FILOZOFSKI FAKULTETSpecijalistički studij za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti

(prosvjetno-pedagoški smjer)

Predmet: Osnove metodike nastave jezika i književnosti

SEMINARSKI RADTema: Film kao medij u nastavi književnosti

Profesor: Student:Dr Dušanka Popović Bojan Minić

Nikšić,15. 11. 2011.

14

SADRŽAJ

1.

Uvod .............................................................................................................

.......................................... 3

2. Početak upotrebe filma kao nastavnog

sredstva .......................................................................... 3

2.1. Počeci interesovanja za film kao nastavno sredstvo na našim

prostorima ............ 3

2.2. Film kao nastavno sredstvo

danas .................................................................................. 4

3. Film kao medij u nastavi

književnosti .............................................................................................. 5

3.1. Film kao medij u nastavi

uopšte ...................................................................................... 5

3.2. Film kao medij u nastavi

književnosti.............................................................................. 6

4. Kako koristiti film u nastavi

književnosti ....................................................................................... 9

4.1. Stuktura nastavnog časa obrade

filma .......................................................................... 11

5.

Zaključak ......................................................................................................

....................................... 12

Literatura ......................................................................................................

........................................... 14

14

1. Uvod

Uporedo sa promjenama u društvu i razvojem svijesti o važnosti dobrog i kvalitetnog

vaspitanja i nastave koja pruža trajno i u praksi upotrebljivo znanje, dešavaju se promjene i u

samoj nastavi. Ove promjene se uglavnom ogledaju u neizbježnoj potrebi da se nastava

prilagodi učenicima, te da se razbije ustaljeno mišljenje da ono što je zabavno, interesantno i

prijatno ne može donijeti velike koristi u obrazovanju i vaspitanju djeteta. Svjedoci smo

situacije u kojoj većina vremena tokom kojeg se održava nastava u školi budi asocijacije na

monotona predavanja, svakodnevno isti raspored đaka u klupama raspoređenim u tri reda,

naizgled nepresušne potoke informacija od kojih veliki broj nije suštinski bitan, neugledne

zidove, pisanje lekcija dok nam utrnu ruke i jasno povučenu liniju sa ciljem da održi distancu

između učenika i predavača (učitelja, nastavnika ili profesora). Zbog takvog monotonog

predavanja se često dešava da đak „odluta“ u mislima, da bi, kada mu se misli prebace na

predavanje, shvatio da je propustio dio lekcije koji će morati sam da nadoknadi, a to se dešava

ponajviše zbog činjenice da je predavač nedorastao zadatku da djecu motiviše i da im lekciju

učini zanimljivom i takvom da im može održati koncentraciju. Zbog toga moderno vrijeme

donosi i moderne nastavne metode koje se uveliko oslanjaju na upotrebu raznovrsnih

nastavnih sredstava u vidu grafikona, panoa, zvučnih čitanki, slika, mogućnosti koje nam nudi

savremena tehnika (prezentacije, projekcije, upotreba računara, televizije i radija uopšte) i

tome slično. Jedno od veoma motivišućih i zanimljivih nastavnih sredstava jeste i film, čime

ćemo se mi, sa posebnim osvrtom na upotrebu ovog medija u nastavi jezika i književnosti,

baviti tokom ovog rada. Interesovanje za ovu temu proističe iz svijesti o nesvrsishodnosti

klasičnog i staromodnog nastavnog sistema i iz želje da se budućim generacijama obezbijedi

adekvatna nastava iz koje će izaći kvalitetno obrazovana djeca zainteresovana za dalji rad i

željna novih znanja.

2. Film kao nastavno sredstvo

2.1. Počeci interesovanja za film kao nastavno sredstvo na našim prostorima

Interesovanje za upotrebu filma kao nastavnog sredstva nije nastalo tek u vijeku u kojem

trenutno živimo, premda čak ni sada, u XXI vijeku film nema mjesto koje zaslužuje u nastavi.

U drugoj polovini XX vijeka je evidentno postojalo interesovanje da se „sedma umjetnost“

kako je još nazivan film, uvede u nastavno-obrazovni proces, međutim, tada postojeća

14

tehnika, koja je danas uveliko prevaziđena, nije davala dovoljno mogućnosti da se takav vid

upotrebe filma potpuno ostvari. O vremenu kada je interesovanje za ovaj pristup

prilagođavanju nastave već postojalo, kao i o teškoćama koje su onemogućavale

implementaciju filma o domen nastave, svjedoči i citat preuzet iz teksta Mogućnosti primene i

korišćenja filma u nastavi, objavljenog 1952. godine:

U objektivne teškoće spada još uvek i danas relativno mali broj aparatura za

uskotračne filmove, a oni su za ove svrhe najpogodniji, zatim mali broj takvih filmova,

nedostatak sala za emitovanje, nepostojanje republičkih centara koji bi se starali o

prilagođavanju postojećih filmova za iskorišćavanje u nastavi i o njihovoj distribuciji, kao i

drugi momenti, uglavnom tehničko-organizacione prirode.1

Iz ovog citata se jasno zaključuje da problemi nijesu samo samo u, tada još uvijek

nedovoljno razvijenoj, tehnici i tehnologiji, međutim, takvih problema je najviše. Mada ni

danas ne postoje republički centri koji bi prilagođavali postojeće filmove tako da postanu

podobni za nastavu, današnjica nudi veliki broj filmova kojima prilagođavanje nije potrebno,

tehnika i tehnologija su toliko razvijeni i pristupačni da je upotreba filma u nastavi samo

pitanje dobre volje.

2.2. Film kao nastavno sredstvo danas

U vrijeme kada je pomenuti tekst nastao, televizor se smatrao luksuzom, i nije bilo moguće

obezbijediti jedan takav aparat u svakoj porodici, ali se već petnaest do dvadeset godina

kasnije to stanje toliko promijenilo da je većina starije djece (djece koja su završavala

osnovnu školu ili učila srednju) više vremena posvećivala gledanju televizije nego čitanju, a

danas je to stanje promijenjeno samo utoliko što se ovo stanje odnosi i na djecu nižih uzrasta i

što se filmovi ne vezuju samo za televiziju (možda čak i ponajmanje za nju), budući da su

dostupni i na stonim računarima, laptopovima, tabletima, pa čak i na telefonima, da se lako

prenose na razne nosače podataka (CD, DVD, fleš drajvovi i slično), tako da su većini djece

pri ruci. Upravo zato treba nastojati na ostvarenju ideje o upotrebi ovog medija u nastavne

svrhe. Pošto je dovoljno priključiti projektor na računar i okrenuti ga prema dovoljno velikoj

bijeloj površini (običan zid će poslužiti), nema problema sa nedostatkom „sala za emitovanje“

1 Vasiljević, S.: Mogućnosti primene i korišćenja filma u nastavi, Nastava i vaspitanje br. 2-3, Beograd, 1952, 171-174.

14

pomenutim u gore navedenom citatu. Time se prevazilaze sve poteškoće o kojima je S.

Vasiljević govorio i sa kojima su se ondašnji metodičari i predavači morali boriti. Kao što

rekosmo, danas je to samo pitanje dobre volje.

3. Film kao medij u nastavi književnosti

Logično bi bilo na ovom mjestu postaviti pitanje zašto baš film i zašto baš u nastavi

književnosti. Pokušaćemo da damo odgovor na oba ova pitanja posebno, u dva naredna

potpoglavlja.

3.1. Film kao medij u nastavi uopšte

Film je pogodan medij iz mnogo razloga, prije svega zbog toga što djeci drži pažnju i što im

je, naročito danas, u modernom vremenu, gledanje filma bliže nego čitanje (što potvrđuje

činjenica da će djeca koja slušaju nastavu u višim razredima osnovne i u srednjoj školi radije

pogledati film nego pročitati knjigu, čak i kada je (kao što je to slučaj sa, primjera radi,

knjigom i filmom Životinjska farma) za efektivno čitanje knjige potrebno izdvojiti manje

vremena nego što je to slučaj sa gledanjem filma). Razlog tome leži u vizuelnoj percepciji

koju film nudi bez iziskivanja napora. Sa druge strane, moglo bi se reći da se time upotreba

mašte stavlja u drugi plan, i upravo zbog toga se film u nastavi mora koristiti obazrivo i

umjereno. Upravo zato bi jedan od operativnih ciljeva trebalo da bude da učenici shvate

prednosti i nedostatke filma. Važnost filma u nastavi se ogleda u narednom citatu:

Film, radio i televizija uneli su u nastavu nove mogućnosti i kvalitete. Kombinacijom

zvuka i slike, a naročito mogućnošću emitovanja sa daljine, nastava je mnogo dobila. Filmovi

mogu da imaju znatnu didaktičku vrednost, bilo da su pripremljeni specijalno za nastavu, bilo

da su iz tekućeg filmskog repertoara a mogu da se koriste u realizaciji nastavnog programa

(naučno-popularni filmovi). Ovakvi materijali, snimljeni na video-kasete, mogu se emitovati

onda kada je to nastavnik svojim planom rada predvideo. Njihova prednost je, pored ostalog,

i to što se slika, po potrebi, može zaustavljati i vraćati da bi se na neke pojedinosti ukazala

posebna pažnja. Film može određenu pojavu ili događaj prikazati vrlo realistično i sugestivno

14

i tako da deluje upečatljivo na učenikovu emocionalnu i mentalnu sferu. Uz sve to, nastavnim

filmom se može ponuditi daleko veći broj informacija nego u klasičnoj nastavi.2

Taj isječak se (naročito sada kada se više ne moraju koristiti samo video-kasete)

odnosi na spektar mogućnosti koje film nudi predavačima i povoljnosti koje se odnose

konkretno na sprovođenje nastave, ali, sa druge strane, veoma važno je uzeti u obzir i ono što

taj medij nudi djeci, pa čak i van obrazovno-nastavne sfere, a na to je, između ostalog, obratio

pažnju dr Krešimir Mitić:

Djeca vole film. On im pruža mogućnost istraživanja i upoznavanja svijeta odraslih u koji

tako željno žele zaviriti, a to im još nije dozvoljeno. Sve je u tom svijetu njima vrlo zanimljivo

i novo pa se fim doima kao neka mala enciklopedija u kojoj se mogu pronaći toliko željeni

odgovori. Film, osim toga, prikazuje još novih i neproživljenih situacija. U nekoj od njih

dijete zna da bi se moglo zateći pa promatra kako će neko drugi reagirati i riješiti problem.

Dijete gleda i uči neke od mogućih ishoda situacije, preispituje se i razmišlja kako bi ono

postupilo na mjestu junaka filma. Film tako nudi ogromno životno iskustvo bez izlaska iz

sigurnosti vlastite kuće. Ne tvrdimo da je to uvijek i najbolje rješenje jer neke stvari svakako

treba proživjeti i osjetiti sam, ali u mladim danima djeca na ovaj način lako zadovolje svoju

znatiželju čekajući razdoblje u životu kada će to sve moći i provjeriti.3

Dr Mikić naglašava da formiranje odnosa prema filmu ima veliki uticaj na odgoj i

buduće formiranje osjećaja estetike i etike u djetetu, te sposobnost da razluče umjetničko,

neuspjeli pokušaj dostizanja umjetničkog i potpuno neumjetničko.

3.2. Film kao medij u nastavi književnosti

Što se tiče konkretne primjene ovog medija u nastavi književnosti, jasno je da već na prvi

pogled postoje sličnosti između filma i knjige - i jedno i drugo imaju određeno mjesto i

vrijeme u kojima se radnja dešava, samu radnju, likove, dijaloge i monologe, zaplete, rasplete

i slično. Na dubljem nivou, film, kao i knjiga, ima svoju sintaksu (filmska montaža) i

interpunkciju (filmski rez je ekvivalent zapete u književnosti , fade out i fade in efekti su

jednaki prelazu između pasusa u književnosti...), i film i književnost poznaju naraciju, elipsu

2 Metodika nastave srpskog jezika i književnosti (skripta), http://is.gd/Z2jZXc ( pristupljeno 15. 11. 2012), 53.3 Mikić, K.: Film u nastavi medijske kulture, Educa, Zagreb, 2001, 208

14

itd. Osim toga, zanimljivo je djetetu koje je već formiralo mišljenje o knjizi i psihičkim i

fizičkim osobinama likova, pustiti film i time mu pokazati da svako doživljava knjigu

drugačije, te da upravo zato nije isti lik ili pejzaž u filmu i njegovo viđenje pejzaža i likova.

Naravno, sada govorimo isključivo o igranim filmovima koji su snimljeni po uzoru na

književna djela, a ubrzo ćemo objasniti da se u nastavi književnosti i nastavi uopšte mogu

koristiti i drugi vidovi filma: filmske reportaže, digitalni, kratki, nijemi, dokumentarni i drugi

slični filmovi. Pomenućemo, dakle, još neke načine pomoću kojih se djeci može književnost

približiti uz pomoć filma. Pjesma „Krvava bajka“ Desanke Maksimović je i sama po sebi

potresna, a tišina i ozbiljna atmosfera pri čitanju ove pjesme često kod djece izazivaju potrebu

da se nasmiju ili zbijaju šale koje ih odvlače od potpunog doživljaja pjesme. Međutim, ako im

se, uz čitanje ili prije njega, pusti insert iz istoimenog filma, nemoguće je ne postići željeni

efekat tuge i potresenosti (ostavimo po strani sada primjerenost ovakvog efekta i potrebu za

njim). Čak i ako ne postoji, kao u prošlom primjeru, makar i kratki film koji se bavi

identičnom ili makar približno jednakom tematikom kao pjesma koja je predviđena nastavnim

planom ili programom, može se naći veliki broj snimaka na kojima profesionalni recitatori,

kao što je Rale Damjanović, glumci među kojima su Goran Sultanović, Stevo Žigon ili Rade

Šerbedžija, recituju poznate pjesme naše i strane književnosti dok je vizuelna komponenta

sačinjena od prigodnih slika i snimaka koji nijesu suštinski vezani za pjesmu ali odgovaraju

duhu koji pjesma teži da dočara. Takođe, kada se obrađuje drama, umjesto dugih i često

zamornih i odbojnih definicija i opisa drame, položaja i stavova glumaca, pojmova kao što su

čin, pojava, dijalog i slično, zašto djeci ne pustiti snimak drame, utoliko bolje ukoliko postoji

mogućnost čak i da to bude upravo ona koja se po programu obrađuje, pa ih onda uputiti kako

da sami zaključe šta ti pojmovi znače, i eventualno im pomoći u tome? Tako će učenici biti i

aktivni i zainteresovani, zadovoljni svojim postignućem, a ostaće im i nauk o primjeni znanja

iz književnosti u praksi, pa im ona neće izgledati kao nešto daleko, apstraktno i suvoparno.

Film Društvo mrtvih pjesnika obiluje scenama koje mogu poučiti o književnosti, ljubavi

prema poeziji, interpretaciji i doživljaju iste. Zašto djeci ne pustiti snimak na kojem sam

Miloš Crnjanski govori svoje pjesme i objašnjava svoj manifest? Zar ne bi bilo zanimljivo,

kada se govori o bajkama, uporediti verziju Pepeljuge koju nudi animirani film kompanije

Volt Dizni (Walt Disney) sa Pepeljugom iz bajke koja je zapisana u knjizi Vuka Karadžića?

Može su pustiti kratki nijemi film pa pokušati povezati taj film sa nekom pjemom ili pričom.

Korisno je i pogledati reportažu ili dokumentarni film o piscu ili djelu, umjesto jednoličnog

predavanja imena, mjesta i godina. Uz to, film može poslužiti čak i za nastavu jezika, a ne

samo književnosti, budući da danas postoji toliko emisija o pravilnom govoru i izgovoru,

14

emisija i filmskih kurseva koji nude načine za lakše shvatanje gramatičkih i pravopisnih

pojmova i pojava, animirane i lutkarske predstave i emisije koje uče djecu slovima i sl. Osim

toga, postoji mnogo veoma jednostavnih programa za pravljenje filmova, za koje je dovoljno

nacrtati nekoliko slika i postaviti ih tako da se smjenjuju ispod teksta ili da prate recitaciju

koju može govoriti čak i neko od djece, tako da i sama djeca (uz pomoć predavača, ukoliko je

to potrebno) mogu stvarati animirane filmove uz vrlo malo utrošenog vremena ili energije, a

zabavljajući se pritom. Na internetu je moguće pronaći nekoliko stranica sa našeg govornog

područja koje svjedoče o tome da je nešto slično moguće sprovesti čak i u prvom razredu

osnovne škole.4 Sve su to samo neki od mogućih pristupa povezivanja filma sa nastavom

književnosti u školama. Pogledajmo šta o vezi između književnosti i filma kaže Vesna

Bjedov:

Školska interpretacija daje naglasak interpretativnoj zadatosti filma, problemski pristup

stvaranju problemske situacije, zapažanju, isticanju i istraživanju problema, a korelacijsko-

-integracijski pristup temelji se na poređenju i raščlanjenosti zajedničkih karakteristika

književnoga i filmskoga dela.5

Kada smo govorili o filmu u nastavi uopšte, pomenuli smo da bi se ovaj medij u nastavi

morao koristiti oprezno, tako da ne bismo došli u situaciju da od uvođenja ovog medija “među

školske klupe” ne bude više štete nego koristi. To se pitanje postavlja i ovdje, u dijelu koji

govori o primjeni pomenutog medija u nastavi konkretnog predmeta, kakav je nastava jezika i

književnosti. Moramo se zapitati postoji li mogućnost da u poređenju knjige i filma toliko

puta prevagne film da knjiga postane drugorazredni predmet interesovanja djece? Može li se

desiti da se pokaže da je vrijeme koje je moglo biti potrošeno na predavanje lekcija o jeziku i

književnosti utrošeno na aktivnosti zbog kojih su djeci same lekcije postale nezanimljive,

ukoliko nijesu praćene filmom? Hoće li zbog upotrebe filma u nastavi djeca postati manje

aktivna i maštovita? Ovakva pitanja bi bilo očekivano dobiti od nastavnog kadra koji zastupa

tradicionalni koncept nastave ili od roditelja koji su zabrinuti da njihovo dijete svakako

provodi i više nego dovoljno vremena ispred ekrana i bez toga da to radi i u školi. Naravno,

dok se poštuje mjera, nema potrebe za brigom, budući da sam razvoj društva zahtijeva

određenu dozu praćenja progresa u sferi tehnologije i uređaja, pa ćemo se svakako sa sve više

medija u nastavi morati suočiti jednog dana. Sa druge strane, naglašavamo da mora postojati

4 Digitalni film u nastavi, „Lisica i gavran“, http://is.gd/dZaF8K (pristupljeno 15. 11. 2012)5 Bjedov, V.: Metodički pristupi filmu u nastavi hrvatskoga jezika nižih razreda osnovne škole, Život i škola br 15-16.

14

mjera u svemu, pa i u korišćenju ovog medija, što nije problem postići kada se zna koliko je

još nastavnih sredstava na raspolaganju predavačima. Ovom tematikom se bavila Ljiljana

Studeni:

Učenicima treba približiti filmsko djelo kao umjetničko, bez straha da ćemo tako

onemogućiti poticanje jezičnog izražavanja. Postoji čitav niz aktivnosti koje možemo i

trebamo provoditi tijekom interpretacije filma, a koje su temeljene upravo na jezičnom

izražavanju. Možemo poticati razvijanje istih jezičnih kompetencija kao i kad nam je

književno djelo motivacija. Razlika je jedino medij kojim se prezentira određena tema te

različita izražajna sredstva koja ti mediji koriste. Nema razloga da film kao umjetnost u našim

školama bude manje vrijedan sadržaj od književnosti.6

Već smo pomenuli, kada smo govorili o načinima upotrebe filma u nastavi

književnosti i o prvacima koji su napravili svoj kratki animirani film, da film čak i doprinosi

kreativnosti, ukoliko se pravilno upotrijebi, tako da djeca imaju priliku da kreativno učestvuju

u stvaranju, ili makar komentarišu film koji su gledali. Neke načine na koje je to moguće

ostvariti, pomenućemo, između ostalog, u narednom poglavlju.

4. Kako koristiti film u nastavi književnosti

Pošto smo ograničeni prostorom predviđenim za ovaj rad, na ovom mjestu ćemo samo

ukratko dati pregled načina na koji dr Mikić smatra da bi trebalo da se film kao nastavno

sredstvo koristi u procesu nastave. Prije svega, on govori o metodičkom načelu koje nas

obavezuje da film posmatramo kao cjelinu, zbog toga što bi drugačiji pristup otežao praćenje

priče. To, naravno, ne znači da bi trebalo da zanemarimo određene djelove filma i detalje, ali

ne smijemo isticanjem jednog malog dijela narušiti cjelovitost filma. Zatim se zaustavlja kod

dijela koji se tiče metodike nastave filma i tu jasno smješta film u okvir nastavnog predmeta

koji se bavi predavanjem maternjeg jezika, još preciznije, u područje tog predmeta koje se tiče

medijske kulture, pa nabraja nastavne sadržaje, metode i oblike u vezi sa nastavom filma u

književnosti.

Što se tiče nastavnih sadržaja, uz napomenu da su ovo samo neke od mogućnosti i

savjet da se krene od jednostavnijih primjera, navodi: filmska djela (kao osnov za nastavu

6 Studeni, Lj.: Više medijske kulture u nastavi ne znači manje sati jezika i jezičnog izražavanja, a ni manje razvijanja učenikove

kreativnosti, http://is.gd/pkhBxO (pristupljeno 15. 11. 2012)

14

filma), filmske stvaratelje (imena bitnih filmskih stvaralaca, kao što su u književnosti bitna

imena poznatih stvaralaca književnih djela), filmsku proizvodnju i tehniku (upoznavanje

načina i procesa nastanka filma, rukovanja kamerom, projektorom i slično), filmski jezik

(takođe slično situaciji u nastavi jezika i književnosti, filmski jezik označava proučavanje

filmskih izražajnih sredstava i izražajnih mogućnosti), i, kao posljednju stavku, filmsku

kritiku, istoriju i teoriju filma. Posljednju stavku preporučuje tek na višem nivou

obrazovanja.

Govoreći o nastavnim oblicima, najprije ističe da nijedan od njih nije savršen i jedini

pravi, već da svaki ima svoje vrline i mane, pa je na predavaču da procijeni kada je koji

najprikladniji. Izdvojena su četiri nastavna oblika: frontalni (koristi se prilikom projekcije

filmova, svi učenici zajedno gledaju film, svako ga doživljava na svoj način, a kasnije se

dopunjuju međusobno), grupni, koji je, kako to dr Mikić kaže, vrlo zahvalan za problemski

pristup filmu (učenici se dijele u grupe i svaka od njih dobija drugačije zaduženje, jedna grupa

će se, recimo, baviti likovima, druga filmskim izražajnim sredstvima, treća hronotopom u

filmu i slično), rad u paru (nije čest, ali je pogodan za manje ambiciozne i nedovoljno

aktivne učenike, postavlja im se pitanje na koje moraju dati odgovor dopunjavajući se i

nadovezujući međusobno, ili će u paru istraživati i prikazivati rezultate istraživanja ostalim

učenicima) i individualni rad (samostalni rad i istraživanje, pogodan za koncentrisanje na

detalje).

Nastavne metode, kojih je pobrojano sedam, naročito su zanimljive: prva je metoda

pokazivanja ili demonstracije (prikazivanje filma i drugih medija koji su u vezi sa tim

filmom), metoda razgovora (rasprava o filmu, postavlja se problem i razgovorom se teži

postići rješenje), metoda čitanja (čita se scenario, kritika filma, novinski isječci u vezi sa

filmom...), metoda pisanja (učenici zapisuju svoje utiske, ocjenjuju film, opisuju glumce ili

fabulu, pišu svoj scenario...), metoda usmenog izlaganja ( kako sam naziv kaže, od učenika

se traži da usmeno iskaže stav o filmu, utisak i slično, najbolje kao dio rasprave o filmu),

metoda crtanja (učenici prije filma nacrtaju svoje očekivanje bazirano na naslovu filma ili

nakon filma crtanjem opišu najupečatljivije momente) i metoda praktičnih radova

(snimanje i projekcija filma, ili makar simuliranje snimanja, ukoliko za ovo prvo nema

materijalnih uslova).

4.1. Struktura nastavnog časa obrade filma

14

Isti autor se, u već pomenutom djelu7, bavi i strukturom nastavnog časa tokom kojeg

se obrađuje film. On predlaže osam nastavnih situacija, naglašavajući da je to samo vodilja

nastavnicima prije nego što sami steknu sigurnost pri održavanju nastave filma:

1.) Motivacija, čiji je zadatak priprema učenika u opuštenoj atmosferi, kroz

motivišući razgovor, za primanje novih sadržaja. Bitno je zainteresovati učenike originalnim

pristupom, a nastavnik ne mora da brine da će pogriješiti, može raditi sve što mu se učini

prikladnim za čas.

2.) Najava, koja slijedi iza motivacije tako da se ne primijeti prelaz sa prve nastavne

situacije na drugu. Nastavnik uz podsticaj kaže koji je naziv filma, ko je autor, iz koje zemlje

film potiče i godinu nastanka filma. U nižim razredima nije potrebno navoditi ostale članove

zadužene za stvaranje filma, ali se to može (a ne mora) uraditi u višim razredima. Nije loše

pomenuti neku zanimljivost ili informaciju vezanu za film koji slijedi.

3.) Prikazivanje filma, prije čega se postavi pitanje na koje se očekuje odgovor po

završetku, čime se osigurava problemsko praćenje filma. Bitno je odgledati film u cjelosti,

osim ako nastavnik baš smatra da je nešto posebno bitno naglasiti. Važno je obezbijediti

kvalitetan tehnički aspekat filma.

4.) Emocionalno-intelektualna pauza predstavlja vrijeme koje je predviđeno za

sređivanje emocija učenika, popuštanje emocionalne napetosti. Nastavnik mora dobro znati

odjeljenje da ne bi dopustio da se predugom pauzom učenici dovedu u pasivno stanje.

5.) Slobodno iznošenje doživljaja nastupa poslije pauze, ležernim tempom se od

učenika traži da samostalno, ili uz neznatnu pomoć nastavnika, kroz razgovor, sastav, crtež ili

bilo koji drugi primjeren način, iznesu svoje utiske. Postupno se usmjerava čas prema

narednoj situaciji.

6.) Istraživačka rasprava je najsloženija situacija, sa obrazovnog aspekta. Obuhvata

različite probleme:

a) Određivanje filmske vrste, teme, mjesta i vremena radnje

b) Struktura fabule

c) Likovi

d) Iznošenje ideje filma

e) Filmski izraz

7.) Uopštavanje je nastavna situacija u kojoj se vraćamo filmu kao cjelini. Ponavljaju

se najbitnije i nove spoznaje o filmu uopšte i filmskom djelu konkretno i donosi se konačna

procjena filma

7 Mikić, K.: Film u nastavi medijske kulture, Educa, Zagreb, 2001

14

8.) Stvaralački oblici rada, situacija u kojoj se djeci pruža mogućnost da iskažu

stvaralački naboj dobijen nakon gledanja filma. Ponovo se to može postići kroz razne oblike:

crtanje, kritika, simuliranje snimanja, gluma, pisanje novih dijaloga ili drugačijeg kraja filma,

sve to u skladu sa temperamentom djece.

5. Zaključak

Već i prije nego što smo počeli sa prikupljanjem materijala za izradu ovog rada, jasno je bilo

da će konačna odluka prevagnuti u korist implementacije filma (među ostalim nastavnim

sredstvima) u nastavni proces, budući da se tradicionalni koncept predavanja pokazao

neefikasnim, a sami smo svjedoci koliko su novi metodi zanimljiviji, prihvatljiviji i

svrsishodniji. Ovaj stav je dodatno utvrđen činjenicom da je tok vremena neumitan, a samim

tim su neizbježne i promjene koje vrijeme donosi, tehnologija je toliko uznapredovala da se i

uz praćenje osnovnih tehničkih i tehnoloških pojmova i dostignuća, teško držati u korak sa

njom, a kamoli bez ikakvih znanja o toj oblasti, zbog čega smo prinuđeni da što prije

počnemo sa primjenom pogodnosti koje nam moderno vrijeme nudi. Uz poštovanje mjere i

pravilan pristup, moguće je uvesti medije u nastavu uopšte, samim tim i u nastavu

književnosti, a pri tome izbjeći štetne posljedice. Čak postoji i mogućnost da se djeca usmjere

tako da tehnologiju koriste samostalno u obrazovne svrhe, čime bi se povećao stepen

korisnosti pri upotrebi računara, tableta, televizije i drugih medija. Kada se pojavio digitron, a

zatim i njegova verzija u svakom telefonu, mnogo je učenika to razumjelo kao nešto što ih

oslobađa od učenja tablice množenja, jer svaki, makar i višecifreni broj mogu pomnožiti za

tili čas, bez potpisivanja brojeva, prebacivanja ostatataka i mogućnosti greške. Pojava foruma

je otvorila opciju da učenici pitaju druge osobe da im prepričaju lektiru ili urade domaći rad

za njih. Istorija, geografija i slične nauke u očima mladih gube važnost, jer ne shvataju zašto

im je potrebno da nakon škole zadrže ta znanja, kad ih imaju na sajtovima kakav je

Wikipedia, od kojih ih dijeli samo jedan “klik”. Bitno je, dakle, ne dozvoliti da se djeca više

oslanjaju na podatke sa interneta nego na školsku nastavu i informacije koje tamo stiču, bitno

je ne dopustiti da, onako kako elektronska izdanja knjiga istiskuju štampana, film i drugi

mediji istisnu i elektronsku knjigu i knjigu uopšte. Na nama je da učinimo sve da prilagodimo

nastavu i obrazovanje djeci tako da izađu iz škola sa trajnim i korisnim znanjem, makar to

značilo da balansiramo između dvije krajnosti i čekamo da vidimo na koju stranu će

prevagnuti. U svakom slučaju, jasno je da se uz malo truda, makar kada je u pitanju tema koja

14

je predmet našeg interesovanja u ovom radu, lako može postići situacija u kojoj će svi biti na

dobitku. Nadamo se da smo ovim radom pokazali kako.

14

LITERATURA

Mikić, Krešimir: Film u nastavi medijske kulture, Educa, Zagreb, 2001.

Vasiljević, Stevan: Mogućnosti primene i korišćenja filma u nastavi, Nastava i vaspitanje br.

2-3, Beograd, 1952.

Bjedov, Vesna: Metodički pristupi filmu u nastavi hrvatskoga jezika nižih razreda osnovne

škole, Život i škola br 15-16, Osijek, 2006.

Studeni, Ljiljana: Više medijske kulture u nastavi ne znači manje sati jezika i jezičnog

izražavanja, a ni manje razvijanja učenikove kreativnosti, http://is.gd/pkhBxO

Digitalni film u nastavi, „Lisica i gavran“, http://is.gd/dZaF8K

Metodika nastave srpskog jezika i književnosti (skripta), http://is.gd/Z2jZXc