumijevanju. U osnovu ekletičkog pojma parnice leži više faktora:

- Shvatanje parnice kao procesnopravnog odnosa doprinosi boljem razumijevanju parnice kao cjeline;

- Učenje o parnici kao pravnom položaju je posmatranje parnice kao niza pravnih situacija čiji su učesnici stranke i sud. Komplementarno sa prethodnim shvatanjem, ovo učenje čini sintezu koja vodi ka lakšem razumijevanju pravne prirode parnice.

6

- Shvatanje parnice kao razvoja kompatibilno je navedenim teorijama, jer je parnica istovremeno i razvoj i međusobni odnos stranaka s jedne strane, te odnos između suda i stranaka s druge strane, ali i pravna situacija (položaj) u kome se stranke naizmjenično nalaze.

- Osnovne postavke kontraktualne teorije omogućavaju pravilno shvatanje procesa osamostaljivanja parnice od građanskopravnog odnosa, do tačke isključivosti (tj. da sa njim ne mora biti ni u kakvoj vezi).

Ekletičko shvatanje parnice, kroz sintezu odabranih postavki učenja o njenoj pravnoj prirodi, čini se najprihvatljivijim u pogledu objašnjavanja pravne prirode parničnog postupka.

8. PRAVNA PRIRODA ANGLOAMERIČKE CIVILNE SUDSKE PROCEDURE

Fundamentalna doktrina Common Law-a je "stare decisis", koja u angloameričkom pravu ima dvostruko značenje: s jedne strane sudu daje mogućnost da se u svojoj odluci pozove na ranije presuđenu stvar, a s druge strane ostavlja sudu priliku da zauzme samostalan stav i donese odluku koja ubuduće može imati značaj sudskog precedenta. Ovaj princip je osnovno pravilo sistema precedentnog prava.

Osnovne odrednice Common Law-a su:

- Obzirom da se bez prekida razvijao tokom 8 vijekova, Common Law je prvenstveno historijska kategorija, a ne logička cjelina.

- Bitna dimenzija teorije o obaveznosti precedenta je njegovo svojstvo izvjesnosti (certainty) i uvjerljivosti (authority). Engleska teorija je odbacila pristup liberalnog tumačenja i opredijelila se za gramatičko tumačenje, gdje sudije uglavnom riječima daju značenje definirano u rječniku i ne tumače slobodno namjeru zakonodavca, odnosno stranaka. Izvjesnost se u Common Law-u postiže ne samo pravilima logike, već i općom spremnošću sudija da ranije odluke smatraju obaveznim.

- Slijedeći bitan faktor u primjeni precedentnog prava je razum (reason). Ako se pred sudom nađe slučaj za koji ne postoji ni jedan precedent na koji bi se sudija pozvao, sud će potražiti razumno rješenje i riješiti konkretan pravni problem. Otuda izreka "Law is the reason" u angloameričkom pravu.

- Dodatni faktor u primjeni precedentnog prava je pravičnost (equity), koju nazivaju i "savješću" prava. Međutim, pravičnost nije zaseban izvor Common Law-a, jer sudiji nije data mogućnost da u konkretnom slučaju odbije primijeniti pravno pravilo stvoreno precedentom pod izgovorom da zahtjevima pravičnosti neće biti udovoljeno.

- Razlika između Common Law-a i Civil Law-a je u snazi koju ova dva prava daju sudskim precedentima. U Common Law su precedenti glavni izvor prava, što nije slučaju Civil Law-u.

- Sudska odluka u kojoj nije naveden ni jedan precedent je u Common Law-u anomalija, pa se te odluke u sudskoj praksi navode zbog svog izuzetnog karaktera. Sudska odluka mora imati valjan pravni ratio decidendi (u engleskom pravu the reason for decision, u američkom holding), ali i obiter dictum, tj. obrazloženje.

Odluke nižih sudova (inferior courts) po pravilu ne predstavljaju obavezne precedente.

9. OBLICI ZAŠTITE SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA

Samopomoć je u savremenim zakonodavstvima po pravilu nedopuštena. Izuzeci su: nužna odbrana, krajnja nužda, dozvoljena samopomoć i ius retentionis.

Zakonom uređena pravna zaštita se ostvaruje u odgovarajućim postupcima (sudskim i administrativnim), te putem arbitraža. Uskraćivanje prava na tužbu, odnosno na ostvarenje pravne zaštite je nedopustivo u savremenom pravu, jer bi to širom otvorilo vrata primjeni samopomoći. 10. PRAVOZAŠTITNI ZAHTJEV

Postoje različita gledišta o pojmu i pravnoj prirodi pravozaštitnog zahtjeva. Osnovni teorijski pristupi ovom problemu su monistički i dualistički. U monističke koncepcije spadaju pandektna teorija, civilistički i publicistički

7

monizam. Predstavnik pandektne teorije je Savigny. Po ovoj teoriji, tužba je samo pojavni oblik materijalnog prava, a ne samostalni izraz prava ili pravnog zahtjeva. Povredom subjektivnog materijalnog prava dolazi do njegove metamorfoze u pravo na tužbu. Kao izraz povrede materijalnog prava, tužba ima obligacioni karakter. Predmet spora je građanskopravno potraživanje koje je istaknuto kao kondemnatorni tužbeni zahtjev.

Civilistička teorija slijedi Savigny-jevo učenje i negira samostalnost prava na tužbu, smatrajući da pravo na tužbu i subjektivno pravo predstavljaju 2 pojavna oblika istog prava. Predmet spora i dalje nije procesualistički, nego civilistički pojam.

Publicistički monizam suštinu pravnog poretka vidi u njegovoj javnopravnoj dimenziji. Pravo uopće svodi se na proces, a subjektivno materijalno pravo na pravo na tužbu, ili čak na rezultat pravosudne djelatnosti.

Teorije civilističkog monizma tužbu reduciraju isključivo na kondemnaciju i u osnovi razlikuju samo 2 vrste presuda: one kojima se usvaja i one kojima se odbija tužbeni zahtjev. Danas su uglavnom prevaziđene. S druge strane, teorije publicističkog monizma zasnovane su na shvatanju o presudnoj ulozi države i kao takve nisu mogle dati cjelovit odgovor na pitanje pravne prirode pravozaštitnog zahtjeva.

Dualističke koncepcije polaze od pretpostavke da je pravozaštitni zahtjev različit (odvojen) od materijalnog prava. Dakle, pravo na tužbu je različito od subjektivnog materijalnog prava. U ovakva shvatanja spadaju:

1. Teorija o apstraktnom pravu na tužbu (Degenkolb) - po ovoj teoriji, pravo na tužbu je radikalno odvojeno od subjektivnog materijalnog prava. Ono pripada svakom subjektu, neovisno od materijalnog prava, a apstraktna pravda zahtijeva donošenje presude. Opće pravo na pravnu zaštitu tjera tuženog da se upusti u parnicu, neovisno o postojanju ili osnovanosti tužbenog zahtjeva. Shodno tome, tužba bi se mogla podnijeti i na osnovu samo “tobožnjeg” prava.

2. Teorija o konkretnom pravu na pravnu zaštitu - pravozaštitni zahtjev nije apstraktan, već je konkretna kategorija: tužitelj na osnovu konkretnog građanskopravnog (vanprocesnog) odnosa podnosi javnopravni zahtjev 0sudu radi donošenja za njega povoljne odluke određenog sadržaja. Tuženi isto to pravo stiče u trenutku kad tužitelj protiv njega podnese neosnovanu tužbu.

3. Pravo na pravosuđe (Rosenberg) – Ovo shvatanje u suštini negira postojanje pravozaštitnog zahtjeva. Pravo stranke na pravnu zaštitu se ostvaruje svojevrsnom molbom koju ona upućuje sudu. Dužnost suda je da postupa po zahtjevu stranaka za pružanjem pravne zaštite, u skladu sa materijalnim i procesnim pravom koje treba primijeniti. Ovo je u direktnoj suprotnosti sa shvatanjem pravozaštitnog zahtjeva kao prava stranke na povoljnu pravnu zaštitu.

U savremene koncepcije spadaju:

1. nova monistička, sintetična ili materijalno-procesnopravna teorija zasniva se na sintetiziranju pravnog ovlaštenja i prava na pravnu zaštitu. Ova teorija smatra da je pravozaštitni zahtjev s jedne strane strukturalni dio materijalnog prava, a s druge strane on je sastavni dio tužbe. Dakle, ovlaštenik ima 2 ovlaštenja: (1) da od svog partnera zahtijeva ispunjenje obaveze u skladu sa sadržajem pravnog odnosa i (2) da od državnih organa zahtijeva zaštitu svojih prava.

2. Učenje o pravu na tužbu utvrđuje nove pravce savremene procesualističke misli. Pravna priroda prava na tužbu ima svoju pravno-dogmatsku, pravno-sociološku i pravno-političku dimenziju. Pravo na tužbu bila bi složena i dinamična procesnopravna pozicija tužitelja u parnici. Njegov pravnodogmatski sadržaj sastoji se u dužnosti suda da, uz ispunjenje zakonskih pretpostavki, preduzima određene procesne aktivnosti. Pravo na tužbu je javnopravne (procesnopravne prirode). Subjektivno materijalno pravo, pravo na tužbu i obaveze suda prema državi su u lancu međuzavisnosti.

11. PROCESNE PRETPOSTAVKE

Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti utvrđeni normama procesnog prava, a od kojih zavisi dopuštenost raspravljanja i odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki, tj. uslova od kojih zavisi osnovanost predmeta odlučivanja. Prve su određeni normama procesnog, a drugi normama materijalnog prava.

Procesne pretpostavke mogu biti opće i posebne. Opće moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne propisane samo za neke vrste sporova ili samo za određena pitanja. Takođe mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne smetnje za dopuštenost parnice (tj.ne smiju postojati).

Opće pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora.

U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna).

8

Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje stranke, stranačka i parnična sposobnost, odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za vođenje konkretne parnice (legitimatio ad processum - procesna legitimacija). Postojanje stvarne legitimacije (legitimatio ad causam) nije procesna pretpostavka, već uslov od kojeg zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. Njihovo postojanje sprečava vođenje parnice. To su: postojanje presuđene stvari (res iudicata), postojanje parnice (lis pedens), te postojanje pravnog interesa za tužbu (tužilac ima pravni interes da ustane tužbom tek onda kad tuženi odbije da dobrovoljno udovolji njegovom traženju).

Posljedice nedostatka procesnih pretpostavki. Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima nemogućnost raspravljanja i odlučivanja. Nedostaci nekih procesnih pretpostavki će odmah dovesti do odbacivanja tužbe kao nedopuštene (res iudicata i lis pedens). Ako se nedostaci odnose na stranke, do odbacivanja tužbe će doći samo ako sud nije uspio da otkloni te nedostatke. Ako se nedostaci tiču relativne nadležnosti (stvarne i mjesne), sud će tužbu dostaviti nadležnom sudu i na taj način otkloniti nedostatak.

O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje mogućnost strankama da ukazuju sudu na nedostatke. Naprotiv, na procesne pretpostavke koje se tiču predmeta spora, sud najčešće saznaje po prigovoru tuženog.

Na postojanje pretpostavki sud načelno pazi tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke pretpostavke (npr.mjesna nadležnost) sud pazi samo do određene faze u postupku.

12. INCIDENTALNO PITANJE

Značenje u parničnom postupku. Prethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su pravna pitanja koja nisu neposredan predmet odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Prethodno pitanje može biti samo pravno pitanje (dakle ne i činjenično) koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i podobno je da bude predmetom samostalnog odlučivanja. Npr. u parnici povodom tužbe u kojoj je zahtjev usmjeren na povrat stvari po osnovu prava svojine, može se kao prethodno postaviti pitanje da li tužilac ima pravo svojine na predmetnoj stvari.

Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo pravosnažnosti i unosi se u obrazloženje, a ne u dispozitiv sudske odluke.

Incidentalna ovlaštenja suda u parnici. Pravni odnosi koji se pojavljuju u funkciji prethodnih pitanja najčešće spadaju u onu vrstu pravnih odnosa za čije rješavanje je sud inače nadležan. U takvom slučaju, sud u parničnom postupku može o tom pitanju odlučivati dvojako: u funkciji prethodnog pitanja, ili kao o glavnom pitanju. O prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati samo ako to stranke zahtijevaju. U suprotnom će sud o tom pitanju odlučivati kao o prethodnom pitanju, a sa ciljem donošenja odluke o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Tada se odluka o prethodnom pitanju unosi u obrazloženje sudske odluke i ona nema autoritet presuđene stvari.

Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi neko pravno pitanje koje nije u nadležnosti suda pred kojim se postavlja, već u nadležnosti nekog drugog suda ili drugog organa, onda ovlaštenja suda u rješavanju tog pitanja zavise od toga da li je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku ili ne.

Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju. Odluka o prethodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u parnici povodom koje je to pitanje riješeno.

Sud nije obavezan da u svakom konkretnom slučaju donosi odluku o prethodnom pitanju. On može, rukovodeći se razlozima svrsishodnosti, prekinuti postupak i sačekati da nadležni organ meritorno odluči o tom pitanju. Sud će tako postupiti ako je pred nadležnim organom već pokrenut postupak u kome se o

9

prethodnom pitanju odlučuje kao o glavnom pitanju. Na taj način se izbjegava rizik donošenja različitih odluka o istom pitanju. Naknadna odluka nadležnog organa, ako je različita od odluke o prethodnom pitanju, predstavlja osnov za podnošenje zahtjeva za obnovu postupka.

13. VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA

S obzirom na prostor. U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi načelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su stranke u sporu. Ovo načelo je univerzalno prihvaćeno u svim pravnim sistemima.

Na području procesnog prava lex fori važi uvijek, a kad je u pitanju primjena materijalnog prava, kolizione norme MPP dozvoljavaju i primjenu inostranog materijalnog prava po načelu lex causae. Problem obavljanja procesnih radnji izvan države rješava se institucijom međunarodne pravne pomoći.

S obzirom na lica. Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom domaćih sudova. To znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu da tuže i da budu tužena. Izuzeci su lica koja uživaju diplomatski imunitet. Ovaj izuzetak na području građanskog pravosuđa znači da lica sa diplomatskim imunitetom ne mogu biti tužena, ali mogu tužiti.

Međutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod jurisdikciju domaćih sudova. Ova lica mogu tužiti i biti tužena u slijedećim slučajevima: 1. u sporovima povodom stvarnih prava na nekretninama koje su dio teritorije BiH;2. kad jednostranom izjavom volje pristanu na jurisdikciju sudova BiH u nekom konkretnom predmetu (npr. kad sklapaju određeni pravni posao).

U slučaju sumnje u postojanje i obim prava imuniteta, objašnjenje daje Federalno ministarstvo pravde.

S obzirom na vrijeme. U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava. Pravilo je da će se parnica koja je pokrenuta za vrijeme važenja starog zakona nastaviti i okončati prema pravilima novog zakona.

Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu činjenice da norme novog zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije stupanja zakona na pravnu snagu.

Kako zahtjevi pravne sigurnosti ne dozvoljavaju velika odstupanja u pravcu povratnog dejstva normi procesnog prava, u prelaznim i završnim odredbama se obično utvrđuje kada će se započeta parnica nastaviti po odredbama zakona prema kome je započeta, a kada će se nastaviti prema pravilima novog zakona. Po našem ZPP, ako je prije stupanja na snagu novog zakona prvostepeni sud izrekao presudu koja još nije postala pravosnažna, postupak će se nastaviti po starom zakonu do pravosnažnosti presude. Ako presuda nije bila donesena ili ako je drugostepeni sud ukinuo presudu i predmet vratio na prvostepeno odlučivanje, postupak će se voditi prema pravilima novog zakona.

14. OSNOVNA NAČELA

Sva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

1. specifična ili određujuća načela GPP - načelo dispozitivnosti i raspravno načelo;

2. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela - kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći neukim strankama;

3. načela koja su manje-više karakteristična i za druge postupke - načelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza, materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja postupkom itd.

14.1. Dispozitivnost i oficijelnost

10

Značaj načela. Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okončanja postupka.

Pokretanje postupka. Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda. Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je pravno tehnički naziv tužba.

Određivanje predmeta parnice. Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile tokom postupka. On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti nešto drugo osim onoga što je tražio. Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija.

Materijalne procesne dispozicije. Stranke tokom cijelog postupka disponiraju (raspolažu) tužbenim zahtjevom. U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva, te sudsko poravnanje.

Formalne (čiste) procesne dispozicije. U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim, stranke imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka. Stranke npr. mogu svojim saglasnim voljama ili određenim držanjem u parnici dovesti do mirovanja postupka ili mogu povlačenjem tužbe dovesti do okončanja postupka isl. Čiste procesne dispozicije su neke od dispozitivnih parničnih radnji stranaka koja se ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje.

Domet načela oficijelnosti u parničnom postupku. Određeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i društvene zajednice. Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena disponiranja stranaka u sporovima iz takvih odnosa (npr.bračni i porodični odnosi). S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom.

Povrede dispozitivnosti. Sud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom. Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice.

Najteže posljedice prekoračenja načela dispozitivnosti proizvodi materijalno raspolaganje zahtjevom za pružanje pravne zaštite (priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje). Ovo raspolaganje se po svom dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom.

Odlučivanje zasnovano na osnovu nedopuštenih dispozicija stranaka za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu postupka.

14.2. Raspravnost i istražnost

Određenje pojmova. Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na 2 pitanja: činjenično i pravno.

Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju njenog sadržaja. Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu iura novit curia (sud poznaje pravo).

Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze kojima utvrđuje njihovu istinitost. Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne građe) na strankama, radi se o raspravnom načelu, a ako je to dužnost suda onda govorimo o istražnom ili inkvizitornom načelu.

11

Prema raspravnom načelu, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, tj. ovlašten je da pri donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice. Radikalna primjena ovog načela vodila bi podjeli dužnosti između suda i stranaka po principu da mihi facta, dabo tibi ius (daj mi činjenice, daću ti pravo).

Po istražnom načelu, sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke.

Značaj i funkcija. Raspravno načelo u našem građanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. Stepen aktivnosti suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora. Ako je predmet spora zahtjev kojim stranke mogu disponirati, sud je vezan za činjenice koje mu stranke prezentiraju. Sud je dužan da na pogodan način navede stranke da dopune svoje činjenične navode, ali ne može sam prikupljati činjenice, niti zasnovati odluku na činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale.

U sporovima u kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna uloga suda sa inkvizitornim ovlaštenjima. Npr. u bračnim i paternitetskim sporovima sud nije vezan za činjenice koje mu stranke prezentiraju.

Na području prikupljanja dokaza, inkvizitorna ovlaštenja suda su znatno više izražena nego na području prikupljanja činjenica, i to bez obzira na prirodu spora. Stranke su dužne da ponude dokaze, ali sud nije vezan isključivo za te njih, već je ovlašten da izvodi i druge dokaze koje smatra značajnim za odlučivanje.

Odnos raspravnosti prema materijalnoj istini. Kombiniranje raspravnog i istražnog načela su u službi načela materijalne istine. Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do činjenica i dokaza, bez obzira na njegova istražna ovlaštenja. Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja potrebnu procesnu građu.

14.3. Kontradiktornost

Pojam obostranog saslušanja stranaka. U osnovi načela kontradiktornosti je zahtjev da se objema stranaka pruži mogućnost da se izjasne o svim elementima odlučivanja. Ovaj zahtjev je u službi ravnopravnosti stranaka i pravilnog donošenja presude u sporu. Načelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora omogućiti da u zakonom propisanom roku i formi može preduzimati sve radnje koje može preduzeti i suprotna strana, te da se može izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za donošenje presude. To podrazumijeva i mogućnost stranke da se izjašnjava o radnjama samog suda, obzirom na njegovu aktivnu ulogu u postupku.

Litiskontestacija. Poštivanje načela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se strankama osigurava samo pravo (tj.mogućnost), a ne i obaveza da se izjasne u postupku. Korištenjem ovog prava, stranke znatno doprinose razjašnjavanju svih elemenata spora. S druge strane, pasivnim držanjem (pogotovo tuženog) otežava se i usporava rad suda u postupku. Zbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji proizvodi pasivno držanje tuženog, procesni sistemi poznaju različita rješenja, od kojih su preovlađujuća 2: princip afirmativne i princip negativne litiskontestacije.

Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Dakle, ovo načelo odgovara materijalnopravnom načelu qui tacit consentire videtur (ko ćuti smatra se da priznaje).

Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i zahtjeve suprotne stranke.

Naše pravo nije zauzelo konkretan stav ni prema jednom od ova 2 načela, ali je bliže stanovištu negativne litiskontestacije. Načelo afirmativne litiskontestacije ima ograničen domet primjene, npr.kod donošenja presude zbog izostanka.

Realizacija kontradiktornosti u postupku. U sve faze postupka ugrađeni su zahtjevi načela kontradiktornosti, koje je jedno od osnovnih i odlučujućih načela građanskog parničnog postupka. Ovo

12

načelo posebno dolazi do izražaja na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadrži veliki broj pravila koja su po svom sadržaju pravnotehničke prirode (npr.odredbe o dostavljanju). Sva takva pravila su u službi ostvarivanja načela kontradiktornosti i njihov značaj se ne bi trebao potcjenjivati niti proglašavati formalizmom.

Povreda načela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni lijekovi, a podnošenje prijedloga za obnovu postupka usljed povrede ovog načela nije vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi vodi računa po službenoj dužnosti.

Sud je ovlašten da odstupi od primjene načela kontradiktornosti samo kad je to izričito određeno zakonom.

14.4. Usmenost i pismenost

Vrijednost načela. U našem parničnom postupku usmenost je osnovno načelo. Ono podrazumijeva da sud po pravilu svoju odluku može zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog raspravljanja. Načelo usmenosti ostvaruje se na ročištu. Postoje 2 vrste ročišta: pripremno (fakultativno) i ročište za glavnu raspravu (obligatorno). Pripremno ročište je primarno u funkciji razjašnjavanja i rasvjetljavanja spornog činjeničnog stanja, a ročište za glavnu raspravu je u funkciji utvrđivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji stranaka.

Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti izvedeni usmeno: svjedoci i vještaci istupaju usmeno, isprave i zapisnik o posredno izvedenim dokazima se čitaju itd.

Komplementarnost načela. Načelo pismenosti komplementarno je načelu usmenosti i za cilj ima otklanjanje određenih nedostataka u načelu usmenosti. Stranke izvan ročišta preduzimaju radnje u obliku podnesaka u kojima iznose činjenične tvrdnje i dokaze (npr.tužba), ali sud odluku donosi na osnovu činjenica koje je utvrdio na glavnoj raspravi.

Pismeni oblik zahtijevaju radnje čiji se sadržaj ne može dovesti u pitanje ni dužim protekom vremena. Takve radnje su tužbe, sudske odluke i pravni lijekovi. Sadržaj usmeno preduzetih radnji na ročištu se pismeno zasvjedočava u sudskom zapisniku. Bez pismenog bilježenja ovih radnji ne bi se mogla preispitivati pravilnost donesene odluke u postupcima povodom pravnih lijekova.

Povreda načela usmenosti. Ako sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave, to predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka. Sve ostale povrede o formi postupanja u postupku predstavljaju relativno bitnu povredu.

Samo izuzetno, ako to zakon izričito dozvoljava, može se kontradiktorna presuda donijeti i bez održavanja glavne rasprave. To je npr. slučaj u postupku u privrednim sporovima, ako sud nakon prijema odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nije sporno činjenično stanje.

14.5. Neposrednost i posrednost

Dejstvo neposrednosti. Prema načelu neposrednosti, sud svoju odluku po pravilu može zasnivati samo na osnovu neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji znači:

1. da u donošenju odluke mogu učestvovati samo sudije koje su učestvovale na glavnoj raspravi;

2. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stiče neposrednim zapažanjem, bez posredovanja trećeg.

Puna vrijednost načela neposrednosti dolazi do izražaja u primjeni zajedno sa načelom usmenosti. Vrijednost načela neposrednosti posebno dolazi do izražaja u oblasti izvođenja dokaza. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi, pred vijećem koje je nadležno da sudi o tužbenom zahtjevu. Shodno tome, dokazi se ne mogu izvoditi na pripremnom ročištu.

13

Dejstvo posrednosti. Prema načelu posrednosti, sud svoje saznanje o činjeničnom osnovu za odlučivanje stiče posredstvom trećeg. Odstupanje od načela neposrednosti u korist načela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo ograničenoj mjeri. Najvažnija odstupanja se odnose na izmjenu u sastavu vijeća tokom glavne rasprave, te na mogućnost posrednog izvođenja dokaza.

Ako se vijeće izmijeni tokom glavne rasprave, glavna rasprava mora ponovo započeti.Međutim, vijeće može odlučiti, nakon što se o tome izjasne stranke, da se već izvedeni dokazi ne izvode ponovo nego da se samo pročita zapisnik o izvođenju tih dokaza.

Odstupanje od principa neposrednog izvođenja dokaza dozvoljeno je samo ako za to postoje važni razlozi. Vijeće tada može odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sudijom. U takvim slučajevima se zapisnici o izvedenim dokazima obavezno čitaju na glavnoj raspravi.

Povreda neposrednosti predstavljaće apsolutnu povredu parničnog postupka samo onda ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi. Načelo neposrednosti je zadovoljeno ako je prilikom donošenja odluke vijeće u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem ročištu glavne rasprave. Dakle, ako se sastav vijeća izmijeni nakon posljednjeg ročišta, a prije donošenja odluke, sud mora ponovo otvoriti raspravu.

14.6. Javnost

Javnost kao procesnopravna garantija. Načelo javnosti je kao pravo utvrđeno ustavom, a kao procesnopravna garantija Zakonom o parničnom postupku. Načelo javnosti kao pravo omogućava svakom punoljetnom građaninu da prisustvuje raspravi pred sudom, te da o sadržaju i rezultatima rasprave bude informiran putem medija.

U osnovi načela javnosti kao procesnopravne garantije je zahtjev da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu po pravilu može donijeti samo na osnovu usmene rasprave.

Isključenje javnosti. Izuzeci od načela javnosti uspostavljaju se u svrhu čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, zatim osiguranja javnog reda, te iz razloga morala. U slučaju postojanja ovih razloga, oni neće sami po sebi (ex lege) dovesti do isključenja javnosti, već sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje opravdanost isključenja javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela. Izuzetak su bračni i paternitetski sporovi, kod kojih je javnost isključena ex lege, a zbog ustavnog načela nepovredivosti ličnog i porodičnog života. U ostalim slučajevima sud o isključenju javnosti odlučuje rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno, a protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.

Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihove zastupnike, umješače. Sudsko vijeće može odlučiti da glavnoj raspravi, na kojoj je isključena javnost, prisustvuju pojedine službene osobe, naučni ili javni radnici ako je to od interesa za njihovu djelatnost. Osim toga, sud na zahtjev stranke može odobriti da raspravi prisustvuju najviše 2 lica koja stranka označi.

Povreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu parničnog postupka samo ako je javnost nezakonito isključena sa glavne rasprave. U svim ostalim slučajevima povrede ovog načela mogu biti samo relativno bitne povrede postupka.

14.7. Pružanje pomoći neukim strankama

Vrijednost načela. Formalna jednakost stranaka ostvaruje se načelom kontradiktornosti, tj. obostranog saslušanja stranaka. Načelo pružanja pomoći neukim strankama ima za cilj ostvarenje faktičke (stvarne) jednakosti stranaka u postupku, obzirom na različit nivo općeg ili stručnog pravnog obrazovanja, različite ekonomske mogućnosti za angažovanje stručnog punomoćnika i sl. U većini pravnih sistema pružanje besplatne pravne pomoći je javnopravna ustanova, tj. država je na sebe preuzela obavezu da snosi troškove pravne pomoći koju u postupku dobivaju siromašne i neuke stranke.

Nužno punomoćstvo. Mnogi procesni sistemi i danas poznaju ustanovu nužnog punomoćnika (npr. Italija, Francuska, Njemačka itd). O ustanovi nužnog punomoćnika govori se kad jedna parnično

14

sposobna stranka ne može neposredno pokrenuti parnični postupak, niti preduzimati radnje u parnici (nema postulacionu sposobnost), već to može činiti samo preko kvalificiranog stručnog punomoćnika. U našem pravu ustanova nužnog punomoćnika je napuštena i svaka parnično sposobna stranka ima potpunu postulacionu sposobnost. Pružanje pravne pomoći stavljeno je u dužnost sudu.

Domet načela i odnos prema principu sudske nepristrasnosti. Sud je obavezan da upozori neuku stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP. Sud je dužan da upozori neuku stranku koje parnične radnje može preduzeti, a posebno na posljedice propuštanja preduzimanja parničnih radnji. Sud će stranci ukazati i na štetne posljedice nepravilnog zastupanja, ako uoči da njen punomoćnik (koji nije advokat) nije u stanju vršiti svoju dužnost.

Suština je dakle da se domet zahtjeva u pružanju pravne pomoći kreće u domenu procesnih prava i ne smije preći na područje materijalnog prava. Sud ne može poučavati stranke o onim pravilima na osnovu kojih presuđuje na čijoj je strani pravo, jer bi time doveo u pitanje svoju nepristrasnost.

Efekti povrede načela. Ako sud ne izvršava dužnost koju mu nameće načelo pružanja pomoći neukoj stranci, to može imati značaj relativno bitne povrede postupka. Ako u pružanju pravne pomoći sudija ide izvan okvira procesnog prava, to može biti razlog za izuzeće sudije.

14.8. Ekonomičnost

Načelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i sredstava.

Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i načelo zakonitosti. Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeđuje ostvarenje načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i obrnuto. U svakom slučaju, načelo zakonitosti ima prioritet u odndosu na načelo ekonomičnosti, tj. ustanove kojima se obezbjeđuje načelo ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje načela zakonitosti.

14.9. Savjesno korištenje procesnim pravima

Pojam zloupotrebe prava. U praksi se neodrživim pokazalo individualističko shvatanje o neograničenosti subjektivnih prava. Kao pravna ustanova, zabrana zloupotrebe prava prvi put je ugrađena u njemački građanski zakonik iz 1896.godine, a kasnije dobiva mjesto i u drugim zakonodavstvima.

Naš Zakon o obligacionim odnosima izričito reguliše zabranu zloupotrebe prava: učesnici u obligacionim odnosima su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, zabranjeno im je vršenje prava protivno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena i svako je dužan da se suzdržava od postupaka kojima se drugom može uzrokovati šteta.

Zloupotreba procesnih prava pojmovno je isto što i zloupotreba prava uopšte: to je korištenje procesnim pravima suprotno cilju zbog koga su ta prava zakonom ustanovljena, odnosno suprotno cilju postupka kao cjeline. ZPP nalaže strankama dužnost da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata u postupku, a sudu nalaže da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Vidovi nesavjesnog parničenja. U literaturi se različiti slučajevi nesavjesnog vršenja procesnih radnji grupišu u nekoliko grupa i to:

1. Zloupotreba procesnih ovlaštenja na traženje pravne zaštite – titular određenog prava ustaje tužbom bez postojanja pravozaštitne potrebe (pravnog interesa), ili ustaje tužbom radi ostvarenja potraživanja beznačajne imovinske vrijednosti.

2. Nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja u toku postupka – ovdje spadaju svi slučajevi u kojima stranke preduzimanjem procesnih radnji žele izdejstvovati odugovlačenje postupka. U tom smislu se u praksi najčešće zloupotrebljava ustanova beneficium novorum: stranka iznosi činjenice i dokaze tek u žalbi, mada je to mogla učiniti i ranije, ili radi odugovlačenja propušta rokove i ročišta,

15

traži odgađanje ročišta radi izvođenja novih dokaza mada je svjesna da time neće doprinijeti utvrđivanju istine ili se takvi dokazi uopće neće moći izvesti sl.

3. Sticanje procesnog položaja u parnici prevarnim radnjama – npr. tužilac prevarnim radnjama izdejstvuje takvo držanje tuženog u parnici usljed kojeg je došlo do mirovanja postupka ili donošenja presude na štetu tuženog zbog izostanka.

Dužnost stranaka da govore istinu je dio dužnosti stranaka da savjesno koriste svoja procesna prava. Zbog toga povreda ove dužnosti ima karakter zlouopotrebe procesnih prava. Pritom se pod istinom podrazumijeva subjektivna istina, tj. stranke ovoj dužnosti udovoljavaju kad iznose činjenične tvrdnje za koje one same vjeruju da su istinite.

Sredstva protiv zloupotreba. Težište je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dužnost suda da spriječi svaku zloupotrebu prava u postupku. Sankcije čije izricanje se zaprećuje zbog zloupotrebe procesnih prava imaju drugorazrednu ulogu i značaj.

Preventivne mjere realiziraju se kroz sudsko upravljanje postupkom. Sud u parnici ima aktivnu kontrolnu ulogu putem koje može uspješno onemogućiti stranke da korištenjem dopuštenih sredstava postižu nedopuštene ciljeve.

Represivne mjere. Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snošenje troškova prouzrokovanih zloupotrebom, izricanje kazne i naknada štete.

U teoriji je vladajući stav o nedopustivosti actio doli, tj. tužbe zbog zloupotrebe procesnih prava jer bi takva mogućnost ugrozila pravnu sigurnost.

Snošenje troškova. Pravilo je da stranka koja u cjelosti izgubi parnicu protivnoj strani naknađuje troškove. Ova dužnost postoji samo za troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ostale troškove, tj. troškove koje stranka prouzrokuje svojom krivicom ili zloupotrebom procesnih prava, snosi sama ta stranka, bez obzira na ishod parnice. Dakle, u ovakvim slučajevima snošenje troškova ima karakter sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava.

Karakter sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava ima i snošenje troškova u slučaju kad tuženi nije dao povoda za tužbu. Kad tuženi prizna tužbeni zahtjev, a nije dao povoda za tužbu, tužilac će snositi troškove postupka iako je uspio u sporu.

Procesne kazne izriču se zbog zloupotrebe prava u postupku. Sud je ovlašten da u toku postupka kazni stranku, njenog zastupnika, punomoćnika ili umješača, novčanom kaznom do 500 KM, ako su svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebili procesna prava. U teži oblik zloupotrebe spada i povreda dužnosti stranaka da govore istinu.

Novčanu kaznu u istom iznosu sud može izreći i u okviru održavanja reda na glavnoj raspravi. Kazna se može izreći učesniku u postupku i licu koje je kao slušalac prisutno raspravi, ako i nakon opomene ometa rad suda, vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku ili se ne pokorava naredbama predsjednika vijeća za održavanje reda.

Lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku, sud može kazniti novčanom kaznom do 300 KM.

Novčanom kaznom do 500KM mogu se kazniti svjedok i vještak, u slučaju neizvršenja obaveza (svjedok ako se ne odazove na uredan poziv suda, neopravdano se udalji ili odbije svjedočiti; vještak ako neopravdano odsustvuje sa ročišta na koje je uredno pozvan ili odbije vještačiti).

Naknada štete. ZPP ne propisuje izričito naknadu štete kao sankciju zbog zloupotrebe procesnih prava, ali ona proizilazi iz općih principa građanskog prava.

14.10. Sudsko upravljanje postupkom

16

Sistemi upravljanja postupkom. Upravljanje postupkom može se posmatrati sa formalnopravnog i sa materijalnopravnog aspekta. U formalnopravnom pogledu, upravljanje parnicom se tiče njenog spoljašnjeg toka, vremenskog odvijanja i poštivanja procesnih formi. U materijalnopravnom pogledu upravljanje parnicom se tiče prikupljanja procesne građe, činjenica i dokaza.

Obzirom na strogost procesnih formi i na ulogu glavnih procesnih subjekata, može se razlikovati nekoliko sistema upravljanja postupkom:

1. Sistem zakonskog upravljanja postupkom – bio je karakterističan za starije procesne sisteme. Zakon je strogo određivao razvoj postupka, od početka do kraja, tako da se svaka parnica odvijala na isti način bez obzira na raznovrsnost predmeta raspravljanja. Propuštanje neke propisane procesne aktivnosti je za posljedicu imalo prekluziju procesnih ovlaštenja, te su stranke bile prinuđene da preduzimaju procesne radnje kako bi izbjegle nastup prekluzije. Obzirom na vrijeme kad je primjenjivana, ova strogost procesnih formi imala je svoje opravdanje – štitila je stranke od samovoljnosti sudija-feudalaca.

2. Sistem stranačkog upravljanja postupkom – posebno je karakterističan za period liberalnog kapitalizma, a prisutan je i u nekim savremenim sistemima, posebno u zemljama angloameričkog prava. Stranke pokreću i upravljaju razvojem parnice, kako u formalnopravnom, tako i u materijalnopravnom smislu. One imaju incijativu u određivanju ročišta, staraju se o dostavljanju, utiču na redoslijed preduzimanja radnji itd. Osim toga, teret prikupljanja procesne građe je isključivo na strankama.

3. Sistem sudskog upravljanja postupkom – ovaj sistem je utemeljen u većini savremenih procesnopravnih sistema. Ovakvo shvatanje postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u parnici. Pravila općeg parničnog postupka samo okvirno utvrđuju osnovne stadije i procesne ustanove u okviru tih stadija, a sudu se prepušta da u konkretnom slučaju odlučuje koje radnje će preduzeti i kojim redoslijedom.

14.11. Slobodna ocjena dokaza

Procesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza i sistem legalne ocjene dokaza.

U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o pravnorelevantnim činjenicama sud dolazi na osnovu vlastitog uvjerenja, koga stiče putem savjesne ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odlučuje:

a) koja dokazna sredstva će upotrijebiti za utvrđivanje određene činjenice;

b) dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju, a na osnovu pravila logike i općeg životnog iskustva.

Da bi sud mogao jednu činjenicu smatrati tačnom, on mora steći ubjeđenje (uvjerenje, izvjesnost) o njenom postojanju. Ubjeđenje, uvjerenje ili izvjesnost je takav stepen saznanja koji ne dopušta opravdanu sumnju u suprotno. Vjerovatnost, kao niži stepen saznanja, dozvoljava mogućnost postojanja opravdane sumnje, ali kod suda postoji utisak koji preteže u jednom ili drugom pravcu, tj. daje činjenična tvrdnja tačna ili netačna.

U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon, kako u pogledu upotrebe pojedinih dokaznih sredstava, tako i u pogledu njihove dokazne snage. Uloga suda u postupku dokazivanja se svodi na to da izvede onoliko dokaza odgovarajuće dokazne snage, koliko je prema zakonu potrebno da se određena činjenična tvrdnja smatra tačnom.

U sistemu legalne ocjene dokaza se razlikuju 2 varijante: pozitivna i negativna ocjena dokaza. Prema varijanti pozitivne legalne ocjene dokaza, sud moda određenu činjenicu uzeti kao tačnu kad se u procesu izvođenja dokaza ispune uslovi koje zakon određuje kao pretpostavku da bi se data činjenica smatrala tačnom. Po varijanti negativne legalne ocjene dokaza, zakonskim propisima se određuje minimum zahtjeva, bez čijeg ispunjenja sud ne može određenu činjenicu smatrati dokazanom. Međutim, ispunjenje tih zahtjeva ne obavezuje sud, ako sud istovremeno i sam nije stekao uvjerenje o njenoj tačnosti.

17

U našem pravu ne postoje ograničenja u pogledu primjene dokaznih sredstava: sud u svrhu dokazivanja može upotrijebiti svako dokazno sredstvo do kojeg je došao na zakonit način. Što se tiče dokazne snage, sud je jedino vezan dokaznom snagom javnih isprava, čiji se sadržaj smatra istinitim dok se ne dokaže suprotno.

Norme procesnog prava utvrđuju mjere kojima se sprečava mogućnost da se slobodno sudijsko uvjerenje pretvori u proizvoljnost. Najvažnija od tih mjera je obrazloženje sudske presude.

14.12. Materijalna istina

Sadržaj načela. Načelo materijalne istine je temeljno načelo parničnog postupka. Ono pred sud postavlja dužnost da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (pravno relevantne činjenice).

Ostvarivanje načela. Ostvarenju načela materijalne istine svoj doprinos daju ostala načela parničnog postupka, a posebno načelo kontradiktornosti, poučavanja neukih stranaka, usmenosti, neposrednosti, inkvizitornosti i slobodne ocjene dokaza.

Priznate činjenice nisu predmet dokazivanja, pa u tom smislu i ne podliježu zahtjevima načela materijalne istine. Prema prosječnom iskustvu, stranci njen vlastiti interes ne dozvoljava da prizna činjenice koje joj ne idu u prilog, kao što joj vlastiti interes ne dozvoljava ni da prešuti činjenice koje joj idu u prilog. Zbog toga ne postoje pravno-politički razlozi za utvrđivanje tačnosti priznatih činjenica. Izuzetak je moguć jedino ako je utvrđivanje istine samo po sebi cilj postupka.

Ako sud ne udovolji zahtjevu načela materijalne istine, donijeće presudu u kojoj činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, što predstavlja razlog za pobijanje presude (zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja). Ako je do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo usljed povrede ustanova parničnog postupka kojima se osigurava ostvarenje načela materijalne istine, to će predstavljati bitnu povredu postupka.

15. O NEKIM ASPEKTIMA RAZVOJA I PREOBRAŽAJA GRAĐANSKOG PARNIČNOG POSTUPKA U BiH

Građanski parnični postupak za BiH stupio je na snagu 1883.godine. Rađen je po uzoru na austrijski parnični zakonik. Zasnivao se na načelima materijalne istine, neposrednosti, kontradiktornosti, usmenosti, javnosti i slobodne ocjene dokaza.

Nakon ovoga, na prostorima BiH primjenjivan je Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama Kraljevine Jugoslavije iz 1929.godine, a predstavljao je recepciju austrijskog parničnog zakonika iz 1895.godine.

Po okončanju II svjetskog rata, prvih 10 godina nije donesen ZPP, već se sudska praksa zasnivala na općim pravnim pravilima predratnog prava. To je rezultiralo neefikasnim sudovanjem, pa je 1955.godine donesen Zakon o ubrzanju parničnog postupka pred redovnim sudovima, a 1957.godine Zakon o parničnom postupku.

Novi ZPP donesen je 1977.godine. Bio je zasnovan na istim načelima kao i Zakon iz 1957, s tim što je prilagođen određenim rješenjima ustava iz 1974.godine. Izraz novog ustavnog opredjeljenja je načelo da se postupak vodio na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu, a stranke i drugi učesnici u postupku imali su pravo da se služe svojim jezikom i pismom.

Novi ZPP je u FBiH donesen 1998.godine i u svom najvećem dijelu predstavlja recepciju ZPP iz 1977, uz izvjesne novine. Eksperti Vijeća Evrope su ocijenili da je tekst Zakona usklađen sa zahtjevima pravičnog suđenja po odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima.

18

SUBJEKTI PARNIČNOG POSTUPKA

16. PRAVOSUDNA FUNKCIJA

Pojam i suština. Sudska funkcija se može definisati kao djelatnost konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne situacije. Ovakvo određenje može poslužiti za razlikovanje sudske od zakonodavne, ali ne i od upravne funkcije. Kad je u pitanju razlikovanje sudske i upravne funkcije, ona se može određivati prema suštini sudskog akta ili prema formalno-organizacijskim obilježjima.

Sudska funkcija u materijalno-pravnom smislu određuje se prema sadržini sudskog akta. S tim u vezi, sudska funkcija se može definisati kao raspravljanje i donošenje odluke kojom se izriče sankcija u slučaju povrede prava, odnosno izriče šta je pravo među strankama. Pritom se sudska funkcija određuje kao djelatnost: a) Građansko sudovanje - odlučivanje u građanskim sporovima;b) Krivično sudovanje - izricanje mjera učiniocima krivičnih i drugih kažnjivih djela;c) Upravno sudovanje - rješavanje upravnih sporova.

Sudska funkcija u formalno-organizacijskom smislu ima 3 određujuća obilježja: sud, postupak i svojstvo sudske odluke. Na osnovu tih obilježja se sudska funkcija može definisati kao djelatnost koju vrše sudovi u zakonom određenom postupku sa autoritetom presuđene stvari (res iudicata).

Najvažnije obilježje sudske funkcije u organizacijsko-funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vrše sudovi. Da li se jedna institucija može smatrati sudom, ne zavisi od toga da li ona čini dio sudskog sistema, već da li ima osnovna obilježja suda. Zbog toga, svaka tvorevina, bilo da je državna ili društvena i bez obzira da li je dio klasičnog sudskog sistema ili ne, jeste sud ako posjeduje bitna obilježja suda: nezavisnost i nepristrasnost. Nezavisnost i nepristrasnost važi i prema "vani", i prema "unutra", tj. prema drugim organima (prvenstveno upravnim) i prema strankama.

Pored nezavisnosti i nepristrasnosti, jedno od bitnih obilježja suda u formalno-pravnom smislu je i postupak. Zahtjevi koje postavlja postupak se kreću oko primjene nekih osnovnih načela postupka, a prvenstveno načela kontradiktornosti.

Odluke suda imaju snagu pravosnažno presuđene stvari (res iudicata). Stranke u sporu su vezane tom odlukom i ne mogu tražiti da se u istom predmetu donese nova odluka različitog sadržaja.

Na osnovu navedenih obilježja može se bliže definisati sudska funkcija kao djelatnost sudova kao samostalnih i nezavisnih organa koju oni vrše u sudskom postupku, a koja se sastoji u raspravljanju i odlučivanju o pravnim sporovima sa autoritetom presuđene stvari.

17. REDOVNI SUDOVI

U pravosudnom sistemu FBiH sudsku funkciju u građanskopravnim stvarima vrše redovni sudovi opće nadležnosti: općinski, kantonalni i Vrhovni sud Federacije. Redovni sudovi su jedina vrsta sudova u našem pravnom sistemu (ranije su postojali vojni i privredni sudovi kao posebni organi).

18. ARBITRAŽE - IZABRANI SUDOVI

18.1. Pojam

Arbitraža je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu presuđivanje u njihovom određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu slobodno disponirati svojim pravima.

18.2. Bitni elementi

- Arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama rješava presudom;

19

- Osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje stranaka u predmetima u kojima stranke mogu disponirati svojim pravima;

- Pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je sporazum stranaka;- Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke

sporazumno daju investituru za suđenje i traje do okončanja zadatka koji mu je povjeren.

18.3. Zašto arbitražno rješavanje sporova?

Razlozi su pravno-političke, filozofsko-ekonomske i pragmatične prirode: - partneri žele ostati u prijateljskim odnosima;- sastav arbitraže, na čiji izbor stranke imaju uticaj, stručnost arbitra, diskrecija;- po pravilu jednostepeni postupak, manje formalna procedura i niži troškovi;- pravila postupka određuju stranke ili arbitri na osnovu ovlaštenja stranaka.

U teoriji su prisutni i argumenti protiv arbitražnog sudovanja: - opasnost od sudske neobjektivnosti;- ograničena mogućnost pobijanja arbitražnih odluka u postupku po vanrednim pravnim lijekovima;- mogućnost da ekonomski jači partner nametne drugoj ugovornoj strani svoju arbitražu putem tipskih ugovora.

U praksi je uočljiva tendencija porasta broja sporova koje stranke povjeravaju arbitražama.

18.4. Pravna priroda arbitraže

Pravna priroda arbitraže je u teoriji sporna. Tumače je 2 suprotstavljene koncepcije:

- kontraktualna (civilistička), prema kojoj arbitraža u suštini nije sud, već građanskopravni medij stranaka. Odluka arbitraže nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale preko arbitra, a ima značaj poravnanja sui generis, kome pravni poredak priznaje dejstvo;

- jurisdikciona (publicistička), prema kojoj je arbitražna presuda u svemu izjednačena sa odlukom državnog suda. Ova koncepcija je dosad bila dominirajuća i u našem pravu.

U teoriji postoji i treće, kompromisno shvatanje koje insistira na mješovitoj, ugovorno-procesnoj prirodi arbitraže.

18.5. Vrste arbitraža

Osnovna podjela arbitraža je na povremene (ad hoc) i institucionalne (stalne) arbitraže. Najznačajnije stalne arbitraže su: Evropski arbitražni sud u Strazburu, Arbitražni sud u Londonu, Arbitražni sud Međunarodne trgovačke komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitražni sud pri Privrednoj komori BiH u Sarajevu.

Po kriteriju pravnih izvora, arbitraže se dijele na formalne (ritualne) i neformalne (iritualne) arbitraže. Izvorište formalnih arbitraža je procesualno, dok se neformalne zasnivaju na civilističkoj koncepciji.

Nepravne, kvazi arbitraže predstavljaju tijela kojima se stranke moraju obratiti radi rješavanja određenih sporova. To su tzv.obligatorne ili prisilne arbitraže. Drugi oblik nepravnih arbitraža su one koje rješavaju pitanja o kojima se pred redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri, kao oblik posredovanja o ugovornim odredbama o čijem se sadržaju stranke nisu mogle dogovoriti.

Osim navedenog, bitno je razlikovati funkcije koje obavljaju arbitri i radnji koje vrše tzv.arbitratori ili arbitri-stručnjaci. Ovi stručnjaci kao vještaci ili procjenjitelji daju svoje mišljenje o određenom pitanju. To mišljenje je obavezno, kako za arbitražni sud tako i za stranke.

Od arbitraže je potrebno razlikovati instituciju mirovnog vijeća, koje se može definisati kao društveni medij za posredovanje između lica u sporu, koji nema funkciju suđenja.

20

Domaće i arbitraže s elementom inostranosti. U teoriji ne postoje saglasna stanovišta o opredjeljujućim faktorima na osnovu kojih se arbitraža kvalificira kao nacionalna ili sa elementom inostranosti, bez obzira da li su ti faktori subjektivni (stranke u sporu) ili kauzalni (svojstva predmeta spora). Najznačajnije međunarodne konvencije o arbitraži, koje između ostalog tretiraju ovu problematiku su: Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958, Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961, te pravila UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law Arbitration Rules).

18.6. Pojam i modaliteti arbitražnog sporazuma - compromissum

Arbitražni sporazum je akt stranaka kojim one ugovaraju da presuđivanje njihovog spora povjere arbitražnom sudu, derogirajući pritom nadležnost redovnog suda. Arbitražni sporazum može biti samostalan ili u formi kompromisorne klauzule u okviru glavnog ugovora.

U teoriji postoje 2 gledišta o odnosu kompromisorne klauzule prema glavnom ugovoru. Prema prvom, kompromisorna klauzula je akcesorni materijalnopravni sporazum i kao takva dijeli sudbinu glavnog ugovora. Drugo, savremenije shvatanje, ovu klauzulu cijeni autonomno, kao procesnopravni institut neovisan od glavnog ugovora. Problem postojanja i validnosti arbitražnog sporazuma po pravilu se može rješavati u postupku pred redovnim sudom.

18.7. Nadležnost arbitražnog suda

Zasniva se na ugovoru stranaka. Posebno pitanje koji sporovi mogu biti predmet arbitražnog sudovanja. Po odredbama Njujorške konvencije, svaki spor se može iznijeti pred arbitražu, bez obzira na njegovu prirodu. Zato neki procesualisti zaključuju da predmet arbitraže mogu biti svi sporovi, osim onih čije bi raspravljanje od strane arbitražnog suda bilo u suprotnosti sa javnim interesom.

Kompenenz-kompetenz problem u osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni sud nadležan da odlučuje o vlastitoj nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu. Većina teoretičara je saglasna da arbitražnom sudu treba priznati to pravo, uz mogućnost naknadne državne (sudske) kontrole.

Osim toga, postoji dilema da li je arbitražni sud ovlašten da sudi o valjanosti arbitražnog sporazuma, te o valjanosti glavnog (osnovnog) ugovora i posljedicama njegove eventualne ništavosti. U pogledu prva dva segmenta, odgovor je potvrdan, a kad su u pitanju pravne posljedice ništavosti, mišljenje je da bi za takvo odlučivanje arbitraža morala imati izričita ovlaštenja.

18.8. Sastav i imenovanje arbitražnog suda

Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan (po pravilu 1 ili 3). Tako npr.određuju pravila stalnog međunarodnog arbitražnog suda u Beču, poznatija kao "Bečka pravila" iz 1991.godine. Prema Arbitražnim pravilima Evropskog arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju sporazumno.

18.9. Arbitražni postupak

Kod ad hoc arbitraža postupak određuju same stranke, a ako to ne učine, pravila određuju arbitri. Kod institucionalnih arbitraža pravila postupka utvrđena su pravilnikom.

18.10. Primjena materijalnog prava

Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da ugovore nacionalno pravo koje će sud primijeniti na njihov spor. Ako one to ne učine, arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom slučaju, vodeći računa o ugovornim odredbama i trgovačkim običajima.

18.11. Suđenje po pravičnosti u arbitražnom pravu - stranke mogu ugovoriti primjenu načela pravičnosti (ex equo et bono).

21

18.12. Presuda arbitražnog suda i poravnanje stranaka

Presuda arbitražnog suda prema strankama (ali ne i trećim osobama) ima snagu pravosnažne sudske presude (ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što je rijetkost). Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov. Institucionalne arbitraže same stavljaju klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda, a na presude ad hoc arbitraža klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio nadležan da nije zaključen arbitražni sporazum. Stranke mogu okončati spor i poravnanjem pred arbitražnim sudom, koji ima svojstvo izvršne isprave.

18.13. Pobijanje arbitražne presude

Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen. S tim u vezi važe neka općeprihvaćena pravila:

- arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;

- procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito, ili pozivanjem na razloge za ponavljanje parničnog postupka;

- nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom samo ako to nije u suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka poništena.

Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.

19. PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI SUDOVA

19.1. Opće napomene

Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su najvažniji legalitet, sudska nezavisnost, javnost raspravljanja, pravo na žalbu, jednakost građana pred sudom, pravo na upotrebu jezika, inkompatibilnost, sudska nepristrasnost i izuzeće sudija.

19.2. Legalitet

Suština principa zakonitosti se sastoji u potčinjavanju i vezanosti sudova u vršenju sudske funkcije za zakon. Princip da je sud vezan za zakon važi i za procesno i za materijalno pravo. Vezanost za zakon ne znači da je uloga suda mehanicistička. Naprotiv, ta uloga je stvaralačka jer je sudija taj koji utvrđuje sadržinu pravne norme putem tumačenja.

19.3. Sudska nezavisnost

U vršenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i vezani samo za zakon. Nezavisnost je dvostruka: organizacijska i funkcionalna. Organizacijska neovisnost se ogleda u tome što su sudovi samostalni organi i nad njima ni jedan drugi organ nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast.

Funkcionalna nezavisnost ogleda se u primjeni apstraktnog pravnog pravila na konkretan slučaj. Isključivo pravo sudije je da na činjenično stanje, koje utvrđuje primjenom načela slobodne ocjene dokaza, primijeni odgovarajuću pravnu normu. Smisao i sadržaj te norme sudija utvrđuje putem vlastite interpretacije.

Princip nezavisnosti se izražava ne samo u odnosu sudova prema drugim organima, već i unutar samih sudova. Viši sud u postupku instancionog odlučivanja imaju pravo da nižim sudovima ukazuju na nedostatke u suđenju, ali niži sud nije vezan za pravna shvatanja višeg suda izražena u tim primjedbama. Međutim, načelna pravna shvatanja i mišljenja, mada nisu formalno obavezna za više sudove, ipak imaju veliki značaj za ujednačavanje sudske prakse.

22

19.4. Javnost raspravljanja

Javnost kao metod rada sudova uzdignuta je na nivo ustavnog principa. Do isključenja javnosti može doći samo u zakonom određenim slučajevima. Javnošću se osigurava nadzor nad radom sudova, kao i vršenje vaspitne funkcije sudova.

19.5. Pravo na žalbu

Pravo na žalbu je ustavna kategorija iz oblasti osnovnih prava i sloboda čovjeka i građanina. Žalba se može isključiti samo izuzetno i to samo zakonom, a pod uslovom da je zaštita prava i zakonitosti obezbijeđena na neki drugi način.

19.6. Jednakost građana pred sudom - ustavni princip je da su svi građani jednaki pred zakonom.

19.7. Pravo na upotrebu jezika

Ustav garantuje svakom da u postupku pred sudom koristi svoj jezik i da se u postupku sa činjenicama upoznaje na svom jeziku. Dužnost suda je da stranci obezbijedi usmeno prevođenje na njen jezik svega što se iznosi na ročištu, kao i usmeno prevođenje sadržaja isprava koje se na ročištu koriste kao dokazi. Troškovi prevođenja padaju na teret sredstava suda.

19.8. Inkompatibilnost

Sudija ne može vršiti službu ili posao koji je nespojiv sa sudskom funkcijom, niti može biti delegat u skupštini koja ga je izabrala. Njemu se zabranjuje da uporedo sa vršenjem sudske funkcije obavlja bilo koju drugu funkciju u državnim organima, političkim ili društvenim organizacijama, kojom bi mogao dovesti u pitanje svoj nezavisni položaj sudije.

19.9. Sudska nepristrasnost i izuzeće sudija

Pojam i značaj. Nepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno presuđivanje i pravilno donošenje odluke. U teoriji ima shvatanja prema kojima je nepristrasnost važnija i od same sudske nezavisnosti.

Pravo stranaka da im sudi nepristrasni sudija biće povrijeđeno u situacijama u kojima se sudija sa jednom od stranaka nalazi u takvom odnosu koji objektivno dovodi u pitanje njegov položaj nepristrasnog trećeg. Postoje 2 vrste razloga za izuzeće: po sili zakona (ex lege) i po ocjeni suda.

Razlozi za izuzeće po zakonu mogu se podijeliti na nekoliko grupa: 1. Situacije u kojima sudija učestvuje u sporu kao neposredno zainteresirana strana. Ti razlozi su:

- ako je sudija istovremeno i stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, - ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili saobaveznika ili regresnog obaveznika;

2. Sudija se nalazi u nekom porodičnom odnosu sa strankom u sporu. To su slučajevi: - ako mu je stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik srodnik po krvi u pravoj liniji bez ograničenja,

u pobočnoj do 4.stepena, ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini do 2.stepena, bez obzira da li je brak prestao ili ne;

- ako je sudija staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;- ako je sudija stalno ili privremeno zaposlen u pravnom licu koje je stranka u postupku.

3. Sudija u istom sporu učestvuje u nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili vještak, ili je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda (ako se radi o postupku po žalbi).

Razlozi za izuzeće po ocjeni suda. Osim razloga koji ex lege dovode do izuzeća sudije, i svaka druga okolnost može biti razlog za izuzeće ako bi mogla dovesti u pitanje nepristrasnost sudije. Sudu je ostavljeno da u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti dovode u pitanje nepristrasnost suda.

23

Nepristrasnost kao procesna pretpostavka. Na razloge za izuzeće po sili zakona sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Čim sudija sazna za postojanje nekog od tih razloga, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda koji će mu odrediti zamjenika. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija istog suda, a ako to nije moguće, obavijestiće viši sud. Viši sud u takvom slučaju odlučuje da u postupku postupa neki drugi sud iste stvarne nadležnosti sa njegovog područja.

Ako sudija smatra da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, a nije razlog za izuzeće ex lege, obavijestit će o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću. Do donošenja rješenja predsjednika suda, sudija može preduzimati samo one radnje koje ne trpe odlaganje.

Izuzeće može tražiti i stranka, i to čim sazna za postojanje razloga, a najkasnije do okončanja rasprave pred prvostepenim sudom. Ako rasprave nije bilo, onda do donošenja odluke. Zahtjev za izuzeće višeg suda stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a ako se pred višim sudom održava rasprava, onda do okočanja glavne rasprave. Zahtjev za izuzeće mora biti obrazložen.

O zahtjevu za izuzeće odlučuje predsjednik suda. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, onda odluku donosi predsjednik neposredno višeg suda. O izuzeću predsjednika Vrhovnog suda FBiH odlučuje opća sjednica tog suda. Protiv rješenja o izuzeću nije dopuštena posebna žalba (bez obzira da li je zahtjev za izuzeće prihvaćen ili odbijen).

Ako je sudija koji je trebao biti izuzet već donio odluku, ta se odluka može pobijati zbog apsolutno bitne povrede parničnog postupka i to kako redovnim, tako i vanrednim pravnim sredstvima.

Odredbe o izuzeću primjenjuju se i na druge učesnike u postupku: zapisničara, prevodioca i vještaka.

20. SASTAV SUDA

Sastav prvostepenog suda. Prvostepeni sud po pravilu sudi u vijeću od trojice sudija, od kojih je jedan predsjednik vijeća. Izuzetno, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi određeni iznos, funkciju suda vrši sudija pojedinac. Pomenuta vrijednost je u imovinskopravnim sporovima do 20.000KM, a u privredno-pravnim do 30.000KM. Stranke se mogu sporazumjeti da im sudija pojedinac sudi imovinskopravne i radnopravne sporove, bez obzira na vrijednost predmeta spora.

Sastav drugostepenog suda. Drugostepeni sud kao žalbeni sud uvijek sudi u vijeću koje se sastoji od trojice sudija.

Sastav trećestepenog suda. Kad odlučuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je podnio kantonalni tužilac, kantonalni sud postupa u vijeću od 5 sudija. Ako ne može osigurati vijeće sastavljeno od 5 sudija, o zahtjevu odlučuje isti kantonalni sud u sjednici svih sudija.

Kad odlučuje povodom vanrednih pravnih lijekova - revizije i zahtjeva za zaštitu zakonitosti federalnog tužioca, Vrhovni sud FBiH uvijek postupa kao sud trećeg stepena, u vijeću sastavljenom od 5 sudija.

Povreda pravila o sastavu suda. Posljedice povrede zavise od toga da li je njome dovedeno u pitanje načelo zbornosti. Ako je u sporu odluku donijelo vijeće, a trebalo je da odlučuje sudija pojedinac, odluka se ne može pobijati. U obrnutom slučaju, presuda od strane sudije pojedinca umjesto od strane vijeća predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka, koja čini ništavom i presudu i postupak koji joj je prethodio.

21. OSTALI ORGANI OD ZNAČAJA ZA PRAVOSUĐE

Tužilaštvo je samostalan državni organ čija osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa društvene zajednice i ulaganje pravnih sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti.

24

Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje u krivičnom postupku. U građanskom postupku se uglavnom javlja u 3 uloge: kao stranka, kao treće lice i kada ulaže vanredna pravna sredstva za zaštitu ustavnosti i zakonitosti.

- Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju slučajeva, kad je nekim posebnim zakonom ovlašten na podizanje tužbe (npr.poništenje braka iz javnopravnih razloga).

- Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene prinudnih propisa.

- Najvažnija uloga javnog tužioca u građanskom postupku je kod ulaganja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Ombudsmen Federacije je institucija sa zadatkom da štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana prava i slobode. U parničnom postupku se ombudsmen može pojaviti u 2 uloge:

1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje određuje Ustav FBiH;

2. Kao treće lice u parnici ombudsmen se može umiješati u postupak koji je u toku, kad nađe da za to ima osnova.

Organ starateljstva1 se u parničnom postupku može pojaviti u ulozi stranke, zakonskog zastupnika, intervenijenta i punomoćnika.

Organ starateljstva nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodični zakon (kao i javnom tužiocu) priznaje svojstvo stranke u sporovima za poništaj braka.

U svim situacijama u kojima neposredno preuzima vršenje starateljskog prava, organ starateljstva se pojavljuje u ulozi zakonskog zastupnika parnično nesposobne stranke.

U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima dvostruku funkciju: da kontroliše roditelje kao zakonske zastupnike u vršenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno doprinosi što boljoj i potpunijoj zaštiti djece. U postupku za izdržavanje djece organ starateljstva može učestvovati u svojstvu intervenijenta u interesu djece. U ulozi intervenijenta organ starateljstva je najbliži položaju stranke: preduzima radnje u svoje ime, a u interesu djece.

U ulozi punomoćnika organ starateljstva se može pojaviti u postupku u kome stara i samohrana lica ostvaruju svoja prava prema srodnicima koji su dužni da ih izdržavaju.

Ovlaštenja organa starateljstva u svim navedenim ulogama vrši radnik tog organa, kojeg posebnim rješenjem određuje sam organ starateljstva.

Pravobranilaštvo je organ društveno-političke zajednice čija se osnovna funkcija sastoji u tome da preduzima zakonom određene mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovinskih prava i interesa te DPZ i drugih pravnih lica u slučajevima određenim zakonom.

Pravobranilaštvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih pravai interesa u parničnom, izvršnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudovima.

U građanskom postupku pravobranilac se pojavljuje u ulozi zastupnika stranke, i to po sili zakona ili po ovlaštenju zainteresiranih stranaka. Po sili zakona pravobranilaštvo zastupa DPZ i njene organe koji se finansiraju iz budžeta i fondova koji imaju svojstvo društveno-pravnog lica.

Po ovlaštenju stranke pravobranilaštvo može zastupati i druga pravna lica u domaćim i inostranim pravnim poslovima. Pravobranilaštvo se u tim slučajevima može prihvatiti zastupanja ako ono neće uticati na blagovremeno i uspješno izvršavanje zadataka koji su pravobranilaštvu određeni zakonom.

1 Funkciju organa starateljstva vrši općinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite.

25

U zastupanju stranaka pravobranilaštvo je ovlašteno da preduzima sve radnje za koje je ovlaštena i stranka, ukoliko u zakonu nije ništa bliže određeno.

Što se tiče pravne prirode zastupanja pravobranioca, ako se u postupku pojavljuje po ovlaštenju, pravobranilac je u ulozi ugovornog punomoćnika. Pravobranioca kao zastupnika po sili zakona možemo smatrati zastupnikom sui generis, mada u ovom slučaju uloga pravobranioca ima najviše elemenata ustanove "nužnog punomoćnika", koja je napuštena u našem pravu.

21.4. Advokatura

Pojam i razvoj. Djelatnost koju su u Rimu vršili advokati (oratores) bila je poznata još od najranijih vremena i sastojala se u pomaganju strankama u sporu, a ne u njihovom zastupanju. Advokati su svoje usluge davali besplatno, a vršenje advokatskih poslova omogućavalo je sticanje ugleda i počasti na osnovu kojih su dobivana visoka zvanja u javnim službama. Temelji advokature kao pravne profesije udareni su u periodu carstva. Kasnije su advokati počeli vršiti i funkciju zastupanja, te se izgubila razlika između advokature i prokurature.

Tipovi advokature. Danas u svijetu postoje 2 tipa advokature: dvojna i jedinstvena. Dvojna advokatura karakteristična je za zemlje romanskog prava i Englesku. Po tom sistemu, advokatsku funkciju vrše 2 vrste advokata: jedni vrše zastupanje u pravnotehničkom smislu, a drugi pružaju pravne savjete i plediraju u korist stranke pred sudovima.

U većini zemalja usvojen je sistem jedinstvene advokature, u kome advokatsku funkciju vrši samo jedna vrsta advokature.

Međunarodna unija advokata osnovana je 1927.godine, u okviru tadašnjeg Društva naroda. Na početku su njeni članovi bile samo advokatske komore, a od 1965.godine članovi unije mogu postati i advokati-pojedinci, kao tzv.korespodenti. Unija je 1971.godine postala savjetodavna organizacija UN-a sa sjedištem u Briselu. Njeni glavni organi su Glavna skupština, Savjet, Biro i Predsjedništvo.

Uloga advokature. Osnovna funkcija advokature je pružanje pravne pomoći. Sastoji se u: sastavljanju podnesaka (tužbe, žalbe, predstavke, molbe itd), sastavljanju isprava (ugovor, testament i sl), te zastupanju stranaka pred sudovima i drugim organima.

Advokatura kao javna i društvena služba je nezavisna profesionalna služba koja se uređuje Zaknom o advokaturi. Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu. Organizacijska samostalnost se ogleda u tome što se advokati organiziraju u advokatske komore, samostalno odlučuju o prijemu u advokaturu, privremenoj zabrani i prestanku rada advokata.

Funkcionalna nezavisnost se ogleda u tome što su advokati nezavisni u vršenju pravne pomoći. Ova nezavisnost daje javnopravni karakter advokatskoj funkciji. Advokat je dužan da savjesno pruža pravnu pomoć i da sa ciljem zaštite interesa stranke primjenjuje samo sredstva koja su zakonom dopuštena.

Uslovi za vršenje advokature se dijele na opće i posebne. U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit. Svojstvo advokata stiče se upisom u imenik advokata.

Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i etika. Advokat je dužan odbiti pružanje pravne pomoći u slijedećim slučajevima:

1. Ako bi to bilo inkompatibilno vršenju advokatske funkcije. To su slučajevi ako je u istoj stvari već pružao pomoć suprotnoj stranci, te ako je u istoj stvari postupao kao sudija, javni tužilac ili službena osoba organa uprave;

2. Ako bi pružanje pravne pomoći bilo od štete za interes stranke. Advokat je dužan da stranci koja mu se obratila ukaže na to da li je potrebno pokrenuti postupak za zaštitu prava i kakvi su izgledi za uspjeh. U duhu advokatske etike je da advokat odvraća stranku od suvišnog parničenja, pa i po cijenu vlastitih ekonomskih interesa. Ako ocijeni da se stranka obijesno parniči, advokat joj može otkazati punomoć.

26

Organizacija advokature. Organizacije advokata su advokatske komore i zajednice advokatskih komora. Advokatske komore su osnovni oblik organizovanja advokata. Članstvo u njima je obavezno i svojstvo advokata se stiče tek upisom u imenik advokata koji se vodi u advokatskoj komori.

22. NADLEŽNOST SUDOVA (COMPETENTIA)

22.1. Pojam

Nadležnost se pojmovno određuje dvojako: u subjektivnom i u objektivnom smislu. U objektivnom smislu, nadležnost je djelokrug poslova jednog suda. U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da postupa u određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje kao pravo kao pravo da joj sudi zakonom određeni nadležni sud.

U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se zatim dijeli na stvarnu, funkcionalnu i mjesnu.

22.2. Apsolutna nadležnost (iurisdictio)

Pojam. Pravilima o apsolutnoj nadležnosti utvrđuje se djelokrug poslova koji spadaju u nadležnost sudova uopće i vrši se razgraničenje prema spolja i to dvojako: prema svim drugim domaćim državnim organima i prema inostranim organima i sudovima.

Apsolutna nadležnost ili jurisdikcija sudova postoji u svim predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo koji od sudova koji spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom sistemu vlasti vrše redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne nadležnosti ili jurisdikcije podrazumijevamo nadležnost bilo kojeg od ovih sudova.

Jurisdikciju redovnih sudova u našem parničnom postupku određuje ZPP. Konkretizacija odredbe o apsolutnoj nadležnosti redovnih sudova vrši se posredno, putem odredaba o stvarnoj nadležnosti redovnih sudova.

Apsolutna nadležnost kao procesna pretpostavka. Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u BiH, po službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Izuzetak su slučajevi u kojima nadležnost suda u BiH zavisi od pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak. Dakle, bitno je da sud rješenjem odbacuje tužbu kao nedopuštenu i ne ustupa je stranom sudu.

Ako sud u FBiH ocijeni da je nadležan sud u RS, neće odbaciti tužbu, već će se oglasiti stvarno nenadležnim i postupiti po odredbama međuentitetskog sporazuma o komuniciranju sudova entiteta.

Po pravilima o apsolutnoj nadležnosti vrši se razgraničenje između sudske i administrativne nadležnosti. Kad utvrdi da za rješavanje sporova sudovi nisu nadležni, sud će se oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu.

Povreda pravila o apsolutnoj nadležnosti predstavlja razlog apsolutne ništavosti na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.

22.3. Međunarodna nadležnost (competentia internationale)

Pojam. Međunarodna nadležnost je nadležnost domaćih sudova u sporovima sa elementom inostranosti. Element inostranosti može biti u subjektu (državljanstvo, prebivalište) ili u predmetu spora.

Način određivanja. Naše pravo tradicionalno pripada onim sistemima u kojima je prebivalište tuženog mjerodavno za određivanje međunarodne nadležnosti domaćeg suda. Međunarodna nadležnost domaćih

27

sudova regulisana je Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima.

Vrste međunarodne nadležnosti. Pravila o međunarodnoj nadležnosti su u najvećem broju slučajeva izvedena primjenom istih ili sličnih kriterija po kojima se određuje i mjesna nadležnost. Međunarodnu, kao i mjesnu nadležnost, možemo podijeliti na opću i posebnu, a zatim posebnu možemo podijeliti na elektivnu (izberivu) i isključivu. Pored toga, stranke pod zakonom određenim uslovima mogu derogirati nadležnost domaćeg suda sporazumom kojim povjeravaju rješavanje spora stranom sudu.

Međunarodna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi računa o tome da li se u sporu sa elementom inostranosti može zasnovati nadležnost domaćeg suda. Za ocjenu nadležnosti suda u FBiH mjerodavne su činjenice koje su postojale u momentu u kome je parnica počela da teče. Ovim je odstupljeno od općeg pravila u procesnom pravu, prema kome su za određivanje nadležnosti suda mjerodavne činjenice koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe, a ne u momentu kad je parnica nastala.

Povreda odredaba o međunarodnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu koja za posljedicu ima ništavost presude, a presuda se može pobijati i redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

Exequatur - delibacioni postupak. Postupak ispitivanja i priznanja odluke stranog suda, te dozvole njenog prisilnog izvršenja naziva se delibacioni postupak, a donesena odluka kojom se izdaje dozvola izvršenja stranog izvršnog naslova na domaćem pravnom području se naziva exequatur.

22.4. Stvarna nadležnost (competentia rationae materiae)

Pojam. Po pravilima o stvarnoj nadležnosti vrši se raspodjela ovlaštenja u raspravljanju i odlučivanju sporova iz sudske nadležnosti između različitih sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Kako jedinstveni sudski sistem čine redovni sudovi u FBiH, po pravilima o stvarnoj nadležnosti razgraničava se nadležnost između sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova.

Stvarnu nadležnost općinskih i kantonalnih sudova u FBiH utvrđuju Kantonalni zakoni o sudovima, a stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH propisana je Zakonom o Vrhovnom sudu FBiH.

U komparativnom pravu se razgraničenje stvarne nadležnosti u sistemu redovnih sudova vrši i s obzirom na vrijednost spora ili s obzirom na pravnu osnovu spora.

Stvarna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud odmah po prijemu tužbe, a na osnovu navoda u tužbi i činjenica koje su mu poznate, ocjenjuje da li je nadležan. Ako u toku postupka dođe do promjene okolnosti mimo volje stranaka, ili ako tužilac smanji tužbeni zahtjev, dolazi do tzv.”ustaljenja nadležnosti” (perpetuatio fori), tj. sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan, bez obzira na to što bi zbog promjena koje su nastupile bio nadležan drugi redovni sud. Ovo pravilo ne važi ako je do promjene došlo voljom stranaka (npr.tužilac poveća tužbeni zahtjev).

Na stvarnu nadležnost kao procesnu pretpostavku sud ex officio pazi tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da je stvarno nenadležan u bilo kojoj fazi postupka, sud će se oglasiti nenadležnim i tužbu uputiti nadležnom sudu. Sud koji jeste stvarno nadležan može (a ne mora) prihvatiti parnične radnje koje je u postupku preduzeo stvarno nenadležni sud. Ako ih prihvati, stvarno nadležni sud nastavlja postupak kao da je pred njim bio i pokrenut.

Povrede odredaba o stvarnoj nadležnosti vode apsolutnoj ništavosti presude.

22.5. Funkcionalna nadležnost (competentia in instantia)

Pojam. Pravilima o funkcionalnoj nadležnosti vrši se preraspodjela pojedinih jurisdikcionih ovlaštenja između pojedinih organa istog suda, kao i između različitih sudova u istom predmetu. Norme procesnog prava ne poznaju pojam funkcionalne nadležnosti. U procesnoj teoriji je ovaj pojam uobičajen za označavanje nadležnosti na koju stranke ne mogu uticati svojom voljom.

28

Pravila o funkcionalnoj (instacionoj) nadležnosti. Pojmom instanca određuje se položaj određenog suda u hijerarhiji sudskog sistema. U sistemu redovnih sudova opće nadležnosti, općinski sudovi su sudovi prve instance, kantonalni sudovi se javljaju kao sudovi prve, druge i treće instance, a Vrhovni sud FBiH je sud druge i treće instance. Sudovi prve instance vrše stvarnu nadležnost, a sudovi druge ili treće instance funkcionalnu nadležnost.

Funkcionalna nadležnost kao procesna pretpostavka. Na funkcionalnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Povreda odredaba o sastavu suda predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka, ako se vrijeđa princip zbornosti suđenja (ta povreda postoji ako je sudio sudija pojedinac, a trebalo je suditi vijeće; u obrnutom slučaju ne postoji povreda zbornosti).

22.6. Određivanje vrijednosti predmeta spora

Pod vrijednošću spora podrazumijeva se vrijednost onog subjektivnog prava ili odnosa za koje tužilac traži pravnu zaštitu u građanskom postupku.

Kao vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, ugovorna kazna i druga sporedna potraživanja se ne uzimaju se u obzir (ako sami ne čine glavni zahtjev).

Ako tužba protiv istog tuženika obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, vrijednost predmeta spora se utvrđuje zbrajanjem vrijednosti svih zahtjeva. Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, nadležnost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po zbiru davanja za vrijeme od maksimalno 5 godina.

Kad se spor odnosi na postojanje najamnog ili zakupnog odnosa, ili iz odnosa korištenja stana odnosno poslovnih prostorija, vrijednost se računa prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini, osim ako je riječ o odnosu zaključenom na kraće vrijeme.

Ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja za određeno potraživanje ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati. Ako je predmet zaloga manje vrijednosti od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost predmeta zaloga.

Kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako ju je tužitelj naznačio previsoko ili prenisko, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najkasnije na pripremnom ročištu (ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari) brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti.

Ako je tužilac kod nenovčanih zahtjeva odredio facultas alternativu, tj. pristaje da umjesto udovoljenja nenovčanom zahtjevu primi određeni iznos novca, taj iznos se uzima kao vrijednost predmeta spora.

22.7. Mjesna nadležnost

Pojam. Na osnovu odredaba o mjesnoj nadležnosti određuje se koji je od više stvarno nadležnih sudova dužan da raspravi i riješi konkretan spor. Mjesna nadležnost se određuje trojako: na osnovu zakona (forum legale, što je pravilo), odlukom višeg suda (forum iudicale) i saglasnom voljom stranaka (forum prorogatum).

Vrste. Mjesna nadležnost koja je određena zakonom dijeli se na opću (generalnu) i posebnu (specijalnu) mjesnu nadležnost. Posebna se dalje dijeli na izberivu (elektivnu), isključivu (ekskluzivnu) i supsidijarnu (pomoćnu) mjesnu nadležnost.

29

Opća mjesna nadležnost (forum generale). Opću mjesnu nadležnost ima sud na čijem području tuženi ima prebivalište, odnosno boravište (za pravno lice sjedište). Pojam prebivališta nije zakonom definisan, a u teoriji se definiše kao mjesto u kome jedno lice prebiva sa namjerom da tu stalno živi. Dakle, za pojam prebivališta su relevantna 2 elementa: faktički (corpus) i voljni (animus). S druge strane, boravište je mjesto u kome jedno lice boravi bez namjere da tu trajno živi.

Državljani FBiH koji stalno žive u inostranstvu zadržavaju svoju opću mjesnu nadležnost prema mjestu posljednjeg prebivališta u FBiH.

Posebna mjesna nadležnost (forum speciale) može biti elektivna i ekskluzivna. Po pravilima o elektivnoj mjesnoj nadležnosti, tužba se može podići kod suda opće mjesne nadležnosti i nekog drugog suda koji je zakonom određen. Pravo izbora ostavljeno je u interesu tužioca ili u interesu cjelishodnosti ostvarivanja sudske funkcije. Predmeti na koje se primjenjuje elektivna mjesna nadležnost se mogu prema njihovoj prirodi grupisati na:

a) Sporove za naknadu štete – pored suda opće mjesne nadležnosti, za ove sporove nadležan je i sud na čijem području je učinjena šteta. Ako je šteta nastala kao posljedica smrti ili teške tjelesne povrede, tužilac može ustati tužbom i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište odnosno boravište.

b) Sporove radi zaštite prava na osnovu garancije proizvođača – kod suda opće mjesne nadležnosti prodavca koji je prilikom prodaje uručio kupcu pismenu garanciju proizvođača;

c) Privredni sporovi – pored suda mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta u u kome je dužnik trebao izvršiti ugovor;

d) Mjenični sporovi – uz sud mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta plaćanja;

e) Sporovi protiv pravnih lica koja imaju poslovne jedinice izvan svog sjedišta – sud u mjestu gdje se nalazi ta poslovna jedinica;

f) Nadležnost po mjestu gdje se nalazi zastupništvo stranog lica u FBiH, u sporovima protiv stranog lica sa sjedištem u inostranstvu u vezi obaveza koje su nastale ili se trebaju izvršiti u FBiH;

g) Sporovi iz nasljedno-pravnih odnosa – sud na čijem području se nalazi sud koji provodi ostavinski postupak;

h) Radni sporovi – uz sud opće mjesne nadležnosti, radnik tužbu može podići kod suda na čijem području obavlja rad i kod suda na čijem području je zasnovao radni odnos;

i) Bračni sporovi – sud posljednjeg zajedničkog prebivališta supružnika;

j) Paternitetski i maternitetski sporovi – maloljetno dijete može podići tužbu i predsudom svog prebivališta ili boravišta;

k) Sporovi vezani za zakonsko izdržavanje – ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, uz sud opće mjesne nadležnosti, tužba se može podići i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište.

l) Ometanje posjeda – uz sud opće nadležnosti je i sud na čijem području je došlo do ometanja.

Isključiva (ekskluzivna) mjesna nadležnost (forum exclusive) isključuje primjenu opće nadležnosti. Predmeti u kojima je predviđena isključiva mjesna nadležnost su izričito određeni zakonom.

Forum rei sitae na području procesnog prava odgovara pravilu lex rei sitae na području materijalnog prava. Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, zbog ometanja posjeda, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Bitno je napomenuti da se isključiva nadležnost u sporovima o nekretninama odnosi samo na sporove stvarnopravnog karaktera. Za sporove obligaciono-pravnog karaktera koji se tiču nekretnina ne postoji isključiva nadležnost.

30

U sporovima o zrakoplovu ili brodu isključivo je nadležan sud na čijeem području se vodi registar u koji je upisan zrakoplov odnosno brod.

U sporovima protiv FBiH iz odnosa sa vojnim jedinicama, isključivo je nadležan mjesni sud na čijem području se nalazi sjedište vojne jedinice.

Za sporove u izvršnom i stečajnom postupku isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi izvršenje, odnosno stečajni postupak.

Pomoćna (supsidijarna) mjesna nadležnost (forum subsidiale) određuje se za situacije koje se ne mogu podvesti pod odredbe opće i posebne mjesne nadležnosti. Primjeri su:

- nadležnost za suparničare – ako je istom tužbom tuženo više lica za koja ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od njih;

- u bračnim sporovima – ako postoji međunarodna nadležnost suda FBiH, ali bračni drugovi nisu imali zadnje zajedničko prebivalište u FBiH, niti tuženi ima prebivalište ili boravište u FBiH, mjesno nadležan će biti sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište. Ako ni tužitelj nema prebivalište niti boravište u FBiH, onda odluku o tome koji će od redovnih sudova biti nadležan donosi Vrhovni sud FBiH.

- u sporovima o utvrđivanju očinstva/materinstva;

- u imobinsko-pravnim sporovima protiv lica koja nemaju opću mjesnu nadležnost u FBiH

- uzajamna nadležnost za tužbe protiv stranih državljana.

Određivanje mjesne nadležnosti od strane višeg suda (forum iudicale). Zakon ostavlja sudovima višeg ranga mogućnost da u zakonski postavljenim okvirima određuje mjesnu nadležnost, i to u 2 oblika: delegacija i ordinacija.

Delegacija (forum delegatum) sastoji se u prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi. Obzirom na razloge koji dovode do delegacije, razlikuju se nužna i svrsishodna delegacija.

Nužna delegacija postoji u slučaju da nadležni sud ne može postupati zbog izuzeća. To je najčešće kod sudova u kojima radi samo jedan sudija. U takvom slučaju će neposredno viši sud odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud sa njegovog područja.

Svrsishodna (cjelishodna) delegacija. Na prijedlog stranke ili nadležnog općinskog suda, Kantonalni sud može odrediti da u konkretnom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud sa njegovog područja, ako je očito da će se postupak lakše provesti, ili ako za to postoje važni razlozi. Svrsishodna delegacija je takođe moguća od strane Vrhovnog suda FBiH u odnosu na Kantonalne sudove.

Ordinacija (forum ordinatum) je određivanje mjesno nadležnog suda u situacijama kad se mjesna nadležnost ne može utvrditi na osnovu zakona, a postoji jurisdikcija federalnih sudova. U takvim slučajevima je Vrhovni sud FBiH ovlašten da na prijedlog stranaka odredi koji će stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan (npr. u sporovima protiv državljanina FBiH koji živi u inostranstvu, a nije imao prebivalište u FBiH ili se ono ne može utvrditi).

Ugovor o mjesnoj nadležnosti (forum prorogatum). Stvarna nadležnost se ne može ugovarati, ali stranke uz određena ograničenja mogu ugovorom odrediti mjesno nadležni sud. Pomenuta ograničenja odnose se na situaciju kad je predviđena isključiva mjesna nadležnost. Dakle, ako je za konkretnu vrstu predmeta propisana isključiva nadležnost, stranke je ne mogu mijenjati ugovorom.

Ugovaranje nadležnosti stranog suda moguće je uz 2 uslova: da nije predviđena isključiva međunarodna nadležnost sudova u FBiH i da je jedna od stranaka strano fizičko ili pravno lice.

Prorogacioni ugovor mora biti u pismenoj formi i mora se odnositi na tačno određeni spor ili više sporova koji proizilaze iz istog pravnog odnosa. Može biti sklopljen u obliku prorogacione klauzule ili u obliku samostalnog ugovora o prorogaciji.

31

Mjesna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud se može oglasiti mjesno nenadležnim po prigovoru tuženog, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari. U istom roku se sud može oglasiti mjesno nenadležnim po službenoj dužnosti, ali samo ako postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Ako tuženi propusti istaći prigovor mjesne nenadležnosti, a i sud se ne oglasi nenadležnim po službenoj dužnosti, smatra se da se radi o prećutnoj prorogaciji.

Povreda odredaba o mjesnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka ako je povodom prigovora stranke koji je unesen u presudu sud nepravilno odlučio da jeste mjesno nadležan, a stranka podnosi žalbu upravo zbog toga.

23. ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI (FORUM ATRACTIONIS)

23.1. Pojam

Nadležnost po atrakciji (privlačenju) nastaje u slučajevima kad se pred sudom već vodi postupak u određenom predmetu, a koji je na izvjestan način povezan sa postupkom koji se treba pokrenuti. U takvom slučaju će za novi postupak nastati nadležnost suda pred kojim se već vodi povezani postupak. Razlozi za zasnivanje nadležnosti po privlačenju su ekonomičnost i pravna sigurnost.

23.2. Vrste

Razlikuju se potpuna i nepotpuna atrakcija nadležnosti, u zavisnosti od toga da li se atrakcijom mijenja samo mjesna nadležnost (nepotpuna atrakcija), ili se mijenja i mjesna i stvarna nadležnost (potpuna atrakcija).

24. SUKOB NADLEŽNOSTI

24.1. Pojam i podjela

Sukob nadležnosti je situacija u kojoj 2 ili više organa istovremeno smatraju da su nadležni (pozitivni sukob), odnosno da nisu nadležni (negativni sukob) za postupanje u određenom predmetu. Sukob može biti o apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) ili o relativnoj nadležnosti.

24.2. Sukob o jurisdikciji (sukob o apsolutnoj nadležnosti)

O apsolutnom sukobu nadležnosti se govori kad do sukoba nadležnosti dolazi između sudova i drugih državnih organa. Taj sukob može biti pozitivan i negativan. Za njegovo rješavanje nadležan je ustavni sud.

24.3. Sukob o relativnoj nadležnosti

Nastaje između 2 ili više sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Može biti samo negativan. Pravila o litispedenciji, prema kojima se ne mogu istovremeno voditi 2 parnice o istom predmetu, sprečavaju pozitivan sukob nadležnosti. Po pravilu, u sukobu nadležnosti odlučuje neposredno viši sud u odnosu na one sudove među kojima je došlo do sukoba (sukob nadležnosti između općinskih sudova istog kantona rješava kantonalni sud, a sve ostale Vrhovni sud FBiH).

24.4. Postupak u rješavanju sukoba nadležnosti

Nakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio stvarno ili mjesno nenadležnim, sud će predmet ustupiti nadležnom sudu, koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio pokrenut. Ako sud koji je primio predmet smatra da nije nadležan za njegovo rješavanje, dostaviće ga sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti. Samo ako uoči da mu je predmet dostavljen usljed očigledne greške, sud koji je primio predmet će ga proslijediti sudu kome je trebao biti dostavljen, a o tome obavijestiti sud koji mu je ustupio predmet. Za vrijeme dok traje sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je preduzimati

32

neodložne radnje u postupku. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.

24.5. Slučajevi u kojima nije moguće pokrenuti sukob o nadležnosti

Ako se prvostepeni sud proglasio mjesno nenadležnim, a povodom žalbe na to rješenje odluku je donio drugostepeni sud, sud kome je predmet ustupljen vezan je za odluku drugostepenog suda, ukoliko je taj drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

Odluka drugostepenog suda o stvarnoj nenadležnosti prvostepenog suda, vezuje svaki sud kome se kasnije taj predmet ustupi, ako je taj drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

25. STRANKE U PARNICI

25.1. Stranke kao procesni subjekti

Parnica kao konkretan procesnopravni odnos može se zasnovati samo između stranaka, odnosno subjekata koji postoje u trenutku pokretanja postupka. Obje stranke u parnici moraju biti tačno određene.

25.2. Teorijsko određenje pojma stranke

Procesnopravna teorija razlikuje pojam stranke u materijalno-pravnom i u procesno-pravnom smislu. U materijalno-pravnom smislu, stranka je subjekat materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. U procesno-pravnom smislu, stranka je osoba koja u parnici zauzima položaj tužioca ili tuženog. Dakle, za sticanje svojstva stranke u parnici irelevantno je da li su tužilac i tuženi istovremeno i subjekti materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice.

25.3. Stranačka sposobnost

Stranačka sposobnost daje odgovor na pitanje ko može biti stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku sposobnost. Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost.

Stranačku sposobnost određenom obliku udruživanja koji nema pravni subjektivitet može priznati i sud, ali samo u konkretnom slučaju za određenu parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju 2 uslova:1. da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje pravne sposobnosti;2. da raspolažu sredstvima na kojima se može sprovesti izvršenje.

Stranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o čijem postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da jedna od stranaka nema stranačku sposobnost, sud će prvo pozvati tužitelja da otkloni nedostatke tako što će izvršiti odgovarajuće prepravke u tužbi. Ako se nedostaci ne otklone, sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu i poništiti sve preduzete procesno-pravne radnje.

Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se iz razloga apsolutne ništavosti može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. Prijedlog za ponavljanje postupka zbog ovog razloga može biti podnesen i mimo objektivnog roka od 5 godina. Dakle, presuda bi bila egzistentna ali bi se mogla pobijati, za razliku od presude koja bi bila donesena u parnici u kojoj postoji nedostatak egzistentnosti same stranke. U drugom slučaju sama presuda bi bila inegzistentna, pa se ne bi morala ni pobijati.

25.4. Parnična sposobnost

33

Parnična sposobnost je sposobnost preduzimati radnje u parnici i tim radnjama proizvoditi procesnopravne posljedice. Ona odgovara poslovnoj sposobnosti građanskog prava, pa se naziva i procesna poslovna sposobnost.

Fizička lica stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života. Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama ograničavaju i parničnu sposobnost.

Parnična sposobnost državljanina FBiH procjenjuje se po zakonu FBiH, odnosno kantona koji je mjerodavan za utvrđivanje njegove poslovne sposobnosti. Međutim, državljanin FBiH koji nije parnično sposoban po zakonu “svog” kantona, a parnično je sposoban po zakonu kantona pred čijim se sudom provodi postupak, može sam poduzimati radnje u postupku.

Parnična sposobnost državljanina RS u postupku pred sudovima FBiH, procjenjuje se po zakonu RS.

Pravna lica su poslovno, odnosno parnično sposobna preko svojih organa. Isto važi i za one društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica, ali im se u postupku priznaje svojstvo stranke.

Parnična sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi računa tokom cijelog postupka. Nedostaci na strani parnične sposobnosti spadaju u otklonjive nedostatke, pa će tek ako ti nedostaci ne budu otklonjeni sud tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

Convalidatio est potest. Nedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem u parnicu zakonskog zastupnika stranke. Punovažnost radnji koje su do tog trenutka preduzete od strane parnično nesposobne stranke zavisi od toga da li će zakonski zastupnik te radnje prihvatiti ili ne.

Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od stranaka je apsolutna ništavost donesene presude. Presuda se može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim sredstvima, a zathjev za ponavljanje postupka se može uložiti i nakon isteka objektivnog roka od 5 godina.

25.5. Postulaciona sposobnost

To je sposobnost parnično sposobne stranke da u parnici sama, bez posredovanja punomoćnika, preduzima radnje u parnici i tim radnjama proizvodi procesno-pravne posljedice. U našem pravu je svako parnično sposobno lice istovremeno i postulaciono sposobno. Postoji problem faktičke nesposobnosti određenih parnično sposobnih lica da se usljed fizičih nedostataka izjašnjavaju u postupku (npr.gluhonijema lica). Sud je dužan preduzeti sve mjere da i takvim licima omogući učešće u postupku, odnosno da omogući nesmetano odvijanje postupka.

25.6. Legitimacija

Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam). Stvarna legitimacija je kategorija materijalnog prava. Tužilac je aktivno legitimisan ako je on ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. Tuženi je pasivno legitimisan ako je on obveznik istog tog materijalno-pravnog odnosa.

Stvarna legitimacija nije procesna pretpostavka, pa prema tome od nje ne zavisi pokretanje parnice, raspravljanje niti odlučivanje samo po sebi. Prigovor stvarne legitimacije, koji redovno ističe tuženi, ima karakter materijalno-pravnog prigovora koji za cilj ima da se tužbeni zahtjev presudom odbije kao neosnovan (a ne da se rješenjem odbaci kao nedopušten).

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje za vođenje konkretnog spora. Ona prvenstveno pripada licima koja imaju stvarnu legitimaciju, ali postoji veliki broj slučajeva u kojima je pravo na vođenje spora zakonom preneseno na treća lica. Takva lica, mada nisu stvarno legitimisana, ustaju tužbom i u svoje ime ostvaruju pravnu zaštitu. Npr. javni tužilac, organ starateljstva i sva pravno zainteresirana treća lica ovlašteni su da ustaju tužbom za poništenje braka.

34

Procesna legitimacija ima karakter procesne pretpostavke. O njoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, a posljedica nedostatka procesne legitimacije je odbacivanje tužbe kao nedopuštene.

25.7. Promjena subjekata u parnici (procesno-pravna sukcesija)

To je ustanova koja omogućava promjenu ličnosti parničnih stranaka, pri čemu identitet parnice ostaje isti. Do sukcesije može doći na strani tužioca ili tuženog, a osnov za sukceciju može biti zakon ili volja stranaka.

Zakonska sukcesija nastaje ako u toku parnice dođe do smrti, odnosno prestanka postojanja stranke. Nasljednici, odnosno sukcesori po zakonu stupaju u sva prenosiva prava umrlog, tako da će zauzeti položaj umrlog u parnici.

Voljna sukcesiija može nastati usljed materijalne singularne sukcesije, ali i neovisno od nje i to u 3 slučaja: (1) preinačenje tužbe u subjektivnom smislu; (2) imenovanje prethodnika u parnici; (3) stupanje umješača u procesno-pravni položaj stranke kojoj se pridružio.

Uticaj singularne materijalno-pravne sukcesije na parnicu. Ako u toku parnice neka od stranaka otuđi stvar ili pravo povodom kojeg je parnica pokrenuta, to neće spriječiti da se parnica nastavi i okonča među onim strankama među kojima je i započela.

Naime, tužilac otuđenjem spornog prava gubi stvarnu legitimaciju, ali i dalje zadržava pravo na vođenje spora kao procesno-pravno ovlaštenje. Sukcesor (kao materijalno-pravni ovlaštenik) ima stvarnu legitimaciju, ali ne može pokrenuti novu parnicu niti stupiti na mjesto tužioca u postojećoj parnici bez pristanka obje stranke. Tek sa pristankom obje stranke, sukcesor stupa u parnicu umjesto svog prethodnika i tek onda dolazi do procesno-pravne sukcesije.

Međutim, kad je u pitanju uticaj materijalno-pravne sukcesije na parnicu, postoje 2 suprotne teorije: teorija relevancije i teorija irelevancije. Prema teoriji relevancije, koja je danas vladajuća, ne može se ignorisati svaki uticaj materijalno-pravne sukcesije nastale u toku trajanja parnice. Prema ovoj teoriji, ako je tužilac otuđio sporno pravo, on je dužan da svoj tužbeni zahtjev prilagodi novonastaloj situaciji tako što će tražiti da tuženi obavezu ispuni prema materijalno-pravnom sukcesoru. U suprotnom sud može odbiti njegov zahtjev zbog nedostatka stvarne legitimacije. S druge strane, po teoriji irelevancije, singularna materijalno-pravna sukcesija nema nikakvog uticaja na parnicu.

26. ZASTUPANJE U PARNICI

26.1. Pojam i podjela

Zastupnik u parnici je svako lice koje u ime stranke koju zastupa preduzima radnje u parnici, i to sa pravnim posljedicama za stranku. Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se zakonski, ugovorni i zastupnik pravnih lica.

26.2. Zakonski zastupnik

Određenje skrbništva. Ustanova zakonskog zastupnika i zastupanja primarno je regulisana normama materijalnog prava i to normama porodičnog i obligacionog prava. Zakonski zastupnik zastupa poslovno nesposobna lica (maloljetnici lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost). To su najčešće roditelji i staratelji.

Položaj i ovlaštenja. Zakonski zastupnik ovlašten je da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje. Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire redovnog upravljanja pravima i interesima zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik morao imati posebno odobrenje. To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva, sklapanje sudskog poravnanja i sl.

35

Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa o ispravnosti zakonskog zastupanja. Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter procesne povrede koja je razlog apsolutne ništavosti donesene presude. Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se može tražiti i po isteku objektivnog roka od 5 godina.

Diligentia processum. Ako zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca. Međutim, ako zakonski zastupnik zbog svoje nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati svoje zadatke, sud će mu pružiti potrebnu pomoć u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu savjetovati i da uzme punomoćnika.

Curator ad litem – privremeni parnični zastupnik. U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao dugo, i ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke. Zakon konkretizira nekoliko situacija u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika tuženom: 1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika;2. ako su interesi tužeenog i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti;3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika;4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika;5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH nalaze u inostranstvu, a

dostavljanje se nije moglo obaviti.

O postavljanju privremenog zastupnika sud odmah obavještava organ starateljstva, a privremeni zastupnik vrši prava i dužnosti sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojave pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staratelja.

26.4. Punomoćnik

Pojam. Punomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Parnične radnje punomoćnika proizvode posljedice neposredno za zastupanu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.

Pactum de quota litis. Punomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade. Advokatu se naknada plaća po tarifi. U nekim pravnim sistemima moguće je ugovoriti naknadu koja će biti srazmjerna punomoćnikovom uspjehu u parnici (pactum de quota litis).

Procesna punomoć (mandatum ad processum). Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja. Parnična punomoć ima karakter procesne pretpostavke, kao uslova za dopuštenost preduzetih radnji od strane punomoćnika. Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja jednostranu izjavu volje. Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u odnosu na pravni posao.

Mandatum ad litem (parnična punomoć). Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg određivanja ovlaštenja. Ako je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje u parnici. Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, ako je od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci.

Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od pravnog lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova). Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati posebno ovlaštenje.

36

Punomoćnik advokat može prenijeti punomoć na drugog advokata, pri čemu odgovara za njegov izbor (culpa in eligendo), ali i za data uputstva. Pred prvostepenim sudom advokata može ex lege zamijeniti njegov pripravnik, za čiji rad odgovara.

Učešće stranke koja ima punomoćnika. Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog punomoćnika, relevantne su radnje stranke. Stranka može izmijeniti ili opozvati radnje svog punomoćnika sve do trenutka kad su te radnje proizvele određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i vlastite radnje).

Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Punomoć kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći.

Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u pismenom obliku prilikom preduzimanja prve radnje u parnici. Iz razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da punomoćnik u naknadno određenom roku podnese punomoć, ali ako to propusti učiniti u ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je preduzelo lice bez punomoći.

Ratificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog zastupanja. Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne radnje.

Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav nedostatak u odluci ima karakter apsolutno bitne povrede postupka.

Prestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data samo za tu fazu. Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom. Stranka može svakodobno otkazati punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć, dužan je još mjesec dana obavljati radnje ako je potrebno da od davaoca punomoći otkloni neku štetu koja bi mogla nastati.

Opoziv i otkaz proizvodi dejstvo prema sudu i suprotnoj stranci od trenutka kad im je saopšten. Sudu se opoziv ili otkaz mora saopštiti u pismenom obliku ili usmeno na zapisnik.

Punomoć prestaje i smrću punomoćnika. U slučaju smrti stranke, punomoćnik je i dalje ovlašten na obavljanje radnji u parnici, sve dok punomoć ne opozovu nasljednici ili novi zakonski zastupnik stranke.

Zastupnik pravnog lica. Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu).

Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici. Ako se parnica vodi povodom pravnog posla za čije je zaključenje zastupnik morao imati posebno ovlaštenje, onda će takvo posebno ovlaštenje zastupnik morati da ima za preduzimanje dispozitivnih radnji.

Potrebno je naglasiti razliku između zastupnika i punomoćnika pravnog lica. Zastupnik može u konkretnom slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.

27. UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI

27.1. Pojam

Učešće trećeg lica u parnici naziva se i procesna intervencija. Pravni interes trećeg lica može biti različit i s obzirom na to se razlikuju 2 oblika procesne intervencije: obična intervencija i zakonska intervencija u užem smislu. U običnoj intervenciji može se pojaviti svako lice čiji je vlastiti pravni interes angažiran u parnici. U ulozi zakonskog intervenijenta javlja se javni tužilac i ombudsmen Federacije.

37

27.2. Sporedno miješanje u parnicu (interventio accessoria)

Pojam i pretpostavke. Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu omogućava da učestvuje u tuđoj parnici i u vlastitom interesu pomaže stranci na čijoj strani se miješa.Takvo treće lice dobija položaj umješača. Postoje 2 osnovne pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje parnice i postojanje pravnog interesa za miješanje u parnicu.

Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u bilo kojem njenom stadiju, pa čak inakon podnošenja vanrednog pravnog lijeka.

Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i umješača. Postojanje nekog ekonomskog, emotivnog ili nekog drugog interesa nije razlog za miješanje. Pravni interes postoji uvijek kad odluka u konkretnoj parnici ima uticaj na pravni položaj umješača prema stranci, a posebno u slijedećim situacijama:

a) Kad odluka ima dejstvo pravosnažnosti i na umješača (npr.kad tužilac tokom trajanja parnice prenese svoje pravo na umješača);

b) U svim situacijama kad se za stranku ako izgubi parnicu stvara regresni zahtjev prema umješaču (npr.u parnicu između kupca i lica koje tvrdi da je vlasnik stvari može se umiješati prodavac, jer ako kupac ne uspije u parnici imaće regresni zahtjev prema prodavcu usljed odgovornosti prodavca za evikciju);

c) Ako je intervenijent tzv.hirograferni povjerilac parnične stranke na čijoj strani se miješa u spor. Hirografeni povjerilac je onaj koji nema poseban zalog i snosi rizik fluktuacije imovine njegovog dužnika.

Na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti.

Položaj običnog umješača. Ovlaštenja umješača su dosta ograničena, obzirom da on nema položaj stranke, već samo pomaže stranci na čijoj strani se miješa. On ne može preduzimati dispozitivne radnje, niti može biti saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Njegova ovlaštenja su u funkciji razloga za intervenciju, koji mogu biti dvojaki: da pomaže i da kontroliše stranku na čijoj strani se miješa.

U smislu prvog razloga, umješač je ovlašten da stavlja prijedloge i preduzima sve ostale radnje koje idu u korist stranke. On svojim aktivnim držanjem može otkloniti negativne posljedice pasivnog držanja stranke na čijoj strani se miješa. Npr. može svojim dolaskom na raspravu ili ulaganjem prigovora da otkloni donošenje presude zbog izostanka na štetu “njegove” stranke, da uloži žalbu koju je stranka propustila uložiti itd.

Što se tiče drugog razloga za intervenciju, u parnici koju stranka pokrene u ostvarivanju svog regresnog zahtjeva prema umješaču, umješač ima pravo da se suprotstavi prigovorom nesavjesnog vođenja parnice, ako je stranka svojim nesavjesnim vođenjem parnice doprinijela da izgubi spor i to: - ako je iz krajnje nepažnje propustila upotrijebiti neko napadno ili odbrambeno sredstvo;- ako je svojim protivljenjem onemogućila dejstvo radnji koje je umješač preduzeo u korist stranke.

Ovim prigovorom umješač može otkloniti intervencijsko dejstvo presude. Naime, u novoj parnici koju radi ostvarivanja regresnog zahtjeva pokreće stranka protiv svog intervenijenta iz prethodne parnice, presuda iz prethodne parnice ima tzv.intervencijsko dejstvo prema umješaču. Ono se sastoji u tome što umješač ne može u drugoj parnici osporavati pravilnost donesene presude ni u jednom elementu. U tom smislu je intervencijsko dejstvo šire i strožije od pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti obuhvata samo dispozitiv kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu, a intervencijsko dejstvo se proteže i na obrazloženje presude, jer ne dopušta preispitivanje ni činjeničnog ni pravnog osnova donesene presude.

Umješač sa položajem jedinstvenog suparničara. Umješač će imati ovaj položaj u predmetima u kojima sudska odluka prema njemu proizvodi dejstvo pravosnažnosti. Takav je npr.položaj stečajnog vjerovnika u parnici u kojoj se raspravlja o postojanju potraživanja koje je osporeno u stečajnom postupku.

38

27.3. Obavještenje o parnici (litis denuntiatio)

To je parnična radnja kojom tužilac ili tuženi podneskom preko suda obavještavaju treće lice da je parnica pokrenuta i u kakvom stanju se nalazi. Ovim obavještenjem se trećem licu omogućava da stupi u parnicu u svojstvu intervenijenta ili da preuzme položaj stranke koja ga obavještava. Ono proizvodi procesno-pravno i materijalno-pravno dejstvo.

Najvažnija procesno-pravna posljedica je u intervencijskom dejstvu, koje nastupa bez obzira na to da li je obaviješteno treće lice stupilo u parnicu ili ne. U materijalno-pravnom pogledu, obavještenje za posljedicu ima prekid roka zastarjelosti.

27.4. Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris, laudatio nominis)

To je jedan od oblika obavještavanja trećeg o parnici. Pravo da imenuje prethodnika u parnici i da ga pozove da stupi u parnicu umjesto njega pripada samo tuženom, u situacijama kad tuženi kao imalac stvari ili korisnik nekog prava, tvrdi da stvar drži ili pravo vrši u ime trećeg lica (npr.zakupoprimac, poslugoprimac, prevoznik, špediter).

Ako je tuženi imenovao prethodnika, a ovaj se ne odazove pozivu, ne može se osloboditi svoje procesne uloge tuženog, ali će presuda imati intervencijsko dejstvo prema imenovanom prethodniku. Ako prethodnik stupi u parnicu, dolazi do procesno-pravne sukcesije. Pritom pristanak tužioca nije potreban, osim u slučajevima kad tužilac ima neke zahtjeve prema tuženom koji su za njega lično vezani (npr.zahtjev za naknadu štete koju je prouzrokovao na stvari).

28. SUPARNIČARSTVO (LITIS CONSORTIUM)

28.1. Pojam i podjela

Suparničarstvo ili subjektivna kumulacija postoji ako se u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuju 2 ili više lica. Obično se zasniva podnošenjem tužbe: tužba je usmjerena protiv više lica (pasivno suparničarstvo), ili jednom tužbom ustaje više lica (aktivno suparničarstvo), međutim može se zasnovati i u toku postupka. Lica koja stupaju u parnicu kao novi tužilac ili tuženi moraju postupak prihvatiti u stanju u kome se zatekao u trenutku njihovog stupanja.

Prema uslovima koji se traže za zasnivanje, suparničarstvo se dijeli na materijalno i formalno, a prema dejstvu koje proizvodi u postupku na obično i nužno. Postoje još i eventualno i zakonsko suparničarstvo. Prema načinu zasnivanja, suparničarstvo se dijeli na prvobitno (po tužbi ili protivtužbi) i naknadno i to: usljed pristupanja novog tužioca, usljed proširenja tužbe na novog tuženog, u slučaju spajanja parnica, te usljed promjene parnične stranke.

Naše pravo ne dozvoljava zasnivanje suparničarstva proširenjem tužbe po nalogu suda.

28.2. Materijalno i formalno suparničarstvo

Materijalno suparničarstvo postoji ako se suparničari u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj ili u stvarnoj zajednici. Pravna zajednica postoji ako se više lica javljaju kao učesnici određenog građansko-pravnog odnosa (npr.suvlasnici, sunasljednici i sl). U stvarnoj zajednici su oni suparničari čija se potraživanja odnosno obaveze zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu (npr. više povjerilaca tuže za potraživanja iz zajednički sklopljenog ugovora).

Formalno suparničarstvo javlja se u slučaju kad su zahtjevi odnosno obaveze suparničara iste vrste i kad se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Kod formalnog suparničarstva se suparničari ne nalaze ni u kakvom materijalno-pravnom niti u stvarnom odnosu. Kumulativni uslovi za postojanje formalnog suparničarstva su: (1) istovrsnost zahtjeva odnosno obaveza; (2) bitna istovrsnost činjeničnog i pravnog osnova i (3) nadležnost istog suda i ista vrsta postupka.

39

Dejstvo i značaj suparničarstva. Do zasnivanja suparničarstva dolazi samo voljom stranaka. Samo izuzetno dolazi do nužnog suparničarstva. Razlozi ekonomičnosti opredjeljuju stranke da se posluže ustanovom suparničarstva uvijek kad se za to ispune uslovi.

28.3. Obično suparničarstvo

Kod običnog suparničarstva svaki od suparničara ima položaj samostalne stranke u parnici. Može se reći da kod običnog suparničarstva nastaje onoliko samostalnih procesno-pravnih odnosa koliko je lica u ulozi tužioca ili tuženog, s tim što su ti odnosi spolja objedinjeni raspravljanjem i odlučivanjem u jednom postupku.

Samostalnost pojedinih procesno-pravnih odnosa ogleda se u više aspekata: nastanak i okončanje svakog od njih može biti različito; procesne pretpostavke za svakog suparničara moraju biti posebno utvrđivane; radnje jednog suparničara ne proizvode posljedice prema ostalima; svaki suparničar samostalno disponira predmetom spora itd.

Formalno suparničarstvo i materijalno suparničarstvo zasnovano na stvarnoj zajednici imaju dejstvo običnog suparničarstva. Materijalno suparničarstvo koje se zasniva na pravnoj zajednici može biti i obično i nužno, u zavisnosti od toga da li priroda materijalnopravnog odnosa u kome se nalaze suparničari zahtijeva donošenje jedinstvene odluke ili ne.

28.4. Nužno suparničarstvo

Suparničarstvo je nužno kad se prema zakonu ili zbog prirode materijalno-pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Obzirom na pravne razloge koji traže donošenje jedinstvene odluke, razlikuju se 2 vrste nužnog suparničarstva: jedinstveno i nužno suparničarstvo u užem smislu.

Jedinstveno suparničarstvo postoji u situacijama u kojima se sporni odnos može riješiti samo na jedinstven način prema svim suparničarima. Ono npr.postoji u slučaju kad zakonski nasljednici tuže testamentalne nasljednike i traže poništaj testamenta. Odluka će u tom slučaju djelovati jednako prema svim testamentalnim nasljednicima, pa i onima koji nisu učestvovali u parnici.

Nužno suparničarstvo u užem smislu postoji u situacijama kad u parnici moraju učestvovati svi učesnici spornog materijalno-pravnog odnosa, jer samo svi učesnici zajedno imaju potpunu stvarnu legitimaciju. Radi se o sporovima povodom nedjeljivih stvarnih prava i drugih nedjeljivih pravnih odnosa. Npr, nužni suparničari su suvlasnici nekretnina u parnici za utvrđivanje prava služnosti.

Dejstvo nužnog suparničarstva različito je od dejstva običnog suparničarstva. Obični suparničari su u međusobnom odnosu potpuno samostalni i odluka prema pojedinim suparničarima može biti različita po sadržaju. I kod nužnog suparničarstva je svaki suparničar samostalna stranka, ali samo u pogledu mogućnosti preduzimanja parničnih radnji. U pogledu dejstva preduzetih radnji, ono zahvata sve nužne suparničare i prema svim suparničarima se mora donijeti sadržajno ista presuda. Dispozitivne radnje (odricanje od tužbenog zahtjeva, poravnanje itd) proizvode dejstvo samo ako su preduzete od strane svih suparničara zajedno. S druge strane, dejstvo procesne radnje koje je preduzeo jedan suparničar proteže se i na sve ostale suparničare (koji su eventualno propustili tu radnju).

Rokovi za preduzimanje parničnih radnji teku posebno za svakog suparničara. Međutim, radnja može biti preduzeta sve dok rok teče u korist bilo kojeg od suparničara. Problem postoji u situacijama kad nužni suparničari preduzimaju međusobno protivrječne (kolidirajuće) radnje. Mada to Zakon ne reguliše izričito, smatra se da procesno-pravno dejstvo proizvodi radnja koja je najpovoljnija za sve suparničare.

28.5. Eventualno ili supsidijarno suparničarstvo

Tužilac može istom tužbom obuhvatiti 2 ili više tuženih, i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženom, u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onome ko je u tužbi naveden prije. Dakle, svi oni koji su navedeni iza prvotuženog su eventualni ili supsidijarni.

40

Do eventualnog suparničarstva može doći samo u situacijama u kojima tužilac prema svim tuženima postavlja isti zahtjev, ili različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i za koje je stvarno i mjesno nadležan isti sud.

Ustanovom eventualnog suparničarstva izbjegava se rizik pokretanja druge parnice. Ako se pokaže da prvotuženi nije pasivno legitimisan, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan i tada dolazi do rasprave o osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugom tuženom. Ako se tužbeni zahtjev prema prvotuženom usvoji, prema eventualnim suparničarima će se odbiti kao neosnovan.

28.6. Suparničarstvo na osnovu zakona

Zakon izričito propisuje da glavni dužnik i jemac mogu biti zajednički tuženi, ako se sadržaj ugovora o jemstvu tome ne protivi. Ako se jemac nalazi u obavezi samo ukoliko glavni dužnik ne bude mogao platiti dug, glavni dužnik i jemac ne mogu biti zajednički tuženi jer bi to bilo u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jemstvu.

28.7. Glavno miješanje u parnicu (interventio principalis)

Lice koje traži stvar ili pravo povodom kojeg se već vodi parnica između drugih lica, može pred istim sudom pred kojim teče ta parnica tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne okonča. Tužbom tog lica pokreće se tzv.intervencijski postupak, pa otuda i naziv ustanove "glavna intervencija" ili "glavno miješanje". Ova tužba dopuštena je samo ako su ispunjene 2 pretpostavke: da već postoji prethodna parnica, te da je zahtjev intervenijenta upravljen na stvar ili pravo o kome između stranaka teče parnica.

Tužba glavnog intervenijenta za posljedicu ima zasnivanje suparničarstva na pasivnoj strani: tužilac i tuženi iz već pokrenute parnice dobivaju položaj tuženih.

Što se tiče postupanja suda, obzirom da odlučivanje o tužbenom zahtjevu glavnog intervenijenta ima prejudicijelan značaj za ishod prve parnice, najcjelishodnije je da sud prvo raspravi i odluči o tužbenom zahtjevu glavnog intervenijenta, pa tek onda da nastavi raspravljanje o tužbenom zahtjevu iz prve parnice.

AKTIVNOSTI PROCESNIH SUBJEKATA U PARNICI

29. PROCESNE RADNJE

29.1. Pojam

Parnica se pokreće, odvija i okončava preduzimanjem procesnih radnji. Pod procesnim radnjama podrazumijevaju se sve radnje koje su regulisane normama procesnog prava, kako u pogledu pretpostavki za njihovu punovažnost, tako i u pogledu dejstava koja proizvode. Dakle, ako su osnovna dejstva neke radnje određena normama procesnog prava, radi se o procesnoj radnji bez obzira na to što ona proizvodi neke sporedne materijalno-pravne posljedice. Izdavanje parnične punomoći procesna radnja, jer osnovna dejstva proizvodi u parnici. Tužba je također procesna radnja, jer je njeno primarno dejstvo da pokreće parnicu i određuje njen predmet. Najvažnija podjela procesnih radnji je na radnje stranaka i radnje suda.

29.2. Procesne radnje stranaka

Karakter procesne radnje ima svako držanje (činjenje i propuštanje) stranaka u parnici koje proizvodi određene posljedice u skladu sa normama procesnog prava.

Opće karakteristike procesnih radnji stranaka su:

41

1. Subjektivne pretpostavke za važnost procesnih radnji su stranačka, parnična i postulaciona sposobnost;

2. Procesna radnja je po pravilu jednostrana izjava. Adresat procesnih radnji je uvijek sud;

3. Procesnu radnju predstavlja svako držanje stranaka u parnici koje proizvodi posljedice po normama procesnog prava. Pritom nije bitno da li je stranka određenim držanjem željela nastupanje date posljedice ili ne. Dakle, norme materijalnog prava koje se tiču nedostataka u izjavi volje ovdje nisu primjenjive;

4. Dejstvo procesnih radnji ne može zavisiti od uslova. Međutim, dopušteno je isticanje više prijedloga ili zahtjeva supsidijarno: tužilac npr. ističe 2 zahtjeva, s tim što predlaže da sud usvoji drugi zahtjev ako se prvi pokaže neosnovanim;

5. Procesne radnje su u načelu opozive. Ovo pravilo važi samo za posredne procesne radnje, tj. one radnje koje same po sebi ne stvaraju novu procesno-pravnu situaciju u postupku. Neposredne procesne radnje, tj. one koje neposredno stvaraju novo procesno stanje su po pravilu neopozive. To su npr.povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, odricanje od pravnog lijeka itd.

6. Većinu radnji stranke preduzimaju u slobodnoj formi. Samo se najvažnije procesne radnje preduzimaju u unaprijed utvrđenoj procesnoj formi (npr.tužba, žalba i sl).

Podjela procesnih radnji stranaka. Najvažniji kriterij za podjelu je kriterij dejstva koje radnje proizvode u parnici. Prema tom kriteriju, sve procesne radnje se mogu podijeliti na posredne i neposredne. Dalja podjela je na ofanzivne i defanzivne procesne radnje.

Posredne procesne radnje proizvode dejstva tek posredstvom djelatnosti suda. U posredne radnje spadaju prijedlozi, tvrdnje itd. Prijedlozi su radnje kojima stranke pozivaju sud da donese određenu odluku. Dijele se na procesne i stvarne. Procesnim stranke nastoje uticati na vremenski tok parnice, a stvarni se tiču odlučivanja o predmetu spora. Tvrdnje mogu biti činjenične i pravne. Njima tužilac nastoji dokazati osnovanost, a tuženi neosnovanost tužbenog zahtjeva.

Neposredne procesne radnje same po sebi proizvode dejstva u parnici, bez posredovanja suda (npr.povlačenje tužbe, ulaganje žalbe itd). Sud ih ispituje samo sa stanovišta njihove osnovanosti. Posredne radnje sud ispituje i sa stanovišta dopuštenosti i sa stanovišta osnovanosti.

Neke procesne radnje s obzirom na njihovo dejstvo imaju istovremeno karakter i neposrednih i posrednih radnji (npr.tužba i žalba). Tužbom se pokreće parnični postupak, a žalbom se zasniva nadležnost višeg suda, pa su obzirom na ova dejstva to neposredne procesne radnje. Istovremeno, obje su upravljene na donošenje odluke suda, pa su utoliko i posredne radnje.

Nedostaci procesnih radnji stranaka mogu se ticati: (1) pretpostavki za preduzimanje radnje, (2) forme i (3) sadržine. Procesna radnja čiji se nedostaci tiču pretpostavki je bez dejstva. Pretpostavke su sposobnost stranke ili ovlaštenja njihovih zastupnika. Nedostatak se može otkloniti i radnja konvalidirati njenim naknadnim odobrenjem.

Nedostaci koji se tiču forme i sadržine radnje mog se otkloniti na više načina: - opozivanjem, ako se radi o opozivoj radnji;- ispravljanjem, dopunom ili ponovnim preduzimanjem radnje;- odricanjem od pozivanja na nedostatak.

29.3. Procesne radnje suda

Najvažnije radnje suda su odluke, koje sud donosi u formi presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o meritumu spora. Ostale radnje koje preduzima u toku parnice sud uglavnom preduzima u obliku rješenja, a one imaju unutar procesno dejstvo. Među tim radnjama su najvažnije:

- radnje kojima se utiče na vremenski razvoj postupka: zakazivanje i odlaganje ročišta, određivanje sudskih rokova, upućivanje poziva itd;

42

- radnje kojima se osigurava cjelishodnost u raspravljanju: spajanje više parnica, razdvajanje raspravljanja o pojedinim elementima odlučivanja itd;

- radnje pripremanja glavne rasprave (prikupljanje procesne građe).

29.4. Forma procesnih radnji

Procesne radnje kojima se ostvaruje načelo usmenosti, kao osnovno načelo, preduzimaju se u slobodnoj formi. Samo najvažnije procesne radnje se preduzimaju u unaprijed utvrđenoj formi (pismena forma). U pismenoj formi se preduzimaju procesne radnje stranaka kao što su tužba, žalba, prijedlog za povrat u prijašnje stanje itd. Pismena forma je posebno zastupljena kod procesnih radnji suda (odluka).

Podnesci. Procesne radnje izvan ročišta preduzimaju se u pismenoj formi. Takva pismena nazivaju se podnesci. Sadržaj podneska određen je vrstom radnje koja se njime preduzima. On mora biti uredan, jasan i mora sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti. Ako je podnesak nejasan ili ne sadrži sve potrebne elemente, sud će stranku poučiti da ga u određenom roku ispravi i dopuni. Podnesak ispravljen u roku smatra se urednim od dana prvog podnošenja. Ako ne bude vraćen u roku smatra se povučenim, a ako bude vraćen bez potrebnih ispravki biće odbačen. Na isti način sud će postupiti i ako podnesci nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka. Samo izuzetno sud može odrediti da se podnesci prepišu na trošak stranke.

Zapisnik spada u važne procesne dokumente, jer se njime zasvjedočava sadržaj glavne rasprave. Zapisnik se sastavlja i o radnjama koje se usmeno preduzimaju izvan ročišta. Samo na osnovu zapisnika se može utvrditi da li se prvostepeni sud pri vođenju postupka pridržavao normi procesnog prava. Ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između sudskog zapisnika i odluke, to za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu postupka.

Po svom karakteru i dokaznoj snazi zapisnik je javna isprava. Pored uobičajenih podataka kao što su naziv i sastav suda, imena stranaka i drugih učesnika itd, zapisnik treba da sadrži i bitne podatke o sadržaju preduzetih radnji, a posebno: da li je rasprava bila javna ili ne, izjave i prijedlozi stranaka, ponuđeni dokazi, izvedeni dokazi, odluke suda.

Prema tome, na osnovu sadržaja zapisnika moguće je provjeriti: a) Da li je sud svoju odluku zasnovao na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi;b) Da li je strankama bilo omogućeno da se izjasne o navodima suprotne strane;c) Da li je sud donio odluku u istom sastavu u kome je postupao na zadnjem ročištu;d) Stav suda prema prijedlozima i prigovorima stranaka itd.

Stranke imaju pravo staviti prigovor na sadržaj zapisnika. Sud je obavezan u zapisnik unijeti i prigovore koje nije prihvatio. Povlačenje tužbe i sudsko poravnanje takođe se unose u zapisnik.

Poseban zapisnik sastavlja se o vijećanju i glasanju. On sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena. Zatvara se u poseban omot, pa ga može razgledati samo viši sud kad rješava o pravnom lijeku.

30. ROKOVI I ROČIŠTA

30.1. Rokovi

Pojam. Rok je vremenski interval za preduzimanje procesnih radnji predviđen normama procesnog prava.

Podjela. Procesni rokovi se dijele na zakonske i sudske. Zakonski su određeni zakonom i njihovo trajanje ne mogu mijenjati ni sud ni stranke. Takvi su npr.rokovi za ulaganje pravnih lijekova. Kod sudskih rokova, zakon predviđa maksimalne granice trajanja, a trajanje u konkretnom slučaju određuje sud. Sudski rokovi se mogu produžavati na prijedlog stranaka.

Dilatorni rok je rok kojim se određuje vremenski period prije čijeg isteka nije dozvoljeno preduzimanje neke procesne radnje. Takav je npr.rok za podnošenje odgovora na tužbu, odgovora na pravni lijek itd.

43

Rokovi su propisani i za neke procesne radnje suda. To su tzv.instruktivni rokovi, za čije propuštanje procesno pravo ne veže nikakve posljedice. Npr. rok za pismenu izradu presude je 8 dana od dana donošenja.

Početak i računanje rokova. Obzirom na momenat od kojeg se računaju, rokovi se dijele na subjektivne i objektivne. Subjektivni su oni koji počinju teći od dana saznanja za događaj koji je relevantan za njihovo računanje. Objektivni rokovi su oni koji se računaju od dana nastupanja relevantne činjenice, neovisno od saznanja ovlaštenog lica za tu činjenicu.

Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je određen na dane, za početak roka uzima se prvi naredni dan nakon relevantnog događaja. Rokovi određeni na mjesece, odnosno godine, završavaju se onog dana zadnjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok počeo. Ako tog dana nema, rok se završava zadnjeg dana zadnjeg mjeseca. Ako zadnji dan roka "pada" u nedjelju ili na državni praznik, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

Kad dođe do prekida postupka prestaju teći i zakonski i sudski rokovi, dok kod mirovanja postupka prestaju teći samo sudski rokovi.

Rok prestaje teći od nastupa činjenice koja je izazvala zastoj u razvoju postupka, a ne od momenta kad je sud donio odluku povodom zastoja. Kad se postupak nastavi, rokovi koji su prestali teći počinju teći iznova (kao i kod prekida rokova).

Održanje rokova. Rok je održan ako je radnja čije je preduzimanje vezano za određeni rok, preduzeta prije isteka roka. Radnja je preduzeta u roku ako je podnesak kojim se radnja preduzima predat sudu prije isteka roka. Podnesak se smatra predatim danom njegove predaje preporučenom pošiljkom ili telegramom pošti. Za lice koje se nalazi na odsluženju vojnog roka ili na izdržavanju zatvorske kazne, podnesak se smatra predatim danom njegove predaje komandi vojne jedinice, odnosno upravi zatvorske ustanove.

Ako stranka iz neznanja preda ili uputi podnesak nenadležnom sudu, a prije isteka roka, smatrat će se da je podnesak podnesen na vrijeme.

30.2. Ročišta

Ročište je procesnopravna forma kojom se uobličava preduzimanje usmenih procesnih radnji. Ročišta zakazuje sud, a mogu biti obligatorna i fakultativna. Obligatorna su po pravilu ročišta za glavnu raspravu, kao i ročište za raspravljanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. U fakultativna ročišta spadaju pripremno ročište, ročište za izvođenje dokaza, i druga ročišta koja sud zakazuje kad smatra cjelishodnim da o nekom pitanju raspravlja na posebnom ročištu.

Po pravilu se ročišta održavaju u sudskoj zgradi. Ako to sud smatra svrsishodnijim, ročište se može održati i izvan sudske zgrade (npr.ročište za izvođenje dokaza uviđajem ili saslušanjem bolesnog svjedoka). Na ročište se pozivaju stranke i ostala lica čije se prisustvo smatra potrebnim. Uz poziv se stranci dostavlja i podnesak koji je dao povod za određivanje ročišta. Podnesak će jednako proizvesti dejstvo i ako se ne uruči zajedno sa pozivom.

31. POJAM PROPUŠTANJA

Procesna radnja je propuštena ako nije preduzeta u predviđenom roku ili do određenog momenta u razvoju postupka, i to bez obzira na odgovornost stranke.

Najvažnija pravna posljedica propuštanja je u nastupu prekluzije. Propuštanje zakonskih rokova po pravilu vodi prekluziji.

32. POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE (RESTITUTIO IN INTEGRUM OB TERMINEM ELAPSUM)

44

Povraćaj u prijašnje stanje je ustanova za otklanjanje posljedica propuštanja koja se ne mogu pripisati u krivicu stranaka. Do povrata u prijašnje stanje može doći samo na prijedlog stranaka, a uz ispunjenje slijedećih pretpostavki:

1. Da je stranka propustila rok ili ročište;

2. Da propuštanje takve radnje ima za posljedicu prekluziju, tj. da je stranka izgubila pravo na preduzimanje;

3. Razlog za propuštanje mora biti opravdan (iusta causa). Propuštanje je opravdano ako se ne može pripisati u krivicu stranci ili njenom zastupniku.

4. Prijedlog za povraćaj mora biti podnesen u doku od 15 dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Ako je stranka kasnije saznala za propuštanje, rok počinje teći od dana saznanja. Objektivni rok je 3 mjeseca, a u privrednim sporovima 30 dana.

Predlagač je dužan istovremeno sa podnošenjem prijedloga da preduzme i propuštenu radnju.

Povraćaj u prijašnje stanje nije dopušten u slučaju propuštanja roka za podnošenje prijedloga za povraćaj (restitutio restitutionis non datur).

32.2. Postupak po restitucionom prijedlogu

Za rješavanje o prijedlogu nadležan je sud pred kojim je trebalo preduzeti propuštenu radnju, i to na posebnom ročištu. Ročište je obligatorno, osim u slučajevima kad se prijedlog za povraćaj zasniva na općepoznatim činjenicama. Sud o prijedlogu odlučuje bez obzira na (ne)prisustvo stranaka na ročištu. Protiv rješenja kojim se odobrava povraćaj nije dozvoljena žalba, osim ako je sud donio odluku na osnovu nedozvoljenog ili neblagovremenog prijedloga.

32.3. Dejstvo restitucije

Dejstvo se sastoji u tome što se parnica vraća u stanje u kome se nalazila prije propuštanja, a ukidaju se i sve odluke koje je sud donio zbog propuštanja. Naknadno preduzeta radnja smatra se blagovremenom.

33. TUŽBE

33.1. Pojam i sadržaj

Tužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na pravnu zaštitu. Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u stranku - subjekt procesnog prava. Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci - tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima pokretanje parnice.

Obavezni elementi tužbe su: - određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu;- određenje obje stranke (tužioca i tuženog);- predmet spora;- osnov tužbe; - dokazi; - tužbeni zahtjev.

Ovi elementi mogu se podijeliti u 2 grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.

Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana vrijednost. Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčano potraživanje, tužilac je dužan da naznači vrijednost predmeta spora. Oznaka vrijednosti predmeta spora

45

ima višestruku funkciju. Za nju se, prema vrijednosnom kriteriju, veže određivanje nadležnosti, sastava suda, ulaganje revizije ili vrste postupka.

U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni osnov, dokazi i tužbeni zahtjev.

33.2. Osnov tužbe

Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan.

Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene pravne posljedice.

Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na osnovu činjenica iznesenih u tužbi.

Teorijski aspekti utvrđivanja identiteta tužbenog zahtjeva. Tužilac je dužan da u tužbi iznese činjenično stanje u obimu koji omogućava odlučivanje o dopuštenosti tužbe. U odgovoru na pitanje koji je to obim postoje 2 teorije: Prema teoriji individualiziranja, dovoljno je da tužilac iznese osnovna materijalno-pravna obilježja pravnog odnosa iz kojeg izvodi tužbeni zahtjev, bez navođenja pojedinih činjenica. Prema teoriji supstanciranja, tek na osnovu konkretnih činjenica moguće je potpuno odrediti identitet istaknutog tužbenog zahtjeva.

Međutim, ispravnost jedne ili druge teorije zavisi od konkretnog predmeta. Npr. ako jedna osoba tuži drugu za ispunjenje ugovora o kupoprodaji, a to je jedini ugovor te vrste koji su zaključili, onda je za određenje identiteta tužbenog zahtjeva dovoljno da se on odredi prema pravnoj prirodi odnosa iz kojeg se izvodi. Međutim, ako je između tih osoba zaključeno više istovrsnih ugovora, onda će biti neophodno iznijeti i faktičke činjenice u obimu koji je potreban da bi se istaknuti tužbeni zahtjev individualizirao (npr.mjesto ili vrijeme zaključenja ugovora).

Pravni osnov je fakultativan element (za razliku od činjeničnog osnova). Pravnu prirodu predmeta spora utvrđuje sud putem pravne kvalifikacije, tako što stvarne činjenice supsumira pod odgovarajuće norme materijalnog prava. Zato pravne tvrdnje tužioca ne obavezuju sud, niti tužilac može imati štetne posljedice jer je dao pogrešnu pravnu kvalifikaciju.

33.3. Tužbeni zahtjev (petitum) - predmet spora

Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može se definisati kao procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koji je zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz određenih činjenica.

Tužbeni zahtjev se može postaviti u 3 procesno-pravne forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj. Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak određenog pravnog odnosa.

Po načelu dispozitivnosti, sud ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su stranke dužne da odrede sadržaj i obim pravne zaštite. To čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u obliku prijedloga sudu kakvu presudu da donese. Samo tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet parnice kao procesno-pravnog odnosa.

46

Pravna priroda predmeta spora u teoriji.

1. Civilističke teorije - Klasična civilistička teorija je predmet spora, kao procesni zahtjev, izjednačavala sa zahtjevom materijalnog prava. Privatno pravo se poima kao sistem subjektivnog prava, a proces kao instrument zaštite privatnog prava i kao element javnog prava. Modificirana civilistička teorija predmet spora vidi kao zahtijevanu pravnu zaštitu određenog sadržaja: osuđujuću, utvrđujuću, te pravnu promjenu - pod uslovom da postoje procesne i pravozaštitne pretpostavke čije postojanje se po potrebi dokazuje u postupku pred pravozaštitnim organom.

2. Procesne teorije - Teorija ekvivalencije ili jednakovrijednosti smatra da predmet spora nije samo tužbeni zahtjev, već i određena činjenična osnova iz koje tužilac izvodi zaključak o osnovanosti određene pravne posljedice. Čista procesna teorija težište ima samo na tužbenom zahtjevu. Određeno činjenično stanje ne smatra se sastavnim dijelom predmeta spora. Ono je samo podloga koja omogućava individualizaciju predmeta spora. Dakle, u parnici ima onoliko predmeta spora koliko tužilac ističe tužbenih zahtjeva, bez obzira da li se pritom tužilac poziva na jedan ili na više činjeničnih osnova.

Funkcija i značaj tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev je prvenstveno u funkciji određivanja identiteta tužbe. Zbog toga do preinačenja tužbe dolazi samo ako se promijeni tužbeni zahtjev. Identičnost tužbenih zahtjeva u dvije parnice rađa prigovor litispendencije. Osim toga, određenost visine (iznosa) tužbenog zahtjeva mjerodavna je za određivanje vrijednosti predmeta spora, odlučivanje o troškovima postupka itd.

Forma tužbe. Tužba se podnosi u pismenom obliku, u vidu podneska, a može se podnijeti i usmeno na zapisnik kod suda.

Problem utuživosti javlja se kod postupanja suda u slučaju naturalnih obligacija. Po jednom shvatanju, pitanje utuživosti je procesna pretpostavka, pa će sud donijeti rješenje kojim odbacuje tužbu kao nedopuštenu. Po drugom shvatanju, utuživost je pitanje samog subjektivnog prava, pa ako ona nedostaje u konkretnom slučaju, sud će donijeti presudu kojom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Ovaj drugi stav se smatra ispravnijim.

Postavlja se pitanje da li se nosilac subjektivnog prava može odreći sudske zaštite, tj. utuživosti uz zadržavanje samog prava? Smatra se da se lica ne mogu unaprijed odreći prava na pravnu zaštitu (pactum de non petendo) kao javnopravnog ovlaštenja, ali mogu oprostiti dug ili odgoditi nastupanje njegove dospjelosti.

33.4. Vrste tužbi

Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se 3 vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne, utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili konstitutivne.

Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja djeluju erga omnes, a ličnim tužbama se štite relativna subjektivna prava sa dejstvom inter partes.

Poseban, arhaičan vid deklaratorne tužbe koju je poznavao i Građanski parbeni postupak za BiH iz 1883. je tzv. izazivačka (provokativna) tužba.

Kondemnatorne tužbe (dosuđujuće). Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tužioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke, tužilac ima mogućnost da u izvršnom postupku ostvari prinudno izvršenje.

Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi

47

povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja povrede.

Preuranjena kondemnatorna tužba. Poseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a u toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ako je tužilac naveo da će dospjelost nastupiti u određenom vremenskom periodu u budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena, zbog nepostojanja pravnog interesa. Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti dopuštena u slučaju nedospjelih potraživanja, kao što je npr.kod zakonskog izdržavanja.

Deklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja.

Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr. ne bi bila dopuštena tužba za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element ugovora), nego samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka ugovora.

Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja. Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji 1 izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj.

U principu, predmet utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes.

Pravni interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Tužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa, osim u onim predmetima gdje zakon izričito predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost, pa se smatra da se zbog povrede pravila o pravnom interesu ne mogu uspješno ulagati pravni lijekovi.

Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite.

Cilj deklaratorne zaštite je prevencija. Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u jednom pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i nesigurnost u pogledu prirode i sadržaja tog pravnog odnosa. Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica držanja tuženog koji svojim radnjama ili izjavama izaziva spor o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa. Npr. naručilac ima pravni interes da ustane tužbom za utvrđenje postojanja ugovora o djelu protiv uposlenika kao tuženog ako poslenik ne preduzima nikakve radnje u cilju izvršenja djela u ugovorenom roku, poričući svoju obavezu na izvršenje djela.

Odnos deklaratorne i kondemnatorne tužbe. Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Od ovog pravila postoje izuzeci, u situacijama kad, bez obzira na podizanje kondemnatorne tužbe, tužilac ima pravni interes da podigne i deklaratornu tužbu. To je posebno slučaj u sporovima o stvarnim i drugim apsolutnim pravima. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice.

Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da iz istog odnosa u nekoj drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati pravni interes da isticanjem prejudicijelnog

48

zahtjeva traži da se o prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao mogućnost da mu tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog pravnog odnosa.

Tužilac može istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o zahtjevu koji se postavlja tim incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz postojeći, ali njegovo isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe.

Konstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom se stvara nova pravna situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu sudske presude. Karakter konstitutivne tužbe npr.imaju tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog očinstva i sl. Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa.

Na području imovinskih odnosa, tužbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na izmjenu postojećeg pravnog odnosa (npr.tužbe za smanjenje ili povećanje određene činidbe, na smanjenje ugovorne kazne itd).

U posebnu vrstu konstitutivnih tužbi spadaju tužbe u kojima je zahtjev upravljen na promjenu procesno-pravnog položaja (npr. tužba za proglašenje prestanka ugovora o izabranom sudu, tužba za poništaj odluke izabranog suda).

33.5. Dejstva podnošenja tužbe sudu

Dijele se na procesno-pravna i materijalno-pravna dejstva. Procesno-pravna dejstva su:

- ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema činjenicama koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe. Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na eventualne promjene okolnosti u toku postupka, a zbog kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način dolazi do ustaljenja nadležnosti (perpetuatio fori);

- ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne može protiviti takvom preinačenju.

Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe određene su normama materijalnog prava. Među najvažnijima su:

- prekida se zastara. Međutim, ako tužilac povuče tužbu, odnosno ako je sud odbaci kao nedopuštenu, smatra se da do prekida nije ni došlo;

- dužnik pada u zakašnjenje;

- pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to pravo kod alternativnih obligacija pripada tužiocu;

- ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja tužbe, nasljednici imaju pravo nastaviti postupak.

33.6. Litispendencija (Lis pedeus)

Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje dostavljanjem tužbe tuženom. Od tog trenutka parnica postoji (litispendencija=postojanje parnice). Litispendencija prestaje okončanjem parnice. Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na litispendenciju. Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.

Procesnopravna dejstva litispendencije su:

- zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica;

- ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava dovršavanje parnice među istim strankama među kojima je i započeta;

- za preinačenje treba pristanak tuženog;

49

- protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa nastankom parnice;

- umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka.

Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama materijalnog prava. Npr.tuženi koji je savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.

Zabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo litispendencije. Povodom istog predmeta se između istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, ako utvrdi da parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo postojanje dvostruke litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora.

Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati iste uloge, tj. tužilac iz prve parnice može imati ulogu tuženog u drugoj parnici.

Predmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj, te ako pravosnažnost odluke iz prve parnice svoje dejstvo proteže i na predmet odlučivanja u drugoj parnici. Nije u suprotnosti sa zabranom dvostruke litispendencije da se između istih lica zasnuje litispendencija tužbom za dosuđenje, dok još teče parnica povodom tužbe za utvrđenje, jer je tužbeni zahtjev u ove dvije parnice različit - usmjeren je na ostvarenje različitih pravozaštitnih ciljeva.

Litispendencija pred stranim sudom. Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u predmetu povodom kojeg teče parnica pred inostranim sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak ako su ispunjena 2 uslova: (1) ako u konkretnom slučaju nije predviđena isključiva jurisdikcija suda u FBiH i (2) ako postoji faktička uzajamnost.

33.7. Cummulatio actionum (objektivna kumulacija)

Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u pitanje njihova procesno-pravna samostalnost, jer se povodom svakog zahtjeva zasniva samostalan procesno-pravni odnos, s tim što se svi zahtjevi ostvaruju u istom postupku.

Uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije. Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više tužbenih zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u 2 slučaja:

1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnimm i pravnim osnovom;

2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, ali je sud stvarno nadležan za svaki od tih tužbenih zahtjeva i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku.

Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i za određivanje vrijednosti predmeta spora. Ako ta povezanost postoji, vrijednost predmeta spora utvrđuje se zbrajanjem pojedinih tužbenih zahtjeva i obrnuto.

Dakle, određujući uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije su ista stvarna nadležnost i ista vrsta postupka. Od ovog pravila postoje odstupanja, kad zakon izričito dozvoljava da se u postupku povodom nekog bračnog spora ili paternitetskog spora kumulira zahtjev za izdržavanje.

Vrste objektivne kumulacije. Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni kumulativno, eventualno, alternativno, te u vidu fakultas alternative. Kumulativno i eventualno spajanje imaju karakter objektivne kumulacije u pravom smislu riječi, dok su preostala dva samo prividni oblici objektivne kumulacije.

Kumulativno spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema tuženom ističe više tužbenih zahtjeva i traži da sud odluči o svim istaknutim zahtjevima.

Kod eventualnog spajanja tužilac traži odluku o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da sud prihvati naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Ovo spajanje moguće je samo u sporovima u kojima tužilac zasniva osnovni i eventualni zahtjev na istom ili bitno istovrsnom

50

činjeničnom stanju, s tim što se ovi zahtjevi međusobno isključuju. Tužilac ovu ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje osnovnog zahtjeva, ili kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i ostvarenjem osnovnog zahtjeva. Litispendencija nastupa istovremeno povodom oba zahtjeva, ali do odlučivanja o pomoćnom zahtjevu dolazi samo u slučaju odbijanja osnovnog.

Alternativno spajanje dopušteno je samo u sporovima koji nastaju povodom alternativnih obligacija. Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe više pravnih posljedica i traži da sud tuženog obaveže na svaku od njih, s tim što se ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini.

Procesna facultas alternativa. Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u toku postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi određeni novčani iznos. Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, već materijalno-pravne izjave volje. Ako usvoji tužbeni zahtjev, sud će u presudi izreći da se tuženi može osloboditi davanja stvari ako plati određeni novčani iznos. Međutim, tuženi se može prinuditi samo na ispunjenje činidbe na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Dakle, plaćanje novčanog iznosa nije obaveza, već pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je facultas alternativa prividni oblik kumulacije. Bitno je napomenuti da sud ne utvrđuje da li facultas alternativa odgovara protivvrijednosti osnovne činidbe.

33.8. Preinačenje tužbe (modificatio, mutatio)

Pojam mutabiliteta tužbe. Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu podrazumijeva se promjena elemenata putem kojih se određuje identitet tužbe. Preinačenje može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti od toga da li se promjene tiču predmeta spora ili tuženog kao stranke.

Objektivna modifikacija. Prema odredbama našeg procesnog prava, preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Npr.tužilac ustaje tužbom u kojoj zahtjev upravlja na ispunjenje kupoprodajnog ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine robe. U toku parnice tužbeni zahtjev preinačuje tako što zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovora.

Dopuna i ispravljanje činjeničnih navoda u osnovu tužbe nikad ne izaziva promjene identiteta tužbe, ukoliko istovremeno ne izaziva i promjenu tužbenog zahtjeva.

Kvantitativna i kumulativna modifikacija. U našem pravu posljedice preinačenja tužbe imaju i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz postojeći tužbeni zahtjev (kumulativna modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne dovode do promjene identiteta tužbe.

Subjektivna modifikacija (permutatio personalis). Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u situacijama kad se pokaže da je tužilac pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov za subjektivnu modifikaciju je pristanak prvotuženog (od trenutka njegovog upuštanja u raspravu o meritumu spora), ali i pristanak novotuženog.

Dopuštenost preinačenja tužbe. Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni: pristankom tuženog ili dopuštenjem preinačenja od strane suda.

Nakon što je tužba dostavljena tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče predmeta spora (objektivna modifikacija) potreban je i pristanak tuženog. Razlog za to je što se preinačenjem tužbe ne smije pogoršati procesno-pravni položaj tuženog. Tuženi se sa preinačenjem može saglasiti izričito ili prećutno - upuštanjem u raspravu o preinačenoj tužbi.

Ako zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tužilac preinači tužbu na način da iz iste činjenične osnove traži drugi predmet ili novčani iznos, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Iz razloga svrsishodnosti, sud može dopustiti preinačenje tužbe bez obzira na protivljenje tuženog. Svrsishodnost se cijeni prema tome da li se preinačenjem doprinosi razrješavanju spornog stanja među strankama, kako bi se otklonila mogućnost pokretanja nove parnice.

51

Subjektivno preinačenje moguće je izvesti samo sa pristankom prvotuženog i novotuženog, i to samo do zaključenja glavne rasprave. Preinačenje prema prvotuženom ima posljedice povlačenja tužbe, a za povlačenje tužbe je potreban pristanak tuženog od trenutka kad se tuženi upustio u raspravu o meritumu. Pristanak novotuženog potreban je zato što on parnicu prima u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

TOK PARNIČNOG POSTUPKA

34. TOK PARNIČNOG POSTUPKA PRED PRVOSTEPENIM SUDOM

34.1. Pripremanje glavne rasprave

Prvostepeni postupak se odvija u 2 faze: priprema glavne rasprave i glavna rasprava. U fazi pripremnog postupka sud ima 2 osnovna zadatka: (1) da utvrdi postojanje procesnih pretpostavki i (2) da pripremi procesnu građu za odlučivanje o predmetu spora. Faza pripremanja glavne rasprave sastoji se od slijedećih procesnih radnji: ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, pripremno ročište i zakazivanje glavne rasprave.

Prethodno ispitivanje tužbe je obligatorna procesna radnja. U ovoj fazi sud ispituje postojanje pretpostavki koje se tiču same tužbe (potpunost i razumljivost), te procesnih nedostataka na strani suda i stranaka. Posljedice nedostataka zavise od toga o kakvom se nedostatku radi. Naime, sud će tužbu rješenjem odbaciti kao nedopuštenu u 2 slučaja: ako utvrdi da je sud apsolutno nenadležan ili ako je tužba podnesena po isteku prekluzivnog roka. U ostalim slučajevima se radi o otklonjivim nedostacima i sud će preduzeti mjere na njihovom otklanjanju.

O procesnim pretpostavkama koje se tiču samog predmeta spora (res iudicata, lis pedens, pravni interes) sud odlučuje tek na pripremnom ročištu.

Odgovor na tužbu je procesna radnja tuženog kojom on zauzima svoj stav prema tužbi i tužbenom zahtjevu. Naime, ako smatra da bi pismeno izjašnjenje tuženog o navodima iz tužbe bilo svrsishodno zbog složenosti spora ili većeg broja zahtjeva, sud može uz dostavljanje tužbe tuženom naložiti da podnese pismeni odgovor na tužbu. Pritom sud određuje i rok za odgovor, koji ne može biti duži od 15 dana od dostave tužbe. Samo izuzetno ovaj rok može iznositi do 30 dana. Ako tuženi u odgovoru prizna tužbeni zahtjev, sud će odmah donijeti presudu na osnovu priznanja.

Podnošenjem odgovora na tužbu tuženi zauzima aktivan stav u parnici i samim tim onemogućava donošenje presude zbog izostanka ako propusti doći na ročište. Na osnovu odgovora na tužbu sud cijeni da li je potrebno zakazati pripremno ročište, ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu.

Odgovor na tužbu tuženi može podnijeti i u slučajevima kad sud to od njega ne zahtijeva, i po isteku roka u kome je sud odredio podnošenje odgovora na tužbu.

Pripremno ročište. Sud po pravilu održava pripremno ročište uvijek kad to ocijeni svrsishodnim radi što potpunije pripreme glavne rasprave. Sudija pojedinac nikad ne zakazuje pripremno ročište.

Na pripremnom ročištu sud uz saradnju stranaka preispituje postojanje uslova za nesmetan tok parnice i prikuplja procesnu građu potrebnu za raspravljanje i odlučivanje. Sud odlučuje i o ranije pomenutim procesnim pretpostavkama koje se tiču predmeta spora (res iudicata, lis pedens, pravni interes).

Nakon što je utvrdio da ne postoje procesne smetnje za dalji tok postupka, sud pristupa razjašnjenju pitanja koja se tiču predmeta spora: razjašnjenje suštine spora, sređivanje procesne građe, razdvajanje spornog od nespornog, te koja se dokazna sredstva mogu upotrijebiti za dokazivanje spornih činjenica. Sud dakle ne izvodi dokaze na pripremnom ročištu, već samo odlučuje koji će se dokazi pribaviti. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi, na kojoj sud i odlučuje koji dokazi će biti izvedeni. Od ovog pravila postoji izuzetak: na pripremnom ročištu je dopušteno izvođenje dokaza putem vještaka i uviđajem, ako se tome ne protivi ni jedna stranka, a sud smatra da je izvođenje dokaza neophodno.

52

Na pripremnom ročištu se parnica može i okončati. Sud može donijeti presudu na osnovu priznanja, na osnovu odricanja, te presudu zbog izostanka. Osim toga, parnica se na pripremnom ročištu može okončati i sudskim poravnanjem.

Zakazivanje glavne rasprave je procesna radnja suda kojom se okončava pripremna faza postupka. U sporovima koji nisu složeni i u sporovima u kojima postupa sudija pojedinac, glavna rasprava se zakazuje odmah nakon ispitivanja tužbe. Ročište za glavnu raspravu se zakazuje tako da se strankama ostavi dovoljno vremena za pripremu, a najmanje 8 dana od dana prijema poziva. Ovo pravilo je u službi načela kontradiktornosti postupka i mora biti striktno poštivano.

Predsjednik vijeća u funkciji suda. Funkciju suda u toku cijelog pripremnog postupka vrši predsjednik vijeća, a ne vijeće. Predsjednik vijeća ovlašten je da odlučuje: o stupanju prethodnika u parnicu, o učešću umješača, o obezbjeđenju dokaza, o preinačenju tužbe, povlačenju tužbe, prekidu ili mirovanju postupka, spajanju i razdvajanju parnice, o zakazivanju ročišta i određivanju sudskih rokova, o povratu u prijašnje stanje itd.

34.2. Glavna rasprava

Značaj. Glavna rasprava je u načelu obligatoran stadij u razvoju postupka. Ona je primarno u funkciji utvrđivanja činjeničnog osnova presude. Na njoj se odlučuje i o svim pitanjima procesno-pravne prirode koja nisu riješena tokom pripremnog postupka.

Načelo jedinstva (koncentracije) glavne rasprave. Ideal postupka bio bi da se glavna rasprava okonča na prvom ročištu. U praksi je to ipak izuzetak, jer se rasprava obično odvija na više ročišta. Bez obzira na njihov broj, sva ročišta zajedno čine jedinstvenu glavnu raspravu.

Eventualna maxima važila je u starijim sistemima koji su bili izgrađeni na načelu strogog zakonskog upravljanja postupkom. Stranke su bile prisiljene da iznose sva napadna i odbrambena sredstva u stadiju koji je bio predviđen za tu vrstu radnji, radi eventualnosti da zatrebaju, tj.bez obzira da li u konkretnom slučaju postoji potreba za nekom od tih radnji. Ustanova eventualne maksime napuštena je uvođenjem sudskog upravljanja postupkom.

Arbitrarni (diskrecioni) red. U sistemu sudskog upravljanja postupkom, procesne norme samo okvirno određuju osnovne faze postupka, a sudu prepuštaju oblikovanje parnice obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

Upravljanje glavnom raspravom podijeljeno je između predsjednika vijeća i vijeća, a u korist predsjednika koji je primus inter pares. Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom kako u procesnom, tako i u materijalno-pravnom pogledu.

U procesnom smislu, rukovođenje podrazumijeva da predsjednik otvara i zaključuje glavnu raspravu, saslušava svjedoke i vještake, daje i oduzima riječ strankama, stara se o održavanju reda na ročištu, diktira sadržaj rasprave u zapisnik itd.

U materijalno-pravnom smislu, uloga predsjednika vijeća se sastoji u tome što on ima značajnu dužnost u oblasti prikupljanja procesne građe. On brine o tome da se predmet spora svestrano raspravi, ali istovremeno i da se postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti završi na prvom ročištu. Predsjednik vijeća se brine i o održavanju reda u sudnici. Ako stranka bude udaljena iz sudnice, ročište će se održati i bez njenog prisustva. Ako je udaljen punomoćnik, sud će uvijek odgoditi ročište i obavijestiti stranku.

Sve odluke koje se tiču upravljanja postupkom donosi vijeće (npr.odluke kojima se određuje izvođenje dokaza, isključenje javnosti, odlaganje ročišta, zaključivanje ročišta, ponovno otvaranje ročišta itd).

Glavna rasprava se zaključuje kad vijeće ocijeni da je predmet dovoljno raspravljen da se o njemu može odlučivati.

53

34.3. Dostavljanje

Pojam. Dostavljanje je procesno-pravna djelatnost uručivanja pismena adresatima kojima su upućeni. Dostavljanje vrši sud po službenoj dužnosti. Kao ustanova je primarno u službi ostvarenja načela kontradiktornosti i cilj mu je da se adresatu omogući da se upozna sa sadržajem pismena koja mu se dostavljaju.

Način dostavljanja. Sud po pravilu dostavljanje vrši preko pošte, a moguće ga je obaviti preko određenog radnika u sudu, nadležnog općinskog organa, sudske policije i neposrednim uručenjem pismena u sudu. Vrši se radnim danom i to danju, u stanu ili na radnom mjestu adresata ili u sudu (ako se adresat tamo zatekne). Na drugom mjestu i u drugo vrijeme dostavljanje se može izvršiti samo uz pristanak adresata ili na osnovu posebne odluke suda. Dostavljanje poštom se može izvršiti i u dane praznika.

Adresat dostavljanja. Procesne radnje suda koje zahtijevaju dostavljanje dostavljaju se lično, tj.uručuju se neposredno adresatu. Među njima su najvažnije tužbe, pravni lijekovi i sudske odluke. Ostala pismena se lično dostavljaju kad sud smatra da je potrebna veća opreznost zbog priloženih isprava u originalu ili iz nekog drugog razloga. Ako se adresat ne zatekne na adresi, dostavljač mu ostavlja pismeno obavještenje da u određeno vrijeme bude na određenom mjestu radi dostavljanja. Ako ni u drugom pokušaju ne uspije lično dostavljanje, dostavljanje se ostvaruje po pravilima običnog dostavljanja.

Obično dostavljanje dozvoljava da se pismeno uruči nekom drugom licu umjesto adresata, ali sa dejstvom dostave adresatu (npr.nekom od odraslih članova porodičnog domaćinstva, susjedu ili radnom kolegi koji pristane da primi pismeno).

Predaja pismena zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku stranke ima karakter ličnog dostavljanja. Predaja pismena stranci umjesto njenom zakonskom zastupniku ne proizvodi dejstva. Međutim, predaja pismena stranci umjesto njenom punomoćniku predstavlja relativno bitnu povredu parničnog postupka.

Lično dostavljanje pravnim i građansko-pravnim licima vrši se predajom pismena licu ovlaštenom za prijem pismena ili radniku koji se zatekne u poslovnim prostorijama, odnosno predajom na službenom protokolu pravnog lica.

Dostavljanje oglašavanjem dopušteno je samo: (1) kad sud postavi privremenog zastupnika tuženom čije je boravište nepoznato, odnosno tuženom koji se nalazi u inostranstvu a nema punomoćnika u FBiH, te (2) kad stranka promijeni adresu a o tome ne obavijesti sud.

Odbijanje prijema pismena. Kad adresat odbije da primi pismeno, dostavljač će ga ostaviti u stanu ili radnim prostorijama adresata, ili će pismeno ostaviti na vratima stana ili prostorije. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

Punomoćnik za prijem pismena određuje se samo u svrhu prijema pismena u ime stranke. Ovu vrstu punomoćnika trebaju imati stranke koje se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u BiH. Zatim, ako suparničari nemaju zajedničkog punomoćnika, sud će ih pozvati da imenuju zajedničkog punomoćnika za primanje pismena. Ako to ne urade, sud postavlja privremenog zastupnika o njihovom trošku i o tome ih obavještava.

Dostavnica je isprava kojom se dokazuje da je dostavljanje izvršeno. Kao dokazno sredstvo dostavnica ima snagu javne isprave, ali nije jedino dokazno sredstvo za utvrđivanje dostavljanja - ako nestane, dostavljanje se može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima.

Neuredno dostavljanje postoji ako dostavljanje nije izvedeno po svim pravilima procesnog prava. Npr. dostavljanje je neuredno ako je pismeno uručeno pogrešnom adresatu, ako u dostavnici nije određen dan predaje ili se dostava uopće ne može dokazati i sl. Neuredno dostavljanje u načelu ne proizvodi posljedice. O tome da li se nedostaci u dostavljanju mogu sanirati nema izričitih odredaba u ZPP, ali se smatra da oni mogu biti sanirani po 2 osnova: a) pristankom stranke prema kojoj je izvršena povreda dostavljanja;

54

b) kada sud smatra da je cilj dostavljanja postignut bez obzira na povrede pravila o dostavljanju.

34.4. Zastoj (diskontinuitet) u postupku

Pojam. Zastoj je procesnopravna situacija u kojoj parnica ne može da se odvija u pravcu okončanja. Obzirom na razloge koji ga izazivaju, razlikuju se 2 vrste zastoja: prekid postupka i mirovanje postupka. Obje vrste spadaju u procesno-pravne diskontinuitete i proizvode procesno-pravno dejstvo, za razliku od faktičkog zastoja koji ne proizvodi nikakve procesno-pravne posljedice. Faktički zastoj postoji u situacijama kad je sud normama procesnog prava ovlašten da zastane sa postupkom do nastupa određenog stanja koje omogućava nastavak postupka.

Prekid postupka je vrsta zastoja do koje dolazi kad se u toku parnice pojave smetnje čije postojanje onemogućava nesmetano odvijanje parnice. Obzirom na prirodu tih smetnji razlikuju se obligatorni i fakultativni prekid postupka. Činjenice koje obligatorno izazivaju prekid postupka su:

1. Smrt stranke ili gubitak parnične sposobnosti, a stranka nije imala punomoćnika u parnici;

2. Kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane mu ovlaštenje za zastupanje, a stranka nije imala punomoćnika u parnici;

3. Prestanak postojanja ili zabrana rada stranke koja je pravno lice;

4. Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

5. Kad prestane rad suda zbog rata ili drugih uzroka;

6. Kad je to određeno drugim zakonom.

Fakultativni razlozi su:

1. Ako sud odluči da ne rješava sam o prethodnom pitanju;

2. Ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog postupka, a posebno kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažni iskaz, ili da je lažna isprava upotrijebljena kao dokaz.

3. Ako je stranka na području koje je zbog vanrednih okolnosti odsječeno od suda.

Sud uvijek prekida postupak:- ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;- ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja odsječeno od suda.

Sud može, ali ne mora prekinuti postupak ako odluka o tužbenom zahtjevu zavisi od ishoda krivičnog postupka, odnosno ako zavisi od toga da li je u postupku upotrijebljen lažni dokaz.

Odluka o prekidu postupka koja je donesena na osnovu obligatornih razloga za prekid, ima deklaratorni karakter. Ako se radi o fakultativnim razlozima, odluka ima konstitutivni karakter.

Procesno-pravno dejstvo prekida prvenstveno se sastoji u tome što procesne radnje ne proizvode dejstva dok je postupak u prekidu. Zatim, sud za vrijeme prekida ne može donositi nikakve odluke. Jedino je ovlašten da objavi presudu, ako je razlog zbog kojeg je postupak prekinut nastupio nakon zaključenja glavne rasprave. Takva presuda dejstvo proizvodi samo prema sudu koji ju je donio, a ne i prema strankama. Strankama se ne može ni dostaviti, jer u trenutku prekida prestaju teći svi zakonski i sudski rokovi. Rokovi ponovo počinju teći tek dostavljanjem rješenja o nastavljanju postupka.

Nastavak prekinutog postupka nastupa nakon otklanjanja smetnje koja je izazvala prekid. Da li će do nastavka zaista i doći, zavisi od volje stranaka, jer se postupak nastavlja na njihov prijedlog. Postupak će se nastaviti po službenoj dužnosti samo u slučaju da je do prekida došlo zbog toga što je sud odlučio da ne rješava o prethodnom pitanju.

Mirovanje postupka se od prekida razlikuje uglavnom prema razlozima koji do njih dovode, dok su posljedice po pravilu iste kao i kod prekida. Mirovanje postupka je posljedica određenog držanja stranaka u parnici. Stranke mogu saglasno izjaviti da žele da postupak miruje (podneskom ili na ročištu).

55

Mirovanje u tom slučaju nastupa od dana kad stranke o tome obavijeste sud. Osim toga, do mirovanja može doći usljed pasivnog držanja stranaka u parnici:

1. Ako obje stranke izostanu sa ročišta ili dođu na ročište, ali odbiju da raspravljaju;

2. Kad jedna stranka izostane, a druga predloži mirovanje postupka;

3. Kad na ročište dođe samo tužilac, pa ne predloži donošenje presude zbog izostanka, sud će donijeti rješenje o mirovanju postupka;

Ustanova mirovanja postupka je u suprotnosti sa zahtjevima načela ekonomičnosti. Napuštena je u postupku u sporovima male vrijednosti. Stranke svojim držanjem ne mogu izdejstvovati mirovanje postupka:- na ročištu za raspravljanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje;- na ročištu za izvođenje dokaza pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sudijom;- u postupku obezbjeđenja dokaza.

Mirovanje postupka je procesno-pravno uobličeno sa ciljem da se njegovim posredstvom omogući strankama da izvan parnice riješe spor mirnim putem.

Ako se u istom postupku ponovno udovolji uslovima za mirovanje, smatra se da je tužba povučena (fikcija o povlačenju tužbe).

Dejstvo mirovanja. Mirovanje postupka proizvodi iste posljedice kao i prekid, s tom razlikom što zakonski rokovi kod mirovanja ne prestaju teći kao kod prekida postupka.

Stanje mirovanja obligatorno traje 3 mjeseca, od dana kad su stranke obavijestile sud, odnosno od dana kad su izostale. Postupak se nastavlja samo po prijedlogu stranaka, s tim što je dovoljan prijedlog samo jedne stranke i to u roku od daljih mjesec dana. Dakle, postupak može ukupno mirovati 4 mjeseca. Nakon isteka ovog roka, ukoliko ni jedna od stranaka ne traži nastavak postupka, smatra se da je tužilac povukao tužbu.

Rješenje kojim sud konstatuje mirovanje postupka ima deklaratoran karakter, kao i rješenje kojim konstatuje nastavak postupka. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Rok od 4 mjeseca u kome parnična stranka može predložiti nastavak postupka teče od donošenja rješenja o mirovanju postupka, a ne od dana dostavljanja tog rješenja stranci.

Stav sudske prakse je da nema bitne povrede odredaba postupka ako je sud po prijedlogu stranke nastavio postupak prije isteka roka mirovanja od 3 mjeseca, pod uslovom da to nije uticalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

35. DOKAZIVANJE

35.1. Pojam i funkcija

Dokazivanje predstavlja djelatnost uobličenu procesnim normama, u kojoj učestvuje sud, stranke i ostali učesnici u postupku, a koja obuhvata prikupljanje dokaza, izvođenje dokaza i ocjenu dokaza. Djelatnost dokazivanja obuhvata i utvrđivanje činjenica koje su predmet dokazivanja.

U našem pravu je sud osnovni subjekt dokazivanja. Dužnost suda je da istinito i potpuno utvrdi sve sporne pravno relevantne činjenice. Zbog toga je ovlašten da izvodi i one dokaze koje stranke nisu predložile, ako smatra da su ti dokazi značajni za donošenje odluke.

Kao procesna djelatnost, dokazivanje obuhvata slijedeće elemente: predmet dokazivanja, teret dokazivanja, dokazna sredstva, izvođenje dokaza, ocjenu dokaza.

56

35.2. Predmet dokazivanja

Predmet dokazivanja su pravno relevantne činjenice. To su činjenice za koje norme materijalnog prava vežu određene pravne posljedice. Prema tome, od prirode pravnog odnosa iz kojeg je nastao spor zavisi koje će činjenice biti pravno relevantne. Obzirom da sud vrši pravnu kvalifikaciju spora, njegova primarna dužnost je da utvrđuje koje činjenice treba da budu predmet dokazivanja.

Stavovi iskustva su proizvod svakodnevnog čovjekovog iskustva o određenim činjenicama, ili su rezultat naučnog istraživanja odnosno obavljanja određene djelatnosti (trgovačke, zanatske itd). Ti stavovi imaju dvostruku funkciju:

1. Mogu biti sastavni dio pravne norme, kad su u funkciji izvođenja pravnog zaključka (supsumcije);

2. Mogu služiti za utvrđivanje činjenica, tj. za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica.

Najčešće se sadržaj iskustvenih pravila utvrđuje putem izvođenja dokaza vještačenjem.

Pravna pravila. Sadržaj pravnih normi na osnovu kojih se presuđuje u sporu, nikad nije predmet dokazivanja. Dužnost suda je da poznaje pravne norme i da ih primjenjuje na utvrđene pravno relevantne činjenice. U načelu su samo činjenice predmet dokazivanja. Pravilo da pravne norme nisu predmet dokazivanja važi i kad je u pitanju primjena stranog prava. Sud je obavezan da strano pravo sazna po službenoj dužnosti.

Potrebna dokazivanja. U parničnom postupku sud u osnov odluke određene činjenice uzima bez dokazivanja. To su: - priznate činjenice;- općepoznate činjenice;- pretpostavljene činjenice;- činjenice utvrđene krivičnom presudom.

Priznate činjenice. Priznanje činjenica postoji kad jedna stranka izjavljuje da su činjenične tvrdnje druge stranke tačne, ili ih ne osporava a te su tvrdnje nepovoljne za stranku koja ih priznaje. Forma priznanja nije propisana u ZPP. Izjavu o priznanju stranka može dati usmeno na ročištu, ili pismeno izvan ročišta. Priznanje činjenica dato izvan parnice ne proizvodi nikakvo procesno dejstvo, odnosno nema procesne posljedice.

Opozivanje priznanja je moguće, i to u cjelini ili djelimično. Sud će po vlastitom uvjerenju, a uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijeniti da li će činjenicu koju je stranka prvo priznala pa opozvala priznanje, uzeti kao priznatu ili kao osporenu.

Procesno-pravno dejstvo priznanja se sastoji u tome što se priznate činjenice ne dokazuju. Sa priznatim činjenicama izjednačavaju se i nesporne činjenice. Od ovog pravila postoje i određeni izuzeci: sud može narediti da se dokazuju i priznate činjenice, ako smatra da stranke njihovim priznanjem idu za tim da raspolažu zahtjevom kojim ne mogu raspolagati. Nadalje, u sporovima kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti, kao što su bračni i paternitetski sporovi, sud nije vezan priznatim činjenicama. I takve činjenice se utvrđuju putem dokazivanja.

Općepoznate činjenice (notoria) se po pravilu ne dokazuju. Notorne činjenice su činjenice koje su poznate širem krugu ljudi, pa time i sudu pred kojim takve činjenice mogu da se pojave kao pravno relevantne. Obilježje općepoznate činjenice ima svaka ona činjenica koja je poznata ljudima, u vrijeme i mjestu gdje se obavlja suđenje.

Kad su u pitanju činjenice uže notornosti, sud je dužan da u odluci ukaže da su takve činjenice poznate na području suda pred kojim se obavlja suđenje. Razlog tome je što takve činjenice ne moraju biti poznate na području sudova viših instanci, u postupku preispitivanja donesene presude.

57

Privatno znanje sudije. Činjenice koje je sud saznao u vršenju svoje funkcije (npr. u nekom ranijem postupku) izjednačavaju se sa općepoznatim činjenicama i sud ih bez dokazivanja uzima u osnov presude. Saznanja do kojih sudija dolazi izvan vršenja sudske funkcije (tzv.privatno znanje sudije) ne oslobađa obaveze dokazivanja. Dakle, privatno znanje sudije je bez procesno-pravnog značaja. Ako sudija pojedinac, odnosno član sudskog vijeća, raspolaže znanjem o određenim pravno relevantnim činjenicama u konkretnom sporu, može biti pozvan da svjedoči, ali u takvom slučaju dolazi do izuzeća.

Pravne pretpostavke (praesumptio iuris) su činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja. Razlikuju se 2 vrste pravnih pretpostavki: oborive i neoborive.

Neoborive pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure) nisu pretpostavke u pravom smislu. To su ustvari pravila materijalnog prava, koja su uobličena u formi pravne pretpostavke.

Pravne pretpostavke u pravom smislu su samo oborive pretpostavke (praesumptiones iuris tantum). U formi oborivih pretpostavki se izvode zaključci o postojanju tipičnih činjenica i stanja, čija se tačnost može pretpostavljati sa velikom sigurnošću, bez potrebe dokazivanja u svakom konkretnom slučaju. Rizik netačnosti u konkretnom slučaju otklanja se mogućnošću dokazivanja suprotnog.

Indicije. Indicije su posredno relevantne činjenice iz kojih se izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Indicije se ne mogu smatrati pretpostavkama, već vrstom posrednih dokaza, jer sud koristi indicije u svrhu dokazivanja pravno relevantnih činjenica onda kad ne raspolaže neposrednim dokazima.

Sud mora u potpunosti biti ubijeđen u istinitost činjenica koje su u funkciji indicije, jer iz njih izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantne činjenice. Dokazivanje putem indicija se znatno više koristi na području krivičnog prava u odnosu na građansko pravo.

35.3. Teret dokazivanja (onus probandi)

Pojam. Prezentiranje procesne građe - činjenica i dokaza odvija se u okviru zahtjeva koje postavljaju raspravno i istražno načelo. Dakle, ako stranke ne ponude dovoljno dokaza za pravilno utvrđivanje činjenica, sud je dužan da označi i dopuni dokazna sredstva. Ako rezultati izvedenih dokaza ne daju osnova za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica, sud će primijeniti pravila o teretu dokazivanja - presudu će donijeti na štetu one stranke koja nije bila u stanju pružiti dokaze koji bi kod suda stvorili uvjerenje u istinitost njenih činjeničnih tvrdnji.

Preraspodjela tereta dokazivanja. ZPP ne sadrži opća pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja između stranaka. U krivičnom postupku se ovaj problem rješava u skladu sa principom prezumpcije nevinosti.

U građanskom pravosuđu, najvažnija pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja su obuhvaćena u 3 maksime: 1. Teret dokaza leži na stranci koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče;2. Ako tužilac ne dokaže tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, tuženi se oslobađa;3. Ulaganjem prigovora, tuženi postaje tužilac u pogledu dokazivanja tvrdnji iz tih prigovora.

Predmet dokazivanja (thema probandi). Sve činjenice koje se javljaju kao predmet dokazivanja se u pravnoj teoriji dijele u 4 grupe: 1. činjenice kojima se pravo stvara - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tužilac;2. činjenice kojima se pravo mijenja (modificira) - dokazuje tuženi (npr. da je produžen rok za

ispunjenje ugovora);3. činjenice kojima se pravo gasi - dokazuje tuženi (npr.da je protekao rok zastare, da je dug plaćen itd);4. činjenice kojima se sprečava nastanak prava - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je

najčešće tuženi.

35.4. Dokaz (probatio)

58

Vrste dokaza. Dokaz kao pojam se upotrebljava u značenju dokaznog sredstva, dokazne građe, dokaznog osnova ili dokazne činjenice itd. Međutim, značajno je razlikovati pojmove dokaznih činjenica i dokaznih sredstava.

Dokazne činjenice (dokazni osnov) su sve one činjenice iz kojih sud crpi saznanje na osnovu kojeg izvodi zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica. Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih se crpi to saznanje. Npr. svjedok je dokazno sredstvo, a sadržaj njegovog svjedočenja je dokazna činjenica ili dokazni osnov.

U teoriji se dokazi dijele na stroge ili dokaze u užem smislu i posvjedočenja, kao dokaze u širem smislu. Obzirom na vezu između dokaznih činjenica i predmeta dokazivanja, dokazi se dijele na nesporedne i posredne. Posredni dokazi ili indicije ne dopuštaju mogućnost izvođenja neposrednog zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica, već je potrebna dodatna misaona operacija koju sud izvodi po pravilima logike i općeg životnog iskustva. Zato dokazivanje putem indicija nije poželjno, jer je nepouzdano.

Obzirom na način njihovog pribavljanja, posredni i neposredni dokazi se dijele na izvorne i izvedene. Npr. sadržaj iskaza svjedoka koji pred sudom svjedoči o onome što mu je poznato iz vlastitog saznanja je izvoran dokaz, dok je sadržaj iskaza svjedoka o činjenicama koje je saznao na osnovu pričanja drugih izveden dokaz. Sadržaj oba iskaza spada u neposredne dokaze, jer se neposredno odnose na pravno relevantne činjenice.

35.5. Dokazna sredstva (media, instrumentum probandi)

Prema vrsti izvora dijele se na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka, a u stvarne spadaju isprave i predmeti uviđaja.

Svjedoci. Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim čnjenicama. Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti da svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud.

Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem. Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek posredstvom drugih lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini procesno-pravnih sistema, osim u angloameričkom.

Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut "hearsay" (dokaz po čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti samo o činjenicama koje je neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu je neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice daje opis činjenica o kojima svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke, nedopustiv u angloameričkom sudskom postupku.

Sposobnost i dužnost svjedočenja. U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka. Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza.

Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude svjedok. Naime, u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba koja je u istoj parnici sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke.

Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je propisana krivična odgovornost. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom. Inače, u uporednom pravu postoje 2 sistema sudske zakletve: promisorni i asertoni.

59

Ograničenja svjedočenja tiču se samo dužnosti davanja iskaza, ali ne i dužnosti odazivanja pozivu suda. Od dužnosti svjedočenja oslobađaju se:

1. lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi ove dužnosti. O ovom razlogu sud vodi računa po službenoj dužnosti;

2. lice koje bi u funkciji svjedoka moglo svojim iskazom dovesti u pitanje integritet profesije (punomoćnik, ispovjednik, advokat ili ljekar);

Osim potpunog oslobađanja od dužnosti svjedočenja, u pojedinim slučajevima svjedok ima pravo uskratiti odgovor na pojedina pitanja. Uskraćivanje odgovora na pojedina pitanja moguće je samo iz važnih razloga i to naročito ako bi svjedok odgovorom na to pitanje izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike.

Svjedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao pozvani svjedok.

Saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi. Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i izmakle dobiti. Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza.

Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za utvrđenje određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom konkretnom slučaju utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. U tom smislu moguće je da:

1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u sporu za naknadu štete;

2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za pravilno saznanje određenih činjenica;

3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li isporučena roba odgovara ugovorenom kvalitetu;

4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka iz tih činjenica. Vještak faktički obavlja ono što bi radio sud da je raspolagao stručnim znanjem. Međutim, sadržaj vještačenja ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području utvrđivanja činjenične osnove za donošenje odluke.

Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s tim što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom znanju.

U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se može povjeriti i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno određuju iz reda stalnih sudskih vještaka. Vještačenje najčešće vrši jedan vještak, a sud može odrediti 2 ili više vještaka ako ocijeni da je vještačenje složeno.

Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem dometu zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija.

Za razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok svjedok može biti prinudno doveden, pa i zatvoren do 30 dana.

60

Izvođenje i ocjena vještačenja. Vještak svoj nalaz i mišljenje po pravilu iznosi usmeno na raspravi, s tim što mu sud može odrediti da u određenom roku prije rasprave podnese pismeno svoj nalaz i mišljenje, koje uvijek mora biti obrazloženo.

Vještačenje se može obnoviti sa istim ili drugim vještacima u slijedećim slučajevima:

1. ako se nalazi 2 ili više vještaka o istom pitanju bitno razlikuju;

2. ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sa sobom, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka;

3. ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost datog mišljenja. Ovdje se radi o primjeni tzv.nadvještačenja ili supervizije, koja se povjerava specijaliziranim ustanovama (institutima).

Mišljenje vještaka sud ocjenjuje po načelima slobodne ocjene dokaza. Sud je dužan u obrazloženju iznijeti razloge, bilo da usvaja ili odbija mišljenje vještaka.

Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo. Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka.

Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov zastupnik.

Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako nema drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom saznanja.

Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku: - ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza;- ako saslušanje druge stranke nije moguće.

Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu dokaznu vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok.

Isprave spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet na kome je određenim znacima zapisana neka misao. Dokazni osnov kod isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja dokazni osnov.

Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave.

Obzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i dokazne ili dokumentarne. Prve su usmjerene na zasnivanje, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na dokazivanje određenih činjenica.

Obzirom na formu, isprave mogu biti konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one isprave čije je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi opredmećena (npr.formalni ugovori). S druge strane, deklarativna izjava nije sama po sebi uslov punovažnosti izjave volje koja je u njoj sadržana.

61

Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne). Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni organ u granicama svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi . U privatne isprave spadaju one isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije. Sadržaj javne isprave smatra se istinitim dok se ne dokaže suprotno. Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod uslovom da su propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta.

Uviđaj je procesno-pravna forma koja omogućava da sud neposrednim opažanjem dođe do pravno relevantnih činjenica. Dokazno sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj se obično vrši uz učešće vještaka.

35.6. Obezbjeđenje dokaza

Svrha. Obezbjeđenje dokaza je procesnopravna ustanova koja omogućava izvođenje određenih dokaza u slučajevima kad bi izvođenje tih dokaza kasnije postalo otežano ili čak i onemogućeno.

Pretpostavke obezbjeđenja dokaza su: - da postoji opasnost da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje kasnije biti otežano;- da postoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza.Predlagač je u prijedlogu dužan da navedene činjenice koje se trebaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i naročito razloge zbog kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano.

Postupak obezbjeđenja. Obezbjeđenje dokaza se može tražiti prije parnice, u toku parnice, pa i nakon pravosnažnosti presude ako je obezbjeđenje dokaza potrebno povodom postupka o vanrednom pravnom lijeku. Ako se obezbjeđenje dokaza traži prije pokretanja postupka, nadležan je prvostepeni sud na čijem području se nalazi stvar koju treba razgledati, odnosno boravište lica koje treba saslušati. Ako je prijedlog stavljen u toku parničnog postupka, nadležan je sud pred kojim se vodi postupak. Prijedlog se dostavlja na izjašnjenje suprotnoj strani, ako je ona poznata. Ako postoji opasnost od odlaganja, sud može donijeti rješenje o obezbjeđenju dokaza i prije izjašnjenja suprotne strane.

Protiv rješenja kojim se prihvata prijedlog za obezbjeđenje dokaza nije dozvoljena žalba. Isto važi i za rješenje kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku.

35.7. Izvođenje i ocjena dokaza

Izvođenje dokaza u širem smislu obuhvata: predlaganje dokaznih sredstava, odlučivanje o izvođenju dokaza i sam čin izvođenja dokaza.

Predlaganje dokaza je dužnost koju dijele i stranke i sud. Dužnost prezentiranja dokaza je primarno na strankama, ali sud nije vezan za dokaze koje mu stranke nude.

Odlučivanje o izvođenju predloženih dokaza je u isključivoj nadležnosti suda. Pritom sud treba da utvrdi: da li je činjenica čije se dokazivanje predlaže pravno relevantna, da li zahtijeva dokazivanje, te da li je ponuđeno dokazno sredstvo podobno za tu svrhu.

O tome koji će se dokazi izvesti odlučuje vijeće na glavnoj raspravi u formi rješenja. Protiv rješenja kojim se izvođenje dokaza određuje ili odbija nije dopuštena posebna žalba. Sud nije vezan za svoje rješenje o izvođenju dokaza - on može odustati od upotrebe određenog dokaza ako rezultati dokazivanja ukazuju da je njegovo izvođenje nepotrebno ili nezakonito.

Dokazi se po pravilu izvode na glavnoj raspravi. Samo izuzetno, kad za to postoje važni razlozi, vijeće može odlučiti da se određeni dokazi izvedu na posebnom ročištu pred predsjednikom vijeća ili pred sudijom zamoljenog suda. U toku pripremanja glavne rasprave predsjednik vijeća može da izvede dokaz uviđajem izvan suda, ako se s tim saglase obje stranke.

Ocjena dokaza vrši se isključivo od strane suda, po načelu slobodne ocjene dokaza i to tako što sud cijeni svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

62

36. PARNIČNI TROŠKOVI

36.1. Pojam

Parnični troškovi su izdaci učinjeni u toku i povodom parničnog postupka. U njih spadaju izdaci za sudske takse i izdaci izazvani neposredno radnjama u parnici i povodom parnice (npr.lični troškovi stranaka, troškovi i nagrade punomoćnika, troškovi izvođenja i obezbjeđenja dokaza, putni troškovi i dnevnice sudskih službenika, troškovi uviđaja itd).

Obaveze na ime sudskih taksi regulišu se Zakonom o sudskim taksama, čiji sastavni dio je i taksena tarifa. Takseni obveznik je lice koje pokreće postupak, odnosno lice u čijem interesu se preduzimaju procesne radnje.

36.2. Funkcija parničnih troškova

Sve parnične troškove snose stranke. Svaka stranka unaprijed snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama, a u krajnjem rezultatu snosi ih ona stranka koja je izgubila parnicu. Obaveze koje nastaju na osnovu plaćanja parničnih troškova ne smiju biti prepreka za traženje i ostvarivanje pravne zaštite. Neplaćanje ili nedovoljno plaćanje takse ne može biti smetnja za pokretanje i tok postupka, ali se može zahtijevati prinudno izvršenje ako stranka odbije platiti taksu.

36.3. Prethodno snošenje parničnih troškova

Svaka stranka prethodno snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Ako obje stranke predlažu isti dokaz, ili ga sud određuje po službenoj dužnosti, iznos troškova u jednakim dijelovima polažu obje stranke. Ako je po službenoj dužnosti odredio izvođenje dokaza, sud može odrediti da troškove plati samo jedna stranka.

Svjedok i vještak moraju zahtijevati naknadu odmah nakon saslušanja. U suprotnom gube pravo na naknadu. Dužnost suda je da ih na ovo upozori.

Ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen, sud će odustati od izvođenja dokaza ali ga to ne oslobađa obaveze da sporne činjenice utvrđuje drugim dokazima. U sporovima u kojima je jače izraženo načelo inkvizitornosti, ako stranke ne polože dužni iznos, troškovi izvođenja dokaza isplatiće se iz sredstava suda.

36.4. Konačno snošenje parničnih troškova

Osnovni kriterij je kriterij uspjeha u parnici. Stranka koja je izgubila parnicu u cjelosti snosi svoje vlastite troškove i nadoknađuje troškove suprotne stranke. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Obaveza na uzajamnu naknadu postoji onda kad je razlika u uspjehu znatna.

Što se tiče suparničara, po pravilu svaki od njih snosi jednak dio troškova. Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će obzirom na visinu tih udjela srazmjerno podijeliti i troškove.

U sporovima u kojima učestvuju u ulozi stranke, javni tužilac i ombudsmen imaju pravo na naknadu troškova, ali ne i na nagradu. Kad se javljaju u ulozi trećeg lica, njihovi troškovi se podmiruju iz budžetskih sredstava.

36.5. Ostali kriteriji naknade parničnih troškova

Neovisno od ishoda parnice, stranka je dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove koje je prouzrokovala zloupotrebom procesnih prava, svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.

63

Naknada se odnosi samo na nužne troškove, tj. troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice. O kojim troškovima se u konkretnom slučaju radi odlučuje sud uzimajući u obzir sve okolnosti. Nagrada advokatu se određuje prema advokatskoj tarifi.

Tužilac koji je povukao tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo odmah nakon što je tuženi ispunio svoju obavezu. Stranka koja odustane od pravnog lijeka je dužna suprotnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u postupku povodom pravnog lijeka. Zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o odustanku, odnosno o povlačenju tužbe.

Ako je parnica završena sudskim poravnanjem, svaka stranka podmiruje svoje troškove ako drugačije nije dogovoreno. Troškovi neuspjelog poravnanja ulaze u parnične troškove.

36.6. Odlučivanje o naknadi

Sud o naknadi parničnih troškova odlučuje bez raspravljanja i to samo na prijedlog stranaka. Zahtjev za naknadu stranke mogu staviti najkasnije do okončanja rasprave. Odluka o troškovima po pravilu je sastavni dio presude o meritumu. Posebnim rješenjem se odlučuje o naknadi troškova samo ako pravo na naknadu ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.

U postupku povodom pravnih lijekova, odluka o naknadi troškova zavisi od stava višeg suda prema žalbi. Ako odbaci ili odbije pravni lijek, viši sud neposredno odlučuje i o troškovima tog pravnog lijeka. Ako preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, ili je ukine i odbaci tužbu, viši sud će odlučiti o troškovima cijelog postupka. Ako ukine odluku i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Odluka o troškovima u presudi može se pobijati samo žalbom protiv rješenja, ukoliko se istovremeno ne napada i odluka o tužbenom zahtjevu.

36.7. Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza podmiruje stranka koja predlaže obezbjeđenje dokaza. Ove troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici.

36.8. Oslobođenje od parničnih troškova

Pojam i funkcija. Pravo na oslobođenje od plaćanja parničnih troškova (tzv.siromaško pravo) pripada stranci koja obzirom na svoje imovno stanje ne bi mogla podmiriti troškove postupka bez štete za nužno izdržavanje sebe i svoje porodice. Odluku o oslobađanju donosi sud na prijedlog stranke. Imovno stanje stranka dokazuje potvrdom nadležnog upravnog organa, a sud može i po službenoj dužnosti pribaviti podatke o imovnom stanju stranke koja traži oslobađanje. Pri donošenju odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a posebno vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.

Dejstvo "siromaškog prava". Oslobođenje od plaćanja parničnih troškova može biti potpuno i djelimično. Potpuno obuhvata takse i polaganje predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Djelimično podrazumijeva samo oslobađanje od taksa. Potpuno oslobođenje obuhvata i troškove punomoćnika, ako sud na zahtjev stranke odluči da je zastupa punomoćnik.

Sud može ukinuti rješenje o oslobođenju od plaćanja ako u toku postupka utvrdi da se imovinsko stanje stranke popravilo, ili da nije ni bilo osnova za oslobađanje od plaćanja. Tom prilikom sud odlučuje da li će stranka u potpunosti ili djelimično nadoknaditi troškove kojih je bila oslobođena.

Ako se parnica okonča pobjedom stranke koja je oslobođena od plaćanja, protivnik snosi sve troškove koji su nastali za oslobođenu stranku. Ali ako sud naknadno utvrdi da ni protivnik nije u stanju nadoknaditi ove troškove, on može odrediti da ove troškove u cjelini ili djelimično snosi stranka koja je bila oslobođena i to iz onog što joj je dosuđeno. Na nju tada prelazi pravo da od protivnika traži naknadu onoga što je platila.

64

36.9. Obezbjeđenje parničnih troškova (cautio iudicatum solvi)

Obezbjeđenje parničnih troškova (aktorska kaucija, cautio iudicatum solvi) ima za svrhu da se tuženom omogući naplata parničnih troškova ukoliko tužilac - strani državljanin izgubi parnicu. Tuženi može ostvariti pravo na obezbjeđenje parničnih troškova ako je zahtjev podnio prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Tuženi može i nakon toga tražiti polaganje kaucije, ali samo ako je naknadno saznao da postoji pretpostavka koja mu daje pravo na obezbjeđenje parničnih troškova.

Tuženom ne pripada pravo na obezbjeđenje parničnih troškova u slijedećim situacijama:

1. Ako u državi iz koje je tužilac državljani FBiH nisu obavezni dati obezbjeđenje (reciprocitet);

2. Ako tužilac uživa azil u FBiH;

3. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja tužioca iz radnog odnosa u FBiH;

4. Ako se vodi spor o postojanju ili nepostojanju braka, poništaju braka ili razvodu ili spor o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva;

5. Ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, protivtužbi ili izdavanju platnog naloga.

Dejstvo aktorske kaucije. O zahtjevu za polaganje kaucije sud odlučuje u formi rješenja. Ako prihvati zahtjev tuženog, odrediće i iznos obezbjeđenja i rok u kome tužilac treba da položi taj iznos. Ako tužilac ne položi naznačeni iznos u datom roku, smatraće se da je povukao tužbu, odnosno odustao od pravnog lijeka (ako je zahtjev za obezbjeđenjem stavljen tek u postupku povodom pravnog lijeka).

37. DISPOZITIVNE RADNJE KOJIMA SE OKONČAVA POSTUPAK

37.1. Povlačenje tužbe

Pojam. Povlačenje tužbe je procesnopravna izjava upravljena sudu, kojom tužilac manifestira svoju volju da odustaje od traženja pravne zaštite u pokrenutoj parnici, ali se time ne odriče traženja pravne zaštite u konkretnom predmetu.

Uslovi. Tužilac može povući tužbu sve do zaključenja glavne rasprave, a u sporovima za razvod braka sve do trenutka donošenja pravosnažne odluke. Izjavu o povlačenju tužilac može dati putem podneska ili usmeno na ročištu.

Nakon što se tuženi upustio u raspravu o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je i njegov pristanak. U bračnim sporovima pristanak tuženog potreban je od zaključenja glavne rasprave. Tuženi svoj pristanak može dati izričito, ali i prećutno - ako se tuženi ne izjasni u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o povlačenju tužbe, smatra se da je pristao na povlačenje.

Dejstva. Najvažnija posljedica povlačenja tužbe je gašenje parnice. Izjava o povlačenju je neopoziva. Punomoćnik koji nije advokat mora imati izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe. Tužilac ima mogućnost da povodom istog zahtjeva ponovo podigne tužbu.

Zakonska fikcija o povlačenju tužbe postoji u slijedećim slučajevima: 1. Ako tužilac ne dokaže da je položio aktorsku kauciju u određenom roku;2. Ako nakon mirovanja postupka ni jedna stranka ne podnese prijedlog za nastavak;3. Ako se u istom postupku ponovi mirovanje, tj.ponovo ispune uslovi za mirovanje postupka;4. Ako tužilac u sporu male vrijednosti ne dođe na prvo ročište, mada je uredno pozvan;5. Ako u sporu male vrijednosti ili u postupku u privrednim sporovima obje stranke izostanu sa 2 ročišta

uzastopno;6. Ako tužilac ne ispravi ili ne dopuni tužbu koja mu je vraćena na ispravku ili dopunu;7. Ako tužilac preinači tužbu promjenom tužbenog osnova ili promjenom istovjetnosti tužbenog

zahtjeva, a prethodno istaknuti zahtjev ne označi kao eventualni, smatra se da je povukao prvobitnu tužbu;

8. U brakorazvodnoj parnici, ako tužilac ne dođe na ročište zakazano za pokušaj mirenja bračnih drugova, smatra se da je povukao tužbu.

65

37.2. Sudsko poravnanje (nagodba)

Oblici poravnanja su: vansudsko i sudsko poravnanje. Vansudsko je regulisano normama obligacionog prava, a sudsko normama procesnog prava.

Sadržaj sudske nagodbe. Predmet sudskog poravnanja mora biti tužbeni zahtjev kao predmet spora. Do poravnanja može doći u pogledu tužbenog zahtjeva u cjelini, ili samo u jednom dijelu (u kvalitativnom smislu). Do poravnanja obično dolazi tako što tužilac odustaje od dijela tužbenog zahtjeva, ili pristaje na isplatu u ratama. Međutim, sporazum kojim se tužilac obavezuje da povuče tužbu, a tuženi pristaje da udovolji njegovom zahtjevu, nema karakter poravnanja jer se ustupak tužioca ne tiče predmeta spora.

Dopuštenost. Stranke u toku cijelog postupka mogu zaključiti poravnanje i to pred prvostepenim sudom, bez obzira na stadij u kome se postupak nalazi. Ako do sklapanja poravnanja dođe tek kad je presuda u žalbenom stadiju, to će za posljedicu imati gašenje pobijane presude.

Sudsko poravnanje se može sklopiti samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati predmetom spora. Na procesne pretpostavke sudskog poravnanja sud pazi po službenoj dužnosti i donosi rješenje kojim ne dopušta poravnanje ako smatra da nisu ispunjeni uslovi za njegovu dopuštenost. U takvom slučaju zastaje s postupkom dok rješenje ne postane pravosnažno.

Kao saglasna izjava volja stranaka, poravnanje stiče svojstva sudskog poravnanja tek kad se unese u zapisnik i kad stranke potpišu taj zapisnik.

Dejstvo sudskog poravnanja je dvojako: materijalno-pravno i procesno-pravno. Kad su u pitanju materijalno-pravna dejstva, stranke sklapanjem poravnanja daju novi pravni osnov (novatio) materijalno-pravnim odnosima povodom kojih sklapaju poravnanje. Zato poravnanje ima konstitutivan karakter. Procesno-pravna dejstva sudskog poravnanja se izjednačavaju sa pravosnažnom sudskom presudom: nova parnica između istih stranaka nije dopuštena. Zapisnik u koji je uneseno poravnanje ima svojstvo izvršne isprave.

Pobijanje sudske nagodbe. Dvojna priroda sudskog poravnanja daje mogućnost da se ono može pobijati i kao sudska odluka i kao građanskopravni ugovor. Pošto se sudsko poravnanje po dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom, logično bi bilo da se pobija prijedlogom za ponavljanje postupka. Međutim, materijalno-pravna dejstva sudskog poravnanja kao ugovora građanskog prava, daju mogućnost da se ono pobija tužbom zbog nedostataka pretpostavki za njegovu valjanost. Ovaj način pobijanja prihvaćen je u našoj sudskoj praksi.

38. ODBRAMBENE RADNJE TUŽENOG

Tuženi na raspolaganju ima različita procesno-pravna sredstva za odbranu. To su: prigovori, prigovor prebijanja (kompenzacije) i protivtužba.

38.1. Prigovor (exceptio)

Procesno-pravnim prigovorima tuženi ukazuje sudu na procesne nedostatke o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Cilj ovih prigovora je da sud donese odluku kojom tužbu odbacuje kao nedopuštenu. Procesni nedostaci mogu biti: - na strani suda - nenadležnost (apsolutna, stvarna i mjesna);- na strani stranaka - stranačka i parnična sposobnost stranaka, nedostaci u zastupanju;- na strani predmeta spora - procesne smetnje res iudicata i lis pedens.

Materijalno-pravni prigovori. Ako procesnim prigovorima nije uspio izdejstvovati odbacivanje tužbe, tuženom preostaje samo da osporavanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog pokuša izdejstvovati njegovo odbijanje. U tom cilju se tuženi služi materijalno-pravnim prigovorima. Materijalno-pravni prigovori su tvrdnje činjeničnog karaktera kojima tuženi nastoji dokazati da je materijalno-pravni tužbeni zahtjev tužioca neosnovan.

66

U zavisnosti od sadržaja, materijalno-pravni prigovori dijele se na 3 vrste:

1. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje sprečavaju nastanak tužiteljevog prava (npr.tuženi tvrdi da je ugovor ništavan zbog određenih nedostataka);

2. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje izazivaju prestanak tužiočevog prava (npr.tuženi tvrdi da je ispunio obavezu, da je izvršen oprost duga i sl);

3. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje uskraćuju ostvarenje postojećeg prava tužioca. Ovi prigovori dijele se na 2 vrste: peremptorni (npr.prigovor zastare) i dilatorni (npr.potraživanje tužioca još nije dospjelo). Kod prvih se trajno uskraćuje izvršenje neke obaveze na činidbu, a kod drugih se ispunjenje činidbe uskraćuje privremeno.

Karakter materijalno-pravnih prigovora imaju i tvrdnje činjeničnog ili pravnog karaktera kojima tuženi osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Činjeničnim tvrdnjama tuženi osporava istinitost činjenica na kojima zasniva osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a tvrdnjama pravnog karaktera tvrdi da po normama materijalnog prava tužbeni zahtjev nije osnovan. U prvom slučaju se radi o sporu činjeničnog karaktera, a u drugom o sporu pravnog karaktera. Spor o istinitosti činjenica se razrješava u postupku dokazivanja, a spor o pravnom pitanju razrješava sud po principu iura novit curia.

Upuštanje tuženog u raspravljanje. Tuženi se upustio u raspravljanje o meritumu spora prvom radnjom kojom osporava osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva. To su materijalno-pravni prigovori tuženog. Dakle, tuženi se nije upustio u raspravljaje sve dok u parnici koristi procesne prigovore.

Za momenat upuštanja tuženog u raspravljanje norme procesnog prava vežu niz značajnih pravnih posljedica: od tog momenta sud ne može da se oglasi mjesno nenadležnim, tuženi ne može da se poziva na nadležnost arbitraže niti može tražiti aktorsku kauciju, tužilac ne može povući ili preinačiti tužbu u subjektivnom smislu bez pristanka tuženog itd.

38.2. Prigovor kompenzacije (exceptio compensationis)

Compensatio civilis. Kompenzacija je jedan od oblika gašenja obaveze. Dužnik može prebiti svoje potraživanje prema povjeriocu sa onim što povjerilac potražuje od njega, pod 4 uslova: 1. da su uzajamna 2. da su oba dospjela3. da oba glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kvaliteta;4. da su utuživa, tj. da se ne radi o naturalnim obligacijama.

Kompenzacija nastaje tek izjavom jedne stranke drugoj da vrši kompenzaciju. Dakle, konstitutivni čin je izjava o kompenzaciji. Ako je dužnik tužen i nakon što je povjeriocu uputio izjavu o kompenzaciji, on će se u parnici braniti materijalno-pravnim prigovorom (prestanak obaveze kompenzacijom). Ako do kompenzacije nije došlo prije parnice, onda će se tuženi poslužiti prigovorom kompenzacije.

Pravna priroda izjave o kompenzaciji. U teoriji je sporno pitanje da li izjava o kompenzaciji data izvan parnice proizvodi procesno-pravne posljedice. Prema čisto civilističkom shvatanju, pravna priroda izjave o kompenzaciji ne zavisi od toga da li je data u toku ili izvan parnice. Jedina razlika je u tome što se u parnici ta izjava daje u formi procesne radnje.

Prema nešto manje radikalnom civilističkom shvatanju, izjava o kompenzaciji ima dvojnu prirodu: materijalno-pravne izjave i procesne radnje. Izjava o kompenzaciji data u parnici proizvodi materijalno-pravne posljedice samo ako su istovremeno ispunjene i pretpostavke za ulaganje prigovora kompenzacije kao procesne radnje.

Prema procesno-pravnom shvatanju, prigovor kompenzacije ne proizvodi materijalno-pravna dejstva. To je procesna radnja čija se dejstva iscrpljuju jedino u parnici, i to tako što utiču na tok postupka i donošenje presude.

67

Compensatio per iudicem. Prigovor kompenzacije tuženi može istaći do zaključivanja glavne rasprave. Taj prigovor ne proizvodi neposredno pravno dejstvo, već do kompenzacije dolazi tek odlukom suda (compensatio per iudicem). Ako se postupak ne završi donošenjem presude, već odbacivanjem ili povlačenjem tužbe, tada i pored izjave o kompenzaciji neće doći do kompenzacije.

Dispozitiv presude kojom sud vrši kompenzaciju ima 3 stava: u prvom se utvrđuje da je potraživanje tužioca osnovano, u drugom se utvrđuje da je osnovano protivpotraživanje tuženog, a trećim stavom se vrši kompenzacija tako što sud odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom ako je protivpotraživanje iste visine kao i potraživanje, tj. tužbeni zahtjev. Ako nije, tuženom se nalaže da ispuni potraživanje tužioca u dijelu koji nije kompenziran.

38.3. Protivtužba

Protivtužba je tužba koju podiže tuženi u parnici koja teče povodom tužbe, i njome protiv tužioca ističe samostalan tužbeni zahtjev. Protivtužba može biti odbrambena radnja čisto defanzivnog karaktera, a može biti i ofanzivna radnja. U prvom slučaju, tužbeni zahtjev iz protivtužbe je usmjeren na odbijanje zahtjeva iz tužbe (prejudicijelna i kompenzaciona protivtužba). Kao ofanzivna radnja, protivtužba omogućava da u istoj parnici tuženi ostvari neko svoje pravo protiv tužioca (koneksna protivtužba).

Vrste protivtužbe su:

1. Koneksna protivtužba se određuje obzirom na vezu (koneksitet) koja postoji između zahtjeva iz tužbe i protivtužbe. Koneksitet postoji kad se oba zahtjeva zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Npr. prodavac ustaje tužbom i traži isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu. Kupac ustaje protivtužbom i traži naknadu štete zato što isporučena roba ne odgovara ugovorenom kvalitetu.

2. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi ističe zahtjev da se utvrdi (ne)postojanje pravnog odnosa od kojeg zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Npr.tužilac kondemnatornom tužbom traži ispunjenje ugovora, a tuženi protivtužbom traži da se utvrdi da kupoprodajni ugovor ne postoji. Prejudicijelna protivtužba najčešće ima karakter deklaratorne tužbe negativnog utvrđenja. U ovakvim situacijama tuženi može upotrijebiti protivtužbu ili obični prigovor. Ako tuženi ima pravni interes da se o prejudicijelnom spornom pravnom odnosu donese odluka sa dejstvom pravosnažnosti, onda će se poslužiti protivtužbom.

3. Kompenzacionom protivtužbom tuženi protiv tužioca ističe tužbeni zahtjev upravljen na potraživanje podobno za kompenzaciju sa zahtjevom tužioca. Dakle, tuženi se može poslužiti prigovorom kompenzacije ili kompenzacionom protivtužbom. Protivtužba ima prednost u situacijama kad je protivpotraživanje veće od potraživanja.

Pretpostavke dopuštenosti. Protivtužba je dopuštena od trenutka zasnivanja litispedencije povodom tužbe do okončanja glavne rasprave. Mora ispunjavati sve procesne pretpostavke kao i tužba. Zahtjev iz tužbe i protivtužbe mora biti raspravljan u istoj vrsti postupka. Za protivtužbu je po pravilu nadležan sud pred kojim teče parnica (atrakciona nadležnost). Izuzetak postoji u slučaju kad je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan viši sud.

Postupak po protivtužbi. Povodom protivtužbe se zasniva samostalna parnica. Sud raspravljanje o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe može razdvojiti, ali iz razloga ekonomičnosti najčešće zajedno raspravlja o oba zahtjeva. Okončanje parnice povodom tužbe nema uticaja na tok parnice povodom protivtužbe.

39. SUDSKE ODLUKE

Sudske odluke su radnje preduzete u zakonom propisanoj formi, a kojima sud zauzima svoj stav prema određenim pitanjima koja se javljaju u procesu raspravljanja i odlučivanja o predmetu spora. Obzirom na procesnu formu, sudske odluke se dijele na presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o predmetu spora, tj. o tužbenom zahtjevu. U formi rješenja sud odlučuje o tzv.procesnim pitanjima, tj. pitanjima koja se ne tiču neposredno predmeta spora, ali se javljaju u vezi sa raspravljanjem i odlučivanjem. Izuzetno, sud o predmetu spora odlučuje u obliku rješenja u postupku izdavanja platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda. Presude se uvijek izrađuju kao poseban dokument, a samo pojedina rješenja se uobličavaju kao posebni dokumenti, dok se ostala unose u sudski zapisnik.

68

39.2. Presude

Značenje. Presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora u prvostepenom postupku. Njome se ostvaruje sadržaj sudske funkcije kao konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne životne situacije.

Sudski silogizam. Sud presudom odlučuje po principu "ili-ili", tj. usvaja ili odbija tužbeni zahtjev, a na osnovu zaključka o njegovoj osnovanosti. Taj zaključak se izvodi silogističkom operacijom: donju premisu (praemisa minor) čine pravno-relevantne činjenice, a gornju (praemisa maior) čine odgovarajuće norme materijalnog prava. Čijenično stanje sud po pravilu utvrđuje izvođenjem dokaza, a sadržaj pravnih normi tumačenjem.

Kad je utvrdio obje premise, sud supsumira, tj. podvodi utvrđeno činjenično stanje pod odgovarajuće norme materijalnog prava i izvodi zaključak o osnovanostu tužbenog zahtjeva.

39.3. Doktrinarno razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja

Pojmovna (logička) doktrina u razgraničenju pravnog pitanja polazi od strukture sudskog silogizma. Međutim, predstavnici ove doktrine nisu saglasni o tome koji elementi čine gornju i donju premisu sudskog silogizma, kao i kakav je njihov međusobni odnos.

Teleološka doktrina razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja tumači putem cilja (pravnodogmatskog i pravnopolitičkog), koji sud preduzima radi utvrđivanja ovog razgraničenja, tj. putem svrhe sa kojom se angažuje djelatnost suda. Kad su u pitanju činjenice, taj cilj je utvrđivanje istinitosti tvrdnje koja se iznosi pred sud, a kod pravnog pitanja svrha je dejstvo faktičkog događaja u kontekstu pravnih pravila.

Gnoseološka doktrina razgraničenje činjeničnog i pravnog pitanja posmatra sa aspekta načina utvrđivanja donje i gornje premise sudskog silogizma, odnosno putem utvrđivanja razlike u načinu saznavanja činjenica i prava. U pogledu dileme da li je jedan pojam činjenični ili pravni nudi se slijedeći parametar: ono što tek treba da se utvrdi (tj.što se ne zna) jeste činjenica, a ono što se zna ili mora znati (iura novit curia) je pravno pitanje.

Peripatetička doktrina se smatra naprihvatljivijom. Prema ovoj doktrini, sfera činjeničnog utvrđenja se kreće u okvirima utvrđenja faktičkih činjenica koja su pravno relevantne, i to onako kako su se u stvarnosti i dogodile. Osim toga, svaka operacija zaključivanja i ocjene koja se odvija u okviru ocjene rezultata dokazivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji, ima karakter činjeničnog zaključivanja i ocjene.

Pravno relevantne činjenice utvrđuju se dokazivanjem, uz primjenu metoda slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena se odnosi na dokaze, a ne na činjenice koje su predmet dokazivanja. Činjenice objektivno postoje ili ne postoje. Svaki zaključak o istinitosti činjeničnih tvrdnji ima karakter činjeničnog zaključka.

39.4. Donošenje presude

Vijećanje i glasanje. Donošenje presude je poseban stadij postupka koji otpočinje vijećanjem i glasanjem, a završava se objavljivanjem presude. Po pravilu, sud pristupa donošenju presude odmah nakon vijećanja i glasanja, a u složenijim slučajevima moguće je donošenje presude odgoditi za 8 dana. Vijećanje i glasanje obavlja se uz isključenje javnosti - prisustvuju samo članovi vijeća i zapisničar. O vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik i zatvara u omot koji može otvoriti samo instancioni sud kad odlučuje o pravnom lijeku. Vijećanjem i glasanjem rukovodi predsjednik vijeća, koji glasa posljednji. Za odluku vijeća potrebna je većina glasova.

Objavljivanje presude sastoji se u javnom čitanju izreke, čiji sadržaj se fiksira u zapisniku. Presuda kao pravni akt postaje egzistentna objavljivanjem. Prisustvo stranaka pri objavljivanju nije nužno. Ako je donošenje presude odloženo, ona se ne objavljuje već se strankama saopštava dostavljanjem. U takvom slučaju kao trenutak objavljivanja uzima se trenutak slanja presude strankama (a ne trenutak prijema).

69

39.5. Vezanost suda donesenom presudom

Ogleda se u tome što nakon objavljivanja, odnosno otposlanja, sud ne može svoju presudu ukinuti niti izmijeniti. To je moguće jedino u postupku povodom pravnog lijeka.

39.6. Forma i sadržaj presude

Presuda se uvijek izrađuje u pismenoj formi, kao poseban dokument. Njen sadržaj je određen zakonom i eventualni nedostaci su razlog za ulaganje pravnog lijeka. Presuda sadrži uvod, dispozitiv i obrazloženje.

Uvod presude sadrži da se presuda izriče u ime FBiH, osnovne podatke o sudu, strankama, predmetu spora, danu zaključivanja glavne rasprave i datum donošenja presude.

Izreka (dispozitiv ili tenor) presude sadrži odluku suda o tužbenom zahtjevu i odluku o parničnim troškovima, zatim odluka o postojanju ili nepostojanju tuženikovog potraživanja istaknutog u prigovoru kompenzacije, kao i odluka o prejudicijelnom (incidentnom) zahtjevu za utvrđenje.

Obrazloženje u prvom dijelu sadrži opis predmeta spora, tako što se iznese zahtjev tužioca i činjenice na kojima je zasnovan, odbrana tuženog (posebno prigovori), te koje su činjenice među strankama sporne, a koje nisu.

U drugom dijelu sud obrazlaže svoj stav u pogledu činjenica koje je utvrdio i pravnih pravila koja je primijenio. Prvo obrazlaže kako je izveo činjenični zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica, a zatim kako je izveo pravni zaključak, tj. pravno kvalificirao predmet spora. U obrazlaganju činjeničnog zaključka sud je naročito dužan da iznese koje dokaze je izveo kao i rezultate izvedenih dokaza.

39.7. Ispravljanje presude

Pod ispravljanjem presude podrazumijeva se otklanjanje grešaka u imenima i brojevima i drugih očiglednih grešaka u pisanju i računanju, kao i nedostataka u obliku nesaglasnosti prepisa i izvornika presude. Ispravke vrši predsjednik vijeća u obliku posebnog rješenja. Ako između izvornika i prepisa postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci, strankama se dostavlja nov, ispravljen prepis sa naznačenjem da se njime zamjenjuje raniji prepis.

39.8. Osamostaljivanje presude

Kad je presuda donesena, eventualna ništavost radnji preduzetih u postupku prije njenog donošenja nije smetnja za njenu punovažnost. Ovakvo osamostaljivanje presude kao završnog akta u odnosu na procesne radnje koje su joj prethodile je u službi načela pravne sigurnosti.

39.9. Nepostojeća i presuda bez dejstva

Nepostojećim presudama smatraju se one koje nemaju sva obilježja presude - npr.ako ju je donio neki drugi organ a ne sud, ili ako nije objavljena odnosno otposlata. Nepostojeća presuda ne može proizvoditi nikakva dejstva, pa je njeno pobijanje nepotrebno.

Presude bez dejstva su pravno egzistentne, ali zbog teških povreda ne proizvode nikakvo dejstvo. Primjer presude bez dejstva je presuda donesena prema licu koje ne potpada pod jurisdikciju domaćih sudova ili prema licu koje nije postojalo ili više ne postoji. Takva je i presuda donesena nakon povlačenja tužbe ili presuda kojom se izriče pravna posljedica koja se ne može iizraći po normama materijalnog prava.

39.10. Vrste presude

Prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje, presude mogu biti kondemnatorne, deklaratorne i konstitutivne.

70

Kondemnatorne (dosuđujuće) presude donose se povodom kondemnatornih tužbi, ukoliko sud udovoljava tužbenom zahtjevu. Presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev iz kondemnatorne tužbe je uvijek utvrđujuća, jer se njome samo konstatuje da je zahtjev neosnovan. U dijelu u kome se odlučuje o troškovima postupka, presuda je uvijek kondemnatorna. Kondemnatorne presude su podobne za izvršenje (prinudnim putem).

Deklaratorne presude donose se povodom deklaratornih tužbi. Njima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje određenog pravnog odnosa. Pravonažnošću deklaratorne presude postignut je krajnji cilj tražene pravne zaštite. Zbog toga deklaratorne presude nisu podobne za izvršenje.

Konstitutivne presude se donose povodom konstitutivnih tužbi, u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na određenu promjenu u pravnim odnosima. Ovim presudama se ne samo utvrđuje pravo na promjenu u pravnom odnosu, nego se ta promjena i ostvaruje - ona nastupa u trenutku pravosnažnosti presude.

Prema predmetu odlučivanja, presude se dijele na konačne i međupresude. Konačne presude dijele se na potpune, djelimične i dopunske.

Konačna presuda može biti potpuna i djelimična. Potpuna je ona kojom se u cjelini odlučuje o svim zahtjevima, kako glavnim tako i sporednim. Prvostepeni postupak se obično okončava donošenjem potpune presude. Djelimična presuda je konačna u dijelu tužbenog zahtjeva o kojem se njome odlučuje. Donosi se u slijedećim slučajevima:- Ako je samo dio tužbenog zahtjeva sazrio za konačnu odluku;- Ako su od više tužbenih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku;- Ako je podnesena protivtužba - djelimična presuda će biti donesena ako je donesen bilo zahtjev iz tužbe ili zahtjev iz protivtužbe;

Donošenje djelimične presude izaziva razdvajanje postupka, jer se presuđeni dio spora odvaja od dijela u kome još nije odlučeno.

Dopunsku presudu sud donosi kad je propustio da donese potpunu presudu. Mada je donošenje dopunske presude posljedica propusta suda, ovu presudu sud donosi samo po prijedlogu stranaka, koji stranke moraju podnijeti u prekluzivnom roku od 15 dana od dana prijema nepotpune presude.

Međupresuda je presuda kojom se odlučuje o osnovu tužbenog zahtjeva. Njome se omogućava pojednostavljenje postupka raspravljanja u složenim sporovima, tj. sporovima kod kojih je sporan i osnov i visina tužbenog zahtjeva. U takvim sporovima sud može prvo odlučivati o osnovu tužbenog zahtjeva. Ako nađe da je osnov tužbenog zahtjeva osnovan, o njemu će odlučiti međupresudom i zatim nastaviti da raspravlja o visini tužbenog zahtjeva o kome donosi konačnu presudu. Ako nađe da osnov tužbenog zahtjeva neosnovan, donijet će konačnu presudu kojom odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom, bez raspravljanja o visini zahtjeva. Dakle, međupresuda je u službi načela ekonomičnosti postupka. U praksi je najpogodnija u sporovima za naknadu štete, gdje su najčešće istovremeno sporni i osnov i visina štete.

Prema postupku koji je prethodio donošenju presude, presude mogu biti kontradiktorne, presude po priznanju i presude na osnovu odricanja.

Kontradiktorne presude donose se kao završni akti u prvostepenom postupku u kome su aktivno učestvovale obje stranke.

Presude bez održavanja glavne rasprave su izuzetak i moguće su samo u privrednim sporovima, i to pod uslovom da među strankama nije sporno činjenično stanje, te u bračnim sporovima ako postoji sporazumni razvod braka.

Presuda na osnovu priznanja donosi se samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati tužbenim zahtjevom. Ako u takvom sporu tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvata tužbeni zahtjev. Presuda na osnovu priznanja ne može se donijeti u sporovima nastalim iz odnosa koji su regulisani imperativnim normama, niti u slučajevima kad su raspolaganja stranaka protivna pravilima morala društva.

71

Priznanje tužbenog zahtjeva treba razlikovati od priznanja činjenica. Priznanje činjenica ima za posljedicu da se priznate činjenice uzimaju u obzir kao činjenični osnov presude, bez dokazivanja. Priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženog ne mora istovremeno značiti i priznanje činjenica. Osim toga, priznanje činjenica ne mora se dati izričito, za razliku od priznanja tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev mora biti priznat izričito i izjava o priznanju mora biti unesena u zapisnik. Ako je tužbeni zahtjev priznat u cjelini, tužilac nema pravni interes za dalje vođenje parnice.

Fiktivna parnica (simulatio). Priznanje tužbenog zahtjeva ne smije biti simulirano, odnosno fiktivno, i učinjeno radi ostvarenja nedozvoljenog cilja. Npr, u cilju evazije poreske obaveze, stranke in fraudem legis fingiraju spor: kupac tuži prodavca tvrdeći da je predmet kupoprodaje njegovo vlasništvo i kao dokaz nudi fiktivno sačinjenu dokumentaciju koja potrđuje tužbene navode. Tuženi prodavac priznaje takav tužbeni zahtjev i po presudi donesene na osnovu priznanja kupac traži upis prava vlasništva u javne registre, ne plaćajući porez.

Izjava o priznanju tužbenog zahtjeva (kao i izjava o priznanju činjenica) može se opozvati na ročištu ili u podnesku. Opoziv priznanja tužbenog zahtjeva može se učiniti do momenta donošenja presude.

Presuda na osnovu odricanja – abdicatio donosi se ako se tužilac odrekne tužbenog zahtjeva do zaključenja glavne rasprave, a pod uslovom da se radi o zahtjevu kojim stranke mogu raspolagati. Sud neće uvažiti disponiranja stranaka koja su protivna prinudnim propisima i pravilima morala društva.

Odricanje od tužbenog zahtjeva treba strogo razlikovati od povlačenja tužbe. Povlačenjem tužbe tužilac samo odustaje od zatražene pravne zaštite u konkretnom sporu, ali se ne odriče sudske zaštite ubuduće. S druge strane, odricanje od tužbenog zahtjeva tiče se predmeta spora i sud na osnovu toga donosi meritornu presudu kojom odbija tužbu (dejstvo res iudicata).

Presuda zbog izostanka – contumatio donosi se u 3 situacije:

1. kad tuženi ne dođe prvo ročište (pripremno ili prvo ročište za glavnu raspravu);

2. ako tuženi dođe na ova ročišta, ali neće da se upusti u raspravljanje;

3. ako se tuženi udalji sa ovih ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev.

Kontumacija se odnosi samo na tuženog, a ne i na tužioca kao što je to slučaj u nekim uporednim zakonodavstvima.

Pravna priroda kontumacije je sporna u pravnoj teoriji. Većina procesualista polazi od principa afirmativne litiskontestacije,tj. od fikcije da tuženi svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužbe sa kojom je upoznat, a sud ih bez dokazivanja uzima u činjenični osnov svoje odluke i usvaja tužbeni zahtjev. Shodno tome, ova presuda se ne bi mogla izreći u slučajevima kad se ne bi mogla donijeti presuda na osnovu priznanja.

Posebni uslovi za kontumaciju su:

a) Da je tužilac bio uredno pozvan;

b) Da tužilac predloži donošenje presude zbog izostanka;

c) da tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtjev;

d) da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi;

e) da činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti sa dokazima koje je podnio sam tužilac ili sa općepoznatim činjenicama;

f) da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizilazi da je tuženi bio opravdano spriječen da dođe na ročište.

Bez obzira na navedene uslove, sud neće donijeti kontumacionu odluku ako utvrdi da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati.

72

Uslovna presuda zbog izostanka2 može se donijeti u 2 slučaja:

1. Ako je potrebno da sud prethodno pribavi obavještenja o tome da li se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu sa kojim stranke mogu raspolagati;

2. Ako nema dokaza da je tuženi uredno pozvan, a nesumnjivo je da mu je poziv upućen. Predsjednik vijeća će tada odrediti rok da se izvidi da li je tuženi uredno pozvan. Taj rok ne može biti duži od 30 dana za dostavu u zemlji, odnosno 6 mjeseci za dostavu u inostranstvu.

U oba slučaja sud može donijeti kontumacionu odluku bez izjašnjavanja stranaka. Protiv odluke suda kojom se odbija prijedlog tužioca za donošenje kontumacione presude dopuštena je posebna žalba.

39.11. Rješenja

Odlukom u obliku rješenja sud odlučuje o procesnim pitanjima, a samo izuzetno i o tužbenom zahtjevu (u postupku za izdavanje platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda).

Rješenja o procesnim pitanjima mogu se podijeliti u 2 grupe:

1. Rješenja kojima se parnica okončava bez odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva – ovdje spadaju rješenja kojima se tužba odbacuje kao nedopuštena i rješenja kojima sud konstatuje da je parnica okončana nekom dispozitivnom radnjom stranke (deklarativna rješenja). Ova rješenja vezuju sud, donose se u formi posebnog dokumenta i protiv njih je po pravilu moguće ulagati posebnu žalbu;

2. Rješenja kojima se odlučuje o nekom procesnom pitanju upravljanja postupkom. Ova rješenja ne vezuju sud, ne donose se u obliku posebne isprave nego se njihov sadržaj unosi u sudski zapinik i protiv njih nije dopuštena posebna žalba ili žalba uopće nije dopuštena.

Rješenja donesena na ročištu objavljuje predsjednik vijeća. Strankama se pismeno dostavlja samo ako je protiv rješenja dopuštena posebna žalba, ako se na osnovu tog rješenja može odmah tražiti izvršenje ili ako to zahtijeva upravljanje parnicom. Ako se ne dostavlja pismeno, rješenje prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

Rješenja donesena izvan ročišta se strankama saopštavaju dostavljanjem ovjerenog prepisa. Ako se rješenjem odbija prijedlog stranke ili se njime rješava o međusobno suprotnim prijedlozima stranaka, rješenje mora biti obrazloženo, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.

Kad se stranci rješenjem nalaže izvršenje neke radnje, određuje se i rok za njeno izvršenje (paricioni rok). Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, taj rok je 15 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima 8 dana.

39.12. Pravosnažnost presude

Određenje pojma. Razlozi pravne sigurnosti nalažu da se za svaki pravni akt odredi dokle se može postavljati pitanje njegove zakonitosti. Uslove pod kojima se može i dokle se može preispitivati zakonitost donesene presude, određuje ustanova pravosnažnosti. Obzirom na vrstu posljedica koje proizvodi pravosnažna presuda, u teoriji se pravi razlika između pravosnažnosti u formalnom i u materijalnom smislu.

Procesna ili formalna pravosnažnost je svojstvo presude koja se ne može pobijati redovnim pravnim lijekom. Presuda postaje pravosnažna na jedan od slijedeća tri načina:

1. Istekom roka za žalbu;

2. Odricanjem od pravnog lijeka ili odustankom od njega (ako je bio uložen);

3. Donošenjem drugostepene presude.

2 odgađanje donošenja kontumacione odluke

73

Materijalna pravosnažnost se tiče sadržaja presude i ispoljava se u njenom dejstvu. Prema stavu Vrhovnog suda BiH iz jedne revizijske presude, nema pravosnažno presuđene stvari ako se činjenični osnov promijenio nakon pravosnažno okončanog postupka u ranijoj parnici.

Obzirom na ukupnost dejstava koje proizvodi, pravosnažnost je ustanova procesnog prava, jer ne proizvodi druge posljedice osim procesno-pravnih. U materijalno-pravnim odnosima presuda ne proizvodi posljedice, jer njen cilj nije stvaranje novih pravnih odnosa, već zaštita postojećih. Samo ako norme materijalnog prava za pravosnažno donesenu presudu vežu nastanak ili promjenu u nekom pravnom odnosu, takva presuda ima karakter pravnorelevantne činjenice materijalnog prava.

Res iudicata. Najvažniji aspekt dejstva pravosnažnosti u materijalnom smislu jeste dejstvo presuđene stvari (res iudicata), što znači da je isključena mogućnost pokretanja nove parnice o istom predmetu i između istih stranaka pred bilo kojim sudom. Ovo dejstvo je izraz zahtjeva načela ekonomičnosti i pravne sigurnosti. Za određivanje identiteta predmeta spora mjerodavan je tužbeni zahtjev. Dakle, sud će kao nedopuštenu odbaciti tužbu kojom se želi pokrenuti nova parnica sa istim tužbenim zahtjevom, bez obzira da li se zahtjev zasniva na istom ili drugačijem činjeničnom ili pravnom osnovu.

Dejstvo presuđene stvari. Pravosnažna presuda ima značaj negativne procesne pretpostavke (smetnje) na koju sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Osim toga, pravosnažnost ima prejudicijelno dejstvo, a po pravilu predstavlja i preduslov za izvršnost presude. Prejudicijelno dejstvo se ogleda u tome što pravosnažna presuda o određenoj stvari vezuje svaki drugi sud ili državni organ pred kojim se ta stvar javlja kao prethodno (prejudicijelno) pitanje u nekom drugom postupku.

39.13. Granice pravosnažnosti

Određuju se u 3 aspekta: objektivno (obzirom na predmet odlučivanja), subjektivno (obzirom na lica) i vremenski (obzirom na vrijeme koje je mjerodavno za presuđivanje).

Objektivne granice. Predmet pravosnažnosti je samo odluka o tužbenom zahtjevu. Dakle, njome je zahvaćen samo dispozitiv presude. Ako je na zahtjev stranaka o prejudicijelnom pitanju odlučivano kao o glavnom pitanju, ova odluka se takođe unosi u dispozitiv i predstavlja predmet pravosnažnosti. Isto važi i za odluku o prigovoru kompenzacije (tj.odluka o postojanju ili nepostojanju protivpotraživnja). Elementi koji se unose u obrazloženje odluke ne mogu biti predmet pravosnažnosti, kao npr:

a) Činjenice koje čine osnov odluke o tužbenom zahtjevu;

b) Opća pravna pravila na osnovu kojih je sud donio odluku;

c) Odluka o prethodnom pitanju;

d) Prigovori tuženog, sa izuzetkom prigovora kompenzacije.

U našem pravu, svojstvo pravosnažnosti odluke stiču i u onom dijelu u kome sud prekoračuje tužbeni zahtjev, pošto na prekoračenje tužbenog zahtjeva sud ne pazi po službenoj dužnosti.

Subjektivne granice pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti se u principu proteže samo na stranke. Izuzetno, presuda može da proizvodi dejstvo pravosnažnosti erga omnes (npr.presuda kojom se utvrđuje da brak postoji ili ne postoji).

Prošireno dejstvo pravosnažnosti presuda ima prema pravnim sukcesorima stranaka. Oni svoj pravni položaj izvode iz pravnog položaja svojih prethodnika. Ovakvo dejstvo presuda ima i prema neposrednom posjedniku stvari.

Vremenske granice pravosnažnosti. Pravosnažnost odluke se vremenski veže za stanje u materijalno-pravnom odnosu koje je postojalo u trenutku zaključenja glavne rasprave. Stranka koja je do okončanja glavne rasprave propustila iznijeti sve pravno relevantne činjenice jer joj nisu bile poznate, može tražiti ponavljanje postupka, ali ne može na osnovu tih činjenica pokretati novu parnicu sa istim tužbenim zahtjevom.

74

39.14. Pravosnažnost rješenja

Sva rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba podobna su za pravosnažnost. Za pravosnažnost nisu podobna rješenja protiv kojih uopće nije dopuštena žalba ili protiv kojih nije dopuštena posebna žalba. To su prvenstveno rješenja kojima se upravlja parnicom. Ona proizvode dejstva samo unutar parnice.

40. PRAVNI LIJEKOVI

40.1. Pojam

Žalba se može posmatrati sa 2 aspekta: kao pravo i kao pravni lijek. Kao pravni lijek, žalba je procesno-pravno sredstvo u ostvarenju žalbe kao prava.

40.2. Sistem pravnih lijekova

Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne. Redovni se ulažu protiv nepravosnažnih presuda i njihovim ulaganjem se odlaže nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek je žalba. Vanredni pravni lijekovi se ulažu protiv pravosnažnih presuda. To su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i prijedlog za ponavljanje postupka.

40.3. Redovni pravni lijekovi

Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su:- suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup pravosnažnosti odluke protiv koje se ulaže;- devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju nadležnosti višeg suda u odnosu na onaj koji je

donio pobijanu presudu;- prekluzivnost – ako se žalba ne uloži u predviđenom roku, nastupa prekluzija, usljed koje se uložena

žalba odbacuje kao nedopuštena.

Žalba protiv presude (appellatio) može se uložiti protiv svake prvostepene presude. Njena funkcija je u interesu stranaka o čijim pravima se odlučuje presudom, ali i u interesu pravosuđa uopće. Preispitivanjem prvostepene presude omogućava se otklanjanje svih nedostataka koji su mogli uticati na pravilnost presude.

Stranke se u konkretnoj parnici mogu odreći žalbe do isteka roka za njeno podnošenje. Već uložena žalba se do donošenja odluke višeg suda može opozvati. Izjave o odricanju i opozivanju su neopozive.

Žalba se podnosi u pismenoj formi. Da bi bila podobna za odlučivanje, mora sadržavati oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca. To su nužni elementi žalbe. Ako oni nedostaju, sud će podnosioca pozvati da u određenom roku ispravi i dopuni žalbu, a ako on to ne učini, odbaciće žalbu rješenjem. Osim navedenih elemenata, žalba bi trebala sadržavati razlog na kome stranka zasniva žalbu, te izjavu da se presuda pobija u cjelini ili određenom dijelu. Ovo su fakultativni elementi žalbe, tj. poželjni su ali ne i nužni.

Pretpostavke za izjavljivanje žalbe su njena dopuštenost, blagovremenost i formalna urednost. Žalba se može izjaviti:

1. Kad je dopuštena protiv određene odluke;

2. Kad je poštovan redoslijed u pogledu izjavljivanja pravnih lijekova;

3. Kad je žalilac legitimisan na pobijanje, kad ima pravni interes za izjavljivanje žalbe, te kad nije zadovoljan sadržajem odluke koju pobija;

4. Kad je žalba izjavljena blagovremeno, ima određeni sadržaj i propisanu formu;

5. Ako stranka nije disponirala pravom na žalbu.

Razloge za žalbu zakon klasificira u 3 vrste:

75

- bitne povrede parničnog postupka (error in procedendo);- pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje;- nepravilna primjena materijalnog prava (error in iudicando).

Po pravilu se sve presude mogu pobijati iz svih razloga. Izuzeci su presuda na osnovu priznanja, presuda na osnovu odricanja i presuda na osnovu izostanka koje se ne mogu pobijati iz svih ovih razloga.

Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja se ne mogu pobijati iz razloga koji nisu ni uticali na njenu pravilnost, a to su nepravilno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilna primjena materijalnog prava. Osnov za donošenje ovih presuda je priznanje, odnosno odricanje od tužbenog zahtjeva. Ali, ove presude se mogu pobijati zbog bitnih povreda parničnog postupka i usljed mana volje.

Presuda na osnovu izostanka (kontumaciona presuda) se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog mana volje. Uz to, tuženi može ishodovati ukidanje kontumacione presude kroz institut povrata u prijašnje stanje.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka se obzirom na njihovo dejstvo dijele na apsolutno bitne i relativno bitne povrede. Apsolutno bitne su povrede koje samim svojim postojanjem izazivaju ništavost presude, bez obzira da li su u konkretnoj parnici imali neki uticaj na donošenje pravilne presude. Taksativno su nabrojane u Zakonu, a mogu se sistematizirati u nekoliko grupa:

1. Povreda pravila o procesnim pretpostavkama i to:

- povrede koje se tiču suda – apsolutna nenadležnost, relativna nenadležnost suda, tj. stvarna i mjesna nenadležnost;

- povrede koje se tiču stranaka – stranačka nesposobnost, parnična nesposobnost, nedostaci u zastupanju;

- nedostaci koji se tiču predmeta spora – res iudicata i lis pedens.

2. Povrede koje se tiču osnovnih načela postupka, kao što su:

- povrede načela nepristrasnosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je morao biti izuzet po zakonu, ili je bio izuzet rješenjem suda;

- povreda načela zbornosti – ako je sudio sudija pojedinac umjesto vijeća;

- povreda načela neposrednosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi;

- povreda načela kontradiktornosti – ako stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom i kad je sud odbio zahtjev stranke da se služi svojim jezikom i pismom, a stranka se zbog toga žalila;

- povreda načela usmenosti – ako je sud donio presudu bez glavne rasprave, a bio je dužan da je održi;

- povreda načela javnosti – ako je sud protivno zakonu isključio javnost na glavnoj raspravi;

- povreda načela dispozitivnosti – ako je sud svoju odluku zasnovao na nedopuštenim dispozicijama stranaka i ako je protivno zakonu donio presudu na osnovu priznanja, odricanja i izostanka.

3. Povrede koje se tiču pismene izrade presude:

- izreka presude je nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima navedenim u obrazloženju;

- ako presuda uopće nema obrazloženja ili su u obrazloženju razlozi protivrječni ili nejasni.

Relativno bitne povrede parničnog postupka su sve povrede nomi procesnog prava koje u ZPP nisu određene kao apsolutno bitne. One proizvode ništavost presude samo ako su uticale na donošenje nepravilne odluke.

76

Na apsolutno bitne povrede postupka drugostepeni sud u načelu pazi po službenoj dužnosti. Izuzetak su: prekoračenje tužbenog zahtjeva, povreda pravila o mjesnoj nadležnosti, i povreda prava na upotrebu vlastitog jezika. Na ove povrede, kao i na relativno bitne povrede postupka, sud pazi po prigovoru stranaka.

Bitne povrede proizvode ništavost donesene presude, pa je drugostepeni sud ukida i predmet vraća na ponovno raspravljanje.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad sud propusti da u osnov odlučivanja uzme sve pravnorelevantne činjenice. Do toga dolazi usljed pogrešne pravne ocjene spora, koju sud vrši na osnovu normi materijalnog prava.

Činjenično stanje je nepravilno utvrđeno kad sud uzme da je određena činjenica istinita, mada bi se na osnovu izvedenih dokaza trebao izvesti suprotan zaključak. Do toga dolazi kad sud na osnovu izvedenih dokaza nije mogao steći uvjerenje u tačnost spornih činjenica ili je stekao pogrešno uvjerenje.

Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego na zahtjev stranaka. Ono predstavlja razlog da drugostepeni sud ukine presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Stranke imaju mogućnost da u žalbi iznose nove činjenice i nude nove dokaze (Beneficium novorum), bez obzira da li su te činjenice i dokazi postojali u vrijeme donošenja prvostepene presude i bez obzira da li su stranke za njih znale ili ne. Ako se novim činjenicama i dokazima dovodi u pitanje potpunost i pravilnost činjenične podloge donesene presude, drugostepeni sud će takvu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje. Zbog pravila o zabrani devolucije nadležnosti, drugostepeni sud ne može sam raspravljati i odlučivati na osnovu nove procesne građe.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili takvu odredbu nije pravilno primijenio. Do toga obično dolazi zbog pogrešne pravne kvalifikacije predmeta spora, koja najčešće nastaje zbog toga što sud nije uzeo u obzir sve faktičke okolnosti predmeta spora. Posljedica je donošenje nepravilne i nezakonite presude, koju drugostepeni sud poništava i meritorno rješava predmet.

40.4. Postupak pred drugostepenim sudom

Funkcija drugostepenog suda. U našem pravu, drugostepeni sud u principu ima kontrolnu funkciju, tj. preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. To preispitivanje vrši se ne samo u okviru procesne građe na osnovu koje je donesena pobijana presuda, već i na osnovu nove procesne građe, koju stranke iznose u žalbenom postupku. Ako se pobijana presuda preispituje na osnovu iste procesne građe koja je razmatrana pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može neposredno presuditi u predmetu spora. U suprotnom, tj. ako se u žalbenom postupku pojavi nova procesna građa, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja, tj. da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Podnošenje žalbe, iudex a quo. Žalba se uvijek podnosi putem prvostepenog suda. Zbog devolutivnog dejstva žalbe, ovlaštenja prvostepenog suda se iscrpljuju u odlučivanju o njenoj dopuštenosti. Predsjednik vijeća ispituje da li su ispunjene procesne pretpostavke za ulaganje žalbe. Ako nisu, žalbu odbacuje kao nedopuštenu. U suprotnom, spis se dostavlja na odlučivanje drugostepenom sudu, a jedan primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci u svrhu zadovoljavanja načela kontradiktornosti.

Iudex a quem. Drugostepeni sud će prvenstveno odlučivati o dopuštenosti pravnog lijeka, ako je to prvostepeni sud propustio učiniti. O žalbi drugostepeni sud po pravilu odlučuje u zatvorenoj sjednici vijeća kojeg čine 3 sudije.

Ako utvrdi da na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud nije mogao steći uvjerenje o tačnosti spornih činjenica, ili je stekao pogrešno uvjerenje, a nedostatak se ne može otkloniti bez izvođenja dokaza, drugostepeni sud ima 2 mogućnosti: da ukine presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i

77

odlučivanje, ili da otvori raspravu pred drugostepenim sudom. Bez otvaranja rasprave, drugostepeni sud može odluku donijeti samo u slučajevima u kojima je prvostepeni sud svoje uvjerenje o spornim činjenicama izveo isključivo na osnovu isprava, posredno izvedenih dokaza i indicija.

Kod povreda normi procesnog prava, koje za posljedicu imaju bitne povrede postupka, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja: može samo ukinuti presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Samo na području primjene normi materijalnog prava, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može preinačiti odluku prvostepenog suda.

Održavanje rasprave pred drugostepenim sudom se koristi smo izuzetno, ako sud smatra da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se ponovno izvedu dokazi izvedeni u prvostepenom postupku. Rasprava se odvija po istim principima kao i glavna rasprava u prvostepenom postupku.

40.5. Granice ispitivanja prvostepene presude

Granice u pogledu predmeta pobijanja – instaciono se može u parničnom postupku odlučivati samo o onome o čemu je vođena parnica. Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti.

U pogledu obima pobijanja, važi načelo dispozitivnosti: drugostepeni sud ispituje presudu u dijelu u kome se ona pobija žalbom. Ako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se presuda pobija, sud će je preispitivati u onom dijelu u kome stranka nije uspjela u sporu. Ako stranka presudu pobija samo u jednom dijelu, preostali dio postaje pravosnažan.

U pogledu razloga pobijanja, naglašenije je načelo oficijelnosti. Žalilac nije dužan istaći razloge zbog kojih pobija presudu, mada je korisno da to učini. Ali bez obzira na to, drugostepeni sud uvijek po službenoj dužnosti pazi na apsolutno bitne povrede parničnog postupka i na nepravilnu primjenu normi materijalnog prava. Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud posredno pazi po službenoj dužnosti. Naime, kad stranke i ne pobijaju presudu zbog ovog razloga, drugostepeni sud će ukinuti pobijanu presudu ako se tokom rješavanja o žalbi pojavi opravdana sumnja da su činjenice na kojima je zasnovana prvostepena presuda pravilno utvrđene. Ovo je u službi ostvarenja načela materijalne istine.

Žalbeni prijedlog nije obavezan element žalbe. Ako ga stranka i istakne u žalbi, drugostepeni sud nije vezan tim prijedlogom.

40.6. Odluke drugostepenog suda

Drugostepeni sud može postupiti na jedan od slijedećih načina: - odbaciti žalbu kao nedopuštenu;- odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;- ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i

odlučivanje;- ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu;- preinačiti prvostepenu presudu.

Odbacivanje žalbe uslijediće kad je žalba nedopuštena, tj. kad je nepotpuna, neblagovremena ili nedopuštena u užem smislu.

Žalba je nepotpuna kad ne sadrži bitne elemente: oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca. Biće odbačena ako je podnosilac ne uredi u naknadnom roku koji mu sud za to odredi.

Neblagovremena je žalba koja je podnesena nakon isteka ostavljenog roka.

U nedopuštene žalbe u užem smislu spadaju žalbe koje je uložilo lice koje nije ovlašteno za ulaganje žalbe, kao i žalba koja se ulaže bez postojanja pravnog interesa. Na ulaganje žalbe ovlaštene su stranke i njihovi zastupnici, te učesnici u ulozi trećeg lica. Žalba je nedopuštena i onda kad se stranka odrekla ili kad odustane od izjavljene žalbe.

78

Pravni interes za ulaganje žalbe stranka ima samo onda kad žalbom može za sebe izdejstvovati povoljniju presudu. Tužilac npr. neće imati pravni interes za ulaganje žalbe ako pobija presudu kojom je udovoljeno njegovom zahtjevu, samo zato što nije zadovoljan obrazloženjem presude.

Nedopuštenu žalbu bez rasprave odbacuje predsjednik vijeća prvostepenog suda kome je žalba podnesena.

Odbijanje žalbe. Ako drugostepeni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje sam pazi po službenoj dužnosti, žalbu će odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

Ukidanje prvostepene presude, vraćanje predmeta prvostepenom sudu i odlučivanje. Ako preispitivanje pobijane presude pokaže da je žalba osnovana, drugostepeni sud će presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ako se radi o nedostacima koje žalbeni sud ne želi otklanjati ili ih ne može sam otklanjati. To su slijedeći slučajevi:

1. Kad utvrdi povredu normi procesnog prava – apsolutno bitnu ili relativno bitnu koja je mogla uticati na pravilno donošenje odluke – a povreda nema karakter apsolutne smetnje koja ne dozvoljava odlučivanje o predmetu spora. Drugostepeni sud dužan je da u rješenju kojim ukida prvostepenu presudu navede u čemu se sastoje učinjene povrede.

2. Kad nađe da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kome je presuda zasnovana. Ako je radi otklanjanja ovog nedostatka potrebno prikupiti novu procesnu građu, drugostepeni sud uvijek vraća predmet prvostepenom sudu, koji je činjenična instanca u raspravljanju i odlučivanju. Drugostepeni sud je dužan da u svom rješenju navede u čemu se sastoje nedostaci i zašto su nove činjenice i dokazi značajni za pravilno donošenje odluke. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede normi procesnog prava, a nepotpuno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede materijalnog prava.

Ukidanje prvostepene presude i odbacivanje tužbe uslijediće kad drugostepeni sud utvrdi da o predmetu spora nije ni moglo doći do raspravljanja i odlučivanja. Dakle, u takvim slučajevima se predmet ne vraća prvostepenom sudu. To su slijedeći slučajevi: - ako o tužbenom zahtjevu već teče parnica;- ako je o istom tužbenom zahtjevu već donesena pravosnažna presuda;- ako je o tužbenom zahtjevu sklopljeno poravnanje.

Preinačenje prvostepene presude. Drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu iz slijedećih razloga:

a) Kad utvrdi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je nepravilno primijenio norme materijalnog prava;

b) Zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, ali samo onda kad drugostepeni sud na osnovu iste procesne građe izvodi drugačiji činjenični zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Na osnovu iste procesne građe drugostepeni sud može utvrditi drugačije činjenično stanje na 2 načina:

- ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza – u ovom slučaju drugostepeni sud mora otvoriti raspravu (poštivanje načela kontradiktornosti, usmenosti, neposrednosti);

- izvođenjem drugačijeg činjeničnog zaključka iz već izvedenih dokaza – ovo će biti samo onda kad je prvostepeni sud svoj činjenični zaključak zasnovao isključivo na ispravama, posredno izvedenim dokazima i indicijama, a drugostepeni sud smatra da je taj zaključak bio nepravilan.

c) Usljed povrede normi procesnog prava – samo onda kad je prvostepeni sud presudom prekoračio tužbeni zahtjev. Preinačenje se sastoji u tome što se odluka svodi u okvire postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. presuda se ustvari ukida u dijelu u kome je prekoračen tužbeni zahtjev.

Reformatio in peius non datur. Žalbeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ta stranka podnijela žalbu. Suprotno tome, reformatio in melius je moguća.

40.7. Žalba protiv rješenja

79

Dopuštenost. Pitanje dopuštenosti žalbe protiv rješenja zavisi od sadržaja rješenja i njegovog uticaja na razvoj postupka.

Samostalna žalba po pravilu je dopuštena protiv onih prvostepenih rješenja koja sprečavaju nastavak postupka, odnosno sprečavaju okončanje postupka donošenjem meritorne odluke. Npr.samostalna žalba dopuštena je protiv rješenja kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena usljed nepostojanja neke od procesnih pretpostavki.

Nesamostalna žalba protiv rješenja ulaže se protiv onih rješenja prvostepenog suda koja se tiču upravljanja postupkom, ali se njima ne dovodi u pitanje dalje odvijanje i okončanje postupka. Takva rješenja mogu se pobijati samo žalbom koja se ulaže protiv presude.

Nedopuštenost. Žalba je potpuno isključena protiv određenih rješenja. To su uglavnom rješenja kojima se odlučuje o raznim procesnim pitanjima, a kojima se ne utiče značajnije na tok postupka i položaj stranaka u ostvarivanju pravne zaštite (npr.rješenje kojim sud zakazuje ročište, rješenja predsjednika vijeća koja se tiču pripremanja glavne rasprave, upravljanja postupkom itd).

40.8. Vanredni pravni lijekovi

To su sredstva koja se ulažu protiv pravosnažnih sudskih odluka. Po našem Zakonu vanredni pravni lijekovi su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i ponavljanje postupka.

Revizija je devolutivan, prekluzivan i nesuspenzivan pravni lijek. Mogućnost ulaganja revizije je dvostruko ograničena:

a) Može se ulagati samo protiv pravosnažnih drugostepenih presuda. Dakle, presuda koja je postala pravosnažna u prvom stepenu se ne može pobijati revizijom. Takođe se revizijom ne može pobijati rješenje o ukidanju presude donesene u prvom stepenu.

b) Može se uložiti samo protiv određenih presuda drugostepenog suda, i ako je u sporu primijenjen materijalni zakon BiH ili FBiH, odnosno međunarodni ugovor. Ograničenja koja se odnose na presude su dvostruka: po kriteriju vrijednosti i po kriteriju predmeta spora. Po vrijednosnom kriteriju, revizijom se može pobijati presuda u kojoj vrijednost predmeta spora prelazi 15.000KM, a u privrednim sporovima 25.000KM. Po kriteriju predmeta spora, revizija se bez obzira na vrijednost predmeta spora može ulagati u sporovima vezanim za zakonsko izdržavanje i sporovima iz porodičnih odnosa.

Bitno je naglasiti da se revizija može uložiti samo ako je u donošenju odluke bio primijenjen materijalni zakon FBiH. Dakle, nije predviđena revizija protiv pravosnažnih drugostepenih odluka donesenih u sporovima u kojima je primijenjeno materijalno pravo kantona.

Razlozi za reviziju mogu biti bitne povrede parničnog postupka i nepravilna primjena materijalnog prava. Zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka revizija se može uložiti bez obzira da li je povreda učinjena pred prvostepenim ili drugostepenim sudom. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog: - povrede pravila o mjesnoj nadležnosti;- povrede pravila o suđenju na osnovu glavne rasprave;- povrede pravila ne bis in idem, tj. ako je zaključeno o zahtjevu o kome već teče parnica;- povreda načela javnosti – ako je javnost bila protivzakonito isključena na glavnoj raspravi.

Revizija zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka i zbog prekoračenja tužbeog zahtjeva se može uložiti samo ako je takva povreda, odnosno prekoračenje učinjeno u postupku pred drugostepenim sudom.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava se revizija može izjaviti bez ikakvih ograničenja.

80

Nepravilno utvrđeno činjenično stanje nije revizijski razlog. Revizija je dakle, pravna instanca. U reviziji se mogu iznositi nove činjenice i dokazi samo ako se oni odnose na bitne povrede postupka, a nikako zbog pravno-relevantnih činjenica od kojih zavisi meritorno rješenje spora.

O reviziji odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću petorice. Osim devolutivnosti, revizija je i prekluzivan pravni lijek. Ulaže se u roku od 30 dana od dana kad je strankama dostavljen prepis presude. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama u kojima se ona pobija revizijom i u granicama razloga navdenih u reviziji.

Postupak i odluke. Revizija se podnosi prvostepenom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud, suprotnu stranku i javnog tužioca koji je nadležan za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (ZZZ). Predsjednik vijeća prvostepenog suda svojim rješenjem odbacuje neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju. Po prijemu odgovora suprotne strane ili isteku roka za odgovor (8 dana), prvostepeni sud kompletan spis dostavlja revizijskom sudu putem drugostepenog suda.

Revizijski sud uvijek odlučuje bez rasprave, u zatvorenoj sjednici. On donosi rješenje ili presudu. Rješenjem odlučuje:

- kad odbacuje reviziju kao neblagovremenu, nedozvoljenu ili nepotpunu (ako to nije učinio prvostepeni sud);

- kad ukida napadanu presudu i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje ili kad ukida presudu i odbacuje tužbu.

Presudom odlučuje:

- kad odbija reviziju kao neosnovanu;

- kad preinačuje napadanu presudu zbog nepravilne primjene materijalnog prava i zbog nekih slučajeva prekoračenja tužbenog zahtjeva.

Revizija protiv rješenja. Revizijom se mogu pobijati samo ona pravosnažna rješenja drugostepenog suda kojima se okončava postupak pred sudom. To su rješenja kojima se prvostepena odluka ukida, sve radnje poništavaju i tužba odbacuje. Ova revizija nije dozvoljena u onim sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena ni revizija protiv presude.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti (ZZZ) podiže javni tužilac. To je njegova najvažnija uloga u građanskom postupku. ZZZ-om se mogu pobijati pravosnažne odluke donesene i u prvom i u drugom stepenu. Podiže se zbog povrede zakona (federalnog ili kantonalnog, materijalnog ili procesnog).

Zbog nepravilne primjene materijalnog prava, ZZZ se može uložiti bez ikakvih ograničenja. Ako se radi o povredi procesnog prava, zahtjev se može uložiti zbog svih povreda parničnog postupka. Ograničenja postoje samo u pogledu 4 apsolutno bitne povrede, kao i kod revizije. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može se uložiti ZZZ.

ZZZ se podiže u prekluzivnom roku od 3 mjeseca ako protiv odluke nije dopuštena revizija. Federalni tužilac može podići ZZZ i u slučaju kad je revizija dopuštena ako su raspolaganja stranaka protivna prinudnim propisima. Ako se ZZZ podiže protiv prvostepene pravosnažne odluke, rok se računa od dana pravosnažnosti. Protiv drugostepene odluke (ako nije uložena revizija), rok se računa od dana kad je odluka dostavljena stranci kojoj je kasnije dostavljena. Ako je uložena revizija, ZZZ se može podići samo u roku od 30 dana od dana kad je javnom tužiocu dostavljena revizija.

ZZZ uvijek podiže javni tužilac. Stranke su ovlaštene samo da se obrate javnom tužiocu sa prijedlogom da uloži ZZZ. O ZZZ sud odlučuje bez održavanja rasprave, na zatvorenoj sjednici. Ako se radi o ZZZ federalnog tužioca, odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću od 5 sudija, a o ZZZ kantonalnog tužioca nadležni Kantonalni sud u vijeću od 5 sudija ili u sjednici svih sudija (ako se ne može osigurati vijeće od 5 sudija). Prilikom ispitivanja pobijane odluke, sud ispituje samo povrede koje tužilac ističe u svom zahtjevu. Pritom može donijeti odluku kao i kod revizije – može zahtjev odbaciti, odbiti, prihvatiti i ukinuti odluku ili preinačiti odluku.

81

ZZZ i revizija se međusobno dopunjavaju i mogu se istovremeno uložiti. Radi ekonomičnosti i kvalitetnijeg suđenja, o oba pravna lijeka vodi se jedan postupak i donosi jedna odluka. Zbog toga sud uloženu reviziju uvijek dostavlja javnom tužiocu kako bi mu omogućio da se izjasni i eventualno uloži ZZZ u roku od 30 dana.

Rješenja protiv kojih se samostalno može uložiti ZZZ su ona protiv kojih zakon dozvoljava posebnu žalbu.

Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek koji ulažu stranke protiv pravosnažnih odluka. U teoriji se zastupa mišljenje prema kome se može tražiti i ponavljanje postupka okončanog dispozitivnim radnjama stranaka koje imaju snagu pravosnažnosti (sudsko poravnanje).

Razlozi za ponavljanje postupka mogu se svrstati u 3 grupe:

1. Neke od bitnih povreda parničnog postupka – ovdje spadaju povreda načela nepristrasnosti, kontradiktornosti, povreda pravila ne bis in idem, te nedostaci koji se tiču stranaka i zastupanja u parnici;

2. Protivpravne radnje (krivična djela) – ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka, ili na lažnoj ispravi, te ako je do odluke došlo usljed krivičnog djela sudije, sudije porotnika, zakonskog zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka ili trećeg lica;

3. Nove činjenice i dokazi – ako je odluka u postupku čije se ponavljanje traži bila zasnovana na drugoj odluci suda ili nekog drugog organa, koja je pravosnažno preinačena, ukinuta ili poništena, te ako stranka sazna za nove činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi bila donesena drugačija odluka da su te činjenice i dokazi bili poznati u ranijem postupku. U ovom slučaju će ponavljanje postupka biti dozvoljeno samo ako stranka iz opravdanih razloga nije u ranijem postupku iznijela pomenute činjenice i dokaze.

Rokovi za traženje ponavljanja postupka su 30 dana od dana saznanja za postojanje razloga za ponavljanje postupka (subjektivni rok), odnosno 5 godina od dana pravosnažnosti odluke (objektivni rok). Postoje 2 izuzetka u kojima se ne primjenjuje objektivni rok: ako se ponavljanje traži zbog povrede načela kontradiktornosti, te zbog povrede pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti i pravila o zastupanju stranaka. U ovim slučajevima se ponavljanje može tražiti i nakon isteka objektivnog roka, pod uslovom poštivanja subjektivnog roka.

Postupak se odvija u 3 faze: (1) podnošenje prijedloga i utvrđivanje pretpostavki za ponavljanje postupka; (2) raspravljanje o osnovanosti prijedlog za ponavljanje i (3) ponovna rasprava.

Prijedlog za ponavljanje postupka se uvijek podnosi prvostepenom sudu, koji je po pravilu i nadležan da odlučuje o prijedlogu. Izuzetno, ako se razlog ponavljanja odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, o prijedlogu odlučuje taj sud.

O osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka raspravlja se na ročištu. Nakon ročišta predsjednik vijeća rješenjem prihvata ili odbija prijedlog. O osnovanosti prijedloga sud odlučuje samo u granicama razloga koji su navedeni u prijedlogu. Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, predsjednik vijeća prvostepenog suda će nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu, dostaviti predmet tom višem sudu radi donošenja odluke. Protiv rješenja o prijedlogu za ponavljanje postupka dozvoljena je posebna žalba.

Ako je prijedlog usvojen, pravosnažna odluka iz ranijeg postupka se ukida i dolazi do ponovnog raspravljanja o glavnom predmetu. Rasprava se zakazuje tek nakon što je rješenje o ponavljanju postupka postalo pravosnažno. Predsjednik vijeća može odlučiti da se raspravljanje o glavnoj stvari započne odmah, ne čekajući pravosnažnost donesenog rješenja o ponavljanju postupka. U takvom slučaju se rješenje kojim se dozvoljava ponavljanje postupka unosi u odluku o glavnoj stvari.

Odnos između prijedloga za ponavljaje postupka i drugih vanrednih pravnih lijekova. U praksi će najčešće dolaziti do situacija u kojima će doći do ulaganja revizije i prijedloga za ponavljanje postupka. U

82

takvom slučaju, ako unutar roka za izjavljivanje revizije stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka i to iz razloga iz kojih se može izjavljivati i revizija, prijedlog će se smatrati kao revizija. Razlog za to je činjenica da su uslovi za ulaganje revizije povoljniji za stranke.

U svim drugim slučajevima kad je izjavljena revizija i prijedlog za ponavljanje postupka, sud odlučuje koji postupak će prekinuti a koji nastaviti, u zavisnosti od toga koji pravni lijek daje bolje izglede za brže rješenje spora.

Po istim pravilima kojima se reguliše odnos između ponavljanja postupka i revizije, reguliše se i odnos između ponavljanja postupka i zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Ponavljanje postupka završenog rješenjem je neupitno ako se radi o meritornom rješenju kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, čak i ako se protiv tog rješenja ne može izjaviti revizija. Protiv procesnih rješenja kojima se završava postupak pred prvostepenim sudom, protiv njih se može predložiti ponavljanje postupka samo ako su ta rješenja sposobna za materijalnu pravosnažnost.

POSEBNI PARNIČNI POSTUPCI

41. OPĆE KARAKTERISTIKE

41.1. Postupak u bračnim sporovima

Bračni sporovi su sporovi za razvod braka, za poništaj braka, te za proglašenje braka postojećim ili nepostojećim. Ne smatraju se bračnim sporovima imovinsko-pravni sporovi koji nastaju povodom braka.

Postupak za razvod braka pokreće se na 3 načina: tužbom, zajedničkim prijedlogom bračnih drugova za razvod braka, te zahtjevom za sporazumni razvod braka.

Sporovi radi poništaja braka i radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka se uvijek pokreću tužbom. Tužba za poništaj braka je konstitutivna, dok je tužba za utvrđenje da li brak postoji ili ne postoji deklarativna. Pored bračnih drugova, tužbu mogu podnijeti sva lica koja imaju pravni interes, javni tužilac i organ starateljstva.

Karakteristično za bračne sporove je ograničenje načela dispozitivnosti. Tužilac se ne može odreći tužbenog zahtjeva, tuženi ne može priznati tužbeni zahtjev, niti stranke mogu sklopiti sudsko poravnanje. Sud ne može izreći presudu na osnovu odricanja, presudu na osnovu priznanja, niti presudu zbog izostanka. S druge strane, široko su zastupljene dispozicije u korist očuvanja braka – tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog sve do okončanja spora, a uz njegov pristanak sve do pravosnažnosti odluke. Do pravosnažnog okončanja postupka mogu biti povučeni i zajednički prijedlog, kao i zahtjev za sporazumni razvod braka. Ako je do povlačenja došlo nakon donošenja prvostepene presude, sud će rješenjem utvrditi da je donesena presuda bez učinka.

Načelo oficijelnosti se manifestuje u dužnosti suda da u presudi kojom se brak razvodi, poništava ili proglašava nepostojećim, odluči o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece i u slučajevima kad to stranke od njega nisu zahtijevale.

Načelo inkvizitornosti ima široku primjenu. Sud nije vezan za činjenice i dokaze koje mu prezentiraju stranke, već je ovlašten da i mimo prijedloga stranaka prikuplja potrebne činjenice i dokaze. Osim toga, sud je ovlašten da utvrđuje i činjenice koje među strankama nisu sporne.

Pokušaj mirenja u nadležnosti je organa starateljstva. Obavezan je uvijek kad se postupak pokreće tužbom ili zajedničkim prijedlogom, uz 3 izuzetka: (1) ako je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato najmanje 6 mjeseci, (2) ako je jedan od bračnih drugova nesposoban za rasuđivanje, te (3) ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu.

83

Specifičnosti pravnih lijekova u bračnim sporovima sastoje se u tome što se presuda kojom se brak razvodi na osnovu sporazuma bračnih drugova ne može pobijati zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Može se pobijati: - zbog bitnih povreda parničnog postupka; - nedostaka u izjavi volje sadržane u sporazumu za razvod braka;- zbog toga što nisu ispunjeni ostali zakonski uslovi za razvod braka na osnovu sporazuma.

Vanredni pravni lijekovi se mogu ulagati, ali se njima (kao ni prijedlogom za povrat u prijašnje stanje) ne može izmijeniti pravosnažna presuda u dijelu o prestanku braka, bez obzira da li je neka od stranaka zaključila novi brak.

41.2. Postupak u sporovima o očinstvu i materinstvu

Postupak u paternitetskim sporovima se pokreće tužbom. Postoji nekoliko vrsta:

1. Tužba radi utvrđivanja očinstva djeteta rođenog van braka – tužilac je dijete;

2. Tužba za osporavanje očinstva ili materinstva – mogu podići otac, majka ili dijete (otac u subjektivnom roku od 6 mjeseci, majka u objektivnom roku od 6 mjeseci, a dijete do navršene 25.godine života). Podnošenjem ove tužbe zasniva se nužno i jedinstveno suparničarstvo, bilo na aktivnoj ili na pasivnoj strani u parnici.

3. Lice koje se smatra ocem djeteta rođenog van braka može osporavati očinstvo drugog lica koje je to dijete priznalo za svoje, ako istovremeno deklaratornom tužbom postavlja zahtjev da se utvrdi njegovo očinstvo.

Kao i bračni, paternitetski sporovi su statusne prirode, te se paternitetski postupak ne razlikuje od postupka u bračnim sporovima.

41.3. Postupak u parnicama iz radnih odnosa

Smatra se da se odredbe posebnog postupka u parnicama iz radnih odnosa primjenjuju na sporove u kojima radnik traži zaštitu svog prava, a da za spor po tužbi poslodavca protiv radnika važe odredbe općeg parničnog postupka.

Specifičnost ovog postupka je u slijedećem:

- sud je po ZPP dužan voditi računa o potrebi hitnog rješavanja radnih sporova prilikom vođenja postupka i određivanju rokova i ročišta;

- u toku postupka sud može ex officio odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u izvršnom postupku radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete. Protiv ovakvog rješenja nije dozvoljena posebna žalba;

- paricioni i žalbeni rok je 8 dana;

- u sporu u kome je radnik tužilac nadležnost je izberiva.

41.4. Postupak u sporovima zbog ometanja posjeda

Pod sporom ometanja posjeda podrazumijeva se: (1) uznemiravanje posjeda (interdicta retindendae possesionis) i (2) oduzimanje posjeda (interdicta recuperandae possesionis).

Po pravilu, posjedovnu zaštitu uživa svaki posjednik, a ne samo onaj čiji je posjed savjestan i ima neki pravni osnov. Uz posjedovnu tužbu se ne može istaći i zahtjev za naknadu štete ili neki drugi zahtjev. Ova tužba je kondemnatorna, jer se njome može tražiti samo zabrana budućeg ometanja ili uspostava ranijeg posjedovnog stanja.

Specifičnosti postupka:

84

1. Podnošenje tužbe – tužba se mora podići u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom od 1 godine. Oba roka su prekluzivna i na njih sud pazi po službenoj dužnosti;

2. Hitnost raspravljanja – pri određivanju rokova i ročišta sud je dužan da vodi računa o potrebi hitnog rješavanja, rukovodeći se pritom karakterom svakog pojedinog slučaja

3. Predmet dokazivanja – kao pravno relevantne utvrđuju se samo dvije činjeniec: dokazivanje posljednjeg posjeda i dokazivanje nastalog ometanja posjeda. Posjed se štiti kao stanje, a ne kao pravo. Zbog toga je u ovom postupku isključeno raspravljanje o pravu na posjed. Izuzetak postoji u slučaju prigovora tuženog da je tužilac njega lišio posjed silom, potajno ili prevarom (vi, clam, precario). Pravo na zaštitu se ne priznaje onome ko je posjed pribavio na nedopušten način.

4. Forma odluke – sud meritornu odluku donosi u formi rješenja, a ne presude. Rješenjem se tuženom nalaže da uspostavi stanje nastalo prije ometanja posjeda i izriče mu se zabrana budućeg ometanja posjeda. Paricioni rok određuje sud prema okolnostima konkretnog slučaja.

5. Pravni lijekovi – rok za ulaganje žalbe je 8 dana. Iz važnih razloga sud može žalbi oduzeti suspenzivno dejstvo. Revizija nije dopuštena, a pravo na traženje ponavljanja postupka je znatno ograničeno i dozvoljeno je samo iz 2 razloga: (1) ako usljed nezakonitog postupanja, a posebno propuštanja dostavljanja, stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom; (2) zbog nedostataka na strani stranaka i povreda pravila o zastupanju.

6. Prinudno izvršenje – Prekluzivni rok u kome tužilac može tražiti prinudno izvršenje rješenja je 30 dana od isteka paricionog roka.

7. Mirovanje postupka – Mada o tome nema izričite odredbe u ZPP, smatra se da mirovanje postupka u parnicama zbog ometanja posjeda nije dopušteno.

41.5. Postupak izdavanja platnog naloga

Mandatum – anticipativni kontumacioni sistem. Bitno obilježje ovog postupka je u tome što u njemu sud donosi odluku u korist tužioca, a da tuženom prethodno nije data mogućnost da se izjasni o tužbenom zahtjevu. Tuženi pravo na odbranu stiče tek nakon donošenja odluke koja mu se dostavlja. Ako tuženi prigovorom protiv odluke (platnog naloga) ne inicira postupak pobijanja platnog naloga u određenom roku, platni nalog će steći svojstvo pravosnažnosti i izvršnosti.

Pretpostavke za izdavanje platnog naloga. Opće procesne pretpostavke odnose se na nadležnost suda, stranačku i parničnu sposobnost, valjanost zastupanja. Posebne procesne pretpostavke za izdavanje platnog naloga su vezani za potraživanje: ono mora biti novčano, dospjelo i utuživo.

Vrste platnog naloga su dokumentirani i nedokumentirani platni nalog. Pretpostavke za izdavanje dokumentiranog platnog naloga su: - da je potraživanje novčano i dospjelo;- da se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom koja je priložena u tužbi;- da tužilac učini vjerovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, kad se na

osnovu vjerodostojne isprave može zahtijevati izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku.

Kao vjerodostojne javne isprave smatraju se naročito: - javne isprave;- privatne isprave na kojima je potpis dužnika ovjeren od organa ovlaštenog za ovjeru;- mjenice, čekovi sa protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje zahtjeva;- izvodi iz ovjerenih poslovnih knjiga;- fakture i druge isprave koje u pravnom saobraćaju uživaju povjerenje.

Ako su ispunjene pretpostavke za izdavanje platnog naloga, sud će izdati platni nalog tuženom da udovolji tužbenom zahtjevu i kad tužilac u tužbi ne traži izričito izdavanje platnog naloga. Ako nađe da nisu ispunjeni uslovi za izdavanje platnog naloga, sud će nastaviti da postupa po pravilima općeg parničnog postupka.

85

Nedokumentirani platni nalog. Ako dospjelo potraživanje ne prelazi iznos od 800 KM, sud će izdati platni nalog i u slučaju kad se ta potraživanja dokazuju nekim drugim dokaznim sredstvima. Dovoljno je da tužilac u tužbi iznese osnov i visinu potraživanja i da naznači dokaze na osnovu kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda. Nedokumentirani platni nalog se može izdati samo protiv glavnog dužnika.

Postupak izdavanja platnog naloga. Platni nalog izdaje predsjednik sudskog vijeća, bez održavanja ročišta. U nalogu se ističe da je tuženi dužan da u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana, po prijemu platnog naloga udovolji zahtjevima tužbe ili da u istom roku podigne prigovor protiv platnog naloga. Platni nalog se dostavlja objema strankama, a tuženom se uz platni nalog dostavlja i primjerak tužbe sa prilozima.

Ako sud ne prihvati prijedlog za izdavanje platnog naloga, nastaviće postupak po tužbi. Protiv rješenja suda kojim se ne prihvata prijedlog za izdavanje platnog naloga nije dopuštena posebna žalba. S druge strane, tuženi može pobijati platni nalog samo prigovorom. U dijelu koji nije napadnut prigovorom, platni nalog postaje pravosnažan.

Povodom urednih prigovora predsjednik vijeća zakazuje raspravu nakon koje sud donosi odluku da li se platni nalog održava na snazi u cjelini, djelimično, ili se u potpunosti ukida. Platni nalog može biti samo kondemnatornog sadržaja.

Po svojoj prirodi platni nalog je sudsko rješenje kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu. Prigovor protiv platnog naloga ima karakter prigovora i pravnog lijeka. Svojstvo prigovora mu daje činjenica da u njemu tuženi po prvi put zauzima svoj stav prema tužbi. Pravni lijek je zato što je upravljen protiv naloga kao odluke suda. Sam prigovor ima suspenzivno dejstvo (odlaže izvršenje naloga) i remonstrativan efekat (o njemu odlučuje prvostepeni sud). Stav sudske prakse je da prigovor ne mora biti obrazložen, a nakon njegovog ulaganja sud odlučuje prema odredbama općeg parničnog postupka.

Izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave. Kada povjerilac na osnovu vjerodostojne ima pravo da traži direktno izvršenje po odredbama ZIP, mogući su slučajevi da on podnese mandatnu tužbu i od suda traži da izda platni nalog umjesto direktnog izvršenja. Naime, u slučaju da sud ne prihvati prijedlog za izdavanje platnog naloga, automatski će se nastaviti parnični postupak po tužbi. S druge strane, ako povjerilac zatraži direktno izvršenje, a sud iz bilo kojeg razloga ne usvoji njegov zahtjev, neće se automatski nastaviti parnični postupak ukoliko tuženi nije uložio prigovor. Zbog toga je povjeriocu sigurnije da uloži mandatnu tužbu i traži izdavanje platnog naloga.

Da bi se onemogućila ovakva praksa koja je u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti postupka, zakonodavac je propisao uslov postojanja pravnog interesa na strani povjerioca za izdavanje platnog naloga, u situacijama kad on na osnovu vjerodostojne isprave može tražiti direktno izvršenje po odredbama ZIP.

41.6. Postupak u sporovima male vrijednosti

Spor male vrijednosti je spor u kome se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje čija vrijednost ne prelazi iznos od 1.000KM, a u privrednim sporovima 5.000KM, bilo da se radi o novčanom potraživanju, pokretnim stvarima ili tužilac pristaje da umjesto ispunjenja svog zahtjeva primi novčani iznos do navedene vrijednosti (facultas alternativa).

Sporovima male vrijednosti se nikad ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa, te sporovi zbog ometanja posjeda.

Bitne karakteristike postupka

1. U maličnom postupku nema mirovanja parnične procedure;

2. Posljedice propuštanja ročišta – ako uredno pozvani tužilac propusti prvo ročište za glavnu raspravu, smatra se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi ne upusti u raspravljanje. Ako sa nekog kasnijeg ročišta dva puta uzastopno izostanu obje stranke, smatraće se da je tužba povučena.

86

3. Zapisnik – unosi se samo ono najnužnije: bitne izjave stranaka, naročito one kojima se priznaje tužbeni zahtjev, odriče od tužbenog zahtjeva, preinačava ili povlači tužba, zatim bitna sadržina izvedenih dokaza, odluke protiv kojih je dozvoljena posebna žalba i da li su stranke bile prisutne objavljivanju presude.

4. Donošenje presude – presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave i prepis se dostavlja samo stranci koja nije prisustvovala objavljivanju, a stranci koja je prisustvovala prepis se dostavlja samo na njen zahtjev koji mora podnijeti najkasnije na ročištu na kome je presuda objavljena.

5. Pravni lijekovi – Protiv prvostepenog rješenja dopuštena je žalba samo ako se tim rješenjem okončava postupak. Rok za žalbu je 8 dana od dana objavljivanja (za prisutnu stranku), odnosno dana dostavljanja (za odsutnu stranku). Protiv odluke kojom se postupak meritorno okončava dozvoljena je posebna žalba, ali samo zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti dokazi. Žalbeni sud nije ovlašten (kao u redovnom postupku) da u slučajevima u kojima posumnja u tačnost uvrđenog činjeničnog stanja, ukine prvostepenu odluku i predmet vrati na ponovno rješavanje. Ovo može učiniti samo ako je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje dovelo do nepravilne primjene materijalnog prava, na što sud pazi po službenoj dužnosti.

41.7. Postupak pred arbitražom

Ugovor o arbitraži se može dokazivati samo ispravama. Broj arbitara mora biti neparan. Sudije redovnih sudova mogu biti birani samo na mjesto predsjednika arbitraže. Ako arbitar ne bude na vrijeme izabran (rok je 15 dana), na prijedlog stranke će ga postaviti sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži. Isto važi i za izbor predsjednika arbitraže. Protiv ovog rješenja suda nije dopuštena posebna žalba, a nezadovoljna strana može tužbom zahtijevati da sud proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži. Proglašenje prestanka ugovora o arbitraži stranka može tražiti još u 2 slučaja:

1. ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra kojeg trebaju zajednički postaviti;

2. ako osoba koja je postavljena za arbitra neće ili ne može obavljati tu dužnost.

Pravila o izuzeću sudija odnose se i na arbitre. O izuzeću odlučuje sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži.

Zaključenjem arbitražnog ugovora, stranke svojom voljom derogiraju nadležnost redovnog suda. Ako se u sporu u kome je ugovorena nadležnost arbitraže podnese tužba sudu, sud neće na to paziti po službenoj dužnosti, već samo po prigovoru stranaka. Prigovor apsolutne nenadležnosti zbog postojanja ugovora o arbitraži mora se istaći prije nego se tuženi upustio u raspravljanje o meritumu spora. Posljedica neblagovremeno uloženog prigovora je prekluzija.

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, postupak pred arbitražom određuju arbitri. Arbitraža može zatražiti pravnu pomoć od mjesno nadležnog suda, po pravilima ZPP o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom. Kad se arbitraža sastoji od više arbitara, presuda se odnosi većinom glasova. Ako se potrebna većina glasova ne može postići, arbitraža je dužna o tome izvijestiti stranke. Nakon toga stranka može od redovnog suda tražiti da izrekne prestanak važenja arbitražnog ugovora.

Presuda arbitraže mora biti obrazložena, ako stranke nisu ugovorile drugačije. Ona prema strankama ima snagu pravosnažne presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost njenog pobijanja pred arbitražom višeg stepena. Klauzulu o pravosnažnosti i izvršnosti arbitražne presude stavlja na zahtjev stranke sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora.

ZPP taksativno određuje razloge za poništaj presude arbitraže: - ako ugovor o arbitraži nije uopće sklopljen ili nije punovažan;- ako je u pogledu sastava arbitraže ili u vezi sa odlučivanjem povrijeđena neka odredba ZPP ili

arbitražnog ugovora;- ako presuda nije obrazložena, a stranke nisu ugovorile suprotno;

87

- ako je arbitraža prekoračila granicu svog zadatka;- ako je izreka presude nerazumljiva ili sama sebi protivrječna;- ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka.

Tužba za poništaj arbitražne presude može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, odnosno od dana saznanja za postojanje razloga za poništaj. Objektivni rok je 1 godina.

Stranke ne mogu sporazumno isključiti primjenu odredaba o izuzeću arbitara, potpisivanju i dostavljanju arbitražne presude, te o njenom pobijanju.

41.8. Postupak u privrednim sporovima

ZPP pojam privrednog spora određuje na osnovu 3 kriterija: subjektivnog, kauzalnog i mješovitog. Prema subjektivnom kriteriju, u privredne sporove spadaju svi sporovi u kojima su stranke DPZ (FBiH, kanton, grad, općina), preduzeća i druga pravna lica.

Prema kauzalnom kriteriju, u privredne sporove spadaju svi oni koji se odnose na brodove i plovidbu, te sporove na koje se primjenjuje plovidbeno pravo, osim sporova o prevozu putnika.

Prema mješovitom kriteriju, u privredne sporove spadaju:

1. Sporovi koji proizilaze iz međusobnih privrednih odnosa imalaca radnji i drugih pojedinaca koji u obliku registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost, kao i iz međusobnih privrednih odnosa ovih pojedinaca i pravnih lica navedenih u personalnom kriteriju;

2. Sporovi između pravnih lica navedenih u personalnom kriteriju i stranih fizičkih i pravnih lica, a koji proizilaze iz njihovih međusobnih privrednih odnosa, kao i takvim međusobnim sporovima stranih fizičkih i pravnih lica;

3. Sporovi u kojima kao materijalni suparničari učestvuju i druga fizička lica uz lica iz personalnog kriterija i mješovitog kriterija pod 1.

Nadležnost i sastav suda. Pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud gdje je po sporazumu stranaka tuženi bio dužan da izvrši ugovor. Sudija pojedinac sudi ako vrijednost spora ne prelazi 30.000 KM. U toku postupka se stranke mogu sporazumjeti da sudi sudija pojedinac, bez obzira na vrijednost predmeta spora.

Specifičnosti postupka u privrednim sporovima- Isključena je primjena ustanove mirovanja postupka;- Stranke ne mogu izvan ročišta davati izjave usmeno na zapisnik kod suda;- Sud ne može izdati nedokumentirani platni nalog;- Sporovi male vrijednosti su oni u kojima tužbeni zahtjev ne prelazi vrijednost od 5.000KM;- U privrednim sporovima male vrijednosti tužba se ne dostavlja na odgovor tuženom.

Rokovi u postupku u privrednim sporovima: - za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje – 30 dana;- za žalbu protiv presude odnosno rješenja – 8 dana;- podnošenje odgovora na žalbu – 3 dana;- paricioni rok – 8 dana. Za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti duži rok.

Pravni lijekovi. U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalilac učini vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti, odnosno iznijeti prije okončanja glavne rasprave. Revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora u pobijanom dijelu presude ne prelazi 25.000 KM.

88

VANPARNIČNI POSTUPAK

OPĆA UČENJA

42. UVODNA RAZMATRANJA

Prvi propis koji je cjelovito uredio materiju vanparničnog postupka na ovim prostorima bio je Zakon o sudskom vanparničnom postupku Kraljevine Jugoslavije iz 1934.godine. Nakon II sv.rata prvi Zakon o vanparničnom postupku donesen je tek 1989.godine. On je poslužio kao osnov za novi Zakon o vanparničnom postupku FBiH iz 1998.godine, koji je na snazi. Osim ovog zakona, izvor vanparničnog prava su i propisi koji regulišu neke od posebnih vanparničnih postupaka, kao npr.Porodični zakon, Zakon o eksproprijaciji itd.

43. BITNA OBILJEŽJA VANPARNIČNOG POSTUPKA

Najvažnija obilježja vanparničnog postupka su:

a) U većini predmeta interesi učesnika su istovrsni, a ne međusobno suprotstavljeni;

b) Procesna forma je izgubila na svojoj strogosti u odnosu na parnični postupak. Procesne norme samo okvirno uobličavaju postupak, a sudu ostavljaju da ga konkretizira u skladu sa zahtjevima konkretnih slučajeva. Elastičnost forme je u službi ostvarenja načela efikasnosti.

c) Za najtipičnije vanparnične postupke može se reći da je u njima došlo do izražaja načelo oficijelnosti u pokretanju postupka, načelo inkvizitornosti u prikupljanju procesne građe i načelo efikasnosti u odvijanju postupka.

d) Za odluke u vanparničnom postupku je karakteristično da se njima uređuju pravni odnosi. Time je odstupljeno od pravila parničnog postupka ukome se odlučuje po principu «ili-ili».

e) U vanparničnom postupku sve odluke nisu podobne za materijalnu pravosnažnost. To su konstitutivne odluke kojima se stvaraju nove pravne situacije i uređuju odnosi za budućnost.

44. PRAVNA PRIRODA VANPARNIČNOG POSTUPKA

Odgovor na ovo pitanje se u osnovi svodi na utvrđivanje pojma i predmeta vanparničnog postupka, njegovih osnovnih načela, te ustanovljavanje granice između parničnog i vanparničnog postupka, te granice između vanparnične i upravne vlasti. U tom smislu postoji više teorija:

a) Prema teoriji spora, u parničnom postupku se rješavaju pitanja u kojima se javlja spor ili suprotnost privatnopravnih interesa, a u vanparničnom postupku sud postupa samo onda kad nema nikakvog spora i kad treba donijeti odgovarajuće mjere ili preduzeti odgovarajuću procesnu radnju u zajedničkom interesu svih učesnika. Ovo shvatanje izloženo je kritici jer postojanje spora ne može biti pouzdan kriterij za razdvajanje parničnog postupka od vanparničnog.

b) Slična prethodnoj je teorija stranaka, prema kojoj učesnici parničnog postupka od suda zahtijevaju neku radnju u zajedničkom interesu. Za razliku od parnične procedure, gdje je pojam stranke određen uz primjenu isključivo procesnopravnih kriterija, u vanparničnom postupku je pojam učesnika određen primjenom mješovitih, procesnopravnih i materijalnopravnih kriterija. Osnovni nedostatak ove teorije je u nesveobuhvatnosti, jer uzima samo kriterij učesnika u postupku.

c) Teorija svrhe, poznata pod nazivom teorija represije i prevencije smatra faktor svrhe određujućim za razlikovanje parničnog kao represivnog i vanparničnog kao preventivnog postupka. Glavna zamjerka ovoj teoriji je što i parnični i vanparnični postupak mogu jednako služiti i preventivnoj i represivnoj svrsi.

d) Teorija redovnog i vanrednog puta pružanja pravne zaštite uči da je vanparnični postupak vanredni put za traženje i realizaciju pravne zaštite ugroženih subjektivnih građanskih prava, za razliku od parničnog postupka koji predstavlja redovni put za realizaciju tog cilja. Prema ovoj teoriji, parničnim postupkom zakonodavac uređuje područja gdje želi da do jačeg izražaja dođe princip zakonitosti. S

89

druge strane, u vanparnični postupak se svrstavaju pitanja kod kojih je u većoj mjeri izražen zahtjev cjelishodnosti.

e) Po teoriji konstitutivnih akata, u vanparničnom postupku sudovi donose odluke koje imaju konstitutivan karakter, za razliku od parničnog postupka gdje odluke sudova imaju uglavnom deklaratoran karakter. Zamjerka ovom učenju je nedosljednost, pošto i odluke u vanparničnom postupku često imaju deklaratoran karakter.

f) Teorija tutele uči da u vanparničnim stvarima dominira javni interes, za razliku od parničnog postupka, koji je opredijeljen privatnim interesom stranaka. Neutemeljenost ove podjele vidljiva je iz činjenice da se i u vanparničnom postupku rješavaju imovinskopravne stvari u privatnom interesu (npr.susjedi ili suvlasnici). S druge strane, u parničnom postupku vezanom za bračne i paternitetske odnose naglašen je javni interes.

45. MJESTO VANPARNIČNOG PROCESNOG PRAVA U PRAVNOM SISTEMU

45.1. Odnos vanparničnog i parničnog postupka

Pozitivističko shvatanje pojam vanparnične stvari pokušava objasniti tumačeći namjeru zakonodavca u normiranju konkretnih rješenja. U tom nastojanju pozitivisti su pošli od premise da u vanparničnim stvarima sudovi mogu postupati samo onda kad im to zakon decidno naređuje. Druga odrednica je da se u vanparničnom postupku shodno primjenjuju uredbe ZPP, ako samim zakonom o vanparničnom postupku nije drugačije određeno.

U situaciji kad parnični sud utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima vanparnične procedure, obustaviće parnični postupak i nakon pravosnažnosti rješenja o obustavi, postupak će se nastaviti po pravilima vanparnične procedure pred nadležnim sudom. Ako sud u parnici mimo ovog pravila odluči o stvari o kojoj se odlučuje u vanparničnom postupku, stav sudske prakse je da samo zbog toga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka, ali da to može biti jedan od uslova postojanja neke od bitnih povreda.

45.2. Odnos vanparničnog i upravnog postupka

Formalnopravni elementi razgraničenja vanparničnog i upravnog postupka su sud, kao nepristrasan i neovisan aparat, i postupak, kao jedinstven metod u funkciji donošenja zakonite odluke. Zaštita subjektivnih privatnih prava i statusa građana se može realizirati samo jurisdikciono, pred samostalnim i nepristrasnim sudijom u vanparničnom postupku, a ne administrativno u upravnoj proceduri pred državnim organom, u kojoj dominira zaštita općeg i javnog.

46. SUBJEKTI VANPARNIČNOG POSTUPKA

46.1. Sud

Vanparničnu jurisdikciju vrše reovni sudovi. Stvarnu nadležnost u svim vanparničnim stvarima vrše općinski sudovi preko sudije pojedinca, a samo izuzetno u vijeću. Funkcionalnu nadležnost u drugom stepenu vrše kantonalni sudovi u vijeću. Mjesna nadležnost se određuje prema prebivalištu, odnosno boravištu lica na koje se postupak odnosi, odnosno prema mjestu gdje se nalazi nekretnina. Mjesnu nadležnost učesnici ne mogu mijenjati svojim sporazumom, osim ako zakon izričito predviđa drugačije.

Ako u toku postupka dođe do izmjene okolnosti na osnovu kojih je određena mjesna nadležnost, sud može ustupiti predmet sudu koji je prema novim okolnostima mjesno nadležan, ako će pred tim sudom postupak biti brže okončan, u interesu učesnika postupka.

Međunarodna nadležnost naših sudova uređena je Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima iz 1982. Za određivanje međunarodne nadležnosti kad su u pitanju lična stanja i porodični odnosi primarni kriterij je državljanstvo, a za imovinskopravne odnose, mjesto gdje se nalazi stvar (pokretna ili nepokretna)

90

46.2. Učesnici

Pod pojmom «učesnici» podrazumijevaju se subjekti vanparničnog postupka. U vanparničnom postupku se pojam učesnika određuje u procesnopravnom i u materijalnopravnom smislu. U materijalnopravnom smislu učesnici su sva ona lica na čija prava i interese može uticati donesena odluka. Prema ovom kriteriju, pojam učesnika se određuje posebno u vanparničnim postupcima koji se pokreću po službenoj dužnosti (npr.ostavinski postupak).

U procesnopravnom smislu učesnik je lice koje se nalazi u ulozi predlagača (tj.pokreće postupak) i onoga prema kome je prijedlog upravljen, odnosno povodom koga je postupak pokrenut.

Sposobnost biti subjekt vanparničnog postupka imaju fizička i pravna lica, te određeni oblici udruživanja koji nemaju svojstvo pravnih lica, a pod istim uslovima pod kojima im se svojstvo stranke priznaje u parničnom postupku. Zakonsko zastupanje je kao i u parničnom postupku. Osim toga, u nizu vanparničnih stvari daje se mogućnost i poslovno nesposobnim licima da preduzimaju procesne radnje. Npr, lice kome je oduzeta poslovna sposobnost može podnijeti prijedlog da mu se sposobnost vrati.

47. NAČELA VANPARNIČNOG POSTUPKA

47.1. Načelo dispozitivnosti i oficijelnosti

U vanparničnom postupku načelo dispozitivnosti je u svim fazama postupka potisnuto u korist načela oficijelnosti – od pokretanja, preko određivanja predmeta odlučivanja, pa do okončanja.

U nizu vanparničnih predmeta postupak se pokreće po načelu oficijelnosti (npr.ostavinski postupak, oduzimanje poslovne sposobnosti itd). U takvim postupcima zahtjevi ili prijedlozi za pokretanje postupka, koji dolaze od strane zainteresiranih lica ili državnih organa, nemaju karakter procesne radnje.

U predmetima u kojima se postupak pokreće po načelu dispozitivnosti (prijedlogom), pravo na podnošenje prijedloga je dato i određenom državnom organu (javnom tužiocu, organu starateljstva i dr). U ovim postupcima podnošenje prjiedloga ima karakter procesne pretpostavke: sud će odbaciti prijedlog neovlaštenog učesnika. Prijedlog se može povući sve do okončanja prvostepenog postupka. Ako je odluka već donesena, prijedlog se može povući do njene pravosnažnosti, pod uslovom da se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika, odnosno ako se sa povlačenjem prijedloga slažu svi učesnici na koje se odnosi dejstvo odluke.

Predmet odlučivanja u vanparničnom postupku po pravilu određuje sud, koji pritom nije vezan prijedlozima učesnika. Taj predmet sud može u toku postupka proširiti na nova pravna pitanja ili ga ograničiti. Izuzetak su slučajevi u kojima je predmet postupka ostvarenje nekog subjektivnog prava predlagača. U takvim slučajevima je sud vezan za prijedlog.

Prijedlog spada u neformalne procesne radnje i zakonom se po pravilu ne određuju bitni elementi prijedloga.

Kad je u pitanju upravljanje i okončanje postupka, naglađeno je načelo sudskog upravljanja postupkom. Učesnici svojim držanjem ne mogu izazvati mirovanje postupka, a prekid se određuje povodom upućivanja na parnicu. U vanparničnom postupku ne može se donijeti odluka na osnovu priznanja i izostanka, niti ima odricanja od zahtjeva. Učesnik kao predlagač može dovesti do okončanja postupka samo povlačenjem prijedloga.

47.2. Istražno i raspravno načelo

U pogledu prikupljanja procesne građe, u vanparničnom postupku važi istražno (inkvizitorno) načelo. Sud u cjelosti snosi odgovornost za potpunost i istinitost utvrđenog činjeničnog stanja. U pravilu nije vezan ni priznatim činjenicama, tj. izjava o priznanju ne oslobađa potrebe da se i takva činjenica dokazuje. Samo u spornim vanparničnim stvarima (npr.uređenje međa), nesporne činjenice nema potrebe dokazivati.

91

47.3. Načelo kontradiktornosti

Načelo kontradiktornosti se kao ustavna vrijednost primjenjuje i u vanparničnom postupku. Dakle, sud ne smije donijeti odluku prije davanja mogućnosti izjašnjavanja onima na koje se ta odluka odnosi.

47.4. Usmenost, neposrednost i javnost

Razlike u oblikovanju parničnog i vanparničnog postupka se najviše ispoljavaju u primjeni ovih načela. U vanparničnom postupku sud donosi odluku na osnovu rasprave samo izuzetno, ako je to izričito određeno zakonom i kad sam ocijeni da bi održavanje ročišta bilo svrsishodno radi razjašnjavanja ili utvrđivanja relevantnih činjenica. Međutim, i kad koristi formu usmene rasprave, činjenični osnov odluke koju sud donosi ne obrazuje samo procesna građa koja je bila predmet neposredne rasprave, već i ona koju je sud pribavio u pismenoj formi posrednim putem.

Načelo javnosti primjenjuje se i u vanparničnom postupku. Javnost je isključena u postupku o kome se odlučuje o ličnim i porodičnim statusima učesnika, izuzev u postupku proglašenja nestale osobe umrlom.

47.5. Načelo materijalne istine

Saglasne izjave učesnika o određenim pravno relevantnim činjenicama ne oslobađaju sud od obaveze dokazivanja istinitosti tih činjenica. Sud može utvrđivati i činjenice koje učesnici nisu iznijeli, kao i nesporne činjenice.

47.6. Načelo posebnog staranja o nesposobnim licima

U fokusu vanparničnog pravosuđa su ostavinski postupak i postupci čiji je predmet uređenje statusnih odnosa. Pravozaštitni cilj koji se postiže tim postupcima primarno je u postizanju pravnog osiguranja lica koja nisu u mogućnosti da se staraju o svojim pravima i interesima. Sud je ovlašten i dužan da u postupku preduzima potrebne mjere radi zaštite takvih lica.

48. RAZVOJ PRVOSTEPENOG POSTUPKA

Tok prvostepenog postupka nije čvrsto određen strogim procesnim formama, već sud oblikuje postupak, krećući se u okviru zahtjeva koje postavljaju osnovna načela.

Učesnicima je u načelu oduzeta mogućnost da na postupak utiču svojim dispozitivnim radnjama. jedna od dispozitivnih radnji kojima učesnici mogu dovesti do okončanja postupka je povlačenje prijedloga. Postoji pretpostavka da je prijedlog povučen kad predlagač ne dođe na ročište, a uredno je pozvan i ne postoje općepoznate okolnosti koje su ga spriječile da dođe u sud.

Poravnanje može biti osnov okončanja postupka samo u nekim imovinskopravnim vanparničnim postupcima, kao što su podjela zajedničke stvari ili određivanje naknade za eksproprisano zemljište.

Smrt učesnika vodi okončanju postupka u statusnim vanparničnim stvarima. U većini vanparničnih imovinskih postupaka smrt dovodi do prekida postupka (kao i u parničnom postupku).

49. SUDSKE ODLUKE

Vrste, sadržaj i forma. Sve odluke u vanparničnom postupku se donose u obliku rješenja. Sadržaj rješenja zavisi od prirode predmeta odlučivanja i pravozaštitnog cilja koji se ostvaruje u postupku, a donose se u 2 forme: u obliku posebnog akta i u vidu zasvjedočavanja sadržaja u sudskom zapisniku. U formi posebnog akta izrađuju se sva rješenja kojima se odlučuje o glavnoj stvari i rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba. Ona sadrže sve potrebne elemente: uvod, dispozitiv i obrazloženje.

Postojanje i dejstvo odluke. Momenat donošenja i dejstva odluke se ne podudaraju, jer po pravilu dejstvo nastupa pravosnažnošću odluke. Međutim, zakon dozvoljava sudu da u vanparničnom postupku odluči da

92

žalba ne odlaže izvršenje rješenja i da pravne posljedice rješenja nastupaju prije pravosnažnosti, ako je to potrebno radi zaštite maloljetnika ili drugih lica pod posebnim društvenim staranjem. U ovakvim slučajevima dejstvo odluke nastupa u trenutku njenog saopštavanja (dostavljanja) učesnicima.

Dejstvo odluke nastupa u trenutku njenog donošenja i u slučajevima u kojima odluka nije podobna za sticanje formalne pravosnažnosti. To su situacije u kojima žalba nema svojstvo prekluzivnog pravnog lijeka.

Prethodna pitanja. Važi ono što je navedeno u parničnom postupku.

Upućivanje stranaka na parnicu. Ako se među strankama pojavi spor činjeničnog karaktera, sud upućuje stranke da pokrenu parnicu ili postupak pred upravnim organom radi rješavanja tog spora. Na pokretanje parnice upućuje se učesnik koji je slabiji u pravu. S druge strane, sud će u vanparničnom postupku rješavati eventualni spor o pravnim pitanjima. Od navedenog postoje izuzeci, u kojima će sud uputiti stranke na parnicu bez obzira da li je spor činjeničnog ili pravnog karaktera:

1. U ostavinskom postupku, sud će uputiti nasljednike na parnicu ako je među njima sporno da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, tj.ako postoji spor povodom zahtjeva nasljednika koji su živjeli u istom domaćinstvu sa ostaviocem da se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara vrijednosti njihovog doprinosa povećanju ostaviočeve imovine.

2. U postupku uređenja i korištenja zajedničke stvari, sud će uputiti stranke na parnicu kad je među zajedničarima sporno pravo na stvar koja je predmet postupka ili je sporan obim prava.

Posljedice upućivanja na parnicu. Sud određuje rok u kome je upućeni učesnik dužan da pokrene parnicu ili postupak pred upravnim organom. Taj rok ne može biti duži od 30 dana. Ako u datom roku učesnik pokrene postupak na koji je upućen, doći će do prekida vanparničnog postupka koji traje do okončanja postupka na koji je učesnik upućen. U suprotnom će sud dovršiti postupak i donijeti odluku bez obzira na zahtjeve povodom kojih je učesnik upućen na parnicu, odnosno upravni postupak.

50. PRAVNI LIJEKOVI

Redovni pravni lijek je žalba, a sistem vanrednih pravnih lijekova zavisi od vrste vanparničnih stvari.

Žalba je načelno devolutivan, prekluzivan i suspenzivan pravni lijek, ali sa vrlo značajnim izuzecima. Žalba je nedevolutivan ili remonstrativan pravni lijek kad o njenoj osnovanosti odlučuje prvostepeni sud. U takvim slučajevima, prvobitno rješenje se može preinačiti ili ukinuti samo ako se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika postupka koja se zasnivaju na istom rješenju. (npr.postupak sa jednim učesnikom).

Pod istim uslovima žalba može biti i neprekluzivan pravni lijek. Naime, drugostepeni sud može iz važnih razloga odlučiti i o neblagovremenoj žalbi ako se time ne vrijeđaju prava ostalih učesnika postupka. Zbog toga prvostepeni sud mora proslijediti žalbu drugostepenom sudu bez obzira da li je žalba podnesena u zakonskom roku od 15 dana ili ne.

Od vanparničnog suda zavisi da li će žalba u konkretnom slučaju imati suspenzivno dejstvo ili ne, jer sud može da u svakom konkretnom predmetu odluči (kad postoje važni razlozi) da žalba ne odlaže izvršenje. Ovakva ovlaštenja sudu su naročito data kad se radi o zaštiti prava maloljetnika ili drugih osoba pod posebnom društvenom zaštitom.

Princip pridružene žalbe. Žalbu može uložiti svaki učesnik, sve dok teče rok za bilo kojeg učesnika. Dakle, može se koristiti rokom onog učesnika prema kome rok najkasnije ističe i to bez obzira da li je taj učesnik u svoje ime već iskoristio pravo na žalbu ili ne. Pravo žalbe imaju i subjekti koji nisu učestvovali u prvostepenom postupku, ako pobijano rješenje zadire u njihova prava i interese.

50.2. Vanredni pravni lijekovi

93

Revizija je dopuštena protiv pravosnažnog drugostepenog rješenja u postupku u kome se odlučuje o stambenim stvarima i naknadi za eksproprisanu nekretninu.

Ponavljanje postupka dozvoljeno je samo u situacijama kad se isti cilj nije mogao postići na drugi način. Zato se sudu nalaže da po prijedlogu za ponavljanje postupka prvo postupi kao po neblagovremeno uloženoj žalbi ako za to postoje uslovi, tj. ako se time ne vrijeđaju prava ostalih učesnika. Prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti ako je učesniku zakonom priznato pravo da svoj zahtjev realizira u parnici ili postupku pred organom uprave.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zakon o vanparničnom postupku ne govori izričito o ovom pravnom lijeku. Međutim, odredba o supsidijarnoj primjeni ZPP omogućava njegovu primjenu.

51. PRAVOSNAŽNOST

51.1. Formalna pravosnažnost

Formalna pravosnažnost nastupa u trenutku nakon kojeg se odluka ne može pobijati redovnim pravnim lijekom. U literaturi je sporno da li su za formalnu pravosnažnost podobne odluke protiv kojih se žalba može ulagati i po isteku roka. Međutim, bitno je imati na umu da u vanparničnom postupku pravosnažnost nema isti značaj kakav ima u parničnom postupku, jer se dejstva odluke ne vežu striktno za pravosnažnost. Irelevantan je momenat njenog nastupanja jer sud može u svako doba ukinuti ili preinačiti odluku.

51.2. Materijalna pravosnažnost

Materijalna pravosnažnost sastoji se u tome da se o istom predmetu o kome je odlučeno više ne može pokretati postupak niti donositi druga odluka, te da pravn pitanje o kome je pravosnažno presuđeno vezuje sud u drugom postupku.

Dejstvo materijalne pravosnažnosti vezano je za identičnost činjeničnog i pravnog osnova. Odluka se zasniva na činjeničnom stanju koje postoji u vrijeme njenog donošenja. Zbog toga promjenjene okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke nisu zahvaćene dejstvom materijalne pravosnažnosti i ne podliježu efektu res iudicata.

POSEBNI POSTUPCI

52. POJEDINI VANPARNIČNI POSTUPCI

Postoji veliki broj vanparničnih postupaka u kojima se primjena općih pravila proširuje ili modificira, a u zavisnosti od vrste vanparničnih predmeta. Vanparnični postupci se mogu grupisati u:

- statusne vanparnične postupke;- ostavinski postupak;- imovinske vanparnične postupke;- ostale vanparnične postupke.

52.2. Statusni vanparnični postupci

To su: lišavanje poslovne sposobnosti, zadržavanje u ustanovama za duševne bolesti, proglašenje nestalog lica umrlim i dokazivanje smrti, produženje roditeljskog prava, oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava, te davanje dozvole za stupanje u brak.

Statusni vanparnični postupci imaju nekoliko zajedničkih karakteristika:

- predmet je uređivanje statusnih odnosa;

94

- u pravilu su unilateralni (jednostranački), bez obzira na više učesnika, jer su interesi učesnika paralelni, a ne suprotstavljeni;

- posebno značajno mjesto u ovim postupcima pripada organu starateljstva;

- odluke u ovim postupcima u pravilu imaju konstitutivni karakter: njima se mijenja postojeća pravna situacija.

Oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti. Poslovna sposobnost se oduzima ili ograničava punoljetnom licu koje je nesposobno da se samo brine o svojim pravima i interesima zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti, rasipništva ili nekog drugog uzroka.

Postupak mogu pokrenuti: sud po službenoj dužnosti, a prijedlogom organ starateljstva, srodnici lica kome se oduzima poslovna sposobnost, kao i samo lice kome treba oduzeti poslovnu sposobnost ako je u stanju da shvati značenje i pravne posljedice svog prijedloga. Postupak oblikuje sud po načelu sudskog upravljanja postupkom, a procesnu građu prikuplja po načelu inkvizitornosti. Odluka se donosi na osnovu rasprave na koju se pozivaju: organ starateljstva, lice kome se oduzima poslovna sposobnost, njegov staralac odnosno privremeni zastupnik i predlagač. Radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, pored uzimanja iskaza od navedenih lica, potrebno je da najmanje 2 ljekara odgovarajuće specijalnosti daju svoj nalaz i stručno mišljenje o sposobnosti za rasuđivanje lica prema kome se postupak vodi.

Kad je potrebno da se u svrhu davanja nalaza i stručnog mišljenja ljekara lice smjesti u zdravstvenu ustanovu, sud može rješenjem odrediti takav smještaj, ali najduže 3 mjeseca. Protiv ovakvog rješenja dozvoljena je posebna žalba, koju mogu podnijeti lice prema kome se vodi postupak, njegov staratelj ili privremeni zastupnik. Rok za žalbu je 3 dana. Žalba je odlaže izvršenje, ali je sud dužan da žalbu odmah dostavi drugostepenom organu koji je obavezan da donese odluku u rok od 3 dana od dana prijema žalbe.

U zavisnosti od utvrđenog činjeničnog stanja, sud može osobu u potpunosti ili djelimično lišiti poslovne sposobnosti. U rješenju kojim se osoba djelimično lišava poslovne sposobnosti, sud će navesti vrstu poslova koju ta osoba može obavljati samostalno. Sud može odgoditi donošenje rješenja ako se osnovano može očekivati da će se osoba prema kojoj se vodi postupak uzdržati od upotrebe alkohola ili opojnih sredstava ili ako se osoba podvrgne liječenju u određenoj zdravstvenoj ustanovi. Odlaganje može trajati od 6 do 12 mjeseci, a rješenje o odlaganju rješenja sud može i opozvati.

Kad prestanu razlozi zbog kojih je poslovna sposobnost oduzeta, sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenih lica provesti postupak i zavisno od rezultata donijeti novo rješenje.

Pravosnažno rješenje o oduzimanju, odnosno vraćanju poslovne sposobnosti dostavlja se matičaru i organu koji vodi zemljišne ili druge javne knjige radi upisa, kao i organu starateljstva.

Troškove postupka snosi predlagač.

Zadržavanje duševno bolesnih osoba u zdravstvenoj ustanovi. Postupak pokreće sud po službenoj dužnosti, uvijek kad na bilo koji način sazna da postoje okolnosti usljed kojih se određena osoba treba smjestiti i zadržati u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi. Ovaj postupak sud obično pokreće na osnovu obavještenja od strane zdravstvene ustanove. Kad ustanova primi na liječenje neko lice bez njegove saglasnosti ili bez odluke suda, dužna je da to u roku od 24 sata prijavi sudu na čijem području se nalazi. Postupak je vrlo hitan i mora se okončati u roku od 7 dana. O duševnom stanju lica nalaz daju najmanje 2 vještaka, a sud u postupku utvrđuje i druge okolnosti relevantne za odlučivanje.

Sud je dužan da najkasnije u roku od 3 dana od prijema prijave donese odluku o zadržavanju ili otpuštanju lica. Međutim, sud je ovlašten i da naknadno izmijeni odluku u zavisnosti od promjene okolnosti pod kojima je odluka donesena. Protiv rješenja o zadržavanju odnosno puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti: zdravstvena ustanova, zadržana osoba, njen staratelj odnosno privremeni zastupnik, te organ starateljstva. Rok je 8 dana od prijema rješenja. Žalba u načelu nema suspenzivno dejstvo, osim ako sud iz opravdanih razloga ne odluči drugačije. Drugostepeni sud po žalbi rješava u roku od 3 dana.

95

Zdravstvena organizacija sudu povremeno dostavlja izvještaj o zdravstvenom stanju zadržanog lica. Ako se ni po isteku 1 godine ne izmijene okolnosti, ili se zdravstveno stanje zadržanog ne poboljša u potrebnoj mjeri, sud će odlukom produžiti zadržavanje. Ovakvu odluku sud donosi na prijedlog zdravstvene organizacije.

Proglašavanje nestalih lica umrlim i dokazivanje smrti. Za proglašenje nestale osobe umrlom i za dokazivanje smrti nadležan je sud na čijem području je ta osoba imala zadnje prebivalište odnosno boravište. Za umrlo može biti proglašeno lice:

a) O čijem životu za zadnjih 5 godina nema nikakvih vijesti, a starije je od 60 godina, ili okolnosti pod kojima je nestalo čine vjerovatnim da više nije u životu;

b) Koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnom udesu, požaru, zemljotresu ili nekoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a 6 mjeseci od dana prestanka opasnosti o njemu nema vijesti;

c) Koje je nestalo u toku rata, u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti godinu dana od dana prestanka neprijateljstava.

Postupak se pokreće po prijedlogu koji mogu podnijeti javni tužilac i lice koje za to ima neposredni pravni interes. Sud po prijedlogu postupa na slijedeći način:

1. Ako utvrdi da su ispunjene osnovne pretpostavke, nestalom određuje staraoca ili poziva organ starateljstva da to učini;

2. Izdaje oglas sa javnim pozivom na ustupanje informacija o nestaloj osobi, uz upozorenje da će u roku od 3 mjeseca od objavljivanja u službenim novinama odlučiti o prijedlogu;

3. Ako ne dođe do relevantnih informacija na ovaj način, po isteku 3 mjeseca od objavljivanja oglasa sud zakazuje raspravu na koju poziva predlagača, staraoca nestalog i izvodi dokaze radi utvrđivanja relevantnih činjenica na osnovu kojih će donijeti odgovarajuće rješenje (odbiti ili prihvatiti prijedlog za proglašavanje nestale osobe umrlom)

4. U rješenju o proglašenju nestale osobe umrlom navodi se dan, po mogućnosti i sat koji se smatra kao vrijeme smrti nestalog. Ako se taj dan ne može pouzdano utvrditi, smatra se da je smrt nastupila prvog dana nakon isteka propisanih rokova.

Pomenuto rješenje sud može ukinuti ili preinačiti, po službenoj dužnosti ili na prijedlog. Rješenje će se ukinuti ako sud na bilo koji način sazna da je nestala osoba živa, a preinačiće se ako se sazna da je nestalo lice umrlo u vrijeme različito od onoga navedenog u rješenju. Ukidanje rješenja za posljedicu ima vraćanje svih statusnih prava licu koje je bilo proglašeno umrlim, sa jednim izuzetkom: neće uticati na novi brak koji je zaključio bračni drug nestalog po pravosnažnosti rješenja o proglašenju nestalog lica umrlim.

Produženje i prestanak roditeljskog prava. Cilj produženja roditeljskog prava je zaštita djeteta koje zbog tjelesnih ili duševnih mana nije u stanju da se samo stara o sebi. Postupak se pokreće na prijedlog roditelja, usvojitelja ili organa starateljstva. Radi se o hitnom postupku koji mora biti okončan najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja prijedloga. Lice nad kojim se produžava roditeljsko pravo zastupa poseban staralac, kojeg određuje sud ili organ starateljstva. Relevantne činjenice sud utvrđuje na raspravi, a svu procesnu građu prikuplja po službenoj dužnosti. Na ročište se obavezno pozivaju dijete, roditelji i organ starateljstva.

Do prestanka produženog roditeljskog prava dolazi na prijedlog učesnika, kad prestanu razlozi zbog kojih je roditeljsko pravo produženo.

Oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava. Roditeljsko pravo se oduzima kad ga roditelji zloupotrijebe ili grubo zanemare vršenje svojih dužnosti. Postupak se pokreće na prijedlog ovlaštenih učesnika: roditelja odnosno usvojitelja i organa starateljstva. Organ starateljstva obavezno učestvuje u postupku. U postupku se shodno primjenjuju propisi o oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti. Postupak je hitan, okončava se u roku od 15 dana. Sud donosi odluku na osnovu rasprave. Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava sud uzima u obzir i želje maloljetnika koji je sposoban da ih izrazi.

96

Dozvola za zaključivanje braka. Postupak se pokreće po prijedlogu osobe na čijoj strani postoji otklonjiva bračna smetnja. Za davanje dozvole relevantne su 2 činjenice: slobodna volja maloljetnika za zaključenje braka i psihofizička zrelost za vršenje prava i dužnosti u braku. Prva činjenica utvrđuje se saslušanjem maloljetnika bez prisustva ostalih učesnika u postupku, a druga na osnovu mišljenja odgovarajuće zdravstvene organizacije. Rješenje kojim se dozvoljava zaključenje braka dostavlja se predlagaču, njegovom budućem bračnom drugu, roditeljima odnosno starateljima predlagača i nadležnom organu starateljstva. Rješenje kojim se prijedlog odbija dostavlja se samo predlagaču. Žalbu protiv rješenja mogu izjaviti sve osobe kojima je rješenje dostavljeno.

Raspravljanje zaostavštine (ostavinski postupak). U ovom postupku se utvrđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima.

Postupak se pokreće po načelu oficijelnosti. Učesnici u postupku su nasljednici, legatari i druga lica koja ostvaruju neko pravo iz zaostavštine. Za raspravljanje je mjesno nadležan općinski sud na čijem području je ostavilac imao prebivalište odnosno boravište u vrijeme smrti. Ako on u vrijeme smrti nije imao prebivalište odnosno boravište u FBiH, nadležan je ostavinski sud na čijem području se nalazi zaostavština ili njen pretežni dio.

Postupak se odvija po načelu sudskog upravljanja postupkom, a u pogledu prikupljanja procesne građe važi načelo inkvizitornosti: sud nije vezan činjenicama i dokazima koje podnose učesnici.

Prethodne radnje, koje su u funkciji pripremanja ročišta za raspravu obuhvataju:

1. Sastavljanje smrtovnice vrši matičar koji upisuje smrt u matičnu knjigu i smrtovnicu u roku od 15 dana po izvršenom upisu dostavlja ostavinskom sudu.

2. Popis i procjenu imovine sud preduzima po vlastitoj odluci ili na prijedlog nasljednika. Po vlastitoj odluci suda popis i procjena se vrši kad se ne zna za nasljednike ili njihovo boravište, kad su nasljednici lica pod posebnom zakonskom zaštitom i kad zaostavštinu treba predati DPZ ili njenim organima. Popis i procjenu vrši nadležni općinski organ uprave.

3. Mjere obezbjeđenja zaostavštine preduzimaju se: - kad ni jedan od pozvanih nasljednika nije sposoban da upravlja imovinom,a nema zakonskog

zastupnika;- ako su nasljednici nepoznati ili odsutni;- ako neke druge okolnosti nalažu posebnu opreznost. U ovakvim slučajevima nadležni općinski organ uprave predaje cijelu imovinu ili njen dio pouzdanom licu na čuvanje. O tome se odmah obavještava ostavinski sud koji može preduzeto obezbjeđenje ukinuti ili izmijeniti. Gotovina, štedne knjižice i druge važne isprave se predaju na čuvanje sudu na čijem području se imovina nalazi.

4. Privremeni staratelj zaostavštine se postavlja od strane ostavinskog suda kad je to potrebno u cilju obezbjeđenja zaostavštine.

Postupak sa testamentom. Testament umrlog se sudu dostavlja zajedno sa smrtovnicom. Proglašenje testamenta, koje se sastoji od otvaranja, čitanja testamenta i sastavljanja zapisnika, vrši ostavinski sud ili sud kod kojeg se testament zatekne na čuvanju, a koji nakon proglašenja dostavlja zapisnik ostavinskom sudu. Na proglašeni testament stavlja se potvrda o proglašenju. Sud je dužan da proglasi svaki testament koji mu je dostavljen, bez obzira da li je pravno valjan ili ne i bez obzira da li je podnesen jedan ili više testamenata.

Slučajevi u kojima se zaostavština ne raspravlja su: (1) ako umrli nije ostavio imovinu i (2) ako je ostavio samo pokretnu imovinu, a ni jedno od lica pozvanih na naslijeđe ne traži da se provede rasprava.

Ostavinska rasprava se odvija na ročištu na koje sud poziva sva zainteresirana lica. Odluka se ne donosi samo na osnovu rasprave, već na osnovu cjelokupne procesne građe koju je sud prikupio. O pravima uredno pozvanih lica koja nisu došla na ročište sud će odlučiti prema podacima kojima raspolaže. Nasljednici daju izjavu kojom se prihvataju ili odriču nasljedstva. Ta izjava je neopoziva, a može se dati

97

na raspravi, dostaviti ostavinskom sudu u vidu podneska, ili dati nekom drugom sudu na zapisnik, a koji će je proslijediti ostavinskom sudu.

Ako se ne zna da li je umrli imao nasljednike, ako je boravište nasljednika nepoznato ili se nalaze u inostranstvu a nemaju punomoćnike, sud će oglasom u Službenim novinama FBiH pozvati potencijalne nasljednike da se u roku od 1 godine jave sudu.

Sud prekida postupak i upućuje stranke na parnicu ako su sporne činjenice, a naročito:

a) Od kojih zavisi pravo na naslijeđe, posebno valjanost ili sadržaj testamenta ili odnos nasljednika i ostavioca na osnovu kojeg se nasljeđuje po zakonu;

b) Od kojih zavisi osnovanost zahtjeva najbližih srodnika da se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljenje svakodnevnih potreba;

c) Od kojih zavisi veličina nasljednog dijela;

d) Od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga nedostojnosti za nasljeđivanje;

e) Da li se neko lice odreklo naslijeđa

Sud će uputiti na parnicu, ali neće prekidati ostavinsku raspravu ako među učesnicima postoji spor o pravu na legat ili drugom pravu iz zaostavštine.

Sud će uputiti učesnike na parnicu bez obzira da li je spor činjeničnog ili pravnog karaktera ako postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, ili ako postoji zahtjev potomaka ili usvojenika koji su živjeli sa ostaviocem da se iz zaostavštine izdvoji njihov doprinos povećanju imovine ostavioca.

Na parnicu sud upućuje onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatnim. Rješenjem o prekidu postupka i upućivanju na parnicu određuje se i rok u kome učesnik treba pokrenuti parnicu, odnosno upravni postupak. Ako upućeni tako ne postupi, raspravljanje zaostavštine će se raspraviti i okončati bez obzira na zahtjeve zbog kojih je učesnik upućen na postupak. Međutim, pravosnažnost odluke ostavinskog suda ne sprečava da se povodom tog zahtjeva pokrene parnica.

Ostavinski postupak se okončava rješenjem o nasljeđivanju. Njime se utvrđuje koja imovina čini zaostavštinu, ko su nasljednici i koja prava pripadaju pojedinim nasljednicima. Sadržaj rješenja propisan je zakonom. Rješenje je deklaratornog karaktera, a predstavlja samostalan pravni osnov za upis prava stečenim nasljeđivanjem u zemljišne knjige. Zbog toga se (osim zainteresiranim licima – učesnicima u postupku) dostavlja i organima nadležnim za vođenje zemljišnih knjiga.

Ako se nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pojave nove činjenice relevantne za raspravljanje zaostavštine, one ne mogu dovesti do ponovnog pokretanja ostavinskog postupka, već dovode do upućivanja na parnicu. Ovo se odnosi na: naknadno pronađenu imovinu, naknadno pronađeni testament, naknadne zahtjeve za ostvarivanje nasljednog prava od strane lica koja nisu učestvovala u ostavinskom postupku. Bitno je naglasiti i da razlozi koji u parničnom postupku dovode do ponavljanja postupka, u vanparničnom postupku neće imati taj učinak, već zainteresirano lice može samo pokrenuti parnicu.

Ako je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ, sud na čijem području je ostavilac umro izdaje oglas kojim poziva sva lica u državi koja imaju zahtjeve prema zaostavštini kao nasljednici, legatari ili povjerioci da te zahtjeve istaknu, jer će se u suprotnom pokretna zaostavština predati inostranom organu. Rok za javljanje ne može biti kraći od 30 dana niti duži od 6 mjeseci, a oglas se objavljuje u Službenim novinama FBiH i na oglasnoj tabli suda. Primjerak oglasa dostavlja se i diplomatskom ili konzularnom predstavništvu odnosne strane države u našoj zemlji.

Ako se neko od pozvanih lica javi, sud će zadržati zaostavštinu ili njen dio potreban za pokriće istaknutog zahtjeva, sve dok organ vlasti inostrane države ne donese pravosnažnu odluku. Ta odluka će biti izvršena iz zadržane zaostavštine, a eventualni ostatak će se predati inostranom organu.

98

Ako je za raspravljanje nadležan inostrani organ, a svi nasljednici koji se nalaze u FBiH predlože da raspravu provede sud u FBiH, sud će na isti način kao u prethodnom slučaju pozvati sve nasljednike i legatare u inostranstvu da u roku od 6 mjeseci istaknu prigovor nenadležnosti suda u FBiH. U slučaju da niko od nasljednika ne istakne prigovor, po isteku roka zaostavštinu će raspraviti sud u FBiH.

52.4. Određivanje naknade za eksproprisane nekretnine kao imovinski vanparnični postupak

Postupak se pokreće po službenoj dužnosti ili po prijedlogu učesnika. Po službenoj dužnosti sud pokreće postupak nakon što mu nadležni organ uprave dostavi predmet u kome se korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik nisu mogli sporazumjeti o naknadi za eksproprisanu vrijednost. Ako nadležni organ uprave predmet ne dostavi sudu u roku od 2 mjeseca nakon nastupa pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, postupak se može pokrenuti prijedlogom ovlaštenika naknade za eksproprisanu nekretninu. Postupak je hitan i mora se okončati u roku od 30 dana od dana pokretanja. O naknadi se odlučuje rješenjem suda nakon održanog ročišta. Sud može odluku zasnovati i na sporazumu korisnika eksproprijacije i ranijeg vlasnika postignutom tokom postupka. Troškove postupka snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupkom ranijeg vlasnika.

52.5. Drugi imovinskopravni vanparnični postupci

Sadržaj pravozaštitne funkcije u ovim postupcima se po pravilu sastoji u ostvarenju određenog subjektivnog prava. Postupak se uvijek pokreće po prijedlogu kojim učesnik određuje i predmet odlučivanja. Povlačenjem predmeta dolazi do okončanja postupka, a učesnici se mogu i sporazumjeti povodom predmeta odlučivanja. Dakle, u ovim postupcima široko se primjenjuje načelo dispozitivnosti. U ove postupke spadaju: uređenje upravljanja i korištenja zajedničke stvari, podjela zajedničke stvari ili imovine i uređenje međa.

Upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima. Ovaj postupak se koristi za uređenje odnosa suvlasnika, sukorisnika i drugih suposjednika među kojima ne postoji saglasnost u pogledu načina upravljanja i korištenja zajedničkih stvari.

Postupak se uvijek pokreće prijedlogom koji može podnijeti bilo koji od suposjednika. Prijedlog se podnosi sudu na čijem području se stvar nalazi, a ako se nalazi na područjima više sudova, prijedlog se može podnijeti svakom od njih.

Najvažnija faza postupka je ročište, na kome sud nastoji izdejstvovati sporazum između zajedničara. Ako se takav sporazum postigne, on se unosi u zapisnik kao sudsko poravnanje. U suprotnom, sud će donijeti odluku kojom uređuje način upravljanja i korištenja zajedničke stvari. Pravosnažnost rješenja ne sprečava učesnike da u parnici ili drugom postupku ostvaruju svoja prava u odnosu na stvar o čijem je upravljanju i korištenju odlučeno.

Ako se među učesnicima pojavi spor u pravu na stvar povodom koje se postupak vodi, ili je sporan obim prava, sud će uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu ili postupak pred upravnim organom. Ako predlagač to ne učini, smatra se da je povukao prijedlog.

Podjela stvari i nekretnina u suvlasništvu. Postupak se uvijek pokreće prijedlogom. Može ga podnijeti svaki od suvlasnika, ali prijedlogom moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici (potpuna stvarna legitimacija). Podnosi se sudu na čijem području se stvar ili nekretnina nalaze. Ako se nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od njih.

U prijedlogu moraju biti sadržani podaci o predmetu podjele i udjelima svakog suvlasnika, kao i drugim licima koji na predmetu podjele imaju neko stvarno pravo. Za nekretnine se navode i ZK podaci, kao i drugi odgovarajući dokazi.

O podjeli se odlučuje na ročištu. Postupak se može okončati poravnanjem ili sudskim rješenjem. Rješenje sadrži: predmet, uslove i način podjele, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripadala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđene podjelom.

99

U slučaju da se tokom postupka pojavi spor između učesnika u pogledu prava na stvarima koja su predmet diobe sud će prekinuti postupak i uputiti predlagača da pokrene parnicu u roku od 15 dana. Ako to predlagač ne uradi, smatraće se da je prijedlog povučen.

Uređenje međa. Pod uređenjem međa se podrazumijeva obnavljanje ili ispravljanje međa kada su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni. Postupak se pokreće prijedlogom koji može podnijeti svaki od vlasnika odnosno korisnika susjednih zemljišta.

U cilju sporazumnog rješenja, sud prvo zakazuje ročište u sudu na koje poziva sve učesnike. Ukoliko sporazumno uređenje međa ne uspije, sud zakazuje ročište na licu mjesta. Na njega poziva i vještaka geodetske struke a po potrebi i svjedoke. Nedolazak predlagača nije smetnja ako održavanje ročišta predloži bilo koji od učesnika. U suprotnom će se smatrati da je prijedlog povučen.

Način uređenja međa može biti:

1. Na osnovu jačeg prava, ako među učesnicima postoji spor čija vrijednost ne prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku. (ako prelazi, a stranke se ne slažu da se međa bez obzira na vrijednost spora uredi po jačem pravu, stranke se upućuju na parnicu).

2. Na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, ako spor nije moguće riješiti na osnovu jačeg prava;

3. Ako spor nije moguće riješiti na osnovu posljednjeg mirnog posjeda, riješiće se po pravičnosti, tako što će se sporna međašnja površina podijeliti.

U rješenju sud opisuje graničnu liniju između zemljišta, a sastavni dio rješenja je i skica.

52.6. Ostali vanparnični postupci

Sastavljanje isprava. Sud sastavlja ispravu u vanparničnom postupku u slučajevima kad je za nastanak ili punovažnost pravnog posla potrebno da on bude zaključen u formi javne isprave. Sud prije sastavljanja isprave utvrđuje identitet učesnika, njihovu pravnu i poslovnu sposobnost, kao i postojanje slobodne volje za zaključenje pravnog posla. O sastavljanju isprave sačinjava se zapisnik. U našem pravu su rijetki primjeri da je za valjanost pravnog posla potrebno da on bude sačinjen u formi javne isprave. Jedan od primjera je sudski testament. Pri sastavljanju sudskog testamenta u ulozi svjedoka ne mogu biti potencijalni zakonski nasljednici zavještaoca. Izjavu zavještaoca sud unosi vjerno u zapisnik, po mogućnosti riječima samog zavještaoca, vodeći računa u svim okolnostima koje bi mogle uticati na valjanost testamenta. Nakon sastavljanja testamenta, zavještalac ga čita i daje izjavu da je njegova volja u svemu vjerno unesena, što sudija potvrđuje na testamentu. Zavještalac potpisuje testament ili na njega stavlja otisak kažiprsta u prisustvu svjedoka. Ako je testament sastavljen u sudu na čijem području zavještalac nema prebivalište, ovaj sud je dužan da o tome odmah obavijesti sud na čijem području je prebivalište zavještaoca.

Ovjeravanje sadržaja isprave se po dejstvu izjednačava sa sastavljanjem isprave. Sud ovjerava sadržaj isprave kad je to zakonom određeno. Treba razlikovati ovakvo ovjeravanje sadržaja od ovjeravanja potpisa, rukopisa i prepisa. Ovjeravanje potpisa ili ruopisa je potvrđivanje njegove autentičnosti, a ovjeravanje prepisa je potvrđivanje njegove istovjetnosti sa originalom. Time se ne potvrđuje istinitost sadržaja isprave. Ovakva isprava ima svojstvo vjerodostojne, ali ne i javne isprave.

Čuvanje isprava. Sud je dužan da primi na čuvanje ispravu kad je to zakonom određeno ili kad je to potrebno radi obezbjeđenja određenih imovinskih ili drugih prava. O prijemu isprave na čuvanje se sastavlja zapisnik u koji se unosi način utvrđivanja identiteta podnosioca isprave, vrsta i naziv primljene isprave. Jedna od isprava za koju je zakonom određeno da se prima na čuvanje u sudu je testament.

Poništenje isprava (amortizacija) se u vanparničnom postupku vrši ako se radi o konstitutivnoj ispravi koja je izgubljena, ukradena ili uništena odnosno nestala na bilo koji način. Poništavati se mogu isprave na kojima se zasniva neko materijalno pravo, kao i nematerijalno pravo, ako ne postoje podaci na osnovu kojih nadležni organ može izdati duplikat te isprave.

Ne mogu se poništavati isprave:

100

1. Čije je sudsko poništavanje zabranjeno zakonom;2. Iz razloga javnog povjerenja – novčanice, srećke lutrije, taloni hartija od vrijednosti, taksene i

poštanske marke, ulaznice, vozne karte itd;3. Isprave čija je funkcija čisto dokaznog karaktera.

Poništavati se mogu čekovi i mjenice za čiji poništaj važe posebni postupci.

Postupak se pokreće na prijedlog ovlaštenika iz isprave ili lica koje ima neki drugi pravni interes da se isprava poništi. Prijedlog se podnosi sudu na čijem području se nalazi mjesto ispunjenja obaveze. O prijedlogu za poništaj isprave organa DPZ odlučuje sud na čijem području se nalazi sjedište izdavaoca.

Tok postupka. Nakon što utvrdi da su ispunjene pretpostavke za pokretanje postupka, sud nalaže izdavaocu i povjeriocu isprave da se u određenom roku izjasne da li je isprava čije se poništenje traži bila izdata i da li postoje smetnje za sprovođenje postupka. Nakon prijema izjašnjenja, sud oglasom objavljuje pokretanje postupka. Oglas između ostalog sadrži bitne podatke o ispravi, kao i upozorenje da će se isprava sudski poništiti ako se u oglasnom roku niko ne javi sudu sa ispravom niti stavi prigovor na njeno poništenje.

Dužnik ne smije ispuniti obavezu iz isprave čije se poništenje traži, niti ispravu preinačiti, obnoviti ili prenijeti na drugo lice od momenta kad mu je dostavljen oglas ili kad je na bilo koji način saznao za pokretanje postupka radi poništaja isprave. Dužnik se može osloboditi obaveze samo ako iznos duga uplati na depozit suda. Ako mu isprava bude podnesena radi ispunjenja obaveze ili ako je do nje došao na drugi način, obavezan je da je zadrži i odmah preda sudu kod kojeg se postupak vodi sa naznakom lica koje mu je predalo ispravu.

Sud će obustaviti postupak ako predlagač povuče prijedlog ili u određenom roku ne položi u sudski depozit potrebni novčani iznos za objavljivanje oglasa. Isto će uraditi i kad treće lice podnese sudu ispravu ili pred sudom dokaže postojanje isprave čije se poništenje traži.

O poništavanju isprave sud odlučuje na ročištu. Rješenje o poništenju sadrži podatke o izdavaocu isprave i predlagaču, kao i bitne sastojke isprave sa naznakom iznosa obaveze ako ona glasi na novac. Rješenje se dostavlja svim zainteresiranim licima. Protiv rješenja žalbu mogu uložiti izdavalac isprave, ovlaštenik i dužnik iz isprave. Pravosnažno rješenje kojim se isprava poništava zamjenjuje poništenu ispravu dok se ne izda nova.

Sudski depozit. U sudski depozit mogu se predavati novac, hartije od vrijednosti i druge isprave koje se mogu unovčiti, plemeniti metali, dragocjenosti i drugi predmet izrađeni od plemenitog metala. Sud je dužan da u depozit primi i druge predmete, kad je zakonom određeno da dužnik može kod suda položiti stvar koju duguje.

Postupak se pokreće prijedlogom u kome se navodi opis predmeta, razlog zbog kojeg se deponuje i lice u čiju korist se deponuje. Predmet se predaje sudu u mjestu ispunjenja obaveze, a iz razloga ekonomičnosti može se predati i sudu u mjestu gdje se stvar nalazi.

Ako je predmet depozita novac, sud je dužan da isti položi na poseban račun kod ovlaštene banke, u roku od 3 dana od dana prijema. Drugi predmeti koji se ne mogu čuvati u sudskom depozitu čuvaju se na javnom skladištu ili drugoj firmi koja se bavi čuvanjem stvari.

Ako se ne zna kome deponovani predmet treba predati ili ako se ne zna koji od više deponovanih predmeta treba predati kojem licu, sud zakazuje ročište i o tome odlučuje na ročištu. Ako pozvana lica ne postignu sporazum, sud će ih uputiti na parnicu. Ako parnica ne bude pokrenuta u ostavljenom roku, sud će pozvati deponenta da preuzme predmet.

Ako deponent ili lice u čiju korist je predmet deponovan ne podignu taj predmet ni u roku od 3 godine od dana prijema sudskog poziva, sud će rješenjem utvrditi da je predmet postao državna svojina i predaće ga općini na čijem području se nalazi sjedište suda.

101

IZVRŠNI POSTUPAK

OPĆA UČENJA

53. IZVRŠNO PRAVO I IZVRŠNI POSTUPAK

Izvršno pravo čini skup normi kojima se reguliše izvršni postupak, kao metod konačnog ostvarenja prava. U izvršnom postupku se prinudnim putem dovode u sklad faktičko i pravno stanje. Pored postupka izvršenja, normama izvršnog prava određen je i postupak obezbjeđenja. U tom postupku se preduzimaju mjere sa ciljem obezbjeđenja budućeg ostvarivanja prava.

54. HISTORIJSKI RAZVOJblabla

55. IZVRŠENJE KAO PRAVOSUDNA FUNKCIJA

U izvršnom postupku je težište djelatnosti suda u postupanju, a ne u presuđivanju. Postupanje se izvodi po pravilima strogog legaliteta, kako bi se onemogućila svaka proizvoljnost. Dakle, forma je strogo u službi pravne sigurnosti.

56. ODNOS IZVRŠNOG I PARNIČNOG POSTUPKA

O tome postoje 2 mišljenja: prema jednom, izvršni postupak je samo nastavak parničnog, a prema drugom mišljenju, izvršni postupak je samostalan postupak. Danas je vladajuće ovo drugo mišljenje, zbog niza specifičnosti izvršnog u odnosu na parnični postupak:

1. Predmet parničnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o sporovima iz građansko-pravnih odnosa. Predmet izvršnog postupka je prinudno ostvarenje prava.

2. Izvršni postupak ne slijedi uvijek nakon parničnog. To su slučajevi kad se u parničnom postupku donosi utvrđujuća (konstitutivna) presuda ili kad dužnik dobrovoljno izvrši sudsku odluku. Osim toga, po pravilima izvršnog postupka se provodi izvršenje odluka donesenih i u drugim sudskim postupcima, pa i odluka donesenih u upravnom postupku.

3. Niz načela parničnog postupka su nepoznata u izvršnom postupku, ili je njihov značaj znatno manji. S druge strane, izvršni postupak poznaje određena načela koja su nepoznata parničnom postupku

57. ODNOS IZVRŠNOG POSTUPKA PREMA DRUGIM OBLICIMA IZVRŠENJA

Ovdje je značajan odnos sudskog i administrativnog izvršenja. Postupak administrativnog izvršenja je sastavni dio administrativnog postupka i određen je Zakonom o općem upravnom postupku. Odluke upravnih organa izvršavaju se kako u postupku administrativnog, tako i postupku sudskog izvršenja, što zavisi od prirode obaveze. Nenovčane obaveze se izvršavaju u postupku administrativnog, a novčane u postupku sudskog izvršenja. Od ovog pravila postoji nekoliko izuzetaka: (1) izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja po osnovu radnog odnosa se može provesti administrativnim putem uz pristanak dužnika; (2) prinudna naplata poreza na pokretnim stvarima vrši se u posebnom administrativnom postupku, a na nekretninama u sudskom izvršnom postupku.

58. KNJIŽEVNOST I IZVORI IZVRŠNOG PRAVA

Prvi cjelovit izvor nastao je donošenjem Zakona o izvršnom postupku iz 1978.godine, a posebni propisi o postupku izvršenja i obezbjeđenja obuhvaćeni su i drugim zakonima: Zakonom o parničnom postupku, Zakonom o upravnom sporu, Zakonom o stečaju itd.

59. NAČELA I PRAVNA PRIRODA IZVRŠNOG POSTUPKA

59.1. Osnovna načela

102

Načelo dispozitivnosti. Postupak se pokreće na prijedlog povjerioca. Povjerilac u prijedlogu za izvršenje određuje sredstva i predmet izvršenja radi ostvarenja novčanih potraživanja. On pritom može predložiti i više sredstava za izvršenje. Sud po pravilu provodi izvršenje na sredstvima koja je povjerilac predložio. Izjavom o povlačenju prijedloga za izvršenje povjerilac može dovesti do okončanja postupka bez pristanak druge strane. Po službenoj dužnosti izvršni postupak se pokreće samo kad je to izričito određeno posebnim zakonom (npr. za naplatu troškova krivičnog postupka i novčane kazne).

Načelo formalnog legaliteta u izvršnom postupku je najjače došlo do izražaja. Pretpostavke za primjenu prinude, kao i načini postupanja strogo su određeni zakonom. Svako postupanje izvan zakonom propisanih okvira bilo bi neovlašteno zadiranje u prava i slobode dužnika.

Načelo sudskog upravljanja postupkom. Sud po službenoj dužnosti upravlja postupkom po principu formalnog legaliteta. Stranke mogu samo da svojim radnjama utiču na tok postupka. Npr. sud će na prijedlog stranke odgoditi izvršenje, ako su ispunjeni uslovi za odlaganje izvršenja.

Načelo ekonomičnosti. U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno, jer od efikasnosti sprovođenja izvršenja u velikoj mjeri zavisi kvalitet pravne zaštite u cjelini. Zahtjevi načela ekonomičnosti ugrađeni su u cio postupak. Sud je dužan da predmete uzima u postupak redom kojim ih je primio, zakonski rokovi za upotrebu pravnih sredstava su kraći nego u izvršnom postupku, stranke svojim radnjama ne mogu neposredno uticati na razvoj postupka itd.

Načelo socijalnosti ili zaštite dužnika je specifičnost izvršnog postupka. Osnovni zahtjev ovog načela je zaštita dužnika – izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja ne može se provesti na stvarima ili pravima koja su neophodna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba dužnika i lica koja je dužan izdržavati, ili su mu potrebna za vršenje samostalne djelatnosti koja je dužnikov glavni izvor sredstava za život. Ovaj zahtjev se ostvaruje ustanovama izuzimanja i ograničenja izvršenja.

Kumulacija. Ako više povjerilaca u izvršnom postupku ostvaruje svoja potraživanja prema istom dužniku, istim sredstvima i na istim predmetima, onda će se voditi samo jedan postupka za sve povjerioce. Na taj način se izbjegava izlaganje dužnika plaćanju troškova koje bi izazvalo vođenje posebnih postupaka za svakog od povjerilaca.

Nesvrsishodnost izvršenja. Ako su stvari na kojima je predloženo izvršenje neznatne vrijednosti, pa se njihovom prodajom ne bi mogao dobiti iznos koji prelazi troškove izvršenja, tada se iz razloga zaštite dužnika ne bi ni trebalo provoditi izvršenje.

Izbor predmeta i sredstava izvršenja. Sud izvršenje određuje na predmetima koje je povjerilac predložio. Međutim, ako je povjerilac naveo više sredstava za izvršenje, sud će izabrati ona sredstva na kojima će se izvršenje provesti najefikasnije i najmanje pogoditi dužnika.

Ako se izvršenje provodi na državnim sredstvima, prvenstveno se određuje na novčanim sredstvima koja se vode na računu kod banke. Izvršenje na drugim državnim sredstvima može se odrediti samo ako dužnik nema novčanih sredstava na računu.

Odredbe o javnoj prodaji su takođe u službi načela zaštite dužnika. Naime, stvari se na prvom ročištu za javnu prodaju ne mogu prodati ispod procijenjene vrijednosti. To je moguće tek na drugom ročištu, ali i tada ne ispod 1/3 utvrđene vrijednosti (pokretne stvari), odnosno 2/3 utvrđene vrijednosti (nekretnine).

Načelo pojedinačnog (singularnog) izvršenja. Izvršni postupak je sistem tzv.pojedinačnog (singularnog) izvršenja, za razliku od stečaja koji je sistem općeg ili generalnog izvršenja. Predmet izvršenja u izvršnom postupku mogu biti samo pojedine stvari ili prava dužnika, a ne imovina dužnika kao ukupnost stvari.

Načelo vremenskog prioriteta. Više vjerovnika na istim predmetima namiruju se redoslijedom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire. Redoslijed se određuje prema danu prijema prijedloga za izvršenje u sudu (ako se izvršenje provodi na pokretnim stvarima i potraživanjima), odnosno prema danu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama (ako se izvršenje provodi na nekretninama).

103

59.2. Pravna priroda izvršnog postupka

Klasična teorija je posmatrala građanski spor kroz 2 samostalna i međuzavisna stadija: (1) postupak utvrđenja ili konstatacije pravnog zahtjeva, u kome je zadatak suda bio da utvrdi koja stranka je u pravu i (2) stadij izvršenja, u kome sudska odluka treba da se realizira.

Ova teorija definira izvršno pravo kao skup normi koje određuju kada i pod kojim uslovima će izvršni organ preduzimati procesne radnje koje dovode do usklađivanja pravnog i faktičkog stanja. Pojam izvršnog postupka se prvenstveno određuje kao pravni odnos između povjerioca i dužnika, koji se u osnovi svodi na "pravno gonjenje" putem instrumenata državne prinude.

Prema supstancijalnopravnom gledištu, sudskom odlukom se stvara obaveza na izvršenje ili se njome vrši prenos utužene obaveze, tako da ona ima kreativno, konstitutivno ili novirajuće dejstvo u izvršnom postupku.

Publicističko gledište je dominirajuće u klasičnom učenju. Ono smatra da i nakon presuđivanja sporna obaveza ostaje ista po svom pravnom i stvarnom osnovu, jer se sudskom odlukom samo konstatuju već postojeća prava i obaveze, tj. ona ima pretežno deklaratoran karakter.

Postklasična teorija uglavnom se zasniva na postavkama klasične, a dijeli se na 3 učenja:

1. Privatnopravno učenje u tumačenju izvršnog postupka polazi od volje i inicijative stranaka kao ključnog faktora za početak, tok i okončanje postupka;

2. Javnopravno učenje polazi od državnog aparata kao glavnog faktora u realizaciji postupka;

3. Mješovito privatno javnopravno učenje pokušava iznaći kompromis između navedenih suprotstavljenih gledišta.

60. SUBJEKTI IZVRŠNOG POSTUPKA

Svi učesnici izvršnog postupka mogu se podijeliti na 2 grupe:

1. Subjekti izvršnog postupka - oni bez kojih se postupak ne može pokrenuti niti voditi. Ovdje spadaju sud i stranke;

2. Ostali učesnici – javni tužilac, određena treća lica i dr.

60.1. Sud i ostali organi izvršnog postupka

U svim predmetima izvršenja stvarno su nadležni općinski sudovi. Pravilo je da se funkcija izvršenja povjerava onim sudovima koji su postupali u prvom stepenu. Izvršni postupak u prvom stepenu vodi sudija pojedinac, a u drugom stepenu vijeće od 3 sudija.

Mjesna nadležnost prvenstveno zavisi od vrste potraživanja koje se ostvaruje izvršenjem. U ostvarivanju novčanih potraživanja mjesna nadležnost se određuje s obzirom na vrstu predmeta na kojima se provodi izvršenje.

Ako je predmet izvršenja pokretna stvar, mjesno je nadležan sud na čijem području se stvar nalazi. Ako povjerilac u prijedlogu za izvršenje nije naznačio mjesto gdje se stvar nalazi, za donošenje rješenja o izvršenju mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi prebivalište (boravište) dužnika. Ovako doneseno rješenje povjerilac može radi provođenja izvršenja podnijeti svakom stvarno nadležnom sudu na čijem području se nalaze stvari dužnika. To je tzv. leteće izvršenje.

Ako je predmet izvršenja novčano potraživanje dužnika, mjesno je nadležan sud na kome dužnik ima prebivalište odnosno boravište. Ako dužnik nema prebivalište niti boravište u FBiH, mjesno je nadležan sud na kome prebivalište ima dužnikov dužnik.

Za izvršenje na nekretninama mjesno je nadležan sud na čijem području se nekretnina nalazi.

104

Za nenovčano potraživanje koje glasi na predaju stvari, mjesno je nadležan sud na čijem području se stvari nalaze. Ako je obaveza upravljena na određenu radnju, trpljenje ili nečinjenje, mjesno nadležan je sud na čijem području dužnik treba da ispuni svoju obavezu.

Kod izvršenja radi zasnivanja, ukidanja, ograničenja ili prenosa prava na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu, mjesno je nadležan sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.

Pored sudije pojedinca, u postupku učestvuju i određena službena lica. To su tzv.sudski izvršioci, koji pod kontrolom i po uputstvu sudije preduzimaju pojedine radnje sprovođenja izvršenja.

60.2. Stranke u izvršnom postupku

Položaj stranaka u izvršnom postupku imaju lica koja u izvršnoj ispravi imaju položaj povjerioca i dužnika, bez obzira na porijeklo izvršne isprave. To su po pravilu lica koja položaj povjerioca i dužnika zauzimaju i u materijalno-pravnom odnosu povodom kojeg se traži izvršenje.

Sva ostala lica koja pored stranaka učestvuju u izvršnom postupku nazivaju se učesnici. Prema zakonu, učesnik je svako lice koje u postupku izvršenja ili obezbjeđenja ostvaruje neko svoje pravo ili pravni interes, a nije stranka u postupku. Tu spadaju:

- založni povjerilac i nosioci drugih stvarnih prava na predmetu izvršenja;

- DPZ sa zahtjevom za namirenje potraživanja koja terete prodatu nekretninu;

- dužnikov dužnik, tj. treće lice prema kojem dužnik ima potraživanje;

- treće lice koje ustaje prigovorom da se određeni predmeti izuzmu od izvršenja.

61. PRETPOSTAVKE ZA IZVRŠENJE

Procesne pretpostavke za izvršenje se dijele na opće i posebne. Opće su: izvršne isprave i klauzule izvršnosti, a u posebne: prijedlog za izvršenje, legitimacija stranaka i dospjelost potraživanja.

61.2. Opće procesne pretpostavke

Izvršna isprava je pravni akt kojim se utvrđuje postojanje potraživanja. Svojstvo izvršne isprave imaju samo one isprave kojima je to svojstvo zakonom priznato, a samo ona potraživanja koja su utvrđena izvršnom ispravom mogu se ostvarivati prinudnim putem u izvršnom postupku.

Kao titulus za izvršenje, izvršna isprava ima samostalnu procesno-pravnu egzistenciju u odnosu na materijalno-pravni zahtjev (potraživanje). To znači da se na osnovu izvršne isprave može ostvariti izvršenje i ako ne postoji potraživanje povodom kojeg je izvršenje pokrenuto. Sud će na osnovu izvršne isprave uvijek dozvoliti izvršenje ako je ona podobna za izvršenje i ako su ispunjene ostale pretpostavke, a neće se upuštati u ispitivanje osnovanosti potraživanja koje se prinudno ostvaruje. Ako je potraživanje neosnovano, dužnik ima na raspolaganju pravna sredstva kojima može spriječiti sprovođenje izvršenja, a ako je izvršenje već sprovedeno, može se prijedlogom zahtijevati protivizvršenje.

Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjerilac, dužnik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Vrste izvršnih isprava. Izvršne isprave se dijele na domaće i inostrane. Domaće se dijele na sudske, izvršne isprave drugih organa, te vjerodostojne isprave kao izvršne isprave.

U sudske izvršne isprave spadaju kondemnatorne odluke iz parničnog i vanparničnog postupka, zatim odluke u krivičnom postupku koje se odnose na imovinsko-pravna potraživanja, novčane kazne i troškove postupka, kao i sudska poravnanja. Ovdje spadaju i odluke arbitraža, kao i poravnanja sklopljena pred arbitražama.

105

Izvršne isprave drugih organa su: odluke u upravnom postupku ako glase na novčano potraživanje, zatim poravnanja iz upravnog postupka, te odluke donesene u prekršajnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obaveze odnosno povrat stvari.

Vjerodostojne isprave su isprave koje uživaju određeni stepen povjerenja u pravnom prometu. Prema ZPP, svojstvo vjerodostojne isprave imaju: - javne isprave i isprave koje po posebnim propisima imaju značaj javnih isprava;- izvodi iz ovjerenih poslovnih knjiga, faktura;- privatne isprave na kojima je potpis obveznika ovjeren od nadležnog organa;- mjenica i ček itd.

Na osnovu vjerodostojne isprave u parničnom postupku se može tražiti izdavanje platnog naloga, koji ima svojstvo izvršne isprave. Međutim, Zakon uz određene uslove daje i mogućnost da se izvršenje traži neposredno na osnovu vjerodostojne isprave. Međutim, u takvom slučaju je dovoljno da dužnik u izvršnom postupku samo podnese prigovor i sud će obustaviti izvršenje, ne upuštajući se u razmatranje osnovanosti tog prigovora. U tom slučaju povjerilac mora u redovnom postupku izdejstvovati izvršnu odluku, kako bi ostvario svoje potraživanje.

Odluke stranog suda, da bi stekle svojstvo izvršne isprave, moraju prethodno biti priznate. U našem pravu je prihvaćen sistem ograničene kontrole stranih odluka čije se priznanje traži. Da bi bila priznata, odluka mora ispunjavati 4 uslova: (1) da se ne radi o predmetu u isključivoj nadležnosti domaćeg suda; (2) da je udovoljeno načelu kontradiktornosti; (3) da je odluka pravosnažna i izvršna u zemlji u kojoj je donesena; (4) reciprocitet. Priznate odluke stranog suda izvršavaju se na isti način kao i domaće odluke.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje. Razlikuju se formalno-pravna i materijalno-pravna podobnost. Formalno-pravna podobnost postoji ako su u ispravi naznačeni: (1) povjerilac i dužnik, (2) predmet, vrsta i obim obaveze, te (3) vrijeme ispunjenja obaveze.

Materijalno-pravna podobnost zavisi od vrste izvršne isprave, tj. da li je titulus za izvršenje odluka, poravnanje ili vjerodostojna isprava. Odluka je izvršna ako ispunjava 2 uslova: 1) da je pravosnažna – odluka postaje pravosnažna u trenutku nastupanja formalne pravosnažnosti, tj.

kad se odluka više ne može pobijati redovnim pravnim lijekom;2) da je protekao rok za dobrovoljno izvršenje dužnikove obaveze (paricioni rok) – po pravilu paricioni

rok iznosi 15 dana, a u čekovnim i mjeničnim predmetima 8. Ulaganjem pravnog lijeka paricioni rok se prekida.

Poravnanje sklopljeno pred sudom ili upravnim organom ima svojstvo konačnosti, odnosno pravosnažnosti. Da bi poravnanje bilo i izvršno, drugi uslov je dospjelost potraživanja koje je njime utvrđeno. Dospjelost se dokazuje zapisnikom o poravnanju, ovjerenom ispravom ili pravosnažnom sudskom odlukom donesenom u parničnom postupku.

Vjerodostojne isprave kojima se priznaje svojstvo izvršnog naslova su podobne za izvršenje kad je dospjelo potraživanje koje se dokazuje tom ispravom.

Potvrda (klauzula) izvršnosti. Ovom klauzulom se zvanično potvrđuje da je izvršna isprava podobna za izvršenje. Potvrdu izvršnosti na izvršnu ispravu stavlja organ koji je o potraživanju odlučio u prvom stepenu. Ako se prijedlog za izvršenje podnosi sudu koji je donio prvostepenu odluku na osnovu koje se traži izvršenje, odluka ne mora imati klauzulu izvršnosti.

Potvrdu izvršnosti na odluku povremene (ad hoc) arbitraže stavlja sud koji bi bio prvostepeno nadležan da nije bila ugovorena arbitraža.

61.3. Posebne pretpostavke za izvršenje

Prijedlog za izvršenje. Izvršni postupak se pokreće prijedlogom u kome moraju biti naznačeni: povjerilac i dužnik, izvršna ili vjerodostojna isprava kao titulus za izvršenje, obaveza dužnika, te sredstva i predmet izvršenja ako se radi o novčanim potraživanjima.

106

Dospjelost potraživanja. Sud po službenoj dužnosti pazi da li je dospjelo potraživanje radi čijeg se ostvarenja pokreće izvršni postupak. Ako je izvršni naslov sudska presuda, dospjelost postoji u trenutku donošenja presude jer sud može presudom naložiti izvršenje obaveze samo ako je ona dospjela do okončanja glavne rasprave. Ako je titulus za izvršenje sudsko poravnanje ili vjerodostojna isprava, dospjelost potraživanja se mora posebno dokazati.

Ako su izvršnom ispravom utvrđene uslovne ili uzajamne obaveze, povjerilac iz izvršne isprave je ovlašten da traži izvršenje tek ako je uslov ispunjen, odnosno ako je on izvršio svoju obavezu prema dužniku ili je spreman da je izvrši.

Legitimacija stranaka. U ulozi povjerioca u izvršnom postupku može se pojaviti lice koje ima položaj ovlaštenika u izvršnoj ispravi, a u ulozi dužnika lice koje ima položaj obveznika u istoj ispravi.

62. ODLUKE U IZVRŠNOM POSTUPKU

U izvršnom postupku odluke se donose u formi rješenja i zaključka. Rješenjem se odlučuje o pravima stranaka i drugih učesnika, a zaključkom se rješavaju pitanja upravljanja postupkom.

62.1. Rješenje o izvršenju

Rješenjem sud može prijedlog za izvršenje usvojiti odnosno odbiti u potpunosti ili djelimično. Ako se prijedlog za izvršenje odbija, rješenje mora biti obrazloženo.

U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni povjerilac, dužnik, izvršna isprava, obaveze dužnika i sredstvo i predmet izvršenja.

Rješenje o izvršenju dostavlja se povjeriocu i dužniku, a rješenje kojim se odbija prijedlog za izvršenje dostavlja se samo povjeriocu. Ako se rješenjem određuje izvršenje na pokretnim stvarima, ono se dužniku dostavlja prilikom preduzimanja prve izvršne radnje (popis stvari), kako bi se onemogućilo da dužnik osujeti izvršenje.

63. PRAVNI LIJEKOVI

Redovni pravni lijekovi su prigovor i žalba, a vanredni je ZZZ federalnog, odnosno kantonalnog tužioca.

63.1. Prigovor

Prigovor je isključivi pravni lijek koji se ulaže protiv rješenja o izvršenju. Žalbom se pobija samo odluka o troškovima izvršenja. Bitna obilježja prigovora su remonstrativnost, nesuspenzivnost i prekluzivnost. Dakle, o prigovoru odlučuje prvostepeni sud, prigovor ne odlaže izvršenje, a rok za njegovo podnošenje je 8 dana. Postoje 2 osnovna oblika prigovora: prigovor dužnika i prigovor trećeg lica.

Prigovor dužnika. Među razlozima za prigovor koji su primjerice navedeni u Zakonu, treba istaći:

a) Nenadležnost suda koji je donio rješenje o izvršenju;

b) Nedostaci u procesnim pretpostavkama za izvršenje (isprava nema svojstvo izvršne isprave, odluka u ispravi nije izvršna, istekao rok u kome se po zakonu može predložiti izvršenje);

c) Nedostaci koji se tiču legitimacije stranaka;

d) Nedostaci u pravnom aktu – ako je odluka na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena ili preinačena ili je poravnanje stavljeno van snage;

e) Nedostaci koji se tiču potraživanja – ako se potraživanje ugasilo, nastupila zastarjelost ili je povjerilac odgodio ispunjenje za vrijeme koje još nije isteklo;

f) Nedostaci koji se tiču predmeta i sredstava izvršenja (egzistencijalni minimum).

107

Uloženi prigovor se dostavlja suprotnoj strani – povjeriocu, koji u istom roku (8 dana) može podnijeti prigovor na prigovor. O prigovoru sud odlučuje rješenjem, koje može sa ili bez zakazivanja ročišta.

U slučaju spora o činjeničnim pitanjima, sud će rješenjem uputiti dužnika na parnicu ili neki drugi postupak. Protiv rješenja o upućivanju na parnicu žalba nije dopuštena.

Prigovor dužnika protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave može se podnijeti u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim stvarima u roku od 3 dana. Nakon isteka ovih rokova, prigovor se može podnijeti ako se zasniva na činjenici koja se odnosi na samo potraživanje, a ta činjenica je nastupila nakon rješenja o izvršenju. Uloženi prigovor sam po sebi (neovisno od njegove osnovanosti) za posljedicu ima poništaj rješenja o izvršenju i svih radnji koje su mu prethodile. Dakle, sud bez upuštanja u osnovanost prigovora stavlja doneseno rješenje van snage i ako je mjesno nadležan nastavlja postupak kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Ako nije mjesno nadležan, predmet dostavlja nadležnom sudu.

Opozicioni prigovor i tužba. Naprijed navedeni razlozi za prigovor dužnika nazivaju se opozicionim, jer se odnose na materijalnopravno potraživanje povjerioca protiv dužnika. Bitno je istaći da su opozicioni razlozi nastali nakon donošenja izvršnog naslova i to onda kad se izvršenik u prethodnom sudskom postupku više nije mogao na njih pozivati usljed zabrane beneficium novorum. Prema tome, opozicioni prigovor će izvršenik uložiti protiv rješenja o izvršenju, a ako to učini bezuspješno, onda može ulaganjem tzv.opozicione tužbe pokrenuti samostalnu parnicu. Bitno je istaći neovisnost opozicionog prigovora od opozicione tužbe, koji se mogu preduzeti odvojeno.

Opugnacioni prigovor i tužba. Opugnacioni razlozi za ulaganje prigovora su oni koji se odnose na dopustivost donošenja rješenja o izvršenju, bez obzira na postojanje izvršne isprave i postojanje potraživanja. Opugnacioni razlozi su npr: - da nisu nastupile činjenice od kojih zavisi dospjelost ili izvršnog zahtjeva;- da nije nastupila pravna sukcesija;- da se tražilac sasvim odrekao prava na traženje izvršenja ili da nije isteklo vrijeme na koje se odrekao

traženja.

Vrijeme nastanka okolnosti koje ometaju izvršenje nije relevantno kod opugnacionih prigovora, pošto ovi razlozi po pravilu nastaju tek nakon postanka izvršne isprave, a tiču se njenih svojstava.

Ako je izvršenik izgubio mogućnost da opugnacione razloge iznese u prigovoru, on ima mogućnost da ih istakne u tzv. opugnacionoj tužbi kojom pokreće samostalnu parnicu.

Prigovor trećeg lica. Svako treće lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje na tim predmetima sprečava izvršenje, može podnijeti prigovor i tražiti da se izvršenje na tim predmetima proglasi nedopuštenim. Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka.

Treće lice ne može zahtijevati da se izvršenje proglasi nedopuštenim ako je on suvlasnik na pokretnoj stvari koja je predmet izvršenja, a njegov suvlasnički dio ne prelazi više od ½ vrijednosti stvari. Međutim, on ima pravo biti namiren iz iznose dobijenog prodajom prije vjerovnika i prije naknade troškova izvršnog postupka. Također može zahtijevati da mu se ustupi predmet izvršenja, s tim da položi iznos koji odgovara vrijednosti dužnikovog dijela u toj stvari.

Postupak po prigovoru. Sud dostavlja prigovor povjeriocu sa pozivom da se o njemu izjasni u roku od 8 dana. Ako se povjerilac ne izjasni o prigovoru ili se usprotivi prigovoru, sud će podnosioca prigovora uputiti da u određenom roku pokrene parnicu protiv povjerioca radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno. Upućivanje trećeg lica na parnicu dovodi do podizanja tzv.izlučne tužbe, koja se ulaže protiv povjerioca u izvršnom postupku. Izlučnom tužbom može biti obuhvaćen i dužnik, ako osporava pravo trećem licu. U tom slučaju su povjerilac i dužnik suparničari na pasivnoj strani.

64. OBUSTAVA I ODLAGANJE IZVRŠENJA

64.1. Obustava izvršenja

108

Razlozi za obustavu su prvenstveno nedostaci koji se tiču procesnih pretpostavki. Sud će ukinuti rješenje i obustaviti postupak kad utvrdi: 1. da je nenadležan;2. da je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, poništena ili preinačena, ili je ukinuta potvrda izvršnosti;3. da ne postoji stvarna legitimacija stranaka;4. da je izvršenje predloženo na predmetima koji su izuzeti od izvršenja, ili je izvršenje na tim

predmetima ograničeno;

Sud će obustaviti izvršenje i zbog nedostataka koji se tiču izvršnog potraživanja, kad po prigovoru dužnika utvrdi da se to potraživanje ugasilo na osnovu određenih činjenica ili postoje drugi nedostaci koji sprečavaju ostvarenje potraživanja prinudnim putem.

Obustava kao posljedica dispozitivnih radnji povjerioca. Povjerilac može svojim aktivnim ili pasivnim držanjem izazvati obustavu izvršenja. Pod aktivnim držanjem ovdje se misli na povlačenje prijedloga za izvršenje, koje za direktnu posljedicu ima obustavu postupka. Povlačenje prijedloga nema štetnih posljedica za povjerioca, koji može podnijeti novi prijedlog za izvršenje.

Kad je u pitanju pasivno držanje povjerioca, postoji više situacija u izvršnom postupku gdje se na osnovu pasivnog držanja povjerioca prezumira da on ne želi nastavak postupka i postupak se obustavlja. Npr: - ako povjerilac ne predujmi troškove u roku koji mu se odredi;- ako je povjerilac u prijedlogu za izvršenje tražio samo mjere obezbjeđenja kao što su popis i procjena

pokretnih stvari, zabrana potraživanja i sl, a u roku od dalja 3 mjeseca ne zatraži izvršenje;- ako pri popisu pokretnih stvari nisu pronađene stvari na kojima se može sprovesti izvršenje, sud će o

tome obavijestiti povjerioca. Ako povjerilac ne predloži da se popis ponovo sprovede, sud će obustaviti izvršenje;

- ako povjerilac ne predloži održavanje drugog ročišta za prodaju pokretnih stvari, odnosno trećeg ročišta za prodaju nekretnina.

Obustava kao posljedica izlučne tužbe trećeg lica. Izlučna tužba je tužba trećeg lica radi izlučenja od izvršnog postupka (tj.obustave izvršenja) na predmetima koji nisu vlasništvo izvršenika, a izvršenik ih drži sine causa.

64.2. Odlaganje izvršenja

Pojam. Odlaganje izvršenja je vrsta zastoja u izvršnom postupku. Do odlaganja po pravilu dovode isti razlozi koji dovode do obustave postupka ako se njihovo postojanje utvrdi kao evidentno. Zbog toga je u slučaju vjerovatnoće postojanja takvih razloga, svrsishodno odložiti izvršenje dok se ne utvrdi da li takve okolnosti postoje ili ne: ako postoje, postupak će biti obustavljen, a ako ne nastaviće se sa sigurnijim izgledima za uspješno okončanje.

Sud odlučuje o odlaganju na osnovu prijedloga učesnika u izvršnom postupku, tj. na prijedlog povjerioca, dužnika, trećeg lica ili javnog tužioca.

Ako odlaganje predlaže povjerilac, a izvršenje još nije počelo, sud je dužan da odloži izvršenje. Ako je izvršenje već počelo, a dužnik se protivi odlaganju, prijedlog povjerioca će biti odbijen.

Na prijedlog dužnika do odlaganja izvršenja može doći iz svih razloga iz kojih bi provođenje izvršenja bilo spriječeno ako dužnik upotrebom pravnih sredstava uspije dokazati njihovo postojanje. Razlozi za odlaganje izvršenja na prijedlog dužnika su primjerice navedeni u Zakonu. To su:

a) ako je dužnik protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor ili tužbu;

b) ako je protiv odluke na osnovu koje je određeno izvršenje izjavljen vanredni pravni lijek ili je podnesena tužba za poništaj arbitražne presude;

c) ako je dužnik podnio prijedlog za ukidanje potvrde izvršnosti;

d) ako se radi o uzajamnoj obavezi, a povjerilac svoju obavezu nije ispunio;

109

e) ako dužnik zahtijeva da se otklone nepravilnosti učinjene pri provođenju izvršenja.

Sud i u drugim slučajevima može odložiti izvršenje ako za to postoje opravdani razlozi.

Na prijedlog trećeg lica sud će odgoditi izvršenje ako nađe da bi to lice pretrpilo znatniju štetu. Kao i kod odlaganja po prijedlogu dužnika, sud može odluku o odlaganju usloviti polaganjem jemstva.

Javni tužilac je ovlašten zahtijevati odlaganje izvršenja odluke ako utvrdi da postoji osnov za ulaganje ZZZ protiv te odluke, a njenim izvršenjem bi mogle nastupiti neotklonjive posljedice.

Posljedice odlaganja. Odlaganje ima posljedice prekida u parničnom postupku. Sud po okolnostima slučaja određuje vrijeme na koje se odlaže izvršenje. Po isteku tog vremena postupak se nastavlja po službenoj dužnosti.

65. PROTIVIZVRŠENJE

Protivizvršenje je ustanova kojom se otklanjaju posljedice izvršenja na osnovu izvršne isprave, a potraživanje koje ta isprava sadrži se već ugasilo ili je odluka iz te isprave pravosnažno ukinuta ili preinačena. Dakle, ono što je povjerilac stekao na osnovu takvog izvršenja stečeno je bez osnova.

Prijedlogom za protivizvršenje dužnik zahtijeva da mu povjerilac vrati ono što je dobio izvršenjem. Taj prijedlog se može podnijeti u 4 slučaja: 1. ako je dužnik u toku izvršenja izmirio svoju obavezu – tada je povjerilac 2 puta naplatio isto

potraživanje;2. ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage;3. ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno;4. ako je proglašeno nedopuštenim izvršenje koje je sprovedeno na novčanim potraživanjima koja se

vode na računu kod banke (ZPP).

Subjektivni rok za podnošenje prijedloga je 3 mjeseca, a objektivni 1 godina. Rokovi su prekluzivni i njihovim istekom dužniku preostaje mogućnost da podnese tužbu iz osnova neosnovanog bogaćenja. Dužnik može tužbu podnijeti i prije isteka navedenih rokova ako se prijedlog za protivizvršenje odnosi na predmete u pogledu kojih su nastupile takve pravne ili stvarne promjene da vraćanje više nije moguće.

Postupak po prijedlogu. Prijedlog za protivizvršenje sud dostavlja povjeriocu uz poziv da se o njemu izjasni u roku od 8 dana. Ako se povjerilac usprotivi prijedlogu, sud će donijeti odluku nakon održanog ročišta. Rješenjem kojim usvaja prijedlog sud nalaže povjeriocu da u roku od 15 dana dužniku vrati ono što je dobio izvršenjem.

66. SPROVOĐENJE IZVRŠENJA

66.1. Opća razmatranja

Razlikuju se 2 vrste izvršenja: izvršenje radi ostvarenja novčanih i radi ostvarenja nenovčanih potraživanja. Izvršenje radi novčanih potraživanja se dalje dijeli na nekoliko vrsta: izvršenje na pokretnim stvarima, na novčanim potraživanjima, na nekretninama, na javnim sredstvima.

66.2. Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja

Predmet izvršenja je imovina dužnika. Po pravilu je to svaka dužnikova stvar ili imovinsko pravo koji nisu Zakonom izuzeti od izvršenja. Izuzeci od izvršenja na pokretnim stvarima su:

- predmeti lične upotrebe (odjeća, obuća i sl), stvari za domaćinstvo (suđe, namještaj, štednjak, hladnjak i sl), ako su dužniku i njegovoj porodici neophodni s obzirom na uslove okoline;

- hrana i ogrijev za 6 mjeseci;

- radna i rasplodna stoka, poljoprivredne mašine i druga oruđa za rad koja su dužniku poljoprivredniku neophodna za izdržavanje, kao i sjeme i hrana za stoku za 4 mjeseca;

110

- alat, mašine i drugi predmeti koji su dužniku neophodni za obavljanje samostalne zanatske djelatnosti, te sirovine i pogonsko gorivo za 3 mjeseca;

- knjige i drugi predmeti koji su dužniku potrebni za obavljanje naučne, umjetničke i druge profesionalne djelatnosti;

- gotovina dužnika koji ima stalna mjesečna primanja niža od iznosa koji je zakonom izuzet od izvršenja, srazmjerno vremenu do slijedećeg primanja;

- odlikovanja i priznanja, vjenčani prsten, lična pisma, rukopisi i drugi slični spisi dužnika, te porodične slike;

- pomagala koja su osobi sa tjelesnim nedostacima neophodna za obavljanje životnih funkcija;

- poštanska pošiljka ili novčana doznaka prije nego što se uruči.

Novčana potraživanja koja su potpuno izuzeta od izvršenja su:

1. primanja po osnovu zakonskog izdržavanja, naknade štete zbog smanjenja radne sposobnosti, zbog tjelesnog oštećenja, po osnovu socijalne pomoći, privremene nezaposlenosti, dječijeg dodatka, stipendije, te primanja vojnika i pitomaca vojnih škola;

2. naknada za rad osuđenika u KP domu, osim za potraživanja po osnovu izdržavanja;

3. Primanja po osnovu odlikovanja i priznanja;

4. Primanja po osnovu putnih troškova i dnevnica.

Ograničenje izvršenja na novčanim potraživanjima postoji kod izvršenja na penziji i plati. Ako se provodi radi ostvarenja privilegovanih potraživanja, izvršenje se može provesti do 1/2 plate, a po drugom osnovu do 1/3. Ako dužnik prima samo zajamčenu (minimalnu) platu u skladu sa zakonom, izvršenje radi ostvarenja privilegovanih potraživanja se sprovodi do 1/3, a za ostala potraživanja do ¼ plate.

Nekretnine su izuzete od izvršenja samo ako je dužnik poljoprivrednik, i to samo u obimu neophodnom za izdržavanje njega i lica koja je po zakonu dužan izdržavati. Od izvršenja je izuzeta i kuća za stanovanje poljoprivrednika sa dvorištem. Kuća dužnika koji nije poljoprivrednik nije izuzeta od izvršenja.

Posebna izuzimanja od izvršenja. Predmet izvršenja ne mogu biti:

- stvari izvan prometa (res extra commercium), rudno blago i druga prirodna bogatstva;

- naoružanje i oprema vojske, državne i javne sigurnosti, kao i sredstva, sirovine i poluproizvodi namijenjeni za iste potrebe;

- novčana sredstva na bankovnom računu DPZ i njenih organa koja su neophodna za obavljanje njihovih osnovnih zadataka. U slučaju prigovora dužnika da mu je sredstvo na kome se predlaže izvršenje neophodno za obavljanje djelatnosti, odlučuje sud u izvršnom postupku.

Sredstva izvršenja. Pod sredstvima za izvršenje se podrazumijeva skup izvršnih radnji kojima se provodi izvršenje. Primijeniti se mogu zamo sredstva izvršenja određena Zakonom, a to su: prodaja pokretnih stvari, prodaja nekretnina, prenos novčanog potraživanja, unovčavanje drugih imovinskih prava i prenos sredstava koja se vode na računu kod banke. Od vrste predmeta izvršenja kao objekta zavisi koje sredstvo će biti primijenjeno.

Izvršenje na pokretnim stvarima ostvaruje se primjenom slijedećih izvršnih radnji: popis i procjena stvari, prodaja stvari i namirenje povjerioca iz iznosa dobivenog prodajom.

Popis je prva izvršna radnja. Popisuju se stvari dužnika koje se nalaze u njegovom posjedu i u posjedu povjerioca. Stvari u posjedu trećeg lica se mogu popisati samo uz pristanak tog lica. Ako tog pristanka nema, sud može na povjerioca prenijeti pravo na predaju stvari. Stvari se popisuju u obimu neophodnom za namirenje povjerioca i troškove postupka. Istovremeno sa popisom, službeno lice vrši i procjenu, osim ako je sud odredio da procjenu izvrši vještak. I stranka može predložiti da procjenu izvrši vještak, ali tada se procjena vrši o trošku predlagača. O popisu i procjeni se sačinjava zapisnik.

111

Popisane stvari se ostavljaju na čuvanje dužniku, s tim što se na njima vidljivo označava da su uzete u popis. Gotovina, vrijednosni papiri i dragocjenosti se predaju u sudski depozit.

Popis proizvodi građanskopravne i krivičnopravne posljedice. Građanskopravna posljedica je sticanje založnog prava povjerioca na popisanim stvarima. Ako je popis izvršen u korist više povjerilaca, prioritet se određuje prema danu kad je popis izvršen. Ako je popis izvršen istovremeno u korist više povjerilaca, onda se prioritet određuje prema danu kad je prijedlog za izvršenje primljen u sudu. Krivičnopravna posljedica se sastoji u tome što raspolaganje dužnika popisanim stvarima suprotno zabrani, predstavlja krivično djelo.

Prodaja stvari vrši se tek nakon što je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno. Između dana popisa i dana prodaje mora proteći najmanje 15 dana. Izuzetak postoji ako dužnik pristaje da se prodaja izvrši ranije, i u slučajevima kad su popisane stvari podložne bržem kvarenju ili postoji opasnost od znatnog pada cijena. Prodaja se može vršiti na 2 načina: neposrednom pogodbom i javnim nadmetanjem. Način prodaje određuje sud, vodeći računa da se postigne najbolje unovčenje stvari. Neposrednom pogodbom se obično prodaju stvari manje vrijednosti.

Kupac je dužan odmah položiti cijenu i preuzeti stvari. Kupac preuzimanjem postaje vlasnik, ali mu ne pripadaju prava na osnovu pravnih i stvarnih nedostataka stvari.

Namirenje povjerilaca. Ako se namiruje samo jedan povjerilac, sud bez održavanja ročišta donosi rješenje da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari prvo namire troškovi izvršnog postupka, zatim troškovi navedeni u izvršnoj ispravi i kamata od dana unovčenja stvari, te na kraju glavno potraživanje. Eventualni višak se predaje dužniku.

Ako se namiruje više povjerilaca, sud obavezno zakazuje ročište, a povjerioci se namiruju po principu prior tempore potior iure, redoslijedom kojim su stekli založno pravo na popisanoj stvari. Ako se iz prodajne cijene ne mogu potpuno namiriti, povjerioci istog reda se namiruju srazmjerno visini potraživanja. Redoslijed namirenja troškova i glavnog potraživanja je isti kao i kod jednog povjerioca.

Sredstva izvršenja na novčanom potraživanju dužnika su zabrana i prenos potraživanja. Kod ovog izvršenja razlikuju se 3 lica: izvršni povjerilac, izvršni dužnik i dužnikov dužnik, tj. lice prema kojem izvršni dužnik ima određeno potraživanje koje je predmet izvršenja.

Zabrana potraživanja je izvršna radnja kojom se s jedne strane zabranjuje dužnikovom dužniku da to potraživanje isplati izvršnom dužniku, a s druge strane se zabranjuje izvršnom dužniku da naplati to potraživanje i da njime raspolaže na bilo koji način. Zabrana je provedena danom dostavljanja rješenja o izvršenju dužnikovom dužniku. Protiv ovog rješenja dužnikov dužnik nema pravo žalbe, ali će na prijedlog povjerioca sud od njega zatražiti da se izjasni o priznanju potraživanja (da li ga priznaje i u kom obimu, te da li je ono uslovljeno nekom protivčinidbom izvršnog dužnika).

Na vrijednosnim papirima koji se prenose indosamentom ili za potraživanja za čije je ostvarenje potreban taj papir, zabrana potraživanja se provodi na način što službeno lice oduzima papir od dužnika i predaje ga sudu.

Na štednom ulogu kod banke zabrana se može postići i bez oduzimanja štedne knjižice od dužnika. Banka će na zahtjev suda dostaviti sudu podatke o štednom ulogu dužnika, a ne smije obavještavati dužnika da su podaci traženi. Dužniku se rješenje o zabrani dostavlja tek kad banka obavijesti sud da je izvršena zabrana potraživanja dužnika.

Zabrana potraživanja obezbijeđenog založnim pravom upisanim u javnu knjigu postiže se upisom potraživanja u tu knjigu. Upis se vrši po službenoj dužnosti. Ako ima više povjerilaca, redoslijed prvenstva određuje se prema vremenu upisa.

Pravne posljedice zabrane. Povjerilac stiče založno pravo na dužnikovom potraživanju i na kamatama koje na to potraživanje dospijevaju nakon zabrane. Ako je više povjerilaca, red prvenstva se određuje

112

prema danu prijema prijedloga za izvršenje u sudu. Ako su prijedlozi za izvršenje primljeni istog dana, imaju isti red prvenstva. Ako je povjerilac u prijedlogu za izvršenje tražio samo zabranu, a ne i prenos novčanog potraživanja dužnika, obavezan je da u roku od 3 mjeseca od dana kad je obaviješten o zabrani podnese i prijedlog za prenos potraživanja. Ako to ne učini, sud će obustaviti postupak.

Prenos potraživanja na povjerioca je izvršna radnja kod izvršenja na potraživanju dužnika, obzirom da zabranom potraživanja povjerilac stiče samo založno pravo. Prenos potraživanja određuje sud rješenjem koje se može donijeti tek nakon što je postalo pravosnažno rješenje o zabrani potraživanja. Međutim, u sudskoj praksi sud istim rješenjem o izvršenju određuje i zabranu i prenos potraživanja.

Prenos je sproveden kad se rješenje o prenosu dostavi dužnikovom dužniku. Prenos potraživanja zasnovanog na vrijednosnom papiru je izvršan kad sud stavi na taj papir izjavu o prenosu i papir sa tom izjavom preda povjeriocu. Dužnik je obavezan da povjeriocu na kojeg je preneseno potraživanje pruži potrebna objašnjenja i ustupi isprave potrebne radi ostvarenja potraživanja. S druge strane povjerilac na zahtjev dužnika polaže jemstvo da će isprave vratiti nakon ostvarenja potraživanja.

Vrste: Razlikuju se 2 vrste prenosa: prenos radi naplate i prenos umjesto isplate.

Kod prenosa radi naplate ne prenosi se samo potraživanje, već samo određena ovlaštenja koja iz njega proizilaze, a prvenstveno ovlaštenje na naplatu potraživanja. Pravo na naplatu uključuje i pravo na preduzimanje svih radnji potrebnih za očuvanje i ostvarenje prenesenog potraživanja, kao i prava u vezi sa zalogom datim za osiguranje tog potraživanja. Izvršni povjerilac osim prava ima i obavezu da preduzima pomenute radnje i izvršnom dužniku odgovara za štetu nastalu zbog njihovog propuštanja.

Izvršni povjerilac stiče i pravo da ostvarenje prenesenog potraživanja traži u parnici protiv dužnikovog dužnika. U takvom slučaju je dužan da o parnici obavijesti izvršnog dužnika koji može stupiti u parnicu.

Međutim, izvršni dužnik je zadržao položaj povjerioca. Zbog toga izvršni povjerilac, na kojeg je izvršen prenos radi naplate, ne može raspolagati potraživanjem – ne može na teret izvršnog dužnika zaključiti poravnanje, oprostiti dug niti sklopiti ugovor o arbitraži sa dužnikovim dužnikom.

Bitno je napomenuti da se prenosom potraživanja položaj dužnikovog dužnika ne može pogoršati.

Prenos umjesto isplate kao sredstvo izvršenja ima iste pravne posljedice kao cesija u obligacionom pravu. Dakle, na izvršnog povjerioca prelazi potraživanje sa svim sporednim pravima. Prenosom potraživanja umjesto isplate ostaje odgovornost izvršnog dužnika za istinitost i naplativost potraživanja po pravilima obligacionog prava.

Bitno je naglasiti da prenos umjesto isplate za povjerioca nosi veći rizik od prenosa radi naplate. Prenosom umjesto isplate izvršni povjerilac se smatra namirenim u visini izvršenog prenosa, bez obzira da li je i stvarno naplatio preneseno potraživanje, odnosno da li će ga uopće naplatiti. Dužnikov dužnik npr.može biti insolventan ili jednostavno nespreman da udovolji svojoj obavezi.

Izvršenje na plati. Ovdje je dužnikov poslodavac u poziciji dužnikovog dužnika. Rješenjem o izvršenju se prvo određuje zabrana na platu u određenom dijelu, a zatim se dužnikovom poslodavcu nalaže da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati izvršnom povjeriocu. Ako ima više povjerilaca koji ne mogu biti u cjelosti podmireni, izvršenje se provodi srazmjerno visini njihovih potraživanja.

U slučaju da dužnik promijeni poslodavca, rješenje o izvršenju ga "prati", jer je prethodni poslodavac obavezan da rješenje proslijedi novom poslodavcu i o tome obavijesti sud. Ako prethodnom poslodavcu nije poznat novi poslodavac dužnika, obavijestiće sud koji će podatke o tome zatražiti od izvršnog povjerioca. Ako prethodni poslodavac propusti izvršiti navedene obaveze, odgovara za štetu koju zbog toga trpi izvršni povjerilac. Isto tako, ako poslodavac propusti da izmiri obaveze iz rješenja o izvršenju na plati, izvršni povjerilac može protiv njega ustati tužbom.

Kad je u pitanju odnos između administrativne i sudske zabrane, administrativna zabrana će imati prvenstvo ako je založno pravo radi ostvarenja tog potraživanja zasnovano prije založnog prava radi

113

ostvarenja sudske zabrane. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučajevima sudskog ostvarenja privilegovanih potraživanja: po osnovu zakonskog izdržavanja, naknade štete nastale narušenjem zdravlja, gubitkom ili umanjenjem radne sposobnosti ili naknade štete po osnovu izgubljenog izdržavanja zbog smrti davaoca izdržavanja. Administrativna zabrana nema uticaja na ostvarenje ovih potraživanja.

Izvršenje na drugim potraživanjima i pravima sprovodi se primjenom sredstava za izvršenje koja su najadekvatnija za ostvarenje konačnog cilja izvršenja s obzirom na prirodu i karakter svakog od ovih potraživanja ponaosob.

Na potraživanju dužnika da mu se isporuče pokretne stvari ili nekretnine prvo se primjenjuje zabrana potraživanja, zatim prenos radi naplate na izvršnog povjerioca, i na kraju prodaja stvari. Ako dužnikov dužnik ne želi dobrovoljno predati stvari, izvršni povjerilac može ustati tužbom i zahtijevati predaju.

Izvršenje na drugim imovinskim pravima (npr.patent, plodouživanje i sl), izvršenje se provodi zabranom tog prava i njegovim unovčavanjem (prodajom kao i kod pokretnih stvari).

Sredstva izvršenja na nekretninama. Kad povjerilac u prijedlogu za izvršenje traži da se izvršenje sprovede na nekretnini dužnika, obavezan je da podnese izvadak iz zemljišne knjige ili drugi dokaz da je dužnik vlasnik nekretnine. Izvršenje na nekretninama se provodi: zabilježbom rješenja o izvršenju u zemljišnu knjigu, utvrđenjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnine i namirenjem povjerilaca iz iznosa dobijenog prodajom.

Zabilježbom povjerilac stiče pravo na nekretnini ili pravo na namirenje. Ako ima više povjerilaca, redoslijed njihovog namirivanja odgovara redoslijedu sticanja založnog prava na nekretnini. Prvenstvo pritom imaju povjerioci čije založno pravo je ugovorom zasnovano.

Nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, sud pristupa utvrđivanju vrijednosti nekretnine. Utvrđivanju će se pristupiti i ranije na zahtjev izvršnog povjerioca koji pristaje da snosi troškove ako izvršenje bude obustavljeno. Lica koja imaju prednost u odnosu na izvršnog povjerioca mogu predložiti da se izvršenje obustavi ako utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelimični iznos njihovih potraživanja. O takvom prijedlogu odlučuje sud vodeći računa o načelima svrsishodnosti i socijalnosti.

Prodaja nekretnine određuje se zaključkom koji se donosi nakon pravosnažnosti rješenja o utvrđivanju vrijednosti. Od objavljivanja zaključka na oglasnoj tabli suda, pa do dana prodaje mora proteći najmanje 30 dana, a zaključak se dostavlja strankama i drugim učesnicima postupka. Zaključkom se određuju način, uslovi, vrijeme i mjesto prodaje ako se prodaja odvija nadmetanjem. Prodaja se može obaviti na 2 načina: usmenim javnim nadmetanjem i neposrednom pogodbom, koja se sklapa u pismenoj formi preko firme za promet nekretnina ili preko službenog lica.

Usmeno javno nadmetanje se obavlja na ročištu u zgradi suda, pred sudijom pojedincem. U nadmetanju mogu učestvovati samo lica koja su položila jemstvo u visini 10% utvrđene vrijednosti. Kao kupac se ne mogu javiti: dužnik, sudija, niti bilo koje drugo lice koje po službenoj dužnosti učestvuje u postupku prodaje, niti lica koja po zakonu ne mogu steći nekretninu koja je predmet izvršenja.

Na prvom ročištu nekretnina se ne može prodati ispod utvrđene vrijednosti, a na drugom ročištu ispod 2/3 utvrđene vrijednosti. Između 2 ročišta mora proteći najmanje 30 dana. Stranke i založni povjerioci se mogu sporazumjeti da se nekretnina proda i ispod navedenih vrijednosti.

Kupac je dužan položiti cijenu u roku određenom u zaključku o prodaji. U suprotnom će sud rješenjem oglasiti prodaju nevažećom i odrediti novu prodaju.

Založno pravo na nekretnini se gasi danom pravosnažnosti rješenja o prodaji nekretnina. Kupac nekretnine i založni povjerilac se mogu sporazumjeti da založno pravo ostane, s tim da kupac preuzme dužnikov dug prema tom povjeriocu. U tom slučaju se kupovna cijena umanjuje za iznos preuzetog duga.

114

Prodajom nekretnine se ne gase stvarne služnosti niti stvarni tereti koji su upisani u zemljišnoj knjizi prije prava založnih povjerilaca i prava izvršnih povjerilaca. Lične služnosti i ostali stvarni tereti se gase, uz obeštećenje za titulare ovih prava. Ako dođe do spora o visini naknade, naknadu će odrediti sud.

Namirenje povjerilaca vrši se nakon pravosnažnosti rješenja o predaji nekretnine kupcu. Sud za diobu iznosa postignutom prodajom određuje ročište. O namirenju sud odlučuje rješenjem. Žalba odgađa izvršenje, njeno usvajanje moglo uticati na izvršenje.

Iz prodajne cijene se prije svega namiruju tzv.prvenstvena potraživanja, a zatim: povjerioci na čiji prijedlog je određeno izvršenje, založni povjerioci, lica koja imaju pravo na naknadu za lične služnosti i stvarne terete, te DPZ za potraživanja dažbina. U prvenstvena potraživanja spadaju: (1) troškovi izvršnog postupka, (2) dažbine dospjele za prethodnu godinu i (3) privilegirana potraživanja.

Povjerilac ili drugo lice koje se namiruje iz prodajne cijene može (ako je to od uticaja na njegovo namirenje), drugom osporavati postojanje potraživanja, njegovu visinu i red po kome se treba namiriti. Sud će lice koje je osporilo potraživanje uputiti na parnicu ako odluka zavisi od spornih činjenica, a ako se spor tiče pravnih pitanja odlučiće sam.

Nedospjela potraživanja založnog povjerioca isplatiće se od dana donšoenja rješenja o namirenju do dana dospjelosti potraživanja. Iznos potraživanja koje je obezbijeđeno založnim pravom, a zavisi od uslova, stavlja se u sudski depozit i isplaćuje po ispunjenju uslova.

Izvršenje na sredstvima na računu dužnika vrši se preko računa povjerioca kod banke. Povjerilac je dužan da u prijedlogu za izvršenje naznači banku kod koje se vode novčana sredstva njegovog dužnika, te broj dužnikovog i svog žiro računa.

Izvršenje prema solidarnom dužniku. Ako je u ulozi izvršnog dužnika više lica koja solidarno odgovaraju po izvršnoj ispravi, sud će donijeti jedno rješenje o izvršenju. Povjerilac može odrediti redoslijed dužnika u prijedlogu za izvršenje, a ako to ne učini naplata će se obaviti redoslijedom kojim su dužnici navedeni u prijedlogu.

Izvršenje prema pravnom licu koje obavlja privrednu djelatnost može se izvršiti na svakom sredstvu podobnom da bude predmet izvršenja i to po slijedećem redoslijedu:

- gotovina i hartije od vrijednosti;- proizvodi namijenjeni prodaji;- sirovine, poluproizvodi za preradu i pogonski materijal (gorivo, mazivo i sl) preko količine

potrebne za jednomjesečnu prosječnu proizvodnju;- druga obrtna sredstva koja nisu neophodna za vršenje djelatnosti;- patenti, tehnička unapređenja i druga prava;- osnovna sredstva dužnika, ukoliko nisu neophodna za vršenje njegove djelatnosti.

U slučaju spora između stranaka o tome koja je količina sirovina i pogonskog materijala potrebna za mjesečnu proizvodnju ili koje stvari odnosno prava su nužni za obavljanje djelatnosti dužnika, odlučiće sud u samom izvršnom postupku, dakle neće upućivati stranke na parnicu kao u drugim činjeničnim sporovima.

66.3. Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih potraživanja

Nenovčano potraživanje je svako potraživanje koje se ne sastoji u plaćanju novčanog iznosa. Zakon reguliše izvršenje nenovčanih potraživanja koja imaju za predmet: - predaju i isporuku pokretnih stvari;- pražnjenje i prodaju nekretnina;- radnju, trpljenje i propuštanje;- vraćanje radnika na rad;- upisivanje prava u javnu knjigu;- podjelu stvari;- davanje izjave volje.

115

Sudski penali. Povjerilac čije je nenovčano potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom ima mogućnost da prije nego što pokrene izvršni postupak od suda zatraži da dužnika obaveže na plaćanje sudskih penala. Osnov za ovakvo traženje daje ZOO.

Predaja i isporuka pokretnih stvari. Način sprovođenja izvršenja zavisi od vrste stvari (individualno određene ili generičke stvari) i od toga da li se stvari nalaze kod dužnika ili trećeg lica.

Predaja određenih stvari. Ako se stvari nalaze kod dužnika ili trećeg lica koje je voljno predati stvar, izvršenje se provodi na opći način: službeno lice oduzima stvari i uz potvrdu ih predaje povjeriocu. Ako se stvar nalazi kod trećeg lica koje istu nije voljno predati, povjerilac može predložiti sudu da na njega prenese dužnikovo potraživanje prema trećem licu na predaju stvari. Nakon toga na takvom potraživanju može predložiti izvršenje.

Ako stvari nisu pronađene ni kod dužnika niti kod trećeg lica, izvršenje se sprovodi tako što sud na prijedlog povjerioca ocjenjuje vrijednost stvari i rješenjem određuje da dužnik u određenom roku isplati povjeriocu iznos te vrijednosti. Rok za podnošenje prijedloga je 8 dana. U suprotnom sud obustavlja postupak.

Isporuka zamjenjivih stvari. Količina zamjenjivih stvari određene vrste koja je navedena u izvršnoj ispravi, a koja se nađe kod dužnika ili trećeg lica, oduzima se i predaje povjeriocu. Ako se stvari ne pronađu kod dužnika ili trećeg lica, povjerilac može tražiti ovlaštenje od suda da stvari u određenom roku nabavi na drugoj strani, a na trošak dužnika. U tom slučaju, sud će na prijedlog povjerioca rješenjem naložiti dužniku da unaprijed položi sudu iznos potreban za nabavku stvari. Ako dužnik ne postupi tako, pojverilac može na osnovu tog rješenja predložiti izvršenje protiv dužnika.

Ako povjerilac učini vjerovatnim da nije mogao nabaviti stvari na drugoj strani, sud će na njegov prijedlog procijeniti vrijednost stvari i rješenjem odrediti da mu dužnik u tom roku isplati iznos te vrijednosti. Ako dužnik ne postupi po tom rješenju, povjerilac može predložiti izvršenje.

Povjerilac ima i pravo na naknadu štete zbog toga što mu predaja odnosno isporuka stvari nije izvršena.

Ispražnjenje i prodaja nekretnina. Izvršenje se provodi tako što službeno lice nakon što udalji lica i ukloni stvari sa nekretnine, nekretninu predaje u posjed povjeriocu. Pokretne stvari se predaju dužniku, a u odsustvu dužnika njegovom punomoćniku ili odraslom članu porodice. Ako niko od ovih lica nije prisutan ili neće da primi stvari, stvari će biti predate trećem licu na čuvanje, a na trošak dužnika. Sud će o tome obavijestiti dužnika, odrediti mu rok za prijem stvari nakon što podmiri troškove čuvanja i na kraju ga upozoriti da će u suprotnom stvari biti prodate i iz prodajne cijene namireni troškovi.

Obaveza na radnju, trpljenje ili nečinjenje. Način izvršenja zavisi od toga da li je činidba zamjenjiva ili nezamjenjiva. Zamjenjiva je kad je umjesto dužnika može izvršiti i neko drugo lice. Ako dužnik u zamjenjivoj činidbi neće da izvrši određenu radnju po izvršnoj ispravi, izvršenje se provodi tako što sud ovlašćuje povjerioca da drugom licu povjeri izvršenje, ili da povjerilac izvrši sam tu radnju, a na trošak dužnika. U takvom slučaju sud može na prijedlog povjerioca odrediti da dužnik unaprijed položi iznos troškova.

Ako je činidba nezamjenjiva, kao prinudno sredstvo prema dužniku mogu se primijeniti samo novčane kazne. Ako dužnik u ostavljenom roku ne ispuni obavezu, sud mu izriče novčanu kaznu i ostavlja rok za plaćanje kazne i izvršenje obaveze. Ako dužnik ponovo ne ispuni obavezu, sud po službenoj dužnosti sprovodi izvršenje rješenja o izrečenoj novčanoj kazni, daje novi rok za ispunjenje obaveze i izriče novu kaznu u iznosu većem od prethodne. Sud ovako postupa sve dok dužnik ne ispuni obavezu ili dok zbir izrečenih kazni ne dostigne desetostruki iznos prvoizrečene kazne. Na opisani način sprovodi se i izvršenje obaveze na trpljenje i nečinjenje, obzirom da su one iste kao obaveza na nezamjenjivu činidbu.

Vraćanje radnika na rad sprovodi se na način na koji se sprovodi i izvršenje svih ostalih nezamjenjivih činidbi: izricanjem novčane kazne poslodavcu. Bitno je naglasiti da radnik ima pravo u izvršnom postupku tražiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da poslodavac radniku isplati plaće dospjele od

116

trenutka pravosnažnosti presude do trenutka vraćanja na rad. Plaća se isplaćuje u iznosu koji bi radnik ostvario da je bio na radu.

Upisivanje prava u javnu knjigu. Izvršenje se sprovodi tako što mjesno nadležni sud koji vodi javnu knjigu za određenu nekretninu, određuje da se u javnoj knjizi izvrši odgovarajući upis. Ako dužnik nije upisan kao vlasnik nekretnine, izvršenje se može sprovesti ako povjerilac dokaže da je pravni prethodnik dužnika lice upisano kao vlasnik.

Ako se radi o upisu nekog drugog prava osim prava svojine (npr. založno pravo), a dužnik nije upisan kao vlasnik, povjerilac u prijedlogu za izvršenje može zahtijevati da se prvo upiše pravo svojine na dužnika, a zatim upis povjeriočevog prava. Naravno, povjerilac mora dokazati da je dužnik stekao vlasništvo na toj nekretnini.

Dioba stvari. Izvršenje se provodi fizičkom diobom ili prodajom zajedničke stvari, što zavisi od toga koji je od ova dva načina određen izvršnom ispravom. Ako način diobe nije određen izvršnom ispravom, određuje je sud u izvršnom postupku prema pravilima imovinskog prava, odnosno rukovodeći se time da li je fizička dioba moguća ili ne.

Davanje izjave volje. Obzirom da bi prinudno ostvarenje ove obaveze bilo teško postići bez dovođenja u pitanje integriteta ličnosti, umjesto prinude pribjegava se fikciji da je izjava volje data u trenutku pravosnažnosti presude koja sadrži obavezu na davanje izjave volje.

Ako je obaveza na davanje izjave volje sadržana u poravnanju, smatra se da je ispunjena u trenutku dospjelosti. Ako ispunjenje obaveze na davanje izjave volje zavisi od ispunjenja obaveze povjerioca, smatra se da je dužnik dao izjavu volje u trenutku kad je povjerilac ispunio svoju obavezu.

POSTUPAK OBEZBJEĐENJA

67. SREDSTVA OBEZBJEĐENJA

U sredstva obezbjeđenja spadaju: založno pravo na nekretninama, prethodne mjere i privremene mjere.

Založno pravo na nekretnini zasniva se pod slijedećim uslovima: (1) da se radi o novčanom potraživanju povjerioca i (2) da se to potraživanje dokazuje izvršnom ispravom. Zasniva se upisom. Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje nadležan je sud koji vodi javnu knjigu za nekretninu.

Sud na prijedlog stranaka određuje ročište na kome se u zapisnik unosi sporazum stranaka o postojanju novčanog potraživanja, vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se potraživanje obezbijedi upisom založnog prava na nekretnini, odnosno popisom pokretnih stvari dužnika. Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka ima snagu sudske nagodbe.

Upis založnog prava ne sprečava dužnika da raspolaže nekretninom, s tim što se izvršenje može provesti i prema trećem licu koje je nekretninu steklo u međuvremenu.

67.3. Prethodne mjere

Kao sredstvo obezbjeđenja primjenjuju se kad su ispunjene slijedeće pretpostavke: - da se radi o novčanom potraživanju koje je utvrđeno odlukom domaćeg organa;- da odluka još nije postala pravosnažna ili izvršna;- da povjerilac učini vjerovatnom opasnost usljed koje bi se ostvarenje potraživanja spriječilo ili znatno

otežalo

Prethodne mjere se mogu odrediti i na osnovu poravnanja-nagodbe zaključene pred sudom ili organom uprave, kao i na osnovu platnog naloga izdatog na osnovu čeka ili mjenice.

117

Opasnost kao uslov se zakonski prezumira u određenim situacijama, te povjerilac ne mora dokazivati njenu vjerovatnost. Smatra se da opasnost postoji ako je prijedlog za obezbjeđenje zasnovan na nekoj od slijedećih odluka:

1. na platnom nalogu izdatom na osnovu mjenice ili čeka protiv kojih je blagovremeno podnesen prigovor;

2. na krivičnu presudu kojom je usvojen imovinskopravni zahtjev, a protiv koje je dopušteno ponavljanje postupka;

3. na presudi po kojoj bi se izvršenje trebalo provesti u inostranstvu;

4. na presudi po osnovu priznanja protiv koje je izjavljena žalba;

5. na poravnanju zaključenom pred sudom ili organom uprave, koji se pobija na zakonom predviđen način.

Vrste prethodnih mjera su: popis pokretnih stvari, zabrana dužnikovom dužniku da isplati potraživanje ili da mu preda stvari, da primi stvari ili da njima raspolaže, zabrana banci da sa računa dužnika isplaćuje novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, predbilježba založnog prava na nekretnini dužnika ili na pravu uknjiženom na nekretnini. Sud na prijedlog dužnika može odrediti 2 ili više prethodnih mjera istovremeno.

Za odlučivanje o prethodnim mjerama mjesno je nadležan sud koji bi bio nadležan za sprovođenje izvršenja. Mjera može trajati najduže 8 dana od ispunjenja uslova za prinudno izvršenje. Sud će prethodnu mjeru ukinuti ako prestane neki od uslova za njeno preduzimanje. Tako, sud će na prijedlog dužnika obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje:

- ako dužnik ispuni obavezu koja se obezbjeđuje;

- ako dužnik učini vjerovatnim da je u vrijeme donošenja privremene mjere potraživanje već bilo naplaćeno ili dovoljno obezbijeđeno;

- ako je pravosnažno utvrđeno da potraživanje nije ni nastalo, ili je prestalo.

Sud će obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje i ako u roku od 15 dana od isteka vremena za koje je određena prethodna mjera ne budu ispunjeni uslovi za prinudno izvršenje.

67.4. Privremene mjere

Uopće. Privremene mjere mogu se odrediti za obezbjeđenje i novčanih i nenovčanih potraživanja. Njihov cilj je da se očuva postojeće stanje u imovini dužnika radi obezbjeđenja budućeg izvršenja. Privremenim mjerama se ne zasniva založno pravo, već je kod njih težište na faktičkom obezbjeđenju. Mogu se primijeniti prije pokretanja postupka za ostvarenje pravne zaštite, u toku samog postupka, kao i nakon njegovog okončanja, ali se primjenjuju samo samo ako ne postoje uslovi za primjenu prethodnih mjera.

Privremene mjere za obezbjeđenje novčanog potraživanja. Pretpostavke za primjenu: povjerilac mora učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja i postojanje opasnosti da će bez privremene mjere dužnik spriječiti ili znatno otežati naplatu potraživanja time što će stvari iz svoje imovine otuđiti, prikriti i sl. Bitno je napomenuti da privremena mjera nije dopuštena ako postoje uslovi za primjenu prethodne mjere.

Vrste privremenih mjera u zakonu nisu navedene iscrpno, već samo primjerice:

a) Zabrana dužniku da raspolaže pokretnim stvarima, kao i čuvanje tih stvari – ako se odredi čuvanje, onda se stvari na čuvanje predaju trećem licu;

b) Zabrana dužniku da otuđi ili optereti nekretninu ili svoja stvarna prava na nekretnini, uz upis te zabrane u zemljišne knjige;

c) Zabrana dužnikovom dužniku da isplati potraživanje dužniku, te zabrana dužniku da takvo potraživanje naplati;

d) Nalog banci da sa dužnikovog računa uskrati isplatu iznosa na koji je određena privremena mjera.

118

Privremene mjere za osiguranje nenovčanih potraživanja. Pretpostavke su iste kao i za osiguranje novčanih potraživanja, s tim što se privremena mjera izdaje i u slučaju kad povjerilac učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječila upotreba sile ili nastanak nenadoknadive štete.

U zakonu su istaknute slijedeće vrste privremenih mjera:

- zabrana otuđenja i opterećenja nekretnina na koje je upravljeno potraživanje, uz upis zabrane u zemljišnu knjigu;

- zabrana dužniku da preduzme radnje koje mogu nanijeti štetu povjeriocu, te zabrana da se izvrši promjena na stvarima na koje je upravljeno potraživanje;

- plaćanje plate radniku za vrijeme spora o nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, ako je to nužno za izdržavanje radnika i lica koja je on po zakonu dužan izdržavati.

Privremene mjere se po pravilu izdaju na prijedlog povjerioca. Za donošenje rješenja nadležan je sud pred kojim se vodi postupak, ako je prijedlog podnesen u toku postupka. Ako je podnesen prije pokretanja postupka, nadležan je sud koji bi bio nadležan da odlučuje o prijedlogu za izvršenje.

Posebnim zakonom se predviđaju situacije u kojima sud donosi privremene mjere po službenoj dužnosti. To su uglavnom situacije u kojima je potrebno spriječiti nasilno postupanje ili nastanak nenadoknadive štete (npr.u izvršnom postupku, postupku zbog ometanja posjeda, bračnim i paternitetskim sporovima...)

Jemstvo se u izvršnom postupku koristi u dvostrukoj funkciji: umjesto privremene mjere i kao uslov za izdavanje privremene mjere.

Povjerilac može u prijedlogu za izdavanje privremene mjere izjaviti da se umjesto privremene mjere zadovoljava i polaganjem određenog iznosa od strane dužnika, a na ime jemstva. Ako dužnik položi jemstvo, sud će obustaviti postupak odobrenja i ukinuti već provedene radnje.

U funkciji uslova za izdavanje privremene mjere jemstvo se javlja u slučajevima kad povjerilac nije učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnosti kao osnovnih pretpostavki za izdavanje privremene mjere. U takvom slučaju, sud će izdati privremenu mjeru samo ako povjerilac u ostavljenom roku položi određeni iznos kao jemstvo za štetu koja bi dužniku mogla nastati sprovođenjem privremene mjere. Sud će tako postupiti i u slučaju kad je povjerilac učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnosti ako bi sprovođenjem privremene mjere dužniku bila nanesena šteta.

Trajanje privremene mjere određuje se rješenjem. Ako je privremena mjera određena prije pokretanja postupka, određuje se rok u kome postupak mora biti pokrenut. Trajanje privremene mjere sud može produžiti na prijedlog povjerioca pod uslovom da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je mjera određena.

Sud će na prijedlog dužnika ukinuti privremenu mjeru u slijedećim slučajevima:

1. ako je proteklo vrijeme na koje je određena privremena mjera, a povjerilac nije tražio produženje;

2. ako povjerilac u ostavljenom roku nije pokrenuo postupak radi opravdanja mjere izdate prije pokretanja postupka;

3. ako se nakon izdavanja privremene mjere izmijene okolnosti zbog kojih je mjera određena;

4. ako dužnik kod suda položi iznos potraživanja koje se obezbjeđuje mjerom, zajedno sa kamatama i troškovima.

Dužnik ima pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju se utvrdi da je bila neosnovana, ili koju povjerilac nije opravdao. Naknada se ostvaruje u izvršnom postupku na prijedlog dužnika. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja suda kojim je utvrđen osnov i visina štete.

119