hrvatski jezik, skripta 1

1

HRVATSKI JEZIKHRVATSKI JEZIKHRVATSKI JEZIKHRVATSKI JEZIK (pitanja i odgovori)

2

MATURALNA PITANJA IZ HRVATSKOG JEZIKA ODOGOVORI 1. . IVAN GUNDULIĆ- OSMAN (DŽIVO) - piše po uzoru na Torquatta Tassa, pripada dubrovačkom baroknom krugu - rođen je 1589. u Dubrovniku, a umro 1638. - predstavnik je plemstva, školovao se kod Isusovaca (Camilo Camili mu je bio učitelj) - započeo je pisanjem ljubavne poezije koju je kasnije spalio - Djela: mitološke drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida religiozna poema: Suze sina razmetnoga prepjev sedam psalama: Pjesni pokorni kralja Davida pastorala: Dubravka ep: Osman- Gundulićevo životno djelo Dubravka - to je alegorijska pastorala – melodrama u 3 čina, započinje invokacijom - mjesto radnje: Dubrovnik (Dubrava), događa se u idealnoj utopijskoj zemlji u kojoj žive pastiri i pastirice. Radnja se odvija na dan Sv. Vlaha - tema: hvalospjev dubrovačkoj slobodi - likovi: Dubravka- je najljepša pastirica. Od malih nogu voli Miljenka i obećana mu je. U djelu je simbol vlasti i slobode. Ona je idealizirani lik-vila. U djelu nema glavnu ulogu, ali se sva radnja okreće oko nje. Miljenko- je najljepši među pastirima i simbol je dubrovačkog plemstva. On je hrabar i pravedan, bori se za ljubav svoje voljene i plače radi nje. Čim je saznao da je njezina ruka dana Grdnu poželio se osvetiti. Osjećao se jadnim, potištenim, mislio je da je zlo pobijedilo, ali nije bilo tako, na kraju je ipak dobio svoju Dubravku. Grdan- ružan i star, ali veoma bogat. Ne zaslužuje Dubravku, željan je vlasti, voli zapovijedati, zao je. Podmitio je suce samo da bi se domogao lijepe Dubravke, pohlepan je. U djelu ima ulogu intriganta ili spletkara koji isprepliće radnju i čini je zanimljivijom. - Dubravka je prvi put prikazana u Dubrovniku 1628. i ima alegorijsko značenje. Dubravka je simbol dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko simbol plemstva, a Grdan simbolizira obogaćen sloj dubrovačkih građana. Starac Ljubdrag je nosilac Gundulićeve filozofije, pogleda na državu i društvo. Osman - ep u 20 pjevanja - tu Gundulić prikazuje bitku kod Hoćima i Osmanovu pogiblju, te konačnu propast turske moći - nedostaje XIV. I XV. pjevanje, samo Ivan Mažuranić uspio je nadopuniti XIV. i XV. pjevanje - inspiracija: poraz Turaka 1621. kod Hoćima od strane poljskog kraljevića Vladislava, simbolično predstavlja pobjedu cijele kršćanske zajednice TEMA: rat protiv Turaka - borba između dobra i zla ( kršćanstva i islama)

3

- barokni elementi vjerska tematika, prolaznosti, kontrasti: nebo - zemlja život – smrt ljubav - mržnja, sloboda - ropstvo - petrarkistički elementi : opisuje ljepotu žene - mnoštvo epiteta, metafora - abab -ukrštena rima, stihovi osmerci ( 4 stiha, 4 osmerca) - miješanje štokavskog i čakavskog narječja 17. st - ponavljanje, pesimizam - povijesni i kršćanski moralistički ep - lik Osmana predstavlja čovjeka koji je uzvišen nad drugim ljudima, pokušavao se izjednačiti sa Bogom - Olimp – velike se stvari gube jer nema nikoga da o njima piše - želja roditelja i djevojaka za slobodom - prva dva pjevanja imaju filozofski karakter - Lucifer: kralj pakla - po Gundulićevoj ideji takav čovjek mora stradati - Osman je prikazan kao pojedinac (težnjama, svojim shvaćanjem, moralan, unutrašnjem borbama) - pjesnička kvaliteta, bogati i čist jezik - Judita = uzoran renesansni ep , Osman - uzoran barokni ep - U svoje doba Osman nije tiskan, ali ipak je to djelo bio najčitaniji tekst starog Dubrovnika - ukrasni epiteti - antiteze: Osman – Vladislav, Krunoslava – Sokolica - razlike sadašnjost – prošlost, život – smrt LIKOVI: Ali-paša nije povijesna ličnost, Gundulić u Osmanu detaljno opisuje njegov put preko prošlogodišnjeg bojišta (za sklapanje mira) taj mir je u stvarnosti sklopljen nakon Osmanove smrti Kazlar aga - nadstojnik za sultanova harema, on u epu putuje na Balkan da traži ljepotice za sultanov harem, on u epu provodi otmicu Sunčanice i susreće jednom Sokolicu Sokolica - romantična bojnica, zaljubljena je u Osmana, začarala je čak Vladislava svojom ljepotom, kupanje njenih bojnica je značajan prizor u Osmanu Krunoslava - zaručnica Krevskog; poziva na dvoboj Osmana kad je ču1a da je zatočio njezinog zaručnika Sunčanica - treće važno žensko lice, kćer Ljubdraga, uzima je Kaziar-aga za Osmanov harem ona je samo još jedna hrvatska robinja Vladislav - poljski kraljević, u starosti nije uopće sudjelovao u bitci kad bi joj podigao moral nakon bitke, nema neku važniju ulogu u Osmanu, znameniti prizor kad zatiče Sokolicu na kupanju Korevski - zarobljenik, uspio je pobjeći uz pomoć svoje supruge i nekog Grka ***OSMAN*** -ep u 20 pjevanja - 14. i 15. pjevanje nedostaju - nadopunjuje ih Pjerko Sorkočević, a kasnije bolju nadopunu piše Ivan Mažuranić; -ep je inspiriran bitkom kod Hoćima, borbom između Osmana II.-Turske i Vladislava - Poljske

==> Turska je doživjela teži poraz; -postoje 2 teorije zašto 14. i 15. pjevanje ne postoje : 1.da je Gundulić napisao 2 epa koja je kasnije htio spojiti (Osmanijada i Vladislavijada)

4

2.politički razlozi neizdavanja djela kojega se središnji dio poslije izgubio; -kompozicija je utemeljena na 2 fabule : 1. povijesni događaji vezani uz bitku i posljedice bitke 2. idilično - viteški događaji koji su plod piščeve mašte; -u 'Osmanu' je pojam slobode puno širi nego u 'Dubravci' = u 'Dubravci' on slavi slobodu Dubrovnika, a u 'Osmanu' on slavi pobjedu kršćanstva nad Islamom; -djelo je pisano četverostihom, osmerac - utjecaj narodne poezije -jezik - miješanje štokavskog i čakavskog govora 2. SLOBODAN NOVAK: MIRIS, ZLATO I TAMJAN Bibliografija -rođen 1924.godine u Splitu -djetinjstvo proveo u Rabu, u kući imućnog strica -Gimnaziju polazio u Splitu i Sušaku -Filozofski fakultet diplomirao u Zagrebu na grupi za narodni jezik i književnost -poslije II svjetskog rata uređivao časopise Izvor, Krugovi i Mogućnosti

-jedno vrijeme bio direktor drame u Splitskom kazalištu te urednik u nekoliko izdavački poduzeća

-1947.godine ulazi u književnost objavljujući pjesme u omladinskim i studenskim časopisima -novakovo literarno umijeće došlo je do punog izražaja tek u prozi -čitalačku publiku i kritiku privukao je spremnošću da piše o moralnim problemima vremena, zrelošću psihološki zapažanja, refleksivnošću , ironijom i crnim humorom te intelektualnim stilom, koji je tada predstavljao pravu rijetkost

Objavljena djela Proze: Izgubljeni zavičaj(1955.), Tvrdi grad(1961.), Izvanbrodski dnevnik(1977.) Drama: Trofej(1960.) Roman :Mirisi, zlato i tamjan(1968.) Roman Mirisi, zlato i tamjan jedno je od najboljih proznih djela suvremene hrvatske književnosti. Složena simbolika romana, na koju upućuje i referenca u naslovu, gradi se na stalnom miješanju sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. U središtu je radnje intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju. No pravi "junak" djela je zapravo Ideologija, koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju. Novakov moralistički roman pisan je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je sartreovske metafore mučnine i gađenja prema svijetu. Vrijeme radnje: 1965.-1966. Mjesto radnje: na otoku u sjevernom Jadranu

5

Mirisi, zlato i tamjan – pokloni koje donose tri kralja: Gašpar, Melkior i Baltazar Likovi: Madona Markantunova, Dragi (pripovjedač), Draga, Erminija – susjeda, Lino i Olga – prijatelji, Tunina – stari prijatelj, Doktor, poštar, Tariba – krčmar i drugi

Karakterizacija glavnog lika:

Pripovjedač (Dragi) je profesor, ima 45 godina kao i Draga. On je "intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju". Glavni junak razmišlja o mnogim stvarima. U jednom trenutku misli da je Madona svjesna svega i da prikriva amneziju. 3. MARKO MARULIĆ-JUDITA BILJEŠKA O PISCU: Marko Marulić, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. Prvu školu Marko Marulić završio je u Splitu, a kasnije je otišao u Padovu. Preminuo je 5. siječnja 1524 u Splitu, a bio je zakopan u crkvi svetog Frana “izvan zidina”. Njegov način pisanja i oštroumnost uzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada. Pripada razdoblju hrvatske i evropske renesanse. Pisao je na hrvatskom i na latinskom jeziku. Njegova najznačajnija djela su:

a) na hrvatskom jeziku – Judita ( nastala oko 1501. a tiskana oko 1521.), Susana, Molitva suprotiva Turkom... – djelima na hrvatskom jeziku stekao je atribut oca hrvatske književnosti – pisao je djela biblijske tematike, ali namijenjena širokoj publici, a ne crkvene namjene – to je prvi hrvatski pisac koji na hrvatskom jeziku piše veća djela za publiku, a ne za crkvene potrebe

b) na latinskom jeziku – De institutione bene vivendi ( Upute za dobar

život), Evangelistarium, Davidijada (epski spjev na latinskom jeziku, biblijski motivi....) - djelima na latinskom stekao je slavu u Evropi svog vremena.

O JUDITI: Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja Marulić je ovdje obradio poznatu biblijsku priču tako, da je 16 glava starozavjetne priče pripovijedio u šest knjiga.

PRVO LIBRO U prvom pjevanju Marulić opisuje babilonskog vladara Nabukodonosora (koji je osvojio Siriu I Palestinu), te način na koji ubija Arfaksata. Pjesnik opisuje I njegovu želju da zavlada svjetom te šalje svog vojskovođu Oloferna da zauzme što više zemalja.

6

DRUGO LIBRO U drugom pjevanju Marulić opisuje ratne pohode Oloferna te naposljetku njegov dolazak u Izrael. Pjesnik opisuje I strah tih domačih ljudi, njihove molitve Bogu da im pomogne (da ih spasi).

TREĆE LIBRO U trećem pjevanju Marulić opisuje Oleferna koji je opkolio Betuliu, zatvorio dotok vode u grad I sve zdence.Potom su se vođe grada htjele predati ali Ozija (gradski knez) molio židove da se strpe jos pet dana u čekanju božje pomoći. ČETVRTO LIBRO U Četvrtom pjevanju pisac opisuje Juditu koja se moli Bogu i koja zatim iste noći odlazi iz grada sa svojom robinjom Abrom. Potom joj Bog još daruje posebnu ljepotu kojom ona osvaja strašnog vojskovođu Oloferna.

PETO LIBRO U petom pjevanju pjesnik opisuje kako Oloferno poziva Juditu na večeru u njegov šator. Kada je nakon četvrtog dana pijani Oloferno zaspao, Judita mu se približi i odreza glavu. Potom je Olefernovu glavu postavila na gradske zidine, da je vide njegovi podanici. Kad su njegovi podanici vidjeli glavu, odmah su se razbježali, a one koji su ostali rastjerali su sami građani. ŠESTO LIBRO U šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaska Olofernove vojske. Opisuje i dolazak pape Elijakima sa svojim papovima koji su dosli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te se potom vraća kuči. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog muža Manasesa nije više vjenčala, a nakon njezine smrti narod ju je žalio sedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova. - tema je preuzeta iz Starog zavjeta( napisana 1501., tiskana 1521.) - kompozicija: ep od 6 pjevanja/LIBAR/ - tema: udovica Judita spašava svoj narod ubivši Holoferna (sukob Asiraca i Izraelaca) - započinje invokacijom- zazivanje Boga za pomoć - pisana je dalmatinskom čakavštinom 16. stoljeća, a pisao ju je za neobrazovani puk ( u to doba zabranjeno je bilo pripovijedati na hrvatskom jeziku) - pred uvod stoji podatak: LIBAR MARKA MARULA SPLIČANINA U KOM SE UZDRŽI ISTORIJA SVETE UDOVICE JUDIT U VERSIH HRVATSKI SLOŽENA - djelo je posvećeno kumu Dujmu Balistriliću - piše po uzoru na naše začinjavce i antičke (rimske i grčke) pjesnika - likovi: Nabukodonosor (pohlepan vladar), Holoferno (hrabri vođa Asiraca), Judita, Abra (sluškinja), Ozija (vrhovni svećenik u Betuliji) - Judita: pravi renesansni idealizirani lik, lijepa udovica iz Betulije, krase ju duhovne vrline i ljepota, iskrena je domoljupka i religiozna je. Svoju ljepotu koristi kako bi pomogla vlastitom narodu, zavela je svojeg najvećeg neprijatelja. Njezina je čvrsta vjera spasila narod. Živjela je 105. godina. - Holofern: velik vojskovođa, ambiciozan i samopouzdan, okrutan, njegova slabost su žene (požuda prema Juditi). Njegova neumjerenost u jelu i piću pokazuje koliko je halapljiv i pohlepan, fizički je veoma ružan- potpuni kontrast Juditi

7

- Vojska: mnogobrojna i naoružana, odana Holofernu. Uništava sve pred sobom ''Gdje ona prođe, trava ne niče' -djelo je kompozicijski složeno u 6 pjevanja (libora); stih je dvostruko rimovani dvanaesterac sa cezurom (stankom) iza 6. sloga; jezik je čakavski, pun arhaizama; 9 prije prvog pjevanja u djelu su 2 prologa: 1.ukratko ispričana biblijska priča; 2.prikazan kratki sadržaj po pjevanjima ''Ča se u kom uzdarži'' -podnaslov je 'Istorija svete udovic u versih hrvacki složena' ; -to je epski spjev, a ujedno i prvo zrelo književno djelo napisano na hrvatskom jeziku ==>zbog toga se Marulić naziva ocem hrvatske književnosti; -tema: biblijska -legenda iz starog zavjeta o udovici Juditi koja se žrtvuje za svoj grad Bertuliju i svoj izraelski narod; u trenutku opsade Bertulije, kada je vojska Nabucodonosora pod vodstvom vojskovođe Oloferna oduzela gradu čak i vodu i kad se grad namjerava predati, Judita odlazi u Olofernov tabor, pod izlikom da se želi predajom spasiti -njena ljepota zasljepljuje Oloferna, on priređuje veliku gozbu, a uvečer poziva Juditu u svoj šator, gdje će mu ona odrubiti glavu; -ovim je djelom Marulić dao snagu svom narodu koji je strepio od turske opasnosti - mlada i lijepa Judita simbol je te snage i hrabrosti, ali i žrtve na koju se odlučuje; -u djelu se spajaju 2 tradicije : -Antička (ugleda se na Vergilija);

-humanistička (ugleda se na talijanske humaniste, ali i na začinjavce);

-lik Judite u sebi spaja elemente renesansnog (ona je po mnogočemu renesansna ljepotica), ali i kršćanskog svjetonazora (vjera u Božju pomoć, čistoća, pobožnost) 4. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ-DUGO U NOĆ, U BIJELU ZIMSKU NOĆ Dragutin Tadijanović rođen je 1905 godine u Rastušju, malom mjestu pored Slavonskog Broda. Osnovnu, ili kako e tada nazivala, pučku školu završio je u obližnjem selu, Podvinju. U Slavonskom Brodu završio je gimnaziju. U početku mu je bila želja postati šumar, ali ubrzo nakon upisa u Šumarsku školu, u Zagrebu, on se „prebacio” na Filozofski fakultet, a diplomirao je 1937 godine. Pjesništvom se počeo baviti već od trećeg razreda gimnazije, pa je tako 1921 godine objavio svoju prvu školsku pjesmu, ali pod pseudonimom Margan tadeon. Također je i svoju drugu pjesmu napisao pod pseudonimom, ovaj put skraćeno, Tadeon, ali ova pjesma mu je bila mnogo zapaženija. Prvi puta se pod pravim imenom pojavio se 1930 godine kada je u listu „književnik” objavio „Pjesmu mom srcu”. Dragutin Tadijanović je radio kao korektor „Narodnih novina”, kao nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti i kao višegodišnji urednik u nakladnom zavodu Hrvatske, odnosno „Zori”. Osnivač je instituta JAZU (Yugoslavenska akademija za znanost i umjetnost) a bio je i direktor od 1953-1973. Objavio je cijelo mnoštvo pjesničkih zbirki, a najpoznatije su: Lirika, Sunce nad oranicama, Dani djetinjstva, Sabrane pjesme, Srebrne svirale….

8

5. DJELA STARIH CIVILIZACIJA - GILGAMEŠ oko 1700 pr. Kr-najstarije sačuvano književno djelo

• najveće i najznačajnije djelo babilonsko-asirske književnosti je Gilgameš. Njegov konačni oblik , zapisan na 12 nepotpuno očuvanih ploča, pronađen je u biblioteci asirskog cara Asurbanipala. Ep se prema sadržaju dijeli na dva dijela: prvi dio donosi priču o prijateljstvu sumerskog, babilonskog i asirskog nacionalnog junaka, kralja Gilgameša, i snažnog Enkida, odraslog u prirodi među divljim životinjama. (1.-7. ploča). Drugi dio epa pripovijeda događaje koji se zbivaju nakon Enkiduove smrti i opisuju tugu i žalost Gilgameša za svojim prijateljem, njegov strah od smrti i pokušaj da stekne besmrtnost i vječan život.

• TALMUD (2.-6. ST.)- zbornik je vjerskih spisa, zakona i komentara sastavljenih na temelju različitih biblijskih tumačenja. U njemu nalazimo židovske vjerske i svjetovne običaje koji i danas imaju važnu ulogu u njihovu životu. Postoje dvije redakcije teksta: palestinska, starija i opsežnija iz 4. st, i babilonska iz 5. st.

• KURAN (612.-653.)sveta knjiga islama koja sadrži Muhamedove izreke diktirane od meleka Džabraila (arkanđela Gabrijela) prikupljene između 612.i 639. godine. Sastavljena je od 114 poglavlja(sura) koje su poredane po duljini, sadrže moralne, pravne i religijske pouke, ilustrirane većim epizodama iz Biblije, te židovske i kršćanske apokrifne spise. Pisan je ritmičkom prozom i metaforičkim stilom.

• MAHABHARATA (4. ST. PR. Krista-4. st. posl. K.) –to je staroindijski ep i ujedno najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti. Sadrži više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Prema predaji autor je slijepi Vjasa, zajednički djed obiju vladarskih kuća zapadnoindijskog plemena Bharta. Okosnica djela, ujedno i njegov najstariji dio, pravi je ratnički ep, o postanku i suparništvu i strašnom ratu Pnadava i Kaurava, u kojem Pandave pobjeđuju i preuzimaju vlast nad Bhartama. Umetnuti su i epovi, epizode i dijelovi filozofskog karaktera. >Najvažniji i najvrijedniji od moralno-filozofskih spisa je Pjesma o Božanskome ili Bhagavadgita-skraćeno Gita, u Indiji najpopularniji dio epa.

• PANČATANTRA (3. st. pr. K) je indijska zbirka pripovjedaka sastavljena od 5 knjiga. Okosnica zbirke je pripovjest o glupim sinovima Amarašaktija koje mudri Višnušarman uči vladanju uz pomoć priča. U glavnju radnju knjige upliću se mnoge priče, bajke i basne iz starijih izvora ili indijskog folklora.

• RAMAJNA –(između 4.st.pr. K-2.st posl. K)Ramin udes-straroindijskli ep sastavljen od 38 000 stihova čiju osnovu čini ep o junaku i kralju Rami i njegovim borbama protiv demonskog boga Ravane koji mu je ukrao ženu Situ. Kao junaci javljaju se i životinje, osobito majmuni. Prema predaji ep je spjevao slijepi pjesnik Valmiki.

• VEDA/1600. POSL.KR-6 ST. POSL. K) -znanje-svete su staroindijske knjige koje su se stoljećima prenosile usmenom predajom dok nisu redigirane krajem 6.st. prije Krista. U užem smislu Veda sadrže četiri zbirke (samhite)stihova i proze, obrednog mitološkog i magičnog značaja (karaktera). Najstarija i najvažnija među njima je Rgveda koja se sastoji od 10 knjiga (1028 himni s više od 10 000 strofa).

6. IVAN KOZARAC-ĐUKA BEGOVIĆ Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran nakon dva razreda gimnazije dobivanjem loših ocjena i upravo mu umire otac, napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze.

9

U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16. 9. 1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene, kao Milovao sam, Da se povezemo. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti. Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi. Tema: Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života. Problematika koja se obrađuje: Unutarnji monolog – kako živjeti. Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima u seoskoj sredini. Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet. Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u izreku «Tko mi šta može, tko ?» Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti. Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija, te prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.

10

Napola rezignirani čovjek prisjeća se zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada, gdje ubija svog oca. Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima. Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje. Mučno lomljenje vlastitog života. Zov zemlje. Lirski opis šume. Opis mahnite vožnje. Struktura djela: Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju pjeva, ojađen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. Književna vrsta: Roman. 7. WILLIAM SHAKESPEARE-ROMEO I JULIJA WILLIAM SHAKESPEARE (1564-1616 ) -najveći dramski pisac svih vremena; -rođen u Stratford - on - Avonu, gdje je i umro; -lirski pjesnik: da i nije pisao svoj veliki dramski opus, bio bi poznat po svojim sonetima => zbirka ''Soneti'' - Elizabetin ili Shakespeareov sonet 4-4-4-2; -Shakespeare je potpuno predan dramskom stvaralaštvu, on je: glumac, dramatičar, dramaturg, suvlasnik kazališta ''Globe'' u Londonu; -cijelo mu se dramsko stvaralaštvo dijeli na : 1.-kraljevske ili povijesne drame-

-u njima su prikazani engleski kraljevi; -Richard II. i III.,Henrik IV.,V, VI i VIII;

2.-komedije- -''Ukroćena goropadica'',''San ljetne noći'',''Mletački trgovac'',''Na tri kralja ili kako hoćete'',''Kako vam drago'', ''Vesele žene Windsorske'',''Mnogo vike nizašto'';

3.-tragedije- -''Hamlet'',''Otelo'',''Machabet'',''Kralj Lear'',''Romeo i Julija'',''Julije Cezar'',''Koriolan'',''Antonije i Kleopatra'';

4.-mračne komedije- -''Troilo i Kresida'',''Konac djelo krasi'',''Mjera za mjeru'';

11

5.-romantična igra- -''Oluja'';

6.-poeme- -''Venera i Adonis'',''Silovanje Lukrecije'';;

-Shakespeare je sveukupno napisao36 dramskih dijela, u kojima je obradio gotovo sve probleme ljudskog života: ljubav, mržnju, ljubomoru, savjest, sumnju, strast => analizira najdublja čovjekova razmišljanja i proživljavanja ; -teme je uzimao iz antičke povijesti, mitologije, srednjovjekovnih kronika, renesansne novelistike i suvremene tematike; ROMEO I JULIJA -ljubavna priča poznata iz talijanske književnosti iz 15. st. -tema - zabranjena ljubav između mladića i djevojke iz dviju posvađanih veronskih obitelji (obitelj Romea Montechija i Julije Capuleti) -lirska tragedija zbog:

1.ljubavne teme 2.karakterizacije likova = vođeni emocijama

= nisu pravi tragični junaci s tragičnom krivnjom, nego žrtve okolnosti

3. ublaženog tragičnog kraja - smrt dvoje mladih pomiruje njihove obitelji; 4. stila koji je više lirski (emocionalan, subjektivan ) nego uzvišeno tragičan - u dramu

je uključeno nekoliko soneta i strombota;

8. DRUGO RAZDOBLJE-KNJIŽEVNOST 1929.-1952 Polagano zamiranje avangardnih stilova, ali i društvene prilike toga vremena (političke i gospodarske) uvjetovale su u Hrvatskoj, kao i svugdje u Europi da potkraj 20 –ih godina započne prividno vraćanje realističkim tradicijama, ali u znaku naglašene funkcije književnosti unutar klasne borbe koju označujemo kao socijalno – pedagošku. Pojavljuje se nekoliko oblika realističkog koncepta pisanja: utilitarni realizam, socijalni realizam, psihološki realizam, socijalno – psihološki realizam, psihološko – analitički realizam i ideologizirani realizam. - pokret socijalno usmjerene književnosti započinje 1928. u časopisu «Kritika». Oko tog časopisa, a i drugih «Književnik», Kultura» okupljaju se lijevo orijentirani pisci na čelu sa Stevanom Galogažom. Oni traže da književnost rješava aktualne društveno – političke probleme – književnost ima utilitarnu zadaću. Od 1939. socijalna književnost javlja se pod imenom novi realizam. - sintetički ( socijalno – psihološki realizam ) : predstavnici sintetičkog realizma shvaćaju književnost kao umjetnost, a ne kao sredstvo socijalno – političke borbe. Ističu stvaralačku

12

slobodu i spajanje tradicije i modernih strujanja. U oblikovanju sadržaja rabe modernu tehniku izražavanja i moderni izraz. - Sukob na književnoj ljevici : izazvao je Krležin Predgovor mapi Podravski motivi Krste Hegedušića. U predgovoru Krleža se suprotstavlja utilitarističkom shvaćanju književnosti, njezinu podređivanju praktičnim socijalno – političkim zadaćama. Književnost je umjetnost tj. Autonomna stvarnost, umjetnik je slobodna stvaralačka osobnost. Tipovi proze: - realističko – humoristički: pisci- Slavko Kolar, Vjekoslav Majer, Ivan Dončević, - realističko – lirska: pisci – Ivan Goran Kovačić, Novak Simić - psihološko – realistička: pisci – Milan Begović - kritičko – realistička: August Cesarec - esejističko – filozofska: Miroslav Krleža 9. TORQUATO TASSO-OSLOBOĐENI JERUZALEM

TORQUATO TASSO

(1544-1595)

• Jedan je od najnesretnijih pjesnika u talijanskoj literaturi

• i otac mu je bio pjesnik

• studirao je najprije pravo pa filozofiju i govorništvo

• i on je živio neko vrijeme na dvoru ferarskih velikaša D’ERSTA i tu je napisao svoju uspjelu pastirsku dramu AMINTA

• prije toga već se pročuo kraćim spjevom RINALDO

• nesporazumi oko njegovog djela OSLOBOĐENI JERUZALEM koje je dovršio 1575. i neke ljubavne neprilike dovele su Tassa do tamnice i bolesti

• Savjetovano mu je da najljepše dijelove svoga epa, zbog profanosti (prostosti, vulgarnosti) u njima s obzirom na uzvišenu temu koju obrađuju, ispusti ili tako promijeni da ih mogu čitati i najpobožniji čitatelji

• I književni kritičari tog vremena unijeli su u pjesnikovu dušu veću smutnju oprečnim sudovima o njegovom djelu.

• Tasso je bolestan, pomraćena uma lutao pješice Italijom, poderan i jadan Zbog neuračunljivog ispada na ferarskom dvoru za vrijeme vojvodina vjenčanja bude smješten u tamnicu, gdje je odležao 7 godina

• to je vrijeme INKVIZICIJE=U 13 st. stvoreni su istražni i kazneni organi katoličke crkve za borbu protiv nazora i protiv osoba neprijateljskih i neugodnih toj crkvi. Inkvizicija je bila rasprostranjena u Zapadnoj Evropi, osobito u romanskim zemljama i djelovala je putem tajne špijunaže, zvjerskih mučenja i sl. Ukinuta je tek u 19. st.

OSLOBOĐENI JERUZALEM

1. U ovom djelu opisana je prva križarska vojna, tj. borbe kršćanskih vitezova oko Jerusalima

13

2. U tim se borbama ističu na kršćanskoj strani RINALDO i TANKRED, a na muslimanskoj ARGANT i lijepa ratnica KLORINDA

3. U tok same borbe upleću se i nebeske i paklene sile 4. Paklene sile upute i ARMIDU, divnu istočnjačku čarobnicu, u kršćanski tabor da bi u njemu

zavela i posvadila junake 5. Zbog nje dođe i do krvi među kršćanskim junacima 6. Tako glavni junak spjeva Rinaldo, ubije u svađi norveškog kraljevića 7. Poslije tog sukoba uvrijeđen napušta tabor 8. Njegovo odsustvo među kršćanskim borcima vrlo je mučno po njih 9. Zbog čarolija kršćani iz šume, koja se nalazi u blizini Jeruzalema, ne mogu posjeći drveće

kako bi od njega napravili sprave potrebne za napad na sam grad 10.Kršćanima je bilo najgore onda kada im Argant i Klorinda u teškom okršaju spale sprave 11.Vođi krstaša, pobožnom GOFREDU bilo je u snu saopćeno da je Rinaldo određen od Boga

kao spasitelj križarske vojske. 12.Međutim, on se nalazi u čvrstoj vlasti čarobnice Armide, koja se htijući ga ubiti, u njega

zaljubila, dok je spavao u čamcu u koji ga je domamila čarobnom muzikom i opojnim mirisima

13.Sad boravi s njim na Sretnim otocima, koji se nalaze nasred jedva pristupačna mora. 14.Po Gofredovu naređenju, dva viteza, svladavši kojekakve zamke, oslobode zarobljenog

Rinalda 15.Po njegovom dolasku u tabor čini šume budu savladane pa sprave za konačnu navalu

mogu se napraviti 16.Za vrijeme poraza muslimana Rinaldo uhvati Armidu i-kako je bio zaljubljen u nju, kao i

ona u njega-pokrsti je i oženi se njome 17.Ovim svojim djelom Tasso pripada među najveće pjesnike svjetske književnosti 18.Tasso je iskreno zabrinut za svaki pokret svojih junaka 19.Videći oko sebe pokvarenost i korupciju svih vrsta, on je htio da u svom spjevu, po

sadržaju tako dalekom njegovim danima, prikazati čitav niz likova u kojih je pojam postojanosti, požrtvovnosti, vjernosti i samozataje iznad svega

10. VESNA PARUN-TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE U pjesmi pjesnikinja se obraća svojoj suparnici, ali ne s mržnjom i ljutnjom, nego puna razumijevanja s molbom da usreći voljenog muškarca kad ona to nije mogla. Riječ je dakle o pobjedi ljudskosti, topline i ljubavi nad vlastitom sebičnošću i povrijeđenom ponosu. A kad bi svaki pojedinac u sebi to postigao, svijet ne bi bio ružan i ne bi bilo gorko biti čovjekom. Zbog afirmiranja pozitivnih ljudskih vrijednosti, jednostavnog izraza i općeljudskih tema pjesme V . Parun bliske su mnogim čitateljima. 11. RENESANSA U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI 12. POEZIJA A. B ŠIMIĆA-OPOMENA Šimić opominje čovjeka : Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Time sugerira potrebu ljudske težnje za višim ciljevima i idelaima kako bi se osmislio vlastiti život, ali i pobijedila prolaznost. To će biti pobjeda pojedinca koji će umjesto u prah prijeći sav u zvijezde. 13.RIMSKA KNJIŽEVNOST Cjelokupna rimska književnost obuhvaća dvanaest stoljeća: od pojave pisanih spomenika pa do propasti zapadnoga rimskog carstva 476. g. Prema razvoju latinskoga jezika književnost se obično dijeli na pet razdoblja:

14

1. prvo ili uvodno razdoblje (od prvih pisanih spomenika do 240. pr. Kr.) 2. drugo ili Arhajsko razdoblje (240 do 80 pr. Kr.) 3. treće ili zlatno razdoblje (od 80. pr. Kr. do 14.) unutar kojega poznajemo:

a) Ciceronovo doba (80. pr. Kr. do 30. pr. Kr.) b) Augustovo doba (30. pr. Kr. do 14.)

4. četvrto ili srebreno razdoblje (od 14. do 117.) 5. peto ili razdoblje propadanja Kod Rimljana razlikujemo tri vrste književnih djela pisanih u stihovima:

a) dramsko pjesništvo b) Epsko pjesništvo c) lirsko pjesništvo

Prvo Uvodno razdoblje O ovom se razdoblju, koje neki nazivaju i pretknjiževnim, poznato je vrlo malo podataka. Obilježava ga većinom usmena narodna književnost i tek počeci pismenosti. Drugo ili Arhajsko razdoblje Ističu se povjesničari koji u svojim djelima pokušavaju opisati opstanak i razvoj rimske države, te ciljeve rimske politike. Jedan od najpoznatijih proznih autora ovog razdoblja je Katon koji je ujedino bio i povijesničar i govornik. Prvi poznati rimski pjesnik bio je Lucije Livije Andronik, podrijetlom Grk, koji je preveo s Grčkog na Latinski Homerovu Odiseju. On je također 240. pr. Kr. prvi u kazalištu prikazao jednu Grčku komediju ili tragediju u Rimskoj obradi. Prvi originalni rimski pjesnik je Gnej Nevije koji je napisao prvi rimski nacionalni Ep. Treće ili zlatno razdoblje Ovo se razdoblje naziva zlatnim jer je u njemu došlo do največeg razvitka rimske književnosti. Najveći Rimski govornik bio je Marko Lucije Ciceron, po kojem je poznato razdoblje i nazvano. U Epskom stvaralaštvu najviše se istaknuo Publije Vergilije Maron koji je napisao nacionalni junački ep Eneidu u kojem govori o trojanskom junaku Eneji koji je došavši u Italiju po nalogu bogova postaje praotac Rimljana. Uz Eneidu Vergilije je napisao i didaktički ep Georgile?? u kojem obrađuje neke grane poljodjelstva. Četvrto ili srebrno razdoblje I u ovom je razdoblju prozno stvaralaštvo slabije od pjesničkog. Zbog širenja Rimskog carstva mnogi autori potiču iz provincija, a u književnosti se osjeća prevlast forme nad sadržajem te mješanje književnih rodova. Od poznatih pisaca potrebno je spomenuti Kornelija Tacita koji u svojim djelima obrađuje povijest Rima za vrijeme carstva te običaje nekih naroda. Peto razdoblje

15

Rimsko se carstvo nalazi u krizi, a to se očituje u književnosti. U početku ovog razdoblja u književnosti se javlja tenzija za oponašanjem arhajskih pisaca, a mnogi književnici se ne služe latinskim nego grčkim jezikom. Kasnije, pojavljuje se kršćanstvo koje postaje, pošto su progoni prestali, i vladajuća vjera u rimskoj državi. Na taj način propada ideja rimskog ??duha rimska poganska književnost. Značenje i utjecaj rimske književnosti i poezije I iz ovog kratkog pregleda rimske književnosti možemo zaključiti da je ona sagledana, u perspektivi tisućljeća, zbog dva razloga vrlo bitna za razvoj europske poezije. S jedne strane rimska je prenjela ne samo niz oblika nego i pjesničke poruke i pouke grčkog pjesništva. Dakle, s pravom možemo reći da ne bismo u tolikoj mjeri poznavali grčku književnost da nije bilo Rimljana. S druge strane, Rimljani su nam preko svoje književnosti koja zaključuje i poeziju, prenijeli svoj poseban način doživljavanja svijeta. Mi smo danas zahvaljujući Rimljanima baštinici izvanrednog spoja grčke kulture i rimske civilizacije 14. FRANZ KAFKA-PREOBRAŽAJ

- Kafka je austrijski Židov koji pripada njemačkom jezičnom izrazu - strogi očev autoritet ostavio je traga u njegovom psihičkom i duševnom životu, što je

očito u nekim njegovim djelima - za života je objavio samo nekoliko pripovijedaka (među njima i «Preobražaj»), a

većinu posmrtno objavljuje njegov prijatelj Max Brod (iako je Kafka oporučno želio da mu se sva književna ostavština spali)

- jedan od najzagonetnijih pisaca 20.st; djela su mu obilježena ekspresionizmom i nadrealizmom; osjećajem tjeskobe, straha i osamljenosti; svijet vidi kao grotesku i halucinaciju

- na neobično zanimljiv i novi način spaja jasni i jednostavni realizam s fantastičnim, halucinantnim i grotesknim događajima => realni svijet se izobličuje

- Kafkijansko, kafkijanski – opći pojam koji označava stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinim djelima

PREOBRAŽAJ

- tema: preobražaj Gegora Samse u Kukca => osnovna egzistencijalna ljudska pitanja - osnova priče je irealan događaj => Kafka se služi fantastikom kako bi ukazao na

temeljne probleme društva i čovjeka - Gregorove preokupacije

- posao – koji mu donosi napor, nesigurnost i strah; osjeća zarobljenost obvezama; nehuman odnos pretpostavljenih naspram njih (obilježeni su nerazumijevanjem i nepovjerenjem)

- roditelji i sestra – prije preobražaja oni su ovisni o njemu; dok nakon preobrazbe osjećaju stid, gađenje, egoizam i okrutnost => i prije i poslije preobražaja prisutan je nedostatak razumijevanja i ljubavi

- Gregorov život i odnos prema životnoj stvarosti (posao, obitelj, pretpostavljeni, društvo):

o jednoličnost života, zarobljenost obvezama i dužnostima o pokornost, poslušnost, nemoć, pasivnost

16

- takav jednoličan i neslobodan život i pasivan stav dovode Gregora Samsu do otuđenja, zatim i izobličavanja i preobražaja => kukac je slika svega onoga što se Gregoru dogodilo

- takav život nedostojan je čovjeka, i zato mu se događa slom – preobrazba - problemi koje Kafka otvara u priči:

- položaj pojedinca u obitelji i društvu - posao u životu pojedinca - nemoć čovjeka da komunicira s okolinom

- život kakav je on vodio, negiranje je vlastitog bića; pa on gubi najprije ljudske osobine, a postupno odumiru i duhovne ljudkse osobine => njegova obitelj iz vlastite pasivnosti i nemoći izlazi i postaje djelotvorna; ali pritom humanost i ljudskost potpuno nestaju

- na samom kraju pripovijetke njegovi roditelji svedeni su na «lijepo mlado tijelo» njihove kćeri Gret 15. KLASICIZAM KLASICIZAM: 17. st.

- dok barok dominira u nekim dijelovima Europe, u Fancujskoj i Engleskoj je drugačiji duhovni razvoj čovjeka

tu se javlja racionalistička filozofija (ratio = razum) koja kaže da jedino čovjekov razum može doći do prave istine, on je jedini kriterij poznati filozofi su: Locke (Lok), Descartes (Dekart) i Kant

- Locke kaže da čovjek pomoću svojih dojmova koje dobiva čulima iz vanjskog svijeta dolazi do saznanja

- vlast je djelo čovjeka i može opstati dok odgovara ljudima - Descartes kaže: “Cogito ergo sum” (mislim, dakle postojim) - u 17. st. razvija se, osobito u Francuskoj, stvaralaštvo pos imenom klasicizam - teoretičar klasicizma je Nikola Boileon (Boalo) - u djelu pod naslovom “Pjesnička umjetnost” kaže da se treba ugledati na

antičku književnost - poezija treba pričinjavati zadovoljstvo, zato treba kazivati o aristokratskim

salonima i gradu - on traži savršenstvo forme, jasnoću i uzvišen govor - djelo mora biti poučno, moralno i racionalno - zalaže se za tri jedinstva: mjesta, vremena i radnje - Piere Cornaille (Pjer Cornej) piše tragedije pridržavajući se triju jedinstva u

kojima razum nadvladava strast - Jean Racine (Žan Rasin) prikazuje u svojim tragedijama junake pune emocija i

strasti koje njima gospodare - najinteresantniji pisac klasicizma je Moliere (Molijer) - u djelima inspirirana antikom ukazuje se na vječne probleme ljubavi, časti i

morala 16. S. S KRANJČEVIĆ-MOJSIJE

- rodio se u Senju, umro u Sarajevu - zbog sukoba s vlašću protjeran iz Hrvatske, radi kao učitelj u Bosni

17

- jedini pjesnik među piscima hrvatskog realizma - tematika stvaralaštva: domoljubna, socijalna, refleksivna, religiozna - zbirke: Bugarkinje, Izabrane pjesme, Trzaji, Pjesme, - MOJSIJE: - Pjesma započinje Mojsijevim obraćanjem Jahvi s molbom da izvede

njegov narod iz ropstva u obećanu zemlju Hanan. - a) refleksivna lirska pjesma - b) Mojsije- biblijski lik

a) Kranjčević preko ovog lika razmišlja o odnosu pojedinca (idealist, hrabar, uporan, pobožan,) i kolektiva (materijalist, uljuljan u lagodni život i zadovoljan neslobodom)

b) Pitanje o pravu izdvojenog pojedinca da kolektivu nametne svoj ideal

c) suprotstavljanje triju svjetonazora: Jahvin, Mojsijev, svjetonazor naroda

Jahve- u njegovim su očima svi jednaki; pomaže Mojsiju ali ga upozorava»Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

- stil: biblijska uzvišenost, arhaizmi, aforističnost stiha,

• Poema koja nosi biblijski motiv. Prikazuje dramu genija razapetog između ljubavi prema svom narodu i ljubavi prema Bogu.

• Mojsije se trudi duhovno uzdići svoj narod, nudi mu ideale pravde i slobode, ali narod to ne prihvaća, jer ideale ne može pojmiti, već se zadovoljava prizemnim i materijalnim (zlatno tele).

• Poema ima dramsku kompoziciju. Ostvarena je kao dijalog između Mojsija i Jahve i u njoj se 3 puta ponavlja Jahvino upozorenje: „mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati…“.

17. PROSVJETITELJSTVO U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI 18. DOSTOJEVSKI-ZLOČIN I KAZNA

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.): „Zločin i kazna“

- S Dostojevskim ruski realizam sazrijeva do faze koju nazivamo „psihološki realizam“.

- Njegovi najvažniji romani: „Bijedni ljudi“, „Poniženi i uvrijeđeni“, „Zločin i kazna“, „Idiot“, „Zapisi iz mrtvog doma“, „Braća Karamazovi“.

- „Zločin i kazna“: o Roman je smješten u Petrograd i u vremenski okvir od 9 dana. o Glavni lik je siromašni Rodion Romanović Raskoljnikov, koji je osmislio

teoriju o tome kako ubojstvo počinjeno s namjerom da se ostvare vrijedni i plemeniti ciljevi nije zločin.

o On vjeruje da je dovoljno snažna ličnost koja bi tu teoriju mogla provesti u djelo.

o Obiteljske i društvene okolnosti pokreću Rodiona: � Prima pismo od sestre u kojem ga obavještava da će se udati za

imućna čovjeka samo zato da bratu omogući studij.

18

� Upoznaje obitelj Marmeladovih, oca alkoholičara, majku na psihičkom rubu i Sonju koja se prostituira da prehrani mlađu braću i sestre.

o Sve to utječe na Rodiona i on isplanira ubojstvo stare lihvarice Aljone Ivanove, jer je ona društveni parazit, a njenim novcem može se mnogima pomoći.

o Radio ubojstvo izvrši, ali nije dovoljno bezobziran da podnese teret krivice i savjest. Danima se muči u psihičkoj krizi, a istražitelj Porfinije Petrovič steže obruč oko njega.

o Na kraju, na Sonjin nagovor priznaje ubojstvo i zajedno s njom odlazi u Sibir gdje doživljava katarzu i kršćansko prosvjetljenje.

o Roman obrađuje brojan moralna, filozofska i religiozna pitanja, što je tipično za Dostojevskog, a svijest glavnog junaka prikazana je tehnikom unutrašnjeg monologa što je tehnika koja je usmjerila europsku književnost 20. st.

19. AUGUST ŠENOA-POVIJESTICE Bilješke o piscu: AUGUST ŠENOA, pjesnik, pripovjedač, feljtonist, urednik, središnja ličnost hrvatske književnosti 19. stoljeća, rodio se 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a u njemu je 13. prosinca 1881. godine, u 43. godini života, završio kratak, ali plodan život. Nazivali su ga pjesnikom Zagreba jer je u svojim djelima često pisao o svom rodnom gradu. U njegovim djelima vidljiva je ljubav prema domovini i svom narodu. Rodoljublje i čovječnost dva su osnovna osjećaja kojima je prožet njegov cjelokupni književnički rad.

KAMENI SVATOVI - narodna priča Fabula: ispod Susjedgrada je živio mlinar sa ženom i sinom. Roditelji su željeli da se sin oženi i dovede snahu koja će im pomagati. Sin je rekao majci da je zaljubljen u lijepu, ali siromašnu Janu. Majka je bila protiv vjenčanja, ali joj mlinar nije dozvolio da ga spriječi. Na dan vjenčenja ostala je kod kuće spremajući ručak za goste. Izrekla je kletvu i pretvorila svatove u kamen, a oni su na istom mjestu ostali do danas. Kompozicija: Uvod: ispod Susjedgrada je živio mlinar sa ženom i sinom. On su priželjkivali da se sin oženi. Zaplet: sin je rekao majci da je zaljubljen u Janu. Majka je bila protiv vjenčanja, ali ga nije mogla spriječiti. Vrhunac: na dan vjenčanja majka je izrekla kletvu kojom je svatove pretvorila u kamen. Rasplet: svi svatovi su se okamenili na mjestu. Završetak: na tom mjestu stoje i danas. Mjesto radnje: ispod Susjedgrada citat: “Pod vrletnim Susjedgradom živio vam starac mlinar.” Vrijeme radnje: prije mnogo godina citat: “Projurilo mnogo ljeta preko lijepog Božjeg svijeta” Tema: vjenčanje bogatog mladića i siromašne djevojke protiv majčine volje.

19

Ideja: Čovjek treba živjeti život kako sam odluči. Drugi ne mogu donositi odluke o tuđem životu. Motivi: ljubav, neslaganje, svatovi, kamen, kletva, vjenčanje… Stih: poluvezan, ali gotovo vezan - rime nema samo u nekoliko stihova. Strofa: ima deset strofa, prvih nekoliko su kratke (osmerostih), a ostale puno duže. Rima: ima svih vrsta rime - parne, unakrsne i obgrljene. Karakterizacija glavnog lika: MAJKA (MLINARICA) - mlinarica je stara žena, vrijedna, ali želi da se sin oženi. Kad se on zaljubi u siromašnu djevojku, postaje jako gnjevna, ljuta, bijesna. Pod utjecajem toga, baca kletvu na svatove. Nakon toga ljudi govore da je luda. Sporedni likovi: sin, Jana, mlinar, svatovi… Jezik i stil: pjesma je napisana na hrvatskom književnom jeziku. Neke su riječi skraćene radi dobivanja jednakog broja slogova u stihovima. Ima metafore, usporedbe, epiteta, eufenizama, ironije… 20. MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Hrvatska moderna je razdoblje u povijesti hrvatske književnosti koje slijedi poslije realizma. Povjesničari to razdoblje određuju između 1892.( godina izlaska Matoševe pripovijesti Moć savjesti, 1893. Misao na vječnost, Janka Leskovara) i 1916. ( Ulderiko Donadini izdaje časopis Kokot) odnosno 1895.( tada sveučilištarci pale mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića) i 1914. ( godina Matoševe smri i objavljivanje zbirke Hrvatska mlada lirika ) Studenti, sudionici prosvjeda, protjerani su i odlaze na školovanje u Beč i Prag. U Pragu se upoznaju s filozofijom socijalnog realizma T. Masarika, a u Beču s europskim modernističkim strujanjima. Stvorene su dvije skupine: praška i bečka.

- Bečka skupina pisaca okuplja se oko časopisa «Mladost», a predvode je Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Dežmanov zastupa smjer lar pour lart, ali istodobno ističe i nacionalnu i domoljubnu zadaću književnosti.

- Praška skupina pisaca okupljena je oko časopisa «Hrvatska misao», a njezin je glavni ideolog Milan Šarić, pobornik ideje naglašene tendencioznosti u književnosti..

U razdoblju moderne poezija je dominantna književna vrsta, uz crticu i kraću novelu, koja donosi nove stilske postupke (Vidović, Matoš, Begović, Domjanić), ponajviše ističući impresionizam kao dominantan stil, pored simbolizma (Matoš najizrazitiji predstavnik). U lirici se osjeća impresionistička obilježja s tipičnim obilježjima težnje prema nekom općem skladu i dosezanju « više ljepote», najčešće izraženi pejzažnim ili ugođajnim motivima. Prozno stvaralaštvo uglavnom se smješta u regionalne okvire. Matoš i Horvat Kiš pišu o Zagrebu i njegovoj okolini ili Hrvatskom zagorju, Šimunović piše o Dalmatinskoj zagori, Ivan

20

Kozarac i Jozo Ivakić pišu o Slavoniji. Uloga regionalne sredine je sasvim suprotna od značenja u realizmu: ovdje sredina, ambijent, pejzaž ostaju isključivo okviri u kojima je čovjek sa svojim psihičkim i biološkim određenjima u središtu piščeve pozornosti, prevladava opis psihičkog stanja (junaci su uglavnom intelektualci, labilnih stanja, senzualni i izgubljeni u osnovnim životnim orijentacijama. Drama- također traži nove, modernističke tendencije, možda sporije nego lirika i proza. Najvažnije ime, kad je riječ o počecima moderne drame u nas, je Ivo Vojnović. Stilske karakteristike hrvatske moderne- prevladava pluralizam – od impresionizma, preko zrelog realizma, naturalizma simbolizma. Književno stvaralaštvo: u svakako je najplodnije lirsko stvaralaštvo. Posebno treba naglasiti A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Domjanića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Fran Galovića. Zbirka M. Begovića Knjiga Boccadoro (Knjiga zlatousta) nova je tematikom i izrazom. Iste godine 1900. nazor objavljuje izdaje svoju zbirku Slavenske legende – vraća se slavenskoj mitologiji, izborom tema predstavlja se kao nacionalni pjesnik, ali su mu izraz i metafore moderne, njegova poezija odskače od pesimizma koji je tada vladao u poeziji. Pjesme Vladimira Vidrića odišu istančanim osjećajem za bojom. U poeziji se teži muzikalnosti stiha, metaforika je nova, tematika je osvježena dubljim prodorima u ljudsku psihu Pojava dijalektalne poezije – Fran Galović i Dragutin Domjanić oživljavaju kajkavsku poeziju čija je vrata otvorio Matoš, najistaknutiju pjesničku figuru u razdoblju moderne, a Vladimir Nazor piše čakavske stihove. U proznom stvaralaštvu – roman je našao također svoje mjesto – Milutin Cihlar Nehajev ( Vuci, Bijeg ) Ivan Kozarac ( Đuka Begović), Milan Begović ( Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu) Drama: Josip Kosor ( Požar strasti), Ivo Vojnović ( Dubrovačka trilogija) U razdoblju hrvatske moderne zastupljene su sve književne vrste: lirika, epika- proza ( roman, novela), drama Književno stvaralaštvo: u svakako je najplodnije lirsko stvaralaštvo. Poglavito je zastupljena pejzažna poezija, poezija ugođaja, poezija slika i- simbola. Posebno treba naglasiti A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Domjanića, Milana Begovića, Vladimira nazora, Fran Galovića. Zbirka M. Begovića Knjiga Boccadoro (knjiga zlatousta) nova je tematikom i izrazom. Iste godine 1900. nazor objavljuje izdaje svoju zbirku Slavenske legende – vraća se slavenskoj mitologiji, izborom tema predstavlja se kao nacionalni pjesnik, ali su mu izraz i metafore moderne, njegova poezija odskače od pesimizma koji je tada vladao u poeziji. Pjesme Vladimira Vidrića odišu istančanim osjećajem za bojom.

21

U poeziji se teži muzikalnosti stiha, metaforika je nova, tematika je osvježena dubljim prodorima u ljudsku psihu Pojava dijalektalne poezije – Fran Galović i Dragutin Domjenić oživljavaju kajkavsku poeziju čija je vrata otvorio Matoš, najistaknutiju pjesničku figuru u razdoblju moderne, a Vladimir Nazor piše čakavske stihove. U proznom stvaralaštvu nova je tematika i nova je kompozicija proznih tekstova. Tematika je često bizarna, protkana psihološkim pristupom– roman je našao također svoje mjesto – Milutin Cihlar Nehajev ( Vuci, Bijeg ) Ivan Kozarac ( Đuka Begović), Milan Begović ( Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu); novela- Janko Leskovar, A. G. Matoš Drama: Josip Kosor ( Požar strasti), Ivo Vojnović ( Dubrovačka trilogija) U razdoblju moderne vrlo je aktivna književna kritika: Milan Marjanović, Milutin C. Nehajev, Matoš, Milan Šarić i dr.

MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

- Modernu smještamo u razdoblje koje obuhvaća zadnja dva desetljeća 19.st. i traje do 1914.god.

- 80.-tih god. 19.st. mnogi studenti koji su se usprotivili mađarizaciji na sveučilištu u Zagrebu, izbačeni su s fakulteta , pa napuštaju Hrvatsku.

- Studije nastavljaju u Pragu i Beču

- U tim centrima shvaćaju moderne Evropske tokove u književnosti i ostalim umjetnostima, prihvaćaju ih i sami počinju pisati pjesme, novele, te izdaju časopise.

- Bilježimo ih kao PRAŠKU I BEČKU SKUPINU HRVATSKIH MODERNISTA.

- S druge strane modernu u Hrvatsku donosi A. G. Matoš koji je neko vrijeme živio u Parizu i surađivao s brojnim modernistima.

- PRAŠKA SKUPINA: - vođa: - Milan Šarić, tiskali su časopis ''HRVATSKA MISAO''

- BEČKA SKUPINA: - vođe: - Milivoj Dežman i Branimir Livadić, tiskali su časopis '' MLADOST'' .

VAŽNI ČASOPISI U RAZDOBLJU MODERNE:

- SUVREMENIK, ŽIVOT, HRVATSKA SMOTRA, STEKLIŠ, LUČ

22

ZNAČAJKE MODERNE:

- Svrha i zadaća je uzdizanje ljepote, čovjek se više ne sagledava samo kao društveno biće, prevladavaju motivi tajnovitih sudbinskih odrednica, književni likovi su umorni, duševno labilni, osjećaji su ispred razuma.

ZNAČAJNI PISCI MODERNE:

- A. G. Matoš

- Vladimir Vidrić

- Dinko Šimunović

- Dragutin Domjanić

- Vladimir Nazor

- Ivan Kozarac

- Fran Galović

- Ivo Vojnović

- Milan Begović

20.REALIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI

23

Tridesetih godina XIX stoljeća započinje novo književno razdoblje poznato pod nazivom realizam. Povjesničari književnosti određuju realizam kao književno razdoblje (stilsku formaciju) koja traje od 1830. do 1870. g. Trajanje realizma ne podudara se potpuno u svim zemljama. 22. I ANDRIĆ-PROKLETA AVLIJA - Istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. - rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao

bez roditelja. Djetinjstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao fakultetsko obrazovanje.

- Prve književne radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Đerzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovijetka, Priča o vezirovom slonu, itd.

Pripovjedaci

Ruski Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809-1852.) Mrtve duše, Kabanica, Revizor Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1916.) Ana Karenjina, Rat i mir, Uskrsnuće... Ivan Sergejevič Turgenjev (1818-1883.) Lovčevi zapisi, Očevi i djeca... Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881.) Zločin i kazna, Braća Karamazovi

Francuski Honore de Balzac (Onore d Balzak, 1799-1850) Otac Goriot, Eugenie Grandet... Stendhal(Stendal ili Standal pravim imenom Henri Beyle, 1783-1842), Crveno i crno, Parmski kartuzijanski samostan Gustave Flaubert(Gistav Flober, 1821-1880) Gospoda Bovary (1857.)

Engleski Charles Dickens (Čarlz Dikinz, 1812-1870), Oliver Tvist, David Copperfield...

Njemački Gottfried Keller (Gotfrit Keler, Švicarska, 1819-1890.) Zeleni Heinrich...

Talijanski Giovanni Verga (Džovani Verga, 1840-1922.) Obitelj Malavoglia (Malavolja)

Realizam

Književno razdoblje - stilska formacija

24

- Među njegove najpoznatije esejističke tekstove ubrajaju se: esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, …

- 26.10.1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost za roman Na Drini ćuprija

Prokleta avlija Pripovijetka započinje dan nakon fra Petrova sprovoda dok fra Mijo i fra Rastislav popisuju stvari koje su ostale za fra Petrom, te se prisjećaju fra Petrova boravka u carigradu i kad su ga zabunom uhitili i zatvorili u Prokletoj avliji. Tu upoznaje Turčina Ćamila koji proučava povijest turske carevine … Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija. Likovi Ćamil: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Ćamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za učenjem, za znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to. Možemo reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili. Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva djela Prokleta Avlija. Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povijesna ličnost” te tamnice. Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

a. princip koncentričnih krugova u pripovijedanju ( priče u priči ) b. prokleta avlija kao izolirano mjesto poput otoka – kad svane dan i kad

zatvorenici izađu u dvorište stvaraju se različiti krugovi, a svaki takav krug ima svoje središte npr. Ćamil je ušao u krug kojim upravlja Karađoz, krug je simbol čovjekovog kretanja i simbol čovjekovog života

c. princip koncentričnih krugova u pripovijedanju ( priče u priči )

25

Prokleta avlija kao izolirano mjesto poput otoka – kad svane dan i kad zatvorenici izađu u dvorište stvaraju 23. MIROSLAV KRLEŽA-GOSPODA GLEMBAJEVI Dramsko stvaralaštvo M. Krleže dijeli se u tri faze:

b) prvi dramski ciklus pod imenom Legende, od 1914. do 1922. čine drame: Legenda, Maskarata, Kraljevo, Kristofor Kolumbo ; Michelangelo Bounarotti, Adam i Eva. U ovim dramama Krleža rješava neka opća pitanja sudbine čovjeka i čovječanstva. Ove drame sadrže ekspresionalne stilske karakteristike.

c) drugi dramski ciklus – ratna tematika čine drame: Golgota, Galicija (kasnije U logoru), Vučjak. Iako zadržavaju neke ekspresionističke karakteristike Krleža stilski ide dalje i uvodi realističko – psihološku karakterizaciju.

d) treći dramski ciklus: Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda,( 30-ih god. 20. st.) . To je najbolji i najsnažniji dramski opus, ispunjen psihološkom motivacijom i psihološku analizu likova. Dramski sukob ne postoji toliko u međusobnim odnosima, koliko unutar njih samih.

Gospoda Glembajevi -: - napisani 1928. - drama u 3 čina:

a) u prvom činu- sukob Leona s glembajevskom okolinom b) u drugom činu: sukob Leona i oca Ignjata, Glembajeva smrt c) u trećem činu: Leone- barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt

Glembajevi su bogata patricijska zagrebačka obitelj u čijem životu postoji dvojnost između: PRIVIDA SUŠTINE ISTINA - bogatstvo - lažljivci - potvrđena i u Barboczy legendi - ljepota > LAŽ - kradljivci > - Leone je ubojica, Glembaj je varalica - moć - ubojice Charlotte je bludnica i ubojica - sreća Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su u svim glembajevskim krizama. Početak i završetak: drama počinje Leonovom replikom: «Mutno je se to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno.» na kraju će se potvrditi da se niti Leone, iako to želi, ne može suprotstaviti glembajevština. Leone – Ignjat: sin i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i konformu, čovjek kojemu je novac mjerilo svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra

26

ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leonu je kao umjetniku stran materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatovog odnosa prema Leonovoj majci. Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, nažalost svih nazočnik uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika. Leone je srušio očevu iluziju sretnog braka ( koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbranton i s njim, što je početak Glembajeva kraja. Beatrice i barunica Castelli: njih dvije su dva potpuno različita ženska lika. Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga i profinjenoga, a barunica predstavlja nagonsko – animalno u ženi što je Leone odbacio i na kraju ubio. Barunica se pokušavala približiti Leonu govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – novac. Međutim telefonski poziv ruši tu njenu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje svoje pravo lice. Ona govori Leonu što misli i konstatira istinitost Barboczy legendu ( da su Glembajevi lažljivci, kradljivci i ubojice 9 24. TOLSTOJ-ANA KARENJINA

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828.-1910.): „Ana Karenjina“

- Autor romana: „Djetinjstvo“, „Dječaštvo“, „Mladost“ (ova tri romana čine trilogiju o moralnom i psihičkom razvoju mladog ruskog plemića), „Rat i mir“ (roman o Napoleonovom osvajanju Rusije), „Ana Karenjina“.

- „Ana Karenjina“: o Roman „Ana Karenjina“ analizira rusko visoko društvo, a osobito problem

braka i obitelji. o Tolstoj paralelno prikazuje obitelj Oblonskih koju čine Stive i Doli, a zatim

obitelj Karenjinih koju čine Aleksej i Ana, te razvoj ljubavi između Levina i Kiti.

o Ana Karenjina, roman u 4 dijela prikazuje isprepletene sudbine nekoliko brakova.

o Anin brak s Karenjininom je hladan, ali po mjeri onodobnog društva. Brak Stive i Doli je prosječno neuspješan, a brak Levina i Kiti ima mogućnost da uspije jer se razvija na zdravim temeljima.

o Središnji lik romana, Ana, suprotstavlja se društvenim konvencijama, napušta muža i ostvaruje izvanbračnu vezu s Vronskim.

o Društvo joj to ne oprašta već je odbacuje i izolira kod Vronskog i dalje prihvaćaju. Takvo stanje, te grižnja svijesti zbog sina kojeg je napustila razaraju Anu (postaje nerealno ljubomorna na Vronskog) i na kraju se baca pod vlak.

o Tolstoj je dao vrlo bogatu fresku ruskog društva, njihovih konvencija i običaja osudivši moralno licemjerje većine.

o Osim toga je dao i duboku psihološku analizu glavne junakinje. 25. HUMANIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI 26. IONESCO-STOLICE - francuski dramatičar rumunjskog podrijetla, piše na francuskom jeziku; - njegov doživljaj svijeta i čovjeka je mračan: svijet se pretvorio u farsu, a ljudski razum i emocije potpuno su nestale;

27

*** STOLICE *** - Stari i Stara prije smrti žele prenijeti neobično važnu poruku, značajnu za cijelo

čovječanstvo, svojim slušateljima => angažiraju nijemog govornika, te se bacaju kroz prozor misleći da su izvršili svoj životni cilj => poruka ostaje neizgovorena

- pokretači dramske radnje su stolice => ljudi se pretvaraju u stolice – predmete - likovi Stare, Starog i Govornika nisu karakteri => prelaze u simbole, ostaju na razini ideje - dijalog između likova je negacija komunikacije => slabouman govor popraćen mimikom i

gestama - svijet ove drame oslikava svijet modernog čovjeka: slomljen, nerazumljiv, u komadićima,

neartikuliran - drama oslikava ljudsku samoću i nemogućnost komunikacije - prikazana je tragičnost modernog čovjeka => čovjek je rob životnih navika i društvenih

konvencija - gube se osnovne ljudske kvalitete: osjećaji, rasuđivanje, sloboda - ova drama apsurda je tragična farsa – u sebi miješa tragično i komično => brišu se

granice između te 2 kategorije – smiješno postaje tragično, i obratno => brišu se granice između stvarnog i nestvarnog

27. EUROPSKA I HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST

- Srednjovjekovna epika na narodnim jezicima nastaje od 9. – 13. st. oslobođena antičkih uzora.

- Stvaraju se narodni stihovi.

- Teme su junačke, glavni junaci pripadaju legendarnoj prošlosti i bitni su za uspostavljanje nacionalnog identiteta.

- Oni pronose moralna načela viteškog sloja feudalnog svijeta

- Najstariji je „Beowulf“ – staroengleski spjev iz 8. st.

- Zatim „Pjesan o Rolandu“ – francuski ep iz 12. st. o Roland je nećak Karla Velikog koji pogiba u Pirinejima braneći odstupnicu

napadnut od Saracena. Predaja ga je pretvorila u idealnog viteza bez mane i straha.

- „Pjesan o Cidu“ – španjolski ep iz 12.st. o Cid je španjolski nacionalni junak iz borbi protiv maura koji su mu i dali ime

„El Cid“ što znači gospodar.

- „Kalevala“ – finski ep iz 12.st. o Tema mu je borba Finaca s Laponcima, a obrađuje fantastične motive i

pretkršćanska vjerovanja finskog naroda.

- „Pjesma o Nibelunzima“ o Pjesma obrađuje temu vezanu uz germansko pleme Burgunda od čega prvi

dio opisuje podvige ženidbu i smrt Siegfrieda, a u drugom tema je vezana uz dvor hunskog kralja Atile i propasti burgundskih vladara.

o Oba djela su povezana likom Kriemhilde POČECI PISMENOSTI U HRVATSKOJ

28

- Ćiril i Metod => za potrebe misije među Slavenima, Konstantin (Ćiril) je morao prevesti biblijske tekstove s grčkog na slavenske jezike - Tekstovi solunske braće bili su pisani u narječju solunskih Makedonaca, a pismo je bilo glagoljica - nakon Ćirilovce smrti, Metod širi slavensko bogoslužje i prevodi Bibliju na slavenski jezik - nakon njegove smrti slavenska liturgija je zabranjena, a učenici protjerani - značaj Ćirila i Metoda - stvoriti slavensko pismo glagoljicu - prijevodima crkvenih knjiga stvorili su prvi slavenski jezik, kojeg zovemo staroslavenskim jezikom - uvođenjem staroslavenskog jezika u crkvu, dali su mu značaj koji je do tada imao samo grčki, latinski i hebrejski NAJSTARIJI HRVATSKI PISANI SPOMENICI: Bašćanska ploča:

− napisana je glagoljskim pismom

− nađena je u Jurandvoru, pokraj Baške na otoku Krku

− to je darovnica kralja Zvonimira, koji daruje ledinu crkvi Sv. Lucije

− u prvom dijelu saznajemo da je tekst pisao opat Držina koji utvrđuje da je kralj Zvonimir darovao jedno gospodarsko dobro

− on proklinje one koji bi to porekli

− u drugom dijelu opat Dobrevit izjavljuje da je sa devetoro braća sagradio crkvu za vrijeme kneza Kosmata

− u trećem dijelu se kazuje da je u to vrijeme postojala zajednica Sv. Lucije i Sv. Nikole na Otočcu

− Bašćanska ploča ima povijesno, kulturno i književno značenje

− tu su prve pisane hrvatske riječi i prvi puta potvrđeno hrvatsko ime na hrvatskom jeziku

Ljetopis popa Dukljanina (polovica 12. st.)

− spis sadrži rodosliv dukljanske dinastije

− navodno je isprva pisan slavenskim jezikom, a latinski ga prevodi jedan katolički svećenik iz dukljanske biskupije

− kasnije, vjerovatno u 14. st., spis je u području Splita preveden na hrvatski jezik i tom prigodom dodano mu je građe iz hrvatske povijesti, a posebno pričanje o tragičnoj pogiblji kralja Zvonimira

− za Zvonimitova vladanja bilo je blagostanje, zemlja bogata, a ljudi sretni i sigurni

− kralj je bio pošten i pravedan, pomagao je dobre, a proganjao zle

− negdje oko Cetine zbila se njegova tragična smrt

− ubili su ga na skupu prilikom čitanja pisma u kojem se pozivaju Hrvati da s drugima idu osloboditi Kristov grob

− autor razjarene ljude uspoređuje s vukovima i psima

− povjesničari se ne slažu s ovom pričom koja je vjerojatno nastala prema legendi

29

Vinodolski zakonik (polovica 13. st.):

− nastao je u Vinodolu 1288. G. i najstariji je zakonski spomenik

− nastao je da bi se normirali pravni odnosi u vrijeme kada je vinodolski kraj darovan krčkom knezu Vidu (kasnije Frankopanima)

− uzakonili su gae stari običaji, ali se posebice išlo da se odredi kazneno pravo i osigura kneževo pravo

Zapis popa Martinca:

− pop Martinac je pisao glagoljski brevijar (knjiga molitava, lekcija i pjesama za svećenike, zbornik molitava) u Grobniku

− tada se dogodila za Hrvatsku velika tragedija na Krbavskom polju 1493.

− pisac daje zapis u kojem iznosi potresnu sliku teškog stradanja u Hrvatskoj zbog turske najezde

− to je povijesno svjedočanstvo o katastrofalnom događaju

− Turci pale, ruše, ubijaju i odvode u roblje (bili su gori od Atile i Tatara)

− autor opisuje ovaj događaj kratko čemu odgovara vremenska napetost

− crkveno - slavenski jezik s elementima narječja Lucidar:

− pod imenom Elucidorius ili Lucidorius javljaju se u Europi različiti spisi enciklopedijskog karaktera

− krajem 12. st. je jedna kompilacija (sastavljeno djelo na temelju tuđih djela, dakle, nesamostalno) na njemačkom jeziku. Djelo je namjenjeno pučkom sloju, a dohvaća cijelo srednjovjekovno znanje o vjeri i svijetu

− pisano je u pbliku dijaloga između učitelja i učenika. Učenik pita - učitelj odgovara

− sa njemačkog jezika Lucidar je preveden na Češki

− s češkog jezika je preveo na hrvatski neki glagoljaš, vjerovatno u prvoj polovici 15. st.

− glagoljaš je očito bio iz Istre jer je u zemljopisnom djelu dodao podatak o Istri i Učkoj, čega nema u Njemačkom i Češkom tekstu

Šibenska molitva:

− pjesma j najstariji latinički tekst iz 1. Polovice 14. st.

− zapisao ga je Pavle Šibenčanin, a stvorio nepoznati glagoljaš

− pjesma je naziv dobila po nalazištu , samostanu u Šibeniku

− prema sadržaju dan joj je podnaslov Phvala Gospi

− to je nabožna pjesma koja djeluje kao litanija (vrsta crkvene molitve koja se govori ili pjeva, a sastoji se iz kratkih zaziva što ih izriče predmolitelj i odgovara koje izriču molitelji)

− pjesnik slavi Marijinu uzvišenost i dostojanstvo

− Gospa je određena snažnim atributima: blažena, presvijetla, uzvišena, urešena…

− ona je nada i okrepljenje, nadahnuće i utjeha, utočište bolesnih i siromašnih

30

− ponavljanje istih jedinica na početku stihova (anafora) i iste rime na kraju doprinose melodičnosti stiha

− ispjevana je ikavskim govorom i čakavskim narječjem Muka svete Margarite:

− u 15. st. hrvatska se književnost obogatila još jednom književnom vrstom - dramskim tekstovima poznatih pod imenom prikazanja i skazanja

− pod utjacajem talijanskih dramatizacija i u našim krajevima se dramatiziraju biblijski tekstovi, legende i dijališke pjesme

− dijalog između Olibija i Margarite otkriva sukob među likovima

− Olibrij se divi ljepoti njezina tijela, hoće da bude njegova i prijeti joj mukama

− on je mnogobožac, a ona kršćanka

− Margarita ne cijeni ovozemaljska dobra jer zna da je život prolazan

− čvrsta je i nepokolebljiva

− za vjeru i vječni život duše u raju spremna je sve podnijeti, vjera joj daje snagu

− uzorna je kršćanka

− drama je pisana čakavskim narječem i ikavskim govorom

28. A. G. MATOŠ-UTJEHA KOSE

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo : oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče : Miruj! U smrti se sniva.

� U pjesmi se sjedinjuju, u pjesnikovoj bolnoj ispovjedi, dva motiva: motiv smrti i motiv ljubavi.

� U ovoj pjesmi je izražen dramatski razvoj pjesnikovih osjećaja

31

� U lirskoj poeziji određeni intimni pjesnikov doživljaj predstavlja osnovno inspiracijsko žarište pjesme. U ovoj pjesmi to je vizija mrtve drage na odru.

� Matoševa je pjesma utemeljena na doživljaju smrti voljene žene, i čitatelju nudi doživljaj bola

� Matoš je ovdje pod velikim utjecajem Baudelaira i simbolista. � Na emocionalni sadržaj 1. stiha upućuj pridjev tužan. � Dominira element sna, proviđenja � Atmosfera je nestvarna -kobna(dvorana kobna, idila cvijeća,) � ( visoki odar, agonija svijeća)-pjesnik osjeća gubitak, osjeća nemoć � «Gotov da ti predam život kao žrtvu».-pjesnik izražava ljubav, izgubljenost,

spremnost na najveće žrtve-pokloniti voljenoj osobi život, uništiti se zbog ljubavnog očaja

� Pjesnik iskazuje taj osjećaj simbolom � U stihovima «Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao» pjesnik izražava nijemu bol,

zapanjenost, zadržava bol u sebi � U 2, strofi pjesnik pokazuje nedokučivu žudnju i nepostojanost ljubavi � «U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne» -bolestan užitak, miješanje dvaju različitih

osjećaja-osjećaja kobnog gubitka i estetizacija smrti � «Sumnjajući…..bolji život sjao.» -pjesnik sumnja, svjestan je gubitka ljubavi, sjeća se

izgubljene sreće � u 3. strofi je pjesnik prikazao trulež, propadanje, osjećaj potpunog gubitka («sve baš,

sve je mrtvo: oči, dah i ruke») � «Sve što očajanjem htjedoh da oživim»-očaj, uzaludnost htijenja, nemoć pred smrti � « U slijepoj stravi i u strasti muke»-pjesnik osjeća stravu, slijepu stravu, muku koja

raste do najvišeg stupnja, do strasti � «U dvorani kobnoj, mislima u sivim» pjesnik osjeća izgubljenost u uzaludnom

razmišljanju, obuzet je «sivim mislima» � 4. strofa je POANTA pjesme. Kosa je simbol života, a pjesnik je iznio i UTJEHU :

Miruj! U smrti se sniva! � Smrt svakako nije nešto konačno, postoji neki izlaz, naslućuje neki viši život. � Pjesnik izražava osjećaj da je smrt novi oblik postojanja. Pokušaj smirenja i pomirenja.

29. HOMER-ILIJADA Osnovni podaci o autoru: Homer je bio slijepi Gr~ki pjesnik. Najvjerojatnije je ìvio u 12.st.pr.K. u Smirni. Vrlo je vjerojatno da je napisao dva najve}a anti~ka epa: Ilijadu i Odiseju, iako mnogi osporavaju mogu}nost da je on autor tih djela. Iako veliki pjesnik, radio je kao dvorski pjeva~ ili pripovjeda~. Novija istraživanja upu}uju na to je da je ìvio u 9.st.pr.K i bio zemljoradnik. Najosnovnije crte sadržaja: 1. pjevanje Radnja zapo~inje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji èli otkupiti k}er koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, sve}enik Apolonov, moli Apolona za pomo}. Apolon na Ahejce po{alje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vje}aju i vra~ Kalhas kaè Agamemnonu da mora vratiti k}er Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traì dar za taj postupak. Nitko mu ga ne èli dati, a on ljut na Ahileja

32

uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napu{ta rat, a njegova majka, boìca Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem. Citat: “Ako, Zeuse o o~e, med besmrtnicima tebi Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvr{i mi èlju: Mojega sina po~asti, od ostalih koji je ljudi Najkra}eg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada. Nego oti|i i gledaj, da Hera ne opazi tebe, Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci Moga ne po~aste sina i dikom ne uzvise njega.” Zeus joj ispuni èlju, ali se Hera zbog toga po~ne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih. 16. pjevanje U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to sprije~io Patroklo moli Ahileja da mu da oru`je i vojnike, kako bi potukao Trojance. Citat: “A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu Meni deder pridruì, da svane Danajskom rodu. Svoje mi oru`je na ple}i daj, da se njime oruàm, Ne bi l’ me dràli Trojanci za tebe i od boja ne bi l’ Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini” Ahilej mu da oru`je, ali ga upozori da na kre}e u napad nego samo obrani brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se upla{ili, te razbjeàli. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto do|e Hektor i ubije Patrokla. 18. pjevanje Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To ~uje njegova majka Tetida i do|e utje{iti sina, te mu kaè da ne kre}e u boj bez oru`ja (Ahilej je oru`je posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer }e ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oru`je. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oru`je. Citat: “ Stog ti pred koljena padam, kratkovje~nom mojemu sinu Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i {tit, Nazuvke prekrasne ktom, {to ih kop~e spu~aju kruto, I jo{ oklop, jer onaj, {to ima{e, izgubi vjerni Ubiti drug mu, a on na zemlji àlostan leì.” Hefest pristaje i po~inje kovati novo oru`je. Te no}i Trojanci jo{ jednom poku{avaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera {alje Irida s porukom za Ahileja i kaè mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci upla{ili. Ahilej se pro{eta opkopom, a Trojanci upla{eni bjeè, pa Ahejci kona~no donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se no} i Trojanci vje}aju. Pulidamas, prorok, predlaè da se preko no}i svi vrate u grad, jer bi ina~e bili previ{e izloèni, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu èljeli poslu{ati njegov pametni savjet, ve} su ostali vani.

33

24. pjevanje U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej àli Patrokla i vu~e Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus po{alje Tetidu Ahileju, da mu kaè da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu po{alje Prijamu da mu kaè da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko no}i i ujutro se vra}a u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na loma~i. Osnovni motiv: Dva osnovna motiva su Ahilejeva srd`ba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji jo{ par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokreta~i radnje. Po~etni motiv srd`be prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srd`ba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje. Karakterizacija likova: Ahilej je bio najve}i gr~ki junak i kao takav je trebao biti savr{en. Ipak, kao i obi~no u gr~koj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savr{eni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je po{ten i vrijedan, no njegove srd`be nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari de{avaju (tako je ustvari i do{lo do druge srd`be), ve} se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srd`bi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo ~ekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim rije~ima, da nije bilo njegovog mu{kog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio ìv (iako je i sam pridonio svojoj smrti). Zeus je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato {to ga je za to zamolila Ahilejeva majka Boìca Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim poloàjem ne moè do}i do punog izraàja. Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proro{tva. Veliki je prijatelj i pomaga~ Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno vi{e puta spasio od Ahileja. Atena je Boìca mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpo{tenije, no u ve}ini situacija ipak postupa po{teno. Hefest je bio Bog vatre i kova~kog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umje{ali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmiriv{i Zeusa i Heru. Hera je Zeusova èna, za{titnica obitelji. Podràva Ahejce i udruùje se s Atenom. Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo sna`no se zauzima za svaku sinovu èlju i dokazuje svoje po{tenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost maj~inskoj ljubavi. Agamemnon je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom {krto{}u je izazvao bijes boga Apolona i ustvari zapo~eo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio {to je u~inio.

34

Hektor je bio trojanski junak. Bio je prili~no svojeglav (to ga je na kraju ko{talo glave), ali se barem borio za ono u {to je naj~vr{}e vjerovao - domovinu. Patroklo je bio Ahilejev najbliì prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su ne{to kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje èljan borbe za domovinu ipak traì Ahilejevo dopu{tenje za odlazak u boj. Prijam je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najvi{e isti~u u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo. Stilska sredstva: Poredbe, stalni pridjevi, epiteti Jezik i stih: Jezik je potpuno arhai~an s puno vrlo ~udnih i krajnje nepoznatih rije~i, a razlog je vrijeme nastajanja i izvornik koji je pisan staro-gr~kim jezikom. Ilijada se sastoji od 15693 heksametara. Mjesto i vrijeme u djelu: Okolica grada Troje oko 12.st.pr.K. 30. PRAVCI U KNJIŽ 20. ST-AVANGARDA 31. BIBLIJA BIBLIJA ili SVETO PISMO – grč. Biblia – knjige (13. st. pr. Kr – 1. st. pr. Kr.) To je zbira poučno-moralističkog i poetskog sadržaja koju kršćani i Židovi smatraju svetom, uz to, ona je i spomenik čovječanstva te jedna od najstarijih knjiga, nepresušan je izvor i inspiracija književnim i umjetničkim djelima od najstarijih vremena do danas. Kršćani je proučavaju kao smjerodavnu za život i u njoj nalaze pouku tj. riječ božju. Sastavljena je od 73 knjige, a dijeli se na dva djela:

1) STARI ZAVJET – 46 knjiga, priredilo ga je židovsko svećenstvo između 400. – 100. g. pr. Kr.. Knjige starog zavjeta su izbor iz svjetovnih i religijskih tekstova bogate starohebrejske književnosti. Dijeli se na 5 djela: Petoknjižje, povijesne knjige, Psalmi, mudrosne knjige i proročke knjige (Izaija, Jeremija). Uglavnom knjige su pisane hebrejskim jezikom, manje aramejskim dok su novije pisane grčkim jezikom. Mnogi biblijski likovi postali su teme mnogih umjetničkih djela.

2) NOVI ZAVJET – 27 knjiga, njega priznaju samo kršćanske crkve , pisan je uglavnom grčkim jezikom a sastoji se od evanđelja (Matej, Marko, Luka, Ivan), djela apostolska, poslanice apostola, katoličke poslanice i Apokalipsa (Otkrivenja Ivanova). Književna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za Starim zavjetom izuzmemo li pojedine fragmente ili Otkrivenje koje je od svih knjiga Novoga zavjeta duhom i izrazom najbliže starozavjetnoj literaturi.

PRIJEVODI BIBLIJE: 1) SEPTUAGINTA ili PRIJEVOD SEDAMEDSETORICE

– prijevod Starog zavjeta na grči nastao 3./2. st. pr. Kr. 2) VULGATA ili PRIJEVOD SV. JERONIMA - prijevod na latinski nastao između 383. i 406. godine. - na tom prijevodu se temelje gotovo svi europski prijevodi sve do naših dana Naš prvi prevodilac Biblije u cijelosti bio je Matija Petar Katančić 1831. godine

35

32. M. BEGOVIĆ-BEZ TREĆEGA 33. MODERNIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽ.

- javlja se posljednjeg desetljeća 19.st. - predstavlja zajedničku ideju raznorodnih pravaca i stilova: uzvišenost

ljepote kao jedina svrha umjetničkog stvaranja - začetak još u razdoblju realizma kada je 1857. Charles Baudelaire

objavio zbirku pjesama Cvjetovi zla Pravci i pokreti unutar europskog modernizma:

• parnasovci: - umjetnički pokret u Francuskoj između 1860. i 1866. - godine 1866. i 1871. izlaze pjesničke zbirke «Suvremeni Parnas» (

Parnas, metafora uzvišenog pjesništva, mitska je planina koju su stari Grci držali uzvišenim i nedostupnim boravištem muza i boga Aplolona)

- stilske i idejne značajke: kult savršene forme, depersonalizacija pjesništva, tematika udaljena od svakodnevnih i suvremenih zaokupljenosti

- predstavnici: Leconte de Lisle (čitaj lkont de lil)- začetnik i teoretičar parnasovstva; Sully Prudhomme;

- Jose Maria de Heredia

• dekadencija: - označava fazu književno- umjetničkog razvoja simbolizma potkraj

19.stoljeća - stilske i idejne značajke: osjećaj nezadovoljstva, tjeskobe i beznađa,

spoznaja o propadanju i razorenosti zapadne civilizacije, uzvišena briga za formalna i stilska obilježja pjesničkog iskaza

- predstavnici: Theophile Gautier (teofil gotje) i Paul Verlaine (pol verlen)

• simbolizam: - javlja se 80-ih godina 19.stoljeća, a formalno utemeljenje doživljava

1866. objavljivanjem prvoga simboličkog manifesta - preteče simbolizma: - Gerard de Nerval, Edgar Allan Poe i Charles Baudelaire - Stilske i idejne značajke: mistificiraju stvaralački čin i nadahnuće kojega

je ono plod, umjetnike proglašavaju vizionarima i ukazuju na nadnaravnost moći umjetničkog stvaralaštva, žele pomoću simbola razotkriti srž stvari, nastoje ujediniti glazbu i pjesništvo – najuzvišeniji čovjekov iskaz

- predstavnici: Artur Rimbaud, Paul Verlaine - preteče modernističkih strujanja su: Theophile Gautier koji još 1832.

ističe kako umjetnost treba biti stvorena radi sebe same ( lart pour lart- umjetnost radi umjetnosti) i Charles Baudelaire

36

Charles Baudelaire, autor pjesničke zbirke Cvjetovi zla koju karakterizira tematska i idejna nekonvencionalnost, novina i provokativnost, ali i uporaba tradicionalnih pjesničkih oblika i sustava, precizno osmišljena unutarnja struktura od 6 cjelina:

1. Spleen i ideal- kontrast između uzleta, ideala i pada – spleena, ravnodušnosti

2. Pariške ulice, pokušaj bijega u dno svijeta velegrada 3. Vino, uzaludno traženje smirenja bijegom u «umjetne»

rajeve 4. Cvjetovi zla- pokušaj pronalaženja ljepote i u samome zlu 5. Prosvjed – pobuna i protiv Boga 6. Smrt – jedino smirenje koje neizbježno očekuje čovjeka

- Baudelaire i tradicionalno pjesništvo:

- romantičarsko prikazivanje ljubavi kao najuzvišenijeg ljudskog osjećaja i prirode kao utočište uznemirene ljudske duše. Baudelaire zamjenjuje veličanjem tjelesne ljubavi i strasti, grubo – realno slikajući ljepotu i bešćutnost prirode ( uključujući i prolaznost čovjeka, njegovu tjelesnost i smrtnost)

- emotivnost Baudelairove poezije čine i očaj, mržnja, prkos, prezir kao i oduševljenje ljubavlju i strašću

- pjevajući o zlu, laži, truleži, krvi Baudelaire prepoznaje ljepotu života i u njegovoj ružnoći, težeći uzdizanju k idealnoj, apstraktnoj božanskoj ljepoti.

Artur Rimbaud – njegov mladenačka poema Pijani brod te zrelija pjesnička proza Sezona u paklu potpuno ocrtavaju modernistička kretanja. Njegovo pjesništvo može se odrediti jednom jedinom riječju: eksplozija. Eksplozija boja, osjećaja, straha, doživljaja, zvukova. Iako je njegovo stvaranje ograničeno na nekoliko godina, Rimbaud je prošao razvoj europskog pjesništva u cjelini: započeo je pišući vezane stihove, a završio u eksperimentalnoj pjesničkoj prozi. Za njega je cilj pjesništva bio prodrijeti u nepoznato. Njegovi stihovi, mladenački i strasni, često su nerazumljivi, djeluju poput magije, alkemije riječi, pisma vidovnjaka, kako kazuju njeni naslovi. Svojim suvremenicima bio je još manje razumljiv i prihvatljiv nego današnjem čitatelju. Jedini koji ga je u potpunosti prihvaćao bio je pjesnik Paul Verlaine Paul Verlaine – zastupao oprečna estetska načela. Bio je sklon glazbi i posvećen istraživanju glazbenosti stiha, njegova ritma i sazvučja. Verlaine je slavio Baudelairea i Rimbouda kao «proklete pjesnike», ali je stvarao drukčije, pisao je pjesme skladnoga zvuka i koncentrirane oko jedne teme. Dijeli interes za simboličku strukturu pjesme i drži kako umjetnost putem svojih simbola upućuje u skrivenu stvarnost ( Jesenja pjesma ).

37

(lirska i simbolička drama – Ibsen, Strinberg, Čehov)

• modernistička drama: drama sredinom 19. stoljeća doživljava važan zaokret. Napuštaju se velike herojske tragične fabule u dramama, građanstvo i proletarijat zavladat će dramskim pričama, iako će još neka dramska djela nositi oznake romantičarske patetičnosti i besperspektivnosti. Produbljuje se psihološka interpretacija. Mijenja se scenski prostor.

• simbolička drama: Norvežanin Henrik Ibsen i Rus Anton Pavlović Čehov stvaraju ono što bi bila paralela simboličkoj poeziji – građansku simboličku dramu. Danski filozof Kierkegaard bio je temeljni poticaj za razvoj Ibsenove dramske tematike sukoba pojedinca s vladajućim društvom, ali i unutarnjih sukoba. U Ibsenovoj dramatici prvi put dolazi do izraza tragedija našeg vremena koja proizlazi iz razdvojenosti modernog čovjeka, gdje se istina sukobljava s istinom, jedna pravda s drugom pravdom, a ne kao do sada pravda protiv nepravde. Ne bori se čovjek samo protiv vanjskih sila nego se te sile sukobljavaju u čovjeku. Jedino nasljeđe romantizma jest da čovjek na kraju ostaje sam. August Strinberg (Šveđanin) snažno je također utjecao na razvoj drame u 20. st. Njegove rame imaju i teorijsko objašnjenje djela i ta međuovisnost teorije i prakse, svijest umjetnosti uo sebi samoj jedno je od obilježja moderne drame. Ibsen- Nora, Divlja patka, Žena s mora itd.

• Čehov: njegove drame odlikuju se iznimnom suptilnošću, njega više zanima stanje duše nego događaj. Za njega su karakteristični lirski opisi, svaka drama ima neki svoj lajtmotiv koji se provlači kroz cijelu dramu i tako taj lajtmotiv postaje zapravo simbol. Napušta klasičnu unutrašnju strukturu drame – uvod – zaplet – kulminacija itd. Nema ni glavnog junaka koji će nositi neku poruku, teret ili slično, sva su njegova lica jednako važna i sva ona zajednički tvore dramu, uvjetujući jedni druge. ( Tri sestre, Višnjik, Ujak Vanja, Galeb )

34. BALZAC-OTAC GORIOT

Honore de Balzac (1799.-1850.): „Otac Goriot“

- Balzac je u Parizu pokušao ostvariti brzu književnu karijeru i društveni uspjeh, ali je nagomilao dugove koje će otplaćivati neumornim književnim radom.

- U 20ak godina stvorio je oko 90 romana, 45 drama i niz pripovijesti, te stvorio galeriju od približno 2000 književnih likova.

- 1842. objedinjuje svoja djela u ciklus pod naslovom „Ljudska komedija“ (parafraza Danteovoj „Božanstvenoj komediji“). Tu je dao zaokruženu sliku francuskog društva.

- Zamislio je podijeliti ciklus na „studije iz društvenog života“, „analitičke studije“ i „filozofske studije“.

38

- Ali najviše dijela spada u studije iz društvenog života, pa je te studije podijelio na: o prizore iz privatnog života o prizore iz provincijskog života o prizore iz pariškog života o prizore iz političkog života o prizore iz vojničkog života o prizore iz seoskog života

- Najčitaniji njegov roman pripada prizorima iz pariškog života i nosi naziv „Otac Goriot“. o Djelo je tipično za patetiku realizma. o Opisuje razne društvene slojeve, od sirotinjskog pansiona gospođe Vanquer

u kojem živi osiromašeni tvorničar Goriot i siromašni mladi plemić iz provincije Eugen de Rastignac; do aristokratskih salona baruna de Nucingena i grofa de Resanda za koje su bile udane Goriotove kćeri Delphine i Anastasie.

o Glavni motiv likova je novac, uspon na društvenoj ljestvici, te bezobzirnost prema moralnim vrednotama, pa kćeri zanemaruju i napuštaju oca koji im je sve pružio ne sačuvavši ništa za sebe

o Mladi Rastignac djelomično prihvaća takve putove i načine da se i sam probije u društvu. Ipak, odviše je osjećajan i moralan da bi prihvatio kriminalni put koji mu nudi još jedan važan lik ovog romana, kriminalac Vantin.

o Opisi interijera i eksterijera su brojni i detaljni. 35. BAROK U EUROPSKOJ KNJIŽ.

- U europskoj književnosti razvilo se nekoliko baroknih podstilova: o U Španjolskoj „kulteranizam“ i „gongorizam“ (prema pjesniku Luisu de

Gongori) što je bogat i raskošan pjesnički stil smione metaforike i mitološke simbolike, a time je nedostupan neobrazovanom čitatelju (Gongorin osnovni pjesnički motiv je „prolaznost“).

o U Italiji se naziva „marinizam“ (prema pjesniku Giambattisti Marinu), također raskošan jezik i pjesnički stil prenatrpan ukrasima, te izražavanje postaje samo sebi svrhom. Osobito postaje popularna figura concetta koja se temelji na pronalaženju sličnoga među pojavama koje su naizgled potpuno različite. Paradoksi, kontrasti, metafore i hiperbole su najčešće figure.

o U Francuskoj „preciozni stil“ (prema Molierovoj komediji „Precioze ili učene žene“).

- U vrijeme renesanse forma i sadržaj nastojali su se održati u skladu, a u baroku forma nadvladava po važnosti sadržaj, koji pada u drugi plan.

Pedro Calderon de la Barca (1600.-1681.): „Život je san“

- Španjolski pisac, posljednji od autora zlatnog vijeka španjolske književnosti (kako se naziva 16. i 17. st. u Španjolskoj).

- Pisao je drame, crkvena prikazanja, a najpoznatije su mu: „Zalamejski sudac“ i „Život je san“.

39

- Njegovo kazalište je dvorsko, raskošno, bogate scenografije, a teme njegovih drama su moralne i univerzalne.

- „Život je san“: o Drama u stihovima. o Govori o kraljeviću Sigismundu kojega je njegov otac zatvorio u nekoj

dalekoj tvrđavi jer mu je prorečeno da će Sigismund biti tiranin i upropastiti državu. Da bi to provjerio kralj ga jednom uspava i dovede na dvor gdje je Sigismund pokazao da je odgojno zanemaren i sklon tiraniji.

o Kralj ga je opet uspavao i vratio u tvrđavu gdje mladić nije siguran što je san, a što je java. Kasnije ga vojska oslobodi i dovede na prijestolje i Sigismund vlada pravedno jer je u međuvremenu spoznao svoje pogreške, ali nikad nije stekao sigurnost i nije siguran što je san, a što je java.

o Drama postavlja pitanje o ulozi odgoja u ljudskom životu, o sudbini, o slobodi, o snazi razuma koji se jedini može suprotstaviti usudu, te o prolaznosti i nestalnosti svega.

17.st / barocco-port. biser nepravilna oblika / "zlatni vijek" u umjetnosti, nova generacija književnika. / jaka DVORSKA UMJET. � zahtijevaju aps. vladari u Franc, Španj, Nizoz., Austr., Češkoj i Rimu (papa) / umjet. bogatih i moćnih koji se natječu, pokazuju snagu bogatstva, raskošno uređuju dvorove (do pretjerivanja) � umanjuje umjetničku vrijednost baroknog izraza / osnovno mjerilo � KVANTITETA – posebno u slikarstvu, arhitekturi (dvorova i crkava) – gomilanje motiva, dinamika, kontrasti; ukida se harmoničnost i sklad / ODLIKE BAROKA: 1.bogatstvo viz. i akust. motiva 2. jaka, raznovrsna osjećanja 3. gomilanje stilskih sredstava 4. glomazna književna i glazbena djela 5. misao o prolaznosti, kratkoći života, čovjeku čiji je život tek trenutak / izrazita sklonost melodrami i operi / Louis de Gongora: 1561. – 1627. / najveći španjolski barokni pjesnik koji stvara nov pjesnički jezik, vlastitu sintaksu i smionu metaforiku.Majstor je stiha, neobičnih metafora, maštovit u jezičnom izričaju. Soneti su mu savršeni, ali hladni–on je nemiran, rastrošan ,nepromišljen, svadljiv � i stihovi takvi / jedan od gl. predstavnika KULTERANIZMA / "Ruža" � sonet o ruži koristi renesansni ugođaj ruže, vrta, koji ovdje služi kao dekor; ruža potiče reflex. o životu; njeno značenje je bibl, znak grijeha; pj. u 1. strofi potvrđuje da se život kreće između jučer i sutra; autent. vremena i poetskih simbola usmjerava prema sadašnjosti kao nemiru, nespokojstvu; u to nepostojećem vremenu predstavlja ružu kao ljepotu koja je kratkog vijeka; retor. pitanjem koje je stilogeno pojašnjava uzrok ljudskog nemira (sjaj i bujnost nestaju u prahu); imperativom "znat ćeš" prati umiranje ljepote; zašto ruža umire? vrtlarska ruka joj guši život po nekom zakonu nužde, sudbine; u posljednjoj strofi slijedi savjet "ne izlazi, ne cvati, ostani u pupoljku i dulje ćeš živjeti" Torquato Tasso: 1544. – 1595. /tal. pjes. kasne renesanse / nježne i pretjerano osjećajne prirode, razapet između renes. životnih shvaćanja i moral. okova protureformacije; nesretan u osobnom životu i neshvaćen kao pjesnik; neko vrijeme podliježe maniji proganjanja te pomračena uma luta Italijom ili provodi godine zatočen u ludnici (tamnici Ferrare) / napisao preko 2000 lirskih pjesama, mnogob. dijaloge, najbolju tal. pastirsku igru "Aminta"; vrh. ostvarenje "Oslobođeni Jeruzalem" � ep u 20 pjevanja, ispjevan u stancama (ottava rima, sastavljena od 11eraca,rime abababcc) 1. + rat; relig. tematika vezana uz duh proturef.; isprepliću se fantastika i realnost, čulnost i vjerska egzaltacija(?); unatoč izvrsnim opisima

40

bitaka dani su najljepši stihovi u ljubavnim scenama i idiličnim prizorima; napadnut od inkvizicije da je u relig.-hist. tematiku unio previše ljubavi i magije, pa prerađuje spjev i piše "Osvojeni Jerualem" / Pedro Calderon de la Barca; 1600. – 1681. /pjesnik neobične životne biografije, zadnji pisac zlatnog vijeka šp. kniž., živi na izmaku bogatog vremena i nosi osjećaj propadanja / mračan, ozbiljan, dubok, refleksivan, a ponekad patetičan i prepušta se baroknoj kićenosti. Glasoviti dramski pisac, u drami "Postojani princ" izdvajaju se "Sonet o cvijeću" i "Sonet o zvijezdama" / "Sonet o cvijeću" � život čovjeka uspoređen sa životom čovjeka ("takvu i ljudi vidješe sudbinu/umru u danu kada se i rode/ vjekovi kao trenuci prohode!") / 36. IVAN ARALICA 37. NATURALIZAM - 1870-1890

- kratki književni pravac koji se nastavlja na realizam -teži za apsolutno realnim prikazivanjem stvarnosti u kojem nema nikakvog uljepšavanja i prikrivanja

- svojim djelima naturalisti prikazuju najtamnije i najružnije strane ljudskog društva - «estetika ružnoće» - svijet je prikazan kao slika bijede, moralne i duhovne sirotinje, a

čovjek je sveden na životinjske odrednice u surovoj borbi za opstanak - naturalizam promatra čovjeka kroz 3 odrednice:

• nasljeđe – rasa, krv

• sredina – društveni sloj, klasa

• povijesna situacija – društvene, političke i ekonomske odrednice - najznačajniji predstavnik naturalizma Emil Zola => u svom programskom članku

«eksperimentalni roman» on će napisati temeljne odrednice naturalizma: -fotografski snimak stvarnosti -pisac kao znanstvenik -likovi određeni biološkim nasljeđem (svojim nagonima i strastima), sredinom iz koje potječu i društvenim okolnostima -čovjeka se često doživljava kao pasivni proizvod

Naturalizam i Emile Zola (1840.-1902.)

- Razvija se iz realizma.

- Traje od 1880. do otprilike 1900.

- Polazi od pozitivističkih znanstvenih zasada. (vjera da se može otkriti sve što se poželi)

- Temelji se na teoretskim postavkama Hippolytea Tainea, da čovjeka određuje njegovo biološko nasljeđe, rasa, društvena sredina kojom je okružen (milje), te trenutak u kojem ga promatramo.

- Naturalisti žele u književnosti preuzeti eksperimentalne metode prirodnih znanosti.

- Emile Zola (1840.-1902.) o Najvažniji predstavnik naturalizma

41

o Napisao teoretsko djelo „Eksperimentalni roman“ i članak „Naturalizam“ u kojem zastupa teoriju da pisac mora promatrati život poput znanstvenika, a čovjeka promatrati podčinjena fizičkim i kemijskim zakonitostima.

o Romani: „Therese Raquin“, „Germinal“

- Građu za svoja djela naturalisti nalaze u svakodnevnom životu, medicinskim i novinskim člancima, a junaci takvih djela često su degenerirane osobe opterećene nasljednim teškoćama ili zarobljenici svojih nagona.

- Naturalizam se služi estetikom ružnoće i u njemu je opisano ono što do tada nije nalazilo mjesta u književnosti, tj. čovjek u svom najvulgarnijem i najodvratnijem očitovanju.

38. M. PROUST-COMBRAY MARCEL PROUST: Combray U traženju izgubljena vremena, romaneskni ciklus od 13 romana.

- Proust je veliki francuski romanopisac, u svojim romanima spaja impresionizam i modernizam

- likovi obilježeni unutrašnjim monolozima

- neimenovani junak, anonimni spavač se budi

− isprepliću se sjećanja i stvarnost

− subjekt je lišen osjećaja vlastitog identiteta i tek posredstvom stvari oko sebe i sjećanja, malo po malo, dolazi do svojeg ja

− ovdje je polazište romana - traganje za vlastitim ja

− nesaničar, provodi veći dio noći u obnavljanju uspomena

− sjećanja su temelj romana, osnovna tema (sjećanja na majku, oca, baku, bolesne tete Leonie, služavku Fracoise (Francoaz), zanimljivog susjeda Swanna)

− ovo je roman o vremenu, a ima oblik memoara

− on pripada bogatoj građanskoj obitelji koja ne obavlja nikakvu vanjsku radnju, dosađuje se sita svega (glazirano, dekadentno društvo)

− likovi su zahvaćeni u trenutku, dan je poneki detalj, slagat ćemo ih u mozaik

− trajno sjećanje na određeno vrijeme, 7 sati navečer i 2 kata spojena stubištem postali su bolna uspomena

− Junak je impresionist, podložan dojmovima, razmaženo dijete slabe volje koji se boji ući u svijet odraslih, ima Edipov kompleks

− kolačić madelain (madlen) i lipov čaj izazivaju uživanje i radost kojima uzrok ne zna => osjet okusa (i uz osjet mirisa) za Prousta ima najsnažniju vrijednost u njegovom traganju za izgubljenim vremenom koje to nije

− okus u piscu rastvara dubine njegovog duhovnog bića, te se izdiže i polako prisjeća uspomena za koje je mislio da se potpuno zaboravljene

− sa šetnje je došao potišten - vrijeme i perspektiva žalosne budućnosti

− poslije kušanja ponuđenog raspoloženje se mijenja

− inteligencija ne može dati odgovor

− sjećanja naviru afektivnim (nehotičnim) putem - reminiscencija

− u sjećanjima zadržavamo neke znakove koji služe da nas podsjete na stare slike

42

− autor otkriva da proživljeni sati (emocije) nisu mrtvi ako su izbrisani iz naših sjećanja

− čaj i kolačić oživljuju senzibilnu prošlost, oživljuju nekadašnja stanja, davni život i to je pobjeda nad vremenom i prostorom

− tipično za Prousta je povezivanje prošlosti i sadašnjost => simultanost vremena

− za Prousta, prošlost nije izgubljena i nestala, ona je zauvijek u nama, dio nas; ali ne samo kao prisjećanje na neke nezaboravljene slike, već i naši ondašnji osjećaji i ondašnje stanje našeg duha

− iz žličice lipovog čaja i komadića Madeleina vratio se cijeli Combray

− čovjekovo ja je nestalno, ovisno o vremenu

− vrijeme gradi, ali i razgrađuje

− subjektivnost i realnost doživljaja

− na kraju, pomoću iskustava sve vidi u drugačijem svijetli

− egzistencija kreće u potragu za esencijom (bit, osnova) 39. GOETHE-PATNJE MLADOG WERTERA GOETHE: Johan Wolfgang Goethe: najveći njemački književnik i mislilac. Iz ugledne je obitelji, rođ. u Frankfurtu 1749. god., a umro 1832. god. Studirao je pravo u Strassburgu .Putuje Njemačkom, Italijom...istražuje i piše. Pisao je tekstove gotovo svih književnih vrsta i iz nekoliko znanstvenih područja. Uzori su mu: Biblija, Homer, Shakespeare, usmeno pjesništvo, Schiller... Patne mladog Werthera: Epistolarni roman – roman u obliku pisama, s ljubavnom tematikom. To je prvi Goetheov roman-1774. god. koji sadrži autobiografske podatke Goethea koji je u Wertheru uspio izraziti ono što su mnogi osjećali, zbog tog su se romana jedno vrijeme u Njem. mnogi mladići ubili po uzoru na Werthera – pretjerana osjećajnost iz roman postala je modom tog razdoblja. Roman psihološki analizira likove, a temelji se na poniranju u unutarnji svijet psiholoških reakcija. Pravo romanističko djelo (likovi, radnja) koje odbacuje sve klasicističko. Bitna funkcija pejzaža u djelu: krajolik je utočište banalnosti svakodnevnog života, ovisi o Wertherovom raspoloženju, opisuje njegovo unutrašnje stanje(duša) i najdublje osjećaje. Roman prikazuje sudbinu individualnog pojedinca čija je ličnost simbol težnji i raspoloženja mlade generacije. Pisac je htio ocrtati mlada čovjeka nadarena dubokim čistim osjećajem koji se ne snalazi u životu te rastrojen ljubavnim jadima (ljubavna strast potiče intezitet doživljaja) izvrši samoubojstvo. tema: Wertherova nesretna ljubav prema Lotti i njegovo nesnalaženje u okolini u kojoj se nalazi stil: jednostavan, svjetsko, umjetničko i psihološko značenje Likovi: Werther, Lotta i Albert

43

Opis likova: Werther: Pasivan buntovnik. On je pretjerano osjetljiv, plemenit i darovit mladić. Lako se oduševi, a još lakše rastuži te prepušta tuzi i jadu. Zanosi se maštanjem, te tako gubi smisao za stvarnost – tipičan romantični junak. Mlad je, lijep, uglađen, simpatičan, materijalno dobrostojeći. Po struci je pravnik, radi kao činovnik, al daje otkaz jer ne podnosi da mu netko zapovijeda. To je jadan romantičan čovjek koji ne živi u realnom, već svijetu mašte. Njegova ljubav prema Lotti prerasta u opsjednutost njome. On je pasivan lik koji se nedovoljno bori sa stvarnošću. Voli prirodu i književnost – Homera i Osijana ( u tim djelima on i Lotta pronalaze sebe), glazbu. To mu je zajedničko s Lottom. Werther ima sposobnosti ali nema želju i ustrajnost u radu kad je riječ o realnom životu. On zanemaruje realno postojanje Alberta dok mašta o sreći s Lottom, zaobilazi sve realne probleme. Vođen je svojim slijepim emocijama, zadovoljava se mrvicama, ni sam ne zna što želi, al očekuje razumijevanje drugih. Ljudi ga vole, pobuđuje naklonost, izaziva radost i povjerenje. Njegov sudar sa stvarnošću završava pravim slomom. Poimanje da je višak kod dvoje ljudi prema kojima iskreno gaji prijateljstvo tjera ga da stvari pokuša riješiti racionalno. A Werter se vraća. Činjenica da Lotta nikada neće biti njegova pobuđuje u njemu revolt. Samoubojstvo kojim on okončava svoj život je čin osvete, a ne milosrđa. Osvetiti se htio mnogima: ljudima, društvenom poretku, moralu, licemjerstvu i lažnoj emocionalnosti. On je tzv. bajronovski junak: osoba u sukobu sa sredinom u kojoj živi ali i sa samim sobom. Ljubav je za njega patnja kojoj se ne može oduprijeti, smrt mu je jedini izlaz – oslobođenje od boli, te nada u ponovni susret s Lottom i ostvarenje sreće u nekoj novoj dimenziji postojanja. Lotta: Albertova zaručnica. Oličenje je ženstvenosti: lijepa, nježna, iskrena, dobra, požrtvovna... Ona je sposobna pružiti ono što traži moralni kodeks. Za razliku od Werthera njoj je lako pomiriti se sa životom. Njena simpatija pa i ljubav prema Wertheru je sasvim prirodna, iako nije i dozvoljena. Ali tu prekršaj ne čini Lotta, već Werther! Odanost prema Albertu dovodi je korak prema savršenosti, ona Wertheru nikad nije ništa obećala nit je skrivala da je Albertova. Lotta je na svoj način tragična žrtva – osuđuje sa na lagano umiranje u monotonoj svakodnevici života. Njoj je majka umrla i ostavila joj osmero braće da se brine o njima. Majci na samrti dala je obećanje da će poći za Alberta (važno!).Voli, isto kao i Werther: književnost, prirodu i glazbu. Ona voli Werthera ali toga se plaši i stoga biježi od njega. Njena velika ljubav prema Wertheru je potvrđena na kraju romana kad, kad se on ubija – njeno se stanje znatno pogoršava (strah za njen život). Albert: Albert je po svemu trebao biti negativan lik koji je suprotnost Wertheru i zapreka iskrenoj ljubavi. Međutim sve dobro što ima Werther ima i Albert. Kontrast se nalazi upravo u Albertovu smislu za realan život (presudan u Lottinoj odluci). Albert je mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, ali i skučen i dosadan. Istina je da ne zna satima razlagati o osjećajima i uzdizati Lottu, ali ima stabilnost i promišljenost koji pružaju sigurnost, spokojstvo i toplinu. On je racionalan, hladan, realan i snalažljiv i voli Lottu na svoj način. Radišan je čovjek koji živi u realnom svijetu. Njegova čestitost i briga za Lottinu obitelj daju Lotti, sasvim logično, garanciju da će život proživjeti sretno i mirno, da će biti voljena i cijenjena supruga. Werthera voli i prihvaća što je veoma čudno! Ipak u Albertovoj strpljivoj reakciji prema Wertheru može se iščitati i nešto životne lukavosti. On je mudro spoznao da je Werthera bolje imati za prijatelja nego za suparnika, jer kako bi izgledao u Lottinim očima da

44

ga je pokušao surovo odstraniti. Uz malo strpljenja i u pravo vrijeme on je Lotti dokazao da je baš on pravi za nju. Dobar je čovjek koji zaslužuje Lottu, čak i Werther to misli.

Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradić da raščisti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu, kćerku upravno-sudskog činovnika. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnim držanjem i plemenitim osjećajima, pa iako zna da je zaručena s Albertom, on se u nju zaljubljuje. Kako se Lotta vlada korektno, ne zaboravljajući ni na čas odsutnog zaručnika on je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio s putovanja, Werther se s njime sprijateljio. Njih dvoje provode sretne dane. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve jača. Dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladić napokon donosi odluku da ode, kako ne bi narušio sklad koji vlada između zaručnika. Zaposlio se daleko od Lotte. Ipak, ne može odoljeti želji da je opet vidi te se vraća u gradić gdje su se upoznali. Albert s kojim se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije sretna. Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osjećaji nisu bezazleni. Da bi spriječila svakodnevne Wertherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane. Werthera već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti. Werther odlazi kući sav rastresen poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje. Werther se iste noći nakon duljih meditacija koje stavlja na papir, ubija Albertovim pištoljem.

40. DRUGA MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽ - Razdoblje hrvatske književnosti od 1952. do 1968. nazivamo drugom modernom zbog

usmjerenosti hrvatske književnosti na europsku i svjetsku, poput one u vrijeme (prve) hrvatske moderne

- Značajna je pojava dvaju književnih časopisa u kojima objavljuju vodeći književnici ovoga doba.

1. KRUGOVI ( 1952. –1958.): - otpor političkim i ideološkim utjecajima na književno stvaralaštvo ( socrealizam) - poetiku krugovaša najbolje izražava krilatica u uvodniku prvog broja Krugovi, a koja glasi

«neka bude živost», koju je izrekao Vlatko Pavletić - estetske obnove književnosti kao prostora kreativnog traganja za novim načinima izraza,

novim temama, idejama i oblicima - otvaranje hrvatske književnosti utjecajima europske i svjetske književnosti i duhovnih

strujanja - razvoj pjesništva i književne kritike - krugovaši afirmiraju duh tolerancije, pravo na vlastiti izraz. Pisci tvoreno izražavaju

nezadovoljstvo prema ideološkoj prisili, uniformnom mišljenju - dolazi do procvata intimističke poezije u kojoj se pisci vraćaju temama iz djetinjstva,

zavičaju i initimnim zaokupljenostima nova tematska usmjerenja uvjetovala su i traženja

45

novog pjesničkog izraza. Uočljiva je orijentacija na svakodnevni (kolokvijalni ) jezik. Pored urbanizacije i intelektualizacije lirskog govora, njeguje se i pučki izraz( Pupačić, Kaštelan)

- proza: piše se ratni roman, psihološki roman, roman esej, a razvijaju i novi tip proze – kratka priča- po uzoru na «pisce izgubljene generacije»

- predstavnici: Nikola Miličević, Slobodan Novak, Josip Pupačić, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Ivan Slamnig, Antun Šoljan

- pisci okupljeni oko časopisa nazivaju se «krugovaši» - osim pojave novih pisaca, povećana je učinkovitost starih: Ujević, Cesarić, Tadijanović - veliki broj pisaca u drugoj moderni objavljuje svoja najbolja djela: Marinković, Desnica,

Šegedin, Kaštelan, Parun - Vesna Parun ( Zlarin, 1922.): suvremena hrvatska pjesnikinja ;prva zbirka 1947. Zore i

vihori, tematika poezije: ljubavna, domoljubna, djetinjstvo. Antologijske pjesme Ti koja imaš nevinije ruke, Mati čovjekova

- Jure Kaštelan (1919.- 1990. ): suvremeni hrvatski književnik, piše drame ( Pijesak i pjena, Prozor), pjesme zbirke poezije: Crveni konj, Pijetao na krovu itd. , prozu (Čudo i smrt), eseje , kritike. Kaštelanova poezija čini spoj modernizma (nadrealizam, Lorka ) i tradicionalnog, pučkog narodnog izraza. Kaštelan je jedan od tvoraca modernog pjesničkog izraza. Njegovu poeziju karakterizira slobodna metaforika, urbaniziranje folklornoga i njegovo uzdizanje na visinu najmodernije formule. Antologijske pjesme: Tvrđava koja se ne predaje, konjic bez konjika, tvrđava itd.

- Josip Pupačić ( 1928. – 1971. ): iskonska veza sa zavičajem jedna je od osnovnih pokretača njegove poezije. Pjesnikov doživljaj svijeta je panteistički: u gotovo svakom stihu osjeća se divljenje prema prirodi, začudnost pred njenim ljepotama i zagonetkama i potpuna stopljenost s njom. Međutim iza svega toga provlači se diskretna nota tragizma, egzistencijalne tjeskobe. Zbirke pjesama: Kiše pjevaju jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, moj križ svejedno gori itd. Antologijske pjesme su: More, tri moja brata, oporuka, mladoj vrbi, moj križ svejedno gori itd.

Nakon Krugova slijedi novi naraštaj sa svojim časopisom Razlog 2. RAZLOG ( 1961. – 1968.) - pisci se okupljaju oko časopisa Razlog -razlogovci - populariziranje pjesništva, književne kritike i esejistike - razlogovska poezija – pjesništvo šezdesetih godina prožeto snažnom filozofskom notom - predstavnici: Dubravko Horvatić, Ante Stamać, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić, Tonči

Petrasov Marović itd. - oko 50 pjesnika i kritičara u razlogu nastupa s novim estetskim programom i novim

umjetničkim izrazom. - Razlogovci njeguju potpuno suprotnu poeziju od krugovaša - Njeguju intelektualističku, hermetičku, nekomunikativnu liriku, grafičku i vizualnu poeziju

–pojmovno pjesništvo -.

46

- Raspon tematskih interesa je velik: od problematiziranja egzistencijalnih i etičkih situacija, rasapa stvarnosti, iskustva beznađa, pa do okrenutosti vanjskim životnim očitovanjima, povijesnoj zbilji i urbanom životu.

- U kritici prevladava filozofska kritika 41. HUMANIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI 42. A. CAMUS-STRANAC

- Camus – francuski dramatičar, pripovjedač i esejist - 1957.g. dobiva Nobelovu nagradu za književnost - pogiba u prometnoj nesreći - stvaralaštvo mu se dijeli u 2 faze

• njegov svjetonazor možemo nazvati filozofija apsurda (ovoj filozofiji pripada roman «Stranac») => u njemu pisac prikazuje život kao niz apsurda u eseju «Mit o Sizifu» nalazimo tumačenje filozofije apsurda

• pisac će prevladati apsurd (besmislenost) i pronaći smisao ljudskog postojanja upravo u pobuni protiv besmisla, i naći izlaz u solidarnosti, milosti i sućuti (ovoj fazi pripada roman «Kuga») ove stavove pojašnjava u eseju «Pobunjeni čovjek»

Stranac

- roman apsurda koji pripada modernom romanu (iako nema stilskih modernističkih postupaka; jednostavnom pričom i mirnim pripovijedanjem ulazi u unutrašnjost svog glavnog lika antijunaka Mersaulta – stranca

- kompozicija romana: o u 1. dijelu opisane su Mersaultove životne situacije od trenutka kad je primio

vijest o majčinoj smrti, pa do trenutka kad je bezrazložno ubio Arapina o u 2. dijelu te iste situacije i Mersaultovi postupci gledani kroz prizmu društva i

zakonski moralnih normi - već na samom početku romana zaprepašćuje nas i šokira Mersaultova ravnodušnost,

što nas ne ostavlja ravnodušnima - roman je pisan u ich-formi - Mersault je stranac u svijetu u kojem živi, otuđen je od svijeta oko sebe, čovjek bez

ikakvih iluzija - ravnodušnost je temeljni osjećaj i stav prema svemu i svakome – u životu ga ništa ne

interesira; emotivno je nesvjestan i lišen ljudskih emocija (bešćutnost spram majčine smrti, odnos s Marijom je na nagonskoj razini, prijateljstvo kao pozitivan ljudski odnos je izobličeno), ne boji se niti umrijeti (svejedno je živi li čovjek 3 dana ili 30 godina)

- živi kao promatrač i zadovoljava se činjenicom da postoji - sukob između Mersaulta i svijeta kulminira u susretu s ispovjednikom => on ne

vjeruje ni u dušu ni u Boga, jedino što priznaje je materijalni svijet u kojem živi - dolazi u konflikt s društvom i društvenim zakonitostima => društvo ga osuđuje ne

toliko zbog ubojstva, koliko zbog toga što ne prihvaća društvene norme i svjetonazore

47

- ne mijenja se ni pred društvom ni pred religijskim normama => ostaje do kraja vjeran uzaludnosti, besmislenosti i apsurdnosti života; a svijest o tome donosi mu smirenje (zbog toga može bez žaljenja umrijeti)

43. RENESANSA U HRV. KNJIŽ

- vrijeme: vrhunac doseže u 16.stoljeću - značajke: razvija se pod utjecajem talijanske književnosti u gradovima uz more:

Dubrovniku, Zadru, Splitu, Šibeniku, Hvaru; vrhunska djela književnosti i umjetnosti nastaju u bogatom Dubrovniku koji je sačuvao slobodu i samostalnost

- predstavnici i djela: a) lirika( Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić, Mavro Vetranović- hrvatski

petrarkisti b) epika ( Marko Marulić, Judita (ep), Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko

prigovaranje, Petar Zoranić, Planine (roman), Brne Karnautić, Vazetje sigeta grada, ep

c) drama ( Hanibal Lucić, Robinja (drama), Marin Držić, Dundo Maroje( komedija)

LJUBAVNA LIRIKA HRVATSKE RENESANSE - naši renesansni pjesnici pisali su pod utjecajem Petrarkinog stvaralaštva, po uzoru na narodnu poeziju tkz. začinjavce i po uzoru na trubadursko stvaralaštvo - najstariji stih naše renesansne poezije je dvostruko rimovani dvanaesterac (rimuje se nakon 6. i 12. sloga) zove se aleksandrinac - prvi liričari pojavili su se u Dubrovniku- Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić, Nikša Ranjina- njeguju ljubavnu poeziju u kojoj slave žensku ljepotu, iskazuju osjećaje i raspoloženja neuzvraćene ljubavi HANIBAL LUCIĆ: Jur ni jedna na svit vila - ljubavna pjesma - tema: opis ženske ljepote - stih je osmerac, kitica oktava - započinje i završava istim stihovima - teži skladu- po uzoru na antiku - motivi: čelo, kosa, kruna od kose - njena ljepota kod svakog izaziva radost- crne oči i crne tanke obrve- izaziva radost, veselje i tjera na tugu; lice uspoređuje s ružom, bijeli vrat i prsa, zubi kao biser DŽORE DRŽIĆ: Grem si grem - ljubavna elegična pjesma tužnog tona - ima specifičnu kompoziciju- ponavljanjem stihova izražava svoju želju za odlaskom na mjesto gdje će pronaći duševni mir radi nesretne ljubavi, no ne nalazi ga pa želi umrijeti - u pjesmi je prisutan akrostih u kojem pjesnik GIORETA ispisuje svoje ime ŠIŠKO MENČETIĆ: Prvi pogled

48

- ljubavna pjesma pisana aleksandrincem - idilična slika prirode- motiv buđenja prirode - iznenađen je ljepotom žene koju je vidio (idealizirani lik)- prikazana je u bijeloj odjeći i kao vila. Splela je vijenac od kose i ima zlatne pramenove (motiv kose) i na kraju motiv gorčine NIKŠA RANJINA: Odiljam se - ljubavna pjesma pisana stihom bugarštice (dugi stih naše narodne epske pjesme) - moli da mu bude vjerna, plač i suze - nezadovoljstvo sa životom PRVI HRVATSKI ROMAN, PETAR ZORANIĆ- PLANINE - pastirski roman, prvi hrvatski roman u stihu i prozi - opisuje put pastira Zorana po njegovom zavičaju- zadarska okolica, slavi i veliča ljepotu svoga rodnog kraja- imaginarni put koji traje 7 dana - u sebi sadrži pjesma što ih pjevaju pastiri - vila u romanu simbolizira domovinu Hrvatsku - likovi: Zoran – pjesnik, vila Zorica, vila Dejanina, pastir Marul - tema: Prisutna domaća stvarnost rodoljubnog osjećaja. Zoranova želja da se oslobodi ljubavi, no na kraju shvaća da je bit života u duhovnim vrijednostima.

MARIN DRŽIĆ (1508.-1567.)

Marin Držić nadimkom Vidra, rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u obitelji trgovca pučanina. Obitelj Držić nije imala sreće u trgovačkim poslovima pa je u nesmiljenoj utakmici kapitalističkog poslovanja nastradala i gospodarski propala, što je imalo bitnog odraza na Marinov životni put. Kad mu je bilo 30 godina, Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike jednoglasno ga je izabralo za orguljaša stolne crkve Sv.Marije. Odlazi na studij u Sienu, u Italiju gdje će se zadržavati sedam godina. Biran je 1541. za vicerektora Sveučilišta u Sieni. Nakon povratka u Dubrovnik 1545. susreo je austrijskoga grofa Rogendorfa s kojim će putovati u Beč i Carigrad i ostati s njime oko dvije godine. Izgleda da se bavio špijunažom. 1562. pošto su ga otkrili Držić je protjeran iz Dubrovnika. Postao je i urotnik protiv oligarhijske dubrovačke vlasti, a mletački ga je biskup postavio za kapelana. U Veneciji je živio posljednjih pet godina života. Pokopan je u bazilici Svetih Ivana i Pavla.

DJELA: Tirena, Venera i Adon, Gižula(pastirske komedije); Dundo Maroje, Skup, Novela od Stanca(komedije)

DUNDO MAROJE

Ova komedija ima 5 činova i 2 prologa. Radnja komedije zbiva se u Rimu, u 16.stoljeću. Naslovljena je prema dundu(«stricu») Maroju, dubrovačkom starom i škrtom trgovcu, koji je poslao sina Mara, u pratnji sluge Popive, s 5 tisuća dukata u Rim, da obavi neke trgovačke

49

poslove. Umjesto trgovanja Maro provodi vrijeme s Laurom, djevojkom «lakog ponašanja», koja za sobaricu ima snalažljivu Petrunjelu. Radnja se zbiva pred Laurinom kućom u Rimu, gdje se u potrazi za sinom našao i stari Maroje sa slugom Bokčilom. Kad Maro ugleda oca, napravi se da ga ne poznaje. No, Pomet središnje lice ove komedije, sluga njemačkoga grofa Uga Tudeška, pomaže Maroju da opameti Mara, jer je i njegov gospodar zainteresiran za Lauru. Kroz niz zapleta i intriga, koje uglavnom stvara Pomet, na kraju se sve dobro svršava.

Peti čin potpuna je Pometova pobjeda. Maro i Popiva raskrinkani su kao lopovi i varalice.

Peti čin ostao je nedovršen, ali ga je izvrsno dopunio Mihovil Kombol: Pomet dobiva Petrunjelu, Ugo Tudešak Lauru, Dundo Maroje će platiti sinove dugove, a Maro će se pokajnički vratiti svojoj zaručnici Peri, kojoj je umrla tetka u Dubrovniku i ostavila bogato nasljedstvo.

Dundo Maroje najpoznatija je i najčešće izvođena Držićeva komedija. U oblikovanju svojih komedija Držić se ponajviše zaustavio na motivu propadanja plemstva i rasplamsale pohlepe za bogatstvom u redovima trgovaca. Građansko-patricijska sredina pružila je Držićevoj stvaralačkoj mašti prototipove za likove škrtaca, pohlepnika, senilnih ljubavnika, razuzdanih mladića i kurtizana. Nasuprot tim likovima stoje predstavnici potlačenog svijeta: Pomet, Bokčilo i dr. kao oličje zdravog, realnog i poštenog odnosa prema životu i svijetu.

Novela od Stanca

Sve isto kao o Dundu Maroju, osim radnje. Starac Stanac dolazi u Grad( Dubrovnik) prodati kozu. Vrijeme je poklada i dubrovački mladići ( Dživo, Miho i Vlaho) se odluče našaliti s njime tako da mu obećaju pomlađivanje ako bude spavao kod fontane gdje dolaze vile. Lako je nasjeo jer je imao mladu ženu, pa je silno želio i on biti mlađi. Oni se preobuku u vile, ulove starca na spavanju i obriju ga , te ošišaju i uzmu kozu i ostale stvari koje je nosio na prodaju. Da sve ne bi bilo potpuno okrutno, jer prevareni Stanac uviđa da je pomlađivanje koje je tako žarko želio zapravo nemoguće, mladići (vile) mu ipak ostavljaju novac za stvari koje su mu uzeli

44. CESARIĆ-OBLAK U pjesmi Oblak Cesarić preko motiva oblaka (koji se jednu večer pojavio nad gradom krvareći ljepotu) govori o pjesnicima općenito. Oni u boli stvaraju ljepotu i po tome su iznad banalne svakodnevnice. Ljudi to ne zamjećuju jer su zaokupljeni materijalnim brigama i problemima. Tako pjesnici nezamijećeni i neshvaćeni umiru i u tome je njihova tragična sudbina. 45. BAROK U HRV. KNJIŽ

Barok je stil u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i književnosti. Kao stilsko razdoblje - trajalo je od kraja 16. do sredine 18. stoljeća. Izrazito je suprotstavljen renesansi,a zamijenit će ga klasicizam kao barokna suprotnost. Naziv mu se dovodi u svezu s portugalskom riječju barocco (vrsta bisera nevelike vrijednosti i nepravilna oblika). Time se prvotno htjelo reći da je stil neprirodan i bez posebna značenja. To su posebice isticali protivnici katoličke obnove s kojom je barok u izravnoj vezi.

50

Glavne značajke: - bogata kićenost

- majstorsko umijeće gomilanja ukrasa

- pobožni naglasci

- reprezentativan i dekorativan sjaj

- obilje pokusa oblikom i zvukom

- razigrana duhovitost

- raskošna, neobična metaforika

Barok u hrvatskoj reformacija je uglavnom mimoišla Hrvatsku, ali nije i turska sila koja je pustošila sve redom. Dok se hrvatski junaci bore s fanatiziranim Turcima, Europa je zabavljena sobom, opasno je ugrožena reformama.

Važni pisci:

- Ivan Gundulić Suze sina razmetnoga

Dubravka

Osman

- Ivan Bunić Vučić Mandalijena pokornica

Plandovanja

- Stjepan Đurđević Derviš

- Vladislav Menčetić Trublja slovinska

-Fran Krsto Frankopan Gartlic za čas kratiti

46. BREŠAN-PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA 47. HRVATSKI NARODNI PREPOROD - hrvatski narodni i književni preporod 1813. -1860. - pad Napoleona, Dalmacija i Istra vraćaju se pod Habsburšku vlasti - germanizacija, mađarizacija

51

- obavezan je mađarski jezik u školama - Hrvati su prepustili Mađarima da rješavaju njihove probleme sa Austrijom i da provode mađarizaciju - od romantizma govorimo o novijoj hrvatskoj književnosti - društveni slojevi; feudalci (većinom govore francuski i latinski), seljaci (neuki) - nastaje mlada građanska klasa (obrazovana) - pridaje se veća pažnja jeziku - ilirski pokret (1830. -1843.) Ljudevit Gaj, začetnik tog pokreta = pokret ima političko značenje i obilježe. Unutar hrvatskog narodnog preporoda - ilirizam – ideja o ujedinjenju Južnih Slavena - kroatizam - pojam vezan uz politički život Hrvatske 1860. - započinje Šenoino doba (kraj romantizma) PREDPORODNO DOBA 1813.-1830. 1813. M. Vrhovac piše poziv za sakupljanje narodnog blaga i običaja svim duhovnim pastirima svoje biskupije (proglas svećenstvu) 1815. A. Mihanović: „Reč domovini o hasnovitosti pitanja vu domorodnom jeziku“ - zalagao se da hrvatski bude ravnopravan s mađarskim, latinskim i drugim jezicima - ističe važnost pisanja na Hrvatskom jeziku 1818. J. Šporer: „Oglasnik ilirski“ – za pripreme izdavanja lista na hrvatskom jeziku ILIRSKI POKRET 1830. – 1860. 1. faza 1830.-1843. 1830. Lj. Gaj: „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ - predlaže pravopisnu reformu 1831. P. Štos „Kip domovine vu početku leta 1831“ 1832. I. Derkos; „Genius patriae (Duh domovine nad zaspalim svojim sinovima) - htio je ujediniti sva hrvatska narječja - u Hrvatskoj u to doba postoji puno pravopisa, normi, pa Gaj uvodi pravilo: jedan glas, jedno slovo 1832. J. Drašković: „Disertacija“ - to je više politička brošura za ujedinjenje hrvatskih krajeva, prvi politički tekst na hrvatskom jeziku 1834. dozvola za izdavanje novina na hrvatskom jeziku, za to se Gaj izborio 1835. počinju izlaziti „Novine horvatske“ i prilog „Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska 1836. štokavsko narječje postaje književnim jezikom; uvode se ilirska imena u „Novine ilirske“ i „Danicu ilirsku“ - V. Babukić piše prvu gramatiku hrvatskog jezika u razdoblju Ilirskog pokreta 1840. kriza preporoda (sukob Gaj-Vraz). Gaj je htio da književnost bude povezana s politikom, Vraz se zalaže za književni preporod, nije htio da politika ima korijene u književnosti 2. faza1843-1850/60. - intenzivniji književni rad 1842 M. Smodek otvara prvu katedru za hrvatski jezik u Zagrebu

52

1842. S. Vraz pokreće časopis „Kolo“, osniva se Matica ilirska - Gaj ih naziva Rak-Vuk-Vrag jer su mu upropastili Ilirski preporod - prvi književni časopis u hrvatskoj književnosti 1843. I.K. Sakcinski u Hrvatskom Saboru drži prvi govor na hrvatskom jeziku 1843. zabrana ilirskog imena,“Narodne novine“, „Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska“ S. Vraz „Put u Gornje Jelenje“, 1868., putopis M. Mažuranić „Pogled u Bosnu», putopis I.K. Sakcinski „Juran i Sofija“, prva hrvatska povijesna tragedija, 1840. S. Vraz „Kritičarski pregled“, prva književna kritika I Mažuranić „Smrt Smail-age Čengića“, ep

Obilježja književnosti

- književnost je izraz političke koncepcije i ideologije iliraca - odgojna didaktična književnost - ugledanje na narodno stvaralaštvo (Gundulić i usmena tradicija) - osnivanje čitaonica 1838. (Varaždin, Zadar, Zagreb, Karlovac) - prihvaćanje novoštokavštine kao standardnog jezika - netipičan (specifičan) razvoj s obzirom na europski romantizam: europski hrvatski - individualizam - kolektivizam (jedinstvo nacije) - pesimizam - optimizam - likovi su introvertirani - dinamika (zatvoreni u sebe) - preporodna lirika: budnice, davorije, balade, ode, himne � Lj. Gaj, S. Vraz, P. Preradović, P. Štos - preporodna proza: skromniji dometi nego u lirici (manje stvaralaštva) - motivi iz hrvatske prošlosti domoljubne pjesme: budnice- imaju ulogu buditi nacionalnu svijest, davorije– umjetnički dotjeranije od budnica Razdoblje hrvatskog romantizma u književnom smislu pripada drugom dijelu razdoblja ilirskog preporoda. Lirika: Petar Preradović, Stanko Vraz Epika: Ivan Mažuranić Drama: Ivan Kukuljević Sakcinski, autor prve drame novije hrvatske književnosti Juran i Sofija Diskurzivni oblici: putopisi- Matija Mažuranić, Stanko Vraz, Antun Nemčić STANKO VRAZ Rodio se u Cerovcu u seljačkoj obitelji, završio je gimnaziju, studirao filozofiju i započeo studij prava, bavio se književnošću i učenjem jezika, pokrenuo časopis „Kolo“ 1942 zajedno sa Rakovcem i Vukotinovićem, tajnik Matice hrvatske, prvi pisac u hrvatskoj književnosti kojemu je književnost bila jedino zanimanje, zaljubio se na prvi pogled u Samoborčanku Ljubicu Cantilly, koja gaje nadahnula za pjesničku zbirku «Đulabije». Ona je bila boležljiva i umrla je malada te nikada nije uzvratila ljubav Vrazu. Bavio se sakupljanjem narodnih pjesama a često ih je i prerađivao, najznačajnije zbirke su „Gusle i tambure“ i „glasi iz dubrave žeravinske“.

53

1939. objavio je prvu književnu kritiku u Hrvatskoj književnosti pod nazivom „Kritičeski pregled“. Vraz nikada nije naučio u potpunosti hrvatski jezik, a uzor mu je bio Ivan Gundulić Đulabije - mirisna crvena jabuka, prvi hrvatski kanconijer, posvećen je Ljubici (Petrarka) - tema: ljubav prema domovini i ljubav prema ženi - stih: krakovjak- 8 šesteraca u 2 katrene, utjecaj poljske narodne pjesme - romantičarska i nesretna ljubav; motiv prirode vezan je za ljepotu žene; ljubav prema domovini KOMPOZICIJA – sastoji se od četiri djela: 1. i 2. dio su nastali za Ljubičina života a 3. i 4. nakon njezine smrti - svaku je svoju zbirku posvetio svojoj ljubavi Ljubici i svojoj domovini PETAR PRERADOVIĆ Prva njegova pjesma sa simboličnim naslovom „Zora puca“ objavljena je u časopisu „Zora Dalmatinska“ koji je izlazio u Zadru. Bio je najmlađi Ilirac, spada u drugi naraštaj pjesnika romantizma u hrvatskoj književnosti - 3 tematska kruga poezije: domoljubna poezija, ljubavna i misaono-refleksivna - preveo je «Osmana» na hrvatski jezik

Zora puca

- domoljubna pjesma, budnica - simbolizira da će doći novi dan i bolji život za cijeli hrvatski narod, veselo raspoloženje Putnik - tema: ljubav prema domovini, čežnja za domovinom - socijalni problemi, bijeda, siromaštvo - pjesma je u alegoriji, misaono-refleksivna - motivi: lutalica – luta po svijetu, izgubljen je, nema prenoćište, usamljen je, osjeća se čežnja za domovinom, vraća se i plače od radosti - napisao je pjesmu iz vlastitog iskustva jer je i on zbog službe stalno mijenjao mjesto boravka i osjeća se kao stranac, patio je za domovinom Mrtva ljubav - ljubavna pjesma - on ju doživljava kao idealnu ženu i želi je staviti u raj, u nebo da sjaji među zvijezdama - pjesmu je posvetio svojoj vlastitoj ženi Pavici - ne želi ju pokopati jer bi se pretvorila u materijalnu stvar i ne bi bila ono što jest - romantični elementi – vila - kritika – odnos između pjesnika i svijeta, nepovjerenje ljudi, pohlepni su - ton – elegičan - pisana je u strogoj formi - ozbiljan stav pjesnika prema pjesmi

Ljudsko srce

- misaono refleksivna pjesma, stroga forma, sonet - motiv nezadovoljstva, prolaznosti

54

- tema: nezadovoljstvo ljudi, uvijek teže za nečim višim - govori o potrebama ljudskog srca - preziremo ono što imamo - jastreb: simbolizira pohlepu - život je kratak i zato trebamo uživati i biti zadovoljni s onim što imamo - utjecaj narodnog pjesništva

MATIJA MAŽURANIĆ-POGLED U BOSNU

BILJEŠKE O PISCU:

MATIJA MAŽURANIĆ rođen je 4.veljače 1817 godine u Novom Vinodolskom. Starija braća su mu Antun i Ivan koji su također bili književnici. Matija je jedan obični učenik jedne njemačke škole u svom rodnom mjestu. Iako je u pučkoj školi bio odličan učenik školovanje ipak nije nastavio. Za njegovo daljnje školovanje otac nije imao sredstava, te je Matija morao na kovački zanat.

KRATAK SADRŽAJ:

Prvi dio ove knjige govori o pjesnikovu putovanju u Bosnu. Došao je do Karlovca i tada krenuo prema Sisku, ali pošto ga nitko nije znao uputiti u pravom smjeru morao je prenoćiti kod jednog seljaka koji ga je ipak uputio na pravi put. Nakon provedena dva dana u Sisku uputio se u Kostajnicu. Pošto preko Kostajnice nije mogao stici do Bosne, morao je ići preko Slavonije ,a tada je krenuo putem Zemuna ,a onda u Pančevo jer je mislio da će tako najlakše i najbolje upoznati Dunav. Kupio je čamac i sam je veslao, ali ga je nedugo od početka puta zahvatilo nevrijeme no ipak je sretno stigao u Smederevo. Vrlo je lijepo sve tamo opisao, a ponajbolje ljude koji tamo žive i koje je za vrijeme tamošnjeg boravka upoznao. Putuje zatim u Kragujevac , a iz Kragujevca ide u Užice. Do Sarajeva nije stigao bas tako lako. Morao je kako bi ga Turci pustili u Bosnu dva dana sječi drva s ostalim radnicima. Upornost mu se je ipak isplatila, pa je unatoč brojnim teškoćama i problemima stigao u Bosnu. Mažuranić govori o ljepotama te zemlje, a posebno o gradu Sarajevu u kojem su Turci čak propisali svoje zakone. Turski zakoni nisu bili pravedni, stoga se je često dešavalo da ljudi budu pogubljeni samo ako bi rekli ono što misle. Iz Sarajeva je zajedno sa Turcima krenuo put Tovarnika . Baš u to vrijeme u Sarajevu je vladala glad, pa je paša morao poslati svoga izaslanika da donese nešto kruha ali ga izaslanik nije donio. Cijelu tu zbrku stvorila je jedna žena ispekavši kruh Mažuraniću. Nakon što se oporavio od bolesti zadobivenom velikom hladnoćom. Na daljnji put uputili su ga Turci u krivom smjeru, pa je stigao u neko selo gdje je jedva izvukao živu glavu. Zatim odlazi u Raču nakon što je obišao grad odlazi u Beograd i teško obolijeva te tamo je prisiljen ostati punih mjesec dana dok malo ne prizdravi. Nakon ozdravljenja put ga vodi preko Vukovara, Osijeka, i Bjelovara pa sve tako do Zagreba. U drugom dijelu knjige opisuje običaje u Bosni: vašar(tržnica),kuće, ljude itd. Govori o turskim zakonima protiv kršćana, O njihovoj obući i odjeći, o raznim jelima i mnogim drugim običajima . Na kraju govori o kuli koju su Turci sagradili nakon bitke kod Kamenice, govori o mučenju kršćana koji su bili siromašni da čak ni porez nisu mogli platiti.

55

48. MARINKOVIĆ-KIKLOP Suvremeni hrvatski pisac. Piše novele, romane, drame, eseje. - književnu karijeru započinje uoči Drugog svjetskog rata novelama i grotesknom dramom

iz dalmatinskog svijeta «Albatros» - djela: zbirke novela – Ruke, Pod balkonom itd.; drame – Glorija, Tri drame, Pustinja;

romani – Kiklop, Zajednička kupka, Never more - Kiklop: jedan od najboljih romana suvremene hrvatske književnosti. U Kiklopu

Marinković tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkoj sredini uoči nadolazeće ratne kataklizme: egzistencijalni strah, dehumanizaciju, rasap svih etičkih kategorija, dezorijentaciju u intelektualnim krugovima. Jednooko mitološko čudovište u naslovu romana simbolizira infernalnost rata, kanibalski svijet, ljudsku animalnost. U središtu romana su intelektualci i poluintelektualci zagrebačke sredine uoči drugog svjetskog rata. Glavni lik je novinar, intelektualac Melkior Tresić. On je opsjednut manijom straha i smrti, provodi život uglavnom po kavanama ( Daj dam), u besplodnim intelektualističkim raspravama sa svojim kolegama novinarima, književnicima i bohemima ( Ugo, Fernando, Maestro – društvo Parampionska braća ) ili se upušta u ljubavne veze sa ženama čudna morala ( Enka, Vivijan ). U snovima ga neprestano progoni simbolička slika ljudoždera (kiklop Polifem ), u stvarnosti mu se život kreće od od grčevitog nastojanja da gladovanjem izbjegne vojnu obvezu, preko tortute u vojarni do suludog puzanja u Zoopolis, što predstavlja njegov konačni slom. Djelo je bogato mitološkim simbolima, aluzijama na brojna mjesta iz svjetske i hrvatske književnosti.

- Kiklop = rat - U Kiklopu Marinković iznosi utjecaj rata na psihu čovjeka kao i vlastitu osudu rata - Stil: maniristički, karakteriziraju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima

Radnja romana Kiklop smještena je u predratni Zagreb. Glavni lik romana je Melkior Tresić koji je mladi novinar, opsjednut strahom zbog nadolazećeg rata, boji se da bi mogao biti pozvan u vojsku.

Dane provodi u redakciji i zagrebačkim kavanama u društvu bogate ljubavnice Enke. Postaje tih i povučen , zaljubljuje se u Vivijanu , ali boji joj se to pokazati.

Ubrzo stiže poziv i Melkior završava u vojarni , no ubrzo dospijeva u bolnicu, a potom i u ludnicu.

Nakon nekog vremena bio je pušten i proglašen nesposobnim za vojsku. Vraća se prijašnjem životu ali osjeća da ništa više nije kao prije.

Njegov prijatelj počini samoubojstvo, i to ga je još više dotuklo te odlazi u rat. Međutim, ni tamo ga više ne žele. U tom kaosu i ludilu odlazi izvan grada , slomljen i ponižen otpuže četveronoške u zoološki vrt.

49. ROMANTIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽ.

56

• vrijeme: javlja se krajem 18.st, a vrhunac je između 1800. i 1830.

• Romantizam je opće kulturni i umjetnički pokret, javlja se u doba velikih društvenih i povijesnih zbivanja (Francuska revolucija 1789., Napoleonov uspon i pad) koja snažno utječu na svjetonazor pojedinca koji više ne vjeruje u skladnost života

• značajke: - suprotstavljanje klasicističkom racionalizmu - oslanjanje na emocije, maštu i osjećaje

- snažan individualizam - melankolija i pesimizam - isticanje prirode kao utočišta za ranjenu dušu

- «svjetska bol», osjećaj tuge zbog uzaludnosti i potpune promašenosti svijeta i života - lirika- dominantan književni rod

- javlja se interes za nove književne forme – roman u stihu, gazela itd.

• tematika: - okultna i mistična ( E. A. Poe) - intimna ( A. de Lamartine, J.W. Goethe, A. S. Puškin ) - nacionalno- povijesna ( Victor Hugo) - dalekih nepoznatih krajeva ( G. G. Byron) - odmetništvo i sukob sa zakonom ( F. Schiller)

ROMANTIZAM - kraj 18. početak 19 st. u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj, Americi - to je općeeuropski umjetnički pokret koji se javlja kao reakcija na klasicizam ZNAČAJKE: 1.) suprostavljanje klasičnom racionalizmu 2.) oslanjanje na maštu i osjećaje 3.) pesimizam 4.) individualizam 5.) isticanje prirode 6.) pojam “svjetske boli” TEMATIKA 1) INTIMNE TEME(najviše se očituje u lirici)-tematika osobnih prookupacija - epistolarni roman-pisan u obliku dnevničkih pisama (npr.J:W:Goethe-”Patnje mladog Werthera” i Alphonso de Lamartine-“Jezero”) - roman u stihovima: Puškin “Evgenij Onjegin” 2.) NACIONALNO POVIJESNO TEMATSKI KRUG-traži se inspiracija u narodnom stvaralaštvu, zanimaju ih folklorne teme i skupljanje narodnih umotvorina, posebno vidljivo kod ruskih romantičara- “Zvona crkve Noterdam”- Vittr Hugo; “Ivanhoe”-W.Scott 3.)DALEKI EGZOTIČNI KRAJEVI-PEJZAŠ -ti pejzaži postaju sredstvo isticanja doživljaja duše autora,naglašeni su vizualni elementi, kolorizam, lirizam, pokreti- “Putovanje Childea Harolda”- G.G.Bayron

57

4.)OKULTNO MISTIČNA TEMATIKA-zanimaju ih mistične i jezovite teme - E.A.Poe-Gavran” 5.)odmetništvo i sukob sa zakonom-“Razbojnici”-F.Schiller -jezik romantičarske književnosti je u skladu s tematikom – neobičan, bogat, slikovit, koriste se sredstva za iskazivanje složenih emocija -česte su složene rečenice, a ponekad su zbog bujnosti nedovoljno jasne - zbug buđenja nacionalne svijesti i interesa za narodno stvaralaštvo narodni jezik ulazi sve više u književnost -pazi se na melodioznost i znakovno bogatsvo jezika i ritam, jezik je bogatiji i elastičniji - književnost je utemeljenja na novim vrednotama – sloboda mašte, osjećaji, iracionalno u životu, okrenutost u prirodi, nemir i nered - osjećaji KNJIŽEVNI RODOVI I VRSTE DRAMA: Patnje mladog Werthera – J.W.Goethe; Razbojnici-F:Schiller LIRIKA: Jezero – Alphonse de Lamartin; Sunovrati – W.Wordsworth; Gavran - E.A.Poe LIRSKO-EPSKI SPJEV: Putovanje Childrea Harolda – G.G.Byron -NJEMAČKA KNJIŽEVNOST Johan Wolfganf Goethe – Patnje mladog Werthera - sudjeluje u pokretu mladih genija (razdoblje “Sturm und Drang”) - napisao je Torquato Tasso, Rimske elegije preveo je Hasanaginicu - epistolarni roman Patnje mladog Werthera u kojem je prikazana tragična sudbina nesretno zaljubljenog Werthera sklonog maštanju i uživanju u prirodi, bez smisla za razumjevanje društvenih konvenkcija i pragmatičkih zahtjeva zbiljskog života Friedrich Schiller – Razbojnici - Razbojnici:najpoznatije drama Sturm und Dranga - Zajedno s Goetheom glavni je predstavnik weimarskog klasičnog razdoblja njemačke književnosti u kojem pisci nakon “Oluje i nagona” vraćaju univerzalnosti antičke kulture - Napisao je: Djevica Orleanska, Don Carlos, Spletka i ljubav, Zavjere u Genovi - u Razbojnicima govori o buntovnom pojedincu koji nasiljem želi ostvariti bolji i pravedniji svijet, ali na kraju i sam uviđa da to nije moguće - ENGLESKA KNJIŽEVNOST William Wordsworth – Sunovrati - Sunovrati su lirska balada - Priroda je izvor očaravajuće ljepote, priroda postaje spas za pjesnikovu izmučenu dušu odnosno tješiteljica koja omogućuje čovjeku da uz njezinu ljepotu prevlada tugu, bol i samoću George Gordon Byron – Putovanje Childea Harolda - poema u kojoj ogorčeni pojedinac želi pobjeći od društva i naći smisao života u putovanjima i borbi za vrijedne ljudske ideale

58

- FRANCUSKA KNJIŽEVNOST Alphonse de Lamartine – Jezero - Jezero je ljubavna lirska balada - Napisao je Meditacije i Nove meditacije - Lirski subject je tužan jer je njegova ljubavna sreća dio prošlosti, obraća se jezeru kao prijatelju, odnosno živom biću uz čije je obale proveo sretne trnutke s voljenom ženom, jezero je svjedok njihove ljubavi - AMERIČKA KNJIŽEVNOST Edgar Allan Poe – Gavran - prvi američki pisac koji je utjecao na europsku književnost pogotovo na simboliste i parnasovce - utemeljuje kriminalistički žanr u književnosti - gavran je pjesma u kojoj progovara o simbolu zla i mraka, smrti i prolaznosti, razara čovjekovu nadu i vjeru u budućnost. 50. PUPAČIĆ-ZALJUBLJEN U LJUBAV, MORE 51. PROSVJETITELJSTVO U HRV. KNJIŽ

• vrijeme: 18.st.

• značajke: - moralno- didaktički karakter književnosti

- ističe se značenje prosvjete i kulture pa se i u književnim djelima osjećaju prosvjetiteljske namjere autora

• dvije su bitne odrednice u razvoju naše prosvjetiteljske književnosti: 1) regionalna obilježenost, 2) raznolikost stilova (poetika)

• predstavnici: o Dalmacija: Filip Grabovac tužno pjeva o položaju

Dalmacije u djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga; Andrija Kačić Miošić otkriva narodnu povijest u djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga poznatiju kao PISMARICU- u kojoj je Kačić kao pravi prosvjetitelj želio sačuvati sjećanje na nacionalnu povijest. Pjesme su napisane narodnim epskim desetercem, a pjeva ih narodni pjevač. Djelo je podijeljeno na dva dijela: prvi je zbirka poučnih uputa za kršćanski život, a drugi je u obliku kronike opisuje događaje iz svjetske i hrvatske povijesti ( biblijski događaji, povijest Skandinavije, Gota, Diokleocijanovo doba itd., ali najviše govori o povijesti Dalmacije.

o Slavonija: Matija Antun Reljković želi unaprijediti život slavonaca svojim djelom Satir iliti divlji čovik: to je epski spjev ispjevan ikavskom štokavicom i epskim desetercima, podijeljen u dva dijela- u prvom dijelu govori o lijepoti Slavonije, zatim opisuje razdoblje turske

59

vlasti kritizirajući Slavonce zbog mnogih predrasuda i loših običaja; u drugom dijelu Slavonac uvjerava Satira da je prihvatio njegove savjete (satir= pripovjedač)

o Sjeverna Hrvatska: kajkavske pjesmarice i drame, vrhunac komedije Tituša Brezovačkoga (Matijaš grabancijaš dijak, Diogeneš)

52. IBSEN-NORA

Henrik Ibsen (1828.-1906.): „Nora“ ili „Lutkina kuća“

- Norveški dramatičar. U njegovom stvaralačkom radu razlikujemo 3 faze: 1. Romantična – drama u stihovima. 2. Realistična – oštra kritika malograđanskog društva i lažnog morala. Toj fazi

pripada i „Nora“. 3. Simbolistička – u djela unosi lirska raspoloženja i udaljuje se od društvene

problematike i produbljuje psihologiju likova. Drame: „Hedda Gabler“, „Divlja patka“, „Žena s mora“.

- „Nora“ ili „Lutkina kuća“: o Čvrsto strukturirana obiteljska drama s aktualnom društvenom temom položaja

žene u braku i obitelji. o Zaplet čini sukob ličnosti Nore i Helmera po pitanju odgovornosti i povjerenja.

Nora je krivotvorila mjenicu da bi mužu osigurala liječenje, a kad on za to sazna najprije pomisli na svoj građanski ugled, a ne na njene osjećaje, pa ga Nora napušta što je skandaliziralo onovremenu publiku, ali i potaklo niz pitanja o položaju žene u obitelji i braku 53. MAŽURANIĆ-SMRT SMAIL AGE ČENGIĆA Rođen 1814. u Novom Vinodolskom, a umire 1890 u Zagrebu. Bio je pjesnik, jezikoslovac i hrvatski ban. Bio je službenik u Karlovcu, vrhovni odvjetnik, kancelar, predstavnik hrvatskog sabora. 1873 postaje prvi hrvatski ban pučanin. Prva hrvatska pjesma „Primorac Danici“. 1846 „Smrt Smail-age Čengića“ njegovo najveće djelo. 1844. godine nadopunio je 14. i 15. pjevnaje Gundulićeva „Osmana“

Smrt Smail-age Čengića

- umjetnički najzrelije djelo razdoblja ilirskog preporoda - objavljen je 1846. a nastao je na temelju istinitog događaja iz 1840. (godina smrti Smail-age) - koristio je podatke iz putopisa svog brata Matije „Pogled u Bosnu“ - to je priča koju je čuo od jednog Crnogorca - stil je aforističan, jezik hrvatski (štokavski), ima puno turcizama i arhaizama - kompozicija: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob Agovanje - aga-gospodar, niži turski plemić - mjesto i vrijeme radnje: Stolac, 1840. - tema: sukob Turaka i Crnogoraca, sukob vjera, borba dobra i zla - ep započinje invokacijom „sluge zove Smail-aga“ - likovi:

60

Smail-aga – turski feudalac, vjeruje i sebe zbog svoje snage i zbog toga što ga sluge poštuju – u tome je njegova moć, ohol, samouvjeren, moćan, javlja se gradacija njegovih osjećaja, siguran u sebe, vjeruje u Tursku nadmoć nad Crnogorcima, javlja se osjećaj straha, u njemu se javlja sukob osjećaja, sukob sa samim sobom Turci – sluge, odani svom gospodaru Smail-agu, ne razmišljaju svojom glavom, uživaju u mučenju kršćana i starog Duraka Crnogorci – predstavljaju kršćane, vrlo su hrabri i odani svom narodu Durak – poturica, Crnogorac koji je prihvatio Tursku vjeru – islam, bio je nesiguran u moć i vlast Smail-age zbog toga što je bio svjestan snage Crnogoraca. Umro je moleći za milost na turskom jeziku Noćnik - noćni putnik Novica - započinje opisom noćnog pejzaža - Novica odlazi iz tabora Smail-age u želji da se priključi Crnogorcima kako bi se zajedno s njima osvetio Agi, putuje noću - noći putuje a danju se skriva, boji se i Crnogoraca i Turaka - opis osjećaja straha, opis pejzaža – romantični elementi - Novica je vođen individualnom željom da se osveti - dolazi do Cetinje, obraća se stražarima i traži pomoć, Novica laže stražaru – cilj mu je da bez posljedica pristupi Crnogorcima Četa - započinje veličanjem čete, isticanje njihove hrabrosti i junaštva - mjesto radnje na Cetinju Crne Gore - četa se sastoji od 100 hrabrih junaka - osnovni motivi slobode i vjere - putuju noću a danju spavaju, u četi vlada disciplina i jedinstvo, četa u tišini odmara na rijeci Morači, - dolazi svećenik i slijedi njegov monolog u kom ističe važnost te zemlje: „Djeco moja, hrabri zatočnici, vas je ova zemlja porodila, krševita ali vama zlatna, djedi vaši rodiše se tudjer, oci vaši rodiše se tudjer, i vi isti rodiše se tudjer, za vas ljepše u životu nema“ - domoljubni moment, ističe pravo na borbu za slobodu, blagoslivlja ih - ističe se nebriga zapada za njihovim mukama, problemima sa Turcima – svećenikova kritika upućena zapadnom svijetu koji nema razumijevanja za Crnogorce - završni dio monologa: svećenik poziva četu na ispovijed - slijedi dolazak Novice u trenutku mira i tišine, njegovo pokrštavanja, prihvaća staru vjeru – kršćanstvo, prihvaća dio čete i priključuje im se svećenik, blagoslivlja četu i kreću u boj Harač - harač - porez - mjesto radnje: Gacko polje - Smail-aga kupi harač - raja je siromašna, nemaju kruha a pogotovo novac ili zlato - mučenje raje – koristi gradaciju u opisu mučenja, ubijali su ih, nabijali na kolac, vezivali konjima za rep i vukli ih, - sastanak u šatoru i večera, sluša Baukovu pjesmu o Rizva-agi koji nije mogao pokupiti harač kao on

61

- gradacija – opis noć, sve je crno, jednolično, tamno, javlja se i vjetar, sijeva, grmi, najavljuje oluju, tragičan događaj, dolazi četa, nastaje panika, Smail-aga traži konja i želi pobjeći ali ne uspijeva – kukavica, želi napustiti svoju vojsku, misli samo na sebe, Smail-aga je ubijen ( ubio ga Mirko) ,pristupa mu Novica u želji da se osveti agi da mu odreže glavu ali i on sam pogiba - pobjeda i trijumf Crnogoraca - osnovna razlika našeg u odnosu na europski romantizam je snaga kolektiva, zajedništvo, a ne pojedinac Kob - kob - sudbina - lutka u liku Smail-age odjevena u svečanu odjeću - na svaki se trzaj klanja – riječ je o ismijavanju – ironiji - klanja se prema zapadu, pobjeda kršćanstva nad islamom 54. REALIZAM U HRV. KNJIŽ 55. MOLIERE-ŠKRTAC PRVI ČIN Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valera, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valer se uspio ugađanjem uvući u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje. Cleant otkriva Elisi da je on u sličnoj situaciji sa Marianom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio. Na njihovu nesreću Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novaca, želi Cleanta oženiti za bogatu udovicu, a Elisu dati Anselmu, koji ne traži miraz. A on je namjeravao uzesti za ženu Marianu, jer je čuo da je skromna i lijepa. DRUGI ČIN Cleant zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest tisuća franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajući da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Claude, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao. CLEANTE: “Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?” (str. 129.) Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianinu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariana voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te nebi trošila mnogo. Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma. TREĆI ČIN Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju. HARPAGON: “...Tvoja će, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše i da točite piće, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj neke neotesane sluge, koji izazivaju goste i nude ih da piju kad oni uopće na to i ne misle.

62

Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode.” (str. 136.) Mariane priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer prepoznaje u njegova sina, Cleanta, svoju ljubav. Cleant skida prsten s očeve ruke i daruje ga Mariani. ČETVRTI ČIN Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja. Pretvarajući se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osječaje prema njoj. Te se sav bjesan odriče sina i proklinje ga. CLEANTE: “Dakle tako me hoćete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle, objavljujem vam da neću odustati od svoje ljubavi za Marianu i da ću upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem.” (str. 152.) Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi škrinjicu sa deset tisuća škuda, te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve. PETI ČIN Dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi. Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valer govori o Elisi, Harpagon ga optužuje za škrinjicu. HARPAGON: “Dobro, reci mi, nisi li je dirao?” VALERE: “Ja da je dirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za njom čistom i smjernom ljubavi.” HARPAGON (tiho) : “Izgara za mojom škrinjicom?” VALERE: ”Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena.” HARPAGON (tiho) : “Moja škrinjica odviše poštena?” (str. 162.) Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je Napuljski plemić, sin Don Thomasa d’Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d’Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa po tome Valere i Mariane njegova djeca. Harpagon pristaje da prepusti Marianu, Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu. Te dopušta da se vjenčaju, kao i Elisiu za Valera, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane. 56. UJEVIĆ-SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

- rođen u Vrgorcu 1891., umro u zagrebu 1955. - hrvatski Baudelaire, prokleti pjesnik - faze stvaralaštva: splitsko-zagrebačka, beogradska, pariška, splitsko-zagrebačka - piše poeziju i esejistiku, prevodi - zbirke: Auto na korzu, Kolajna, Žedan kamen na studencu, Lelek sebra

63

- u zbirci Kolajna pjeva o ljubavi prema imaginarnoj ženi, u formi klasičnog stiha, s elementima trubadursko – renesansnih ugođaja

- Lelek sebra- refleksijama progovara o svojim unutarnjim stanjima - Auto na korzu, ojađeno zvono- napušta pesimistički odnos prema svijetu - Antologijske pjesme: Notturno, Visoki jablani, Svakidašnja jadikovka, Pobratimstvo

lica u svemiru - Svakidašnja jadikovka: na početku se javlja motiv starmladosti ( uveo ga je

Baudelaire ), ovaj se motiv odnosi na starost duše, a mladost tijela. S tim je povezan osjećaj slabosti, nemoći i očaja.

- U pjesmi postoje dva obraćanja bogu koja su ispunjena pjesnikovim porukama i prijekorom- obećanja u djetinjstvu u odnosu na ljepotu života koji je ispred nas. Drugo obraćanje započinje riječima «O Bože žeže tvoja rije» iskazivanje jačine pjesnikove ogorčenosti. Bog mu je obećao i ljubav i pobjedu i slavu, a život je ispunjen patnjom, lutanjima, traženjima i usamljenošću. Reakcija na postojeće stanje je želja za krikom, ali ona se pretvara u pjesmu. Pjesnik vapi za radošću života i očekuje odgovor na svoja pitanja. Na kraju se ponavlja osnovni motiv što sugerira cikličnost – sve se ponavlja, jadikovka je vječna

- Stih je osmerac, strofa tercina 57. KNJIŽEVNI RODOVI LIRIKA- pojam, razvoj, podjele, primjeri lirika - književni rad koji je nastao u sjedinjenju glazbe, glume, govora i plesa, dolazi od grčke riječi lyra što znači žičani instrument karakteristike - subjektivna, iznosi osjećaje, zasniva se na ritmu, odlikuje se kratkoćom vanjske forme, bogatstvu pjesničkih slika i motiva te uporabom stilskih sredstava

podjela lirike

1) prema sadržaju ili motivu DOMOLJUBNE – A. Mihanović: Horvatska domovina LJUBAVNE – J. Pupačić: Zaljubljen u ljubav PEJZAŽNE – A. G. Matoš: Notturno SOCIJALNE – D. Cesarić: Vagonaši MISAONE / REFLEKSIVNE – D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika

RELIGIOZNE – N. Šop: Isus čita novine 2) prema tradiciji DITIRAMB – pjesma u kojoj se slavi priroda i život (V. Nazor: Cvrčak) HIMNA – pjesma posvećena nekome (ili nečemu) tko (ili što) je dostojan najvećeg divljenja

i poštovanja (A. Mihanović: Horvatska domovina) ODA – pjesma posvećena nekome (ili nečemu) prema kome (ili čemu) osjećamo ljubav,

privrženost ili neku drugu vrstu sklonosti (P. Preradović: Rodu o jeziku) ELEGIJA – pjesma u kojoj se izražava žaljenje za nečim nedostižnim

(F. Ciraki: Forentinske elegije) EPIGRAM – Kratka sažeta pjesma koja svojim zaključkom iznenađuje čitatelja

64

(S. Vraz: Nadriknjištvo) EPITAF – nadgrobni natpis koji kao pjesnički oblik izražava misli o prolaznosti života i

ljudskoj sudbini. Često je duhovit i satiričan. (M. Dizdar: Zapis o zemlji) IDILA – lirska pjesma s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu.

(D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika)

EPIKA- pojam, podjela, vrste, osobitosti: fabula, likovi, tehnike pisanja epika- književni rad, dolazi od grče riječi epos što znači riječ, pjesnička pripovijest, pripovijedanje karakteristike - objektivna je, iznosi događaje i situacije, koristi se pripovijedanjem i opisivanjem, obilježje epike je i prisutnost likova i dužina vanjske forme podjela epike a) epsko – lirske vrste POEMA – epsko-lirska vrsta u kojoj se iznosi neki događaj, ali sadrži i elemente lirskog izraza BALADA – epsko-lirska vrsta tužnog raspoloženja s tragičnim završetkom (Hasanaginica) ROMANCA – lirska vrsta uglavnom ljubavnog sadržaja bez tragičnog završetka b) epsko pjesništvo – epika u stihu EPSKA PJESMA – kraće djelo u stihovima pripovjednog karaktera EP – opširnije djelo u stihovima pripovjednog karaktera EPOPEJA – ako se u epu prikazuju djela nekog junaka koji se stavlja u službu svoga naroda,

takav je ep nacionalna epopeja c) jednostavni oblici-epika u stihu ZNAČAJKE: oblikuju i izražavaju neku životnu pojavu, a izvorno pripadaju usmenoj književnosti MIT - na temelju mitskog iskustva govori se najčešće o postanku svijeta, o bogovima ili

nekom osobama (Kako je postala zemlja) LEGENDA - govori o ljudima čiji je način ponašanja i pogled na svijet uzor takvog ponašanja

BAJKA – čudesno i nadnaravno isprepliće se sa zbiljskim na takav način da između stvarnog i

izmišljenog nema pravih suprotnosti (Kako je Potjeh tražio istinu) BASNA – kratka prozna vrsta u kojoj se najčešće u likovima životinja prikazuju ljudski karakteri, njihovi postupci i djela u životu, njihov moral i životni ideal

SAGA – govori o događajima iz obiteljskog života VIC - kratka jezična tvorevina koja izaziva smiješan dojam ANEGDOTA – šaljiva zgoda iz života neke osobe

ZAGONETKA – poseban oblik postavljanja pitanja koji namjerno skriva pravi odgovor

65

POSLOVICA – u obliku tvrdnje izražava se neko životno iskustvo d) složeni oblici NOVELA - prozni oblik kraći od pripovijetke s manjim brojem likova i užeg mjesta radnje

(A. G. Matoš: Cvijet sa raskršća) PRIPOVIJETKA – prozni oblik duži od novele, a kraći od romana

ROMAN – dulji prozni oblik sa radnjom koja obuhvaća velik broj događaja i likova ROMAN - roman –prvotno je označavao svaki spis pisan pučkim jezikom, za razliku od latinskog. Dulji prozni oblik s radnjom koja obuhvaća velik broj događaja i likova podjela a) prema temi – društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški,

kriminalistički b) prema tonu i piščevu stavu sentimentalni, humoristični, satirični, didaktični, herojski c) prema načinu oblikovanja ROMAN LIKA - jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana ROMAN ZBIVANJA – opisano zbivanje ujedinjuje sve što roman obrađuje ROMAN PROSTORA – neki zamišljeni ili stvarni prostor čini bitnu vezu između svega što

roman opisuje LANČANI ILI STUPNJEVITI – izgrađuje se tako da se priče kao dijelovi romana nadovezuju

jedna na drugu, s time što je završetak svake priče ujedno i početak iduće PRSTENASTI – jedna uokvirena priča, obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj omogućuje okvir unutar kojeg se zatim pripovijeda cijeli roman

PARALELNI – građen je tako što se nekoliko fabularnih nizova razvija usporedno ROMAN-RIJEKA – široko je zasnovan i razvijen tip romana koji obuhvaća ciklus romana,

prikazuje više naraštaja u pojedinoj obitelji, socijalni i povijesni okvir u kojem se ti naraštaju kreću

ROMAN-ESEJ – vrsta modernog romana u kojem se klasično epsko pripovijedanje dopunjuje ili zamjenjuje osjećajima i asocijacijama d) prema postojanju i vrijednosti – klasični, moderni, suvremeni USPOREDBA TRADICIONALNOG I MODERNOG ROMANA

66

TRADICIONALNI – jednostavnost, čvrsta fabula, događaji se nižu linearno i logično, likovi su stvoreni prema stvarnim osobama i događajima, psihološki analizirani, duže vrijeme u kronološkom slijedu MODERNI – složena, defabularizirana, rascjepkanost, opisuje se tok svijesti, kod likova nema psihološke analize, prati se unutarnja svijest, služe se novom tehnikom pripovijedanja (unutarnji monolog i pripovjedni monolog – solilokvij, direktni, indirektni, pripovjedni), vrijeme je kratko, problemi smisla svijeta i postojanja, najčešći likovi su umjetnici PROZA U TRAPERICAMA – MODERNI ROMAN

- glavni junak – netipičan, promatrač svijeta oko sebe, pasivan, bez ciljeva - mladi pripovjedač se suprotstavlja svijetu odraslih - ironijski se odnosi prema tradicionalnom društvu i kulturnim vrijednostima - jezik – približava se svakodnevnom spontanom govoru gradske mladeži – žargonu - radnja ne teče kronološki, ovisi o subjektivnim proživljavanjima lika, prekida se

asocijacijama i monolozima DRAMA, POJAM, VRSTE, STRUKTURA drama - grč. drama – čin, gluma, igrokaz, prvotno je označavao svaki spis pisan pučkim jezikom, za razliku od latinskog. Dulji prozni oblik s radnjom koja obuhvaća velik broj događaja i likova ZNAČAJKE – iznosi radnju u dijaloškom obliku i namijenjena je izvođenju na pozornici, predstavlja književni tekst i scensko djelo, a bitno joj je obilježje dramska napetost i dramski sukob dramske vrste 1) TRAGEDIJA – dramski tekst s konfliktima (sukobima) koji na kraju dovode do smrti (propasti)

glavnog lika 2) KOMEDIJA – književno djelo dramskog oblika s ugođajem komičnosti 3) DRAMA U UŽEM SMISLU RIJEČI – takav scenski tekst u kojem se prikazuje ozbiljan događaj

vezan za neke osobe i društvene sredine. Može biti duhovita i vesela,, ali ne u takvom intenzitetu kao u komediji, nema tragičnog završetka

struktura drame

1. dijelovi namijenjeni publici 2. dijelovi namijenjeni glumcima i redatelju

kompozicija drame 1) UVOD - EKSPOZICIJA - uvod u dramu, program, prolog, podaci o kompoziciji drame, likovima,

vremenu i mjestu radnje 2) ZAPLET – pokretanje radnje izazivanjem određenih suprotnosti 3) KULMINACIJA – napetost naraste do potrebe za razrješenjem 4) PERIPETIJA – preokret, radnja skreće u određenom smjeru

67

5) RASPLET – razrješenje svih suprotnosti i sukoba - dramski tekst se dijeli na činove, slike i prizore odnosno scene ČIN – veća cjelina u drami PRIZOR – manja cjelina u drami, dijelovi drame od ulaska do izlaska jednog lika sa scene - u kazališnoj predstavi sudjeluju glumci, redatelj, scenograf, kostimograf, kazališna kuća i gledatelji - kazalište je zajedništvo gledatelja i žive predstave DIDASKALIJE – upute o ponašanju i načinu govora glumaca, opis pozornice, izgled… DRAMSKA RADNJA – temelji se na sukobu, a ostvaruje se dijalogom i monologom TETROLOGIJA – znanost o kazalištu grčka tragedija na primjeru Sofoklove drame grčka tragedija – grč. tragos – jarac, i ode – pjesma � jarčeva pjesma

- dramska vrsta u stihovima, razvila se u Grčkoj, procvat – 5. st. pr. Kr - starogrčka tragedija imala je obredni karakter, njezina tematika je uzeta iz mitova, a u

izvedbi kor ima jako važnu ulogu, izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske

- prema Aristotelovom mišljenju nastala je iz obreda posvećenih Dionizu - osnivač je Tepsis - najveći grčki tragičari su: Eshil (uvodi 2. glumca), Sofoklo (dodaje 3. glumca), Euripid

opće značajke 1. glumac = PROTAGONIST – glumi glavnu ulogu (Antigona) 2. glumac = ANTAGONIST (Kreont) 3. glumac = TRITAGONIST – glumi nekoliko uloga (Izmena) ZBOR ili KOR – vrlo značajan, svojom pjesmom povezuje scene, pjeva uz glazbenu pratnju TRAGIČAN JUNAK – žrtva vlastite nesretne sudbine TRAGIČNA KRIVNJA – nije namjerna pogreška ili kršenje zakona, nego rezultat sudbinske zablude,

neizbježnog sukoba ideala i zbilje TRAGIČNI ZAVRŠETAK – konačna cijena koju junak plaća za svoju dosljednost, a njegova je žrtva

vlastiti život UZVIŠENI STIL – svečani dostojanstveni govor KATARZA – izaziva strah i sažaljenje te tako pročišćava osjećaje gledatelja kompozicija starogrčke drame:

1) PROLOG – uvodni prizor, može i izostati, monolog glavnog lika 2) PARODOS – pjevanje kora koji ulazi po ritmu plesa 3) EPIZODIJ – naknadni ulazak glumaca ka koru koji je označavao dijaloški dio između

korskih ¸ pjesama, činovi 4) STASIMONE – pjesme koje pjeva kor u međuigrama između epizoda 5) EKSODUS – izlazna pjesma kora na kraju tragedije

DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI diskurzivni književni oblici – su djela na razmeđu znanstvenih djela i onih djela koja pripadaju danas široko razvijenoj oblasti novinarstva i ostalih sredstva javnog priopćavanja.

68

Takva djela obično ujedinjuju izražavanje i oblikovanje svojstveno umjetničkoj književnosti s nekim osobinama svojstvenim bilo znanstvenom ili filozofskom novinarstvu.. Povezuju znanstveni izraz s elementima lirike, epike, drame, a teže poučavanju. lat. Diskursus – govor, razmišljanje podjela 1) književno-znanstvene vrste: a) ESEJ ili OGLED – utemeljitelj je Michel de Montaigne: „Eseji“. To je kraća prozna vrsta u

kojoj se obrađuje različita tematika bilo iz života ili znanosti, na način koji uključuje

razmišljanje i zaključivanje, ali također i sposobnost umjetničkog oblikovanja. Teme

su iz područja života, kulture, umjetnosti, znanosti… Elementi su vjerodostojne

činjenice, podaci, autorova razmišljanja, asocijacije, tvrdnje, zaključci, primjeri, citati… Do izražaja dolazi stav pisca, njegov izbor problema i vlastiti način

izlaganja. franc. essai – pokušaj

b) RASPRAVA – obimnija od eseja, no najčešće pripada znanstvenim vrstama. Ponekad kada je posvećena znanosti ili umjetnosti ujedinjuje znanstveno istraživanje s književno-

umjetničkom obradom c) ČLANAK – književno-znanstvena vrsta kraća od eseja. Osvrt na teme iz života i na događaje. d) BIOGRAFIJA – umjetnički oblikovano pisanje o samom sebi ili nekoj drugoj osobi e) PUTOPIS – ujedinjuje opis i analizu ne samo umjetničkim oblikovanjem nego i izražavanjem dojmova, pa i pripovijedanjem, što ga može približiti lirici i noveli. U njemu se, osim nabrajanja što je pisac vidio, navode i putopiščeva umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus… Neki putopisci pokušavaju filozofski produbiti putopis dok ga neki proširuju u smjeru povijesno-filozofske meditacije f) DNEVNIK – vrsta teksta u kojoj pisac zapisuje dnevne događaje, izražava svjoj odnos prema njima, iznosi svoje tumačenje događaja i osoba g) MEMOAR – iznošenje sjećanja i uspomena na ljude i događaje iz tuđih i vlastitog života 2) publicistika: a) REPORTAŽA – izvješće o nekom događaju, doživljaju, društvenoj djelatnosti ili prirodnoj

pojavi na umjetnički način. Pisac izlaže i svoje domove, stavove i razmišljanja b) FELJTON (podlistak) – na živ i popularan način obrađuje pitanja iz umjetnosti, znanosti,

filozofije, politike zanimljivih široj publici c) POLEMIKA- na živ, uvjerljiv i zanimljiv način suprotstavljene su oprečna mišljenja, stavovi,

uvjerenja. Način razrade životnih, književnih ili znanstvenih problema gdje se

69

suprotstavljene zastupnici različitih stavova. 58. BECKET-U OČEKIVANJU GODOTA 59. GRČKI TRAGIČARI 60. A. KOVAČIĆ-U REGISTRATURI Ante Kovačić U ragistraturi – roman u cijelosti daje sliku hrvatskog života Kovačićevog doba. -roman čine tri dijela: prvi započinje opisom registrature u kojoj radi već ostarjeli ivica Kičmanović, a jedan od registratora počinje pripovijedati njegov život. Pripovijedanje započinje prikazom Ivičina djetinjstva i školovanja na selu. Nakon toga opisuje se njegov odlazak u grad na školovanje. U drugom dijelu ivica se vraća na selo. Nakon nekog vremena dolazi i Laura s kojom Ivica živi nevjenčano. Ona donosi mnogo novca koji je uzela Meceni nakon što ga je ubila. Ubojstvo je prikriveno zbog požara u kojem je izgorio Mecenin dom. Iznose se prilike na selu i Ivičin ponovni povratak u grad radi završetka školovanja. U trećem dijelu Laura postaje hajdučica. Ivica započinje vezu sa susjedovom kćerkom Ančicom, koja se također zapošljava u gradu. Laura moli Ivicu da se pomire i započnu novi život, no on je odbija , a ona mu se osvećuje… Roman završava tako što Ivica Kičmanović zapali registraturu te u njoj i sam izgori. tema: - djetinjstvo, školovanje darovitog seoskog dječaka Ivice Kičmanoviće i njegov život kasnije - problem odnosa sela i grada stil:

a) realistični elementi: djetinjstvo i školovanje I. Kičmanovića; odnos selo – grad; prodor kapitalizma na selo (gazda Medonić), začetak kriminala u gradu (Ferkonja)

b) romantički elementi: događaji vezani uz Lauru; ljubavni zapleti c) naturalistički elementi: na oblikovanje Laurina karaktera utječe njezino podrijetlo:

nasljeđe i okolina Ivica Kičmanović: razapet je između sela i grada; selo za njega predstavlja idilu djetinjstva, nježnost i ljubav prema majčinoj moralnoj čistoći i požrtvovanosti, a grad postaje mjesto nemorala i grijeha, mjesto iskrivljenih ljudskih vrijednosti, ali i mjesto koje omogućuje lagodniji život i lakši život, nego život na selu; Ivičina razapetost između sela i grada izražena je i njegovom ljubavnom razapetošću između dviju žena: salo-Ančica, laura - grad

roman se može podijeliti na dvije velike cjeline

-prva se odnosi na djetinjstvo i školovanje Ivie Kičmanovića, a u drugoj saznajemo o Laurinim spletkama i tragičnim događajima koji su iz toga proizašli

-lik Ivice Kičmanovića govori o tada važnom društvenom problemu: o ljudima koji su između sela i grada, a zapravo ne pripadaju nigdje

-obuhvaća čitavu galeriju likova koji su obilježavali tadašnje društvo: od siromašnih seljaka, preko izgubljenog Ivice, do amoralnog Mecene i razbojnice Laure

70

o Poluautobiografski roman. o Glavni junak Ivica Kičmanović prolazi sličan životni put kao i sam autor; iz seoske

sredine prelazi u grad na školovanje gdje se nikada do kraja nije uspio ukorijeniti. o Prvi dio romana ispripovijedan je u 1. licu, pripovijeda Ivičino djetinjstvo i

prikazuje slike sela u svijetlim i vedrim bojama, iako ukazuje i na društvene probleme (pojava zelenaštva, siromaštvo i zaostalost, te zavist).

o Nakon dolaska u grad upoznaje mecenu (karikiranog Strossmayera), te ulizice i poluinteligente i narođene seljake poput kumordinara Žorža.

o Tu susreće i Lauru, svoju zlu kob, a grad je prikazan tamnijim bojama. o Fabula nije ispripovijedana kronološki, pripovjedač se mijenja, a u romanu postoje

i romantični dijelovi, npr. Laurina i mecenina prošlost. o Kovačić sve gleda pesimistički, ne vjeruje da prosvjeta pomaže seljaku, jer i sam u

sebi osjeća iskorijenjenost iz jedne sredine, a neukorijenjenost u drugu. o Roman je zamišljena kao dnevnik glavnog junaka, a pripovijeda ga upravo

personificirani taj spis u samoj registraturi gdje na kraju glavni junak tragično skončava u požaru što ga je sam izazvao.

JEZIK

1. ZAVISNO SLOŽENE REČENICE U zavisno složenoj rečenici jedna je surečenica dio gramatičkog ustroja druge surečenice. Surečenica koja drugoj služi kao dio gramatičkog ustroja zaove se glavna rečenice. Surečenica koja o glavnoj ovisi zove se zavisna rečenica. Glavna rečenica ne prethodi uvijek zavisnoj. Kada zavisna stoji ispred glavne, rečenica je u inverziji. ( Iako bijaše siromašna , odjevala se prilično.)

a) predikatna rečenica: je ona koja se prema glavnoj odnosi kao dio predikata. – Ja je takav da se njime ne može ići.

b) subjektna rečenica: je ona koja služi glavnoj kao subjekt. Odgovara na pitanje tko?' ili što? Službu veznika imaju riječi: da, kako, gdje. – Govorilo se da od toga neće biti ništa.

c) objektna rečenica: je ona rečenica koja se prema predikatu glavne rečenice odnosi kao objekt. Službu veznika imaju riječi: da, neka. Odgovara na pitanje za objekt koga? Ili što? – Ljudi su govorili da brodovi rijetko dolaze u luku.

d) atributna rečenica: je ona rečenica koja pobliže označava imenicu glavne rečenice. Veznici su: koji, što,da. – Išao je prema kući u kojoj je stanovala Marija.

e) priložne ili adverbne rečenice: - mjesne: je ona rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kapo

oznaka mjesta. Veznici: gdje, kamo, odakle, dokle. Idi kamo ti je naređeno.

- vremenska: je ona rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao dopuna vremena: Veznici su: kad, otkad, odakle, dokad, pošto, dok. – Otišli su u kuno kada su naučili.

- uzročna: je ona rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka uzroka. Veznici su: jer, budući, budući da, zato što, zbog toga što. – Nije išao u kino jer je bio bolestan.

71

- namjerna: je ona rečenica koja označava namjeru s kojom se vrši radnja u glavnoj rečenici. Veznici su da, kako, neka, ne bi. Pitanje- radi čega? S kojom svrhom? – Brodovi su uplovili u luku kako bi se sklonili od oluje.

- pogodbena: je rečenica kojom se izriče pogodba ili uvjet potreban da se izvrši radnja glavne rečenice. Veznici su: ako, da, kad, li, ukoliko, samo ako, samo da. – Ako vam prodamo zemlju, morate poštivati vodu.

- načinska: je ona rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu kao oznaka načina. Veznici su: kako, kao što, kao da, nego, nego što, negoli.- Govori kao da je glumac.

- posljedična: je ona rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu da bi označila posljedicu onoga što se izriče u toj rečenici. – Smijala se toliko jako da su joj potekle suze. Posljedična rečenica odgovara na pitanje koliko? kako?

dopusne: je rečenica u kojoj se dopušta sadržaj glavne rečenice iako se tome protivi sadržaj zavisne rečenice. Veznici su: ma kako, ako i, uza sve, iako itd. – Iako je dugo boravio u tuđini, nije zaboravio svoj jezik

2. BROJEVI Riječi kojima se izriče čega ima ili koje je što po redu GLAVNI BROJEVI su brojevi koji izriču točnu količinu nečega. ...jedan,dva,tri.... REDNI BROJEVI su brojevi koji izriču koje je što po redu. ...prvi,drugi,treći... BROJEVNE IMENICE su riječi koje su po obliku imenice, a po značenju brojevi. Trojica su me čekala u mraku.... (tri muškarca) BROJEVNI PRIDJEVI su riječi s pridjevnom službom i sa značenjem broja. Na kući su troja vrata.

Brojevi su riječi kojima se izriče koliko čega ima ili koje je što po redu. (jedan, pet, prvi, peti). Od glavnih brojeva (koji izriču količinu nečega) vlastitu promjenu imaju 1, 2, 3,i 4.

Jedan ima sva tri roda i oba broja i naravno padeže (jedan, jedna, jedno: jedni, jedne, jedna) . Brojevi pet , šest , sedam , osam … imaju vrijednost priloga i ne sklanjaju se .

3. VRSTE RIJEČI Riječi u hrvatskom jeziku, imamo 10: imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli, prilozi, prijedlozi, veznici, uzvici, čestice. Riječi mogu biti promjenjive i nepromjenjive. Riječi su promjenjive ako mogu pod određenim uvjetima mijenjati svoj oblik. Riječi mijenjaju svoj oblik: a) izmjenom pojedinih glasova: trava-travi; žutim- žutiš, krupni-krupnu itd. b) dodavanjem novih glasova: žut – žuta; cvijet – cvijetu; vaš – vaša itd. Promjenjive su riječi: a) imenice, b) pridjevi, c) zamjenice, d) brojevi, e) glagoli

72

Nepromjenjive su riječi: a) prilozi, b) prijedlozi, c) veznici, d) uzvici, e) čestice Promjena riječi može biti izazvana potrebom da se označi: a) rod, b) broj, c) padež, d) lice, e) vrijeme i način Kod promjenjivih riječi razlikuje se osnova i nastavak ( osnova riječi se ne mijenja, a nastavak je glas ili glasovni skup koji se dodaje osnovi za tvorbu pojedinih oblika riječi)

4. PRIDJEVI Pridjevi su riječi koje označavaju različite osobine bića, stvari i pojava. Odgovaraju na pitanje KAKVO JE ŠTO, ČIJE JE ŠTO I OD ČEGA JE ŠTO. (zelen, bratov, drven) S imenicom se slažu u rodu, broju i padežu. (žuti maslačak, drven stol, domaći kruh).

Pridjevi osim roda, broja i padeža imaju od promjena i komparaciju.(stupnjevanje). U komparaciji razlikujemo tri stupnja:

1. stupanj ili POZITIV :zdrav 2. stupanj ili KOMPARATIV-zdraviji 3. stupanj ili SUPERLATIV-najzdraviji

5. ČLANOVI REČENIČNOG USTROJSTVA Predikat je srce rečenice. Razlikujemo glagolski i imenski predikat.

a) Predikat izrečen glagolom naziva se glagolskim npr. Marko jede jabuku. Stipe trči ulicom.

b) Imenski predikat je predikat koji u sebi sadrži pomoćni glagol biti i neko imensku

riječ , a to ime može biti imenica, zamjenica, pridjev i broj npr. marko je učenik. Marko je dobar učenik. Marko je prvi. Knjiga je moja.

Subjekt je onaj član koji se u rečenici uvrštava po sročnosti (podudaranje oblika roda, broja i padeža ) s predikatom izričući na što se odnosi obavijest sadržana u predikatu. Po svojoj sročnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu i odgovara na pitanje tko? što? Tko jede? Marko jede. U službi subjekta osim imenice mogu biti i :

a) zamjenica ( Ona pjeva.), b) glagol u infinitivu ( Pjevati je lako).

73

Objekt je dopuna kojom se izriče predmet radnje, a mjesto mu u rečenici otvara prelazni glagol. Objekt je najčešće imenica ili koja druga imenska riječ u akuzativu: Marko jede jabuku. Objekt u akuzativu naziva se izravni ili direktni objekt, a objekt u ostalim padežima neizravni ili indirektni objekt ( Dječak piše pismo majci. –pismo, akuzativ, izravni objekt, majci, dativ- neizravni objekt). Objekt izrečen prijedložnim skupom tj. prijedlogom i imenicom zove se prijedložni objekt ( Priča se i o znanju.) Atribut i apozicija su imeničke dopune.

Atribut je riječ koja se dodaje kao bliža oznaka imenici. Atribut može biti: pridjev ( Plavi dječak…), zamjenica ( moja knjiga ), broj ( tri moja brata ), imenica u genitivu ( livadama djetinjstva). Skup riječi u službi atributa zove se atributni skup – Gledam punu luku klonulih jedara. Apozicija je imenica koja pobliže određuje drugu imenicu s kojom se slaže u padežu. Moj brat Marko je dobar atletičar.

6. NAGLASAK 7. GLASOVNE PROMJENE-/VIDI 30.) 8. SINONIMI, ANTONIMI I HOMONIMI 9. HRV. JEZIK DO KRAJA 15. ST 10. HRV. JEZIK DO KRAJA 16. ST 11. HRV. JEZIK DO KRAJA 17.ST 12. HRV. JEZIK DO KRAJA 18 ST 13. HRV. JEZIK DO KRAJA 19. ST

Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednoj grafiji (slova) ujedinio Ljudevit Gaj. On je izdao u Budimu 1830.» Kratku osnovu horvatsko – slavenskoga pravopisanja». Gaj i ilirci nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim. Najpoznatiji jezikoslovci toga vremena su Vjekoslav Babukić ( napisao gramatiku) i Antun Mažuranić. Tada je snažno djelovala zagrebačka filološka škola, a njezini najznačajniji predstavnici bili su gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčić i Bogoslav Šulek. U to su doba djelovale i zadarska filološka škola, kao i riječka filološka škola. Sve tri filološke škole imale se svoje jezične favorite i to izaziva međusobne sukobe.

74

1850. u Beču održan je sastanak na kojem su sudjelovali Vuk Stefanović Karadžić i njegov sljedbenik Đuro Daničić ( iz Srbije), a od Hrvata Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević i dr. Bečkim književnim dogovorom određene su osnovne smjernice zamišljenog razvoja književnog jezika i Hrvatima i Srbima. Jezik hercegovačkog novoštokavskog govornog tipa s ikavskim izgovorom postaje osnov književnog jezika.

14. HRV. JEZIK DO KRAJA 20. ST Na ovoj osnovi izgrađen je «Hrvatski pravopis» 1892. Ivana Broza. Njime su Hrvati dobili fonetski ( fonološki) pravopis. Na istoj osnovi Toma Maretić izgradio je svoju veliku «Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika» 1899., a Ivan Broz i Franjo Iveković «Rječnik hrvatskoga jezika» 1901. 1953. godine održan je u Novom Sadu tkz. Novosadski dogovor, .gdje je istaknuto kako je govor Hrvata, Srba I Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim. 1960. Matica hrvatska izdaje « Pravopis hrvatskosrpskoga književnoga jezika» 1967. osamnaest hrvatskih kulturnih ustanova potpisuje «Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika» tražeći ravnopravnost hrvatskoga jezika u odnosu na srpski koji je u svom obliku sve više prodirao i u hrvatski jezik. Deklaracija je doživjela političku osudu. 1971. izlazi u Londonu «Hrvatski pravopis» Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša koji biva zabranjen. U novim političkim okolnostima koje su nastupile 1990. godine kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem pojačana je i jezikoslovna djelatnost. 1990. Izlazi drugo izdanje''Gramatike hrvatskog književnog jezika''(skupine autora) i fototipsko izdanje ''Hrvatskoga pravopisa'' iz 1971. 1991.izlazi ''Rječnik hrvatskoga jezika'' Vladimira Anića,''Razlikovani rječnik srpskog i hrvatskog jezika'' Vladimira Brodnjaka,1992. izlazi 7. dopunjeno i izmijenjeno izdanje Težak-Babićeve''Gramatike hrvatskoga jezika''(Priručnika za osnovno jezično obrazovanje). Nažalost još uvijek traju previranja među hrvatskim jezikoslovcima o tome treba li neke jezične forme vratiti na oblike iz daleke prošlosti ili ne.

15. PRAVOPIS Interpunkcijski znakovi su: točka, upitnik, uskličnik, upitnik i uskličnik, zarez, točka sa zarezom, dvotočje, trotočje, točkice, crtica, spojnica, navodnici, navodnici uz druge znakove, polunavodnici, zagrade, kosa crta. Koriste seza rastavljanje teksta na rečenicu i njezine dijelove.

- točka : dolazi na kraju izjavnih rečenica, iza kratica, rednih brojeva.

75

- upitnik: dolazi na kraju upitnog pitanja - uskličnik: dolazi iza uskličnih rečenica, iza vokativa - upitnik i uskličnik: dolaze uz pitanje koje izražava čuđenje ili ushit - zarez: dolazi iza nizanja riječi, između atributa, pisanje mjesta uz

datume, naknadno dodavanje, suprotnosti itd. - točka sa zarezom: stavlja se tamo gdje bi točka preoštro presjekla

jedan dio, a zarez ne bi uočljivo odvojio dijelove rečenice - dvotočje: stavlja se ispred upravnog govora, nabrajanja - trotočje: pokazuje da je tekst izostavljen - crtica – označava stanku koja je jača od stanke izražene zarezom - navodnici – označavaju tekst koji se navodi doslovno ili označenomu

daje drugo značenja - zagrade: jače odjeljuju od drugog teksta jedan dio rečenice ili

objašnjavaju nešto - kosa crta: označava kraj stiha

PRAVILO O PISANJU VELIKOG SLOVA Velikim se početnim slovom pišu:

1. vlastita imena 2. prva riječ u rečenici 3. riječi iz počasti

Sve ostale riječi, same ili u rečenici pišu se malim početnim slovom. - pridjevi izvedeni iz vlastitih imena na ski, -ški i – čki pišu se malim slovom _ splitski, hrvatski, plemićki itd.

16. FONETIKA, FONOLOGIJA

FONOLOGIJA – jezikoslovna disciplina koja se bavi proučavanjem fonema kao razlikovnih jedinica.

Fonetičara zanimaju svi glasovi u kojem jeziku i u jeziku uopće. On istražuje akustička i tvorbena svojstva svih glasova bez obzira na njihovu ulogu u jeziku. Znanstvena disciplina koja se bavi time naziva se FONETIKA.

17. FONEM, ALOFON Fonem je najmanja jezična jedinica koja nema svoje značenje , ali ima razlikovnu moć. Pomoću fonema razlikujemo značenje riječi. U riječima buka i muka glasovni su nizovi b-u-k-a i m-u-k-a. Izdvojimo li mjesto fonema b i m, ostaje niz –uka koji je isti u objema riječima.

76

Zamijenimo li mjesto fonema b i m, riječi će tada biti muka i buka. Promjenom mjesta fonema promijenilo se i značenje svake riječi. Fonemi b i m, imaju dakle razlikovnu ulogu. Alofon je izgovorna varijanta fonema koju uvjetuju: okolina u kojoj se nađe glas u riječi; pojedinac, raspoloženje itd. Tako se npr. Razlikuje izgovor glasa n u riječima Ana i Anka. Ispred k izgovor glasa n se mijenja i on nije više nosno-zubni već nosno-mekonepčani glas. Fonem n u riječi Anka je alofon fonema n. Kao jezikoslovni naziv jezik ima dva značenja: 1. govorni organ, 2. sustav znakova koji služi za sporazumijevanje. Pismo je sustav znakova kojima su predstavljeni fonemi. Pismo koje se upotrebljava u nekom jeziku zove se grafija. Osnovna jedinica pisma su slova (grafemi). Slovo-grafem pisani je oblik fonema. Sustav slova ili grafema zove se grafemski sustav Znanstvena disciplina koja proučava prijenos fonema u grafeme naziva se grafematika. Najmanja glasovna jedinica jest glas ili fon. Znanstvena disciplina koja se bavi glasovima ili fonemima naziva se fonetika. Za fonetiku još kažemo da proučava akustična (zvučna ) i artikulacijska ( način na koji se tvori ) svojstva glasova.

18. GLASOVNE PROMJENE-VIDI 30 19. MORFOLOGIJA 20. PODJELA REČENICA, REČENICE

REČENICA PO SASTAVU JEDNOSTAVNA SLOŽENA NEPROŠIRENA PROŠIRENA

REČENICA PO SADRŽAJU UPITNA USKLIČNA IZJAVNA

21. STANDARDNI JEZIK

77

Književni ili standardni jezik jeste svjesno oblikovani jezik unutar jedne zajednice kako bi joj služio kao sredstvo komunikacije, ali i sredstvo kulturne, društvene, političke i nacionalne identifikacije te zajednice. Taj se jezik, nigdje, osim u školi, ne može naučiti. On je uređen gramatičkim i pravopisnim skupom pravila. To je na neki način umjetni jezik. Hrvatski jezik razvio se na novoštokavskoj osnovi, ali se od nje razlikuje normiranjem i uređivanjem. Hrvatski jezik razlikuje tri narječja, a u sklopu njih i istoimene dijalektizme. Hrvatski jezik razlikuje štokavski, kajkavski i čakavski dijalekt. Dijalekti su karakteristični za područje cijelog narječja ( čakavski, štokavski, kajkavski) Imena su dobili prema upitno odnosnoj zamjenici ŠTO; ČA; KAJ Štokavsko –dijalekt- narječje: Karakteristike:

a) glasovi: - gubljenje glasova (oću) - glas h ponekad se zamjenjuje drugim glasom (kruv) - stezanje ao u o ili a (poso, posa)

b) oblici i sintaksa: - u većini se govora ne razlikuje uporaba određenog i neodređenog

oblika - infinitiv glagola često gubi krajnje i ( pivat) - konstrukcija za + infinitiv ( dobro za jesti)

Kajkavski dijalekt: Karakteristike:

a) glasovi: - ne provodi se sibilarizacija ( nogi) - javlja se tkz. protetičko v ( vučiti) - l na kraju sloga ostaje ( došel)

b) oblici i sintaksa:

- u mnogim su se govorima sačuvali stari oblici za padeža (npr. genitiv množine imenica ženskog roda ima nulti nastavak: knjig)

- u 3. licu množine prezenta glagoli proširuju osnovu s –ju ( moreju) - česte su umanjenice (kokotiček9

c) leksik:

- česti su germanizmi Čakavsko dijalekt: Karakteristike:

78

a) glasovi: - zamjena glasova - m na kraju nastavka sa n (zvirin), lj sa j (jubav) - gubljenje glasova (meu) - na mjestu slogotvornog r pojavljuje se vokal ( parst)

b) oblici i sintaksa:

- infinitiv glagola gubi krajnje i (pivat) - sažeti su oblici posvojnih i upitno – odnosnih zamjenica (ki-koji)

c) leksik - česti su talijanizmi

22. GLAGOLI Glagoli su riječi kojima se izriče radnja, stanje ili zbivanje. Po značenju razlikujemo : glagole stanja, radnje i zbivanja

a) glagoli radnje – označavaju hotimično i namjerno djelovanje ( bacati, trčati, pisati) b) glagoli zbivanja – označavaju nehotimično, nenamjerno djelovanje kome su uzročnici

prirodni zakoni ( bujati, cvasti, rasti) c) glagoli stanja – označavaju stanje u kojem se ništa ne zbiva ( stanovati, ležati, ljetovati

9 Glagoli po vidu su: svršeni i nesvršeni

a) nesvršeni izriču radnju koja u određenom vremenu još nije svršena ( bacati, plesati, jesti)

b) svršeni izriču radnju koja je u određenom vremenu već svršena ( baciti, isplesati, najesti )

Glagoli po predmetu radnje su prijelazni, neprijelazni i povratni

a) prijelazni glagoli – uza se imaju imenicu u akuzativu kao predmet radnje ( Dječak jede

jabuku) b) neprijelazni glagoli - uza se nemaju imenicu u akuzativu na koju bi prelazila radnja (

Ptica je poletjela prema nebu) c) povratni glagoli – uz sebe imaju povratnu zamjenicu se ( ošišala se.)

Jednostavni glagolski oblici su infinitiv, prezent, aorist, imperfekt, imperativ, glagolski pridjevi, glagolski prilozi

79

a) infinitiv – neodređeni glagolski oblik ( ne daje se nikakva informacija o rodu, broju i licu), završava na ti (pjevati, plesati, jesti) i ći ( ići, naći reći)

b) prezent ili sadašnje vrijeme tvori se od svršenih i nesvršenih glagola nastavcima – em, -jem, - im,- am ( rastem, krijem, lovim, čitam)

c) aorist ili prošlo svršeno vrijeme. Tvori se od svršenih glagola nastavcima –oh, -e,- e,-osmo, -oste,- oše ili –h, ø,ø, - smo, -ste, - še ( bih, bi, bi, bismo, biste, biše)

d) imperfekt je prošlo nesvršeno vrijeme. Tvori se od nescršenih glagola nastavcima –ah, -aše, -aše, -asmo, aste, -ahu; -jah, -jaše, -jaše, -jasmo, -jaste, -jahu; -ijah, -ijaše, -ijaše, -ijasmo,-ijaste, -ijahu ( bijah, bijaše, bijaše, bijasmo , bijaste, bijahu)

e) imperativ ili zapovijedni način tvori se od infinitivne ili prezentske osnove nastavcima Ø, -mo, -te; -j, -jmo, -jte,; -i, -imo, -ite; -ji, ji, -jimo, -jite ( /, nosi, neka nosi, nosimo, nosite, neka nose )

f) glagolski pridjevi : radni i trpni. Radni se tvori nastavcima, o, la, lo; li, le, la ( rekao, rekla, reklo; rekli, rekli, rekla) – trpni se tvoroi nastavcima n, na, no, ni, ne, na – t, ta, to, ti, te, ta ( udaren, udarena, udareno, udareni, udarene, udarena)

g) glagolski prilozi: sadašnji i prošli g.prilog sadašnji tvori se od nesvršenih glagola i to tako da se u 3. licu množine prezenta doda nastavak –ći. Idu + ći = idući; glagolski prilog prošli tvori se tako da se infinitivnoj osnovi doda nastavak -vši ili –avši ( baci+vši = bacivši)

Složeni glagolski oblici su: perfekt, pluskvamperfekt, futur I., Futur II., kondicional I. , kondicional II., pasiv Perfekt je prošlo vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola biti ( pjevao sam, bio sam ) Pluskvamperfekt je pretprošlo glagolsko vrijeme složeno od perfekta ili imperfekta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog ( bijah pjevao, bio sam pjevao) Futur I je buduće vrijeme složeno koje se tvori od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva glagola ( ja ću doći , ja ću biti ) Futur II (egzaktni) je predbuduće vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i svršenog prezenta glagola htjeti ( budem dolazio ) Kondicional je glagolski način kojim se među ostalim izriče pogodbe, pa se zove i pogodbeni način. Kondicional prvi ili sadašnji tvori se od glagolskog pridjeva radnog i aorista pomoćnog glagola biti ( bih pjevao) Kondicional drugi ili prošli tvori se od glagolskog pridjeva radnog i kondicionala I. pomoćnog glagola biti ( bio bih ostao ) Pasiv ili trpni glagolski oblik tvori se od glagolskog pridjeva trpnog i od oblika glagola biti i bivati (biti nošen, bivam nošen )

80

GLAGOLSKI OBLICI

GL. OBLIK GLAGOLI

INFINITIV MISLITI ČITATI PJEVATI

PREZENT MISLIM ČITAM PJEVAM

PERFEKT MISLIO SAM ČITAO SAM PJEVAO SAM

AORIST MISLIH ČITAH PJEVAH

IMPERFEKT MISLIJAH ČITAH PJEVAH

PLUSKVAMPERFEKT BIO SAM /BIJAH MISLIO

BIO SAM /BIJAH ČITAO

BIO SAM /BIJAH PJEVAO

FUTUR I ĆU MISLITI-MISLIT ĆU

ĆU ČITATI- ČITAT ĆU

ĆU PJEVATI- PJEVAT ĆU

FUTUR II BUDEM MISLIO BUDEM ČITAO BUDEM PJEVAO

IMPERATIV MISLI! ČITAJ! PJEVAJ!

KONDICIONAL I MISLIO BIH ČITAO BIH PJEVAO BIH

KONDICIONAL II BIO BIH MISLIO BIO BIH ČITAO BIO BIH PJEVAO

GLAGOLSKI PRIDJEV RADNI

MISLIO ČITAO PJEVAO

GLAGOLSKI PRIJEV TRPNI

MIŠLJEN ČITAN PJEVAN

GLAGOLSKI PRILOG SADAŠNJI

MISLEĆI ČITAJUĆI PJEVAJUĆI

GLAGOLSKI PRILOG PROŠLI

MISLIVŠI ČITAVŠI PJEVAVŠI

GLAGOLI su riječi kojima se izriče radnja, zbivanje ili stanje

Glagoli od promjena imaju lice, broj i glagolske oblike.(glagolska vremena, načine i ostale glagolske oblike).Glagoli mogu imati 3 lica jednine i 3 lica množine. Promjena glagola po licima zove se KONJUGACIJA ILI SPREZANJE.

U hrvatskom jeziku postoje ovi GLAGOLSKI OBLICI:

1. GLAGOLSKA VREMENA - za sadašnjost PREZENT-mislim - za prošlost. PERFEKT-mislio sam

AORIST-mislih

IMPERFEKT-mislijah

PLUSKVAMPERFEKT-bijah mislio (bijah mislio)

- Za budućnost FUTUR I-ću misliti FUTUR II-budem mislio

2. GLAGOLSKI NAČINI � Zapovjedni način IMPERATIV-misli! � Pogodbeni načini KONDICIONAL I-bih mislio

81

KONDICIONAL II-bih bio mislio

3. OSTALI GLAGOLSKI OBLICI � GLAGOLSKI PRIDJEV RADNI( mislio, mislila, mislilo) I TRPNI(mišljen) � GLAGOLSKI PRILOG SADAŠNJI misleći I PROŠLI- mislivši � NEODREĐENI GLAGOLSKI OBLIK ILI INFINITIV-misliti

U hrvatskom jeziku dva su pomoćna glagola :biti i htjeti

23. NEZAVISNO SLOŽENE REČENICE Nezavisno složenu rečenicu čine dvije rečenice međusobno vezane veznikom. Po značenju veznika i odnosu rečeničnih sadržaja mogu biti:

a) sastavne: u njima se surečenice povezuju u cjelinu zbog nekog zajedništva. Veznici su: i, pa, te, ni, niti. ( Zatvorio sam prozor te se ponovo vratio u krevet. )

b) rastavne: njima se izriče da radnja jedne surečenice isključuje radnju druge. Veznik: ili ( Ili jesmo ili nismo.)

c) suprotne: njima se sadržaj jedne surečenice suprotstavlja sadržaju druge surečenice. Veznici: a, ali, nego, već. ( dani su prolazili, a on nije dolazio.)

d) isključne: njima se iz sadržaja jedne surečenice isključuje dio sadržaja u drugoj rečenici. Veznici: samo, samo što, jedino, jedino što, tek.

e) Zaključne: u njima sadržaj druge surečenice proizlazi kao zaključak sadržaja prve surečenice: Veznici: dakle, stoga, zato. ( Radili su stoga ih treba nagraditi.)

VRSTE NEZAVISNO SLOŽENIH REČENICA:

o REČENIČNI NIZ Nezavisno složena rečenica u kojoj su nanizane rečenice bez veznika. Npr. Dajte mu zraka, dim će ga zagušiti.

o SASTAVNE REČENICE Nezavisno složene rečenice u kojima se surečenice povezuju u cjelinu zbog nekog zajedništva. Vezuju se sastavnim veznicima : i, pa, te, ni, niti… Npr. Dječica se drže za ručice pa se veselo smiju.

o RASTAVNE REČENICE Nezavisno složene rečenice u kojima se izriče da radnja jedne surečenice isključuje radnju druge, tj. da se vrši samo radnja prve ili samo druge surečenice. Najčešće se povezuju veznikom ili. Npr. Ili jesmo, ili nismo. Prevari li ga san ili ga želja odvuče prema zvijezdama.

o SUPROTNE REČENICE

82

Nezavisno složene rečenice u kojima se sadržaj jedne rečenice suprotstavlja sadržaju druge. Obično se povezuju veznicima: a, ali, no, nego, već.

Npr. Nebo se razvedrilo, ali je sunce već zapalo. Srna je sve to u svojoj dječjoj duši ćutjela, ali mislila nije ništa.

o ISKLJUČNE (IZUZETNE) REČENICE Nezavisno složene rečenice u kojima se iz sadržaja jedne surečenice isključuje, izuzima dio sadržan u drugoj. U ovim rečenicama veznici su: samo, samo što, jedino, jedino što, tek… Npr. Ništa se ne čuje, jedino što se sova ponekad oglasi. Sve je mirno, jedino svjetiljka poigrava na stropu.

o ZAKLJUČNE REČENICE Nezavisno složene rečenice u kojima sadržaj druge surečenice proizlazi kao zaključak sadržaja prve surečenice. Veznici su: dakle, zato, stoga… Npr.

Bio si dobar, zato ćeš ići u 24. LEKSIČKO POSUĐIVANJE 25. SINTAKSA 26. FUNKCIONALNI STILOVI

Funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika

Standardni je jezik višefunkcionalan. To znači da je njegova funkcija višestruka, da je on i jezik književnosti i jezik ureda i novina i medija i znanstveni jezik i jezik koji podmiruje potrebe za svakodnevnom govornom i pisanom komunikacijom, te da se u skladu s tim funkcijama raslojava na funkcionalne stilove. Najvažniji su funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnoga jezika:

- književnoumjetnički funkcionalni stil

- razgovorni

- publicistički

- administrativni

- znanstveni

83

Funkcionalni se stilovi standardnog jezika međusobno razlikuju po odnosu prema normi tj. po stupnju dopuštene individualnosti. Normom najneobvezaniji funkcionalni stil, stil u kojemu je dopuštena najveća individualnost, književnoumjetnički je funkcionalni stil.

Književnoumjetnički funkcionalni stil

Najslobodniji je i najindividualniji funkcionalni stil standardnog jezika. On je toliko nevezan normama koje određuju standardni jezik da se može s pravom pitati jeli on uopće jedan od njegovih funkcionalnih stilova. Norma ga ničim ne obvezuje, tim se stilom u prvome redu izražava individualnost. On ima poseban odnos prema gramatičkoj i pravopisnoj normi te su u njemu prihvatljivi i nerealni gramatički oblici ( npr. boliš me, pijem se, trudan… )

Razgovorni funkcionalni stil

Ostvaruje se u pisanome i u govornome mediju, u zapisima, pismima, bilješkama i u dijalozima i u monolozima. Sadržaj razgovornog stila standardnog jezika svakodnevni je život, on služi za potrebe svakodnevnog sporazumijevanja, a odlikuje se komunikacijskom spontanošću i nepripremljenošću, prirodnošću. U njemu se upotrebljava razgovorna gramatika, npr: Doputovao je s vlakom umjesto doputovao je vlakom.

U razgovornome stilu česte su poštapalice ( je li, čuješ, ovaj… ) koje popunjavaju stanku u govoru.

Kolokvijalizmi to su riječi i oblici koji se obično, spontano govore. Leksičko su obilježje razgovornog funkcionalnog stila. Npr. kupaona, cvjećarna, radiona, kifla, štreber, najlonka…

Žargon – specijalni jezik pojedine socijalne skupine ljudi. (npr. jezici zatvorenika, lopova…)

Žargonizmi - su riječi koje su svojstvene pojedinome žargonu.

Vulgarizmi- su riječi neprikladne za pristojno izražavanje. Odnose se na npr. na područje seksualnosti. To su prostačke, grube i nepristojne riječi.

Publicistički funkcionalni stil

To je stil javnoga priopćavanja kojim se služe novinari i publicisti pišući tekstove za dnevne novine, časopise. Taj se stil ne ostvaruje samo u pisanome nego i u govornome mediju. Žanrovi se mogu podijeliti u dvije skupine:

1. vijest, komentar, kronika, intervju… 2. kratka priča, humoreska, esej…

84

U publicističkome se stilu pojavljuju žurnalizmi ( strateški interes, neriješeno pitanje…).

Odlika je publicističkog stila uporaba internacionalizma i posuđenica.

Administrativni funkcionalni stil

Administrativni je jezik pod snažnim utjecajem politike i ideologije pa se brzo mijenja i prilagođuje novim društvenim situacijama. Administrativni je stil određen svojom preskriptivnom funkcijom.Pripada mu jezik ureda, državne uprave, trgovine, politike ( npr. izvješće umjesto izvještaj, nadnevak umjesto datum. )

Njime se pišu zakonski tekstovi, prijave za natječaje i životopisi.

Znanstveni funkcionalni stil

U potpunosti je u službi logičke organizacije sadržaja i njegova izraza. U njemu je individualna ograničenost najveća, a individualna sloboda najmanja. Određen je strogošću, racionalnošću. Temelj ustrojstva znanstvenog teksta čini model tvrdnja- odnos prema tvrdnji ( poricanje, dokazivanje ).

Znanstveni stil određen je nazivljem.Može se podijeliti s obzirom na primatelja teksta na strogo znanstveni funkcionalni podstil i znanstveno popularni funkcionalni podstil.

27. HISTORICIZMI I ARHAIZMI

Pasivni dio leksika sastoji se od zastarjelih riječi koje su iščezle iz opće uporabe , ali i od novih riječi što još nisu ušle u opću uporabu. Historizmi su zastarjele riječi koje nisu nastale iz uporabe u književnom jeziku. Rabe se kad se govori o vremenu na koje se odnose. Neki se historizmi mogu vratiti u uporabu. Tada ih nazivamo oživljenicama. Tako su se u rječnik vratile riječi županija, kuna, kotar, domovnica, pismohrana, izvješće, zamolba. Primjeri: U pjesmi Moj dom Silvije S. Kranjčević spominje kralje (kraljeve), bane. Krleža rabi lekseme grof, kmet, tlaka, nadvojvoda itd.

85

Arhaizmi ili zastarjelice su riječi i oblici riječi koje su zastarjele i nestale iz uporabe u književnom jeziku. Njih zamjenjuju nove riječi uvjetovane jezičnim razlozima. Potisnuli su ih sinonimi : čislo – broj; horugva – zastava. Arhaizmima pripadaju i zastarjeli oblici riječi – ženah. Primjeri: dveri (vrata), harni ( zahvalni ) itd.

28. PREDIKAT I OBJEKT Predikat je srce rečenice. Razlikujemo glagolski i imenski predikat.

c) Predikat izrečen glagolom naziva se glagolskim npr. Marko jede jabuku. Stipe trči ulicom.

d) Imenski predikat je predikat koji u sebi sadrži pomoćni glagol biti i neko imensku

riječ , a to ime može biti imenica, zamjenica, pridjev i broj npr. marko je učenik. Marko je dobar učenik. Marko je prvi. Knjiga je moja.

Subjekt je onaj član koji se u rečenici uvrštava po sročnosti (podudaranje oblika roda, broja i padeža ) s predikatom izričući na što se odnosi obavijest sadržana u predikatu. Po svojoj sročnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu i odgovara na pitanje tko? što? Tko jede? Marko jede. U službi subjekta osim imenice mogu biti i :

c) zamjenica ( Ona pjeva.), d) glagol u infinitivu ( Pjevati je lako).

Objekt je dopuna kojom se izriče predmet radnje, a mjesto mu u rečenici otvara prelazni glagol. Objekt je najčešće imenica ili koja druga imenska riječ u akuzativu: Marko jede jabuku. Objekt u akuzativu naziva se izravni ili direktni objekt, a objekt u ostalim padežima neizravni ili indirektni objekt ( Dječak piše pismo majci. –pismo, akuzativ, izravni objekt, majci, dativ- neizravni objekt). Objekt izrečen prijedložnim skupom tj. prijedlogom i imenicom zove se prijedložni objekt ( Priča se i o znanju.)

29. IMENICE Imenice su riječ ikojima je svojstvena kategorija predmetnosti, opredmećeno svojstvo i opredmećeni proces. Njima imenujemo pojave vanjskog svijeta i našeg unutarnjeg doživljavanja.

86

Imenice se dijele na:

• opće - označavaju skup predmeta koji imaju neke zajedničke osobine • vlastite - služi kao ime svakom pojedinom čovjeku, životinji, zemljopisnim pojmovima

itd.

Imenice se još dijele i na:

• konkretne (stvarne) - označavaju sve ono što je opipljivo (bića, predmete) • apstraktne (nestvarne) - označavaju osobine, osjećaje, stanja, fizičke i duševne moći,

radnje, prirodne i društvene pojave

Imenice u hrvatskom jeziku imaju tri promjene: rod, broj i padež. Rod može biti muški, ženski i srednji. Rod se određuje jednostavno (u odnosu na npr. njemački jezik), imenice koje označavaju muško biće su muškog roda, isto vrijedi i za ženski i srednji rod.(ovaj,ova,ovo) Postoje i imenice koje su uvijek u množini i te imenice mogu biti ženskog ili srednjeg roda (Pluralia Tantum). Osim toga, u hrvatskom jeziku postoje i i zbirne imenice. Imenice koje označavaju stvari ili bića neodređenog spola imaju rod prema završetku riječi:

• Imenice muškog roda završavaju suglasnikom- (primjeri: stol, stolac, nož). Iznimke: tata, auto (u svakodnevnom jeziku srednji rod - inače automobil muški rod), vođa, foto; imena kao Mato ili Mate ...

• Imenice ženskog roda završavaju na a (olovka, trava, žena, tajnica ...), • na st (oblast, radost, kost, ličnost... - iznimka prst, most, balast, post, plast, gost), • na v (krv, ljubav, narav ...) • i na č, ć, đ, ž, š (riječ, noć, žeđ, raž, kokoš ...) • Imenice srednjeg roda završavaju na o ili e - (vitlo, pero) • Pluralia tantum se pojavljuje u obliku množine, a označavaju samo jedan predmet.

Semantički, većina takvih predmeta se sastoji od dva dijela koji čine jednu cjelinu. Takve imenice zahtijevaju glagole i pridjeve u množini. One pripadaju množini ženskog ili srednjeg roda.

o Oblik množine ženskog roda - završavaju se na e (gaće, gaćice, hlače, ljestve, novine, škare) ili ponekad na i (vijesti, grudi)

o Oblik množine srednjeg roda - završavaju se na a (leđa, pluća, usta, vrata, križa, kola, nosila). Sve ove imenice označavaju predmete u jednini, a u deklinaciji se ponašaju kao jezero, more ...

• zbirne imenice označavaju skup primjeraka shvaćenih kao cjelina u kojoj se ne izdvaja pojedini član tog skupa pa primjerke ne možemo pobrojiti. Te imenice obično nemaju množinu, a deklinacija im je kao deklinacija imenica srednjeg roda

o zbirne imenice u kojima se vrši glasovna promjena jotacija (cvijeće, kamenje, granje, lišće, grmlje, drveće, trnje, grožđe)

87

o zbirne imenice koje se završavaju na ad i koje označavaju grupu ljudi ili životinja. Ove imenice imaju deklinaciju ženskog roda na suglasnik (momčad, perad, telad, siročad)

Imenice imaju prirodni i gramatički rod. Prirodni rod imaju imenice koje označavaju bića muškog i ženskog roda kojima je priroda odredila spol (dječak, djevojčica). U prirodi ne postoje bića srednjeg roda, pa te imenice imaju gramatički rod (dijete, pile). PO NASTAVKU U GENITIVU JEDNINE RAZLIKUJEMO TRI IMENIČNE SKLONIDBE: 1. A SKLONIDBA 2. E SKLONIDBA I SKLONIDBA

IMENICE Imenice su riječi kojima imenujemo bića, stvari i pojave. (čovjek, drvo, ljepota, Ana) Imenice od promjena imaju rod, broj i padež. Rod može biti ženski, muški i srednji. (ova lopta, ovaj čovjek, ovo dijete) Broj tj. količina :jednina i množina (jedan cvijet-mnogi cvjetovi) Padež : u hrvatskom jeziku ima sedam padeža, koji imaju svoja latinska imena i odgovaraju na određena pitanja: 1. NOMINATIV –TKO? ŠTO? 2. GENITIV- KOGA? ČEGA? (nema) 3. DATIV- KOMU? ČEMU? (prilazim) 4. AKUZATIV – KOGA? ŠTO? (vidim) 5. VOKATIV – OJ! EJ! 6. LOKATIV – (O) KOMU? (O) ČEMU? (pričam) 7. INSTRUMENTAL- (S)KIM? (S) ČIM? (se svađam)

Promjena riječi po padežima zove se DEKLINACIJA ILI SKLONIDBA. Dekliniraju se ili sklanjaju imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi.

30. GLASOVNE PROMJENE 1. palatalizacija: k, g, h,+ i, e= č, ž, š vojnik-vojniče, duh –duše 2. jednačenje suglasnika po zvučnosti

- kada se nađu dva suglasnika različita po zvučnosti jedan pored drugog, radi lakšeg izgovora izjednačuju se tako da oba postanu zvučni (z) ili bezvučni (b). U pravilu uvije drugi suglasnik djeluje na prvog vrabac – vrabca – vrapca zb bb gladak – gladka – glatka zb bb

3. nepostojano a - neke riječi između dva zadnja suglasnika imaju samoglasnik a, koji

dolazi u svim oblicima takve riječi. Takvo a naziva se nepostojano a borac – borca, momak - momka

88

4.sibilizacija: k, g, h +i= c, z, s vojnik – vojnici, bubreg – bubrezi, orah – orasi 5. jotacija: nepalatalni suglasnik + j = palatalni suglasnik žut + ji¨=žući; crn + ji= crnji (l + j= lj, t + j =ć, z + j=ž k + j = č , d + j = đ, c + j = č itd. ) 6. aliteracija ije, je e, i,

- Neke riječi postale su od iste osnove i pojedini oblici iste riječi imaju na istom mjestu različite glasove i glasovne skupove.: dvoglasnik ie (pravopisno ije), je, e, i npr. bijel – bjelji, bjelina, dio – dijela,- djelić; brijeg-bregovi.

- Te se promjene nalaze na onim mjestima gdje je nekada bio poseban glas nazvan jat. Gdje je to bilo najbolje vidimo ako usporedimo riječi ikavskog, ekavskog i jekavskog izgovora:

ikavski: ekavski: jekavski: did ded djed divojka devojka djevojka

GLASOVNE PROMJENE

Glasovi se vrlo rijetko izgovaraju pojedinačno. Dolaze najčešće u skupovima u riječima (čuti)ili u izgovornim cijelinama (čuti će se). Katkad se u takvim glasovnim skupovima nađu u neposrednom susjedstvu 2 glasa različita po tvorbi (ds, bt ....) pa ta različitost otežava izgovor. Težnja za što lakšim i udobnijim izgovorom dovodi do različitih glasovnih promjena.

PALATALIZACIJA- je glasovna promjena u kojoj se jedrenici k,g,h ispred e/i ili nepostojanog a u nekim oblicima zamjenjuje palatalima (nepčanicima) č,ž,š.

89

PALATALIZACIJA SE NAJČEŠĆE PROVODI :

-u vokativu jednine imenice muškog roda (učenik - učeniče, Bog – Bože)

- u tvorbi nekih imenica (knjiga- knjižica, vrh-vršak)

-u prezentu nekih glagola na -ći- (vučem-vuku, vući, strižem-strigu, strići)

- u aoristu nekih glagola na -ći- (pretekoh-preteče)

- u tvorbi nekih glagola (muka-mučiti)

- u tvorbi nekih pridjeva (mlak-mlačan, prah- prašan)

- u nekim riječima palatarizira se C ispred I i E (stric-strič-e, strič-ev)

JOTACIJA- stapanje nepčanika (nepatala) s glasom j.

Puhati -puh - ju - pušu n + j = š

Cvijet -cvijet - je - cvijeće t + j = ć

Nositi -nos - jen – nošen s + j = š

-ako osnovna riječ završava na b, m , p i v ispred glasa j umećemo suglasnik L-umetnuto (epentetsko L) koje se s glasom j stapa u lj. (slomiti - slom - l -jen –slomljen).

JOTACIJA SE POJAVLJUJE U:

-prezentu (nicati-ničem)

-imperfektu (nositi-nošah)

-gl. pridjevu trpnom (baciti-bačen)

-komporativu nekih pridjeva (visok-viši)

-instrumentalu nekih imenica (sol-solju)

-u zbirnim imenicama - je- (grm-grmlje)

90

SIBILARIZACIJA je pojava u kojoj se jedrenici k,g,h, samo u nekim oblicima ispred i zamjenjuju sibilantima c,z,s.

SIBILARIZACIJA SE PROVODI:

-u dativu i lokativu jednine imenice ženskog roda (majka-majci)

-u N, V, D, L i množine imenica muškog roda (orah – orasima – orasi)

-u imperativu nekih glagola na ĆI (peći, vući)

-u imperativu nekih glagola n CI ( pecijah, vucijah)

SIBILARIZACIJA SE NE PROVODI: u osobnim zamjenicama muškog i ženskog roda, u prezimenima, u imenicama odmila na -zga-, u većini zemljopisnih imena, u etnicima -na-, -nka-,-čanka-,-ćanka, u tuđicama, u većini imenica ženskog roda na -ka- pred kojima je neki suglasnik osobito ako znači pripadnost, zanimanje ili određenu osobinu, svojstvo osobe.

ZAMJENA L » O (vokalizacija) – provodi se na kraju sloga ili riječi

- u imenicama na –al-, -el- (kotal-kotao)

- u imenicama na –lac (pratilac- pratilica- pratioca)

- u tvorbi imenica ( seliti- selidba)

-u pridjevima (mil- mio)

-zamjena L >O ne provodi se: ako je ispred L dugi slog, u riječima tuđeg porjekla.

NAVEZAK – ako na kraju nekih priloga i prijedloga dodamo «a» koje ne mijenja značenje rijeći, dobivamo glasovnu promjenu navezak.

JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI

1) li se dva Nađu suglasnika različita po zvučnosti, drugi mijenja prvoga i oni se radi lakšeg izgovora izjednačavaju .

91

2) Ako se nađu dva suglasnika od kojih je prvi zvučan, a drugi bezvučan, prvi se zamjenjuje svojim bezvučnim parnjakom.

3) Ako se nađu dva suglasnika od kojih je prvi bezvučan, a drugi zvučan, bezvučni se zamjenjuje svojim zvučnim parnjakom.

Jednačanje suglasnika po zvučnosti se ne provodi: ako se D nalazi ispred suglasnika s, š, c, č, ć, u dvosložnim imenaicama na dac, dak, tac, i tka u nekim rijećima najčešće tuđeg porijekla, u trosložnom i više složnim imenicama.

JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE ako se zubnici s i z pred nepćanicima č,ć,dž, đ,j,nj zamjenjuju s najbližim nepćanikom tj. sa š odnosno ž.

GLASOVNE PROMJENE Glasovi se vrlo rijetko izgovaraju pojedinačno. Dolaze najčešće u skupovima u riječima (čuti)ili u izgovornim cijelinama (čuti će se). Katkad se u takvim glasovnim skupovima nađu u neposrednom susjedstvu 2 glasa različita po tvorbi (ds, bt ....) pa ta različitost otežava izgovor. Težnja za što lakšim i udobnijim izgovorom dovodi do različitih glasovnih promjena. PALATALIZACIJA- je glasovna promjena u kojoj se jedrenici k,g,h ispred e/i ili nepostojanog a u nekim oblicima zamjenjuje palatalima (nepčanicima) č,ž,š. PALATALIZACIJA SE NAJČEŠĆE PROVODI : -u vokativu jednine imenice muškog roda (učenik - učeniče, Bog – Bože) - u tvorbi nekih imenica (knjiga- knjižica, vrh-vršak) -u prezentu nekih glagola na -ći- (vučem-vuku, vući, strižem-strigu, strići) - u aoristu nekih glagola na -ći- (pretekoh-preteče) - u tvorbi nekih glagola (muka-mučiti) - u tvorbi nekih pridjeva (mlak-mlačan, prah- prašan) - u nekim riječima palatarizira se C ispred I i E (stric-strič-e, strič-ev) JOTACIJA- stapanje nepčanika (nepatala) s glasom j. Puhati -puh - ju - pušu � n + j = š Cvijet -cvijet - je - cvijeće � t + j = ć Nositi -nos - jen – nošen �s + j = š -ako osnovna riječ završava na b, m , p i v ispred glasa j umećemo suglasnik L-umetnuto (epentetsko L) koje se s glasom j stapa u lj. (slomiti - slom - l -jen –slomljen). JOTACIJA SE POJAVLJUJE U: -prezentu (nicati-ničem) -imperfektu (nositi-nošah) -gl. pridjevu trpnom (baciti-bačen) -komporativu nekih pridjeva (visok-viši) -instrumentalu nekih imenica (sol-solju) -u zbirnim imenicama - je- (grm-grmlje)

92

SIBILARIZACIJA je pojava u kojoj se jedrenici k,g,h, samo u nekim oblicima ispred i zamjenjuju sibilantima c,z,s.

SIBILARIZACIJA SE PROVODI:

-u dativu i lokativu jednine imenice ženskog roda (majka-majci) -u N, V, D, L i množine imenica muškog roda (orah – orasima – orasi) -u imperativu nekih glagola na ĆI (peći, vući) -u imperativu nekih glagola n CI ( pecijah, vucijah)

SIBILARIZACIJA SE NE PROVODI: u osobnim zamjenicama muškog i ženskog roda, u prezimenima, u imenicama odmila na -zga-, u većini zemljopisnih imena, u etnicima -na-, -nka-,-čanka-,-ćanka, u tuđicama, u većini imenica ženskog roda na -ka- pred kojima je neki suglasnik osobito ako znači pripadnost, zanimanje ili određenu osobinu, svojstvo osobe.

ZAMJENA L » O (vokalizacija) – provodi se na kraju sloga ili riječi

- u imenicama na –al-, -el- (kotal-kotao) - u imenicama na –lac (pratilac- pratilica- pratioca) - u tvorbi imenica ( seliti- selidba) -u pridjevima (mil- mio) -zamjena L >O ne provodi se: ako je ispred L dugi slog, u riječima tuđeg porjekla. NAVEZAK – ako na kraju nekih priloga i prijedloga dodamo «a» koje ne mijenja značenje rijeći, dobivamo glasovnu promjenu navezak.

JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI

1) li se dva Nađu suglasnika različita po zvučnosti, drugi mijenja prvoga i oni se radi lakšeg izgovora izjednačavaju .

2) Ako se nađu dva suglasnika od kojih je prvi zvučan, a drugi bezvučan, prvi se zamjenjuje svojim bezvučnim parnjakom.

3) Ako se nađu dva suglasnika od kojih je prvi bezvučan, a drugi zvučan, bezvučni se zamjenjuje svojim zvučnim parnjakom.

Jednačanje suglasnika po zvučnosti se ne provodi: ako se D nalazi ispred suglasnika s, š, c, č, ć, u dvosložnim imenaicama na dac, dak, tac, i tka u nekim rijećima najčešće tuđeg porijekla, u trosložnom i više složnim imenicama.

JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE ako se zubnici s i z pred nepćanicima č,ć,dž, đ,j,nj zamjenjuju s najbližim nepćanikom tj. sa š odnosno ž.

93

GUBLJENJE SUGLASNIKA kad se nađu dva ista suglasnika jedan do drugog najčešće se piše samo jedan. Skupovi stn, štn, štnj, zdn, ždn, gube t zbog lakšeg izgovora.

Jotacija

Jotacija je spajanje suglasnika c, d, g, h, k, l, n, s, t i z sa glasom j pri čemu se stvaraju u riječima suglasnici č, đ, ž, š, lj, nj, i ć. Primjeri:

• c+j = č klicati - kličem • d+j = đ mlad - mlađi • g+j = ž blag - blaži • h+j = š mahati - mašem • k+j = č jak - jači • l+j = lj dalek - dalji • n+j = nj tanak - tanji • s+j = š pisati - pišem • t+j = ć platiti - plaćen • z+j = ž brz - brži

Jotacijom se smatra i nešto drugačija pojava, kada se između usnenih suglasnika b, m, p i v i glasa j umetne suglasnik l, koji sa glasom j daje lj (glup - gluplji, grob - groblje, zdrav - zdravlje...)

• Jotovanje se vrši kada se ispred suglasnika j nađu usneni suglasnici,

tada suglasnik j prelazi u lj, usneni suglasnik se ne mijenja.

Nepostojano a

Nepostojano a je glasovna promjena gdje se samoglasnik a u nekim riječima i oblicima riječi gubi, a opet u drugim oblicima istih riječi se pojavljuje. Primjeri:

• nominativ množine nekih imenica muškog roda: borac - borci, junak, momak - momci • genitiv jednine nekih imenica muškog roda:

nominativ: borac - genitiv: borca - genitiv množine: boraca; momak - momka - momaka

• genitiv množine nekih imenica ženskog roda:

nominativ množine: daske - genitiv množine: dasaka; sestre - sestara; bačve - bačava

• nominativ jednine muškog roda pridjeva u neodređenom oblika:

neodređen(dobar) - određen (dobri); mrtav - mrtvi; šupalj - šuplji ...

• nominativ muškog roda nekih zamjenica: sav; ikakav; nikakav; takav; kakav ...

94

• instrumental nekih imenica muškog roda:

nominativ: doručak - instrumental: doručkom

• dativ i instrumental množine nekih imenica muškog roda:

nominativ jednine: vijak - D i I množine: vijcima Ova glasovna promjena se ne događa u stranim riječima koje su prihvaćene u hrvatskom jeziku: manijak - manijaci.

Palatalizacija

Palatalizacija je jezična pojava u hrvatskom jeziku gdje se suglasnici k, g, h mijenjaju u č, ž, š. To se događa u sljedećim slučajevima:

• ispred e o u vokativu: seljak - seljače, vrag - vraže, orah - oraše o u prezentu: rijeke teku - rijeka teče, ja mogu - ti možeš

• ispred i u tvorbi riječi: zrak - zračiti, trag - tražiti, Verica - Veričin • u aoristu nekih glagola: rekoh - reče, digoh - diže

• kod riječi koje u nominativu jednine završavaju na c: o u vokativu jednine muškog roda ispred e: lovac - lovče, starac - starče o u tvorbi riječi ispred e, i: lovac - lovčev, kukac - kukčev

• kod ove dvije imenice koje završavaju na z: knez - kneže, vitez - viteže

• ispred nepostojanog a, te ispred nastavaka -an, -ji i par drugih: dah - dašak, Kartaga - Kartažani, Bog - Božji, strah - strašan

Sibilarizacija

Sibilarizacija je glasovna promjena u hrvatskom jeziku gdje se suglasnici k, g, i h u nekim oblicima ispred i mijenjaju u c, z, i s. Sibilarizacija se događa:

• u dativu i lokativu jednine imenica ženskog roda: majka - majci; jaruga - jaruzi; snaha - snasi

• u nominativu i vokativu množine imenica muškog roda: junak - junaci • u dativu, lokativu i instrumentalu množine imenica muškog roda: junacima • u imperativu: peci, teci, lezi ...

Odstupanja od sibilarizacije

• U dativu i lokativu vlastitih imenica na -ka koje označavaju vlastita imena:

Milka - Milki, Branka - Branki i dr.

95

• Kada riječ gubi osnovno značenje:

baka - baki, seka - seki, točka - točki, tvrtka - tvrtki i dr.

Jednačenje po mjestu tvorbe

Jednačenje po mjestu tvorbe u hrvatskom jeziku vrši se u slijedećim skučajevima:

• Jednačenje suglasnika vrši se kada se ispred palatalnih suglasnika (š, ž, č, ć, dž, đ, lj i nj) nađu suglasnici s i z, oni tada prelaze u svoje najsrodnije palatalne suglasnike š i ž: npr. prositi - prosnja -prošnja ili grozd - grozđe - grožđe.

• Jednačenje suglasnika vrši se i kada se suglasnik n nađe ispred usnenih suglasnika (b i p), on tada prelazi u suglasnik m: zelenbać - zelembać, prehrana - prehrambeni.

• Jednačenje suglasnika vrši se i kada se suglasnik h nađe ispred suglasnika č i ć, on tada prelazi u suglasnik š: drhtati - dršćem, orah - oraščić

• Odstupanja: o Suglasnik n ne prelazi u m ako se njime završava prvi dio prave složenice, a

drugi dio počinje usnenim suglasnikom: maskenbal, stranputica i dr. o I u nekim riječima, npr. razljutiti, raznježiti i dr.

• U nekim riječima vrši se više glasovnih promjena, jedna od njih je i jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe: iščekivati - izčekivati - isčekivati ( jednačenje po zvučnosti ) - iščekivati

• Hrvatski pravopis je fonološki (prije zvan i fonetski, glasovni, izgovorni, a sada i zvučni),(kao i srpski i makedonski), to znači da se jednačenja (po zvučnosti i mjestu tvorbe) vrše u govoru i pisanju. Većina slavenskih jezika (poljski, češki, ruski, ukrajinski, slovački, slovenski, bugarski,..)rabi morfonološki (prije često pogrješno zvan etimološki, korijenski; sada su u porabi još nazivci tvorbeni ili morfološki) pravopis, jednačenja se vrše samo u govoru, a ne vrše se u pisanju.

hrvatski jezik, skripta 1

Documents