duhovna služba bektašijskoga reda

Download Duhovna Služba Bektašijskoga Reda

Post on 01-Jun-2018

227 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • 8/9/2019 Duhovna Služba Bektašijskoga Reda

    1/14

    193

    Zavija, turbe i džamija Sejjid Gazi Battala u Eskišehiru u Anadolu. Crtež po fotografiji

    D U H O V N A S L U Ž B A B E K TA Š I J S K O G A R E D AU A K I N D Ž I J S K O J V O J S C I Prilog proučavanju kulta t)erzeleza i njegove popularnosti u Bosni.

    Serimi veri lim, sirrimi verme m. Glavu svoju dajem uvijek, ali tajnu svoju nikad ne odajem.

    Geslo Bek tašijskoga reda. '

    Još nedavno znanost nije imala pouzdanih podataka о histor i jskoj osobi omiljeloga ju na ka bosansko ga De rzelez Ali je i о u zrocim a (moga izvanre dnog uspjeha, koji je ta j nepoznati borac imao kod pučkih pjevača muslomanskih. Svestranim istraživanjem uspjelo mi je najprije odrediti, koji je to bio turju na k p rošlih vi jekov a, kojega se uspom ena tako usjekla u naro dn u poez islamske Bosne, a kasnije ustanoviti i historijskoga Derzeleza ili. kako su Turci zvali, Gerz Eljasa2. Prvi, po mojoj predpostavei, mogao je biti član višega

    1 Literaturdenkmäler aus Ujigarru Tur- 2 Olesnicki, Tko je zapravo bio Đerzelez kenzeil, p. 137. Un gar n. Bibliothek . T. Reihe Alija? Zbo rnik n ar. živo t. XXIX, sv. 1.. 18. Bd. 14 (Un gar. Inst itut d., Un iver s. Berlin. i 37. Zagre b 1932.; Isti, Još о ličnosti Đer- 19 27.) г е Х е г Alije ZNž Х Х Т Х s v. 2, 2 0— 25. Z a gr eb

    1934. Prv a rasp rav a n avod i se kao I , druga kao II.

  • 8/9/2019 Duhovna Služba Bektašijskoga Reda

    2/14

    94 A e k s i j e O í e s n i c k i

    turskoga plemstva, nasljedni zapovjednik rumelijskih akindžija, najhrabriji najpoduzetniji od vojskovođa Mehmeda II i Bajazida II, Gazi Alibeg Mihalog koji je sa svojim akimdžijama mnogo pomogao Mehmedu kod osvajanja Bosn čuva jući njegov desni bok i priv uk av ši na se ug ars ku vojsku kra lja Ma tijaš On je zatim stvarno i sačuvao turskomu carstvu tu novu pokrajinu, staln dočekujući udarce energičnoga Matijaša. Historijski pak Đerzelez, po svjed čanstvu suvremena Ijetopisca, bezimenoga derviša3, bio je% suvrem enik Alibega MihalogHje, mladi i hrabri akindžijski vojevoda Gerz Eljas, po svojoj prili subora c Alibegov u njegovim bojevima s nevjernicima*. Bud ući vjerojatn rodom iz kasabe Janje (između Bijeljine i Zvornika), Gerz Eljas bio je, za ban va nja Em eri ka D ere nči na u Jajc u, g. 1491. ili u poč etku 1492. zarob ljen o Ugara i poslan u Budim, gdje je kasnije završio svoj život nasilnom smrću3. Ondje je kasnije, po turskom uzeću Budima 1541., car Sulejm an na mjestu groba Gerz Eljasova sazidao malu tvrđavu, turbe nad grobom mučenikovim i tekiju za derviše čuvare toga groba6. Time je Sulejman postavio temelj sla vljenju i kultu toga šehita. Tako je voljom moćnoga cara Bošnjak Gerz Elja postao zaštitnik i čuvar novoosvojenoga grada Budima. Mudri političar Sulej man dobro je razumio, da radi učvršćenja novoga pašaluka i u tvrđenja novonaseljenoga islamskog elementa treba stvarati mjestne vjerske tradicij Nama doduše nije još poznato, zašto je izbor carev pao upravo na Bošnjak Gerz Eljasa, koji po svjedočanstvu historika lbrahima Pečevije (umro g. 106 poč. 25. XII. 1650.), nije izvršio osobitih junačkih djela7. Skloni smo stoga vje rovati, da je povod njegovoj kanonizaciji dala njegova tragická sudbina Budimu i njegova postojanost u vjeri islamskoj.

    Uporedivši dalje varijante iz raznih vremena jedne epske pjesme »Ženidb despota Vuka«, uspjelo nam je pokazati , kako su se u pamćenju naroda post peno gasila junačka djela jedne herojske osobnosti obćega državnog mjeri i zatim su se njene historijske posebnosti prenosile na sasvim drugu historijs osobu, koja je bila nekoć manje znatna, ali je kasnije uslijed mjestnih prilik zadobila veći glas u pučkim krugovima, lako se kroz stoljeća u pučkoj epsk tvorbi malo po malo preobražavao obći turski junak Alibeg Mihaloglu prek »bega Podunavca« i »Deliage Erzeleza« u nepoznatoga prije lokalnoga juna Aliju Đerzeleza8.

    To su bili prvi rezultati mojih iztraživanja о Đerzelez Aliji . Već tada bio

    sam neizravno izrekao predpostavku о važnoj ulozi derviša bek tašija u čuv anjuspomena i popularizaciji osobe Gerz Eljasa il i Đerzeleza9 među is lamskim pukom. Kako je poznato, članovi reda Hadži Veli Bektaša rado su se nasta njivali na glasovitim mjestima hodočašća i uzimali ih u svoju upravu. Bektaš

    3 Ms. Bibl. Nat. Paris Ane. fonds t»re 4 II 21—29. No. 99 i'ol. 45a; AFT No. 117 f 129b; Supp. 5 II 28—36. ta re No. 1047 f 106a. I sp. 1121—22; Olesnicki,

  • 8/9/2019 Duhovna Služba Bektašijskoga Reda

    3/14

    Duhovna s lužba bektaš i j skoga reda 195

    su tako poštovali grobove svetih ili dobrih ljudi, da im je pobožnost na grabovima često zamjenjivala čak samu obrednu molitvu10. Pojedinim člano vima toga reda nametala se dakle dužnost, da čuvaju i paze počivališta raz junaka i pokojne svoje subraće. Iako su ti derviši čuvari grobova svojim p tetom prema uspomeni tih pokojnika i pletući oko njihova imena čitav vije legenada i predaja, stvarali njima u narodu slavu svetaca i ugodnika Bož Takva je, vidi se, bila i posmrtna sudbina Bošnjaka Đerzeleza, koji je viso na red bom c arsk om dobio osobito časno mjesto u bekůašijskom martirolog Ulogu Gerz Eljasa, zaštitnika grada Budima, raširil i su postepeno bektašije zaštitu čitave ugarske krajine, a kasnije čak i na obranu svekolike obćine vovje rnih 11 njihov oj bo rbi za din. Bosansk i naro dn i ep nije na m sa ču va o specifické crte Đerzeleza, ratnoga zaštitnika obćine Muhamedove i progoni prez renih ka ur a. Epski Đerzelez je većm a plemen iti i dobrodušn i z atoč slabih i potlačenih članova ummet-i Muhamedova. No »Gorski Vijenac« c gorskoga vladike odražava još, svakako na temelju muslomanske tradicije, stra šno ga ugo dn ika Božjega Đe rzeleza , koji svojom desnicom smiče »m k a ure11.

    Nastojeći provjeriti vlastitu hipotezu о to j u lozi derviša bekta ši ja, obrat io sam svo ja dalja i stra živ an ja tim sm jerom, i to s jedn e stran e na skujplja poda taka о t a j ans tveno j i malo još prou čeno j ovoj organizaciji islam skih sufija, mistika , a s druge na prouča van je u nut arn jeg a ustrojs tva aikindžijske voj moćne sile, kojoj je mlado otmansko carstvt) dugovalo svoje munjevite pob na iztoku Evrope. Ova nova iztraživanja potvrdile su hipotezu, koju sam postavio u predašnjim člancima, i ujedno s tim prosule su novo svjetlo odgovornu ulogu, koju je imao upravo isti bektašijski red u duhovnom živ akindž ijskih četa i njihovih zapo vjedn ika.

    Ono malo podataka, š to smo dosad imali о akindžijama , dugujemo najve ćim dijelom zapadnim izvorima, u prvom redu pripovijedanju bivšega janji Ko nstan tina, sina Mihaila Kon stantinovića, koji je 1463. bio zarobljen s tu rs posadom u Zvečaju i došao u Ugarsku, gdje je pod kraj XV. stoljeća napi svoje uspomene, u kojima je XLII. glavu, posvetio opisu neredovitoga skoga konjaničtva, akindžija12. Iz njegova pripovijedanja vidimo, da su akin- džije, kojih su se redovi popun jali na jviše dobrovoljcima iz krajeva bliz njihovim sabirali«tima, kupili se od vremena do vremena izključivo u sv

    najezde u kršćanske zemlje, pri čemu im je bio glavno poticalo grabež i obćivanje. Po svršetku takv oga »trčanja« — ovaj stari naziv hrva tski za ovalke

    jezde po dp un o odgova ra turskom u a qin (trčanje) — nap rtivši svoje sejs i povodnike plijenom izmicali su brzo natrag, kako su naglo bili i došli, i u

    1 0 Jacob, Die Bektaschije in ihrem Ver- 1 г T 5 1 ; II 42. hältnis m oermandten Erscheimingen, u Ab- vz V. J. Los, Pamieíniki Janczara, gl. 53. ha ndl . d. Ba yer. Ak ad . Bd. XXIV. III Abt. Bibl. pis. pol. T. 63 p. 146—51 i 298—30 Munchen 1909. p. 274: R. Tschudi Enc. de Kr ako v 1912. ľhlam T 709.

  • 8/9/2019 Duhovna Služba Bektašijskoga Reda

    4/14

    196 Á l e k s i j e O e s n i c k í

    čivši svoj plijen živjeli su svaki о svom pos lu do sli jedećega saziva. Takve najezde u neprijateljske zemlje kršćanske poduzimale su periodički s carevimdopuštenjem krajiške vojvode.

    Ti podatc i »Janjičarovi« n epo dpu ni su i jedn ostran i. Budući neu puć en u unutarnju organizaci ju t ih neredovit ih nájezdníka, ni je mogao ništa reći о nj ihovoj duhovnoj povezanost i i n j ihovim mističkim idejama i poticajima, koji su ih vodili u njihovoj težkoj borbi s nevjernicima, punoj smrtnih opasnosti . О tom » Janjič ar« ništa* nije mo gao znati već stoga, što su akin dži je ljub om orno čuvali od neposvećenih svoj unutarnji svijet, krijući svoju pripadnost mističko organizaciji sufijskoj, na koju je, ka ko je pozna to, ortodoksn a ulem a uvijek gledala kao na raskol u islamu.

    Ustanoviti unutarnji duhovni život u gomilama ovih strašnih nájezdníka, a napose njihovu pripadnost bektašijskomu redu pošlo mi je za rukom, s jedne strane, prema biografijskoj poemi osobnoga ćatiba Alibega Mihaloglije, pje snika i mistika Suzi Čelebije iz Prizrena, koji je u obsežnoj svojoj Gazevat- nam i opjev ao život i bojn a djela svoga slavnog a gospodara11. S druge strane, odkrio sam na svoje iznenađenje tijesne mističke veze Alibega i njegovih sinova s glasovitom bektašijskom zavijom (manastirom) u Anadolu, kojega su članov čuvali turbe narodnoga junaka turskoga Sejj id Gazi Battala kod Eski-Šehira (l)orvlaeum u Frigiji). Povrh toga izašlo je na javu, da je Alibcg- štovao toga ju na ka u borbi s Bizantinc ima, kao posebnoga svoga nad nar avn oga pokrov itelja

    ipak, radi jasnosti daljega izla