graĐansko pravo i

of 374/374
www.pravokutnik.net GRAĐANSKO PRAVO – OPĆI DIO, OBVEZNO PRAVO Autor : Miroslav Objava : veljača, 2009 I. UVOD 1. Pojam građanskog prava Zadatak pravne znanosti jest da u suvremenim pravnim porecima definira građansko pravo kao samostalnu granu prava. No, kroz razvoj pravne misli u povijesti vidi se da se to pitanje uopće dugo vremena nije ni postavljalo. Građansko pravo je postojalo kao određena stvarnost koja je predstavljala ukupni pravni poredak neke države. Ali kad se ukazala potreba da se u tu golemu pravnu materiju razasutu bez određenog reda u pravnim izvorima uvede stanoviti red, tada se to pitanje postavilo gotovo samo od sebe. U pravnoj teoriji, međutim, ne postoji jedinstveni odgovor na to pitanje. U potrazi za definicijom građanskog prava hrvatska pravna teorija ograničava se isključivo na europski kontinentalni krug i europsku pravnu misao kao i na suvremenu stvarnost i novi vijek. Prvo sužavanje obujma nedefiniranog građanskog prava poistovjećenog sa ukupnim pravnim poretkom, dogodila se Ulpijanovom podjelom prava na javno i privatno. U javnom pravu su centar država i organizacija javne vlasti, a u privatnom pravu je to čovjek. Slična formulacija se nalazi i u novije vrijeme. Takve definicije su širokog obujma, ali i vrlo uskog sadržaja i bile su uobičajene i predstavljale su vladajuće shvaćanje. U teoriji su se koristili isti kriteriji za određivanje privatnog i građanskog prava pa je bilo prirodno da se oba pojma izjednače. No, kad je počeo proces raslojavanja sadržaja privatnog prava i kad su se u njegovim okvirima počele formirati nove pravne grane, građansko pravo više nije moglo označavati ukupnost privatnog prava. U takvoj situaciji je počelo probijati shvaćanje prema kojem bi građansko pravo bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedničko pravo primjenjivalo na sve one društvene odnose koji nisu uređeni drugim, posebnim pravilima. Suvremeni čovjek može svoje materijalne, a posredno i duhovne, potrebe zadovoljavati samo unutar postojećih društveno- gospodarskih odnosa koji se u današnjim društvima formiraju na osnovi masovne proizvodnje i tržišnog gospodarstva. Te odnose nadalje karakteriziraju individualizam, liberalizam, politička demokracija i kršćanski moral. U temelje društva ugrađuju se još i zaštita ljudskih prava 1

Post on 03-Mar-2015

4.287 views

Category:

Documents

5 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

www.pravokutnik.net

GRAANSKO PRAVO OPI DIO, OBVEZNO PRAVO Autor: Miroslav Objava: veljaa, 2009 I. UVOD 1. Pojam graanskog prava Zadatak pravne znanosti jest da u suvremenim pravnim porecima definira graansko pravo kao samostalnu granu prava. No, kroz razvoj pravne misli u povijesti vidi se da se to pitanje uope dugo vremena nije ni postavljalo. Graansko pravo je postojalo kao odreena stvarnost koja je predstavljala ukupni pravni poredak neke drave. Ali kad se ukazala potreba da se u tu golemu pravnu materiju razasutu bez odreenog reda u pravnim izvorima uvede stanoviti red, tada se to pitanje postavilo gotovo samo od sebe. U pravnoj teoriji, meutim, ne postoji jedinstveni odgovor na to pitanje. U potrazi za definicijom graanskog prava hrvatska pravna teorija ograniava se iskljuivo na europski kontinentalni krug i europsku pravnu misao kao i na suvremenu stvarnost i novi vijek. Prvo suavanje obujma nedefiniranog graanskog prava poistovjeenog sa ukupnim pravnim poretkom, dogodila se Ulpijanovom podjelom prava na javno i privatno. U javnom pravu su centar drava i organizacija javne vlasti, a u privatnom pravu je to ovjek. Slina formulacija se nalazi i u novije vrijeme. Takve definicije su irokog obujma, ali i vrlo uskog sadraja i bile su uobiajene i predstavljale su vladajue shvaanje. U teoriji su se koristili isti kriteriji za odreivanje privatnog i graanskog prava pa je bilo prirodno da se oba pojma izjednae. No, kad je poeo proces raslojavanja sadraja privatnog prava i kad su se u njegovim okvirima poele formirati nove pravne grane, graansko pravo vie nije moglo oznaavati ukupnost privatnog prava. U takvoj situaciji je poelo probijati shvaanje prema kojem bi graansko pravo bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedniko pravo primjenjivalo na sve one drutvene odnose koji nisu ureeni drugim, posebnim pravilima. Suvremeni ovjek moe svoje materijalne, a posredno i duhovne, potrebe zadovoljavati samo unutar postojeih drutveno-gospodarskih odnosa koji se u dananjim drutvima formiraju na osnovi masovne proizvodnje i trinog gospodarstva. Te odnose nadalje karakteriziraju individualizam, liberalizam, politika demokracija i kranski moral. U temelje drutva ugrauju se jo i zatita ljudskih prava i sloboda, individualno privatno vlasnitvo, sloboda ugovaranja i sloboda oporunog raspolaganja. Danas samo graansko pravo izgrauje svoje osnovne pravne institute na tim temeljima pa je stoga graansko pravo stoerno podruje privatnog prava. No, kad su pravila graanskog prava postala preopenita za neke privatnopravne odnose, izdvojilo se u posebnu granu privatnog prava, npr. trgovako pravo, ali kad su za neke drutvene odnose postala neodgovarajua, odvojili su se npr. obiteljsko i radno pravo. Suvremeni razvoj graanskopravnih sustava obiljeava istodobno i irenje njegova predmeta. Snaan razvoj zatite ljudskih prava i sloboda poslije Drugog svjetskog rata zahtijevao je da se u taj razvoj pored javnog prava (ustavnog i kaznenog) ukljui i graansko pravo. To je znailo da se tradicionalnom krugu imovinskih odnosa kojima se graansko pravo stoljeima iskljuivo bavilo, mora dodati onaj segment neimovinskih odnosa koji se tie zatite osoba i njihovih osobito neimovinskih dobara. U procesu raslojavanja (suavanja i irenja) predmeta ostala je na okupu ona grupa imovinskih odnosa i s njima usko povezan dio neimovinskih odnosa koje znanstvena sistematika oznauje kao stvarnopravne, obveznopravne i nasljednopravne te ih povezuje zajednikim nazivnikom graansko pravo. Stoga definicija graanskog prava glasi: Graansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila ureuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, inidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara. 2. Naziv

1

www.pravokutnik.net

Predmet znanstvene analize je graansko pravo, ali postoje jo i nazivi privatno i imovinsko pravo koji se danas vie ne mogu upotrebljavati kao sinonimi. Naziv graansko pravo je najstariji i potjee iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. Ipak, bilo bi znanstveno netono ako bi se iz kontinuiteta naziva izveo zakljuak i o kontinuitetu sadraja. Staro rimsko ius civile i moderno graansko pravo nisu pojmovi istog sadraja. Ius civile bio je naziv za ukupni pravni poredak koji je vaio u rimskoj dravi, a tim se pravom po strogom naelu personaliteta mogao sluiti iskljuivo rimski graanin (civis Romanus) Strancima (peregrinima) je to pravo bilo nedostupno. Za potrebe pravnog prometa sa strancima su se razvila u rimskom pravu nova pravna pravila koja su rimski pravnici nazivali ius gentium. To je bilo rimsko pravo osloboeno strogog formalizma pa su se njime sluili i rimski graani i to u meusobnim odnosima, a ne samo u pravnim odnosima sa stanovnicima rimskih provincija. Takva situacija traje do 212. g. kad je car Karakala podijelio rimsko graanstvo svim slobodnim podanicima rimske drave, stoga instituti iuris gentium postaju sastavnim dijelom iuris civilis. Nakon toga se ius gentium sadrajno poeo kretati prema prirodnom pravu, tj. poeo je obuhvaati institute koji se mogu podjednako nai kod svih naroda, a utemeljeni su na prirodnom razumu (naturalis ratio) Stoga ius gentium nije bilo nikakvo meunarodno pravo, odnosno pravo naroda kako bi na prvi pogled izgledalo iz njegova naziva. U hrvatskom pravnom nazivlju postoji za graansko pravo i sinonim civilno pravo pa se pravnike koji se bave njime naziva i civilistima. Ovdje se koristi naziv graansko pravo zbog toga to naziv graansko pravo pripada europskoj pravnoj tradiciji. Nadalje, teite naziva je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadraju samih pravnih odnosa, stoga jedino graansko pravo moe u svom nazivu obuhvatiti istovremeno odreeni krug imovinskih kao i neimovinskih odnosa te se upravo po tome nazivu razlikuje ta grupa odnosa od svih drugih koji se takoer nazivaju imovinskim ili neimovinskim. Naziv privatno pravo izravno je povezan s podjelom cijelog prava na javno (ius publicium) i privatno (ius privatum) Takvu diobu je za rimsko pravo izvrio Ulpijan ustvrdivi da je javno pravo ono koje se odnosi na poloaj drave, a privatno ono koje se tie koristi pojedinaca jer ima stvari od ope koristi i onih od pojedinane. Bilo je dosta osporavanja ovakve dvodiobe cijelog prava, ali njene pristalice jo uvijek nalaze opravdani razlog za ovakvu dvodiobu u teoriji interesa ili u tzv. subjekcionoj teoriji (odnos subordinacije i koordinacije) Predlau se i neki drugi suptilniji kriteriji diobe, npr. metoda ureivanja odnosa, vrsta sankcije, zatite i dr. Neovisno o primijenjenom kriteriju, graansko pravo je uvijek bilo svrstavano ne samo u privatno pravo, ve je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. No, nakon poetka raslojavanja privatnog prava ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo ope privatno ili ope graansko pravo, no takvi nazivi predstavljaju ostatke vremena u kojem su graansko i privatno pravo bili sinonimi. Naziv privatno pravo danas se dosljedno primjenjuje u sklopu meunarodnog privatnog prava. Danas u privatno pravo spadaju jo i trgovako pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i druga sa srodnim karakteristikama. Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadraj toga prava i narav odnosa koji ureuje pa se moe rei da je odreen ratione materiae. Nazivu se, s druge strane, osnovano prigovara da je preirok (jer su imovinska prava takoer trgovako, financijsko, carinsko i neka druga prava), a s druge strane da je preuzak jer ne obuhvaa zatitu ovjekove neimovinske sfere. Zbog toga se umjesto naziva imovinsko pravo koristi naziv graansko pravo. 3. Naela graanskog prava Drutveno-gospodarski odnosi koje ureuje graansko pravo imaju neke zajednike karakteristike koje se nazivaju naela. To znai da naela graanskog prava nisu izmiljena nego se njihov sadraj nalazi u materijalnim drutvenim odnosima koje ureuje graansko pravo. etiri naela su karakteristina za graansko pravo to znai da ih sva etiri zajedno nalazimo samo u graanskopravnom odnosu, a ta naela ujedno

2

www.pravokutnik.net

predstavljaju i kriterij prema kojem se graansko pravo moe odijeliti od ostalih pravnih grana. Naela graanskog prava su: naelo stranake dispozitivnosti, naelo stranake ravnopravnosti, imovinska sankcija i naelo prometnosti ili prenosivosti imovinskih subjektivnih prava. U znanosti se ukupnost naela graanskog prava naziva i metodom graanskopravnog ureivanja. Pod metodom se razumije otkrivanje onih oblika u kojima se izraava sadraj objektivno dane stvarnosti. a) naelo dispozitivnosti naziva se jo i naelom slobodne inicijative ili naelom autonomije. Naelo dispozitivnosti u graanskom pravu znai da graanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se ponajprije voljom pravnih subjekata. Ljudi stupaju u odreene graanskopravne odnose ponajprije da zadovolje svoje materijalne potrebe. O tome ljudi slobodno odluuju pa je jasno da se mora uvaavati njihova volja. To naelo je osnovna znaajka robnonovanih odnosa jer vlasnik robe moe svoju robu razmijeniti s kim hoe i kad hoe. Ono takoer izraava injenicu da osoba slobodno raspolae svojim osobnim neimovinskim dobrima. Naelo dispozitivnosti kao ope naelo graanskog prava dolazi do izraaja u svim njegovim dijelovima. Na podruju obveznog prava naelo dispozitivnosti izraava se kao sloboda ugovaranja (l. 2. ZOO odreuje slobodu ureivanja obveznih odnosa) Ona podrazumijeva da svaki sudionik u prometu, procjenjujui svoje interese i mogunosti, odlui hoe li ui u neki obvezni odnos ili ne, zatim slobodu izbora vrste ugovornog odnosa i slobodu utvrivanja sadraja i izbora oblika ugovornih odnosa. No, sloboda ureivanja obveznih odnosa nije neograniena, a osim tih posebnih ogranienja svaki pravni poredak utvruje ope granice slobode ugovaranja koje pravni subjekti ne smiju prekoraiti, a pritom se koriste razliite pravne kategorije kao barijere (npr. javni poredak, dobri obiaji, imperativni propisi, pravila morala) U hrvatskom obveznom pravu to su: Ustav, prisilni propisi i moral drutva (l. 2. ZOO) Kao primjer ogranienja slobode u zasnivanju obveznih odnosa mogu posluiti oni obvezni odnosi koji nastaju mimo volje pravnog subjekta (za njih se kae da nastaju po sili zakona) Pravilnije bi bilo rei da nastaju na temelju nekih injenica za koje zakon vee postanak graanskopravnog odnosa i bez obzira na volju pravnog subjekta (npr. odnos odgovornosti za tetu. Ako se razbije tui prozor, nastaje odgovornost za tetu, bez obzira na to je li poinitelj (tetnik) imao ili nije imao namjeru zasnovati graanskopravni odnos odgovornosti za tetu) No, i u onim sluajevima kad graanskopravni odnos nastaje mimo volje pravnog subjekta, naelo dispozitivnosti oituje se glede promjene i prestanka takvih odnosa. S druge strane, broj takvih odnosa u prometu je ve uglavnom odreen, ali oni u graanskom pravu ne prevladavaju. Naprotiv, broj graanskopravnih odnosa koji nastaju slobodnom inicijativom pravnih subjekata nije odreen. Jedina granica koju subjekti ne mogu prijei jest mogunost i dopustivost sadraja definirana prisilnim propisima. U stvarnom pravu djelovanje naela dispozitivnosti oituje se u slobodnom koritenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima (npr. pravo vlasnitva) U nasljednom pravu, naelo dispozitivnosti izraava se u slobodi oporunog raspolaganja. Nema sumnje da je naelo dispozitivnosti bitna karakteristika graanskog prava i graanskopravnih odnosa. b) ravnopravnost subjekata poloaj stranaka u graanskopravnom odnosu je koordiniran to znai da u graanskom pravu nema podreivanja jedne strane drugoj. Nema subordinacije koja karakterizira upravno pravo. Naelo ravnopravnosti subjekata usko je povezano sa naelom dispozitivnosti. Budui da graanskopravni odnos nastaje voljom stranaka, logino je da te volje budu meusobno ravnopravne. Budui da su ljudi u zadovoljavanju svojih materijalnih potreba nuno upueni jedni na druge, upravo zbog toga i stupaju u graanskopravne odnose, stoga graanskopravni odnos nije odnos vlasti. Njihov meusobni poloaj je nuno ravnopravan, koordiniran. Ovo naelo je izrijekom odreeno l. 3. ZOO (Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su) Ovo naelo nije vrijedilo u starom rimskom pravu. Onaj koji je potraivao neto od drugoga bio je u jaoj poziciji jer je njemu po rimskom pravu bila osigurana vlast nad osobom od koje je neto potraivao. Vjerovnik nije imao samo zahtjev prema duniku, nego je imao i vlast nad osobom dunika. Uostalom, i sam

3

www.pravokutnik.net

naziv obligatio (od ligare=vezati) upozorava da se dunik izvorno nalazio podvrgnut vjerovnikovoj vlasti, shvaajui vlast kao fiziku vezanost. c) imovinska sankcija sankcija je tetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne dri zapovijedi ili zabrane izraene u pravnoj normi. Sankcija znai tetnu posljedicu koja stie onoga koji ne ispuni obvezu to ju je na sebe preuzeo stupajui u graanskopravni odnos. Pobjedom naela ravnopravnosti subjekata nuno je dolo do priznanja iskljuivo imovinske sankcije za neispunjenje dune obveze. Sankcije su u graanskom pravu bile najprije osobne. Dunik koji nije platio dug najprije je postajao vjerovnikov rob, a kasnije je morao ii u duniki zatvor. Danas se vjerovnik moe namiriti jedino iz dunikove imovine, a nema nikakve vlasti nad osobom dunika. Primjer imovinske sankcije: naruimo taksi da nas odveze na kolodvor u 12 sati jer iz nekih vanih razloga moramo otputovati vlakom u 12 30. Ako voza taksija ili jako zakasni ili uope ne doe, oigledno je da nije ispunio svoju obvezu, ali ga mi zbog toga ne moemo strpati u zatvor. No, ako smo zbog njegove krivnje pretrpjeli tetu, moemo ga tuiti za naknadu tete, a on e biti osuen platiti odreeni iznos novca kao ekvivalent za nastalu tetu. Ako nema novca, zaplijenit e mu se njegove stvari koje e se sudski prodati da bi se namirila trabina. Ovim primjerom se pokazuje da je u graanskom pravu sankcija imovinska, a ne osobna. d) prometnost prava ovdje treba imati na umu da se tu ne radi o prometu graanskog prava u objektivnom smislu nego promet subjektivnih graanskih prava. Subjektivno graansko pravo je ovlatenje koje za sudionika konkretnog graanskopravnog odnosa nastaje u okviru tog odnosa ureenog graanskim pravom u objektivnom smislu (npr. pravni odnos kupoprodaje ureen je pravnim pravilima objektivnog graanskog prava, a u nekom konkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlaten traiti od prodavatelja izruenje stvari, a to ovlatenje naziva se subjektivno pravo. Kupac moe dobrovoljnim sporazumom s nekom treom osobom prenijeti to svoje pravo na treu osobu (A je prodao televizor B-u. B moe svoje pravo da od A trai televizor prenijeti na C) Jedino na podruju graanskog prava postoji mogunost prometa subjektivnih imovinskih prava, ali postoje i subjektivna imovinska prava koja su neprometna jer se takva prava ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jedne osobe na drugu (npr. pravo osobne slunosti, prava osobnosti (pravo na ivot, ast, ugled) U teoriji se takva prava nazivaju strogo osobnim graanskim pravima. No, golema veina subjektivnih graanskih prava ima prometni karakter. Prometnost subjektivnih graanskih prava posljedica je razmjene robe putem trita. Kolanje stvari u prometu odraava se kao prijenos prava. Ako netko preuzme obvezu da na drugoga prenese neko pravo, ali to ipak ne uini, moe pravnim sredstvima biti na to prisiljen. Ali budui da se u naelu ne moe prenijeti pravo, a da se stvarno ne prenese i stvar kao objekt toga prava, to sam prijenos prava omoguuje kolanje stvari u prometu. Obiteljsko pravo je neprometno (npr. otac ne moe svoje roditeljsko pravo prenijeti na drugu osobu) Ni u upravnom pravu ne postoji promet prava. Tu postoji sustav delegacije, tj. prijenos nadlenosti s jednog upravnog tijela na drugo. Ipak, prijenos nadlenosti ne obavlja se u oblasti prometa prava. 4. Sustav graanskog prava Pojedini odnosi koje ureuje graansko pravo imaju svoje posebne karakteristike, a prema njima drutveni odnosi koje ureuje graansko pravo mogu se svrstati u nekoliko zasebnih skupina. Te skupine zajedno daju sustav graanskog prava. Poznata su dva modela u izgradnji sustava graanskog prava institucijski i pandektni. Institucijski sustav potjee iz rimskog prava iz razdoblja u kojemu je ius civile bio naziv za cjelokupni pravni poredak. Zato Gaj u svojim Institucijama kae da se cjelokupno pravo kojim se koristimo odnosi na: 1. personae (osobe), 2. res (imovina) i 3. actiones (tube) Kad se taj trodijelni sustav primijenio na graansko pravo kao dio privatnog prava, pokazao se potpuno neodgovarajuim to se jasno vidi iz sistematike prvih graanskih zakonika u kojima je primijenjen (austrijski OGZ iz 1811. i francuski Code civil iz 1804) OGZ

4

www.pravokutnik.net

je sistematiziran tako da prvi dio obuhvaa pravo osoba (osobno i obiteljsko pravo), drugi dio govori o pravu na stvari (stvarno, nasljedno i obvezno pravo), a trei o ustanovljenjima zajednikim glede prava osoba i prava na stvari (o utvrivanju, preinaci i ukinuu prava i obveza kao i zastari i dosjelosti) Code civil u prvom dijelu govori o osobi (osobno i obiteljsko pravo), drugi dio govori o stvari i oblicima vlasnitva, a trei o nainima stjecanja vlasnitva (nasljedno pravo, obvezno pravo i hipoteka) Pandektni sustav graanskog prava razvijen je u njemakoj pravnoj teoriji i primijenjen je u njemakom Graanskom zakoniku iz 1896. (stupio na snagu 01.01. 1900.), a sastoji se od pet dijelova: 1. opi dio, 2. obvezno pravo, 3. stvarno pravo, 4. obiteljsko pravo i 5. nasljedno pravo. Pandektni sustav ne polazi od ukupnog pravnog poretka, nego od onog dijela privatnog prava koje se naziva graanskim pravom i zato se u suvremenoj znanosti graanskog prava prednost daje pandektnom sustavu (ponekad uz odreena odstupanja i modifikacije) Tako se u sustavima graanskog prava u bivim socijalistikim zemljama obino izostavljalo obiteljsko pravo, a u nekima od njih dodavalo npr. autorsko i pronalazako pravo (Graanski kodeks RSFSR iz 1964.) Prednosti pandektnog sustava su u izotrenijim kriterijima grupiranja materije te u izdvajanju onoga to je svim dijelovima graanskog prava zajedniko, tj. opi dio. Tako je ostvarena vea racionalnost u normiranju jer se eliminiraju neizbjena ponavljanja, a istodobno naglaava jedinstvenost i cjelovitost sustava. Kod nas je prihvaen pandektni sustav pa se nae graansko pravo sastoji od opeg dijela graanskog prava, stvarnog prava, obveznog prava i nasljednog prava. Opi dio graanskog prava sadri skup pravila i naela koja su zajednika svim dijelovima graanskog prava. To je teoretski dio graanskog prava u kojem se obrauju osnovni pojmovi cjelokupnog graanskog prava. Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureuju odnosi meu pravnim subjektima s obzirom na stvari. Ova pravna pravila ureuju drutvene odnose u koje pravni subjekti stupaju povodom stvari. Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureuju oni drutveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlatena od druge strane (dunika) zahtijevati neku inidbu, a ona je duna tu inidbu ispuniti. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za sluaj smrti jedne osobe (ostavitelja) ureuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike) 5. Odnos graanskog prava prema drugim granama prava a) graansko pravo trgovako pravo graansko i trgovako pravo u biti ureuju istu vrstu odnosa, a samo graansko pravo se prema trgovakom pravu odnosi kao ope prema posebnom. Nije sporno da je trgovako pravo nastalo iz graanskog, odnosno privatnog prava. Masovna proizvodnja, siguran i brz protok robe i novca zahtijevali su prilagodbu i uposebljenje pa i kreiranje novih instituta graanskog prava. Pravnotehniki se to izvodi u dvije varijante: jedna (dualistika) sastoji se u potpunom odvajanju trgovakog od graanskog prava (npr. Njemaka, Francuska, eka) Druga (monistika) zadrava jedinstvenost graanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova s odreenim odstupanjima za trgovce i trgovake poslove (npr. Italija i vicarska) Monistiko rjeenje prihvaa i ZOO koje u l. 14. st. 1. prema kojoj se na trgovake ugovore primjenjuju odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora, osim ako za trgovake ugovore nije izrijekom drukije odreeno. Npr. kod ugovora o zajmu zajmoprimac se moe obvezati da uz glavnicu duguje i kamate iako one nisu ugovorene. Osobitosti trgovakog prava su jo krai rokovi, neformalnost poslova (osim kod vrijednosnih papira), naglaena potreba povjerenja, opi uvjeti poslovanja, adhezijski i tipski ugovori, vanost trgovakih obiaja (uzanci) za promet robom i izrazita tendencija ujednaavanja pravila na meunarodnom planu. b) graansko pravo obiteljsko pravo u nekim sustavima graanskog prava (institucijskim i pandektnim) obuhvaeno je i obiteljsko pravo. U drugima je obiteljsko pravo izdvojeno u samostalnu pravnu granu. U prilog prvog rjeenja istiu se slinosti, a u prilog drugog razlike izmeu ta dva prava. Usporeuju se pravna narav odnosa i metode njihova ureivanja. Slinost glede odnosa uistinu i postoji (imovinski odnosi u braku i obitelji, tj. brana steevina i posebna imovina, uzdravanje) Narav ostalih odnosa koji ine glavninu onih koje ureuje

5

www.pravokutnik.net

obiteljsko pravo posve je razliita od imovinskih i naglaeno su osobne naravi s dominantnim ciljem zadovoljavanja afektivnih potreba ovjeka. Imovinski su odnosi funkcionalno podreeni osobnim odnosima jer u osnovi slue ostvarenju osobnih prava i interesa u obiteljskopravnom odnosu. Metodoloka slinost temelji se na naelu dispozitivnosti, odnosno dobrovoljnosti zasnivanja imovinskih i obiteljskopravnih odnosa te na naelu ravnopravnosti subjekata u obje vrste odnosa. Razliku u metodi ine neprometnost obiteljskih subjektivnih prava i odsutnost imovinske sankcije u obiteljskom pravu. c) graansko pravo radno pravo prije osamostaljenja u zasebnu pravnu granu, to je praksa posvuda u svijetu, radno pravo je bilo sastavni dio graanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa bio je ugovor o slubi (locatio conductio operarum) U suvremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zatitnog karaktera (propisi o zatiti na radu, socijalnom osiguranju i sl.) No ima i onih koji su imovinskopravne naravi (npr. propisi kojima se ureuje odgovornost za tetu koju radnik uini organizaciji ili treima, odnosno koju pretrpi na radu ili u vezi s radom) Isto tako, zasnivanje radnog odnosa koji ini osnovni predmet radnog prava ima ugovorni karakter. d) graansko pravo upravno pravo na razini metode ureivanja odnosa postoje znatne razlike izmeu graanskog i upravnog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije meu stranama, u upravnom pravu vrijedi naelo subordinacije, umjesto naela prometnosti vrijedi naelo neprometnosti i delegacije nadlenosti, a umjesto imovinske preteito osobna sankcija. U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, a u graanskom dispozitivne uz iznimke na obje strane. Glede odnosa koje ureuju te dvije grane prava ne postoji pouzdan kriterij kojim bi se moglo izvriti nedvojbeno razgranienje bez ostatka. Upravno pravo takoer ureuje neke o imovinskih odnosa. Ponekad je to ureivanje relativno samostalno i cjelovito (pravni reim dobara u opoj uporabi, eksproprijacija, uzurpacija, rekvizicija, odgovornost drave za odreene vrste teta i dr.) Drugi sluaj je kad upravno pravo samo djelomino ureuje imovinske odnose. To su u biti presizanja upravnog prava u podruje graanskog prava, a sastoji se obino u razliitim ogranienjima (npr. ogranienje slobode ugovaranja propisivanjem cijena ili propisivanjem obvezatnog sklapanja ugovora, ograniavanje prometa odreenim vrstama stvari i sl.) Opseg zadiranja u sferu graanskog prava razmjeran je stupnju i opsegu dravne intervencije u tokove gospodarskog ivota. e) graansko pravo meunarodno privatno pravo iako meunarodno privatno pravo takoer ureuje imovinske odnose, razgranienje prema graanskom pravu ne ini osobite tekoe. Meunarodno privatno pravo ureuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi s tzv. meunarodnim obiljejem. Graansko pravo jedne drave ureuje samo unutarnje ili tuzemne imovinske odnose, tj. one koji se po svojim elementima (subjekti, objekti, nastanak, prestanak) nalaze u granicama njegova vaenja. S meunarodnim obiljejem su oni imovinski odnosi kod kojih pojedini elementi upuuju na mogunosti primjene nekog stranog prava (npr. ugovor o prodaji sklope domai i strani dravljanin na teritoriju tree drave. Ovdje dolaze u obzir graanska prava triju drava pa se postavlja pitanje koje e od njih biti primijenjeno) To rjeava meunarodno privatno pravo primjenom tzv. kolizijskih pravila. Naziv meunarodno nije to pravo dobilo zbog toga to je doista meunarodno, nego zato to ureuje privatnopravne odnose s meunarodnim obiljejima. Ono je unutarnje pravo drave. II. IZVORI GRAANSKOG PRAVA 1. Pojam i vrste pravnih izvora Graansko pravo kao dio cjelokupnog pravnog poretka predstavlja prvenstveno skup pravnih pravila. Informacije o pravnim pravilima uope nalazimo u pravnim izvorima. U znanosti o pravnim izvorima postavlja se u prvom redu pitanje odreivanje pojma samog naziva izvor ili vrelo prava. Pri pokuaju definiranja tog

6

www.pravokutnik.net

pojma pokazalo se da je taj pojam mnogoznaan. Definicija pojma izvora prava ovisi o gleditu s kojega se sam pojam promatra. Ako se kod pravnih izvora postavlja teite na onu materijalnu drutvenu snagu koja daje sadraj pravnom pravilu, koja ga stvara i koja mu je temelj opstanka, govori se o unutarnjim ili materijalnim pravnim izvorima ili vrelima prava. U tom smislu, takvi izvori prava nisu predmet izuavanja graanskog prava. No, ako se kod prouavanja pravnih izvora teite postavlja na oblik u kojemu se pojavljuju pravna pravila, na nain na koji se odreeni sadraj pravno izraava, tada se govori o izvanjskim ili formalnim pravnim izvorima ili vrelima prava. Kada se u svakodnevnoj tekuoj praksi govori o pravnim izvorima uvijek se misli na one u formalnom smislu. Stoga se za svakodnevni govor moe upotrijebiti definicija pravnih izvora u formalnom smislu po kojoj su izvori prava razliiti oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila. Sami oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila su vrlo brojni. Brojnost izvora izazvala je pojavu njihove klasifikacije ime se omoguuje i lake snalaenje u golemoj materiji. Budui da znanost o pravnim izvorima spada i djelokrug teorije drave i prava te ustavnog prava, u graanskom pravu se obrauju samo tangencijalno. Za potrebe graanskog prava izvori prava se dijele na dravne i drutvene izvore prava. Za dravni izvor prava karakteristino je da je formalni tvorac prava zakonodavac , a osnovni oblik u kojem se javlja pravno pravilo iz tog izvora je zakon (zakonodavstvo je izvor prava) Obvezujuu snagu norma tu formalno crpi iz dravne vlasti, a stvaratelj norme nije istodobno i njezin adresat (norma je heteronomna) Za drutveni izvor prava (tzv. autonomno pravo) karakteristini su samoureivanje meusobnih odnosa. lanovima drutva, lanovima uih i irih asocijacija u vlastitom je interesu ureivanje meusobnih odnosa. Sve te razliite odnose drava esto uope ne moe ureivati. Zbog toga su kod autonomnog prava u naelu oni koji stvaraju normu istodobno i njezini adresati (norma je autonomna) Predmet izuavanja graanskog prava su samo najvaniji izvori graanskog prava: propisi, pravni obiaji, sudska praksa i pravna znanost. 2. Propisi Propis sadri napisano pravno pravilo. Meu propisima postoji rang koji odreuje meusobni odnos propisa, a rangiranje propisa osobito je vano u sluaju sadrajnog sukoba dvaju propisa. Temeljna je odredba Ustava da zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom. Od propisa se navode: a) Ustav kao izvori graanskog prava ustavi u pravilu sadre relativno mali broj odredaba, ali one za graansko pravo imaju prvorazredno znaenje. Ustavom se odreuju osnove pravnog, politikog i gospodarskog sustava odreene drutvene zajednice. Ustav Republike Hrvatske kao izvor graanskog prava sadri temeljnu odredbu o nepovredivosti vlasnitva koja je i jedna od najviih ustavnih vrednota i temelj njegova tumaenja. Jami se pravo vlasnitva i pravo nasljeivanja, ali se odreuje i da vlasnitvo obvezuje njegove nositelje i korisnike na doprinoenje opem dobru. Jame se poduzetnika i trina sloboda, a zabranjuje zloporaba monopola. Poduzetnika sloboda i pravo vlasnitva mogu se iznimno zakonom ograniiti radi zatite interesa i sigurnosti drave, prirode, ljudskog okolia i zdravlja ljudi. Nezakonito lieni slobode i osueni imaju pravo na odtetu i ispriku. Ustavne odredbe se razrauju u odgovarajuim zakonima i ine temelj pojedinih graanskopravnih instituta. b) zakon pod zakonom se razumije akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisan nain, a sadri apstraktno, ope pravno pravilo. Zakon je najei i najuobiajeniji pravni izvor. Ipak, pogreeno je poistovjetiti propis sa zakonom, a pravnu normu sa lankom ili paragrafom. Svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon (propis moe biti i uredba koji je podzakonski akt) Kod nas graansko pravo nije kodificirano. Mi nemamo graanski zakonik koji bi sadravao sva ili najvei dio pravila graanskog prava. Bez obzira na odreene mane kodifikacije (okamenjivanje pravne norme i oteana prilagodba promjenama u drutveno-gospodarskom sustavu), kodifikacija je zbog svojih prednosti (cjelovitost i racionalnost ureenja)

7

www.pravokutnik.net

ideal koji se nastoji dostignuti. Tenja za kodifikacijom u stanovitoj mjeri je ostvarena kodifikacijom pojedinih dijelova graanskog prava. Tako su pravila obveznog prava sadrana u Zakonu o obveznim odnosima iz 2005., pravila stvarnog prava u Zakonu o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine, a pravila nasljednog prava u Zakonu o nasljeivanju iz 2003. godine. Ipak, ovi propisi ne pokrivaju cjelokupnu materiju graanskog prava, stoga postoji jo itav niz razliitih zakona koji sadre odreeni broj pravila graanskog prava (zakoni o stambenim odnosima, umama, vodama, zatiti okolia i sl.) c) propisi stare Jugoslavije izmeu stare i nove Jugoslavije nije bilo unutarnjeg pravnog kontinuiteta (Karaorevieva Jugoslavija je bila kapitalistika drava, dok je Titova bila izgraivana kao socijalistika drava) stoga ni pravni odraz razliitih drutvenih stvarnosti nije mogao biti jednak. Meutim, budui da su u novoj Jugoslaviji postojali neki drutveni odnosi koji su postojali i u staroj (posebno niz imovinskih odnosa zasnovanih na graanskom vlasnitvu) bilo je potrebno prekid pravnog kontinuiteta izmeu stare i nove Jugoslavije potvrditi i zakonskim putem. To je uinjeno Zakonom o nevanosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV. 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije. Tim su zakonom brisani svi okupatorski propisi i proglaeni nepostojeim. Propisi koji su vrijedili do 06. IV. 1941. izgubili su svoju pravnu snagu i nisu se mogli primijeniti kao pozitivni propisi. Ipak, l. 4. navedenog Zakona otvorio je mogunost da se primijene i ta pravna pravila, ali samo: ako odreena materija nije bila ureena propisima SFRJ, ako takva pravila nisu bila u suprotnosti s Ustavom SFRJ i ustavima socijalistikih republika i ako takva pravna pravila nisu bila u suprotnosti s naelima socijalistikog pravnog poretka SFRJ. Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima i Zakona o osnovnim vlasnikopravnim odnosima iz 1991. bila je doputena primjena odredaba OGZ-a i drugih propisa koji su bili na snazi na dan 06. IV. 1941., ali glede tono odreenih pravnih instituta i pod uvjetom da su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Svako pravno pravilo ima dva osnovna elementa: a) sadrajni dio i b) normativni dio. U sadrajnom dijelu nalazi se sadraj niza konkretnih odnosa izraen pomou pojmova, a u normativnom dijelu nalazi se zapovijed ili zabrana koja se odnosi na taj sadraj. Preuzimajui stare propise ne preuzima se njihov normativni, ve iskljuivo sadrajni dio. Nakon donoenja zakona koji su upuivali na odreene stare propise, donesen je Zakon o nainu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine. Prema njemu pravni se propisi (zakoni, uredbe, naredbe, pravilnici i sl.) koji su bili na snazi na dan 06. travnja 1941. godine, mogu primjenjivati u Republici Hrvatskoj kao pravna pravila na odnose koji nisu ureeni vaeim propisima, ako su u skladu sa posebnim propisima, do stupanja na snagu tog zakona (31. prosinca 1991.) primjenjivana u Republici Hrvatskoj te ako su u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Kada se govori o primjeni starih pravnih pravila, treba imati na umu da je u staroj Jugoslaviji postojalo 6 pravnih podruja, stoga stara Jugoslavija nije bila jedinstveno pravno podruje. 1. Hrvatske i Slavonija gdje je vrijedio stari OGZ iz 1811. godine, a koji je u Hrvatskoj uveden 1852. 2. Slovenija i Dalmacija u nekadanjim austrijskim pokrajinama vrijedio je tzv. novelirani OGZ (tj. stari OGZ sa izmjenama iz 1914., 1915. i 1916. godine) 3. Srbija i Makedonija tu je vaio Srpski graanski zakonik iz 1844. godine koji je u biti bio skraeni prijevod OGZ-a. 4. Bosna i Hercegovina tu je vailo tursko (Medela) i obiajno pravo. Od aneksije 1878. godine poeo se primjenjivati i OGZ. 5. Crna Gora Baltazar Bogii, hrvatski pravnik, izradio je Opti imovinski zakonik za Crnu Goru (OIZ), a vrijedio je od 1888., s dopunama od 1898. godine. 6. Vojvodina i Meimurje ovo su bila podruja u kojima nije bilo pisanog zakonskog prava. Slino kao i u Engleskoj, tu je vrijedio sustav sudskih presuda. Stoga su odluke Vrhovnog suda vrijedile kao izvor prava i imale su karakter presedana.

8

www.pravokutnik.net

d) retroaktivnost propisa u svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Ustav Republike Hrvatske propisuje da samo pojedine odredbe zakona mogu imati retroaktivno djelovanje, dok uredbe na temelju zakonske ovlasti uope ne mogu djelovati retroaktivno. Zabrana retroaktivnosti vai za zakonodavca relativno jer moe odrediti da pojedine odredbe zakona imaju povratno djelovanje, a po prirodi stvari povratno djelovanje imaju svi interpretativni propisi. Nasuprot tome, za suca je zabrana retroaktivnosti apsolutna. On ne moe po vlastitoj odluci primijeniti propis unatrag. U pravnoj znanosti su stvorene dvije teorije koje pokuavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa. Prema teoriji steenih prava, propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time vrijeali steena prava pravnih subjekata. No zbog sporne prirode ove teorije, Roubier je postavio novu tzv. modernu teoriju prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvaaju pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su takve situacije ve proizvele. Npr. ako je raniji propis odreivao da se poslovna sposobnost stjee s navrenom 18. godinom ivota, a kasniji podie tu granicu na 21. godinu, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 godina ostajali prema klasinoj teoriji (steenih prava) i dalje poslovno sposobni, a prema modernoj teoriji bi izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navrenju 18. godine bili valjani. 3. Pravni obiaji Pravni su obiaji pravila ponaanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u drutvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrenog shvaanja, a zakonski ima je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter. U pravnom obiaju kao izvoru prava moraju biti utjelovljena dva elementa: a) materijalni koji pokazuje da drutvena praksa koja se izraava kao vrenje ili nevrenje odreenih radnji ili postupaka jest dovoljno gusta, stalna i jednolina i b) psiholoki koji se naziva opinio iuris sive necessitatis, tj. uvjerenje da se radi o opeobvezatnom pravnom pravilu ponaanja. Iz toga slijede dvije osnove karakteristike pravnih obiaja. U prvom redu pravni obiaji su subordinirani zakonskom pravu jer vae samo onda ako ih zakon prizna. Druga njihova karakteristika je njihova supsidijarnost, to znai da dolaze u obzir samo onda ako odreeni odnos nije propisom u cijelosti pravno ureen, a pravilo koje sadri nije protivno naelima na kojima se temelji itav pravni poredak odreene zajednice. Pravni obiaji su izvori naeg graanskog prava. Prema odredbi st. 4. l. 12. ZOO obiaji se, meu sudionicima obveznih odnosa kojio nisu trgovci odnosno mjeovitim sudionicima (trgovac netrgovac), primjenjuju kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana. Obiaj se moe primijeniti i u sluaju da za neki obvezni odnos ne postoji propis. U svakoj pravno ureenoj dravi, postoji pravilo da sud mora rijeiti svaki sluaj koji stranke pred njega iznesu, a pritom se ne pita postoji li ili ne postoji za takav sluaj propis. Sud bez obzira na to mora donijeti presudu, jer ne smije odbiti tubeni zahtjev navodei kao razlog da o tome ne postoji propis. Stoga, ako u nekom konkretnom sluaju koji sud mora presuditi ne postoji pravno pravilo u pozitivnim propisima, niti postoji pravno pravilo iz propisa stare Jugoslavije, sud e se obavijestiti ne postoji li moda u narodu obiaj po kojemu bi se mogao rijeiti konkretni sluaj. No, nije dovoljno da sud samo ustanovi da doista postoji obiaj. Potrebno je da ispita i sadraj tog obiaja. Ako se pokae da je pravilo koje se izgradilo putem obiaja po svojem sadraju suprotno naelima pravnog poretka, sud takav obiaj ne smije primijeniti (subordiniranost obiaja zakonskom pravu) Zakonsko pravo ne moe priznati obiaj koji je po svojem sadraju suprotan naelima na kojima se to zakonsko pravo temelji (primjer naknade vijenca) U obveznim odnosima meu trgovcima primjenjuju se, kao dopunski izvor obveznog prava tzv. trgovaki obiaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzancama i nastaju kao plod ponavljanja i ujednaavanja poslovne prakse sudionika u prometu pa na osnovi tako ustaljenog obiaja trgovci oekuju jedan od drugoga da e postupati u skladu s njim. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se opim

9

www.pravokutnik.net

uzancama, a ako se primjenjuju na promet samo pojedine vrste robe ili usluga, posebnim uzancama. Prema l. 12. ZOO trgovaki se obiaju primjenjuju na obvezne odnose meu trgovcima u dva sluaja. Prvi je kad su njihovu primjenu izrijekom ugovorili, a drugi, kad ih redovito primjenjuju, a nisu izrijekom ili preutno iskljuili njihovu primjenu (npr. ugovorom su drukije ugovorili) U odnosu na ZOO iz 1978. jo su dvije novine. Jedna je u tome da se pored trgovakih obiaja, na obvezne odnose meu trgovcima primjenjuje praksa koju su meusobno razvili u svom poslovnom odnosu. Druga je u odredbi st. 3. l. 12. ZOO prema kojoj se trgovaki obiaji i praksa koju su trgovci meusobno razvili, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu. Prema ZOO iz 1978. je bilo obrnuto, dispozitivni propis je bio ispred trgovakog obiaja. Trgovaki obiaji, kao i ostali obiaji, ne smiju biti protivni Ustavu Republike Hrvatske, kogentnim propisima i moralu drutva. Ope uzance za promet robom iz 1954. godine nee se primjenjivati na obvezne odnose meu trgovcima koji nastanu nakon stupanja na snagu ZOO 2006. osim ako bi njihova primjena odnosno primjena pojedinih uzanci, bila izrijekom ugovorena. 4. Sudska praksa Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donoenje vie suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje opeobvezatna pravna norma. Sudska praksa nije izravan, nego neizravan izvor prava. Rjeavajui konkretan sluaj, sudac se ne moe pozvati niti na koju svoju raniju presudu, niti pak na presudu vieg suda kao na neki propis. Sudska odluka kod nas nema karakter presedana. Sudski presedan kao izvor prava znai takvu sudsku odluku koja je podignuta na rang opeg pravila i proglaena kao obrazac za rjeavanje slinih sluajeva. Kod nas odluka vieg suda djeluje na nii sud samo snagom svoje uvjerljivosti. Razumije se da sudac koji je uvjeren da je vii sud donio ispravnu presudu nee u konkretnom slinom sluaju donositi drukiju presudu. Zato zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednaavanje sudske prakse. Iako te zbirke nemaju karakter zakona njihovo objavljivanje je dragocjen izvor saznanja o pravu i njegovoj primjeni. Stoga moemo rei da je poznavanje prava tek onda potpuno kad se upoznamo s njegovom primjenom na pojedinim injeninim stanjima, a to je mogue jedino uvidom u sudske odluke. Sudska odluka djeluje kao izvor prava za same stranke za koje je u konkretnom sluaju i donesena. 5. Pravna znanost Znanstvena djela u kojima se teorijski obrauju pravni problemi imaju veliko znaenje za razvoj pravne znanosti. Izravno utjeu na struno i znanstveno uzdizanje pravnikog kadra, ali nemaju snagu izravnog pravnog izvora. Pravna znanost djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti, ali se sudac ne moe u konkretnom sluaju pozvati na neko znanstveno djelo kao zakon. Zato je pravna znanost danas samo neizravan izvor prava. III. GRAANSKOPRAVNI ODNOS 1. Pojam graanskopravnog odnosa Graanskopravni odnos je onaj drutveni odnos koji je ureen pravnim pravilima graanskog prava. Drutveni odnosi koje ureuje graansko pravo su oni u koje ljudi i njihove udruge (pravni subjekti) ulaze povodom stvari, inidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara. 2. Postanak graanskopravnog odnosa

10

www.pravokutnik.net

Graanskopravni odnos javlja se u prvom redu kao faktiki, materijalni drutveni odnos. No, prije nego to odreeni materijalni drutveni odnos uope nastane, potrebno je da se u drutvenom ivotu dogode neke injenice, a za takve injenice se vee sam postanak materijalnog drutvenog odnosa (npr. potrebno je prvo razbiti tui prozor pa da se uslijed te injenice zasnuje odnos odgovornosti za tetu) Materijalni drutveni odnos postaje graanskopravnim odnosom tek kada ga graansko pravo prizna i uredi. Pretvaranjem odreenih drutvenih odnosa u graanskopravne prua se mogunost da se prava i obveze koje imaju subjekti u takvim odnosima, ako zatreba, i prisilno ostvare pomou prava. Isto tako, valja naglasiti da prisilno ostvarenje graanskih prava i obveza nije u pravilu ureeno pravilima graanskog prava nego pravilima graanskog sudskog postupka. Graansko pravo daje samo pretpostavke za prisilno ostvarenje prava i obveza koje imaju subjekti u odreenim graanskopravnim odnosima. Pretvaranjem tih faktikih drutveno-gospodarskih odnosa u graanskopravne omoguuje se privredno kretanje. Za ureivanje i ostvarivanje drutveno-gospodarskih odnosa slui graansko pravo. Izmeu drutveno-gospodarskih odnosa s jedne strane i graanskog prava s druge strane postoji tijesna uzajamna veza i uzajamno djelovanje. Drutveni odnosi graanskom pravu daju sadraj, a graansko pravo tim odnosima daje pravnu karakteristiku. To znai da se drutveno-gospodarski odnosi posredstvom pravne norme pretvaraju u graanskopravne im se dogode neke injenice koje izazivaju nastanak drutvenih odnosa odreenog sadraja. Graansko pravo pretvara odreene drutvene odnose u graanskopravne zbog injenica na kojima se ti odnosi zasnivaju i zbog sadraja kojim su ti odnosi ispunjeni. 3. Pravne injenice Drutveno-gospodarski odnosi nastaju, mijenjaju se i prestaju onda kada se u stvarnom ivotu dogode odreene injenice. Budui da graansko pravo, koje slui kao regulativ odreenih odnosa, mora respektirati stvarno stanje odnosa, moe graanskopravni odnos nastati, promijeniti se ili prestati kada se dogode odreene injenice, a takve injenice se nazivaju pravnim injenicama. Stoga, injenice za koje pravo vee postanaka, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava nazivaju se pravnim injenicama. Iako se pravne injenice mogu podijeliti prema razliitim kriterijima, najvanija podjela je s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju u nastanku samog graanskopravnog odnosa. 4. Vrste pravnih injenica s obzirom na postanak S obzirom na postanak, pravne injenice obino se u teoriji dijele u dvije osnovne vrste: a) prirodni dogaaji i b) ljudske radnje a) prirodni dogaaji oni postaju pravnim injenicama kad pravo na njih vee pravne uinke (npr. roenje, smrt, protek vremena i dr.) Prirodni dogaaji za koje pravo vee pravne uinke nazivaju se i pravnim dogaajima. b) ljudske radnje to su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni uinci. Ljudske radnje se dijele na doputene i nedoputene. Doputene ljudske radnje nazivaju se i pravne radnje ili pravna djelovanja, a meu njima najvaniji su pravni poslovi. Pravni posao je stranako oitovanje volje usmjereno na postizanje doputenih pravnih uinaka, a takvi pravni uinci su postanak, promjena ili prestanak graanskopravnog odnosa. Nedoputene ili protupravne ljudske radnje zovu se delikti. U graanskom pravu nazivaju se graanskim deliktima za razliku od kaznenih. Delikt je protupravna radnja uz koju pravila graanskog prava i mimo volje tetnika veu postanak odnosa odgovornosti za tetu. 5. Vrste pravnih injenica s obzirom na funkciju

11

www.pravokutnik.net

Za postanak, promjenu ili prestanak graanskopravnog odnosa u pravilu je potrebno vie injenica. Skup svih injenica koje su potrebne za nastanak nekog graanskopravnog odnosa naziva se injenino stanje. Ipak, sve injenice nemaju jednaku funkciju pa se zato s obzirom na funkciju pravne injenice obino razvrstavaju u nekoliko grupa. Pravne injenice mogu se javljati kao pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija. Npr. da bi nastao nasljednopravni odnos potrebno je ispunjenje vie injenica: 1. smrt ostavitelja (ivu osobu ne moemo naslijediti) 2. postojanje imovine (ako je nema, nema se to naslijediti) 3. ivi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja 4. sposobnost nasljednika da naslijede 5. oporuka u korist odreenog nasljednika ili nasljednik (ako nema oporuke) mora biti ostaviteljev krvni srodnik, brani drug ili posvojenik. a) pretpostavka pretpostavkom se naziva samo ona pravna injenica koja je kao injenica doista nastala u stvarnom ivotu. Stoga, ako je netko doista umro, tada je ta pravna injenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Iz navedenog slijedi da je pretpostavka pravna injenica koja je doista kao injenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao odreeni graanskopravni odnos. Dok se u obinom govoru izraz pretpostavka upotrebljava onda kad nismo sigurni je li se neto dogodilo ili nije, u graanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom razumijemo injenicu za koju smo sigurni da se dogodila i ije postojanje moemo uvijek dokazati. Funkcija pretpostavke je da povezuje graanskopravni odnos sa stvarnim drutveno-gospodarskim odnosom u nerazluivo dijalektiko jedinstvo. b) pravna osnova ovdje se miljenja razilaze i upitno je je li ona uope vrsta pravne injenice. Prema jednom shvaanju sve pretpostavke nemaju podjednako znaenje i potpuno istu funkciju kod nastanka samog odnosa. Analiza pokazuje da istodobno sa samim graanskopravnim odnosom nastaju u tom odnosu i odreena prava za subjekte izmeu kojih je odnos nastao. Ta prava koja subjekti dobivaju unutar graanskopravnog odnosa nazivaju se subjektivna graanska prava. U svakom je graanskopravnom odnosu bar jedan subjekt nositelj subjektivnog prava. Ako se pitamo otkuda nastaju ta subjektivna prava, vidi se da ona postoje unutar graanskopravnog odnosa, ali su i nerazdruivo povezana uvijek s jednom od pretpostavki, tj. izlaze iz jedne pretpostavke. Da bi se ta pretpostavka za koju je povezano i iz koje nastaje subjektivno graansko pravo razlikovala od svih ostalih pretpostavki koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom. Bez nje nema nastanka graanskopravnog odnosa jer se upravo uz nju vee postanak subjektivnog prava. U tom smislu je pravna osnova bitna pretpostavka, dok su ostale samo potrebne. Prema tom gleditu, pravna osnova bi bila ona bitna pretpostavka za koju se vee postanak, promjena ili prestanak subjektivnih graanskih prava. Pravna osnova je ona sredinja injenica oko koje se grupiraju sve ostale potrebne pravne injenice, a zato ona i daje i odreuje karakter samog graanskopravnog odnosa. Pravna osnova uvijek prethodi pravnom odnosu pa pravni subjekt kad dokazuje svoje subjektivno pravo, mora uvijek dokazati i postojanje pravne osnove kao injenice iz koje izvodi to svoje subjektivno graansko pravo (pravna osnova je karakteristina po tome to se njezino postojanje mora uvijek dokazati) Iz primjera iz nasljednog prava, pravna osnova bi bila injenica iz koje odreeni nasljednik izvodi svoje pravo da naslijedi konkretnog ostavitelja (oporuka ako postoji ili injenica da je ostaviteljev brani drug, krvni srodnik ili usvojenik, tj. zakonsko nasljedno pravo) esto se brka pojam pravnog izvora i pravne osnove. To su dva razliita pojma i po sadraju i po znaenju i po funkciji. Pravni izvor je oblik u kojem se javlja pravno pravilo, a pravna osnova je injenica iz koje nastaje subjektivno pravo. Prema drugom gleditu, pravna osnova je pravno pravilo ili pravna norma koja sadri ovlatenje, dunost, odgovornost ili zabranu odreenog ponaanja. Iz prethodnog primjera, pravna osnova oporunog nasljeivanja bila bi zakonska odredba na temelju koje se priznaje i doputa oporuno nasljeivanje. Pravna osnova npr. odgovornosti za tetu bila bi odredba iz ZOO kojom se nalae dunost naknade tete onome tko je drugom

12

www.pravokutnik.net

nanese. Prema tom gleditu, ukupnost pretpostavaka potrebnih za nastanak graanskopravnih odnosa te subjektivnih prava i obveza, ne iscrpljuje se injeninim stanjem. Osim injenica obuhvaenih injeninim stanjem, potrebna je kao pravna pretpostavka i pravna norma kojom se ureuje odreeni graanskopravni odnos. U odnosu prema ostalim pretpostavkama, pravna norma je vremenski i logiki primarna. Prije i bez pravne norme ne mogu biti poznate injenice koje se trae kao pretpostavke za nastanak nekog graanskopravnog odnosa, niti mogu imati pravno relevantno znaenje. Dispozicijom pravne norme daje se pravnim subjektima ovlatenje, nalae dunost i odgovornost ili se izrie zabrana odreenog ponaanja, ako i kada nastanu hipotezom predviene injenice. Subjektivno pravo i dunost odreenog ponaanja nalaze svoje pravno uporite ili normativnu odnosno pravnu osnovu (temelj) u pravnoj normi, konkretnije u dispoziciji odreene pravne norme. No, da bi nastao konkretni graanskopravni odnos s pravima i obvezama za odreene subjekte, nije dovoljna pravna osnova, nego je potrebno da se ostvare i sve injenice koje se pravnom normom trae kao pretpostavke. U uzronom kompleksu nastanka jednog graanskopravnog odnosa uvijek se nalaze pravna i injenina osnova. Utvrivanje postajanja konkretnog subjektivnog graanskog prava i pravne obveze podrazumijeva obvezatno dokazivanje njihove pravne i injenine osnove. Bit ovog gledita je u tome to pravna osnova za razliku od prethodnog gledita nije dio injeninog stanja pa prema tome ni vrsta pravne injenice. Ona se ne moe poistovjetiti s pravnim izvorom, zakonom, ustavom ili nekim drugim izvorom, budui da je pravna osnova uvijek odreena, konkretna pojedinana pravna norma. Pravne injenice ulaze i injenino stanje i prema tom gleditu nije mogue logiki braniti razlikovanje izmeu bitnih i potrebnih meu njima, tim vie to, u sluaju da samo jedna od njih nedostaje, pravni odnos ne moe nastati, promijeniti se ili prestati. Prema tom gleditu u krug posebnih vrsta pravnih injenica ulazile bi samo pretpostavka, predmnjeva i fikcija. c) predmnjeva ili presumpcija kad bi se sve pravne injenice koje su potrebne za nastanak graanskopravnog odnosa morale pojaviti kao pretpostavke (tj. kao injenice koje su se za sigurno dogodile) tada vrlo esto ne bi ni mogao nastati graanskopravni odnos. U graanskom pravu se za svaki pravni odnos tono odreene pravne injenice koje su potrebne da bi taj odnos nastao, ali nigdje nije reeno da se sve te injenice moraju pojaviti kao pretpostavke. Iako se u veini sluajeva sve potrebne pravne injenice javljaju kao pretpostavke, dogaa se i da graanskopravni odnos ne bi mogao nastati jer za neke od potrebnih pravnih injenica nije jo sigurno da su doista nastale, tj. nisu se ostvarile kao pretpostavke. Graansko pravo smatra da nije potrebno ekati otklanjanje te nesigurnosti jer pravo poznaje i pravne injenice koje se nazivaju predmnjevama ili presumpcijama. To omoguava nastanak graanskopravnog odnosa iako za sve potrebne injenice jo nije sigurno jesu li se doista dogodile. Predmnjeva ili presumpcija je takva pravna injenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokae suprotno. Takva pravna injenica se naziva jo i pravna predmnjeva (praesumptio iuris) Ipak, ne moe se svaka pravna injenica tretirati kao presumpcija, nego samo ona za koju propis to odredi i time se sprjeava samovoljno stvaranje presumpcija. Izraz pravna presumpcija postavljao se u pandektarnom pravu kao suprotnost tzv. faktinoj presumpciji (praesumptio facti) gdje je sudac slobodnim logikim zakljuivanjem iz jedne opepoznate (notorne) ili dokazane injenice izvodio zakljuak da je istinita i neka druga injenica. Iz primjera iz nasljednog prava vidi se da je meu pravnim injenicama koje dovode to oporunog nasljeivanja potrebna i smrt ostavitelja. No, dogaa se da ne moemo sa sigurnou utvrditi smrt ostavitelja jer je npr. nestao. Stoga pravo ovdje uskae ustanovom proglaenja nestalih za umrle. Proglasivi u odreenom postupku ostavitelja umrlim, nasljednik ili nasljednici dobivaju na temelju oporuke ostaviteljevu imovinu. Umjesto pretpostavke, pravo je pomoglo ostvarenju oporunog nasljeivanja pomou presumpcije. Ako bi se dokazalo protivno, ostavitelj dobiva ponovno svoju imovinu jer se ne moe otvoriti nasljeivanje ako je ostavitelj doista iv. Kod pravne ili tzv. oborive predmnjeve treba istaknuti da se nikad ne dokazuje ono to se predmnijeva nego uvijek ono to je predmnjevi suprotno. U propisima je pod izrazom smatra se u pravilu rije o predmnjevi. No, osim pravne predmnjeve (praesumptio iuris) koja se uvijek moe oboriti protudokazom, u pravu je poznata i tzv.

13

www.pravokutnik.net

neoboriva predmnjeva koja se naziva jo i pravna predmnjeva i o pravu (praesumptio iuris et de iure) Neoboriva predmnjeva znai da se po propisu smatra neka injenica dokazanom, a protudokaz uope nije doputen. Tipina takva presumpcija je poznavanje stanja u zemljinim knjigama jer se smatra da je svakome stanje u zemljinim knjigama poznato makar odreena osoba nikad nije bila u gruntovnici (naelo publiciteta zemljinih knjiga) Kod praesumptio iuris et de iure nije mogu protudokaz jer uvijek kad se treba dokazati postojanje nekog subjektivnog prava, uvijek se dokazuju samo injenice iz kojih se to pravo izvodi. Kod praesumptio iuris et de iure ne radi se samo o tome da se neka injenica uzima kao dokazana, nego se uzima kao dokazano i samo pravo koje se iz te injenice izvodi. Zbog toga u takvim tono odreenim sluajevima pravo ne doputa izvoenje protudokaza. Vrlo esto se mijeaju izrazi i pojmovi predmnjeva i pretpostavka to je pogreno. Iako su i pretpostavke i predmnjeve pravne injenice, izmeu njih je bitna razlika. Pretpostavka mora postojati, a za predmnjevu se smatra da postoji. d) fikcija za nastanak i ostvarenje pravnih odnosa pravo se ne slui samo sustavom pretpostavki i presumpcija nego vrlo esto mora uzeti u pomo i tzv. fikcije. Fikcija je pravna injenica za koju se zna da se uope nije dogodila ili da se nikad nee ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki graanskopravni odnos (npr. fikcija poznavanja objavljenih pravnih propisa ili fikcija nasciturusa u nasljednom pravu po kojem zaeto, ali jo neroeno dijete moe naslijediti oca koji je umro prije nego se dijete rodilo. ZOO kae da se uzima da je zaeto dijete roeno, kadgod se radi o njegovim probicima pod uvjetom da se rodi ivo) I za fikciju vrijedi da se ne moe fingirati svaka pravna injenica, nego samo ona za koju propis to dopusti, a u propisu se fikcija u pravilu oznaava rijeima uzima se Postojanje fikcija pokazuje da graansko pravo nije ropski odraz stvarnosti jer to pravo moe uzeti da neto postoji kao pravna injenica iako u stvarnom ivotu te injenice uope nema.

IV. SUBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA 1. Pojam pravnog subjekta Nema pravnog odnosa izmeu ljudi i stvari ve samo izmeu ljudi. Izmeu ovjeka i stvari moe postojati samo faktiki odnos. Putem pojma pravnog subjekta, graansko pravo je izrazilo injenicu da u graanskopravnom odnosu samo ljudi se mogu pojaviti kao sudionici. Pravni subjekt se definira kao nositelj prava i obveza. Za pravni subjekt vrlo se esto u pravu koristi izraz osoba, stoga se izraz pravni subjekt i osoba upotrebljavaju kao sinonimi. Za pravni subjekt je s gledita graanskog prava karakteristino da se on pojavljuje kao sudionik u graanskopravnim odnosima. Ipak, u suvremenim graanskopravnim odnosima ne pojavljuje se samo ovjekpojedinac, nego se pojavljuju i razne drutvene tvorevine odnosno udruge (organizacije) Zbog toga se pojavila potreba da se i neke drutvene tvorevine pretvore u pravne subjekte. U prvom redu kao pravni subjekt, tj. kao nositelj prava i obveza se moe pojaviti ljudsko bie, iv ovjek i tada govorimo o fizikoj ili naravnoj osobi. Ako se kao pravni subjekt pojavljuje drutvena tvorevina, tada se govori o pravnoj osobi. Stoga pravni subjekt moe biti: a) fizika ili naravna osoba i b) pravna osoba. Da bi se pravni subjekt mogao ukljuiti u graanskopravne odnose i biti njihov sudionik potrebno je da ima dva osnovna svojstva: pravnu i poslovnu sposobnost. 2. Pravna sposobnost

14

www.pravokutnik.net

Pravna sposobnost je svojstvo biti nositeljem prava i obveza. Prema odredbi l. 17. st. 1. ZOO svaka fizika i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza. Pravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta i on ne moe postojati bez pravne sposobnosti. Ako bi fizikoj osobi oduzela pravna sposobnost, takav ovjek bi s pravnog gledita postao stvar (u prolosti rob) Iz povijesnog iskustva vidimo da pravna sposobnost nije neko priroeno ovjekovo svojstvo jer to svojstvo priznaje pravni poredak koji je nastao kao pravna nadgradnja nad gospodarskom osnovom koja po svom karakteru trai da se sudionicima drutvenih i gospodarskih odnosa prizna pravni subjektivitet. Priznavanje jednake pravne sposobnosti svakom ovjeku izraz je demokratskih shvaanja u drutvu, ako na pravnu sposobnost gledamo kao na politiko, a ne samo pravno pitanje. Ako bi se pravnoj osobi oduzela pravna sposobnost, tada bi pravna osoba prestala postojati. Zato npr. administrativni akt kojim se zabranjuje neka organizacija graanskopravno znai oduzimanje pravne sposobnosti toj organizaciji. 3. Poslovna sposobnost Drugo svojstvo koje ima pravni subjekt je poslovna sposobnost. Poslovna sposobnost je svojstvo da se svojim vlastitim aktivitetom (vlastitim oitovanjima volje) stjeu prava i obveze. ZOO slino definira poslovnu sposobnost i kae da svaka poslovno sposobna osoba moe vlastitim oitovanjima stvarati pravne uinke. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali svaki pravni subjekt ne mora imati i poslovnu sposobnost, niti jednak stupanj poslovne sposobnosti. Pravna i poslovna sposobnost su svojstva, a ne prava i dunosti, a sama razlika izmeu svojstva i prava jest da se osoba moe odrei svojih subjektivnih prava, ali se ne moe sama odrei svojih svojstava. Fizikoj osobi danas se uope ne moe oduzeti pravna sposobnost, nego samo poslovna i zbog zakonom odreenih razloga (institut lienja poslovne sposobnosti) 4. Deliktna sposobnost Osim pravne i poslovne, pravni subjekti imaju jo jedno svojstvo deliktnu sposobnost ili uraunljivost, ubrojivost. Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelanja. Kod poslovne sposobnosti se trai tzv. pravno relevantna volja pravnog subjekta, a kod deliktne sposobnosti se trai odreeni stupanj svijesti (mogunost samoopredjeljenja) Stoga i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne (npr. i alkoholiar kad je trijezan moe biti svjestan da ne smije razbijati tue prozore) Izrazom pravno relevantna volja se oznaava volja koju pravo uvaava, tj. u onom trenutku kada ju je pravni subjekt oitovao, pravo za to oitovanje volje vee odreene pravne posljedice, odnosno pravne uinke. Kod fizike osobe potpuna poslovna sposobnost nastupa s navrenom 18. godinom, a deliktna sposobnost s navrenom 14. godinom ivota. Maloljetnik koji je navrio 14. godina potpuno je deliktno sposoban ako je duevno zdrav to se predmnijeva. Maloljetnik od navrene 7. do navrene 14. godine nije deliktno sposoban, ali e iznimno biti ako se dokae da je pri poinjenju graanskog delikta bio sposoban za rasuivanje. To je mogue jer je njegova deliktna nesposobnost prema ZOO samo oboriva predmnjeva pa je doputeno dokazivati suprotno. A. Fizika ili naravna osoba 1. Pojam fizike osobe iv ovjek kao subjekt prava naziva se fizikom ili naravnom (prirodnom) osobom. 2. Postanak fizike osobe

15

www.pravokutnik.net

Fizika osoba postaje roenjem. To znai da dijete im se rodi, dobiva pravnu sposobnost, tj. postaje nositelj prava i dunosti. Dovoljno je da dijete pokazuje znakove ivota, a ne mora biti sposobno za ivot, no porod mora biti zavren. Po naem pravu se predmnjeva da je dijete roeno ivo, a tko tvrdi protivno, mora to i dokazati. Pitanje je li dijete roeno ivot ili mrtvo ima u pravu veliko znaenje. Ako je dijete bilo roeno ivo i odmah iza toga umrlo, ono je ipak bilo jedan trenutak pravni subjekt to je dovoljno da izazove znaajne posljedice, npr. u nasljednom pravu. Da bi se zaetom, ali neroenom djetetu sauvala neka prava koristi se fikcija (nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur) Pritom se mora paziti na sljedee: 1. da fikcija mora ii u korist nasciturusa i 2. da se dijete doista mora roditi ivo. Ako doe do pobaaja ili se dijete rodi mrtvo, tada ne nastaje novi pravni subjekt, a to znai da samim time otpadaju i sve pravne posljedice fikcije. 3. Prestanak fizike osobe Fizika osoba prestaje smru i time se gubi pravna sposobnost. Zbog mogunosti presaivanja ljudskog tijela postavilo se pitanje prestaje li fizika osoba ve klinikom ili istom biolokom smru. U tu svrhu su doneseni propisi prema kojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presaivanja ako je na osnovi medicinskih kriterija i na propisani nain sa sigurnou utvren prestanak rada mozga i srca. 4. Proglaenje umrlim esto se ne zna je li neka osoba iva ili mrtva. Budui da njezine pravne odnose treba rijeiti, pravo se u takvim sluajevima slui presumpcijom smrti (institut proglaenja nestale osobe umrlom) Stoga se proglaenjem nestale osobe umrlom samo predmnijeva i prestanak pravne sposobnosti fizike osobe. Od proglaenja nestale osobe umrlom treba razlikovati postupak za dokazivanje smrti. U tom sluaju se sigurno zna da je neka osoba mrtva, ali se ne zna kad je tono umrla. Ustanovljenje dana smrti vano je za nasljedno pravo i zato da bi se u matinim knjigama mogla ubiljeiti smrt. Ponekad e biti iznimno teko utvrditi tono vrijeme smrti. Kad je npr. vie osoba umrlo u istoj prometnoj nesrei trebalo bi utvrditi jesu li sve umrle u istom trenutku ili razliitim trenucima. ZOO je za takvu situaciju postavio predmnjevu: u dvojbi koja je od vie osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge. Pretpostavke i postupak proglaenja umrlim i dokazivanja smrti ureeni su posebnim zakonskim propisima. 5. Poslovna sposobnost fizike osobe Osnovna funkcija pravne sposobnosti je u tome da se pomou nje subjekti mogu ukljuiti u prometno zbivanje. Nasuprot, poslovna sposobnost ima osnovnu funkciju u zatiti pravnih subjekata jer se oitovanja volje pravnih subjekata ne mogu uvaiti kod svih fizikih osoba u jednakoj mjeri. Pravo vodi rauna o razlici koja postoji meu ljudima s obzirom na fizioloki trenutak kao to je dob. Voljne dispozicije djeteta ne mogu se tretirati jednako kao one odraslog ovjeka te time u pravu i jednako uvaavati. Stoga se javlja potreba da se kod nekih fizikih osoba oitovanje volje usmjereno na stjecanje prava i obveza prizna potpuno, da se kod drugih uinak takvog oitovanja ogranii, odnosno da se kod treih oitovanje volje uope pravno ne prizna. To se postie i izraava gradacijom, stupnjevanjem poslovne sposobnosti fizikih osoba. Tim institutom pravo titi svoje subjekte. Unutar poslovne sposobnosti postoje tri stupnja: puna poslovna sposobnost, ograniena poslovna sposobnost i poslovna nesposobnost.

16

www.pravokutnik.net

a) puna ili potpuna poslovna sposobnost stjee se punoljetnou, stoga punoljetna osoba moe sama sklapati pravne poslove. Prilikom sklapanja pravnih poslova moe se posluiti ugovornim zastupnikom (npr. odvjetnikom) Punu poslovnu sposobnost moe stei i maloljetnik ako sklopi brak uz dozvolu suda ili ako postane roditeljem ako je stariji od 16 godina i ako je mentalno zreo. O tome odluuje sud u izvanparninom postupku na prijedlog maloljetnika, a po pribavljenom miljenju CSS-a i sasluanja roditelja maloljetnika. b) ograniena i djelomina poslovna sposobnost osobe s ogranienom poslovnom sposobnou u pravilu mogu same sklapati pravne poslove, ali takvi poslovi vae onda kad ih odobri zakonski zastupnik kojeg ima osoba s ogranienom poslovnom sposobnou. Pravni posao koji sklapa osoba ograniene poslovne sposobnosti naziva se epavi pravni posao (negotium claudicans) Posao epa dok zakonski zastupnik ne da odobrenje. Osoba koja nema punu poslovnu sposobnost moe prema ZOO vlastitim oitovanjima volje stvarati samo one uinke koji su odreeni zakonom (prema OBZ-u) Prema njemu ogranieno su poslovno sposobne samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomino liene poslovne sposobnosti. Odlukom o djelominom lienju poslovne sposobnosti sud odreuje krug poslova koje takva osoba nije sposobna samostalno poduzimati (npr. raspolagati imovinom ili plaom i sl.) Za valjanost pravnih poslova potrebno je odobrenje skrbnika. Poslove koji nisu izrijekom navedeni u odluci o djelominom lienju poslovne sposobnosti, tj. ije sklapanje nije zabranjeno sudskom odlukom, osoba moe samostalno poduzimati. OBZ isto navodi da maloljetnik koji se zaposli (s navrenih 15 godina i uz suglasnost roditelj) ima djelominu poslovnu sposobnost jer on samostalno upravlja imovinom koju stekne radom, ali mora pridonositi za svoje uzdravanje. c) potpuna poslovna nesposobnost ove osobe ne mogu uope sklapati pravne poslove, a za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici. Prema OBZ-u potpuno su poslovne nesposobni maloljetnici do navrenih 18 godina ivota (osim ako sklopi brak ili postane roditeljem) i punoljetne osobe koje su iz zakonom odreenih razloga, potpuno liene poslovne sposobnosti. Razlozi za potpuno ili djelomino lienje poslovne sposobnosti su duevna bolest, mentalno oteenje, ovisnost o opojnim sredstvima, senilnost (demencija) i sl. pod uvjetom da uslijed njih osoba nije u stanju brinuti se o vlastitim pravima i interesima, odnosno ako ugroava prava i interese drugih osoba. B Pravna ili juristika osoba 1. Pojam pravne osobe Pravna osoba (juristika, moralna) je drutvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Priznavanje pravne sposobnosti pojedinim drutvenim tvorevinama javilo se kao posljedica odreenih zahtjeva to ih je postavio gospodarski i socijalni ivot. Kad jedno drutvo ue u fazu robnonovane privrede, vrlo brzo se pokazuje da u drutvu treba ostvariti takve svrhe i postii takve ciljeve za koje ovjek pojedinac jednostavno nije sposoban jer prelaze fiziku i imovinsku snagu pojedinca. Isto tako, za postizanje nekih ciljeva esto je potrebno takvo vremensko razdoblje koje znatno prelazi prosjean vijek ljudskog ivota. Pravo uvaava injenicu da je za postizanje odreenih drutvenih ciljeva potrebno ujedinjavanje fizikih i gospodarskih snaga u okvirima odreenih drutvenih tvorevina, tj. odreenih socijalnih organizacija. Stoga se takvim organizacijama priznaje pravna sposobnost da bi im se omoguilo ukljuivanje u graanskopravne odnose. 2. Pravna narav pravne osobe a) povijesni korijeni pravne konstrukcije pravne osobe korijeni pravne konstrukcije pravne osobnosti juristike osobe nalaze se u srednjovjekovnim pravnim shvaanjima koja dijelom poniru u rimsko i kanonsko, a

17

www.pravokutnik.net

dijelom u germanska i druga obiajna prava europskog kontinenta. Kasnije je na tim temeljima pandektna i civilistika doktrina od Heisea i Savignya satkala pravnu osobnost pravne osobe. Za pandektiste je ishodina toka i model pravnog subjektiviteta bio ovjek to je za izgradnju pravne osobe kao pravnog subjekta imalo dalekosene posljedice. U duhu rimskog prava reafirmiran je rimski individualistiki koncept da samo ovjek pojedinac moe biti pravni subjekt, persona jer je samo on nositelj slobodne volje. Pandektisti jo nisu uili da je supstrat pravnog subjektiviteta kod ovjeka zapravo ivo ljudsko tijelo. Oni su proglasili pravnim subjektom ovjeka kao bie obdareno vlastitom voljom koja je jedini mjerodavni tvorac subjektivnih prava u okviru odreenog pravnog poretka (npr. prema Windscheidtu) To je bilo vrijeme kad je na podruju znanosti o subjektivnim pravima suvereno vladala teorija o gospodstvu volje (Willensdogma) Time se nikako nije mogao rijeiti problem pravnog subjektiviteta postojeih organizacija i drutvenih tvorevina jer one prema shvaanju pandektista nisu mogle biti personae. Najvanije pitanje nije bilo moe li se pojedinoj organizaciji priznati neko pravo ili moe li neka drutvena tvorevina preuzeti neku konkretnu obvezu. Pitanje se postavilo na irem opeteorijskom planu s dalekosenim praktinim posljedicama, a glasilo je da li mogu organizacije kao i ovjek ulaziti u sve pravne odnose. Traio se generalni stav, a znanost je trebala dati neku vrstu opeg pravila. Za nalaenje rjeenja trebalo je pronai teorijski model po kojem bi se premostio jaz izmeu individualistikog i tzv. kolektivistikog koncepta. Taj kolektivistiki koncept (umjesto pojedinca susree se s problemom grupe) bio je u rimskom pravu tek sporadino indiciran. Ulpijan u Digestama kae da ako se neto duguje drutvu ne duguje se pojedincima (njegovim lanovima) niti pojedinci duguju ono to duguje drutvo. Time se ne moe odgovoriti na pitanje da li ovakav stav znai pobjedu individualistikog koncepta prema kojemu se zajednica kao poseban subjekt odvaja od skupa lanova ili pak kolektivistikog koncepta prema kojem je drutvo jo uvijek zbroj svojih lanova. U smislu pobjede individualistikog koncepta potrebne su dvije pretpostavke: a) postojanje izgraenog opeg pojma pravnog subjektiviteta i b) teorijske predradnje koje bi omoguile misaono razdvajanje supstrata pravne osobnosti od same te osobnosti. Budui da u Ulpijanovo vrijeme nisu mogle te pretpostavke biti ostvarene, time je Ulpijan dao samo jedno konkretno rjeenje koje je u tadanjim drutvenim odnosima bilo najpraktinije jer nije sigurno imao namjeru pronalaziti neko generalno pravilo. Isto kao to su rimski pravnici izgradili pojedine tipove pravnih odnosa (najam, zajam, kupoprodaja) a da ipak iz toga nisu izvukli apstrakciju koja se danas naziva pravni posao, isto tako su i kod pitanja pravnog subjektiviteta, usprkos pravilnim pojedinanim konkretnim rjeenjima, smatrali nepotrebnim izvoditi apstrakciju koja se danas naziva pravna osobnost. Dok su rimski pravnici rjeavali konkretna pitanja, glosatori su u svoja razmiljanja unosili ve spekulativne elemente. Glossa ordinaria istie da ovaj Ulpijanov fragment nije ostao nezapaen od glosatora. Glosatori su komentirajui tekst jasno postavili teorijsko pitanje je li universitas identina sa skupom lanova pojedinaca ili nije. To pitanje je postalo nukleus svih kasnijih razmiljanja i spekulativnih zahvata povezanih s problematikom ne samo korporacija nego i mutatis mutandis pravnih osoba uope. Meutim, izgleda da u vrijeme djelovanja glosatora praktine potrebe nisu imperativno traile ope pravno rjeenje, a ni znanstveni analitiki aparat nije bio dorastao za ispravno rjeavanje pravilno postavljenog pitanja. To su sve vjerojatno razlozi zato su glosatori dali o istom problemu kontradiktorna rjeenja. U kardinalnom pitanju glosatori su prihvatili tezu da je universitas identina sa skupom pojedinaca, ali paralelno sa tom tezom esto su spominjali i drugu sasvim suprotnu da ono to pripada drutvu ne pripada pojedincima, stoga iz ovoga moemo zakljuiti da se suma pojedinaca ne podudara sa drutvom. Usprkos takvom stavu, glosatori su dali svakom lanu pravo na alikvotni dio drutvene imovine. To se smatra u literaturi neobjanjivom anomalijom. Glosatorski proturjeni koncept ispravio je i usavrio s pozicija kanonskog prava papa Inocent IV. (Sinibaldo de Fiescho) koji se vratio korak blie rimskom shvaanju, a u njegovo doba izraz personae je poeo dobivati novi sadraj. Budui da supstrat subjektiviteta i sam subjektivitet nisu bili odvojeni, ne moe ni universitas biti drugo nego pojam, netjelesno bie, nomen iuris pa stoga ne moe biti ni ekskomunicirana. Meutim, kao nomen iuris, universitas ne

18

www.pravokutnik.net

moe biti ni subjekt u pravu. Inocent je uao u literaturu svojom poznatom tvrdnjom: cum collegium in causa universitatis fingitur una persona Time je formulirana osnovna postavka tada stvorene, a 600 godina kasnije od Savignya prihvaene i dalje razvijane teorije fikcije.

b) Skica osnovnih pravnih teorija o pravnoj osobi 1. Teorija fikcije Prema teoriji fikcije, odreene drutvene tvorevine nisu personae jer nisu bia obdarena vlastitom voljom. Tu se samo zamilja da pesona postoji, subjekt da se fingira. Taj je zamiljeni, fingirani subjekt Heise prvi u literaturi nazvao juristikom osobom. Pandektisti su preko uenja Savignya prihvatili teoriju fikcije jer je ona ostavljala nedirnutim rimski individualistiki koncept, ali je ipak omoguavala da se itav splet praktinih i svakodnevnih pravnih odnosa razrijei tako da je ovjek pojedinac njihov subjekt. Teorija fikcije (po Savignyu) znai ne samo uspostavljanje rimskog koncepta jednog i jedinstvenog subjekta bez obzira na supstrat nego i pobjedu nad uenjem prirodnopravne kole o pravnoj osobi. Prirodnopravna kola je putem krajnje razvijenog individualizma teoretski svela pravnu osobu pod nazivom moralna osoba zapravo na zajedniko ime skupa svih pojedinaca. U pravnoj se znanosti smatra da teorija fikcije nije uspjela rijeiti sudbinska pitanja povezana s pravnom osobom. U prvom redu se navodi da nije odredila pretpostavke da bi neka tvorevina mogla uope biti proglaena makar i fingiranim pravnim subjektom. Zbog toga se smatralo da teorija fikcije daje zakonodavcu odrijeene ruke da sasvim svojevoljno daje ili oduzima pravnu sposobnost. Ta veza izmeu propisa i pravnog subjektiviteta pravne osobe ostala je do danas vladajui koncept u znanosti o pravnoj osobi. Kritiki napadi na ovu teoriju javljali su se zbog toga to organizacije koje su poele imati sve vaniju ulogu u drutvenom i gospodarskom ivotu kapitalistikog drutva nisu mogle kao nova drutvena snaga dugo trpjeti teorijsku nesigurnost glede svog postanka, djelovanja i opstanka. Teorija fikcije danas se naziva klasinom teorijom jer su sve druge teorije koje su pokuale objasniti pravnu narav pravne osobe nastala kao plod kritikih osvrta na tu teoriju. Teorija fikcije je bila prva sa graanskopravnog aspekta koja je pokuala pravno rijeiti problematiku juristike osobe. Osnovna karakteristika, ali i temeljna pogreka prvih pandektista bila je u poistovjeivanju pravne osobnosti s njezinim supstratom, stoga bi upravo u vezi sa supstratom pravne osobnosti trebalo traiti prve kritike napade na teoriju fikcije. U pravnoj filozofiji 19. stoljea nazire se misao da nastali pravni subjektivitet predstavlja juridiku stvarnost. Kad se ta misaona operacija odvajanja od pravnog subjektiviteta od njegove podloge, od njegova supstrata primijenila na ovjeka kao personu, primijetilo se da supstrat pravnog subjektiviteta nije volja, nego iv ovjek, ivo ljudsko tijelo (corpus) Kad je trebalo istu takvu operaciju primijeniti na pravnu osobu, postavilo se pitanje to zapravo treba ukloniti u vrijeme kad je teorija fikcije predstavljala vladajui koncept o pravnoj naravi pravne osobe. U znanstvenoj kritici najprije se pokuala otkloniti fikcija i tada se konstatiralo da zapravo teorija fikcije i ne izmilja pravni subjektivitet. Pravna osobnost postojala je u pravu kao juridika realnost. Fingiralo se samo da tu osobnost, da taj subjektivitet ima odreena drutvena tvorevina, grupa ljudi ili dobara. Stoga, ni teorija fikcije nije polazila ex nihilo. 2. Potvrdne teorije a) Organska teorija

19

www.pravokutnik.net

Onu realnost koja je ostala kada se otklonila fikcija, smatrao je jedan znanstveni pravac koji je teite polagao samo na ispitivanje ljudskog kolektiva, stvarno postojeom kolektivnom osobom koja je isto tako kao i ovjek ivi organizam. Korijeni ove teorije koju je postavio Beseler, a razvio Gierke, poniru u staro germansko pravo. Zato se ova teorija naziva organskom, ali i germanskom. U tom organizmu, kao i kod ovjeka, pojedine stanice gube svoju samostalnost, ali ta teorija oigledno pretjerano biologizira kolektiv ljudi. Na tu se tezu nastavlja ona koja postavlja teite na postojanje kolektivne volje. Taj pravac koji kolektiv vie psihologizira vee se uz Zintelmanna. Ova teorija upozorila je na realnu egzistenciju pravnih osoba i skrenula je pozornost na vanost i znaenje organa. Iz ove teorije je moderna civilistika doktrina izvela uenje prema kojemu je radnja organa (tijela) radnja same pravne osobe, dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja. To uenje je znailo priznavanje poslovne sposobnosti pravnoj osobi. Krupni nedostatak ove teorije je u tome to je poistovjetila organizam i organizaciju. Tretiranje pravne osobe kao organizma bila je sasvim nepotrebna personifikacija koja ipak ne bi mogla tu tvorevinu pretvoriti u bioloki jedinstven organizam. Ipak, brisanje fikcije pokazuje da pravna osoba mora biti realno egzistentna organizacija. b) Teorija pravne realnosti Ovu misao razradila je francuska civilistika doktrina, polazei od Michouda i Saleillesa sa stajalita da pravni subjektivitet moe postojati iako nema biolokog supstrata. Radi se o egzistenciji pravne stvarnosti koja nikada nije ist i jednostavan otisak obine stvarnosti. Pravo moe realni svijet izraziti samo ako ga preradi na sebi svojstven nain. Ne ukidajui vezu izmeu baze i nadgradnje, dali su relativnu samostalnost nadgradnji. Time su dobili polazinu toku prema kojoj u realnom ivotu postoje pojedinani, ali i kolektivni interesi koji se ne ostvaruju na jednak nain. Svaki kolektivni interes, koji je razliit od individualnog, trai osnivanje pravne osobe (organizaciju, organe, predstavnike koji e moi dane interese braniti i ostvarivati u pravnim odnosima) Budui da subjektivno pravo nije nita drugo nego pravom zatieni interes (Ihering) jasno je da i kolektivni interesi moraju imati svoje subjekte u sluaju kad se pravno tite. Ti subjekti su pravne osobe, koje su sredstvo pravne tehnike da se kolektivni interesi izraze i zatite. Teorija pravne ili tehnike realnosti naglaava dva osnovna naela: a) da treba priznati postojanje pravne osobe, ak i u sluaju zakonske utnje, uvijek kad se kolektivni interes organizirano izrazi i b) da treba priznati sva prava pravnoj osobi, ak i preko zakonskog teksta, ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog interesa. Ova teorija predstavlja pravni izraz liberalistikih naela i po svojim osnovnim postulatima je posve suprotna teoriji fikcije, koja ne trai samo priznanje pravne osobnosti propisom, nego propisom otro i strogo odreuje i obujam pravne sposobnosti. U uenje o pravnoj osobi, teorija pravne realnosti unijela je elemente: organizaciju, realno djelovanje organa (tijela), interes i cilj. c) Teorija ustanove Ideju organizacije prihvatio je i Hauriou svojom teorijom institucije ili ustanove. Po toj teoriji, pravna ustanova nije nikakav bioloko-psiholoki organizam. To je drutvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarivanja odreene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stjee pravno sposobnost im postigne takav stupanj koncepcije i organizacije na kojemu postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Uz svijest o pretvaranju u gospodara svojih akata dolazi i svijest o vlastitoj odgovornosti. Teorija naglaava realnost organizacije, ali time to cilj kao jedan od esencijalnih elemenata pretvara putem ideje o cilju zapravo u nov supstrat pravne osobnosti, postaje neprihvatljiva i objektivno pravno neprovediva. Teorija ne moe pruiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to nisu.

20

www.pravokutnik.net

3. Odrine teorije Postoji i itav niz teorija koje su u traenju supstrata pravne osobnosti juristike osobe dovele do negativnog stava prema samoj pravnoj osobi. Teorije koje negiraju pravnu osobu zapoele su kritiki napad na teoriju fikcije uglavnom sa stajalita subjektivnih prava ili pak sa stajalita imovine. Teorija fikcije morala je voditi rauna o injenici da ni fingirana persona ipak nije ovjek, Stoga je bilo normalno da se obujam pravne sposobnosti pravne osobe svede samo na imovinska prava. Tu treba traiti onaj nukleus specijalne pravne sposobnosti pravne osobe. Nasuprot pravnoj, fizika osoba imala je tzv. opu pravnu sposobnost. Kad su kritike ojaale, zastupnici teorije fikcije pokuali su spasiti upravo imovinskopravne uinke same teorije. Tako je npr. Windscheid uio da se pravna osoba samo zato zamilja da postoji kao pravni subjekt kako bi se omoguilo da se tehnika pravnih odnosa u koje ulaze pojedinci naprosto prenese na pravne odnose korporacije. Time se ipak nije likvidirao jedan od centralnih prigovora koje je kritika upuivala teoriji fikcije, tj. da se na temelju teorije ne moe rijeiti problematika vlasnikih odnosa u pogledu dobara koja pripadaju pravnoj osobi. To su pokuale rijeiti sljedee teorije. a) Teorija namjenske imovine Teorijsko shvaanje imovinskopravnog odnosa koje se reflektiralo u stavovima o subjektivnim pravima uvjetovalo je i pristup problematici pravne osobe. Tako je Brinz poeo uiti da prava ne pripadaju samo nekome, nego da mogu pripadati i za neto. Brinz nije istraivao postojanje tzv. personalnog supstrata pravne osobnosti (korporaciju) nego je svoju pozornost usmjerio na tzv. realni supstrat, na zakladu. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekata pa prema tome subjekt nije problem i nije ga potrebno ni fingirati. Iz toga se dalje izvodi i da nije ni nuna egzistencija pravne osobe. Ono to stvarno postoji su imovinske mase bez subjekta, ali s odreenim ciljem. Time je Brinz postavio tezu o namjenskoj imovini U nastojanju da likvidira teoriju fikcije, de facto je cilj pretvorio u novi subjekt, to opet nije nita drugo nego nova fikcija. Budui da je i teorijsko uenje o postojanju subjektivnih prava bez subjekta neodrivo, smatra se da Brinz nije pridonio nita razmatranjima o pravnoj osobi. b) Teorija destinatara Napad na teoriju fikcije predstavlja i Iheringova teorija destinatara. U skladu sa svojim uenjem o subjektivnim pravima, Ihering smatra da stvarni subjekti prava kod pravnih osoba jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Ihering je time likvidirao pravnu osobu kao jedinstven subjekt i doao do problematike tzv. kolektivnog subjektiviteta. Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje izmeu vlasnitva u gospodarskom i pravnom smislu. c) Teorija kolektivnog vlasnitva Francuski teoretiar Planiol doao je na misao da pravna osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna te da je treba zamijeniti pozitivnim pojmom kolektivnog vlasnitva koje se stvarno nalazi ispod maske koja se naziva pravnom osobom. Tako je Planiol uenje o pravnim osobama prebacio u uenje o stvarima to moderna doktrina nije prihvatila.

21

www.pravokutnik.net

d) Druge odrine teorije Negativni stav prema pravnoj osobi zauzimaju i svi oni autori koji negiraju postojanje subjektivnih prava uope. Njima ne treba nikakav pravni subjekt pa prema tome niti pravna osoba. Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen. 4. Teorija realne egzistencije Ako bi se kao rezultat opih napora znanosti, legislative i prakse od rimskih vremena pa do danas pokualo izvui ono zajedniko, u osnovnim linijama bi se mogle postaviti konture tzv. teorije realne egzistencije pravne osobe. Realni supstrat pravne osobnosti moe biti ivo ljudsko tijelo. Pravni subjekt se tada javlja kao fizika osoba. Meutim, supstrat osobnosti moe biti odreeni skup pojedinaca ili odreena imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. Dok se u prvom sluaju kao universitas personarum naziva korporacija, u drugom sluaju se kao universitas rerum naziva zavod ili zaklada. U svom pojmovnom konceptu ne postoji za fiziku osobu jedan, a za pravnu osobu drugi pravni subjektivitet. Razlika u supstratu ne utjee na kakvou pravnog subjektiviteta, on je jedinstven. Za juridiku stabilnost podloge pravne osobnosti iskoriteno je naelo identiteta. Udruenje ostaje pravno identino samo sebi bez obzira na to ulaze li novi lanovi u njega ili ako stari ispadaju. Sve to mutatis mutandis vrijedi i za imovinsku masu kao realni oslonac zaklade. Znanstvenom spoznajom o postojanju jedinstva u dvojstvu omogueno je da se u konkretnim graanskopravnim odnosima kao ravnopravni i realno egzistentni sudionici pojave i ovjek i njegove organizacije. Kroz itavu povijest pravne osobe sporno pitanje, u kojem trenutku stjee drutvena tvorevina pravni subjektivitet, nije jo uvijek jedinstveno rijeeno. Osnovna dvojba je u tome mora li se pravni subjektivitet pravnoj osobi priznati izravno ili neizravno nekim propisom. Razmiljanja o tome postaju li odreene drutvene tvorevine automatski zbog svog supstrata pravni subjekti (kao to ovjek automatski postaje roenjem) iznijela su u prvi plan pitanje koje se pretpostavke uope moraju ispuniti da bi neka drutvena realnost postala pravna osoba, tj. da bi dobila pravnu osobnost. Znanost smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka drutvena tvorevina mogla pojaviti kao subjekt u pravnim odnosima. Prva je pretpostavka da drutvena tvorevina mora imati razmjerno vrstu i trajnu organizaciju i da mora prema vanjskom svijetu predstavljati organizacijsko jedinstvo. No, za sam postanak organizacije ako se radio o korporaciji potrebno je po jednom miljenju da njezini osnivai zakljue poseban pravni posao, ugovor o osnivanju (tzv. pactum subiectionis) Taj ugovor koji zakljuuju minimalno trojica, mora biti usmjeren na stvaranje novog pravnog subjekta, kojemu se tu ve odreuje cilj djelovanja. Po drugom miljenju nije mogu ugovor o osnivanju, nego je za osnivanje potreban skupni akt. Kod ugovora su stranaka oitovanja nuno istodobna i suprotnog sadraja, a kod skupnog akta oitovanja su uzajamna, istog sadraja i ne moraju biti istodobna. Svaki pojedinac oituje se s ostalima da je s njim suglasan da se osnuje udruenje ili korporacija. Skupni akt se, kao i ugovor, zakljuuje jednoglasno. Za osnivanje zaklade potrebno je oitovanje volje osnivaa i to je u pravilu jednostran pravni posao. Statutom, ustavom ili pravilima korporacije ureuju se pitanja organizacije tijela (organa) i unutarnjih meulanskih odnosa da bi organizacija mogla funkcionirati. Izjava te tzv. statike volje korporacije nije u tom trenu bitna, jer nikad i nigdje nije bilo sporno da ona ne bi bila potrebna. Druga pretpostavka povezana je izravno s karakterom pravnih osoba kao subjekata u graanskopravnim odnosima. Jedna je od karakteristika graanskog prava i ta to ono svoje subjekte predstavlja iskljuivo imovinski. Subjekt bez imovine je graanskopravno nezamisliv. Zbog toga organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine svojih lanova. Kod zavoda ili zaklade je postojanje imovine posebno razumljivo, ako se ima u vidu da je imovinska masa supstrat pravnog subjektiviteta. Trea pretpostavka je stjecanje pravne osobnosti. Iako postoji velika dvojba oko toga pitanja, mogua su tri praktina rjeenja pitanja stjecanja pravnog subjektiviteta. Prema jednom rjeenju koji se naziva sustav slobodnog udruivanja, pravna

22

www.pravokutnik.net

osoba nastaje organiziranjem to se vidi iz statuta, a nadlenom dravnom tijelu se mora podnijeti prijava. No, ona nema konstitutivni karakter. Ako cilj pravne osobe nije u skladu sa postojeim poretkom, mora se donijeti rjeenje kojim se zabranjuje rad toj pravnoj osobi. Po sustavu normativnog akta drutvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva naina. U prvom redu je mogue da se neposredno propisom (singularnom odredbom) osnuje neka tono odreena, ve individualizirana pravna osoba. U drugoj varijanti se specijalnim propisima odreuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka organizacija postala pravna osoba, ali pravna osobnost se stjee tek registracijom. Nadleno tijelo ispituje samo jesu li po zakonu ispunjene sve potrebne pretpostavke i ako su ispunjene, nadleno tijelo mora izvriti registraciju. Prema treem sustavu koji se naziva koncesijom, organizacija dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela. Taj se akt daje po diskrecijskoj ocjeni i naziva se odobrenje. Jasno je da sva ona prava koja ima ovjek kao ljudsko bie, a ne kao persona, ne moe imati i pravna osoba. Opseg pravne sposobnosti nije nuno jednak. Mogue je i da se odreenim pravnim osobama ogranii djelovanje samo na neka podruja pa se time odmah smanjuje i opseg njihove pravne sposobnosti. U vezi s opsegom pravne sposobnosti u suvremenom se pravu javlja tendencija da se ona poznata specijalna pravna sposobnost pravnih osoba na podruju graanskog prava, podruju privatnog prava tretira kao opa pravna sposobnost. Suvremeno graansko pravo isto tako u cijelosti priznaje i poslovnu i deliktnu sposobnost pravnim osobama. Stoga teorija realne egzistencije za suvremene pravne poretke daje jedinstvene elemente koji ulaze u pravnu konstrukciju juridike osobe. Oni su: pojam, svojstvo, pretpostavke i poetak pravne osobnosti. 3. Postanak pravne osobe Iako je svaka pravna osoba drutvena tvorevina, svaka drutvena tvorevina nije samim time i pravna osoba. Stoga se u teoriji postavilo pitanje kada i pod kojim pretpostavkama odreena drutvena tvorevina postaje pravnom osobom. U graanskopravnoj teoriji taj problem je rijeen na nain da se kumulativno ispune pretpostavke koje su sastavne komponente teorije realne egzistencije. To su: drutvena tvorevina mora imati vrstu i stalnu organiz