barbarić- aristotel

Download Barbarić- Aristotel

Post on 18-Nov-2014

351 views

Category:

Documents

6 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

Damir Barbaric

Aristotel

,,Od svih jestava, koja su po naravi sustavljena, jedna su nepostala i nepropadljiva za svu yjecnost, a drugima se steklo da iniaju udjela na postajanju i propadanju. O onima [prvim], uzvisenim i bozanskim, zapalo nas je da imamo slabije motrenjc, jer tu ima tek neznatno onoga iz cega bi netko mogao polaziti pri istrazivanju, a i o tome o cemu ceznemo znati posve je malo toga otvoreno i pruzeno osjetilima. No oko onih propadljivih, jednako biljaka kao i zivotinja, vise smo za spoznaju opremljeni, zbog obitavanja s njima zajedno; mnogo ce naime toga o svakome od tu pribivajucih rodova dokuciti onaj tko se samo ushtjedne dovoljno napregnuti. Oba ta istrazivanja sadrze zadovoljstvo. Jer od onih prvih ako i tek nesto malo dohvatimo, ipak nam je to, zbog uzvisenosti te spoznaje, slade od svega onoga sto je okolo nas, bas kao sto nam je ugledati bilo koji slucajan i neznatan dio onih koje ljubimo slade no vidjeti mnostvo drugoga, pa bilo to i jos kako podrobno. No ipak ona druga, zato sto ih i ima vise i vecma se dadu spoznati, u pogledu znanosti stjecu prednost. A uz to, jer su nam bliza i

iiasqj naravi svojstvenija, pruzaju nesto u naknadu u odnosu na onu hlozofiju o bozanskima. Buduci da smo o njima razlozili, kazujuci ono sto nam se cini, preostaje jos reel o zivotinjskoj naravi, koliko je to moguce ne ispusLcijnci nista, niti od onoga bezvrijednog niti pak od onoga uzvisenijeg. Jor i kod onih od njih koja nisu privlacna u pogledu osjel.a, ipak, sto se tico rnotrenja, narav koja ih je satvorila neizmjeriui ugodu pruzn onima koji mogu spoznati uzroke i koji su po nanivi I'ilo/.oCi. A i bilo hi, naime, protiv svakoga smisla i apsurdno ako bisnio, promatrajuci njihove slike, osjecali zadovoljstvo jer tiine ujcclno promatramo i umijece koje ih je satvorilo, recimo slikarsko, ill kiparsko, a ne bismo jos vise od toga uzivali u motrenju samih onih koja su po naravi sustavljena, premda smo tu zacijelo u mogucnosti razmotriti i same uzroke. Stoga se ne treba djetinjasto ustrucavati pri istrazivanju i bezvrijednih zivotinja -jer u svemu sto je naravno jest nesto divljenja vrijedno." (De part. an. 644b23-645al7) Vjerojatno ni u jednom od svojih tekstova kao upravo u ovome ulomku iz kasnoga spisa O dijelovima zivotinja nije Aristotel tako sazeto, jasno i iskreno, gotovo kao u nekoj filozofijskoj ispovijesti, do rijeci i do izraza doveo najdublji credo cjelokupnog svog zivljenja i filozofiranja. Motriti OECDOEIV) ono sto se pojavljuje i pokazuje sva je njegova strast i jedini posao dostojan filozofa te vrijedan svakog truda i napora. Vec je u ranom Nagovoru na filozofiju filozofa bio shvatio i odredio kao ,,motritelja", kao onoga koji Jedini zivi gledajuci spram naravi i onoga bozanskog te, poput nekog dobrog kormilara, nacela zivota vezuje uz ona vjecna i postojaiia, tamo se usidruje i zivi po sebi samome". (B50: Der Protreptikos des Aristoteles. Einleitung, Ubersetzung und Kommentar von Ingemar During, Frankfurt am Main 1969, str. 54) Aristotel je prvi koji je cjelinu svega moguceg znanja prema nacelima rasclanio i odijelio u motriteljsko (teorijsko), proizvodno (poieticko) i cimbeno (prakticko). No valja uvidjeti da ne samo unutar potom jos dalje rasclanjenih motriteljskih znanja (znanost naravi, znanost onog matematickog, te, kao najvisa, prva filozofija odnosno teologija), nego jednako tako i za cjelinu proizvodnih i cimbenih znanja odredujucim i vladajucim biva i ostaje upravo sveobuhvatni i jedinstveni nuitriti'.IJKki karakter. Aristotelov vijek pada u dol)a rasula i propasti klasicnih duhovnih i politickih /.ivotnib ol>lika i ocitovanja grckoga polisa. Od

sjajnog I'eriklova razdoblja proslo je vise od pola stoljeca i spoineni na nj dostupni su Aristotelu jedino posredstvom opsezne i intenzivnu lektire, sto mu i je za cijeloga zivota ostalo neutoljivom strascu. Fred ryegovim se ocima zbio poraz Grka kod Heroneje, sain je odrastao na dvoru onih koji su torn bitkom u osnovi ovladali Grckom, obrazovao Aleksandra Makedonskog i, izgleda ne bez nelagode i intimnog neslaganja, bio svjedokom zacetka jednog kozmopolitski usmjerenog helenistickog imperija, otvorenog sve snaznijoj orijentalizaciji. Neposrednost grckoga zivota ostala mu je uskracena kako vremenom rodenja tako i cinjenicom porijekla: kao stranac nije niti imao osobite prilike za izbor o kojemu jednom govori u Politici (1324al4-17), naime za izbor izmedu zivota vodenog u zajednici polisa i onoga ,,vise tudlnackog i izdvojenog" iz te iste zajednice.

ZivotRoden je 384. prije Krista u Stagiri, gradicu na sjevernoj grckqj obali, kao sin makedonskoga dvorskog lijecnika. Godine 367. dolazi u Atenu te zapocinje studij u Platonovoj Akademiji, gdje ostaje 20 godina. O odnosu izmedu samog ucitelja i mladoga uceiiika, koji je zacijelo vec zarana ocitovao bar dio svojih sposobnosti, ne zna se nista pouzdano. Povremena u literaturi iskrsavajuca nagadanja o tome npr. da Platon u torn i torn dijalogu ustvari odgovara na kritike mladica izrecene u krugu Akademije bez ikakva su ozbiljnijeg uporista. Sigurno je, medutim, da je Aristotel vec rano u Akademiji zapoceo s predavanjima, prvenstveno iz retorike, te da je sastavio niz tada uobicajenih protreptickih dijaloga, pisanih po uzoru na Platona i pretezno oslonjenih na njegov nauk. Nakon Platonove smrti godine 347. napusta Aristotel Atenu, zajedno s Teofrastom i nekolicinom drugih, te odlazi najprije na Assos, zatim u Mitilenu na Lezbosu. Godine 343. prihvaca ponudu Filipa Makedonskog da preuzme odgajanje i obrazovanje njegova trinaestogodisnjeg sina Aleksandra. Kad ovaj, godine 335, zapocinje pripreme za svoj azijski pohod, Aristotel se vraca u Atenu. Tada je vec na celu Akademije Speusipa naslijedio Ksenokrat, o cijim I'ilox.olijskim postavkama, a valjda i sposobnostima, Aristotel nije nikada krio svoj jednoznacno nepovoljan sud. Ari-

iiluipljn olio Helm kolego i studente u prostorima Likeja, nat1, i l'ci'i|)at,os, osniva knjiznicu i nesto poput muzeja priro(lonlovlja, dr/.i prudavanja te neumorno organizira mnogostruka islrazivanja. Nakon smrti Aleksandrove napusta Atenu, predmnijevajuci valjda opasnost zbog svog prijateljevanja s Makedonijom, navodno uz rijeci kako nije sklon dopustiti da se Atenjani jos jednom ogrijese o fllozofiju. Povlaci se u Halkis na Eubeji, rodno mjesto svoje majke, te uskoro umire, godine 322, u svojoj sezdeset i drugoj godini. Djela Svi dijalozi i ostali ,,egzotericki" spisi Aristotelovi izgubljeni su, a ono sto nam je ostalo sacuvano u pravilu nisu dovrsena, redigirana i za objavljivanje pripremljena djela, vec pripremni zapisi, koji su sluzili kao osnova ill ponekad tek podsjetnik predavanjima. Izuzetak su od toga neka ocito za javnost oblikovana djela, npr. Nikomahova etika, Topika, najveci dio Politike, kao i mnogi stilski i izrazajno ocito dovrseni i dotjerani dijelovi unutar postojecih spisa. U cjelini gledano, ocito je da u gotovo svima od njih postoje slojevi zabiljeski radenih u razlicita vremena, popravci, umeci i dodaci, najcesce od strane Aristotela samog, ponekad mozda i od nekog od njegovih blizih ucenika. Stil je i inace opcenito strahovito zbijen i sazet, prepun neizrecenih primisli i pretpostavki, smislenih sveza koje valja sam u citanju pridodavati, tako da su neki dijelovi zbog toga gotovo nerazumljivi, ili pak ostavljaju mnostvo jednako izglednih mogucnosti razumijevanja. Uz to, Aristotel se u ovakvim spisima sluzio vrlo samosvojnim jezikom, s velikim brojem tehnicko-terminologijskih izraza, naslijedenih djelomicno iz diskusija u Akademiji, a vecim dijelom i skovanih u njegovim vlastitim pokusajima da rijecju i izrazom izade na kraj s misaonim teskocama s kojima se bez prestanka filozofirajuci sretao. Sve to, dakako uz osnovni problem tezine samoga onog misljenog, cini studij Aristotela, pa vec i samo citanje, izuzetno zahtjcvnim pothvatom, sto ce se vjerojatno vidjeti i iz nasih prilo/.enili prijevoda. Dakako, stoljetni napori filologa, njihova rada na obradi i uskladivanju brojnih verzija i varijanti rukopisa, potponioj;nul,()g strpljivim konzultiranjem dragocjenih antickih kornen-

tatora, pretpostavkom su nasih danasnjih koliko-toliko prociscenih i usuglasenih tekstova originala. Ipak ne treba, izgleda, pretjerano zaliti sto nam nisu sacuvani i egzotericki spisi, ma koliko naprimjer zaneseno Ciceron (Acad. II, 19) hvalio ,,zlatni tok njihova govora" (flumen orationis aureum). Ako je povijest vec birala sto spasiti, svakako je nacinila bolji izbor. Poredak spisa, kao i naslovi mnogih od njih, ne potjecu od Aristotela. Prvo kompletno izdanje cjelokupne ostavstine - mjerodavno za ono sto do danas poznamo kao Corpus Aristotelicum priredio je u Rimu skoro tri stoljeca nakon njegove smrti, u prvom stoljecu prije Krista, jedanaesti voditelj ,,peripateticke" skole Andronik s Rodosa. Voden kasno-helenistickom idejom sustava i enciklopedije cjelokupnoga moguceg znanja, on je na pocetak svog izdanja stavio ,,logicke" i ,,znanstveno-teorijske" spise (takozvani ,,Organon"), zatim prirodoslovne, ukljucujuci tu i ,,psihologijsko", nakon njih u neprilici niz rasprava o onome sto je Aristotel sam bio zvao ,,prvom filozofijom" (odatle i njihovo skupno ime ,,metafizika", dakle ,,ono sto je nakon fizike, za njom"), te na koncu spise iz etike, politike, retorike i poetike. Dva najznacajnija Aristotelova ,,djela", Metafizika i Fizika, nisu dakle uopce nikakva djela, vec naknadno, pri torn izdavanju, u cjelinu slozene zasebne rasprave i grupe rasprava, nastale u razlicitim vremenima i cesto pisane iz razlicitoga filozofijskog vidokruga. Kronologija pojedinih spisa predmetom je dugotrajne i intenzivne rasprave medu znalcima i tesko se moze reci kako je postignuto suglasje u svim pojedinostima. Ipak se mogu s odredenom sigurnoscu utvrditi barem osnovne crte redoslijeda njihova nastajanja. Prenosimo ovdje danas mjerodavnom prihvacenu kronologiju iz monumentalne Diiringove monografije (I. During, Aristoteles, Heidelberg