građansko procesno pravo - pomoćni materijal za pripremu ispita

of 135/135
PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO SKRIPTA WWW.BH-PRAVNICI.COM [email protected]

Post on 27-Dec-2015

59 views

Category:

Documents

2 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

pomoćni materijal

TRANSCRIPT

  • PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

    GRAANSKO

    PROCESNO PRAVO SKRIPTA

    WWW.BH-PRAVNICI.COM

    [email protected]

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    UVODNA RAZMATRANJA

    1. POJAM I PREDMET GRAANSKOG PROCESNOG PRAVA Graansko procesno pravo obuhvata 2 vrste procesnih normi: organizacione i funkcionalne. Organizacionim se ustanovljavaju sudovi-organizacija, sastav i nadlenost. U funkcionalne spadaju pravila kojima se ureuje postupak. Izvori graanskog procesnog prava mogu se podijeliti na formalne i faktike. Formalni su ustav, zakoni i podzakonski akti. U faktike spadaju sudska praksa (iudicatura) i pravna nauka (iuris prudens).

    2. METODI OSTVARIVANJA GRAANSKOG PRAVOSUA GPP je grana prava, a graanski postupak je njen predmet. Kao grana prava, GPP je skup normi, ustanova i propisa povezanih u jednu logiku cjelinu. Graanski postupak se sastoji od sistema radnji koje se nazivaju procesno-pravnim radnjama. Postoji vie vrsta graanskih postupaka, od kojih su se neki razvili u samostalne graanske postupke. To su: parnini, vanparnini i izvrni postupak. Sadraj sudske funkcije u parninom postupku je u odluivanju, koje se sastoji u tome da se na utvreno injenino stanje primjenjuje odgovarajua pravna norma sa ciljem zatite ugroenog ili povrijeenog prava. U vanparninom postupku sadraj sudske funkcije primarno je u ureivanju, stvaranju i mijenjanju graanskopravnih odnosa. Sadraj sudske funkcije u izvrnom postupku je u egzekutivnom postupanju suda kao dravnog organa. Tu se postie ostvarenje prava na nain to se subjekt obaveze u propisanoj formi prisiljava da udovolji obavezi utvrenoj u izvrnoj sudskoj odluci ili nekoj drugoj izvrnoj ispravi.

    3. MJESTO GRAANSKOG PROCESNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA GPP je u najblioj vezi sa ustavnim, graanskim materijalnim pravom, te krivinim i upravnim pravom. Odnos prema ustavnom pravu. Ustavima se vrenje sudske funkcije povjerava redovnim sudovima, a utvruju se i osnovni principi organizacije sudova i sudske funkcije (zakonitost, sudska nezavisnost, zbornost, dvostepenost itd). Svi ovi principi se konkretiziraju kroz norme procesnog prava. Naelo sudske nepristrasnosti i naelo kontradiktornosti su dva najvanija principa koji su na nivou ustavnih naela, a zastupljeni su u normama organizacionog i funkcionalnog procesnog prava. Odnos GPP prema materijalnom graanskom pravu. Do odvajanja GPP od graanskog materijalnog prava dolo je tek u 19.vijeku. Razlikovanje procesnog od materijalnog graanskog prava ima kako teorijski, tako i praktini znaaj. Npr. procesne radnje se ne ispituju u pogledu njihove valjanosti kao poslovi graanskog prava, ve u pogledu njihove doputenosti. Kad je procesna radnja doputena, ona nee uvijek samim svojim preduzimanjem proizvesti dejstvo. Osim toga, u pogledu teritorijalnog vaenja normi procesnog prava uvijek vai naelo lex fori, a u pogledu vaenja normi materijalnog prava naelo lex causae. Odnos graanskog postupka prema materijalnom pravu. Predmet materijalnog prava su norme kojima se regulie nastanak, promjena i prestanak pravnih odnosa. Predmet normi procesnog prava je utvrivanje organa kojima se povjerava vrenje pravozatitne funkcije i postupak u kome se ostvaruje ta funkcija. Obje vrste normi imaju isti krajnji cilj: ostvarenje utvrenog pravnog poretka u drutvenim odnosima. Zato je postupak neodvojiv od materijalnog prava, ijem ostvarenju slui. Istovremeno, postupak posjeduje i relativnu samostalnost u odnosu na materijalno pravo, jer kao pravosudna institucija doprinosi

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    3 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    ostvarivanju i daljem razvoju postojeeg pravnog poretka, a time i ukupnih drutvenih odnosa. Forma i formalizam u postupku. Pravu je svojstvena forma zbog toga to bez forme ne bi moglo ostvarivati svoju osnovnu funkciju obezbjeenje stabilnosti i sigurnosti pravnog poretka. U procesnom pravu je pravna forma jo vie izraena. Radnje kojima subjekti postupka ostvaruju svoja procesna prava i obaveze se preduzimaju u zakonom propisanim oblicima, tj. na podruju procesnog prava vai princip stroge forme. S druge strane, na podruju materijalnog prava vai princip slobodne forme. Princip stroge forme u parninom postupku je u slubi ostvarenja tri osnovna cilja: zakonitost, pravna sigurnost i efikasnost. Pravna forma prerasta u formalizam onda kad postane sama sebi svrhom, tj. kad prestane sluiti naprijed navedenim ciljevima. Odnos izmeu GPP i upravnog prava. Parnini postupak je najstarija pravna institucija, iz ijeg okvira se izdvojio prvo krivini, a u novije vrijeme i upravni postupak. U upravnom postupku prisutne su mnoge institucije koje se ne razlikuju od instituta graanskog postupka. Osim toga, nema jasnog razgranienja izmeu parninog i upravnog postupka, kakvo npr.postoji izmeu graanskog i krivinog postupka zahvaljujui odreenosti krivino-pravnog predmeta. Neka obiljeja na osnovu kojih se mogu uoiti razlike izmeu upravnog i graanskog postupka su:

    4. Po jednom shvatanju, bitno obiljeje graanskopravnog odnosa je u jednakosti subjekata, za razliku od upravnopravnog odnosa u kome je na jednoj strani dravni organ kao nosilac vlasti kome je druga strana potinjena. Ovaj kriterij se smatra nedovoljnim, jer se dravni organi mogu pojaviti kao ravnopravne stranke u meusobnom odnosu, ali taj odnos nee samim tim biti graanskopravni. Po drugom shvatanju, bitan kriterij za razlikovanje graanskopravne od upravne stvari je u tome da li u konkretnom sluaju organ dravne vlasti vri ovlatenja koja su mu zakonom povjerena, ili se javlja kao nosilac prava i obaveza koja ima svaki drugi subjekt.

    5. Obzirom da ovi kriteriji nisu dovoljni za kategorijalno razlikovanje, pribjegava se kriteriju formalno-pravnog razgranienja. Po formalno-pravnom kriteriju, graanskopravnim predmetima se smatraju oni za ije su rjeavanje nadleni sudovi u parninom postupku, a upravnim oni koji se rjeavaju u upravnom postupku.

    U savremenom pravu se upravna djelatnost i sudska funkcija meusobno pribliavaju u mnogim aspektima. Za djelatnost upravnih organa, kao i za djelatnost sudova, vai naelo zakonitosti. Karakteristika odnosa izmeu upravnog i sudskog postupka jeste i meusobno dejstvo akata, tj. dejstvo presude u upravnom postupku i dejstvo upravnog akta u parninom postupku. Ako se u parninom postupku kao prethodno pitanje pojavi stvar koja je ve pravnosnano rijeena u upravnom postupku, sud je vezan za odluku upravnog organa u okviru njene pravosnanosti. Vai i obrnuto. Ovaj princip vezanosti za akte drugog organa je u funkciji ouvanja jedinstva pravnog poretka. Razgranienje nadlenosti izmeu sudova i upravnih organa vri se po pravilima o apsolutnoj nadlenosti: ako je pokrenut parnini postupak, a radi se o upravnopravnoj stvari, sud e se oglasiti apsolutno nenadlenim i odbaciti tubu. Vai i obrnuto. Odnos graanskog procesnog prava i krivinog procesnog prava Slinosti i razlike. Slinosti su uslovljene time to i graansko i krivino pravosue vre jedinstveni sudovi, a razlike time to se funkcija sudova u jednom i drugom postupku ostvaruje u razliitim predmetima. Ono to je zajedniko za krivini i graanski postupak prvenstveno su ustavna naela na kojima je

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    4 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    zasnovano organizacijsko i funkcionalno ureenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost, dvostepenost itd. Takoe su im zajednika i naela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske funkcije. To su naela: kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine. Razlike izmeu krivinog i graanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet graanskog postupka je raspravljanje i odluivanje u sporovima iz graansko-pravnih odnosa, a predmet krivinog postupka je raspravljanje i odluivanje o tome da li je uinjeno krivino djelo, da li postoji krivna odgovornost uinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivino-pravne stvari ima samo ono djelo koje je zakonom utvreno kao krivino djelo. Osim toga, razlike izmeu graanskog i krivinog postupka manifestuju se i na podruju nekih naela. Naelo dispozitivnosti i raspravno naelo su specifina naela parninog postupka. Ona postoje i u krivinom postupku, ali je njihov domet sasvim neznatan. Graanski postupak tubom pokree subjekt osporenog ili povrijeenog prava, a krivini postupak pokree javni tuilac po slubenoj dunosti. Ostvarenje krivinopravnih normi postie se samo u krivinom postupku. S druge strane, pravna zatita povodom povrijeenog ili osporenog prava moe se postii i putem arbitrae. U krivinom postupku ne postoje ustanove povlaenja tube, odricanja od tubenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev kojima se ostvaruje naelo dispozitivnosti u parninom postupku. Vezanost suda u graanskom postupku za presudu donesenu u krivinom postupku. Postoje 3 situacije u kojima je sud u graanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivinom postupku. To su slijedee situacije: - kad je istom radnjom prouzrokovano krivino djelo i neka graanskopravna posljedica; - kad krivino djelo ima karakter prethodnog pitanja u parninom postupku; - kad presuda donesena u krivinom postupku ima karakter pravno relevantne injenice graanskog prava. Ako ista radnja proizvodi i krivinopravnu i graanskopravnu posljedicu, titular graanskopravnog ovlatenja ima 2 alternativne mogunosti: 1. da raspravljanje i odluivanje o graanskopravnom zahtjevu pridrui krivinom postupku (adhezioni postupak); 2. da pokrene samostalan graanski postupak. Ako ako sud u krivinopravnoj stvari donese oslobaajuu presudu ili obustavi postupak, on ne moe odbiti i graanskopravni zahtjev stranke iz adhezionog postupka, ve tu stranku upuuje na pokretanje parninog postupka. Razlog tome je injenica da je parnini postupak redovni nain raspravljanja i odluivanja o graanskopravnim zahtjevima, pa se samo u tom postupku moe donijeti odluka sa dejstvom res iudicata. Pravosnana osuujua krivina presuda vee sud u parninom postupku, koji ne moe utvrivati injenice koje bi iskljuile odgovornost za tetu uzrokovanu umiljajnim krivinim djelom. Tada se ne moe umanjiti ni naknada tete zbog slabog imovinskog stanja tienika. Graanska subjektivna odgovornost je stroija od krivine. U krivinom pravu po pravilu se odgovara za umiljaj, a izuzetno i za nehat. U graanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zakljuno sa objektivnom odgovornou. Stoga, kad je sud u krivinom postupku utvrdio postojanje krivinog djela i krivine odgovornosti, onda razlozi pravne sigurnosti i ekonominosti, kao i sama logika daju opravdanje za vezanost parninog suda za injenice utvrene u krivinom postupku. S druge strane, ako je pred krivinim sudom donesena oslobaajua presuda, parnini sud nije vezan za nju jer nepostojanje krivine odgovornosti ne znai da istovremeno ne postoji ni graanska odgovornost. Ako se krivino djelo i krivina odgovornost javljaju u graanskom postupku kao prethodno pitanje, sud u

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    5 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    graanskom postupku je vezan za odluku donesenu u krivinom postupku i to bez obzira na to da li je ona presuujua ili oslobaajua. Npr, nedostojnost za nasljeivanje nastupa usljed odreenih krivinih djela nasljednika kao npr.umiljajno liavanje ivota ostavioca, upotreba sile ili prijetnje u cilju sastavljanja testamenta i sl. U odreenim situacijama se pravosnanoj presudi u krivinom postupku daje karakter pravno relevantne injenice, za koju se vee nastanak odreenih pravnih posljedica. Npr.pravosnana presuda kojom je jedan brani drug osuen za krivino djelo kaznom zatvora due od 3 godine, predstavlja pravno relevantnu injenicu za koju porodino pravo veu posljedicu - pravo drugog branog druga na razvod.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    6 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    Dio prvi

    PARNINI POSTUPAK

    OPA UENJA 4. POJAM I PREDMET PARNINOG POSTUPKA Graanski parnini postupak je opi i osnovni metod raspravljanja i odluivanja u graanskopravnim sporovima. Prema Zakonu o parninom postupku, pravila ovog postupka primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odluivanju o sporovima koji nastaju iz linih i porodinih odnosa, radnih odnosa, te imovinskih i drugih graanskopravnih odnosa, osim ako su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadlenost drugih sudova. Obzirom na razliite graanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnini postupak je podijeljen na opi i posebne postupke. Propisi opeg postupka primjenjuju se u situacijama za koje ne postoji propis iz nekog od posebnih postupaka. 5. FUNKCIJA PARNINOG POSTUPKA Prema starijem, individualistikom shvatanju, krajnji cilj parninog postupka je zatita subjektivnih graanskih prava. Danas je nesporno da se u graanskom postupku ostvaruje pravozatitna funkcija kao znaajna drutvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno prua i zatita subjektivnih prava graana i drugih pravnih subjekata. Zatitom subjektivnih prava istovremeno se ostvaruje i postojei normativni poredak u drutvenim odnosima. Ius dicere. Sudska praksa znaajno doprinosi razvoju pravnog poretka. Svaka sudska presuda, osim to je akt primjene prava, predstavlja i stvaralaki in konkretizacije ope pravne norme na pojedinanu drutvenu situaciju. Pored zatitne, postupak ostvaruje i znaajnu vaspitnu ulogu. Naime, sud u parninom postupku utvruje uzroke pravnih povreda i izrie sankciju radi njihovog otklanjanja. Ovakvom aktivnou sud vaspitno utie na graane da se ponaaju u duhu potivanja zakona i morala, uz podsticanje stranaka na mirno rjeavanje sporova. 6. PARNINI POSTUPAK, PARNICA, SPOR Pojmom graanski postupak oznaava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u graanskopravnim sporovima. Pojmom parnica oznaava se konkretan postupak koji se vodi izmeu parninih stranaka, a povodom odreenog tubenog zahtjeva koji postavlja tuilac i od suda trai zatitu. Posredstvom parnice se parnini postupak prilagoava potrebama svakog pojedinog predmeta u vrenju sudske funkcije. Parnini postupak je postupak u kome se odluuje o (ne)postojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojee injenino stanje. Prema najirem shvatanju, spor je svako stanje u pravnim odnosima kada se postavljeni zahtjev sukobljava sa odreenim otporom ili suprotstavljanjem. To je uvijek odreeni stepen neslaganja izmeu 2 subjekta u pravnom odnosu. Obino prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Subjekti spora mogu svoj spor rijeiti sporazumom ili putem arbitrae. Samo ako jedan od subjekata zatrai sudsku zatitu, tada dolazi do parnice kao procesno-pravnog odnosa. Mada se parnica pokree povodom spora, ona je u svojoj egzistenciji od njega nezavisna. Graanskopravni odnos povodom kojeg je dolo do parnice moe se i ugasiti, ali to samo po sebi nee imati uticaja na postojanje parnice kao procesnopravnog odnosa.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    7 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    7. SHVATANJA O PRAVNOJ PRIRODI PARNINOG POSTUPKA Parnica kao pravni odnos. Shvatanje o parnici kao pravnom odnosu utemeljio je njemaki procesualista Oskar Bulow. Kao pravni odnos parnica nastaje na osnovu mnotva procesnopravnih radnji i procesnopravnih stanja. Procesne ili parnine radnje imaju funkciju pravnih injenica, jer norme procesnog prava za njihovo preduzimanje veu nastanak procesnih prava i obaveza. Ta prava i obaveze dovode subjekte postupka u meusobne procesnopravne odnose. Svakom slijedeom parninom radnjom ostvaruje se neko pravo ili izvrava obaveza iz prethodne radnje, a istovremeno se stvaraju nova prava i obaveze koje trae preduzimanje novih radnji. Tako se parnica odvija i pribliava donoenju presude kao zavrnog akta. U teoriji je sporno pitanje ko su subjekti parnice kao procesnopravnog odnosa. Prema starijem, civilistikom shvatanju, procesnopravni odnos se zasniva samo izmeu stranaka, a sud je samo pasivni posmatra. Prema publicistikom shvatanju, parnica je odnos izmeu stranaka sa jedne i suda sa druge strane, ali ne i odnos izmeu samih stranaka. Po shvatanju trostranog pravnog odnosa, parnica se zasniva izmeu svake stranke i suda, a posredstvom suda i izmeu samih stranaka. Radnje koje stranke preduzimaju uvijek su usmjerene prema sudu, ali se njima proizvode procesnopravne posljedice kako prema sudu tako i prema suprotnoj stranci. Parnica kao pravni poloaj. Ovo shvatanje polazi od premise da je parnica pravna situacija koja prethodi pravnom odnosu. Sudska odluka ne obavezuje dok ne stekne svojstvo pravosnanosti. Tek tada se parnica kao pravni poloaj pretvara u pravni odnos, u kome su definisana prava i obaveze stranaka. Prema ovom shvatanju, procesne norme predstavljaju samo tehniko sredstvo u rukama sudije, koji zauzima svoj stav neovisno o normi kojom je reguliran neki pravni odnos. Pritom sud u svrhu konanog odluivanja ocjenjuje pojedine procesne situacije u parnici. Shodno navedenom, procesnopravne norme nisu imperativne, ve vie imaju karakter kriterija prema kojima sudija cijeni procesna djelanja stranaka u cilju donoenja odluke. Ovo uenje trpi znatne zamjerke: (1) zanemaruje se imperativni karakter procesnopravnih normi, (2) sutina parninih radnji stranaka svodi se na puki izgled i mogunost u pogledu reakcije suda; (3) autonomnost sudske procjene u odnosu na normu vodi pravnoj nesigurnosti. Parnica kao razvoj. Prema ovom shvatanju, postoje 2 osnovna modaliteta razvoja parnice: unutranji i vanjski. Unutranji razvoj parnice odreen je sadrajem procesnih radnji parniara, njihovog poloaja i izgleda na uspjeh. Na osnovu ovih parametara moe se odrediti karakter parnice i priroda spora (injenini, pravni, mjeoviti). Dakle, unutranji razvoj parnice individualizira svaki spor ponaosob. Vanjski razvoj parnice odnosi se prvenstveno na vremensko kretanje parnice, koje se sastoji u nizu procesnopravnih situacija koje su meusobno uslovljene, smjenjuju jedna drugu i tako ine tok parnine procedure. Generator razvoja parnice je suprotnost interesa izmeu parniara. Tuilac preduzima ofanzivne parnine radnje u namjeri da svoj zahtjev sudu predstavi opravdanim. Tueni nastoji valjano oponirati i argumentirano se suprotstaviti tubenim navodima. Na taj nain stranke "guraju" parnicu naprijed, utiui na njen razvoj. Sud odrava ekvidistancu prema tuitelju i tuenom i na kraju presuuje spor. Parnica kao ugovor. Kontraktualna teorija parnicu posmatra kao ugovor graanskog prava zakljuen izmeu stranaka. Osnovni nedostaci ovog uenja su: (1) parnica je osamostaljen pravni odnos, po pravilu neovisan od graanskopravnog odnosa povodom kojeg se vodi; (2) parnica nastaje ulaganjem tube i litispendencijom, i nije nuna posljedica realizacije ugovorne obaveze; (3) parniari mogu biti i subjekti

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    8 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    koji nisu stranke u graanskopravnom odnosu. Parnini postupak moe pokrenuti svaki subjekt koji tvrdi da je njegovo subjektivno pravo ugroeno ili povrijeeno; (4) Svoju nadlenost za rjeavanje spora sud ne zasniva na volji stranaka ve na pozitivnim propisima; (5) Radnje parniara pred sudom imaju dejstvo ako su preduzete lege artis, uglavnom i bez odobrenja protivne strane. Parnica kao ekletiki pojam. Ni jedna od naprijed navedenih teorija ne nudi sveobuhvatan odgovor na pitanje pravne prirode parninog postupka, mada svaka od njih doprinosi njegovom boljem razumijevanju. U osnovu ekletikog pojma parnice lei vie faktora:

    Shvatanje parnice kao procesnopravnog odnosa doprinosi boljem razumijevanju parnice kao cjeline;

    Uenje o parnici kao pravnom poloaju je posmatranje parnice kao niza pravnih situacija iji su uesnici stranke i sud. Komplementarno sa prethodnim shvatanjem, ovo uenje ini sintezu koja vodi ka lakem razumijevanju pravne prirode parnice.

    Shvatanje parnice kao razvoja kompatibilno je navedenim teorijama, jer je parnica istovremeno i razvoj i meusobni odnos stranaka s jedne strane, te odnos izmeu suda i stranaka s druge strane, ali i pravna situacija (poloaj) u kome se stranke naizmjenino nalaze.

    Osnovne postavke kontraktualne teorije omoguavaju pravilno shvatanje procesa osamostaljivanja parnice od graanskopravnog odnosa, do take iskljuivosti (tj. da sa njim ne mora biti ni u kakvoj vezi).

    Ekletiko shvatanje parnice, kroz sintezu odabranih postavki uenja o njenoj pravnoj prirodi, ini se najprihvatljivijim u pogledu objanjavanja pravne prirode parninog postupka. 8. PRAVNA PRIRODA ANGLOAMERIKE CIVILNE SUDSKE PROCEDURE Fundamentalna doktrina Common Law-a je "stare decisis", koja u angloamerikom pravu ima dvostruko znaenje: s jedne strane sudu daje mogunost da se u svojoj odluci pozove na ranije presuenu stvar, a s druge strane ostavlja sudu priliku da zauzme samostalan stav i donese odluku koja ubudue moe imati znaaj sudskog precedenta. Ovaj princip je osnovno pravilo sistema precedentnog prava. Osnovne odrednice Common Law-a su:

    Obzirom da se bez prekida razvijao tokom 8 vijekova, Common Law je prvenstveno historijska kategorija, a ne logika cjelina.

    Bitna dimenzija teorije o obaveznosti precedenta je njegovo svojstvo izvjesnosti (certainty) i uvjerljivosti (authority). Engleska teorija je odbacila pristup liberalnog tumaenja i opredijelila se za gramatiko tumaenje, gdje sudije uglavnom rijeima daju znaenje definirano u rjeniku i ne tumae slobodno namjeru zakonodavca, odnosno stranaka. Izvjesnost se u Common Law-u postie ne samo pravilima logike, ve i opom spremnou sudija da ranije odluke smatraju obaveznim.

    Slijedei bitan faktor u primjeni precedentnog prava je razum (reason). Ako se pred sudom nae sluaj za koji ne postoji ni jedan precedent na koji bi se sudija pozvao, sud e potraiti razumno rjeenje i rijeiti konkretan pravni problem. Otuda izreka "Law is the reason" u angloamerikom pravu.

    Dodatni faktor u primjeni precedentnog prava je pravinost (equity), koju nazivaju i "savjeu" prava. Meutim, pravinost nije zaseban izvor Common Law-a, jer sudiji nije data mogunost da u konkretnom sluaju odbije primijeniti pravno pravilo stvoreno precedentom pod izgovorom da zahtjevima pravinosti nee biti udovoljeno.

    Razlika izmeu Common Law-a i Civil Law-a je u snazi koju ova dva prava daju sudskim

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    9 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    precedentima. U Common Law su precedenti glavni izvor prava, to nije sluaju Civil Law-u.

    Sudska odluka u kojoj nije naveden ni jedan precedent je u Common Law-u anomalija, pa se te odluke u sudskoj praksi navode zbog svog izuzetnog karaktera. Sudska odluka mora imati valjan pravni ratio decidendi (u engleskom pravu the reason for decision, u amerikom holding), ali i obiter dictum, tj. obrazloenje.

    Odluke niih sudova (inferior courts) po pravilu ne predstavljaju obavezne precedente. 9. OBLICI ZATITE SUBJEKTIVNIH GRAANSKIH PRAVA Samopomo je u savremenim zakonodavstvima po pravilu nedoputena. Izuzeci su: nuna odbrana, krajnja nuda, dozvoljena samopomo i ius retentionis. Zakonom ureena pravna zatita se ostvaruje u odgovarajuim postupcima (sudskim i administrativnim), te putem arbitraa. Uskraivanje prava na tubu, odnosno na ostvarenje pravne zatite je nedopustivo u savremenom pravu, jer bi to irom otvorilo vrata primjeni samopomoi. 10. PRAVOZATITNI ZAHTJEV Postoje razliita gledita o pojmu i pravnoj prirodi pravozatitnog zahtjeva. Osnovni teorijski pristupi ovom problemu su monistiki i dualistiki. U monistike koncepcije spadaju pandektna teorija, civilistiki i publicistiki monizam. Predstavnik pandektne teorije je Savigny. Po ovoj teoriji, tuba je samo pojavni oblik materijalnog prava, a ne samostalni izraz prava ili pravnog zahtjeva. Povredom subjektivnog materijalnog prava dolazi do njegove metamorfoze u pravo na tubu. Kao izraz povrede materijalnog prava, tuba ima obligacioni karakter. Predmet spora je graanskopravno potraivanje koje je istaknuto kao kondemnatorni tubeni zahtjev.

    Civilistika teorija slijedi Savigny-jevo uenje i negira samostalnost prava na tubu, smatrajui da pravo na tubu i subjektivno pravo predstavljaju 2 pojavna oblika istog prava. Predmet spora i dalje nije procesualistiki, nego civilistiki pojam.

    Publicistiki monizam sutinu pravnog poretka vidi u njegovoj javnopravnoj dimenziji. Pravo uope svodi se na proces, a subjektivno materijalno pravo na pravo na tubu, ili ak na rezultat pravosudne djelatnosti.

    Teorije civilistikog monizma tubu reduciraju iskljuivo na kondemnaciju i u osnovi razlikuju samo 2 vrste presuda: one kojima se usvaja i one kojima se odbija tubeni zahtjev. Danas su uglavnom prevaziene. S druge strane, teorije publicistikog monizma zasnovane su na shvatanju o presudnoj ulozi drave i kao takve nisu mogle dati cjelovit odgovor na pitanje pravne prirode pravozatitnog zahtjeva.

    Dualistike koncepcije polaze od pretpostavke da je pravozatitni zahtjev razliit (odvojen) od materijalnog prava. Dakle, pravo na tubu je razliito od subjektivnog materijalnog prava. U ovakva shvatanja spadaju:

    1. Teorija o apstraktnom pravu na tubu (Degenkolb) - po ovoj teoriji, pravo na tubu je radikalno odvojeno od subjektivnog materijalnog prava. Ono pripada svakom subjektu, neovisno od materijalnog prava, a apstraktna pravda zahtijeva donoenje presude. Ope pravo na pravnu zatitu tjera tuenog da se upusti u parnicu, neovisno o postojanju ili osnovanosti tubenog zahtjeva. Shodno tome, tuba bi se mogla podnijeti i na osnovu samo tobonjeg prava.

    2. Teorija o konkretnom pravu na pravnu zatitu - pravozatitni zahtjev nije apstraktan, ve je konkretna kategorija: tuitelj na osnovu konkretnog graanskopravnog (vanprocesnog) odnosa podnosi javnopravni zahtjev 0sudu radi donoenja za njega povoljne odluke odreenog sadraja. Tueni isto to pravo stie u trenutku kad tuitelj protiv njega podnese neosnovanu tubu.

    3. Pravo na pravosue (Rosenberg) Ovo shvatanje u sutini negira postojanje pravozatitnog zahtjeva. Pravo stranke na pravnu zatitu se ostvaruje svojevrsnom molbom koju ona upuuje sudu. Dunost suda je da postupa po zahtjevu stranaka za pruanjem pravne zatite, u skladu sa materijalnim i procesnim pravom koje treba primijeniti. Ovo je u direktnoj suprotnosti sa shvatanjem pravozatitnog zahtjeva kao prava stranke na povoljnu pravnu zatitu.

    U savremene koncepcije spadaju:

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    10 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    1. nova monistika, sintetina ili materijalno-procesnopravna teorija zasniva se na sintetiziranju pravnog ovlatenja i prava na pravnu zatitu. Ova teorija smatra da je pravozatitni zahtjev s jedne strane strukturalni dio materijalnog prava, a s druge strane on je sastavni dio tube. Dakle, ovlatenik ima 2 ovlatenja: (1) da od svog partnera zahtijeva ispunjenje obaveze u skladu sa sadrajem pravnog odnosa i (2) da od dravnih organa zahtijeva zatitu svojih prava.

    2. Uenje o pravu na tubu utvruje nove pravce savremene procesualistike misli. Pravna priroda prava na tubu ima svoju pravno-dogmatsku, pravno-socioloku i pravno-politiku dimenziju. Pravo na tubu bila bi sloena i dinamina procesnopravna pozicija tuitelja u parnici. Njegov pravnodogmatski sadraj sastoji se u dunosti suda da, uz ispunjenje zakonskih pretpostavki, preduzima odreene procesne aktivnosti. Pravo na tubu je javnopravne (procesnopravne prirode). Subjektivno materijalno pravo, pravo na tubu i obaveze suda prema dravi su u lancu meuzavisnosti.

    11. PROCESNE PRETPOSTAVKE

    Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti utvreni normama procesnog prava, a od kojih zavisi doputenost raspravljanja i odluivanja o tubenom zahtjevu. Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki, tj. uslova od kojih zavisi osnovanost predmeta odluivanja. Prve su odreeni normama procesnog, a drugi normama materijalnog prava.

    Procesne pretpostavke mogu biti ope i posebne. Ope moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne propisane samo za neke vrste sporova ili samo za odreena pitanja. Takoe mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju postojati da bi bilo doputeno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne smetnje za doputenost parnice (tj.ne smiju postojati).

    Ope pretpostavke se tiu svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora. U procesne pretpostavke koje se tiu suda spada nadlenost (meunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna). Pretpostavke koje se tiu stranaka su: postojanje stranke, stranaka i parnina sposobnost, odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema parnine sposobnosti, te postojanje ovlatenja za voenje konkretne parnice (legitimatio ad processum - procesna legitimacija). Postojanje stvarne legitimacije (legitimatio ad causam) nije procesna pretpostavka, ve uslov od kojeg zavisi osnovanost tubenog zahtjeva. Pretpostavke koje se tiu predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. Njihovo postojanje spreava voenje parnice. To su: postojanje presuene stvari (res iudicata), postojanje parnice (lis pedens), te postojanje pravnog interesa za tubu (tuilac ima pravni interes da ustane tubom tek onda kad tueni odbije da dobrovoljno udovolji njegovom traenju). Posljedice nedostatka procesnih pretpostavki. Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima nemogunost raspravljanja i odluivanja. Nedostaci nekih procesnih pretpostavki e odmah dovesti do odbacivanja tube kao nedoputene (res iudicata i lis pedens). Ako se nedostaci odnose na stranke, do odbacivanja tube e doi samo ako sud nije uspio da otkloni te nedostatke. Ako se nedostaci tiu relativne nadlenosti (stvarne i mjesne), sud e tubu dostaviti nadlenom sudu i na taj nain otkloniti nedostatak. O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi rauna po slubenoj dunosti, to ne iskljuuje mogunost strankama da ukazuju sudu na nedostatke. Naprotiv, na procesne pretpostavke koje se tiu predmeta spora, sud najee saznaje po prigovoru tuenog. Na postojanje pretpostavki sud naelno pazi tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke pretpostavke (npr.mjesna nadlenost) sud pazi samo do odreene faze u postupku.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    11 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    12. INCIDENTALNO PITANJE Znaenje u parninom postupku. Prethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su pravna pitanja koja nisu neposredan predmet odluivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odluivanja o tubenom zahtjevu. Prethodno pitanje moe biti samo pravno pitanje (dakle ne i injenino) koje samo po sebi ini pravnu cjelinu i podobno je da bude predmetom samostalnog odluivanja. Npr. u parnici povodom tube u kojoj je zahtjev usmjeren na povrat stvari po osnovu prava svojine, moe se kao prethodno postaviti pitanje da li tuilac ima pravo svojine na predmetnoj stvari. Odluka o prethodnom pitanju ini sastavni dio injenine podloge spora. Kao takva ne stie svojstvo pravosnanosti i unosi se u obrazloenje, a ne u dispozitiv sudske odluke. Incidentalna ovlatenja suda u parnici. Pravni odnosi koji se pojavljuju u funkciji prethodnih pitanja najee spadaju u onu vrstu pravnih odnosa za ije rjeavanje je sud inae nadlean. U takvom sluaju, sud u parninom postupku moe o tom pitanju odluivati dvojako: u funkciji prethodnog pitanja, ili kao o glavnom pitanju. O prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud e odluivati samo ako to stranke zahtijevaju. U suprotnom e sud o tom pitanju odluivati kao o prethodnom pitanju, a sa ciljem donoenja odluke o tubenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Tada se odluka o prethodnom pitanju unosi u obrazloenje sudske odluke i ona nema autoritet presuene stvari. Ako se u parninom postupku kao prethodno pitanje pojavi neko pravno pitanje koje nije u nadlenosti suda pred kojim se postavlja, ve u nadlenosti nekog drugog suda ili drugog organa, onda ovlatenja suda u rjeavanju tog pitanja zavise od toga da li je nadleni organ ve donio pravosnanu odluku ili ne. Pravosnana odluka koju je donio nadleni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako nadleni organ nije donio odluku, sud ima ovlatenje da odluuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju. Odluka o prethodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u parnici povodom koje je to pitanje rijeeno. Sud nije obavezan da u svakom konkretnom sluaju donosi odluku o prethodnom pitanju. On moe, rukovodei se razlozima svrsishodnosti, prekinuti postupak i saekati da nadleni organ meritorno odlui o tom pitanju. Sud e tako postupiti ako je pred nadlenim organom ve pokrenut postupak u kome se o prethodnom pitanju odluuje kao o glavnom pitanju. Na taj nain se izbjegava rizik donoenja razliitih odluka o istom pitanju. Naknadna odluka nadlenog organa, ako je razliita od odluke o prethodnom pitanju, predstavlja osnov za podnoenje zahtjeva za obnovu postupka. 13. VAENJE NORMI PROCESNOG PRAVA S obzirom na prostor. U pogledu vaenja normi procesnog prava vrijedi naelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su stranke u sporu. Ovo naelo je univerzalno prihvaeno u svim pravnim sistemima. Na podruju procesnog prava lex fori vai uvijek, a kad je u pitanju primjena materijalnog prava, kolizione norme MPP dozvoljavaju i primjenu inostranog materijalnog prava po naelu lex causae. Problem obavljanja procesnih radnji izvan drave rjeava se institucijom meunarodne pravne pomoi. S obzirom na lica. Sva lica koja se nalaze na teritoriji nae zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom domaih sudova. To znai da sva lica, bez obzira na dravljanstvo, mogu da tue i da budu tuena. Izuzeci su lica koja uivaju diplomatski imunitet. Ovaj izuzetak na podruju graanskog pravosua znai da lica sa diplomatskim imunitetom ne mogu biti tuena, ali mogu tuiti.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    12 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    Meutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod jurisdikciju domaih sudova. Ova lica mogu tuiti i biti tuena u slijedeim sluajevima: 1. u sporovima povodom stvarnih prava na nekretninama koje su dio teritorije BiH; 2. kad jednostranom izjavom volje pristanu na jurisdikciju sudova BiH u nekom konkretnom predmetu (npr. kad sklapaju odreeni pravni posao). U sluaju sumnje u postojanje i obim prava imuniteta, objanjenje daje Federalno ministarstvo pravde. S obzirom na vrijeme. U pogledu vremenskog vaenja vrijedi ope naelo da pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u sluajevima kada to sam zakon izriito dozvoljava. Pravilo je da e se parnica koja je pokrenuta za vrijeme vaenja starog zakona nastaviti i okonati prema pravilima novog zakona. Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu injenice da norme novog zakona ne vae za procesne radnje preduzete prije stupanja zakona na pravnu snagu. Kako zahtjevi pravne sigurnosti ne dozvoljavaju velika odstupanja u pravcu povratnog dejstva normi procesnog prava, u prelaznim i zavrnim odredbama se obino utvruje kada e se zapoeta parnica nastaviti po odredbama zakona prema kome je zapoeta, a kada e se nastaviti prema pravilima novog zakona. Po naem ZPP, ako je prije stupanja na snagu novog zakona prvostepeni sud izrekao presudu koja jo nije postala pravosnana, postupak e se nastaviti po starom zakonu do pravosnanosti presude. Ako presuda nije bila donesena ili ako je drugostepeni sud ukinuo presudu i predmet vratio na prvostepeno odluivanje, postupak e se voditi prema pravilima novog zakona. 14. OSNOVNA NAELA Sva naela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

    1. specifina ili odreujua naela GPP - naelo dispozitivnosti i raspravno naelo;

    2. naela koja su podignuta na nivo ustavnih naela - kontradiktornost, javnost, pruanje pomoi neukim strankama;

    3. naela koja su manje-vie karakteristina i za druge postupke - naelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza, materijalne istine, ekonominosti, sudskog upravljanja postupkom itd. 14.1. Dispozitivnost i oficijelnost Znaaj naela. Naelo dispozitivnosti se manifestuje u vie aspekata: u pokretanju postupka, odreivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tubenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okonanja postupka. Pokretanje postupka. Parnini postupak se uvijek pokree na inicijativu titulara ugroenih ili povrijeenih subjektivnih graanskih prava, a nikada na inicijativu suda. Postupak se pokree procesnom radnjom iji je pravno tehniki naziv tuba. Odreivanje predmeta parnice. Sud u parninom postupku prua zatitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile tokom postupka. On ne moe tuitelju dosuditi vie od traenog, niti neto drugo osim onoga to je traio. Naelo dispozitivnosti vai i u albenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje samo u dijelu u kome je podnosilac albe pobija.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    13 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    Materijalne procesne dispozicije. Stranke tokom cijelog postupka disponiraju (raspolau) tubenim zahtjevom. U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tubenog zahtjeva, priznanje tubenog zahtjeva, te sudsko poravnanje. Formalne (iste) procesne dispozicije. U naem pravu se primjenjuje naelo sudskog upravljanja postupkom. Meutim, stranke imaju odreene mogunosti da svojom voljom utiu na razvoj i okonanje postupka. Stranke npr. mogu svojim saglasnim voljama ili odreenim dranjem u parnici dovesti do mirovanja postupka ili mogu povlaenjem tube dovesti do okonanja postupka isl. iste procesne dispozicije su neke od dispozitivnih parninih radnji stranaka koja se ograniavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje. Domet naela oficijelnosti u parninom postupku. Odreeni graanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i drutvene zajednice. Zbog toga su u odreenoj mjeri ograniena disponiranja stranaka u sporovima iz takvih odnosa (npr.brani i porodini odnosi). S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se disponiranja stranaka kreu u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogui sve dispozicije koje su u suprotnosti sa postojeim pravnim poretkom. Povrede dispozitivnosti. Sud je prvenstveno duan da sprijei one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojeim pravnim poretkom. Meutim, takoe je duan sprijeiti dispozicije koje su same po sebi doputene, ali imaju za cilj da proizvedu nedoputene pravne posljedice. Najtee posljedice prekoraenja naela dispozitivnosti proizvodi materijalno raspolaganje zahtjevom za pruanje pravne zatite (priznanje tubenog zahtjeva, odricanje od tubenog zahtjeva, sudsko poravnanje). Ovo raspolaganje se po svom dejstvu izjednaava sa pravosnanom presudom. Odluivanje zasnovano na osnovu nedoputenih dispozicija stranaka za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu postupka. 14.2. Raspravnost i istranost Odreenje pojmova. Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne injenice i zatim ih podvesti pod odgovarajuu pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na 2 pitanja: injenino i pravno. Pruanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaenju odgovarajue pravne norme i utvrivanju njenog sadraja. Ono u cjelosti spada u okvire dunosti suda po principu iura novit curia (sud poznaje pravo). Da bi mogao dati odgovor na injenino pitanje, sud mora imati injenice i dokaze kojima utvruje njihovu istinitost. Ako je dunost prikupljanja injenica i dokaza (procesne grae) na strankama, radi se o raspravnom naelu, a ako je to dunost suda onda govorimo o istranom ili inkvizitornom naelu. Prema raspravnom naelu, sud je vezan za injenice i dokaze koje prezentiraju stranke, tj. ovlaten je da pri donoenju odluke u obzir uzme samo te injenice. Radikalna primjena ovog naela vodila bi podjeli dunosti izmeu suda i stranaka po principu da mihi facta, dabo tibi ius (daj mi injenice, dau ti pravo). Po istranom naelu, sud je duan da po slubenoj dunosti prikuplja injenice i dokaze, tj. nije vezan za injenice i dokaze koje prezentiraju stranke. Znaaj i funkcija. Raspravno naelo u naem graanskom postupku ima mjesto osnovnog naela. Stepen

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    14 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    aktivnosti suda u prikupljanju injenica zavisi od prirode predmeta spora. Ako je predmet spora zahtjev kojim stranke mogu disponirati, sud je vezan za injenice koje mu stranke prezentiraju. Sud je duan da na pogodan nain navede stranke da dopune svoje injenine navode, ali ne moe sam prikupljati injenice, niti zasnovati odluku na injenicama koje mu stranke nisu prezentirale. U sporovima u kojima je ogranieno naelo dispozitivnosti dolazi do izraaja aktivna uloga suda sa inkvizitornim ovlatenjima. Npr. u branim i paternitetskim sporovima sud nije vezan za injenice koje mu stranke prezentiraju. Na podruju prikupljanja dokaza, inkvizitorna ovlatenja suda su znatno vie izraena nego na podruju prikupljanja injenica, i to bez obzira na prirodu spora. Stranke su dune da ponude dokaze, ali sud nije vezan iskljuivo za te njih, ve je ovlaten da izvodi i druge dokaze koje smatra znaajnim za odluivanje. Odnos raspravnosti prema materijalnoj istini. Kombiniranje raspravnog i istranog naela su u slubi naela materijalne istine. Sud bi bez saradnje stranaka teko dolazio do injenica i dokaza, bez obzira na njegova istrana ovlatenja. Meusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje injenica i dokaza koji im idu u prilog, a na taj nain sud prikuplja potrebnu procesnu grau. 14.3. Kontradiktornost Pojam obostranog sasluanja stranaka. U osnovi naela kontradiktornosti je zahtjev da se objema stranaka prui mogunost da se izjasne o svim elementima odluivanja. Ovaj zahtjev je u slubi ravnopravnosti stranaka i pravilnog donoenja presude u sporu. Naelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora omoguiti da u zakonom propisanom roku i formi moe preduzimati sve radnje koje moe preduzeti i suprotna strana, te da se moe izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za donoenje presude. To podrazumijeva i mogunost stranke da se izjanjava o radnjama samog suda, obzirom na njegovu aktivnu ulogu u postupku. Litiskontestacija. Potivanje naela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se strankama osigurava samo pravo (tj.mogunost), a ne i obaveza da se izjasne u postupku. Koritenjem ovog prava, stranke znatno doprinose razjanjavanju svih elemenata spora. S druge strane, pasivnim dranjem (pogotovo tuenog) oteava se i usporava rad suda u postupku. Zbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji proizvodi pasivno dranje tuenog, procesni sistemi poznaju razliita rjeenja, od kojih su preovlaujua 2: princip afirmativne i princip negativne litiskontestacije. Prema naelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjanjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Dakle, ovo naelo odgovara materijalnopravnom naelu qui tacit consentire videtur (ko uti smatra se da priznaje). Naelo negativne litiskontestacije iz pasivnog dranja stranke izvodi zakljuak da ta stranka porie navode i zahtjeve suprotne stranke. Nae pravo nije zauzelo konkretan stav ni prema jednom od ova 2 naela, ali je blie stanovitu negativne litiskontestacije. Naelo afirmativne litiskontestacije ima ogranien domet primjene, npr.kod donoenja presude zbog izostanka. Realizacija kontradiktornosti u postupku. U sve faze postupka ugraeni su zahtjevi naela kontradiktornosti, koje je jedno od osnovnih i odluujuih naela graanskog parninog postupka. Ovo naelo posebno dolazi do izraaja na glavnoj raspravi, zajedno sa naelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadri veliki broj pravila koja su po svom sadraju pravnotehnike prirode (npr.odredbe o dostavljanju). Sva takva pravila su u slubi ostvarivanja naela kontradiktornosti i njihov znaaj se ne bi

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    15 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    trebao potcjenjivati niti proglaavati formalizmom. Povreda naela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni lijekovi, a podnoenje prijedloga za obnovu postupka usljed povrede ovog naela nije vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi vodi rauna po slubenoj dunosti. Sud je ovlaten da odstupi od primjene naela kontradiktornosti samo kad je to izriito odreeno zakonom. 14.4. Usmenost i pismenost Vrijednost naela. U naem parninom postupku usmenost je osnovno naelo. Ono podrazumijeva da sud po pravilu svoju odluku moe zasnovati samo na osnovu procesne grae koja je bila predmet usmenog raspravljanja. Naelo usmenosti ostvaruje se na roitu. Postoje 2 vrste roita: pripremno (fakultativno) i roite za glavnu raspravu (obligatorno). Pripremno roite je primarno u funkciji razjanjavanja i rasvjetljavanja spornog injeninog stanja, a roite za glavnu raspravu je u funkciji utvrivanja istinitosti injeninih tvrdnji stranaka. Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti izvedeni usmeno: svjedoci i vjetaci istupaju usmeno, isprave i zapisnik o posredno izvedenim dokazima se itaju itd. Komplementarnost naela. Naelo pismenosti komplementarno je naelu usmenosti i za cilj ima otklanjanje odreenih nedostataka u naelu usmenosti. Stranke izvan roita preduzimaju radnje u obliku podnesaka u kojima iznose injenine tvrdnje i dokaze (npr.tuba), ali sud odluku donosi na osnovu injenica koje je utvrdio na glavnoj raspravi. Pismeni oblik zahtijevaju radnje iji se sadraj ne moe dovesti u pitanje ni duim protekom vremena. Takve radnje su tube, sudske odluke i pravni lijekovi. Sadraj usmeno preduzetih radnji na roitu se pismeno zasvjedoava u sudskom zapisniku. Bez pismenog biljeenja ovih radnji ne bi se mogla preispitivati pravilnost donesene odluke u postupcima povodom pravnih lijekova. Povreda naela usmenosti. Ako sud donese presudu bez odravanja glavne rasprave, to predstavlja apsolutno bitnu povredu parninog postupka. Sve ostale povrede o formi postupanja u postupku predstavljaju relativno bitnu povredu. Samo izuzetno, ako to zakon izriito dozvoljava, moe se kontradiktorna presuda donijeti i bez odravanja glavne rasprave. To je npr. sluaj u postupku u privrednim sporovima, ako sud nakon prijema odgovora na tubu utvrdi da meu strankama nije sporno injenino stanje. 14.5. Neposrednost i posrednost Dejstvo neposrednosti. Prema naelu neposrednosti, sud svoju odluku po pravilu moe zasnivati samo na osnovu neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji znai:

    3. da u donoenju odluke mogu uestvovati samo sudije koje su uestvovale na glavnoj raspravi;

    4. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stie neposrednim zapaanjem, bez posredovanja treeg.

    Puna vrijednost naela neposrednosti dolazi do izraaja u primjeni zajedno sa naelom usmenosti. Vrijednost naela neposrednosti posebno dolazi do izraaja u oblasti izvoenja dokaza. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi, pred vijeem koje je nadleno da sudi o tubenom zahtjevu. Shodno tome, dokazi se

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    16 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    ne mogu izvoditi na pripremnom roitu. Dejstvo posrednosti. Prema naelu posrednosti, sud svoje saznanje o injeninom osnovu za odluivanje stie posredstvom treeg. Odstupanje od naela neposrednosti u korist naela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo ogranienoj mjeri. Najvanija odstupanja se odnose na izmjenu u sastavu vijea tokom glavne rasprave, te na mogunost posrednog izvoenja dokaza. Ako se vijee izmijeni tokom glavne rasprave, glavna rasprava mora ponovo zapoeti.Meutim, vijee moe odluiti, nakon to se o tome izjasne stranke, da se ve izvedeni dokazi ne izvode ponovo nego da se samo proita zapisnik o izvoenju tih dokaza. Odstupanje od principa neposrednog izvoenja dokaza dozvoljeno je samo ako za to postoje vani razlozi. Vijee tada moe odluiti da se odreeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijea ili zamoljenim sudijom. U takvim sluajevima se zapisnici o izvedenim dokazima obavezno itaju na glavnoj raspravi. Povreda neposrednosti predstavljae apsolutnu povredu parninog postupka samo onda ako je u donoenju presude uestvovao sudija koji nije uestvovao na glavnoj raspravi. Naelo neposrednosti je zadovoljeno ako je prilikom donoenja odluke vijee u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem roitu glavne rasprave. Dakle, ako se sastav vijea izmijeni nakon posljednjeg roita, a prije donoenja odluke, sud mora ponovo otvoriti raspravu. 14.6. Javnost Javnost kao procesnopravna garantija. Naelo javnosti je kao pravo utvreno ustavom, a kao procesnopravna garantija Zakonom o parninom postupku. Naelo javnosti kao pravo omoguava svakom punoljetnom graaninu da prisustvuje raspravi pred sudom, te da o sadraju i rezultatima rasprave bude informiran putem medija. U osnovi naela javnosti kao procesnopravne garantije je zahtjev da sud svoju odluku o tubenom zahtjevu po pravilu moe donijeti samo na osnovu usmene rasprave. Iskljuenje javnosti. Izuzeci od naela javnosti uspostavljaju se u svrhu uvanja slubene, poslovne ili line tajne, zatim osiguranja javnog reda, te iz razloga morala. U sluaju postojanja ovih razloga, oni nee sami po sebi (ex lege) dovesti do iskljuenja javnosti, ve sud u svakom konkretnom sluaju ocjenjuje opravdanost iskljuenja javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela. Izuzetak su brani i paternitetski sporovi, kod kojih je javnost iskljuena ex lege, a zbog ustavnog naela nepovredivosti linog i porodinog ivota. U ostalim sluajevima sud o iskljuenju javnosti odluuje rjeenjem koje mora biti obrazloeno i javno objavljeno, a protiv ovog rjeenja nije dozvoljena posebna alba. Iskljuenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihove zastupnike, umjeae. Sudsko vijee moe odluiti da glavnoj raspravi, na kojoj je iskljuena javnost, prisustvuju pojedine slubene osobe, nauni ili javni radnici ako je to od interesa za njihovu djelatnost. Osim toga, sud na zahtjev stranke moe odobriti da raspravi prisustvuju najvie 2 lica koja stranka oznai. Povreda naela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu parninog postupka samo ako je javnost nezakonito iskljuena sa glavne rasprave. U svim ostalim sluajevima povrede ovog naela mogu biti samo relativno bitne povrede postupka. 14.7. Pruanje pomoi neukim strankama Vrijednost naela. Formalna jednakost stranaka ostvaruje se naelom kontradiktornosti, tj. obostranog

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    17 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    sasluanja stranaka. Naelo pruanja pomoi neukim strankama ima za cilj ostvarenje faktike (stvarne) jednakosti stranaka u postupku, obzirom na razliit nivo opeg ili strunog pravnog obrazovanja, razliite ekonomske mogunosti za angaovanje strunog punomonika i sl. U veini pravnih sistema pruanje besplatne pravne pomoi je javnopravna ustanova, tj. drava je na sebe preuzela obavezu da snosi trokove pravne pomoi koju u postupku dobivaju siromane i neuke stranke. Nuno punomostvo. Mnogi procesni sistemi i danas poznaju ustanovu nunog punomonika (npr. Italija, Francuska, Njemaka itd). O ustanovi nunog punomonika govori se kad jedna parnino sposobna stranka ne moe neposredno pokrenuti parnini postupak, niti preduzimati radnje u parnici (nema postulacionu sposobnost), ve to moe initi samo preko kvalificiranog strunog punomonika. U naem pravu ustanova nunog punomonika je naputena i svaka parnino sposobna stranka ima potpunu postulacionu sposobnost. Pruanje pravne pomoi stavljeno je u dunost sudu. Domet naela i odnos prema principu sudske nepristrasnosti. Sud je obavezan da upozori neuku stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP. Sud je duan da upozori neuku stranku koje parnine radnje moe preduzeti, a posebno na posljedice proputanja preduzimanja parninih radnji. Sud e stranci ukazati i na tetne posljedice nepravilnog zastupanja, ako uoi da njen punomonik (koji nije advokat) nije u stanju vriti svoju dunost. Sutina je dakle da se domet zahtjeva u pruanju pravne pomoi kree u domenu procesnih prava i ne smije prei na podruje materijalnog prava. Sud ne moe pouavati stranke o onim pravilima na osnovu kojih presuuje na ijoj je strani pravo, jer bi time doveo u pitanje svoju nepristrasnost. Efekti povrede naela. Ako sud ne izvrava dunost koju mu namee naelo pruanja pomoi neukoj stranci, to moe imati znaaj relativno bitne povrede postupka. Ako u pruanju pravne pomoi sudija ide izvan okvira procesnog prava, to moe biti razlog za izuzee sudije. 14.8. Ekonominost Naelo ekonominosti zahtijeva pravovremeno pruanje pravne zatite uz to manji utroak vremena i sredstava. Da bi postupak udovoljio svojoj drutvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i naelo ekonominosti i naelo zakonitosti. Ova dva naela su u znatnoj mjeri meusobno suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeuje ostvarenje naela zakonitosti idu na tetu naela ekonominosti i obrnuto. U svakom sluaju, naelo zakonitosti ima prioritet u odndosu na naelo ekonominosti, tj. ustanove kojima se obezbjeuje naelo ekonominosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje naela zakonitosti. 14.9. Savjesno koritenje procesnim pravima Pojam zloupotrebe prava. U praksi se neodrivim pokazalo individualistiko shvatanje o neogranienosti subjektivnih prava. Kao pravna ustanova, zabrana zloupotrebe prava prvi put je ugraena u njemaki graanski zakonik iz 1896.godine, a kasnije dobiva mjesto i u drugim zakonodavstvima. Na Zakon o obligacionim odnosima izriito regulie zabranu zloupotrebe prava: uesnici u obligacionim odnosima su duni da se pridravaju naela savjesnosti i potenja, zabranjeno im je vrenje prava protivno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena i svako je duan da se suzdrava od postupaka kojima se drugom moe uzrokovati teta. Zloupotreba procesnih prava pojmovno je isto to i zloupotreba prava uopte: to je koritenje procesnim pravima suprotno cilju zbog koga su ta prava zakonom ustanovljena, odnosno suprotno cilju postupka kao

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    18 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    cjeline. ZPP nalae strankama dunost da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata u postupku, a sudu nalae da onemogui svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Vidovi nesavjesnog parnienja. U literaturi se razliiti sluajevi nesavjesnog vrenja procesnih radnji grupiu u nekoliko grupa i to:

    2. Zloupotreba procesnih ovlatenja na traenje pravne zatite titular odreenog prava ustaje tubom bez postojanja pravozatitne potrebe (pravnog interesa), ili ustaje tubom radi ostvarenja potraivanja beznaajne imovinske vrijednosti.

    3. Nesavjesno koritenje procesnih ovlatenja u toku postupka ovdje spadaju svi sluajevi u kojima stranke preduzimanjem procesnih radnji ele izdejstvovati odugovlaenje postupka. U tom smislu se u praksi najee zloupotrebljava ustanova beneficium novorum: stranka iznosi injenice i dokaze tek u albi, mada je to mogla uiniti i ranije, ili radi odugovlaenja proputa rokove i roita, trai odgaanje roita radi izvoenja novih dokaza mada je svjesna da time nee doprinijeti utvrivanju istine ili se takvi dokazi uope nee moi izvesti sl.

    4. Sticanje procesnog poloaja u parnici prevarnim radnjama npr. tuilac prevarnim radnjama izdejstvuje takvo dranje tuenog u parnici usljed kojeg je dolo do mirovanja postupka ili donoenja presude na tetu tuenog zbog izostanka.

    Dunost stranaka da govore istinu je dio dunosti stranaka da savjesno koriste svoja procesna prava. Zbog toga povreda ove dunosti ima karakter zlouopotrebe procesnih prava. Pritom se pod istinom podrazumijeva subjektivna istina, tj. stranke ovoj dunosti udovoljavaju kad iznose injenine tvrdnje za koje one same vjeruju da su istinite. Sredstva protiv zloupotreba. Teite je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dunost suda da sprijei svaku zloupotrebu prava u postupku. Sankcije ije izricanje se zapreuje zbog zloupotrebe procesnih prava imaju drugorazrednu ulogu i znaaj. Preventivne mjere realiziraju se kroz sudsko upravljanje postupkom. Sud u parnici ima aktivnu kontrolnu ulogu putem koje moe uspjeno onemoguiti stranke da koritenjem doputenih sredstava postiu nedoputene ciljeve. Represivne mjere. Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snoenje trokova prouzrokovanih zloupotrebom, izricanje kazne i naknada tete. U teoriji je vladajui stav o nedopustivosti actio doli, tj. tube zbog zloupotrebe procesnih prava jer bi takva mogunost ugrozila pravnu sigurnost. Snoenje trokova. Pravilo je da stranka koja u cjelosti izgubi parnicu protivnoj strani naknauje trokove. Ova dunost postoji samo za trokove koji su bili potrebni za voenje parnice. Ostale trokove, tj. trokove koje stranka prouzrokuje svojom krivicom ili zloupotrebom procesnih prava, snosi sama ta stranka, bez obzira na ishod parnice. Dakle, u ovakvim sluajevima snoenje trokova ima karakter sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava. Karakter sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava ima i snoenje trokova u sluaju kad tueni nije dao povoda za tubu. Kad tueni prizna tubeni zahtjev, a nije dao povoda za tubu, tuilac e snositi trokove postupka iako je uspio u sporu. Procesne kazne izriu se zbog zloupotrebe prava u postupku. Sud je ovlaten da u toku postupka kazni

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    19 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    stranku, njenog zastupnika, punomonika ili umjeaa, novanom kaznom do 500 KM, ako su svojim parninim radnjama tee zloupotrijebili procesna prava. U tei oblik zloupotrebe spada i povreda dunosti stranaka da govore istinu. Novanu kaznu u istom iznosu sud moe izrei i u okviru odravanja reda na glavnoj raspravi. Kazna se moe izrei uesniku u postupku i licu koje je kao slualac prisutno raspravi, ako i nakon opomene ometa rad suda, vrijea sud ili druge uesnike u postupku ili se ne pokorava naredbama predsjednika vijea za odravanje reda. Lice koje u podnesku vrijea sud, stranku ili drugog uesnika u postupku, sud moe kazniti novanom kaznom do 300 KM. Novanom kaznom do 500KM mogu se kazniti svjedok i vjetak, u sluaju neizvrenja obaveza (svjedok ako se ne odazove na uredan poziv suda, neopravdano se udalji ili odbije svjedoiti; vjetak ako neopravdano odsustvuje sa roita na koje je uredno pozvan ili odbije vjetaiti). Naknada tete. ZPP ne propisuje izriito naknadu tete kao sankciju zbog zloupotrebe procesnih prava, ali ona proizilazi iz opih principa graanskog prava. 14.10. Sudsko upravljanje postupkom Sistemi upravljanja postupkom. Upravljanje postupkom moe se posmatrati sa formalnopravnog i sa materijalnopravnog aspekta. U formalnopravnom pogledu, upravljanje parnicom se tie njenog spoljanjeg toka, vremenskog odvijanja i potivanja procesnih formi. U materijalnopravnom pogledu upravljanje parnicom se tie prikupljanja procesne grae, injenica i dokaza. Obzirom na strogost procesnih formi i na ulogu glavnih procesnih subjekata, moe se razlikovati nekoliko sistema upravljanja postupkom:

    4. Sistem zakonskog upravljanja postupkom bio je karakteristian za starije procesne sisteme. Zakon je strogo odreivao razvoj postupka, od poetka do kraja, tako da se svaka parnica odvijala na isti nain bez obzira na raznovrsnost predmeta raspravljanja. Proputanje neke propisane procesne aktivnosti je za posljedicu imalo prekluziju procesnih ovlatenja, te su stranke bile prinuene da preduzimaju procesne radnje kako bi izbjegle nastup prekluzije. Obzirom na vrijeme kad je primjenjivana, ova strogost procesnih formi imala je svoje opravdanje titila je stranke od samovoljnosti sudija-feudalaca.

    5. Sistem stranakog upravljanja postupkom posebno je karakteristian za period liberalnog kapitalizma, a prisutan je i u nekim savremenim sistemima, posebno u zemljama angloamerikog prava. Stranke pokreu i upravljaju razvojem parnice, kako u formalnopravnom, tako i u materijalnopravnom smislu. One imaju incijativu u odreivanju roita, staraju se o dostavljanju, utiu na redoslijed preduzimanja radnji itd. Osim toga, teret prikupljanja procesne grae je iskljuivo na strankama.

    6. Sistem sudskog upravljanja postupkom ovaj sistem je utemeljen u veini savremenih procesnopravnih sistema. Ovakvo shvatanje postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u parnici. Pravila opeg parninog postupka samo okvirno utvruju osnovne stadije i procesne ustanove u okviru tih stadija, a sudu se preputa da u konkretnom sluaju odluuje koje radnje e preduzeti i kojim redoslijedom.

    14.11. Slobodna ocjena dokaza

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    20 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    Procesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza i sistem legalne ocjene dokaza. U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o pravnorelevantnim injenicama sud dolazi na osnovu vlastitog uvjerenja, koga stie putem savjesne ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odluuje:

    c) koja dokazna sredstva e upotrijebiti za utvrivanje odreene injenice;

    d) dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom sluaju, a na osnovu pravila logike i opeg ivotnog iskustva.

    Da bi sud mogao jednu injenicu smatrati tanom, on mora stei ubjeenje (uvjerenje, izvjesnost) o njenom postojanju. Ubjeenje, uvjerenje ili izvjesnost je takav stepen saznanja koji ne doputa opravdanu sumnju u suprotno. Vjerovatnost, kao nii stepen saznanja, dozvoljava mogunost postojanja opravdane sumnje, ali kod suda postoji utisak koji pretee u jednom ili drugom pravcu, tj. daje injenina tvrdnja tana ili netana. U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon, kako u pogledu upotrebe pojedinih dokaznih sredstava, tako i u pogledu njihove dokazne snage. Uloga suda u postupku dokazivanja se svodi na to da izvede onoliko dokaza odgovarajue dokazne snage, koliko je prema zakonu potrebno da se odreena injenina tvrdnja smatra tanom. U sistemu legalne ocjene dokaza se razlikuju 2 varijante: pozitivna i negativna ocjena dokaza. Prema varijanti pozitivne legalne ocjene dokaza, sud moda odreenu injenicu uzeti kao tanu kad se u procesu izvoenja dokaza ispune uslovi koje zakon odreuje kao pretpostavku da bi se data injenica smatrala tanom. Po varijanti negativne legalne ocjene dokaza, zakonskim propisima se odreuje minimum zahtjeva, bez ijeg ispunjenja sud ne moe odreenu injenicu smatrati dokazanom. Meutim, ispunjenje tih zahtjeva ne obavezuje sud, ako sud istovremeno i sam nije stekao uvjerenje o njenoj tanosti. U naem pravu ne postoje ogranienja u pogledu primjene dokaznih sredstava: sud u svrhu dokazivanja moe upotrijebiti svako dokazno sredstvo do kojeg je doao na zakonit nain. to se tie dokazne snage, sud je jedino vezan dokaznom snagom javnih isprava, iji se sadraj smatra istinitim dok se ne dokae suprotno. Norme procesnog prava utvruju mjere kojima se spreava mogunost da se slobodno sudijsko uvjerenje pretvori u proizvoljnost. Najvanija od tih mjera je obrazloenje sudske presude. 14.12. Materijalna istina Sadraj naela. Naelo materijalne istine je temeljno naelo parninog postupka. Ono pred sud postavlja dunost da potpuno i istinito utvrdi sporne injenice od kojih zavisi osnovanost tubenog zahtjeva (pravno relevantne injenice). Ostvarivanje naela. Ostvarenju naela materijalne istine svoj doprinos daju ostala naela parninog postupka, a posebno naelo kontradiktornosti, pouavanja neukih stranaka, usmenosti, neposrednosti, inkvizitornosti i slobodne ocjene dokaza. Priznate injenice nisu predmet dokazivanja, pa u tom smislu i ne podlijeu zahtjevima naela materijalne istine. Prema prosjenom iskustvu, stranci njen vlastiti interes ne dozvoljava da prizna injenice koje joj ne idu u prilog, kao to joj vlastiti interes ne dozvoljava ni da preuti injenice koje joj idu u prilog. Zbog toga ne postoje pravno-politiki razlozi za utvrivanje tanosti priznatih injenica. Izuzetak je mogu jedino ako je utvrivanje istine samo po sebi cilj postupka.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    21 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    Ako sud ne udovolji zahtjevu naela materijalne istine, donijee presudu u kojoj injenino stanje nije potpuno i pravilno utvreno, to predstavlja razlog za pobijanje presude (zbog pogreno i nepravilno utvrenog injeninog stanja). Ako je do pogreno i nepotpuno utvrenog injeninog stanja dolo usljed povrede ustanova parninog postupka kojima se osigurava ostvarenje naela materijalne istine, to e predstavljati bitnu povredu postupka. 15. O NEKIM ASPEKTIMA RAZVOJA I PREOBRAAJA GRAANSKOG PARNINOG POSTUPKA U BiH Graanski parnini postupak za BiH stupio je na snagu 1883.godine. Raen je po uzoru na austrijski parnini zakonik. Zasnivao se na naelima materijalne istine, neposrednosti, kontradiktornosti, usmenosti, javnosti i slobodne ocjene dokaza. Nakon ovoga, na prostorima BiH primjenjivan je Zakonik o sudskom postupku u graanskim parnicama Kraljevine Jugoslavije iz 1929.godine, a predstavljao je recepciju austrijskog parninog zakonika iz 1895.godine. Po okonanju II svjetskog rata, prvih 10 godina nije donesen ZPP, ve se sudska praksa zasnivala na opim pravnim pravilima predratnog prava. To je rezultiralo neefikasnim sudovanjem, pa je 1955.godine donesen Zakon o ubrzanju parninog postupka pred redovnim sudovima, a 1957.godine Zakon o parninom postupku. Novi ZPP donesen je 1977.godine. Bio je zasnovan na istim naelima kao i Zakon iz 1957, s tim to je prilagoen odreenim rjeenjima ustava iz 1974.godine. Izraz novog ustavnog opredjeljenja je naelo da se postupak vodio na jeziku koji je u slubenoj upotrebi u sudu, a stranke i drugi uesnici u postupku imali su pravo da se slue svojim jezikom i pismom. Novi ZPP je u FBiH donesen 1998.godine i u svom najveem dijelu predstavlja recepciju ZPP iz 1977, uz izvjesne novine. Eksperti Vijea Evrope su ocijenili da je tekst Zakona usklaen sa zahtjevima pravinog suenja po odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima. SUBJEKTI PARNINOG POSTUPKA 16. PRAVOSUDNA FUNKCIJA Pojam i sutina. Sudska funkcija se moe definisati kao djelatnost konkretizacije opih pravnih normi na pojedinane situacije. Ovakvo odreenje moe posluiti za razlikovanje sudske od zakonodavne, ali ne i od upravne funkcije. Kad je u pitanju razlikovanje sudske i upravne funkcije, ona se moe odreivati prema sutini sudskog akta ili prema formalno-organizacijskim obiljejima. Sudska funkcija u materijalno-pravnom smislu odreuje se prema sadrini sudskog akta. S tim u vezi, sudska funkcija se moe definisati kao raspravljanje i donoenje odluke kojom se izrie sankcija u sluaju povrede prava, odnosno izrie ta je pravo meu strankama. Pritom se sudska funkcija odreuje kao djelatnost: a) Graansko sudovanje - odluivanje u graanskim sporovima; b) Krivino sudovanje - izricanje mjera uiniocima krivinih i drugih kanjivih djela;

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    22 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    c) Upravno sudovanje - rjeavanje upravnih sporova. Sudska funkcija u formalno-organizacijskom smislu ima 3 odreujua obiljeja: sud, postupak i svojstvo sudske odluke. Na osnovu tih obiljeja se sudska funkcija moe definisati kao djelatnost koju vre sudovi u zakonom odreenom postupku sa autoritetom presuene stvari (res iudicata). Najvanije obiljeje sudske funkcije u organizacijsko-funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vre sudovi. Da li se jedna institucija moe smatrati sudom, ne zavisi od toga da li ona ini dio sudskog sistema, ve da li ima osnovna obiljeja suda. Zbog toga, svaka tvorevina, bilo da je dravna ili drutvena i bez obzira da li je dio klasinog sudskog sistema ili ne, jeste sud ako posjeduje bitna obiljeja suda: nezavisnost i nepristrasnost. Nezavisnost i nepristrasnost vai i prema "vani", i prema "unutra", tj. prema drugim organima (prvenstveno upravnim) i prema strankama. Pored nezavisnosti i nepristrasnosti, jedno od bitnih obiljeja suda u formalno-pravnom smislu je i postupak. Zahtjevi koje postavlja postupak se kreu oko primjene nekih osnovnih naela postupka, a prvenstveno naela kontradiktornosti. Odluke suda imaju snagu pravosnano presuene stvari (res iudicata). Stranke u sporu su vezane tom odlukom i ne mogu traiti da se u istom predmetu donese nova odluka razliitog sadraja. Na osnovu navedenih obiljeja moe se blie definisati sudska funkcija kao djelatnost sudova kao samostalnih i nezavisnih organa koju oni vre u sudskom postupku, a koja se sastoji u raspravljanju i odluivanju o pravnim sporovima sa autoritetom presuene stvari. 17. REDOVNI SUDOVI U pravosudnom sistemu FBiH sudsku funkciju u graanskopravnim stvarima vre redovni sudovi ope nadlenosti: opinski, kantonalni i Vrhovni sud Federacije. Redovni sudovi su jedina vrsta sudova u naem pravnom sistemu (ranije su postojali vojni i privredni sudovi kao posebni organi). 18. ARBITRAE - IZABRANI SUDOVI 18.1. Pojam Arbitraa je pravosudno nedravno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu presuivanje u njihovom odreenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu slobodno disponirati svojim pravima. 18.2. Bitni elementi Arbitraa je nedravni sud, koji spor meu strankama rjeava presudom; Osnov za derogiranje redovne sudske nadlenosti i povjeravanje spora arbitrai je u autonomiji volje

    stranaka u predmetima u kojima stranke mogu disponirati svojim pravima; Pravni osnov za arbitrano rjeavanje sporova je sporazum stranaka; Postupak pred arbitranim sudom predstavlja suenje u konkretnom sluaju tek nakon to mu stranke

    sporazumno daju investituru za suenje i traje do okonanja zadatka koji mu je povjeren. 18.3. Zato arbitrano rjeavanje sporova? Razlozi su pravno-politike, filozofsko-ekonomske i pragmatine prirode: - partneri ele ostati u prijateljskim odnosima;

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    23 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    - sastav arbitrae, na iji izbor stranke imaju uticaj, strunost arbitra, diskrecija; - po pravilu jednostepeni postupak, manje formalna procedura i nii trokovi; - pravila postupka odreuju stranke ili arbitri na osnovu ovlatenja stranaka. U teoriji su prisutni i argumenti protiv arbitranog sudovanja: - opasnost od sudske neobjektivnosti; - ograniena mogunost pobijanja arbitranih odluka u postupku po vanrednim pravnim lijekovima; - mogunost da ekonomski jai partner nametne drugoj ugovornoj strani svoju arbitrau putem tipskih ugovora. U praksi je uoljiva tendencija porasta broja sporova koje stranke povjeravaju arbitraama. 18.4. Pravna priroda arbitrae Pravna priroda arbitrae je u teoriji sporna. Tumae je 2 suprotstavljene koncepcije:

    kontraktualna (civilistika), prema kojoj arbitraa u sutini nije sud, ve graanskopravni medij stranaka. Odluka arbitrae nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale preko arbitra, a ima znaaj poravnanja sui generis, kome pravni poredak priznaje dejstvo;

    jurisdikciona (publicistika), prema kojoj je arbitrana presuda u svemu izjednaena sa odlukom dravnog suda. Ova koncepcija je dosad bila dominirajua i u naem pravu.

    U teoriji postoji i tree, kompromisno shvatanje koje insistira na mjeovitoj, ugovorno-procesnoj prirodi arbitrae. 18.5. Vrste arbitraa Osnovna podjela arbitraa je na povremene (ad hoc) i institucionalne (stalne) arbitrae. Najznaajnije stalne arbitrae su: Evropski arbitrani sud u Strazburu, Arbitrani sud u Londonu, Arbitrani sud Meunarodne trgovake komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitrani sud pri Privrednoj komori BiH u Sarajevu. Po kriteriju pravnih izvora, arbitrae se dijele na formalne (ritualne) i neformalne (iritualne) arbitrae. Izvorite formalnih arbitraa je procesualno, dok se neformalne zasnivaju na civilistikoj koncepciji. Nepravne, kvazi arbitrae predstavljaju tijela kojima se stranke moraju obratiti radi rjeavanja odreenih sporova. To su tzv.obligatorne ili prisilne arbitrae. Drugi oblik nepravnih arbitraa su one koje rjeavaju pitanja o kojima se pred redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri, kao oblik posredovanja o ugovornim odredbama o ijem se sadraju stranke nisu mogle dogovoriti. Osim navedenog, bitno je razlikovati funkcije koje obavljaju arbitri i radnji koje vre tzv.arbitratori ili arbitri-strunjaci. Ovi strunjaci kao vjetaci ili procjenjitelji daju svoje miljenje o odreenom pitanju. To miljenje je obavezno, kako za arbitrani sud tako i za stranke. Od arbitrae je potrebno razlikovati instituciju mirovnog vijea, koje se moe definisati kao drutveni medij za posredovanje izmeu lica u sporu, koji nema funkciju suenja. Domae i arbitrae s elementom inostranosti. U teoriji ne postoje saglasna stanovita o opredjeljujuim faktorima na osnovu kojih se arbitraa kvalificira kao nacionalna ili sa elementom inostranosti, bez obzira da li su ti faktori subjektivni (stranke u sporu) ili kauzalni (svojstva predmeta spora). Najznaajnije meunarodne konvencije o arbitrai, koje izmeu ostalog tretiraju ovu problematiku su: Njujorka

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    24 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    konvencija o priznanju i izvrenju stranih arbitranih odluka iz 1958, Evropska konvencija o meunarodnoj trgovinskoj arbitrai iz 1961, te pravila UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law Arbitration Rules). 18.6. Pojam i modaliteti arbitranog sporazuma - compromissum Arbitrani sporazum je akt stranaka kojim one ugovaraju da presuivanje njihovog spora povjere arbitranom sudu, derogirajui pritom nadlenost redovnog suda. Arbitrani sporazum moe biti samostalan ili u formi kompromisorne klauzule u okviru glavnog ugovora. U teoriji postoje 2 gledita o odnosu kompromisorne klauzule prema glavnom ugovoru. Prema prvom, kompromisorna klauzula je akcesorni materijalnopravni sporazum i kao takva dijeli sudbinu glavnog ugovora. Drugo, savremenije shvatanje, ovu klauzulu cijeni autonomno, kao procesnopravni institut neovisan od glavnog ugovora. Problem postojanja i validnosti arbitranog sporazuma po pravilu se moe rjeavati u postupku pred redovnim sudom. 18.7. Nadlenost arbitranog suda Zasniva se na ugovoru stranaka. Posebno pitanje koji sporovi mogu biti predmet arbitranog sudovanja. Po odredbama Njujorke konvencije, svaki spor se moe iznijeti pred arbitrau, bez obzira na njegovu prirodu. Zato neki procesualisti zakljuuju da predmet arbitrae mogu biti svi sporovi, osim onih ije bi raspravljanje od strane arbitranog suda bilo u suprotnosti sa javnim interesom. Kompenenz-kompetenz problem u osnovi se svodi na pitanje da li je arbitrani sud nadlean da odluuje o vlastitoj nadlenosti za suenje u konkretnom sporu. Veina teoretiara je saglasna da arbitranom sudu treba priznati to pravo, uz mogunost naknadne dravne (sudske) kontrole. Osim toga, postoji dilema da li je arbitrani sud ovlaten da sudi o valjanosti arbitranog sporazuma, te o valjanosti glavnog (osnovnog) ugovora i posljedicama njegove eventualne nitavosti. U pogledu prva dva segmenta, odgovor je potvrdan, a kad su u pitanju pravne posljedice nitavosti, miljenje je da bi za takvo odluivanje arbitraa morala imati izriita ovlatenja. 18.8. Sastav i imenovanje arbitranog suda Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan (po pravilu 1 ili 3). Tako npr.odreuju pravila stalnog meunarodnog arbitranog suda u Beu, poznatija kao "Beka pravila" iz 1991.godine. Prema Arbitranim pravilima Evropskog arbitranog suda, ako sudi vijee od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a predsjedavajueg vijea stranke imenuju sporazumno. 18.9. Arbitrani postupak Kod ad hoc arbitraa postupak odreuju same stranke, a ako to ne uine, pravila odreuju arbitri. Kod institucionalnih arbitraa pravila postupka utvrena su pravilnikom. 18.10. Primjena materijalnog prava Evropska konvencija o meunarodnoj trgovinskoj arbitrai strankama daje slobodu da ugovore nacionalno pravo koje e sud primijeniti na njihov spor. Ako one to ne uine, arbitri e primijeniti pravo na koje upuuje koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom sluaju, vodei rauna o ugovornim odredbama i trgovakim obiajima.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    25 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    18.11. Suenje po pravinosti u arbitranom pravu - stranke mogu ugovoriti primjenu naela pravinosti (ex equo et bono). 18.12. Presuda arbitranog suda i poravnanje stranaka Presuda arbitranog suda prema strankama (ali ne i treim osobama) ima snagu pravosnane sudske presude (ukoliko ugovorom nije predviena mogunost pobijanja te presude pred arbitraom vieg stepena, to je rijetkost). Presuda arbitranog suda predstavlja izvrni naslov. Institucionalne arbitrae same stavljaju klauzulu pravosnanosti i izvrnosti svojih presuda, a na presude ad hoc arbitraa klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio nadlean da nije zakljuen arbitrani sporazum. Stranke mogu okonati spor i poravnanjem pred arbitranim sudom, koji ima svojstvo izvrne isprave. 18.13. Pobijanje arbitrane presude Mogue je ostvariti samo tubom za njeno ponitavanje, o emu odluuje sud koji bi bio nadlean da postupa u predmetnom sporu u sluaju da arbitrani sporazum nije zakljuen. S tim u vezi vae neka opeprihvaena pravila:

    arbitrana presuda se u principu ne moe preispitivati zbog nepravilno utvrenog injeninog stanja i pogrene primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;

    procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitrane presude najee su odreene izriito, ili pozivanjem na razloge za ponavljanje parninog postupka;

    nakon ponitenja arbitrane presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitranim sudom samo ako to nije u suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka ponitena.

    Smatra se da nakon ponitenja arbitrane presude arbitrani sporazum moe konvalidirati, ali samo ako se razlog ponitenja ne odnosi upravo na taj arbitrani sporazum. 19. PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI SUDOVA 19.1. Ope napomene Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su najvaniji legalitet, sudska nezavisnost, javnost raspravljanja, pravo na albu, jednakost graana pred sudom, pravo na upotrebu jezika, inkompatibilnost, sudska nepristrasnost i izuzee sudija. 19.2. Legalitet Sutina principa zakonitosti se sastoji u potinjavanju i vezanosti sudova u vrenju sudske funkcije za zakon. Princip da je sud vezan za zakon vai i za procesno i za materijalno pravo. Vezanost za zakon ne znai da je uloga suda mehanicistika. Naprotiv, ta uloga je stvaralaka jer je sudija taj koji utvruje sadrinu pravne norme putem tumaenja. 19.3. Sudska nezavisnost U vrenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i vezani samo za zakon. Nezavisnost je dvostruka: organizacijska i funkcionalna. Organizacijska neovisnost se ogleda u tome to su sudovi samostalni organi i nad njima ni jedan drugi organ nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast.

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    26 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    Funkcionalna nezavisnost ogleda se u primjeni apstraktnog pravnog pravila na konkretan sluaj. Iskljuivo pravo sudije je da na injenino stanje, koje utvruje primjenom naela slobodne ocjene dokaza, primijeni odgovarajuu pravnu normu. Smisao i sadraj te norme sudija utvruje putem vlastite interpretacije. Princip nezavisnosti se izraava ne samo u odnosu sudova prema drugim organima, ve i unutar samih sudova. Vii sud u postupku instancionog odluivanja imaju pravo da niim sudovima ukazuju na nedostatke u suenju, ali nii sud nije vezan za pravna shvatanja vieg suda izraena u tim primjedbama. Meutim, naelna pravna shvatanja i miljenja, mada nisu formalno obavezna za vie sudove, ipak imaju veliki znaaj za ujednaavanje sudske prakse. 19.4. Javnost raspravljanja Javnost kao metod rada sudova uzdignuta je na nivo ustavnog principa. Do iskljuenja javnosti moe doi samo u zakonom odreenim sluajevima. Javnou se osigurava nadzor nad radom sudova, kao i vrenje vaspitne funkcije sudova. 19.5. Pravo na albu Pravo na albu je ustavna kategorija iz oblasti osnovnih prava i sloboda ovjeka i graanina. alba se moe iskljuiti samo izuzetno i to samo zakonom, a pod uslovom da je zatita prava i zakonitosti obezbijeena na neki drugi nain. 19.6. Jednakost graana pred sudom - ustavni princip je da su svi graani jednaki pred zakonom. 19.7. Pravo na upotrebu jezika Ustav garantuje svakom da u postupku pred sudom koristi svoj jezik i da se u postupku sa injenicama upoznaje na svom jeziku. Dunost suda je da stranci obezbijedi usmeno prevoenje na njen jezik svega to se iznosi na roitu, kao i usmeno prevoenje sadraja isprava koje se na roitu koriste kao dokazi. Trokovi prevoenja padaju na teret sredstava suda. 19.8. Inkompatibilnost Sudija ne moe vriti slubu ili posao koji je nespojiv sa sudskom funkcijom, niti moe biti delegat u skuptini koja ga je izabrala. Njemu se zabranjuje da uporedo sa vrenjem sudske funkcije obavlja bilo koju drugu funkciju u dravnim organima, politikim ili drutvenim organizacijama, kojom bi mogao dovesti u pitanje svoj nezavisni poloaj sudije. 19.9. Sudska nepristrasnost i izuzee sudija Pojam i znaaj. Nepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno presuivanje i pravilno donoenje odluke. U teoriji ima shvatanja prema kojima je nepristrasnost vanija i od same sudske nezavisnosti. Pravo stranaka da im sudi nepristrasni sudija bie povrijeeno u situacijama u kojima se sudija sa jednom od stranaka nalazi u takvom odnosu koji objektivno dovodi u pitanje njegov poloaj nepristrasnog treeg. Postoje 2 vrste razloga za izuzee: po sili zakona (ex lege) i po ocjeni suda. Razlozi za izuzee po zakonu mogu se podijeliti na nekoliko grupa: 2. Situacije u kojima sudija uestvuje u sporu kao neposredno zainteresirana strana. Ti razlozi su:

    ako je sudija istovremeno i stranka, zakonski zastupnik ili punomonik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlatenika ili saobaveznika ili regresnog obaveznika;

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    27 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    5. Sudija se nalazi u nekom porodinom odnosu sa strankom u sporu. To su sluajevi: ako mu je stranka, zakonski zastupnik ili punomonik srodnik po krvi u pravoj liniji bez ogranienja,

    u pobonoj do 4.stepena, ili mu je brani drug ili srodnik po tazbini do 2.stepena, bez obzira da li je brak prestao ili ne;

    ako je sudija staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomonika; ako je sudija stalno ili privremeno zaposlen u pravnom licu koje je stranka u postupku. 8. Sudija u istom sporu uestvuje u nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili vjetak, ili je u istom predmetu

    uestvovao u donoenju odluke nieg suda (ako se radi o postupku po albi). Razlozi za izuzee po ocjeni suda. Osim razloga koji ex lege dovode do izuzea sudije, i svaka druga okolnost moe biti razlog za izuzee ako bi mogla dovesti u pitanje nepristrasnost sudije. Sudu je ostavljeno da u svakom konkretnom sluaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti dovode u pitanje nepristrasnost suda. Nepristrasnost kao procesna pretpostavka. Na razloge za izuzee po sili zakona sud pazi po slubenoj dunosti tokom cijelog postupka. im sudija sazna za postojanje nekog od tih razloga, duan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda koji e mu odrediti zamjenika. Ako se radi o izuzeu predsjednika suda, on e sebi odrediti zamjenika iz reda sudija istog suda, a ako to nije mogue, obavijestie vii sud. Vii sud u takvom sluaju odluuje da u postupku postupa neki drugi sud iste stvarne nadlenosti sa njegovog podruja. Ako sudija smatra da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, a nije razlog za izuzee ex lege, obavijestit e o tome predsjednika suda, koji e odluiti o izuzeu. Do donoenja rjeenja predsjednika suda, sudija moe preduzimati samo one radnje koje ne trpe odlaganje. Izuzee moe traiti i stranka, i to im sazna za postojanje razloga, a najkasnije do okonanja rasprave pred prvostepenim sudom. Ako rasprave nije bilo, onda do donoenja odluke. Zahtjev za izuzee vieg suda stranka moe staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a ako se pred viim sudom odrava rasprava, onda do okoanja glavne rasprave. Zahtjev za izuzee mora biti obrazloen. O zahtjevu za izuzee odluuje predsjednik suda. Ako se radi o izuzeu predsjednika suda, onda odluku donosi predsjednik neposredno vieg suda. O izuzeu predsjednika Vrhovnog suda FBiH odluuje opa sjednica tog suda. Protiv rjeenja o izuzeu nije doputena posebna alba (bez obzira da li je zahtjev za izuzee prihvaen ili odbijen). Ako je sudija koji je trebao biti izuzet ve donio odluku, ta se odluka moe pobijati zbog apsolutno bitne povrede parninog postupka i to kako redovnim, tako i vanrednim pravnim sredstvima. Odredbe o izuzeu primjenjuju se i na druge uesnike u postupku: zapisniara, prevodioca i vjetaka. 20. SASTAV SUDA Sastav prvostepenog suda. Prvostepeni sud po pravilu sudi u vijeu od trojice sudija, od kojih je jedan predsjednik vijea. Izuzetno, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi odreeni iznos, funkciju suda vri sudija pojedinac. Pomenuta vrijednost je u imovinskopravnim sporovima do 20.000KM, a u privredno-pravnim do 30.000KM. Stranke se mogu sporazumjeti da im sudija pojedinac sudi imovinskopravne i radnopravne sporove, bez obzira na vrijednost predmeta spora. Sastav drugostepenog suda. Drugostepeni sud kao albeni sud uvijek sudi u vijeu koje se sastoji od

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    28 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    trojice sudija. Sastav treestepenog suda. Kad odluuje o zahtjevu za zatitu zakonitosti koji je podnio kantonalni tuilac, kantonalni sud postupa u vijeu od 5 sudija. Ako ne moe osigurati vijee sastavljeno od 5 sudija, o zahtjevu odluuje isti kantonalni sud u sjednici svih sudija. Kad odluuje povodom vanrednih pravnih lijekova - revizije i zahtjeva za zatitu zakonitosti federalnog tuioca, Vrhovni sud FBiH uvijek postupa kao sud treeg stepena, u vijeu sastavljenom od 5 sudija. Povreda pravila o sastavu suda. Posljedice povrede zavise od toga da li je njome dovedeno u pitanje naelo zbornosti. Ako je u sporu odluku donijelo vijee, a trebalo je da odluuje sudija pojedinac, odluka se ne moe pobijati. U obrnutom sluaju, presuda od strane sudije pojedinca umjesto od strane vijea predstavlja apsolutno bitnu povredu parninog postupka, koja ini nitavom i presudu i postupak koji joj je prethodio. 21. OSTALI ORGANI OD ZNAAJA ZA PRAVOSUE Tuilatvo je samostalan dravni organ ija osnovna funkcija je gonjenje uinilaca krivinih i drugih kanjivih djela, te preduzimanje zakonom odreenih mjera za zatitu interesa drutvene zajednice i ulaganje pravnih sredstava radi zatite ustavnosti i zakonitosti. Najvei dio svoje funkcije javni tuilac ostvaruje u krivinom postupku. U graanskom postupku se uglavnom javlja u 3 uloge: kao stranka, kao tree lice i kada ulae vanredna pravna sredstva za zatitu ustavnosti i zakonitosti.

    Kao stranka u postupku javni tuilac se javlja u ogranienom broju sluajeva, kad je nekim posebnim zakonom ovlaten na podizanje tube (npr.ponitenje braka iz javnopravnih razloga).

    Kao tree lice u parnici javni tuilac se moe pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene prinudnih propisa.

    Najvanija uloga javnog tuioca u graanskom postupku je kod ulaganja zahtjeva za zatitu zakonitosti.

    Ombudsmen Federacije je institucija sa zadatkom da titi ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana prava i slobode. U parninom postupku se ombudsmen moe pojaviti u 2 uloge:

    4. Kao pokreta parninog postupka u sluajevima koje odreuje Ustav FBiH;

    5. Kao tree lice u parnici ombudsmen se moe umijeati u postupak koji je u toku, kad nae da za to ima osnova.

    Organ starateljstva se u parninom postupku moe pojaviti u ulozi stranke, zakonskog zastupnika, intervenijenta i punomonika. Organ starateljstva nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodini zakon (kao i javnom tuiocu) priznaje svojstvo stranke u sporovima za ponitaj braka. U svim situacijama u kojima neposredno preuzima vrenje starateljskog prava, organ starateljstva se pojavljuje u ulozi zakonskog zastupnika parnino nesposobne stranke. U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima dvostruku funkciju: da kontrolie roditelje kao zakonske zastupnike u vrenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno doprinosi to boljoj i

  • WWW.BH-PRAVNICI.COM

    29 WWW.BH-PRAVNICI.COM

    potpunijoj zatiti djece. U postupku za izdravanje djece organ starateljstva moe uestvovati u svojstvu intervenijenta u interesu djece. U ulozi intervenijenta organ starateljstva je najblii poloaju stranke: preduzima radnje u svoje ime, a u interesu djece. U ulozi punomonika organ starateljstva se moe pojaviti u postupku u kome stara i samohrana lica ostvaruju svoja prava prema srodnicima koji su duni da ih izdravaju. Ovlatenja organa starateljstva u svim navedenim ulogama vri radnik tog organa, kojeg posebnim rjeenjem odreuje sam organ starateljstva. Pravobranilatvo je organ drutveno-politike zajednice ija se osnovna funkcija sastoji u tome da preduzima zakonom odreene mjere i pravna sredstva radi pravne zatite imovinskih prava i interesa te DPZ i drugih pravnih lica u sluajevima odreenim zakonom. Pravobranilatvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih pravai interesa u parninom, izvrnom, krivinom i drugim postupcima pred sudovima. U graanskom postupku pravobranilac se pojavljuje u ulozi zastupnika stranke, i to po sili zakona ili po ovlatenju zainteresiranih stranaka. Po sili zakona pravobranilatvo zastupa DPZ i njene organe koji se finansiraju iz budeta i fondova koji imaju svojstvo drutveno-pravnog lica. Po ovlatenju stranke pravobranilatvo moe zastupati i druga pravna lica u domaim i inostranim pravnim poslovima. Pravobranilatvo se u tim sluajevima moe prihvatiti zastupanja ako ono nee uticati na blagovremeno i uspjeno izvravanje zadataka koji su pravobranilatvu odreeni zakonom. U zastupanju stranaka pravobranilatvo je ovlateno da preduzima sve radnje za koje je ovlatena i stranka, ukoliko u zakonu nije nita blie odreeno. to se tie pravne prirode zastupanja pravobranioca, ako se u postupku pojavljuje po ovlatenju, pravobranilac je u ulozi ugovornog punomonika. Pravobranioca kao zastupnika po sili zakona moemo smatrati zastupnikom sui generis, mada u ovom sluaju