M.M. Philipon, O.P.

Duhovna nauka

sestre Elizabete od

Presvetog Trojstva

1

„Možeš vjerovati mojoj nauci, jer ona nije moja.“

(U pismu svojoj majci, lipanj, 1906.)

2

Predgovor

Brzina, kojom su se raspačala dosadašnja naša karmelska izdanja, svjedoče, da iznad

uzburkanog zemaljskog života postoji u dušama težnja za onim što je vječno i božansko.

I ova knjiga: „DUHOVNA NAUKA SESTRE ELIZABETE OD PRESVETOGA

TROJSTVA“ izvire iz vrela karmelske duhovnosti i nju obogaćuje.

Prvo izdanje ove knjige koju je napisao na francuskom jeziku o. Philipon O. P. bila je

razgrabljeno u tri mjeseca. Slijedila su zatim nova izdanja i prijevodi gotovo na sve europske

jezike. Vjesnik Đakovačke biskupije objavio je 1959. i 1960. divnu Molitvu Presvetom

Trojstvu i duhovne spise s. Elizabete. Ovom knjigom, koja je u našem prijevodu izašla iz pera

pokojnog dr. Schutz-a1, želimo mnoge duše uzdići na proživljavanje milosti sakramenta

svetoga Krštenja u društvu Presvetog Trojstva.

Sestra Elizabeta je jedna nadarena duša, koja je u životu čvrsto prionula

najjednostavnijoj, a ujedno najbitnijoj istini naše svete vjere. Tajna Presvetog Trojstva

nastanjena u svakoj kršćanskoj duši bila je standard njezinog unutarnjeg života. Govorila je: „

Presveto Trojstvo, to je naše prebivalište: naš očinski dom, iz kojega ne bi trebali nikada

izlaziti... Čini mi se – dodala bi - da sam našla svoje nebo na zemlji, jer nebo je Bog, a Bog je

u mojoj duši...“

Onoga dana, kad je s. Elizabeta shvatila, da je kršćanski život u nekom smislu

„početak vječnoga života“ ona je postigla nepokolebljivo uvjerenje, da po milosti svetog

Krštenja Presveto Trojstvo stanuje u svakoj duši kao u Živome hramu.

Traženje Boga u unutrašnjosti svog srca, ulaz u intimno općenje s Presvetim

Trojstvom u sebi, učiniti sebe nebom – nebom Božjim i svojim, postaju srž njenog duhovnog

života i bit njezine nauke.

S. Elizabeta je bila i Marijanska duša. Od Blažene Djevice prisvojila je najuzvišenije

nježnosti svoje duhovnosti. Bila je ona također i pravo dijete sv. Terezije Avilske i sv. Ivana

od Križa. Iz njihovih spisa crpila je ono što ju je najvećma približavalo Presvetom Trojstvu.

Svoje poslanjstvo na korist duša uspoređivala je s poslanjstvom svećenika. Stoga će

svaka svećenićka i redovnička duša po nauci ove knjige biti pozvana na unutarnju sabranost,

na prijanjanje uz Boga činima vjere i ljubavi i na unutarnju šutnju, koja dozvoljava Bogu da u

duši živi i da je preobrazi u Sebe. Svećenici će pak u s. Elizabeti naći anđela svoga

svećeništva.

Neka Majka Karmela, Majka šutnje i sabranosti blagoslovi ovo naše izdanje, da po

njemu mnoge duše nađu svjetlo života, koje će ih preko zemaljskih patnja uvesti u sjedinjenje

s Presvetim Trojstvom.

Zagreb, Remete, u svibnju 1962. Oci Karmelićani

1 Sa dvanaestog francuskog izdanja.

3

Prvo poglavlje:

DUHOVNI PUT

Sve kod nje nosi pečat

njenog preodređenja:

bila je Karmelićanka.

Prije nego što analizom zađemo u dubinu ove duše, nameće se jedna opaska opće

naravi. Elizabeta od Presvetog Trojstva postala je sveta istom nakon jedanaest godina borbe i

neprestanog dotjerivanja u pojedinoatima. I nakon ulaska u Karmel i deset godina šutljivog i

vjernog života, ona je imala još izdržati od Božje ruke najviše pročišćenje. Tim putem Bog

uvodi herojske duše u stalni mir preobražajnog sjedinjenja, iznad svake radosti i svake boli.

4

I:

NUTARNJI ŽIVOT U SVIJETU

1. Dječje mušice

Kao časnička kći i unuka Elizabeta Catez imala je u svojim žilama vojničku krv, naglu

na protuudarac. Baštinila je žestok temperament. Jednog dana, - bile su joj jedva tri ili četiri

godine, - ona se sama zatvorila u jednoj prostoriji stana. Skakala je, gnjevila se za vratima i

snažno ih udarala nogama.

Do sedme godine prvog njenog djetinjstva češće su se događali ovakvi ispadi srdžbe.

Nitko ih nije mogao ukrotiti. Trebalo je sačekati, da se oluja sama od sebe smiri. Tada bi ju

njena majka urazumjevala, učila bi ju, da se svladava iz ljubavi. Njena je učiteljica češće

govorila: „ Ovo dijete ima željeznu volju. Ona mora postići što hoće.“

Otac joj je umro u zagrljaju njenih malih dječjih ruku. Ostala je tako sama sa svo jom

majkom i sestrom Margaretom, vrlo blagom i povučenom. S njima je sve do svoga ulaska u

Karmel provela sve časove svog života.

Nikakav drugi ozbiljniji obiteljski događaj nije prekinuo tijek ovog radosnog i

kršćanskog života, koji se odvijao samo unutar Dijona.

2. Obraćenje

Prva ispovijed proizvela je u Elizabetinoj duši ono, što će ona kasnije nazvati svojim

obraćenjem, potres, „koji je probudio u njoj pažnju za božanske stvari“2. Počevši od ovog

dana ona je odlučno započela borbu protiv glavnih svojih pogrešaka: protiv srdžbe i

osjetljivosti. Teško ovo razdoblje duhovne borbe potrajat će do osamnaeste godine.

Svećenik, koji ju je spremao za Prvu Pričest i koji ju je dobro poznavao, rekao je

intimnoj jednoj prijateljici njene majke: „ Elizabeta Catez postat će po svom temperamentu

svetica ili đavao“.

Ovaj prvi susret s Isusom sakrivenim u Hostiji bio je od presudne važnosti. „Posve u

dubini svoje duše ona je čula njegov glas“. „Učitelj je tako osvojio njeno srce, da je od sada

težila samo za tim, da mu daruje svoj život3. Dogodila se u njoj nagla i duboka promjena, koja

je iznenadila njenu okolinu. Elizabeta je išla velikim koracima prema onom smirenom

vladanju nad sobom, koje se doskora imalo odražavati od cijele njene osobe. Jednog joj se

dana iza Pričesti učinilo, da je netko izgovorio u njenoj duši riječ „Karmel“. I bilo je gotovo.

Drugom jednom zgodom, - bila je u četrnaestoj godini, - za vrijeme zahvale čula je nutarnji

2 „Uspomene“, p. 6, izdanje od 1935. 3 Pjesme. „Godišnjica moje prve pričesti“ 19. travnja 1898.

5

jedan Učiteljev poziv i smjesta je zavjetovala djevičanstvo, da pripada samo njemu. Ostat će

vjerna i umrijeti čista kao ljiljan.

Njene pjesme od četrnaeste do devetnaeste godine šapuću samo imena ljubljenog

njenog Isusa, nebeske njene Majke, dobrog njenog anđela, svetaca u raju, Ivane od Arka,

„nepovredive djevice“4.

A osobito ju je neodoljivo privlačio Karmel. Njeni stihovi pjevaju o svojstvima

karmelićanke: haljina od grubog sukna i bijela koprena, ružarij sa siromašnim drvenim

zrnima, kostrijeti, koje ranjavaju tijelo, i napokon prsten Kristove zaručnice5. Stanuje posve

blizu svoga dragog Karmela, pa često odlazi na terasu svog balkona, „žalosna i zamišljena6.

Dugo je njezin pogled počivao na samostanu. Sve govori njenom srcu: kapelica, gdje je

sakriven Gospodar njenog života, zvono na Anđeoski pozdrav, posmrtna zvona, što ih čuje, pa

ćelije „sa sićušnim prozorima“, sa siromašnim svojim pokućstvom. Ovdje djevice navečer

počivaju nakon dugog dana, ispunjenog otkupiteljskom molitvom. Duša joj je bila daleko od

svoje čežnje, pa je zato venula. Sad joj je sedamnaest godina. U jednom je času uz pomoć

jednog prijatelja svećenika pokušala pobjeći iz „žalosnog i zavodničkog ovog svijeta“. Njena

majka nije popustila. Elizabeta će u molitvi s pouzdanjem čekati čas Božji.

3. Svjetovne zabave

Svjetovne svečanosti i različiti sastanci opet su se nastavili i bilo ih je sve više.

Gospođa Catez neprimjetno je to poticala. Nije doduše htjela odvratiti svoje kćeri od njenog

zvanja, ali se možda u potaji nadala, da joj Bog neće oduzeti djeteta. Elizabeta se nije dala

moliti. Njoj je bilo dosta znati, da joj tako hoće majka. Dolazila je na sve ugovorene sastanke

i svima se njena pojava sviđala. Svjedoci njenog života neumorno ponavljaju, „da se nije

činilo, da joj je ondje bilo dosadno.“ Nitko u Elizabeti Catez nije mogao naslućivati buduću

karmelićanku, koja je svojim intenzivnim, posve u Kristu zakopanim nutarnjim životom imala

Nepromjenljivom Trojstvu iskazati tako potresno svjedočanstvo šutnje i sabranosti.

Bila je elegantna, a u društvu uvijek jednostavno, ali besprijekorno obučena. Više je

puta bila iprošena. Za jednu od svojih posljednjih zabava kupila je nove rukavice, kako nitko

ne bi mogao naslutiti njezin odlazak. Elizabeta Catez radosno je zalazila u društvo, usred

kojega je živjela. Izbjegavala je samo grijeh.

4. Djela požrtvovnosti

Pod godinu se Elizabeta Catez u Dijonu žrtvuje za potrebe svoje župe: crkveno

pjevanje; vjeronauk za djecu ili za zakašnjele prvopričesnice, kojima se inače znadu rugati

4 Pjesme. „Ivana od Arka“. Listopad, 1895. 5 Pjesme. „Svojstvima karmelićanke“. 15. listopada 1897. 6 Pjesme. „Što vidim sa svog balkona“. Listopad 1897.

6

mlađe djevojčice, drugi dobrotvorni pothvati traže njenu pomoć, napokon nadzor nad

neodgojenom djecom iz tvornice duhana. Ta su je djeca strastveno voljela. Morali su im

zatajiti njenu adresu, da ne bi zaokupili kuću. Sesta Elizabeta od Presvetog Trojstva pratit će

ih i dalje u životu i zaštićivat će ih kao karmelićanka tihom svojom molitvom.

Elizabeta Catez s finom se obzirnošću prilagođuje svemu i svima. Ona ljubi djecu

zbog njihove čistoće. Bog joj je udijelio divnu sposobnost da osvaja ove najmanje. Prigodom

obiteljskih i prijateljskih sastanaka oko nje ih se znalo naći koji puta njih četrdesetak. Drage

su joj žive slike, osobito Isus među učiteljima u hramu. Znala je obući u glumce ove mališane

i podijeliti im uloge. Ona bi sama sastavljala vesele igre i glazbu. Najveće je uspjehe

postizavala s dječjim plesovima. A kad bi se živci smirili, onda bi iznijeli stolice u vrt i

započimalo bi čitanje. Sve uši pažljivo i žedno slušaju. Koji puta je mališani uporno mole da

sudjeluju u dječjim igrama. Ona uz smiješak prihvaća poziv. Mala skupina, koju bi u Marijinu

mjesecu svibnju vodila u crkvu, zadržavala bi ju na klecalima u pozadini, što bliže izlaza.

„Čim bi se Svetohranište zatvorilo, mi bismo je povukli sa sobom na šetnju.Tada bi nam s

mnogo mašte pripovijedala čarobne priče. Elizabeta Catez uvijek se svima prilagođivala“7.

Upamtimo još ovu crtu: Elizabeta od Presvetog Trojstva izbjegavat će osebujnost u

samostanu kao i u svijetu. Ona je znala s ostalim uzvanicima odati priznanje tortama, što ih je

priredila najbolja dijonska kuharica Franjica, i od srca se smijala obilnim objedima, koji su

opterećivali želuce za tri dana, tako da bi čovjek morao moliti za smilovanje.

5. Ljetni praznici

Ljetni bi praznici redovito donosili sa sobom odlazak iz Dijona i razdoblje velikih

putovanja. Tako je Elizabeta pohodila Švicarsku, Alpe, Juru, Vogeze, Pirineje i veliki dio

Francuske.

Njena nam pisma pokazuju, da je radosna i slavljena u vrtlogu obiteljskih i

prijateljskih posjeta. Čvrsto se povezuje s nekim elitnim dušama, na koje nailazi, no većinom

se miješa bez razlike u skupine djevojaka svojih vršnjakinja. Zbog ljubavi i dobrog odgoja

ona se svima radosno smješka.

„Naš boravak u Tarbesu bio je neprekidna zabava: ples i glazba prije podne, šetnje u

prirodi. Jedno je dolazilo za drugim. Društvo je u Tarbesu vrlo ugodno. Upoznala sam mnogo

djevojaka. Jedna je dražesnija od druge. S X., koja je vrlo glazbena, neprestano smo u klavir.

Muzičke trgovine u Tarbesu nisu nam mogle nasmagati dosta nota“8.

„Putujemo danas u Lourdes. Srce mi se grči na pomisao, da ću ostaviti dragu svoju

Ivonu. Kad bi mogla vidjeti, kako je to lijepa djevojka. A uza to još ima tako idealan značaj.

A što se tiče gospođe X., njena bolest nije ostavila nikakvih tragova: mlađa je, elegantnija je

nego ikada, a uvijek jednako dobra. Jučer mi je bio osamnaesti rođendan pa me je darivala

7 Svjedočanstvo jedne prijateljice iz djetinjstva. 8 Pismo gđici A.C. Tarbes, 21. srpnja 1898.

7

prekrasnom garniturom rublja modre boje. Piši mi skoro. Završavam pismo, da zatvorim

kovčege. U Lourdesu ću mnogo misliti na tebe. Odanle ćemo poduzeti izlete u Pirineje:

Luchon, Cauterets itd. Oduševljena sam s ovim bregovima, koje promatram, dok ti pišem.

Čini mi se, da neću više bez njih moći živjeti“9.

Luchon ju je posve neobično očarao: „Ovaj grad zaslužuje svoj naziv: kraljica

Pirineja. Tu je moje oduševljenje bilo na vrhuncu. Položaj je neusporediv. Proveli smo ovdje

dva dana. Mogli smo se uspeti na visoravan Lys. Imali smo veliku četveroprežnu kočiju. S

nama su bile nećakinje od R. i od S., koje smo ponovno našle u Luchonu. Ove su nas gospođe

povjerile jednom našem znancu. I on se htio uspeti do paklenog ponora. Bile smo na 1801

metara visine i gledale smo u dubinu strahovitog ovog ponora. Magdaleni i meni tako se to

svidjelo, da smo skoro zaželjele, da nas bujica povuče sa sobom. Uza sve svoje oduševljenje

naš vodič nije bio istog mišljenja. Pokazao se mnogo oprezniji od nas, koje smo trčale uz rub

ponora bez najmanje vrtoglavice. Gospođe su zadovoljno odahnule, kad su vidjele, da smo se

vratile, jer za vrijeme našeg izbivanja nisu baš bile smirene“10

Tako je ona pohađala jedne prijatelje za drugima i živjela, kako veli, „vrlo ugodnim

životom, kao u Lunéville-u, gdje smo kod jednih doručkovali, kod drugih objedovali. Onda su

još dolazile mnoge partije tenisa kod vrlo dragih djevojaka“11, tako da nije imala ni časa za

sebe samu. Na dan 14. srpnja prisustvovala je vojnoj smotri na Martovom polju. Dovele su je

ovamo mnoge prijateljske veze njene obitelji s vojničkim svijetom. Kao časnička kći

oduševljavala se mimohodom konjice... Zamislite samo sve ove kacige i oklope, kako se

blistaju na suncu... Blistava ova priredba završavala se navečer u gajevima parka čarobnim

vatrometom, donekle kao u Veneciji...

Pored svjetovnih ovih svečanosti njeno srce i dalje nosi čežnju za Karmelom. Kad bi

se uzvanici izgubili, Elizabeta Catez bez napora se opet nalazi sama sa svojim Kristom, od

kojega se nije ni udaljila. U Tarbesu se sklonila u Karmel, da na jedan časak izmakne bučnoj

zabavi društva. Sestra vratarica našla ju je u govornici, kako iza rešetke kleči. Rado bi bila

izljubila sve zidove ove kuće Božje. Lourdes je posve blizu. Kroz tri dana ona se moli blizu

Djevice na pećini. Praznici i svjetovne misli bez borbe se udaljuju iz njena duha. Sva uronjena

u molitvu, ona ostaje dugo kraj spilje, zaklinje Bezgriješnu da je sačuva čistu i prikazuje sebe

kao žrtvu za grešnike12.

Ništa nije moglo odvratiti njenih misli od njenog Krista. Kasnije će iz svoga Karmela

u Dijonu moći napisati svojoj majci u dodatku jednog pisma: „Nemoj zaboraviti obaviti u

petak u vagonu svoje razmatranje. Sjećam se, da je to vrlo povoljna prilika“13. Ona će govoriti

iz iskustva. Ona ostaje ravnodušna za svjetovno bogatstvo velikih gradova, kroz koje prolazi.

Za nju je Marseille Notre-Dame de la Garde14, a Lyon se svodi na svetište Fourvieres15. U

9 Pismo gđici A.C. 21. srpnja 1898. 10 Pismo gđici D., kolovoz 1898. 11 Pismo gđici A.C., 19. srpnja 1897. 12 Pjesme. „Bezgrešno začeće“, 8. prosinca 1898. 13 Pismo majci, srpanj 1906. 14 Pismo M-L.M., 6. listopada 1898.

8

Paris ju je godine 1900. privukla zajedno s majkom i sestrom glasovita Univerzalna izložba.

No tu su samo dvije stvari privukle njenu pažnju: Montmartre i Naša Gospa od Pobjede: „Bile

smo dva puta na izložbi, no mrska mi je ta buka, ta gungula. Margareta mi se rugala i tvrdila

je da izgledam kao da se vraćam iz Konga“16.

6. Agendo contra

Velikodušno geslo ovog prvog razdoblja njena života glasilo je : „agendo contra“. S

devetnaest godina ona još bilježi u svom „Dnevniku“: „Doživjela sam danas radost te

prikazala svom Isusu više žrtava protiv glavne svoje pogreške, no koliko su mi one bile teške.

Prepoznajem u tome svoju slabost... Kad mi netko nešto nepravedno prigovori, moje se biće

tako uzbudi, da mi se čini, da osjećam, kako mi krv kipi u žilama... No Isus je bio sa mnom.

Čula sam u dubini svog srca njegov glas i tada sam bila pripravna sve podnijeti zbog Njegove

ljubavi“17.

Svaku večer ona u malu bilježnicu unosi pobjede i poraze, kako bi ustanovila, da li

uistinu napreduje na putu savršenosti.

Elizabeta je pokušala postiti, a da nije za to znala njena majka. Brižljiva gđa Catez

zamijetila je to za tri dana i jako ju je ukorila. Elizabeta je i ovaj puta poslušala. Bog je ne želi

voditi putem velikog mrtvljenja drugih svetaca. Tako će to biti za cijelog njenog boravka u

Karmelu. Šutljivo Trojstvo očekuje od nje drugo jedno svjedočanstvo. „Budući da ne mogu

sebi nametnuti nikakva trpljenja, moram se uvjeriti, da je ovo fizilčko i tjelesno trpljenje samo

sredstvo, - uostalom savršeno sredstvo, - da čovjek dođe do nutarnjeg mrtvljenja i do

potpunog odreknuća samoga sebe. O Isuse, moj živote, moja ljubavi, moj Zaručniče, pomozi

mi. Moram svakako doći do cilja: činiti uvijek, u svim stvarima, ono, što je protivno mojoj

volji“18.

7. Prve mistične milosti

Bog je doskora morao nagraditi tajnim djelovanjem svoje milosti neprestano

nastojanje Elizabete Catez, da nadvlada svoju narav. Askeza dovodi do mistike i sačinjava

nužnu njenu zaštitu.

S uobičajenim svojim zdravim razumom sveta Terezija je rekla: „Mekoputnost i

razmatranje ne mogu postojati zajedno“19. Sve je to posve naravno. Živi plamen ljubavi

pretpostavlja bolni Uspon na Goru Karmel, s njegovim tamnim noćima, s njegovim aktivnim i

pasivnim pročišćenjima, pred kojima dršću i najodlučnije duše. Zaboravljaju se također i

15 Pismo A.C., ljeti 1898. 16 Pismo M-L.M., ljeti 1900. 17 Dnevnik, 30. siječnja 1899. 18 Dnevnik, 24. veljače 1899. 19 Put savršenstva, 4. poglavlje.

9

druge kontemplativne ekstaze pisca Duhovnih Vježbi u njegovoj ćeliji u Rimu, gdje je sveti

Ignacije sav zanesen šaputao: „O beata Trinitas“. Ne smije se dakako potpuno zanijekati, da

postoje razlike u sklonostima i duhovnim putevima: alius sic, alius sic ibat. No evanđeoska

istina uključuje sve ove fine razlike, koje ostaju, a sveci iz svih Škola opet se sastaju, kada se

izdignu iznad tih razlika. Na vrhuncu su oni svi preobraćeni u Krista, svi postaju jedno s

njegovim otkupiteljskim blaženstvom.

„Duhovna borba“ protiv njenih pogrešaka i pobjeda nad njenom naravi dovele su

Elizabetu Catez do prvog očitovanja mističnih milosti, koje su imale preobraziti njen život.

Najprije je to išlo polako i susljednim zahvatima, kao korak po korak. Uskoro, počevši od

položenih zavjeta, u smirenom i neprestanom pokretu. Napokon u posljednjem razdoblju od

šest mjeseci provedenih u bolesničkoj sobi, u velikim poletima prema navišim vrhuncima

preobraženog sjedinjenja.

Ona sama postala je svjesna ovih prvih Božjih zahvata (primila ih je za duhovnih

vježbi u siječnju 1899.) istom više mjeseci kasnije, kad je čitala djela svete Terezije. Ovo

priznanje njenog „Dnevnik“ od velike je važnosti za povijest njenog nutarnjeg života. Ono

označuje njen ulaz na mistični put, nakon teške duhovne borbe, koja je trajala već jedanaest

godina i koja zapravo neće nikada prestati.

„Čitam sada Put savršenosti od svete Terezije. To me neobično zanima i mnogo mi

koristi. Sveta Terezija iznosi tako dobre misli o razmatranju i o nutanjem mrtvljenju, o tom

nutatarnjem mrtvljenju, do kojega svakako hoću doći uz pomoć Božju. Kad već zasada ne

mogu sebi nametnuti velikog kakvog trpljenja, mogu barem svakog časa u danu žrtvovati

svoju volju. Razmatranje: kako mi je drag način, kojim sveta Terezija govori o ovom

predmetu! Kad ona govori o kontemplaciji, o onom stupnju razmatranja, na kojem Bog čini

sve, a mi ne činimo ništa, kada ujedinjuje našu dušu sa sobom intimno, da više ne živimo mi,

nego Bog, koji je u nama... Oh, prepoznala sam ovdje časove uzvišene ekstaze, na koju se

Učitelj udostojao uzdignuti me tako često za ovih duhovnih vježni, a i poslije. Što da mu

uzvratim za tolika dobročinstva! Kako li se obično razmatranje čini teško i mučno nakon ovih

ekstaza, nakon uzvišenog zanosa, za kojega duša zaboravlja sve i vidi samo svoga Boga.

Kako mučno mora čovjek raditi, da opet okupi sve svoje mići. Kako je to naporno i kako se

čini teško“20.

Bog je već uzdizao Elizabetu Catez u više stanja razmatranja. To se očevidno

pokazivalo za vrijeme molitve. Vidjeli su je u njenoj župnoj crkvi, kako lagano dolazi

srednjom lađom i kako se spušta na koljena na svome mjestu. Zaokupila bi je dubnoka

sabranost. Ostajala bi dugo nepomična, kao da ju je svu ispunio Bog. Najintimnija njena

prijateljica uvijek se čudila nagloj promjeni, koja bi se pokazala kod Elizabete Catez, čim bi

stupila u crkvu, da se ondje pomoli: „To nije više bila ista osoba“.

20 Dnevnik, 20. veljače 1899.

10

Od nekog je vremena osjećala u dubini svoje duše neobične neke pojave, kojih sebi

nije znala protumačiti. Osjećala je, da netko u njoj stanuje. „Kada dođem do svog

ispovjednika, kazivala je sebi, govorit ću mu o tome.“

8. Susret s Ocem Vallée

Tada je u Karmelu upoznala jednog redovnika iz Reda svetog Dominika. Taj je susret

imao dati njenom nutarnjem životu oslučni smjer. Majka Germana od Isusa, Priorica i

Učiteljica novakinja sestre Elizabete od Presvetog Trojstva, pisac „Uspomena“, ispravno je

primijetila, da „providencijalni ovaj susret“ svojim milosnim učincima podsjeća na onaj

susret, što ga opisuje sveta Terezija u XVIII. poglavlju svog Života i u petom stanu svoga

Duševnoga grada (prvo poglavlje). Svetica pripovijeda, da „je veliki jedan teolog Reda svetog

Dominika (Magister Banez, glasoviti progesor na sveučilištu u Salamanki) sa znanstvene

strane potvrdio, što je ona bila iskusila o prisutnosti Božjoj u sebi za vrijeme razmatranja.

Time joj je donio potpunu sigurnost, što ju daje istina, i ujedno veliku utjehu“21.

Kad je Elizabeta bojažljivo upitala glasovitog redovnika, što znače ti pokreti milosti,

što ih je osjećala od nekog vremena i koji su joj davali dojam, da netko u njoj stanuje, Otac joj

Vallée odgovori onom sebi svojstvenom uvjerljivom snagom riječi: „Ta svakako, dijete moje,

Otac je u vama, Sin je u vama, Duh Sveti je u vama“. I razložio joj je kao kontemplativni

teolog kako po krsnoj milosti postajemo onaj duhovni hram, o kojemu govori sveti Pavao. I

kako je u isto vrijeme sa Duhom Svetim cijelo Presveto Trojstvo u nama sa svojom

stvoriteljskom i posvetiteljskom silom. Ono nas čini svojim vlastitim stanom, jer dolazi

stanovati u najdubljoj tajni naše duše, da ondje u ozračju vjere i ljubavi prima ono nutanje

štovanje klanjanja i molitve, što Mu ga ljudi moraju iskazivati.

Ovo ju je dogmatsko izlaganje ushitilo. Mogla se dakle posve sigurno prepustiti

nutanjem svom nagnuću i boraviti u najdubljem središtu svoje duše, kako ju je na to poticala

milost. Za vrijeme ovog razgovora obuze je neodoljiva neka sabranosti. Otac je još govorio.

Doskora je mogao opaziti, da ga Elizabeta Catez više ne sluša. Poslije je rekla svojoj priorici:

„Željela sam, da što prije ušuti“.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva sva se nalazi u ovoj značajnoj crti: bila je željna

šutnje pod utjecajem primljene milosti.

Otac Vallée rekao je sa svoje strane o odlučnom ovom času: „Vidio sam je kako odlazi

poput dubinskog vala“.

Elizabeta Catez spadala je među one duše, koje više neće zalutati, kad jednom

susretnu božansko svjetlo. Počevši od ovog dana, sve se preobražava i osvjetljuje. Ona je

našla svoj put. Odsad će Trojstvo biti jedini njen život u svim događajima i kušnjama.

21 „Uspomene“, p. 66, bilješka 1, izdanje od 1935.

11

II:

KARMELIĆANKA

Kad su Elizabetu Catez odveli u njenu karmelsku ćeliju, čuli su je kako šapće: „Ovdje

je Presveto Trojstvo“.

Već kod prve zajedničke redovničke vježbe u blagovaonici vidjeli su djevojku, kako je

nakon skromnog obroka čedno sklopila ruke ispod pelerine i spustivši vjeđe zaronila u

duboko razmatranje. Sestra poslužiteljica ju je promatrala i pomislila: „ To je odviše lijepo, da

bi moglo trajati“. Ona se varala. Karmel u Dijonu imao je sveticu.

1. Njezin ideal karmelićanke

Osam dana nakon ulaska u Karmel sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva ispunila je u

razgovoru za vrijeme odmora upitni arak, koji nam otkriva stanje njene duše na pragu njenog

redovničkog života.

Vidimo, da se već ovdje pokazuju i jako ističu najznačajnije crte njene duhovne

fizionomije. Njen ideal svetosti: živjeti od ljubavi, da može umrijeti od ljubavi, - strastveno

njeno poštivanje volje Božje, - posebna njena ljubav za šutnju, - njena pobožnost prema

Kristovoj duši, - geslo cijelog njenog nutarnjeg života: zakopati se u najveću dubinu duše, da

ondje nađe Boga. Ništa nije zaboravljeno pa ni glavna njena pogreška: osjetljivost. Nedostaje

samo rad na odricanju, - to će učiniti pasivno pročišćenje u novicijatu, - pa najviša milost,

koja će preobraziti njen život dajući joj razumijevanje za konačno njeno zvanje: biti pohvala

slave Presvetog Trojstva.

- Što je za vas ideal svetosti?

- Živjeti od ljubavi.

- Po kojem se to sredstvu može najbrže postići?

- Ako se učinimo posve malenima, ako se predamo bez opoziva.

- Koji vam je svetac najmiliji?

- Ljubljeni učenik, koji je počivao na srcu svog Učitelja.

- Koja vam se točka Pravila posebno sviđa?

- Šutnja.

- Koja je glavna crta vašeg značaja?

- Osjetljivost.

- Koju krepost najviše volite?

- Čistoću. „Blaženi čista srca, jer će oni Boga vidjeti“.

- Koja vam je pogreška najodvratnija?

- Sebičnost u svakom obliku.

- Dajte nam definiciju razmatranja.

- Sjedinjenje one, koja nije, s Onim, koji jest.

12

- Koja vam je knjiga najdraža?

- Duša Kristova. Ona mi otkriva sve tajne Oca, koji je na nebesima.

- Želite li žarko doći u nebo?

- Koji puta čeznem za njim, no, ako se izuzme gledanje, ja ga imam u dubini svoje

duše.

- Kakve biste osjećje htjeli imati na času smrti?

- Htjela bih umrijeti u ljubavi i tako pasti u naručaj Onome, koga ljubim.

- Sviđa li vam se posebno koja vrsta mučeništva?

- Volim ih sve, a osobito mučeništvo ljubavi.

- Kako biste se htjeli zvati na nebu?

- Volja Božja.

- Kakvo je vaše geslo?

- Bog u meni i ja u njemu.

Prema posebnoj svojoj milosti ona je proživljavala „iz dubine“ svoj ideal

karmelićanke. Ona ide ravno prema onome, što je bitno: samoća, neprestani život

razmatranja, usavšavanje u ljubavi. „Karmelićanka je duša, koja je gledala Raspetoga, koja je

vidjela, kako se On prikazuje Ocu kao žrtva za duše. Pod dojmom ove velike vizije Kristove

ljubavi, ona je shvatila mučeništvo ljubavi svoje duše i odlučila dati se poput Njega.

Karmelićanka već živi kao na nebu: „Od samoga Boga“, na gori Karmelu, u šutnji, u samoći,

u razmatranju, koje nikada ne prestaje, jer se nastavlja u svemu. Onaj isti, koji će jednoga

dana biti njeno blaženstvo i nasititi je u svojoj Slavi, već joj se daje. On je nikada ne ostavlja,

On ostaje u njenoj duši. Još i više: njih oboje su samo Jedno. Stoga je ona žedna šutnje, da

može uvijek slušati, da može sve više ponirati u neizmjerno njegovo Biće. Ona Ga nalazi

svuda. Ona vidi, da se On odrazuje u svemu“22. „Evo, u tome je cijeli život u Karmelu: živjeti

u Njemu. To je neprestani razgovor dvaju srdaca. Razmatranje sačinjava bit života u

Karmelu“23. Među propisima Pravila posebno joj je draga šutnja. I već je za prvih dana

oduševljava geslo, prema kojemu su živjele prve redovnice samostana: „sama sa Samim“.

2. Osjetne milosti u postulatu

Kako to ponajviše biva, prvi su koraci redovničkog života sestre Elizabete od

Presvetog Trojstva bili obilježeni bujicom osjetnih utjeha. Bog polagano upravlja duše prema

vrhuncima. On ih vodi na Kalvariju preko Tabora.

Sestra Elizabeta dolazila je često svojoj Priorici i opetovano joj govorila: „Ne mogu

nositi ovog tereta milosti“.

Jedva što bi došla u kor i kleknula, obuzimala bi je neka duboka, neodoljiva sabranost.

Činilo se, kao da joj je duša tako uronila u Boga, da je obustavila svako djelovanje.

22 Pismo G. de G., 7. kolovoza 1902. 23 Pismo G. de G., 14. rujna 1902.

13

Prolazila je hodnicima samostana šuteći i sabrana i ništa nije moglo odvratiti njenih

misli od njenoga Krista. Nalazila ga je svuda. Jedna ju je sestra vidjela jednog dana, kako ju je

za vrijeme metenja jedne sobe toliko obuzela božanska nazočnost, da se nije usudila

nagovoriti je. U časovima odmora sestra Elizabeta pokazivala se radosnom i prirodnom,

milom i prijaznom. Sa svakom je sestrom govorila o stvarima, za koje je znala, da bi joj se

mogle sviđati. No izvan ovog vremena sva je njena vanjština odavala osobu, koju je zaokupio

Bog. Ova sabranost njenih moći, koje su bile kao potpuno udubljene u Bogu, bila je štoviše

uzrokom, da je nehotice nešto zaboravljala za vrijeme Oficija. Ona se zbog toga optuživala

iskrenom poniznošću. Bilo je očito, da je nosi milost.

Tako su prošli mjeseci postulata. Dana 8. prosina održan je obred njenog redovničkog

oblačenja. Otac Vallée je tom zgodom propovijedao. Sva radosna, što se potpuno predala

svom Učitelju, sestra Elizabeta izgubila je iz svijesti sve ono, što se oko nje zbivalo. Sva je

pripadala Kristu, koji ju je privukao sebi. Kad se navečer opet našla sama sa svojim Kristom u

maloj svojoj ćeliji, njena je duša klicala. Iz njenog se srca uzdigla prema Bogu pjesma

zahvalnica. Za cijeli jedan život ljubavi ona je napokon bila „sama sa Samim“.

3. Pročišćenja u novicijatu

Do ovog ju je časa božanska milost obilno pratila. Još je trebalo, da natanko iskusi

svoje ništavilo, da se osjeti bijednom i kadrom učiniti sve, da bi tako mogla bolje razumijevati

slabosti svojih sestara.

Kroz dugu jednu godinu Bog će ju pripustiti samoj sebi, njenoj nemoći, njenoj

klonulosti, njenoj neodlučnosti s obzirom na samo njeno zvanje. Uoči njenih zavjeta jedan će

svećenik morati doći, da je smiri i nametne joj volju Božju u vezi s njenom izgubljenom

dušom.

Izgubila se lakoća u razmatranju. Nije više bilo onih zamaha krila, morala je osjetiti

kako joj se duša sporo povlači. Njena umjetnička narav ostala je troma, njeni su osjećaji

zamirali. Koliko se puta sirota novakinja vraćala Majci Učiteljici i izlagala joj vjerno svoju

nemoć, svoje borbe, svoje napasti, mučeništvo svojih osjećaja, koji su prolazili kroz strahovite

one noći, što ih je opisao sveti Ivan od Križa. Majka Germana od Isusa vodila ju je dobrostivo

i čvrsto, da bi pomogla izvršenje božanskog posla. Kako je sestra Elizabeta došla u Karmel,

ona je uočila pretjeranu njenu osjetljivost. Mlada je postulantica rado navečer za vrijeme

velike šutnje šetala na terasi. Pogled na nebeski svod približavao ju je Bogu. Bilo je to

vrijeme velike šutnje. Sutradan je novakinja čila ove riječi: „Ne dolazimo zato u Karmel, da

sanjarimo pod zvijezdama. Idite k Njemu putem vjere.“

Da bi je iskušala, ona kasnije nije propuštala nijedne zgode, da je ne opomene za

najmanje slabosti, za najmanje zaboravi. Tada bi sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva

ponizno poljubila zemlju i odlazila na svoj posao.

14

Majka Germana od Isusa hotimice je obuzdavala ovu nježnost, koja je lako mogla

postati opasnom. Hrabra je djevojka pristajala na sve, jer je znala bolje nego itko i iz iskustva,

koliko joj treba svakog časa paziti na svoje srce. Kao djevojka ona se pretjerano privezala uz

jednu prijateljicu, koju je gotovo svakog dana susretala u Karmelu i s kojom je razgovarala

dugo i intimno. Rado joj je i često pisala, rado čitala i ponovno čitala njena pisma. osobito ona

mjesta, na kojima joj je njena prijateljica priznavala, da nju voli više od svih ostalih. Ovaj

pogled na njenu djevojačku prošlost neobično osvjetljuje njenu religioznu psihologiju.

„Draga mala sestro, jest, budimo samo jedno, ne odijelimo se nikada. Ako hoćete, u

subotu ćemo se pričestiti jedna za drugu. To će biti naš ugovor, naše jedinstvo zauvijek. Kad

On bude odsada pogledao Margaretu, pogledat će Elizabetu. Kad bude nešto dao jednoj, dat

će to i drugoj, jer bit će samo jedna žrtva, samo jedna duša u dva tijela. Možda sam odviše

osjećajna, draga sestro, ali sam bila tako sretna, što ste mi rekli, da sam ja ona sestra, koju

najviše ljubite. Rado se vraćam ovim recima. Vi dobro znate, da ste mala moja sestra, draža

od svih. Je li potrebno, da vam to kažem? Kad ste bili bolesni, ja sam osjećala, da nas ništa pa

ni smrt ne bi mogla rastaviti. Oh, draga sestra, ja zne znam, koju će od nas dvije dragi Bog

pozvati prvu. No tada, zar ne, jedinsto neće prestati, naprotiv, ono će doći do savršenstva.

Kako će biti ugodno govoriti Ljubljenome o svojoj sestri, koju smo pretekli došavši k Njemu.

Tko zna, možda će od obiju zatražiti krv. Koje li tada sreće, da zajedno pođemo na

mučeništvo! Ne mogu na to misliti, to je odviše lijepo... Dajmo Mu međutim krv svoga srca,

kap po kap“24.

Stanoviti sentimentalni zanos probija iz ovih redaka i usmeno svjedočanstvo same ove

prijateljice dovodi nas do zaključka, da je u Elizabete bilo odviše nježno srce. Tko bi se

mogao čuditi ovim slabostima kod svetaca? Zar nije svetu Margaretu Mariju jedan čas

zaustavila odviše ljudska nježnost prema jednoj sestri, za koju joj je prigovorilo vrlo čisto

Srce Isusovo? Sveti Toma, koji je bio u isti mah veliki Učitelj i veliki svetac, naučava, da

nitko na zemlji ne može potpuno izbjeći pogreškama slabosti. Takve se pogreške događaju i

nasavršenijima.

Mogla bi se napisati lijepa i za nas toliko utješna knjiga o pogreškama svetaca i kako

su ih oni ispravili uz pomoć Božju, koja je surađivala s njihovim nastojanjem.

Čim je Elizabeta Catez opazila, da joj je srce zarobljeno, ona se oslobodila, bez nasilja,

vanrednom finoćom, ali herojski: „Predraga Margareto, sigurno vam mogu nešto povjeriti, no

ne bih vas htjela ražalostiti. Znate, jutros u kapelici, kad sam bila kraj vas, meni se učinilo, da

je to bolje od naših ugodnih razgovora. Ako dakle hoćete, mi ćemo provoditi kraj Njega,

jedna uz drugu, ono vrijeme, što smo ga inače provodile u vrtu. Žalostim li vas time? Draga

mala sestro, niste li i vi to osjetili kao i ja? Meni se tako čini. Oh, recite mi to posve

jednostavno. Vi znate, da možete sve kazati svojoj Elizabeti“25.

24 Pismo M.G., 1901. 25 Pismo M.G., 1901.

15

Nakon ovog velikodušnog čina odreknuća, „osjetila sam, da se udaljuje od mene“,

rekla nam je ova intimna prijateljica.

U razdoblju pasivnog pročišćenja, što ga je sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva

podnijela u svom novicijatu, dogodilo se nešto slično, ali mnogo dublje. Sva su njena osjetila

imala proći kroz ovo potpuno odreknuće, koje jedino daje duši slobodu.

Nitko oko nje osim njene Priorice nije ništa ni slutio o ovom razdoblju užasa, koje ju

je imalo učiniti čistom. Sve, što bi je zapravo trebalo utješiti, ostavljalo ju je ravnodušnom ili

ju je razdraživalo. Jedne duhovne vježbe Oca Vallée nisu uspjele, da je izvuku iz te nutarnje

agonije, premda je, kao obično, znala procijeniti lijepu njegovu i duboku nauku. Ni sam Otac

nije ju više shvaćao i ponavljao je žalosno: „Što ste učinili od moje Elizabete? Vi ste mi je

promijenili“. Ovo njemu neshvatljivo djelo dolazilo je od Boga i ljudi tu nisu mogli ništa

učiniti.

U teškoj ovoj godini kušnje sestra Elizabeta postigla je jaču vjeru, iskustvo trpljenja,

koje će joj omogućiti, da shvati i utješi druge od Boga iskušane duše. Bitni učinak ovog

pročišćavateljskog razdoblja bio je u tome, što je postala muževna, što se konačno smirila u

duhovnom životu, koji se posvema zasnivao na čistoj vjeri. Taj će duhovni život odsada teći

mirno, pod okom Božjim, zaštićen od svakog povratka osjećajnosti.

S potpunom moralnom ravnotežom vratile su se i fizičke sile. Samostanski kapitul

pripustio ju je polaganju zavjeta. Saopćili su joj to na Božić. Sestra Elizabeta utječe se

svemogućoj molitvi Krista u Misi, kao u svim važnijim okolnostima svog života. No ovaj

puta s posebnim žarom. Ona je zamolila cijelu devetnicu Misa od časnog svećenika prijatelja,

kome je bila povjerila prve svoje težnje prema redovničkom životu, kad mu se kao malo dijete

penjala na koljena. Zatim je sestra Elizabeta nestala pod spuštenom svojom koprenom.

Zajednica ju je vidjela, kako uvijek pokrivena lica prolazi pod svodovima samostanskih

hodnika poput sjene. Okruživala ju je molitva njenih sestara. Duhovne su vježbe započele u

radosnoj perspektivi polaganja zavjeta, no doskora su postale vrlo bolne. Ponovno je došla u

pitanje budućnost i zvanje. Trebalo je pozvati vrlo iskusnog jednog redovnika, koji ju je

umirio. Sestra Elizabeta povjerova riječi svećenikovoj, kao da joj je progovorio Krist. U

Karmelu je običaj, da se redovnica u noći pred polaganjem zavjeta pripravi svetim bdijenjem.

Sestra Elizabeta bila je u koru. Sva se izručila svom Kristu. Živo Ga je molila, da uzme njen

život na Svoju slavu. Učitelj ju je pohodio: „U noći pred veliki dan, dok sam u koru očekivala

Zaručnika, shvatila sam, da moje nebo počinje na zemlji, nebo u vjeri, s trpljenjem i žrtvom

za Onoga, koga ljubim“26.

Počinjalo je novo razdoblje duhovnog života. Zauvijek su prošle boli još nedovoljno

pročišćene osjećajnosti, skrupule i tjeskobe za ništa. Odsada će stupati putem svoje Kalvarije

s mirnim i nepokolebljivim pouzdanjem zaručnice, koja zna, da je ljubljena. Posred

najherojičnijih boli ona će stupati veličanstveno poput kraljice.

26 Pismo kanoniku A., 15. srpnja 1903.

16

4. Duboki nutarnji život

Sutradan po položenim zavjetima sesta Elizabeta od Presvetog Trojstva odlučno je

počela težiti za redovničkom savršenošću. Bez pretjeranog uzbuđenja osjećanjosti, ali s novim

poletom, sa smirenom, herojskom snagom, koja će ju iz žrtve u žrtvu dovesti do poljednje

žrtve na Kalvariji.

Sav se program nutarnjeg njenog života sastojao u ostvarenju njenog imena: sestra

Elizabeta, to jest Kuća Božja, u kojoj stanuje Presveto Trojstvo.

Zapravo ova prisutnost Božja, za kojom duša teži u svim događajima svog života,

sačinjava bit karmelskog života i pripada najstalnijoj tradiciji ovog reda. U svom „Duševnom

gradu“ sveta se Terezija neprestano vraća na ovu misao: „prijateljstvo s Trima božanskim

osobama“ sačinjava središnju istinu njene mistične nauke.

Po posebnoj jednoj milosti sestra Elizabeta našla je u ovoj misli najznačajniju

privlačnu točku nutarnjeg svog života. Njena pisma, njeni razgovori u govornici, njene

pjesme, njene odluke u duhovnim vježbama, sve je težilo prema ovoj prisutnosti u

unutrašnjosti. Ona je, prema vlastitom svom svjedočanstvu, bila „divno sunce, koje je

osvjetljavalo njen život“27. „Onaj dan, kad sam to shvatila, sve je za mene bilo osvijetljeno“.

„Sve se moje vježbe sastoje u tome, da zađem u svoju dušu i da se izgubim u Onima, koji se

ondje nalaze“28.

Kako su prolazile godine njezina redovničkog života, njena je duša sve više i više

zaranjala u ovo smireno i smirivateljsko Trojstvo, koje joj je svakog časa predavalo nešto od

svog vječnog života. Još se, istina, u dnu duše znala koji puta donekle uznemiriti, no sve je u

njoj sve više i više počelo šutjeti. „Kako je čovjek sretan, kad živi u prijateljstvu s dragim

Bogom, kad mu je cijeli život razgovor od srca k srcu, međusoba ljubav, kada zna naći

Učitelja u dubini svoje duše. Onda nismo nikada više sami i potrebna nam je samoća, da

možemo uživati u prisutnosti božanskoga Gosta... Sve postaje jasno i život je tako ugodan“29.

„Vi me pitate, čim se bavim u Karmelu, a ja bih vam mogla odgovoriti, da za Karmelićanku

postoji samo jedna zadaća: ljubiti, moliti“30. „Život Karmelićanke, to je druženje s Bogom od

jutra do večeri, od večeri do jutra. Kad On ne bi ispunjao naše ćelije i naše hodnike, kako bi

sve bilo prazno! No mi Ga vidimo u svemu, jer Ga nosimo u sebi i naš je život nebo na

zemlji“31.

Smireni ritam ovoga duhovnog života jednostavan je i svodi se na nekoliko bitnih

pokreta, koji su uvijek isti: stvarati oko sebe šutnju i vjerovati u Ljubav, koja je prisutna u

dubini njene duše, da je spasi. Preostaju još mnoge noći i nemoći, ali što znači nesvojevoljna

27 Pismo gđi de B., 1906. 28 Pismo G. de G., koncem rujna 1903. 29 Pismo D. de S., 28. travnja 1903. 30 Pismo gđi A., 29. lipnja 1903. 31 Pismo F. de S., 1904.

17

nestalnost jedne duše, koja živi u prisutnosti Nepromjenljivoga? Sve se u njoj sve više i više

smiruje i postaje božansko.

Tako je tekao život sestre Elizabete od Presvetog Trojstva. U revnom ovom Karmelu,

gdje su tolike duše živjele od milosti Božje, za njegovu slavu, ne bismo smjeli nju zamišljati

kao izvanredno neko biće, na koje pokazuju prstom i vele: „Evo svetice“. U samostanima

obično kanoniziraju duše istom onda, kad ih izgube.

U Dijonu je sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva jednostano bila uvijek vjerna

novakinja i živjela je, poput mnogih drugih, kao prava karmelićanka, „sva skrivena u Bogu s

Kristom“ (Kol 3,3).

18

III:

PREMA PREOBRAŽENOM SJEDINJENJU

Na dan 21.studenoga 1904., u času, kad je sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva pod

utjecajem posebne milosti sastavila na jedan zamah, bez najmanjeg ispravka, uzvišenu

molitvu Presvetom Trojstvu, još joj je preostajalo da se uspne na posljednje vrhunce ljubavi.

Ne vraća se sestra Elizabeta slučajno samoj sebi već u drugoj rečenici svoje molitve,

odmah nakon prvog pokreta poklona Presvetom Trojstvu: „Pomozi mi, da posve zaboravim

sebe“. Nakon tri godine redovničkog života jedna dotada još nesavladiva zapreka zakrčivala

je njen duhovni život: vlastito njeno ja. Ona još nije bila stigla do najvišeg oslobođenja onih

duša, koje sebe zaboravljaju i kojima se sva služba sastoji u tome, da ljube. To će biti posao

posljednjih dviju godina. Najprije je taj posao bio spor i naporan za vrijeme osamnaest

mjeseci sakrivene vjernosti. Zatim nagao, gotovo munjevit, počevši od Cvjetnice navečer, kad

će se Bog oboriti na nju kao na kakav plijen i izvesti sam u njenom tijelu i u njenoj duši svoje

djelo razorenja i usavršavanja. Tada će se u njoj dovršiti preobraženo sjedinjenje, ne na

Taboru, nego, kako je ona sama to željela, u sličnosti s Raspetim i u „sličnosti njegove smrti“.

Ovo je najuzvišenije razdoblje njenog života, što ga još imamo analizirati.

Već više mjeseci sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva osjećala je toliki umor, da bi

bez pomoći Božje bila podlegla.

Dok je još bila u službi vratarice, koji puta se uistinu morala naprezati, da se uspne na

prvu stepenicu stubišta, kad bi je pozvali. Bila je iscrpljena. „Ujutro, nakon „malih časova“,

priznala je kasnije svojoj Priorici, već sam osjećala, da sam na kraju svojih sila i pitala sam se,

kako ću doći do večeri. Nakon Povečernje moj je kukavičluk bio na svom vrhuncu. Zato sam

koji puta imala napast te zavidjela nekoj sesti, što je bila oproštena od Jutarnje. Provodila sam

vrijeme velike šutnje u pravoj agoniji. Sjedinjavala sam je s agonijom Božanskog Učitelja,

stojeći uz njega, blizu rešetke kora. Bio je to čas čistog trpljenja, no on mi je pribavljao snagu

za Jutrenju. Bilo mi je tada donekle lako baviti se Bogom. Zatim se opet vraćala moja nemoć.

Zahvaljujući tami nitko ne nije vidio, kako se jedva vraćam u svoju ćeliju, naslanjući se često

o zid“32.

Početkom Korizme 1906. nakon podnevnog odmora sestra Elizabeta otvorila je po

svom običaju na sreću dragog svog svetog Pavla i naišla na ovaj tekst: „Hoću upoznati

Njega,... zajednicu njegovih muka, da mu budem slična u smrti“ (Fil 3,10).

Ovaj je se zaključni obrazac posebno dojmio: sličnost njegovoj smrti. Zar joj ne

najavljuje skoro njeno oslobođenje?

32 „Uspomene“, p. 175, izdanje od 1935.

19

Usred Korizme pokazali su se znakovi teške želučane bolesti i nakon blagdana svetog

Josipa sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva zauvijek se smjestila u kućnoj bolnici. Sva je

radosna rekla: „Ta znala sam ja, da će sveti Josip doći po mene ove godine, Evo ga već.“

Organizirala se prava molitvena vojna ali uzalud. Bolest je napredovala. Sestra

Elizabeta klicala je od veselja. Uzdigla se iznad svakog prosuđivanja po drugotnim uzrocima i

nazivala tajanstvenu ovu bolest: bolešću ljubavi. „To me On tako muči i iscrpljuje. Ja mu se

izručujem, ja mu se predajem i sretna sam unaprijed sa svim, što će On učiniti“. Na Cvjetnicu

je nesvjestica iznenada učinila njeno stanje još težim. Pozvali su noću svećenika. Sestri

Elizabeti plamtjele su oči, sklopljenim je rukama pritiskala na svoje grudi lijepo Raspelo svog

redovničkog zavjetovanja i zanosno ponavljala: „O Ljubavi, Ljubavi, Ljubavi“.

- Vidio sam mnogo bolesnika, izjavio je svećenik, koji joj je podijelio Sakramente,

ali ovakvog prizora još nisam nikada vidio.

Na Veliki su Petak mislili, da će izdahnuti. Kriza je prošla. Ujutro na Veliku Subotu

začuđene su bolničarke našle sestru Elizabetu, gdje kleči na svom krevetu.

Povratak u život gotovo je za nju značio razočaranje. „Na Cvjetnicu navečer imala

sam jaku krizu i mislila sam, da je napokon došao čas, kad ću poletjeti u beskrajne prostore,

da gledam bez koprene ovo Trojstvo, koje je već ovdje na zemlji bilo moj stan. U tihoj i

smirenoj noći primila sam Posljednje Pomazanje i pohodio me moj Učitelj. Učinilo mi se, da

je čekao ovaj čas, da prekine moje veze sa zemljom. Kakve li sam neizrecive dane proživjela

očekujući veliku viziju“33. „Znam, da mogu sve kazati, jer ste vi uvijek bili moj pouzdanik.

Nada, da ću doskora vidjeti Onoga, koga ljubim, u neizrecivoj njegovoj Ljepoti, i da ću

uroniti u ovo Trojstvo, koje je već ovdje bilo moje nebo, donosi mojoj duši neizmjernu radost.

Što bi mi bilo teško vratiti se opet na zemlju! Ona mi se čini tako ružna, kad se vratim iz

svoga lijepog sna. Samo je u Bogu sve čisto, lijepo i sveto“34.

Ovaj ju je žestoki udarac približio nevidljivom svijetu. Kako je sestra Elizabeta bila

navikla živjeti iznad drugotnih uzroka, ona je odmah od prvog trenutka shvatila

porovidencijalno značenje ove bolesti. Ona je u njoj nalazila Božju ruku, „odviše veliku

ljubav“, koja ju je progonila više nego ikada. Ona se odmah prilagodila božanskom planu.

„Ako mi je Bog vratio malo života, mislila je ona, to može biti jedino na njegovu Slavu“. Bog

ju je htio smjestiti na posljednji onaj vrhunac Karmela, gdje se prema glasovitom nacrtu

svetog Ivana od Križa „nalaze samo čast i slava Božja“.

Nekoliko mjeseci prije svoje krize, za vrijeme jednog odmora ljeti 1905., ona je u

intimnom razgovoru s jednom sestrom našla u svetom Pavlu konačno svoje milosno ime:

„Laudem Gloriae“. Od sada su sva nastojanja nutanjeg njenog života bila prema njemu

usmjerena. Stvari su se mogle odugovlačiti. Bog im je nametnuo brzi svršetak. Često se

događa, da Bog ovako pušta duše, da napreduju svojim korakom po božanskim stazama.

Zatim nenadano on nastupa i osobno počinje upravljati njihovim životom sve do najmanjih

33 Pismo G. de G., svibanj 1906. 34 Pismo kanoniku A., svibanj 1906.

20

pojedinoati. Napokon ih pod zamahom neodoljive milosti uzdiže k Sebi. On se služi

drugotnim uzrocima: velika neka kušnja, koja lomi život, kakva bolest, koja po ljudsku vodi u

smrt, a zapravo je to božanski čas Kalvarije, koji sve dovodi do savršenstva. Tako se dogodilo

sa sestrom Elizabetom od Presvetog Trojstva: nagla kriza na Cvjetnicu na večer i na Veliki

Petak bila je znak posljednjeg oslobođenja, konačnog ulaska u preobraženo sjedinjenje.

Od tog je časa sestra Elizabeta postala tuđa svim zemaljskim stvarima. Živjela je na

zemlji s dušom, koja je pripadala vječnosti.

Sestre, koje su je najbolje poznavale, govorile su, da im se tada objavila svetica.

„Osjećale smo, da odlazi“, - „nismo je više mogle shvaćati, bilo je to već nebesko biće“.

Vidjele su, da stupa putem boli, dostojanstveno poput kraljice“. Tako je rekao jedan svjedok,

a da nije ni znao, da se tako izrazila sama sestra Elizabeta.

Sve su to oči jasno zapažale. Što se njeno fizičko biće više razaralo, to je njena duša

bila blaženija i uzdižući se iznad same sebe, zaboravljala je sebe. Dan i noć samo ju je jedna

misao opsjedala: pohvala slave Presvetog Trojstva. Imala je samo još ovu želju: iscrpiti svoj

život u službi duša i željela je „umrijeti preobražena u Raspetoga“. „Slabim iz dana u dan i

osjećam, da Učitelj neće više dugo oklijevati, da dođe po mene. Uživam, proživljavam

nepoznatu radost: radost boli... Prije nego što umrem, želim se preobraziti u raspetog Isusa“35.

Posljednji mjeseci ove bitno trojstvene duše bili su kao opsjednuti mišlju na

Raspetoga. To pokazuje, koliko je istinita opaska svete Terezije, da se uspomena na Kristovo

Čovještvo ne smije nikada zaboraviti, niti u najvišim mističnim stanjima. Onaj, koji je kao

Bog cilj, ostaje kao čovjek put, koji tom cilju vodi. Kalvarija je jedini put k Trojstvu.

Sa stalnom dakle brigom za slavu Presvetog Trojstva, koja uistinu vlada nad cijelom

nutrinom duše sestre Elizabete, intimno se miješa slika Raspetoga. „Configuratus morti ejus“.

Evo, i to me progoni, daje u trpljenju snagu mojoj duši. Kad biste znali kakvo djelo razaranja

osjećam u cijelom svom biću. To mi se otvorio put Kalvarije i sva sam radosna, što njime

stupam, poput zaručnice uz Raspetoga“.

„Osamnaestog bit će mi 26 godina. Ne znam, hoće li se ova godina završiti u vremenu

ili u vječnosti i molim vas, kao dijete svog Oca, da budete tako dobri pa me posvetite kod

Mise kao hostiju pohvale na slavu Božju. Posvetite me tako dobro, da više ne budem JA, nego

ON, i da Otac gledajući mene može prepoznati Njega. Dok budem „usklađena njegovoj

smrti“, da trpim u sebi, što nedostaje njegovoj muci za njegovo tijelo – Crkvu, i zatim me

okupajte u Kristovoj krvi, da budem jaka po Njegovoj jakosti“36.

Tako se duhovni život sestre Elizabete sve više i više svodi na bitno: preobraženje u

Krista po ljubavi, gotovo neprekidna djetinja intimnost s Djevicom, trojstveno značenje

njenog krštenja. Kako je bila uznesena u dušu Raspetoga, djelovanje njenog nutarnjeg života

postaje uskoro neobično jednostavno: slava Presvetog Trojstva..., i to je sve.

35 Pismo G. de G., koncem listopada 1906. 36 Pismo kanoniku A., srpanj 1906.

21

U ovom je času sestra Elizabeta dospjela do uzvišenijeg jedinstva duše onih svetaca,

koji su dosegnuli Krista u punini. Sve ostalo ulazi u to jedinstvo ili nestaje. U njenoj se duši

sve usklađuje. Za nju je „Palača blaženstva ili boli“ jedno te isto. Želja za trpljenjem ne

isključuje želju za nebom. Nebo je privlači sve više u vezi s posljednjim onim poglavljima

Otkrivenja o nebeskom Jeruzalemu. Ta su poglavlja postala najmilije njeno štivo. Nikada je

nisu vidjeli u isti mah tako božansku i ljudsku. Njena se nježnost osobito pokazuje prema

njenim sestrama iz samostana. „Srce Kristovo nije nikada bilo tako prepuno ljubavi kao u

času, kad je imao napustiti svoje. I ja, draga sestro, nisam nikada toliko osjećala potrebu, da

vas zaštitim molitvama. Kad se moje trpljenje pojača, ja se osjećam tako ponukanom prikazati

ga za vas, da drukčije ni ne mogu učiniti. Možda vam je to posebno potrebno?Trpite li

možda? Dajem vam sve svoje trpljenje, možete s njim potpuno raspolagati. Kad biste znali,

kako sam sretna na pomisao, da će moj Učitelj skoro doći po mene. Kako je smrt idealna za

one, koje je Bog sačuvao i koji nisu tražili vidljive stvari, jer su one prolazne, nego nevidljive,

koje su vječne.“

„Na nebu ću biti vaš Anđeo više nego ikada. Ja znam, koliko je maloj mojoj sestri

potrebno, da je netko čuva posred tog Pariza, gdje ona živi. Sveti Pavao veli, da nas je Bog

odabrao u Sebi, prije stvorenja, da budemo pred njim čisti, neokaljani u ljubavi. Koliko ću ga

moliti, da se ova velika odluka Njegove volje u vama ispuni. Zato slušajte savjet istog

Apostola: hodajte u Isusu Kristu, ukorijenjeni u Njemu, izgrađeni u Njemu, učvršćeni u vjeri i

rastući sve više i više u Njemu. Kad budem promatrala idealnu Ljepotu u velikom njenom

sjaju, ja ću ga moliti, da se ona utisne u vašu dušu, kako biste bili lijepi po njegovoj ljepoti,

rasvijetljeni njegovim svijetlom već ovdje na zemlji, gdje je sve okaljano. Zbogom, zahvalite

Mu mjesto mene, jer moja je sreća neizmjerna, pozivam vas na sastanak u „baštini svetih“

Ondje ćemo u zboru djevica, naraštaja čistog poput svijetla, pjevati lijepu pjesmu Janjeta i

vječni „Sanctus“; u sjaju Božjeg Lica. Onda ćemo se, veli sveti Pavao, preobraziti u istu sliku,

iz sjaja u sjaj. Grlim vas sa svom ljubavi svog srca i ostajem vaš Anđeo za vječnost“37.

Drugog kolovoza 1906. uvečer, na godišnjicu svog ulaska u Karmel, nije mogla

spavati, pa se smjestila kraj prozora i ostala ondje dotovo do ponoći u razmatranju sa svojim

Učiteljem. Provela je na tome mjestu božansku noć: „Nebo je bilo tako modro, tako mirno,

osjećala se takva šutnja u samostanu... A ja sam u mislima prolazila tih pet godina, obasutih

tolikim milostima“38.

Sestra Elizabeta je osjećala, da se približava rasplet, pa je stoga zamolila Majku

Prioricu, da 15. kolovoza započne duhovne vježbe, kako bi se spremila za prijelaz u vječni

život. U pisamcu, što ga je neprimjetno ostavila jednoj svojoj sestri, ona joj javlja, da odlazi s

Januaom Coeli s Vratima Nebeskim u ove dane molitve i sabranosti: „Laudem Gloriae

Pohvala Slave ulazi večeras u nebeski novicijat, kako bi se pripravila, da primi odjeću slave i

osjeća se ponukanom, da se preporuči u molitve svojoj sesti A... „Koje je Bog upoznao svojim

predznanjem, veli nam sveti Pavao, one je Bog također predodredio, da budu slični slici

njegova božanskog Sina“. Evo, o čemu ću primiti pouku: o usklađenosti, o istovjetnosti sa

37 Pismo C.B., koncem ljeta 1906. 38 Pismo majci, 3. kolovoza 1906.

22

svojim ljubljenim Učiteljem, s Raspetim iz ljubavi. Tada ću moći ispunjavati svoju službu

„Pohvale slave“ i već pjevati vječni „Sanctus“, u očekivanju, da ga zapjevam u božanskim

dvoranama Očeve Kuće“39.

Za ovih večeri u tihoj noći provedenih s Bogom, gdje je osjećala, kako ju njen Učitelj

upućuje prema svojoj Kalvariji, ona je na molbu svoje Majke Priorice sastavila „Posljednje

duhovne vježbe sestre Laudem Gloriae“, da joj saopći, kako je zamišljala svoju službu

„Pohvale slave“.

Vidjeli su je do posljednjeg tjedna, kako s poteškoćom odlazi na noćne Pohvale i kako

sva zgrčena u jednom kutu gornjeg oratorija troši do posljednje kapljice iscrpljeno svoje biće.

Ona je do kraja ostala vjerna najmanjim propisima svog Reda, koliko je to dopuštala krajnja

njena slabost. Za beskrajnih besanica ona bi često osjećala u svom tijelu i u svojoj duši pravo

mučeništvo. Tada bi se u velikom duhu vjere utjecala svojoj Priorici. Nazivala ju je svojim

Svećenikom, koji je dobio od Boga dužnost, da dovrši njenu žrtvu.

„11 sati. – Iz palače boli i blaženstva.

Premila moja Majko, ljubljeni moj Svećeniče. – Vaša mala „Pohvala slave“ ne može

spavati, ona trpi, ali u njenoj duši, – premda kroz nju prolazi tjeskoba, – nastaje tako velika

tišina. A vaš je posjet donio taj nebeski mir.

Pomozite mi, da se uspnem na svoju Kalvariju. Tako snažno osjećam djelovanje vašeg

svećeništva na moju dušu i tako vas trebam.

Majko moja, osjećam, da su moja „Trojica“ tako blizu mene. Više sam obasuta

blaženstvom negoli bolju. Moj me je Učitelj podsjetio, da je to moje prebivalište i da ne

smijem odabirati svoje trpljenje. Ja dakle uranjam s Njim u neizmjernu bol, sa svim strahom i

tjeskobom“ (Listopad 1906).

Ljubljeni moj Svećeniče, vaša mala hostija trpi, mnogo, mnogo. To je neka vrst

tjelesne agonije. Ona se osjeća tako bijednom, bijednom, da bi zbog toga vikala. Ali Biće,

koje je punina ljubavi, pohađa je, boravi uz nju, uvodi je u Društvo sa Sobom i ujedno je

poučava, da će joj davati bol, doklegod je bude ostavio na zemlji“ (Listopad 1906).

Posred najžešćih boli nikad nisu mogli kod nje zamijetiti ni najmanje slabosti. Nikad

nije izgubila lijepog svog osmijeha. Za posljednjih njenih tjedana pravog mučeništva sjajno se

na njoj pokazuje dar Snage. Jednog su je dana upitali, da li mnogo trpi. Ona učini pokret ruke,

kao da je htjela pikazati, da joj bol kida utrobu. Njeno se lice zgrči. No čim je taj znak rukom

završila, opet se pokazala smirena njena vedrina.

U takvom iscrpljenom stanju vidio ju je posljednji puta 15. listopada Otac Vallée. Bio

je potresen djelom razaranja, što ga je Bog izveo u toj duši i koje ju je učinilo „tako neobično,

tako božanski lijepom“. On ju je potaknuo, da se posljenjim naporom uzdigne do ljubavi, koja

39 Pismo jednoj sestri u samostanu.

23

je jača od boli. Ova posljednja Očeva posjeta jako ju je utješila i ona se uspela prema

predočenim visinama. Više ova stanja preobražajnog sjedinjenja nisu slična nikakvim

doživljajima na zemlji.

Zahvaljujući neznatnom olakšanju ona je 29. listopada mogla sići u govornicu k svojoj

obitelji. Doveli su joj njene nećakinje, „ta dva lijepa, posve bijela ljiljana“. Njihova ih je

majka postavila, da kleče kraj rešetke. Sestra Elizabeta ih je blagoslovila, podignuvši veliki

Križ svojih redovničkih zavjeta.

Kada su se rastajali, ona je našla snagu, da šapne svojoj majci; „Majčice, kad Ti sestra

dođe javiti, da sam prestala trpjeti, Ti padni na koljena i reci: „Bože moj, Ti si mi je dao, Ti

mi je uzimaš, neka bude blagoslovljeno sveto Tvoje Ime“.

Sutradan 30. listopada sestra Elizabeta više nije mogla ostaviti bolesničke sobe.

Navečer ju je tresla na njenom krevetu velika groznica. U noći se opet nebo skoro otvorilo.

Valjalo se požuriti. Odmah 31. ujutro ponovno je primila milost posljenjih Sakramenata.

Crkva je pjevala prvu Večernju Svih Svetih. Elizabeta više nije mogla pisati pa zato izdiktira

posljednju jednu poruku: „Evo je, čini mi se, došao veliki, tako žarko željeni dan mog susreta

sa Zaručnikom, koga sam jedino ljubila i Njemu se klanjala. Nadam se, da ću večeras biti u

„onom velikom mnoštvu“, što ga je sveti Ivan vidio „pred prestoljem Janjeta, kako Mu dan i

noć služi u njegovom hramu“. Pozivam vas na sastanak u lijepom ovom poglavlju Otkrivenja

i u posljednjem, koje tako lijepo uzdiže dušu iznad zemlje, u gledanje, u kojem ću se izgubiti

zauvijek“40.

O podne su stala zvoniti sva zvona u gradu. „O moja Majko, usklikne ona, ova me

zvona razveseljuju. Ona zvone za odlazak sestre „Laudem gloriae“. Ja ću umrijeti od radosti

zbog ovih zvona. Pođimo“. I njene su se ruke uzdizale prema nebu.

Na dan Svih Svetih, oko 10 sati prije podne, učinilo se, da je došao posljednji čas.

Zajednica se okupila u odjelu za bolesne da izmoli molitve za umiruće. Sestra Elizabeta od

Presvetog Trojstva trgne se iz svoje klonulosti, upita, da li su sve sestre nazočne i zamoli

oproštenje. Zatim na nečiju želju izusti slijedeće rečenice:

„Sve prolazi... Na večer života ostaje samo ljubav... Treba sve činiti iz ljubavi... Treba

neprestano zaboravljati sebe: dragom je Bogu tako drago, kad sebe zaboravljamo. Ah, da sam

to uvijek činila.“

Tada je započela bolna agonija od devet dana. Sveta je žrtva ležala na svom krevetu

kao na oltaru, zatvorenih očiju, sakupivši cio svoj život u dubini duše, i molila se. Kad su je

pokušali tješiti, što više ne može primiti svete Hostije, ona reče: „Nalazim Ga na Križu. Ondje

mi daje život“.

Zbog žestokih boli u mozgu trebalo se bojati kapi. Spriječili su je neprestanim

stavljanjem leda, koji bi se odmah rastopio. Činilo se, da joj mozak gori. Njene su riječi

40 Pismo gđi H., 31. listopada 1906.

24

odavale savršeno sjedinjenje s Bogom, ali su se jedva razumijevale. Njeno izmučeno i

neprepoznatljivo lice poprimalo bi koji puta iznenada bolne crte Svetog Lica. Čovjek bi

rekao: lice Krista na Križu. Tri tjedna ranije ona je priznala svojoj Prioroici ovo: „Kad bi mi

Učitelj dao da biram između ekstaze i smrti zapuštenosti na Kalvariji, ja bih odabrala ovo

potonje, da mu budem slična“. Njen ju je Učitelj potpuno uslišao. Doživjela je satrvenost

Kalvarije iznutra i izvana. Nakon žestoke jedne krize čuli su je kako govori: „O Ljubavi,

Ljubavi, iscrpi sve moje biće na Svoju slavu. Neka nestane kap po kap za Tvoju Crkvu“.

Dva dana pred njenu smrt liječnik joj je rekao, da joj je bilo do skrajnosti oslabilo. Ona

stane klivati od veselja i još nađe snage, da kaže: „Za dva dana ću biti u krilu moje „Trojice“.

Djevica, to posve svijetlo biće, uzet će me za ruku i odvesti u nebo“. Liječnik nevjernik

začudio se takvoj radosti. Sestra mu je Elizabeta govorila o božanskom posinovljenju, o

velikoj tajni Ljubavi, koja se spušta do nas... Ove posljenje zanosne riječi do kraja su je

iscrpile. Još se moglo čuti, kako pjevajućim glasom šapće: „Idem u Svjetlo, u Ljubav, u

Život“.

To su joj bile posljednje razumljive riječi.

U petak 9. studenoga u 5,45 sati ona se okrene na desno i zabaci glavu nauznak. Njeno

se lice osvijetlilo. Lijepe njene oči, već jedan tjedan zatvorene i gotovo ugašene, sada se

otvore i pogled joj se ustali uz divni izraz lica malo iznad njene Priorice, koja je klečala kraj

njenog kreveta. Bila je lijepa kao Anđeo.

Sestre, koje su oko nje molile molitve za umiruće, nisu je se mogle nagledati. Zatim su

opazile, da sestre Elizabete više nije bilo, a da nisu ni primijetile posljednjeg njenog daha.

Bilo je to ujutro na blagdan Posvećenja hrama, jednoga od najdražih njenih blagdana.

Dok su sestre pred njenim mrtvim tijelom pjevale u koru pohvale Kuće Božje, „Beata pacis

visio“, sestra Elizabeta već je uživala u nepomućenom gledanju mira i u sjaju nebeskog

Jeruzalema, koji je vladao njenim mislima za posljednjih njenih dana. Umiješala se u mnoštvo

Blaženika, koji u svojim rukama drže palme i bez prestanka govore dan i i noć: Svet, Svet,

Svet Gospodin Svemogući, koji je bio, koji jest, koji će biti u vijeke vjekova. S njima je

padala ničice, klanjala se i prikazivala svoju krunu, nagradu svoga mučeništva ljubavi i bez

prestanka ponavljala pred Prijestoljem Janjeta:

„Dignis es, Domine“. Dostojan si, Gospodine, da primiš čast, silu, mudrost, snagu i

božanstvo (Otkr 5. poglavlje).

Sestra Elizabeta postala je pred Licem Presvetog Trojstva Pohvala Slave za vječnost.

25

Drugo poglavlje:

ASKEZA ŠUTNJE

- Koja vam se točka Pravila posebno sviđa?

- Šutnja.

Dva temeljna elementa sačinjavaju bit svake svetosti: odricanje samoga sebe i

sjedinjenje s bogom. Nalazimo ih uvijek u životu svetaca u najrazličitijim oblicima.

Kod Karmelićanke negativni ovaj dio poprima oblik potpunog odijeljenja. Karmel je

pustinja. Bog sam.

No među Karmelskim dušama svaka na svoj način proživljavaju ovu nauku tako dragu

svetom Ivanu od Križa, mističnom naučitelju Karmela: stvorenje je „ništa“, a Bog je „sve“.

Jedna se zvijezda razlikuje od susjedne ne samo po svojoj veličini, nego po svom vlastitom

svijetlu, po posebno svom sjaju. Bog se pokazuje na različite načine u svojim svetima. Bilo bi

nerazborito,kad bismo htijeli staviti u isti kalup dva sveca jedne redovničke obitelji. Oni pod

zajedničkim oznakama skrivaju nespojive razlike.

Teolog koji je sebi postavio za dužnost ispitati dubine jedne duše, mora znati dobro

uočiti ove razlike. Razlikovati znači bolje vidjeti.

Često su usporedili ili suprostavili svetu Tereziju od Djeteta Isusa i sestru Elizabetu od

Presvetog trojstva. Njihovi se putovi bitno razlikuju. Karmeličanka iz liseuxa divno obasiplja

cijelu katolički svijet svojim laticama ruža, što ih rasipa iz ljubavi. Ona je naučila moderni

svijet , kako če ljudi opet postati dijeca uz dragoda Boga. Karmelićanka iz Dijona izvršuje

svoje poslanje u nutarnjem životu duše. Sestra Elizabeta od Presvetoga Trojstva bila je svetica

Šutnje i sabranosti.

1. Svetica šutnje

Već u petnaestoj godini Elizabeta Catez žudila je za samoćom za svojim Kristom:

„Živjeti s Tobom, sama“41

U devetnajstoj godini ona bilježi u svom djevojačkom dnevniku:

„doskora ću biti sasvim Tvoja , živjet ću u samoći, sama s Tobom, bavit ću se samo s

Tobom, razgovarat ću samo sa Tobom“42. A ljeti na ladanju ,najveća je njena sreća bila u

tome,da pobjegne u samotne šume43.

41 Pjesme, kolovoz 1896. 42 Dnevnik, 27.Ožujka 1899.

26

Karmelska ju je samoća ushitila, čim je ušla u samostan: „ Sama sa Samim“ , u tom je

cijeli život Karmela.

Karmelićanka je po svojoj biti konteplativna pustinjakinja. Domovina joj je pustinja

Korit, a unatočište spilja u pećini. No ona zato ne zaboravlja duša, koja se gube, - sveta je

Terezija osnovala svoju obnovu videći harenje Lutherova krivovjerja,- nego ona mora dati

Bogu svjedočanstvo osamljene osobe, koja neprestano upire pogled u Njega samoga , a

požrtvovno zaboravlja sve drugo.Šutljivo je to, ali toliko potresno svjedočanstvo, da Ljepota

Božja jedina zavrijeđuje pažnju jedne duše, koju je milost uzdignula do „constriuma-a“

trojstvenog života. Bog sam dostaje.

Njeno je apostolsko djelovanje molitva, koja sve postizava. Jedna jedina duša,koja se

uzdiže do preobražajnog sjedinjenja,korisnija je Crkvi i svijetu od mnošta drugih duša, koje se

uznemiruju u djelotvornom životu.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je tip šutljive kontemplativke, čije se

apostolsko djelovanje osim toga proteže na cijeli svijet.

Već se prvog dana vidjelo,da je temeljito zašla u ovaj duh šutnje i smrti, a to je uvijet

svakog božanskog života u Karmelu.Posebnim je štovanjem ljubila patrijarha Iliju prvog

čovijeka koji je živio pustnjačkim životom, kome je Bog zapovijedio, da pobijegne iz

nastanjenih mjesta i da se daleko od mnoštva sakrije u pustinji: „Pođi odavde sakrij se u

Karitu“ (3 Kralj 17,3). On je učio redovničke pustinjake Svete Gore Karmela, da se oslobode

svega, što nije Bog, da žive jedino u nazočnosti živoga Boga, isključujući svaku drugu

nazočnost.

Živjeti pustinjački poput svetog i samotnog čovijeka Ilije, stanovati u malenim

ćelijama poput redovnika Gore Karmela u pećinama, to je bila najdraže želja u srcu

Terezijinu. U trinaestom poglavlju Puta savršenosti ona piše: „ Način života, za kojim težimo,

nije samo život redovnički, nego još i život pustinjački“. - Sjećamo se naših svetih Otaca, tih

drevnih pustinjaka , i nastojimo njasljedovati njihov život. Kakva li su oni trpljenja imali

podnositi i u kakvoj osamljenosti!

Slijedeći hrabru osnovateljicu njene su prve kćeri duboko zašle u karmelsku pustinju.

„Njihova im je samoća bila blaženstvo“, veli nam Sveta Terezija, „One su me uvjeravale, da

im nikada ije bila teška samoća. Kad bi im tko došao u posjetu pa bila to i njihova braća i

sestre , to je za njih bila muka. Ona se smatrala najsretnijom, koja je imala najviše slobodnog

vremena , da ostane dugo u pustinjačkoj kućici“.

ŠUTNJA I SAMOĆA, evo najčišćeg duha karmelskog:

„Moći ćete imati nastambe i kuće na osamljenim mjestima... svaki će imati svoju

odjeljenu ćeliju... neka svaki boravi u svojoj ćeliji ii blizu nje, razmišljajući dan i noć o

Božjem zakonu i bdijući u molitvi“ (Sveto Pravilo).

43 Pismo gđi.A. ,.29.rujna 1902.

27

„Cijelo vrijeme kad sestre ne budu u zajednici ili kod molitve zajednice, svaka će biti

sama u svojoj ćeliji ili u pustinjačkoj kućici, ako joj priorica bude dopustila...

Napokon neka budu na mjestima svoje osame,upučujući se ovom samoćom prema

onom cilju,zbog kojeg Pravilo određuje, da svaka bude sama za sebe.

Neka imaju polje,gdje se mogu načiniti pustinjačke kućice, kak bi se mole povući u

osamljenost na razmatranje, o uzoru naših svetih otaca...

Nikada ne smije postojati mjesto ,gdje bi se okupljale na zajednički rad,kako to nebi

pružilo priliku, da se prekine šutnja“. (Ustanove).

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva izvanredno je ljubila šutnju,koja izbjegava sve

stvoreno,da po vjeri boravi u nazočnosti živoga Boga.

Sva se njena askeza svodi na šutnju, u općenitom njenom značenju. Prema njenom

mišljenu šunja je najtemeljitiji uvjet što ga mora ispuniti duša, koja se želi uzdignuti do

božansko sjedinjenja.

Ne želimo nametnuti njenoj misli odviše strogih okvira. Oni su nespojivi sa slobodnim

nadahnućem,kojem se sestra Elizabeta predavala pod djelovanjem Duha Svetoga. No ipak

možemo naći u njenoj misli tri šutnje: vanjsku, nutarnju i napokon onu posve božansku

šutnju,u kojoj je duša posve pasivna. Ona je jedan od najuzvišenijih učinaka darova Duha

Svetog. Kad već nemamo za nju pravoga izraza ,mogli bismo je , slijedeći jedan Elizabeti

tekst, nazvati: „sveta šutnja“, „šutnja Božja“ , slčno onome „divinum silentiu“ u nacrtu svetog

Ivana od Križa.

2. Vanjska šutnja

Nije vanjska šutnja najpotrebnija. U nekim je okolnostima štoviše nemoguća. Tada

duša može pobjeć u sebe, u nutarnju onu samoću, koja je jedino potrebna za sjedinjenje s

Bogo. No ipak treba tražiti tu šutnju što je moguće više, jer pogoduje nutarnjoj šutnji i

redovno k njoj dovodi: ljubav šutnje dovodi do šutnje ljubavi.

Sestra Elizabeta voljela je klauzuru. Nepotrebni su posjeti za nju bili muka.Ona će

blago, ali odlučno više puta podsjetiti svoje na ovu točku Pravila. Vjerno će za dopisivanje

obdržavati vrijeme Adventa i Korizme, osim ako joj iz poslušnosti ne nastane dužnost, da

piše. Ako iz bližega ispitamo okolnosti, vidjet ćemo, da se samo po očitom dopštenju

Providnosti dogodilo, da nam je mogla ostaviti toliko pisama , unatoč svoje želje, da ostane u

šutnji za rešetkama svoga Karmela.

Istu je šutnju obdržavala odnosu sa svojim sestrama u samostanu. Više je puta svladala

izazov, da prekine šutnju, s kojih se optuživala, učinjene su uvijek iz ljubavi. Bila je vjerna

tom duhu šutnje do posljednjeg dana. Jedna sestra pripovijeda ovo: „jednom sam dobila

dopuštenje, da joj odnesem u bolesničku sobu i da ostanem s njom do kraja odmora. Sestra

28

Elizabeta me dočekala vrlo radosno. Zvono zazvoni. Blago i sa lijepim smiješkom ona tada

opet ušuti. Osjećala sam, da nisam više smjela produžiti razgovor. U njoj nije ništa bilo

ukočeno, ali je vjernost bila iznad svega.“

Sestra se Elizabeta uvijek vraćala šutnji. Mlade su sestre tako dobro znale, da je to

jedini njezin program, pa bi joj za devetnicu ili pred duhovne vježbe znale u šali šapnuti:

„Potrebna je šutnja,zar ne ? Šutnja!“ A sestra Elizabeta bi se naklonila uz smiješak.

Kad je za vrijeme njene bolesti njena priorica tražila, da bude na svježem zraku, sestra

Elizabeta odabirala je najsamotniji kutić.

„Mjesto da radim u našoj maloj ćeliji,ja se smještam poput pustinjaka na najsamotnijem

mjestu velikog našeg vrta i provodim ondje divne časove. va mi sepriroda čini tako puna

Boga:vjetar, koji puše u visokom drveću, ptičice koje pjevaju,lijepo modro nebo sve mi to

govori o Njemu“44.

No iznad svega voljela je šutnju svoje ćelije,koju je nazivala „ malim svojim rajem“.

Ovamo se utjecala s užitkom: „Slamnjača,mala stolica, stalak za knjigu na daski, to je

pokućtvo. No to je puno Boga iprovodim ondje tako lijepe časove,sama sa Zaručnikom, Ja

šutim, slušam Ga. Tako je dobro sve čuti od Njega ... i onda , ja Ga ljubim“ 45.

Nada sve je cijenila časove velika šutnje u noći. Sestra Elizabeta toliko je ljubila svoj

šutljivi Karmel. „Karmel je kutić neba. U šutnji i samoći živimo u Njemu s Bogom Samim“46.

Dva ili tri puta godišnje , manje ili više prema običaju različitih samostana ,redovnice

imaju izvanrednu rekreaciju, to jest mogu pohoditi druge u njihovim ćelijama,kako su to

nekoć činili pustinjaci u pustinji . Sestra se Elizabeta rado prigalagođivala ovom običaju,što

ga je zahtijevala sveta Terezija ,da se sestre međusobno rasplamte u ljubavi prema Zaručniku.

Tom je zgodom štoviše prmila jednu od najvećih milosti svoga života: svoje ime ˝Pohvala s

Slave˝. No tko ne vidi, da se ovi sastanci, koji bi mirali biti plameni razgovori, mogu po

ljudskoj slaboći izroditi u brbljanje, što rastresa. Čisti gubitak za božansko sjedinjenje, jedini

cilj Karmela. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva radosno bi se vraćala svojoj dragoj šutnji,

koju je ljubila iznad svega. Napisala je svojoj sestri :˝Prigodom izbora imale smo izvanrednu

rekreaciju, to jest možemo toga dana kratko posjetiti jedna drugu. No, znaš, život je

Karmelićanke šutnja˝47.

3. Nutarnja šutnja

Prava je šutnja karmelićanke šutnja duše, gdje ona nalazi Boga.

44 Pismo majci, kolovoz 1906. 45 Pismo gđi A., 29. lipnja 1903. 46 Pismo M.-L.M., 26.listopad 1902. 47 Pismo njenoj sestri,listopad 1901.

29

Kao vjerna učenice svete Terezije i svetog Ivana od Križa sestra Elizabeta se

vježbala,kako bi ušutkala sve svoje moći i odjeljuje se od svega stvorenog. Nemilosrdnim

žarom ona sve žrtvuje: pogled,misao,srce. „Karmel je kao nebo: treba se odjeliti od svega, da

posjedujemo Onoga, koji je sve“ 48.

Ovo potpuno odjeljenje od stvorova već je živo privlačilo djevojačko njeno srce.

„Ispraznimo sve, odijelimo se od svega. Neka odsada bude samo On,On sam“ 49. „Napustimo

zemlju, ostavimo sve stvoreno, sve osjetno“ 50.

Kad se nalazila posred svjetovnih sastanaka i svečanosti, njena bi duša izbjegavala

buku i uzdizala se do Boga. „ Čini mi se, da nas ništa ne može rastresati od Njega, kad radimo

samo za Njega, uvijek u svetoj njegovoj nazočnosti, pod onim božanskim pogledom, koji

prodire u najintimnije dio duše. Možemo ga slušati i posred svijeta u tišini srca, koje želi

pripadati samo Njemu“ 51.

Sestra Elizabeta posebno je štovala svetu Katarinu Sijensku zbog nauke velike

dominikanske mističarke o „ nutarnjoj ćeliji“. Ta je ćelija bila stalno utočište sijenskoj djevici

posred ljudskog nemira i čudesnog njenog djelovanja u službi papinske politike.

Ova nutarnja šutnja , toliko draga sestri Elizabeti ,morala je brzo preuzeti kod nje oblik

opće jedne askeze i prvenstveno mjesto u njenom mističnom životu. To je čisto Evanđelje.

Onaj koji se razmatranjem želi uzdići do Boga,mora ušutkati u sebi isprazni vanjski nemir i

unutarnju buku, povući se u najdublji dio svog bića i ondje u tajnosti,“zatvorivši sva

vrata“(Mt 6,6) živjeti u sabranosti pred Licem Očevim. Tako je molio Krist za tihih onih

palestinskih noći,kad bi navečer polazio sam na goru, da ondje ostane do jutra „u molitvi

Božjoj“ (Lk6,12).

Anahoreti i pustinjski Oci prvih crkvenih stoljeća živeći daleko od svakog

nepotrebnog saobraćaja s ljudima ,lijepo ističu,,kakvu je ulogu pročišćenja imala šutnja u

prvotnom shvaćanju kršćanske askeze . Pustinja je dovodila do šutnje dušu,u kojoj je stanovao

Bog.

Po vlastitoj svojoj milosti sestra Elizabeta od Trojstva shvatila je ovu evanđeosku

istinu u posve karmelskom značenju: šutnja svih duševnih moći,koje se čuvaju jedino za

Boga. Nikakve više buke u vanjskim osjetilima,u mašti i osjećajnosti,u pamćenju,razumu,u

volji. Ništa ne vidjeti. Ništa čuti. Ništa ne okusiti. Ne zaustaviti se ni na čemu,što bi moglo

rastresati srce ili zadržati dušu,koja ide prema Bogu.

Prije svega treba paziti na pogled. Zar nije Učitelj rekao: „ Ako te sablažnjuje tvoje

oko, iščupaj ga . Jer ako je oko jednostavno,čitavo je tijelo čisto i živi u svijetlu“ (Mt6,22).

Nečistoća i mnoštvo nesavršenosti dolaze od nedovoljne pažnje u pogledima. David je to

48 Pismo majci, kolovoz 1903. 49 Pismo M.G., 1901. 50 Pismo M.G., 1901. 51 Pismo kanoniku A.,1.prosinca 1900.

30

bolno iskusio, pa zato žarko moli Boga, ˝da odvrati njegove oči od zemaljskih ispraznosti˝(ps

118,37), na kojima je njegova duša bila posrnula. Djevičanska duša ne dopušta sebi gledati

nešto drugo osim Krista.

Nije manje potrebna šutnja mašte i ostalih duševnih moći. Mi nosimo svuda sa sobom

cijeli jedan nutarnji svijet osjeta i dojmova i on nam neprestano prijeti, da nas iznova osvoji. I

ovdje mora djelovati askeza šutnje. Duša, koja se još zabavlja sa svojim uspomenama, ˝koja

goji bilo kakvu želju˝52 izvan Boga, nije šutljiva duša, kakvu je zamišljala sestra Elizabeta od

Presvetog Trojstva. U njoj ostaju ˝neskladnosti˝53, odviše bučni osjećaji, koji smetaju onom

skladnom koncertu, što bi ga duševne moći bez prestanka morale uzdizati sve do Boga.

I um mora u sebi ušutkati svaku ljudsku buku. ˝I najmanja nepotrebna misao˝54 bila bi

kriva jedna nota, koju treba pod svaku cijenu odstraniti. Cjepidlačarski intelektualizam, koji

ostavlja odveć veliko polje umu zbog njega samoga, prepredena je zapreka pravoj šutnji duše,

gdje nalazimo Boga u čistoj vjeri. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva pokazuje se ovdje

nemilosrdna, kao i njen učitelj sveti Ivan od Križa. ˝Treba ugasiti svako drugo svijetlo˝55 i

doprijeti do Boga po jednostavnom duhu, a ne po mudroj građevini lijepih misli. Šutnja

osobito mora vladati u volji. U njoj se odigrava borba za našu svetost. Pomoću volje ljubimo.

Sveti Ivan od Križa s pravom uz nju veže posljednje pripravno pročišćenje za preobražajno

sjedinjenje. Ništa, ništa, ništa, ništa, ništa na putu. I na gori: NIŠTA.56 Sestra Elizabeta htjela

je slijediti svog duhovnog učitelja do te krajnje točke ˝uske staze˝, koja vodi na vrhunac

Karmela. Dušu, koja želi doći do božanskog sjedinjenja, ona hrabro potiče da se uzdigne

iznad svojih osobnih najduhovnijih naklonosti, sve do odreknuća svake vlastite volje. ˝Više

ništa ne znati˝, ˝ne činiti više razlike između osjećati i ne osjećati, uživati ili ne uživati˝57,

ostati kod odluke da se uzdigne iznad svega, kako bi se sjedinila samo s Bogom,

zaboravljajući sebe i odrekavši se svega. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva tako je daleko

razvila svoj ideal šutnje i apsolutne samoće, daleko od svega stvorenoga. Znamo, da su

posljednji dani njenog života bili živo ostvarenje tog ideala.

Treba dakle shvatiti poput nje ovu askezu šutnje u dubokom njenom smislu: ˝Nije to

materijalno odvajanje od vanjskih stvari, nego samoća duha, odjeljivanje od svega, što njie

Bog˝58 Duša koja je u šutnji za sve nutarnje kao i vanjske događaje, ˝ne čini više razlike

između tih stvari. Ona ih prelazi, iznad njih se uzdiže, da se smiri iznad svega, u samom svom

Učitelju˝59

To je noć svetog Ivana od Križa, smrt za svako prirodno djelovanje. ˝Duša, koja teži

da živi u dodiru s Bogom, u neosvojivoj tvrđavi svete sabranosti, mora biti odijeljena, mora se

52 Posljednje duhovne vježbe, 2.dan. 53 Posljednje duhovne vježbe, 2.dan. 54 Posljednje duhovne vježbe, 2.dan. 55 Posljednje duhovne vježbe, 4.dan. 56 Nacrt svetog Ivana od Križa. 57 Posljednje duhovne vježbe 4.dan. 58 Nebo na zemlji, 2-2. 59 Nebo na zemlji, 4.razmatranje.

31

odreći svega, mora biti udaljena od svih stvari, barem u duhu˝60. To je apsolutna šutnja pred

Bogom samim.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva posvetila je čitavo jedno razmatranje

posljednjih svojih duhovnih vježbi, da opjeva ovo blaženo stanje duše,koja je oslobođena od

svega po nutarnjoj šutnji.

Ima druga jedna pjesma Kristu,koju bih bez prestanka htjela ponavljati: „Sačuvat ću za

Tebe svoju snagu“. Moje mi Pravilo veli: „Vaša će snaga biti u šutnji“ (Ps 58,10.-Iz

30,15).Čini mi se dakle,da sačuvati svoju snagu za Gospodina znači ujediniti čitavo svoje biće

po nutarnjoj šutnji. To znači sakupiti sve svoje moći,da se bave jedino ljubavlju. To znači

imati ono jednostavno oko, koje vam omogućuje,da vas svijetlo obasjava“61

Ta šutnja obuzima sve.

„Duša, koja raspravlja sa svojim „ja“, koja se bavi svojim osjećajnostima , koja ide za

nekorisnom mišlju, za bilo kakvom željom, takva duša raspršuje svoje sile, ona nije sva

upravljena prema Bogu. Njena lira ne titra istozvučno i kad je Učitelj takne, ne može iz nje

izvesti božanskih harmonija . Ima u toj duši još odviše ljudskog, to je nesklad zvukova,duša

koja u svom nutarnjem kraljevstvu pridržaje nešto za sebe , kojoj sve moći nisu „uključene“ u

Bogu, ne može biti savršena pohvala slave. Ona ne može pjevati bez prekidanja „Canticum

magnum“, o kojemu govori sveti Pavao, jer u njoj ne vlada jedinstvo. Mjesto da nastavlja

svoju pohvalu kroza sve stvari u jednostavnosti,ona neprestano mora sakupljati žice svoga

glazbala,koje su se pomalo izgubile na sve strane“62.

4. Divinum silentium

Ima druga jedna šutnja,koju duša ne može proizvesti vlastitim svojim

djelovanjem,nego je u njoj proizvodi Bog sam, ako ona ostaje uvijek vjerna. Ta je šutnja

jedan od najuzvišenijih plodova Duha Svetoga: „Divinum silentium“ u nacrtu svetog Ivana od

Križa. Moći se više ne raspršuju u potrazi za stvarima. Duša zna samo za Boga. To je

jedinstvo.

„Kako li je ovo lijepo nutarnje jedinstvo prijeko potrebno duši, koja hoće živjeti

životom blaženika, to jest jednostavnih bića, duhova. Čini mi se, da je Učitelj na to mislio,

kada je govorio Magdaleni o onom „unum necessarium“ (Lk 10,42). Kako li je to velika

svetica dobro shvatila. Oko njene duše, prosvijetljeno svijetlom vjere,prepoznalo je svog

Boga pod plaštem čovječanstva i u šutnji,u jedinstvu svojih moći,ona je dobro slušala

riječi,što joj ih je govorio. Ona je mogla pjevati: „Moja je duša uvijek u mojim rukama“ (Ps

118,109), a također i malu ovu riječ: „Nescivi“. Mogli su je optuživati: „Nescivi“. Ni njena

čast kao ni vanjske stvari ne mogu je izvući iz svete njene šutnje. Tako biva sa dušom ,koja je

60 Nebo na zemlji, 5.razmatranje. 61 Posljednje duhovne vježbe, 2.dan. 62 Posljednje duhovne vježbe, 2.dan.

32

unišla u tvrđavu svete sabranosti. Oko njene duše, otvoreno pod utjecajem svjetlosti vjere,

otkriva, da je Bog u njoj nazočan, da živi u njoj. Ona mu opet sa svoje strane ostaje tako

nazočna u krasnoj jednostavnosti, da ju, On brižljivo i ljubomorno čuva. Onda mogu naići

uznemiravanja izvana, oluje iznutra. Mogu je dirnuti u stvarima njene časti, „Nescivi“. Bog se

može sakriti, može joj oduzeti osjetnu svoju milost: „Nescivi“, i još može reći sa svetim

Pavlom: „Za njegovu sam ljubav sve izgubila“ (Fil 3,8). Tada je Učitelj slobodan,slobodan,da

se pretoči,da se daje po svojoj mjeri,i da duša tako pojednostavljena ,ujedinjena,postaje

prijestolje Presvetog Trojstva“ 63.

Sveti Ivan od Križa na glasovitom jednome mjestu spominje šutnju Presvetog

Trojstva: „Bog Otac ima samo jednu Riječ. On ju izgovara u vječnoj šutnji“ 64. Sestra

Elizabeta od Presvetog Trojstva našla je u ovoj šutnji Trojstva uzorak za svoju šutnju : „Neka

u dušu nastane duboka šutnja , odjek one šutnje koja se pjeva u Presvetom Trojstvu“ 65.

Preobražajno sjedinjenje uvodi u ovu Božju šutnju.

U duši sve šuti. Nema više ništa zemaljsko, nema druge svjetlosti osim svjetlosti

Riječi, nema druge ljubavi osim Ljubavi Vječne. Duša poprima božanski način života. Njen

život nadvisuje i vlada s velike visine nad uznemiravanjima stvorenog,sudjeluje u životu

Nepromjenjivoga,prema riječima sestre Elizabete: „ Nepomična i mirna,kao da već boravi u

vječnosti“.

Posebnim svojim dodirom, jednim od najtajnijih svojih dodira, Duh Sveti je uzdigao

njen život u nepromjenjivo i šutljivo Trojstvo. Duša živi od Boga, na način Božji, sva je

prešla u Njega. To se ovdje na zemlji još događa po vjeri, ali po jednom od najuzvišenijih

učinaka dara Mudrosti. Ona čuje samo još Vječnu Riječ: rođenje Riječi i Nadisanje ljubavi.

Sav svemir za nju kao da ne postoji. Na ovom je stupnju šutnja duši najviše utočište pred

otajstvom Boga. „O toj punoj, dubokoj šutnji govorio je David, kad je uskliknuo: ˝Šutnja je

tebi pohvala.˝ Jest, to je najljepša pohvala, jer ona se vječno pjeva u krilu mirnoga Trojstva˝66

Božji je način života uzorak kreposti za dušu, koja je došla na takve vrhunce.

Zaboravljajući sebe i odrekavši se svega, sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva uzdignula se

u zadnjim danima svoga života od te točke, da traži svoj ideal šutnje i samoće u krilu Božjem.

˝Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac˝(Mt 5,28). ˝Sveti Dionizije veli, da je

Bog veliki Samotnik. Moj Učitelj od mene traži, da nasljedujem ovo savršenstvo, da ga častim

time, što sam velika samotnica. Božansko Biće živi u vječnoj, neizmjernoj samoći. Ono nikad

iz nje ne izlazi, premda se zanima za potrebe svojih stvorova, jer Ono nikad ne izlazi iz

Samoga Sebe, i upravo je ta samoća njegovo božanstvo˝67

63 Posljednje duhovne vježbe, 2.dan. 64 Pismo br. 217, u djelu „Mots d'ordre, napisao Dom Chevalier O.S.B. (Desclee 1933,p.69). 65 Pismo njenoj sestri. 66 Posljednje duhovne vježbe, 3.dan. 67 Posljednje duhovne vježbe, 10.dan.

33

˝Kako me ne bi ništa izvuklo iz te lijepe nutarnje šutnje, moraju uvijek ostati isti

uvjeti, ista osamljenost, ista odjeljenost, isto odreknuće. Ako moje želje, moji strahovi, moje

radosti, moje boli, ako svi pokreti, što proizlaze iz četiriju ovih strasti, ne budu savršeno

upravljeni prema Bogu, ja ne ću biti osamljena. Bit će u meni buka. Potrebno je dakle

smirenje, san moći, jedinstvo biča. ˝Čuj kćeri moja, prikloni uho. Zaboravi svoj narod i kuću

svoga Oca i Kralja će očarati tvoja ljepota˝ (Ps 44,11). Čini mi se, da je ovo poziv na šutnju.

Čuj,… prikloni uho. No da uzmognemo slušati, treba zaboraviti kuću svoga oca, to jest sve

ono, što spada na ravnini život, na onaj život, o kojemu hoće govoriti sveti Pavao kad veli :

˝Ako budete živjeli po tijelu, umrijet ćete˝ (Rim 8.13) Čini mi se, da je teže zaboravljati svoj

narod, jer taj je narod cijeli ovaj svijet, koji je dio nas samih. To su osjećajnost, uspomene,

dojmovi itd., u jednu riječ: to je naš ˝ja˝. Treba ga zaboraviti, napustiti . I kad duša izvrši taj

prelom, kad se svega toga oslobodi, Kralja očarava njezina ljepota, jer ljepota je jedinstvo,

barem ljepota Božja ˝68

˝Kad Stvoritelj vidi lijepu šutnju, koja kraljuje u njegovu stvoru, kad ga promatra sva

sabrana u nutarnjoj njegovoj samoći, njega očarava njegova ljepota. On ga prenosi u

beskrajnu, neizmjernu onu šutnju, u prostrano ono mjesto, o kojemu pjeva Prorok, a to je

zapravo On sam˝69

Ova najviša šutnja smješta dušu u samu šutnju Presvetog Trojstva.

U uzvišenom pokretu, koji zaključuje njenu molitvu, ona se utječe toj šutnji, da se već

ovdje na zemlji izgubi u Mirnom i nepromjenjivom Trojstvu: ˝O moj Bože, Trojstvo, kome se

klanjam, pomozi mi, da posve zaboravim sebe, kako bih se nepomično i mirno nastanila u

Tebi, kako da mi duša već boravi u vječnosti. Neka ništa ne uzmogne pomutiti moj mir, niti

me izvući iz Tebe, o moj Nepromjenjivi, nego neka me svaki čas sve to više unese u dubinu

Tvog Otajstva…

… O moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti, u

kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama,

dok ne pođem promatrati u Vašem svijetlu bezdan Vaše uzvišenosti.˝

68 Posljednje duhovne vježbe, 10.dan. 69 Posljednje duhovne vježbe, 11.dan.

34

Treće poglavlje:

NAZOČNOST TROJSTVA

„Sva je moja vježba u tome da

zalazim „unutra“ i da se izgubim

u Onima, koji su ondje.“

Šutnja je samo uvjet za pravi život.

S tajnom Nazočnosti Presvetog Trojstva u nama dolazimo do središnje točke u nauci i

životu sestre Elizabete od Presvetog Trojstva, prave svetice božanske Nazočnosti. I u ovoj

stvari ona je bila Karmelićanka.

Ako ima ikoja istina draga mističnoj nauci Karmela, onda je to sigurno ova tajna i ova

sigurnost da je Bog nazočan u nama i da treba zaći „unutra“, u to unutarnje kraljevstvo, da Ga

nađemo. Cio je duhovni život u tome bitno sadržan. U tumačenju Očenaša, u svom „Putu

savršenosti“, sveta Terezija dubokoumno opaža da Bog nije samo na nebesima „nego i u

najdubljoj nutrini naše duše“, i treba se znati sabrati, da ga ondje tražimo i otkrijemo. U

„Nutarnjem gradu“ ova nazočnost Presvetog Trojstva označuje najvišu točku njene mistike:

duše, koje su došle do preobražajnog sjedinjenja, stalno žive u društvu Božanskih Osoba i

nalaze u tom trojstvenom društvu najblaženije radosti na zemlji. I za svetog Ivana od Križa je

to stjecišna točka cijele njegove mistične teologije, osobito najviših duhovnih stanja. Često je

iz pobožnosti čitao votivnu Misu Presvetog Trojstva i za vrijeme Svete Žrtve njegova se duša

neodoljivo uznosila prema tome otajstvu, tako da se jedva mogao obraniti od ekstaze.

Karmelska je tradicija ostala vjerna nauci ovih dvaju svojih duhovnih učitelja. Nerijetko se u

Terezijinim samostanima nalaze duše kojima je šutljivi život sasvim usmjeren prema

trojstvenom otajstvu. Zar se sveta Terezija od Djeteta Isusa nije prikazala za žrtvu na blagdan

Presvetog Trojstva? Njeno prikazanje milosrdnoj ljubavi sačinjava dio jedne bitno trojstvene

molitve: „O moj Bože, Blaženo Trojstvo, prikazujem se kao žrtva paljenica tvojoj milosrdnoj

Ljubavi, da bih mogla živjeti u činu savršene ljubavi!...“ (Povijest jedne duše). No treba

priznati da je sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva primila posve posebnu milost da živi od

tog otajstva. Bog je uistinu učinio iz nje sveticu Nazočnosti Presvetog Trojstva, jer ju je

preodredio za službu da opet dovede duše u dubinu njih samih kako bi postale svjesne koliko

su božanski bogate po svom krštenju.

1. Svetica Božje nazočnosti

Na prvoj strani svoga djevojačkog dnevnika ona je prepisala kao geslo ovu misao

svete Terezije: „Moraš me tražiti u sebi“70. Kad joj je bilo oko devetnaest godina, ona se

osjećala „nastanjenom“. Elizabeta je često govorila jednoj prijateljici: „Čini mi se da je On

70 Pjesma koju je sveta Terezija poslala Msgru Alvaro.

35

ovdje“, i pokretom bi pokazivala kao da Ga drži svojim rukama, kao da Ga pritišće na svoje

srce. „Kad budem sa svojim ispovjednikom, upitat ću ga što se to u meni zbiva.“

Vidjeli smo kako joj je Providnost dala, te se sastala s Ocem Vallée i kako ju je ovaj

kontemplativni teolog poučio o kršćanskoj dogmi božanske Nazočnosti. Bila je to za

Elizabetu blještava svjetlost i odlučna prekretnica u njenu životu. Bila je sigurna o istini ovog

vjerskog otajstva, pa se počevši od ovog dana sa sigurnošću ukopala u dubinu same sebe, da

ondje traži svoju „Trojicu“. Svjedočanstva ovog razdoblja ne ostavljaju u ovom pogledu

nikakve sumnje: već prije svog ulaska u samostan Elizabeta Catez bila je „zahvaćena“ u

izvanrednoj mjeri od otajstva božanske Nazočnosti. Ona je o tome govorila u intimnim svojim

razgovorima: „Presveto Trojstvo joj je bilo sve“71.

Odmah u početku ove nenadane objave, koja joj je osvijetlila život, ona o njoj nije

prestajala govoriti. Nekoliko mjeseci kasnije govorila je o njoj vrlo rijetko. Sada se to više

osjećalo, da je „zahvaćena“ od Presvetog Trojstva. Ovaj izraz jednog svjedoka dobro

označuje pasivnost njene duše pod djelovanjem Duha Svetog, počevši od prvih mističkih

milosti u duhovnim vježbama 1899. „Izgubimo se u tom svetom Trojstvu, u ovom Bogu, koji

je sav ljubav. Dajmo se odnijeti u one krajeve gdje je samo On, On sam“72. „Bog u meni i ja u

Njemu, neka to bude naše geslo. Kako je ugodna ova nazočnost Božja u nama, u intimnom

ovom svetištu naših duša. Ondje Ga uvijek nalazimo, iako po osjećaju više ne zamjećujemo

Njegove nazočnosti. No On je ipak tu. Ondje Ga rado tražim. Nastojmo da Ga nikada ne

ostavimo sama. Neka naš život bude trajno razmatranje. Tko nam Ga može oteti? Tko nas,

štoviše, može rastaviti od Onoga, koji nas je sasvim zahvatio, koji nas potpuno čini

svojima?“73.

Sestra Elizabeta već je našla obrazac svog života. Osam dana nakon što je došla u

samostan, ona će ga samo prepisati na upitni arak, što su je zamolili da ga ispuni:

- Kakvo je vaše geslo?

- Bog u meni, ja u Njemu.

U Karmelu ovaj život u Božjoj nazočnosti smatraju svetom baštinom, za koju kažu da

potječe od Patrijarha Ilije: „Stojim u nazočnosti Jahvea, Boga živoga“ (3 Kr 17,1). To je sama

bit Karmela. Sva odreknuća, sve šutnje, sva pročišćenja imaju samo jedan cilj: sačuvati dušu

slobodnom, da može primjenjivati sve svoje moći na trajnu ovu nazočnost Božju.

Sestra Elizabeta našla je dakle u ovoj stvari cijelu jednu duhovnu nauku, koja je bila

vrlo dobro poznata u sredini gdje je živjela. Za njen nutarnji život bio je to znak za potpuni

razvitak. Dotada se Elizabeta Catez bila pokazala kao vrlo čista, vrlo pobožna djevojka, kojoj

je Bog udijelio nekoliko milosnih mističnih dodira kao nagradu za herojsku njenu vjernost.

No još joj je nedostajala duhovna jedna nauka i duhovni odgoj. Susret s Ocem Vallée smjestio

71 Svjedočanstvo jedne prijateljice 72 Pismo M.G., 1901. 73 Pismo M.G., 1901.

36

je njenu dušu sa sigurnošću u svijetlu, što ga je nazrijevala. Marljivo čitanje svetog Ivana od

Križa dalo joj je nauku. Redovnička okolina učinila je ostalo.

Ona je sama zabilježila ona mjesta svog novog duhovnog učitelja, koja govore o

naravi i učincima ove tajanstvene, ali vrlo stvarne i bitne nazočnosti Presvetog Trojstva u

duši. Po jedinstvenoj jednoj milosti sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva znala je u ovoj

nazočnosti Triju božanskih Osoba u dubini svoje duše naći „svoje nebo na zemlji“, tajnu svoje

herojske svetosti.

A prije svega ju je oduševljavalo trojstveno njeno ime: „Jesam li vam ikada rekla svoje

ime u Karmelu: Marija Elizabeta od Presvetog Trojstva. Čini mi se da ovo ime označuje

poseban poziv. Zar nije lijepo? Toliko ljubim ovo otajstvo Presvetog Trojstva! To je ponor u

kojem se gubim“74. „Ja sam Elizabeta od Presvetog Trojstva, to jest Elizabeta koja nestaje,

koja se gubi, koja se daje osvojiti od „Trojice“ “75.

Ovo je bilo geslo njenog karmelskog života: „Sva je moja vježba u tome, da zalazim

„unutra“ i da se izgubim u Onima, koji su ondje. Ja Ga osjećam tako živa u svojoj duši,

moram se samo sabrati, da Ga nađem u sebi. To je sva moja sreća“76.

„Živimo s Bogom kao s Prijateljem. Učinimo svoju vjeru živom, da se sjedinjujemo s

Njime preko svih stvari. To čini svece. Mi nosimo u sebi svoje nebo, jer Onaj, koji zasićuje

proslavljene u svjetlu gledanja, daje se nama u vjeri i otajstvu. To je Onaj isti. Čini mi se, da

sam našla svoje nebo na zemlji, jer nebo je Bog, a Bog je u mojoj duši. U dan, kad sam

to shvatila, sve se za mene rasvijetlilo i htjela bih šapnuti ovu tajnu onima, koje ljubim,

da i oni kroza sve stvari prianjaju uz Boga i da se ostvari ova Kristova molitva: „Oče, neka

budu savršeni u Jedinstvu“ “77.

Po pojavi prisvajanja, vrlo poznatoj dušama, nad kojima vlada jedna misao, ona sve

svodi na ovo. Liturgijski blagdani na prvi pogled vrlo udaljeni od trojstvenog otajstva,

sakrivenog u dubini njene duše, dovode je k njemu pomoću veze, koja je njoj posve naravna.

Božić nam za to daje značajan primjer: „Božić u Karmelu, to je nešto jedinstveno. Navečer

sam se smjestila u koru i ondje je prošlo čitavo moje bdijenje, sa Svetom Djevicom, u

očekivanju Božanskog Mališa, koji se ovaj puta imao roditi ne više u jaslicama, nego u mojoj

duši, u našim dušama, jer On je Emanuel, „Bog s nama“ “78.

Pjesničko njeno nadahnuće nalazi temeljnu svoju temu u ovoj božanskoj Nazočnosti u

dubini njene duše:

O Beata Trinitas

Neka te Božja milost preplavi i obuzme

74 Pismo kanoniku A., 14. lipnja 1901. 75 Pismo G. de G., 20. kolovoza 1903. 76 Pismo g. kanoniku A., 15. srpnja 1903. 77 Pismo gđi de S., 1902. 78 Pismo njenim tetkama R., 30. prosinca 1903.

37

Razlijevajući se u tebe poput rijeke mira.

Neka te pokopa pod mirnim svojim talasima,

Kako te više ništa izvana ne bi dodirivalo.

U toj dubini, tome miru, tome otajstvu,

Tebe će pohoditi Božanstvo.

Ondje te častim u šutnji, moja majko,

Klanjajući se s tobom Presvetom Trojstvu.

Laudem Gloriae – lipanj 1906.79

Prigodom blagdana sestara lajika ona piše: „Na dan svete Marte slavile smo dobre

naše sestre s bijelom koprenom. U čast svoje svete Zaštitnice one su slobodne od svojih

poslova, da se zajedno s Magdalenom mogu baviti slatkim odmorom kontemplacije.

Novakinje ih zamjenjuju i kuhaju. Ja sam još u novicijatu, jer mi u njemu ostajemo tri godine

nakon polaganja zavjeta. Provela sam dakle cio jedan dan uz štednjak. Držeći tavu, ja nisam

zapala u ekstazu kao moja majka sveta Terezija, ali sam vjerovala u božansku Nazočnost

Učitelja, koji je bio među nama i u svom središtu moja se duša klanjala Onome, koga je

Magdalena znala prepoznati pod velom čovječanstva“80.

Njena su pisma puna savjeta o Božjoj Nazočnosti: „Neka vaša duša bude njegovo

svetište, njegovo odmaralište na ovoj zemlji, gdje Ga toliko vrijeđaju“81. „Neka načini iz vaše

duše malo nebo, u kojemu će moći ugodno počivati. Uklonite iz nje sve što bi moglo

povrijediti božanski njegov pogled. Živite s Njim gdjegod vi bili, štogod vi radili, On vas

nikada ne ostavlja. Budite dakle neprestano s Njim. Uđite u nutrinu svoje duše: uvijek ćete Ga

ondje naći, kako vam želi činiti dobro. Molim za vas, kako je sveti Pavao molio za svoje: on

je molio, da „Isus stanuje u vjeri u njihovu srcu, da budu ukorijenjeni u ljubavi“ (Ef 3,17).

Ove su riječi tako duboke, tako tajnovite. Jest, neka Bog svake ljubavi bude nepromjenljivo

vaše boravište, vaša ćelija i vaš samostan u svijetu. Sjetite se, da on boravi u najintimnijem

središtu vaše duše kao u svetištu, u kojemu hoće da Ga toliko ljubite, da ta ljubav prijeđe u

klanjanje“82.

Ova se temeljna misao, prilagođena osobama i okolnostima, neprestano vraća: pravi se

život nalazi u dubini duše s Bogom. Ondje ona nalazi osobe, koje su joj drage, ondje također

nalazi tajnu one sreće, koja je iz njenog života načinila nebo još ovdje na zemlji.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je uistinu duša jedne ideje. Kad bi

nedjeljom kod Prvog časa Crkva dovodila na njene usnice Quicumque, ona se kao nekoć

njena Majka Terezija uznosila prema ovom otajstvu svih otajstava, gdje je njena duša

neprestano živjela. Svaku je nedjelju posvećivala na čast Presvetog Trojstva. Kad bi se

približavao blagdan Presvetog Trojstva, obuzimala bi je neodoljiva neka milost. Za nju zemlja

kroz nekoliko dana nije više postojala. „Ovaj blagdan Trojice zbilja je moj blagdan. Za mene

79 Jednoj sestri iz dijonskog Karmela. 80 Pismo njenim tetkama, ljeti 1905. 81 Pismo gđi de B., 17. kolovoza 1905. 82 Pismo gđi de B., ljeti 1905.

38

nema nijednoga, koji bi mu bio sličan. Nikad nisam toliko shvatila otajstvo i čitavo zvanje, što

se nalaze u mom imenu. Pozivam te na sastanak u tom velikom otajstvu, da on bude naše

središte,… naše boravište. Ostavljam te s ovom mišlju Oca Vallée, a ti ćeš o njoj razmišljati:

„Neka vas Duh Sveti uznese do Riječi, neka vas Riječ dovede Ocu, i budite savršeni u

Jednome, kao što je to bio Krist i naši Sveti“83.“

Tako je godine i milosti redovničkog života zakapaju svaki dan sve više u dubini njene

duše s Onim, koji joj svojim dodirom svakog časa daje vječni život. Najneznatniji događaji

odavali su da je ovu dušu potpuno uzelo u posjed Presveto Trojstvo.

Kada joj javljaju da se rodila mala nećakinja, ona odmah uzdiže svoju dušu prema

Presvetom Trojstvu i kliče: „Učinili smo pravo slavlje maloj Sabeti. Jutros kod odmora naša

Časna i tako dobra Majka bila je radosna, što nam je pokazala njenu fotografiju, i ti možeš

misliti, da li je srce tete Elizabete živo kucalo. O draga Gito, ja ljubim toga malog anđela isto

toliko, mislim, kao i njegova draga mama. A to nije malo. I onda, znaš, osjećam da sam sva

prožeta poštovanjem pred tim malim hramom Presvetog Trojstva. Njena mi se duša čini kao

kristal koji odrazuje Dragog Boga. Da sam kraj nje, kleknula bih da se poklonim Onome koji

u njoj stanuje. Hoćeš li je poljubiti mjesto njene tete karmelićanke, i onda uzeti moju dušu

zajedno sa svojom da se sabereš uza svoju malu Sabetu. Da sam još kod vas, tako bih je rado

nosila, zibala, ne znam ni sama što bih sve činila. No dragi me Bog pozvao na goru da budem

njen Anđeo i da je zaogrnem molitvom. Sve ostalo radosno prikazujem kao žrtvu za nju“84.

Prigodom posjeta i u svojim pismima, kad govori sa svojom majkom, sa svojom

sestrom, sa svojim prijateljicama, sa svima koji su je posjećivali, ona je razborito, ali stalno,

bez prekida, apostol ove božanske nazočnosti u dubini duše: „Mislite na to da ste u Njemu, da

je On postao vaš stan ovdje na zemlji. A zatim se sjetite, da je On u Vama, da Ga posjedujete

u najintimnijem dijelu same sebe, da Ga svakog časa, po danu i po noći, u svakoj radosti ili

kušnji, možete ondje naći, posve blizu, posve unutri. To je tajna sreće, to je tajna svetaca. Oni

su tako dobro znali da su hram Božji i da sjedinjujući se s tim Bogom postaju „jedan duh s

Njime“ (1 Kor 6,17), kako to veli sveti Pavao. Stoga su i oni činili sve u sjaju Njegove

svjetlosti“85.

Trebalo bi sve citirati. Za onoga, koji izbliza promatra razvitak ove duše, očito je da

otajstvo Presvetog Trojstva sve više i više postaje glavna istina njenog života, dok sve ostalo

blijedi i nestaje.

Na dan 21. studenoga, blagdan Djevičina Prikazanja, cijeli je Karmel obnovio zavjete.

Dok je sestra Elizabeta sa svojim susestrama iznova izgovarala riječi svojih zavjeta, ona

osjeti, kako je zahvat neodoljive milosti uznosi prema Presvetom Trojstvu. Vrativši se u

83 Pismo njenoj sestri, lipanj 1902. 84 Pismo njenoj sestri, ožujak 1904. 85 Pismo M. – L. M., 24. kolovoza 1903.

39

ćeliju, uze pero, te bez oklijevanja, bez najmanjeg ispravljanja, jednim zamahom napiše na

obični list bilježnice glasovitu svoju molitvu, kao krik koji joj se vinuo iz srca86:

„O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam, pomozi mi, da posve zaboravim sebe, kako

bih se nepomično i mirno nastanila u Tebi, kao da mi duša već boravi u vječnosti. Neka ništa

ne uzmogne pomutiti moj mir, niti me izvući iz Tebe, o moj Nepromjenljivi, nego neka me

svaki čas sve to više unese u dubinu Tvog Otajstva.

Umiri moju dušu. Učini je svojim nebom, dragim svojim boravištem i mjestom svog

počinka. Ne dopusti, da Te ondje ikada ostavim sama, nego daj, da sva budem tamo, sva

budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana Tvome stvaralačkom Djelovanju.

O ljubljeni moj Kriste, iz ljubavi razapeti, htjela bih biti zaručnica Tvog srca. Htjela

bih Te obasuti slavom, htjela bih Te ljubiti... ljubiti toliko, da iz ljubavi umrem. No ja osjećam

svoju nemoć i stoga Te molim, da me preobučeš u samoga Sebe, da uskladiš moju dušu sa

svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje

mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života. Dođi u mene kao Klanjalac, kao

Otkupitelj i kao Spasitelj.

O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim živjeti samo za to, da Tebe slušam. Želim

postati sva poučljiva, kako bih sve od Tebe naučila. Želim zatim kroz sve noći, sve praznine,

sve nemoći neprestano upirati svoj pogled u Tebe i prebivati u Tvom velikom svjetlu. O

ljubljena moja Zvijezdo, očaraj me tako, da više ne mognem izaći iz Tvog sjaja.

O uništavajući Ognju, Duše ljubavi, spusti se na mene, da se u mojoj duši izvrši kao

neko utjelovljenje Riječi, a ja da joj budem dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu ona obnavlja

cijelo svoje Otajstvo.

A Ti Oče, prikloni se svom ubogom stvoru. Pokrij ga svojom sjenom i gledaj u njemu

samo Ljubljenoga, koji Ti je posve omilio.

O moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti, u

kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama,

dok ne pođem promatrati u Vašem svjetlu bezdan vaše uzvišenosti“. (21. studenoga 1904.).

Trebalo je cijeli jedan svetački život da se sastavi takva molitva, jedna od najljepših

molitava Kršćanstva, i posebna karizma da ona proključa iz srca.

Mnoge pobožne duše žive od nje već mjesecima i godinama, a da im nikada ne dosadi.

Dok one u šutnji šapuću ovu molitvu, sestra Elizabeta, vjerna svom poslanju, daje ovim

dušama sabranost, pomaže im da na posve običan i ljubezan način ostave same sebe, te ih

smirene uzdiže u Presveto Trojstvo.

Nakon 1904., kada je sastavila svoju molitvu Presvetom Trojstvu, Bog joj je došao u

pohode s trpljenjem. Sestra Elizabeta je opet u ovoj božanskoj Nazočnosti crpila snagu za svoj

86 Ovu su molitvu sestre Elizabete od Presvetog Trojstva našli u njenim bilješkama bez naslova.

40

vedri heroizam. U posljednjem času pred odlazak ona se dvostrukom nježnošću obraća svojim

prijateljima i svojim rođacima da im ostavi oporučno: dragu svoju pobožnost „Trojici“. „...

Ostavljam vam svoju vjeru u nazočnost Boga, Boga svake ljubavi, koji stanuje u našim

dušama. Povjeravam vam da je ovo prijateljstvo s Njime „u nutrini“ bilo krasno sunce koje je

obasjavalo moj život, stvarajući nebo već ovdje na zemlji. To me hrabri danas u trpljenju. Ne

bojim se svoje slaboće, jer u meni je Jaki i njegova je snaga svemoguća. Ona čini, veli

Apostol, više nego što se možemo nadati“87.

Istu oporuku, još potresniju, ostavlja svojoj sestri: „Draga sestrice, radujem se, što

idem onamo gore da budem tvoj Anđeo. Kako li ću biti ljubomorna zbog lijepe tvoje duše,

koju smo već na zemlji toliko ljubile. Ostavljam ti svoju pobožnost „Trojici“. Živi s njima u

nutrini, u nebu svoje duše. Otac će te zakriliti svojom sjenom, postavit će kao neki oblak

između tebe i zemaljskih stvari, da te posvema sačuva za sebe. Udijelit će ti svoju snagu, da

Ga ljubiš ljubavlju jakom kao smrt. Riječ će utisnuti u tvoju dušu kao u kristal sliku vlastite

svoje ljepote, da budeš čista po njegovoj čistoći, svijetla po njegovoj svjetlosti. Duh će te

Sveti preobraziti u mističnu liru, koja će u šutnji, pod božanskim njegovim dodirom izvoditi

divnu pjesmu na čast Ljubavi. Tada ćeš biti „pohvala njegove slave“, ono, što sam ja željela

biti na zemlji. Ti ćeš me nadomjestiti. Ja ću biti „Laudem Gloriae“ pred prijestoljem Janjeta, a

ti „Laudem Gloriae“ u središtu svoje duše“88.

Božja nazočnost u najdubljem središtu njene duše bila je za sestru Elizabetu od

Presvetog Trojstva tajna brzog njenog posvećenja. Možemo vjerovati vlastitom njenom

svjedočanstvu što ga je napisala tek nekoliko dana pred svoju smrt: „Gore, u žarištu ljubavi,

djelotvorno ću moliti za vas. Zamolit ću za vas, - i to će biti znak da sam ušla u nebo, - milost

sjedinjenja, prijateljstva s Učiteljem. To je, mogu vam reći, učinilo moj život nebom već na

zemlji: vjerovati da jedno Biće, koje se zove Ljubav, stanuje u nama svakog časa dana i noći i

da od nas želi da živimo s Njim u Društvu“89.

2. Njena nauka o Božjoj nazočnosti

Bilo bi neosnovano tražiti kod sestre Elizabete od Presvetog Trojstva jako

sistematiziranu nauku, kojoj bi ona sama rasporedila gradivo. Ona je kao kontemplativka

proživjela najviše vjerske tajne, a osobito dogmu o božanskoj nazočnosti, no nije htjela biti

Naučitelj ili Teolog. Nije štoviše ni slutila kakvu je sveopću vrijednost Bog namijenio

njezinim spisima.

U intimnim svojim bilješkama ona sama upućuje na mjesta iz svetog Ivana od Križa,

koja su je se posebno dojmila. Na tim mjestima svoje Duhovne Pjesme sveti Naučitelj

raspravlja o naravi i o učincima ove tajanstvene božanske nazočnosti. Nalazimo ovdje

klasičnu nauku katoličke bogoslovije pod vrlo uzvišenim kontemplativnim svjetlom: Bog je

87 Pismo gđi de B., 1906. 88 Pismo njenoj sestri, 1906. 89 Pismo gđi G. de B., 1906.

41

bitno nazočan u svim bićima po svom stvoriteljskom dodiru; uz ovu zajedničku nazočnost

postoji još jedna posebna nazočnost u dušama pravednika i u blaženim duhovima, kao

predmet spoznaje i ljubavi u nadnaravnom redu.

Sestra Elizabeta je dugo razmatrala o ovim tekstovima i crpila je kod svetog Ivana od

Križa sastavne dijelove jedne mistične nauke o ovoj intimnoj Božjoj nazočnosti u duši

pravednika. Ovo je jedna od najtradicionalnijih i najutješnijih kršćanskih istina.

Crkva je uvijek priznavala da se izvor te istine nalazi u tako očitoj Isusovoj nauci:

„Tko mene ljubi, moju će riječ držati, i Otac će moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod

njega ćemo se nastaniti“ (Iv 14,23). Tekst je jasan. Sin i Otac stanuju zajedno u dubini vjerne

duše, a u isto vrijeme i Duh Sveti, jer je On s Njima Jedno. Cijela tajna Rađanja Riječi i

Nadisanja Ljubavi izvršuje se u tišini u najintimnijoj dubini duše. Naš duhovni život postaje

neprekidno sudjelovanje u životu Presvetog Trojstva u nama. Duša pobožanstvenjena milošću

posinjenja uzdignuta je do božanskog prijateljstva i uvedena u obitelj Trojstva, da ondje živi

kao Otac, Riječ, Ljubav, i zajedno s Njima, od istoga svjetla i iste ljubavi, „usavršena u Njima

u Jedinstvu“ (Iv 17,23).

U velikosvećeničkoj svojoj molitvi Naš je Gospodin opisao ovaj božanski život

savršenih duša, koje su uvedene u „consortium“ trojstvenog života: „Oče sveti, sačuvaj u ime

svoje sve one, koje si mi dao, da budu Jedno kao mi… Da svi budu Jedno, kao što Ti, Oče, u

Meni, i Ja u Tebi, da i oni budu u nama… Da budu Jedno, kao što smo i Mi Jedno, Ja u njima

i Ti u meni, da budu savršeni u jedinstvu. (…) i da ljubav, kojom si me ljubio, bude u njima i

Ja u njima“ (Iv 17, 11-26).

Što tražimo više nakon tako izričitoga govora Učiteljeva? Između Presvetog Trojstva i

nas ne postoji jedinstvo naravi, to bi bio panteizam,- nego jedinstvo po milosti, koja nas kao

posinjenu djecu pridružuje samom životu Oca na nebesima, slično poput Sina, u istom Duhu

ljubavi.

Bez Presvetog Trojstva duša je pusta. Ona je nastanjena kada posjeduje u sebi

božanske Osobe, te po vjeri i ljubavi ulazi u intimno „društvo“ (1 Iv 1,3) s Ocem, Sinom i

Duhom Svetim. Tu se nalaze Tri božanske Osobe. One su bitno nazočne u duši maloga

krštenika koja je prema riječima svetog Pavla postala „hram Duha Svetoga“ (1 Kor 6,19). Cio

se naš duhovni život, od krštenja do nebeskoga gledanja, razvija poput postepenog, sve bržeg

uspona prema Presvetom Trojstvu. Blaženo gledanje, a tim više sva posredna mistična stanja,

pa i ona najuzvišenija stanja preobražajnog sjedinjenja, već se u klici nalaze u krštenju. Ne

obraćamo dosta pažnje prvenstvenoj važnosti ove krsne milosti, po kojoj ulazimo kao

posinjena djeca u obitelj Presvetog Trojstva.

Lijepa ova bogoslovija o božanskoj nazočnosti uključena je u temeljima duhovne

nauke i mističnog života sestre Elizabete. Po toj je bogosloviji možemo pratiti u najtajnijim

kutićima njezine duše. Nisu potrebne duge rasprave o pitanju kako je moguća ova tajna, da

bismo tu dušu shvatili. Po ulivenoj mudrosti, posve jednostavno, ali s rijetkom dubinom misli,

sestra Elizabeta je prodrla u značenje svoga krsnog poziva i shvatila je da je pozvana živjeti

42

već ovdje na zemlji „u društvu“ s Presvetim Trojstvom, prema riječima svetog Ivana koje su

joj bile tako drage.

Ona je, štoviše, sastavila za svoju sestru, u obliku oporuke, čitave jedne duhovne

vježbe da joj protumači kako se može „naći nebo na zemlji“. Ove stranice, napisane u

posljednjim sedmicama njena života i predane njenoj sestri istom nakon njene smrti,

sačinjavaju uz duhovne vježbe sestre „Laudem Gloriae“ kao malu neku zbirku njene Duhovne

Nauke, na najrazvijenijem njenom stupnju.

Već kod prvog svog razmatranja sestra se Elizabeta uzdiže u vrlo uzvišeno

kontemplativno svjetlo Kristove Velikosvećeničke molitve i prosuđuje naše nadnaravno

određenje prema samim riječima svog Učitelja, koji po milosti poziva duše da se „usavrše u

Jedinstvu“ (Iv 17, 23) Trojstva.

„Oče, hoću, da ondje, gdje sam ja, budu sa mnom oni, koje si mi dao, da promatraju

slavu, koju si mi dao, jer ti si me ljubio prije stvorenja svijeta“ (Iv 17,24). To je posljednja

volja Kristova, najuzvišenija njegova molitva prije nego što se vratio Ocu: On hoće, da i mi

budemo ondje gdje je On, ne samo u vječnosti, nego već u vremenu, jer vječnost u vremenu

počinje i u njemu se razvija. Važno je dakle znati gdje moramo živjeti s Njim kako bismo

ostvarili božansku njegovu želju. Mjesto, gdje je sakriven Sin Božji, to je krilo Očevo ili

božanska Bit, nevidljiva svakom smrtničkom pogledu, nepristupačna svakom ljudskom umu.

Zato veli Izaija: „Ti si uistinu sakriveni Bog“ (Iz 45,15). A ipak On hoće da budemo

učvršćeni u Njemu, da boravimo u jedinstvu ljubavi gdje On boravi, da budemo takoreći sjena

Njega samoga. Sveti Pavao veli: „Po krštenju smo ucijepljeni u Isusa Krista“ (Rim 6,5). I

opet: „Bog nas je posadio na nebesima u Isusu Kristu, da pokaže budućim stoljećima

bogatstvo svoje milosti“ (Ef 2,6-7). I malo dalje: „Više niste došljaci ili stranci, nego

sugrađani svetaca i Kuće Božje“. Trojstvo je naše boravište, naš dom, očinska Kuća iz koje ne

smijemo nikada izaći“90.

3. Mjesto ove nazočnosti: najdublje središte duše

Mjesto, gdje se duša ovako sastaje sa svojim Bogom, nalazi se u njoj samoj, u

najdubljem njenom središtu. Ovo najtajnovitije mjesto božanskog djelovanja, kuda samo Bog

dopire i gdje samo On može djelovati, mističari nazivaju: mens ili vršak duše. Sestra

Elizabeta od Presvetog Trojstva pristaje radije uz terminologiju svete Terezije i svetog Ivana

od Križa i naziva ga „središtem duše“, najdubljim njenim središtem.

„To nebo, ta kuća našeg Oca, nalazi se u središtu naše duše. Kad smo u najdubljem

središtu, mi smo u Bogu“91. Ne moramo izlaziti iz sebe da Ga nađemo: kraljevstvo je Božje

„unutri“ (Lk 17,21). Sveti Ivan od Križa veli, da se Bog daje duši u njenoj biti, kamo ne mogu

doprijeti ni đavao ni svijet. Tada svi njeni čini postaju božanski i premda su Božji, oni su

90 „Nebo na zemlji“, 1. razmatranje 91 „Nebo na zemlji“, 3. razmatranje

43

također i njeni jer ih naš Gospodin proizvodi u njoj i s njom. Isti svetac veli također, da je

„Bog središte duše“. Kada duša bude sa svim svojim silama poznavala Boga, kad ga bude

potpuno ljubila i u njemu uživala, onda će doći do najdubljeg središta, do kojega može u

Njemu doprijeti. Dok duša ne stigne tako daleko, ona doduše već jest u Bogu, koji je njeno

središte, ali ona još nije u svom „najdubljem“ središtu, kad još može ići dalje.

Budući da ljubav ujedinjuje duše s Bogom, što je ta ljubav jača, duša zalazi dublje u

Boga i u Njemu se usredotočuje. Ona je već u svom središtu, kad posjeduje samo jedan

stupanj ljubavi, ali kad ljubav bude postigla svoje savršenstvo, duša će prodrijeti u najdublje

svoje središte. Ondje će se tako preobraziti da će postati „vrlo slična Bogu“. Takvoj duši, koja

živi „unutri“, mogu se upraviti riječi što ih je Otac Lacordaire rekao svetoj Magdaleni: „Ne

traži više Učitelja ni od koga na zemlji, ni od koga na nebu, jer On je tvoja duša, a tvoja duša,

to je On“.

4. Bitni njeni čini: djelovanje vjere.- Izvršivanje ljubavi

Ova tajnovita i stvarna božanska Nazočnost ostaje nepristupačna osjetilima: „Bog je

Duh“ i oni, koji mu pristupaju, moraju to činiti „u duhu i istini“ (Iv, 4,24).

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva posebnom brižljivošću naglašuje i pokazuje da

osjetila ovamo nikako ne pripadaju. Opasnost za početnike u duhovnom životu leži u tome što

oni hoće osjećati Boga. A duše, koje su već uznapredovale u savršenosti, teško se koji puta

mogu otresti ove želje. Ona neprestano živi po najprepredenijim izlikama. Sestra Elizabeta

naučila je iz vlastitog iskustva da se ne pouzdaje u svoju osjećajnost i uspomena na teška

pročišćenja, koja su joj cijele godine njena Novicijata bila gotovo svakidanji kruh, čuvala je u

njenoj duši pažnju da traži samo b/Božanski mir, koji „nadvisuje svaki osjećaj“ (Fil 4,7).

Nakon prvih osjetnih, zanosnih radosti božanske nazočnosti za koje joj je otac Vallée

zajamčio, da će sigurno doći, Elizabeta Catez morala se vrlo brzo grčevito držati svoje vjere,

da Ga nađe nazočna u samoj sebi. „Ne sakriva mi Ga više koprena, nego debeli zid. Zar ne, to

je teško, nakon što sam Ga osjećala tako blizu? No, ja sam pripravna ostati u takvom stanju,

kako dugo se mom Ljubljenom bude svidjelo da me u njemu ostavi, jer vjera mi govori da je

On ipak tu, i čemu onda slatkoće, utjehe? Nije to On, a mi tražimo Njega. Pođimo dakle k

Njemu u čistoj vjeri“92.

5. U čistoj vjeri

Za sigurno napredovanje na „divnom ovom putu Božje Nazočnosti“ 93vjera je bitni

čin, jedini, koji nam daje pristup Bogu živome, ali skrivenom. „Potrebna je vjera da dođemo

Bogu“ (Heb 11,6 ). Tako govori sveti Pavao. On veli još i ovo: „Vjera je temelj onoga čemu

92 Pismo M.G., 1901. 93 Posljednje duhovne vježbe, IX.

44

se nadamo, dokaz za one stvari kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Drugim riječima, vjera nam

buduća dobra čini tako sigurnima i nazočnima da ona po njoj u našoj duši dobivaju bitak i da

ondje postoje, prije nego što u njima uživamo. Sveti Ivan od Križa veli da „nam ona služi

mjesto nogu da idemo Bogu“ i da je ona „posjedovanje u nejasnom stanju“. Jedino nam ona

može dati pravo svjetlo o Onome koga ljubimo, i naša je duša mora odabrati kao sredstvo da

stigne do blaženog sjedinjenja. Ona kao u bujici ulijeva duhovna dobra u dubinu našeg bića.

„Govoreći Samaritanki Isus Krist je mislio na vjeru kad je obećao svima onima, koji

budu vjerovali u , Njega, izvor žive vode koja struji u vječni život (Iv 4,14). Dakle, vjera nam

već za ovog života daje Boga. On je doduše zaogrnut koprenom, kojom Ga vjera pokriva, ali

je to ipak On sam. Kada dođe ono što je savršeno, to jest jasno gledanje, tada će ono što je

nesavršeno, ili, drugim riječima: tada će spoznaja po vjeri primiti svu svoju savršenost (1 Kor

13,10).“

„Mi smo upoznali ljubav, kojom nas Bog ljubi, i mi smo u nju vjerovali“ (1 Iv 4,16).

To je veliki čin naše vjere, sredstvo po kojemu vraćamo Bogu ljubav za ljubav. To je tajna

skrivena u Očevu srcu, o kojoj govori sveti Pavao, u koju napokon prodiremo i cijela naša

duša dršće od zanosa. Kad ona zna vjerovati u preveliku ovu ljubav, koja se spustila na nju,

onda se može reći o njoj kao o Mojsiju: „Bio je nepokolebiv u svojoj vjeri, kao da je vidio

Nevidljivoga“ (Hebr 11,27). Ona se više ne zaustavlja na sklonostima, na osjećajima. Za nju

nije važno osjećati Boga ili ne osjećati Ga. Za nju nije važno da li joj dake radost ili trpljenje:

ona vjeruje u Njegovu ljubav. Što je više iskušana, to više njena vjera raste, jer ona takoreći

prolazi kroza sve zapreke, da se odmori u naručju beskrajne Ljubavi, koja može činiti samo

djela ljubavi.

„Stoga ovakvoj duši, posve budnoj u svojoj vjeri, može Učiteljev glas kazati u

intimnoj tajnovitosti onu riječ što ju je jednog dana rekao Mariji Magdaleni: „Pođi u miru,

tvoja te vjera spasila“(“) 94.

Sestra Elizabeta ustrajno je i vjerno stupala prema svome Bogu95 u čistoj vjeri:

„Karmelićanka je duša vjere“. Štoviše, i nakon izvanredne milosti posljednjeg blagdana

Uzašašća, što ga je provela na zemlji, kad su joj se Tri Božanske Osobe očitovale

neodoljivom jasnoćom, da su nazočne u dubini njene duše i da ondje dan inoć obdržavaju

„svoje svemoguće Vijeće“ 96, i nakon toga će sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva još

morati tražiti svog Učitelja po vjeri. To je neizbježiv uvjet svakog božanskog života na zemlji.

„Ja sam mala zatvorenica dragog Boga i kad uđem u dragu svoju ćeliju, da ondje

nastavim započeti razgovor, obuzima me božanska radost. Tako mi je drago biti u samoći s

Njim samim i živim, malim, uistinu divnim, pustinjačkim životom. Nije to život dakako bez

svojih nemoći, a ja moram tražiti svog Učitelja, koji se itekako skriva. No, tada probudim

94 „Nebo na zemlji“, 8.razmatranje 95 Pismo gđi de S., 1906. 96 Ovom je rečenicom obznanila svojoj Priorici milost Uzašašća 1906.

45

svoju vjeru i zadovoljna sam što ne uživam u Njegovoj nazočnosti, da može on uživati u

mojoj ljubavi“ 97.

Njezin je redovnički život bio ostvarenje onih riječi što ih je/koje je čula u koru u noći

pred polaganje zavjeta: „Nebo u vjeri, s trpljenjem i žrtvovanjem za Onoga koga ljubim“ 98.

6. Prvenstvo ljubavi

Izvršavanje ljubavi još je potrebnije od vjerovanja. Ove su dvije

bogoslovske/bogoslovne kreposti krila koja nas uzdižu do Boga: nije dosta vjerovati, treba

ljubiti,… osobito treba ljubiti! Poput svih svetaca sestra Elizabeta snažno je naglašavala ovo

prvenstvo ljubavi, koje je i sam Učitelj toliko preporučivao, kad je Zakon, proroke i sve Božje

zapovijedi sveo na ovu prvu zapovijed: „Čuj, Izraele,… ljubi svoga Boga svim svojim srcem,

svom snagom, svom svojom pameću“ (Mk 12, 29-30; Pnz 6,4)

Ovdje se nalazimo na vrhuncu kršćanske nauke. Važno je da se ovdje zaustavimo.

Nema ništa ganutljivije od vjernosti, kojom su se neumorno vraćali ovoj Učiteljevoj

riječi Apostoli, Crkveni Oci, Naučitelji i Sveci. Crkva ponovno i uvijek na novi način kazuje

tu riječ svim stoljećima. Sveti je Ivan shvatio na Učiteljevim grudima božansku dubinu ove

zapovijedi. Ona je, po njegovu mišljenju, ukratko izražavala cijelu Isusovu nauku. Još kao

starac on ju je svaki dan imao na usnama i kad bi se zbog toga koji puta njegovi začudili, on

im je odgovarao kako je to dostojno ljubljenog učenika: „To je zapovijed Učiteljeva i to je

dosta“99. Sveti Pavao naučava istu nauku, kad piše: „Živite u ljubavi“ (Ef 5,2). „Ljubav je

punina Zakona“ (Rim 13,10). Poznata je glasovita izreka svetog Augustina: „Ama et fac quod

vis; ljubi i čini što hoćeš“ 100. Poslije njega ponavlja sveti Bernard da je „mjera, kojom

moramo ljubiti Boga, u tome, da Ga ljubimo bez mjere“ 101. Sveti Dominik, patrijarh velike

intelektualne obitelji, priznaje ovo: „Učio sam više u knjizi ljubavi nego i ikojoj drugoj knjizi.

Ljubav uči sve“ 102. A sveti Toma veli kratko: „Ljubav je život duše“ 103.

Treba li još mnogo o tome govoriti? Sve, što su S/sveci rekli, samo je prepričavanje

zapovijedi o ljubavi. Sveta Terezija primjećuje da se za duše, koje su došle do vrhunca

savršenosti „sva služba sastoji u ljubavi“ 104. Sveti Ivan od Križa, Naučitelj Ljubavi, više

negoli Naučitelj „noći“, piše: „U večer našeg života sudit će nam se prema našoj ljubavi“105.

97 Pismo njenoj sestri, 15.srpnja 1906. 98 Pismo g. kanoniku A., srpanj 1903. 99 Svetzi Jeronim, ad. Gal., lib.III.cap.vi. p.l.xxvi., 433. 100 Uobičajena formula, koja dobro prevodi tekst: „Dilige, et guod vis fac“, in Iv VII, 8 101 De diligendo Deo 102 Vitae fratrum, lib. II, cap. xxv. 103 Sveti Toma, II-II,Q.23,a.2.ad 2. 104 Cf. također: Sveti Ivan od Križa, pjesma, strova XXVIII., gdje nalazimo istu nauku kao u nutarnjem gradu, 6. i 7. stan. 105 Silverio. Obras, t.3, p. 238. Avisos y sentencias n. 57.

46

Kao jeka na veliku riječ svog Učitelja: „Diliges“ (Mt 22,37 I), „Živjet ćeš životom

ljubavi“, sveta Terezija od Djeteta Isusa nakon dvadeset stoljeća ostavlja modernom svijetu

svoju lijepu pjesmu: „Živjeti od ljubavi“. Znači da se ovdje nalazimo u jezgri kršćanstva.

Sveti Franjo Saleški izjavljuje na prvoj stranici svoga remek-djela „Rasprava o ljubavi

Božjoj“: „U svetoj Crkvi sve je usmjereno k ljubavi, sve je u ljubavi, za ljubav i iz ljubavi“106.

Uzrok je tome jednostavan: ljubav nas stavlja u stanje prijateljstva s Bogom. Po

milosti i slavi sve bogatstvo Presvetog Trojstva postaje naše. Mi uistinu ulazimo „u društvo“ s

Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Dana nam je mogućnost da „uživamo“ 107u Božanskim

Osobama. Ovo se duhovno drugovanje između Boga i duše razvija prema najčišćim zakonima

prijateljstva: Bog daje samoga sebe i donosi nam vlastito svoje blaženstvo. Čovjek, sa svoje

strane, ljubi Boga kao Prijatelja, neizmjerno više nego samoga sebe i stavlja najveće svoje

blaženstvo u blaženstvo svoga Boga.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva učinila je nauku svog Učitelja „svojom“. Vrlo

se rado vraćela riječima svetog Ivana: „Mi smo vjerovali ljubavi“ (1 Iv 4,16 ). Možemo,

štoviše, ustvrditi, bez straha da bismo pretjeravali, da je ona utemeljila sav svoj duhovni život

na svijetlu „prevelike ljubavi“ (Ef 2,4), o kojoj govori sveti Pavao. „Osjećam toliko ljubavi na

svojoj duši: to je poput oceana, u koji uranjam, u kojemu se gubim. To je moja vizija na

zemlji, dok ne dođe gledanje licem u lice u svjetlu. On je u meni, ja sam u Njemu, ja Ga samo

moram ljubiti, dati da me ljubi, i to uvijek, kroza sve stvari: produbiti se u ljubavi, kretati se u

ljubavi, zaspati u ljubavi, svojom dušom u Njegovoj duši, svojim srcem u Njegovu Srcu, da

me svojim dodirom očisti, da me oslobodi moje bijede“108. „Danju i noću ona želi u nebu

svoje duše pjevati ljubavi svog Učitelja“ 109. „Imam samo još jednu želju, da Ga ljubim, da Ga

ljubim neprestano, da revnujem za Njegovu čast kao prava zaručnica, da činim njegovu sreću,

da Ga činim sretnim dajući Mu stan i zaklon u svojoj duši, da ondje od silne ljubavi zaboravi

sve odvratnosti što ih počinjaju zli ljudi“110. „On me ljubio i predao se4 za mene“ (Gal 2,20).

To je dakle cilj ljubavi: dati sebe,… pretočiti se posve u onoga koga ljubimo. Ljubav čini da

onaj, koji ljubi, izađe iz sebe i da ga tako prenese po neizrecivom zanosu usred ljubljenog

predmeta. Nije li ova misao lijepa? Neka ona bude svijetlo geslo za naše duše. Neka puste da

ih uznese Duh ljubavi i neka u svjetlu vjere pođu već sada s blaženicima pjevati himnu

ljubavi, koja se vječno pjeva pred prijestoljem Janjeta. Jest. započnimo svoje nebo u ljubavi.

On sam je ova ljubav. Sveti nam Ivan to kaže: „Deus caritas est“ (1 Iv 4,8). Ostanimo u

Njegovoj ljubavi i neka Njegova ljubav ostane u nama“111.

Ona je poput Terezije od Djeteta Isusa, a možda i pod njenim utjecajem112, našla svoj

poziv u ljubavi: „Hoću biti sveta, sveta, da Ga usrećim, molite Ga, da živim samo od ljubavi,

106 Predgovor djelu O Ljubavi Božjoj 107 Sveti Toma, I, q. 43, art. 3, ad I. 108 Pismo kanoniku A., kolovoz 1903. 109 Pismo kanoniku A., lipanj 1906. 110 Pismo gđi A., 15. veljače 1903. 111 Pismo gđi A, 15. veljače 1904. 112 Ona je pročitala Povijest jedne duše praveći svoje bilješke

47

to je moj poziv“ 113. Mislim, da nam ljubav omogućuje, da se ne zaustavimo dugo ovdje na

zamlji. Uostalom sveti nam Ivan od Križa to izričito veli. Ima u njega divno jedno poglavlje, u

kojemu opisuje umiranje duša, žrtava ljubavi, posljednje napadaje ljubavi, sve rijeke duše,

koja će se izgubiti u oceanu božanske ljubavi i te su rijeke tako neizmjerne, da su već slične

morima. Sveti Pavao veli „da je naš Bog oganj, koji spaljuje“ (Hebr 12,29). Ako ostanemo

cijelo vrijeme sjedinjeni s Njim, pogledom jednostavne vjere i ljubavi, ako poput svog

ljubljenog učitelja možemo kazati svake večeri: „Uvijek činim, što se sviđa Ocu, jer ga

ljubim“ (Iv 8,29), On će nas sigurno spaliti i mi ćemo se izgubiti u neizmjernom ognjištu, da

možemo gorjeti po svojoj volji kroz vječnost“ 114.

Ovo prvenstvo ljubavi pojavljuje se više nego ikada u času, kada sve u njoj umire.

Svećenika, koji joj donosi Posljednje pomazanje, ona dočekuje kličući: „O Ljubavi...

Ljubavi... Ljubavi...“ 115.

Prije nego što je poletjela k Bogu, ona piše jednoj prijateljici: „Približuje se čas, kad

ću prijeći iz ovog svijeta k svom Ocu i prije nego što pođem, želim vam poslati riječ svoga

srca, oporuku svoje duše. Nikada srce Učiteljevo nije toliko obilovalo ljubavlju kao u

posljednjem času, kad je ostavljao svoje. Čini mi se, da se događa nešto slično u malenoj

njegovoj zaručnici uveče njena života i osjećam, kao da se iz mog srca diže bujica do vašeg

srca... Duša vidi stvari s pravoga gledišta u svijetlu vječnosti. Kako li je prazno sve ono, što

nije učinjeno za Boga i s Bogom. Molim vas, obilježite sve pečatom ljubavi. Samo to

ostaje“116.

Ovo je zadnja misao, koju upravlja svojim sestrama, dok su oko nje izgovarale molitve

za umiruće: „Na večer života sve prolazi, ostaje samo ljubav. Treba sve činiti iz ljubavi“ 117.

Prema tome se sva praktična nauka o Božanskoj Nazočnosti za sestru Elizabetu od

Presvetog Trojstva svodi na neprestano izmjenjivanje ljubavi: Ima jedno Biće, koje se zove

Ljubav i koje hoće, da živimo u društvu s Njime“118.

7. Vježbe: češće se sabrati

Vježbanje u Božjoj prisutnosti nije pridržano samo za kontemplativne duše. Krsna

milost stavlja svakome od nas čitavo Presveto Trojstvo u dušu: „Ovaj „bolji dio“ (Lk 10,42),

koji je, čini se, moja povlastica u ljubljenoj mojoj samoći Karmela, pruža Bog duši svakog

krštenika“119

113 Pismo G. de G., 20 kolovoza 1903. 114 Pismo C.B., 1906. 115 „Uspomene“, p. 180, izdanje iz g 1935. 116 Pismo gđi de B., 1906. 117 „Uspomene“, p.254, izdanje iz g. 1935. 118 Pimo njenoj majci, 30. srpnja 1906. 119 Pismo gđi de S., 25.srpnja 1902.

48

Dovoljno je prijanjati uz Boga po vjeri, po Ljubavi, po izvršavanju kršćanskih

kreposti. Neki ljudi misle, da život u Božjoj prisutnosti zahtijeva, da budemo ukočeni i da

držimo oči zatvorene. Ništa nije smješnije od toga. Duhovni život, i prema tome „kraljevstvo

Božje u nama ne sastoji se u tome, da jedemo i pijemo“ (Rim 14,17), primjećuje sveti Pavao.

No isti nas sveti Pavao upozorava, da po svemu tome Boga možemo divno slaviti.

Don Bosco se kotrljao u prašini sa svojom djecom i sesta Elizabeta od Presvetog Trojstva

znala je za vrijeme odmora umiljato oponašati držanje neke mučenice. Oni zato nisu izgubili

prisutnosti Božje. Glavno je u nakani, koja mora uvijek ostati upravljena prema Bogu i to što

je moguće svjesnije.

Tu počinje razlika između nas i svetaca,. Sveci traže slavu svoga Boga u svojim

činima, „bilo da jedu, bilo da piju“.(1 Kor 10,31), a mnoge kršćanske duše ne znaju više naći

svoga Boga ni u razmatranju, jer misle da je duhovni život nešto nepristupačno, pridržano

posve malom broju povlaštenih duša, nazvanih „mističnima“ i jer sve čine zamršenim. Pravi

je mistični život život krštenja s pogledom na Presveto Trojstvo i pod pečatom Raspetoga, to

jest u običnim događajima svakidanjeg razapinjanja.

Sestra Elizabeta znala je naglašavati ovu točku u saobraćaju s dušama, koje su joj

dolazile, a Bog ih je zadržao u svijetu: „Vi biste Mu htjeli posvema pripadati, premda ste u

svijetu. To je tako jednostavno. On je uvijek u nama, budite uvijek s Njima. Ostanite pod

njegovim pogledom u svim svojim činima, u svom trpljenju, kad vam je tijelo slomljeno.

Gledajte Ga kako živi u vašoj duši.“120

Ništa nas ne može spriječiti, da po ljubavi prianjamo uz Njega: ni radosti ni žalosti

zemaljske , ni zdravlje, ni bolest, ni laskanje ni zloba ljudi, ništa, „pa niti naše pogreške“121,

dodaje sestra Elizabeta od Presvetoga Trojstva. Time se pridružuje smionim riječima svetog

Augustina, kada tumači ove riječi svetog Pavla Rimljanima: „Sve koristi onima koji ljube

Boga“, pa i „etiam peccata“, pa i grijeh, jer njegovo oproštenje slavi božansko milosrđe, a

ostavlja u poniznosti dušu, koja je odsada svjesnija svoje slaboće.

Sestra Elizabeta ne zamrsuje stvari. Ona daje samo jedan savjet, kako živjeti od velike

ove tajne božanske nazočnosti: „Sabirati se u Njegovoj nazočnosti.“

„Draga Majčice, okoristi se svojom samoćom da se sabereš s Dragim Bogom. Dok ti

se tijelo odmara, misli na to da je On odmor tvoje duše i kao što dijete rado ostaje u naručju

svoje majke, tako i ti nalaziš svoj odmor u naručju svog Boga, koji te okružuje sa svih strana,

Mi ne možemo izaći iz Njega, ali nažalost, koji puta zaboravljamo svetu njegovu nazočnost i

ostavljamo Ga sama, da se bavimo stvarima, koje nisu On. Ovo je prijateljstvo s Bogom tako

jednostavno. Ono radije odmara, nego li da umara, kao što dijete odmara pod pogledom svoje

120 Pismo gđi de A., 29.rujna 1902. 121 Posljednje duhovne vježbe, VII.

49

majke. Prikaži mu sve što trpiš. Evo, to je lijep način da se s Njim sjediniš i molitva, koja Mu

je draga“122.

„Vidiš, postoji jedna izreka svetog Pavla, koja kao da sadrži u sebi moj život i mogla

bi se reći za svaki trenutak mog života: „Propter nimiam caritatem“ (Ef 2,4). Jest, sva ova

bujica milosti dolazi odatle, „što me je On ljubio“. Majčice draga, ljubimo Ga, živimo s Njim

kao s ljubljenim bićem, od kojega se ne možemo odijeliti. Reći ćeš mi, da li napreduješ na

putu sabranosti u nazočnosti Božjoj. Ti znaš da sam ja „mala majčica“ tvoje duše. Zbog toga

sam puna brižljivosti za nju. Sjeti se ovih evanđeoskih riječi: „Kraljevstvo je Božje u vama“

(Lk 17,21). Uđi u ovo malo kraljevstvo, da se pokloniš Vrhovnom Gospodaru, koji ondje

stoluje kao u vlastitoj svojoj palači“123.

Sestra Elizabeta napravila joj je malu „spravicu“, da bi mogla bilježiti svoje čine sabranosti. U

jednom pismu pita majku, da li se njom vjerno služi: „Javit ćeš mi da li vjerno povlačiš mala

svoja zrnca124.

8. Mali katekizam Božje nazočnosti

Dva pisma posebno pokazuju postupke, što ih je upotrebljavala sama službenica

Božja, kao i njenu psihologiju u vezi s ovom tajnom božanske nazočnosti, od koje se sastojao

čitav njen život.

Prvo je pismo uputila jednoj djevojčici, po naravi neobično nadarenoj, ali još s

prkosnim temperamentom, od kojega je trpjela njena okolina. Sestra Elizabeta nastupa s

posvema majčinskom nježnošću: „Jest, ja se molim za tebe i čuvam te u svojoj duši, posve

blizu Dragoga Boga, u malom onom, posve intimnom svetištu, gdje ga nalazim svakog časa,

po danu i po noći. Ja nisam nikada sama. Uvijek je uza me moj Krist. On se moli u meni i ja

se molim s Njim. Ti me žalostiš, draga moja. Ja vidim, da si zbilja nesretna i ti si sama tome

kriva, vjeruj mi. Budi mirna; ne mislim da si „čvrknuta“, nego si nervozna i odviše razdražena

i kad si takva, onda i drugi trpe zbog tebe. Oh, kad bih te mogla naučiti tajnu sreće, kao što ju

je mene naučio Dragi Bog. Ti veliš, da ja nemam ni briga, ni trpljenja. Istina je, ja sam vrlo

sretna, no kad bi ti znala, kako čovjek može biti isto tako sretan i u protivštinama. Treba

uvijek gledati na Dragoga Boga. Ispočetka se moramo naprezati, kad osjećamo da sve vrije u

nama. No malo pomalo, strpljivošću i pomoću Božjom, možemo se nadvladati. Moraš sebi u

svojoj duši izgraditi malu ćeliju, kao što sam to i ja učinila. Mislit ćeš na to, da je ondje Dragi

Bog i zalazit ćeš u nju od vremena do vremena. Kad osjetiš svoje živce, kad budeš nesretna,

brzo u nju pobjegni i povjeri sve to Učitelju. Kad bi ga malo poznavala, molitva ti ne bi bila

dosadna. Meni se čini, da je ona počivanje i odmor. Jednostavno dolazimo Onome, koga

ljubimo. Ostajemo u Njegovoj blizini poput djeteta u naručju majke i puštamo srcu da ono

govori. Ti si tako rado sjedila posve blizu mene i povjerljivo mi govorila o sebi. Tako treba ići

122 Pismo majci, 30. srpnja 1906. 123 Pismo majci, lipanj, 1906. 124 Pismo majci lipanj, 1906.

50

k Njemu. Kad bi znala, kako On dobro sve razumije. Kad bi to razumjela, ne bi više trpjela.

To je tajna Karmela. Život jedne Karmelićanke odvija se u zajednici s Bogom od jutra do

večeri i od večeri do jutra. Kako bi ovdje bilo prazno, da On ne ispunja naše ćelije i naše

hodnike. No mi Ga vidimo u svemu, jer Ga nosimo u sebi i naš je život nebo započeto na

zemlji“ 125.

Drugo je pismo poslala svojoj majci. Sestra Elizabeta nije običavala postupati naglo ni

s osobama, ni s događajima. Nije bila nemarna, ali je znala čekati Božji čas. Rasplet krize,

koja ju je skoro odnijela, istom joj je omogućio da potpuno uđe u dušu svoje majke, kako bi i

nju sada odgojila. Prigodom jednog posjeta, koji se činio da je posljenji, srca majke i kćeri

kroz dugo su vremena bila zajedno i shvatila su se na onom stupnju intimnosti, gdje oni, koji

se ljube, osjećaju da će skoro sve svršiti. Sestra Elizabeta je to iskoristila da uputi svoju toliko

ljubljenu majku u tajnu svog nutarnjeg života. To je za njih bila polazna točka novog, posve

božanskog oblika prijateljstva, pod okom Božjim. Sutradan po ovom razgovoru uputila joj je

pismo, koje je kao pravi mali katekizam Božje nazočnosti. „Onaj, koji me ljubi, držat će moju

riječi, i moj će ga Otac ljubiti, i doći ćemo k njemu i nastanit ćemo se kod njega (Iv 14,23).

Draga moja mala Majčice, započinjem svoje pismo jednom izjavom. Vidiš, ja sam te toliko

ljubila, no od posljednjeg našeg sastanka moja se se ljubav još podvostručila. Tako mi je bilo

ugodno izliti svoju dušu u dušu svoje Majčice i osjećati, da je ona posve istog mišljenja. Čini

mi se, da te ne ljubim samo kao dijete najbolju majku, nego i kao majka svoje dijete. Ja sam

mala Mačica tvoje duše, pristaješ na to, zar ne? Sada smo u duhovnim vježbama za Duhove.

Ja još više od drugih, odijeljena od svega, u svom dragom malom cenakulu. Molim se Duhu

Svetom, da ti objavi onu nazočnost Božju u tebi, o kojoj sam ti govorila.

Pogledala sam za tebe neke knjige, koje o tome govore, no želim s tobom govoriti,

prije nego što ih tebi dadem. Možeš vjerovati mojoj nauci, jer ona nije moja. Ako čitaš

Evanđelje po svetom Ivanu, vidjet ćeš, da Učitelj svaki čas naglašava ovu zapovijed:

„Ostanite u meni ja u vama“ (Iv 15,4). I također lijepa ona misao, koja se nalazi na početku

mog pisma, u kojoj nam veli, da „budemo u društvu s Presvetim Trojstvom.“. Ta je riječ tako

mila i jednostavna. Dosta je, tako veli sveti Pavao, -dosta je vjerovati: „Bog je Duh“ (Iv 4,24)

i mi se Njemu približujemo po vjeri. Misli na to, da je tvoja duša „hram Božji“ (2 Kor 6,16). I

to ti veli sveti Pavao. Svakog časa po danu i po noći Tri Božanske Osobe borave u tebi. Ti ne

posjeduješ svetog Čovještva, kao kada se pričestiš, ali je u tvojoj duši Božanstvo, ona bitnost,

kojoj se klanjaju blaženici na nebu, nalazi se u tvojoj duši. Kada to znamo, onda je to vrlo

divna intimnost: nikada više nismo sami. Ako radije voliš misliti, da je Dragi Bog kraj tebe,

nego li u tebi, radi onako, kako ti je milije. Glavno je, da živiš s Njim. Ne zaboravljaj služiti

se mojom „ spravicom“. Izradila sam je s toliko ljubavi baš za tebe. I još se nadam, da

obavljaš ona tri razmatranja od pet miinuta u mome malom svetištu. Misli na to, da si s Njim i

vladaj se kao prema Bišu, koje ljubiš. To je tako jednostavno: ne treba tu lijepi8h misli, dosta

je otvoriti srce“126.

125 Pismo F. de S., 1904. 126 Pismo njenoj majci

51

9. Napredovanje u Božjoj nazočnosti

Ljudi ne misle dosta na to, da ova božanska Nazočnost, što je u dubinu kršćanskih

duša donosi krštenje, „neprestano napreduje“127. Svaki novi stupanj posvetne milosti donosi

novu nazočnost Presvetog Trojstva 128. Ne mijenja se to Bog. Duša je sve više i više božanska

i ulazi sa svakom Osobom Presvetog Trojstva u sve intimniju zajednicu.

Otac je više nazočan ukoliko milost posinjenja daje duši veću sličnost s božanskom

naravi.

Riječ je više nazočna, ukoliko duša, prosvijetljena njezinim darovima, može gledati

božanske i ljudske stvari samo u Onome, koji je nestvorena Mudrost, bitno Svijetlo, vječna

Misao, kojoj Bog izražava sve, što vidi: Presveto Trojstvo i svemir.

Ljubav je više nazočna ukoliko se duša odriče same sebe i svake stvorene ljubavi, pa

se daje voditi samo po poticajima ovog Duha, koji u Bogu završava krug trojstvenog života.

U ovome bogoslovska nauka ne pokazuije nikakve nesigurnosti. Nazočnost Presvetog

Trojstva ne zaustavlja se na ovog temeljnoj nauci, koja upravlja svakim napretkom našega

duhovnog života na ovom svijetu. No ona je nalazi na svoj način, iduši drugim putem, i

snažno je naglašava: „On hoće, da budemo ondje, gdje je On, ne samo u vječnosti, nego već i

u vremenu, jer vječnost u vremenu počinje i u njemu se neprestano razvija“129.

10. Dva glavna učinka ove nazočnosti: zaborav samoga sebe i preobražajno

sjedinjenje

Učinci ove božanske nazočnosti u duši su mnogostruki. Svakom krštenom kršćaninu

slobodno je, da uživa po svojoj volji u Božanskim osobama. Ovo prijateljstvo kršćanske duše

s Ocem, Sinom i Duhom Svetim sačinjava samu bit našega duhovnog života. Trebalo bi to

vikati po svim krovovima.

„ Onog dana, kad sam to shvatila, veli sestra Elizabeta, sve se u meni rasvijetlilo.“130

Prvi učinak ove nazočnosti Presvetog Trojstva u duši po milosti sastoji se u tome, što

joj omogućuje, da uživa u Bogu. Njeno blaženstvo počinje na zemlji, jer ona osim gledanja

već posjeduje u nadi i po ljubavi Onoga, kjoi je predmet tog blaženstva.

Neizmjerna je Ljubav obuhvaća i želi je već ovdje na zemlji pridružiti svim svojim

blaženstvima. Ona iskustvom proživljava Presveto Trojstvo, koje u njoj živi, to Trojstvo, što

će ga na nebu gledati.131

127 „Nebo na zemlji“, 1.razmatranje 128 Sveti Toma, I., q.43,a 6, ad 2. 129 „Nebo na zemlji“, I,I. 130 Pismo gđi de S., 1902. 131 Pismo G. de G., 20. kolovoza 1903.

52

„Kad je takva duša shvatila svoje bogatstvo, sve naravne ili nadnaravne radosti, koje

joj mogu doći od stvorova ili štoviše od Boga, samo je pozivaju, da uđe u sebe, kako bi

uživala u bitnom Dobru, što ga posjeduje, a ono nije ništa drugo nego Bog sam. Ona tako

zadobiva, veli sveti Ivan od Križa, neku sličnost s božanskim Bićem.“ 132

Kad bismo htjeli potanko opisati sve učinke nazočnosti Presvetog Trojstva u duši,

morali bismo nabrojiti do najmanjih pojeinosti sva Božja dobročinstva u naravnom i

nadnaravnom redu. Sestra Elizabeta je stekla naviku, da neprestano zaranja „unutra“, gdje joj

je vjera otkrivala stvarnu i bitnu, iako nevidljivu nazočnost Onoga, koji je izvor milosti: „On

stanuje u nama, da nas spasi, da nas očisti, da nas preobrazi u Sebe“133

Ona je Boga, koji je bio nazočan i živio u njoj, molila osobito dvije stvari: da Ga ljubi

do potpune zaboravi sebe i da bude preobražena u Njega.

,,Neka se dakle kraljevanje ljubavi potpuno uspostavi u vašem nutarnjem kraljevstvu i

neka vas teret ove ljubavi zanese do potpune zaboravi vas same...Sretne li duše, koja je

dospjela do ovg potpunog odreknuća.“134

,,Jest, ja mislim, da je tajna mira i sreće u tome, da sebe zaboravimo, da se ne bavimo

sa sobom. To se ne sastoji u tome, da više ne osjećamo svojih fizi8čkih i moralnih bijeda. I

sami su svebi prošli kroz ta tako bolna stanja, ali oni nisu u njima živjeli, oni su svakog

trenutka napuštali ove stvari. Kad bi opazili, da su ih se ove bijede dodirnule, oni se ne bi

tome čudili, jer su znali, „od kakva su gliba načinjeni“ (Ps 102,4), kako to pjeva psalmist. No

on također dodaje: „Pomoću Božjom bit ću neokaljan i čuvat ću se opačine, koja je u meni“

(Pds 17,24), Budući da mi dopuštate, da vam govorim kao ljubljenoj Sestri, meni se čini, da

Dragi Bog traži od vas neograničeno prepuštanje i pouzdanje u bolnim časovima, kada

osjećate strahovitu onu prazninu. Sjetite se, da On u vašoj duši kopa nove prostore, da ga

možete primiti, to jest na nekin način mjesto neizmjerno poput Njega samoga. Nastojte tada

biti po volji posve radosni, pod rukom, koja vas razapinje. Rrekla bih štoviše: smatrajte svako

trpljenje, svaku kušnju „kao dokaz ljubavi“ (Heb 12,6), koji vam dolazi izravno od Dragoga

Boga, da vas sjeidni sa Sobom. Zaboraviti sebe s obzirom na svoje zdravlje ne znači za vas,

da sene liječite, - jer to vam je dužnost i najbolja pokora, - nego činite to s velikim

pouzdanjem, govoreći Bogu „hvala“, bez obzira, što se dogodilo. Kad osjećate težinu tijela i

kad ona umara vašu dušu, nemojte gubiti odvažnosti, nego pođite po vjeri i ljubavi k Onome,

koji je rekao:,, Dođite k meni i ja ću vas okrijepiti“ (Mt 11,28). A što se tiče dobrog

raspoloženja, ne dajte se nikada oboriti mišlju na svoje bijede. Veliki sveti Pavao kaže: „Gdje

se umnožio grijeh, većma je izobilovala milost“ (Rim 5,20). Ja mislim, da se najslabija, pa

štoviše i najgrešnija duša, smije najviše nadati. Kad ona zaboravlja sebe i baca se u naručje

Božje, to Boga više slavi i više ga raduje, nego kad se bavi sobom, i više nego sva ispitivanja

po kojima ona živi u svojim slabostima, dok posjeduje u svom središtu Spasitelja, koji svakog

časa dolazi da je očisti. Sjećate li se lijepog onog mjesta, gdje Isus veli svom Ocu: „da mu je

132 Posljednje duhovne vježbe, XI. 133 Pismo G. de G., veljača 1905. 134 Pismo gđi de A., 1906.

53

dao vlast nad svakim tijelom, kako bi mu udijelio život vječni.“ (Iv 17,2). Evo, to on želi

izvršiti u vama. On hoće svakog časa, da izađete iz sebe, da ostavite svaku brigu, kako bi se

povukli u onu samoću, koju je On sebi odabrao u dubini vašeg srca. On je uvijek ondje, sve

ako ga i ne osjećate, On vas čeka i želi s vama uspostaviti „divnu razmjenu“135, kako to

pjevamo u lijepoj liturgiji, prijateljstvo Zaručnika i zaručnice. Trajnom ovom vezom On vas

želi osloboditi od vaših slaboća, vaših pogrešaka, svega, što vas uznemiruje. Zar nije rekao:

„Nisam došao da sudim, nego da spašavam“ (Iv 12, 47). Ništa ne smijete držati zaprelkom, da

idete k Njemu. Ne računajte odviše s time , da li ste oduševljeni ili klonuli. Zakon je

progonstva, da ovako prelazimo iz jednoga stanja u drugo. Vjerujete tada, da se se On nikada

ne mijenja, da vam se u svojoj dobroti uvijek priklanja, kako bi vas uzdigao i smjestio vas u

Sebe. Ako vas unatoč svemu satre praznina, žalost, sjedinite ovu agoniju s Učiteljevom

agonijom u Maslinskom vrtu, kada je govorio Ocu: „Ako je moguće, udalji od mene ovaj

kalež.“ (Mt 26, 39) Možda vam se čini teško zaboraviti sebe. Neka vas to ne zabrinjuje. Kad

biste znali, kako je to jednostavno. Odat ću vam svoju tajnu: slite na Boga, koji stanuje u

vama. Vi ste njegov hram (1 Kor 3,6). Tako veli sv Pavao, možemo mu vjerovati. Malo po

malo duša se privikava živjeti u dragom njegovom društvu. Ona shvaća, da u sebi nosi malo

nebo, u kojem se nastanio Bog ljubavi. Tada ona diže kao božanskom ozračju. Rekla bih

štoviše, da je samo još njeno tijelo na zemlji, ali ona da stanuje iznad oblaka i koprene u

Onome koji je Nepromjenjivi. Nemojte sebi govoriti da to nije za vas, da ste odviše bijedni.

To je naprotiv jedan razlog više da idete onome koji spasava. Nećemo se očisiti gledajući ovu

bijedu, nego gledajući Onoga koji je sama Čistoća i Svetost. Sveti Pavao veli da „nas je

predodredio da budemo jednaki Njegovoj slici“ (Rim 8,29) U bolnijim časovima promišljajte

da se Božanski Umjetnik služi dlijetlom kako bi svoje djelo učinio ljepšim i ostanite mirni

pod Njegovom rukom koja vas usavršuje. Veliki Apostol o kome vam govorim bio je usnesen

u Treće Nebo, a poslije je opet osjetio svoju slabost i potužio se Bogu. A ovaj mu je

odgovorio: „Dosta ti je milost moja, jer se sila u slabosti usavršuje“ (2Kor 12,9). Zar ovo nije

vrlo utješno?... Budite, dakle, hrabri, gospođo i draga Sestro, povjeravam vas posebno maloj

jednoj Karmelićanki, koja je umrla u dvadeset i četvrtoj godini na glasu svetosti, a zvala se

Terezija od Isusa. Ona je govorila prije smrti, da će provesti svoje nebo čineći dobro na

zemlji. Njena je milost, da razveseljuje duše, da ih stavlja na valove ljubavi, pouzdanja,

predanja. Ona je rekla, da je našla sreću, kad je sebe počela zaboravljati. Hoćete li je zazivati

svaki dan zajedno samnom, da vam ona izmoli onu znanost, koja stvara svece i daje duši

toliko mira i sreće“?136

Sestra Elizabeta otkriva ovdje najintimniju svoju tajnu. Posljednja zapreka, da stigne

do punine svetosti kroz više je godina bila u tome, što nije potpuno zaboravila samu sebe.

Dugo je u svojoj molitvi ponizno prosila Presveto Trojstvo: „ Pomozi mi, da posve zaboravim

sebe“, sve do onog dana, kad ju je Presveto Trojstvo oslobodilo, kako bi izručilo sve u njene

moći samo vježbi ljubavi. To je bio znak, kako smo rekli, da joj se duhovni život potpuno

razvio i da je ljubav pobijedila. To je vrhovna milost bitno kontemplativne duhovnosti, koja

135 Antifona I. večerenje Obrezovanja 136 Pismo gđi A., 24. studenoga 1905.

54

povlači duše u nutarnju sabranost, ali sa svrhom, da izađu iz samih sebe i da misle samo na

proslavu Božju.

Usavršenje u preobražajnom sjedinjenju usporedni je učinak ove zaboravi samoga

sebe. Sestra je Elizabeta osobtio na kraju svog života rado i dugo o tome razmišljala. Što Bog

u njoj više izvršuje svoje djelo razaranja, to se više zamjećuje, da ovo blaženo preobražajno

sjedinjenje postaje sve više i više najčešćom njenom misli, željeni cilj, prema kojemu teži

sveta bolesnica, da bolje može ostvariti svoju želju:,, biti slična Raspetom“, i svoju težnju da

bude „Pohvala Slave.“ Ona će proslaviti Boga, ukoliko bude preobražena u Njega.

Za tim ciljem ona ide uvijek po istoj metodi: poslužiti se božanskom nazočnošću, dati

se očistiti i spasiti po neprekidnoj vezi s Bogom. „On voli praštati nam, podići nas i zatim nas

uzdignuti u Sebe, u svoju čistoću, u beskrajnu svoju svetost. Tako će nas On očistiti

neprekidnom svojom vezom, božanskim dodirima. On hoće, da budemo tako čiste. On će sam

biti naša Čistoća. Moramo dopustiti, da nas preobrazi u istu sliku sa Sobom“ 137. „On žeđa, da

nas pridruži svemu, što On jest, da nas preobrazi u Sebe“ 138

Dok je sastavljala posljednje svoje duhovne vježbe „Pohvala Slave“, sestra je

Elizabeta rado i često zaranjala u uzvišena ona mjesta Duhovne Pjesme i Živog Plamena, gdje

sveti Ivan od Križa opisuje ovaj preobražaj duše u Presvetogm Trojstvu. To je uistinu vrhunac

njegove mistične bogoslovije. Ona je u njoj uživala i nastojala je ustrajnom vjernošću, da

postigne najvišu ovu milost.

„Deus noster ignis consumens“ (Heb 12,29). Naš je Bog, piše sveti Pavao, spaljujući

oganj, to jest vatra ljubavi, koja uništava i preobrazuje samu sebe sve, čega se dotakne.

Mistična smrt, o kojoj nam govori sveti Pavao, postaje tako jednostavna, tako ugodna za duše,

koje su se izručile tom ognju, da djeluje u njihovoj dubini. One misle mnogo manje na posao

razaranja i odreknuća, koji im još preostaje, nego više na to, da urone u žarište ljubavi, koje

gori u njima. A to nije nitko drugi nego Duh Sveti, ista ona ljubav, koja je u Presvetom

Trojstvu veza između Oca i njegove Riječi. One ulaze u Njega po Živoj vjeri. Ondje su

jednostavne, smirene, uzdignute u „svetu tamu“, iznad stvari, iznad osjetnih sklonosti, i

preobražene u božansku sliku. One žive, kako to veli sveti Ivan, u „društvu“ so Trima

klanjanja vrijednim Osobama. Njihov je zajednički život – život kontemplacije“ 139.

,,Prema tome, veliko sredstvo, da postignemo savršenu ovu sličnost s nebeskim Ocem,

koju zahtijeva Učitelj, opet je i uvijek je Božja Nazočnost, prema zapovijedi, što ju je Bog

sam dao Abrahamu: „Hodaj u mojoj nazočnosti i bit ćeš savršen“ (I Mojs 17,1). Na divnom

ovom putu Božje nazočnosti duša nikada ne zna za stramputicu, nego putuje „ sama sa

Samim“. Vodi je snaga Njegove desnice, zaštićuju je Njegova krila, ne boji se nožne strave, ni

strelice, što leti posred dana, ni zla, koje se šulja u tami, ni nasrtaja južnoga đavla.“140

137 Pismo G. de G., 20 kolovoza 1903. 138 Pismo G. de G., 14. rujna 1903. 139 „Nebo na zemlji!, 6.razmatrane. 140 „Posljednje duhovne vježbe“, IX.

55

To je čas preobražajnog sjedinjenja. Duša teži još samo za blaženim gledanjem.

,,Kao što žedna košuta čezne za ivzorima žive vode, tako moja duša čezne za Tobom,

o moj Bože. Duša moja žeđa živoga Boga. Kada ću poći i pojaviti se pred Tvojim licem? A

ipak, kao vrabac, koji je našao mjesto, gdje da se sklone, kao grlica, koja je našla gnijezdo za

svoju mladunčad, tako je i moja duša, stigavši do tih visina, našla svoje utočište, svoje

blaženstvo, svoje nebo na zemlji, gdje već započinje svoj život vječnosti, očekujući, da bude

prenesena u sveti Jeruzalem, - Beata pacis visio“ 141.

Ona zna, da u njoj stanuje Presveto Trojstvo i to joj je dosta da bude sretna.

,,Evo tajne, koju danas pjeva moja lica. Moj mi je Učitelj rekao i Zaheju: „ Siđi brzo,

jer se moram kod tebe nastaniti“ (Lk 19,5). Siđi brzo, ali kamo? U najdublju dubinu same

sebe, nakon što sam ostavila sebe, odijelila se od sebe, odrekla se sebe. Jedenom riječi: bez

same sebe. „Moram se nastaniti kod tebe“. Moj mi Učitelj izražava tu želju, moj Učitelj, koji

hoće stanovati u meni s Ocem i svojim Duhom ljubavi, da budem „u društvu“ s Njima, kako

to veli ljubljeni učenik. „Niste više došljaci, ni tuđinci, nego ste ukućani Božji“ (Ef 2,19), veli

sveti Pavao. Evo, kako ja mislim, da sam Božja ukućanka: živeći u krilu Mirnog Trojstva, u

nutarnjem svom ponoru, u neosvojivoj onoj tvrđavi svete sabranosti, o kojoj govori sveti Ivan

od Križa.

David je pjevao: „Duša mi gubi svijest stupajući u dvorove Gospodnje“ (Ps 83,2). Čini

mi se, da se tako mora vladati svaka duša, koja ulazi u ove nutarnje dvorove, da ondje

promatra svog Boga, da ondje čvrsto stupi s njim u vezu. Ona gubi svijest u božanskom

nekom nesvještenju, pred svemogućom ovom Ljubavi, pred neizmjernim ovim Veličanstvom,

koje u njoj stanuje. Ne ostavlja nju život, nego ona prezire naravni ovaj život i ostavlja ga, jer

osjeća, da nije dostojna njegove tako bogate Biti i stoga hoće umrijeti i pretočiti se u Boga.

,,Kako je lijepo stvorenje, koje se tako odreklo, oslobodilo samog sebe. Ono može

rasporediti uspone u svom srcu (Ps 83,7-8), da prijeđe iz suzne doline (to jest iz svega što je

niže od Boga) prema mjestu, koje je njegov cilj, prostrano ono mjesto, o kojemu pjeva

Psalmist, a to je, čini mi se, nedokučivo Trojstvo: Immensus Pater – Immensus Filius –

Immensus Spiritus Sanctus142.

,,Ta se duša penje...ona se uzdiđe iznat osjetila, iznad naravi. Ona sebe nadilazi, uzdiže

se iznad svke radosti, kao i iznad svake boli, da se smiri istom kada bude doprijela u

unutrašnjost Onoga, koga ljubi i koji će joj Sam dati odmor bezdna! I sve će se to dogoditi, a

da ona uopće ne će izaći iz svete tvrđave. Učitelj joj je rekao: ,,Siđi brzo“ (Lk 19,5). I opet ne

izlazeći iz te tvrđave, ona će živjeti poput nepromjenljivog Trojstva, u vječnoj sadašnjosti,

klanjajući se neprestano njemu radi Njega samoga. I po sve jednostavnije, sve više

141 „Posljednje duhovne vježbe“, IX. 142 Simbol sv. Atanazija

56

sjedinjujućem pogledu ona postaje sjaj njegove slave. Drugim riječima, ona postaje:

„Neprestana pohvala slave divnih njegovih savršenstava“143.

11. Oh, kad bih to mogla kazati svim dušama…!

Sveti Ivan od Križa veli, da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, da bismo mogli

doći do ovog bezdna slave.

,,Duše stvorene za ova čudesa i pozvane, da gledate, kako se ona u vama ostvaruje, što

činite“?

,,Za kakve bijedne ništice gubite svoje vrijeme?“

,,Vi težite samo za niskim stvarima. Tobožnja vaša dobra samo su bijeda. Kako ne

shvaćate, da idući za veličinom zemaljske slave ostajte zakopani u siromaštvu i sramoti?

,,A ne poznajete neprocjenjivo blago, što je za vas spremljeno i samo znate učiniti ga

se nedostojnima“ 144.

Uveče 2.kolovoza 1906., na petu godišnjicu svog ulaska uKarmel, sjećajući se svih

milosti, što ih je dobila po neprestanoj ovoj božanskoj nazočnosti, a koje tolike duše

rasipavaju, premda bi od njih mogle živjeti kao i ona sama, pod utjecajem iste božanske

žalosti ona ovako govori:

,,Ah, kad bih mogla kazati svim dušama, kakav bi izvor snage, mira, a i sreće našle,

kad bi htjele živjeti u tom prijateljstvu. Ali one ne znaju čekati. Ako se Bog ne daje na osjetni

način, one napuštaju svetu Njegovu nazočnosti. I kad on sa svim svojim darovima dođe k

njima, ne nalazi nikoga: duša je vani, u vnjskim stvarima. One ne stanuju u dubini samih

sebe“ 145.

143 „Posljednje duhovne vježbe““, XVI. 144 Duhovna pjesma, XXXIX. strofa. Izdanje Karmelićanki u Parizu, 1892., p. 426. S njim se služila sestra Elizabeta od Presvetog trojstva. 145 Pismo majci, 3.kolovoza 1906.

57

Četvrto poglavlje:

POHVALA SLAVE

„Na nebu moje duše:

slava Vječnoga… samo

slava Vječnoga“.

Po gotovo nasavladivoj vlastitoj sklonosti većina duša sudi o svim stvarima, pa i o

Bogu, s obzirom na same sebe, a trebale bi promatrati sve stvari i same sebe sa Božjeg

stajališta.

Tako se mnogima čini da je svetost svrha u sebi. Zapravo je i sama svetost podvrgnuta

višem jednom cilju, a taj je apsolutno posljednji: slava Presvetog Trojstva. Bog je stvorio sve

stvari i poslao je svog Sina samo za Svoju slavu. Kad bi djelovao za drugoga osim za Sebe

samoga, ne bi više bio Bog.

Ovo je najosnovnija istina za one koji imaju osjećaj za Božju transcedentnost. No ona

se pojavljuje u životu svetaca kao glavna istina istom pod konac, kad im je duša već u

savršenu jedinstvu. Kako su postali jedan duh s Njih, njihove se misli poistovjećuju s

božanskom Mudrošću i njihova volja s voljom božanskom. Samo su Djevica i Krist od prvog

časa svog postojanja savršeno ostvarili ovaj program božanske proslave, koja označuje

granicu, gdje se završava svaka svetost na zemlji.

Jer postoji u našoj ljubavi prema Bogu dvostruki pokret: ljubimo Ga radi sebe i

ljubimo ga radi Njega

“Ljubiti Boga radi sebe posve je opravdano. To znači tražiti u Njemu svrhu, koja

smiruje sve naše moći. U tom je smislu pjevao Psalmist: “Meni je dobro prianjati uz

Boga.“(Ps 72,28). I sestra Elizabeta bez prestanka je ponavljala: “Našla sam svoje nebo na

zemlji, jer nebo je Bog, a Bog je u mojoj duši. To je onaj isti, koga mi posjedujemo po vjeri, a

blaženici po gledanju.“146

Sveti je Augustin pokazao jedan drugi način, kako da ljubimo Boga i idemo za

božanskim sjedinjenjem: “Živjeti od Boga za Boga.“ A sveti Toma veli: “Ne živjeti za sebe

nego za Boga.“147 To je vrhunac i najsavršenija definicija duhovnog života. Ne odvija se on

posve u nesebičnoj čistoj ljubavi, koja isključuje za posvećenje tako korisnu želju za

blaženstvom, nego u ljubavi koja najprije postoji za Boga, kao što to i treba biti. “Bog prvi

poslužen“ u svim stvarima, a osobito u ljubavi.

Ova očevidnost prožima svece duboko istom onda, kad su ih brige i križevi života

potpuno oslobodili od njih samih. Onda kod njih počinje onaj bogoliki život, koji im daje

146 Pismo gđi de S., 1902. 147 Sveti Toma,II-II,q.XVII, a.6, ad 3. Caritas facit tendere in Deum,uniendo affectum hominis Deo: ut scilicet homo non Sibi vivat, sed Deo.

58

božanski način mišljenja i djelovanja. Njihova im svijetla i smirena vjera pokazuje sve stvari

u svjetlu Riječi. U nadi oni se osjećaju da su zauvijek ustaljeni u posjedovanju trojstvenoga

bogatstva. Njihova ljubav kao da se poistovjetila s blaženim onim počinkom, u kojem Bog

nalazi u samome sebi neizrecivi užitak. Njihova je pravednost u nepobjedivoj volji, da Bogu

iskazuju čast i slavu u svim stvarima. Njihova im razboritost pokazuje Providnost, koja vlada

nad svima i upravlja do najmanjih pojedinosti tijek svemira. Oni su čisti onom čistoćom, koja

odjeljuje božansku bit od svakog stvorenog dodira. Njihova snaga pobjeđuje i vlada nad

svakim ljudskim nemirom, pa ih tako približava Božjoj nepromjenjivosti. Ova je lijepa večer

u životu svetaca kao nako gledanje vječnog života, koje daje mir već ovdje na zemlji. Duša

živi u bogolikom stanju, u jedinstvu Presvtog Trojstva.

To je posljednji stupanj preobražajnog sjedinjenja. On je stalan kod blaženika, ali

ovdje na zemlji dolaze do njega samo rijetke neke savršene duše.

1. Novo ime

Dogodilo se nešto slično za tako rane životne večeri sestre Elizabete od Presvetog

Trojstva.

Dugo je osjećala da se zaustasvlja na samoj sebi ,bila je nemoćna da izađe iz tog

stanja.Bog ju je oslobodio osobnim zahvatom,nakon što ju je pripravio na najvišu ovu milost

objavivši joj novo njeno ime,koje je imalo donjeti njenom duhovnom životu konačno njegovo

značenje.

Bog je to učinio za vrijeme jedne izvanredne rekreacije.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva otišla je da pohodi stariju jednu sestru njenoj

ćeliji148. Sestra Elizabeta je slušala poput učenice. Govorile su jedna drugoj u jednostavnosti

dobre svoje zamisli i poticale se međusobno na Ljubav svoga Boga, kao što zlikovci spremaju

zajedno svoja zlodjela. Iznenada reče ona sestri Elizabeti: “Našla sam u svetom Pavlu sivno

jedno mjesto:Bog nas je stvorio na pohvalu svoje slave .“Sestru Elizabetu su ove riječi su jako

potresle i oduševile.Vratila se u svoju ćeliju i htjela se poslužiti latinskim tekstom.Uzela je

knjigu Poslanica i počela tražiti to mjesto,što je se tako snažno dojmilo. Kako ga nije

našla,vratila se sestri : “Ne mogu naći tog mjesta. Hoćete li biti tako dobri, pa mi ga ponovno

pokazati?“ Pripovijedajući nam ovaj događaj sestra je dodala: “Poslije mi više nije o tome

govorila. Istom kasnije, kad je sestra Elizabeta već bila u bolesničkoj sobi, zamjetila sam da je

naša Majka i druge sestre zovu: “Laudem Gloriae“. Ja nisam pridavala važnosti ovome mjestu

iz svetog Pavla. Nisam imala iste milosti kao sestra Elizabeta, koja je iz tih riječi imala učiniti

svoje ime: Pohvala slave“. Doista božanska se milost poslužila ovim izrazom dragog njenog

svetog Pavla, da uznese ovu dušu prema vrhuncima.“

148 Cijeli mi je ovaj opis dala sama ta sestra.

59

Ovaj se sastanak dogodio u proljeće ili ljeto 1905. Milost se isprva sporo

razvijala,premda je zacrtala nov smjer njenom nutarnjem životu. Ona već 1.siječnja 1906.

piše: “Povjerit ću vam nešto posve intimno: moja je živa želja,da budem pohvala njegove

salve“.Pročitala sm to kod svetog Pavla i moj mi je Zaručnik dao razumjeti da je to već sada u

progonstvu moje zvanje, dok ne odem pjevati “Sanctus“ u domovinu svetaca. No takva služba

zahtijeva veliku vjernost, jer ako želim biti “pohvala slave“, moram umrijeti svemu što nije

On, kako bih mogla treperiti jedino na njegov dodir. A bijedna Elizabeta zna još počiniti po

koju ludost svom Učitelju. No On joj prašta poput nježna Oca. Njegov je božanski pogled čini

čistom. Poput svetog Pavla ona nastoji “zaboraviti“ ono što je za njom, da se baci prema

onome, što je pred njom“ 149.

Kad god bude odsada sestra Elizabeta mogla pisati povjerljivo nekom svećeniku ona

će ga zamoliti, da je kod svete mise posveti kao „hostiju pohvale“ ili kao pohvalu slave.

Kad se na Cvjetnicu navečer njen Učitelj munjevitom brzinom bacio na nju kao na

plijen, ona je mislila da je sve svršeno. Radosno je čekala smrt. Iznenadio ju je kratak

povratak zdravlja i tada joj je Učitelj dao razumjeti da za nju više ne vrijede zemaljske

dužnosti i da odsada hoće da se sva bavi samo njegovom slavom. Tada je sestra Elizabeta

postala svjesnija svog imena, novoga ovog imena, koje će joj biti ime na zemlji i u vječnosti.

„Biti pohvala slave Božje“, to sada Učitelj traži od nje na toj postelji boli, koja je postala

„oltarom neprestanog njenog žrtvovanja s Nijm“150.

Njen nutarnji život postaje jednostavniji: „Dati se razapeti, da bude pohvala slave“, i

to je sve.Ona počinje potpuno zaboravljati sebe. Najprije polagano, a onda naglo. U svemu

ona ide za neprestanom pohvalom. Sve joj se ostalo čini isprazno.Štoviše i njeno ime

Elizabeta od Presvetog Trojstva ne izražava više u dovoljnoj mjeri jedini njezin program.Kad

piše svojim prijateljima,ne potpisuje se više Elizabeta,nego „Laudem Gloriae“.Sestra

Elizabeta,to je bila duša sakrivena u dubini same sebe,da ondje uživa u nazolnome Bogu.

„Laudem Gloriae“ označuje neusporedivo viši stupanj : brinuti se samo za Njegovu slavu.

To je labudov pjev ovog života na izdisaju. Iz umjetničke njene duše izvirat će odsada

samo božanske harmonije pod dodirima Duha. Nije joj više potreban veliki napor,da okupi

duševne moći. Ona ih uvijek drži ujedinjene. Iz njene se duše bez prekida uzdiže „Canticum

Novum“, pjesma novog imena: neprekidna pohvala slave. Nepotrebna misli i isprazne želje su

se izgubile. U smirenoj i razapetoj njenoj duši vlada jedinstvo, plod pobjedničke ljubavi. Sve

su žice njene lire pripravne da zabruje na najmanji dašak Duha. Ozbilji glasovi bolne njene

Kalvarije miješaju se za zanosnim zvucima božanskog klicanja, što ga njenoj duši donosi

bliza nada u radosno blaženstvo.Sve je u njoj uslađeno i uzđiže se prema Bogu kao himna

slave,što je Riječ pjeva u ovoj duši,koju je posve preobrazila u Sebe.

Lijepo ovo veče u životu sestre Elizabete od Presvetog Trojsvta nešto je božansko.

Kad je otav Vallee doznao za njenu smrt,napisao je pod dojmom posljednjih njenih sedmica

149 Pisma g. kanoniku A.,siječanj 1906. 150 Pismo kanoniku A., srpanj 1906.

60

gđi Catez,da su to bili časovi „ neobično lijepi i božanski“. Bog ju je na križu do kraja učinio

sličnom Kristu. Ona sama nije željela ništa drugo, nego da se poitovjeti s Razpetim iz

ljubavi,s „Onim,koji je bio savršena pohvala slave“151 i da „ Ga izrazi očima Očevim“152.

„Živim na nebu vjre,u središtu svoje duše,i nastojim usrećivati svog Učitelja time,što se već

na zemlji „pohvala Njegove slave“153.

To je geslo, što ga posve naravno češće ponavlja u razgovoru sa svojim prijateljima.

Sa svojom Majkom priricom ona samo govori o tome. Osobito počevši od svoje bolesti duša

njenog djeteta više nema za nju nikakave tajne. Ona je svećenik koji ima prikazati Presvetom

Trojstvu malu „hostiju pohvale“. Razgovori i intimne svečanosti jednako je opet dovode ovoj

stvari. Za blagdan svete Germane, posljednji, što ga je imala provesti na zemlji, -ona je to

znala, -sestra Elizabeta zamoli jednu prijateljicu da nacrta Presveto Trojstvo i tri duše, kako

drže harfu, da pjevaju njegovu slavu: „Jedna od ovih duša morala bi biti ljepša, jer ima

prikazivati našu Majku. Druga malu jednu sestru moje duše u ovom Karmelu, a treća sam

ja…“ Ona želi, da se na sliku napiše: „Deus praedestinavit nos ut essumus „laudem gloriae“

ejus“.Bog nas je predodredio, da budemo „pohvala njegove slave“154. Radilo se zapravo tome,

da se simbolički prikaže najuzvišeniji njen poziv: da bude pohvala slave.

U svojoj je bolesničkoj sobi mogla tako posljednji puat proslaviti svoju Majku

prioricu,koja je tako nježno,tako djetinjski ljubila. „Navečer je održana mala intimna

svečanost u maloj našoj čeliji samo u prisutnosti naše Majke i dviju najmlađih njenih

kćeri.Draga moja mala sestar ,koja je parvi serafin,vratit će vam kod dragog Boga radost,koju

ste joj učinili.Ona je na malom stolu priredila pomoću cvijeća ciljeu jednu izložbu.Lijepi vaš

dar nalazio se na počasnomm jestu zajedno sa slikom Presvetog Trojstva,za koju vam moram

mnogo zahvaliti.Vrpce su lepršale sa vsake strane.Bila je tu i mamina medalja i mala jedna

pošiljka Gitina,zatim mali ručni radovi,pa duhovne kitice,u kojima je vaša Misa bila najljepši

cvijet“155.

Pred samostanskim svojim sestrama,koje su bile upućene u njenu milosnu „tajnu“,ona

se nazivala samo „Laudem Gloriae“.U postpcriptumu oprostnog pisma svojoj sestri Margareti

ona dodaje: „Ovo će mi biti ime na nebu“156 .

Ovo je novi ime od najveće važnosti za psihologa ili teologa koji želi razumjeti

vrhovnmi razvitak krsne milosti kod sestre Elizabete od Presvetog Trojstva.Po ovom

„osobnom imenu“,pomoću kojeg Pastir razlikuje i poziva svaku svoju ovcu,možemo shvatiti

cilj,za koji je predodređena neka duša.Uvjereni smo da je ovo ime najznačajnija crta u

poslanju sestre Elizabete od Presvetog Trojstva.

151 „Posljednje duhovne vježbe“,I. 152 „Posljednje duhovne vježbe“,XIV. 153 Pismo kanoniku A., svibanj 1906. 154 Pismo gđi H.,3 lipnja 1906. 155 Pismo gđi H.,srpanj 1906. 156 Ljeti 1906.

61

Velika zapreka za svaku Karmelićanku i za svaku kontemplativnu dušu leži u tome,da

ona živi obazirući se na sebe,mjesto da živi od Boga,koji je u njoj.Posebna je milost sestre

Elizabete,koja je posatla „Laudem Gloriae“,u tome, da učini duše sabranim u njihovoj dubini

po ljubavi i pohvali slave.

O njenom duhovnom životu,koji se uspeo do ovih visina,mi ne bismo znali gotovo

ništa,da Majka Germana nije smatrala već sada sestru Elizabetu malom sveticomi došla na

providencijalnu misao,da od nje zatraži,da joj otkrije svju „tajnu“pismeno. „U času kad je

započimala svoje duhovne vježbe od 15.-31.kolovoza,posljednje svoje duhovne vježbe na

zemlji,ja sam joj naredila, da zabilježi svoje misli,kako shvaća,kako prosuđuje svoj poziv

„pohvale salve“.Sveta je bolesnica shvatila i sa smijškom je prihvatila ovu odredbu.“ 157.

Uzela je jednu malu bilježnicu te bi s između 11 sati i ponoći,kad je bila sigurna,da njena

Majka pririca neće doći,za tegobnih besanica davala na pisanje.Kad je bilježnica bila ispisana

od početka do kraja,predala ju je svojoj pririci i njie se više za nju zanimala.Ove je stranice

dikrtirao Duh Svti jednoj duši uronjenoj u boli i blaženstvo.Onesu čisto remek djelo

duhovnosti i stavljaju sestru Elizabetu među najveće mistične pisce.Ove uzvišene misli,koje

su provrle odjedamput i bez ispravljanja,ne možemo protumačiti bez prave spisateljske

karizme.Ovdje čovjek i nehotice pomišlja na brzinu,kojom je sveta Katarina Sienska pod

utjecajem istog Duha diktirala svoj divni dijalog tajnicaama,koje su je s poteškoćom

slijedile.Ovakvi postupci nadilaze svaku ljudsku umjetnost.U njima očito prepoznajemi iznad

svake tehnike uzdignute dodire Duha Ljubavi,koji je ujedno božanska Umjetnost i božanska

Ljepota.

Ako želimo upoznati najdublju misao sestre Eliazbete od Presvetog Trojstva,onda se

moramo obratiti njenim posljednjim duhovnim vježbama. „Posljednj duhovne vježbe sestre

„Laudem Gloriae“ jesu na neki način mala njen amistična zbirka,jezgra njene duhovne

nauke,u najuzvišenijem času njenog mističnog života.To je prava raprava o preobražajnom

sjedinjenju,kako ga ona zamišlja s obzirom na s obzirom na svoj poziv pohvale slave i što ga

je u svojoj duši proživljavala.Ona ovdje ostavlja životni raspored za sve „pohvale slave“ koje

će kasnije htjeti stupati za njom na putu svetosti,koja posvema zaboravlja sebe i koja je sva

upravljena prema vrlo čistoj slavi Presvetog Trojstva.

U načinu kako ona shvaća svoju službu „pohvale slave“,opet nalazimo najtemeljitije

misli njenog nutarnjeg života i sve glavne crte njene duhovnosti:šutnja,potpuno

odreknuće,ljubav Trojstva i štovanje božanske volje,sve žarče poistovjetovanje s dušom

raspetog Krista.No sve je ovo sada u drugom jednom svijetlu,tako da je sve sada drugačije u

čistom svijetlu salve Presvetog Trojstva.Pojavljuje se cijeli jedan novi duhovni svijet,kao pod

učinkom čarobnog štapića,koji bi usred dana iznio na vidjelo prijateljska bića,za koje

osjećamo po noći,da žive oko nas.

Duša više ne zna ni za što,osim za Krista, za Raspetoga iz ljubavi,želeći umrijeti

preobažena u Njega,-i za Trojstvo,kojemu hoće biti neprekidna pohvala slave,-i za

157 Ovu mi je pojedinost povjerila sama Majka Germana.

62

Djevicu,ovu Majku milosti,kojoj je zadaća da u njenoj duši oblikuje živu i dirljivu sliku svog

prvorođenca,Sina Boga Vječnoga,koji je bio savršena pohvala slave svog Oca.

To su najintimniji osjećaji sestre Elizabete u času,kad ona ulazi u dane sabranosti

posljednjih svojih duhovnih vježbi na zemnlji,navečer 15.kolovoza,moleći „Vrata nebeska

(Janua caeli)“,da je pripravi za njen život u vječnosti.Kako svuda, tako i ovdje konkretna

njena psihologija tumači njenu nauku.

2. Pohvala slave je duša šutnje

Duša koja nosi ime pohvala slave, je prije svega duša šutnje.Ovdje opet dolazimo do

temeljne askeze sestre Elizabete od Presvetog Trojstva: „Ne znati ništa više“, to je cijeli

program pohvale slave, duše koja se odrekla svega i same sebe, koja je slobodna samo da

treperi za dah Duha.

„Nescivi“, nisam znala ništa više. Tako pjeva Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama,

nakon što su je uveli u nutarnju komoricu. Čini mi se da to mora također biti pjesma jedne

„pohvale slave“ u ovaj prvi dan duhovnih vježbi, kada je Učitelj u vodi udo dna ponora bez

dna da je nauči izvršavati službu, koja će joj pripadati kroz vječnost i u kojoj se ona mora

vježbati već u vremenu, jer vrijeme je započeta vječnost.

„Ja ne znam ništa više, ne želim znati ništa nego li poznavati Njega, sudjelovanje u

njegovom trpljenju, usklađenost s njegovom smrću.“

„Koliko li je krasno ovo nutarnje jedinstvo neophodno potrebno duši koja već ovdje na

zemlji hoće živjeti životom blaženika, to jest bića jednostavnih, životom duhova.“158.

„Tada se mogu podići izvana nemiri, iznutra oluje. Mogu je dirnuti u njenoj časti:

Nescivi. Bog se može sakriti, oduzeti joj osjetnu svoju milost: Nescivi“159. Duša sabrana u

dubini same sebe u šutnji i u jedinstvu svojih moći sva je predana pohvali njegove slave.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva priključuje se nauci o neznanju koja sačinjava

temelj mistične bogoslovije velikog njenog duhovnog učitelja svetog Ivana od Križa.

3. Pohvala svih njegovih darova

Negativna ova značajka potpunog odreknuća, tako značajnog za duhovnu nauku sestre

Elizabete i velikih mistika, sačinjava samo pripravni jedan stupanj. Ovo ništavilo, za kojim

ide duša, ovo „ništa“ je pripravni uvjet za posjedovanje „Svega“, i u tome se pozitivno sastoji

naš duhovni život, jer evanđeoski se duh prije svega očituje kao bitno pozitivna religija.

Svatko slavi Boga u razmjeru s darovima, što ih je primio. Djevica i Krist su ga najviše

158 „Posljednje duhovne vježbe“,I. 159 “Posljednje duhovne vježbe”, II.

63

proslavili, jer su najviše primili. Ovo je temeljna jedna nauka u ispravno shvaćenom

duhovnom životu. Obično se govori: samo da stignem u nebo, pa makar i na posljednje

mjesto... To znači krivo shvaćati pravu ljubav Božju i brigu za Njegovu slavu. Ova je točka

od najveće važnosti u duhovnoj nauci sestre Elizabete od Presvetog Trojstva i u kršćanskome

shvaćanju svijeta.

u najobičnijim činima, „Canticum magnum“, „Canticum novum“, (Pjesmu veliku, Pjesmu

novu) i ta pjesma dira Boga do u dubinu njegova Bića.160

Po njenom mišljenju pohvala slave pomoću svih Božjih darova znači ovo: pridonositi

Bogu svjedočanstvo svih svojih moći time, što ih duša upravlja prema Njemu samome. Po

mišljenju sestre Elizabete prava pohvala slave žudi da primi Boga u najvećoj mjeri. Ova se

duša nalazi pod njegovim dodirom poput lire i svi su njegovi darovi poput žice, koja bruji dan

i noć, da pjeva pohvalu Njegove slave161.

Daleko smo od skučenog pogleda svih onih sitnih naziranja, koja ne oslobađaju duše i

ne bacaju ih u punom zanosu prema Bogu, nego ih svode na same sebe, čine ih potištenima i

koče u njima razvitak savršene ljubavi.

4. Vječni život je već započeo

Kako je sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva uvijek težila prema vrhuncima, ona

traži svoje uzore za „pohvalu slave“ među blaženicima, koji se u molitvi i klanjanju dan i noć

nalze pred prijestoljem Janjeta.

U posljednjim njenim danima postalo je blaženo gledanje glavna njena misao, pod

utjecajem Duhovne Pjesme i Živog Plamena, svetog Ivana od Križa, što ih je pročitala. Ta

misao daje svim poletima njene duše kao neki ritam vječnosti. Posljednja poglavlja

Otkrivenja, a osobito posljednje poglavlje, postala su najmilijom hranom njene duše. Ona u

njima crpi onaj osjećaj vječnosti, koje nadahnjuje gotovo sve stranice posljednjih njenih

duhovnih vježbi. Često je govorila svojoj okolini: „Moj mi Učitelj govori sada samo o

vječnosti.“

Po svom uvijek točnom naučnom osjećaju ona tako dodiruje drugu jednu duhovnu

nauku, vrlo poznatu u katoličkoj bogosloviji: naš je božanski život na zemlji već „početak

vječnog života“. Ona veli: „Čini mi se, da bismo neizmjerno obradovali Božje srce, kad bismo

se na nebusvoje duše vježbali u ovom zanimanju blaženika“162. „Jučer mi je sveti Pavao malo

podigao zavjesu i omogućio, da zaronim pogledom u baštinu Svetih, u svjetlosti, kako bih

vidjela, čime se oni bave, i kako bih pokušala, koliko je to moguće, da uskladim svoj život s

njihovim životom, da ispunim svoju službu sestre „Laudem Gloriae“. Danas će mi sveti Ivan,

učenik, što ga je Isus ljubio, malo otvoriti vrata vječnosti, kako bih mogla odmoriti svoju dušu

160 „Posljednje duhovne vježbe“, III. 161 „Posljednje duhovne vježbe“, II. 162 „Posljednje duhovne vježbe“, III.

64

u Svetom Jeruzalemu, tom blaženom gledanju mira. A prije svega, veli mi on, u Gradu nije

potrebno svjetlo, jer ga obasjava sjaj Božji i Janje je njegova svjetiljka. Ako želim, da moj

nutarnji grad zadobije neku usklađenost i sličnost s gradom Kralja besmrtnih vjekova i da

primi veliko Božje osvjetljenje, onda moram ugasiti svako drugo svjetlo i u svetom gradu

mora Janje biti svjetiljka“163

Blaženici žive životom svjetlosti i ljubavi. Prema dvostrukom ovom djelovanju sestra

Elizabeta zacrtava raspored pohvale slave, koja hoće da na nebu svoje duše djeluje isto kao i

blaženici. Kako je blaženo gledanje nemoguće na zemlji, zamjenjuje ga krepost vjere.

„Evo vjere, krasne svjetlosti vjere, koja mi se ukazuje. Samo me ona mora

osvjetljavati, da pođem ususret Zaručniku. Psalmist pjeva, da se on sakriva u tami, a s druge

se opet strane čini da sebi protuslovi ovim riječima: „Svjetlo ga okružuje poput haljine“. Iz

prividnog ovog protuslovlja za mene slijedi da moram zaroniti u svetu tamu, učinivši noć i

prazninu svojim moćima. Tada ću susresti Učitelja i svjetlo, koje ga okružuje poput haljine,

prekrit će također i mene jedino svojim svjetlom, koje ima sjaj Božji. Za Mojsiju se kaže, da

je bio nepokolebljiv u svojoj vjeri, kao da je vidio Nevidljivog. Čini mi se da se tako mora

vladati pohvala slave, koja želi nastaviti svoju pjesmu zahvalnicu u svim okolnostima:

nepokolebljiva u svojoj vjeri, kao da je vidjela Nevidljivoga; nepokolebljiva u svojoj vjeri u

„preveliku ljubav“; upoznali smo ljubav Božju i povjerovali smo joj“164.

„Vjera je temelj onoga čemu se nadamo, dokaz za one stvari kojih ne vidimo“. Što je

stalo u duši, koja se sabrala u svjetlu stvorenom u njoj po ovim riječima, da osjeća ili ne

osjeća, da je u noći ili u svjetlosti, da uživa ili ne uživa! Ona se na neki način stidi činiti neku

razliku između ovih stvari. Čini mi se, da se u ovoj duši, koja nepokolebljivo vjeruje u Boga

Ljubavi, mogu upraviti ove riječi apostolskog Prvaka: „Zato jer vjerujete, ispunit će se

nepokolebljiva radost i bit ćete proslavljeni“165.

Još jedan drugi osjećaj mora obuzimati pohvalu slave, koja se želi baviti zanimanjem

blaženika: klanjalačka djelatnost ljubavi.

Sva se psihologija pohvale slave mora oblikovati prema duševnom stanju

proslavljenih: „Oni ne prestaju ni danju ni noću govoriti: Svet, Svet, Svet, Svet je Gospodin

svemogući, koji je bio, koji jest, koji će bitzi u vijeke vjekova... Oni padaju ničice i klanjaju se

i bacaju svojekrune pred prijestolje govoreći: Dostojan si, Gospodine, da primiš slavu, čast i

moć. Kako da oponašam u nebu svoje duše ovo neprekidno zanimanje blaženih na nebu

slave?“

„Oni padaju ničice, oni se klanjaju, oni bacaju svoje krune.“

163 „Posljednje duhovne vježbe“, IV. 164 „Posljednje duhovne vježbe“, IV. 165 „Posljednje duhovne vježbe“, IV.

65

„Prije svega duša mora pasti ničice, uroniti u ponor svog ništavila, zakopati se u njemu

tako da nađe, - kako je divno rekao jedan mistik,- „pravi mir, neizrecivi, savršeni mir, što ga

ništa ne pomućuje, jer duša je pala tako nisko, da onamo do nje neće nitko doći“.

Onda će se moći klanjati... Klanjanje, to je nebeska riječ. Mislim da se može ovako

definirati: zanos ljubavi. To je ljubav, koju je satrla ljepota, snaga, neizmjerna veličina

ljubljenog bića. U Psalmu se veli: klanjajte se Gospodinu, jer On je svet. I još ovo: Uvijek će

mu se klanjati ljudi zbog Njega samoga“166

Tako ova psihologija vječnosti u blaženika postaje za nju živi uzorak svetosti na

zemlji. „Duša, koja se sabere u ovim mislima, koja u njih prodire s osjećajem Božjim, o

kojemu govori sveti Pavao, živi već ovdje na nebu, iznad zemaljskih događaja, iznad same

sebe. Ona zna, da Onaj, kome se ona klanja, posjeduje u Sebi sve blaženstvo i svu slavu i

bacajući pred Njega svoju krunu, poput blaženika, ona sebe prezire, ona sebe više ne vidi u

nalazi svoje blaženstvo u blaženstvu bića, kome se klanja, u svakoj trpnji i boli, jer je ona

ostavila sebe, ona je prešla u drugo jedno biće. Kad se duša ovako klanja, zar nije slična onim

zdencima, o kojima govori sveti Ivan od Križa da primaju vode, koje silaze s Libanona? Kad

netko gleda tu dušu, može kazati: bučanje rijeke razveseljujegrad Božji.“167

5. Pohvala razapete duše

Premda je sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bitno trojstvena duša, kao rijetko

koja, ipak duhovni njen život ostaje, i to sve više i više, usredotočen u Isusu Kristu. Za tako

bolnih svojih besanih noći „Laudem Gloriae“ sanjari o tome da umre „ne samo čista poput

anđela, nego preobražena u Isusa Raspetoga“168.

Sestri Elizabeti neprestano lebdi pred očima božanski ovaj uzor. Sav je njen ideal u

tome da Ga promatra, kako bi Ga mogla nasljedovati. Ona bi htjela Njega izraziti očima

Očevim. No ona zna, da najviša usklađenost sa slikom Kristovom dovodi do usklađenosti s

njegovom smrću. Ova je misao ne napušta niti jednog časa za posljednjih njenih duhovnih

vježbi. Dok je sastavljala svoja razmatranja o Nazočnosti Presvetog Trojstva i o „Pohvali

slave“, često je ponavljala svojoj Majci priorici posve tiho, slabašnim glasom bolesnice:

„Osjećam, da me vodi na svoju Kalvariju“. Tu postizava svoj vrhunac svaka svetost.

„Pohvala slave“ bitno je razapeta duša. Ona je promatrala na nebu veliko mnošrvo,

„što ga nitko ne može izbrojiti“. Ona zna da „ovi dolaze iz velike tjeskobe, da su oprali i

objelili svoju haljinu u krvi Janjeta. Zato mu u njegovu hramu, pred prijestoljem Božjim,

služe dan i noć. U njima stanuje onaj koji sjedi na prijestolju. Neće odsada ni gladovati ni

žeđati, i sunce ih neće dotaknuti, ni ikakva žega, jer Janje će biti njihov pastir i vodit će ih na

izvore žive vode. I Bog će otrti s njihovih očiju svaku suzu.“

166 „Posljednje duhovne vježbe“, VIII. 167 „Posljednje duhovne vježbe“, VIII. 168 Pismo G. de G., koncem listopada 1906.

66

„Svi ovi odabranici, koji imadu u rukama palmu, koji se kupaju u velikoj svjetlosti

Božjoj, morali su najprije proći kroz veliku tjeskobu, morali su upoznati onu bol „neizmjernu

poput mora“, o kojoj pjeva Prorok. Prije nego što su počeli promatrati otkrivena lica slavu

Gospodinovu, oni su morali sudjelovati u uništenju njegova Krista. Oni su uskladili sa slikom

utjelovljene Riječi s Raspetim iz ljubavi, prije nego što su po sve većem sjaju bili preobraženi

u sliku božanskog Bića.

„Duša, koja hoće služiti Bogu dan i noć u njegovu hramu, a razumijevam ovdje onaj

nutarnji hram, o kojem govori sveti Pavao, kad veli: „Hram je Božji svet, a vi ste taj hram“, ta

duša mora biti pripravna, da doista sudjeluje u Muci svog Učitelja. To je otkupljena duša, koja

također mora otkupiti druge duše. I zato će pjevati na svojoj liri: „Moja je slava u Križu Isusa

Krista. S Isusom Kristom sam razapeta na Križ. I još ovo: Nadopunjam u svom tijelu ono što

nedostaje muci Kristovoj, za njegovo tijelo, a to je Crkva.“

„Kraljica stoji Tebi s desne strane“, to je mjesto ove duše. Ona ide stazom Kalvarije, s

desne strane svoga Kralja, razapetoga,uništenog, poniženog, a opet uvijek tako jakog, tako

mirnog, tako punog veličanstva. On ide u svoju Muku, da slavno objavi „slavu svoje milosti“,

kako to snažno veli sveti Pavao. On hoće pridružiti svoju zaručnicu djelusvog otkupljenja i

bolni ovaj put, kojim ona stupa, čini joj se, kao da je put blaženstva, ne samo zato što vodi

blaženstvu, nego i zato što je sveti Učitelj paučava da se ona mora uzdignuti iznad onoga, što

je gorko u trpljenju, kako bi u njemu našla svoj počinak, kao što ga je i On našao.

„Tada ona može služiti Bogu dan i noć u njegovu hramu. Nutarnje i vanjske kušnje ne

mogu je izvući iz svete tvrđave, u koju ju je Bog zatvorio. Ona više ne gladuje, niti žeđa, jer

premda je uništava želja za blaženstvom, ona nalazi svoje zasićenje u hrani, kojok se hranio

njen Učitelj: u volji Očevoj. Ona više ne osjeća da je pali sunce, to jest ona više ne trpi zato

što trpi. Tada je Janje može povesti izvorima života, može je voditi kuda hoće, kako to hoće,

jer ona više ne gleda staze kojima prolazi: ona samo promatra Pastira, koji je vodi. Bog se

priklanja toj duši, svojoj kćerki posvojki, koja je tako usklađena sa slikom njegova Sina,

prvorođenca među svim stvorovima. On je priznaje za jednu od onih duša, što ih je

predodredio, pozvao, opravdao i kliče od radosti u svom očinskom srcu na pomisao, kako će

do kraja izvršiti svoje djelo, to jest,kako će je proslaviti postavljajući je u svoje kraljevstvo, da

ona ondje kroz vjekove bez prestanka pjeva: pohvalu njegove slave“169

6. Duša je nebo koje pjeva o Bogu

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je vjerna glavnoj misli posljednjih svojih

dana: ispunjavati već ovdje vječni svoj poziv: „Laudem Gloriae“. Zato ona pokušava činiti na

„nebu svoje duše“ ono što blaženici ćine na „nebu slave“. Ovo je stanje duše najviši razvitak

nutarnjeg njenog poziva „Kuće Božje“. Temeljna je milost sestre Elizabete bila u tome da živi

sabrana u nutrini, s nutarnjim Gostom, u najvećoj intimnosti svoje duše. Ona je tu našla svoje

nebo na zemlji. Po redovnom razvoju stvari ona će proživljavati iznutra i najviši svoj poziv:

169 „Posljednje duhovne vježbe“, V.

67

„pohvale slave“: „Budući da je moja duša nebo, u kojem živim očekujući nebeski Jeruzalem,

potrebno je da i ovo nebo pjeva slavu Vječnoga, samo slavu Vječnoga“170

U ovom nutarnjem nebu svako intimno djelovanje, svi čini ljubavi i izvršivanje

kreposti, sve je to pohvala slave Boga, koji u tom nebu stanuje, kao što Božja djela

pripovijedaju izvana slavu Vječnoga. Ova je proslava Boga u tišini duše najviša od svih

proslava koja se od stvora uzdižu prema Bogu.

„Caeli enarrant gloriam Dei“. Evo, što pripovijedaju nebesa: slavu Božju. Jedan dan

predaje drugom ovu vijest. Sva svjetla, sva saopćenja Božja mojoj duši jesu taj dan, koji

predaje drugom danu vijest o njegovoj slavi. „Odluka je Gospodnja čista“, pjeva Psalmist,

„ona osvjetljuje pogled“. Prema tome moja vjernost, da odgovorim na svaku njegovu odluku,

na svaku njegovu nutarnju odredbu, čini da živim u svjetlosti. I svjetlost je poruka koja

prenosi njegovu slavu.

„No evo drugog čuda: „Jahve, koji te gleda, sjaji se“, kliče prorok. Duša, koja

dubokim svojim nutarnjim pogledom gleda u svemu Boga, u jednostavnosti, koja ju odjeljuje

od svega ostaloga, takva je duša sjajna: ona je dan, koji predaje drugom danu vijest o njegovoj

slavi“171

Na nutarnjem nebu sve pjeva slavu Vječnoga: duhovne radosti i utjehe, kao i sva

razapeća. Noć to naviješta noći“. Ovo je vrlo utješno: moje nemoći, moje odvratnosti, moje

tame, pa i same moje pogreške pripovijedaju slavu Vječnoga. I moja trpljenja, duševna i

tjelesna, također navješćuju slavu mog Učitelja.

„David je pjevao: „Što da uzvratim Gospodinu za sva dobročinstva, što sam ih od

Njega primio? Uzet ću čašu spasenja“. Ako prihvatim ovu čašu, rumenu od krvi svog Učitelja,

i ako u svojoj zahvali sva radosna pomiješam svoju krv s krvlju svete žrtve, onda je ta krv na

neki način postala „neizmjerna“ i može odati Ocu divnu pohvalu: tada je moje trpljenje

poruka, koja prenosi slavu Vječnoga.“

„U duši, koja navješćuje njegovu slavu, On je postavio šator za sunce. Sunce, to je

Riječ, to je Zaručnik. Ako on nađe dušu praznu od svega onoga, što ne ulazi u ove dvije riječi:

njegova Ljubav, njegova slava, onda ju on odabire za svoju svadbenu ložnicu. On u nju hrli

poput diva, koji pobjedonosno trči svojom stazom, i ja se ne mogu sakriti od njegova žara. To

je onaj neuništivi oganj, koji će izvršiti blaženo ono preobraženje, o kome govori sveti Ivan

od Križa kad veli: „Svaki misli da je drugi, a oboje su samo jedno“, da budu pohvala Očeve

slave“172.

170 „Posljednje duhovne vježbe“, VIII. 171 “Posljednje duhovne vježbe”, VII. 172 „Posljednje duhovne vježbe“, VII.

68

7. Služba pohvale slave

Dok se „Posljednje duhovne vježbe sestre Laudem Gloriae“ završavaju pokretom duše

u vezi s Nazočnošću Presvetog Trojstva, mala njena rasprava, napisana za njenu sestru, da joj

pokaže kako ima nalaziti svoje „Nebo na zemlji“, završava, naprotiv, pokretom duše, koji

ukratko izražava cijelu službu jedne pohvale slave. Do ove je razlike došlo neobičnom

jednom promjenom gledišta, koja se lako tumači po konkretnom jedinstvu religiozne

psihologije sestre Elizabete od Presvetog Trojstva u posljednjim danima njena života.

Ovo je mjesto manje poznato od njene molitve i više zavređuje da zadrži našu pažnju.

Pod neodoljivim djelovanjem milosti sestra nam Elizabeta od Presvetog Trojstva u

posljednjem času svog života otkriva najviši svoj ideal svetosti. U tu se svrhu ponovno služi

tekstom svetog Pavla Efežanima, koji je se bio tako jako dojmio i koji je uistinu klasično

teološko mjesto u posljednjem značaju našeg preodređenja u Kristu. Tumačeći ovaj tekst

umjetnička njena duša u vrlo naglašenom ritmu pjeva o najuzvišenijoj svojoj službi ovdje na

zemlji. Ne može se ništa dodati njenoj tako bogatoj, naukom tako ispravnoj misli. Ona

sačinjava na neki način oporuku njenog srca ne samo za njenu sestru nego za sve one duše

koje budu htjele ostvariti poput nje službu pohvale slave.

„Po odluci Onoga koji sve izvršuje po savjetu Svoje volje, mi smo predodređeni da

budemo „pohvala njegove slave“. Tako govori sveti Pavao, koga je poučio sam Bog. Kako da

ostvarimo veliku ovu želju srca našeg Boga, nepromjenljivu Njegovu odluku o našim

dušama? Kako u jednu riječ, da odgovorimo svom pozivu i postanemo savršene pohvale slave

Presvetom Trojstvu? Na nebu je svaka duša pohvala slave za Oca, za Riječ i za Duha Svetog,

jer svaka je duša učvršćena u čistoj ljubavi i ne živi više vlastitim svojim životom, nego

životom Božjim. Ona ga tada poznaje, veli sveti Pavao, kao što je od Njega poznata“173.

Drugim riječima:

„Pohvala slave“ je duša, koja prebiva u Bogu, koja ga ljubi čistom i nesebičnom

ljubavi, a da ne traži sebe u slatkoći te ljubavi. Ta ga duša ljubi iznad svih njegovih darova, pa

sve da i ništa nije primila od njega, i ona želi dobro osobi, koju tako ljubi. No kako možemo

uistinu željeti i htjeti dobro, ako ne time što ispunjavamo njegovu volju, jer ta volja

raspoređuje sve stvari na njegovu veću slavu? Takva se dakle duša mora izručiti njegovoj

volji potpuno, ne misleći ništa na sebe, sve dok ne bude mogla željeti ništa drugo osim onoga

što Bog hoće.

„Pohvala slave“, to je duša koja promatra Boga u vjeri i u jednostavnosti. Ona kao da

odrazuje sve ono što On jest. Ona je kao ponor bez dna, u koji se On može pretočiti,

prelijevati. Ona je također poput kristala, kroz koji se On može ižarivati te promatrati sve

svoje savršenosti i vlastiti svoj sjaj. Duša koja tako omogućuje božanskom Biću da zadovolji

u njoj svoju potrebu, da izruči sve što jest i sve što ima, takva je duša uistinu pohvala slave

svih njegovih darova.

173 „Nebo na zemlji“, X,2.

69

„Pohvala slave“ je, napokon, biće, koje uvijek zahvaljuje. Svaki njen čin, svaki pokret,

svaka njena misao, svaka želja, dublje je ukorjenjuju u ljubavi i ujedno sačinjavaju kao neku

jeku vječnog Sanctusa-a.

„Na nebu slave blaženici bez prestanka danju i noću govore: „Svet, svet, svet je

Gospodin svemogući...“ i padajući ničice klanjaju se Onome koji živi u sve vijeke.

„Na nebu svoje duše „Pohvala slave“ već započinje svoju službu vječnosti. Njena se

pjesma ne prekida, jer se ona sama nalazi pod djelovanjem Duha Svetoga, koji sve u njoj

izvršuje. I premda nije uvijek toga svjesna, jer naravna joj slabost ne dopušta da bude

učvršćena u Bogu bez rastresenosti, ona uvijek pjeva, ona se uvijek klanja, ona se tako reći

sva pretvorila u pohvalu i ljubav, u strast za slavu svoga Boga.

„Budimo na nebu svoje duše POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA,

Pohvala ljuubavi svoje Bezgrešne Majke. Jednog će dana zastor pasti, uvest će nas u nebeske

dvorove i ondje ćemo pjevati u krilu neizmjerne Ljubavi i Bog će nam dati novo ime, obećano

pobjedniku. A kakvo će biti novo ime? LAUDEM GLORIAE“174.

174 „Nebo na zemlji, 13. razmatranje

70

Peto poglavlje:

USKLAĐENOST S KRISTOM

„Da Mu budem

dodijeljeno čovječanstvo“.

Ima jedna crta, koja povezuje svece iz svih škola duhovnosti: njihova usklađenost s

Kristom. Sveti Pavao veli: „Preodređeni moraju biti jednaki slici Sina“ (Rim 8,29). Prema

tradicionalnoj zasadi kršćanin je drugi Krist: Christianus alter Christus.

Ova milost sličnosti s Kristom po svojoj biti mora imati mnogo oblika. Pojedine osobe

ostvaruju s osobitim uspjehom ovu ili onu pojedinost Isusova života: njegova šutnja u

Nazaretu, silno djelovanje njegove riječi na mnoštvo i vlast nad dušama; ili crte Mesije, koji

trpi, kao Jeremija; poniženja njegove Muke i napuštenost od „svojih“, kako je to doživio Job;

njegovu poniznost, njegovo preziranje bogatstva, njegov život klanjanja i zadovoljštine,

njegovu ljubav prema Ocu; njegova naučiteljska prosvjetljenja, njegovu razboritost kao

vrhovnog poglavara Crkve, hrabrost za vrijeme njegove Muke na križu. Oni, koje On najviše

ljubi, nasljeduju Učitelja u njegovu potpunom odreknuću: „To su djevice i one slijede Janje,

kudagod ono ide“ (Otk 14,4). Kristova je svetost na neki način neizmjerna. Isus pruža u

samome sebi uzorak za sve kreposti, i Bog bi mogao beskonačno umnažati svece na zemlji, a

da nikada ne iscrpi „neshvatljivo bogatstvo“ (Ef 3,8) milosti Krista kao Glave Crkve, a ta je

milost izvor naše milosti.

Ne trebamo se dakle čuditi, što kod sestre Elizabete nalazimo živu ovu sličnost s

njenim Učiteljem: „Vivo ego, jam non ego, vivit vero in me Christus, to je žuđeni cilj moje

karmelske duše“175.

Ovo je preobraženje u Kristu započelo kod krštenja i nastavilo se bez prekida kroza

sva razdoblja njena života. U svom djevojačkom „Dnevniku“ ona piše: „Htjela bih učiniti, da

ga ljubi sva zemlja…“176. „Ljubim ga toliko, da bih mogla od toga umrijeti“177. I

najsvjetovnije svečanosti nisu je mogle otrgnuti od nevidljive nazočnosti Kristove. Kad je

postala Karmelićanka, trebalo je vidjeti s kakvim strastvenim žarom sestra Elizabeta pritišće

na svoje srce lijepi križ Kristov svojih redovničkih zavjeta. Na njemu je bilo ispisano geslo:

„Jam non ego, vivit vero in me Christus“. Krist je u središtu uzvišene njene molitve

Presvetom Trojstvu, gdje se u zanosu ljubavi izražava cijeli pokret nutarnjeg njenog života:

„O ljubljeni moj Kriste, htjela bih biti zaručnica Tvoga srca… Htjela bih Te ljubiti,… ljubiti

toliko, da iz ljubavi umrem“. Na bolesničkoj svojoj postelji ona žudi samo za jednim:

„Umrijeti preobražena u Isusa Raspetoga“.

175 Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1904. 176 Dnevnik, 30. siječnja 1899. 177 Dnevnik, 1. ožujka 1899.

71

Njena pobožnost prema Kristu zauzima središnje mjesto kako u njenoj nauci, tako i u

njenom životu.

Na kojim ju je izvorima ona crpila?

Otac Vallée izložio je u vrlo visokom kontemplativnom svjetlu i vrlo snažno glavne

crte tomističke kristologije za vrijeme redovitih duhovnih vježbi, što ih je održao u listopadu

1902. Otac je osobito razvio nauku o samoj naravi Utjelovljene Riječi i o njenom bitno

spasiteljskom značaju, zatim o milosti Krista kao Glave Crkve, o Kristovu znanju, ljubavi,

molitvi itd. Ove su joj duhovne vježbe donijele malo nutarnje utjehe, ali su otvorile njenom

srcu neizmjerne horizonte o Kristovu otajstvu i to je svjetlo odmah prešlo u njen život: „Imale

smo duhovne vježbe tako lijepe, tako duboke, tako božanske! Otac nam je Vallée cijelo

vrijeme govorio o Isusu Kristu i tako bih bila voljela, da ste bili posvema kraj mene, da i vaša

duša bude uznesena zajedno s mojom. Ostanimo u svim događajima uvijek u zajednici s ovom

Utjelovljenom Riječi, s ovim Isusom, koji ostaje u nama i koji nam hoće kazati cijelo otajstvo.

Uoči svoje Muke rekao je Ocu o „svojima“: „Objavio sam im riječi, koje si mi dao, udijelio

sam i svjetlost, koju sam imao u Tebi prije nego što je postao svijet“ (Iv 17, 8.22). On uvijek

živi, uvijek djeluje u našoj duši. Pustimo ga, da nas izgrađuje i da On bude duša naše duše,

život našeg života, da bismo mogle kazati sa svetim Pavlom: „Meni je živjeti Isus Krist“ (Fil

1,21). On nipošto ne želi, da budemo u duši žalosne, kad gledamo ono, što nije potpuno

učinjeno za Njega. „On je Spasitelj, njegova je služba u tome, da prašta“. I Otac nam je

govorio u svojim duhovnim vježbama: „U Kristovu srcu ima samo jedna težnja: izbrisati

grijeh i dovesti duše k Bogu“ “178.

Osobito su poslanice svetog Pavla bile za njenu dušu izvor svjetlosti. Onamo je

polazila „piti Krista“ (sveti Ambrozije). Sestra se Elizabeta nije mogla uputiti u bolju školu.

Učitelj naroda dobio je od Boga zadaću, da objavi svijetu bogatstvo milosti, riznicu

božanskog znanja i mudrosti, sakrivenu u Kristu. „Cor Pauli, cor Christi“, Pavao je imao srce

Krista. Rečenice, kojima on prvim kršćanima izražava vjeru, sadržavaju ukratko cijelu nauku

Crkve o Kristovu otajstvu.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je po svom umjetničkom temperamentu

tako slobodna u svojim zamislima, tako protivna svakoj odviše krutoj metodi. No ipak je

uredila cijelu jednu kartoteku za svog dragog svetog Pavla. Ove dobre analizirane bilješke, s

vrlo točnim podacima o citiranim mjestima, odnose se većinom na koji podatak o Kristovu

otajstvu. Često se služila Apostolovim tekstovima, da potkrijepi pokrete svoje kontemplativne

duše i često joj se u njenim pismima ili u njenim duhovnim vježbama događa, da citira u

cjelini duga mjesta iz Pavlovih spisa, toliko se njena misao bila stopila s njegovom. Naše

preodređenje u Kristu i obnova svih stvari u svemiru u Njemu, naše ucjepljenje u tijelo

Božjeg Sina, glave mističnog tijela, sastavljenog od svih spasenih ljudi, zatim potreba, da

uskladimo sebe sa svim pokretima božanske njegove Duše, da Ga izražavamo Očevim očima,

da mu budemo na neki način dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu on može obnoviti cijelo

svoje otajstvo Krista klanjaoca i Spasitelja, - u dodiru sa svetim Pavlom svi ovi veliki vidici

178 Pismo gđi A., 9. studenoga 1902.

72

bogoslovije o otkupljenju postaju blizi kontemplativnoj misli sestre Elizabete i daju joj onu

naučnu širinu, koja sačinjava bogatstvo i snagu duhovnih njenih spisa.

Kad bismo nabrojili sve tekstove, kojima se ona služi, dovelo bi nas to do bezbrojnih

citata. Izlučit ćemo samo glavne crte mistične nauke, što su je nadahnuli ovi tekstovi.

1. Naše preodređenje u Kristu

Dodir sa svetim Pavlom dao je njenoj nauci vrlo naglašeni kristocentrični značaj.

Sestra je Elizabeta brižljivo zabilježila temeljni onaj tekst iz poslanice Rimljanima,

gdje je sveti Pavao razvio cijeli smisao našeg preodređenja u Kristu: „Jer koje je Bog u svom

predznanju upoznao, one je i preodredio, da budu jednaki slici Sina njegova,… a koje je

preodredio, one je i pozvao, a koje je pozvao, one je i opravdao, a koje je opravdao, one je i

proslavio“ (Rim 8,29.30).

„Tako se Apostolovim očima ukazuje otajstvo preodređenja, božanskog odabranja.

„One, koje je upoznao“. Zar nismo mi među njima? Zar Bog ne može kazati našoj duši

ono, što je nekoć rekao po svom Proroku: „Prošao sam pokraj tebe i pogledao sam te. Vidio

sam, da je došlo vrijeme, da budeš ljubljena. Prostro sam na tebe svoj plašt. Zakleo sam se, da

ću te braniti, sklopio sam s tobom ugovor i ti si postala moja“ (Ez 16,8). Jest, mi smo postale

njegove po krštenju. To nam sveti Pavao hoće kazati riječima: „Pozvao ih je“. Jest, pozvao

nas je, da primimo pečat Presvetog Trojstva. U isto vrijeme, kad smo, prema riječima svetog

Petra, postale „dionice božanske naravi“ (2 Pt 1,4), primile smo također „neki početak

njegova Bića“. Zatim nas je opravdao, po svojim sakramentima, direktnim svojim dodirima, u

sabranosti u dubini naše duše. Opravdao nas je također po vjeri i po veličini naše vjere u

otkupljenje, što nam ga je stekao Isus Krist.

Napokon On hoće, da nas proslavi, i za to nas je, veli sveti Pavao, učinio dostojnima,

da imamo udjela „u baštini Svetih, u svjetlosti“ (Kol 1,12). No mi ćemo biti proslavljene u

onoj mjeri, koliko budemo usklađene sa slikom njegova božanskog Sina.

Promatrajmo dakle ovu klanjanja vrijednu sliku. Ostanimo neprestano pod njenim

djelovanjem i neka se ona utisne u nas. I onda činimo sve stvari s raspoloženjem duše, s kojim

bi ih učinio sveti naš Učitelj. Tada ćemo ostvariti veliku odluku, po kojoj je Bog u sebi

odlučio, da „obnovi sve stvari u Kristu“ “179.

Spekulativni kakav teolog zaustavio bi se dulje na providencijalnom načinu našeg

otkupljenja u Kristu. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva napušta, naprotiv, svako čisto

teoretsko izlaganje, te odmah primjenjuje ove istine na svoju dušu, traži u njima „pravilo

života“.

179 „Nebo na zemlji“, 9. razmatranje.

73

„ „Instaurare omnia in Christo“ (Ef 1,10). O tome me opet poučava sveti Pavao, koji je

upravo zaronio u veliku Božju odluku, te mi veli, da je Bog u Samome Sebi odlučio obnoviti

sve stvari u Kristu. Apostol mi opet pomaže i sam će mi zacrtati pravilo života, kako bih

osobno mogla ostvariti ovaj božanski plan: „Hodajte u Isusu Kristu, ukorijenjeni u Njemu,

izgrađeni u Njemu, učvršćeni u vjeri… i rastući sve više u Njemu po zahvaljivanju“ “180.

Svaka će točka ovog programa dati priliku za praktično mistično tumačenje. Nemojte

od nje tražiti objektivnu egzegezu prema strogim pravilima povijesne metode. Sestra

Elizabeta čita svetog Pavla kao kontemplativka, tražeći u Svetom Pismu „svjetlo života“ (Iv

8,12) za svoju dušu. Prigodom izvrsnog ovog komentara Pavlovih izraza, ona nam otkriva

najintimniju svoju duhovnu misao.

Kao prava Karmelićanka ona naglašava prije svega, - i to snažno, - potpuno

odreknuće, kao preduvjet božanskog sjedinjenja.

„Hodati u Isusu Kristu, to znači izaći iz sebe, izgubiti sebe iz vida, ostaviti sebe, da

svakog časa, koji prolazi, uđemo dublje u Njega.

Tako duboko, da budemo ondje ukorijenjeni i da svakom događaju, da svakoj stvari

mognemo dobaciti divni ovaj izazov: „Tko će me odijeliti od ljubavi Isusa Krista?“ (Rim

8,35). Kad je duša učvršćena u njemu na takvim dubinama, kad je njeno korijenje zašlo tako

duboko, onda se božanski sok širi po njoj kao bujica. Sav nesavršeni, obični, naravni život je

uništen. Tada se ostvaruje ono, što je rekao Apostol: „Život je progutao ono, što je smrtno“ (1

Kor 15,54).

Kada duša ovako ostavi samu sebe i obuče Isusa Krista, ne treba se više bojati ni

dodira s vanjskim svijetom, ni nutarnjih poteškoća. Ove stvari ne samo da joj nisu nikakva

zapreka, nego je još dublje „ukorjenjuju“ u ljubavi njenog Učitelja. U svemu i protiv svemu

ona se uvijek može klanjati Njemu zbog Njega samoga, jer je slobodna, jer se oslobodila same

sebe i svega. Ona može pjevati sa Psalmistom: „Ako me opkoli vojska, ja se ne bojim. Ako

nastane bitka, nadam se usprkos svemu, jer me Jahve sakriva u skrovištu svog šatora i taj

šator nije ništa drugo nego On sam“ (Ps 26,3.5). Čini mi se, evo, da sveti Pavao ovo misli,

kada spominje, da budemo „ukorijenjeni“ u Isusu Kristu.

A sada, što to znači biti izgrađena u Njemu?

Pjesnik još pjeva ovo: „Podigao me na stijenu. Tada se podiže moja glava iznad

neprijatelja, koji me okružuju“ (Ps 26,6). Čini mi se, da je to prava slika duše, „koja je

izgrađena na Isusu Kristu“ (Kol 2,7). On je ona stijena, na kojoj je duša uzdignuta iznad same

sebe, iznad osjetila, iznad naravi, iznad utjeha i boli, iznad svega, što nije jedino ON. I ondje

ona posjeduje potpuno samu sebe, ona vlada nad sobom, ona nadilazi samu sebe i nadilazi

tako sve stvari.

180 „Posljednje duhovne vježbe“, XIII.

74

Sada mi sveti Pavao preporučuje, da budem „učvršćena u vjeri“, u toj vjeri, koja ne

dopušta nikada duši, da drijema, koja je uvijek drži budnu pod pogledom Učiteljevim, svu

sabranu pod njegovom stvaralačkom riječi. U toj vjeri „u preveliku ljubav“ (Ef 2,4), koja

omogućuje Bogu, kako veli sveti Pavao, da napuni dušu prema „svojoj punini“ (Ef 3,19).

On napokon hoće, da rastem u Isusu Kristu, po zahvaljivanju. Sve mora završavati

zahvaljivanjem. „Oče, ja Ti zahvaljujem“ (Mt 11,25). Ovakva je pjesma odjekivala u duši

mog Učitelja i On želi čuti jeku te pjesme i u mojoj duši“181.

2. Intimna nazočnost Isusova.

Dok je za većinu kršćana Krist neko povijesno biće, koje je nestalo s pozornice svijeta

prije dvadeset vjekova, ili apstraktno neko biće, koje se povuklo u nedokučivu vječnost

dalekog neba, za sestru Elizabetu od Presvetog Trojstva kao i za sve svete Isus je konkretna,

svakidašnja stvarnost, koja sudjeluje u najmanjim pojedinostima njihova života. Ukratko: on

je najviša stvarnost. Njegova nevidljiva, ali posve bliza nazočnost svuda ih prati. U svakom

trenutku oni osjećaju posve blizu sebe toga Isusa, Sina Božjeg i Marijinog, koji im daje svoju

milost, osvjetljuje ih, pomaže im, kori ih, ako ustreba, spasava ih, daje im vječni život.

Ako želimo shvatiti ovu nauku o intimnoj nazočnosti Isusovoj u životu svetaca, onda

moramo imati na umu, da je Krist kao Riječ svuda nazočan, kao što je i Otac i Duh Sveti.

Trojstvo ostaje nepodjeljivo. Riječ zajedno s Ocem i Duhom Svetim ispunja vrijeme i prostor.

Nema nijednog atoma u svemiru, koji ne bi bio ispunjen njegovom božanskom nazočnošću.

Kad bi se On povukao, sve bi stvorenje ponovo palo u ništavilo.

Kao Utjelovljena Riječ On se nalazi na nebu, blista od slave i zasićuje blaženike

ljepotom svoga spasiteljskog Lica, dok je u Hostiji nazočan po svojem zastrtom čovječanstvu:

„No to je onaj isti, koga promatraju odabranici gledanjem i s kojim su združene duše na

zemlji po vjeri“182. On je život za sve njih. Mnoštvu preodređenih daje svjetlo slave, koje ih

čini blaženima, a vojujućoj Crkvi daje se po vjeri i po sakramentima. Iz Njega danju i noću

„izlazi neka tajna sila“ (Lk 6,19), koja ih posvećuje i njegov dodir svakog trenutka čini duše

svetaca božanskima. Ljudska narav Kristova, „organ Riječi“ i opći posrednik svih milosti,

koje od Trojstva silaze na duše, donosi svima: milost, svjetlo, snagu, različite karizme, koje su

potrebne Crkvi za izvršenje njene misije na zemlji. U nadnaravnom redu imamo u Kristu

bitak, pokret i život. I „bez Njega“ ne možemo ništa učiniti. „Sine Me: nihil“ (Iv 15,5).

Katolička je teologija snažno naglasila ovo stanovište u nauci od najveće važnosti po

ekonomiju našeg duhovnog života: milost Krista kao Glave svoje Crkve. Trojstveni se život

našega krštenja razvija u nama samo „u Isusu Kristu“: „In Christo Jesu“ (Ef 1,3)183.

181 „Posljednje duhovne vježbe“, XIII. 182 Pismo njenim tetkama R., 1903. 183 Ef 1,3 i često kod svetog Pavla.

75

Pokreti duše sestre Elizabete od Presvetog Trojstva oslanjali su se na ovu nauku. Ona

se rado svakog časa utjecala k milosti ovoga Krista, koji živi u njoj, u najintimnijem dijelu

njene duše. „Osjećam, da mi daje vječni život“184. Ona je stekla naviku, da se obraća „k

Njemu“ u svim stvarima, moleći Ga, da je zaodjene svojom božanskom čistoćom, da je učini

djevičanskom, da uzdigne njenu dušu iznad zemaljskog nemira, da je uzdrži tihu i smirenu,

kao da već boravi u vječnosti.

„Ostanimo sabrane uz Onoga, koji Jest, uz Nepromjenljivog, koji uvijek bdije nad

nama svojom ljubavlju. Pođimo k Onome, koji hoće, da budemo posve njegove i koji nas tako

okružuje, da ne bismo više mogle živjeti mi, nego On živi u nama“185. „Božanska nazočnost

Učitelja toliko je prijatna i tako je draga. Ona daje toliko snage duši. Vjerovati, da nas Bog

toliko ljubi, da u nama stanuje, da se čini drugom našeg progonstva, pouzdanikom,

neprestanim Prijateljem, pa to je intimnost djeteta i majke, zaručnice i zaručnika. Eto, to je

život Karmelićanke: sjedinjenje je sjajno njeno sunce, njenom se pogledu ukazuju neizmjerni

horizonti“186.

Ovo intimno sjedinjenje s Kristom nazočnim u dubini njene duše postalo je za nju

stjecište njene vjere, njene ljubavi, njenog života molitve i klanjanja. „Ostanite u meni“ (Iv

15,4). Riječ nam Božja daje ovu zapovijed, ona nam izražava ovu svoju volju. „Ostanite u

meni“, ne samo za nekoliko trenutaka, za nekoliko sati, koji moraju proći, nego ostanite

neprestano, stalno. „Ostanite u meni“, molite u meni, klanjajte se u meni, ljubite u meni, trpite

u meni, radite, djelujte u meni. „Ostanite u meni“, da se tako susretnete sa svakom osobom i

sa svakom stvari“187.

Najradije je voljela sabirati se pred ovom „prevelikom ljubavi“ (Ef 4,2) Kristovom i

dati, da je On svu zaokupi. „Sveti Pavao veli, da „nismo više gosti ili stranci, nego da

pripadamo gradu svetaca i kući Božjoj“ (Ef 2,19). Po vjeri već stanujemo u tom nadnaravnom

i božanskom svijetu. A moje gledanje na zemlji, to je ljubav, „prevelika njegova ljubav“, da

se opet poslužim riječima velikog Apostola. Hoćemo li ikada razumjeti, koliko nas Bog ljubi?

Mislim, da je baš u tome znanje svetih. Sveti Pavao u divnim svojim poslanicama ne

propovijeda ništa drugo osim ove tajne o Kristovoj ljubavi: „Neka vam Otac Gospodina

našega Isusa Krista udijeli, po bogatstvu svoje slave, da se učvrstite u nutarnjem čovjeku po

njegovom Duhu. Da po vjeri u vašem srcu stanuje Isus Krist, da budete ukorijenjeni i

utemeljeni u ljubavi, kako biste mogli shvatiti sa svima svetima, kolika je širina, duljina,

visina, dubina, i upoznati ljubav Isusa Krista, koja nadvisuje svako znanje, kako biste bili

napunjeni svakom puninom Božjom“. Budući da naš Gospodin boravi u našim dušama,

njegova molitva pripada nama i ja bih neprestano htjela u njoj sudjelovati, držeći sebe poput

184 Svojoj priorici. 185 Pismo M.G.,1901. 186 Pismo G. de G., 1903. 187 „Nebo na zemlji“, 2. razmatranje.

76

male posude na izvoru, na studencu života, kako bih zatim mogla njega predavati dušama,

izlijevajući obilno bujicu neizmjerne njegove ljubavi“188.

Tekstovi sestre Elizabete od Presvetog Trojstva o ovoj Isusovoj nazočnosti u nama

tako su snažno izraženi, da bismo mogli zaključiti na pravo njegovo stanovanje u nama, kad

bismo ih uzimali odviše doslovno. Ona sama upozorava svoju majku, da se čuva takve

pretjeranosti: „Ti ne posjeduješ svetog Čovječanstva, kao kada se pričestiš, ali je u tvojoj duši

Božanstvo, ona bitnost, kojoj se klanjaju blaženici na nebu“189.

Uz ovo ograničenje, ona se slobodno prepušta zanosu svoje duše, koji ju uvijek

ponovno dovodi u dubinu nje same, da ondje živi u prijateljstvu sa svojim Učiteljem i da je

On ondje spasava. „On je u nama, da nas posveti. Molimo Ga, dakle, da On sam bude naša

svetost. U Evanđelju piše, da je „tajna sila izlazila“ iz našega Gospodina, dok je još bio na

zemlji (Lk 6,19). Po njegovom su dodiru bolesnici ozdravljali, mrtvi su se vraćali u život. On

neprestano živi: živi u svom divnom sakramentu, živi u našim dušama. On je sam rekao:

„Ako me netko ljubi, držat će moje riječi, i moj će ga Otac ljubiti i mi ćemo k njemu doći,

nastanit ćemo se u njemu“ (Iv 14,23). Budući da je On u nama, budimo uvijek u njegovu

društvu, kao s ljubljenim prijateljem. Ovo božansko i posve intimno sjedinjenje sačinjava na

neki način bitnost života u Karmelu“190.

„Duša ima u svom središtu Spasitelja, koji svakog časa dolazi, da je učini čistom“191.

„Božanski je Klanjalac u nama. Imamo dakle Njegovu molitvu. Prikažimo je. Sudjelujmo u

njoj, molimo s njegovom dušom“192.

3. Pobožnost prema Kristovoj duši

Osobito je značajna kod sestre Elizabete njena tako osobna pobožnost Kristovoj duši.

Neki osjećaju sklonost, da časte ovo ili ono njegovo otajstvo, da poštivaju ovaj ili onaj

dio svetog njegovog tijela. Nutarnja pobožnost sestre Elizabete ide ravno Kristovoj duši, tom

remek-djelu Presvetog Trojstva.

Cijeli je Krist dostojan klanjanja zbog osobnog svog sjedinjenja s Božjom Riječi. To

vrijedi za njega i za svako njegovo otajstvo. Nakon hipostatskog sjedinjenja duša je Kristova

ono najplemenitije u Utjelovljenoj Riječi. Sve djelovanje duhova i svetaca ne vrijedi toliko

kao najmanji čin kreposti Kristove duše, zaodjevene puninom na neki način neizmjerne

milosti, koja tu dušu čini dostojnom Nestvorene Osobe Utjelovljene Riječi. U Njoj Presveto

Trojstvo nalazi neizmjerni užitak. U Kristovoj se duši nalaze ponori svjetlosti, ljubavi,

božanske ljepote. Neposredno gledanje ovih njenih svojstava bit će nakon gledanja samoga

188 Pismo svećeniku Ch., 25. prosinca 1904. 189 Pismo majci, lipanj 1906. 190 Pismo gđi A., 24. studenoga 1904. 191 Pismo gđi A., 24. studenoga 1905. 192 Pismo G. de G., koncem rujna 1903.

77

Boga najveća radost u vječnosti. Zar nije radi toga Isus govorio svom Ocu pred svojim

učenicima: „Gledati Tebe licem u lice, Tebe i tvoga Krista, to je život vječni“? (Iv 17,3).

4. Uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva znala je razumjeti u kolikoj je mjeri Krist naš:

„Osjećam, da sve blago Kristove duše pripada meni“193. Ona je sama napisala, da je „Kristova

duša njoj kao Karmelićanki bila najmilija knjiga“194.

Već za prve njene večeri u Karmelu, Majka Germana ju je našla šutljivu i sabranu uz

veliki Križ Kristov, koji se uzdiže nad vrtom:

- Što tu radite, dijete moje?, - upita ju Majka.

A sestra Elizabeta odgovori: „Prešla sam u dušu svoga Krista“195.

I uzela je za geslo svoga redovničkog života: „uskladiti se sa svim pokretima Kristove

duše“.

Kako se njen duhovni život razvijao, ovo je usklađivanje s najintimnijim osjećajima

duše njenog Učitelja postajalo dirljiva stvarnost. Sav napor nutarnjeg njenog života ide za tim,

da „uđe u pokret božanske njegove duše“196 i da se dade uznijeti zajedno s Kristom u krilo

Očevo.

Ako želimo otkriti najtajniji ritam njenog duhovnog života, moramo se uvijek vraćati

njenoj molitvi. A u molitvi se najbitnije crte ove njene pobožnosti Kristovoj duši očito

pokazuju i ukratko izražavaju cijelu njenu nauku o ovoj stvari: „O ljubljeni moj Kriste, iz

ljubavi razapeti… Molim Te, da me preobučeš u samoga Sebe, da uskladiš moju dušu sa svim

pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto,

tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“.

5. Izražavati Krista Očevim očima

Usklađenje sestre Elizabete s najintimnijim osjećajima Isusovim prema Njegovu Ocu

spada među najdivnije učinke ove pobožnosti.

Bogoslovi znadu ovo: dvostruki je duhovni pokret obuzimao dan i noć Kristovu Dušu:

otkupljenje svijeta i Očeva slava. Zapravo se samo radi toga utjelovio: spasiti ljude i učiniti ih

klanjaocima Presvetog Trojstva, nakon što ih bude u svojoj krvi očistio od njihovih grijeha.

193 Pismo kanoniku A., 11. rujna 1901. 194 Upitni arak, što ga je ispunila osam dana nakon dolaska u Karmel. 195 Ovo mi je povjerila sama Majka Germana od Isusa. 196 Pismo gđi A., 29. rujna 1902.

78

Ova prvenstvena briga za slavu Očevu jasno se pokazuje u najmanjim događajima i

činima Isusova života. Prva njegova misao, kada je ulazio u ovaj svijet, ide k Ocu: „Nisi htio

žrtava paljenica, niti ljudskih žrtava: evo stoga mene, da se žrtvujem na Tvoju slavu“ (Ps

39,7). O otajstvu Isusova djetinjstva i skrovita njegovog života sačuvala nam se samo jedna

crta: kako su ga pronašli u hramu i kako je odgovorio svojoj Majci: „Zar ne znate, da moram

biti u kući svog Oca?“ (Lk 2,49). Jedina ova njegova riječ, okružena s trideset godina šutnje,

poput munje osvjetljuje cijelo Isusovo otajstvo. Mi moramo znati poput Marije, da je Sin

došao u prvome redu radi slave svog Oca. Izjave za javnoga njegovog života ne ostavljaju

nikakve neizvjesnosti u ovoj stvari: On je „jednak“ Ocu kao Bog. „Moj Otac i ja smo Jedno“

(Iv 10,30), ali u svom čovječanstvu on mu u svim svojim činima iskazuje podložnost i

poštovanje: „Uvijek činim, što mu se sviđa“ (Iv 8,29). Ako, na primjer, analiziramo izbližega

prizor sa Samaritankom, vidjet ćemo, da se vrhovna točka ovog događaja, koji je promijenio

religioznu povijest čovječanstva, pokazuje u najtajnijoj želji Isusova srca: naći „klanjalaca u

duhu i istini za Oca, koji ih traži“, „Pater quaerit“ (Iv 4,23).

Trebalo bi ovdje citirati cijelo Evanđelje svetog Ivana, a osobito velikosvećeničku

molitvu, najviše povjerljivo očitovanje Isusova srca, gdje će Crkva do konca vjekova nalaziti

hranu za svoj kontemplativni život. Bacivši pogled na svoj život, Učitelj ga ovako ukratko

izražava u dvije riječi: „Glorificavi Te“, „Oče, ja sam Ti davao samo slavu“ (Iv 17,4). U času,

kad je umirao, Raspeti Isus na križu upravlja Bogu posljednje svoje riječi (Lk 23,6). Čim je

uskrsnuo, On opet govori „o svom Ocu, koji je naš Otac, o svom Bogu, koji je naš Bog“ (Iv

20,17). Sveti nam ga Pavao otkriva u vječnom životu „kako je uvijek pred licem Očevim, da

nas zagovara“ (Heb 7,25), dok na koncu vremena najuzvišenijim činom „Isus ne preda svoje

kraljevstvo svom Ocu. Tada će biti kraj“ (1 Kor 15,24).

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je u rijetkoj mjeri svjesna prvenstvenog

ovog mjesta Očeve slave u najintimnijim osjećajima Isusove duše, duše Onoga, koji je bio

„najsavršenija pohvala slave Oca“ i Trojstva. Nije nam o tome ostavila mnogo tekstova, ali su

oni jasni i spadaju u razinu najrazvijenije njene misli. „U krasnom govoru poslije Večere, koji

je kao posljednja pjesma ljubavi duše Božanskog Učitelja, On govori svom Ocu ove lijepe

riječi: „Proslavio sam Te na zemlji, izvršio sam djelo, što si mi ga dao, da ga izvršim“ (Iv

17,4). Čini mi se, da bismo uvečer svakog našeg dana morale ponavljati ove riječi mi, koje

Njemu pripadamo kao zaručnice i koje se zato moramo posvema poistovjetiti s Njime. Možda

ćete mi reći: kako da Ga proslavimo? To je vrlo jednostavno. Sam naš Gospodin odaje nam tu

tajnu, kad nam veli: „Moja je hrana da činim volju Onoga, koji me je poslao“ “197.

Dok se tako sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva u svom nutarnjem životu nastojala

„uskladiti sa svim pokretima Kristove duše“, u njoj se događalo tajanstveno jedno

preobraženje. Misao svetog Pavla: „Mihi vivere Christus est“ (Fil 1,21) ostvarila se u njoj i

diktirala joj je rečenicu, koja dobro izražava posebni značaj njene pobožnosti prema Božjem

Sinu: „izražavati Krista Očevim očima“, a to je najuzvišeniji ideal kršćanina.

197 Pismo gđi A., 1906.

79

„Čini mi se, da je sve gubitak, otkako znam za uzvišenu spoznaju Isusa Krista, moga

Gospodina. Zbog njegove sam ljubavi sve izgubila i smatram sve kao blato, da stečem Krista i

da se nađem u Njemu, ne sa svojom vlastitom pravednošću, nego s pravednošću, koja dolazi

od Boga po vjeri. Hoću upoznati Njega, zajednicu njegovih muka i usklađenost s njegovom

smrću. Nastavljam svoju trku, nastojeći stići onamo, kamo mi je to Krist odredio, kad me je

uzeo. Brinem se samo za to, da zaboravim, što je za mnom, da stalno težim prema onome, što

je preda mnom. Trčim ravno k meti, k nagradi nebeskoj, na koju me je pozvao Bog u Isusu

Kristu“ (Fil 3,8.14).

„Apostol je često isticao veličinu ovog poziva. On veli: „Bog nas je odabrao prije

stvorenja, da budemo neokaljani i sveti pred njim u ljubavi“ (Ef 1,4). „Preodređeni smo

odlukom Onoga, koji čini sve stvari po savjetu svoje volje, kako bismo bili pohvala njegove

slave“ (Ef 1,11-12). No kako da odgovorimo na dostojanstvo ovog poziva? Evo te tajne:

„Mihi vivere Christus est… Vivo enim, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20).

Treba se preobraziti u Isusa Krista. I to me naučava sveti Pavao: „Koje je Bog upoznao u

svom predznanju, preodredio ih je, da budu slični slici njegova Sina“ (Rim 8,29).

Važno je dakle, da proučavam nebeski ovaj uzor, da se uskladim s Njim u tolikoj

mjeri, da bih Ga neprestano mogla izražavati Očevim očima.

A prije svega, što On govori, kad ulazi u ovaj svijet? „Evo me, dolazim, moj Bože, da

činim Tvoju volju“ (Heb 10,7). Mislim, da bi ova molitva morala biti kucanje srca u

zaručnice: „Evo nas, Oče, da činimo Tvoju volju“. Učitelj je bio tako istinit u tom prvom

svom prikazanju. Njegov je život, tako reći, bio samo posljedica ovog čina. On je rado

govorio: „Moja je hrana, da činim volju Onoga, koji me je poslao“ (Iv 4,34). To mora također

biti i hrana zaručnice, a također i mač, koji će je žrtvovati: „Ako je moguće, da se ovaj kalež

udalji od mene… No neka ne bude, kako ja hoću, Oče, nego kako ti hoćeš“ (Mt 26,39). Tada

ona smireno i radosno polazi na svako žrtvovanje, zajedno sa svojim Učiteljem, radujući se,

što ju je Otac prepoznao, budući da je žrtvuje zajedno sa svojim Sinom. „Uzeo sam tvoje

naredbe, da budu zauvijek moja baština, jer one su naslada moga srca“ (Ps 118,111). Ta je

pjesma odzvanjala u duši Učiteljevoj i ona mora naći snažan odjek u duši zaručnice. Ako

bude vjerna svakog časa ovim vanjskim i nutarnjim odredbama, ona će posvjedočiti za istinu i

moći će kazati: „Onaj, koji me je poslao, nije me ostavio samu. On je uvijek sa mnom, jer ja

uvijek činim ono, što se njemu sviđa“ (Iv 8,29). I ako ga nikada ne bude ostavila, ako ga se

bude čvrsto držala, ona će moći ižarivati tajnu onu silu, koja spasava i oslobađa duše. Kad se

odrekne i oslobodi same sebe i svega, ona će moći poći za Učiteljem na goru i ondje s Njim u

Njegovoj duši moliti molitvu Božju.

Zatim će opet preko božanskoga Klanjaoca, preko Onoga, koji je bio velika pohvala

Očeve slave, bez prestanka prikazivati žrtvu pohvale, to jest plod usnica, koje davaju slavu

njegovu imenu. „Ona će ga hvaliti radi silnih djela njegovih, radi uzvišenog veličanstva

njegova“, kako to pjeva Psalmist (Ps 150,1-2). Kada dođe čas poniženja, uništenja, ona će se

sjetiti ove male rečenice: „Jesus autem tacebat“ (Mt 26,63), i ona će šutjeti, čuvajući svu

svoju snagu za Gospodina, tu snagu, koju crpimo u šutnji. Kada dođe zaborav, napuštenost,

80

tjeskoba, koja je Kristu istrgnula jaki krik: „Zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46), ona će se sjetiti

ove molitve: „Neka imaju puninu moje radosti“ (Iv 17,13). I ispijajući do taloga kalež, što joj

ga je Otac pripravio, ona će umjeti naći u njegovoj gorčini božansku slast. Napokon, nakon

što bude često govorila: „Žeđam“ (Iv 19,28), žeđam, da posjedujem Tebe u slavi, ona će

zapjevati: „Svršeno je… (Iv 19,30). Predajem svoju dušu u Tvoje ruke…“ (Lk 23,46). I Otac

će doći, da je uzme i prenese u njenu baštinu, gdje „će u svjetlosti vidjeti njegovo svjetlo“ (Ps

35,10). David je pjevao: „Znajte, da je Bog divno proslavio svoga sveca“ (Ps 4,4). Jest, svetac

Božji bit će proslavljen u ovoj duši, jer je u njoj sve uništio, da je zaodjene sa samim Sobom i

jer je ona zapravo živjela prema riječima Preteče: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“

(Iv 3,30)“198.

„Moja se duša raduje svemu, - koliko to stoji do volje, a ne do osjećaja, - svemu

onome, što me može žrtvovati, uništiti, poniziti, jer želim učiniti mjesta svom Učitelju: „Ne

živim više ja, nego On živi u meni“ (Gal 2,20). Ne želim više živjeti vlastitim svojim

životom, nego želim biti preobražena u Isusa Krista, kako bi moj život bio više božanski nego

ljudski i kako bi Otac priklanjajući se meni mogao prepoznati sliku svoga ljubljenog Sina, u

kojem vrlo uživa“199.

„Budimo „ON“ i idimo k Ocu u pokretu njegove božanske duše“200.

6. Biti Njemu dodijeljeno čovječanstvo

Drugi je jedan pokret dan i noć obuzimao Kristovu Dušu: želja, da nas spasi.

Kad je zamišljen i osamljen hodao palestinskim putevima ili kad ga je mnoštvo u

Jeruzalemu stiskalo sa svih strana, Isus je neprestano ostajao u samoći sa svojim Ocem i

pregovarao je o našem spasenju. Niti jedne sekunde nije nas napustio spasiteljski njegov

pogled, koji je sve vidio: nebo, pakao, udes svoje Crkve, udes svake naše duše do najmanjih

pojedinosti. Njegov pogled na svijet bio je isto tako širok kao i pogled Trojstva, samo što nije

bio jednak po jakosti svjetla. Ništa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije pred njim bilo

sakriveno. Ovo je znanje Isus upotrebljavao za naše spasenje. Po svojoj božanskoj naravi

Krist Čovjek bio je jednak svom Ocu, ali ipak posve naš. „Jedan“ sa svojim Ocem, „jedan“ sa

svojom braćom, u tome je cijelo Isusovo otajstvo, Krist se dovršuje u nama.

Kršćanska se misao s ljubavlju zaustavila na proučavanju ovoga gledišta: „Krist u

nama“, o kojemu govori sveti Pavao, najodličniji Naučitelj mističnog Tijela Kristova.

Tu se pokazuju dvije struje.

Misao grčkih Otaca uživala je u promatranju tajanstvenog jedinstva, koje povezuje

kršćane između sebe s Kristom i nalazi najviši svoj uzorak u jedinstvu Trojstva.

198 „Posljednje duhovne vježbe“, XIV. 199 „Nebo na zemlji“, 5. razmatranje. 200 Pismo od 29. rujna 1902.

81

Zapadna je misao upravila svoje promatranje više prema bolnim udovima

Spasiteljevim, nego li prema Presvetom Trojstvu. Sveti Augustin, vjerni nasljedovatelj svetog

Pavla, ostavio nam je o tome tumačenje na stranicama, koje su ostale klasične i nedostignute.

Ovoj posljednjoj struji mišljenja priključuje se sada već glasoviti obrazac kojim sestra

Elizabeta od Presvetog Trojstva izražava svoje tako osobno shvaćanje vlastite uloge u

mističnom tijelu: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu On može obnoviti cijelo

svoje otajstvo“.

Dva dana nakon što je sastavila molitvu, iz koje smo izvadili ovaj obrazac, ona je

sama protumačila svoju misao: „ „Vivo, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20).

To je želja mene kao Karmelićanke, to je, mislim također želja vaše svećeničke duše, to je

osobito želja Kristova i ja Ga molim, da tu želju potpuno izvrši u našim dušama. Budimo

Njemu na neki način kao dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu on može obnoviti cijelo svoje

otajstvo. Zamolila sam Ga, da se nastani u meni kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj.

Ne mogu vam reći, kakav mir silazi u moju dušu, kad pomislim, da On nadoknađuje moje

slabosti i ako ja padam u svakom času, koji prolazi, On je tu, da me pridigne i da me ponese

dalje u Sebe, u dno one božanske Biti, u kojoj već stanujemo po milosti i gdje bih se htjela

zakopati tako duboko, da me ništa odande ne može izvući“201.

Kako smo daleko s ovom naukom o mističnom Tijelu, koju je ona proživljavala, od

onog sitničavog shvaćanja, u kojem se koji puta povlače redovničke duše u sitnom životu

svoje zajednice. Veliki horizonti života Crkve postaju joj blizi: „Kako li osjećamo potrebu, da

se posvetimo, da zaboravimo posvema sebe, kako bismo se posve žrtvovali za potrebe Crkve.

Siromašna Francuska! Rado je pokrivam krvlju „Pravednika“, Onoga, koji neprestano živi, da

posreduje i da moli milosrđe. Kako je uzvišena zadaća Karmelićanke: ona mora biti

posrednica s Isusom Kristom, mora mu biti kao neko dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu bi

On mogao produžiti svoj život naknade, žrtve, pohvale i klanjanja“202.

Tko se ne bi divio apostolskoj plodnosti duše, koja se tako umije uzdignuti do stalnog

gledanja cijeloga Krista. Sveti Toma naučava: „Tkogod živi u ljubavi, postaje dionikom svega

dobra, koje se čini na svijetu“203. Prave kontemplativne duše razumiju ove stvari. Sveta

Terezija od Djeteta Isusa željela je raditi za duhovno dobro Crkve do konca svijeta, i sestra

Elizabeta od Presvetog Trojstva težila je za tim, da „kaže svim dušama“ tajnu sreće i svetosti,

koja je sakrivena u njima samima po otajstvu božanske nazočnosti.

Nakon što se prava Karmelićanka cijeli dan herojski istrošila spasavajući duše

molitvom i šutljivom žrtvom, ona će se uvečer, u času potrebnog odmora, prije nego što zaspi,

uteći k svemogućem sveopćem zagovoru Djevice Suspasiteljice, moleći je, da mjesto nje, dok

ona bude spavala, nastavi njeno posredovanje za bijedne grešnike i da uspješno nastavi

uništenje zla na svijetu.

201 Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1906. 202 Pismo kanoniku A., siječanj 1906. 203 In Symbolum Apostolorum: „Sanctorum communionem…“

82

Tako je radila sestra Elizabeta: zaboravljala je vlastitu bol i nadvisivala samu sebe

želeći samo to, da „se istroši“ iz ljubavi prema Kristu, da „istoči svoju krv kap po kap“, „za

njegovo Tijelo, a to je Crkva“ (Kol 1,24). Ona je takav život nazivala: „Biti Kristu dodijeljeno

čovječanstvo“.

7. Usklađenst s Njegovom smrću

Biti drugi Krist, ali na križu, to je bila najveća želja sestre Elizabete. „Njeno se

razmatranje dugo bavilo Raspetim“, piše Otac Valée, koji ju je dobro poznavao. Kasnije,

nakon što je primila velike milosti po Nazočnosti Trojstva, ona se vratila Raspetome ne samo

kao kontemplativka, nego kao nasljedovateljica njegove smrti. „ „Configuratus morti ejus“

(Fil 3,10), evo, i to me progoni, to daje snagu mojoj duši, kada trpi. Kad biste znali, kakvo

djelo razaranja osjećam u čitavom svom biću: otvorio mi se put Kalvarije i sva sam radosna,

što njime stupam poput zaručnice uz božanskog Raspetoga“204.

Srce njene majke bilo je već satrveno na samu pomisao, da će je izgubiti. Elizabeta joj

upravlja nekoliko riječi utjehe, da je podsjeti na smisao otkupiteljskog trpljenja: „Dragi Bog

hoće žrtvovati malu svoju hostiju, no ova Misa, koju On služi sa mnom, u kojoj je Njegova

Ljubav svećenik, može još potrajati dugo. Maloj se žrtvi ne čini vrijeme dugo u ruci Onoga,

koji je žrtvuje. Sve ako i prolazi stazom trpljenja, ona može kazati, da ostaje još više na putu

sreće, one sreće, koje joj nitko ne može uzeti.

„Radujem se“, veli sveti Pavao, „što nadopunjam u svom tijelu ono, što nedostaje

Muci Isusa Krista za njegovo tijelo, a to je Crkva“ (Kol 1,24). Kako bi tvoje majčinsko srce

moralo božanski drhtati na pomisao, da se Učitelj udostojao odabrati tvoju kćerku, plod tvoje

utrobe, da je pridruži velikom svom djelu otkupljenja i da pretrpi u njoj kao neko protegnuće

svoje Muke. Zaručnica pripada zaručniku. Moj me je zaručnik uzeo. On hoće, da mu budem

dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu bi On mogao još trpjeti za slavu svog Oca, da pomogne

potrebama svoje Crkve“205.

„Oh, što bih bila sretna, kad bi moj Učitelj htio, da i svoju krv prolijem za njega! No ja

Ga osobito molim za mučeništvo ljubavi. Takvo je mučeništvo uništilo moju Majku Tereziju,

koju je Crkva prozvala „žrtvom ljubavi“. I budući da Istina veli, da je najveći dokaz ljubavi

dati svoj život za onoga, koga ljubimo, ja Mu dajem svoj život, da iz njega učini što Mu se

bude svidjelo. Ako već ne budem mučenica krvi, želim biti mučenica Ljubavi“206.

„Raduj se na pomisao, da nas je Otac poznavao već od vijeka, kako to veli sveti

Pavao, i da on želi naći u nama sliku svoga raspetog Sina. Kad bi ti znala, koliko je potrebno

trpljenje, da se u duši izvrši djelo Božje! Dragi Bog neizmjerno želi, da nas obogati svojim

milostima, no mi mu određujemo mjeru ukoliko se znamo Njemu predati, da nas žrtvuje, da

204 Pismo kanoniku A., srpanj 1906. 205 Pismo njenoj majci, 10. rujna 1906. 206 Pismo njenoj majci, srpanj 1906.

83

nas žrtvuje u radosti, u zahvali, kao što je to učinio Učitelj, i da govorimo s Njim: „Zar da ne

pijem kalež, što mi ga je pripravio moj Otac?“ (Iv 18,11). Učitelj je nazivao čas svoje Muke

„svojim časom“, časom zbog kojega je došao, časom, za kojim je svom željom čeznuo. Kad

nam dođe veliko kakvo trpljenje ili posve mala žrtva, pomislimo brzo, da je to „naš čas“, čas,

u koji ćemo dokazati svoju ljubav Onome, koji nas je „odviše ljubio“, kako to veli sveti

Pavao“207.

Sestra je Elizabeta, poput svih svetaca, poznavala vrijednost trpljenja i znala je, da se

božansko sjedinjenje ostvaruje samo na križu. Vrlo često ona veliča blagoslovljeno ovo

trpljenje, sva ona razapinjanja u životu, koja u njenu dušu i njeno tijelo utiskuju sliku

Raspetoga. „Trpljenje je nešto tako veliko, nešto tako božansko. Kad bi blaženici na nebu

mogli za nešto biti zavidni, ja mislim, da bi nam zavidjeli baš ovo blago. Ono tako snažno

djeluje na Božje srce. I zar vam se ne čini, da je ugodno davati nešto Onome, koga ljubimo?

Križ je baština Karmela. Sveta je Terezija rekla; „Ili trpjeti ili umrijeti“. A kad se naš

Gospodin ukazao našem Ocu svetom Ivanu od križa i upitao ga, kakvu nagradu želi za sve

muke, što ih je podnio za Njega, on mu odgovori: „Gospodine, trpjeti, biti prezren zbog Tvoje

ljubavi“ “208.

No nije ona bila bešćutna na trpljenje, nego je u pomisli na svoga Raspetog Učitelja

znaka naći snagu, da trpi. Ona nam je sama otkrila svoju tajnu: „Reći ću vam, što činim, kad

me snađe mali umor: gledam Raspetoga. Kad vidim, kako se On predao za mene, onda mi se

čini, da ja ne mogu učiniti manje za Njega, nego da se istrošim, da „se iscrpim“, kako bih Mu

malo vratila ono, što je On meni dao. Ujutro, kod svete Mise, zađimo u njegov duh žrtve, mi

smo njegove zaručnice, moramo Mu dakle biti slične. Ako budemo vjerno živjele njegovim

životom, ako se uskladimo sa svim pokretima Duše Raspetoga, posve jednostavno, ne

trebamo se više bojati svojih slaboća, jer će On biti naša jakost. I tko nas može otrgnuti od

Njega?“209.

Posljednjih osam mjeseci njena života bili su pravo mučeništvo. Ona je s užitkom

zaranjala u trpljenje, dajući svojim pismima i kratkim saopćenjima nadnevke „iz Palače

blaženstva i boli“. „Uživam, proživljavam nepoznate radosti: radost boli. Prije nego što

umrem, želim se preobraziti u Isusa Raspetoga“210.

Tako je posljednja njena pisma bila himna trpljenju: prava je „pohvala slave“ raspeta

duša.

207 Pismo njenoj majci, rujan 1906. 208 Pismo gđi A., kolovoz 1904. 209 Pismo gđi A., veljača 1903. 210 Pismo G. de G., koncem listopada 1906.

84

Šesto poglavlje:

JANUA COELI

„Kod Nje se sve

zbiva iznutra“.

Nije bilo moguće, da sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva ne odredi Majci Božjoj

važno mjesto u svom životu.

Pobožnost prema Kristovoj Majci sačinjava bitni uvjet spasenja. Svi su sveci žarko

ljubili Mariju. Svaki na vlastiti način osobne svoje milosti. Sveti je Pavao, u skladu sa svojom

misijom, označio njeno mjesto u ekonomiji otkupljenja u vezi s otajstvo Krista „rođena od

žene“ (Gal 4,4), da bude Spasitelj svoga roda, koji je u Adamu pao. Sveti je Ivan zadržao

sjećanje na posljednji čas, kad je Isus na križu ostavio Mariju za majku njemu i svim

preodređenima. On nam je također objavio u Otkrivenju, kako nas Djevica nakon svoje smrti i

slavnog uznesenja nije nipošto zaboravila, nego se služi svojom nazočnošću pred Licem

Vječnoga, da bolje bdije nad nama, uvijek brižljiva za svu svoju djecu, više Majka nego

ikada. Sveti nam je Augustin pokazuje, kako je u času Utjelovljenja po svojoj ljubavi postala

Majka čitavoga Krista. Grčki su Oci pjesnički i veličanstveno uzveličali „posve svetu“, živi

tabernakul Utjelovljene Riječi, prečisti hram Presvetog Trojstva. Već dvadeset stoljeća

istočna i zapadna Crkva sa svetim Efremom, svetim Ćirilom, svetim Anselmom, svetim

Bonaventurom, svetim Tomom, - trebalo bi ovdje navesti sve naučitelje i sve svece, -

neprestano navješćuje jedinstvenu i sveopću ulogu Marije u djelu našeg spasenja. Kao Majka

Boga i ljudi Marija ispunjava božanski plan majčinske svoje dobrohotnosti. Ne događa se ni

najmanji pokret u otkupiteljskom svemiru, a da tu uz Isusa i s Isusom Marija nema svog

udjela. „Takva je nepromjenljiva volja Onoga, koji je htio, da sve primamo po Mariji“211.

Svaki svetac zadržava vlastitu svoju fizionomiju u svojoj marijanskoj milosti.

Žarka duša svetog Bernarda, Marijina pjevača, neprestano pjeva pred veličinom

Djevice Majke. - „De Maria nunquam satis“. - Sveti Toma kao bogoslov zaustavlja svoj

pogled na božanskom materinstvu, ugaonom kamenu svih Marijinih veličina. On promatra

Majku Riječi, kako po ovom materinstvu pristupa do granica Božanstva, jer ima istog Sina

kao i Vječni Otac.

Marijansku pobožnost sestre Elizabete ne smijemo svesti na odviše određeni oblik

robovanja, kako je to na primjer zamišljao sveti Grignon de Monfort. Je li ona uopće pročitala

„Raspravu o pravoj pobožnosti prema Svetoj Djevici“, to remek-djelo naše marijanske

književnosti? Ona prilazi Djevici sa svom svojom kontemplativnom dušom i nalazi u Njoj

ostvarenje svoga nutarnjeg ideala. Osobito ju privlači Djevica od Utjelovljenja, kako se klanja

Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi ili kako mirno i veličanstveno prolazi judejskim gorama,

211 Sveti Bernardo, Sermo de Nativitate B.M.V.

85

sabrana u nutrini s Riječju, koja u njoj stanuje, tako da je ništa izvana ne može rastresti od

nutarnjeg njenog gledanja. Sestri Elizabeti posebno je draga Djevica šutnje i sabranosti.

Nije tome uvijek bilo tako. Njena je pobožnost prema Mariji dugo vremena bila nalik

na pobožnost mnogih djevojaka, kojima duhovna fizionomija još nije poprimila potpuno

izrazite značajke. Ona se utjecala Djevici kao čuvarici svoje čistoće i na svaki bi njen blagdan

obnavljala svoj zavjet djevičanstva. Utjecala se k Mariji u svim svojim potrebama, otprilike

kao dijete, koje se instinktivno povjerava zaštiti svoje majke, i u teškim ju je časovima žarko

molila za svoju budućnost ili za svoje zvanje. Kroz tri dana gledala ju je lurdska Djevica,

kako pred njom kleči, moleći je, da bdije nad njom, i izručujući sebe u njene ruke kao žrtva za

grešnike. Elizabeta Catez ne bi nikada izlazla iz svoje kuće, da ode na kakvu svjetovnu

zabavu, a da prije toga ne zamoli u Djevice blagoslov. Marija uvijek uslišava molitve čistih

srdaca. Njena je Djevičanska milost u tome, da duše čini djevičanskima, da ih uzdrži, pod

pogledom Božjim, svetima i neokaljanima u ljubavi, kao što je i Ona. Sestra Elizabeta od

Presvetog Trojstva prošla je ovom zemljom čista poput ljiljana zahvaljujući posebnoj njenoj

zaštiti.

Djevojački njen „Dnevnik“ sav je ispunjen mišlju na Mariju. U svim zgodama,

sretnima ili nesretnima, ona se utječe Djevici, ona moli njeno posredovanje u nekim

pojedinostima, zbog kojih bismo se skoro morali smijati. Sveci bolje vide sve stvari negoli

mi. Jednog je dana zamolila Svetu Djevicu, da joj ne dopusti, da ode na jednu dječju priredbu,

jer se bojala, da će joj pljeskati i da će to pogodovati njenoj taštini. Uoči te priredbe navečer

tako ju je zaboljelo uho, da sutradan nije mogla otići na koncert. U četrnaestoj svojoj godini

pošla je zajedno s malom jednom svojom prijateljicom u burgundsko svetište Naše Gospe od

Ribnjaka, da izmoli od nje milost, da umre mlada: ona je ostavila zemlju s dvadeset i šest

godina. Da i ne brojimo sve one molitve i devetnice, svaki puta, kad je trebalo postići kakvu

milost. Djevica se nalazi svuda u djevojačkom njenom životu. Otvorimo posve na sreću njen

„Dnevnik“:

„2. veljače 1899. - Svijećnica. Na svaki Marijin blagdan obnavljam svoju posvetu

dobroj ovoj Majci. Izručila sam Joj se dakle danas i ponovno sam se bacila u njen naručaj s

najpotpunijim pouzdanjem. Preporučila sam joj svoju budućnost, svoje zvanje“.

„12. ožujka 1899. - Dobri Učitelju, ako mi ne daš ove duše, umrijet ću od boli.

Zaklinjem Te, daj mi je u zamjenu za bilo kakvu bol. Marijo, Djevice lurdska, Naša Gospo od

Neprekidne Pomoći, dođi mi u pomoć. Ako ne učiniš čudo, sve je izgubljeno. Ja računam s

tim čudom“.

„24. ožujka 1899. - O Marijo, svaki Te dan molim, da postanem ponizna. Dođi mi u

pomoć, slomi moju oholost, pošalji mi mnogo poniženja, dobra Majko“.

„2. travnja 1899. - Sve je svršeno. Kako su ove misije brzo prošle. Prije nego što sam

ostavila crkvu, povjerila sam bijednoga svoga grešnika Djevici od Neprekidne Pomoći. Bila

sam joj obećala, da ću je svaki dan zazivati za ubogu ovu dušu. Zatim sam se ponovno

posvetila Mariji. Prepustila sam joj se s punim pouzdanjem. Ona me tako lijepo uslišala za

86

moje zvanje. Nikad joj neću moći dovoljno izreći svoju ljubav i svoju zahvalnost. Tako sam

sretna, srce mi je preplavljeno od radosti. Unaprijed već uživam u svojoj sreći. O Majko

Neprekidne Pomoći, svaki ću Te dan zazivati na dvostruku ovu nakanu: da i dalje pomažeš

moju mamu, koja me sada tako dobro shvaća, i zatim, da i mene pomažeš na ovom križnom

putu, kojim počinjem stupati puna sreće, idući za svojim Isusom. Majko, pomozi, da na tom

putu ustrajem, da postanem posve savršena. Očuvaj mi srce čisto“.

1. Karmelska Djevica

Karmelska njena pobožnost prema Svetoj Djevici brzo je postala život duboke

intimnosti. Na temelju redovitog jednog psihološkog procesa, što ga međutim ipak treba

naglasiti, u marijanskoj pobožnosti pojedinih svetaca nalazimo glavne crte njihove duhovne

fizionomije. Sestra Elizabeta već je prvi dan svog boravka u Karmelu „sva ušla u dušu

Kristovu“. Na temelju istih psiholoških refleksa ona će učvrstiti kontemplativni svoj pogled

na Djevičinu dušu. Tek nekoliko dana nakon svog ulaska u samostan ona piše svojoj majci:

„Stavila sam tvoju dušu u dušu Majke žalosne i zamolila sam je, da te utješi. Imamo u

dnu samostana kip „Žalosne Gospe“, pred kojim se mnogo molim. Svako joj veče govorim o

tebi. Tako su mi drage te Djevičine suze“.

Karmel je u najvišoj mjeri marijanski red. „Duše, koje je Bog pozvao, da Mu služe u

našem Redu, moraju znati, da je prva i glavna njihova obveza kao Karmelićana posebno

častiti Presvetu Djevicu Mariju: prvo, u najvišem njenom dostojanstvu Majke Božje, u svim

povlasticama i svim veličinama, što ih ovo dostojanstvo uključuje, kao i u vrhovnoj vlasti, što

joj ga ono daje na nebu i na zemlji; drugo, u prevelikoj dobroti i poniznosti, koja je potakla

ovu Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica ovog Reda.

Svaka će, kako bi udovoljila ovoj dužnosti, paziti, da se barem jednom mjesečno

pričesti na čast Presvete Djevice: da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u

svim dušama i da postigne od Nje, kako bi sve duše ovog Reda Nju ljubile, častile i Njoj

pripadale prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina i Nje same“212.

Upada u oči neobična uzvišenost ove marijanske pobožnosti. Karmelićanka ide ravno

Majci Božjoj, da joj čestita zbog tog božanskog materinstva, koje tumači sve u Mariji:

„povlastice, veličine, vlast nad svemirom“.

To je posve naravno za Karmelićanku: ponajprije i uvijek Bog. Ne treba dodati: Bog

sam. To se razumije samo po sebi: karmelska se duša pokreće pred otajstvom u posve

božanskom svjetlu, isključujući posvema svako drugo svjetlo. Djevicu, kao i sveto Kristovo

Čovječanstvo i svako drugo stvorenje, ona sve to gleda samo u vezi s Bogom. Istom

drugotnim jednim pogledom, putem zaključivanja iz „najvećeg dostojanstva Majke Božje“,

Karmelićanka ponire u ovo materinstvo milosti, koje „je po prevelikoj ljubavi i poniznosti

212 Običajnik, što su ga u Francusku donijele Majke iz Španjolske.

87

potaknulo Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica svog Reda“. No ona se ne smije

ovdje zadržati, „da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama, a

osobito, da ju duše ovog Reda uvijek ljube, časte, da joj služe i Njoj pripadaju prema cijelom

rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina“.

Ne možemo odviše naglasiti u kolikoj se mjeri sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva

okoristila toliko uravnoteženom pobožnošću, što je primaju članovi velikih Redova za vrijeme

svojega odgoja. Duga svetačka tradicija, kakva riječ izrečena prigodom tumačenja Pravila ili

Ustanova, svakidašnje ispravljanje po jednostavnom djelovanju zajedničkog života, koji sve

stvari stavlja na njihovo pravo mjesto, sve to čini, da se vjerne duše sve više prožimaju

najčišćim duhom svog Reda i naglo napreduju prema savršenosti. To se kod sestre Elizabete

osobito vidi u razvoju njenog marijanskog života.

Čim je ušla u samostan, njena je marijanska pobožnost brzo poprimila karmelsko

obilježje. Da shvatimo ovaj oblik marijanske pobožnosti, moramo imati na umu, da je samoća

u Karmelu sve.

A koje li samoće u duši Djevice! U njoj nema više ništa ljudsko. Ona je biće čisto,

svijetlo, prozirno, slobodno od svega. Grešna ili samo odviše osjećajna ljubav nikad je nije

dotakla. Ona je posve djevičanska, u najizvrsnijem značenju, odijeljena od svega. Ona je

stupala svojom životnom stazom „sama sa Samim“, ne želeći imati u blaženstvu ili u boli

drugog društva osim Njega. Samoća Djevičina srca, koju ništa osjetno nije nikad zadržalo,

koja je prošla kroz osjećaje prolaznoga ovog svijeta „sveta i neokaljana u ljubavi“. Samoća

Djevičine duše, koja je bila u vezi jedino s Bogom. Ona se bez sumnje umiješala u život ljudi,

da među njima izvrši božansko jedno djelo, kao duša Suspasiteljice, koja se sve više i više

usklađivala sa svim pokretima duše Krista, koji je bio tako osamljen navečer na gori ili u

Getsemaniju. Božanska samoća u duši Djevice, uznesene s Riječju, njenim Sinom, do blizine

Božanstva i ondje pridružena svim nakanama Trojstva zbog sveopće svoje uloge u spasenju

svijeta, ali osobito u tome neizmjerno udaljena od Boga svog Sina. To su ponori, zbog kojih

moramo zadrhtati.

Na vrhuncu svog života sveci su najsamotniji ljudi na zemlji. Što da istom kažemo o

Djevici i o Kristu? Tko ikada misli na onu duševnu samoću Riječi? U početku bijaše Riječ i

Riječ je bila kod Boga. I Riječ je postala tijelo i stanovala je među nama i svoji je nisu primili.

I vidjeli smo je kao samotnoga Boga, kako se šeće posred svog stvorenja. Istina je, iznutra je

imao društvo Oca i Ljubavi, u Jedinstvu, no videći Ga, tko je to mogao slutiti? Tako je, uz

potrebna ograničenja, bilo i s dušom Djevice. Ona je bila tako sama posred ljudi Nazareta,

Betlehema, podno Križa. Zapravo je bila sva sakrivena u Bogu s Kristom, razmišljajući u

svom srcu dan i noć o Njegovu otajstvu.

88

2. Djevica Utjelovljenja

Ova Karmelska Djevica, tuđa svemu stvorenome, klanjajući se Riječi sakrivenoj u

njenoj utrobi, to je Djevica od Utjelovljenja, sestri Elizabeti najmilija Djevica, jer i njezin je

ideal bio, da živi u šutnji i klanjanju pred Bogom sakrivenim u dubini svoje duše.

„Mislimo li na to, što se moralo događati u duši Djevice, kad je nakon Utjelovljenja

imala u sebi Utjelovljenu Riječ, Dar Božji? S kojom li se šutnjom, kojom sabranošću, kojim

klanjanjem morala zakopati u dubinu svoje duše, da obujmi ovog Boga, kojemu je bila

Majka“213. „Nije mi potreban nikakav napor, da uđem u ovu tajnu božanske nazočnosti u

Djevici. Čini mi se, da tu nalazim redoviti pokret svoje duše, kakav je bio i u njenoj duši:

klanjati se u sebi sakrivenom Bogu“214.

Čitajući svetog Ivana od Križa ona otkriva u Mariji savršeni uzor preobražajnog

sjedinjenja i želi da provede svoj zemaljski život kao Djevica: u šutnji i klanjanju Riječi, sva

izgubljena u Presvetom Trojstvu. „Čitam sada tako lijepe stranice našeg Oca svetog Ivana od

Križa o preobraženju duše u Tri božanske Osobe. Na koji li smo bezdan slave pozvani! Oh,

razumijem šutnju, sabranost svetaca, koji više nisu mogli izaći iz svoje kontemplacije. Stoga

ih je Bog i mogao povesti na božanske vrhunce, gdje se izvršuje „Jedno“ između Njega i

duše, koja mu je postala zaručnicom u mističnom značenju ove riječi. Blaženi naš Otac kaže,

da ju tada Duh Sveti uzdiže na takvu divnu visinu, da ju čini sposobnom proizvoditi u Bogu

isto nadisanje ljubavi, što ga Otac proizvodi sa Sinom i Sin s Ocem, a to nadisanje nije ništa

drugo negoli sam Duh Sveti. I dragi nas Bog poziva po našem zvanju, da živimo u takvim

svetim jasnoćama! Kojeg li klanjanja vrijednog otajstva ljubavi… Htjela bih odgovoriti na taj

poziv time, da prođem ovom zemljom kao sveta Djevica „čuvajući sve ove stvari u srcu“ (Lk

2,51), zakopajući se tako reći u dno svoje duše, kako bih se izgubila u Presvetom Trojstvu,

koje ondje stanuje, da se preobrazim u to Trojstvo. Tada će moje geslo, „svijetli moj ideal“

biti ostvaren: bit će to uistinu Elizabeta od Presvetog Trojstva“215.

Posebnu je pobožnost gojila prema jednoj slici, što ju je dobila na dar, a prikazivala je

Djevicu od Utjelovljenja, kako je sabrana pod djelovanjem Presvetog Trojstva: „U samoći

naše ćelije, koju nazivam „malim svojim rajem“, - jer je ona sasvim ispunjena Onim, od

kojega žive stanovnici neba, - često ću gledati dragocjenu sliku i sjedinit ću se s dušom

Djevice u času, kad ju je Otac pokrio svojom sjenom, dok se u njoj utjelovila Riječ, a Duh

Sveti silazio nada nju, da izvrši veliko otajstvo. Cijelo je Presveto Trojstvo ovdje na djelu,

ono se izručuje, daje se. I zar se život Karmelićanke ne mora odvijati u ovom božanskom

zagrljaju?“216.

Djevica od Utjelovljenja, sva sabrana pod stvoriteljskim djelovanjem Presvetog

Trojstva, „koje čini u njoj velike stvari“ (Lk 1,49), to je najdraži intimni ideal marijanske

pobožnosti sestre Elizabete od Presvetog Trojstva. Ona osjeća, da je ovaj ideal privlači kao po

213 Pismo njenoj sestri, studeni 1903. 214 Pismo njenoj sestri. 215 Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1903. 216 Pismo gđi de S., 1905.

89

„naravnoj sukladnosti“, reklo bi se teološki. Iz dugog ovog marijanskog iskustva jednog će

dana provreti ona tako lijepa molitva Djevici u njenim duhovnim vježbama „Kako da nađemo

nebo na zemlji“.

„Si scires donum Dei“ (Iv 4,10). „Kad bi poznavala dar Božji“, rekao je Krist jednog

dana Samaritanki. No koji je to dar Božji, ako to nije On sam? I kako nam veli ljubljeni

učenik: „On je došao svojima i svoji ga ne primiše“ (Iv 1,11). Sveti bi Ivan Krstitelj još

mnogim dušama mogao upraviti onaj prigovor: „Ima netko među vama, - u vama, - kojega vi

ne poznajete“ (Iv 1,26). „Kad bi poznavala dar Božji…“

„Ima jedno stvorenje, koje je poznavalo taj dar Božji, jedno stvorenje, koje nije od tog

dara izgubilo ni najmanje čestice, koje je bilo tako čisto, tako svijetlo, da se čini, da je Svjetlo

samo: „speculum justitiae“. Jedno stvorenje, kojemu je život bio tako jednostavan, tako

izgubljen u Bogu, da gotovo ništa ne možemo o njemu kazati: „Virgo fidelis“. To je Djevica

vjerna, „ona, koja je čuvala sve stvari u svom srcu“. Ona se smatrala tako malenom, bila je

tako sabrana pred licem Božjim u tajnosti Hrama, da se svidjela Presvetom Trojstvu. Odsada

će je nazivati blaženom svi naraštaji, jer je Bog pogledao na neznatnu svoju službenicu…

„Priklanjajući se ovom tako lijepom stvorenju, koje tako potpuno nije znalo za tu

svoju ljepotu, Otac je htio, da ona bude u vremenu Majka Onoga, kome je On sam Otac u

vječnosti. Tada je sišao Duh Ljubavi, koji vodi sve Božje djelovanje, Djevica je rekla svoj

fiat: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi“ (Lk 1,38) i tako se izvršilo

najveće otajstvo. Kad je Riječ sišla u Mariju, Ona je zauvijek postala plijen Božji.

„Čini mi se, da je život Djevice za onih mjeseci između Navještenja i Božića uzor za

duše nutarnjeg života, onih bića, što ih je Bog odabrao, da žive u nutrini, duboko u ponoru bez

dna. S kojim li je mirom, s kojom li sabranošću Marija činila i proživljavala sve stvari. Kako

li su najobičnije stvari postale po njoj božanske, jer Djevica je u svemu ostala u klanjanju pred

darom Božjim. To ju nije sprečavalo, da se izvana žrtvuje, kad se radilo o djelima ljubavi.

Evanđelje nam veli, da je „Marija otišla žurno u judejske planine, da dođe do svoje rođakinje

Elizabete“ (Lk 1,39). Zbog neizrecive vizije, koju je promatrala, nikada se neće umanjiti

vanjska njena ljubav, jer iako kontemplacija ide prema pohvali i prema vječnosti njenog

Gospodina, ona posjeduje jedinstvo i neće ga izgubiti“217.

3. Janua Coeli

Ovakva uzvišena misao ne može provreti slučajno. Ona pretpostavlja dug život

intimnosti s Marijom. To potvrđuju i dokumenti.

Još dok je bila dijete, prve su njene pjesme govorile o Djevici „čuvarici njene čistoće“.

Djevojački njen Dnevnik bio je pun misli na Mariju. Kad je postala redovnica, Djevica se opet

pokazuje u najmanjim pojedinostima njena života. Ona često potpisuje svoja pisma: sestra

217 „Nebo na zemlji“, 12. razmatranje.

90

Marija Elizabeta od Presvetog Trojstva. Glasovitu svoju molitvu napisala je na blagdan

Prikazanja, na taj „toliko ljubljeni blagdan“, gdje je nalazila najredovitiji pokret svog srca:

prikazanje Djevice Presvetom Trojstvu, ne više u Jeruzalemu, nego u hramu njene duše.

„O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam… Umiri moju dušu. Učini je svojim nebom,

dragim svojim boravištem i mjestom svog počinka. Ne dopusti, da Te ondje ikada ostavim

sama, nego daj, da sva budem tamo, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana

Tvome stvaralačkom Djelovanju“.

Kad je došlo veče kratkog ovog života, sestra se Elizabeta dvostrukom nježnošću

obratila Bezgrešnoj, Djevici svog redovničkog oblačenja: „Ona, Bezgrešna, dala mi je

karmelsko odijelo, i molim je, da me obuče u onu haljinu od finog platna, kojim se ukrašuje

zaručnica, kada polazi na svadbenu večeru Janjeta“218.

Kad je jedne noći u bolesničkoj sobi pogled sestre Elizabete počivao na slici Žalosne

Gospe, ona začuje u nutrini prigovor, kakav Bog znade upravljati duši svojih svetaca. Sjetila

se tada jedne Gospe Lurdske, uz koju je kao djevojka bila primila mnogo milosti. Zamolila je

stoga majku, da joj donese taj kip, da bi Ona, koja je bdjela nad njenim ulaskom, „čuvala i

njen izlazak“. I nazvala ju je sada „Janua Coeli“, „Vrata Nebeska“. Ovaj je kip više nije

ostavljao. Sestra Elizabeta, već sva iscrpljena, vukla se u mali oratorij, iz kojega se vidjelo na

kor, noseći s poteškoćom među svojim mršavim prstima ovaj kip nešto veći od trideset

centimetara. Ako bi netko vidio kip „Janua Coeli“, „Laudem Gloriae“ nije bila daleko.

Jednog je dana sestra Elizabeta postavila u ćeliju svoje priorice tvrđavu s visećim

mostom iz kartona. Uza zatvorena vrata stajala je iz kartona izrezana Lurdska Djevica. Bila je

to „Janua Coeli“. Na jednom uglu zupčaste kule lepršala je zastavica s ovim natpisom:

„Tvrđava boli i svete sabranosti, stan sestre Laudem Gloriae, dok ne stigne u Kuću Očevu“.

Janua Coeli postala je za nju: vrata, koja vode k Presvetom Trojstvu219.

U posljednjim satima njene agonije mnogo su je tješili sjećajući je na nazočnost toliko

ljubljene Djevice. „Sveta će Djevica biti ovdje, ona će vam pružiti ruku“. - Jest, istina je:

„Janua Coeli“ će uvesti „Laudem Gloriae“.

Još dva dana pred njenu smrt čuli su je kako šapuće: „Za dva ću dana biti u krilu svoje

Trojice“. „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi“ (Ps 121,1). „Djevica, to svijetlo biće,

posve čista čistoćom Božjom, ona će me uzeti za ruku, da me uvede u nebo, u to tako

blještavo nebo“.

Posljednje svoje duhovne vježbe na zemlji htjela je staviti pod zaštitu Djevice „Janua

Coeli“ i na večer 15. kolovoza ušla je u njih kao „u nebeski novicijat, da se pripravi, da primi

haljinu slave“220. Već prvo ovo veče duhovnih vježbi sestra se Elizabeta obraća Djevici i moli

je, da joj ostvari najveću želju njenog srca: da se uskladi s Raspetim iz ljubavi i da postane, po

218 Pismo kanoniku A., koncem srpnja 1906. 219 Janua Coeli je zaziv iz litanija Presvete Djevice, a znači: Vrata nebeska. 220 Pismo jednoj sestri u Karmelu, 15. kolovoza 1906.

91

njegovu uzoru, savršena pohvala slave Presvetog Trojstva. „Nitko nije vidio Oca“ (Iv 6,46),

veli nam sveti Ivan, „osim Sina i onih, kojima je Sin htio objaviti“ (Mt 11,27). Čini mi se, da

se također može reći: „Nitko nije prodro u dubinu Kristova otajstva osim Djevice“. Ivan i

Magdalena doprli su daleko u ovo otajstvo. Sveti Pavao često govori o „razumijevanju“

otajstva, što ga je bio primio, a ipak, kako li svi ovi sveci ostaju u sjeni, kad pogledamo sjaj

Djevice… Ona je neizreciva. Nijedan jezik nije mogao objaviti, nijedno pero nije moglo

napisati „tajnu, koju je ona čuvala i o kojoj je razmišljala u svom srcu“.

„Ova će Majka milosti odgojiti moju dušu, kako bi malo njezino dijete bilo živa,

„dirljiva“ slika njenog prvorođenca, Sina Boga Vječnoga, Onoga, koji je bio savršena pohvala

slave svog Oca“221.

Posljednji dan svojih duhovnih vježbi sestra Elizabeta sastavila je na jedan zamah,

poput zanosa, što je provreo iz srca, krasnu molitvu Djevici. Naučna sigurnost i ovdje je bez

pogreške, a dubina misli zapanjuje. To je čas, kad je njena marijanska nauka bila najviše

razvijena. Ima u spisima svetaca nekih stranica, koje bi trebalo čitati klečeći:

„Nakon Isusa Krista, dakako u razmaku, koji postoji između neizmjernog i

ograničenog, ima jedno stvorenje, koje je također bilo velika pohvala slave Presvetog

Trojstva. Ona je potpuno odgovorila na božanski izbor, o kojemu govori Apostol. Ona je

uvijek bila čista, bezgrešna, neporočna u očima tri puta svetog Boga.

Njena je duša tako jednostavna, pokreti su joj tako duboki, da ih ne možemo

zamijetiti. Čini se, da ona proživljava na zemlji život božanskog Bića, Bića jednostavnog.

Stoga je ona prozirna, tako svijetla, da bi je čovjek mogao smatrati svjetlom. Ipak je ona samo

„ogledalo sunca pravde: speculum justitiae…“

„Djevica je čuvala ove stvari u svom srcu“ (Lk 2,51). Sva se njena povijest može

ukratko izraziti ovim riječima: ona je živjela u svom srcu i to tako duboko, da je pogled ne

može slijediti.

Kad čitam u Evanđelju, da je Marija „otišla žurno u judejske planine“ (Lk 1,39), da

izvrši službu ljubavi kod svoje rođakinje Elizabete, vidim je kako prolazi tako lijepa, tako

mirna, tako veličanstvena, tako sabrana u nutrini s Riječju Božjom. Njena je molitva uvijek

bila ista kao i Njegova: „Ecce“, Evo me. - A tko? Službenica Gospodnja, posljednja od

njegovih stvorova, Ona, njegova Majka.

Ona je bila tako istinita u svojoj poniznosti. Zato što je uvijek zaboravljala sebe, što

nije znala za sebe, što je bila oslobođena same sebe. Stoga je mogla pjevati: „Svemogući je

učinio u meni velike stvari, odsad će me svi naraštaji nazivati blaženom“.

Ova je Kraljica djevica također i Kraljica mučenika. No mač je nju probo u srcu, jer

kod nje se sve zbiva iznutra...

221 „Posljednje duhovne vježbe“, I.

92

Kako je divna, kad je promatramo za vrijeme dugog njenog mučeništva. Tako vedra,

sva okružena nekim veličanstvom, koje u isti mah odiše snagom i blagošću. Bila je takva zato,

jer je od same Riječi naučila, kako moraju trpjeti oni, koje je Otac odabrao za žrtve, oni, koje

je odlučio pridružiti velikom svom djelu otkupljenja, „oni, koje je upoznao i preodredio, da

budu slični njegovom Kristu“ (Rim 8,29), „Raspetom iz ljubavi“.

Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: „Ecce mater tua“ (Iv

19,27). On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto

na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo - Crkvu, sada je

opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pijev

njegove Duše, što ga nitko osim Nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.

Kad budem izrekla svoj „consummatum est“ (Iv 19,30), opet će me Ona, Janua Coeli,

uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: „Laetatus sum in his quae

dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus...“ (Ps 121,1)“.

93

Sedmo poglavlje:

SESTRA ELIZABETA OD PRESVETOG TROJSTVA

I SVEĆENIČKE DUŠE

„ Svećnik je drugi

Krist koji djeluje

na slavu Očevu.“

Duša kontemplativne redovnice ne daje se zatvoriti u tijesno obzorje zidova svog samostana.

Njen je duhovni život zahvaćen velikom strujom crkvenog mišljenja i pokreće se u samim

perspektivama otkupljenja. Suspasiteljska njena molitva zaštićuje u svakom času cijeli svijet.

Tako je činila Djevica u dvorani Posljednje Večere. Dok su prvi Apostoli odlazili na

djelovanje i na mučeništvo, Marija ih je tihom molitvom pratila u svim njihovim bojevima za

krista. I tko bi se usudio pomisliti, da svemogući zagovor Majke Božje nije bio za proširenje

Kristova kraljevstva djelotvorniji od herojskog djelovanja svetog Petra ili svetog Pavla?

Isusova će se Crkva tijekom stoljeća svoje borbene povijesti uvijek spominjati, da je proizašla

iz kontemplativne molitve dvorane posljednje Večere i njeno će djelovanje na duše zadržati

kao stalni temelj molitvu njenih svetaca.

Većina velikih redovničkih obitelji prihvatila je ovakvo shvaćanje i u najapostolskijim

Redovima neprestana molitva sestara obično potpomaže vanjsko djelovanje braće. Prije nego

što je sveti Dominik osnovao svoj Red, ustanovio je najprije zajednicu kontemplativnih

sestara propovjedničkog Reda Naše Gospe de Prouille. Njihova je zadaća bila, da svojim

životom molitve i žrtve pomažu djelovanju propovjednika.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva u Karmelu je u tom pogledu našla jednu od

tradicija, koje su Redu bile najdraže i neobično plodne za duhovno dobro Crkve. Tiho

žrtvovanje kćeri svete Terezije ima u prvom redu koristiti svećenicima.

Ona je za svećeništvo uvijek pokazivala pravo štovanje. Je li prikazala svoj život za

svećenike? Župnik njene župe, koji joj je dugo bio ispovjednikom, bio je o tome uvjeren 222.

Nijedan nam pozitivan podatak ne dopušta. da to ustvrdimo, ali brojni dokumenti potvrđuju,

da im je u svojim molitvama davala odabrano mjesto. Kad bi joj koji svećenik preporučio

svoje djelovanje, ona bi svoje obećanje, da će moliti, shvaćala vrlo ozbiljno:,,Gospodine

župniče,...od posljednjeg razgovora, ja sam posebno s vama sjedinjena i snažni pokret molitve

nosi moju dušu k vašoj duši, osobito za vrijeme svetog Oficija. Obećavam vam da ću vam

svaki dan dati velikih nakana kod Trećeg časa, kako bi Duh Ljubavi, koji zapečaćuje i

usavršuje jedno u Trojstvu, preobilno izlio samog sebe na vas, da vas ponese pod svjetlo vjere

222 ovo sam doznao od njega samoga

94

do onih vrhunaca, gdje duša živi samo od mira, ljubavi, sjedinjenja, već obasjana zrakama

božanskog sunca.“223

1. Svećenička prijateljstva

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva približuje se svakog svećeničkoj duši, pa i

svećeniku rođaku, samo s neizmjernim poštovanjem: čovjek nestaje pred Kristom.

U govornici nema nikada ni najmanje sjenke od ženske osjećajnosti. „Bila je duša i

ništa više!, rekao nam je mladi svećenik, koji je bio upoznao njenu obitelj i kome je ona

uputila najveći broj ovakvih pisama, u svemu dvanaestak. „ Već od početka razgovora

vrijedilo je načelo „Bog sam“, i nismo više silazili s ovog posve božanskog ozračja.“ Sestra

Elizabeta imala je o svećeništvu tkao uzvišen i tako čist pojam!

U dopisivanju s bogoslovom, kojega ona prati do svećeničkog ređenja i kojega će

pratiti kasnije u apostolatu, možemo slijediti i najneznatnije pokrete njene duše.

Prvi je sastanak bio posve nadnaravan. Ona o tome piše svojoj sestri:, ...Imala sam

posve božanski razgovor s vlč.g.Ch...Mislim, da su se stopile u jedno duša svećenikova i duša

Karmelićanke.“224

Započela se sada povjerljivost duša, koju će samo smrt prekinuti. ...Prije nego što

dođem u veliku korizmenu šutnju, htjela bih odgovoriti na drago vaše pismo, i moja dua

osjeća potrebu, da vam kaže, da je sjedinjena s vašom dušom, kako bi se dala uzeti, ponijeti,

preplaviti od Onoga, koji nas okružuje svojom ljubavlju i koji nas hoće usavršiti u Jedinstvu

sa Sobom. Mislila sam na vas čitajući kod Oca Vallee oe riječi o kontemplaciji:

,,Kontemplativna osoba je biće, koje živi pod ižarivanjem Kristova Lica. Ona ne ulazi u Božje

otajstvo po jasnoći, koju nam daje riječ Utjelovljene Riječi.“

,,Ne osjećate li one žive želje, da Ga slušate? Ova je potreba šutnje koji puta tako jaka,

da bi čovjek htio ne znati ništa više činiti, nego ostati poput Magdalene do učiteljevih nogu, u

žarkoj želji, da sv čuje, da prodre sve dalje u oo otajstvo ljubavi, što nam ga je došao objaviti.

Zar vam se ne ččini, da duša za vrijeme djelovanja, dok pred drugima izvršuje službu Marte,

može uvijek ostati zakopana poput Magdalene u svojoj kontemplaciji, držeći se ovog izvora?

Ovako ja shvaćam apostolak Karmelićanke, kao i svećenika. Tada će i on i ona moći ižarivati

Boga, davati Ga dušama, ako se budu držali ovih božanskih izvora. Čini mi se, da se treba

jako približiti Učitelju, sjediniti se s njegovom dušom. uskladiti se sa svim njegovim

pokretima, i onda otići poput Njega na djelo, u poslušnost prema volji Očevoj“225.

Isti ovaj nadnaravni način govora prožima sa ova pisma. Nema tu nijednog obrasca

obične pristojnosti: već od prve rečenice duše se smještaju u Bogu i odanle više ne silaze:

223 Pismo svećeniku J.,11.veljače 1902. 224 Pismo njenoj sestri, rujan 1902. 225 Svećeniku Ch., 24.veljače 1903.

95

,,Kako je ljubio svoje, koji su bli na svijetu, ljubio ih je do kraja (IV 3,). Velečasni gospodine,

čini mi se, da ništa bolje od Euharistije ne očituje ljubav Božjeg srca. To je sjedinjenje,

usavršenje, On u nama i mi u Njemu. Nije li to nebo na zemlji? Nebo u vjeri, dok ne dođe

toliko žuđeno gledanje licem u lice.Nasitit ćemo se, kad se pojavi njegova slava, kad Ga

budemo vidjeli u Njegovu svjetlu (Ps 16,15). Zar vam se ne čini da to odmara dušu, kad

pomisli na ovaj susret, na ovaj sastanak s Onim, kojega jedino ljubi? Tada sve nestaje i čini se

duši, da već ulazi u otajstvo Božje...Cijelo je ovo otajstvo toliko „naše“, kako mi to velite u

svom pismu.

„Molite se, da u punini proživljavam svoj zaručnički miraz, da budem sva raspoloživa,

sva budna u vjeri, kako bi me Učitelj mogao ponijeti svuda, kuda Mu se bude svidjelo. Htjela

bih neprestano boraviti u Onoga, koji pozna cijelo otajstvo, kako bih sve čula od Njega.

,,Govor Riječi je ulijevanje Dara“. Zar ne govori tako našoj uši u šutnji? Čini mi se da je ta

draga šutnja blaženstvo. Od uzašašća do Duhova bile smo u duhovnim vježbama u dvorani

Večere očekujući silazak Duha Svetog. Bilo je to tako lijepo Kroz cijelu ovu osminu izložen

je Presveti Sakramenat u oratoriju. Božanski su to časovi, što ih proživljavamo u tom maom

kutiću neba, gdje pod skromnom Hostijom imamo uglavnom gledanje. Jest, to je uistinu onaj

isti, koga blaženici promatraju u jasnoći i kome se mi klanjamo u vjeri. Neki mi je dan netko

napisao tako lijepu misao, pa vam je šaljem: ,,Vjera je gledanjem licem u lice u tami“. Zašto

to ne bi rijedilo i za nas, kad je Bog u nama i kad od nas traži samo to, da nas uzme, kao što je

uzeo svece. Ali oni su uvijek pažljivi. Kao što j rekao Otac Valle:,, ni šute, sabrani su i

nemaju drugog djelovanja, nego da postanu bića, koja primaju“.

,,Sjedinimo se, velečasni gospodine da učinimo blaćenim Onoga, koji nas je oviše

ljubio, kako veli sveti Pavao (Ef 2,4). Priredimo mu u svojoj duši posve smireni stan, kojemu

se uvijek pjeva pjesma ljubavi, zahvale. I zatim ta velika šutnja..., odjek one šutnje, koja je u

Bogu... Približimo se, kako ste mi to napisali, Djevici posve čistoj, posve svijetloj, da nas Ona

uvede u Onoga, u koga je Ona prodrla tako duboko. Neka vaš život bude stalno sjedinjenje,

posve jednostavno približavanje prema dragom Bogu. Molite za me Kraljicu Karmela. Ja sa

svoje strane mnogo molim za vas. Uvjeravam vas, da ostajem s vama u klanjanju i ljubavi“226.

Nema ni traga sladunjavosti u ovim recima. U njima se pokazuje čistoća, koja nema

ništa više zemaljsko.

Približava se đakonat bogoslova. U ime dijonskog Karmela sestra ga Elizabeta

uvjerava da ga u samostanu ne će zaboraviti: ,, Misericordias Domini in aeternum Cantabo

(Ps 88,3). Naša časna Majka nije večeras slobodna, pa mi je povjerila, da vam iz Karmela

pošaljem kratko pismo, koje će vam javiti, koliko je samostan s vama sjedinjen na ovaj veliki

dan. Što se mene tiče, ja se sabirem i povlačim do u dno svoje duše, onamo, gdje stanuje Sveti

Duh. Molim ovog Duha ljubavi, „ koji ispituje sve, pa i dubine Božje“ ( 1Kor 2,10), da se

preda vama u preobilju i da obasja vašu dušu, kako bi ona u velikom svijetlu primila

„pomazanje Svetoga“, o kojem govori učenik Ljubavi. Pjevam s vama himan zahvale i

226 Svećeniku Ch., 14. lipnja1903.

96

ostajem u šutnji, da se klanjam tajni, koja obuzima cijelo vaše biće. Cijelo se Trojstvo spušta

k vama i priklanja, da divno očituje „ lavu svoje milosti“227.

,,Sveti Pavao veli u svojoj poslanici Rimljanima, da „koje Bo unaprijed upozna, one i

predodredi, da budu jednaki slici njegova Sina“ (Rim 8, 29). Mislim, da se ovdje zbilja radi o

vama. Niste li vi onaj predodređeni, koga je Bog odabrao, da bude njegov svećenik? Mislim,

da se Otac priklanja vašoj duši po djelotvornoj svojoj lubavi, da je obrađuje svojom rukom,

delikatnim svojim dodirom, kako bi sličnost s idealom sve više rasla do onoga dana, kad vam

Crkva bude rekla: ,,Tu es sacerdos in aeternum“ (PS 109, 4). Tada će u vama tako reći sve biti

odraz Isusa Krista, Vrhovnog Svećenika, i moći ćete Ga neprekidno izražavati pred njegovim

Ocem i pred dušama. Koje li veličine! ,,Nada sve uzvišena“ sila Božja slijeva se u vaše biće,

da ga preobrazi i učini božanski. Koju li sabranost, koju li pažnju i ljubav prema Bogu

zahtijeva uzvišeno ovo djelo.“228

Napokon je došao i čas svećeničko ređenja. Duša j sestre Elizabete nemoćna, da izrazi

svoje osjećaje pred tajnom, koja se uskoro ima izvršiti. Stoga nalazi utočište samo u žarčoj

molitvi: ,, Zamolila sam od naše časne Majke dopuštenje, da vam pišem i javim. da je moja

duša sva bila s vašom ovih posljednjih dana pred vašim ređenjem. No evo sada, kada vam se

približavam uoči velike tajne, koja vam se sprema. ja znam samo šutjeti... i klanjati se

prekomjernoj ljubavi našega Boga. Možete s Djevicom pjevati svoj Magniicat i klicati u Bogu

som Spasitelju, jer Svemogući čini u vama velike stvari i njegovo je milosrđe vječno.

Pohranite zatim sve to u svom srcu, poput Marije. Približite svoje srce posve blizu njenom

srcu, jer svećenička ova Djevica također je“Majka božanske milosti“ i u svojoj vas ljubavi

ona želi pripraviti da postanete ,, onaj posve po srcu Božjem vjerni svećenik“, o kome govori

Sveto Pismo ( 1 Kralj 2,35). Poput onog svećenika „bez oca, ez majke, bez rodoslovlja, bez

početka u vremenu, bez svršetka života“ (Hebr 7,3), koji je slika Sina Božjega, a govori o

njemu sveti Pavao u svojoj poslanici Hebrejima, i vi po svetom pomazanju postajete ono biće,

koje više ne pripada zemlji, onaj posrednik između Boga i duša, koji treba a divno očituje

„slavu njegove milosti“, sudjelujući u nada sve uzvišenoj veličini njegove sile. Dolazeći na

ovaj svijet Isus, vječni Svećenik, rekao je Ocu:,, Evo me, da izvršujem tvoju volju“ (Hebr

10,9). Mislim, da to mora biti također vaš molitva u svečanom ovom času vašeg ulaska u

svećeništvo, i drago mi je moliti zajedno s vama. Kad se u petak na svetom Žrtveniku u vašim

posvećenim rukama bude prvi put utjelovio u skromnoj hostiji Isus, Svetac Božji, nemojte

zaboraviti one, koju je On odveo u Karmel, a ondje bude pohvala njegove slave. Zamolite ga,

da je zakopa u dubinu svog otajstva i da j sažeže ognjem svoje ljubavi. Prikažite je zatim Ocu

zajedno s Božjim jaganjcem. Zbogom, velečasni gospodine! Kad biste znali, kako se molim

za vas. „Neka milost našega Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajednica Duha Svetog

bude s vama“.229

227 Pismo vlč. Ch., travanj 1905. prigodom njegova đakonata. 228 Pismo vlč. Ch.proljeće 1905., prije svećeničkog njegovog ređenja 229 Vlč. Ch.,27.lipnja 1905.

97

2. Svećenik mistik

Sestri Elizabeti bio je svećenik drag osobito na Žrtveniku, u času, kad se u njegovim

rukama Utjelovljena Riječ žrtvuje za Crkvu. Osjećaj za Krista, koji joj se utisnuo u dušu po

njenom krštenj, davao joj je svijest, da svećenik osobito u tom času izvršuje u svijetu svoju

službu posrednika. Ona nije poput svete Katarine Sijenske išla ljubiti stope svećenika, koji joj

je u Pričesti bio dao Krista, ali s dirljivom upornošću nikad nije propuštala zamoliti poznate

svećenike, da je se sjete kod žrtvenika i da urone njenu dušu „u krv Jaganjca“ (Otkr 7,14),230.

,,Ja znam, da svaki dan molite za mene kod svete Mise. Stavite u kalež, kako bi se moja duša

sva kupala u toj krvi moga Krista. Žeđam za tom krvi, da budem sva čista,. sva prozirna, kako

bi se Trojstvo moglo odražavati u meni kao u kakvom kristalu“231.

Prigodom najmanjih blagdana ili godišnjica, ona neumorno moli za veliku ovu milost.

,,Sutra je blagdan svete Magdalene. Za nju je Istina rekla:,,Ona je mnogo ljubila“ (Lk 7, 47)

To je također blagdan za moju dušu, jer slavim godišnjicu svoga krštenja. Kako ste vi

svećenik Ljubavi, dolazim, da vas po dopuštenju naše časne Majke zamolim, da budete tako

dobri, pa me sutra posvetite toj Ljubavi. Okrstite me u krvi Jaganjčevoj., da budem

djevičanska od svega, što nije On, kako bih Ga mogla ljubiti sve većim žarom, do blaženog

sjedinjenja, za koje nas je predodredio Bog vječnim i nepromjenljivom svojom voljom. Hvala,

velečasni, ostajem sabrana pod vašim blagoslovom.“232

Isto j to zamolila i prigodom posebnih svojih duhovnih vježbi, „ Polazim večeras na

veliko putovanje. Kroz deset ću dana biti u potpunoj samoći. Imat ću više sati dopunskog

razmatranja i prolazi ću samostanom samo sa spuštenom koprenom. Moj će život još više biti

život pustinjaka u pustinji. Prije nego što se zakopam u svoju Tebaidu, osjećam pravu

potrebu, da zamolim pomoć vaših dobrih molitava, a osobito veliku jednu nakanu kod svete

misne Žrtve. Kad budete posvećivali hostiju, Isus. jedini Sveti, će se utjeloviti. Hoćete li me

posvetiti zajedno Njim kao hostiju pohvale njegove slave, kako bi sve moje težnje, svi moji

čini, svi moji pokreti bili poklon njegovoj svetosti?

,,Budite sveti, jer sam ja svet“ (Lev 11, 44). U sabranosti razmatram o ovim riječima:

one su moje svijetlo.Pod njegovim ću zrakama stupati za vrijeme svog božanskog putovanja.

Sveti Pavao tumači te riječi ovako:,, Bog nas je odabrao prije postanka svijeta da budemo

neokaljani i sveti pred njim u ljubavi“ ( Ef 1,4). Tu je dakle tajna djevičanske one čistoće:

ostati u ljubavi, to jest u Bogu:,,Bog je ljubav“ ( Iv 4,16).

,,Molite mnogo za mene kroz ovih deset dana. Ja s time posvema računam. Reći ću

štoviše, da mi se to čini vrlo jednostavnim. Dragi je Bog ujedinio naše duše zato, da se

međusobno pomažemo. Nije li o on rekao:,, Kad brat pomaže bratu, on je jak kao utvrđeni

grad“? (Prov 18,19). Ovu vam dakle službu povjeravam. Hoćete li, velečasni, izmoliti za

mene ovu molitvu, koja se iz velikog srca svetog Pavla uzdignula prema Bogu za drage

njegove Efežane:,, Neka vas Otac prema bogatstvu svoj slave učvrsti u snazi po svom Duhu,

230 Pismo kanoniku A., kolovoz 1902. 231 Pismo kanoniku A., kolovoz 1902. 232 Svećeniku Ch.,21.srpnja 1905.

98

tako da Isusu Krist stanuje u vašim srcima po vjeri, i da budete ukorijenjeni i utemeljeni u

ljubavi. Da mognete shvatiti visinu i dubinu ove tajne, upoznati ljubav Kristovu, koja

nadvisuje svaku drugu spoznaju, kako biste se napunili prema punini Božjoj“ (Ef 3,14.19).

Posvećujemo Krista u svojim srcima., kako bismo ostvarili ono, pto je Davit pjevao pod

dodirom Duha Svetog: „Nad njim će se sjajno razviti moje posvećenje“ (Ps 131, 18),233

Kad je sestra Elizabeta u posljednjem razdoblju svog života naša u Svetom Pismu

novo svoje ime, ona se opet obraća svećeniku:

,,Pomozite mi, velečasni gospodine, meni je to tako potrebno. Što svijetlo postaje jače,

to više osjećam svoju nemoć. Budući da ste veliku svećenik, hoćete li me 8.prosinca posvetiti

moći njegove ljubavi, da uistinu budem „Laudem Gloriae“. Pročitala sam to kod svetog Pavla

i shvatila, da je to moj poziv već ovdje u progonstvu, dok ne dođe vječni Sanctus“234

3. Sudionica u svećenikovu apostolatu

Kod misne tajne dvostruki čin svećenika lijepo pokazuje svrhu svećeništva, sav

smisao njegova posredništva rema nebu i prema zemlji., Kod Pretvorbe svećenik podiže

Hostiju prema Presvetom Trojstvu, zatim se okreće prema vjernicima,. pa im u času Pričesti

dijeli Kruh Života: on prikazuje Krista Presvetom Trojstvu, i on daje Krista svijetu. To je

dvostruka svrha svećenika ovdje na zemlji.

Čovjek bi trebao imati Kristovu dušu, da ispuni ovu zadaću. Zato cijela Crkva mora

pomoći svećeniku, da tu dušu stekne, a osobito to moraju činiti kontemplativne duše. Zato se

u šutnji žrtvuju toliki životi: najčišći, najrazapetiji život u samostanima.

Sestra je Elizabeta u velikoj mjeri osjećala duhovne potrebe svećenika, ovu potrebu,

da se molimo za svetost svećenika.

Ne smijemo, razumije se, zahtijevati od jedne Karmelićanke čitavu teologiju

svećeništva. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva ne analizira u pojedinostima sve

svećeničke kreposti: pobožnost, čistoću odreknuće bogatstva, znanje, poslušnost, revnost za

spas duša i za slavu Božju. Nije to njena zadaća. niti se to slaže s njenim duhovnim

temperamentom. Po običnoj svojoj metodi ona zahvaća kreposti na vrelu, gdje one izviru, a to

je sjedinjenje s Bogom. Ona po redovitom psihološkom procesu, povezivanjem prenosi u

svećenikovu dušu vlastiti svoj ideal unutarnjeg života, i nalazi, uostalom, za izražavanje

svećenikovog ideala jedan obrazac, koji je ivan po svojoj jezgrovitosti: svećenik je „drugi

Krist, koji radi na slavu Očevu“. Njoj bi se bila svidjela tako lijepa izreka Pija XI.u krasnoj

njegovoj poslanici o većeništvu: ,,Neka svećenik živi poput drugog Krista“,-„ Vivat ut alter

Christus“235

233Svećeniku Ch., 8.listopada 1905. 234 Svećeniku Ch.,prosinac 1905. 235 Ad catholici sacerdoti, 20 prosinca 1935.

99

Po posebnoj svojoj milosti, s tankoćutnom obzirnošću i bez ikakvog vlastitog isticanja,

tako da ništa ni najmanje ne odaje ikakvu pouku, nego puštajući jednostavno, da se duša

Karmelićanke prelijeva u dušu svećenikovu, sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva zna

podsjećati na tajnu svakog apostolata: sam svećenik bez unutarnjeg života čini,- možda uz

veliku buku,- malo dobra, ako ne čini zlo, nepopravljivo zlo.

Ona je dobro poznavala tekst svoga duhovnog oca, svetog Ivana od Križa u „duhovnoj

Pjesmi“:,, Najmanji čin čiste ljubavi više vrijedi u Božjim očima, i više koristi Crkvi i samoj

duši negoli sva druga djela zajedno“236. Najmanja je, dakle, iskra čiste ljubavi od najveće

važnosti za Crkvu.

Biti apostol znači davati svijetu Isusa Krista. No davati ga možemo samo u onoj mjeri,

u kojoj ga sami posjedujemo. Uoči svoje smrti, u posljednje svom govoru svojim učenicima,

sam nas je Učitelj naučio prave zakone apostolata:

,,Ja sam čokot, a vi ste loze. Tkogod ostane u Meni i ja u njemu, donijet e mnogo roda.

Ako se loza odijeli od čokota, ne može donositi roda. Tako i vi. Bez Mene ne možete ništa

učiniti. No ako ostanete u meni ( i u onoj mjeri, koliko ostanete sa Mnom sjedinjeni), donosit

ćete rod, obilat rod“. ,,Što god ushtjednete, dobit ćete po molitvi, U tom je slava mog Oca, da

donesete što veći rod. Kao što m je ljubio moj Otac, tako ja i Ja ljubio vas. Ostanite u mojoj

ljubavi“ ( Iv 15,.9). Ovaj je Isusov govor nakon posljednje Večere povelja kršćanskog

apostolata.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva, tako zauzeta za nutarnji život, nije mogla da po

primjeru svog Učitelja ne naglasi , koliko je potrebno, da svećenik bude sjedinjen s našim

Gospodinom, ako ga želi davati dušama. Po zamisli sestre Elizabete apostol je prije svega

biće, koje se moli i u tišini žrtvuje, poput raspetoga, koji nije spasio svijet nekim sjajnim

djelom ili lijepom govorima, nego svojim trpljenjem, i svojom smrću. Njen karmelski

apostolat, sjedinjen s djelovanjem svećenika, želi ostati na liniji ovog otkupiteljskog

žrtvovanja i nasljedovati ovu smrt. Ona nastoji da „ u svom tijelu nadopuni ono, što nedostaje

Isusovu trpljenju za njegovo tijelo, a to je Crkva“ (Kol 1,24) i želi tako ispuniti one

tajanstvene nedostatke u Kristovoj Muci, što ih je Bog ostavio, da bismo i mi mogli

pridonijeti svoju kapljivu krvi.

,, Molimo Ga, da nas učini istinitima u našoj ljubavi, to jest da učini iz nas bića žrtve.

Jer, čini mi se, žrtva nije ništa drugo nego ljubav pretvorena u djelo. ,,Ljubio me je i predao se

za mene“.Draga mi je ova misao:,, Život svećenika - i karmelićanke- je Došašće, koje

pripravlja Utjelovljenje u dušama.“ David pjeva u jednom Psalmu:,,Oganj će ići pred

Gospodinom“ (Ps 96,3). Zar oganj nije ljubav? Nije li naša dužnost, da pripravimo putove

Gospodinove svojim sjedinjenjem s Onim, kojega Apostol naziva „ognjem, koji spaljuje“

(Heb 12,29)? U odiru s njim naša će duša postati kao plamen ljubavi i on će se raširiti po svim

236 „Duhovna pjesma“ 29strofa

100

udovima Kristova tijela, a to je Crkva. tada ćemo utješiti srce svog Učitelja i pokazujući nas

Ocu on će moći kazati:,, U njima sam već proslavljen“ (Iv 17,10)237

Njena je apostolska duša prodrla u duboko značenje dogme o općinstvu svetih, koja

pridružuje svakog člana duhovnom dobru cijele Crkve. Kako je bila svjesna te isitne, ona se u

prosuđivanju svoje osobne uloge kao kontemplativke u cjelini mističnog tijela znala uzdizati

bez krive poniznosti do vrlo uzvišenog onog svijetla jedinstva, koje na putu prema Presvetom

Trojstvu povezuje sve članove vojujuće i slavne Crkve sa „čitavim Kristom“. Velik njena

kontemplativna duša bila je daleko od sitničavosti i malih osjećajnosti, pa se zato s lakoćom

kretala po najširim horizontima božanskog plana.

,,Zar vam se ne čini, da za duše ne postoji udaljenost, niti odijeljenost. Tu se uistinu

ostvaruje Kristova molitva:,,Oče neka budu savršeni u Jednome“ (Iv 17,23). Čini mi se, da su

duše na zemlji i proslavljene u svjetlu gledanja tako blizu jedne drugima, jer sve sudjeluju i

istome Bogu, u istom Ocu, koji se jednima daje vjeri i otajstvu a druge zasićuje u božanskoj

svojoj svjetlosti. No to je isti Bog i mi Ga nosimo u sebi. On po danu i po noći bdije nad nama

sa svom svojom ljubavi, da iz nas učini pobožanstvenjena bića koja će Ga svuda ižarivati.

Kako li silno može djelovati na duše apostol. koji uvijek ostaje na izvoru ove žive vode. On je

tada može razlijevati oko se, a da se ipak njegova duša nikada ne isprani, budući da je spojena

s Neizmjernim. Mnogo se molim za vas, da Bog osvoji sve moći vaše duše. da po Njemu

sudjelujete u cijelom otajstvu, da sve u vama bude božansko i obilježeno njegovim pečatom.

kako biste mogli biti drugi Krist, koji djeluje na slavu Očevu. A vi se, zar ne, molite za mene.

Želim raditi na slavu Božju i ato moram biti posve puna Njega. Tada žu imati svaku moć:

jedan pogled, jedna želja postaju neodoljiva molitva, koji može sve postići, jer prikazujemo

tako reći Boga Bogu. Neka naše dvije duše budu samo jedna Njemu. Dok Ga vi budete nosili

dušama, ja ću poput Magdalene u šutnji i klanjanju ostati uz Učitelja, moleći Ga, da učini

vašu riječ plodnom u dušama. Apostol i Karmelićanka, to je jedno te isto. Budimo posve

njegovi. Dajmo se prožeti božanskom njegovom nagom. Neka bude živo našeg života, duša

naše duše i ostanimo danju i noću svjesni pod njegovim božanskim djelovanjem“.238

U ovoj nauci Karmelićanke pridružene apostolatu svećenika u Crkvi, sve je

uravnoteženo.Dok svećenik nosi Krista dušama po riječi, sakramentima i ostalim različitim

oblicima svoje službe, Karmelićanka u šutnji poput Magdalene, ostaje uz noge Kristove. Ili

još bolje: ostaje poput Djevice Suspasiteljice kraj Križa,usklađujući se u sojoj nutrini sa svim

pokretima duše Raspetoga i umirući s Njim za iste otkupiteljske ciljeve.

4. Svećenik i duhovno vodstvo

Svećenik uistinu zauzima prvenstveno mjesto u kršćanskom životu. Kako je svećenik

pridružen Bogu u upravljanju dušama, on je, prema riječima svetog Pavla, postavljen „za

suradnika Božjega“ (1Kor 3,9). Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva piše:,, Vi koji ste

237 Svećeniku B., 1902. 238 Svećeniku B., 22.lipnja, bez oznake godine

101

djelitelj Božjih darova, i Svemogući, koji svojom neizmjernošću zahvaća svemir, kao da treba

vas, kako bi se mogao davati dušama“239.

Ne mislimo dosta na to.

Svijet prima Krista iz ruku svećenikovih. Po njemu se dijete u času krštenja rađa na

život Kristov. Ono u tom životu raste, u njemu jača po svećeniku svoje Potvrde, svakog se

jutra hrani Bogom po ruci svećenikovoj, iže se od svojih pogrešaka i ustaje na božanski život

opet po svećeniku. Kada dođe čas, da svom ljudskom životu dade stalni oblik, svećenik mu se

približuje da stavi Krista u ovaj novi dom. Napokon, u večer života, kad se sve završava,

posljednji se blagoslov spušta na starca, koji umire:,,Možeš doći kršćanska dušo, Kristu svoga

krštenja“. Svećenik mu otvara rajska vrata. Tako je dakle svećenik neprestano nazočan, od

kolijevke o groba.

Ovaj utjecaj svećenika, koji prati čovjeka za cijeloga njegova života, ne ograničuje se

samo na pojedince. On se proteže i na narode. Samo je svećenik dobio zadaću, da „naučava

sve narode do kraja svijeta“ (Mt 28,19). po propovijedanju i znanju on pripravlja duše. da

postanu poučljive za „slatki Kristom jaram“ (Mt 11,30). ,Ako promatramo istine, što ih

svećenik naučava, veli Papa Pijo XI., u svojoj enciklici „Ad catholici sacerdoti“, ako hoćemo

odvagnuti nutarnju njihovu snagu, lako ćemo shvatiti, koliko j utjecaj svećenika blagotvoran

za moralno uzdignuće i mi među narodima. On - i često samo on - podsjeća velike i male,

kako je strahovito kratak ovaj život, kako su prolazna dobra ovog svijeta, koje su prave

duhovne i vječne vrednote, kako je istinit sud Božji, neprevarljiva svetost ovog božanskog

pogleda, koji ispituje sva srca, da plati svakom po njegovim djelima. Uistinu, svećenik je onaj

posrednik između Boga i ljudi, da izmoli za njih dobra. koja dolaze od Boga, i da upravi

prema Njemu molitvu, koja ublažuje srdžbu Gospodnju“.

A što da kažemo o djelovanju svećenika u najduhovnijim dušama Crkve? Njima je

naročito potrebno mudro vodstvo svećenika, da ne bi zalutali na „uskoj stazi“, opkoljenoj

provalijama, koja vodi k božanskom sjedinjenju. Sveti Ivan od Križa ostavio je nekoliko

strogih stranica i vrlo ozbiljnih opomena nesposobnim duhovnim vođama, koji nemaju

dovoljno znanja i kreposti. Dobar je duhovni vođa tako rijedak i tako dragocjen! „Treba ga

izabrati između tisuća“, savjetovao je Franjo Saleški. Sveta je Terezija dosta pretrpjela u tom

pogledu, pa se stoga uvijek sa zahvalnošću sjećala učenih i pobožnih onih svećenika, po

kojima joj je Bog posao prijeko potrebni oslonac u teškim časovima njene duše i samostana,

što ih je osnovala. Zbog dobročinstava što ih je u tim okolnostima primila od velikih

bogoslova Reda svetog Dominika, ona se nazivala „Dominikankom po srcu“.

Ovaj smisao za dobru nauku i razborito duhovno vodstvo ostao je u Karmelu

tradicionalnim. I u ovoj stvari, kao i u mnogim drugim stvarima, sestra se Elizabeta pokazala

pravom kćerkom svete Terezije.

239 Svećeniku B., bez datuma

102

Kao dijete i djevojka, ona se redovito ispovijedala kod svog župnika, koji joj je bio

duhovni vođa. Činio joj se štoviše „odviše dobrim“, pa je neko vrijeme pomišljala da kod

kojeg Oca Isusovca zamoli čvršće duhovno vodstvo.

,,Dnevnik“.- 6.veljače 1899.

,,U petak, subotu i nedjelju održat će se u našoj župi svečanosti vječnoga klanjanja.

Bivši moj ispovjednik će propovijedati za vječnoga klanjanja. Bi ću sretna, da se mogu s njim

sastati, da mu mogu govoriti o svom zvanju. Koliko li sam već puta požalila za njegovim

čvrstim i strogim vodstvom. G. župnik je izvrstan, štoviše, odviše dobar. Nedostaje mu

strogost, pa me pušta, da idem odviše sporo. Neki sam dan govorila mami, da ću ga napustiti i

obratiti se Ocu Chasnay, propovjedniku duhovnih vježbi, koga bih tako voljela imati za

duhovnog vođu. No mama nije bila s tim zadovoljna odsada ne ću više o tome govoriti.

Petak, 10.veljače- Danas sam se ispovjedila i uistinu sam zadovoljna. Govorila sam o

duhovnim vježbama svom duhovnom vođi. Iznijela sam mu svoje odluke i sve milosti, kojima

me Bog obasuo za ovo nekoliko dana. On mi savjetuje, da se kod svake ispovijedi optužim,

koliko sam pogriješila protiv tvorenih odluka. Veli da ću tako jako uznapredovati.

U Dijonu je rado polazila duhovne konferencije i duhovne vježbe Otaca Isusovaca i

prigodice ih pitala za savjet za dobro svoje duše, i njihove je upute vjerno ostvarivala.

Divila se nauci Oca Vallee i jako ga je cijenila.,,On je tako dubok tako jasan“240.

Utjecaj odličnog ovog redovnika pokazuje se u nekim najbitnijim crtama duhovne njene

fizionomije: šutjeti i vjerovati u ljubav; živjeti u dubini svoje duše u društvu s Onim, koji je

ondje nazočan i koji nas svakog časa želi očistiti i spasiti. Još tri mjeseca prije svoje smrti

sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva zamolila je Oca, da je savjetuje. Zamolila ga je da joj

pismeno dade praktični program, kako će postati slična Raspetome. To je bila glavna misao

posljednjih njenih dana.

,,...Zbilja mislim, da ću do godine slaviti vaš imendan sa svetim Dominikom u baštini

Svetih u svjetlosti. Ove se godine još sabirem u nebu svoje duše, da vam ondje priredim posve

intimnu svečanost, i osjećam potrebu da vam to kažem. Potrebno mi je također, moj Oče, da

zamolim Vašu molitvu, da budem sva vjerna, sva buna i da se mogu uspinjati na svoju

Kalvariju kao zaručnica Raspetoga. ,One, koje Bog upozna u svom predznanju, one i

predodredi, da budu jednaki slici njegova božanskog Sina“. Tako mi je draga ova misao

svetog Pavla: ona omara moju dušu. Mislim na to, kako me je „u svojoj prevelikoj ljubavi“

upoznao, pozvao, opravdao, i očekujući da me proslavi, ja hoću biti neprestana pohvala

njegove slave. Oče moj, zamolite ga to za malo svoje dijete. Sjećate li je još? Danas je tome

pet godina, ja sam pokucala na vrata Karmela i vi ste bili ondje, da blagoslovite prve moje

korake u svetoj samoći Sada kucam na vrata vječnosti i molim vas, da se opet priklonite mojoj

duši i da je blagoslovite na pragu „Očeve kuće“. kad budem boravila u velikom žarištu

240 Gđi A., 29.rujna 1902

103

ljubavi, u krilu „Trojice“, prema kojima ste „orijentirali“ moju dušu, ja ne ću zaboraviti, što

ste vi sve bili za mene, i tada bih htjela i ja nešto dati svom Ocu, od koga sam toliko primila.

,,Bih li se usudila izraziti vam jednu želju? Tako bih bila sretna, kad bih primila od

vas nekoliko redaka, kojima mi biste javili, kako moram ostvariti božanski plan: ,,biti

usklađena sa slikom Raspetoga.“

,,Zbogom, velečasni moj Oče, molim vas, da me blagoslovite u ime „Trojice“, i da me

posvetite njima kao malu hostiju pohvale.

Sestra Elizabeta nije trčala od jednog duhovnog vođe do drugoga, poput tolikih duša.

Ona se jednostavno i poučljivo zadovoljavala s ispovjednicima koje joj je Providnost poslala

u njezin Karmel. Međutim se koji puta bez oklijevanja poslužila izvanrednom pomoći. Tako

je, na primjer, njena izgubljena duša uoči polaganja Zavjeta mogla ponovno naći potpuni mir

samo po autoritativnoj riječi pažljivog i razboritog jednog redovnika, koji je došao u samostan

upravo radi nje.

Cijeli je život sačuvala zahvalnu i djetinju ljubav prema dobrom kanoniku, prijatelju

njene obitelji, kome se prvom bila povjerila.

,,Ako sveto Pravilo Karmela i nalaže šutnju mome peru, moja se duša i moje srce,

uvjeravam vas, ipak ne odriču želje, da pođu do vas. Oni često prelaze preko klauzure. Misli,

da mi Učitelj to prašta jer ja to putujem s Njim. u Njemu. Molite za malu svoju Karmelićanku,

da ova godina bude bolje ispunjena vjernošću i ljubavlju. Toliko bih htjela utješiti svog

Učitelja držeći se neprestano ujedinjena s Njim. Povjerit ću vam nešto posve intimno: moja

želja, da budem „pohvala Njegove slave“. Našla sam to ko svetog Pavla i moj mi je Zaručnik

dao razumjeti, da je to moj poziv već ovdje u progonstvu, dok ne odem pjevati vječni

„Sanctus“ u Gradu Svetih, ali to zahtijeva veliku vjernost, jer umrijeti svemu, što nije On,

kako bismo treperili samo pod Njegovim dodirom. A bijedna Elizabeta znade počiniti po neku

glupost svom Učitelju. No on prašta poput nježna Oca, Njegov je božanski pogled pročišćava.

Poput svetog Pavla, ona nastoji „zaboraviti ono, što je straga, da se vine prema onom, što je

naprijed“ (Fil 3,13)

,,Kako li osjećamo potrebu posvetiti se, zaboraviti seb, da budemo posvema u službi

interesa Crkve. Siromašna Francuska! Rado je pokrivam krvlju pravednika, onoga, „koji jest,

koji uvijek živi, da posreduje“ (Hebr 7,25) i da moli milosrđe. Kako je uzvišeno poslanje

Karmelićanke. Ona mora biti posrednica s Isusom Kristom, mora Mu biti kao neko

dodijeljeno čovječanstvo, da On u njemu može ovjekovječiti svoj život zadovoljštine, žrtve,

pohvale i klanjanja. Molite Ga, da budem na visini svog poziva i da ne zloupotrijebim milosti,

koje mi je tako obilno daje. Kad biste znali, koliko me to koji puta zna strašiti. Tada se bacam

u Onoga koga sveti Ivan nazivlje „Vjernim, Istinitim“, i zaklinjem Ga, da On sam bude moja

vjernost...U nedjelju po Bogojavljenju je treća obljetnica moje svadbe s Jaganjcem. Kad

104

budete kod Svete Žrtve posvetili hostiju, u kojoj se Isus utjelovljuje, hoćete li također i malo

svoje dijete posvetiti Ljubavi Svemogućega, da ju On preobrazi u Pohvalu slave?“241

Kako je dakle bila vjerna volji Učiteljevoj i mudrosti crkve, Karmelićanka je molila

svećenika, da joj pomogne u različitim razdobljima njenog duhovnog života i da je dovede do

božanskog sjedinjenja. U tom je cijeli smisao svećeništva: po riječi, po molitvi, po

sakramentima, osobito po Misi, „oblikovati Krista“ u svijetu duša i „po Njemu, s Njim, u

Njemu“ usavršiti ih u jedinstvu“ s Bogom.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva nije ni slutila u kakvo je božansko ozračje sa

sobom odvodila svećeničke duše, koje su imale sreću, da s njom saobraćaju., i kako su oni svi

sačuvali o njoj uspomenu vrlo visoke svetosti. Tako se to često događa u svećeničkoj službi.

Po divnom uzvraćanju božanske Mudrosti svećenik koji se bavi dušama., posvećuje se po tim

dušama. Oni, koji imadu iskustva, to znadu: ako Bod postavlja svećenika uz duše, da ih vodi i

spasi, u planu Providnosti ima i duša, koje su postavljene uz svećenika da mu objave put

najviše savršenosti ili da ga na nj podsjete. Magister Banez, glasoviti profesor na sveučilištu u

Salamanki i vjerni pomoćnik svete Terezije, primio je iz razgovora sa svetom osnivateljicom

neka od najviših prosvjetljenja, koja su od njega činila tako velikog kontemplativnog

bogoslova. A sveti je Ivan od Križa svojoj „Duhovnoj Pjesmi“ dodao uzvišenu jednu strofu o

božanskoj Ljepoti, nakon što mu se povjerila duša jedne Karmelićanke u Beasu. Tko bi

mogao kazati, koliki su nadnaravni pothvati i kolika apostolska djela bila nadahnuta na isti

način tijekom crkvene povijesti?

Koliko li je svećeničkih duša našlo u spisima sestre Elizabete konačni onaj pogled

prema vrhuncima koji sve stvari čini novima! Ponizna Karmelićanka iz Dijona na ovaj način

zahvalnosti donekle uzvraća svećenstvu ono, što je od njega primila. S neba sestra Elizabeta o

Presvetog Trojstva više nego ikada nastavlja svoju službu Karmelićanke pridružene

apostolatu svećenika kako bi što prije došao „dan Kristov“ (Fil 1,10), kad „će Bo biti sve u

svima“ (1 Kor 15,28), na „pohvalu svoje slave (Ef 1,12).

241 Kanoniku A., siječanj 1906.

105

Osmo poglavlje:

DAROVI DUHA SVETOG

„Svi njeni čini dolaze od duše,

a u isto vrijeme dolaze od Boga.“

1. Uloga darova Duha Svetog

Proučavanje darova Duha Svetog bavi se najuzvišenijim djelovanjem duhovnog života

i dodiruje najuzvišenije točke mistične bogoslovije. Ovo djelovanje na bogoliki način podaje

dušama „način života Presvetog Trojstva.“ Ono je najviši trijumf milosti, a pokazuje se u

svom sjaju istom u lijepo veče života Svetih, kad je njihov ja tako reći nestao i Bog kao da je

sebi pridržao sve inicijative njihova djelovanja. Duša je stalno uvedena u intimnosti božanskih

Osoba, te sudjeluje u trojstvenom životu. Prema riječima svetog Ivana ona živi „u društvu“

(IV1,3) s Ocem, Sinom i Duhom Svetim „u jedinstvu“ (Iv17,21). To je potpuni razvoj krsne

milosti.

U početku nije tome tako. Kršćanin se vlada „kod Boga“ donekle kao dijete posvojče

koje još nije preuzelo sve običaje nove svoje obitelji. Krštenik posjeduje samo nesavršeno

ovaj bitni bogoliki život i ne zna još, kako bi mogao živjeti „na Božji način“ Božanske Osobe

moraju dakle doći i naučiti ga, kako se u trojstvenoj obitelji živi poput samoga Boga i osobito

„na način Riječi“, jer usklađenost sa Sinom označuje vrhovnu točku našeg predodređenja u

Kristu.

Vlastiti predmet djelovanja ovih darova Duha Svetog upravo je ovaj prijelaz od

ljudskog načina kršćanskih kreposti na božanski način. Kako krštenik napreduje u božanskom

životu i kako se u njemu razvija njegova krsna milost, tako to ljudsko biće,-koje je prema

riječima svetog Petra uistinu postalo „sudionikom božanske naravi“ (2 Petr 1,4), kako ona

postoji u jedinstvu Trojstva,-mora postati sve više svjesno svoga božanskog posinaštva, koje

ga čini „tuđim“ svemu onome, što nije Bog. Kršćanin je drugi Krist. Njegov je dubinski život

sakriven s jedinim Sinom u krilu Očevu, da se ondje „usavrši u jedinstvu“ iste Ljubavi.

Predodređeni primaju po milosti sudjelovanja božansku narav, koju Otac predaje Riječi, a njih

dvojica Duhu Svetome. Od najveće je važnosti, da se prožmemo temeljnom ovom istinom.

Definicija milosti putem stroge dosljednosti sadrži u sebi sve nadnaravno značenje djelovanja

kreposti i darova Duha Svetog, jer oni iz nje proizlaze kao vlastitost iz bitnosti. Kako da

shvatimo, da nas vjera čini „sudionicima Riječi“, ako nismo shvatili, da je duša u

najintimnijoj svojoj bitnosti po milosti posvojenja postala slična Presvetom Trojstvu? Jedino

ovakvo shvaćanje milosti, i tradicionalnije i dublje, tumači, kako pod posebnim djelovanjem

Božanskih Osoba možemo već na zemlji živjeti „s dušom vječnosti“, „poput Oca, Sina i Duha

Svetog“, barem koliko to dopuštaju nejasnoće vjere i poteškoće zemaljskog života te

nesavladive zapreke potpunom i neprekidnom djelovanju ljubavi. Riječ „sudjelovanje“

uključuje i definira sve stupnjeve, što ih bogoliki život može imati u dušama, od prvih koraka

novokrštenika do najbožanskijih čina „rijetkih savršenih osoba na zemlji“, stalno učvršćenih

106

na vrhuncima preobražajnog sjedinjenja, a to je redoviti uvod u nebeski život. Jer kako je

milost po najbitnijem svom zakonu usmjerena prema bogolikom načinu života u slavi, ona

preodređena sve više i više upućuje prema savršenom onom životu na sliku Božju. A tom je

životu Blaženo Trojstvo za svakoga krštenika bez izuzetka i počelo i uzorak. „Budite savršeni

poput Oca“, rekao je Isus (Mt 5,48), a to znači: živite poput kakve božanske Osobe. Sav se

napredak u duhovnom životu baš i sastoji u tome, da se sve više i više lišavamo ovog ljudskog

načina kreposti, kako bismo se po nasljedovanju približili najintimnijem, najbožanskijem

djelovanju Trojstvenog života. Ne gledati više stvari na ljudski način, pa niti u svjetlu vjere,

nego samo u svjetlu Riječi i „poput Nje“, ljubiti božanski, tako da ne možemo težiti ni za

kakvim stvorenim ili nestvorenim dobrom osim u prvome redu radi Boga, samo za njegovu

slavu, donekle onako, kako se Božanske Osobe ljube između sebe i ljube svemir u istom

pokretu Ljubavi.

Podsjetiti na ova načela najuzvišenije mistične bogoslovije znači izložiti zadaću

darova Duha Svetoga. Njihov je vlastiti učinak, da upućuju dušu prema preobražajnom

sjedinjenju ili da ih u njemu zadrže, zaodjevene u život Presvetog Trojstva.

Duh najprije djeluje polagano, postepeno i s prekidima. Zatim, ako je duša vjerna, sve

češće i brže, tako da to djelovanje konačno postaje kao neko stalno stanje. To je onda

pretežno vladanje darova Duha Svetog, koji slavi pobjedu u dušama svetaca. U ovom pogledu

ostaje Isus Krist najsavršeniji uzor. On je u svakom svom činu djelovao po svojoj volji pod

utjecajem Duha. Nakon Njega Djevica vjerna sačinjava idealni, našoj slabosti najpristupačniji

uzorak, jer Krist je Bog i time će nas uvijek nadvisivati do Neizmjernosti.

Mistični ovaj život, redoviti razvitak krsne milosti, postaje neposredna priprava za

bogoliki život blaženika. Bogoslovija se štoviše usuđuje ovako ga definirati: „već započeti

život vječni“. Duša zaodjenuta božanskim životom, već se drži, kako je to rekla sestra

Elizabeta: „nepomično i mirno, kao da već boravi u vječnosti.“, u „društvu“ s Ocem, s

Njegovom Riječi i s Njihovom Ljubavi. U bogolikom svjetlu, što joj je udijeljeno. duša vidi

Boga i sve stvari „na način Riječi“, poput Boga, u jedinstvenom onom Svjetlu, u kojemu Otac

promatra Sina i svog Duha, u kojemu se stvorenje ukazuje svakoj Osobi Presvetog Trojstva.

Ona ljubi božanske Osobe i svog bližnjega kao što Bog ljubi Samoga Sebe i cijeli

svemir u istom Duhu Ljubavi. Tako duša po ovom bogolikom djelovanju bogoslovskih

kreposti, a pod utjecajem darova, postaje, prema smionom izrazu sv. Tome „sudionica Riječi i

Ljubavi“, „particeps Verbi, particeps Amoris“ 242. Ona se posred događaja života uistinu vlada

„na način Boga“243. Poput Isusa Krista, svog uzorka, kojeg je uvijek u najmanjim njegovim

činima vodio dah Duha. Ovaj „bogoliki način“ ostaje vlastiti učinak darova Duha Svetog. Za

dušu je to život s Bogom u preobražajnom sjedinjenju, „ona sačinjava s Njim samo jedan

duh“ (1 Kor 6,17), nema drugog Svjetla, ni druge Ljubavi. Dakako po sudjelovanju, sa svim

razlikovanjima što ih u sebi uključuje naša neuništiva individualnost pred licem

Nestvorenoga. Duh straha i znanja drži je svjesnom njenog ništavila i u tom duša počiva,

242 Sveti Toma I, q.38, a.1. 243 Sveti Toma 3 Sent.d.XXXIV q.1, a.3 „Ut iam non humanitus, sed quasi Deus factus participatione operetur“.

107

pouzdavajući se u svemoguću i spasiteljsku pomoć, koja joj u sigurnosti čuva vječnu njenu

baštinu.

I stožerne kreposti ulaze u ovaj razvoj božanskog preobražaja, ukoliko možemo u

Bogu otkriti njihov idealni prauzorak. U Bogu je Razboritost ona općenita i zaštitnička

Providnost, koja upravlja najmanjim događajima svijeta „snažno i blago“ (Mud 8,1). U Bogu

nema Umjerenosti, jer u Božanstvu nema životinjskih strasti, nego blaženo usredotočenje u

jedinstvu i tajanstveno međusobno pronicanje božanski Osoba, koje počivaju jedna u drugoj:

Otac u Sinu, Obojica zajedno u jedinoj svojoj Ljubavi i uživaju zajednički u vlastitom svom

blaženstvu. Jakost je u Bogu nepromjenljivi onaj mir, koji drži Blaženo Trojstvo u

nepromjenljivom miru iznad našeg ljudskog nemira. Konačno Pravednost se u Bogu sastoji u

dragovoljnom, ali vjernom obdržavanju zakona, što ih je slobodno postavio po svojoj Ljubavi,

na vlastitu svoju slavu i za istinsko dobro preodređenih.

Kad je duša ušla u ovaj božanski način djelovanja, ona više ili manje sudjeluje u ovom

bogolikom životu, koji je čini tako dragom božanskim Osobama. „Presveto Trojstvo tako rado

nalazi u stvorovima vlastitu Svoju sliku“244. Učitelj je to znao,pa je zato rekao: „Budite

savršeni poput nebeskog Oca“ (Mt 5, 48). Sve ove kreposti „na bogoliki način“, utiskuju u

dušu slično sa samim životom Božjim. Po milosti i njenim svojstvima duša uistinu ulazi u

sudjelovanje Nestvorene Naravi i božanskih svojstava.

Njena razboritost prezire sve nestalnosti i ispraznosti ovog svijeta i utječe se u

kontemplaciju jedino božanskih stvari. Njena umjerenost ostavlja po strani sve osjetne radosti,

koliko joj to njeno tijelo dopušta, štoviše, ne poznaje ih više. To je onaj „Nescivi“245 duše,

koja je našla svog Boga i posjedovanje Boga drži je u žarkoj i blaženoj zaboravi svega

ostaloga. Njena snaga ima neku sličnost s božanskom Nepromjenljivošću. Ništa je više ne

može rastresti ili uznemiriti, još manje je odvratiti od Boga. Za nju borba više ne postoji: u

njenom životu Bog trijumfira. Sve su njene moći usmjerene prema Bogu, kako je to i pravo,

da Mu služe i da Mu se klanjaju. Ona u svim stvarima daje Bogu čast i slavu, živeći s Njim u

jedinstvu isto Duha. Kada duša dopre do tih vrhunaca, onda konačno ulazi u krug trojstvenog

života i čini se, kao da živi poput Boga „u vječnoj sadašnjosti“246.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva marljivo je čitala „Duhovnu Pjesmu“ i „Živi

Plamen“, stoga opisuje samo ova viša stanja. No to ne dolazi otuda, što ona ne bi poznavala ili

bi prezirala tegobnu stazu „Uspona na Karmel“. Naprotiv, u opisu najuzvišenijih mističnih

stanja kod nje je uključen neumoljivi ascetizam: duša, koja nije svemu umrla, koja „ide za

kakvom nepotrebnom mišlju, za bilo kakvom željom“ 247, zaprečuje sebi time put na vrhunce.

Do preobražajnog sjedinjenja dospijevaju samo „duše, koje su odlučile, da uistinu sudjeluju u

Muci svog Učitelja i u sličnosti njegove smrti“248: prava je pohvala slave razapeta poput Sina.

Treba međutim priznati, da težnje njenog duha ostaje prije svega mistična. Nalazimo kod nje

244 Pismo kanoniku A. , kolovoz 1902. 245 Cf. „Posljednje duhovne vježbe“, II. 246 „Posljednje duhovne vježbe“, X. 247 „Posljednje duhovne vježbe“ , II. 248 „Posljednje duhovne vježbe“ , V.

108

cijelu jednu nauku, vrlo osobno izraženu, o preobražajnom sjedinjenju. Najsavršenije je

izražavaju njeni spisi iz razdoblja, kad je vlastiti njen život bio podvrgnut ovom bogolikom

načinu djelovanja darova Duha Svetog, a to su posljednja njena pisma i dvoje njene duhovne

vježbe. Ovaj originalni, potpuno osebujni značaj duhovne nauke s.Elizabete, ne smije nas

čuditi. Duh je po svojoj biti raznoličan i u preobražajnom sjedinjenju ima mnogo stanova.

Mogli bismo reći: ima neizmjerna raznolikost, jer tako Bog bolje očituje svoju slavu. Različite

njihove opise nalazimo kod crkvenih Otaca i Naučitelja, koji su pisali o mističnim pitanjima

prema svom temperamntu, svojim sklonostima, svom odgoju i svojoj sredini. Sveti Ivan od

Križa i sveta Terezija ostavili su nam o njima svoje analize i u njima unatoč temeljnog sklada

opažamo i znatnih razlika. Prema bitno didaktičkom obliku svoga genija i služeći se mišlju

Plotina, najvećeg mističnog genija starine, sveti je Toma Akvinski uspio sakupiti u

zanimljivom jednom članku cijelu jednu kratku, ali vrlo duboku studiju o sličnosti s

božanskim načinom života, do kojega mogu doći samo „neki rijetki savršeni ljudi na

zemlji“249. Ovdje otkrivamo u skraćenom obliku kao u maloj nekoj mističnoj zbirki

najuzvišeniju točku njegova morala, osobnu njegovu nauku o preobražajnom sjedinjenju.

I ovdje, osobito ovdje, bilo bi djetinjasto tražiti od sestre Elizabete sistematsku nauku

o postojanju, potrebi, naravi i svojstvima darova Svetoga Duha u svjetlu preobražajnog

sjedinjenja. Zadaća Karmelićanke nije u tome, da naučno izlaže duhovne staze, nego da njima

stupa u šutnji života, koji je posve „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). Zadaća je

bogoslova, da ustanovi naučnu vrijednost ovog svjedočanstva i da u njemu otkrije konkretno

ostvarenje načela mistične znanosti.

Tako se kod s. Elizabete na karmelskom tlu pokazuje živo utjelovljenje klasične nauke

o darovima Duha Svetoga.

Krivo se i odviše često misli, da Duh Sveti pokreće duše samo za herojske čine i da je

takvo njegovo djelovanje spojeno s izvanrednim milostima. To su čiste karizme, koje Bog

koji puta daje svojim službenicima na korist Crkve, no nadasve je važno, da ih razlikujemo od

djelovanja darova. Po sebi s darovi mogu od tih milosti odijeliti. Majka Božja, koja ostaje

idealni, potpuno savršeni uzorak vjerne duše, Duhu Svetom uvijek poučljive, nije nikada

imala zanose i vjerojatno za svog zemaljskog života nije učinila ni jednog čuda. Ona je među

ženama Nazareta prolazila nezapažena, a ipak je najmanji čin, najmanji pogled Majke Božje

imao veću suotkupiteljsku vrijednost nego li sve muke mučenika zajedno i dapače više nego li

sve zasluge vojujuće Crkve do konca svijeta. Djelovanje posvetne milosti pripada jednom

neizmjerno višem, bitno trojstvenom redu. Što je načelo djelovanja bogolikije, to je samo

djelovanje zaslužnije. I najmanja djela Kristova imala su neizmjernu zaslužnu, molbenu i

zadovoljstvenu vrijednost, jer su proizlazila iz Osobe Boga. Isus je mogao otkupiti milijarde

svemira uz smiješak i kao u igri.

Ova je točka nauke od najveće važnosti. Utješno je ustanoviti, da ga i sami sveci

naglašavaju. I s.Elizabeta izjavljuje poput sv.Terezije od Djeteta Isusa, da se najviša svetost

ne sastoji u objavama i čudesima, niti u izvanrednom kakvom životu nego u čistoj vjeri, u

249 Sv. Toma III.,q.61, a.5.

109

ljubavi božanskoj i djelotvornoj, koliko je to samo moguće, a koja se očituje u vjernom

nepopustljivom izvršavanju svakodnevnih dužnosti. „ Sve je u nakani. Kako li možemo

posvetiti i najmanje stvari, preobraziti najobičnije čine života u božanske čine“250. Ne

sanjajmo o mučeništvu ni o zanosu: „Duša koja živi u sjedinjenju s Bogom, izvršuje samo

nadnaravne čine, i najobičnija djela ne samo da je od Njega ne odjeljuju, nego Mu je sve više

približuju“251.

O Djevici nam je ostavila jednu misao koja pokazuje u kojem je ona stupnju

posjedovala intuiciju ovih istina: „Ona je najobičnije stvari činila božanskima“252. A u držanju

Djevice od Utjelovljenja, šutljive i vjerne, koja se klanjala Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi,

sestra je Elizabeta znala otkriti uzor za duše nutarnjeg života, koje žele živjeti jednostavno i

biti uvijek poučljive na najmanje porive Duha. Ovo je prema njenom mišljenju prava svetost.

No „koje li sabranosti, koje li ljubezne pažnje prema Bogu zahtjeva uzvišeno ovo djelo. Sveti

Ivan od Križa veli, da se duša mora držati u šutnji i potpunoj samoći, kako bi Svevišnji mogao

ostvariti ono što joj želi. Tada je On nosi, da tako kažemo, poput majke, koja uzima na svoje

ruke svoje dijete. On tada preuzima sam intimno njeno vodstvo i kraljuje u njoj po obilju i

smirenosti onog mira, što ga u nju izljeva“253.

„Svi njeni čini dolaze od nje, a u isto vrijeme dolaze od Boga“254. Ona je u isti mah

pasivna pod božanskim djelovanjem i aktivna po svojoj slobodnoj volji. Bog ne uništava

osobnog njenog djelovanja, nego ga upravlja , uzdiže ga na svoj posve božanski način. To su

očito značajne crte mističnog života pod utjecajem darova. „Duša, koja prodire i ostaje u ovim

dubinama Božjim, o kojima pjeva Kralj-prorok, duša, koja prema tome sve čini u Njemu, po

Njemu i za Njega, s onom bistrinom pogleda, koja joj daje neku sličnost s jednostavnim

Bićem, ta se duša sve više ukorjenjuje u Onom, koga ljubi, po svakom svom činu, kako god

on bio običan. Sve se u njoj klanja triput svetom Bogu. Ona je takoreći neprestani jedan

„Sanctus“, neprekidna pohvala slave“255. To je savršeni život u neprestanoj poučljivosti

najmanjem dahu Duha.

Nameće se još jedna opaska općenite naravi. Posvetna milost dovodi u isti mah u dušu

cijeli nadnaravni organizam kreposti i darova. No slobodno se njihovo djelovanje ne pokazuje

kod svih na isti način. Neke se duše ističu u ovoj ili onoj kreposti. Ostale kreposti odlaze u

pozadinu, premda su nazočne i djeluju, kada to okolnosti zatraže. Tako se snaga divno

pokazuje očevidno kod mučenika, čistoća kod djevica, prosvijetljena vjera kod naučitelja,

čista ljubav prema Bogu u kontemplativnoj šutnji. Isto se tako neki darovi Duha Svetog

pokazuju jače u životu svetaca. Dar se savjeta više ističe kod ljudi na upravi, dar znanja, često

spojen s darom suza, kod apostola osvajača duša, koje duboko dira prizor moralne bijede kod

250 Pismo majci, 10. rujna 1906. 251 Pismo majci, 10. rujna 1906. 252 „Nebo na zemlji“, 12. razmatranje 253 Pismo svećeniku Ch., proljeće 1905. 254 „Nebo na zemlji“, 3. razmatranje 255 „Posljednje duhovne vježbe“, VIII.

110

njihove braće u Kristu. Dar Mudrosti blista se kod velikih kontemplativaca, koji se uzdižu

iznad stvorova i žive samo za Boga, u stalnom društvu s božanskim Osobama.

Ne smije nas dakle čuditi, što se u životu i duhovnoj nauci sestre Elizabete od

Presvetog Trojstva svih sedam darova Duha Svetoga ne pokazuju s jednakim razmjerima. Dar

straha kao da je zasjenjen. Također i dar savjeta. Dar se jakosti, naprotiv, sjajno pokazuje

posred trpljenja, koje je od posljednjih njenih dana napravilo strahovitu Kalvariju. U njoj se

osobito pokazuju veliki kontemplativni darovi Razuma i Mudrosti. Oni su instinktivno

uznosili pokret njene duše prema dubinama trojstvenog života.

Ova će nas analiza darova uha Svetog uvesti u najtajnije djelovanje ljubavi, što ga je

izvelo Presveto Trojstvo u ovoj od Boga tako ljubljenoj duši.

2. Duh straha

Smrtna ljaga nikada nije okaljala djevičanske njene duše. Prema tome nema u nje ni

traha onom strahu zbog krivice, što ga osjećaju ljudi u svijetu. Strah od pakla, što su ga

osjetile tolike druge duše, kao da je nije ni dodirnuo. Za nju je u grijehu samo jedna stvar bila

uvijek važna: neizmjerna uvreda nanesena Bogu ljubavi. To nju straši u sudbini grešnika i u

vlastitom njenom životu: djetinjski strah duše, koja se jedino boji boli zadane neizmjerno

dobrom Ocu, dostojnom svake vjernosti. „Oplakujem ove grijehe, koji su vam učinili tako

veliko zlo.“256

Radije umrijeti nego se okaljati: „Ako bih ikada imala smrtno uvrijediti Zaručnika,

koga ljubim iznad svega, onda me, smrti, pokosi prije nego što mi se dogodi velika ta

nesreća.“257 „Osjećam se pripravnom, da radije umrem, nego da Te svojevoljno uvrijedim

makar i lakim grijehom.“258

Pod utjecajem ovog Duha Straha duša počinje drhtati pred neizmjernim veličanstvom,

koje u njoj stanuje i koje bi je u jednom trenu moglo uništiti, kako bi ona to zaslužila, -kako

joj se čini,- zbog svojih pogrešaka. Dok duša ostaje u ovom osjećaju relihioznog straha,

gotovo svetog užasa, svaki čin uživanja u njoj samoj postaje joj nemoguć. Duša svim svojim

silama uklanja, što bi se u njoj moglo ne svidjeti njenom Bogu. Ovaj je Duh straha podržava u

poniznosti, a ova je čuvarica savršene ljubavi. Ovaj je osjećaj potreban svakom stvorenju pred

Veličanstvom Božjim. On prožima svakog časa još i blaženike na nebu, te postizava najviši

svoj izraz u Kristovoj duši pred strahovitom Silom njegova Oca, koji je neizmjerno strašan za

grešnike.

Kod sestre Elizabeze ne nalazimo doduše ovog oblika strahopoštovanja pred

strahovitim Veličanstvom Božjim, tako potresnog u dušama nekih Svetaca i u Mučeniku

Getsemanija, ali lakko možemo otkriti u njenom životu druge neke njegove značajne učinke.

256 Dnevnik, 14. ožujka 1899. 257 Dnevnik, 10. ožujka 1899. 258 Dnevnik, 11. ožujka 1899.

111

S duhom je straha povezano blaženstvo „siromašnih duhom“, prvo od svih blaženstava. U

posebnom je srodstvu s prvim od sedam darova , koji stavljaju dušu u stanje savršene

poučljivosti prema Duhu Svetom. „Blaženi siromašni duhom“(Mt 5,3), koji su se odijelili od

svega, oni, koji ne žele drugog bogatstva osim Presvetog Trojstva. A što se ostalog tiče:

„ništa“ Ništa među stvorovima. Ništa u sjedinjenju ni u osjetilima. Siromaštvo, siromaštvo,

siromaštvo. Nšta u razmu, osim svijetla Riječi, ništa u volji i u dubini duše osim nazočnosti

Presvetog Trojstva, koje jedino može nekoga učiniti blaženim. Pod utjecajem ovog Duha

Straha duša je oslobođena svake ljubavne misli, koja ne ide prema Bogu, pa bježi prema svom

ništavulu, ispražnjuje se od same sebe, straši se i najmanjega grijeha, najmanje privezanosti,

najmanje nesavršenosti, najmanjef oslonca u stvorovima. Onak jedino želi stupati „sama sa

Samim“, kako bi mogla ostvariti blaženo ovo oslobodilačko siromaštvo.

Ovo je pravi karmelski oblik, što ga je dar straha poprimio kod sestre Elizabete. Duh

je poticao, da se odijeli od svega, kako bi se utekla Bogu samome, iznad svakog ljuskog

motiva, ispražnjena od svega stvorenoga.

3. Duh jakosti

Dar Jakosti od najvećeg je značaja po duhovnu fizionomiju i mističnu nauku sestre

Elizabete od Presvetog Trojstva.

Prvi njen dječji strah brzo je nestao, kad je po kontemplaciji došla u dodir s Dušom

Raspetoga. U tome je tajna tako brze promjene u njenom stanovištu prema trpljenju. Već nam

njen djevojački „Dnevnik“ pokazuje, kako je nadvladala samu sebe djetinjastu onu

osjetljivost, zbog koje se bojala poći k zubaru. Njezin je ideal postao muževan. Sada ona

gleda boli u lice, ona je štoviše živo želi.

S devetnaest je godina napisala: „Želim živjeti i umrijeti razapeta.“259

Ovakve želje Bog uslišava. Dobro je učinila, što je za geslo svog redovničkog života

uzela ovu misao: poistovjetiti se sa svim pokretima Duše Raspetkoga.

Redovnički je život pravo mučeništvo. Duše svetaca u njemu nalaze obilnu žetvu

bolnih žrtava, koje po svojim zaslugama mogu biti isto takve, ako ne i veće, od zasluga

mučeništva. Ako ne propustimo nijedne prilike za mrtvenje naravi i ako se bez pridržaja

izručimo zahtjevima Ljubavi, Bog znade u tom životu otkriti za svaku dušu, u okviru njenog

poziva, put Kalavrije, koji će ju bez zaobilaženja dovesti do savršenog saobraženja s

Raspetim. Samo, ali potpuno vjernoizvršivanje jednog redovničkog pravila, odobrenog od

mudrosti Crkve, bilo bi dovoljno da povede duše do najviših vrhunaca svetosti. Zbog toga je

rekao Papa Ivan XXIII.: „Dajte mi jednog Brata Propovjednika, koji obdržava svoje Pravilo i

svoje Ustanove, i ja ću ga bez ikakvog drugog čuda proglasiti svetim.“ Isto bi se moglo kazati

za zakone Karmela i za svaki drugi oblik redovničkog života. Savršeno ispunjavanje

259 Dnevnik, 31. ožujka 1899.

112

neugledne dužnosti zahtijeva svakodnevno djelovanje dara jakosti. Svece ne čine izvanredne

stavri, nego božanski način, kako ih oni izvršuju. Ovaj „heroizam neznatnosti“, za koji sveta

Terezija od Djeteta Isusa ostaje možda najsjajniji primjer u Crkvi, ostvario se u novom

jednom obliku u Karmelićaniki iz Dijona. Kako su za nju izvanredna mrtvenja osla uvijek

zabranjena, ona ih je nadoknađivala herojskom vjernošću u najmanjim pravilima svog Reda,

znajući nalaziti u svom karmelskom pravilu „oblik svoje svetosti.“260 i tajnu da u samostanu

„daje za Crkvu svoju krv kap po kap, do iscrpljenja.“261

Jer dar jakosti, protivno nego što se to obično misli, nije toliko u tome, da hrabro

poduzimamo velika djela za Boga, koliko u tome, da strpljivo i sa smiješkom podnosimo

razapinjanja, što ih donosi život. Ova se duševna jakost sjajno pokazuje kod Svetaca u času

mučeništva, a u Isusovu životu u času njegove smrti na Križu. Ivana od Arsa jača je na svojoj

lomači, nego prigodom pobjedničkog ulaza u Orleans, na čelu svoje vojske.

Ova oba oblika dara jakosti nalazimo kod sestre Elizabete od Presvetog Trojstva, a

osobito ovaj drugi.

U početku njenog redovničkog života i u zanosu prvog žara, proždirala ju je

nevjerojatna glad i žeđa za svetošću: „Drago mi je, pto živim u ovo vrijeme progona. Kako

bismo trebali biti sveti… Zamolite Ga, da mi da tu svetost, za kojom žeđam… Htjela bih

ljubiti poput svetaca, poput mučenika.“262 Nisu to kod nje bile prazne riječi, kao kod nekih

duša, što ih susrećemo: one sanjaju o mučeništvu iz ljubavi, ajedva podnose najmanje povrede

zajedničkog života, svaki ubod igle. Sestra Elizabeta nije se gubila u obmanama varave

svetosti, nego je pomoći praktičnog onog realizma svetaca, u svjetlu svoga razapetog Boga,

bila toliko mudra, da je u najmanjim činima običnog života znala pronalaziti najbolji način,

kako će Bogu zasvjedočiti svoju ljubav. „Ne znam, hoću li imati sreću, da dadnem za svog

Zaručnika svjedočanstvo krvi, ali se barem tješim, da ću se istrošiti za Njega, ako budem

potpuno živjela svojim životom Karmelićanke.“ 263 „Ako bi me tko zapitao za tajnu sreće, ja

bih rekla: ne računati više sa sobom, neprestano se zanijekavati.“264 Za poseljednjih mjeseci

njena života vidjeli su je , kako ide ususret boli „dostojanstveno poput kraljice“265 Cijelo je

njeno biće išlo prema uništenju, bilo je unošteno,spaljeno. U mučeničkoj ovoj duši bio je to

pobjednički čas dara jakosti. Hrabra „pohvala slave“, sve više i više jednaka duši Raspetoga,

davala je dojam božanske jakosti s Kalvarije. Gledajući je, njena je Priorica instikrivno

pomišljala na sliku Raspetoga. Ona je sama savršeno shvačala značenje ovog završetkla svog

života u boli. Pisala je svojoj majci: „Ti se bojiš da nisam određena za trpljenje. Zaklinjem te,

nemoj se zbog toga žalostiti, ja se toga ne osjećam dostojnom. Pomisli samo: sudjelovati u

trpljenju moga Raspetoga Zaručnika i poći na svoju muku s Njim; da budem s Njim

otkupiteljica.“266 „Trpljenje me sve više privlači. Ova želja gotovo nadvisuje želju za nebom,

260 Pismo kanoniku A., 15.srpnja 1903. 261 Svojoj priorici 262 Pismo kanoniku A., 11.rujna 1901. 263 Pismo kanoniku A., srpanj 1903. 264 Pismo Fr. de S., 11. rujna 1906 265 Riječi jednog svjedoka 266 Pismo majci , 18.srpnja 1906.

113

premda je ova posljednja vrlo jaka. Nikada mi drafi Bog nije dao tako razumjeti, da je bol

najveći zalog ljubavi, što ga može dati stvoru. Vidiš, kod svakog novog trpljenja ja poljubim

križ svoga Učitelja i velim mu: hvala. Ja toga nisam dostojna. Ja mislim, da je trpljenje pratilo

njegov život i ja ne zaslužujem, da njegov Otac postupa sa mnom kao s Njim.“267 „Znak, po

kojemu poznajemo, da je Bog u nama i da nas je zaokupila njegoba ljubav jest u tome, da

primamo ono, što nas ranjava i što nas boli, ne samo strpljivo, nego sa zahvalnošću. Moramo

promatrati iz ljubavi raspetog Bog, da dođemo do takvog mišljenja, i ovo promatranje, ako je

iskreno, nepogrešivo dovodi do toga da zavolimo trpeljenje. Majčice draga, primi svaku

kušnju, svaku protivštinu, svaki nemili postupak u svijetlu, koje izvire iz križa. Tako se

sviđamo Bogu, tako napredujemo na putebima ljubavi. Oh, reci Mu hvala mjesto mene, ja

sam tako, tako sretna. Htjela bih, da mogu posijati malo od te sreće kod onih koje ljubim…

Pozivam te na sastanak u sjeni Križa, da naučiš znanost trpljenja.“268

Sestra Elizabeta bila je u „svojoj volji radosna pod rukom koja ju je razapinjala“, i

rado tražila utočište u pobožnosti prema Kraljici mučenika. Ona je uronjena u neizmjernu bol,

„široku kao more“ (usp. Lam 2,13), ali „stoji hrabro pod Križem“ (Stabat), u punini posve

božanske radosti-„plena gaudens“269, pri pomisli da je Presveto Trojstvo ublaženo žrtvom

Sina i gledajući kako se pred njenim očima izvršuje Otkupljenje. Jedno od posljednjih pisama

njenoj majci dopušta nam, da je zateknemo u herojskom stavu ovog dara jakosti:

„Ima jedno biće koje je Ljubav, i ono hoće da živimo u društvu s Njim. On je kraj

mene i čini mi društvo, pomaže mi , da trpim, uči me, da se uzdignem iznad boli, kako bih

otpočinula u Njemu.. Time sve postaje drukčije.270

Ovo očito nadilazi ljudski način i moće se samo protumačiti po Duhu Jakosti, koji je

davao snagu Kristu na Križu.

4. Duh pobožnosti

Isusov Duh poprima u nama različite oblike: On je Duh straha, jakosti, pobožnosti,

savjeta, znanja, razuma i mudrosti.

Po daru straha i blaženstvu siromašnih On potiče dušu na posvemašnje odreknuće i

šapće joj kao geslo: ništa271. Pouzdavati se samo u Boga koji nikada neće zatajiti. Kad se dupa

ne pouzdava u sebe, ona se utječe božanskoj Svemogućnosti. Tada je zahvaća Duh Jakosti i

ona zajedno s njim govori: „Gladujem i žeđam pravde, (Mt 5,6), svetosti.“ „Gospodine,

uzdam se u Tebe i ne ću se postidjeti.“ (Ps 30,2) Ona je pripravna podnijeti za svog Boga sva

mučeništva, pa bi stoga moglda uskliknuti s Terezijim od Djeteta Isusa: „Jedno mi

267 Pismo majci, 25. rujna 1906. 268 Pismo majci, 25. rujna 1906. 269 Enciklika „Ad diem illum“, 2.veljače 1904. 270 Pismo majci , 20. listopada 1906. 271 Nacrt svetog Ivana od Križa

114

mučeništvo nije dosta, htjela bih pretrpjeti sva mučeništva“272 Ili kao Elizabeta od Presvetog

Trojstva: „Htjela bih ljubiti poput svetaca, poput mučenika…ljubiti tako, da od toga

umrem.“273 Što da kažemo o čudesima što ih Isusov Duh moće učiniti bez buke u takvim

dušama? On ulazi u najintimnije dubine njihova bića čini da se one uzdižu prema Bogu

neizrecivim uzdisajima. Duša, posvojena kćerka Presvetog Trojstva, šapće posve sinovskom

nježnošću: „Abba, Pater, Oče“ (Rim 8,15). To je Duh Sina. Imajući jasnu svijest o tom

božanskom Očinstvu, sestra je Elizabeta rado razgovarala u svijetlu svoga dragog Pavla, o toj

milosti posinjenja, koja je oživljavala sve nbjezino štovanje prema Bogu. Nema tu odviše

ukočene metode, niti zamršenih obrazaca, koji bi mogli ukočiti polete djetinjeg njenog srca.

Ona trči k Bogu kao dijete k svom Ocu. Sve je pojednostavljeno: Presveto Trojstvo je za nju

„dragi“ stan, „očinska kuća“, iz koje ona ne želi nikada izaći, obiteljsko ozračje u kojemu se

njena krštenička duša osjeća posve „kod kuće“. Svi pokreti njene duše idu prema Bogu kao

prema nježno ljubljenom Ocu i uzvišena njena molitva Presbetom Trojstvu samo je izljev

djetinjeg njenog srca. Trebalo bi analizirati ovu molitvu u svijetlu dara pobožnosti, da u njoj

otkrijemo tajnu njenog molitvenog života. Kako li smo daleko od sebičnog onog cjenkanja,

koje opterećuje tolike živote molitve, u kojima se čini, da se Bogu približavamo samo zato da

u Njega isprosimo pomoć. Ovdje prvo mjesto dobiva razmatranje u šutnji i klanjanju,

usklađenje sa svim pokretima Kristove Duše, kontemplacija Trojstvenih „ponora“. Njena se

duša u toj molitvi bez napora uzdiže do božanskih Osoba, sa samim Duhom Sina: „O moj

Kriste, dođi u mene kao Klanjalac i kao Otkupitelj… A Ti, Oče, prikloni se svom malom

stvorenju, gledaj u njemu samo Ljubljenoga koji Ti je posve omilio.“274

Bez sumnje, njena se duša Karmelićanke i suspasiteljive bavi također i prosidbenom

molitvom za grešnike. No u njenom životu razmatranje, klanjalačka pohvala stoji na prvome

mjestu i to daleko ispred svega ostaloga. To je načišći Duh Isusa, Savršena Klanjaoca Očeva,

koji je u prvome redu zato došao na zemlju, da okupi oko sebe prave klanjaoce, koje „Otac

traži“ (Iv 4,23) i koje Presbeto Trojstvo očekuje.

Jer blastiti je značaj dara pobožnosti u tome da potiče pobožnu dušu, kako bi se u

svojim odnosima prema Bogu uzdignula iznad svakog sebičnog razloga, iznad svakog

stvorenog motiva: bilo to potrebe ili dobročinstva.

Dok ulivena krepost bogoštovlja daje Bogu štovanje koje mu dufujemo kao Vrhovnom

Gospodaru, Počelu i najvišoj Svrsi svih stvari, Stvoritelju čitavog naravnog i nadnaravnog

reda, dar pobožnosti nikako ne računa s dugom na temelju Božje darežljivosti, nego gleda

samo na Nestvorenu Izvrsnost Vječnoga i ne želi u svojoj pohvali imati druge mjere osim

slave, koju Bog nalzi u samome sebi: u svojoj Riječi i u neizmjernim svojim savršenstvima.

Djevica nam u svom Magnificatu dopušta da zamijetimo lijep jedan pokret njene duše, dirnute

ovim dahom Duha pobožnosti, kada uzdiže Boga ne samo zbog njegova „milosrđa bez broja

iz pokoljenja u pokoljenje“, pa nitio zbog uzvišene milosti njenog božasnkog materinstva,

zbog kojega će je nazivati „blaženom“ svi narodi, nego osobito zato što je On velik u samome

272 Povijest jedne duše. 273 Dnevnik i pismo kanoniku A., 11. rujna 1901. 274 Molitva Presvetom Trojstvu

115

sebi, a stvari, što ih je čudesno izveo u siromašnoj svojoj službenici, samo su znak „njegove

Svemogućnosti i svetosti njegova imena“, „et sanctum nomen eius.“ (Lk 1,49). Prema tome je

samo božanska uzvišenost razlog da veličamo Boga i da kličemo u Njemu. Izvanjska su

njezina djela tek vrlo neznatno njezino očitovanje.

Krepost bogoštovlja promatra Boga kao Stvoritelja i Providnost: „Dostojan si,

Gospodine Bože, primiti slavu i čast, jer Ti si stvorio sve stvari i po tvojoj volji one i dalje

postoje.“ (Otk 4,11) No ona također daje Bogu štovanje zahvale i pohvale jer je On autor

Otkupljenja i cijelog nadnaravnog reda: „Dostojan si, Gospodine, da primiš knjigu i da otvoriš

njene pečate , jer si bio žrtvovan i svojom si krvlju otkupio za Boga ljude od svakog plemena,

od svakog jezika, od svakog naroda i od svakog puka. Ti si ih učinio kraljevima i svećenicima

i oni će kraljevati na zemlji.“ (Otk 5, 9-10)

Dar se pobožnosti uzdiže iznad svih osvih motiva Božje dobrote prema nama i želi se

zaustaviti samo na promatranju Njega Samoga, nedokučive tajne neizmjernih savršenosti

božanskog bitka u Presvetom Trojstvu. Njegov pogled ne privlači samo Božje očinstvo nad

dušama po milosti. Duh pobožnosti poput Riječi prodire u najintimnije dubine Božanstva, do

najtajnijih bogatstava ove Nestvorene Naravi: vječno plodno očinstvo, Rađanje Riječi, koja

ima istu Bit s Ocem, Riječi koja je njegov otisak, njegova Slava i njegov Sjaj, Nadisanje

zajedničke Ljubavi, iste biti i jednako vječne , koja ih ujedinjuje oduvijek i zauvijek, sada i u

beskonačne vjekove; Narav jednaka, predana od Oca Sinu, od Oca i Sina Duhu Svetom, bez

vremenske prednosti, bez nejednakosti u savršenstvu, bez ovisnosti, ali s poretkom i

razlikovanjem Osoba u nedjeljivom Jedinstvu.

Motiv dara pobožnosti je samo Presveto Tojstvo. Duša se više ne zaustavlja na ocjeni

Božjih dobročinstava, nego bi željela slaviti Boga ukoliko je Bog samome sebi vlastita svoja

pohvala. Ona bi htjela doprijeti do božanske mjere i ta mjera utiskuje bogoliki način u cijelo

njeno štovanje molitve, zahvale i osobito klanjanja. Prema tako dubokoj izreki, vrlo dobro

poznatoj sestri Elizabeti, ta duša „se klanja Bogu zbog Njega Samoga“ i zato što je On Bog.

Crkva na zemlji stoji pod posebnim utjecajem dara pobožnosti, kada svaki dan pjeva u Gloriji

kod Mise: „Zahvaljujemo Ti, Gospodine, radi beskrajne tvoje slave.“, „Gratias agimus Tibi

propter magnam gloriam tuam.“ Ovo se štovanje proslave božanskog Veličanstva ne poziva ni

na kakvo dobročinstvo, nego jedino na veličinu Boga u njemu samome. Motiv je ovof pokreta

klanjalačke pobožnosti Božanstvo samo u svojoj Nestvorenoj Izvrsnosti, neizmjerno

uzvišenije od svih svojih darova. Sličan jedan osjećaj uznosio je dušu sestre Elizabete, kao

nekoć dušu njene Majke sv.Terezije, kad bi joj liturgija nedjeljom kod moljenja Prvog časa

stavljala na usnice Quicumque. Ta molitva niže pred kontemplativnim pogledom Crkve

božanske savršenosti sakrivene u trojstvenoj tajni: Jedinstvo u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu,

bez miješanja Osoba, bez dijeljenja bitka, samo jedno Božanstvo: Otac, Sin i Duh Sveti;

jednaka slava, jednako vječno veličanstvo, jednaka Moć, Neizmjernost, Vječnost.275

U posljednjim časovima svog života, kad je sestra Elizabeta bila sva zaokupljena

mišlju na vječnost, ona je rado čitala poglavlja Otkrivenja, koja su joj opisivala onaj

275 Quicumque, u Prvom času nedjelje Presvetog Trojstva

116

klanjalački život nebeske liturgije, gdje „duša živi iznad onoga što prolaz, i iznad same sebe, i

klanja se uvijek Bogu radi Njega samoga, prema riječima psalmiste: „Klanjajte se Gospodinu,

jer On je svet“. Klanjanje je uistinu nebeska riječ. Mislim da ga možemo ovako definirati:

zanos ljubavi. To je ljubav satrvena ljepotom, jakošću, neizmjernom veličinom ljubljenog

predmeta. „Duša zna da onaj kome se klanja posjeuje u sebi svaku sreću i svaku slavu, i

bacajući pred njim svoju krunu poput blaženika ona sebe prezire, ona sebe gubi iz pogleda i

nalazi svoje blaženstvo u Biću kome se klanja.“276

S vječnom liturgijom najvišim plodom dara pobožnosti, pobjednička Crkva, uznesena

s Kristom i u Kristu u pohvalu Riječi, ostvaruje najdražu želju klanjalačke duše sestre

Elizabete: neprestanu pohvalu slave pred Licem Presvetog Trojstva.

5. Dar savjeta u pravom je smislu riječi dar upravljanja

No, sestra Elizabeta nije bila ni priorica, niti je uopće imala kakvu službu koja

uključuje brigu za duše. Cijeli njen redovnički život je protekao između novicijata i

samostanske bolnice. A ipak je posjedovala u vrlo visokom stupnju ovaj Duh Božji. Jer dar

savjeta, iako se više pokazuje kod onih koji su na vlasti, ipak je potreban svim dušama, da

savršeno usmjere svoj život prema Božjim nakanama. Kod poglavara on uzima oblik

razboritog i nadnaravnog upravljanja koje se prije svega, pa i posred uređivanja materijalnih

stvari, brine za duhovno dobro redovničkih duša i za veću slavu Božju. Podložnicima on daje

pažljivu poučljivost , da se podvrgnu svakoj volji Gospodinovoj, kako se ona očituje preko

njegovih zakonitih predstavnika. Bog sam govori po njima i zavređuje da ga podložnici

poslušaju bez obzira na talente ili pogreške poglavara.

Dar savjeta pokazao se kod sestre Elizabete, prije svega u obliku spremne poučljivosti

prema njenom duhovnom vođi. Kao djevojka ona ga he pitala za savjet u svemu, što se ticalo

dobra njene duše i vjerno se držala njegovih odluka. Kao novakinja obraćala se u svakoj

prilici svojoj priorici koji puta i pretjerano često za sitnice sve u želji da bude posve na stazi

Božje volje. Jedan je svjedok rekao: „Bilo je dosta samo napomenuti: Naša časna Majka je

rekla i ona bi pošla do na kraj svijeta“. Duh savjeta ne vodi duše samo po osobnim i tajnim

nadahnućima, nego ih potiče da se dadu voditi, da se u miru drže svijetla onih osoba koje

imadu milost da odlučuju i zapovijedaju.

Kasnije je dar savjeta poprimio kod nje drugo, uzvišeniji oblik. Među osobama ,

skojima se dopisivala neke su duše od nje očekivale odlučnu riječ, koja ih je imala upraviti

prema sjedinjenju s Bogom. Čovjek se čudi kako se sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva

vješto prilagođavala prilikama najrazličitijih svojih poznanika: članovima svoje obitelji, djeci,

djevojkama, osobama u svijetu na najrazličitijim položajima, svećeničkim dušama. Nema

korespondencije u kojojbi se manje osjećala šablano. Ni najmanjeg traha nekom

cjepidlačarstvu osobe, koja želi dati moralnu pouku ili lekciju, nego široki duh razboritosti,

profinjena obzirnost, savršeni osjećaj za dane prilike. Ako treba, ona će čekati godinama, da

276 „Posljednje duhovne vježbe“ VIII

117

neprimjetno, obzirljivo uputi prigovor, koji će potresti jednu dušu: „Zbogom! Kad budem

ondje gore, hoćete li mi dopustiti da vam pomažem da vas štoviše i ukorim ako ne budete sve

davali Božasnkom Učitelju, i to baš zato što vas ljubim.“ „Neka vas sačuva potpuno za sebe,

potpuno vjernu. U Njemu ću uvijek biti vaša.“ 277 Najuzvišenija rasvjetljenja o „pohvali

slave“ ili o tajni Presvetog Trojstva stavljena su na dohvat svim dušama u svijetlim i smirenim

rečenicama i daju njenoj duhovnosti onaj izgled uravnoteženosti i doktrinalne točnosti, zbog

koje je mnoštvo duša odlučilo načiniti iz spisa s.Elizabete svoje najmilije štivo. Ova lakoća u

primjenjivanju i prilagođavanju ovisi izravno o daru savjeta. On naime potiče duše da najprije

upitajuza savjet vrhovne razloge Mudrosti Riječi, pa onda uoče najjednostabnija i najbrža

praktična sredstva da kroz mnogobrojne poteškoće života stignu do vrhunca božanskog

sjedinjenja.

To je karakeristični onaj oblik što ga je kod nje poprimio Duh Savjeta. Nije bila njena

zadaća da upravlja jednom zajednicom, nego da mnoštvo duša pobede prema dubinama

Trojstvenog života, stazom potpunog odreknuća i zaboravi samoga sebe, do „velike nutarnje

šutnje, koja dopušta Bogu , da se utisne u njih i da ih preobrazi u sebe.“278

6. Duh znanja

S darovima Znanja, Rauma i Mudrosti prodiremo u najdublju psihologiju svetačkih

duša. Djelovanje nam ovih viših darova omogućuje da uhvatimo njihovo natajnije stanovište

pred istinom da je stvorenje „ništa“, a Bog „Sve“. Otuda dolazi njihova prvenstvena važnost u

proučavanju jedne kontemplativne duše. Kod s.Elizabete oni daju ključ njenog duhovnog

života i mistične njene nauke.

Duh Znanja daje iskustvo o stvorovima u svijetlu ljubavi. On omogućuje da ih

prosuđujemo prema njihovim nenužnim i vremenitim svojstvima i da se štoviše po njima

uzdignemo do Boga.

Pod njegovim se poticajem u duši izvršuje dvostruki pokret: iskustveno se upoznaje

praznina stvora, njegovo ništavilo, ali gledajući stvorove također se otkriva trag Božji. Isti je

dar znanja izmamio svetom Dominiku suze na pomisao kakva sudbina čeka jadne grešnike,

dok je gledanjem prirode svetom Franji Asiškom nadahnuo glasovitu njegovu Pjesmu suncu.

Obadva se čuvstva pokazuju na poznatom mjestu „Duhovne Pjesme“ svetog Ivana od Križa,

gdje svetac opisuje pomoć i u isti mah muku mistične duše koju osjeća od stvorenja: stvari u

svemiru otkrivaju joj da je prošao Ljubljeni dok je On sam međutim otišao Nevidljiv sve dok

Ga duša preobražena u Njega ne susretne u blaženom gledanju.

Kod velikih obraćenika, -na primjer kod svetog Augustina u njegovim Ispovijestima,-

ovaj dar poprima izražaj bolnog iskustva grijeha. Djevičanska duša sestre Elizabete nije nikad

osjetila učinke dara znanja u ovom žestokom i tragičnom obliku. On je u njoj u skladu sa

277 Jednoj prijateljici 278 Pismo sestri Otiliji, listopad 1906

118

smirenim ritmom njene kontemplativne duše više težio da postane snažni čimbenik u

odricanju i usavršenju. Stvorovi su varavi i sprečavaju puninu božanskog života: treba od njih

pobjeći, ništa više o njima znati, smatrati svaku stvar smećem, da zadobijemo Krista i u

Njemu sve zaboravimo. To je onaj „nescivi“ njenih „Posljednjih duhovnih vježbi“ i „Neba na

zemlji“. Njena duša želi proći kroz stvorove da ih ne gtleda kako bi se zaustavila samo na

Kristu. Sva se askeza šutnje tumači u ovom svijetlu. Zavređuju li sve stvorene stvari zajedno

da je pogleda osoba koja je barem jedamput osjetila Boga?

Dar znanja pokazuje kod svetaca drugi jedan, pozitivni oblik. Pogled na stvorove

neodoljivo ih vodi Bogu, kao nekoć u stanju nevinosti. Snažni ovaj glas koncerta stvorova

djelovao je koji puta na neke kontemplativne duše kao silni prigovor tako da su ih drugi čuli

kako gledajući svijeće šapuću: „Zašutite!“. Psalmist je pjevao pod utjecajem dara Znanja:

„Coeli enarrant gloriam Dei“ „Nebesa pripovijedaju Božju slavu.“ (Ps 18,2). Pokrete milosti

što ih je s.Elizabeta obično osjećala pred ljepotama stvorova trebalo bi radije priključiti ovom

drugom obliku. Za nju je kao i za sve Svece priroda bila „velika Božja knjiga“. Kao djevojka

voljela je velike samotne šume, divlju veličinu pirinejskih gora, neizmjernost Oceana, a

osobito bezgranične prostore zvjezdane noći. Tada bi neki osjećaj neizmjernosti zavladao

njenom dušom, dodir s prirodom živo joj je davao Boga.

Ova dva osjećaja dara znanja pomiješat će se u njenoj duši kako s vremenom bude

naredovala u životu. Bijeda stvorova i osjećaj vlastitog ništavila odbacit će je prema Bogu

Samom: „Ako pogledam prema zemlji vidim pustoš, pa i prazninu, jer ja ne mogu kazati da

mi srce nije trpjelo.“279 „Kako je to ugodno odlaziti k njemu da nas spasi u časovima kada

osjećamo svoju bijedu“ 280 „Kad gledamo na božanski onaj svijet koji nas već ovdje u

progonstvu okružuje u kojemu se možemo kretati kako li nestaju zemaljski stvari. Sve je to

ono što nije to je manje od ništa.“ „Sveti su tako dobro shvatili pravo znanje, ono, koje nas

čini izlaziti iz svega i iz nas samih da se vinemo u Boga i da živimo samo od Njega.“281

Tako se njenoj duši očitovala ova objavljivačka spoznaja da je stvorenje „ništa“, a Bog

„Sve“. Tu spoznaju Isusov Duh daje onima, koji Ga ljube, a Sveto Pismo je zove „znanjem

Svetih“ (Mudr 10,10)

7. Duh razuma

Veliki kontemplativci poput orlova upravljaju svoje poglede prema vrhuncima. Oni

znadu, da je i najmanje svijetlo o Presvetom Trojstvu neizmjerno divnije od poznavanje

cijelog svemira. Šta je sve gibanje atoma i stvorova proizašlih iz Boga uz tiho i vječno

Rađanje Riječi koja se sakriva u Njegovu krilu?

279 Pismo kanoniku A., 4.siječnja 1904. 280 Pismo gđi A., 24. studenoga 1905. 281 Pismo gđi A., 24. studenoga 1904.

119

Zadaća je darova Razuma i Mudrosti ovih dvaju velikih kontemplativnih darova da

nas uvedu u najintimnije predjele ovih trojstvenih ponora. Duša u ovom posve bogolikom

svijetlu gleda stvari sa samim pogledom Božjim. Sveti se Ivan od Križa usuđuje kazati da

duša koja je doprla do ovog stupnja preobražajnog sjedinjenja počinje sudjelovati u tajni

božanskih procesija: rađanja Riječi, Nadisanja Ljubavi. Ona po vjeri i ljubavi pod vrlo

uzvišenim ovim svijetlom darova, izvršuje djela pridržana Bogu i vlastita božanskim

Osobama. To je prema Isusovu obećanju „usavršenje u jedinstvu“ (Iv 17,23). Riječ

sudjelovanje označuje u isti mah neizmjernu udaljenost, - koja uvijek ostaje između Boga i

Njegova stvora, - i pravo priopćavanje trojstvenog života po milosti. Duša sudjeluje u Svijetlu

Riječi i u pokretu Nestvorene Ljubavi. Prema smionom izrazu svetog Tome, koji se toliko

brine za naučnu točnost i koji je u svojim riječima uvijek tako umjeren, duša postaje

„particeps Verbi, particeps Amoris“282.

Bitni je učinak dara Razuma da duša prodre što dalje moguće unutar nadnaravnih

istina, uz koje je vjeri bilo dovoljno pristati samo na temelju izvanjskog svjedočanstva. Ovo

ljubazno i ugodno prodiranje u najviše božanske istine, osobito u trojstvenu tajnu, kojom se

duša najradije bavi, ne ovisi o intelektualnoj oštrini osobe, nego o stupnju njene ljubavi i o

savršenoj njenoj poučljivosti prema nadahnuću Duha.

Najtajnije dodire ovog Duha ne ćemo nikada shvatiti ovdje na zemlji, jer je to ono

najbožanskije u životu svetaca. Po njegovim tragovima što ih možemo zamijetiti kod sestre

Elizabete, možemo ustanoviti da je ovo djelovanje Duha Razuma dobilo potpune svoje

razmjere istom nakon njenog ulaska u Karmel, kad je upoznala mističnu bogosloviju svetog

Ivana od Križa i čitala svetog Pavla nakon posljednjih pročišćenja njebog života vjere.

Učinke dara Razuma možemo svesti na šest glavnih oblika jer se božanska neka

stvarnost može sakriti: u akcidentima, u riječima, u slikama ili analogijama, u osjetnim

stvarima, u svojim uzrocima, u svojim učincima. Jasno je da se taj Duh očituje vrlo različito

prema okolnostima prema ratličitim temperamentima svetaca i prema njihovom poslanju.

Jednima daje duboko shvaćanje Svetog Pisma, drugima upoznavanje boćanskih stvari u

dušama, posebno poznavanje Kristova ili Marijina Otajstva, smisao Otkupljenja, Providnosti,

ovog ili onog Božjeg svojstva, Jedinstva u Trojstvu. Ne bismo nikada došli kraju kad bismo

htjeli nabrojiti u pojedinostima bezbrojne načine, na koje se ovaj bitno raznoliki Duh može

saopćiti ljudima i anđelima prema tome kako se Bogu sviđa da objavi svoju slavu po svojoj

dobroti.

Darovi Duha Svetog, kao i oblici duhovnog života, poprimilu su kod sestre Elizabete

od Presvetog Trojstva posve naravno karmelski oblik. Lako je u svijetlu njena ćivota skupiti u

njenim spisima mnoštvo tekstova koji otkrivaju djelovanje dara razuma.

282 I q. XXXVIII, a.1 (in corpore); usporedi također II-II, q. XXIV, art. 2.

120

Kontemplativni njen pogled dugo se zadržavao u klanjanju Kristovoj Duši, sakrivenoj

u tabernakuli pod euharistijskim prilikama. „U poniznoj Hostiji imamo u bitnosti gledanje“283.

Dar joj Razuma otvara knjigu Svetog Pisma i otkriva joj nejgov smisao. To je jedan od

najznačjnijih načina po kojima kod sestre Elizabete djeluje Duh Božji. Njezin je najobičniji

postupak ovaj: mistično prepričavanje koje izrađuje rijetkom prodornošću. Premda ne čini

nasilja literarnom smislu, ona iz njega izvlači svoju divnu duhovnu nauku. Nadahnute joj

riječi služe kao polazna točka za divna kontemplativna uzdignuća u kojima užia njena

karmelska duša. Koji joj puta samam jedna riječ iz Svetog Pisma donosi „svijetlo života“ (Iv

8,12) za više godina. Tako otkriva u svetom Pavlu „novo ime“, koje joj po Božjoj odluci

označuje službu u vječnosti, što ju mora započeti već u ovom vremenu: „neprekidna pohvala

slave Presvetog Trojstva.“ U posljednjem razdoblju njena života opet dolati sveti Pavao, da

joj zacrta posljednji program preobraženja u Krista, riječima koje unose milost u njenu dušu:

„usklađenost s njegovom smrću.“ (Fil 3,10). Koji puta je dosta približiti dva teksta da u njenoj

duši plane božansko svijetlo: „Predodređeni smo po odluci Onoga koje je učinio sve stvari

prema savjetu svoje volje da mu služimo na pohvalu njegove slave… Bog nas je odabtao u

Sebi prije stvorenja, da budemo neokaljani i sveti u njegovoj nazočnosti, u ljubavi“. Ako

usporedim ovo dva izlaganja vječno nepromjenljivog Božjeg plana, zaključujem ut toga da

moram ostati ako želim dostojno ispunjavati svoju službu Laudem gloriae; u svemu u

nazočnosti Božjoj“, još i više, apostol nam veli: „in caritate“, to jest u Bogu. Deus caritas est,

i povezanost s Božasnkim Bićem učinit će me „neokaljanom i svetom u njegovim očiima“. 284

Biti pohvala slave po neprestanom proživljavanju Božje nazočnosti, to je cijeli njen poziv.

Ona je to shvatila u svetom Pavlu jednim samo pogledom.

Zapažamo kod nje i drugi jedan pokret dara razuma, vrlo poznatog čistim i

kontemplativnim dušama, kojima naneznatnije stvari simbolički ili analogno dozivaju u pamet

Božju nazočnost: „Kad vidim kako sunce prodire svojim zrakama u naše hodnike, onda

pomislim da Bog tako osvaja dušu koja traži samo Njega.“285 U dušama svetaca cijeli vidljivi

svemir poprima duhovni smisao koji ih dovodi do Boga. Sveta Katarina Ricci nije mogla

vidjeti crvene ruže, a da ne pomisli na otkupiteljsku krv. Sestra Elizabeta od Presvetog

Trojstva pripadala je rodu onih djevičanskih duša koje su opet zadobile stanje rajske

nevinosti, te čitaju Boga u knjizi stvorenja. Čim je ušla u Karmel, ona lako nalazi Boga u

najanjim pojedinostima ovog života: „Ovdje sve govori o Njemu.“ 286 „U Karmelu je svuda

dragi Bog“. 287 „Učitelj je tako nazočan, te se čini da će se pojaviti posred osamljenih

hodnika.“288 Kad joj javljaju da se rodila mala nećakinja ona odmah pita za dan krštenja. jer

želi biti u mislima nazočna u času kad u ovu dušu bude sišlo Presveto Trojstvo pod

283 Pismo svećeniku Ch., 14. lipnja 1903. 284 „Posljednje duhovne vježbe“, III. 285 Pismo G. de G., 14. rujna 1902. 286 Pismo M.L.M., 26. listopada 1902. 287 Njenoj sestri, 1901. 288 Svojim tetkama, Uskrs 1903.

121

znakovima kršćanskog preporoda. To je puni razvoj mističnog simbolizma: „Svaka je stvar

sakramenat, koji joj daje Boga.“ 289

Ima i drugi jedan oblik dara razuma koji se osobito zapaža kod kontemplativnih

bogoslova. Nakon napornog rada ljudskog znanja najedamput sve se osvjetljuje pod utjecajem

Duha- Novi se jedan svijet pokazuje u jednom načelu ili u općenitom jednom uzorku: Krist

Svećenik, Jedini Posrednik između neba i zemlj, ili otajstvo Djevice Suspasiteljice, koja

duhovno nosi u svom krilu sve članove Mističnog Tijela, ili napokon otajstvo istovjetnosti

bezbrojnih Božjih svojstava u najvećoj njegovoj jednostavnosti i spajanje Jedinstva Biti s

Trojstvom Osoba u jednom Božanstvu koje neizmjerno nadvisuje najtajnija istraživanja

svakog stvorenog pogleda. Sve sz to ustine u koje dar razuma prodire bez napora, ugodno, uz

blaženu radost „vječnog života započetog na zemlji“, u svijetlu samoga Boga.

Osobito su dva uzroka zaustavljala kontemplativni pogled sestre Elizabete: sveopći

utjecaj Presvetog Trojstva u dnu duša, da ih posveti, da ih sačuva „nepomične i smirene“ pod

svojim stvoriteljskim djelovanjem; otkupiteljsko djelovanje Krista, koji dan i noć stanuje u

njoj, da je očisti, da je učini božanskom i da sve spasi. To su dvije stožerne točke njene

duhovnosti.

Obrnuto opet dar razuma otkriva Boga i njegovu svemoguću uzročnost u učincima,

bez dugog diskursivnog razvoja ljudske misli, prepuštene vlastitim svojim silama, nego

jednostavnim poredbenim pogledom i po intuiciji „na način Božji“. Duša, koja je pažljiva

prema Duhu Svetom, u nanezamjetljivijim tragovima, u najmanjim događajima svog života

jednim potezom otkriva cijeli plan Providnosti o sebi. Jednostavno gledanje učinaka Božje

pravde ili milosrđa pokazuje joj, bez dijalektičkog razmišljanja o uzrocima, svu tajnu

božanskog Preodređenja, „preveliku Ljubav“ (Ef 2,4), koja progoni duše da ih sjedini s

blaženotvornim Trojstvom. Bog vodi k Bogu kroza sve stvari.

Kad znamo, kako je bila malena bogoslovna naobrazba sestre Elizabete od Presvetog

Trojstva, ne možemo , a da se ne divimo tako dubokim i tako svijetlim stranicama što nam ih

je ostavila o otajstvu Djevice i Krista, o nazočnosti Božjoj u dušama pravednika, o pohvali

slave, koja se mora neprestano uzdizati prema klanjanja dostojnom Trojstvu.

Pažljivi bogoslov mora zaključiti da se ova njena spoznaja koja nadilazi sva tehnička

sredstva učenja, može protumačiti samo iskustvom nepriopćivog znanja što ga Bog pridržaje

za „čista srca“ (Mt 5,8).

8. Duh mudrosti

Dar mudrosti je kraljevski dar. On uvodi duše još u dublje sudjelovanje na bogoliki

način u božanskom znanju. Čovjek se ne može uzdignuti više prije blaženoga gledanja, koje

289 Pismo gđi A., 1906.

122

ostaje viši uzorak ovom daru. To je pogled „Riječi, koja nadiše Ljubav“, udijeljen jednoj duši

, koja o svemu sudi po najvišim božanskim uzrocima, po najvišim razlozima „način Božji“.

Pobožanstvenjena duša, uvedena po ljubavi u intimnost božanskim Osoba i nalazeći se

kao u srcu Presvetog Trojstva, pod utjecajem Duha Ljubavi promazta sve iz ovog središta, iz

nedjeljive točke, iz koje joj se pokazuju kao samome Bogu: božanska svojstva, stvorenje,

otkupljenje, slava, hipostatski poredak, najmanji događaji u svijetu. Njen se pogled nastoji

poistovjetiti, koliko je to moguće običnom stvorenju, sa stanovištem, s kojega Bog gleda

samoga sebe i cijeli svemir. To je kontemplacija na bogoliki način u svijetlu iskustva

Božanstva, čioje neizrecivu slatkoću duša u sebi osjeća: „per quamdam experientiam

dulcedinis“290

Da to shvatimo, moramo se sjetiti da Bog moće vidjeti stvari samo u samome sebi: u

svojoj uzročnosti. On ne poznaje stvorove izravno u njima samima, niti u pokretu nenužnih i

vremenitih uzroka, koji upravljaju njihovim djelovanjem. On ih promatra u svojoj Riječi na

vječni jedan način. On procjenjuje sve događaje Providnosti u Svijetlu svoje Bitnosti i svoje

Slave.

Duša može na dva načina doći u dodir s Nestvorenim Svijetlom. Prvo na

nepromjenljivi jedan način, odmjeren po sudjelovanju u vječnosti. To je gledanje slave u

Riječi. Drugo, izvan Riječi, po mističnom iskustvu i ugodnoj spoznaji Božjih milina: u

zrakama blaženog svijetla, ili, ako ovoga nema,-ai tada u nasilnom stanju,- pod vladavinom

vjere prosvijetljene darovima. Ne možemoo toga odbiše naglasiti: mistično je iskustvo ovdje

na zemlji kao u progonstvu. Prava je domovina darova na nebu, u produženju blaženih radosti

po Gledanju Trojstva licem u lice.

Što se događa ovdje na zemlji u duši koja ovako sudi o svemu u svijetlu Presvetog

Trojstva čije učinke nazočnosti ona iskustveno osjeća u dubini same sebe, barem ukoliko joj

to dopušta stanje sjedinjenja? U najvišim, naduhovnijim moćima svog bića, koje je po

posvetnoj milosti postalo bogoliko, izvire jedna djelatnost istog reda, koja duši ovako

pobožanstvenjenoj dopušta, da živi „u društvu“ s božanskim Osobama, na razini iskustva koje

je u pravom smislu riječi trojstveno. Vjera joj je već otvorila nadnaravne vidike i stavila ju u

vezu s cijelim nebom. Darovi znanja i razuma omogućili su joj uživati u isti mah u istini, da je

stvorenje „ništa“, a Bog „Sve“, i unići u nedokučiva bogatstva trojstvenog života. Tada se

pojavljuje dar mudrosti, najbožanskiji od svih darova. U stupnju najviše mogućem na zemlji

on će ovu dušu učiniti sudionicom u iskustvenoj spoznaji, koju Bog uživa u samome sebi u

svojoj Riječi Nadisateljici Ljubavi. Kako je po preobražajnom sjedinjenju stalno postavljena u

božansko ono ozračje Nestvorenih Osoba, kako je kao posvojena kći ušla u obitelj Trojstva,

ona sada može „uživati u Bogu“291 Kako je odsada dionica Njegove naravi, ona sudi o svemu:

u Bogu, u svijetu i u samoj sebi, sa svojim iskustvom o Božanstvu. Dok dar znanja pokreće

dušu prema gore, da je uzdigne od stvorova do Boga i dok dar razuma jednostavnim

pogledom prodire u sve Božje tajne vani i unutra, dar mudrosti tako reći nikada ne izlazi iz

290 Sv. Toma, I-II, q.112, a.5. 291 Sv. Toma, I, q.43, a.3, ad 1.

123

samoga srca Presvetog Trojstva. Sve mu se ukazuje iz tog nedjeljivog središta. Kad he duša

postala ovako bogolika, ona može vidjeti stvari samo u najvišim, najbožanskijim njihovim

uzrocima. Sav pokret svemira do najmanjih atoma dolazi tako pod njen pogled u vrlo čistom

svijetlu Presvetog Trojstva i božanskih svojstava, ali po redu, prema ritmu, po kojemu stvari

proizlaze iz Boga. Sve joj se pokazuje usmjereno prema većoj slavi Trojstva: stvaranje,

otkupljenje, hipostatski poredak, pa i samo zlo. Uzdižući se napokon po najvišem jednom

pogledu iznad pravde, Milosrđa, Providnosti i svih božanskih svojstava, ona iznenada otkriva

sve ove nestvorene savršenosti u njihovom vječnom Izvoru: u ovom Božanstvu, Ocu, Sinu i

Duhu Svetom, koje neizmjerno nadvisuje naše skučene pojmove i ostavlja Boga

Neshvatljivim, Neizrecivim, pa i pogledu blaženika, štoviše i blaženom pogledu Krista. To je

onaj Bog koji je u svojoj preizvrsnoj Jednostavnosti u isti mah: Jedinstvo i Trojstvo, nedjeljivi

Bitak i društvo Triju živih Osoba, stvarno različitih po jednom redu proizlaženja, koji ne

ukida Jednakosti u istom bitku. Ljudsko oko ne bi nikada moglo otkriti ovakvu tajnu, niti uho

zamijetiti ovakvih harmonija, niti bi srce moglo naslućivati ovakvo blaženstvo, da se

Božanstvo po milosti nije spustilo do nas u Kristu, da nas uvede u nedokučive ove dubine

Božje, pod vodstvom samoga svoga Duha.

Je li poslije ovoga potrebno obilno dokazivanje da se uvjerimo kako se duša koja

obično živi pod uzvišenim ovakvim nadahnućima dara mudrosti, u svim stvarima uspinje do

gledanja najvišeg Načela, u Bogu, i da „se ne zaustavlja na prosuđivanju po drugotnim

uzrocima“, kako je to zabilježila i u životu provodila sestra Elizabeta.

U ovoj nam posljednjoj misli sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva dopušta da

otkrijemo najintimniju njenu tajnu. Nakon što smo više godina proučavali njene tekstove i

pokrete njene duše, naše je duboko uvjerenje ovo: dar Mudrosti ostaje najvažnija značajka

njene nauke i njena života.

Ona je instinktivno imala osjećaj za vječno i božansko. Ona bi sebi morala nanositi

silu da se spusti na razinu sitničavosti, na kojoj se povlače mnoge duše, pa i redovničke,

tobože kontemplativne,- koje se ne znaju uzdići iznad svoje bijede ili iznad svojih trica. Sestra

Elizabeta išla je ravno prema Kristu i Trojstvu, i nije se previše uznemirivala zbog rijetkih

onih pogrešaka, koje su znale izmaknuti njenoj slabosti. Razapela se na svoju dužnost i nije se

zaplitala u mnoštvu pojedinih vježbica, nego je kroz tisuće sitnica običnog svakidanjeg života,

poput Djevice od Utjelovljenja, znala zadržati svoj pogled usmjeren prema vrhuncima. Po

uzoru svoje velike sestre u Karmelu, svete Marije Magdalene de Pazzi, „nasljedovateljice

Riječi“ u svom redovničkom životu, sestra Elizabeta otkriva u svom pozivu Karmelićanke

način, da bude s Kristom: suspasiteljica svijeta i proslaviteljica Presvetog Trojstva.

„Kako je uzvišen poziv Karmelićanke. Ona mora biti posrednica s Isusom Kristom,

mora mu biti kao dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu bi on mogao nastaviti neprestano svoj

život zadovoljštine, žrtve, pohvale i klanjanja. Molite Ga, da budem na visini svog poziva.“292

292 Pismo kanoniku A., siječanj 1906.

124

Sveci na sve gledaju velikodušno. Sjetimo se apostolskog usklika svete Terezije od

Isusa: „Hoću provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji… Ne, ne ću se moći odmarati nikako

do svršetkla svijeta. No kad anđeo bude rekao: „Vrijeme više ne postoji“, tada ću se odmoriti,

tada ću moći uživati jer će broj odabranih biti potpun“. Sestra Elizabeta osjećala je da kroz

njenu dušu prolaze iste težnje:

„Htjela bih kazati sviim dušama kakav bi izvor jakosti, mira, a i sreće našle kad bi

živjele u ovoj intrimnosti“293 s božanskim Osobama. Kao prava Karmelićanka ona je bila

prožeta neizmjernom željom da „revnuje za slavu“ svoga Boga. „Izručujem se Njemu za

njegovu Crkvu i za sve njegove interese. Potrebna mi je njegova čast kao i mojoj svetoj Majci

Tereziji. Molite, da i njena kći bude „žrtva ljubavi“: caritatis victima“294. Kako je živjela u

razdoblju progonstva, ona je uzdisala nad svojom domovinom: „Siromašna Francuska! Rado

je pokrivam krvlju Pravednika“.295

U svom idealu intimnog sjedinjenja s Bogom ona ide ravno vrhovnom uzornom

uzroku: Kristovoj duši, i želi biti „toliko preobražena u Krista, da joj život bude više božanski

nego ljudski i da bi Otac u njoj mogao prepoznati sliku Sina.“296 Ona nalati izraze snažne

jezgrovitosti, da izrazi ovu kristoliku mudrost: „Pođimo na svaki posao s raspoloženjem duše

s kojim je polazio na posao naš Sveti Učitelj.“297 Pa ova izreka, koja sadrži najuzvišeniji

pogled mudrosti na smisao kršćanskog života: „Izražavati Krista Očevim očima“298 „Neka

više ne budem ja, nego On i neka Otac gledajući mene mogne Njega prepoznati“.299 „Kad se

budem posve poistovjetila s tim božanskim Uzorom, sva prešla u Njega i On u mene, tada ću

ispuniti svoj vječni poziv, onaj poziv, kojim me je Bog odabrao „u Sebi“, „in principio“,

poziv koji ću nastaviti „in aeternum“, kada uronjena u krilo Trojstva budem neprekidna

pohvala njegove slave, „Laudem gloriae eius“.300

U tom se svijetlu pokazuje potpuni odgovor koji rješava problem zla i tajnu trpljenja:

„Configuratus morti eius“, usklađenost s njegovom smrću, evo i ta me misao progoni“.301

„Hoću ići na svoju muku s Njim da budem otkupiteljica s Njim.“302

Iste je osjećaje imala u duši pred svim božanskim otajstvima. Ona zasniva sav svoj

život „u vjeri u preveliku ljubav“. To je njeno blaženo gledanje na zemlji.303 „Svaka je stvar

sakramenat koji joj daje Boga“.304 Ona ne promatra trpljenje u samome sebi, nego kao oruđe,

293 Pismo majci, 2. kolovoza 1906. 294 Pismo kanoniku A., lipanj 1906. 295 Pismo kanoniku A., siječanj 1906. 296 „Nebo na zemlji“, 5. razmatranje 297 Pismo, 1904. 298 „Posljednje duhovne vježbe“, XIV. 299 Pismo kanoniku A, srpanj 1906. 300 „Posljednje duhovne vježbe“, I. 301 Kanoniku A., srpanj 1906. 302 Pismo majci, 18. srpnja 1906. 303 Pismo svećeniku CH., 25. prosinca 1904. 304 Pismo gđi. A., siječanj 1906.

125

koje se pokorava Ljubavi305 i ponavlja na svojoj postelji trpljenja: „Naš je Bog uništavajući

oganj, ja sam pod njegovim djelovanjem“.306

Kako su se dakle događaji odvijali, tako su se sve stvari života pokazivale u sve

božanskijem svijetlu. U času, kad su se njene sestre iz Karmela posljednji puta okupile oko

nje, čuli su je, kako pod lijepim utjecajem dara mudrosti pjevajućim glasom govori: „U večer

života sve prolazi. Ostaje samo ljubav“. To podjsjeća na svetog Ivana od Križa: „U večer

života sudit će nam se prema ljubavi“ i spaja se s najvećom Kristovom zapovijedi: prvenstvo

ljubavi, koja u životu svetaca sve upravlja.

No najdraži je predmet dara mudrosti otajstvo Trojstva. Kad bismo htjeli razviti ovu

točku, morali bismo sada ponoviti u ovom svijetlu cijelo poglavlje, što smo ga posvetili

proučavanju nazočnosti Presvetog Trojstva, njegove središnje uloge u nauci i životu sestre

Elizabete. Ništa ne pokazuje jasnije prevladavanje dara mudrosti u intimnom životu njene

duše. Trajno življenje u nazočnosti Božjoj brzo je kod sestre Elizabete postalo tajnom njene

vjernosti u svemu. Ona nam je to sama zasvjedočila nekoliko dana pred svoju smrt: „Vjera, da

Biće, koje se zove Ljubav, stanuje u nama svakoga časa dana i noći, i da od nas traži da

živimo u društvu s Njim, to velim vam, učinilo od mog života nebo već ovdje na zemlji.“307

Cijeli se pokret duhovnog života po njenoj misli može ukratko izraziti ovako: „Moja je

jedina vježba ulaziti u nutrinu i izgubiti se u onima koji su ondje“.308

U večer kratkoga svog života, kad je bila ustaljena u preobražajnom sjedinjenju, ona je

uspjela savršeno zaboraviti samu sebe. To je posljednje razdoblje njenog duhovnog života, što

smo ga najdublje analizirali. 309 Sestra Elizabeta nestala je pred „Laudem gloriae“. Ona sama

odsada potpisuje svoja pisma samo ovim „novim imenom“ i želi se zvati samo tako. Njena se

duša uzdiže iznad slatkoće božanske nazočnosti i nadvisuje samu sebe, te tako sasvim

zaboravlja sebe, da bude samo „neprekidna pohvala slave Presvetog Trojstva“. To je trijumf

dara mudrosti: jedna misao vlada nad svim: slava Trojstva. Sve ono, što ne pomaže ovom

djelu božanske proslave , ili prijeti da ga uspori, nemilosrdno se uklanja. U blaženoj radosti

zbog nazočnosti božanskih Osoba u njoj, koja čini iz njenog života nebo već započeto na

zemlji, ona se ne okuplja sebično nad samom sobom, da se zaustavi na „uživanju u Bogu“.

Radi se u prvom redu o slavi Božjoj. A „na nebu njene duše“ njena je bitna služba da dan i

noć poput blaženika na nebi slave, pjeva pohvalu Trojstva. Uz pomoć vježbe i porasta u

ljubavi, a pod utjecajem dara mudrosti, sve u njenom životu oprima ritam, koji pristaje

pohvali slave.

„Pohvala slave je duša šutljiva, koja se drži kao lira pod tajanstvenim dodirom Duha

Svetoga, kako bi on iz nje izvukao božanske harmonije. Ona zna, da je trpljenje jedna žica

305 Pismo gđi. de S., 25. srpnja 1902. 306 Svojoj priorici 307 Gđi G. de B., 1906. 308 Pismo G. de G, koncem rujna 1903. 309 Usporedi prvo poglavlje § II. „Karmelićanka“, a osobito četvrto poglavlje „Pohvala slave“, koje nam se čini najvažnijim za duboko shvaćanje nauke i života sestre Elizabete od Presvetog Trojstva.

126

koja proizvodi još ljepše zvukove. Stoga ju voli imati na svom glazbalu, da može ugodnije

ganuti srce Božje.

„Pohvala slave je duša koja promatra Boga u vjeri i u jendostavnosti. Ona je odraz

svega onoga što On jest. Ona je poput kristala kroz koji se On može ižarivati i promatrati sve

svoje savršenosti i vlastiti svoj sjaj. Duša koja ovako dopušta božanskom Biću da zasiti u njoj

svoju potrebu saopćiti sve što je i sve što imaa, takva je duša uistinu pohvala slave svih

njegovih darova.

„Napokon, pohvala slave je biće, koje uvijek zahvaljuje. Svaki njen čin, svaki njen

pokret, svaka njena misao, svaka njena težnja u isti je mah dublje ukorjenjuju u ljubavi i kao

da su odjek vječnog Sanctusa.

„Na nebu slave blaženici se ne odmaraju ni danju ni noću govoreći: „Svet, Svet, Svet,

Gospodin Svemogući…“, i padajući ničice oni se klanjaju Onome koji živi u vijeke vjekova.

Na nebu svoje duše pohvala slave već započinje svoju službu vječnosti, jer ona je pod

djelovanjem Duha Svetog koji sve u njoj izvodi. I premda ona toga uvijek nije svjesna, jer joj

slaboća naravi ne dopušta, da uvijek bude učvršćena u Bogu bez rastresenosti, ona uvijek

pjeva, ona se uvijek klanja, ona je tako reći sva prešla u pohvalu ljubavi, u strast slave svoga

Boga.“310

310 „Nebo na zemlji“, 13. razmatranje

127

Deveto poglavlje:

MOLITVA PRESVETOM TROJSTVU (Tumačenje)

,,O moja Trojice, moje Sve,

moje Blaženstvo, Beskrajna Samoćo,

neizmjernosti u kojoj se gubim...“

O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam...

Gledati neku dušu kako se moli, to znači zahvatiti je u času njene najveće intimnosti s

Bogom, kao svećenika na oltaru. Molitva je razmatranja sinteza jedne duše: kakva molitva,

takav život. Cijeli naučni geni svetog Tome Akvinskog sjajno se pokazuje u oficiju Presvetog

Sakramenta. I sama Ujelovljena Riječ ne izbjegava ovom zakonu naše psihologije:

velikosvećenička molitva najviša je objava njegova Srca kao Krista. Ništa ne pokazuje bolje

njegovu ljubav prema njegovom Ocu i otkupiteljsku ljubav prema svojoj braći, od kružnog

pokreta Duše, koja govori Ocu o njegovoj slavi i o usavršenju svih u jedinstvu. Ovdje je cijelo

Kristovo otajstvo.

To vrijedi za molitvu svih svetaca. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva nije napisala

rasprave o molitvi razmatranja, kao njena sveta Majka Terezija, ali uzvišena njena molitva “O

moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam...“ daje nam najbogatije svjedočanstvo o posve

karmelskom načinu, na koji je ona shvaćala život molitve razmatranja: neprekidno

sudjelovanja u Presvetom Trojstvu. „Moliti se neznači nametnuti sebi mnogo usmenih

molitava, koje treba svaki dan izgovoriti, nego je to uzdignuće duše prema Bogu u svim

stvarima, i to nas uzdignuće stavlja u neku vrst neprestane povezanosti s Presvetim

Trojstvom, dok jednostavno izvršavamo sve svoje čine pod njegovim pogledom“311.

Ova već glasovit molitva, sastavljena na jedan zamah, bez najmanjeg ispravka na dan

kad je cijeli Karmel obnovio svoje zavjete, sinteza je njenog nutarnjeg života. Sve se bitne

crte njene duše u njoj pojavljuju savršeno karakterizirane: velika pobožnost njena života:

Trojstvo-oblik vlastit njenom životu razmatranja: klanjanje,- žarka njena nježnost prema

Kristu, „koga ljubi toliko da iz ljubavi umre“, koga ljubi razapetoga, - i napokon neodoljivi

polet prema “Trojici“. To je „njeno blaženstvo, njeno sve, neizmjerna Samoća u kojoj se gubi

njena duša“. Djevica se ne spominje, no ona je ipak nazočna. To osjećamo iz datuma što ga je

sama napisala: 2. studenoga 1904., na blagdan Prikazanja.

No treba zabilježiti, da nedostaje još posljednji razvoj njene duše: široki horizont

njenog života kao “Pohvale slave“, o kojima još ništa ne sluti.

311 Pismo G. de G., veljača 1905.

128

Pred takvom molitvom, jednom od najljepših kršćanskih molitava, dugo se nismo

usudili napisati tumačenje. Osjećali smo donekle onu nepriliku, koju egzegeta ili teolog mora

osjetiti pred Kristovom velikosvećeničkom molitvom.. Svi ljudski egzegetski i teološki

komentari zauvijek su izgubili nadu, da će ikada moći izraziti posve božansku jednostavnost

posljednje Isusove molitve za Jedinstvo. No mislili smo na ono mnoštvo kontemplativnih

duša, za koje je ova molitva Presvetom Trojstvu postala najmilija molitva i cijeli jedan

program nutarnjeg života, u kojemu nalaze tajnu.kako da zaborave sebe. jena nam je

Karmelićanka napisala: „Svaka riječ poziva na razmatranje i ova molitva sabire moju dušu

isto tako kao najljepše rasprave o mistici“.

Budući da smo kroz više godina proučavali izbliza povlaštenu ovu dušu, možda će ovo

tumačenje biti o neke koristi, da drugi prodru do pravog, tako dubokog značenja ove molitve.

Premda ne želimo nametnuti odviše krutih razdioba ovoj tako kontemplativnoj duši,

ipak možemo, kako nam se čini.razlikovati u ovoj molitvi pet glavnih pogleda:

1. Prvi jedan posve spontani polet njene duše prema ovom Trojstvu, koje je postalo

sve u njenom životu: „ O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam...“

2. Opis duhovne klime, u kojoj se njen kontemplativni život kretao u središtu njene

duše, u ozračju nepromjenljivog mira: „Umiri moju dušu...“

3. Pokret žarke nježnosti prema njenom Kristu, „koga ljubi toliko da iz ljubavi umire“.

Riječi se naglo gomilaju i time pokazuju žestinu osjećaja jednog bića, koje žarko želi da se

poistovjeti sa svim pokretima Kristove duše:,, O ljubljeni moj Kriste...“

4. Zatim iznenada i susljedno tri poziva na svaku od Triju božanskih Osoba, prema

kojima teži njen život: ,,O vječna Riječi..O uništavajući Ognju...A ti, Oče...“ Ona se osobito

zaustavlja na Riječi. Ona je po svom Utjelovljenju pristupačnija našim tjelesnim očima.

Elizabetina je duša očarana ovom “Vječnom Riječi, Riječi njenog Boga“. Zaziva i “Duha

ljubavi“, ali zato da proizvede u njoj kao neko utjelovljenje Riječi i da joj ona bude kako

dodijeljeno čovječanstvo, u kojem bi Otac mogao naći Lice moga Krista, „koji Mu je posve

omilio“. Jer Krist se uistinu nalazi u središtu ove molitve, kao i u središtu njenog života.

5. Zaključni vapaj,kojim se završava ova molitva Presvetom Trojstvu. Umjetnička

njena duša ponovno prihvaća temu početka: “O moj Bože, Trojstvo,kome se klanjam...“ ali je

tema opsežno razvijena, u vrlo ritmiranom pokretu, koji uznosi ovu dušu u dubine Trojstva:

,,O moja Trojice...Vama se predajem kao plijen...“

I. O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam

„O moj Bože“. - Njena duša ide izravno ne prema božanskim savršenstvima, nego

prema biti, izvoru svih svojstava, prema Bogu samom.

129

„Trojstvo“ - Nije to Bog filozofa i učenjaka, nego Bog kršćana i mistika: Otac, Riječ,

Ljubav.

Druge će duše posebno privlačiti Otac, kao na primjer sv.Katarinu Sijensku, ili Sin,

kao svetu Gertrudu, svetu Margaretu Mariju, ili Duh sveti. Crkva odobrava sve oblike

molitve, jer se ona sama u svojoj liturgiji obraća sada Ocu, sada Sinu, sada Setom Duhu.

Štovanje je upravljeno prema Osobama, koje u Trojstvu ostaju neizmjerno razlikovane. Kao

pravi teolog sveti Toma Akvinski moliti „Trojstvu u jedinstvu“, i takva pobožnost okuplja u

jednoj sintetičkoj formuli svu bitnost otajstva.

Sestre se Elizabete manje doima ova intimna strana otajstva u njemu samom. Više se

brine, kako će u njemu otkriti blaženi i izričiti cilj svog života sjedinjenja: „Trojstvo je naš

stan, naš dom, očinska kuća, iz koje ne smijemo nikada izaći“312. Trebalo ju je čuti, s kakvom

je nježnošću, pritišćući ruke na svoje srce, kao nad nekom dragom nazočnošću, ona govorila o

svojoj „Trojici“: ,,Tako mi je drago ovo otajstvo. To je ponor u kojemu se gubim“.

„Kojem se klanjam“. - Vlastiti je oblik ovog molitvenog života klanjanje. Ona

posebno voli ponašanje blaženika u nebeskom Gradu, kako joj to opisuju posljednja poglavlja

Otkrivenja: ,,Oni padaju ničice i klanjaju se, bacajući palme pred prijestoljem Janjeta“.

Kako li smo s ovim prvenstveno daleko od mnogih onih prosjačkih duša koje kao da

se Bogu približuju samo pružene ruke, da nešto dobiju! Kao prava kontemplativka, koja

posjeduje osjećaj o Bogu, ona mu najprije iskazuje počast zbog neograničenih njegovih

savršenstava ili, prema izrazu, što ga voli:,, zbog njega samoga“. Njena se pobožna duša

posve naravno izražava činom, koji je pred Bogom za nas najosnovniji: klanjanjem.

Prosidbena molitva promatra bijedu, koja treba pomoć, zahvala zadržava pogled na

primljenim dobročinstvima, zadovoljština je izmišljena s uspomenom na prošle grijehe, samo

klanjanje promatra Boga u njemu samome: ,,Klanjanje je zanos ljubavi satrvene ljepotom,

jakošću, neizmjernom veličinom ljubljene osobe“313.

,,Pomozi mi da posve zaboravim sebe“ - najveća zapreka Karmelićanke i svake

kontemplativne osobe nalazi se u vlastitom “ja“. „Samoljublje umire istom četvrt sata nakon

nas“, govorio je uz smiješak sveti Franjo Saleški i sveci su vodili najteže svoje bitke protiv

samih sebe, kako bi uništili ovaj tako uporni “ja“. Tko bi se začudio njegovoj tvrdokornoj

upornosti čak i u najvećim, od Boga najviše ljubljenim dušama. do onog dana, kad se Učitelju

svidi, da ih toga zauvijek oslobodi posve nezasluženom milošću.

Sestra Elizabeta, koja je po svom posebnom pozivu imala postati uzor i zaštitnica duša

unutarnjeg života, morala je vlastitim iskustvom upoznati veliku opasnost za one duše, za koje

Bog hoće, da budu sabrane u samima sebi, kako bi ondje živjele od Njega Samoga.Njen je

duhovni život dugo bio zakrčen siromašnim njenim „ja“. Ona je zbog toga trpjela. Ništa je od

toga nije uspjelo osloboditi. ovo najveće oslobođenje duša može samo biti trijumf milosti i

jedan od najuzvišenijih učinak darova Duha Svetog. Ne vraća se dakle ona samoj sebi

312 „Nebo na zemlji“. 1. razmatranje 313 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 8.dan

130

slučajno već u drugoj rečenici ove uzvišene molitve, nego pod pritiskom vrlo intimnog

osjećaja. Posljednja je to tužalica jednoga „ja“, koje će uskoro umrijeti. „Pomozi mi, da posve

zaboravim sebe“. Tri dana nakon što je sastavila ovu molitvu, opet se vraća na istu misao:

„Sveci su tako dobro shvatili pravo znanje, ono, koje čini, da ostavljamo sve, a osobito sebe

same, kako bismo se vinuli u Boga i živjeli samo od Njega“314.

„Posve“. - Shvatimo to dobro: „zaboraviti se posvema“. da nas u našem poletu prema

Bogu ne zaustavlja ništa više, ni izvanjski događaji, ni nutarnje nestalnosti. Sestra Elizabeta

od Presvetog Trojstva cilja visoko: radi se o tome, da dospijemo do blažnog onog

preobraženja u Krista, koje ovako smiono izražava sveti Pavao: ,,ne živim više ja, nego u

meni živi Krist“. Kojeg li ostavljanja samog sebe ovo pretpostavlja! Koje li smrti! Veliki

svetac piše Kološanima: ,,Vi ste mrtvi i vaš je život sakriven u Bogu s Isusom Kristom“. Evo

uvjeta: treba biti mrtav. Bez toga možemo biti sakriveni u Bogu u nekim časovima, ali ne

živimo stalni u tom božanskom Biću, jer sve osjećajnosti i sve drugo nas izvlači iz Njega.

Duša ne pripada posve Bogu“315. I još ovo: „ Osamila sam se, odijelila, odrekla sebe i svih

stvari, u naravnom i nadnaravnom redu pa i s obzirom na darove Božje. Jer duša, koja nije

uništena, oslobođena od sebe, bit će nužno u nekim časovima niska i naravna, a to nije

dostojno kćeri Božje, zaručnice Kristove, hrama Duha Svetoga“316.

„Pomozi mi“ . - Ovo je najveće oslobođenje u svetaca najviši trijumf milosti nad

naravi. Sestra Elizabeta ponizno za to moli: „pomozi mi“.

Znam, da je Bog uslišao molitvu ponizne svoje službenice. Jednu je godinu kasnije

mogla pisati jednoj svojoj prijateljici:

„Čini vam se, da je teško zaboraviti sebe. Kad biste znali, kako je to jednostavno. Reći

ću vam svoju tajnu: mislite na Boga, koji stanuje u vama i kojemu ste vi hram. Sveti Pavao

govori ovako, možemo mu vjerovati. Duša se malo pomalo privikava živjeti u dragom

njegovom društvu. Ona razumije, da nosi u sebi malo jedno nebo, na kojemu je Bog ljubavi

smjestio svoje boravište. On tada udiše kao božansko neko ozračje.Rekla bih štoviše, da je

samo njeno tijelo na zemlji, njena duša stanuje u Onome, koji je Nepromjenljiv. A evo i

metode: ne ćemo se očistiti promatrajući svoju bijedu, nego promatrajući Onoga koji je sama

čistoća i sama svetost“317.

„Kako bih se nastanila u Tebi“. - Kada se duša jednom posvema oslobodi same sebe i

stigne na čiste vrhunce gore Karmela, ona definitivno ulazi u krug trojstvenog života, ona

stanuje u Bogu. Ova je božanska intimnost sestri Elizabeti postala tako bliza, da joj se činilo,

da će joj se Bog pojaviti u samostanskim hodnicima:,,Bog u meni i ja u njemu, oh to je moj

život“.

314 Pismo gđi. A., 24.studenoga 1904. 315 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 6,dan 316 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 10.dan. 317 Pismo gđi. A., 24.studenoga, 1905.

131

Nepomična i mirena, kao da mi duša već boravi u vječnosti“. - Jedan je od plodova

ove bitno kontemplativne pobožnosti taj, da trga dušu iz sitničavih njenih briga i od nje same,

te je postavlja stalno u ozračje vječnosti. Zar se svaka kršćanska duša ne bi na zemlji morala

smatrati kao u progonstvu, budući da je krsna milost stavila u nju klicu ovog nepromjenljivog

postojanja i budući da po vjeri ona već živi od svijetla Riječi? Jedna riječ Vjerovanja,

nečuveno duboka, lijepo označuje stanovište svake duše, koja vjeruje, pred ovim prolaznim

svijetom: „Expecto, očekujem vječni život“. Kako su godine prolazile, ovaj je osjećaj

vječnosti sve više i više prevladavao u duši službenice Božje. Njena je duša već stanovala u

tom nevidljivom, ali tako bliskom drugom svijetu. Posljednjih su je mjeseci čuli gdje šapuće:“

Sada mi govori samo o vječnosti“.

„Nepomično i mirno“. - Mir zauzima u ovoj duhovnoj nauci prvenstveno mjesto. U

kratkoj svojoj molitvi sestra se Elizabeta vraća toj riječi do tri puta: „Nepomično i mirno, kao

da mi duša već boravi u vječnosti“. - „Neka ništa ne uzmogne pomutiti moj mir“.-„Umiri

moju dušu“.- Ovaj mir, koji nadvisuje svaki osjećaj, ne dolazi sa zemlje, nego potječe iz

jednog Božjeg svojstva: „ Neka me ništa ne uzmogne izvući iz Tebe, moj nepromjenljivi“.

Sveti je Augustin ostavio glasovitu definiciju mira: „Mir je smirenost poretka, pax est

tranquillitas ordinis“. Duhovni je mir sklad moći u jedinstvu, suradnja njihova nastojanja

prema istoj svrsi. Izvor mu je Bog, koga duša ljubi u svemu i iznad svega. Bogoslovi znadu da

je mir jedan od nutarnjih učinaka ljubavi. U duši, koja je sva usmjerena prema Bou, vlada mir.

Sestra Elizabeta opisala je mir drugim riječima, ali istog značenja: „to može učiniti

jedinstvo u cijelom svom biću po nutarnjoj šutnji, okupiti sve svoje moći, da se bave samo

vježbom ljubavi“318. „Ako moje želje, moje bojazni, moje radosti ili moje boli, ako svi

pokreti, koji proizlaze iz četiriju ovih strasti, ne budu savršeno usmjereni prema Bogu, bit će u

meni buke, ne ću imati mira. Potrebno je dakle smirenje, spavanje moći, jedinstvo bića“319.

Tada „se duša više ne mora bojati dodira s vanjskim svijetom, niti nutarnjih poteškoća“320.

„Kako se njena volja izgubila u volji Božjoj,njene se sklonosti, njene sposobnosti pokreću

samo u toj ljubavi i za tu ljubav“321. „Stvari ne samo da joj nisu zapreka, nego je još dublje

ukorjenjuju u ljubavi njenog Učitelja“322. U jedinstvu duševnih moći, koje duša sve čuva za

Krista, vlada nepromjenljivi mir.

„Neka me svaki čas sve to više ponese u dubinu Tvog Otajstva“ - U ovom molbi

otkriva žarku dušu svete Karmelićanke, njenu želju da svaki dan sve više ostvaruje prvotni

smisao svakog redovničkog života: težnju prema svetosti. Ovu brigu za savršenijim na koje se

sveta Terezija bila obvezala posebnim zavjetom, nalazimo kod njene kćeri na visokom

stupnju. Zašto da to ne priznamo? Nakon više godina, kako se bavimo dušom sestre Elizabete

od Presvetog Trojstva, prevladava u nama dojam o neprestano sve većoj brzini njenog poleta

prema Bogu. jedna Karmelićanka iz Dijona, koja je s njom bila u velikoj intimnosti i za koju

318 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 2.dan. 319 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 10.dan 320 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 2.dan 321 ,,Nebo na zemlji“, 7.razmatranje. 322 ,,Posljednje duhovne vježbe“, 8.dan.

132

je Božja službenica govorila: „Mi smo kao dvije sobe istoga stana“, izjavila nam je, da je

osobito završetak njenog života bio divno jedno uspinjanje. Počevši od posljednjih osam

mjeseci njenog života u bolesničkoj sobi:,,Nismo je više mogle slijediti“. U tom svijetlu treba

razumjeti ovu rečenicu, koja tako lijepo izražava njenu pohlepnu težnju za najvišim

savršenstvom: „Neka me svaki čas sve to više ponese u dubinu Tvog Otajstva“. Ona je o tome

bila uvjerena:“Svaka nam je minuta dana, da se dublje ukorijenimo u Bogu, kako bi naša

sličnosti našim božanskim uzorkom bila upadnija, sjedinjenje sve intimnije“. Njena se misao

ne će mijenjati. U duhovnim vježbama, što ih je napisala za svoju sestru kao oporuku, ona se

vraća na tu misao s bogatijom jezgrovitošću, kada ovako definira duhovni život:“To je vječni

život koji je započeo i koji neprestano napreduje“.

II. Umiri moju dušu

Novi jedan vidik ove molitve uvodi nas u njeno tako osobno shvaćanje nutarnjeg

života. Ne da bi ona otkrila neku još neobjavljenu kršćansku nauku, nego je znala proniknuti u

tako duboki smisao Isusovih riječi:“Kraljestvo je Božje u vama“. Ona je očito od Boga

primila milost, da duše u ovoj točki dovede natrag k čistom Evanđelju. Zar ne bismo mogli

kazati za sestru Elizabetu ono, što je ona sama napisala o Djevici, uzoru vlastitog svog

nutarnjeg života:“kod nje se sve zbiva u nutrini?“ Vlastita je njena milost bila, što je u dubini

svoje duše proživljavala trojstveno bogatstvo svog krštenja i pozvala duše, da se vrate pravim

izvorima božanskog života.

„Učini je svojim nebom“. - Kad je duša smještena u miru i oslobođena od svoga „ja“,

ona postaje pozornicom čudesa milosti i za Boga pravo nebo, drago boravište, mjesto njegova

počinka. Treba uočiti uzvišenost ovog intimnog života s božanskim Osobama. Obični su

pogledi izvrnuti: većina duša ide za sjedinjenjem s Bogom u pohvalnoj težnji, da postanu

sveta. Misle li one uvijek dovoljno na vrhovni razlog svake svetosti: radost Božja i njegova

sve veća slava? One teže prema Bogu svim svojim silama ali ne uspijevaju posvema

zaboraviti sebe. Koliko skrivenih opasnosti u ovom metodi duhovnosti, koju bismo mogli

nazvati metodom posvećenog „ja“. Ovdje se naprotiv jasno pokazuje prvenstveno Bog.

Duša je živi hram, u kojemu Presveto Trojstvo neprestano prima štovanje, klanjanja,

zavale, pohvale i ljubavi. Jedna i druga Božanska Osoba uživaju u dubini ove duše, u kojoj

zajedno stanuju: ovdje Otac rađa Sina, Otac i Sin zajedno nadišu istu Ljubav. Duša postaje

nebo za Boga. Promatrajući ovu Božju dobrotu, koja uživa u tome da živi posred sinova

ljudskih, sestra će Elizabeta kasnije ovako opisati službu jedne pohvale slave: „ duša, koja

omogućuje božanskom Biću, da u njoj zadovolji svojoj potrebi, da preda sve što jest i što

ima“.

„Da Te ondje nikada ne ostavim Sama“. - Evo nužnog dijela osobne suradnje:“biti

ondje sva, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana stvaralačkom djelovanju“.

Zapravo Bog nikada nije Sam: ni u Samome sebi, ni u dušama. Ovo mu je Trojstveno

Društvo dovoljno. Otac, Sin i Duh Sveti žive zajedno „sada, kao u početku, i u vijeke

133

vjekova“, nalazeći u najintimnijoj dubini svoje Biti u savršenom prijateljstvu: Svijetlo, Ljubav

i Radost,na neizmjernom stupnju. Bog dakle nikada nije sam i trojstvena teologija ispravno

opaža, da je strogo govoreći zabranjeno nazivati Boga: Osamljenim.

Ovaj život Božji „unutar“ Njega samoga tkao sačinjava radost naše Boga, da, kad po

nemogućnosti ne bi u krilu trojstvenog života postojala množina osoba, naš bi Bog ostao

Vječni Osamljenik, makar i bio posred neizmjernog mnoštva ljudi i anđela, po milosti

pozvanih, da sudjeluju u njegovu intimnom Životu. Bilo da bi mu donekle kao ljudskom

stvoru, obdarenom razumom i voljom, koji bi se šetao u nekom vrtu osamljeno unatoč

nazočnosti bezbrojnih bilina i životinja323.

Iz prekomjerne čiste dobrote i iz „prevelike Ljubavi“ htio je Bog nalaziti svoj užitak

među sinovima ljudskim. Vidjeli su Njega Samoga posred njegova stvorenja: Riječ je postala

Tijelom i nastanila se među nama. Mi spadamo u broj onih povlaštenih, kojima je dano, da

postanu „Božja djeca“ i da mogu sudjelovati u „Riječi“, jer su predodređeni da žive „u

društvu“ s Njim. Ova riječ svetog Ivana: „u društvu“, tako draga sestri Elizabeti, tumači nam

značenje njene molitve:“Da Te ondje nikada ne ostavim Sama“.

„Nego daj, da sva budem tamo“.- Njena askeza i njena mistika baš su se sastojale u

tome da se sačuva slobodnom i odijeljenom od svega ostalog, kako bi u dubini svoje duše

mogla živjeti „u nazočnosti živoga Boga“.

„Sva budna u svojoj vjeri“. - „Karmelićanka je duša vjere“.U intimnom svom životu

službenica se Božja često vraćala prvoj ovoj bogoslovnoj kreposti: „Raspored mojih duhovnih

vježbi bit će taj, da po vjeri i ljubavi ostanem pod pomazanjem Svetoga“. „Biti budna u vjeri“

znači ići dalje od formule, koje našem razumu pružaju istine, koje treba vjerovati. To znači:

stanovati u Bogu.

„Sva u klanjanju“ .- Uvijek isto bitno klanjalačko stanovište pred Bogom.

„Sva predana Tvome stvaralačkom djelovanju“. - Sestra Elizabeta od Presvetog

Trojstva bila je jedna od onih duša koje se bez pridržaja izručuju djelovanju Duha, jer su

uvjerene, da se duhovni život ne sastoji toliko u tome, da umnažamo osobno svoje nastojanje,

nego u tome, da se damo uzeti od Boga. Stalna je njena i sve značajnija briga bila, da „vjeruje

u Ljubav“, da se dade od Nje preobraziti. Od najveće je važnosti, da se u njenoj školi dobro

uvjerimo o tome, da sve inicijative svetosti dolaze najprije od Boga i da u prvom redu ovise o

ostvarenjima njegove milosti, drugim riječima od nezaslužene njegove ljubavi. Zar nije

vlastiti značaj Ljubavi Božje prema nama, da je to stvaralačka Ljubav? dati se ljubiti znači

dakle dopuštati Bogu, da djeluje u najintimnijoj našoj dubini, dopuštati Mu da stvara u nama

sva svoja čudesa milosti i slave.

Sestra je Elizabeta shvatila, u kojem smislu treba odgovoriti ovoj Ljubavi, koja od nas

traži samo to da može u nama djelovati: „biti sva predana stvaralačkom njezinom djelovanju“.

323 Usporedi tako duboki tekst svetog Tome I.a.q.31, art. 3.ad 1.

134

III. O ljubljeni moj Kriste

Evo sada puta, koji vodi k Trojstvu: evo Krista. Kao a se pojavljuje iznenada. Zapravo

je on u središtu molitve sestre Elizabete, kao što je i u središtu njena života.

„O ljubljeni moj Kriste“. - Čim se radi o Njemu, govor je samo o tome da ga ljubimo i

„da ga ljubimo toliko, da iz ljubavi umremo“. Ona je već u svom djevojačkom „Dnevniku“

bila napisala: „Htjela bih učiniti, da Ga pozna, da ga ljubi cijela zemlja“. Odonda je prošlo pet

godina dnevne intimnosti, zaručničkog života s Kristom.

Njena pobožnost prema Kristu ide na ono bitno:“raspetome iz ljubavi“, Onome. koji

joj je rekao u večer polaganja njenih zavjeta, da ju je izabrao za cijeli jedan život šutnje i

ljubavi. Sestra Elizabeta se predala: „Htjela bih biti zaručnica Tvog srca“ i „toga jutra,

najljepšeg u njenom životu“ ona je postala zaručnica Kristova do smrti.Od sada u njoj ne će

više biti drugog života osim Kristovom.

„Htjela bih Te obasut slavom“. - Mulier gloria viri ( 1 Kor 11,7). Poput vjerne

zaručnice ona je stala s još više žara „revnovati za njegovu čast“. Bog joj još nije bio objavio

najviši njen poziv, a bude „Pohvala slave“, ali je prema tom cilju upućuje,. Doći će dan, kad

će ovaj pokret ponijeti sve u njenoj duši prema slavi Presvetog Trojstva i prema slavi njenog

Krista.

„No ja osjećam svoju nemoć“. - Utješno je za nas znati, da su se sveci osjećali slabi

kao i mi. Zar nije i sam Krist htio primiti pomoć anđela u smrtnoj borbi i pomoć jednog

Cirenca? Sveci nisu uzmicali pred nadčovječnim idealom. Oni su znali prizvati k sebi u

pomoć Jakoga, Onoga, koji j tajnom svojom silom uvijek nazočan, da nas očisti, da nas spasi,

da nas pobožanstveni, da nas pretvori u Sebe.“On je uvijek živ, uvijek djeluje u našoj duši.

Dopustimo, da nas On izgradi. Neka bude duša naše duše, život našeg života, kako bismo

mogli reći sa svetim Pavlom: „Za mene je živjeti Isus Krist“324. Njihove bijede ili njihove

slabosti ne samo da ih ne čude ili zaustavljaju, nego ih bacaju u Boga i Isusa Krista. Poslušajte

uzvišeni ovaj crescondo svetačkog pouzdanja: „Molim Te, da me preobučeš u samoga sebe,

da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše“. Zatim se riječi gomilaju, naglo se nižu,

da iskažu preobilni jedan osjećaj:,,Molim Te,...da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš

Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“. „Dođi u mene

kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj“. Preobraženje u Krista je potpuno, geslo

urezano na „lijepoga Krista njenih redovničkih zavjeta“ je ostvareno: „Ne živim više ja, nego

živi u meni Krist. „ Jam non ego, vivit vero in me Christus“.

324 Pismo gđi.A, 9.studenoga 1902.

135

IV. O vječna Riječi

Lice Raspetoga dovodi do krasote Riječi. To je jedna od poznatih tema kod mističnih

pisaca. Svaka se prava pobožnost prema Našem Gospodinu obraća osobito njegovu

Božanstvu. Čovječanstvo je samo put. I ovdje se nalazimo sasvim na tradicionalnoj, savršeno

uravnoteženoj liniji. Nakon što se njena misao bila zaustavila u spasiteljskim ranama

„Raspetoga iz ljubavi“, ona se jednim skokom vinula do Riječi:“O Vječna Riječi, Riječi mog

Boga, želim živjeti samo za to, da Tebe slušam“. Što znače sva čudesa prirode i milosti za

dušu koja je susrela Riječ? Ovi stvorovi nisu On, a „mi tražimo Njega“. Zar Ga nebesa, koja

pripovijedaju njegovu slavu, ne sakrivaju našim očima? „Vječna Riječi, Riječi mog Boga,

želim živjeti samo za to, da Tebe slušam“. Ti ćeš mi pripovijedati svu tajnu sakrivenu u

Očevu krilu, Otajstvo Trojice u jedinstvu.

„Želim postati sva poučljiva, kako bih sve od Tebe naučila“.- Sada nam službenica

Božja otkriva izvor najuzvišenijih svojih prosvjetljenja: Božju školu. teško bi bilo naći dušu,

koja je manje ovisna o knjigama. Ona se jedva hranila rijetkim nekim knjigama duhovnosti:

Duhovna Pjesma, Živi Plamen njenog Oca svetog Ivana od Križa,“koji je prodro daleko u

Božanstvo“, i poslanice svetog Pavla. Ona je sama posve tiho priznala svojoj Priorici:“Ono,

što me On uči u nutrini, je neizrecivo“. Majka je Germana sa svoje strane o tome bila posve

uvjerena: sestra Elizabeta bila je u prvome reu učenica i slušateljica Riječi.

„Želim zatim kroz sve noći, sve praznine, sve nemoći“.- Ovdje prepoznajemo stazu

onoga „ništa“, koja vodi na vrhunac Karmela. Kontemplativna duša, osobito karmelska duša,

mora upoznati duga i bolna pročišćavanja „noći“, da dođe do božanskog sjedinjenja. Nakon

što je sve ostavila za Krista, mora osjetiti, da On nestaje... ne za jedan dan ili za nekoliko

mjeseci, nego za godine, za cijeli život možda, i mora unatoč svemu ostati vjerna, te nikada

svoja obećanja opozvati, nikada se potužiti. Veliko se proživljeno iskustvo sakriva u kratkim

ovim riječima: neke duše, koje razmatraju, ne traže Boga putem utjehe, nego u jednostavnoj

vjeri i u potpunom odreknuću. Neka na tom putu ostanu vjerne: „kroza sve noći, sve praznine,

sve nemoći“.

„Želim neprestano upirati svoj pogled na Tebe i prebivati u Tvom velikom svijetlu“. -

I sestra je Elizabeta okusila u prvim časovima svog ulaska na mistične staze opojne radosti

Božje nazočnosti. Doskora će ona i za dugo vremena morati tražiti svog Boga u čistoj vjeri.

„Nakon uzvišenih zanosa, za vrijeme kojih duša zaboravlja sve i vidi samo svog Boga, kako

se obično razmatranje čini tvrdo i mučno, s kojom li mukom treba opet raditi da okupimo

svoje moći, kako je to naporno i kako se to čini teško“. No to ipak nije čas, da napustimo

život razmatranja. To je blagoslovljeni onaj čas, koji u noćnoj šutnji dovodi do preobražajnog

sjedinjenja. Dakle treba više nego ikada „neprestano upirati svoj pogled u Njega“ i „ostati u

miru pod velikim svijetlom“ tamne noći, koja propušta svijetlo. Moramo se sve više dati

pasivno privlačiti po Riječi:“O ljubljena moja Zvijezdo, očaraj me tako, da više ne mognem

izaći iz Tvog sjaja“. Neka me bljesak velikoga Tvog svijetla svlada kao leptira.

+ + +

136

„Duše ljubavi“. - Cijelo otajstvo Duha Svetoga, pravog „Duha Ljubavi“, u kojemu

Bog ljubi samoga Sebe i ljubi cijeli svemir, sastoji se u tome, što je On u krilu Presvetog

Trojstva Osobna Ljubav Oca i Sina. Najintimnija narav ove božanske Osobe, jednake Ocu i

Sinu, od kojih izlazi, jest ta, što je ona bitna i jednaka vječna Ljubav u jednom trojstvenom

životu.

I ovdje se službenica Božja samo oslanja na temeljni jedan podatak trojstvene dogme,

najdublji podatak za kontemplativnu dušu, koja bi već na zemlji htjela živjeti od onog otajstva

jednog Boga, koji je po svojoj osobi Ljubav. Njena je briga više praktične naravi.Njena

molitva nije uzdignuće misli o intratrinitarnom životu, nego pokret kontemplativne duše koja

u ovom otajstvu Trojstva nalazi „svoje Sve, svoje Božanstvo, Beskrajnu Samoću, u kojoj se

gubi“. Ona zaziva Duha Ljubavi zbog posvetiteljske njegove uloge u dušama, koje idu za

božanskim sjedinjenjem: „O uništavajući Ognju, Duše Ljubavi, spusti se na mene, da se u

mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi“. Ona je već zamolila Krista, da je uskladi sa

svim pokretima Svoje Duše, da Sebe stavi na njeno mjesto, tako da njen život bude samo

ižarivanje Njegova života. Ista se misao ponavlja, kada zaziva Oca i Duha Svetog. Toliko je

njena želja, da se preobrazi u Krista,u središtu ove bitno trojstvene molitve. Ništa ne pokazuje

jače, u kojoj se mjeri Isus stavio na njeno mjesto u vlastitom njenom životu.

„Da se u mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi“.- Smiona izreka, koju treba

shvatiti. „Kao“ neko utjelovljenje. Ne radi se ovdje o želji koju bi trebalo uzeti odviše

doslovno i koja bi bila nemoguća. Govor je to jedne duše posve obuzete od Krista i koja želi

postati drugi On.

„A ja da Joj budem dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu Ona obnavlja cijelo svoje

Otajstvo“. - Svijetla izreka, koja sve osvjetljuj.Ona ju sama tumači tri dana kasnije, kada piše

mladom jednom svećeniku:“Neka mu budem dodijeljeno čovječanstvo, to jest neka bi On u

meni mogao ovjekovječiti svoj život zadovoljštine, žrtve, pohvale i klanjanja...Zamolila sam

Ga, da dođe u mene kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj“.

„A Ti, Oče“. - A sada evo Oca, Počela cijeloga Božanstva. On je Otac, to je cijelo

njegovo otajstvo, vlastiti njegov značaj u krilu Trojice. On je Počelo bez pčela, iz kojega iz

neizmjerno plodnog izvora proizlazi sav naš život unutar Trojstva. Najviše svijetlo gledanja

licem u lice pokazat će nam se, kada u Njemu otkrijemo cijelo Otajstvo Trojice u Jedinstvu

kao u njihovom vječnom postojanju.

O tome se izravno ne radi u milosnom ovom času, kada sestra Elizabeta sastavlja

svoju molitvu. Njoj se pred ovim božanskim očinstvom osobito pokazuje vlastito njeno

ništavilo. „Oče, prikloni se svom ubogom, malom stvoru“. Sjećajući se otajstva Djevice od

Utjelovljenja, Djevice njoj najmilije, ona dodaje:“ pokrij ga svojom sjenom“, to jest: zaštiti

ga. Napokon njna duša, koja se neprestano vraća Kristu, ovako šapće: ,,Gledaj u njemu samo

Ljubljenoga, koji Ti je posve omilio“.

137

V. O moja Trojice

Molitva ide kraju. Posljednji jedan polet zanosi je prema „Trojici“, kojima je posvetila

svoj život.“o moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, Beskrajna Samoćo, neizmjernosti, u

kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama,

dok ne pođem promatrati u Vašem svijetlu bezdan Vaše uzvišenosti“.

Molba, što ju je izrazila u početku, sada je uslišana: ona gubi vlastiti svoj trag. Duša se

preobrazila u Boga.

138

Pogovor:

MISIJA

„Moja će misija biti, da čuvam duše u toj

velikoj nutarnjoj šutnji.“

„Ostavljam vam u nasljedstvo ovaj poziv,

moj poziv u krilu Crkve: POHVALA SLAVE

PRESVETOG TROJSTVA.“

U času kad su ostavljali ovaj svijet, veliki su službenici Božji bili svjesni da njihovo

apostolsko djelovanje u službi Crkve ne samo neće prestati njihovom smrću, nego da će se

naprotiv razviti osobito kada njihova duša jednom stigne u slavu. Zar nisu imali primjer i

uspomenu na obećanje, što ga je Učitelj dao svojim Apostolima: „Dobro je za vas da ja odem.

Kad se budem vratio Ocu, poslat ću vam Duha.“. Sveti nam je Pavo opisao ovo vječno

Kristovo djelovanje kako on uvijek živi pred Licem svog Oca, bez sumnje, da Mu se klanja i

da Ga slavi, ali i zato da dan i noć nas zagovara (Hebr 7,25). Tko bi se usudio pomisliti da se

Majka ljudi nakon slavnoga svog uznesenja odvratila od naših zemaljskih bijeda i da Majka

Božja u vječnom svom otajstvu posred blaženoga gledanja nije sva zauzeta time, da bude na

službu druge svoje djece, sa svemogućim svojim zagovorom, uvijek brižljiva za sve narode,

kako bi ih „rodila Kristu“, više naša Majka nego ikada.

Nije rijetko da na usnicama velikih osnivača Redova nađemo riječi sličene riječima što

ih je sveti Dominik izrekao svojim sinovima, koji su oplakivali njegovu smrt: „Ondje ću vam,

gore biti korisniji“. Cijeli je svijet čuo za želju „najveće svetice modernih vremena“325,

Terezije od Djeteta Isusa: „Na nebu neću biti besposlena. Hoću provesti svoje nebo čineći

dobro na zemlji“. Ponizna njena sestra iz Dijona izrekla je isti usklik: „Vjerujte mi, tamo gore

u žarištu ljubavi djelotvorno ću misliti na vas. Molit ću za vas milost sjedinjenja, milost

intimnosti s Učiteljem. To je iz mog života načinilo nebo već ovdje na zemlji.“ Nekoliko dana

prije svoje smrti napisala je pod utjecajem Duha Svetog iscrpljena njena ruka za sirotu jednu

sestru lajikinju glasovitu izreku: „Čini mi se da će moja misija na nebu biti da privlačim duše

pomažući im da izađu iz sebe samih, kako bi prionule uz Boga posve jednostavno, iz ljubavi, i

da ih sačuvam u toj velikoj nutarnjoj šutnji, koja omogućuje Bogu da sebe u njih utisne i da ih

preobrazi u Sebe“.

Proročke su to riječi, a naglo i svjetsko proširenje njezinih „Uspomena“ omogućuje

nam da ustanovimo njihovo ostvarenje.

325 Pio X., jednom biskupu misionaru

139

1. Velika nutarnja šutnja

Na nebu ima svaki svetac misiju u skladu s otkupiteljskim planom i kao nagradu za

svoje zasluge što ih je na zemlji stekao. Sve do konca svijeta oni i dalje rade na proširenju

Božjega kraljevstva i na oblikovanju „potpunoga Krista“: Majka Utjelovljene Riječi kao opća

Posrednica svih milosti bez izuzetka, drugi sveci svaki na svojoj liniji, manje ili više, prema

svome mjestu u ekonomiji Providnosti. Tako patrijarsi redovničkih zajednica posebno bdiju

nad članovima svojih ustanova, sveta Ivana od Arka nad svojom domovinom, jedan biskup

nad svojom biskupijom, župnik nad svojom župom, otac ili majka nad svojom djecom. Sestra

Elizabeta nema te misijie da slavno posreduje u upravi svijeta, nego da privlači duše na staze

šutnje i sabranosti na sve veću slavu Trojstva: „Čini mi se da će na nebu moja misija biti

privlačiti duše“.

„Pomažući im da izađu iz samih sebe“.- to je milost nad svim milostima. Kolikim

„labirintskim“ dušama nikada ne polazi za rukom da „izađu iz sebe“ preko tisuću zavijutaka

svoga „ja“. Najrevnije zbog toga uzdužu i očajavaju. Uzalude one pokušavaju da se oslobode

vlastitim svojim naporima, ništa to ne pomaže. To djelo nadilazi ljudske sile, potrebna je za nj

milost Božja. Službenica Božja obećaje, dakle, vrlo dragocjenu milost dušama nutarnjeg

života, zatvorenima u svoj vlastiti „ja“. Gore s neba vodi ih tiho njeno posredovanje do

potpunog onog oslobođenja koje ih baca „potpuno u Krista“.

Duša se odriče samo zato da „prione uz Boga“. To je pozitivno i temeljno gledište

poslanja, koje ispunja službenica Božja. Duhovni spisi sestre Elizabete već su donijeli velikih

plodova u najrazličitijim katoličkim krugovima. Njezin je poziv na nutarnji život upravljen

svim dušama u Crkvi. No moramo priznati, čini se, da je šutljiva karmelićanka iz Dijona

primila posebno poslanje za kontemplativne duše da ih izvuče iz njih samih i koji puta iz

njihovih „krpica“, i da ih ponese u veliku struju božanskog života koji im daje otkupiteljsku

moć na Božje Srce.

Kolike li zamršenosti za mnoge duše u praksi njihova duhovnog života! Jedne traže

Boga pretjeranim mrtvljenjem, druge nekom odviše doslovnom i mehaničkom vjernošću u

pojedinostima, bez dovoljne pažnje za nadahnuće Duha. Sve ove duše dobre volje, koji puta

nedovoljno poučene, službenica Božja podsjeća da Bogu treba ići „posve jednostavnim, posve

ljubeznim pokretom“. Samo ljubav proizvodi jednostavnost. Duša, koja u savršenoj ljubavi, u

svemu traži samo Božju slavu, jednostavna je duša koja ide ravno Bogu. „Deus, ignis

consumens“: naš je Bog uništavajući oganj, to jest oganj ljubavi koji uništava, koji pretvara u

Samoga Sebe sve čega se dotakne. Mistična smrt, o kojoj govori sveti Pavao, postaje tako

jednostavna, tako slatka dušama, koje su se u svojoj dubini izručile Njegovu djelovanju. One

manje misle na posao razaranja i odreknuća, što ga još moraju izvršiti, nego više uranjaju u

žarište ljubavi koje u njima gori, a to nije nitko drugi nego Duh Sveti, ista ona Ljubav koja je

u Presvetom Trojstvu veza između Oca i Njegove Riječi. One ulaze u Njegapo živoj vjeri i

ondje ih jednostavne,smirene, On uznosi iznad stvari, i znad osjetnih sklonosti, u „Svetu

140

Tamu“. I preobražene u onu božansku sliku one žive, kako to veli sveti Ivan, „u Društvu s

trima klanjanja dostojnim Osobama: život im je zajednički. To je kontemplativni život.“326

Tada je duša sačuvana „U VELIKOJ ONOJ NUTARNJOJ ŠUTNJI“, koja je tako

draga sestri Elizabeti od Presvetog Trojstva i sačinjava stjecišnu točku cijele njene duhovne

nauke. Nakon poglavlja o „askezi šutnje“ ne moramo više naglašavati temeljnu ovu točku.

Dan danas je sve zahvatio aktivizam. Misli se samo na izvanjsko djelovanje. Duše više ne

znaju šutjeti, da slušaju Boga. Može li u ovom modernom svijetu, uznemirenom i bučnom,

biti važnije misije od one, što ju je Providnost povjerila svojoj karmelićanki iz Dijona:

povratiti duše na stazu sabranosti i „sačuvati ih u onoj velikoj nutarnjoj šutnji, koja

omogućuje Bogu da se u njih utisne i da ih preobrazi u Sebe“? Ona nas je sama naučila:

„duša, koja u svom nutarnjem kraljevstvu čuva još nešto za sebe, koje sve moći nisu

„uključene“ u Bogu ne može biti savršena pohvala slave... Duša, koja raspravlja sa svojim

„ja“, koja se bavi svojim osjećajnostima, koja ide za nepotrebnom mišlju, za bilo kakvom

željom, takva duša raspršuje svoju snagu, ona nije posve usmjerena na Boga. Njena lira ne

bruji jednozvučno i kad je Učitelj dodirne, ne može izvuči iz nje božanskih harmonija. Ima tu

još odviše ljudskog327.

Sve mora u nama šutjeti: vanjska osjetila za zemaljske stvari, nutarnje moći za svaku

nutarnju buku: šutnja pogleda, šutnja mašte i pamćenja, osobito šutnja srca. „Potrebne su

uvijek iste okolnosti, ista osamljenost, ista odijeljenost, isto odreknuće da me ništa ne bi

izvuklo iz te lijepe nutranje šutnje. Ako moje želje, moje bojazni, moje radosti, moje boli, ako

svi pokreti koji proizlaze iz četiriju ovih strasti ne budu savršeno usmjereni prema Bogu, ja

neću biti šutljiva, bit će u meni buke. Potrebno je dakle smirenije spavanje moći, jedinstvo

bića“.328 Najviše duhovne moći moraju također ući u „veliku ovu nutarnju šutnju“: šutnja

razuma: nijedna nepotrebna misao, - šutnja u suđenju, koje tako temeljito oslobađa pretjerano

kritični moderni duh, - osobito šutnja volje, koja u duši proizvodi veliku šutnju ljubavi.

Kad se ova „velika nutarnja šutnja“ nastani u dušama, ona „omogućuje Bogu da se u

njih utisne i da ih preobrazi u Sebe“. Ostvaruje se najviši cilj svakog ljudskog života,

Preobražajno sjedinjenje. „Tada je Učitelj slobodan, slobodan da se pretoči, da se daje po

svojoj mjeri i da duša tako pojednostavljena, ujedinjena, postaje prijestolje Nepromjenljivog,

budući da je Jedinstvo prijestolje Presvetog Trojstva.329

2. Pohvala slave Presvetog Trojstva

Posmrtni jedan dokumenat od izvanredne važnosti otkrit će nam jedan drugi još bitniji

vidik u providencijalnoj misiji Božje službenice. Nakon njene smrti našli su malu jednu

326 „Nebo na zemlji“, 6. razmatranje 327 „Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan 328 „Posljednje duhovne vježbe“, 10. dan 329 „Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan

141

kuvertu, brižljivo zapečačenu crvenim voskom, s ovim natpisom: „Tajne za našu Majku“.

Posljednje povjerljivo saopćenje u času kada sveci sve gledaju u svjetlu vječnosti.

„Moja Majko, kada budete čitali ove retke, vaša mala „Pohvala slave“ neće više

pjevati na zemlji, nego će stanovati u neizmjernom žarištu ljubavi. Čas je tako ozbiljan, tako

svečan, ne želim se zaustavljati govoreći vam o stvarima za koje mislim da bi ih umanjila, kad

bi ih htjela izraziti riječima... Vaše vam dijete dolazi otkriti što osjeća, ili bolje: reći ono što

joj je njezin Bog u časovima duboke sabranosti, u dodiru sjedinjenja dao shvatiti... Poštovana

Majko, majko za mene posvećena već od vječnosti, polazeći ja Vam oporučno ostavljam ovaj

poziv, koji je bio moj poziv u vojujućom Crkvi i koji ću od sada ispunjavati neprekidno u

pobjedničkoj Crkvi: POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA.“

Slava Presvetog Trojstva to je posljednja oporuka svete Karmelićanke svim dušama,

koje budu htjele poći za njom stazama nutarnjeg života. Ova „pohvala slave Presvetog

Trojstva“, koja je bila „njen poziv već u progonstvu“, i ostaje „njezina služba u vječnosti“

pred Božjim Licem, približuje se najuzvišenijoj Božjoj namisli o svakom stvorenju. Sve je u

Božjem djelu usmjereno na ovu slavu. „Universa propter Se operatus est Dominus“ (Prič

16,4). Svog je Sina poslao na svijet prije svega zato, da popravi tu slavu po grijehu

povrijeđenu. Sam je Isus jednom riječju izrazio ukratko svoje poslanje na zemlji: „Oče, tražio

sam samo tvoju slavu“, „Pater, glorificavi Te“ (Iv 17,4).

+ + +

Sada možemo obuhvatiti mističnu nauku sestre Elizabete u cijeloj njenoj širini.

Klanjanja dostojno Trojstvo je vrhovno Dobro, prema kome teže sve duše i svijet

čistih duhova. Otac je stvorio svemir i „poslao svog Sina“, da nas uvede „u društvo“ s

božanskim Osobama. Sva je tajna Crkve i Majke Božje, Posrednice milosti, u tome da dovedu

„cijeloga Krista“ do kontemplacije Presvetog Trojstva. Gledanje Trojstva u Jedinstvu, to je

uzvišeno određenje čovjeka. On mučno koraca po zemlji uz pomoć Krista, „Raspetoga iz

ljubavi“, ali zato, da postane vječan u Bogu. Kroza sve križeve, sve noći, sve smrti vojujuće

Crkve nastavlja se šutljivo uspinjanje duša prema Nepromjenljivom i blaženotvornom

Trojstvu.

Do božanskog gledanja, koje ih „usavršuje u jedinstvu“, dolaze samo oni, koji su za

vrijeme uspinjanja dosta odvažni, da napuste sve što je tuđe Bogu kako bi uživali u

osamljenosti, jednostavnosti i čistoći ovog Bića, o kome sve ovisi, prema kome sve gleda, po

kome postoji bitak, život i smisao. „Ima jedno Biće koje je Ljubav, i ono hoće da živimo s

Njim u društvu“330. „Ova neizmjerna Ljubav, koja nas okružuje, hoće nas već ovdje na zemlji

pridružiti svom blaženstvu. U nama počiva čitavo Presveto Trojstvo, cijelo ono otajstvo koje

ćemo gledati na nebu.“331

330 Pismo majci, 20. listopada 1906. 331 Pismo G. de G., 20. kolovoza 1903.

142

Duši, koja je po vjeri izdaleka ugledala ove trojstvene krasote, sve se ostalo čini

isprazno. Ona je svjesna, da „posjeduje u svojoj dubini Preizvrsno Dobro, pred kojim sva

ostala dobra nestaju. Sve radosti, koje joj dolaze, za nju su samo opomene koje je pozivaju da

radije uživa u Dobru, što ga posjeduje i s kojim se nijedno drugo ne može usporediti.“332 Koje

li ljubavi i koje li želje da se sjedini s tim Dobrom u duši koja ga je susrela! Ona Ga ljubi

ljubavlju „jačom od smrti“, sa žarkim željama; ona se ruga svakoj drugoj ljubavi, prezire

ostale ljepote koje su je mogle očarati za jedan čas. Za onoga koji u samom sebi posjeduje

Boga, odreknuće od svega stvorenoga ne predstavlja trpljenje. Nesretan je samo onaj koji nije

došao do gledanja ove najviše Ljepote. Treba dakle sve ostaviti da zadobijemo ovo božansko

bogatstvo, odijeliti se posvema od čara prolaznih ljepota, koje bi mogle ugroziti dušu i

odvratiti je od njenog cilja, ništa više ne znati na zemlji, bježati „sama sa Samim“, biti tuđinka

svemu. Prava je domovina duše ovdje, „u krilu smirenom Trojstva“, u šutnji i sabranosti.

„Trojstvo, to je naše prebivalište, naš dom, očinska kuća, iz koje ne smijemo nikada izaći“.333

Više se jedan razvoj duhovnog života ostvaruje, kada duša pobijedi svoj vlastiti „ja“ i

„zaboravivši posvema“ samu sebe živi samo za Boga, kao blaženici na nebu, u „neprekidnoj

pohvali slave“. Ova je duša takoreći neprestani Sanctus, neprestana „pohvala slave“ u svakom

svom pokretu, u svakoj svojoj težnji, kao i u svakom svom činmu, kako god on bio običan.334

Ona u vremenu započinje svoju „službu vječnosti“. I to čini tako da ne prestaje živjeti sabrano

u dubini same sebe, u onom najintimnijem svetištu svog života, kamo se povukla sa svojim

Bogom.

„O najljepši od stvorova, dušo, koja tako žarko želiš upoznati mjesto gdje se nalazi

tvoj Ljubljeni, da Ga potražiš i s Njim se sjediniš, ti si sama utočište kamo se on sklanja,

prebivalište gdje se on skriva. Tvoj Ljubljeni, tvoje blago, jedina tvoja nada, tako je blizu

tebe, da stanuje u tebi samoj. A pravo govoreći, i ne možeš postojati bez Njega“.335 No neka

ta duša, međutim, bude na oprezu. bog ne stanuje u njoj samo zbog njene radosti, nego prije

svega zbog svoje slave. „Presveto Trojstvo tako rado nalazi svoju sliku i priliku u svojim

stvorovima!“ Tako, napokon, slava Trojstva mora uzdignuti dušu iznad nje same i iznad

vlastite njene radosti. „Budući da je moja duša nebo u kojemu živim očekujući nebeski

Jeruzalem, to nebo mora pjevati slavu Vječnoga, jedino slavu Vječnoga.“336 Do te točke

duhovna nauka sestre Elizabete želi konačno dovesti duše: „živjeti po uzoru Nepromjenljivog

Trojstva u vječnoj sadašnjosti. Klanjati Mu se uvijek zbog Njega samoga i postati po sve

jednostavnijem sve više ujediniteljskom pogledu odraz njegove slave. Drugim riječima:

neprekidna pohvala slave Njegovih klanjanja dostojnih savršenosti“.337

332 „Nebo na zemlji“, 11. razmatranje 333 „Nebo na zemlji“, 1. razmatranje 334 „Posljednje duhovne vježbe“, 8. dan 335 Sv. Ivan od Križa „Duhovna pjesma“, 1. strofa 336 „Posljednje duhovne vježbe“, 7. dan 337 „Posljednje duhovne vježbe“, 16. dan

143

Dok je sveta Terezija od Djeteta Isusa prikazavši se kao žrtva Milosrdne Ljubavi,

povukla za sobom mnoštvo duša, za sestru se Elizabetu od Presvetog Trojstva čini da je

primila za zadaću podići u Crkvi mnoštvo „Pohvala slave“ na čast Presvetog Trojstva:

„Ostavljam vam kao oporuku ovaj poziv, koji je bio moj poziv u vojujućoj Crkvi, i

koji ću odsada ispunjavati neprekidno u pobjedničkoj Crkvi:

„POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA“.

144

SADRŽAJ

PREDGOVOR 2

PRVO POGLAVLJE: DUHOVNI PUT 3

I: NUTARNJI ŽIVOT U SVIJETU 4

1. Dječje mušice 4

2. Obraćenje 4

3. Svjetovne zabave 5

4. Djela požrtvovnosti 5

5. Ljetni praznici 6

6. Agendo contra 8

7. Prve mistične milosti 8

8. Susret s Ocem Vallée 10

II: KARMELIĆANKA 11

1. Njezin ideal karmelićanke 11

2. Osjetne milosti u postulatu 12

3. Pročišćenja u novicijatu 13

4. Duboki nutarnji život 16

III: PREMA PREOBRAŽENOM SJEDINJENJU 18

DRUGO POGLAVLJE: ASKEZA ŠUTNJE 25

1. Svetica šutnje 25

2. Vanjska šutnja 27

3. Nutarnja šutnja 28

4. Divinum silentium 31

TREĆE POGLAVLJE: NAZOČNOST TROJSTVA 34

1. Svetica Božje nazočnosti 34

2. Njena nauka o Božjoj nazočnosti 40

3. Mjesto ove nazočnosti: najdublje središte duše 42

4. Bitni njeni čini: djelovanje vjere.- Izvršivanje ljubavi 43

5. U čistoj vjeri 43

6. Prvenstvo ljubavi 45

7. Vježbe: češće se sabrati 47

8. Mali katekizam Božje nazočnosti 49

9. Napredovanje u Božjoj nazočnosti 51

10. Dva glavna učinka ove nazočnosti: zaborav samoga sebe i preobražajno sjedinjenje 51

11. Oh, kad bih to mogla kazati svim dušama…! 56

ČETVRTO POGLAVLJE: POHVALA SLAVE 57

1. Novo ime 58

2. Pohvala slave je duša šutnje 62

145

3. Pohvala svih njegovih darova 62

4. Vječni život je već započeo 63

5. Pohvala razapete duše 65

6. Duša je nebo koje pjeva o Bogu 66

7. Služba pohvale slave 68

PETO POGLAVLJE: USKLAĐENOST S KRISTOM 70

1. Naše preodređenje u Kristu 72

2. Intimna nazočnost Isusova. 74

3. Pobožnost prema Kristovoj duši 76

4. Uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše. 77

5. Izražavati Krista Očevim očima 77

6. Biti Njemu dodijeljeno čovječanstvo 80

7. Usklađenst s Njegovom smrću 82

ŠESTO POGLAVLJE: JANUA COELI 84

1. Karmelska Djevica 86

2. Djevica Utjelovljenja 88

3. Janua Coeli 89

SEDMO POGLAVLJE: SESTRA ELIZABETA OD PRESVETOG TROJSTVA

I SVEĆENIČKE DUŠE 93

1. Svećenička prijateljstva 94

2. Svećenik mistik 97

3. Sudionica u svećenikovu apostolatu 98

4. Svećenik i duhovno vodstvo 100

OSMO POGLAVLJE: DAROVI DUHA SVETOG 105

1. Uloga darova Duha Svetog 105

2. Duh straha 110

3. Duh jakosti 111

4. Duh pobožnosti 113

5. Dar savjeta u pravom je smislu riječi dar upravljanja 116

6. Duh znanja 117

7. Duh razuma 118

8. Duh mudrosti 121

DEVETO POGLAVLJE: MOLITVA PRESVETOM TROJSTVU (TUMAČENJE) 127

I. O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam 128

II. Umiri moju dušu 132

III. O ljubljeni moj Kriste 134

IV. O vječna Riječi 135

V. O moja Trojice 137

POGOVOR: MISIJA 12738

1. Velika nutarnja šutnja 12839

146

2. Pohvala slave Presvetog Trojstva 13240