journal preporodov - igbd - islamska zajednica bošnjaka u...

P R E P O R O D O VJournalISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 159 SIJEČANJ 2014.

ADNAN JAHIĆSISAČKO-MOSLAVAČKA PRIČA Marina, Bogdan i Irfan

MIRNA REINTEGRACIJA – 16 GODINA POSLIJEIntegracija – kuda dalje?

INTERVJU – ADNAN JAHIĆ BiH trebaju konkretne inicijative i podrška

PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI Kako su demonstranti postali huligani?

KDBH “PREPOROD”

IMPRESUM

ISSN 1334-5052PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD”

GLAVNI UREDNIK:Ismet ISAKOVIĆ

REDAKCIJA:Emina BUŽINKIĆEdis FELIĆSena KULENOVIĆMirza MEŠIĆEdina SMAJLAGIĆAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ

SURADNICI:Helena ANUŠIĆ (Rijeka)Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)Filip Mursel BEGOVIĆ (Sarajevo)Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)Asim ČABARAVDIĆ (Pula)Mensur DURAKOVIĆ (Split)Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)Senadin LAVIĆ (Sarajevo)Helena MARKOVIĆ (Sisak)Faris NANIĆ (Zagreb)

ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 ZagrebTELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: [email protected] [email protected] [email protected] WEB: www.kdbhpreporod.hr

ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

CIJENA: 15 kunaPRETPLATA: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnjeDIZAJN: Midhat MULABDIĆFOTO: Ognjen KARABEGOVIĆPRIJELOM: Dario MOLNARTISAK: top grafika, Velika GoricaMišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcijeTiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

NA NASLOVNOJ STRANICI: Adnan Jahić, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli

SADRŽAJ

UVODNIKMarina, Bogdan i Irfan ................................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Početak tradicije ............................................................................ 4 Glas istine protiv laži i zla ............................................................... 6Jednoroditeljski problemi .............................................................. 7 Spomen na doktora Irfana ............................................................. 9

HRVATSKA Intervencija preko TV-a ................................................................ 10Integracija – kuda dalje? .............................................................. 12Pomoć izbjeglicama iz BiH ........................................................... 14

INTERVJU – ADNAN JAHIĆ BiH trebaju konkretne inicijative i podrška .................................. 16

BOSANSKI BAROMETAR Bosanski bojkot Doma naroda ..................................................... 24Kako su demonstranti postali huligani? ....................................... 26

IZ SVIJETA Spirala sukoba i kaosa .................................................................. 30

KULTURA Pisana i usmena književnost u BiH ............................................... 36Otkako je Banja Luka postala ....................................................... 38 Bjelinom progovorila riječ ............................................................ 39Intelekt u službi čovjeka ............................................................... 40 Istočne glazbene priče ................................................................. 41Potpora muzealcima Sarajeva ...................................................... 43

PRIČE IZ BOSNESandžački muftija koji je branio Bosnu......................................... 44

ŽIVJETI ISLAM Od prve kur’anske objave do hidžre (III) ...................................... 46

P R E P O R O D O VJournal

UVODNIK

3SIJEČANJ 2014.

Od lokalnih izbora 2005. godine Bošnjaci imaju svoga predstavnika u Skupštini Sisačko-moslavačke županije – prvo Hašim Smlatić, u dva mandata (2005.-2013.), a od prošlogodišnjih izbora Šaban Kadrić, bivši i sadašnji predsjednici sisačkog ogranka SDAH. Njihovo učešće u župa-nijskoj vlasti u proteklom periodu nije bilo samo “protokolarno” već mnogo značajnije, a dugogodišnja zahvalnost SDP-ove vlasti imala je utemeljenje ponajviše zbog uloge jedinog bošnjačkog predstavnika prigodom Konstituirajuće sjednice Županijske skupštine održane 20. lipnja 2005. Naime, tada je rezultatom 25:24 (ili točnije 25:0, vijećnici iz koalicije HDZ – HSP napustili su sjednicu prije glasanja) u neželjenu političku mirovinu otišao najdugovječniji hrvatski župan – Đuro Broda-rac iz HDZ-a, čovjek od velikog Tuđmanovog povjerenja i bespogovorni politički vladar Sisačko-moslavačke županije. Prijelomni glas je bio glas županijskog vijećnika Hašima Smlatića, koji je uspio odoljeti “prima-mljivim ponudama” da se drugačije odluči, a kojima je bio izložen u periodu između drugog kruga izbora i Konstituirajuće sjednice. Nakon glasanja mandat za formiranje nove županijske izvršne vlasti dobila je prva dama županijskog SDP-a – Marina Lovrić, danas poznatija kao Marina Lovrić Merzel, sisačko-moslavačka županica.

10 godina prije ovoga događaja – 28. svibnja 1995. – u posljed-njim mjesecima rata u Hrvatskoj i BiH, na području Slunjskih brda, kod sela Kremen koje se nalazi na cesti između Slunja i Cetingrada, poginuo je dr. Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova Re-publike Bosne i Hercegovine i predsjednik Glavnog odbora SDA. He-likopter kojim je putovao s improviziranog vojnog aerodroma Ćoralići kod Cazina prema Zagrebu srušili su raketom pripadnici Vojske RSK. Pored njega u letjelici su bili Izet Mehmedagić, zamjenik ministra pra-vosuđa BiH, Mensur Šabulić, savjetnik ambasadora BiH u Zagrebu i major Fadil Pekić, pripadnik MUP-a BiH i osobni pratitelj ministra Lju-bijankića, kao i trojica članova posade. Skoro punih 19 godina kasni-je, krajem siječnja 2014., mediji su objavili vijest da je u zgradi Vlade Unsko-sanskog kantona u Bihaću potpisan Protokol o izgradnji Spo-men parka “Dr. Irfan Ljubijankić”, u kojemu je precizirano da će Vlada USK-a putem Ministarstva za boračka pitanja osigurati potrebna fi-nancijska sredstva, dok će Islamska zajednica u Hrvatskoj biti nositelj aktivnosti u ishođenju potrebne dokumentacije.

U prvoj godini trećeg mandata županica Marina Lovrić Merzel prolazi teška iskušenja, postala je u negativnom smislu najeksponi-ranija SDP-ovka – od afere oko kupnje luksuznog automobila marke “Audi” do optužbi Jasmine Jovev, bivše šefice njezinog kabineta. Mnogi smatraju da je nekom stala na žulj, i to iz vrha SDP-a, baš kao i svojedobno zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Inače, Marina i Milan su dobri prijatelji, što baš i nije neka zgodna politička prepo-ruka vrhu SDP-a. S druge strane, županica Lovrić Merzel i gradona-čelnik Bandić su praktično jedini političari u Hrvatskoj koji znaju da Bošnjaci postoje i u konkretnom političkom smislu, a ne samo na nivou folklora i dobre hrane. Bez obzira na sve, neka “institucije rade svoj posao” i dođu do istine, pa i one tko stoji iza medijskog udara na sisačko-moslavačku županicu.

Svi koji su poznavali rahmetli Irfana Ljubijankića tvrde da je bio politička i ljudska legenda, za primjer generacijama. Bio je prvi bo-sanskohercegovački političar koji je govorio da BiH mora biti gra-đanska i multietnička zemlja, domovina svih njenih građana. Zbog svoga humanizma i vizionarstva mnogi smatraju da bi u ovome vre-menu bio nositelj pozitivnih ideja i političkih kretanja u BiH, a pre-ma nekima, i sam rahmetli predsjednik Alija Izetbegović u njemu je vidio svoga potencijalnog nasljednika.

Postoje razne kontraverze i špekulacije oko rušenja helikoptera 1995. godine i ubojstva ratnog ministra vanjskih poslova BiH. Svo-jedobno je Reuf Ljubijankić, brat rahmetli Irfana, izjavio kako mu sve liči na zavjeru ili dogovor o likvidaciji. Prije pogibije Ljubijankić je počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH vezano za nezakonito izdavanje pasoša, a kobnog dana, prema izjavama nekih svjedoka, nosio je pismo pred-sjedniku Izetbegoviću koje je napisao rahmetli Izet Nanić, ratni ko-mandant 505. Bužimske brigade Armije RBiH, u kome se govori o stanju u Bosanskoj krajini. Zračni most između Zagreba i Ćoralića kod Cazina trajao je 14 mjeseci, obavljeno je blizu 100 letova, a oborena su samo dva helikoptera – početkom kolovoza 1994. (sa sedam Ukrajinaca, članova posade) i 28. svibnja 1995., kada je po-ginuo ministar Ljubijankić.

Sigurno se pitate u kakvoj su vezi županica Marina Lovrić Mer-zel i ministar Irfan Ljubijankić? Odgovor glasi: Bogdan Rkman, dožu-pan Sisačko-moslavačke županije. Jedan od prvih problema koji su se javili na početku trećeg županičinog mandata bilo je mjesto do-župana iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine. Milorad Pupovac i vrh SDSS-a odlučili su se za Rkmana – i time žestoko raz-ljutili hrvatsku braniteljsku populaciju, ali i SDP koji stoga nije koali-rao sa SDSS-om, kao na izborima 2005. i 2009. godine.

Bogdan Boro Rkman od 1991.-1993. bio je oficir u Vojsci RSK – 3. bataljun 19. pješadijske brigade 21. korpusa, a zatim je prebačen na Radio Petrova gora. Kao novinar-komentator pisao je za “Vuko-varske novine”, “Novu riječ”, “Srpski glas” i “Vojsku Krajine”. Hrvat-ske braniteljske udruge došle su do vrlo zanimljivih podataka i dva video zapisa koji povezuju aktualnog sisačko-moslavačkog dožupa-na i ministra Ljubijankića. Prva snimka je nastala 28.05.1995. na mjestu pada helikoptera u selu Kremen, a na njemu se vide ostatci letjelice, razbacana mrtva tijela putnika i članova posade, te osobni i službeni dokumenti. Mučni video uradak začinjen je komentarima Bogdana Rkmana, tadašnjeg komentatora RTV Republike Srpske krajine, koji je bio na mjestu događaja neposredno nakon rušenja helikoptera. Drugi zapis je nastao 28.06.1995. na vojnoj paradi spe-cijalnih snaga Vojske RSK na vojnom poligonu Slunj. Između ostalo-ga, tom prigodom su pročitana imena, prezimena i činovi vojnika i oficira koji se nagrađeni novčanom nagradom za uspješno rušenje helikoptera u kojemu je bio ministar Ljubijankić. TV-komentator pa-rade bio je sadašnji sisačko-moslavački dožupan.

Porodica rahmetli Irfana Ljubijankića – supruga Minka, bivša dugogodišnja voditeljica Kulturno-informativnog centra BiH u Za-grebu, sin Senad i kćerka Selma – nikada nisu dobili zvanični izvje-štaj o pogibiji. U Tužiteljstvu BiH postoji predmet o tom slučaju, ali se na njemu vrlo sporo ili nikako radi. U izjavi za “Dnevni avaz” prije nekoliko godina Minka Ljubijankić je izjavila da je na CNN-u vidjela slike na kojima njezin suprug Irfan leži mrtav u travi, u plavoj košulji s crvenom flekom na prsima. To bi moglo značiti da je naknadno ubijen. Bilo kako bilo, dobar dio istine zna Bogdan Rkman – i na njemu je da o tome javno progovori.

10-ak dana nakon potpisivanja Protokola uslijed protesta građa-na zbog teške ekonomske i socijalne situacije u zemlji, između osta-loga, pala je i Vlada USK-a na čelu s premijerom Lipovačom. Nadamo se da ostavka Vlade neće omesti izgradnju Spomen parka “Dr. Irfan Ljubijankić” na mjestu njegove pogibije. Da je doktor Ljubijankić živ, možda se u Bosni ne bi događale stvari kojima smo svjedoci… q

Ismet ISAKOVIĆ

UVODNA RIJEČ

Marina, Bogdan i Irfan

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

4 PREPORODOV JOURNAL 159

U organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Med-žlisa Islamske zajednice Rijeka, a pod pokroviteljstvom Ministar-stva vakufa Države Katar i Fondacije “Džasim bin Muhammed Al-Thani” iz Katara, od 2. do 5. siječnja 2014. u Islamskom centru u Rijeci održano je 1. Natjecanje učača Kur’ana.

Kur’an je inspiracija vjerniku i izvor svih njegovih postupaka

Četverodnevna priredba iz poznavanja Kur’ana počela je sveča-nim otvorenjem u četvrtak, 2. siječnja. Svečanosti su prisustvovali brojni uglednici iz zemlje i svijeta: Nasser Al Sulejti, izaslanik mini-stra vakufa Katara i ravnatelj Fondacije “Džasim bin Muhammed Al-Thani”, mr. Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik, Zlatko Koma-dina, primorsko-goranski župan, Milan Špehar, izaslanik riječkog nadbiskupa, Sulejman ef. Redžepi, reisu-l-ulema Islamske zajedni-ce u Makedoniji, bihaćki muftija Hasan ef. Makić, ljubljanski muftija dr. Nedžad Grabus, zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović, člano-vi Mešihata i Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj, imami i mualli-me, predstavnici bošnjačkih asocijacija i mnogi drugi.

Prisutnima u Kongresnoj dvorani Islamskog centra Rijeka obra-tili su se zagrebački muftija Aziz Hasanović, ravnatelj Fondacije “Džasim bin Muhammed Al-Thani” Nasser Al Sulejti, glavni riječki imam Hajrudin ef. Mujkanović i riječki gradonačelnik Vojko Ober-snel. U programu svečanog otvaranja sudjelovale su članice žen-skog pjevačkog zbora “Selsebil” iz Rijeke, te mladi učači Kur’ana iz Zagreba i Rijeke, budući hafizi – Ahmed Alili i Ammar Đikić. Sveča-nost je izravno prenosila Al Jazeera, katarska televizijska kuća.

Na početku obraćanja prisutnima muftija Aziz Hasanović je citi-rao 9. ajet kur’anske sure El-Hidžr: “Uistinu, Mi smo objavili Kur’an i Mi ćemo ga čuvati.” Izrazio je posebno zadovoljstvo što se natje-canje održava u Islamskom centru Rijeka koji je “otvoren prije se-dam mjeseci i stavljen u službu islama i muslimana”.

“Nema sumnje da je Islamski centar u Rijeci učinio grad Rijeku prepoznatljivim gradom multikulture, zajedničkog življenja, otvo-renog dijaloga, dijaloga bez bilo kakvih predrasuda, gradom na ko-ga se mogu ugledati svi gradovi svijeta i oni sa Istoka i oni sa Zapa-da. Moj uvaženi prethodnik, čestiti muftija Ševko ef. Omerbašić, zajedno sa džematlijama i imamima Rijeke, dao je veliki doprinos

tome, a svakako je to i velika zasluga našeg gradonačelnika gosp. Obersnela, koji je s nama u zlu i u dobru. Takvo pozitivno ozračje iz ovog Islamskog centra prenosi se i na druge gradove u Republici Hrvatskoj i svrstavaju je u red zemalja koje se mogu ponositi odlič-no riješenim muslimanskim pitanjem. Dobri odnosi se njeguju, po-put cvijeća zalijevaju, pa su i ovi odnosi odnjegovani dugogodiš-njom brižnom njegom, zalaganjem i doprinosom muslimana na raznim poljima znanosti, kulture, graditeljstva, ali i sudjelovanja u Domovinskom ratu i polaganjem 1.080 života u temelje samostal-ne i neovisne Republike Hrvatske. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj otvoren je za suradnju sa svima onima koji na bilo koji način hoće, znaju, žele i mogu doprinijeti promicanju islamskih vri-jednosti koje po svojoj poruci imaju trajni univerzalni karakter. Kur’an je inspiracija vjerniku i izvor svih njegovih postupaka. Učiti Kur’an, živjeti po njemu, njegovati njegove vrijednosti sveta je duž-nost muslimana”, rekao je muftija Hasanović.

Naglasio je da nas kur’anski ajet, izrečen na početku njegovog govora, obavezuje na čuvanje Kur’ana u njegovom izvornom obli-ku. Zato su organizatori po prvi puta organizirali natjecanje učača Kur’ana na ovakav način – učenje, razumijevanje i tumačenje Kur’ana. Proglašavajući natjecanje otvorenim, muftija Hasanović je izrazio ponos i zadovoljstvo što se prvo natjecanje učača Kur’ana za nearapsko govorno područje i prvo u organizaciji Fondacije “Dža-sim bin Muhammed Al-Thani” izvan Katara održava u Rijeci, u no-vootvorenom Islamskom centru.

Učenje, razumijevanje i tumačenje Kur’ana

“Ovo je natjecanje za osobe koje nisu s arapskog govornog pod-ručja. Učači Kur’ana su osobe koje uče Kuran na arapskom jeziku, ali uz to izučavaju Kur’an na sebi razumljivom jeziku”, u izjavi za medije rekao je Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam. Naglasio je da natjecatelji trebaju pokazati znanje iz poznavanja Kur’ana. Moraju znati citate na arapskom jeziku napamet i te citate znati prevesti na svoje materinje jezike, pokazati razumijevanje teksta i znati ga tuma-čiti. To je i poticaj da se arapski jezik što više izučava.

Natjecanje iz poznavanja zadanih kur’anskih sura i hadisa Alla-hovog poslanika Muhammeda, a.s., trajalo je ukupno tri dana – od petka do nedjelje, 3.-5. siječnja 2014. Na natjecanju je sudjelovao

1. NATJECANJE UČAČA KUR’ANA U RIJECI (02.-05.01.2014.)

Početak tradicije


5SIJEČANJ 2014.

101 natjecatelj i natjecateljica različitih životnih dobi iz četiri zemlje – Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije. O njiho-vom znanju odlučivala je peteročlana Ocjenjivačka komisija u sa-stavu: Mohammed Yehya Tahar, predsjednik (Katar), Besar ef. Sha-fi (Makedonija), Špendi ef. Fidani (Slovenija), hafiz Fadil ef. Bektaš (Bosna i Hercegovina) i kurra hafiz Aziz ef. Alili (Hrvatska).

Pravo sudjelovanja na natjecanju imala su djeca iznad 14 godi-na i odrasli bez dobnog ograničenja, zatim oni kojima arapski jezik nije materinji, koji nisu vjerski službenici (imami, muallime) i koji su državljani zemlje koju predstavljaju. Od natjecatelja se tražilo slje-deće: znanje napamet sura El-Fatiha, Hlas, El-Felek i En-Nas, te Aje-tu-l-Kursijje na arapskom jeziku. Pored navedenog, bilo je potreb-no znati po jedan hadis o fadiletima nabrojanih kur’anskih sura i ajeta, kao i tefsir pojedinih riječi iz sura i Ajetu-l-Kursijje.

Prvog dana natjecanja, u petak, 3. siječnja, od jutarnjih sati do jacije namaza, nastupilo je 50 takmičara iz Hrvatske. Drugog dana, u subotu, 4. siječnja, od 9:00 sati ujutro do akšam namaza, nastu-pili su predstavnici iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije, ukupno 51 natjecatelj i natjecateljica. U periodu između akšama i jacije održana je generalna proba za završnicu natjecanja. U subo-tu, nakon jacije namaza Ocjenjivačka komisija, od 101 sudionika, proglasila je 10-ero finalista – pet žena i pet muškaraca. U nedjelju, 5. siječnja, u jutarnjim satima započelo je finalno natjecanje 10 naj-boljih natjecatelja.

Nakon nastupa finalista upriličen je mevlud, a zatim je Ocjenji-vačka komisija proglasila najbolje natjecatelje i uručila im vrijedne nagrade. Kao i na svečanom otvorenju natjecanja, tako i u njegovoj završnici, uz riječke i hrvatske domaćine, kao i brojno izaslanstvo iz Katara, prisutni su bili i čelnici Islamskih zajednica zemalja iz kojih su došli natjecatelji – BiH, Slovenije i Makedonije. Uz zagrebačkog muftiju dr. Aziza ef. Hasanovića, nagrade i priznanja natjecateljima uručio je Nasser Al Sulejti, izaslanik ministra vakufa Katara. Obojica su u svom prigodnom govoru, među ostalim, izrazili zahvalnost mladim učačima Kur’ana, rekavši da su svi oni pobjednici. Pritom su naglasili važnost ovog natjecanja za muslimane Rijeke i Hrvat-ske.

Prvo mjesto je osvojio Tarik Dogan, učenik Elči Ibrahim-pašine medrese iz Travnika, druga je bila Behija Spahić, učenica Behram-begove medrese iz Tuzle, dok je treće mjesto osvojio Besim Azimi, učenik Isa-begove medrese iz Skopja. Od četvrtog do desetoga mjesta plasirali su se Ahmed Alili (Hrvatska), Fatima Bektaš (BiH), Amina Krdžalić (BiH), Emir Mujčin (BiH), Ammar Đikić (Hrvatska), Merjem Silajdžić (BiH) i Merjem Bajrami (Hrvatska).

Pokrovitelji natjecanja iz Katara – Ministarstva vakufa i Fonda-cija “Džasim bin Muhammed Al-Thani” – bili su vrlo darežljivi. Tarik Dogan, najbolji učač Kur’ana na natjecanju, za nagradu je, uz neke druge darove, dobio čak 3.000 eura. Osim toga, svaki je učesnik, uz plaćene troškove putovanja i boravka u hotelu u Opatiji, dobio po 200 eura. Novčano je nagrađeno svih 10 najboljih natjecatelja, s tim da je deseteroplasirana Merjem Bajrami dobila novčanu nagra-du od 1.120 eura.

Bilo je još nekoliko zanimljivih događanja na natjecanju za koje organizatori i pokrovitelji imaju namjeru da postane tradicionalno. U petak, 4. siječnja, hatib na džuma namazu bio je muftija Aziz Ha-sanović, a njegovu hutbu uživo je prenosila Al Jazeera. Osim toga, u nedjelju, 6. siječnja, brojnim prisutnim imamima i muftijama 20-minutno predavanje o ulozi imama i metodama misionarstva (dawe) održao je katarski šejh Sekil Aš Šemmeri, člana Vijeća ustav-nog suda i hatib katarskog emira. q

Ismet ISAKOVIĆ



17. siječnja 2014. godine, u Kulturno-informativnom centru BiH u Zagrebu, prof. dr. Predragu Matvejeviću, rođenom Mostarcu, uru-čena je Povelja “Počasni građanin grada Sarajeva”. Odluku o progla-šenju Matvejevića počasnim građaninom donijelo je Gradsko vijeće Sarajeva 31. srpnja 2013. na prijedlog zamjenika predsjedavajućeg Gradimira Gojera. Matvejeviću je priznanje dodijeljeno zbog njegova “nemjerljiva doprinosa stvaranju ambijenta u svjetskim okvirima za protok istine o agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu”.

Predrag Matvejević (Mostar, 1932.) jedan je od najprevođenijih hrvatskih književnika u svijetu. Njegovo najpoznatije djelo “Medite-ranski brevijar” prevedeno je na 23 jezika. Primio je počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova i Trst), a 2002. dodije-ljen mu je počasni doktorat i Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mosta-ru. Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. godine. Doži-votni je počasni dopredsjednik PEN Internationala i član Svjetskog političkog foruma. Predsjednik Ivo Josipović imenovao ga je pred-stavnikom RH u Međunarodnoj organizaciji frankofonskih država. Piše na hrvatskom, francuskom i talijanskom jeziku.

Svečanost uručivanja visokog priznanja prisustvovali su joj brojni uzvanici: Azra Kalajdžisalihović, ambasadorica BiH u Hrvat-skoj, prof. dr. Ivo Komšić, gradonačelnik Sarajeva, Gradimir Gojer, zamjenik predsjedavajućeg Gradskog vijeća Grada Sarajeva, Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, Nadežda Čačinović, predsjednica PEN-a, skladatelj Đelo Jusić, diplomata Budimir Lončar, novinar Drago Pilsel i mnogi drugi.

Ambasadorica Azra Kalajdžisalihović je pozdravila prisutne, istaknuvši kako veoma cijeni Matvejevićev rad, njegov doprinos i kontinuiranu podršku Sarajevu i BiH. “Kao Sarajki mi je bilo izuzet-no drago kada sam čula da je Gradsko vijeće moga rodnog grada donijelo odluku da vas proglasi počasnim građaninom grada Sara-jeva”, rekla je Kalajdžisalihović.

Gradimir Gojer u vrlo dojmljivom govoru naglasio je veliku za-slugu Predraga Matvejevića u širenju istine u svijetu o agresiji na Sarajevo i BiH: “Matvejević je evropski intelektualac, jedan od čel-nika evropskog PEN-a, književnik s rijetko bogatim opusom, čovjek koji u vremenu opće šutnje i pognutih leđa zna, umije i ostaje da grmi na društveno-političkoj sceni, da se bori za ciljeve temeljnog humaniteta. On nije zaslužio da bude samo počasni građanin Sara-jeva, on je dio našeg grada, mi ga smatramo svojim. Priznanje gra-da Sarajevo je i priznanje države BiH, čovjeku koji je od prvog dana borbe za samostalnost i nezavisnost BiH bio uz sve nas. U vremenu kad je bilo najteže, on je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji je dizao glas protiv zla koje se nadnijelo srbočetničkom agresijom nad Sarajevo i BiH. Nemjerljiv je vaš doprinos kulturnoj probitačnosti Sarajeva unutar bosanskohercegovačke kulturne šarenice. Oni koji nisu upoznali državu BiH mogu je najbolje upoznati preko Matveje-vićevih eseja, mogu upoznati širinu bosanskohercegovačke duše i duha.” Na kraju je Gojer pozvao sve prisutne da dođu u Sarajevo jer “ono ima veliko srce, Sarajevo je otvoren grad bez obzira na sve teškoće kroz koje smo prolazili i kroz koje i danas prolazimo”.

Značajno priznanje književniku i publicisti Predragu Matvejeviću, rođenome u Mostaru od oca Ukrajinca i majke Hrvatice, uručio je sa-rajevski gradonačelnik Ivo Komšić. On je rekao da se Plaketa počasnog

PREDRAG MATVEJEVIĆ, DOBITNIK PRIZNANJA “POČASNI GRAĐANIN SARAJEVA”

Glas istine protiv laži i zla

građanina uručuje osobama koje su odigrale važnu ulogu za BiH i Sara-jevo, te da je ovim činom Matvejević postao i formalno građanin Sara-jeva. “On je to i prije bio, iako tamo nije živio, jer je cijelo vrijeme traja-nja blokade i teških dana za građane Sarajeva svijetu govorio istinu o onome što se tamo događalo. Ovo je formalni čin uključivanja Predra-ga Matvejevića u zajednicu građana Sarajeva koji su patili, a koji i da-nas još uvijek pate… Važno nam je da postoje ljudi u svijetu koji su bili uz nas cijelo vrijeme i koji su svijetu govorili istinu o Sarajevu. U tu ka-tegoriju ljudi spada Predrag Matvejević. Ono protiv čega je on bio, to nije bio običan eksces, jer agresija na BiH, ubijanje Sarajeva, ubijanje Mostara, kao uostalom i ubijanje Vukovara, Dubrovnika i drugih gra-dova, to nije rađeno iz prozaične politike, ovdje se radilo o opasnoj ideologiji univerzalnog karaktera”, rekao je prof. dr. Ivo Komšić.

Predrag Matvejević se zahvalio na priznanju, istaknuvši kako mu povelja puno više znači nego neka međunarodna u svijetu poznata priznanja koja je dobio. “U životu ima prigoda koje su bitne. Ovo je za mene velika prigoda. Dirnut sam vašom pažnjom... Ne znam da li sam ovo zaslužio? Ovo priznanje je više od prigode, ovo sam ja spram Sarajeva i njegovog iskustva koje me je na neki način ne samo obilje-žilo nego i formiralo moje ja. Za Sarajevo sam vezan. Tu sam završio više od polovice studija, objavio svoje prve radove u ‘Oslobođenju’, kao i svoj malo ambiciozniji esej. Bio sam u Sarajevu četiri puta za vrijeme rata, gledao kako gori Nacionalna biblioteka, a tu sam spre-mao neke svoje seminarske radove, učio, smetao osoblju. Kad je Sa-rajevo gorjelo, prijatelji su me vodili za ruku. Znali su odakle može pogoditi snajper. Rekli bi mi: ‘Ne tu!’ I ja bih ustuknuo. To nisu obični doživljaji. To su stvari koje su vezane s nečim bitnim, s onim po čemu je čovjek ono što jest. Znam ko je kriv što u Sarajevu i BiH ne ide kako bi trebalo ići. Osude naše pismene i usmene nisu dovoljne... Često čujemo kako su oni ljudi koji žele suradnju, upućenost jednih na dru-ge jugonostalgičari. Kad su pitali jednog čovjeka kad će biti bolje, rekao je: ‘Šta vam je, bilo je bolje!’ Trebamo se vratiti na ono da je bilo bolje i da može biti bolje. Mogu se graditi bolji odnosi među lju-dima. Kakva jugonostalgija? Postoji samo potreba za dobrim odnosi-ma. Kad govorim dobro me razumiju i u Zagrebu, Sarajevu i Beogra-du. U kontekstu ovoga ne govorim o četnicima i fašistima s bilo koje strane dolazili, govorim o ljudima koji žele dobro jedni drugima.” q

Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

Ivo Komšić i Predrag Matvejević


7SIJEČANJ 2014.

U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 23. siječnja 2014. magistra sociolo-gije Belma Bešlić održala je predavanje na temu “Položaj žena u jednoroditeljskim porodicama – diskurs monoteističkih religija”. U njemu je iznijela rezultate teorijsko-istraživačkog rada provedenog na području Bosne i Hercegovine u vremenskom periodu siječanj/veljača 2013. godine.

Belma Bešlić (Sarajevo, 1982.) završila je Gazi Husrev-begovu medresu (2001.), a zatim diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, odsjek Sociologija (2006.). Na Fakultetu političkih nau-ka u Sarajevu, na usmjerenju Porodica i društvo, magistrirala je 2013. godine i stekla zvanje magistre sociologije. Od 2006. godine zaposlena je kao profesorica Društva/Kulture/Religije, Historije re-ligija, Svjetskih religija i Građanskog obrazovanja, demokratije i ljudskih prava.

Moderatorica tribine je bila zagrebačka muallima Lamija Alili, koja je uvodno predočila vrlo zanimljive podatke o braku i porodici u Hrvatskoj, te statističke podatke o broju sklopljenih i razvedenih brakova u posljednje vrijeme. Istaknula je da se prva tribina u 2014. godini odnosi na prezentiranje istraživanja položaja onih koji su di-jelom društva, ali su zbog toga što pripadaju tzv. jednoroditeljskim porodicama, na marginama tog istog društva. Pritom su nerijetko izloženi stigmatizaciji sredine u kojoj žive.

“Živimo u postkomunističkom i postkonfliktnom društvu koje se rapidno mijenja u svakom smislu, a te se promjene odražavaju i na porodicu. Držeći da je bitno vidjeti kakvo mjesto i ulogu u ta-kvom društvu zauzimaju vjera i vjerske zajednice, važno je naglasiti da istraživanja, poput istraživanja mlade sociologinje Belme Bešlić, osvjetljavaju ulogu vjerskih zajednica u onim segmentima za koje one same navode da spadaju u njihov društveni rad. Kako otkrivaju podaci Državnog zavoda za statistiku RH, nikada nije bilo manje brakova, dok je, s druge strane, broj razvoda veći nego ikada. Zabi-lježen je i drastičan pad nataliteta. Bude li se 2013. godina procje-njivala na osnovu podataka za siječanj i veljaču, trend bi mogao biti još gori. Primjerice, u prva dva mjeseca 2013. godine ukupno se vjenčalo 1.509 parova, a razvelo čak 1.016. Godinu dana prije sklo-pljena su 1.833 braka, a okončano je 837 razvodnih parnica. Ovi podaci alarmantni su pokazatelji opravdanosti brige za budućnost porodice kao osnovne ćelije društva, ali i opravdanosti ovakvih i sličnih istraživanja koja, između ostalog, imaju za cilj ukazati na mjere poboljšanja sveukupnog položaja žena u jednoroditeljskim porodicama”, rekla je Lamija Alili.

Uz religiju se lakše nadilaze životni problemi i poteškoće

Mr. Belma Bešlić je uvodno naglasila da se porodice u BiH nala-ze u krizi i da se u posljednje vrijeme sve više javlja oblik jednorodi-teljske porodice. Izraz “jednoroditeljska porodica” također je trpio promjene kroz sociološku znanost, a tek od 1970-ih godina češće se koristi u literaturi. Ranije su se koristili različiti izrazi koji su na-glasak stavljali na majku, npr. “porodica samohrane majke”. Bešlić je istaknula kako i muškarac može biti samohrani roditelj, ali na

ISLAMSKA TRIBINA “DR. SULEJMAN MAŠOVIĆ” U ZAGREBU

Jednoroditeljski problemi

području Europe, kao i u BiH Hrvatskoj, u jednoroditeljskim porodi-cama dominiraju žene. Pritom su različiti uzroci ostanka žena u jed-noroditeljskim porodicama, a najčešći su zbog razvoda braka, smr-ti bračnog druga, odgađanja ponovne stalne veze ili braka nakon razvoda i smrti. Čest razlog zašto žene žive u jednoroditeljskim po-rodicama je posebno izražen u posljednje vrijeme kada se sve više žena odlučuje odgajati djecu bez sklapanja bračne zajednice, odno-sno bez muškog partnera.

“Velika je potreba promatrati žene, odnosno majke, u jednoro-diteljskim porodicama, a posebno je značajno na ovu temu govori-ti u ozračju religije koja se javlja kao pomoć ženi u jednoroditeljskoj porodici da se lakše suoči i podnese poteškoće, predrasude i sti-gmatizacije s kojima se susreće u društvu. Promatrajući ovu temu i baveći se njome treba podcrtati jasnu razliku između Svetog tek-sta, Božjeg zakona, obavezujućeg za vjernike – i tumačenja tih za-kona. Tradicijski i opće prihvaćeni obrasci su često jači i dominan-tniji u društvu, pa čak i u onim zemljama koje imaju religijski pre-fiks. Ipak, tumačenja Svetog teksta i zakona su ljudska i zbog kritika i rasprava podliježu pogreškama. Duhovna orijentacija porodice i koncept nade socijalno ugroženima bez obzira radi li se o potpunoj ili jednoroditeljskoj porodici, djeluje kao olakšica i predstavlja fak-tor olakšavanja u životu. Uz religiju se lakše nadilaze životni proble-mi i poteškoće, a ukoliko je bračni drug umro religija podučava čo-vjeka da nakon ovoga svijeta postoji bolji, vječni život na kojem će se susresti sa osobom bez koje je ostala na ovome svijetu. Religije, odnosno Svete knjige, ženama u jednoroditeljskim porodicama – udovicama ili razvedenim ženama – mogu pomoći u nadilaženju teških trenutaka u životu i u borbi s predrasudama i stigmatizaci-jom društva prema njima. Međutim, vjerske zajednice i crkve ne čine dovoljno da bi se postulati iz Svetih knjiga proveli i implemen-

Belma Bešlić i Lamija Alili



tirali u svakodnevnom životu. Generalno, žene su nezaštićene u okviru jednoroditeljskih porodica, a s obzirom da su često preoku-pirane ekonomskim problemima u obitelji, da nemaju dovoljno vremena da nespremne krenu ‘od početka’, religije im daju gotovo uputstvo i obrazac za nastavak življenja i suočavanje sa problemi-ma. Žene u jednoroditeljskim porodicama često se susreću i sa spe-cifičnim problemima: siromaštvo, neshvaćanje poslodavaca, ma-njak slobodnog i vremena uopće, nemogućnosti da se obrate neko-me tko im može i želi pomoći. Izražen je nedostatak državnih i vjerskih institucija i specijaliziranih udruženja za pomoć ženama općenito, pa i ženama u jednoroditeljskim porodicama. Žene ne znaju od koga da traže pomoć, nemaju smjelosti da istu traže ili se jednostavno povlače zbog nepravednog odnosa i prozivanja od strane zajednice”, rekla je mr. Belma Bešlić.

U svom predavanju osvrnula se na sadržaj Svetih tekstova – To-ru, Bibliju i Kur’an – u vezi s položajem žene općenito, zatim polo-žajem udovice, razvedene žene i žene koja je rodila dijete u izva-nbračnoj zajednici. “Kada su u pitanju uloge žene, u islamu se ističe uloga majke. Potenciranje te uloge je s vremenom dovelo do toga da se majčinstvo smatra jedinom ulogom koju žena može imati, zaboravljajući da postoje i druge uloge kroz koje ona može biti društveno aktivna”, rekla je Bešlić i pritom navela primjere hazreti Hatidže i Aiše, supruga Muhammeda, a.s., kao i njegove majke ha-zreti Amine.

Bešlić je istaknula da je BiH zemlja s velikim brojem udovica i razvedenih žena, a u posljednje vrijeme i žena koje su rodile djecu, ali nisu zasnovale bračnu zajednicu. Društvo vrlo malo radi s ovim kategorijama žena. Često se taj rad svodi samo na pružanje eko-nomske pomoći i potpuno zanemaruje pružanje emocionalne po-drške. Žene u jednoroditeljskim porodicama su prepuštene same sebi i ponekad se mogu osloniti na pomoć udruženja za pomoć ro-diteljima u jednoroditeljskim porodicama. Nažalost, takvih udruže-nja u BiH je malo, a trenutno su u Sarajevu aktivna samo dva – Udruženje jednoroditeljskih porodica i Udruženje samohranih ro-ditelja. Mr. Belma Bešlić je rekla da i vjerske zajednice u BiH rade određene projekte u vezi s jednoroditeljskim porodicama, ali shod-no slobodnoj volji vjerskih zajednica, mjestimično i bez mogućnosti konkretne pomoći ovim ženama.

Žene u jednoroditeljskim porodicama – najugroženija populacija u BiH

U okviru prvog dijela istraživanja “Položaj žena u jednoroditelj-skim porodicama – diskurs monoteističkih religija” provedeno je anketiranje rukovodećih osoba i vjerskih lica unutar Katoličke cr-kve, Židovske općine i Islamske zajednice u Kantonu Sarajevo, te vjerskih lica posredstvom Saborne crkve u Sarajevu s lokaliteta ci-jele BiH za Pravoslavnu crkvu.

Na pitanje jesu li radili s kategorijom udovica i razvedenih žena u jednoroditeljskim porodicama, od 53 ispitanika – 27 je reklo “ne”, a 30 “da”. Na pitanje u čemu se sastojao angažman pomoći takvim ženama odgovori su bili sljedeći: ekonomske prirode – nov-čana pomoć (27 slučajeva); savjeti i upute – predavanja, upućiva-nje na rješavanje problema (26 slučajeva); nijedan od gore navede-nih (17 odgovora).

U katoličkoj zajednici su predložili slijeđenje dosadašnje prakse u zajednici s obzirom na to da ova služba postoji pri Caritasu Vrhbo-sanske nadbiskupije u četiri općine (Sarajevo, Kakanj, Prozor i Kise-ljak). Osim toga, predloženo je zajedničko okupljanje i razmjena mišljenja, iskustava i problema, angažiranje stručnih osoba za rad s

takvim ženama, davanje savjeta i uputa za samostalno življenje i odgoj djece, uvažavanje svetog teksta i slijeđenje moralnih načela, veća suradnja državnih i crkvenih vlasti. materijalna i duhovna po-moć i zapošljavanje ove kategorije žena. U pravoslavnoj zajednici su predložili davanje savjeta i pouka, te ekonomske pomoći žena-ma. U židovskoj zajednici tvrde da sve službe u okviru njihove za-jednice zadovoljavaju potrebe ugroženih.

U Islamskoj zajednici su bili detaljniji i iscrpniji u usporedbi s Katoličkom i Pravoslavnom crkvom. Objašnjenje bi mogli naći u konstataciji da u okviru Islamske zajednice ne postoji služba za rad sa ženama općenito, a niti sa ženama u jednoroditeljskim po-rodicama. Zato su se prijedlozi odnosili uglavnom na njihovo osnivanje u okviru zajednice: osnivanje službe za žene općenito i žene u jednoroditeljskim porodicama; osnivanje savjetovališta za pomoć ženama općenito i ženama u jednoroditeljskim porodica-ma; načiniti evidencije na nivou džemata i šire zajednice; kroz namjensko trošenje zekata u te svrhe, bejtul mal, osiguravanje stipendija djeci u takvim porodicama; zapošljavanje žena iz jed-noroditeljskih porodica; upućivanje na sklapanje nove bračne za-jednice; organiziranje seminara, kurseva i slično (doedukacija i edukacija žena).

Najviše prijedloga i sugestija odnosilo se na osnivanje adekvat-ne službe za pomoć ženama u jednoroditeljskim porodicama, sa-vjetovališta ili nekog tijela koje će konkretno brinuti o ženama i njihovom položaju u društvu, kao i ispravnom slijeđenju i primjeni postulata iz Kur’ana. Osnivanje neke službe navelo je čak 20 ispita-nika od ukupno 26 kao prioritetno.

Drugi smjer anketiranja je proveden u dvjema osnovnim škola-ma (Sarajevo i Sapna), pri čemu su anketirani roditelji učenika koji su razvedeni ili su udovci/udovice ili su na bilo koji način postali samohrani roditelji. Od ukupnog broj ispitanika/ca na pitanje da li su religiozni, odgovor je bio sljedeći: 58,3% “veoma religiozni”, 37,5% “slabo religiozni” i samo 4,1% “nisu religiozni”. Najviše ispi-tanika je potvrdilo da su u periodu kad su ostali u jednoroditeljskim porodicama pomoć i podršku pronašli u prijateljima i porodici (54% slučajeva), u religiji i religijskom uvjerenju (25%), u stabilnoj eko-nomskoj situaciji (21%). Ispitivanje je pokazalo da čak njih 91,6% nije niti tražilo, niti dobilo pomoć od vjerskih zajednica, a 8,3% da nisu tražili, ali su dobili pomoć.

Roditelji su predložili formiranje posebnih komisija za socijalni rad i prosvjetno-pedagoško djelovanje koje bi radile i s roditeljima i s djecom iz ovih porodica; pojačavanje ekonomske pomoći i obje-dinjavanje putem vjerskih zajednica; organiziranje edukativnih i odgojnih aktivnosti, posebno za djecu iz ovih porodica.

Na kraju predavanja mr. Bešlić je zaključila da se žene moraju aktivirati i početi same tražiti pomoć od svoje zajednice, pa i one vjerske. “Iako Svete knjige ženama u jednoroditeljskim porodica-ma olakšavaju njihovo stanje kroz savjete, upute, zaštitu i primjere žena u jednoroditeljskim porodicama, suštinski ti pozitivni stavovi se vrlo malo, nimalo ili pogrešno tumače i primjenjuju u društvu. Vjerske zajednice trebaju se aktivirati, a prvi je korak priznanje da se ne radi dovoljno sa ženama, pa ni ženama u jednoroditeljskim porodicama. Žene koje su ispitane u sklopu ovoga istraživanja su se većinom izjasnile kao veoma religiozne, pa razmatrajući sve to, a posebno i formalnu pripadnost tih žena vjerskim zajednicama – imaju pravo na pomoć i ekonomske i emotivne prirode. Vjerske zajednice to trebaju prepoznati i ocijeniti prioritetnim rad sa ovom nesumnjivo jednom od najugroženijih populacija u našem druš-tvu”, zaključila je mr. Belma Bešlić. q

Ismet ISAKOVIĆ


9SIJEČANJ 2014.

23. prosinca 2013. peteročlana delegacija iz Unsko-sanskog kantona BiH imala je radni posjet Zagrebu, kojom prigodom su oba-vili razgovore sa zagrebačkim muftijom dr. Azizom ef. Hasanovićem. U delegaciji su bili Mirsad Topčagić, ministar za pitanje boraca Un-sko-sanskog kantona, Atif Dudaković, ratni komandant Petog kor-pusa Armije RBiH, dr. Mujo Begić, šef Instituta za traženje nestalih BiH – odjel u Bihaću, Franjo Grgić, predsjednik Koordinacije udruga branitelja HVO Unsko-sanskog kantona i Murat Tahirović, predsjed-nik Udruženja žrtava i svjedoka genocida. Tema sastanka s muftijom Hasanovićem je bila izgradnja Spomen parka rahmetli dr. Irfanu Lju-bijankiću, ministru vanjskih poslova Republike BiH, koji je 28. svib-nja 1995. godine poginuo u padu helikoptera na području Kremena, općina Slunj. Postignuta je suglasnost da se Spomen park gradi na mjestu pogibije dr. Ljubijankića. Dogovoreno je da će Vlada USK-a putem Ministarstva za boračka pitanja osigurati potrebna financij-ska sredstva, dok će Islamska zajednica u Hrvatskoj biti nositelj ak-tivnosti u ishođenju potrebne dokumentacije.

Od početnih razgovora do konkretizacije suradnje prošlo je sa-mo mjesec dana. Naime, 28. siječnja 2014. u zgradi Vlade Unsko-

POTPISAN PROTOKOL O IZGRADNJI SPOMEN PARKA “DR. IRFAN LJUBIJANKIĆ”

Spomen na doktora Irfana

sanskog kantona potpisan je Protokol o izgradnji Spomen parka “Dr. Irfan Ljubijankić”. Protokol su potpisali Enes Salihović, pred-sjednik Saveza logoraša Unsko-sanskog kantona i Admir ef. Muhić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Karlovcu. Potpisivanju Protokola prisustvovali su Hamdija Lipovača, premijer Vlade Un-sko-sanskog kantona, Mirsad Topčagić, ministar za pitanja boraca i Ferid Krak, zamjenik načelnika općine Cetingrad.

Lipovača i Topčagić su se zahvalili vlastima Karlovačke županije na razumijevanju i pomoći, a posebno Islamskoj zajednici u Hrvat-skoj koja se ponudila da bude partner Unsko-sanskom kantonu i jedan od nositelja aktivnosti na izgradnji Spomen parka. Kantonal-na Vlada je 2013. godine odobrila inicijalna sredstva u iznosu od oko 200.000 kuna za izgradnju spomenika. Ministar Mirsad Topča-gić je istaknuo kako je prošlo mnogo godina, čak 19, kako bi došli do ovog koraka, ali se raduje da je inicijativa zaživjela. Premijer Li-povača je uputio prigovor političkom vrhu BiH, napomenuvši kako je potpisivanje još jedan dokaz kako Unsko-sanski kanton štiti ugled Bosne i Hercegovine, čije je državno vodstvo trebalo davno reagirati.

“Mi imamo moralnu obavezu kao Bošnjaci koji ne žive u svojoj matičnoj državi, da ponudimo svu infrastrukturu Islamske zajedni-ce te svoj osobni doprinos da se izgradi Spomen park koji će biti svjedok onoga što se dogodilo u BiH i da se to zlo koje se dogodilo, više nikada na ponovi. Spomen park će biti lociran na mjestu pogi-bije, gdje se sada nalazi simbolično spomen obilježje”, rekao je Ad-mir ef. Muhić, glavni imam karlovački.

Prije skoro punih 19 godina, 28. svibnja 1995., helikopter koji je putovao iz Bosanske krajine, s improviziranog vojnog aerodroma Ćoralić kod Cazina, prema Zagrebu oboren je raketom Vojske Srp-ske krajine u području Slunjskih brda, točnije kod sela Kremen, na cesti između Slunja i Cetingrada. Pored dr. Irfana Ljubijankića, mi-nistra vanjskih poslova RBiH, u letjelici su nalazili Izet Mehmedagić, zamjenik ministra pravde RBiH, Mensur Šabulić, savjetnik u Amba-sadi RBiH u Zagrebu, major Fadil Pekić, osobni pratitelj ministra Ljubijankića, članovi posade Mirsad Dupanović i Mihail Maksumen-ko Grigorijevič, te pilot N. Dudajev. Dan prije ministar Ljubijankić i njegovi suradnici prisustvovali su Konstituirajućoj sjednici Unsko-sanskog kantona, prvog federalnog kantona. q

Ismet ISAKOVIĆ

Dr. Irfan Ljubijankić (Bihać, 26.11.1952. – Kremen, kod Slunja, 28.05.1995.) završio je Medicinski fa-kultet na Univerzitetu u Beogradu (1977.). Nakon završenog studija 16 mjeseci je radio u Libiji kao liječnik opće prakse. Od 1980. do 1984. spe-cijalizirao je otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju. U isto vri-jeme je završio postdiplomski studij iz ORL i MFK u Zagrebu, poslije čega je ponovo godinu dana proveo u Libi-ji. Jedan je od osnivača Stranke de-

mokratske akcije. Na prvim višestranačkim izborima SDA je u Bihaću odnijela veliku pobjedu, ali se on nije kandidirao niti za općinsku listu vijećnika, niti za načelnika općine. Izbore je odradio sa mjesta pred-sjednika Općinskog odbora SDA Bihać, na radnom mjestu načelnika ORL odjela gradske Opće bolnice. Početkom rata je izabran za pred-sjednika Okruga Bihać i tu funkciju je obnašao 10 mjeseci. Bio je član Glavnog i Izvršnog odbora SDA. 27. ožujka/marta 1994. izabran je za predsjednika Glavnog odbora SDA. Za ministra vanjskih poslova Repu-blike BiH postavljen je Odlukom o izboru Vlade RBiH na sjednici održa-noj 23. lipnja/juna 1994. Na toj je dužnosti poginuo 28. svibnja/maja 1995.

“Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izbo-riti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva sredstva. Drugim riječima to znači da trebamo uvijek misliti na osnov-ne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločin-ci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet ljudstvo, poštenje i humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se mo-mentalno nalazimo, vjerujem u budućnost BiH. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom.” (Dr. Irfan Ljubijankić) q

Potpisivanje Protokola o izgradnji Spomen parka “Dr. Irfan Ljubijankić”

HRVATSKA


Afera “Pomoćnik” koja je buknula u siječnju, a u kojoj je prozvan pomoćnik ministra financija Branko Šegon da je svojim utjecajem pogodovao svojoj tvrtki Facta Vera da dobije kredit od HBOR-a, uzdr-mala je odnose unutar Kukuriku koalicije, točnije između premijera Zorana Milanovića i ministra financija Slavka Linića. Facta Vera je do-bila kredit u iznosu od 31,4 milijuna kuna na 17 godina uz poček od četiri godine i 13 godina otplate, s kamatnom stopom od 3% za pet milijuna kuna te 5,74% za dio od 26,4 milijuna kuna. Iz HBOR-a su tada objavili da je u vrijeme odobrenja kredita, u srpnju 2012., ka-matna stopa po programu Turizam iznosila 3%, odnosno 1% za tržiš-no dokazane poduzetnike koji ulažu na otoke, no Facta Vera nije is-punjavala uvjete tržišne konkurentnosti u smislu zadovoljenja pro-gramom propisanih financijskih pokazatelja. Ipak, i takav kredit bio je sumnjiv, na što je upućivala i sjednica Nadzornog odbora HBOR-a gdje je Linić branio odobrenje kredita, a ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras, koji s Linićem nije u najboljim odnosima, rekao je da u tom kreditu ima dosta toga sumnjivog.

Neobičan potez

Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa pokrenulo je po-stupak protiv Šegona radi utvrđivanja je li se u obnašanju dužnosti pomoćnika ministra financija našao u sukobu interesa, a zbog stupa-nja u poslovni odnos trgovačkog društva Facta Vera, koje je u vlasniš-tvu njega i obitelji, s HBOR-om na temelju ugovora o kreditu sa spo-razumom o osiguranju novčane tražbine od 30. kolovoza 2012. Shva-tivši da afera “Pomoćnik” poprima zabrinjavajuće razmjere, premijer Milanović je pokušao s ministrom Linićem, pod pritiskom javnosti, dogovoriti smjenu Šegona, no Linić je ostao tvrd, pa je putem televi-zijske emisije najavio da će smijeniti sam Šegona ukoliko ne bude drukčije moguće. “Taj gospodin koji uživa povjerenje svog ministra financija neće više biti pomoćnik ministra”, poručio je Milanović re-kavši kako očekuje da ubrzo operativno provede u djelo Šegonovu smjenu. “To je tehničko pitanje, to će biti tako, i to je upozorenje svima ubuduće. Kratko sam razgovarao s Linićem, očekujem da on nešto poduzme. Ako to ne napravi, morat ću ja. Pomoćnici ministra ovise o povjerenju premijera, a u Šegona nemam više povjerenja. Radi se o čovjeku koji je iskoristio poziciju da pomogne sebi na jav-nom mjestu. Ne kriminalno, ne vjerujem da je tu bilo bezakonja niti elemenata kaznenog djela”, rekao je premijer.

Tek je tada ministar Linić zatražio Šegonovo razrješenje, no Še-gon nije želio dobrovoljno odstupiti. Nakon istupa premijera i šut-nje oglasili su se i ministri. Tako je i ministar znanosti Željko Jovano-vić poručio da nitko nema pravo ugrožavati integritet SDP-a i Vla-de. “SDP se razlikuje od ostalih stranaka po tome što su mu na pr-vom mjestu građani, a tek onda interes stranke. Na zadnjem mje-stu je interes članova stranke. Tko to nije u stanju razumjeti, mora otići”, rekao je Jovanović.

Saborska je oporba bila jedinstvena u ocjeni da je Šegon odav-no trebao biti smijenjen, no zamjerili su načinu na koji je to premi-jer Milanović najavio preko televizije. “Micanje Šegona ustvari je prvi korak koji će razotkriti način na koji SDP vlada i način na koji se iz državnoga proračuna izvlače novci u režiji pojedinih SDP-ovih

NOVE AFERE U HRVATSKOJ, JOSIP PERKOVIĆ IZRUČEN NJEMAČKOJ

Intervencija preko TV-a

dužnosnika”, izjavio je HDZ-ov Gordan Jandroković podsjećajući kako oporba već dvadeset dana upozorava na potrebu njegove smjene. Najava o Šegonovoj smjeni za Jandrokovića je bila vrlo ne-obična. “Njegov potez je vrlo neobičan, pa čak bih rekao i bizaran, jer to nije način kako se objavljuje nečija smjena”, ustvrdio je. Mi-šljenja je i kako je to trebalo biti napravljeno na sjednici Vlade ili na posebnoj konferenciji za novinare. “Vidjet ćemo kako će se to odraziti na ministra Linića, jer čini mi se da predsjednik Vlade nije zadovoljan njegovom reakcijom kada je u pitanju Šegon”, poručio je Jandroković.

Čelnica HSP AS Ruža Tomašić istaknula je kako je Vlada odmah trebala istražiti sve okolnosti vezane uz Šegona te da je on trebao odmah dati ostavku ili ga je trebalo smijeniti. U svijetu je, kazala je, normalno da poduzetnici i gospodarstvenici budu dužnosnici, ali dok obnašaju dužnost, njihove tvrtke ne mogu sklapati nikakve ugovore s državnim tvrtkama. Podsjetila je Tomašić i na premijero-vu “visoko postavljenu ljestvicu” nakon smjene Mirele Holy, na što se prisjetio i laburist Branko Vukšić koji je rekao da je ljestvica na-kon njezine smjene postavljena visoko “na 2,12 metara kako bi is-pod mogao proći i Peđa Grbin”. “To je sve tragikomično, jer su no-vinari opet radili posao DORH-a i policije i da nije njih bilo, ne bi bilo ni slučaja Šegon”, uvjeren je Vukšić. Čudi ga, međutim, način kako komuniciraju članovi Vlade i kako premijer Milanović šalje po-ruke ministru Liniću, preko televizije.

Premijer Zoran Milanović

Ministar financija Slavko Linić

HRVATSKA

11SIJEČANJ 2014.

Sasvim običan potezVladajući su pak isticali kako je premijer jasno objasnio principe

po kojima funkcionira Vlada i SDP. Potpredsjednika Sabora, SDP-ov-ca Nenada Stazića novinari su pitali je li se toliko dugo trebalo čekati sa Šegonovom smjenom, na što im je odgovorio kako je to stvar vla-de i premijera. “Premijer je vrlo jasno objasnio principe, da postoji nešto što se zove čast SDP-a i da se s tom čašću nitko nema pravo kockati”, naglasio je. Upitan bi li nakon Šegona mogao otići i ministar financija Slavko Linić, Stazić je ponovio kako je i to stvar premijera i Vlade. “Nije na meni da to komentiram, premijer vodi svoj tim”, krat-ko je poručio. Za razliku od kolega iz oporbe Staziću je Milanovićeva najava Šegonove smjene preko televizije bila posve primjerena. “Premijer je dobio pitanje od novinara i na pitanje je odgovorio. Što je trebao, oglušiti se na to pitanje”, odgovorio je Stazić.

Za Jozu Radoša (HNS) Milanovićeva je odluka logična i nije neoče-kivana. “Premijer je već rekao da se došlo do granice, do nekakve sive zone i ta odluka je logična. Takve stvari zbog visoko postavljenih stan-darda ne bi smio nitko raditi. Prema tome, nije neočekivano da je do-nesena takva odluka”, poručio je Radoš. Na pitanje je li isključivo od-govornost Šegona ili treba preispitati i ministra Linića, HNS-ovac je odgovorio kako uvijek postoji neka vrsta političke odgovornosti za svako imenovanje koje netko radi u svome resoru. “Procjena političke odgovornosti je naravno na premijeru, no ne vidim da je tu izravna odgovornost gospodina Linića koja bi podrazumijevala bilo kakve nuž-ne mjere u pogledu njegove pozicije”, kazao je Radoš. On ne smatra da je Linićev odlazak nužan jer su greške u kadrovskim odlukama mogu-će, “ali one nužno ne moraju povlačiti bilo kakvu odgovornost bivšeg dužnosnika, ministra u ovom slučaju. Što će biti dalje, to je prvenstve-no stvar predsjednika Vlade, odnosno SDP-a”, zaključio je Radoš.

Ni nezavisnog saborskog zastupnika Damira Kajina nije začudila Milanovićeva najava o smjeni Šegona. “Ne znam zašto bi se netko trebao čuditi toj odluci premijera, a čudi me da do sada sam gospo-din Šegon nije podnio ostavku te se zahvalio na povjerenju gospo-dinu Liniću”, rekao je Kajin. Parafrazirajući ministra poduzetništva Gordana Marasa, Kajin je rekao kako između dužnosnika i njihovih privatnih tvrtki treba biti “dva metra armiranog betona”. Afera “Pomoćnik” nanijela je veliku političku štetu vladajućoj koaliciji, stvorila jaz između premijera i ministra financija, a Šegon je odstu-pio i primat će dosadašnju plaću slijedećih godinu dana.

Sad mu je ipak bolja NjemačkaDrugi najvažniji događaj, izručenje bivšeg dužnosnika jugosla-

venske Službe državne bezbjednosti Josipa Perkovića Njemačkoj, također smo mogli vidjeti u siječnju. Njemačka ga traži zbog uboj-stva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a za čije se uboj-stvo vežu imena nekadašnjih visokih jugoslavenskih dužnosnika. Perković je prema odluci Vrhovnog suda trebao biti izručen Nje-mačkoj no njegov odvjetnik Nobilo tražio je privremenu mjeru ne-izručenja zbog kršenja ljudskih prava. Ustavni sud je ipak odbio zahtjev obrane da se privremenom mjerom zamrzne odluka o izru-čenju Njemačkoj. Odluka je donesena jednoglasno, uz izuzeće suca Davora Krapca na njegovu inicijativu. Na temelju europskog uhid-benog naloga Perković je predan Nijemcima.

Ovime se konačno stišala bura oko ovog slučaja koja je mjeseci-ma potresala Hrvatsku. Oporba je napadala vladajuću koaliciju da na sve moguće načine pokušava zaštititi Perkovića, na što je iz Vlade redovito stizao odgovor da je HDZ taj koji je 20 godina štitio Perkovi-ća od izručenja. Perkovićeva obrana iskoristila je sve moguće pravne lijekove kako bi spriječila izručenje, tvrdeći kako u Njemačkoj njezin

štićenik neće imati pravedno suđenje. Perkoviću nije pomoglo ni oči-tovanje Vinka Sindičića, nekadašnjeg UDBA-inog ubojice, ujedno i glavnog svjedoka tužiteljstva u Njemačkoj u slučaju likvidacije Stje-pana Đurekovića. Iako je ranije govorio drukčije, Sindičić je dao je još jednu izjavu kod javnog bilježnika u kojoj sada tvrdi da je na sudu u Münchenu lažno teretio Krunoslava Pratesa, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ništa to nije pomoglo Perkoviću.

Njegov odvjetnik Anto Nobilo je rekao kako nema predaje. “Idemo u pravnu bitku, već sljedeći tjedan letim u München. Županijski i vr-hovni sud donijeli su nezakonite presude i prekršili zakon Republike Hrvatske. Zato sada smatram da bolje šanse imamo u Njemačkoj. Ra-skrinkali smo, naime, rabote njemačke tajne službe koja je iskonstrui-rala lažni iskaz Vinka Sindičića. Ovaj predmet je gotov za Perkovića, no nije za Hrvatsku gotovo. Ne možemo reći da su svi pred zakonom jed-naki i da se doslovno primjenjuje zakon, već su ga skloni u nekim slu-čajevima slobodno interpretirati. Sad bi trebala krenuti istraga pa će-mo vidjeti hoće li uopće doći do pokretanja postupka i podizanja op-tužnice. Moj njemački kolega već danas će pokušati ostvariti kontakt s Perkovićem”, kaže Nobilo. Dodao je kako ih je zamolio da ga akrediti-raju za sud i da srede dozvolu da Perkovića može posjetiti u pritvoru.

O Seppu Jörgu Zogmannu, Perkovićevom odvjetniku u Njemač-koj, Nobilo kaže da ne zna ništa, ali ima preporuku jednog hrvat-skog građanina. “No mogu reći da je veći broj njemačkih odvjetnič-kih ureda zainteresiran da preuzme obranu Perkovića. Ja sam im rekao da je on državni službenik koji živi od 700 ili 750 eura mirovi-ne i koji se nije okoristio švercom oružja. Javio mi se jedan ugledni odvjetnik čiji sat rada košta 700 eura i ponudio da bi ga branio praktički besplatno. Mislim da ja mogu biti na sudu, ali ne znam da li se mogu obraćati sudu ili će to morati njemački kolega, no u sva-kom slučaju kao odvjetnik mogu biti u timu”, rekao je Nobilo. q

Edis FELIĆ

Uhapšen sindikalni vođaKrajem siječnja Ivici Babiću, šefu Hr-

vatskog liječničkog sindikata, osumnjiče-nome da je 1995. lažirao svoj status ratnog invalida, određen je jednomjesečni istražni zatvor zbog opasnosti od utjecaja na svje-doke i opasnosti od bijega. Babićev odvjet-nik Milenko Umičević najavio je žalbu na pritvaranje Babića te novinarima rekao ka-ko je njegov branjenik konsterniran ovim kaznenim postupkom. Državno odvjetniš-tvo je pak priopćilo kako je protiv Babića otvorio istragu zbog ratnog profiterstva u vidu prijevare.

Tužitelji sumnjaju da je Babić, koji je navodno od djetinjstva imao invaliditet na jednome oku, 1995. zatražio od oftamologa da mu na-pravi lažni nalaz prema kojemu je prije 1992. na oba oka imao 100-po-stotni vid. Na taj način Babić je želio prikazati da je ozljedu oka zado-bio 1992. na bojištu te je, prema optužbi, od 1995. do danas stekao oko 659.000 kuna raznih beneficija na osnovi lažirane ratne ozlijede. Državno odvjetništvo je također navelo kako je 2004. kada je u tjedni-ku “Nacional” objavljen članak o navodno lažiranoj Babićevoj invalid-nosti, odmah od policije zatražilo provjere navoda iz članka.

No nakon tih provjera policija u svojemu izvješću nije našla do-statnu razinu dokaza kako bi se protiv Babića pokrenuo kazneni po-stupak. Međutim, posljednjih mjeseci DORH-u su se javili svjedoci sa-stavljanja lažne dokumentacije čime su ostvarene pretpostavke za daljnje postupanje u ovom kaznenom predmetu. Bez obzira da li se potvrdili ovi navodi DORH-a ili ne, previše je indicija da je glavni držav-ni odvjetnik postupio po nalogu visoke politike, s obzirom da je Babić bio tvrd pregovarač ispred Hrvatskog liječničkog sindikata i ministra zdravstva Rajka Ostojića. q

Ivica Babić

HRVATSKA


15. siječnja/januara 2014. godine obilježena je 16. obljetnica procesa mirne reintegracije Podunavlja. Dvogodišnji proces vraća-nja Podunavlja pod hrvatsku vlast otpočeo je potpisivanjem Erdut-skog sporazuma, 12. studenoga/novembra 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti1, 15. siječnja/januara 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Sla-voniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) na čelu s američkim ge-neralom Jacques Paul Kleinom. Zajedničkim projektom hrvatske Vlade i Ujedinjenih naroda 1998. godine područje istočne Slavonije vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Mirna reintegracija – jedan od najuspješnijih mirovnih projekata u svijetu

Mirna reintegracija ovih ratom razrušenim i uništenim područ-jima u kojima je živjelo oko 150.000 ljudi smatra se jednom od naj-uspješnijih mirovnih projekata uopće često opisivanom kao čudno-vatim kljunašem, odnosno pozitivnim presedanom za uspostavlja-nje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i za buduće rješavanje sukoba u drugim dijelovima svijeta. “Dakle, nema baš primjera da jedna zemlja svoje ljude obučava s ciljem da budu [mirovni] timovi u kon-fliktnim i postkonfliktnim žarištima, da grade kulturu nenasilja i onda ih podržavala. U redu, sa stranim novcem, uz pomoć prijate-lja izvana, ali mislim na svoje ljude u svojim sredinama”, potvrđuje mirovni aktivist Goran Božičević2, i dodaje: “U Hrvatskoj je dio bra-niteljske populacije, koji je ... krenuo u izgradnju mira koja uključu-je nenasilje, koja uključuje suočavanje s prošlosti, koja uključuje vrlo hrabre i teške korake. To je nešto čega, baš nema po svijetu.”

Prema riječima Vesne Škare Ožbolt3, tadašnje predsjednice Na-cionalnog odbora za uspostavu povjerenja u projektu mirne reinte-gracije Podunavlja, mirna je reintegracija polučila mnoge pozitivne rezultate:

• izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajed-nici prikaže kao “tihi egzodus” koji bi kasnije zasigurno prikazali kao “etničko čišćenje” Srba što je bio slučaj s egzodusom stanovništva iz tzv. Republike Krajine, uoči “Oluje”, nije pao na plodno tlo;

• provedene su demilitarizacija, razvojačenje vojnih i paravoj-nih postrojbi, a kroz novoosmišljeni sustav (weapons buy-back) i otkup privatnog oružja;

• osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove do-move, a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;

• Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akta upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim;

• dana 23. kolovoza 1996., potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije;

• prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni 13. i 14. travnja 1997., istovremeno s izborima na cjelokupnom teritori-ju Republike Hrvatske bili su povijesni, jer je od tog trenutka istoč-na Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku;

• u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, srpski predstavnici ušli su u tijela lokalne uprave i parlamentarnu vlast.

MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOG PODUNAVLJA

Integracija – kako dalje?

Mirna reintegracija – strategija zdravog razuma

Na nedavno održanoj raspravi o mirnoj reintegraciji u Vukova-ru povodom 16. obljetnice procesa, u organizaciji Europskog doma Vukovar4, sudjelovao je i Joško Morić. Morić je u vrijeme mirne re-integracije obnašao ulogu pomoćnika ministra unutarnjih poslova i zamjenika predsjednice Nacionalnog odbora za uspostavu povjere-nja u projektu mirne reintegracije Podunavlja, a na skupu je govo-rio o potrazi za mirom u istočnoj Slavoniji u kojoj se i danas po ne zna koji puta – nadmeće pločama, istaknuvši kako se tolerancija dijeljenjem množi, a netolerancija još i brže. Morić je govorio o ne-posrednim iskustvima procesa mirne reintegracije, projekta zajed-ničkog života Hrvata i Srba u koji je bilo malo vjere, a u mnogim je europskim i post jugoslavenskim zemljama dočekan s podsmije-hom. Niti Vlada Republike Hrvatske u potpunosti nije vjerovala u projekt, a većina političara je o njemu govorila samo kada bi mora-li. Morić se sjeća kako su politički analitičari govorili da je mirna

Okrugli stol “Mirna reintegracija – 16 godina poslije”

Posjet predsjednika Franje Tuđmana Vukovaru 8. lipnja 1997., prije dovršetka procesa mirne reintegracije Podunavlja u

ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske

HRVATSKA

13SIJEČANJ 2014.

reintegracija bila opravdanje za strani utjecaj na zavađene zapad-no-balkanske narode. Opravdanja su postojala na svakom koraku, poput onoga da je nemoguće i nepotrebno uspostaviti suživot sa Srbima.

Strategija zdravog razuma, na kojoj se temeljila mirna reinte-gracija, sačuvala je više tisuća života i spriječila materijalno razara-nje širokih razmjera. Često se mirnu reintegraciju opisuje projek-tom bez ijednog ispaljenog metka i izgubljenog ljudskog života. Zato je uvriježeno opisivati ju i čudnovatim kljunašem. Kao pomoć-nik ministra unutarnjih poslova, Morić je u vrijeme mirne reinte-gracije obnašao ulogu šefa policije u Vukovaru u kojemu je vladao gotovo nepremostiv izazov – uspostava zakonitog i profesionalnog rada policije. Sjeća se kako je vrlo brzo postalo jasno da će policija trebati biti više od policije. Ističe kako je podrška UNTAES-a u to vrijeme bila snažna, ali i nespretna. Morić tvrdi kako “nas nije rein-tegrirao Klein, nego mi sami”.

Morić je ulagao napore u ostvarenje principa dualizma sa Hrva-tima i Srbima na čelu policijskih postaja i na drugim mjestima u zajednici. Čak je i organizirao prvi stranački sastanak HDZ-a na koji je pozvan, a sudionici sastanka su se natjecali u tome tko će više kritizirati rad policije i ideju mirne reintegracije. Kako i sam kaže, provodio je predsjedničku, Tuđmanovu politiku mirne reintegraci-je, koja očito nije nailazila na razumijevanje i podršku nižih stranač-kih ogranaka i persona. Osim toga i srpske su ga strukture napada-le da je doveo “policijske kerove na srpsku decu”.

Danas, u nemirnom Vukovaru i okolici, stoji potreba za izgrad-njom povjerenja i nalaženjem mogućnosti zajedničkog života. Mo-rić predlaže gradonačelniku Vukovara osnivanje multietničkog Sa-vjeta za toleranciju, županu Vukovarsko srijemske županije vraća-nje administrativnih dijelova Županije u Vukovar, osnivanje klubo-va najbolje prakse u Vukovaru i Kninu, a Vladi Republike Hrvatske ukidanje hrvatskih i srpskih škola te dopune Zakona o strateškim investicijama, tako da on potakne velike investicije u Vukovaru i Kninu.

Mir i socijalna kohezija – najvažniji privredni resurs

Uspostava civilne vlasti nad cjelokupnim državnim teritorijem bez ijednog ispaljenog metka, bez ljudskih žrtava i težih povreda humanitarnog prava, nailazila je na niz problema, od kojih su brojni i danas prisutni, poput živih svakodnevnih etničkih i drugih podjela. Dodajmo tome i sve dublje poniranje u neimaštinu koja sasvim si-gurno hrani ovu polarizaciju. Mnogi kažu da je reintegracija Podu-navlja neuspješan projekt upravo zbog svoje namjere brisanja et-ničkih podjela tamo gdje za to još nije bilo vrijeme. Uspoređuju to sa povratkom Srba u kninskom području govoreći o uspješnijim primjerima jer se radilo o sporijoj reintegraciji, u manjem broju. Dragan Crnogorac, saborski zastupnik SDSS-a, ističe kako je Erdut-ski sporazum činio pravni okvir i pravni temelj procesa mirne rein-tegracije, a jedan od važnih preduvjeta za izgradnju trajnog mira u hrvatskom Podunavlju jeste dosljedno ostvarenje i onih odredbi Erdutskog sporazuma o zaštiti srpske nacionalne manjine, koje do sada nisu ostvarene, a u koje spadaju pravo na povratak i nesmeta-ni ostanak u svom zavičaju, naknada pretrpljene materijalne štete, ostvarivanje prava civilnih žrtava rata, registracija škola srpske na-cionalne manjine, procesuiranje ratnih zločina, otkup stanova, isplaćivanje neisplaćenih mirovina te rješenje pravnog statusa Za-jedničkog vijeća općina.

“Hrvatska još nije naučila da su mir i socijalna kohezija najvaž-niji privredni resurs. Nema razvoja i nema kvalitetnog života bez

socijalne kohezije odnosno bez mira. Radili smo jedno istraživanje 2006. godine, koje je pokazalo toliko nepovjerenje ljudi u stranke, u Vladu, u Sabor, u institucije države, policiju, u institucije društva, u Crkvu, u udruge, u sindikate, u medije, strahovito nepovjerenje... Znači, mir i socijalna kohezija su elementarni za kvalitetu života. Mir smo nekakav postigli i sada sve ovo što budemo radili treba ići stvaranju tolerancije i nenasilnog društva, odnosno, stvaranju soci-jalne kohezije”, riječi su novinara Milan Ivanović o posljedicama mirne reintegracije.

Hartmut Cohrs, slobodni novinar iz Njemačke, koji je u razdo-blju od 1998. do 2002. vršio funkciju voditelja Područnog ureda OSCE-a u Vukovaru, ističe veliki pomak u materijalnoj obnovi Vuko-vara i okolice, mjesta u Slavoniji i Baranji, no primjećuje i dalje vi-sok stupanj traumatiziranosti koje se stanje ne može prikriti izgrad-njom stanova i rastom gospodarstva. Postavlja pitanje nije li došlo vrijeme, da se – nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju – u Vuko-varu stvori ozračje razumijevanja, međusobnog uvažavanja, pra-štanja i stvaranja novog zajedništva, ozračje prestanka učenja dviju istina i trajne solidarnosti. Sva su djeca budućnost jedne zemlje, a odrasli daju bijedan primjer, primjećuje Cohrs.

“Kao prvo, što je to što ljudi žele? Da li im je u interesu da osta-nu polarizirani? Da li reintegracija nije uspjela? Zašto nije uspjela? Ponovno otvaramo cijelu priču... Ovo pitanje, vodi do ... Što je to što bi stvarno dovelo do katarze? Na razini regije i u među suprot-stavljenim skupinama u pojedinim mjestima, gradovima? Što je u biti ono što vodi katarzi? Svi smo došli do toga da je to dijalog, dija-log, dijalog… Sav racionalni napor nije dovoljan, katarza zahtijeva još nešto”, pita se novinarka Vesna Kesić.

Pobjeda razuma nad oružjem

Mirna reintegracija važan je, a često zaboravljen, mirovni pro-jekt u ranijoj povijesti Hrvatske. Koji je očito nailazio na brojne pro-bleme, a i ostavio iza sebe niz poteškoća koje danas sasvim sigurno hrane društvenu polarizaciju i sukobe. Ipak, rijetko je to i bogato naslijeđe koje je nepravedno marginalizirana mirovna inicijativa, a koja je izgradila plodno tlo za nastavak rada na izgradnji međusob-nog povjerenja i obnovi zajedništva. Niti Ujedinjeni narodi, niti dr-žavne institucije, niti obrazovni sustav, a niti lokalno stanovništvo ne pridaju veću pozornost ovome nasljeđu. Obrazovni sustav u okruženju kakvom se nalazi, nudi nerijetko selektivne i obojane sli-ke povijesti u kojima mladi ljudi uče veličati vojne akcije, usvajaju dominantne narative o herojima, kopiraju emotivno-mentalne obrasce negiranja zločina. Umjesto simulacija ratnih napada, voj-ničkih odora u školama, nasilnih video materijala, osnovni i sred-njoškolski učenici trebali bi biti opremljeni primjerom procesa mir-ne reintegracije i drugih poput Škole mira u Gorskom kotaru i njima sličnih primjera.

Prema Morićevim riječima, odnos svih hrvatskih Vlada je takav da usporedba s čudnovatim kljunašem ima više smisla danas nego 1998. godine. Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?

Bilješke:1 UN br. 10372 Dijelovi govora Gorana Božičevića, Milana Ivanovića i Vesne Kesić citirani su iz publikacije “Preporuke za sigurnosnu politiku EU temeljem iskustva izgradnje mira država nastalih dezintegracijom Jugoslavije” iz dijela o okruglom stolu pod nazivom “Iskustva ratne prošlosti i naučene lekcije: mirna reintegracija”. 3 Vidi: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/237249/Zasto-Hrvatska-vojska-nije-oslobodila-istocnu-Slavoniju.html, 15.1.2013.4 www.edvu.org q

Emina BUŽINKIĆ

HRVATSKA


26.11.2013. godine u hotelu “Dubrovnik” održano je svečano obilježavanje 20. obljetnice osnutka nevladine organizacije Rehabi-litacijski centar za stres i traumu (RCT). Pokrovitelj svečanosti bilo je Ministarstvo socijalne politike i mladih RH. Povodom značajnog jubileja obavili smo razgovor sa Zdenkom Pantić, psihologinjom i predsjednicom RCT-a.

Možete li nešto reći o počecima djelovanja Rehabilitacijskog centra za stres i traumu?

Rehabilitacijski centar za stres i traumu nastao je 1993. godine iz projekta pomoći ženama izbjeglicama iz BiH koje su našle utočiš-te od ratnih stradanja u Zagrebu. Nedavno sam se čula sa gđom. Šerifom Halilović, profesoricom engleskog jezika iz Sarajeva, koja se prisjetila boravka u Zagrebu, za vrijeme rata, inicijative žena da pomognu drugima, a same su bile izbjeglice iz BiH. Organizirale su se u udruge: “Žene BiH”, “Biser” te “Zagreb – help”, kojima su se kasnije pridružile žene različitih profesija iz Zagreba. Međunarodni savjet za rehabilitaciju žrtava mučenja (IRCT) iz Kopenhagena orga-nizirao je psihosocijalni projekt BOSWOFAM, tj. pomoć ženama i njihovim obiteljima (1993.-1995). Financijsku podršku osigurala je EU i Švedska vlada. Projekt se provodio preko predstavništva u Za-grebu u suradnji sa spomenutim ženskim udrugama. To su bili po-čeci rada naše organizacije koja je nosila naziv Međunarodni cen-tar za rehabilitaciju žrtava mučenja Zagreb, a 2010. godine naziv je promijenjen u Rehabilitacijski centar za stres i traumu. Prvi lider projekta bila je psihologinja i sveučilišna profesorica Libby Tata Ar-cel koja je za taj rad bila proglašena ženom godine u Danskoj. Po-red praktične medicinsko-psihološke pomoći, u rad je bila uključe-na i snažna znanstvena komponenta, u suradnji s profesorom Da-miron Ljubotinom s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U početku je bilo 50-ak suradnika, većinom iz BiH. To je bilo vrlo dinamično vrijeme, vrijeme solidarnosti, zajedničkog uče-nja o traumi; pratili smo što se događa u BiH. Može se reći kako je to bilo vrijeme interaktivnog učenja, učili smo jedni od drugih. Na iskustvima stečenim u Zagrebu, neuropsihijatar dr. Sabina Fadilpa-šić Popović je godine 1997. osnovala nevladinu organizaciju Centar za žrtve torture “Most” u Sarajevu. Nakon odlaska prof. Arcel, naš centar je do 2002. godine vodila dr. Gorana Tocilj Šimunković, psi-hijatar, a zadnjih 10-ak godina ta uloga je pripala meni.

U kojem obliku je u 90-im godinama 20. stoljeća pomoć stiza-la do vaših korisnika?

Naši korisnici prvih godina bile su izbjeglice iz BiH, prije svega žene i članovi njihovih obitelji, žrtve ratne traume, progona, logo-ra, osobe s iskustvom najtežih oblika zlostavljanja. U manjoj mjeri tih godina naše usluge koristili su i prognanici i doseljenici. U počet-ku smo provjeravali imaju li naši korisnici uvjete za osnovne život-ne potrebe, kakvo je njihovo zdravstveno stanje, koje su tjelesne i psihološke posljedice preživljenog. U rad su bili uključeni multidis-ciplinarni profesionalni timovi. Posjećivali smo naše korisnike i izvan Zagreba, identificirali nove korisnike. Kako su pomagači u po-četku većinom bili iz BiH, taj prvi kontakt i povjerenje u složenim uvjetima izbjeglištva bilo je lakše ostvariti. Uz medicinsku i socijal-nu pomoć, korisnici su imali individualnu i grupnu psihoterapiju.

20. GODIŠNJICA OSNUTKA REHABILITACIJSKOG CENTRA ZA STRES I TRAUMU

Pomoć izbjeglicama iz BiH

Postojale su radionice šivanja, frizerske radionice koje su imale za cilj da se i radom pokušaju ublažiti traume, ali je ovaj angažman pomagao ženama i da osiguraju osnovne uvjeta života za obitelji. U Centru su bile angažirane liječnice, spomenuti ću dr. Mahiru Kade-nić, dr. Nuriju Mahmutović, dr. Suzana Đanić itd. Krajem 90-ih osim rehabilitacijskih aktivnosti u Centru, krenuli smo i na teren, skupa s našim korisnicima, u mjesta odakle su došli (Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš, Banja Luka, Doboj itd.), kako bi bili s njima u trenutku donošenja odluke za povratak. To se može nazvati suočavanje sa vlastitom traumom u stvarnosti. Ovakav oblik pomoći liječnika i psihoterapeuta jedinstven je u radu s izbjeglicama, što smatramo svojim velikim doprinosom u rehabilitaciji naših korisnika.

Možete li se prisjetiti nekih sudbina žana koje su dolazile u Centar? Pored psihološke pomoći, najvjerojatnije, im je trebalo pružiti medicinsku i pravnu pomoć. S obzirom da su u pitanju bile žene koje su dolazile iz područja ratom zahvaćenim bez prebivali-šta, liječničkog osiguranja itd., na koji ste način rješavali njihova pitanja?

Kako su izbjeglice imale pravo na osnovnu zdravstvenu pomoć, njima je kroz projekt bila osigurana stomatološka, ginekološka, op-ća liječnička, socijalna, psihološka i psihijatrijska pomoć. Kroz Fond za direktnu pomoć žrtvama mučenja pri UN mogli smo i kasnije osigurati potrebne medicinske i specijalističke preglede, a tu po-dršku imamo i danas, za sadašnje korisnike. S vremenom se interes donatora za izbjeglice i prognanike smanjio. Mnoge naše korisnice napustile su Zagreb i regiju. Oni koji su ostajali u Zagrebu počeli su dobivali i status u RH (boravak ili državljanstvo). Za jednu veću sku-pinu naših korisnika značajna je bila pravna podrška i zagovaranje kod vlasti u 2004. godine (nakon novog Zakona o strancima) da se

Zdenka Pantić, predsjednica Rehabilitacijskog centra za stres, traumu i za žrtve torture

HRVATSKA

15SIJEČANJ 2014.

uvaži njihova trauma i pozitivno riješi njihov status u RH (uz drago-cjenu pomoć tadašnjeg HHO-a).

Smatram kako je najgore poniženje i zločin za ženu čin silova-nja. Da li je tražila pomoć Rehabilitacijskog centra za stres i trau-mu takva populacija ugroženih i na koji način ste rješavali njihovu traumu?

Imali smo veliki broj žena koje su imele to iskustvo. Timski se promatrala svaka pojedinačna sudbina žena jer su psiha i tijelo po-vezani, trebalo je razumjeti i povezati reakcije tijela i psihe. Odgo-vor na traumu je kompleksan, ponekad se psihološka povreda i patnja izražava kroz tjelesne simptome. Kod traume je lakše i pri-hvatljivije govoriti o tjelesnim poteškoćama nego o psihološkim patnjama koje mogu biti neiskazive. Bilo je to vrijeme zaprepašte-nja i medijskog interesa za silovane žene. Naš je zadatak bio zašti-titi žrtve od senzacionalističkog pristupa njihovoj traumi, u protiv-nom bile bi ponovno povrijeđene. Neke su žene nastojale otići što prije u treće zemlje, što dalje od mjesta nesreće, a neke su i rodile djecu iz tih okolnosti. Neke su dugo bolovale, liječile se, bile vezane više godina uz naš Centar i zdravstvene ustanove. Najvažnije je bilo steći povjerenje pacijentice kako bi se povjerila, a to je prvi korak ka rehabilitaciji. U prirodi je traume da se podjednako želi iskazati i sakriti povreda. Mnoge žene koje su koristile naše usluge nisu mo-gle sve reći o sebi, ili su se samo povjerile svom psihoterapeutu. Sada znamo i iz drugih konfliktnih regija da se takva trauma često ne otvara godinama, možda i do kraja života (slučaj Kambodže). Žene su imale različita iskustva. Iako se ne smije uspoređivati teži-na traume, budući da je taj doživljaj individualan, imali smo žena koje su doživjele silovanje jedanput, ali i onih koje su boravile duže vrijeme na takvim mjestima i bile su svakodnevno seksualno zlo-stavljane, što je na njihovu psihu i tijelo ostavilo trajne posljedice. Mnoge silovane žene koje poznajemo imaju snage voditi, izvana gledajući, jedan manje više uobičajen život. Njihov intimni svijet, međutim, obilježen je iskustvom velike traume. Problemi koji traju proizilaze iz toga što se ponekad i najbliži ne žele suočiti s istinom, ne slažu se s npr. odlaskom na sud, dugotrajna potraga za prav-dom, opasnost stigmatizacije i ponovne povrede kod eventualnog suđenja.

Imate li danas kakvog saznanja o sudbinama tih žena? U kontaktu smo povremeno s našim bivšim pacijenticama.

Mnoge žene su odselile u treće zemlje ili su se vratile negdje u BiH, neke su ostale u Hrvatskoj ili u Zagrebu. Žena s kojom smo najduže u kontaktu, a koja je i svjedočila u odgovarajućim međunarodnim tijelima o svome iskustvu, danas je sretna baka i s uživanjem gleda-mo njezine fotografije s unucima. Ona je imala podršku najuže obi-telji svo ovo vrijeme, ali njene patnje i pobolijevanja su trajna.

Koje programe u mirnodopskim uvjetima Centar nudi i tko su njihovi potencijalni korisnici?

Cijelo vrijeme ostali smo otvoreni za korisnike, izbjeglice iz BiH. Našim korisnicima pružali smo pomoć u školovanju djece, dobiva-nju statusa u RH, posebno smo ponosni na rad sa starijom popula-cijom ljudi kojima je druženje u prostoru koji je njima posvećen vrlo dragocjen. Naši sadašnji korisnici su i dalje žrtve mučenja pre-ma Konvenciji UN o zabrani mučenja i svakog degradirajućeg pona-šanja. Preko socijalne mreže naših korisnika i kroz suradnju s dru-gim nevladinim organizacijama te zdravstvom i neposrednim ra-dom na terenu, identificiramo nove korisnike s neliječenom rat-nom traumom. Tu su posebno žrtve krupnih kršenja ljudskih prava i mučenja u ratu koje traže pravdu i svjedoče na sudovima, njima treba posebna pažnja i podrška, oni su “nevidljiva” skupina. Pro-

blemi psihologije i prava, pravde i pravednosti značajni su za naše korisnike i sve nas. Nastojimo organizirati različite oblike edukacije, susrete, itd. kako bi doprinijeli poslijeratnoj normalizaciji. Naši novi korisnici sve više postaju tražitelji azila u RH što predstavlja novu aktivnost i zahtijeva specifičan način rada, zbog jezičnih i kulturnih barijera. Vrlo smo aktivni u Sisačko moslavačkoj županiji, području od posebne državne skrbi, tj. u sredinama gdje nema dovoljno so-cijalnih i psiholoških usluga. Čini nam se da se većina stanovništva ovog područja može prepoznati u definiciji ranjivih skupina kojima trebaju različiti vidovi poticaja, podrške, edukacije kako bi se sma-njila njihova socijalna isključenost. U tome nastojimo najuže sura-đivati s lokalnim zajednicama i institucijama kroz projekte financi-rane iz pretpristupnih EU fondova. S našim lokalnim partnerima polazimo od toga da je moguće i bez velikih sredstava unaprijediti kvalitetu života. Prepoznajemo različite skupine sa specifičnim po-trebama kao što su bivši prognanici, povratnici u RH, doseljenici, dugotrajno nezaposleni, razdvojene obitelji itd. Uz lokalnu zajedni-cu, osobito smo usmjereni na škole koje mogu biti mjesta susreta i izgradnje povjerenja, pored obitelji, škola je drugi zaštitni krug u razvoju djece, ali i uvođenja promjena u zajednici u povezivanju ljudi. Uz terapijski i edukativni rad u Zagrebu, razvijamo i nove pri-stupe u radu s mladima koji imaju smetnje u ponašanje npr. dram-ska pedagogija; s velikom zadovoljstvom surađujemo s ustanova-ma za starije građane u Zagrebu (također populacija u stresu), te kroz edukacije i podršku zaposlenima, ali i nezaposlenima u cilju unapređenja kvalitete života.

S kojim institucijama i nevladinim udrugama surađujete u BiH?

Surađujemo sa sličnim nevladinim organizacijama: Centrom za torturu “Most” iz Sarajeva, “Vive žene” i “Snaga žene” iz Tuzle, “Osmijeh” iz Gračanice. Povezani smo i preko regionalne mreže centara za žrtve mučenja “Balkan Network” (slični centri povezani su s Međunarodnim rehabilitacijskim savjetom za žrtve mučenja u Kopenhagenu). Trenutno provodimo projekt regionalne suradnje između RH i BiH na unapređenju mentalnog zdravlja (Mental He-alth Prevention Network), s partner organizacijom “Zdravo da ste” iz Banja Luke koji obuhvaća mjesta uz rijeku Unu s hrvatske i bosan-ske strane (RS i Federacija) u koji su uključene i lokalne institucije. Partner nam je i Zavod za javno zdravstvo Sisačko moslavačke žu-panije, što predstvalja primjer dobre suradnje civilnog i vladinog sektora. Cilj je unaprijediti mentalno zdravlje u lokalnim zajednica-ma i prekograničnu suradnju (jačanje kapaciteta u radu sa svim dobnim skupinama, razvoj zajedničkih protokola u prevenciji ovi-snosti i smetnjama ponašanja mladih). Najviše smo imali korisnika upravo iz tog područja te na taj način možemo pratiti i procese povratka.

Na koji se način danas financira Rehabilitacijski centar za stres i traumu?

Rehabilitacijski centar za stres i traumu financira se isključivo putem projekata preko natječaja kod relevantnih ministarstava i drugih donatora (prije svega Ministarstvo socijalne politike i mla-dih), Grada Zagreba, veleposlanstava u Zagrebu, te IPA/EU proje-kata. Kontinuiranu podršku nam pruža UN Dobrovoljni fond za žr-tve mučenja. Trenutno uživamo trogodišnju potporu Zaklade za razvoj civilnog društva. Budući da projektno funkcioniranje nije si-guran način financiranja, to od nas traži stalnu budnost kao i odgo-vornost za naše korisnike kako se ne bi osjetili napuštenima zbog nedostatka financijskih sredstava. q


INTERVJU


Bošnjaci su ispoljavali nesvakidašnje junaštvo i fanatizam u bojevima za “vladara i domovinu”

Rado ste viđen gost na različitim tribinama i simpozijima u Zagrebu. Prije nekoliko godina Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku žu-paniju prepoznali su važnost Vašeg tadašnjeg istraživanja i tiska-li Vašu knjigu “Islamska zajednica u Bosni Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941)”. Nedavno ste nekoliko dana boravili u Zagrebu i intenzivno istraživali dokumente po ar-hivima za svoju novu knjigu. Možete li nam detaljnije objasniti o čemu pišete u najnovijem djelu? Kada je planirano da ugleda svjetlo dana i tko je izdavač?

Moja saradnja sa Medžlisom Islamske zajednice u Zagrebu i drugim muslimanskim i bošnjačkim ustanovama i društvima u Re-publici Hrvatskoj seže još od vremena agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kada sam u aprilu 1995. godine, u zagrebačkoj dža-miji, zajedno sa profesorom Halilom Mehanovićem promovirao “Hikmet”, list za vjersko-teološka i kulturno-historijska pitanja, po-krenut u Tuzli potkraj 1993. Od tog vremena bio sam sudionikom većeg broja naučnih skupova i kulturnih događaja u Zagrebu i mo-ram reći da sam ponosan na saradnju koju sam ostvario sa meni dragim ljudima iz Islamske zajednice, Bošnjačke nacionalne zajed-nice, “Preporoda” i drugih organizacija koje, po mom ličnom sudu, svojim prosvjetiteljskim pregnućem i doprinosima na polju kulture i nauke obogaćuju ne samo duhovni i kulturni život Bošnjaka u Hr-vatskoj, već i ukupne kulturne i naučne horizonte u Hrvatskoj i Bo-sni i Hercegovini.

Što se tiče moje nove knjige, ona obrađuje teme iz novije boš-njačke historije, u rasponu od aneksije Bosne i Hercegovine 1908. do prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, ne u smislu sinteze ili cjelovite rekonstrukcije, već prije svega hvatanja u koštac sa jed-nim brojem osjetljivih i važnih pitanja čiji bi nam odgovori mogli pomoći da shvatimo modele mišljenja i djelovanja te načine na ko-je su Bošnjaci reagirali na prijelomne događaje na južnoslavenskim prostorima u prvoj polovini 20. stoljeća. Problematizirajući brojne teme i kontroverze, poput uzroka bošnjačko-srpskog udaljavanja pred najavljeno donošenje agrarnog zakona u Bosanskohercego-vačkom saboru 1911. godine, odnosno stavova bošnjačkih politič-kih i vjerskih elita prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Trećem

ADNAN JAHIĆ, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U TUZLI “Nijedna država, nijedan državni poredak, nisu neuništivi niti su trajne kategorije. Bosne i Hercegovine danas

ne bi bilo da nije bilo onih koji su osigurali njeno međunarodno priznanje i odbranili je za vrijeme agresije. Bosna i Hercegovina ima perspektivu ako je brane i grade, svojim zalaganjem, stručnošću, poštenjem i

odgovornošću, njeni narodi i građani koji je vole kao svoju domovinu. Poput momaka zahvaljujući kojima s ponosom iščekujemo početak velike smotre najboljih fudbalskih nacija ovog ljeta u Brazilu.”

BiH trebaju konkretne inicijative i podrška

Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

Reichu, djelo govori o različitim izazovima kroz koje su Bošnjaci prolazili u prvoj polovini 20. stoljeća, na teškom i neizvjesnom putu svog nacionalnog izrastanja te političkog, kulturnog i duhovnog sa-zrijevanja i razvoja.

U formalnom smislu, knjiga predstavlja zbirku radova, kojim sam se, nakon njihovog prvobitnog objavljivanja u časopisima i zbornicima, nastavio baviti obogaćujući ih rezultatima novih istra-živanja, novim saznanjima i uvidima. Glavnina radova ne predstav-lja prerađene verzije već potpuno nove radove, koji se, usljed dubi-ne zahvata u predmetnu materiju, najčešće samo naslovima i dije-lovima narativa baziraju na prvobitnim verzijama. Nije riječ o pre-vladavanju napisanog već o naučno opravdanom stremljenju da se uvidima historiografije priskrbi što potpunija faktografska podloga. Što se tiče izdavača, knjiga bi mogla izaći u suizdavaštvu Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Boš-njačkog instituta u Sarajevu.

Ove godine se navršava 100 godina od izbijanja Prvog svjet-skog rata. O uzrocima tog rata, u povjesničarskim i širim društve-nim krugovima, vode se rasprave i polemike kao da je riječ o do-gađaju koji se zbio prije nekoliko godina, a ne prije jednog stolje-ća. Kako su Bošnjaci reagirali na početak, a kako na kraj Prvog svjetskog rata i nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?

Prof. dr. Adnan Jahić

INTERVJU

17SIJEČANJ 2014.

Nakon što se Osmansko carstvo 1912. povuklo sa Balkana, Boš-njaci su se čvršće vezali za Austro-Ugarsku monarhiju, gledajući u njoj glavni faktor zaštite njihovih vjerskih, imovinskih i društvenih prava, strahujući od promjena koje bi dovele u pitanje njihov poli-tički i ekonomski položaj. Samo je uski sloj bošnjačkog građanstva i studentske omladine ispoljavao odbojnost prema Dvojnoj monar-hiji dajući podršku državotvornim težnjama Srbije i jugoslavenskoj ideji. Sarajevski atentat je radikalizirao gledišta bošnjačkih prvaka u pogledu moguće saradnje Bošnjaka i Srba u Bosanskohercego-vačkom saboru, ali i ukupne politike Austro-Ugarske prema Kralje-vini Srbiji. Ispoljavanje sile prema Srbiji od strane Austro-Ugarske nije samo tražio vođa Muslimanskog saborskog kluba Rifat-beg Sulejmanpašić, već i prvak tzv. Muslimana disidenata Derviš-beg Miralem, grupe koja je ranije bila otvorena prema saradnji sa bo-sanskohercegovačkim srpskim zastupnicima.

U Prvom svjetskom ratu mnogi Bošnjaci su ispoljavali nesvaki-dašnje junaštvo i fanatizam u bojevima za “vladara i domovinu”, motivirani dvostrukom lojalnošću – austrougarskom caru i kralju, ali i osmanskom sultanu i halifi, čija je država potkraj oktobra 1914. godine, zahvaljujući njemačkom pritisku i oportunističkom držanju ministra rata Enver-paše, stupila u rat na strani Centralnih sila, a ulema pozvala sve muslimane na sveti rat protiv nevjernika. Tokom rata legitimna bošnjačka politika koju su personificirali Šerif Arnau-tović i Safvet-beg Bašagić podržavala je, u kontekstu prijepora o njenoj budućnosti, opstanak Austro-Ugarske i njene dualističke strukture, insistirajući na autonomiji Bosne i Hercegovine, koju ni-su smatrali mogućom ako dođe do formiranja jugoslavenske drža-ve. Arnautović je davao izjave – vrijeme je pokazalo ne bez osnova – da se bosanskohercegovački muslimani plaše za svoj opstanak ako dođe do stvaranja Jugoslavije. Samo je omanja skupina uglav-nom neafirmiranih bošnjačkih političara i javnih radnika, na čelu sa dr. Mehmedom Spahom, podržala ideju državnog ujedinjenja juž-nih Slavena, što je utjecalo da su Bošnjaci imali marginalnu ulogu u procesima stvaranja prve jugoslavenske države. Dakako, kad je po-stalo izvjesno da je Austro-Ugarska propala, kada su formirana Na-rodna vijeća SHS koja su vodila proglašenju Kraljevstva Srba, Hrva-ta i Slovenaca, bošnjačke elite su izvukle konsekvence prilagodivši retoriku i postupke novonastaloj državno-političkoj stvarnosti.

Vaša knjiga obuhvaća razdoblje od 1900.-1950. godine. Koji su bili prijelomni događaji koji su odredili sudbinu BiH i bošnjač-kog naroda?

Tih događaja, dakako, bilo je više i nisu svi imali istu težinu u oblikovanju i određivanju sudbine Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. U vremenskom rasponu od kraja Prvog do kraja Drugog svjetskog rata, obzirom na karakter vladajućih režima u monarhističkoj Jugoslaviji i NDH, Bosni i Hercegovini je prijetilo da nestane kao historijska real-nost i politička činjenica. Nakon ulaska srpske vojske u Sarajevo, 6. novembra 1918. godine, srpske su političke, vojne i crkvene elite jav-no isticale da “nema više granice na Drini”, u smislu srpskog karakte-ra Bosne i Hercegovine. Od ukidanja Narodne vlade za Bosnu i Her-cegovinu 31. januara 1919. pa do konačnog prestanka sa radom Po-krajinske uprave za BiH početkom 1925. godine, postojao je neki privid političke individualnosti Bosne i Hercegovine, premda je i u tom razdoblju – a o kasnijim razdobljima državnog života međuratne Jugoslavije da i ne govorimo – srpska supremacija u pokrajini bila neupitna, makar su srpski nacionalistički krugovi, uglavnom pristaše Narodne radikalne stranke, izražavali nezadovoljstvo sporošću mije-njanja od austrougarskih vlasti naslijeđene administracije u kojoj su preovladavali kadrovi koje su bosanski radikali nazivali “strancima” i neprijateljima nove državne stvarnosti.

Mislim da se u bošnjačkoj historiografiji prenaglašava član 135 Vidovdanskog ustava u afirmaciji državno-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, koja je tim ustavom, usljed preimenovanja postojećih bosanskohercegovačkih okruga u oblasti, sačuvana na razini pojma i imena, ali je izgubila svoj zemaljski upravni subjekti-vitet kojeg je posjedovala još od Srednjeg vijeka. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja od 3. oktobra 1929. godine Bosna i Hercegovina je razbijena kao teritorijalna cjelina, pa se u javnoj komunikaciji govorilo “bivša Bosna i Hercegovina”, a tu su protubosansku praksu nastavile elite koje su stajale iza Sporazuma Cvetković – Maček 1939. godine, kao i ustaški režim Nezavisne Dr-žave Hrvatske, koji je u julu 1941. rasparčao teritorij Bosne i Herce-govine unutar 11 velikih župa, od kojih su četiri imale sjedište izvan BiH. Bosanskohercegovačko stanovništvo nije imalo udjela u dono-šenju ovih rješenja, a svaki govor o autonomiji Bosne i Hercegovine bio je ocjenjivan kao protusrpska odnosno protuhrvatska retorika, a otuda i protudržavna djelatnost.

Historičar se ne bavi nagađanjem, ali je veliko pitanje šta bi bilo sa Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda da su ostali u raljama velikodržavnih projekata i da ratni haos nije posredovao u usponu KPJ i Titovih partizana kao vojno-političke alternative nositeljima po-litika koje su negirale historijsku i političko-društvenu posebnost Bo-sne i Hercegovine. Obnova bosanskohercegovačke državnosti pu-tem odluka ZAVNOBiH-a predstavljala je svakako prijelomni događaj novije historije Bosne i Hercegovine i njenih naroda, makar te odluke i nisu samo odražavale domovinske osjećaje i težnje vijećnika bosan-ske ratne skupštine, već i političko-stranačke interese komunističke elite koja je težila modelu rješavanja nacionalnog pitanja u funkciji jačanja i konsolidacije nove revolucionarne vlasti u Jugoslaviji.

Muslimanske mase su uglavnom osjećale odbojnost prema srpstvu i hrvatstvu

Kada se čitaju knjige nekih povjesničara i gledaju prigodne ilustracije, stječe se dojam da je bošnjački narod u BiH i Hrvatskoj bio masovno za NDH i ustaški pokret, te da je pristajao na hrvat-sku nacionalnu ideologiju kakvu je propagirao dr. Ante Starčević. Istražujući dokumente po hrvatskih i bosanskohercegovačkim ar-hivima da li ste stekli takav dojam ili se radi o (ne)svjesnim poli-tičkim manipulacijama? Imate li kakav konkretan primjer?

Niko ne može sa sigurnošću reći šta je osjećalo nekoliko stotina hiljada pojedinaca – Bošnjaka – nakon što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska 10. aprila 1941. godine. No historijski izvori govore da su mnogi Bošnjaci, kako elitni krugovi tako i šire narodne mase, pozdravili nastanak NDH. Nisu imali razloga žaliti za državom koja je stajala iza nepravične agrarne reforme, koja je nametala obilježava-nje crkvenih svetaca u školama i održavala sistem dominacije jednog naroda nad drugim. Pozitivno raspoloženje prema NDH dijelom je poticalo i iz svijesti da je iza novoformirane države stajala Njemačka, prema kojoj su Bošnjaci u to vrijeme izražavali simpatije kao sili koja bi mogla okončati kolonijalno prisustvo Velike Britanije i Francuske u arapskim zemljama i popraviti stanje tamošnjih muslimana, prema kojim su muslimani Bosne i Hercegovine još uvijek osjećali jake emo-tivne spone ispoljavajući interes za njihovo prilike.

Prvobitno raspoloženje prema NDH, kod nekih brže kod nekih sporije, mijenjalo se u pravcu otrježnjenja i hlađenja, potom udalja-vanja i kritike, da bi se na koncu pretvorilo u neraspoloženje, ogorče-nje i otpor. Tome su doprinosili masovni četnički zločini nad Bošnja-cima, koje vlasti NDH nisu bile u stanju spriječiti, ali i rasprostranjeni dojam da ustaški režim nema osjetljivosti i obzira prema teškim pri-

INTERVJU


likama u kojim žive Bošnjaci, kao i sve izvjesnija propast Sila osovine i besperspektivnost NDH te rastuća popularnost partizanskog pokre-ta koji se nudio kao jedini faktor zaštite Bošnjaka i uspostave pravič-nijeg poretka u Bosni i Hercegovini u odnosu na postojeći.

Navest ću jedan zanimljiv izvor. Jedan njemački izvjestitelj je u septembru 1942. godine pisao kako se, posmatrajući muslimansku politiku u Sarajevu i okolini, jasno vidi da je držanje muslimana pre-ma NDH i hrvatstvu uglavnom rezervirano i pasivno, većina musli-mana se ne osjeća Hrvatima, “već kao muslimanski Bosanci”, te-meljem religije, kulture, posebnog domovinskog osjećaja te različi-te historije. Autor potencira prisutnu muslimansko-katoličku nape-tost, te ističe da muslimani pokazuju strah od utjecaja klerikalaca, prije svega u slučaju napada na njihov unutrašnji život. Muslimani se sada, on zaključuje, obzirom na njihov prijateljski stav prema Nijemcima, kojeg su ispoljavali prije jugoslavenskog rata, osjećaju “u mnogo čemu razočarani”, pošto je njihova situacija danas još gora nego što je bila za vrijeme jugoslavenske vladavine. Od jeseni 1943. Bošnjaci su sve masovnije pristupali jedinicama partizanskog antifašističkog pokreta, na različite načine oponirali ustaškom reži-mu, ali je, dakako, bilo i pojedinaca koji su do kraja rata ostali pri-vrženi NDH, bez obzira na njenu očiglednu agoniju i propast. O ovoj temi govorim opširnije u mojoj novoj knjizi, a važne uvide i zaključ-ke već su donijeli Rasim Hurem, Jozo Tomasevich, Nada Kisić Kola-nović, Marko Attila Hoare i drugi autori.

Što nam kaže povijesno iskustvo – tko se i na kakav način obraćao Bošnjacima? Što je bilo presudno da se pored žestoke kampanje kroatizacije i srbizacije očuva bošnjačka svijest i nacio-nalni identitet?

Što se tiče bošnjaštva, historijska nauka ne nudi saznanja da je ovaj pojam bio potisnut kao nacionalna identifikacija bosanskohercego-vačkih muslimana potkraj 19. i tokom 20. stoljeća temeljem nacionali-stičkog pritiska susjednih naroda ili djelovanja nekog političkog faktora koji je utjecao na nacionalno pitanje i društvene odnose u postojećim državnim tvorevinama. Od austrougarske okupacije 1878. Bošnjaci su punosvjesno naglašavali svoj muslimanski identitet, smatrajući ga fak-torom zaštite svoje posebnosti, ali i prava i privilegija, te šire narodne homogenizacije unutar države koja je sve do balkanskih ratova bila poimana kao prijetnja njihovom opstanku, temeljem krivih predstava da nema bitne razlike između Austro-Ugarske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sa Austrijom iz vremena Eugena Savojskog i Boja pod Banjalu-kom. Ova praksa je nastavljena za vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, dajući prostora nacionalističkim elitama iz susjedstva Bo-sne i Hercegovine, ali i unutar nje, da potiču “nacionalizovanje”, odno-sno “nacionaliziranje” muslimana, koji su smatrani “nacionalno ne-svjesnim”. Sa osnovnom političkom namjerom da se ostvari strateška nacionalna prevaga srpskog, odnosno hrvatskog naroda nad Bosnom i Hercegovinom i time, rješavajući pitanje “čija je Bosna”, pruži oslonac afirmaciji, odnosno redizajniranju postojećeg državno-nacionalnog poretka u korist jedne ili druge strane.

Srpske elite su u tim nastojanjima koristile razna sredstva, od biranih kadrovskih rješenja na mjestu direktora Šerijatske gimnazi-je do potpore koja je pružana prosrpskom “Gajretu”. One, ipak, na tom planu nisu imale cjelovite strategije, a muslimanske mase su, sa svoje strane, uglavnom osjećale odbojnost prema srpstvu i hr-vatstvu jer su ih smatrale organski naslonjenim na njihova konfesi-onalna izvorišta – pravoslavlje i katoličanstvo. S vremenom je mu-

Od 90-ih godina 20. stoljeća pa naovamo, naroči-to za vrijeme agresije na BiH i neposredno nakon nje, postojala je svojevrsna neformalna simbio-za SDA i Islamske zajednice, od koje je, po mom sudu, više koristi imala SDA, a manje Islamska zajednica, jer je gubila na vjerodostojnosti kod ljudi koji nisu pripadali SDA, a svejedno su osje-ćali važne spone sa svojim islamskim korijenima i naslijeđem. Kasnije su se pojavile neke nove “naklonosti” i bilo je jasno da Islamska zajednica nema konzistentan i jasno definiran stav prema pitanju odnosa njenih prvaka i službenika prema političkim strankama.

Prije bilo kakvog govora o uspostavi institucije evropskog muftije, mislim da bi morala postojati potkrijepljena studija o “evropskim muslimani-ma”, njihovom političkom, socijalnom, obrazov-nom i kulturnom položaju, njihovim vjerskim razlikama, njihovim međusobnim sponama i op-ćenito njihovom raspoloženju prema takvoj jed-noj vrsti vjerskog predstavništva. Postavlja se pitanje da li je to ideja kojom se bave pojedini vjerski zvaničnici, a o kojoj većina muslimana u Evropi ne zna ništa i, prije svega, koji i kakvi pro-ceduralni postupci bi osigurali reprezentativnost i legitimitet takvoj jednoj instituciji.

INTERVJU

19SIJEČANJ 2014.

slimanstvo političara, kulturnih i vjerskih elita te širih slojeva druš-tva, pored vjerske oznake, preraslo u izraz samosvjesne političko-društvene identifikacije koja je, osnažena osjećajem tjeskobe i sti-ješnjenosti između dva nacionalistička i velikodržavna koncepta, postala podlogom i supstratom kasnijeg muslimanskog nacional-nog formiranja, uključujući priznanje tokom 60-ih i savremeni po-vratak historijskom bošnjačkom imenu.

Islamska zajednica – nadstranačka duhovna i institucionalna snaga i autoritet

Islamska zajednica je najvažnija institucija bošnjačkog naro-da, a reisu-l-ulema najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake. Da li je bosanskohercegovačka ulema u prezentiranom periodu bila dorasla da bude generatorom šireg kulturnog i društvenog pre-poroda bošnjačkog naroda?

Kad se govori o Islamskoj zajednici, treba znati šta je taj pojam značio u određenim razdobljima historije. Od imenovanja prvog re-isu-l-uleme i Ulema-medžlisa 1882. do kraja Drugog svjetskog rata i uspostave komunističkog režima u Jugoslaviji, Islamsku zajednicu su sačinjavali svi bosanskohercegovački zemaljski pripadnici islamske vjere, odnosno svi muslimani Bosne i Hercegovine neovisno o njiho-vim ličnim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima. To je značilo veću otvorenost organa Zajednice prema bošnjačkom društvu, ali i veću izloženost različitim oblicima političke manipulacije i pritiska. Islam-ska zajednica, u smislu njenih tijela i institucija, često je bila izložena samovolji političara, ministara, administracije i lokalnih moćnika, a vjerski prvaci i ulema počesto opterećeni svojim nezavidnim socijal-nim statusom i materijalnim prilikama, koje su ih udaljavale od dje-lotvornijeg utjecaja na bošnjačko društvo i život muslimana.

Na Vaše pitanje mogu odgovoriti da bosanskohercegovačka ulema u prezentiranom razdoblju nije bila dorasla, odnosno nije bila u stanju da bude generatorom šireg kulturnog i društvenog preporoda bošnjačkog naroda, a razlozi su brojni, od navedenih materijalnih i statusnih prilika do ukorijenjenog nepovjerenja pre-ma pokušajima savremenog razumijevanja islamskih izvora. O tim razlozima sam pisao u svojim knjigama i radovima. Bilo je, među-tim, uleme koja se opirala stagnaciji, poput reisu-l-uleme Džemalu-dina ef. Čauševića, hafiza Abdulaha Ajni ef. Bušatlića, Muhameda ef. Zahirovića, ali je ona bila u izrazitoj manjini prema tradicionali-stima, oportunističkim elementima i konzervativnim političkim eli-tama koji su svaki novi pogled na tradiciju i običaje Bošnjaka, a o islamskim izvorima da i ne govorimo, ocjenjivali kao napad na nji-hovu vjeru, identitet i opstojnost u Bosni i Hercegovini.

Nakon izbora novog reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića po-krenut je dugoočekivani proces promjene Ustava Islamske zajedni-ce u BiH. O tom se pitanju u javnosti mnogo raspravljalo, posebno o posljedicama predloženih reformi i mjera. Po Vašim saznanjima, što se želi postići novim Ustavom i koje su najvažnije promjene?

Proces promjene Ustava Islamske zajednice u BiH iniciran je još prije nekoliko godina i prije izvjesnog vremena je provedena široka javna rasprava o Nacrtu amandmana na Ustav Islamske zajednice kojeg je izradila Ustavna komisija Sabora Islamske zajednice na svojoj sjednici od 20. januara 2014. godine. Svaka promjena Usta-va, dakako, ima svrhu unaprijediti važeća normativna rješenja i uskladiti ih sa tekućim potrebama, ali i praksom koja se pokazala svrsishodnom, donoseći poboljšanje organizacijske strukture, te modela odlučivanja i djelovanja kako bi Zajednica i njeni organi na optimalan način mogli odgovoriti svojim osnovnim vjerskim i druš-tvenim zadacima i ciljevima.

Prvobitno ponuđene smjernice, sa tematske sjednice Rijaseta Islamske zajednice u Fojnici od 28. februara 2012. godine, Sabor Islam-ske zajednice je odbacio kao radikalan iskorak u smjeru ustavnog i or-ganizacijskog redizajniranja Zajednice i njenog preustroja u neku vrstu složene Zajednice federalističkog tipa, temeljem čega se pristupilo izradi Platforme za promjenu Ustava koja je vodila današnjem Nacrtu, sa rješenjima koja podrazumijevaju afirmaciju pravnog kontinuiteta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sa naglašenom ulogom reisu-l-uleme kao najvišeg vjerskog autoriteta koji predstavlja i zastupa Za-jednicu te simbolizira njeno jedinstvo, ali i organizacijskom zasebno-šću i svojevrsnom autonomnošću muslimana u Srbiji, Hrvatskoj i Slo-veniji, kao i muslimana Bošnjaka izvan domovinskih zemalja te drugih muslimana koji prihvataju Zajednicu kao svoju.

Ne bih ulazio u pojedinačne amandmane, jer je proces promje-ne još u toku, ali vjerujem da će nova ustavna rješenja Zajednicu načiniti funkcionalnijom i spremnijom da nudi adekvatne odgovore na izazove koje savremena društvena i kulturna kretanja, i u regio-nalnom i u globalnom smislu, postavljaju pred muslimane na ovim prostorima. Istovremeno, značaj promjene Ustava ne treba preci-jeniti, jer rezultati i učinci ponajprije ovise od ljudi na konkretnim pozicijama, od lokalnog imama do reisu-l-uleme.

U proteklim godinama, posebice za vrijeme reisa Mustafe Cerića, bilo je mnogo primjedbi upućenih Islamskoj zajednici zbog uplitanja u politiku. Kakvo je Vaše mišljenje o tom pitanju? Imamo osjećaj da se s izborom reisa Kavazovića situacija znatno promijenila.

Već sam rekao da se politika uplitala u poslove Islamske zajed-nice, od begova okupljenih u Muslimanskoj narodnoj organizaciji do komunista koji su odlučivali ko će biti reisu-l-ulema. Zanimljivi su, recimo, pokušaji Muslimanskog saborskog kluba da se spriječi imenovanje Džemaludina ef. Čauševića za reisu-l-ulemu 1913. go-dine, premda je on uživao široku podršku uleme i bošnjačkog gra-đanstva. Ali i Islamska zajednica se uplitala u politiku, ne na institu-cionalnoj, već individualnoj razini. Recimo, banjalučki muftija Ibra-him ef. Maglajlić je bio politički eksponiran i za Austro-Ugarske i za Kraljevine SHS. Predsjednik Ulema-medžlisa u Sarajevu Salim ef. Muftić bio je u Senatu Kraljevine Jugoslavije. Ulema se nalazila na vladinim i protuvladinim izbornim listama, a reisu-l-ulema Kemura je članovima Republičke komisije za vjerska pitanja BiH izražavao zabrinutost zbog jačanja nacionalizma nakon Brionskog plenuma.

Od 90-ih godina 20. stoljeća pa naovamo, naročito za vrijeme agresije na BiH i neposredno nakon nje, postojala je svojevrsna ne-formalna simbioza SDA i Islamske zajednice, od koje je, po mom su-du, više koristi imala SDA, a manje Islamska zajednica, jer je gubila na vjerodostojnosti kod ljudi koji nisu pripadali SDA, a svejedno su osje-ćali važne spone sa svojim islamskim korijenima i naslijeđem. Kasnije su se pojavile neke nove “naklonosti” i bilo je jasno da Islamska za-jednica nema konzistentan i jasno definiran stav prema pitanju od-nosa njenih prvaka i službenika prema političkim strankama. Pozna-vajući reisu-l-ulemu Kavazovića, vjerujem da će se Islamska zajedni-ca u dolazećem vremenu u cijelosti afirmirati kao nadstranačka du-hovna i institucionalna snaga i autoritet čiji stavovi i gledišta mogu biti relevantni i bitni za najširi spektar bošnjačkog društva i politike.

Ideja “europskog muftije” u postojećem vremenu nije realna

Već nekoliko godina govori se o instituciji tzv. europskog muf-tije. U intervjuu za “Preporodov Journal” prof. dr. Hilmo Neimar-lija je rekao da se radi “jeftinoj priči”, dok je ljubljanski muftija dr. Nedžad Grabus rekao da je nužno “otvaranja argumentirane ra-

INTERVJU


sprave”. Vidljivo je da je ideja vrlo zanimljiva čelnicima Islamskih zajednica u Hrvatskoj i Sandžaku, ponajviše ljudima bliskim biv-šem reisu Ceriću. Kakvo je Vaše mišljenje o tom pitanju kao povje-sničara, ali i čovjeka koji je dugi niz godina vezan uz Islamsku za-jednicu i njene obrazovne strukture?

Prije bilo kakvog govora o uspostavi institucije evropskog mufti-je, mislim da bi morala postojati potkrijepljena studija o “evropskim muslimanima”, njihovom političkom, socijalnom, obrazovnom i kul-turnom položaju, njihovim vjerskim razlikama, njihovim međusob-nim sponama i općenito njihovom raspoloženju prema takvoj jednoj vrsti vjerskog predstavništva. Postavlja se pitanje da li je to ideja ko-jom se bave pojedini vjerski zvaničnici, a o kojoj većina muslimana u Evropi ne zna ništa i, prije svega, koji i kakvi proceduralni postupci bi osigurali reprezentativnost i legitimitet takvoj jednoj instituciji. Ideju o evropskom muftiji ne bi trebalo apriorno odbaciti, ali morali bi po-stojati jasni pokazatelji da bi sve muslimanske zajednice koje žive u Evropi imale koristi od tog vjerskog autoriteta, a ne samo neke, ili određeni elitni krugovi koji bi osigurali njegovu uspostavu.

Ako se pogleda novija muslimanska historija, primijetit će se da su vjerske i kulturne razlike među muslimanima, njihova politička, plemenska i interesna fragmentiranost te krupno društveno-eko-nomsko zaostajanje za evropskim zemljama bili nepremostiva pre-preka za bilo kakav pokušaj obnove institucije hilafeta, nakon što ga je jedna politička klika, tačnije jedan čovjek, ukinuo 1924. ostavljaju-ći muslimane bez vrhovnog vjerskog autoriteta. Sa druge strane, ne-prijeporno je halifa kroz historiju opstajao temeljem oslonca kojeg je imao u nositelju svjetovne muslimanske vlasti, bez obzira radilo se o jednoj ličnosti ili ne, i to dok je muslimanska vlast prelazila etničke i plemenske granice unutar svijeta sunitskog islama. Danas takve real-nosti ne postoje i teško je zamisliti, makar se ovdje radi o primarno vjerskom starješini, da bi muslimani na jednom golemom prostoru kakav je Evropa mogli pokazati takav stepen vjerskog jedinstva, be-nevolentnosti i odgovornosti prema zajedničkim ciljevima, ma šta oni bili, da bi kao posljedica takvog njihovog stava nastala institucija evropskog muftije. Mislim da ta ideja u postojećem vremenu nije realna, što ne znači da o njoj i srodnim idejama ne treba raspravljati i jačati veze među muslimanima u Evropi.

Mnogi osjećaju svojevrsnu tendenciju klerikalizacije ili “hodži-zacije” Islamske zajednice. Smatra se da je taj proces ipak najsla-biji u BiH, a uzima veći intenzitet u tzv. dijaspori. Drastičan slučaj je novoizabrani sastav Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, u ko-jem nema niti jedne osobe izvan imamskih struktura, sve hodža do hodže… Dobar put i čist nijjet ili teška stranputica i novi suko-bi? Što nas uči povijesno iskustvo?

Ako se pogleda historija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovi-ni, primijetit će se da je od ranih dana postojala dihotomija ule-mansko-elitističkog i laičko-demokratskog pristupa pitanjima ruko-vođenja poslovima Islamske zajednice. Zajedničko ministarstvo fi-nansija u Beču i Zemaljska vlada u Sarajevu su favorizirali prevlast vjerskih lica u tijelima Islamske zajednice, jer su na taj način Zajed-nicu mogli lakše kontrolirati i sužavati prostor djelovanja narodnog pokreta. Ipak, nakon prihvatanja Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH iz 1909. go-dine, jačao je utjecaj “svjetovnjaka” u strukturama Islamske zajed-nice, pa su političari, trgovci i čaršija imali važnu riječ u pitanjima kao što su korištenje vakufskih prihoda i finansiranje vjerske pro-svjete. U monarhističkoj Jugoslaviji i NDH, prevaga jednog ili dru-gog elementa, uleme ili laika, ovisila je najdirektnije o rasporedu političkih snaga u državi, što je najplastičnije došlo do izražaja za vrijeme šestojanuarske diktature, kad je voljom ministra pravde

Milana Srškića visokoj ulemi data presudna uloga u svim poslovima Zajednice, kao i za vrijeme koalicijske vlade Stojadinović – Korošec – Spaho, kad je u Zajednici sprovedena radikalna laicizacija, ukinu-te muftije, a za reisu-l-ulemu postavljena osoba koja nije imala ni-jednog dana aktivne vjerske službe u Islamskoj zajednici.

Poslijeratni odnosi na ovom planu još nisu bili predmet cjelovi-te historijske analize, a oni su veoma važni za uvid koliko je današ-nja struktura Islamske zajednice naslonjena na realitete iz socijali-stičkog razdoblja, te da li su “svjetovnjaci” u postojećim tijelima Islamske zajednice samo dekor ili sa ulemom ravnopravan činilac u sistemu odlučivanja i upravljanja Zajednicom. Danas se Islamska zajednica u široj javnosti uglavnom poistovjećuje sa ulemom, ima-mima i vjeroučiteljima i često se može čuti da postojeći poredak ne pruža dovoljno prostora interakciji i zajedničkim naporima uleme i izvanulemanskih krugova na afirmaciji islama u društvu, a o njego-vom promišljanju da i ne govorimo. Do Drugog svjetskog rata je postojao najširi interes bošnjačkog društva za pitanja iz domena Islamske zajednice, i na intelektualnoj i na praktičkoj razini, vodile su se rasprave, polemike, pisale knjige i brošure, bila je jedna vrsta pozitivne napetosti koja je obogaćivala Zajednicu novom energi-jom i davala joj podsticaj za nove vizije i rješenja. No ako je sada stanje drugačije, onda to nije samo posljedica postojećeg poretka u Islamskoj zajednici, već i promjena koje su se, u drugoj polovini 20. stoljeća, dogodile u socio-ekonomskoj i obrazovnoj strukturi te svjetonazorskim usmjerenjima i društvenim prioritetima Bošnjaka.

Bošnjaci su, barem do prije 20-ak godina, pripadali hanefij-skom mezhebu i maturidijskom akaidu. Sada imamo više različi-tih tumačenja islama u BiH, različitih pravnih škola, što unosi do-datnu konfuziju među bosanske muslimane, kao da smo u “živom pijesku” mezhebskih podjela. Koliko dobrog je donijelo školova-nje po različitim islamskim fakultetima u svijetu?

Nisam siguran da su Bošnjaci podijeljeni po mezhebskim i akaidskim pitanjima. Uvjeren sam da većina bosanskohercegovač-kih muslimana ne zna ni šta znače pojmovi “mezheb” i “akaid”, niti se opterećuje tim temama. Ono o čemu možemo govoriti, koliko primjećujem, jesu novi detalji u obredoslovnoj i pojavnoj sferi, ali i svojevrsna radikalizacija u poimanju vjere. Mladi ljudi, nerijetko iz porodica sa oskudnim vjerskim znanjem, nekritički prihvataju upu-te “autentičnih muslimana” iz kolijevke islama, oponašaju njihovo držanje na namazu, slijede njihov način odijevanja i, nerijetko, u svojoj vjerskoj gorljivosti, ispoljavaju netrpeljivost prema neistomi-šljenicima, kako na vjerskoj tako i na političkoj ravni.

Navest ću primjer jedne hutbe, prošle godine, kada je jedan mladi pristaša vehabitskog pravca javno demonstrirao svoje nesla-ganje i odbacivanje očitovanja reisu-l-uleme o prirodi sukoba u Si-riji, provocirajući raspravu i remeteći praćenje hutbe. Održavaju se tribine i predavanja gdje se napada demokratija i promovira duh samogetoizacije, svjesno ili nesvjesno zanemarujući vrijeme i pro-stor u kojim živimo te naslijeđe i tradiciju koji su sastavni dio psiho-loškog i društvenog konteksta naše stvarnosti. Nažalost, dužnost mi je primijetiti da se i kod pojedinih mlađih tumača islama iz redo-va Islamske zajednice, uslijed raznih utjecaja te individualnog vjer-skog zanosa, primjećuju pristupi, komentari i tvrdnje koji zabacuju ovdašnje muslimansko naslijeđe i promoviraju svojevrsni puritani-zam, koji, u radikalnijim varijantama, običnog muslimana stavlja u odnos, ispunjen tjeskobom i nelagodom, spram društva i sredine u kojoj živi. Dakako, raznolikosti su prirodna stvar, njih je bilo i u vre-menu Sulejmana ef. Šarca i Džemaludina ef. Čauševića, ali Bošnjaci koji su u aktivnom doticaju sa vjerom moraju razvijati kulturu dija-loga i uvažavanja drukčijeg mišljenja, demonstrirajući jednaku razi-

INTERVJU

21SIJEČANJ 2014.

nu obzira i otvorenosti prema onima koji su manje ili više, ili koji tek trebaju kročiti u područje islamskih vrijednosti.

Bošnjaci, generalno gledano, nisu izvukli pouke iz proteklog rata

Prethodni Popis stanovništva u BiH odvijao se u teškim okol-nostima, ali je potvrdio jačanje bošnjačke nacionalne svijesti. Da li je Popis 2013. stavio točku na “i” dugogodišnjeg negiranja naci-onalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka? Povijest je pokazala, bez obzira na “izlete” studentske elite, da je narod privržen boš-njačkoj naciji i da ne prihvaća drugačije nacionalne odrednice, pa i po cijenu da bude neopredijeljen.

Još je rano govoriti o ishodu Popisa stanovništva jer službene rezultate još nemamo. Vjerujem da će provedeni Popis pokazati da su Bošnjaci punosvjestan evropski narod koji je otklonio sve dileme u pogledu njegovog nacionalnog identiteta i perspektive. Dileme i otpori koje su neki ispoljili prema bošnjačkoj odrednici poticali su iz nepoznavanja historijskih činjenica, a dijelom i usljed krive pred-stave da je bošnjaštvo vjerski, pa i politički određen pojam kojeg su 90-ih godina prošlog stoljeća promovirale vodeća bošnjačka stran-ka i Islamska zajednica. Svakako bi akademski krugovi i kulturna društva u narednom vremenu trebali učiniti dodatni napor na osmišljenoj i argumentiranoj afirmaciji bošnjačke ideje.

Kakvo je stanje akademske zajednice u BiH? S obzirom na teško stanje u BiH, kakve su mogućnosti kvalitetnog istraživačkog rada? Stanje historiografije nije na zadovoljavajućem nivou, zar ne?

O stanju akademske zajednice u BiH može se govoriti kroz prizmu siromašne države u kojoj se izdvaja 0,1% brutto domaćeg proizvoda za naučno-istraživački rad, ali i kroz prizmu neplanskog razvoja visokog obrazovanja koji je relativizirao naučni i intelektualni profil akademske zajednice popunjavajući je, nerijetko, kadrom koji nema ni volje ni umijeća da bude nosiocem naučnog i društvenog razvoja. Općenito, napredak nauke je na margini pažnje društva i države, tako da profe-sori koji ne žele da im se posao svede na puko reproduciranje postoje-ćih znanja moraju tražiti privatne puteve ka nauci i publiciranju rezul-tata istraživanja. Društvene nauke su posebno obezvrijeđene, a naro-čito historija, prema kojoj je društvena pažnja tek sporadično usmjere-na kad se obilježava neki državni praznik ili neka obljetnica.

Svi mi koji se danas bavimo historijom slušali smo naše profe-sore koji su nam pričali o nemjerljivo povoljnijim mogućnostima istraživačkog rada i razvoja historiografije za vrijeme bivše države. Danas je istraživanje skopčano sa priličnim izdacima i poteškoća-

ma, kako usljed činjenice da se relevantni fondovi i zbirke nalaze u arhivima drugih država, tako i usljed uslova korištenja arhivske gra-đe, štampe i periodike u domaćim arhivima, bibliotekama i drugim ustanovama. No i pored toga ne bih rekao da je stanje historiogra-fije u BiH na nezadovoljavajućem nivou, ako se pogleda obim i ka-rakter objavljenih radova od sredine 90-ih pa naovamo. Ima, me-đutim, osnove ocjena da se u bosanskohercegovačkoj historiogra-fiji malo i nedovoljno otišlo u kritičkoj revalorizaciji historiograf-skog naslijeđa iz socijalističkog vremena, uz, dakako, sav respekt prema neupitnim imenima i postignućima ove epohe. Također, priličan broj značajnih tema, govorim o historiji savremenog doba, još uvijek nije bio predmet ozbiljnog naučnog istraživanja i analize.

I prije najnovijih događanja, mnogi su smatrali da je bosan-skohercegovačka politička scena prilično tužna i tegobna, te da su Bošnjaci u najgorem stanju od kraja rata do danas. Kakva je Vaša ocjena sadašnjeg položaj Bošnjaka u BiH?

Nisam siguran da mogu dati utemeljen odgovor na Vaše pita-nje, jer je moja pažnja već više godina zaokupljena prošlošću, a ne sadašnjošću Bošnjaka. No neki se uvidi mogu iznijeti već na osnovu elementarnog praćenja dešavanja u našem društvu i politici, koja, po mom sudu, skoro posvuda manifestiraju odsustvo jasnih zajed-ničkih ciljeva, složnog rada i odgovornosti prema općem dobru ko-jeg zovemo državom. Nažalost, bojim se da Bošnjaci, generalno gledano, nisu izvukli pouke iz proteklog rata, niti pravilno razumiju poruke koje im se kontinuirano, izravno i neizravno, upućuju iz ma-njeg entiteta iz kojeg se uporno i nedvosmisleno napada i obezvrje-đuje država u kojoj živimo, planski i sistemski sabotira sve što je u funkciji napretka države i ciljano produbljuju jazovi i pothranjuje razdor među narodima kako bi se spriječilo stvaranje socijalne podloge za nesmetan život države Bosne i Hercegovine.

Neću govoriti o poukama iz nešto starije prošlosti, premda bi se i iz nje mnogo toga moglo naučiti, napose bi se političke elite i ljudi na važnim pozicijama mogli zamisliti nad zbiljom u kojoj živimo i od-govornošću koju imaju prema državi i dolazećim generacijama. Da-nas je općenito rasprostranjena usitnjenost, interesna razjedinje-nost, dominiraju autarkija i okretanje privatnim stremljenjima nau-štrb javnog dobra. Čvrste spone solidarnosti i upućenosti jednih na druge tokom rata i neposredno nakon njega ustupile su mjesto za-tvaranju u uske interesne grupe koje čine izlišnom širu saradnju, konsultaciju, promišljanje i analizu. Za postojeće negativno stanje glavnu odgovornost imaju ljudi na važnim funkcijama, ali i intelektu-alci i akademska zajednica koji bi morali biti u pročelju pozitivnih kre-tanja kao faktor stabilnosti i usmjeravajuća snaga u društvu.

Danas je općenito rasprostranjena usitnjenost, interesna razjedinjenost, dominiraju autarkija i okretanje privatnim stremljenjima nauštrb jav-nog dobra. Čvrste spone solidarnosti i upućeno-sti jednih na druge tokom rata i neposredno na-kon njega ustupile su mjesto zatvaranju u uske interesne grupe koje čine izlišnom širu saradnju, konsultaciju, promišljanje i analizu. Za postojeće negativno stanje glavnu odgovornost imaju ljudi na važnim funkcijama, ali i intelektualci i aka-demska zajednica koji bi morali biti u pročelju pozitivnih kretanja kao faktor stabilnosti i usmje-ravajuća snaga u društvu.

INTERVJU


Prošla su skoro dva desetljeća od mirovnih pregovora u Daytonu i potpisivanja sporazuma koji je u značajnoj mjeri krivac za sadašnje neodrživo stanje u BiH. Bili ste i aktivni sudionik poli-tičkih događanja u jednom periodu svoga života – savjetnik pred-sjednika Alije Izetbegovića, a zatim poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i član parla-mentarnog izaslanstva BiH pri Parlamentarnoj skupštini OSCE-a. Gdje je izlaz iz “daytonske luđačke košulje”? Sjećate li se kakvih razmišljanja rahmetli predsjednika Izetbegovića?

Ispravka, nisam bio savjetnik već glasnogovornik stranke na čijem je čelu bio Alija Izetbegović, državnik i mislilac s kojim mi je bila čast sarađivati i nakon čijeg odlaska se itekako osjetila praznina u društve-nom i političkom prostoru Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Izetbegović je bio realan političar koji nije gajio iluzija u pogledu poslijeratne iz-gradnje Bosne i Hercegovine, u smislu puta koji će biti trnovit i muko-trpan, što ga nije obeshrabrivalo da traži i nudi najbolja rješenja, ali i da se bavi konkretnim problemima čiji su ishodi objektivno ovisili o volji i umijeću samih Bošnjaka. Vjerovao je da bi se Federacija BiH mogla razviti u stabilan i prosperitetan entitet, koji bi kao takav mogao imati integrirajuću snagu na razini Bosne i Hercegovine. Istovremeno je upozoravao da poslijeratni oporavak i prateća tranzicija neće moći proći bez nepravde, nejednakosti, zloupotreba, upućujući javne lično-sti i zvaničnike da imaju odgovornosti i osjetljivosti prema potrebama građana, naročito boračkih kategorija.

Nažalost, mnogo toga je od njegovog vremena otišlo u krivom smjeru, naročito od neusvajanja tzv. aprilskog paketa i zadnjih par-lamentarnih izbora 2010. godine, nakon kojih se Federacija BiH pretvorila u politički nestabilan entitet. To je ojačalo poziciju RS-a omogućujući joj da se predstavlja, i domaćoj i međunarodnoj jav-nosti, kao funkcionalniji dio Bosne i Hercegovine kojoj zajednička država samo smeta na putu potpunog razvoja i napretka.

Pitate me gdje je izlaz... U postojećim odnosima to bi, prema mo-jim razmišljanjima, bio unutarbosanski dogovor o prihvatanju mini-muma koji je neophodan za nesmetano kretanju BiH prema evroa-tlanskim integracijama te principa pune ravnopravnosti naroda i građana na prostoru oba entiteta i distrikta. U tom smjeru bi morao ići snažan i djelotvoran pritisak međunarodne zajednice, koja, po mom sudu, snosi veliku odgovornost za današnje stanje, jer ne po-duzima ništa da se zaustavi antibosansko djelovanje pojedinih akte-ra političke scene u BiH. Bez te uloge i bez tog pritiska postavlja se pitanje da li je javna i deklarativna podrška međunarodnom subjek-tivitetu i cjelovitosti BiH, koju kontinuirano ističu zvaničnici EU i SAD, samo prazna retorika iza koje ne stoji stvarna spremnost da se po-mogne BiH na putu njene konsolidacije i razvoja u samoodrživu, funkcionalnu i stabilnu državu. Bosni i Hercegovini trebaju konkret-ne inicijative i podrška, i u tom smislu ohrabruju najave novih pristu-pa koje dolaze od strane naših hrvatskih susjeda.

U najširoj percepciji, politika je sinonim za zlo, iskvarenost i beskrupuloznost

Početak veljače/februara 2014. donio je nezapamćene nemi-re i demonstracije u većem broju gradova širom BiH. Inicijalna detonacija dogodila se u gradu u kojem ste rođeni i u kojem živite i radite – u Tuzli. Da li su Vas demonstracije iznenadile? Po Vašem mišljenju, što je glavni uzrok nezadovoljstva naroda?

Prvobitne demonstracije obespravljenog i zapostavljenog rad-ništva, prije 7. februara 2014. godine, nisu bile nikakvo iznenađenje već nastavak protesta ljudi koje su privatizacija i negativni socio-eko-nomski trendovi doveli na prosjački štap, a prema čijim nevoljama

Kantonalna vlada nije pokazivala dovoljno osjetljivosti i odlučnosti u smislu barem nekih inicijativa koje bi vodile unapređenju njihovog socijalnog položaja. Ono što se desilo 7. februara imalo je podlogu u širem nezadovoljstvu naroda općim stanjem u društvu, ali se u po-javnom smislu svelo na izljeve nasilja i barbarstva prema institucija-ma sistema i čuvarima reda, uz elemente udara na ustavno-pravni poredak. To je nanijelo veliku štetu imovini građana i ugledu države, ali i izgledima da demonstracije dobiju pozitivan epilog – u smislu hvatanja u koštac sa konkretnim problemima ekonomske stagnacije i socijalnog beznađa. Događaji 7. februara nanijeli su nepopravljivu štetu realnoj snazi građanskog pritiska na vlast da se trgne iz letargi-je i počne rješavati goruće probleme društva, uključujući pokretanje privrede i zapošljavanje mladih, jer su mnogi koji su imali motiva i razloga priključiti se demonstracijama, nakon nasilja i paljevina te uvidom u načine artikulacije narodnog protesta, odustali od bilo ka-kvog sudjelovanjima u njima.

Politička “elita” živi neki svoj paralelni svijet, odvojena od na-roda koji treba predstavljati na pošten i častan način. Korupcija i nepotizam, kao i podjele po stranačkim linijama uzeli su velikog maha – kvazidemokracija na djelu. Da li Plenumi građana mogu donijeti pozitivan pomak? Shvaćaju li bosanskohercegovački poli-tičari da bi sljedeći krug demonstracija mogao biti mnogo nasilni-ji, s težim posljedicama?

Postojeća kriza i protesti svakako su posredovani izraženom de-generacijom političkog života u Bosni i Hercegovini, naširoko prepo-znatom od strane običnih građana, ljudi koji su godinama časno i pošteno zarađivali za život, a sada se suočavaju sa sistemom izvrnu-tih vrijednosti koji u pročelje stavlja nove strukture moći, “elite” koje su politiku i društvo podredili svojim interesima, ostavljajući na mar-ginama radnike, penzionere i općenito ljude koji su navikli živjeti od rezultata svog rada. Važeći proporcionalno-kompenzacijski izborni sistem načinio je u ovoj zemlji relevantnim političkim subjektima ve-ći broj stranaka neznatne političke težine i utjecaja, što se na federal-noj i kantonalnim razinama vlasti manifestiralo stalnim krizama i smanjenom djelotvornošću stranaka sa zamašnom podrškom bira-ča, temeljem čega se razvila klima opće neodgovornosti i prebaciva-nja krivice na druge, savršena za korupciju, nepotizam i nerješavanje problema zbog kojih vlast postoji. Imali smo situaciju da je stranka-ma nuđeno više ministara nego što su imali skupštinskih poslanika, kao i brojne primjere karakterističnog presvlačenja stranačkih dreso-va samo da bi se ostalo u vlasti. Narod je to sve vidio i prepoznao kao najobičniju grabež. Danas je politika, u najširoj percepciji, sinonim za zlo, iskvarenost i beskrupuloznost, stigmatizirana kao najlakši put za bogaćenje i lagodan život bez truda i nevolje, na plećima naroda koji je političarima potreban samo kada im treba dati svoje povjerenje na izborima. Ovo pomanjkanje povjerenja u politiku i ljude koji obav-ljaju odgovorne javne poslove, dakako, dugoročno ne vodi ničemu, jer stabilne državne vlasti i prosperitetnog društva nema bez demo-kratskih procedura, vladavine zakona i povjerenja između naroda i njegovih predstavnika.

Što se tiče kampanje koju vode Plenumi građana, oni su, sa jed-ne strane, izraz nepovjerenja u postojeću vlast, dok su, sa druge strane, očita demonstracija neodrživih predstava o demokratiji, prema kojim grupe bez legitimiteta, koje čini nekoliko stotina poje-dinaca, koji sebi daju za pravo da govore u ime čitavog naroda, pišu zahtjeve i podnose ultimatume legalnim zakonodavnim tijelima, dodatno produbljujući krizu svjesnim ili nesvjesnim djelovanjem u pravcu delegitimacije vlasti i razgradnje postojećeg ustavno-prav-nog poretka. Zahtjevi za smjenama ne samo Vlada i načelnika, već i čitavih Općinskih vijeća, pokušaji preuzimanja ingerencija vlasti

INTERVJU

23SIJEČANJ 2014.

kroz mješovita tijela i komisije, insistiranje da se amnestiraju od svake odgovornosti huligani koji su palili državnu imovinu, uključu-jući zgradu Predsjedništva i Arhiv Bosne i Hercegovine – opasna su avantura koja ne može donijeti politički i socijalni oporavak zemlje, makar u Plenumima sjedili i pojedinci koji žele sve najbolje ovoj državi.

Ima li svjetla na kraju tunela i naznaka da se iza paljevina zgrada i ostavki Kantonalnih i Općinskih vlada mogu pojaviti po-zitivne promjene?

Rješenje bi bilo u održavanju prijevremenih izbora, kada bi bilo podrške toj inicijativi na državnom nivou. Ako je ne bude, bitno je da se čim prije formiraju nove Kantonalne vlade tamo gdje ih nema i da se što prije restaurira široko povjerenje u institucije sistema. Najveća pozitivna promjena, pored unapređenja socijalnog položa-ja radnika i drugih slojeva društva na ivici egzistencije, bilo bi suo-čavanje izabranih zvaničnika i ljudi koji preuzimaju javne funkcije sa značajem i odgovornošću posla kojeg obavljaju. Ako se nastavi praksa da ljudi bez kompetencija, znanja i ideja, samo zato što su stranački kadrovi, preuzimaju poslove od najšireg interesa, onda su protesti, dugoročno gledano, bili uzaludni.

Ponašanje premijera Hrvatske i Srbije bilo je dvosmisleno

Po Vašem mišljenju, u proteklim događanjima kakvo je bilo ponašanje susjeda – Hrvatske i Srbije? Hrvatski premijer Zoran Milanović odmah je posjetio Mostar i izazvao negativne reakcije bosanskohercegovačkih političara. Najviše je naljutio redateljicu Jasmilu Žbanić, koja mu je poručila: “Marš kući!” Istu poruku je uputila i Ahmetu Davutogluu, turskom ministru vanjskih poslova. S druge strane, Milorad Dodik se odmah uputio u Beograd na do-datne konzultacije i razvijanje daljnje strategije.

Ponašanje prvih ljudi Vlada Hrvatske i Srbije u cijelom slučaju je bilo, blago kazano, dvosmisleno. Ako su željeli pokazati dobru volju prema Bosni i Hercegovini, što su verbalno i učinili, trebali su ura-

diti isto što i turski ministar vanjskih poslova Davutoglu, doći u glavni grad države i susresti se sa njenim prvim ljudima. Ovako su dali povoda opravdanim kritikama i nagađanjima o pozadini njiho-vih postupaka.

Da li je u pravu bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kada je rekao da “stanje u BiH nužnim pokazuje potrebu revizije Daytonskog sporazuma”?

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine i kada on to kaže, on to svakako čini jer želi najbolje za BiH i njene narode. Ipak, teško bi moglo doći do revizije Daytonskog sporazuma u situaciji kada nema volje da se riješi ni pitanje “Sejdić – Finci”. To pitanje je, po mom sudu, gledano kroz prizmu glavnih uzročnika njegovog nerješavanja, prije povod i oru-đe daljnje destabilizacije države i njenog zastoja na putu ka evroa-tlanskim integracijama, nego neko vitalno pitanje od čijeg rješava-nja ovisi nacionalni status i ravnopravnost jednog konstitutivnog naroda u BiH.

Može li se Bosna i Heregovina očuvati? Imamo osjećaj da mnoge snage u i oko BiH zadovoljno trljaju ruke. Imaju li Bošnjaci, najbrojniji narod u BiH, dovoljno mudrosti, čestitosti i intelektual-nog potencijala da, usprkos svemu, sačuvaju svoju domovinu – jednu i jedinu?

Drago mi je da ste mi postavili to pitanje. Na ovakva pitanja obič-no se odgovara sa poslovičnim optimizmom, nepokolebljivom vje-rom u narodne snage i tvrdnjama da će Bosna i Hercegovina, kako je prevazilazila svaku raniju krizu, prevazići i ovu posljednju. Navode se primjeri iz historije, premda nam oni samo govore šta je bilo, a ne šta će biti. Nijedna država, nijedan državni poredak, nisu neuništivi niti su trajne kategorije. Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo da nije bilo onih koji su osigurali njeno međunarodno priznanje i odbranili je za vrijeme agresije. Bosna i Hercegovina ima perspektivu ako je brane i grade, svojim zalaganjem, stručnošću, poštenjem i odgovornošću, njeni narodi i građani koji je vole kao svoju domovinu. Poput moma-ka zahvaljujući kojima s ponosom iščekujemo početak velike smotre najboljih fudbalskih nacija ovog ljeta u Brazilu. q

Događaji 7. februara nanijeli su nepopravljivu štetu realnoj snazi građanskog pritiska na vlast da se trgne iz letargije i počne rješavati goruće probleme društva, uključujući pokretanje pri-vrede i zapošljavanje mladih, jer su mnogi koji su imali motiva i razloga priključiti se demon-stracijama, nakon nasilja i paljevina te uvidom u načine artikulacije narodnog protesta, odu-stali od bilo kakvog sudjelovanjima u njima.

Najveća pozitivna promjena, pored unapređe-nja socijalnog položaja radnika i drugih slojeva društva na ivici egzistencije, bilo bi suočavanje izabranih zvaničnika i ljudi koji preuzimaju jav-ne funkcije sa značajem i odgovornošću posla kojeg obavljaju. Ako se nastavi praksa da ljudi bez kompetencija, znanja i ideja, samo zato što su stranački kadrovi, preuzimaju poslove od najšireg interesa, onda su protesti, dugoročno gledano, bili uzaludni.

BOSANSKI BAROMETAR


Sve važnije stvari u Bosni i Hercegovini koje su se dogodile u siječnju vezane su za drugu polovicu mjeseca. To što su u tzv. RS-u 9. siječnja obilježavali dan te kvislinške paradržavne tvorevine i ne treba nas koji volimo BiH toliko zabrinjavati. Oni koji su to slavili nepopravljivi su, no ono što je još važnije, ni nakon 18 godina od Daytonskog sporazuma nije splasnula volja onih koji taj datum ne priznaju i treba biti samo uporan i stvari će sigurno jednom, dodu-še ne znamo kada, sjesti na svoje mjesto.

Možda se taj dan približava, ali nećemo još špekulirati. No da postoji tvrd otpor pokazuje i prekid sjednice Doma naroda od 24. siječnja 2014. na kojoj je trebao biti razmatran Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Sjednica je prekinuta odmah nakon po-četka jer nije bilo kvoruma za odlučivanje budući da tri od pet de-legata u Klubu Bošnjaka nisu prisustvovala sjednici. Staša Košarac, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i sljed-benik Milorada Dodika, kazao je da su delegati iz SDA u javnosti najavili blokadu rada ovog doma.

On je istakao da su dva delegata, Sulejman Tihić (SDA) i Hasan Bećirović (SDP BiH), već duži period bolesni te da nema ambiciju da ulazi u to da li je Nermina Kapetanović (SDA) bolesna. No optužio je Sadika Ahmetovića (SDA) da je ovaj najavio blokadu. “Rekao je me-dijima da će dati upute delegatima da izvrše blokadu Doma naroda. Ako tome dodamo jučerašnji sastanak Koalicije ‘Prvi mart’ i drugih nevladinih organizacija i ako uz to dodamo još da su delegati u Domu naroda ovih dana dobili više prijetećih poruka elektronskom po-štom, onda nas to dovodi u kontekst da sumnjamo u ono što je bio politički stav SDA da se blokira rad Doma naroda, odnosno da se blokira usvajanje Zakona o prebivalištu”, zaključio je Košarac.

Pobjeda BiH

Ovome dodajmo da su zaista preko portala Bosanskog kongresa građani pozvani da pošalju pisma delegatima Doma naroda i da se na taj način izvrši pritisak javnosti kako bi se izbjeglo izglasavanje spomenutog zakona. Svidjelo se to Košarcu ili ne, bio je to legitiman potez bosanskih patriota. No Košarac je ustvrdio da je Ministarstvo civilnih poslova BiH veoma stručno uradilo svoj posao, javna raspra-va u parlamentu je završena te je smatrao da je bilo dovoljno prilika da se kaže tko što misli o zakonu. Podsjetio je i da je Ustavni sud BiH donio odluku da taj zakon ne vrijeđa vitalni nacionalni interes boš-njačkog naroda. Smatra da SDA blokira institucije BiH i “dovodi nas u kontekst da će mnoga zakonska rješenja koja su na dnevnom redu parlamenta biti blokirana i to u šta nas vodi SDA je opasno za BiH”. Rekao je i da nema tog e-maila i reakcije iz Sarajeva koji mogu utje-cati na delegate iz njegovog entiteta kako će glasati u institucijama BiH. “Mogu da nas plaše, izlaze na ulice. Mi želimo da radimo u duhu politika iz RS-a ne ugrožavajući nikoga u BiH. Kod nas nema straha”, izjavio je. Najavio je da će se Kolegij obratiti nadležnim institucijama, prije svega Obavještajno sigurnosnoj agenciji (OSA) i tražiti da postu-pe po osnovu onih poruka koje su dobili delegati u Domu naroda. Naredna sjednica najavljena je za početak veljače.

Bez obzira što natjeralo delegate da ne dođu na zasjedanje, bila je ovo velika pobjeda Bosne i Hercegovine, što pokazuju i nervozne

U BIH DOGOVORA NEMA, A OTPOR PODJELI ZEMLJE ODVIJA SE KROZ INSTITUCIJE

Bosanski bojkot Doma naroda

Dodikove reakcije po tko zna koji put potkrijepljene prijetnjom o ras-padu BiH. No Dodik puca, jasno je to poodavno, ćorcima i čini se da se prije svega sve više plaši za sudbinu svoje paradržavne tvorevine.

Šest dana ranije održan je sastanak lidera političkih stranaka u BiH s europskim komesarom za proširenje Stefanom Fueleom u Sarajevu. Sastanak je trajao punih 13 sati i ništa nije dogovoreno. Neki komenta-tori smatraju da je bolje i tako nego da se pristalo na ucjene Dodika i predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. Predsjednik SDS-a Mladen Bosić izjavio da je ubijeđen da se radilo ne samo o pitanju presude “Sejdić – Finci”, već i o pokušaju promjene Ustava BiH po drugim osnovama, tj. odnosima među narodima. “Divim se upornosti predstavnika EU koji pokušavaju da ostvare neki napredak. Nažalost, mislim da je ovo danas veliki poraz i da smo svi zajedno otišli tri koraka unazad”, kazao je Bosić. Odgovornima za takvu situaciju, u koje ne ubraja učesnike sastanka iz njegovog entiteta, poručio je da će imati posljedice, kao i da će “svi zajedno snositi konsekvence”. Dodik je također zaključio da nije bilo nikakvog dogovora “jer se nije uspio naći model za Federaci-ju”, dok je Čović kazao da je bilo puno pokušaja da se nađu kompromi-si oko svih tema, primarno oko izbora članova Predsjedništva. “Bojim se kako neko vjeruje da može uime jednog naroda birati članove Pred-sjedništva. Davno smo kazali kako to nećemo moći. Taj pokušaj da tražimo kompromis jednostavno nije uspio uz različite varijacije”, ka-zao je Čović. Ukoliko se bude išlo na direktan način izbora, naglasio je da to ne može biti jednostavno, jer smatra da treba napisati jedan poseban zakon za izbore članove Predsjedništva, koji će se raditi po posebnoj proceduri. “Da bi zadovoljili ono što smo do sada usaglasili, a osnova je toga da jedan narod drugom ne bira predstavnika, onda to uistinu zahtjeva puno pravnog i svakog drugog napora kako to defini-rati”, rekao je Čović. Osim tog, tvrdi, ima puno jednostavnijih modela koje “prijatelji iz Federacije još uvijek ne žele prihvatiti kao realnost”, izrazivši nadu da će se početkom veljače naći kompromis.

Predsjednik HDZ 1990 Martin Raguž istakao je da su bh. lideri na sastanku u Sarajevu otišli korak dalje u odnosu na razgovore u Pragu te da su povećali broj zajedničkih stajališta oko 14 točaka. “Za nešto više nedostaje hrabrost i stavljanje općeg i državnog in-

Staša Kosarac

BOSANSKI BAROMETAR

25SIJEČANJ 2014.

teresa ispred stranačkog. Još nismo blizu tome, ali mislim da će taj dan doći”, kazao je Raguž. 14 točaka, navodi, odnosi se na ono što su bh. lideri potpisali u Bruxellesu, odnosno sprečavanje nameta-nje izborne volje i otklanjanje diskriminacije. Istakao je da ne vidi zašto se toliko robuje modelu, dodajući da treba naći načina da stvarno ono što su stranački lideri preuzeli javno realiziraju. “Mi-slim da je to moguće i kroz ovaj direktni model i da u naredna tri tjedna možemo doći do rješenja”, zaključio je Raguž.

On je i sam priznao da nije jednostavan proces u tijelo “Dayto-na” unijeti europske vrijednosti i u BiH otkloniti one eksperimente koji su od Daytona do danas bili, od nametanja izborne volje do formiranje vlada i vlasti bez onoga što je smisao ove zemlje. “To je sada ta granica. Tu nema nikakve priče o podjeli bar kad je HDZ 1990 u pitanju. Postoje borba za načela i borba za europsku BiH”, poručio je Raguž.

“Prvi mart” pozdravio bojkotPovodom neodržavanja sjednice Doma naroda PS BiH Koalicija or-

ganizacija civilnog društva “Prvi mart””poslala je redakciji “Journala” priopćenje za javnost u kojem pozdravljaju nedolazak delegata iz kluba bošnjačkog naroda na sjednicu. Priopćenje prenosimo u cIjelosti:

“Nakon što je jučer došlo do tehničkih izmjena Izbornog zakona BiH koje su omogućile organizaciju Općih izbora u oktobru, a kojim se završavaju sve priče i ucjene vezane za ‘zatvorene liste’ i ukidanjem glavnog centra za brojanje, protiv kojih smo se borili tokom prošle godine, današnje otkazivanje sjednice pokazuje da su poruke ‘Prvog marta’ bile ispravne i argumentirane. Time smo pokazali da ‘Prvi mart’, te organizacije i ljudi okupljeni oko ovog pokreta, predstavljaju ozbiljan faktor civilnog društva u našoj zemlji, iza sebe imaju građane, te će u budućnosti samo rasti kao izvorni glas povratnika u entitet RS, u njihovoj borbi za ravnopravnost i očuvanje države Bosne i Hercego-vine na cijelom njenom području.

Za današnji potez bilo je potrebno snage i istrajnosti, koju su po-kazala udruženja povratnika, te čvrstog stava i jedinstva koje smo po-kazali pred delegatima iz SDA i SDP-a. Ono što nakon ove sedmice znamo jeste da sigurno očekujemo izbore u oktobru, ali i da borba protiv propisa koji mogu ugroziti pravo glasa izbjeglih, raseljenih lica i povratnika ne prestaje danas. Imajući to u vidu, pozivamo delegate koji su danas učinili hrabar potez, da ostanu istrajni i ne učestvuju u radu bilo koje naredne sjednice Doma naroda koja bi na dnevnom redu imala ovakav prijedlog Zakona o prebivalištu. Tražimo da se u budućnosti zakonodavci suzdrže od donošenja ove vrste propisa u hit-nom postupku te da ovaj i druge vrate u okvire redovnih zakonodav-nih procedura, gdje zastupnici/delegati mogu predlagati amandma-ne, a javnost može konstruktivno doprinijeti boljim rješenjima koja će biti u interesu svih građana i građanki BiH.

Koristimo ovu priliku da čestitamo medijima koji su stali na našu stranu, novinarima koji su svojim pričama ovu temu učinili važnom, udruženjima koji su saopćenjima pružili podršku, te građanima koji su svojim porukama pokazali svijest o problemu.” q

Emir Suljagić

Čović nezasitan

Predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH (SBB BiH) Fahrudin Ra-dončić zaključio je da su SBB, SDP i SDA imali jedinstven stav, odnosno da nisu mogli prihvatiti neke uvjete da se jedinice za prebrojavanje upisuju u Ustav BiH. “Umjesto presude Sejdić – Finci počeli smo rješa-vati mnogo ozbiljnija i teža pitanja. Siguran sam da je direktan način izbora, koji se koristi za podizanje uvjeta, potpuno potrošen i svi ćemo morati razmišljati da promijenimo način dolaska do rješenja, odnosno da se okrenemo indirektnom načinu izbora”, kazao je Radončić.

Dragan Čović

Za razliku od njega, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ne mi-sli da je izravan način izbora člana Predsjedništva potrošen. Konsta-tirao je da kad se počelo razgovarati o neizravnom načinu izbora, tek se onda vidjelo koliko su lideri udaljeni. Naglasio je da je Čović “očigledno došao s namjerom da nemamo nikakvog rješenja, jer čim smo neki od kompromisa pokušali da postignemo, ispostavilo se da Čović ima još zahtjeva. Bilo je dosta prijedloga koji su suštinski išli ili ka podjeli Federacije prije svega, ili u najmanju ruku ka nečem što je uvod u dalji proces rastakanja Federacije, pa samim tim i BiH”, kazao je Lagumdžija. To su, istakao je, stvari oko čega su se bh. lide-ri najviše sporili. “Zahtjevi su išli ka tome da se zaista vidi jedno pot-puno nerazumijevanje i neshvatanje potrebe da dođemo do rješe-nja, tim više što je Fuele izašao s konsolidiranim prijedlogom nakon Praga, koji je formulirao u 14 jasnih točaka, a koji je otišao čak u susret nekim zahtjevima koje je Čović imao u Pragu, a koji nisu nai-lazili na naše nerazumijevanje. Nažalost, 18 godina poslije Dejtona smo zaglavljeni, ali treba naći snage da se krene u smjeru ka Bru-xellesu. Neki današnji prijedlozi su bili povratak ispod Daytonskih principa te dalja razgradnja zemlje. Dobro je da smo otvoreno o to-me razgovarali i da se zna točno što neće moći”, istakao je Lagumd-žija. Dodao je da su svi bili svjesni da treba pronaći rješenje, ističući aktivnu ulogu i predstavnika SNSD-a i SDS-a.

Zamjenik predsjednika SDA Bakir Izetbegović prepričao je novi-narima da se stalno dizala ta ljestvica od HDZ-a i da je to već izašlo iz okvira implementacije presude Sejdić – Finci. Dodao je da su bili spremni izaći u susret “opravdanim frustracijama od Hrvata, ali ovo već izlazi iz tih okvira”, dodajući da se tražio poseban zakon koji bi bio striktniji od Ustava, da se u Ustav unosu etnička područ-ja. “Desetak sati smo se vrtili u krugu. Mislim da su predstavnici Evropske unije mogli da budu odlučniji da neke stvari presijecaju kada krenu u krivom smjeru. To sam očekivao od njih, a to nisam dobio”, istakao je Izetbegović.

Fuele je završio sastanak rečenicom: “Ja sam na kraju svega ohra-bren.” No tako neće misliti u veljači, a događaji koji će uslijediti već početkom tog mjeseca užarit će političko-socijalne odnose u zemlji. q

Edis FELIĆ

BOSANSKI BAROMETAR


Kada je ugledni britanski magazin "The Economist" 2013. godi-ne svrstao Bosnu i Hercegovinu među zemlje kojima prijete veliki socijalni nemiri u 2014. godini, mnogi građani, pa i najeminentniji analitičari i mislioci, nisu se osim površnih komentara previše osvr-tali na takva predviđanja, a najviše zbog toga što se u BiH uvriježilo generalno mišljenje da je nemoguće mijenjati postojeći status quo u politici, ekonomiji, društvu i ustavnim pitanjima. Većina građana BiH, zbog duboke političke, ekonomske i pravne krize s kojom se zemlja suočava od kraja rata 1995. godine, skoro da je izgubila na-du, entuzijazam, ali i kritičko mišljenje koje bi rezultiralo konkret-nim socijalnim buntom kako bi se pokušalo ubijediti političare, koje su sami građani izabrali, da učine nešto kako bi zemlja i građani krenuli naprijed i počeli živjeti bolje.

Naime, većina građana BiH imala je stav i razmišljanje kako nji-hove generacije vjerovatno neće dočekati bolji standard života u svojoj zemlji priželjkivajući to ipak za svoju djecu, u najboljem slu-čaju. Skoro da je postojala kolektivna svijest da ne postoji nikakav demokratski mehanizma koji bi prisilio domaće bh. političare da rade i djeluju u ime građana koji su ih birali na javne pozicije. Kako je onda u takvim društvenim okolnostima došlo do nedavnih pro-mjena u “glavama bh. građana” koji su masovno izišli na ulice i pro-testovali protiv vlasti i političara? Kako je došlo do tog "historijskog preokreta"? I jesu li ljudi koji su izišli na ulice građani, demonstran-ti ili su huligani, lopovi i drogeraši?

Hulgani i vandali ili obespravljeni radnici, gladni penzioneri i nezaposleni mladi ljudi

Početkom februara 2014. godine, prvo u Tuzli, pa onda u još preko 20 gradova BiH, desio se jedan "historijski prevrat" kada su nezadovoljni građani masovno izišli na ulice u pokušaju da skrenu pažnju na svoje jadno, bijedno i nepravedno stanje u kojem se na-laze skoro 20 godina. Mnogi građani, ali i analitičari, su bili vrlo iznenađeni ali i zbunjeni, kada su vidjeli veliki broj demonstranata na ulicama diljem BiH, od Tuzle, Sarajeva, Zenice, Banja Luke, Biha-ća, Mostara pa do Brčkog, Bugojna i Prijedora. Takve scene oku-pljenih građana su bile u suprotnosti sa političkom teorijom koja kaže da je za masovno okupljanje građana prevashodno potrebna visoko razvijena demokratska kultura i informisanost. Na samom početku protesta, većina građana u BiH, medija, pa i analitičara i uglednih profesora, podržavali su proteste i okupljanja građana. Ipak, kada su demonstranti drugog dana protesta u Sarajevu to-kom svoga bunta protiv vlasti zapalili nekoliko zgrada u centru Sa-rajeva, uključujući zgradu Predsjedništva BiH i Vlade, u Tuzli zgradu Vlade i Općine, u Mostaru zgradu Vlade, Vijećnice, HDZ-a, onda je značajan dio javnosti, kao i medija, počeo iznositi tvrdnje kako se ipak radi o "huliganima i vandalima" a ne o "obespravljenim radni-cima, gladnim penzionerima i nezaposlenim mladim ljudima". Ka-ko su preko noći jučerašnji "hrabri demonstranti" i "nezaposleni

PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI

Kako su demonstranti postali huligani?

studenti" postali odjednom "huligani i lopovi"? Ko je tome najviše doprinio – i zašto?

Nesporna je činjenica da su se vladajuće političke partije "pre-pale" i da su vrlo šokirane obimnošću i ozbiljnošću socijalnog bunta i demokratskog aktivizma građana iskazanog u samo nekoliko dana u preko 20 gradova BiH, što je, ujedno, i najmasovniji i najodlučniji građanski odgovor na nerad i nepravde političara u zemlji. Stoga je većina političara, osim nekoliko ostavki premijera, ministara, i vla-da, odlučno iskoristili tezu "ugroženosti vlastite nacionalne skupine od one druge". Većina političara na vlasti u BiH pokušali su prote-ste građana prikazati kao "etničke proteste" koji su, opet po njima, vrlo opasni za "biološku egzistenciju njihove etničke grupe". Nai-me, iako uistinu u manjem bh. entitetu nije bilo organizovanijih i masovnijih građanskih okupljanja, političari među Bošnjacima su promptno istakli kako su masovni protesti građana održani samo u gradovima u Federaciji BiH, i to u mjestima gdje su Bošnjaci većin-ska populacija. Time su građane na ulicama u Sarajevu, Tuzli, Mo-staru i još nekim gradovima željeli podijeliti prema etničkom dis-kursu, kao što to rade posljednjih 20 godina, iako je među demon-strantima bilo pripadnika svih nacionalnih skupina, pa i onih koji sebe vide u kategoriji "Ostalih".

Umjesto da proteste, koje su uistinu, zbog paljenja i ranjavanja na desetine policajaca, nerijetko prešli crtu demokratske opravda-nosti, shvate kao upozorenje i alarm da moraju konačno raditi za građane, a ne samo za svoj interes, političari u BiH su po ko zna koji put građane opet podijelili po etno-nacionalnim torevima kako

Mostar - Sarajevo - Tuzla - Zenica

BOSANSKI BAROMETAR

27SIJEČANJ 2014.

bi ih lakše kontrolisali kao dio kolektiva i nacije. Tako su i mnogi Bošnjaci, koji su u početku podržavali proteste, promijenili svijest i proteste vidjeli kao zavjeru protiv njihove nacionalne zajednice. Tako su političari na vlasti, u svim nacionalnim skupinama, uspjeli da vrate građane u rane 1990-te u pokušaju da profitiraju iz mode-la međuetničkih antagonizama.

Politički spinovi i manipuliranje javnosti u BiH

Političari na vlasti, posebno ovi u Federaciji BiH, pokušali su kla-sičnim političkim spinovanjem javnosti prikazati kako su na prote-stima najviše učestvovali huligani i vandali, a najmanje obesprav-ljeni građani, nezaposleni studenti, penzioneri sa mizernim penzi-jama, radnici koji nisu primili plate po nekoliko godina i srednjoš-kolci koji nemaju dovoljne stipendije za studiranje. Naime, spin je termin koji označava formu propagande, kojom se nastoji izmani-pulirati javnost i prikazati neke osobe, događaje ili proizvode bo-ljim ili lošijim nego što stvarno jesu.

Jedno od spinovanja tokom protesta u BiH je bila vijest da su "huligani i pljačkaši uništili tržni centar Omega u Tuzli". Vijest je u jeku protesta u Tuzli, osvojila mreže i ekspresno izašla u medije. Neposredno nakon toga, mrežama su počele stizati fotografije koje dokazuju da je u pitanju lažna i dobro isplanirana vijest kako bi se promijenio karakter i profil demonstranata. Nakon drugog dana sukoba u Tuzli i prvog u Sarajevu, uvečer, premijer Federacije Ner-min Nikšić saziva sastanak policijskog vrha entiteta i kriznih kanto-na. U izjavi na televiziji nakon nasilja ispred zgrade vlade KS, tužnim i zabrinutim glasom je kazao da je u tom trenutku život policajca ugrožen. Radi se o informaciji koja je ranije zvanično demantovana iz tuzlanske bolnice. Tamo je naime saopšteno da nema pacijenata u kritičnom stanju te da su kod svih pacijenata, dakle policajaca i demonstranata u najvećem broju slučajeva u pitanju bile manje opasne povrede.

Ovdje nije kraj, jer se u medijima našla informacija o “12 kilo-grama zaplijenjene droge među demonstrantima”. Na “drogirane” demonstrante u TV-izjavama pozvali su se i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i premijer FBiH Nermin Nikšić. Istog dana, u ve-černjim satima, glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Irfan Nefić potvrđuje za Agenciju Anadolija (AA) kako nije bilo riječi o tome kako je droga pronađena na protestima ili među demonstrantima. Precizirao je da je 12 kilograma droge, koja asocira na “speed”, zaplijenjeno na području općine Novi Grad i na Ilidži tokom održavanja protesta, ali u dijelovima grada koji ni-su bili zahvaćeni većim neredima. Još jedan politički spin koji je u radikalnoj mjeri okrenuo javnost protiv demonstranata je vijest da su demonstranti tokom protesta uništili i zapalili veći dio Arhiva Bosne i Hercegovine i vrijednih historijskih dokumenata. Ipak, više izvora tvrdi da u požaru nije oštećeno ništa mnogo vrijedno, dok

direktor arhiva, koji je navodno politička ličnost, i dalje tvrdi da je šteta neprocjenjiva i nenadoknadiva. S druge strane, zanimljivo je da je kultura već godinama prognana iz aktivnosti vlasti u Sarajevu, što najbolje ilustruje činjenica da su više od godinu vrata Zemalj-skog muzeja BiH zakovana.

Prebacivanje socijalnog bunta na teren etničkih i ratnih tenzija

Ovo su samo neki od primjera kojima su političari pokušali da javnost izmanipulišu i da demonstrante prikažu “pljačkašima, ubi-cama i huliganima”, a najmanje građanima koji imaju opravdane zahtjeve i očekivanja od vlasti koji se smjenjuju 20 godina bez kon-kretnih djela i rezultata. S druge strane, teoretičari smatraju da shvatiti huliganstvo ne znači samo zabilježiti činjenice koje pone-kad opisuju događaje ekstremnog tjelesnog nasilja, već upisati te činjenice u povijesnu i društvenu dinamiku te ih pokušati interpre-tirati. Prečesto se pri analiziranju i opisivanju huliganstva analizira i opisuje samo njegova konačna pojavnost, tjelesno nasilje ili uništa-vanje imovine i infrastruktura. Vrlo se rijetko spominju uzroci koji dovode do nasilnog ponašanja mladih u društvu, kao što se desilo i nakon posljednjih protesta u BiH. Ipak, ovakvim i sličnim spinovima pojedini bh. političari su uspjeli da okrenu veliki broj građana pro-tiv demonstranata. Političke elite su ovakvim političkim inžinjerin-gom pokušali da ogade građanima demonstracije, kao posljednje oružje u rukama bh. građanstva, i da ih učine totalnim robovima nacionalističkih elita.

Isto tako, već četvrtog dana demonstracija, medije i internet portale je preplavila informacija o navodno “ubačenim” navijačkim skupinama koje su rušile, palile i pljačkale na demonstracijama u bh. gradovima. Provokatori su tvrdili da su navijači FK “Slavija” iz Istoč-nog Sarajeva viđeni kako napadaju zgradu Predsjedništvo BiH i pale nacionalnu zastavu BiH. Također, na mnogim mrežama su se pojavi-li “povjerljivi” izvori koji govore čak i o grupama pokreta “Obraz” umiješanim među demonstrante. Svi demonstranti kasnije su pušte-ni i ova informacija nikada nije potvrđena, ali se na nju u javnoj izjavi referirao Sadik Ahmetović, bivši ministar sigurnosti BiH. Cilj ovog spina bio je manipulacija javnošću kako bi se socijalni bunt prebacio na teren etničkih tenzija, a to je prostor na kojem vladajuće naciona-lističke strukture uspješno funkcionišu već dvije decenije.

U istom cilju pojedini političari i predstavnici udruženja u RS-u su upozoravali kako će pripadnici Zelenih beretki i udruženja “Zlat-ni” pokušati da prenesu proteste iz Federacije BiH u manji bh. enti-tet u cilju njegove destabilizacije i na kraju totalne destrukcije. Još jedna “politička podvala” su i fotografije tenkova natovarenih na vučne kamione, navodno, na granici BiH i Hrvatske. Strah od rata, tenkova i vojnih trupa na prostorima Balkana traje već 20 godina. Glavni cilj ovog spina bio je širenje straha od rata u cilju okretanja

BOSANSKI BAROMETAR


naroda protiv opravdanih demonstracija. Samo nekoliko dana na-kon što su fotografije tenkova prošle mrežama, istim putem vratio se demanti u kojem je jasno navedeno kako je riječ o prodaji starih tenkova u Mađarsku. Ipak, bh. javnost je već dovoljno bila izmani-pulirana i prestravljena osjećajući veliku dozu nesigurnosti i nepo-vjerenja što direktno otvara veliki prostor za dodatne političke ma-nipulacije masama.

Da bi sve bilo žalosnije, ali i neizvjesnije, pobrinuo se Visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko koji je izjavio odmah nakon prvih protesta u BiH, ukoliko nasilje u BiH ponovo eskalira, da predlaže da kontrolu preuzmu vojne snage Evropske unije. Naime, visoki predstavnik u BiH ocijenio je za bečki “Kurier” da postoji moguć-nost slanja vojnih trupa u BiH. Tačnije, kazao je: “Razmotrit ćemo stanje u BiH u utorak, 11. februara, u međunarodnom upravljač-kom odboru. Austrija će povećati broj svojih vojnika u BiH. Ako sta-nje bude eskaliralo moraćemo, eventualno, da razmišljamo o tru-pama EU, međutim, ne sada.” Za bečki list je ocijenio da je sadašnje stanje u BiH najgore od završetka rata, odnosno od Daytonskog sporazuma 1995. godine.

Manipulisanje javnosti u RS-u

U tom kontekstu, na redovnoj sesiji Kruga 99 u Sarajevu 9. fe-bruara 2014. godine poručeno je kako je Evropa nejasna u svojoj politici prema BiH. Na sesiji pod nazivom "BiH između socioeko-nomskih zahtjeva i rezolucije Evropskog parlamenta", govorila je profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurno-sne studije Lada Sadiković koja je kazala da "Evropa govori dvostru-kim glasom prema BiH", a traži da ova država postupa na jedan način. Prema njenom mišljenju, kako kaže, “za ovu situaciju izričito je nadležan visoki predstavnik čija je nadležnost uspostavljanje ustavnih i političkih institucija u BiH sve dok je na snazi Opći okvirni sporazum za mir u BiH i njegov Aneks 4”. Ipak, svojim "čudnim" izjavama Inzko je već u značajnoj mjeri podgrijao ionako uzavrelu političku i društvenu atmosferu u BiH, što je bio dovoljan povod i za politički establišment u RS-u da manipuliše građanstvom u tom en-titetu kako bi BiH prikazali “propalom državom”.

Naime, vladajuće elite u RS-u smatraju kako se protestima u Federaciji BiH želi destabilizirati cijela zemlja što bi, na kraju, rezul-tiralo ukidanjem entiteta i potpunom centralizacijom BiH. Prema političarima u RS-u, političari iz FBiH sada traže eskalaciju nemira u cijeloj zemlji. Drugim riječima, kako bi sprali sa sebe bilo kakvu vr-stu odgovornosti za jednako težak život građana, propale privatiza-cije, uništenu privredu i ogromnu nezaposlenost, čelni ljudi RS-a zaključili su kako su nemiri u FBiH politički instrumentalizovani s namjerom da se prenesu u RS i destabilizuju ga. Tako predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i RS-a Milorad Dodik smatra da je cilj protesta u BiH još jedan u nizu pokušaja centraliza-

cije BiH i bošnjačke hegemonije nad bosanskim Srbima. Prema nje-govom mišljenju, “SDP pokušava u ovoj situaciji da spasi svoju po-litičku kožu i nudi novu centralizaciju, a takva podvala ne može biti prihvaćena. Ako dođe do prijevremenih izbora u RS oni nikako nisu vanredni, jer situacija u RS nije vanredna”. On snažno pokušava da javnost u tom entitetu ubijedi kako protesti nisu rješenje problema iako je, prema nekim pokazateljima, ekonomsko stanje u tom djelu BiH znatno teže nego u Federaciji BiH. Očigledno je da je Dodik već vješto izmanipulisao javnost u RS-u koja vjeruje kako im je opsta-nak RS-a važniji od protesta koji bi im možda mogle donijeti bolji i kvalitetniji život dostojan čovjeka. Tako je Dodik ubijedio građane u RS-u da mogu biti demokratski građani čak i kada im on govori kada i kako da iziđu na ulice i da protestuju.

Ipak, akivisti nevladinog sektora u manjem bh. entitetu zadrža-li su svoj demokratski duh i odgovaraju da od prava na iznošenje svog mišljenja, solidarisanja s građanima FBiH i kritike vlasti neće odustati. U tom kontekstu, Veterani RS su 11. februara iznijeli svo-je zahtjeve i pozvali predsjednika RS-a Milorada Dodika da ih ispu-ni. U protivnom, poručili su kako Veterani Vojske Republike Srpske kreću u potpisivanje peticije pod nazivom: “Da nam se ne dogodi Federacija”. Ipak, Dodik čini sve kako bi proteste u FBIH prikazao kao direktni atak na biološku egzistenciju RS-a, pa je u tom kontek-stu, u jeku protesta u većem bh. entitetu, tačnije 8. feburara, Dodik zajedno sa predsjednikom SDS-a Mladenom Bosićem održao sasta-nak sa zamjenikom premijera Srbije Aleksandrom Vučićem, gdje je razgovarano o “očuvanju stabilnosti Srpske u okolnostima krize u okruženju”. Prvi potpredsjednik Vlade Srbije i lider SNS-a je od predsjednika dvije najjače stranke u RS-a tražio očuvanje jedinstva i političke stabilnosti Republike Srpske, te obezbjeđivanje uslova da se svi problemi rješavaju demokratski, na izborima. Kao rezultat strateškog djelovanja u vrhu RS-a, građanski ustanak u FBiH je pri-kazan kao direktni nasrtaj na opstanak RS-a u što je povjerovao veliki broj građana u tom entitetu zbog čega ne žele izići na ulice, iako imaju jedan od najnižih životnih standarda u Evropi.

Sukob Bakir Izetbegović – Fahrudin Radončić

Još jedan zanimljiv epilog protesta je činjenica da političari u BiH prebacuju odgovornost jedni na druge umjesto da se zajedno kao dio vlasti pokušaju suočiti sa problemima i izazovima u druš-tvu, što je njihova primarna uloga kao nosioca javnih funkcija. Tako član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zamjenik predsjednika SDA Bakir Izetbegović ističe kako SDA osuđuje "neodgovorno po-našanje" ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudina Ra-dončića u sadašnjoj krizi i traži njegovu ostavku, jer je "obeshrabrio policiju" da radi svoj posao. Nakon izjave Izetbegovića, reagirao je Savez za bolju budućnost BiH (SBB), čiji je Radončić lider, a koji je saopćio kako "od Radončića ostavku traže korupcionaši", a ne "na-

BOSANSKI BAROMETAR

29SIJEČANJ 2014.

rod, koji masovno traži odlazak nesposobne vlasti SDA i SDP-a". Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH, podržao je zahtjev pre-mijera FBiH, ali i SDA da ministar sigurnosti BiH Radončić podnese ostavku jer “nije radio svoj posao” kako bi zaštitio uništavanje insti-tucija vlasti tokom protesta građana u FbiH. Lider SDP-a upitao je kako Radončić kao ministar sigurnosti BiH nije nadležan formirati Krizni štab kada demonstranti pale zgradu Predsjedništva BiH, a formirao ga je kada su izbijali šumski požari i kada su lani bili orga-nizovani protesti zbog jedinstvenog matičnog broja kada je blokira-na zgrada institucija BiH.

Isto tako, lider SDS-a Mladen Bosić pozvao je predsjednika RS Milorada Dodika i druge institucije "da razmisle o mogućnosti da podnesu ostavke i da na taj način otvore proces prijevremenih izbo-ra da bi onemogućili nemile događaje po RS". Dodik pak ističe da su protesti u FBiH politički motivisani i da je zahtjev za raspisivanjem vanrednih izbora na teritoriji cijele BiH neprihvatljiv naglašavajući da on jedini, a ne opozicione partije u RS-u, može zaštiti taj entitet od prijetnji i opasnosti koje, prema njegovom mišljenju, vrebaju opsta-nak manjeg bh. entiteta. Više je nego očigledno da domaći političari u BiH, među svim nacionalnim grupama, pokušavaju da iz posljed-njih dešavanja u zemlji izvuku političke poene za svoje partije umje-sto da se konstruktivno i odlučno posvete rješavanju problema s kojima se suočava cijela zemlja, a na koje upozorava cijela javnost u zemlji. Većini bh. političara glavni prioritet nije rješavanje problema od općeg značaja nego čuvanje vlastite javne pozicije, jer oni sebe još uvijek vide "nedodirljivima". Oni su takvim ponašanjem obesmi-slili i samu profesiju zvanu politika. Naime, politika znači kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvr-šenju te odluke koja je obavezna za sve članove zajednice. Ipak, bh. političari su posljednjih 20 godina najmanje vremena posvetili izna-laženju rješenja za društvene i državne probleme.

Totalitarni pritisak na novinare

U kojoj mjeri državne i javne ustanove, koje bi trebale služe građanima i javnosti, rade suprotno zdravoj demokratskoj praksi najbolje vjerovatno pokazuje i slučaj kada su pravosudna tijela i policija u BiH izdali naredbu o privremenom oduzimanju svih snim-ki i tekstova načinjenih tokom sarajevskih protesta u razdoblju od 7. do 11. februara 2014. Naime, Općinski sud u Sarajevu je 11. fe-bruara na adrese 10 medijskih kuća sa sjedištem u glavnom gradu BiH poslao “naredbu o privremenom oduzimanju” svih snimki i tekstova načinjenih tokom protesta u Sarajevu. Ova se naredba odnosi na javne RTV servise, odnosno RTV BiH i RTV Federacije BiH, ali i na Al Jazeeru Balkans te neke komercijalne televizije, kao i na dnevne listove "Oslobođenje" i "Dnevni avaz". Sudski je nalog

obrazložen istragom koju vodi Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu o kaznenim djelima protiv opće sigurnosti i napada na službenu oso-bu. U slučaju nepoštivanja ove "naredbe" sud je odgovornim oso-bama zaprijetio kaznom od 25.000 eura, ali i pritvorom.

Glavna tajnica udruženja "BH novinari" Borka Rudić smatra da su se mediji u BiH, koji su izvještavali o masovnim protestima u toj zemlji, našli pod nedopustivim pritiskom pravosudnih tijela i polici-je koji istražujući odgovornost za izgrede sada od medija i novinara pokušavaju napraviti "doušnike". Tačnije, riječ je o klasičnom tota-litarnom pritisku na medije kako bi se na taj način "edukovali". Ovakvim ponašanjem prema novinarima se direktno ugrožava de-mokratija, ali i dovodi u pitanje rad novinara i medija s mogućim dugoročnim posljedicama na cijelo društvo. Predstavnica OESS-a za slobodu medija Dunja Mijatović također je ocijenila kako je ova-kav zahtjev policije, odnosno pravosuđa problematičan, iako je u slučaju teških kaznenih djela on dopušten.

Kao zaključak, može se kazati da je Bosna i Hercegovine zbog posljednjih protesta građana ponovo došla u pažnju svjetske jav-nosti, vjerovato u najvećoj mjeri po prvi put nakon krvavih dešava-nja iz 1990-ih. Iako mnogi lokalni analitičari i profesori nisu predvi-đali da kod bh. građana postoji dovoljna demokratska svijest da iziđu na ulicu i traže svoja legitimna prava, ipak se to desilo počet-kom februara 2014. godine, i to u više od 20 gradova u zemlji, što posljednje proteste svrstava u najmasovnije u historiji BiH. Ipak, vladajuće političke partije, umjesto da nauče lekciju iz građanskih demonstracija, oni su građane na ulici nazvali "huliganima i lopovi-ma" kako bi zadržali vlast. Isto tako, umjesto da pronađu rješenja za političke, ekonomske i društvene probleme, političari su preba-civali odgovornost jedni na druge zbog paralize u kojoj se zemlja i društvo nalaze. Na kraju su i mediji bili pod snažnim pritiskom poli-cije i pravosuđa zbog "načina izvještavanja o protestima" što je di-rektan udar na principe demokratske države.

Najviše zabrinjava da je bilo malo onih koji su tokom i nakon posljednjih protesta u BiH pokazali potrebnu demokratsku kulturu. Tako su političari na vlasti svojom ohološću i kratkovidnošću poka-zali da ne razumiju šta znači demokratska odgovornost. Građani su ipak na kraju smogli snage i počeli se samoorganizovati kroz gra-đanske plenume što je dobar znak za dugoročni razvoj demokrat-skog načina razmišljanja u BiH. Zato mislim da su posljednja deša-vanja u BiH u vezi sa građanskim okupljanjima pozitivan oblik de-mokratske evolucije koja će osposobiti građane da budu mnogo informisaniji o dešavanjima u zemlji, a što će ih opet učiniti mnogo otpornijima na jeftine političke manipulacije u budućnosti. Ovo je pobjeda građanske demokratije koju je sada potrebno očuvati snažnijim društvenim angažmanom. q

Bedrudin BRLJAVAC

IZ SVIJETA


LIBIJA: Početak Zelene revolucije?

Problemi s eksploatacijom i izvozom nafte

8. siječnja 2014. libijski premijer Ali Zeidan izjavio je kako bi Li-bija mogla početi potapati strane tankere ukoliko se približe istoč-nim naftnim lukama koje se i dalje nalaze pod okupacijom militana-ta i naoružanih separatista: “Svaka država, svaka kompanija ili ban-da koja pokuša poslati tankere da preuzmu naftu iz preotetih luka bez koordinacije s NOC-om (Libijska državna naftna kompanija, op.ur.) – suočiti ćemo se s njima – čak i ako bude potrebno uništa-vati ih i potapati. Upozoravamo sve države, neće biti milosti.” Nje-govo upozorenje uslijedilo je nakon što je nekoliko dana ranije libij-ska mornarica ispalila nekoliko pucnjeva upozorenja prema tanke-ru za kojeg se ističe da je pokušao pristati u jednu od blokiranih luka.

Podsjetimo se, znatan broj naftnih luka i terminala nalazi se izvan kontrole centralnih vlasti već više od 6 mjeseci, naročito na istoku zemlje gdje su separatisti preuzeli kontrolu te su ovih dana rekli kako su spremni prodavati naftu bez kooperacije s centralnim vlastima u Tripoliju. Pregovori između Tripolija i separatista su pro-pali. Istočni federalisti, koji su osnovali i svoju vladu u pokrajini Ci-renaika, te traže veću autonomiju od Tripolija, poručili su kako će naftu prodavati na svjetskom tržištu bez obzira na Tripoli. Ukoliko dođe do ovakve realizacije, Tripoli će biti prisiljen upotrijebiti silu. No, ako zaista dođe do napada na međunarodne tankere, to bi mo-gla biti uvertira u novu napetu situaciju za Libiju.

Mnogi se pitaju zašto uopće prijetiti tankerima, zašto libijska vojska - ako već planira upotrijebiti silu - ne preuzme natrag kon-trolu nad tri ključne istočne luke? Razlog je sasvim jednostavan: militanti na istoku zemlje možda su i snažniji od konvencionalne

SJEVERNA AFRIKA I BLISKI ISTOK NA POČETKU 2014. GODINE

Spirala sukoba i kaosalibijske vojske. Oni drže pod kontrolom luke Ras Lanuf, Es Sider i Zueitina, čiji je ukupni izvozni kapacitet oko 600.000 barela nafte po danu.

Abdelbari Arusi, libijski ministar nafte, u razgovoru za Reuters rekao je kako će Libija tužiti sve strane firme koje pokušaju kupova-ti naftu iz istočnih luka, što je još jedan dokaz da “klijenti”, ipak, postoje. Pritom je prilično dramatično opisao situaciju: “Libijski na-rod umire jer nemamo financija. Trebaju nam financije za bolesne ljude, za kupnju hrane izvana, za naše škole, bolnice, izgradnju ce-sta. Ako nema nafte, libijski narod će umrijeti.”

Ustanak pro-Gaddafijevih lojalista na jugu Libije

18. siječnja 2014. Vrhovni nacionalni kongres, najviše libijsko političko tijelo, proglasilo je izvanredno stanje nakon eskalacije su-koba na jugu zemlje, u gradu Sabha, kada su naoružane skupine upale u zračnu bazu Tamenhant, u blizini grada, te u još najmanje dvije vojne baze unutar samog grada. Libijsko ministarstvo obrane istaknulo je kako se radi o pro-Gaddafi lojalistima. “Snage se spre-maju, zrakoplov je poletio i gađao mete. Situacija na jugu otvorila je prostor za neke kriminalce, lojalne Gaddafijevom režimu, da iskoriste priliku i napadnu vojnu zračnu bazu Tamenhant. Zaštititi ćemo revoluciju libijskog naroda”, rekao je Abdul-Raziq al-Shabahi, glasnogovornik Ministarstva obrane u Tripoliju.

Kako bi smanjili paniku, koja se prema pojedinim izvorima jako brzo širi cijelom zemljom, 22. siječnja libijska vlada objavila je služ-benu izjavu u kojoj se eksplicitno navodi kako “strane trupe nisu ušle na libijski teritorij putem južne granice”. Njihova izjava dolazi nakon što su se proširile informacije kako pro-Gaddafi borci ma-sovno iz Čada ulaze u Libiju, nakon što su bili prisiljeni pobjeći pred NATO-ovom avijacijom za vrijeme rata 2011. godine. “Te skupine i elementi koji šire ove glasine nastoje stvoriti konfuziju i nesigur-nost među građanima. Stoga vlada poručuje svima kako je situacija pod kontrolom na granicama te kako nikakve strane sile nisu ušle na libijski teritorij”, ističe se u izjavi.

Što se u ovom trenutku sve događa na teritoriju Libije, teško je reći zbog popriličnog nedostatka provjerenih informacija s terena, naročito kada je riječ o Zelenom otporu kojeg se pokušalo potpu-nom medijskom blokadom prikazati nepostojećim. No, jasno je ka-ko se na prostoru južne Libije odvija konflikt o kojem se zahvaljuju-ći medijskoj cenzuri zna poprilično malo. Sama činjenica da su po-jedini izvori počeli prenositi informacije o pro-Gaddafi borcima, sugerira kako se u Libiji zaista događa nešto značajno. Detaljne in-formacije će i dalje ostati poprilično nedostupne: one kolaju, zajed-no s dezinformacijama, na mnogim neslužbenim izvorima, no ako se situacija nastaviti razvijati ovim intenzitetom biti će je nemogu-će ignorirati, čak ni od strane vodećih izvora.

UN se samo kratko oglasio, i to humanitarni koordinator za Li-biju, Georg Charpentier, koji je rekao kako su stotine obitelji zbog sukoba raseljene te kako to izaziva “zabrinutost”. Stotine raselje-nih obitelji, preko 100 mrtvih u nekoliko dana sukoba, zvuči kao nešto što bi moralo biti fokus međunarodnih medija koji prate zbi-vanja u domeni vanjske politike, no to ovdje jednostavno nije slu-čaj. Štoviše, da nema nekoliko lokalnih i regionalnih izvora – uz

IZ SVIJETA

31SIJEČANJ 2014.

neslužbene izvore kao što su društvene mreže – o ovim, poprilično važnim, događanjima u Libiji, ne bismo znali ništa. Nadalje, u krat-kom komentaru UN-a također se ističe kako na jugu zemlje pone-staje hrane, lijekova, goriva, novca u bankama te kako bolnice u gradovima Sabha, Obari i Murzuk imaju velikih poteškoća s ranje-nima. Charpentier diplomatski zaključuje kako “sve strane trebaju prekinuti s nasiljem te se mora garantirati zaštita civila, kao i dosta-va humanitarne pomoći”.

EGIPAT: Na referendumu prihvaćen prijedlog novog Ustava

Određivanje imama u džamijama, zapljena i zamrzavanje imovine…

Tri godine su prošle otkako je u Egiptu s vlasti srušen predsjed-nik Hosni Mubarak. Revolucija još uvijek traje… Početkom siječnja 2014. egipatska privremena vlada je donijela odluku o preuzimanju svih džamija koje su do sada nadzirali imam povezani s islamistič-kim skupinama. Ministarstvo za vjerske poslove će određivati ima-me u džamijama i dobrotvornim ustanovama kojima se do sada služila Muslimanska braća. Osim toga, Vlada je naredila zapljenu imovine stotine članova Muslimanske braće zbog sumnje da su njome “financirali terorizam”, kao i zamrznula imovinu više od 1.000 nevladinih udruga optuženih za povezanost s Muslimanskom braćom. Policija je priopćila da je u prvih nekoliko dana 2014. uhapšeno više od 250 pripadnika Muslimanske braće, stranke koju je u prosincu 2013. proglasilo terorističkom organizacijom.

Zbog ovako odlučnog stava se nastavljaju sukobi i na ulicama egipatskih gradova, s desetinama poginulih i ranjenih. Najveći su-kobi su zabilježeni u dva najveća grada, Kairu i Aleksandriji, kao gradovima u blizini Sueskog kanala – Ismailia, Gornji Egipat, Fayo-um i Minya.

Potpora al-Sisiju i vojsci

14. siječnja održan je referendum o novom Ustavu Egipta. Pre-ma informacijama egipatskih državnih medija, preko 90% glasača koji su izašli na referendum podržalo je novi Ustav koji je predstav-ljen u sklopu tranzicijskog perioda nakon što je predsjednik Mo-hammed Morsi srušen s vlasti prošle godine. Mnogi se slažu kako je ovaj rezultat ujedno i važan korak prema potencijalnoj kandida-turi generala Sisija na predstojećim predsjedničkim izborima. Nai-me, al-Sisi je rekao prije nekoliko dana kako će se kandidirati ukoli-ko dobije “potporu naroda”, očito se referirajući na referendum.

Izlaznost na referendum je bila relativno dobra – oko 38%, ili 17,4 milijuna glasača, što je više nego na ustavnom referendumu 2012. godine kada je izašlo 33% stanovnika. Zanimljivo je istaknuti kako je iznimno visoka izlaznost zabilježena na prostoru Južnog Si-naja. Čak 91% stanovnika je izašao na referendum koji je zapravo podrška vojsci, za razliku od samo 27% koji su 2012. izašli na refe-rendum. Izlaznost na ovom prostoru ne iznenađuje, radi se o turi-stičkoj regiji koja je znatno ekonomski pogođena zbog nestabilno-sti. Visoka je izlaznost i na prostoru Delte Nila, regije koja nikada nije bila pretjerano naklonjena Muslimanskoj braći, niti Mo-hammedu Morsiju. No, pad izlaznosti u usporedbi s 2012., na svega 20%, zabilježen je u regiji Matrouh na sjeverozapadu zemlje, uz granicu s Libijom. Taj podatak također ne iznenađuje jer na tom prostoru snažan utjecaj imaju salafisti. Mnogi stanovnici su odluči-li tamo ostati doma unatoč tome što je, zanimljivo, glavna selefi-stička stranka Nour podržala novi Ustav.

List “Al-Youm Al-Sabea” preko cijele je naslovnice objavio na-slov: “Egipćani pišu osmrtnicu Muslimanskoj braći”. Mnogi su pro-tumačili podršku za ovaj referendum kao jasan znak potpore egi-patskoj vojsci i rušenju Mohammeda Morsija. Pritom prijedlog no-vog Ustava ukida brojne kontroverzne islamističke detalje koji su bili uvedeni za vrijeme vladavine Muslimanske braće. No, većina političkih analitičara, ipak, drži kako je referendum primarno bio način davanja legitimiteta egipatskom vojnom lideru Abdelahu Fattahu al-Sisiju.

SIRIJA: Početak mirovne konferencije Ženeva II

Sukob “umjerenih” i “ekstremnih” pobunjeničkih skupina

Početkom siječnja 2014. izbili su sukobi između najmilitantnijih pobunjeničkih skupina u Siriji. Došlo do koordiniranih napada po-bunjenika ujedinjenih protiv ISIL-a, ključnog Al-Qa'edinog ogranka u Siriji, diljem sjeverozapadne Sirije. Najveći sukobi između dojuče-rašnjih saveznika vodili su se na sjeveru provincije Aleppo, u kojima je u prvih tjedan dana borbi poginulo oko 1.000 ljudi.

Međusobni sukobi još su jedan dokaz kako su ekstremnije sku-pine, s jedne strane, Islamski front, a s druge, ISIL i Al-Nusra front, preuzeli potpunu dominaciju na terenu, dok je pro-zapadna Slo-bodna sirijska vojska (FSA) gotovo potpuno iščezla sa scene otkako su u studenom 2013. izgubili kontrolu nad bazama i skladištima uz tursku granicu. Dok su pobunjenici zaokupljeni unutarnjim sukobi-ma s ciljem diferencijacije na “umjerene” i “ekstremne”, dotle re-gularna Sirijska Arapska Armija (SAA) napreduje u okolici Aleppa i na drugim dijelovima fronte.

10. siječnja Manuel Ochsenreiter, njemački novinar i stručnjak za Bliski istok, komentirao je u razgovoru za RT pitanje tzv. umjerene opozicije u Siriji, koja se spominje u kontekstu protuteže radikalnijim skupinama kao što su Al-Nusra front i ISIL. Prema njemu te skupine, koje imaju političku potporu zapadnih sila, zapravo nemaju nikakav

IZ SVIJETA


konkretan utjecaj na terenu u usporedbi s ograncima Al-Qa'ede: “Osobno smatram da je termin 'sirijska opozicija' potpuno pogrešan. Te skupine nisu niti sirijske niti su opozicijske. Njihovi interesi nisu interesi sirijskog naroda. Ove skupine su često pod utjecajem stranih zemalja, oni su kao njihovi glasnogovornici. Strane militantne skupi-ne unutar zemlje su financirane od strane Zapada, Turske i zaljevskih monarhija. Te skupine nisu sirijske i nisu opozicija. Oni nisu političke skupine. Moramo shvatiti kako su te skupine više kao kriminalne bande, nešto kao mafija – otimaju ljude, ubijaju civile, okupiraju in-dustrijske komplekse i prodaju industrijska dobra drugim zemljama, kao u industrijskoj zoni u Aleppu. Ukrali su i prodali industrijske kom-ponente Turskoj… Skupine koje tvrde da predstavljaju umjerenu opoziciju ili umjerene pobunjenike nemaju nikakav utjecaj na boji-štu. Čak su i mainstream mediji morali prihvatiti kako borbe na tere-nu vode islamistički ekstremisti, sunitski ekstremisti i Al-Qa'edine skupine. Ove umjerene skupine su fantomske, nisu nikada ni posto-jale. Jedan moj prijatelj, sirijski analitičar, rekao mi je kako je konflikt koji danas pratimo zapravo više-manje unutarnji sukob Al-Qaede. To nema nikakve veze s političkim ciljevima, već se radi o utjecaju na temelju ukradenih dobara, otmica i kriminalnih radnji.”

Summit “Prijatelji Sirije”

12. siječnja u Parizu je održan sastanak ministara vanjskih po-slova zemlja članica skupine tzv. “Prijatelja Sirije” s predstavnicima prozapadne Sirijske nacionalne koalicije i njenim čelnikom Ahma-dom al-Jarbom, pri čemu je usvojena deklaracija o podršci pobu-njeničkoj Slobodnoj sirijskoj vojsci (FSA) i “drugim demokratskim snagama u zemlji”. Ministri Siriji “prijateljskih” zemalja su donijeli odluku “kako u potpunosti podržavaju Vrhovno vojno vijeće Slo-bodne sirijske vojske i druge demokratske oporbene snage u njiho-voj borbi protiv Islamske države Iraka i Levanta (ISIL)”. Deklaracija završava zaključkom koji nimalo ne odgovara činjeničnom stanju u toj ratom razorenoj zemlji, kao ni na sirijskom bojištu.

“Ekstremističke skupine igraju u korist režima i žele narušiti imidž demokratskih i legitimnih sirijskih oporbenih snaga kako bi izgubili domaće i međunarodne simpatije i podršku. Pozivamo de-mokratske oporbene snage da pruže otpor skupinama povezanima s Al-Qa'edom i dijelimo zabrinutost zbog jačanja ekstremističkih skupina, uključujući ISIL i Al-Nusra front. Režim, suprotno onome što tvrdi, ne poduzima nikakve značajne mjere u borbi protiv ek-stremizma. Naprotiv, raspiruje ga kako bi iscrpio demokratsku oporbu, a sve kako bi Bashar al-Assad i njegov režim, koji je uzrok tog istog ekstremizma, ostali na vlasti, što bi, opet, otklonilo bilo kakvu mogućnost mira i stabilnosti u regiji. Tek kada sirijski narod bude odlučivao o svojoj budućnosti, onda će postojati izgledi za mir i stabilnost u Siriji”, stoji u deklaraciji “Prijatelja Sirije”, kojom se SNC poziva “da sudjeluje na pregovorima Ženeva II i na taj način potvrdi svoje zalaganje za demokratsku i slobodnu Siriju”.

Opasnost političke i religijske vehabijske ideologije

Sirijski predsjednik Bashar al-Assad i iranski ministar vanjskih po-slova, Mohammad Javad Zarif, održali su 15. siječnja sastanak u Da-masku, a glavna tema razgovora bila je predstojeća konferencija Že-neva II. Za vrijeme sastanka Assad je istaknuo kako je “politička i re-ligijska vehabijska ideologija Saudijske Arabije prijetnja cijelom svije-tu”. “Sirijski narod i drugi narodi regije shvaćaju koliko ozbiljnu pri-jetnju predstavlja vehabizam. Svi moraju pridonijeti borbi protiv ve-habizma kako bi se uništio iz korijena”, rekao je sirijski predsjednik.

Dan uoči mirovne konferencije Ženeva II sirijski predsjednik Bas-har Al-Assad za France Presse dao intervju u kojem je po tko zna

koji put ponovio kako se sirijski narod bori protiv terorizma kojeg izvoze Saudijska Arabija i Turska, a zapadne zemlje su te koje terori-stičkim organizacijama daju i političku podršku. Na pitanje novinara o alternativnoj opciji za njega i njegovu obitelj, Assad je izjavio “kako rat u kojem se brani zemlja nema druge alternative osim pobjede”. Govoreći o oporbenim predstavnicima, sirijski predsjednik je rekao kako je suradnja s njima načelno moguća, ali da iza tih ljudi ne stoji sirijski narod, nego zemlje koje su ih stvorile i kao takvi ne mogu biti dio sirijske vlade, jer bi u tom slučaju u sirijskoj vladi de facto sjedile Saudijska Arabija, SAD, Francuska, Katar i druge zemlje. Za sve ove zemlje je sirijski predsjednik rekao da je pomirba s njima moguća, budući da je politika sprega načela i interesa, ali kako nije on taj koji će o tome odlučivati, nego sirijski narod koji će reći da li mu je u inte-resu obnoviti odnose s onima koji su razorili Siriju.

Mirovna konferencija Ženeva II

U srijedu, 22. siječnja 2014., održan je prvi sastanak u sklopu mi-rovne konferencije Ženeva II, na kojem su sve delegacije održale uvodne govore. Sirijski ministar vanjskih poslova, Walid Muallem, koji predvodi vladinu delegaciju, poručio je američkom državnom tajniku Johnu Kerryu kako nitko nema pravo opovrgnuti legitimitet sirijskom predsjedniku ili sirijskoj vladi. Sirijski ambasador u UN-u, Bashar Jaafari, rekao je na sastanku kako se nada da će proces dija-loga biti usmjeren prema implementaciji dogovora iz Ženeve I. Ista-knuo je kako se za vrijeme konferencije mora adresirati i pitanje te-rorizma te je izrazio svoje razočarenje činjenicom da Iran nije prisu-tan na konferenciji. “Dakle, danas imamo 40 zemalja koje su probra-ne na način da većina njih budu anti-sirijske delegacije, tj. dolaze iz zemalja čije vlade imaju neprijateljsku politiku prema Siriji”, rekao je Jaafari, koji je potpuno u pravu jer je popis zemalja koje su prisutne na konferenciji gotovo ekskluzivno anti-sirijski nastrojen.

Još je direktniji u svom komentaru bio sirijski ministar informa-cija, Omran al-Zoubi, koji istaknuo je kako je očito da mnoge dele-gacije stranih zemalja nisu upoznate sa situacijom na terenu. Na-dalje, rekao je kako izgleda kao da su neki govori dati od strane ambasadora terorističkih organizacija, a ne Vlada i država. “Ako želite znati o Al-Qa'edi, upitajte saudijskog ministra vanjskih poslo-va o tome kako možete pomoći Al-Qa'edi”, istaknuo je al-Zoubi.

Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, poručio je kako se fokus razgovora ne bi trebao usmjeravati nužno na promjenu vodstva u zemlji. “Što se tiče garancije da se pregovori neće raspa-sti - nužno je utjecati na obje delegacije da se to ne desi. Najvažnije je započeti proces”, rekao je Lavrov.

Drugog dana konferencije vrlo zanimljiv intervju je dao američ-ki državni tajnik John Kerry za saudijski kanal Al-Arabiya, u kojem je ustvrdio da je Bashar al-Assad “najveći magnet za teroriste” i “jedi-na osoba koja stoji na putu prema miru u Siriji”. “Jučer ste imali 40

IZ SVIJETA

33SIJEČANJ 2014.

zemalja i organizacija, sve one – uz izuzetak samo jedne – govorile su o tranzicijskoj vladi i potrebi promjena u Siriji. Jedini koji su od-bijali govoriti o tome su predstavnici Assadovog režima… Assad mora staviti Siriju ispred Assada. Ovo ne smije biti o jednom čovje-ku, jednoj obitelji, ovdje se radi o svim stanovnicima Sirije i njihovoj budućnosti”, rekao je Kerry i istaknuo da će “svijet zaštititi njegovu alavitsku sektu od progona ako siđe s vlasti”.

Istog dana mirovna konferencija se skoro raspala kada je opozi-cija poručila da se neće sastati s vladinom delegacijom. Haitham Al-Maleh, visoki predstavnik opozicijske koalicije, rekao je kako “nije lako” sjediti u istoj sobi s “predstavnicima Assadovog režima”. “Ne vjerujem da smo spremni na to. Razlika je prevelika”, rekao je u raz-govoru za izraelski list “Times of Israel”. Iz opozicije su još jednom ponovili kako će čvrsto stajati iza svog glavnog zahtjeva da Assad mora otići. “Režim je mrtav, zemlja se kreće prema budućnosti bez Assada. To je osnova naših pregovora i mi ćemo to zahtijevati”, re-kao je šef opozicije, Ahmed Jarba, koji tvrdi kako Rusija ne inzistira na ostanku Assada. “Kada sam se susreo s Lavrovom prošlog tjedna u Parizu, potvrdio mi je kako Rusija ne inzistira na ostanku Assada. Nitko više ne bi trebao sumnjati, režim je gotov. Režim je mrtav. Assad i cijeli njegov režim je sada stvar povijesti", istaknuo je očigled-no samouvjereni Jarba. Kako i ne bi bio, Ženeva II se od inicijalne ideje zapravo pretvorila u još jedan skup “Prijatelja Sirije”, uz doda-tak ruske i sirijske vladine delegacije. U ovakvom društvu Jarba se svakako osjeća moćno i superiorno, no, njegova samouvjerenost – nažalost po njega – nije nimalo utemeljena u stvarnosti, naročito ne u stvarnosti na terenu u Siriji. Delegacija sirijske vlade se povukla bez izjave ističući samo kako se o predsjedniku države neće raspravljati.

Sutradan, 25. siječnja, delegacije sirijske Vlade i pro-zapadne opozicije ipak su se, nakon žestokih izjava prvih dana konferencije, sastale u istoj sobi uz prisutnost Lakhdara Brahimija kao posredni-ka između dvije strane. Mirovni posrednik je nekako uspio spasiti stvar. Jedan diplomatski izvor istaknuo je: “Jasno je kako će biti hi-steričnih epizoda svakog dana.”

Za konferencija Ženeva II nitko ne može reći kakve bi rezultate mo-gla polučiti, s obzirom na nepomirljive stavove obje strane, ali i izosta-nak Irana, te još nekih zemalja koje su svakako trebale biti prisutne. Pitanje koje se nameće samo po sebi je sljedeće: kakve veze imaju In-donezija, Japan, Norveška ili Luksemburg s krizom u Siriji, inače zemlje koje sudjeluju u radu konferencije, a Iran ne? Prema popisu uzvanika, još jedna bliskoistočna zemlja nije poslala svoje predstavnike na Žene-vu II, a to je Izrael, koji se uz SAD, Saudijsku Arabiju i Katar, “iz ideološ-kih razloga oštro protivio sudjelovanju iranske delegacije”.

IRAN: Uvođenje dodatnih sankcija Iranu?

Ekonomski sporazum Rusija – Iran

Početkom siječnja novinska agencija Reuters prenijela je kako Ru-sija i Iran dogovaraju veliki plan razmjene nafte za proizvode što bi znatno povećalo iranski izvoz nafte. Tri ruska i iranska izvora potvrdila su im kako se upravo pregovaraju završni detalji oko plana prema ko-jem bi Moskva kupovala 500.000 barela iranske nafte dnevno, u za-mjenu za rusku opremu, dobra i proizvode. “Dobar progres ostvaruje-mo u trenutku, veliki su izgledi za uspjeh. Raspravljamo o detaljima, a datum potpisivanja ovisiti će o tim detaljima”, istaknuo je ruski izvor.

Nije poznato hoće li taj dogovor biti usvojen prije ili nakon kompletiranja pregovora o iranskom nuklearnom programu. Nai-me, ovih dana počeli su tehnički pregovori između Irana i Europske unije po pitanju konačnog dogovora. Podsjetimo, u studenom 2013. postignut je važan dogovor prema kojem se Iran obvezao na

šest mjeseci zaustaviti svoj nuklearni razvoj kako bi konačni dogo-vor eventualno bio postignut do svibnja 2014. godine.

Američke i europske sankcije gotovo su prepolovile iranski naf-tni izvoz, na oko 1 milijun barela po danu. Kada se spomenuti do-govor s Rusijom pokrene, to će za Iran povećati naftni izvoz za 50% što bi dovelo do znatne revitalizacije iranske ekonomije. Trenutač-no Iran većinu nafte izvozi u Aziju, a najveći kupac je Kina koja uvo-zi oko 420,000 barela po dnu. Drugi važni kupci su Japan, Južna Koreja i Indija. Međutim, Južna Koreja i Indija, kao i Turska i Južna Afrika, smanjile su uvoz iz Irana nakon žestokog pritiska iz Washin-gtona.

Iran ne blefira!

U intervjuu za RT Javad Zarif, iranski ministar vanjskih poslova, rekao je kako američke sankcije protiv Irana nisu dovele do pozitiv-nih rezultata te da se tvrdolinijašima u SAD-u koji i dalje inzistiraju na novim sankcijama, kontra stajališta predsjednika Obame, “neće sviđati posljedice” ukoliko nove sankcije zaista i stupe na snagu.

Tokom siječnja brojni zastupnici u američkom Kongresu jako su gorljivo pozivali na uvođenje dodatnih sankcija Iranu, čime bi se zapravo slomio sav ostvareni diplomatski napredak koji je posti-gnut nakon dugih P5+1 pregovora. Podsjetimo, Iran je pristao zau-staviti razvoj svog nuklearnog programa u periodu dok se pregovo-ri ne okončaju potpunim rješenjem, koje bi trebalo značiti i potpu-no ukidanje sankcije prema Iranu. No, očito je anti-iranska struja u američkoj politici i dalje izuzetno snažna, mada je predsjednik Oba-ma, tj. krug oko njega, odlučio da je diplomacija bolji put nego kon-flikt. Oni koji zagovaraju nove sankcije tvrde kako Iran “blefira” te kako uopće ne planiraju zaustaviti svoj nuklearni program. Isti ljudi tvrde kako je konačni cilj iranskog nuklearnog programa proizvesti nuklearno oružje. Nije teško zaključiti kako iza anti-iranske kampa-nje koje se upravo vodi u američkom Kongresu stoji snažan izrael-ski lobi. Naravno, Izrael nije jedini regionalni igrač koji se pribojava aktualnom izlasku Irana iz nametnute izolacije, još i veći strah osje-ća glavni iranski rival – Saudijska Arabija, pošto u Rijadu shvaćaju da je svaki diplomatski korak Zapada prema Teheranu ujedno i ko-rak dalje od politike beskompromisnog savezništva prema njima.

“Ne želim se uopće upuštati u djetinjaste diskusije o tome da li Iran blefira ili ne. Mogu nas jednostavno testirati. Jedino što su sankcije postigle su 19.000 centrifuga i jako velik animozitet iran-skog naroda prema američkom Kongresu koji im ne dopušta ni kupnju lijekova na način da se iranskim kompanijama blokira uvoz istih”, rekao je Zarif. Istaknuo je kako bi se američki senatori koji traže nove sankcije, kao što je senator Bob Menendez iz New Jer-seya, trebali zapitati da li su “ponosni na dosadašnje rezultate sankcija”. U razgovoru Zarif je još jednom opovrgnuo optužbe da Iran razvija nuklearno oružje. “To bi bio gubitak vremena, novca i

IZ SVIJETA


energije. Činjenica je da su iranska nuklearna postrojenja izložena većoj inspekciji, provjeri i transparentnosti nego možda bilo koja druga nuklearna postrojenja – svakako u regiji, a vjerojatno i šire”, rekao je Zarif, očito se referirajući na izraelski nuklearni program koji je, za razliku od iranskog, proizveo nuklearno oružje dok cijeli svijet doslovno glumi kao da isti ne postoji.

IRAK: Znatna eskalacija oružanih sukoba

Novo “buđenje” Al-Qa'ede

Početkom siječnja 2014. došlo je do znatne eskalacije sukoba na prostoru zapadne iračke provincije Anbar, koja zauzima oko jed-nu trećinu zemlje i većinom je nastanjena sunitima. Pobunjeničke skupine povezane s Al-Qa'edom, većinom pripadnici ISIL-a, uspjeli su preuzeti kontrolu nad dva ključna grada – Ramadi i Falluja.

Politički analitičari smatraju da je aktualna eskalacija oružanih sukoba direktna posljedica jačanja Al-Qa'ede u susjednoj Siriji. Ro-bert Naiman, direktor organizacije “Just Foreign Policy”, ističe kako je za aktualnu situaciju kriva politika Zapada prema Siriji. “Jedan od očitih razloga za ponovni ustanak Al-Qae'de u Iraku je zapadna pot-pora za naoružane džihadiste u Siriji, jer je generalno jasno kako se radi o istim ljudima s obje strane granice. SAD, Saudijska Arabija, Katar i Francuska su svi redom upleteni u financiranje, regrutiranje i naoružavanje džihadista u Siriji. To je stvorilo bazu za akciju džiha-dista u Iraku. Sjetimo se opravdanja SAD-a za rat u Afganistanu: 'Ne možemo tolerirati da ovi prostori bez vlade postanu plodno tlo za kampove i organizaciju Al-Qa'ede.' To je upravo ono što Zapad to-lerira u Siriji! Ne samo da tolerira, već i financira, omogućava i po-dupire”, rekao je Naiman.

Zanimljivo je istaknuti kako su pomoć iračkoj vojsci ponudile dvije države koje su do nedavno bile gotovo pred izbijanjem suko-ba – SAD i Iran. Obje zemlje najavljuju razne vrste pomoći za iračku vojsku, no niti SAD niti Iran neće slati trupe u Irak, što je potvrđeno iz Washingtona i Teherana.

Početkom siječnja američki državni tajnik John Kerry rekao je kako će SAD pomoći iračkoj Vladi u borbi protiv Al-Qa'ede, no ista-knuo je kako neće slati trupe. “Mi očito ne razmišljamo o povratku s trupama u Irak. Uopće ne raspravljamo o tome. Ovo je njihova borba, ali mi ćemo im pomoći u toj borbi. Napraviti ćemo sve mo-guće da im pomognemo, neću ići u detalje, ali ću reći kako smo u kontaktu s plemenskim liderima u provinciji Anbar za koje znamo da pokazuju ogromnu hrabrost i ustaju protiv terorističkih skupina u njihovim gradovima. Ovo je borba koja pripada Iračanima. Ovo je upravo ono o čemu su predsjednik i svijet donijeli odluku prije ne-kog vremena kada smo se odlučili povući iz Iraka”, rekao je Kerry.

Sredinom siječnja pojavile su se informacije kako bi, unatoč svim ranijim opovrgavanjima, SAD mogli ponovno poslati vojnike u Irak. “Pentagon razmatra slanje američkih trupa natrag na Bliski istok kako bi trenirali iračke snage", potvrdio je jedan dužnosnik iz

Ministarstva obrane SAD-a. Iz izjave nije jasno da li bi te trupe doš-le u Irak ili bi se obuka odrađivala u susjednom Jordanu, o čemu se već neko vrijeme govori. “Nalazimo se u kontinuiranim raspravama po pitanju kako unaprijediti iračku vojsku”, rekao je pukovnik Steve Warren, glasnogovornik Pentagona.

Novo “buđenje” Al-Qa'ede na ovom prostoru omogućeno je destabilizacijom Sirije, a tu su ključnu ulogu odigrale upravo SAD, koje sada brinu zbog jačanja Al-Qa'ede. To nas dovodi do zaključka – ili je američka vanjska politika u stadiju terminalne shizofrenije ili je destabilizacija Sirije bila opasan eksperiment Obamine admini-stracije.

Irak – meta “dijaboličnih i izdajničkih arapskih zemalja”

19. siječnja putem audio poruke oglasio je Abu Bakr al-Baghda-di, vođa Al-Qa'edine skupine ISIL (Islamska Država Irak i Levant), koji je pozvao svoje borce da “ostanu na fronti” te da se “polako kreću prema Bagdadu i južnije”. Istog dana, u južnom gradu Nasi-riyah govor je održao i irački premijer Nouri al-Maliki, koji je ista-knuo da je Irak postao meta “dijaboličnih i izdajničkih arapskih ze-malja”. “Irak je meta nekih zemalja koje podupiru terorizam i zlo”, rekao je Maliki i naglasio kako je uvjeren da će irački narod poraziti terorizam. U svom govoru nije direktno naveo o kojim se državama radi, no svi koji prate aktualnu situaciju na Bliskom istoku poprilič-no dobro znaju na koje se zemlje Maliki referirao, u prvom redu na Saudijsku Arabiju. U govoru je naglasio da bombaši samoubojice u Irak dolaze iz Libije, Jemena i Maroka.

Po pitanju direktne poveznice između terorizma i pojedinih re-žima na Bliskom istoku nekoliko dana ranije poprilično otvoreno govorili su zarobljeni pobunjenici iz ISIL-a u razgovoru za iračku te-leviziju Afaq TV. Oni su priznali da naredbe primaju iz Rijada, glav-nog grada Saudijske Arabije. Nadalje, rekli su kako Saudijska Arabi-ja stoji iza terorističkih napada diljem Iraka i da se odatle transpor-tira oružje kao i vozila koja se koriste kao auto-bombe u iračkim gradovima. Jedan od zarobljenih zapovjednika ISIL-a rekao je kako mu je saudijski vojni dužnosnik naredio da izvede nekoliko napada, a drugi kako je ISIL nedavno primio 150 milijuna USD i oko 60 vozi-la iz Saudijske Arabije, dan prije nego je krenula operacija iračke vojske protiv utočišta pobunjenika u Ramadiju krajem prosinca 2013. godine.

Adnan Al-Asadi, zamjenik ministra unutarnjih poslova, 22. si-ječnja je izjavio kako pripadnici ISIL-a “imaju dovoljno naoružanja za invaziju na Bagdad”. “Oružje koje su doveli u Falluju je veliko, napredno i iskreno govoreći, dovoljno za okupaciju Bagdada”, re-kao je u govoru. Nije specificirao s koliko točno oružja sada raspo-laže ISIL, no naveo je kako su se u Falluji i Ramadiju odvijale “žesto-ke bitke”.

IZ SVIJETA

35SIJEČANJ 2014.

Iračka vojska, potpomognuta sunitskim milicijama, tokom si-ječnja 2014. nije znatno napredovala u borbama, a često postaju mete terorističkih napada, kao i civili u Bagdadu i drugdje gdje u bombaškim napadima svakodnevno ginu deseci ljudi. Unatoč či-njenici da je Bagdad daleko veći grad od Falluje, irački vladini duž-nosnici napominju kako je napredovanje protiv pobunjenika na prostoru cijele zapadne regije Anbar nužno u osiguravanju glavnog grada. “Al-Qa'eda u Iraku ima puno oružja i boraca. Da vojna akcije nije poduzeta i da se operacija odgađala još nekoliko tjedana, desio bi se napad na Bagdad”, rekao je Saad Maan Ibrahim, glasnogovor-nik iračkog Ministarstva unutarnjih poslova.

U govoru održanom 29. siječnja irački premijer Nouri al-Maliki je pozvao SAD i njihove saveznike da prestanu slati oružje militan-tima u Siriju, ističući kako to oružje ujedno destabilizira i Irak. “To su konfliktne pozicije, podupire se Irak u borbi protiv terorizma, ali daje se oružje teroristima u Siriji", rekao je Maliki te istaknuo kako su terorističke skupine u Iraku i Siriji povezane, što je posve jasno čak i iz samog imena jedne od skupina – ISIL (Islamska Država Irak i Levant). “Apeliram na države koje govore o oružanoj potpori skupi-nama u Siriji, poručujem im: time podupirete i terorizam u Iraku. Međunarodna zajednica mora preuzeti odgovornost i poduprijeti nas, kao i sve one koji se bore protiv terorizma”, naglasio je Maliki za vrijeme govora na državnoj televiziji.

Ono što je zanimljivo primijetiti, osim da se radi o jednom od izravnijih isticanja ovih kontradikcija, jeste činjenica da Maliki iznio ovaj komentar neposredno nakon što su se pojavile informacije da SAD nastavlja sa slanjem oružja u Siriju. Informacije govore kako su SAD, Francuska, Katar i Saudijska Arabija znatno pojačale dostavu oružja sirijskim pobunjeničkim skupinama otkako je počela mirov-na konferencija Ženeva II. Pojedini izvori prenose kako je od 22. siječnja do kraja mjeseca dostavljeno čak 600 tona oružja.

AFGANISTAN: Zahlađenje odnosa Washington – Kabul

Puštanje afganistanskih zatvorenika

Odnosi između Washingtona i Kabula su zadnjih mjeseci, u naj-manju ruku, napeti. Podsjetimo, Washington je inzistirao na tome da Afganistan do kraja 2013. potpiše sigurnosni pakt sa SAD-om, koji bi omogućio određenom broju američkih trupa ostanak u zem-lji i nakon isteka 2014. godine. Kao što znamo, to se nije dogodilo.

10. siječnja 2014. stigla je još jedna vijest koja ide u prilog tezi kako afganistanki predsjednik Hamid Karzai više nije posve poslu-šan SAD-u, kako se za njega ranije isticalo (što je, zapravo, bilo toč-no). Iz Kabula su poručili kako će suditi samo 16-orici od ukupno 88 zatvorenika koje SAD smatra “prijetnjom sigurnosti”. Nadalje, gla-snogovornik predsjednika Karzaija rekao je kako će se ostatak za-tvorenika pustiti na slobodu. “Ne možemo dopustiti da se nedužni afganistanski civili drže mjesecima u pritvorima bez suđenja i bez ikakvog razloga. Znamo, nažalost, da se to događalo u Bagramu, ali to je ilegalno i radi se o kršenju afganistanskog suvereniteta, to više ne možemo dopustiti”, rekao je glasnogovornik afganistanskog predsjednika.

Iz SAD-a su žestoko reagirali. Glasnogovornica State Depar-tmenta, Jen Psaki, ističe: “Ovih 72 zatvorenika su opasni kriminalci protiv kojih postoje čvrsti dokazi da su povezani s terorizmom, uk-ljučujući i uporabu improviziranih eksplozivnih naprava – najvećeg ubojice afganistanskih civila.” Reuters prenosi kako će ovaj potez dodatno narušiti odnose između Afganistana i SAD-a: “Odnosi se nalazi pred točkom pucanja nakon što je predsjednik Karzai odbio

potpisati sigurnosni pakt koji bi dozvolio SAD-u prisutnost nakon povlačenja stranih trupa ove godine.”

Pritom je nužno napomenuti kako bi Kabul vjerojatno i pristao na ostanak određenog broja američkih vojnika, pogotovo zbog či-njenice da su talibani i dalje snažni, a u bliskoj budućnosti moglo bi im se desiti ono što se upravo dešava u iračkom gradu Falluja. No, SAD su inzistirali na, za kredibilitet Karzaija, poprilično nerealnom sigurnosnom paktu: zahtijevali su potpuni imunitet za svoje vojni-ke u Afganistanu. Takav dogovor, prema kojem američki vojnici mogu zapravo raditi što ih je volja bez ikakvih reperkusija, zapravo kao i do sada, za Karzaija više nije prihvatljiva opcija.

Srušen američki dron tipa MQ-1 Predator

Najmanje 21 osoba je ubijena 17. siječnja u samoubilačkom na-padu u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Bombaš se raznio na prostoru jednog restorana kojeg često posjećuju stranci, a odmah nakon eksplozije na prostor je upalo još nekoliko napadača koji su otvorili vatru na preživjele. Prema izjavi policije 13-orica mrtvih su stranci, uključujući predstavnika MMF-a za Afganistan, kao i četvo-ricu pripadnika UN-a. Odgovornost za napad su preuzeli talibani, a njihov glasnogovornik je poručio kako je napad osveta za zračni napad NATO-a u kojem su ubijeni civili na prostoru provincije Parwan nekoliko dana ranije.

Krajem siječnja 2014. nesvakidašnja video snimka pojavila na internetu, na Facebook stranicama grupe pod nazivom “Afghani-stan 24/7”. Na snimci je prikazana skupina ljudi kako stoje uokolo i kamenuju srušenu bespilotnu letjelicu koja izgleda kao američki dron tipa MQ-1 Predator. Takve bespilotne letjelice NATO-ova koalicija intenzivno koristi u Afganistanu za zračne napade protiv talibana. Iz same snimke je teško utvrditi gdje je i kada snimljena, no okolina i način na koji su okupljeni stanovnici odjeveni sugeri-ra da je opis video snimke točan te kako je očito snimljena u Afga-nistanu.

Naime, Pentagon i CIA normalno ne izvještavaju o padovima svojih dronova, kojima operiraju na prostoru više zemalja, uklju-čujući Afganistan, Pakistan, Jemen i druge. Postoje navodi da je SAD također uključen u niz tajnih vojnih operacija i na drugim mje-stima, u zemljama kao što su Somalija, Libija, pa čak i Filipini. Što se tiče broja srušenih dronova, javni podaci nisu dostupni, no to-kom siječnja pojavile su se nepotvrđene informacije, koje su pre-nijeli pojedini izvori poput iranskog Press TV-a, da je jedan američ-ki dron srušen u afganistanskoj provinciji Herat, u blizini grada Shindand. Talibani su pak istaknuli kako su srušili jednu letjelicu za vrijeme zračnih napada na njihovo uporište 10. siječnja 2014. go-dine. q

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

KULTURA


I u ovom dijelu rada istaknut ćemo značaj imena države Bosne i njenog naroda u vreme-nu ranog i kasnog srednjovjekovlja. U latinskim dokumentima ime Bošnjanin se upotrebljavalo kao Bosnensis, narod koji obitava na prostoru Bosne. Pored Ilira, Avara, Kelta u 7. stoljeću dolaze i Slaveni. Svi narodi su prihvatili slaven-ski jezik, a nazivali su se Bošnjani. Iz Povelje kralja Tvrtka II., nastale s početka 15. stoljeća, evidentno je kako se taj naziv koristi i u etnič-kom smislu: “Kto godi je Bošnjanin ali Kraljev-stva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...” Upotreba naziva Bošnjanin se prenijela i u vrijeme osmanske vlasti u BiH. Vlasti su na taj način označavale stanovnike Bosne, “Bošnjak-milleti”. Kasnije se naziv od-nosi na ime naroda s tri različite vjere.

Buđenjem nacionalne svijesti na ovim pro-storima u 19. stoljeću bosanski narod počinje se nacionalno deklarirati Srbima, Hrvatima i Musli-manima, a samo mali broj ostaje u bošnjačkoj naciji. Važno je napomenuti i to da se musli-manski živalj u Bosni nikad nije nacionalno de-klarirao Turcima, a niti ih je zvanična vlast bilo kad tako nazivala. U nekim spisima ili književ-nim djelima spominje se narod turske vjere, što znači da se naziv odnosi na pripadnike islamske vjere koji s Turcima dijele samo tu oznaku, a je-zik, književnost, kultura, običaji itd. su puno bliži bilo kojem drugom narodu bosanskog prostora nego što imaju s tur-skim narodom.

“Poznato je, također, da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vri-jednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnog bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnog identiteta.” (Radoslav Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992).

Utjecaj društvene klime na jezik

U BiH za vrijeme osmanske vladavine dolazi do značajnih jezičnih promjena. Bosanski jezik je temeljen na jezičnoj tradiciji, posebno govornom jeziku kakav je zabilježen na stećcima i drugim ostacima materijalne kulture. Govori pojedinih područja se mijenjaju, ali os-novna struktura jezika ostaje ista. Bošnjaci su zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci, a istočno šćakav-ski i štokavski ijekavci. Na jezičnu situaciju utječe i opća društvena klima, pogotovo doseljavanje stanovništva iz susjednih krajeva, ali i turska uprava ima značajnu ulogu u stvaranju zasebnog kulturološ-kog znaka u BiH. Novoštokavske promjene, na fonetskom i morfološ-kom planu, su kasnije bile osnova za stvaranje standardnih jezika. U

BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (IV)

Pisana i usmena književnost u BiHodnosu na staroštokavske govore, kojih i danas u BiH ima, novoštokavski govori se od njih razli-kuju po četveroakcenatskom sistemu, pojava duge množine npr. gradovi , a staroštokavski mn. od grad glasi gradi, izjednačavanje nekih padeža, zamjena glasa “l” s “o” u glagolskom pridjevu radnom radio/radil. Ali dolazi i do gu-bljenja foneme h u nekim govorima, s tim da Bošnjaci ovu fonemu su zadržali (oću/hoću, aj-de/hajde itd.)

Sadašnja dijalektološka karta BiH je znatno izmijenjena u odnosu na predosmanko razdo-blje, ali su neke osobitosti ostale nepromijenje-ne, posebno u govorima bihaćkog kraja, s arhaič-no šćakavsko ikavskim idiomom, srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Najveće promjene su nasta-le u nekim dijelovima na području Bosanske Kra-jine (Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad, Dubica itd) gdje je novoštokavski ijekavski zami-jenio čakavski i štokavski ikavski govor.

Posebnost bosanskohercegovačkog kulturnog znaka

U 15. i 16. stoljeću dolazi do razvoja bosan-skog jezika kojemu je novo orijentalno okruže-nje i temelji na jeziku stare srednjovjekovne Bosne dalo posebnost u odnosu na druge jezi-

ke iz okruženja. Iz tok posebnog jezičnog i kulturološkog znaka u BiH se od samih početaka dolaska Osmanlija na bosanski prostor počinje razvijati vrlo bogata alhamijado književnost koja je često zanemarivana ili čak prešućivana. Ne govorimo o njenoj valoricaiji u okviru visoke umjetničke vrijednosne skale, nego o potrebi naših ljudi da se izraze na materinjem jeziku. To je književnost koja je pisana arapskim pismom a bosanskim jezikom. U njoj je sačuvano bogato književno naslijeđe, duhovnost, a možda najbitnije od sve-ga, potreba bosanskog čovjeka da i u vremenu vladavine velikog carstva ostane doslijedan svom jeziku i svojoj baštini. To govori i o tome kako je bosanski čovjek oduvijek zna gdje pripada pa i onda kad je obavljao vrlo visoke političke poslove na Craskome dvoru. Nikad se ne izjašnjavajući Turcima, niti je kroz golemi period vlada-vine Osmanlija na ovim prostorima, pet stotina godina progovorio turskim jezikom. I arapsko pismo i turski, arapski, perzijski jezik su mu bili samo nužno sredstvo za izražavanje vlastite kreativnosti.

Ljudska misao je slobodna od bilo kojih i kakvih tehničkih “po-magala” (pisma), ona je nužnost na kojemu izražavamo svoju du-hovnost koja se kreira u beskrajnoj igri kulturoloških znakova, onih naslijeđenih i onih koji su se zalijepili u kulturološku matricu poje-dinca, postali dio njegove svakodnevice, ne promišljajući odakle su stigli, kojim putevima i na koji način su postali dio kulturološkog kruga u kojemu upisujemo i sebe i druge. U okviru alhamijado knji-ževnosti na prostoru BiH ostalo je preko stotinjak do sada poznatih

KULTURA

37SIJEČANJ 2014.

pjesničkih i proznih dijela. U pjesničkom stvaralaštvu dominiraju islamski pjesnički oblici: ilahije, kaside, poučne pjesme, satirične koje su uperene na kritiku društveno-političkih prilika. U proznom obliku su pisana djela koja imaju poučni karakter, priručnici, vjer-sko-poučna literatura itd.

Počeci alhamijado književnosti

U knjizi “Bosansko-hercegovačka hrestomatija”, Sarajevo 1974., Muhameda Hadžijahića u dijelu “Starija književnost” uz po-znata imena Mehmed Hevaji Uskufija (prva polovina 17. stoljeća, Tuzla), Hasan Kaimija (rođen u Sarajevu, umro u Zvorniku 1691./1692.), Umihane Čuvidine (umrla oko 1870.), nalaze se i anonimni autori. Tekstovi su podijeljeni na ljubavne pjesme, po-božne, didaktičke, refleksivne s temom suvremenih događaja, ar-zuhale i molitve. Pored navedenih autora nalaze se i Fejzo Softa iz Travnika, Karahodža (1779. učenik u Banja Luci), Ajvaz Dedo (mož-da najstariji tekst, 1480.?), Hadži Jusuf Livnjak, Mehmed-aga Pruščanin (“Duvanjsi arzuhal”, oko 1728.).

Iz navedenog se može vidjeti kontinuitet alhamijado stvaralaš-tva na prostoru BiH, počevši od Ajvaz Dede 1480 do 1850., ali vje-rojatno i kasnije. Svi tekstovi su napisani arapskim pismom, a bo-sanskim jezikom i potječu iz svih krajeva BiH, a najviše iz Sarajeva i Tuzle te “donjig kraja” Duvno, Livno..., Hercegovine – Mostar, Tre-binje itd. Pjesme su pisane štokavskim nariječjem, ijekavskog izgo-vora, mada ima i ikavskog i šćakavskog. U njima se ne susreću stari čakavski oblici, rijetko se može susresti riječ “črn”. pjesme obiluju turcizmima pa ih suvremeni čitatelj ne može razumjeti bez upotre-be riječnika. U najstarijim oblicima alhamijado stvaralaštva kakvo je Ajvaz Dedino u kojem se govori o prodoru kralja Matijaša u Bo-snu, samo su upotrijebljena dva-tri turcizma (vada-rok, rahmet-mi-lost). “Duvanjski arzuhal” Mehmed age-Pruščanina je sačuvan i na turskom jeziku pod nazivom “Bosandža lisanile arzuhal” – Molba na bosanskom jeziku.

Zanimljivo je napomenuti kako pored utjecaja orijentalne ku-turne tradicije, kod nekih alhamijado pisaca može se zamijetiti i utjecaj dubrovačke književnosti, posebno u sonetnoj formi i knji-ževnom izrazu, bez upotrebe turcizama, npr. upotreba riječi gos-poja kod Karahodže u njegovoj pjesmi “Bošnjakuša” iz 1750., pisa-na jekavski i ijekavski.

Osnovne osobine alhamijado tekstova

Pored pjesničkog stvaralaštva i pobožnih tekstova, potrebno je naglasiti kako je Mehmed Heveji Uskufi autor prvog bosanskog ri-ječnika koji je dovršen 1631. godine. Objavljen je pod imenom “Makbul-i ‘arif”, a bolje poznat pod popularnim nazivom “Potur-

Šahidi” napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik “Tuhfe-i Šahidi” turskog pjesnika Ibrahima Šahidija. Riječ je o rimovanom bosansko-turskom riječniku štokavsko-ikavskog narječja. To djelo ima oko 700 riječi koje se pojašnjavaju kroz stihove, ukupno 330 stihova. Može se čitati i kao pjesnički tekst. Nije napravljen po pra-vilima zapadne leksikografije. Navest ćemo samo neke dijelove ovog Riječnika: Ompek poljubit, kočmak zagerlit; /Ton ile gomlek gaće košulj dur/Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur. / Gluh oldy sagyr, slěp ne kor dur. / Hrom topal dur, šugav ne kel dur. / Ognjište odžak, hem kut budžak dur. / Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.

Važno je napomenuti kako alhamijado književnost ima nekoli-ko značajki: najčešće je pisana štokavsko ikavski i ijekavski, turcizmi se upotrebljavaju u vjerskoj, društvenoj i zanatskoj terminologiji, ali i na polju morfologije u tvorbi riječi, posebno sufiksalnoj tipa sevdalija ili kujundžija. U bosanskom jeziku, za razliku od drugih jezika u okruženju očuvala se upotreba glasa “h” ( hoću, hajde, ha-ljinka, hljeb itd.). Ponekad, neki lingvisti ovu osobinu povezuju s vjerskim odgojem, temeljenom na Kur’anu, ali i drugi narodi u BiH pored Bošnjaka u većoj ili manjoj mjeri su sačuvali upotrebu ovog glasa u govoru. Pored sačuvanosti glasa h, dobro je sačuvana i upo-treba glasa “f”, u slavenskim leksemima, a pogotovo u orijentaliz-mima (feredža, kaftan, fildžan, fenjer itd.).

Usmeno stvaralaštvo

Pored bogatog pisanog stvaralaštva, značajno mjesto zauzima i usmeno stvaralaštvo koje je dalo veliki doprinos ukupnom kulturo-loškom obolu ovog perioda. Narodna poezija epska, lirska i epsko-lirska zauzima značajno mjesto u stvaralaštvu Bošnjaka. Najznačaj-nije zbirke su dali sakupljači: Luka Marjanović, Kosta Hörmann, Alija Nametak, a znanstveno su obrađene kroz pero Đenane Butu-rović i Muniba Maglajlića. Zbirke broje i preko 200.000 stihova ka-kva je Marjanovićeva zbirka koja objedinjuje narodno stvaralaštvo Krajine, kazivanjem “pivača” Mehmeda Kolakovića. Vrlo opsežna zbirka je i ona Avde Međedovića koja broji 12.000 stihova.

Najpoznatija bošnjačka epsko-lirska pjesma “Hasanaginica” ko-ja je svojom umjetničkom ljepotom opčinila cijelu Europu, ironijom sudbine je označena kao srpska (Vuk Karadžić) ili ilirička-morlačka (Alberto Fortis) iako je njen sadržaj vezan za odnose u bošnjačkoj obitelji 17. stoljeća. Balada je nastala oko 1646. godine u Imotskoj krajini koja je u to vrijeme bila pod turskom upravom. Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Ara-pović imao velika imanja. Balada se prenosila usmenim putem, sve dok ju nije zabilježio italijanski putopisac Alberto Fortis 1774. godi-ne. U Fortisovoj knjizi “Put po Dalmaciji” objavljena je prvi put. Na-kon toga je prevedena na niz svjetskih jezika. q


KULTURA


Haj, od kako je Banja Luka postala aman aman postala, haj, nije ljepša udovica ostala aman, aman ostala. Haj, kao što je Džafer bega Kaduna aman, aman Kaduna, haj, nju zaprosi Sarajevski kadija aman, aman Kadija, haj, on je prosi, a ona se ponosi aman, aman ponosi. Haj, ona nešće sarajevskog Kadiju aman aman Kadiju, haj, ona hoće banjalučkog deliju aman, aman deliju.

Više je različitih podataka o nastanku čuvene sevdalinke “Otka-ko je Banja Luka postala”. Na stranu sad što se u pjesmi “nadurava-ju” Banja Luka i Sarajevo. U gradu na Vrbasu pjevaju kako lijepa Džaferbegovica “neće da se uda za sarajevskog kadiju”, nego ba-njalučkog bekriju, a u Sarajevu, prema dr. Munibu Maglajliću, pje-vaju kako ljepotica neće banjalučkog kadiju nego “optira” za “sara-jevskog deliju”...

Po nepouzdanim banjalučkim izvorima, pjesma govori kako se početkom 18. stoljeća, udovica banjalučkog Džafer-bega Kapeta-novića, još za njegova života, zaljubila u banjalučkog bekriju Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije smrti muža.

Ovo je zapisao Naim Kulenović u beogradskom listu “Vreme” uoči Drugog svjetskog rata.

O Džafer-begovicinoj ljubavi književnik Rasim Filipović napisao je dramu “Otkako je Banjaluka postala”, koja je prvu izvedbu doži-vjela u banjalučkom teatru 14. februara 1940. godine. Reditelj je bio Dragan Јovanović, autor muzike Јarko Pleciti, a dirigent Ivan Dominis. Zapis o ovome ostavio nam je banjalučki publicista Alek-sander Aco Ravlić, koji u svojim “Banjalučkim povijesnim listićima 1” navodi i verziju banjalučkog glumca, legendarnog Muhameda Ćejvana, pjevača sevdalinki.

Prema kazivanju Muhameda Ćejvana, Džafer-be-govica se sredinom 19. stoljeća, zapravo, zaljubila u stanovitog, naočitog, ali uvjek bespraricom pritisnu-tog momka imenom Pilale s nadomkom “Kokuz” (si-romah). Pod kraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, ugledni etnomuzikolog i akademik prof. Vlado Milo-šević, istražujući na Institutu za folklor pri Akademiji nauka Bugarske, čuo je kako načelnica Instituta Raina Kacarova pjevuši jedan stih ove pjesme koja, u bugar-skoj verziji, nosi naslov “Od kako je Carigrad postao”. Nikad se neće razjasniti kako je melodija došla na na-še prostore.

Zahvaljujući akademiku Miloševiću, sačuvan je tonski zapis izvorne verzije ove sevdalinke u interpre-taciji legendarne banjalučke pjevačice Raseme Kata-

PRIČA O SEVDALINKAMA: SULTANOVA UNUKA U BANJALUČKOJ SEVDALINCI

Otkako je Banja Luka postala

ne. Rasema je i u poznim godinama (potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća) tako divno pjevala, da njezin glas (unatoč već istrošene ton-ske trake) teško da bi našao premca...

Prema zapisu češkog etnomuzikologa Ludvika Kube, objavlje-nog u “Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu” 1907. godine, pje-smu sa gotovo istom melodijom zabilježio je Kuba – ali sa riječima: “Od kako je Herceg-Bosna postala, nije ljepša udovica ostala – što je danas Zečevića gospoja, prosila je tri sarajevska dilbera...”

Iz davnog i burnog vremena, višestoljetnog bitisanja Osman-skog carstva na području Bosne, odnosno Bosanskog pašaluka, imamo mnogo historijskih zapisa. Jedan događaj, a vezan je za fa-miliju Sultana Sulejmana, zabilježen je u historiji Bosanske Gradiš-ke, grada na obali Save u sjevernoj Bosni, kao i u historiji cijele Bo-sanske krajine. Riječ je o braku Džafer bega Malkoča i njegove pre-lijepe kadune. Postoje zapisi u kojima se tvrdi da su glavni likovi čuvene sevdalinke “Otkako je Banjaluka postala”, upravo Džafer-beg i njegova kaduna. Historijski izvori kažu da je prvi poznati kape-tan Gradiške kapetanije, a i tvrđave na obali Save, koja je dobila turski naziv Berbir, i koja je bila prva i najstarija od 39 takvih insti-tucija u Bosanskom pašaluku, i na bosanskoj granici iz 1558. godi-ne, bio Džafer-beg Malkoč, iz poznate plemićke familije, čiji su čla-novi zauzimali visoke položaje u turskoj carevini. Njegov otac Mal-

koč-beg, bio je na čelu Bosanskog sandžaka. Džafer-beg je bio oženjen kćerkom velikog vezira Rustem-paše, a unukom Sultana Sulejmana. Malkoči su bili nadaleko poznati kao neustrašivi ratnici i vojskovo-đe, uspješno su u ratnim pohodima osvajali nove teritorije u Hrvatskoj. Zahvaljujući njima, Gradiška je dugo bila polazna stanica za vojne pohode osmanlij-ske vojske. Za vrijeme takvog pohoda po Hrvatskoj 1560. godine, poginuo je gradiški kapetan Džafer-beg, a naslijedio ga mlađi brat Husein-beg. Iza Džafer-bega je ostala mlada kaduna-begovica. Sma-tra se da je tada ispjevana i pomenuta sevdalinka.

Pjesmu je izvrsno interpretirao i poznati banja-lučki pjevač Namik Karabegović. q

Avdo HUSEINOVIĆAkademik

Vlado Milošević

KULTURA

39SIJEČANJ 2014.

Krajem 2013. godine u nakladi KDBH “Preporod” tiskana je knji-ga pjesama “Davna svitanja” autorice mr. Ajke Tiro Srebreniković. Na koricama zbirke nalazi se divlji karanfil ebru drevne tehnike ure-šavanja papira, podloga na kakvoj su se bilježile i još se ispisuju svete, božanske riječi. To je slikarski rad ebru-slikarice Ismete Sed-lovski. A unutar korica prisne, iskrene riječi, svježe poput planin-skog cvijeća u 90-ak Ajkinih pjesama. Njena “Davna (pjesnička) svitanja” književno-kritičkom recenzijom oplemenio je i bard pje-sništva Sead Begović. “Uz pridjev (davna) u naslovu”, piše Begović, “lijepi se (u naslovu zbirke) i imenica koja upućuje na svjetlost koja će kao simbol podariti obličje bezobličnom svijetu. A ta sintagma kao da pita što stoji onkraj svjetlosti.”

Nesumnjivo je ratni užas pokrenuo autoricu na intenzivnije bi-lježenje stihova, na pjesničku osudu neljudskoga, na očice, na ulan-čavanje riječi kojima je željela i uspjela sačuvati u našim (o)sjeća(n)jima sjećanje na ubijene u nedavnom ratu! Žestoko se, upravo ri-ječju oduprla praznim džepovima gazija i u ranijim ratovima, te be-znađu koje u sjene pretvara snove bezazlenih ljudi. “Požutjele rije-či” u kaosima, bilježi autorica Tiro Srebreniković, “otkotrljaju naše živote u suočenja sa samima sobom, u – kuglice”. Kuglice: metaka, grča, muke, očaja, beznađa, smrti. A Ajka od preživjelih i od sebe traži hrabro suočenje s tim “kuglicama”. I to u kolorit kojega zablje-sne sunčeva zraka! Zato i niže u stihovima svoja čekanja, rađanja u halke – u tišine. Ženskim pogledom. U dolaske na zvjezdane staze uzdaha, u treptaje radosti kojima propužemo u život i vraća nam ih riječima. Podsjeća sve nas na moralne principe, pa i onakve koje smatra(mo) kičastim, pomodarskim. Obveza nam je to, sve dok se ne sastanemo s “dušom-pustahijom”, sa samoćom, s beskrajem prolaznosti na koju opominju nišani.

Ajkin je pogled spontan, blizak, ne prikriven nasilnim ili skrive-nim talozima višeznačja u riječima, upravo tečan. Nasušan, kao vo-da. Ona jest tradicionalna, a istodobno začudno nova i dramatično svježa, zbog viđene (s)tvarnosti u koju dozirano (instinktivno) uno-si artificijelnost stjecanu godinama zainteresiranošću za literaturu i studijama literature. Može se uočiti i njena tipično bošnjačka sev-dalijska žuč i gorčinu, kao i izostanak avangardističkih krikova, va-paja i inih eksperimenata s riječima.

Ženskom mudrošću preživljavanja, kada je na umu zaštita slabi-jeg jer se mora preživjeti, mr. Ajka Tiro Srebreniković budi iz grubo-sti stvarnosti izgubljene, klonule. U “nova sunčana trajanja”. Svo-jim pjesmama slika vjetrove koji silinom nemilosno kidaju i razara-ju, nazirući u njima i prozirnu svježinu i ljepotu (davnih praskozor-ja). Ljepotu, koja ohrabruje, daje impuls za nastavak i početak no-vog življenja i nakon najstrašnijih tragedija. Time i nas čitatelje izvodi iz okrilja Noći. U svjetlost. I ljubav. U svoje stihove, čiste, “od bjeline”. Bjeline planinskih hridi, breza i brzaka rijeka. Podsjećajući nas da su prije nas i drugi, da su njihove duše, hodile istim, našim, stazama i da nas obvezuju i hrabrošću i žilavošću opstanka.

Nizovima stihova, osamljenih riječi “sleđenih na mjesečini” u grafičku vertikalu pjesme, navodi nas mr. Srebreniković na široki, od mirisnih riječi, bosanski jezik. I svoj, Ajkin govor livanjskog kraja. Pjesnikinja se, navodi to i recenzent Sead Begović, “ne libi topo-nimske određenosti (Rudina, Karaula, Vrkačina… Potočari itd.)”.

NOVA KNJIGA U IZDANJU KDBH “PREPOROD”: “DAVNA SVITANJA” AJKE TIRO SREBRENIKOVIĆ

Bjelinom progovorila riječ

Izdižući time, diskretno, lirski subjekt ponad strave prizora zahva-ćenih ratom. Dodir, njegovani, kontakt s prirodom, s mekoćom nje-nom i čistoćom, dojmljiv je kod ove pjesnikinje, gotovo atavistički. Sead Begović izvore tome nalazi u pjesnikinjoj vjeri. Islam mistiku i transcendenciju temelji, uranja u vodu.

Zbirka “Davna svitanja” osvjetljava vrijeme “nevakta” u dijelu naslovljenom “Pogled pust kao zgarište” i “Breme postojanja i vla-davine vječnog” vodeći nas nadalje u snovita sjećanja i mladalačka odrastanja u intimu pod naslovima: “Dijete na ćilimu od mahovine” i “Ljubavni krajolik”. Potom i u drevnu bosanskohercegovačku po-vijest (jezika i pisma, prije svega, kao odrednice identiteta) u pre-bogatu lingvističku poputbinu, u neiscrpno vrelo našeg bića. Struč-njakinja za bosanski jezik, a i hrvatski, mr. Ajka Tiro Srebreniković zna ponuditi i najvećim meraklijama riječi u svojim pjesmama; označila ih je međunaslovima “Bosanski stanak” i “Sofe u mojoj avliji”.

Ističemo milotu i nježnost i stručni, talentiran izbor riječi auto-ričin kada opisuje svoje najmilije. Dok biranim riječima grli svoju djecu i najbliže, svoju toplinu uspijeva prenijeti i na čitatelje, posti-ći kod njih užitak i pobuditi ih na razmišljanje i o najbolnijim i obve-zujuće ljudskim temama. Prva zbirka Ajkinih pjesama time ne zao-kružuje, nego najavljuje, nepretenciozno, nove pjesme. I nadamo im se uskoro. q

Edina SMAJLAGIĆ

Ajka Tiro Srebreniković (Duvno, 1961.) u rodnom je mjestu završi-la osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Južnoslavenske jezike i književnosti. Do 1991. godine radila je kao nastavnica jezika i književ-nosti u bosanskohercegovačkim školama. Po dolasku u Zagreb preda-vačica je jezika u Srednjoj školi za izbjeglu djecu iz BiH, također i pro-fesorica u Zagrebačkoj medresi “Dr. Ahmed Smajlović”. 2003. godine magistrirala je na poslijediplomskom studiju književnosti na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu. U izdanju KDBH “Preporod” 2004. godine tiskana joj je studija “Znakovi osobnosti u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića”. U izdanju SABAH-a 2007. objavila je zbirku eseja i knji-ževnih prikaza “Identitet – jezik i bosanska književnost”. Članica je redakcije “Preporodovog Journala”, te suradnica časopisa “Behar”, “Almanah”, “Književna revija Marulić”. Živi i radi u Zagrebu. q

KULTURA


“Na gubitku će biti onaj čovjek koji u svom srcu nema ljubavi za druge ljude.” (prof. dr. Esad Ćimić)

Božo Rudež jedne prilike je rekao: “Ćimićev grandiozni znan-stveno istraživački opus posvećen čovjeku, duhu i svijetu u kojem živi, ponikao je iz njegovog mota: ‘Nije religija civilizirala čovjeka, nego je čovjek civilizirao sebe kroz religiju.’”

Novo izdanje u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvat-ske, knjiga najpoznatijeg bosanskohercegovačkog i hrvatskog soci-ologa, utemeljitelja Sociologije religije, zasebne znanstvene disci-pline, prof. dr. Esada Ćimića, “Od monologa prema dijalogu o boš-njačkoj sudbini” predstavlja iznimno djelo, kao što je i njen autor. Tematološki je vezana za osobno autorovo promišljanje (monolog) kroz prizmu sociološko-filozofskog tumačenja društveno-političke scene, one koja je Ćimiću bila i majka i maćeha. Dijalog je ukompo-niran u formu samogovora i prizivanja sugovornika, onog koji je mogao širinom svoga duha, u vremenu kad je socijalistička inkvizi-cija 20. stoljeća javno spaljivala knjige, shvatiti slobodu ljudskog uma koji realno, na temeljima znanosti, tumači pojavnosti u svije-tu: moćnike, vlastodršce, poltrone, “malograđanštinu” itd. Shvatiti ono o čemu se govori u bilo kojem tekstu ili na društveno-političkoj sceni mogu samo oni koji svoju taštinu toliko minoriziraju da mogu korigirati prvo sebe i svoje postupke, a tek onda progovoriti o do-brobiti zajednice. Toga je i u onom i ovom vremenu premalo. Fote-lje se čuvaju i privilegije, dobivene posluhom i tapšanjem po rame-nu vlastodržaca, stvaljanjem glave u pijesak. “Pravi” dijalog u knjizi je uspostavljen tek 1971. godine izraženo u tekstu, intervjuu “Dra-ma ateizacije” kojeg je Ćimić dao novinaru Marku Oršoliću za časo-pis “Glas koncila”.

Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio se sastoji od Ćimiće-vih znanstvenih i esejiziranih tekstova, objavljenih i neobjavljenih: Socijalna revolucija, Usamljeni ljudi, Skica anatomije morala, Kriza budućnosti ili kriza mladih, Nauka kao socijalni problem, Sociolog i nacija, Otpori beznađu, Odbojnost društva spram znanosti, itd. U drugom dijelu knjige zastupljeni su intervjui: Drama ateizacije, Ka-ko prepoznati poltrona?, Blizina vatre, Fundamentalizam je izopa-čenje, Zbog poraza-vješanje, Držati se zakona komšiluka, itd. Iz korpusa tekstova prvog dijela knjige može se pratiti razvoj znan-stvenog pristupa u sagledavanju društveno-političke scene.

Čitajući tekstove iz ove knjige ostala sam ponekad zatečena au-torovom znanstvenom istinom koju pojašnjava i prenosi na osebu-jan način, riječ mu ne robuje suhoparnom sociološkom i filozof-skom metajeziku, ona je potekla s tog izvora, ali ju autor opleme-njuje običnom svakodnevnom riječi, pronađenoj u zavežljaju dale-kog djetinjstva, dobrohotnosti njegovih Hercegovaca i ljepotom umjetničkog izričaja, pa u tim teskstovima pored misli velikih filo-zofskih i socioloških umova (Kanta, Halba, Spinoze, Leibnitza, Kola-kowskog, Marxa itd.) ima mjesta i za Selimovićevu beskrajnu meta-foričnost i gnomičnost narodne mudroslovne filozofije života.

Jezik je ono što smo usisali s majčinim mlijekom. Jezik, bezbroj-na igra znakova onih koji su samo moji i onih iz nekog dalekog vre-mena, susretalište kultura i njihovih glasova u malenoj kuglici koja se čovjekom zove. Kako izbaciti ili ignorirati bilo koji znak ili kod u toj beskrajnoj igri označenog, kad su već odavno sudjelovali u grad-

NOVA KNJIGA U IZDANJU BNZH: “OD MONOLAGA PREMA DIJALOGU O BOŠNJAČKOJ SUDBINI” ESADA ĆIMIĆA

Intelekt u službi čovjeka

nji našeg bića? Nemoguće! Samo se pretvarati možemo da nešto što je oduvijek tu ne postoji, a ono postoji bez našeg udjela i ne treba mu nikakvo posebno tumačenje i objašnjenje. O tome govori i prof. Ćimić, ali na znanstveni način, pogotovo kad tumači na razini sociološkog promišljanja bosanskohercegovačku društveno scenu i jedan njen segment, jedan njen narod, bošnjački.

Vrlo je zanimljivo tumačenje koje Ćimić daje vezano za vjersko i nacionalno pitanje. Istraživanjem prof. Ćimić je došao do zaključ-ka da se na ovim prostorima poistovjećuje vjera s nacijom. O tim “teškim” pitanjima koji su mogli odvesti u ćorsokak, iz kojeg je teš-ko bilo pronaći svjetli tračak novog početka, nije se puno promišlja-lo. To je bila tema “privilegiranih”, onih na vlasti, a mi smo samo u toplini svojih domova mogli slušati zaključke s plenuma ili sjednica CK o tome kako će nas imenovati. U jednom trenutku su bili jako dobrohotni kad su cijeli jedan narod iz Neopredijeljenih preveli u Muslimane. Čak i obrazovani ljudi, iz bošnjačkih krugova, nisu raz-bijali glavu vezano za pitanja nacije i vjere, bilo im je svejedno, za razliku od drugih koji su još od 19. stoljeća bili nacionalno osviješte-

Esad Ćimić

KULTURA

41SIJEČANJ 2014.

ni. I zbog tog segmenta je istraživanje prof. Ćimića vrlo važno i bit-no, kako ne bi došlo, u nekom vremenu, ponovno do amnezije o vlastitom biću.

Prof. dr. Esad Ćimić u svom djelu “Iskušenje zajedništva” govori kako je “Duhovnost zajednički imenitelj religije i filozofije...”. Ako je duhovnost zajednički imenitelj religije i filozofije onda je njen proučavatelj izuzetno duhovna osoba koja u sebi, na poseban na-čin, ne samo da nosi religiju i filozofiju, nego i živi s njenim postula-tima. Možda je najveći postulat i jedne i druge duhovnosti, filozofi-je i religije, moralnost. Ovaj iznimni znanstvenik to i svojim životom i radom potvrđuje još od vremena inkvizicije (socijalističke). Svo-jom doktorskom disertacijom 1964. “Socijalističko društvo i religi-ja” prof. Ćimić je udario na najbolnije mjesto partijskog sustava, dokazujući neuspjeh procesa državne ateizacije, zbog čega je bio prisiljen napustiti BiH i potražiti mjesto gdje će biti shvaćen.

Što je to tjeralo prof. Ćimića da se u vremenu, kad je religija trebala nestati po partijskim zaključcima, upravo bavi tom proble-matikom, znanstveno ukazujući partijašima kako je religija “pokre-tač i katalizator nacionalnih osjećaja (...) nacionalno osjećanje dje-luje kao motorna snaga u društvu, dok religija djeluje kohezivno”? To je bila dijalektika religijskog i nacionalnog u hercegovačkim uvjetima. Nije ni čudo što je prof. Ćimić upravo zbog ovih i sličnih znanstvenih stavova bio uvijek na “raskrižju” životnih putova koji su bili trnoviti i nesigurni. Na jednom predavanju prof. Ćimić je re-kao kako smatra da nije bilo religije u ovim ratnim i poratnim vre-menima da bi zavladala apatija i očaj u narodu.

Prof. Ćimić je mišljenja kako znanost i religija nisu u sukobu, ali i ne surađuju. “Vrlo je opasno neka znanstvena dostignuća koristiti u religiozne rasprave, jer svaka znanost ima svoje granice, a religija je bezgranična.” Možda zbog ovog drugog je prof. Ćimić cijeli svoj život posvetio znanstvenom proučavanju religije, pokušavajući spojiti nespojivo, ono što ima granice s onim što je beskonačno i obrnuto. Životni put prof. Ćimića, kojeg je svjesno odabrao, ozna-čen je borbom s politikom, političarima i ideologijom u kojoj mu je znanstveno pero bilo jedino oružje, te je zbog toga bio izgnanik iz vlastite zemlje čiju je društvenu klimu tumačio po zakonima znano-sti, a ne po ideologiji ili po babu i stričevima, osjećajući bilo naroda bosanskohercegovačkog bolje od bilo kojeg tadašnjeg narodnog dušebrižnika. Smetalo političkim moćnicima Ćimićevo racionalno i znanstveno prosuđivanje čovjeka i društveno-političke scene. Na-stojali ugraditi u suhoparnost sjednica plenuma i komiteta ovih i onih, život, običaje, nastojali stvoriti surogat od kulturne zbilje ona-ko kako im paše, a nisu vidjeli da im se sve može lako obiti o glavu. Nisu vidjeli da ljudi, od kad je Boga i svijeta, žive vjerujući u transce-dentalno.

Prof. Ćimić i u ovoj knjizi, kao i svim ostalim svojim djelima, pokazuje kako nikad nije robovao bilo kakvoj ideologiji i zbog toga je na velikom dobitku, jer je svoj kritički intelekt stavio u službu čovjeka i njegovog dostojanstva, istine i pravde. A čitatelji “Od mo-nologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” pored znanstvenog diskursa mogu pronaći niz odgovora koji su još uvijek zatomljeni, postavljenih još davno, u vremenu kad nismo znali razliku između nacije i vjere, kad nismo znali na koji način se postiže manipuliranje narodom, pa poslušno radili kako nam se kaže i poslušno nabavlja-li moderne namještaje, čak kupovali i knjige koje se po boji korica slažu s kupljenim namještajem. To se zove malograđanština, a pol-troni sve amenuju i ne briga ih za ovaj svijet, osim vlasitite kože. I o tome čitatelj može biti informiran, ali kroz prizmu znanstvenog po-jašnjenja poltronizma i malograđanštine. q


Esad Ćimić (Mostar, 1931.) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je filozofiju (1960.), a zatim i doktorirao (1964.) s tezom “Socijalističko društvo i religija”. Od 1966. predaje Teorijsku sociologi-ju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je stekao zvanje re-dovitog profesora. Sarajevska sveučilišna karijera naprasno je preki-nuta 1976. isključivanjem s fakulteta zbog “moralno-političke nepo-dobnosti” čemu je prethodila zabrana i uništenje knjige “Čovjek na raskršću”.

Životni put dovodi ga u Hrvatsku, u Zadar, gdje od 1976. predaje Sistematsku sociologiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Na istom fakultetu 1978. utemeljuje Odsjek za sociologiju. Iako 1982. prelazi na Filozofski fakultet u Beogradu, i dalje redovito održava nastavu u Zadru. Ratne neprilike dovode ga 1992. u Zagreb, gdje do 1996. radi na Institutu za primijenjena društvena istraživanja, najprije kao savjetnik, a zatim i kao ravnatelj. Nakon toga vraća se na mjesto pročelnika Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Za-dru, na kojem je dočekao i umirovljenje. Sveučilište u Splitu, a nakon toga i Sveučilište u Zadru dodijelilo mu je počasni naslov profesor emeritus.

Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (1966.) i Nagra-de za životno djelo grada Zadra (2008.). Esad Ćimić postavio je teme-lje sociologije religije u Hrvatskoj (i cijeloj bivšoj državi). Njegove naj-značajnije knjige su “Socijalističko društvo i religija”, “Drama a/teiza-cije”, “Sveto i svjetovno”, “Politika kao sudbina” i “Iskušenja zajedniš-tva”. O opusu Esada Cimića napisana su i obranjena dva magistarska i jedan doktorski rad na poznatim sveučilištima u Italiji, Francuskoj i SAD-u.

“Bošnjaci su jedinstven narod i po tome što ih se na prvom popisu stanovništva (1948.) 93% opredijelilo kao – neopredijeljeni, a 7% kao Hrvati, odnosno Srbi. Sve i da nije bilo svih bitnih pretpostavki njihova nacionalnog statusa, kada su i formalno 1973. dobili pravno priznanje nacionalnog identiteta, oni su – nakon ovog surovog rata, u kome su najviše stradali – postali toliko integrirana nacionalna zajednica s veo-ma iskristaliziranom (nacionalnom) sviješću da nema nikakvih šansi u budućnosti da se stavljaju pred umjetnu dilemu izbora nacionalne pripadnosti između dviju spomenutih nacija. Oni malobrojni koji se osjećaju takvima, ostaju kao svjedočanstvo jedne neponovljive povi-jesne situacije koja im je priređena neovisno o njihovoj volji i odlaze u skladište povijesnih i kulturnih relikata.” (Esad Ćimić, “Večernji list”, 02.07.2001.)

“Savez komunista oklijevao je oko priznavanja muslimanskog na-cionalnog identiteta, a kada ga je priznao, to je bilo više politički iznu-đeno nego stvarno povijesno. To vrludanje muslimana nikad nije bila etička, nego biološka kategorija. Muslimani su se između kršćanstva i hrišćanstva, te križa i krsta, a kasnije između hrvatstva i srpstva, opre-djeljivali u smislu biološkog opstanka. Mislim kako je intelektualac kao arhitekt nacije bio dužan založiti se za jednu modernu naciju, pa su mi neki kritičari, ne bez osnova, prigovarali da tražim institucije za musli-mane. Ako druge nacije imaju institucije, ne vidim razloga da to nema-ju i muslimani… Zalagao sam se za ravnopravno tretiranje muslimana, pa mi se prigovaralo da sam previše musliman.” (Esad Ćimić, “Dnevni list”, 11.08.2007.) q

KULTURA


Umjetnici i virtuozi na orijentalnim instrumentima, Dražen Fra-nolić i Kamenko Ćulap glazbeno su obogatili prošlu godinu predsta-vivši svoj novi studijski album “Bujrum”. Dražen Franolić, virtuoz orijentalnim zvucima arapske lutnje i Kamenko Ćulap koji vlada ta-rom i nizom drugih udaraljki sa Bliskog istoka još su nas jednom ispri-čali svoju mističnu priču koja se prostire nad orijentalnim krajevima. Ovaj je dvojac egzotičnim zvukom ouda i orijentalnih udaraljki uglaz-bio 11 istočnih priča koje započinju negdje daleko na Istoku sve kako bi došle do sevdaha koji je niknuo upravo na našim prostorima.

Album “Bujrum” ne predstavlja prvu suradnju ovog uspješnog dvojca. Naime glazbeni putovi Dražena Franolića i Kamenka Ćulapa isprepleli su se po prvi puta 2009. godine kada nastaje njihov al-bum prvijenac pod nazivom “Česma”. Franolić, uvelike poznat na hrvatskoj glazbenoj sceni kao vrsni svirač ouda, se i prije početka suradnje sa Ćulapom okušao u duo i trio varijacijama iako je njego-va glazbena interpretacija uglavnom bila izvođenje u solo. Srevši Ćulapa koji se pokazao kao izvanredna pratnja zvonkom oudu Fra-nolić se odlučuje na suradnju i započinje njihovo zajedničko glazbe-no istraživanje Bliskog istoka. Osim brojnih koncerata bitno je ista-knuti da je duo Franolić – Ćulap tijekom prošle godine svojim glaz-benim izričajem uokvirio brojne inicijative izložbeno-prodajnog prostora Karavansaraja koji kroz svoj rad pokušava približiti hrvat-skoj publici iransku kulturu i književnosti. Budući da je perzijska poezija gotovo neraskidivo povezana sa glazbom zvuci ovog dvojca pružili su priliku publici da osluhne zvukove Orijenta.

Dražen Franolić i Kamenko Ćulap izvode glazbu na tradicional-nim orijentalnim glazbalima. Franolić koji se nakon dugogodišnjeg sviranja gitare odlučuje na orijentalne instrumente, uskoro postaje vrsni virtuoz na arapskoj lutnji više znanoj kao oud. Njegova sklo-nost orijentalnoj glazbi i zvuku iznjedrila je devet albuma koje izvo-di sam Franolić i dva albuma koja su plod suradnje sa Kamenkom Ćulapom. Iako u zajedničkim izvedbama ovaj trzalački instrument preuzima glavnu riječ, njegov je zvuk upotpunjen tonovima blisko istočnih udaraljki poput tara, bendira, dombeka i udua. Definiciju tog tradicionalnog trzalačkog instrumenta koji je uvelike srodan europskoj lutnji dao nam je sam Franolić: “To je oud ili barbat, arapska ili perzijska lutnja, on potječe iz Perzije i onda se prenio po cijelom Bliskom istoku. U arapskom svijetu zove se oud, dok barbat na perzijskom znači ‘kao labud’, jer kad se gleda iz profila taj instru-ment liči na labuda. U početku kad je nastao imao je četiri dvostru-ke žice, a kasnije su mu tijekom razvoja dodane još dvije dvostruke žice, znači da je imao 12 žica. Oud je zapravo nježan instrument, fin instrument i nije za izvođenje u velikim prostorima. Najbolje dolazi do izražaja kad ga se sluša u malom i intimnom prostoru.”

Inspiracija arapskom, perzijskom, turskom narodnom glazbom ali i njihovim odrazima na našim prostorima, primjerice sevdahom, urodila je izvedbom ovih originalnih kompozicija. Većina je kompo-zicija podređena improvizaciji koja je imperativ pri izvođenju glaz-be u orijentalnom svijetu, budući da zvuk koji nam daje oud ne proizlazi iz zadanog oblika već iz duše i podsvijesti. “Sviranje ova-kve glazbe, to je način razmišljanja, to je kombinacija podsvijesti i svijesti”, istaknuo nam je Dražen Franolić. Na taj je način suradnja Franolić – Ćulap iznjedrila album “Bujrum” koji zaista zvuči kao po-

DRAŽEN FRANOLIĆ I KAMENKO ĆULAP: ALBUM “BUJRUM”

Istočne glazbene pričeziv u istraživanje istočnjačke kulture i glazbe. Zamišljen kao cjelina od jedanaest pjesama i povezan arapskom i bosanskom glazbenom tradicijom predstavlja spoj Orijenta i Zapada. Iako u većini pjesama prevladava arapsko-perzijska glazbena tradicija, album je istovre-meno vrelo balkanskog glazbenog izričaja. Upravo je taj impuls Bal-kana označila tradicionalna bosanska narodna pjesma “Stade se cvijeće rosom kititi”, ona je doista evokacija sevdaha kao odraza orijentalnog u zvuku ovih prostora. Bujrum je kulturološki spoj protkan elementima perzijsko-arapskim tonom i ostavštine Orijen-ta na našim prostorima – sevdahom. q

Helena MARKOVIĆ

Dražen Franolić je rođen 1961. u Biogradu. Od djetinjstva ga zani-ma glazba, osobito jazz i flamenco. U kasnim dvadesetima otkrio je sklonost k orijentalnoj glazbi i počeo svirati arapsku lutnju (oud). S Vesnom Gorše na saksofonu i Juricom Ugrinovićem na udaraljkama snimio je album “Waterfalls” (1986.) koji je dobio odlične kritike u njujorškom časopisu “Ear”. Zatim snima albume “Wonderland” (1990.) i “New era of instrumental music” (1991.). Za “Blind dog Re-cords” snimio je album “Asgard Live” (1994.) koji je nominiran u dvije kategorije za hrvatsku diskografsku nagradu Porin. Album “Just a mu-sic” (1996.) snimio je s Vesnom Gorše na saksofonu i Alenom Franoli-ćem na arapskoj lutnji za izdavačku kuću “Jam records”. 1999. osniva sastav “Earthbeats” s kojim je snimio album “Live in Lisinski”. S Vikto-rom Daldonom (didgeridoo) 2000. godine snima album “C”. Nakon toga snima solo albume “Molobadži” (2001.) i “Live in Golubovec” (2002.). S indijskim sviračem table Nimaijem Royem surađuje i snima nekoliko albuma, “Live in SC” (2006.), “Live in Cabahia” (2007.) te “Li-ve in Rijeka” (2008.). Nastupa na festivalima moderne, etno i jazz glaz-be (Muzički bienale, Lent, Trnfest, Kontrada festival, Nebo, Velky Spa-licek, Proljetna revija jazza, Večeri na Griču), te na samostalnim kon-certima unutar regije i šire. Trenutno svira s Kamenkom Ćulapom koji svira udaraljke (bendir, tar, dombek, udu) te s kojim ima dva studijska albuma “Česma” i “Bujrum”.

Kamenko Ćulap svirao je u bandovima Shamrock Rovers, Rhythm Tribe, The Beautyfull Day, Kries te na inozemnom projektu Heimat s glazbenicima iz Njemačke, Francuske i Srbije. Trenutno svira u ansam-blu makedonske tradicionalne glazbe VIS Pelister te surađuje s Draže-nom Franolićem. Svira u kombinaciji s mnogim drugim instrumentima (flauta, didgeridoo, tambura, udaraljke s raznih krajeva svijeta) u ban-dovima Shah-Buzz i Bushym’ ushee. q

KULTURA

43SIJEČANJ 2014.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, osnovan 1888. godine, najstarija takva ustanova zapadnog tipa u toj zemlji, od prošle je godine zatvoren. Razlog: financijske poteškoće i pravno-statusni problemi. Bio je to jak razlog zagrebačkim muzealcima da svojim kolegama iz Sarajeva u ovogodišnjoj manifestaciji Noć otvorenih muzeja, 31. siječnja 2014., u kojoj sudjeluje više od 200 hrvatskih muzejskih institucija daju podršku tako što su im organizirali izlož-bu vrijednog nakita. U Muzeju “Mimara” izložen je bio tek mali dio od tromilijunskog fundusa eksponata s kojim raspolaže taj vrijedni kompleksni muzej u Sarajevu. Inicijativa da se dade podrška muzej-skim radnicima Zemaljskog muzeja je došla od Veleposlanstva BiH u Zagrebu, a Ministarstvo kulture Hrvatske je prihvatilo kao znak suradnje i potpore sadašnjim nevoljama u kojima se našao taj naj-stariji muzej u Bosni i Hercegovini.

Kako hrvatsku i bosanskohercegovačku muzejsku praksu pove-zuje i osoba Ćire Truhelke, prvog kustosa zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, a potom i prvog kustosa i dugogodišnjeg upravite-lja sarajevskog Zemaljskog muzeja (kojemu je u Sarajevu 2013. bila posvećena velika izložba) zagrebačka je to muzejska zajednica učini-la u Noći muzeja, potvrdivši time i spone koje vežu dvije državne, ne samo profesionalne zajednice. U sklopu Strossmayerove galerije HAZU bila je organizirana i posebna izložba posvećena Ćiri Truhelki.

Na izložbi u Muzeju “Mimara” posjetitelji su, a te ih je noći u Zagre-bu u muzejima bilo oko 200.000, mogli iz fundusa sarajevskog Zemalj-skog muzeja BiH pogledati ne samo originalni vrijedni nakit, nego i kupiti replike nakita koji potječe iz 4. stoljeća prije Krista do početka 20. stoljeća. Replike su izradili vrsni zlatari Senad i Sead Softić iz Saraje-va i zagrebački zlatar Zlatko Božić. Od prodajom prikupljenog novca 25% je donirano Zemaljskom muzeju. Svečanost otvorenja izložbe uveselili su pjevači Kemal Monteno, Đelo Jusić i Paola Jusić.

Osnivač sarajevskog Zemaljskog muzeja bila je 1. veljače 1888. godine Austro-Ugarska; na čelo muzeja postavljen je vladin savjet-nik Kosta Horman. Prvotni prostor muzeja bio je skučen i nepogo-dan za širenje pa se godine 1908. pristupilo izgradnji novih pavi-ljonskih zgrada u koje se smješta prikupljena enormno velika zbir-ka. Nakon što su nove zgrade Zemaljskog muzeja završene, Muzej je otvoren 4. listopada 1913. godine. Na adresi Zmaja od Bosne br. 3 djelovao je cijelo jedno stoljeće, do prošle godine. Od početka se Zemaljski muzej razvijao kao kompleksna kulturna i znanstvena in-stitucija: historijska, zemljopisna, arheološka (prethistorijska, an-tička i srednjovjekovna), povijesno-umjetnička, etnološka (materi-jalno i nematerijalno kulturno nasljeđe, folkloristika). Biologija, geologija, paleontologija, te mineralogija, djelomično i jezik, knji-ževnost, stilistika i bibliografija, sve te djelatnosti bile su organizira-ne u tri odjela: za arheologiju, etnologiju i prirodne nauke.

Znanstvenoistraživački je rad za okupacije Austro-Ugarske bio pod snažnim uplivom znanosti i kulture Europe 19. stoljeća, a to je opredjeljivalo rukovodstava sarajevskog Zemaljskog muzeja na ta-da aktualna arheološka i prirodno-znanstvena istraživanja. Muzej je tokom razdoblja dvaju svjetskih ratova i u međuvremenu bio osi-romašivan, doživljavao zastoje u radu. Oporavak se počinje nazira-ti tek od 60-ih godina 20. stoljeća. Zemaljski muzej od tada je ostvarivao izuzetne rezultate, u svim aktivnostima. Agresija na Bo-

ZAGREBAČKA “NOĆ MUZEJA” U ČAST ZEMALJSKOG MUZEJA BIH

Potpora muzealcima Sarajeva

snu i Hercegovinu nije donijela Zemaljskom muzeju samo zastoj u radu, već i direktna razaranja muzejskog kompleksa i Botaničkog vrta. Na Muzej je palo u četiri godine rata više od 400 granata. Uni-štene su četiri zgrade Zemaljskog muzeja. Eksponati su, na sreću, uključujući bogati bibliotečni fond, bili fizički spašeni zahvaljujući zaposlenicima. Daytonska BiH donekle je revitalizirala muzej za-hvaljujući donacijama (švedskim, norveškim, švicarskim i doma-ćim), ali i svojim vrijednim radnicima.

Govoreći o povijesti i sadašnjem stanju Zemaljskog muzeja u Sara-jevu u Noći otvorenih muzeja, 31. siječnja 2014., u auli Muzeja Ante Topića Mimare u Zagrebu, upravitelj Zemaljskog muzeja Adnan Busu-ladžić je pri otvaranju izložbe vrijednog originalnog nakita i replika po-novio da ta institucija posjeduje više od tri milijuna eksponata!

Podršku Sarajlijama došla je u Noći muzeja dati i ministrica kul-ture Republike Hrvatske dr. Andrea Zlatar-Violić naglasivši da je to “izložba s kolegijalnim povodom”. I predsjednica Hrvatskog muzej-skog društva Milvana Arko-Pijevac je kazala da je gesta zagrebačkih muzealaca potpora muzejskim djelatnicima Bosne i Hercegovine svih hrvatskih muzejskih zajednica: “Mi znamo vrijednost baštin-skih ustanova, stoga to i želimo prenijeti javnosti obiju država.”

O izlošcima nakita iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu organiziranoj u Muzeju “Mimara” govorila je, uz zagrebačkog gradonačelnika Mi-lana Bandića, i kustosica zagrebačkog muzeja domaćina, ujedno i organizatorica izložbe Arijana Koprčina. “Izložba je ovih 60-ak pri-mjeraka odabranog nakita posuđena iz dva odjela Zemaljskog muze-ja, iz Etnološkog i Arheološkog. To je prilika da se hrvatski posjetitelji upoznaju s ogromnim fundusom sarajevskog Zemaljskog muzeja prebogatog iznimno vrijednim eksponatima”, rekla je Koprčina.

Prisjećamo se, na žalost, i jedne drugačije zagrebačke “dobro-došlice” upravo vrijednog filigranskog nakita u vrijeme Domovin-skog rata i ratnih bosanskohercegovačkih godina. Tada se za sitan novac od izbjeglica iz BiH, na žalost organizirano (i to od najviših djelatnika Ministarstva kulture RH) “otkupljivao” vrijedan nakit. Ne želimo zvučati maliciozno, ali – ne ponovilo se!

Hvala vrijednim zagrebačkim muzealcima na dobrodošlici Sa-rajlijama. q

Edina SMAJLAGIĆ

Izložba s povodom - nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH

PRIČE IZ BOSNE


Mehmed Šemsikadić rođen je u Pljevljima 1827. godine, u uglednoj alimskoj porodici. Školovao se u rodnim Pljevljima, Sara-jevu i Istanbulu, u kojem je završio poznatu Šeherzade medresu. Po povratku iz Istanbula radi kao vaiz (predavač) u Pljevaljskoj ruždiji, da bi, 1866. godine, bio imenovan za muftiju i tu dužnost će obav-ljati do kraja života.

Poznat kao izuzetno obrazovan čovjek i vrstan govornik, oko sebe je okupljao najviđenije ljude toga doba i veoma brzo postao jedna od najuticajnijih ličnosti u cijelom kraju. Politički se aktivirao u vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine i priprema za pružanje otpora austro-ugarskoj okupaciji Bosne. U saradnji sa vrhom boš-njačkog nacionalnog pokreta u Bosni, organizuje stvaranje boš-njačkog nacionalnog pokreta u Sandžaku i na prostoru Kosova, po-dručjima od izuzetnog značaja za sve tri tadašnje velike sile: Tur-sku, Austro-Ugarsku i Rusiju.

Allahu moj, sačuvaj nam Bosnu od neprijatelja!

Predaja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj izazvala je ogor-čenje bošnjačkih prvaka u Sarajevu, koji organizuju otpor i preuzi-maju vlast od turskog valije Ahmed Mazhar-paše. Njihovom pozivu da se pridruže otporu odazivaju se mnogi narodni predstavnici iz susjednih krajeva, a među prvima i pljevaljski muftija Mehmed Šemsikadić, koji sa svojim snagama mješovitog nacionalnog sasta-va stiže u Sarajevo 4. avgusta 1878. godine.

Kada su izašli iz Pljevalja i prošli mjesto Dolove, Mehmed Šemsi-kadić silazi sa konja, diže ruke i upućuje sljedeću dovu: “Allahu moj, ne vrati nas poražene bez obraza! Allahu moj, sačuvaj nam Bosnu od neprijatelja!”

Muftijina vojska se kretala preko Boljanića, Čajniča, Goražda i Glasinca, gdje su joj se pridružili Bošnjaci iz Istočne Bosne, te je ona tako uvećana stigla u Sarajevo.

Prethodno u austrijske trupe prodrle su u Bosnu, 29. jula 1878. godine, iz šest pravaca: kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške, Kostajnice, Bosanskog Šamca, Vrgorca i Imotskog. Pojačana dobro-voljcima iz Istočne Bosne, Šemsikadićeva vojska je, nakon veličan-stvenog dočeka u Sarajevu, odmah krenula u pravcu Kladnja i Tu-zle, prema kojoj je iz drugog pravca napredovao austrijski general Capardi sa svojom 20. divizijom.

Rano ujutro, 8. avgusta 1878. godine, Šemsikadić stiže u Donju Tuzlu, konsoliduje snage odbrane, koje su se nalazile pred predajom i, nakon dva dana žestokih borbi, odbacuje austrijske snage od grada i glavninu svojih trupa, usmjerava u pravcu Doboja, u kojem se nalazila glavnina austrijskih vojnih snaga. Veliki poraz muftija Šemsikadić nanio je diviziji kojom je komandovao general Capardi, Talijan u austrijskoj vojsci. Poraz se dogodio nedaleko od Kalesije i to mjesto velikog boja, danas se po tom generalu zove Caparde. Muftija zaposjeda obje stra-ne rijeke Spreče, ugrožava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od tamošnjih teških bitaka ranjava i austrijskog podmaršala Šmigoca.

PLJEVALJSKI MUFTIJA MEHMED ŠEMSIKADIĆ – ZMAJ OD SANDŽAKA

Sandžački muftija koji je branio Bosnu

Pobjeda Šemsikadićevih snaga kod Tuzle uticala je na buđenje nacionalnog pokreta u cijeloj Posavini. Za veoma kratko vrijeme pod njegovom kontrolom naći će se veoma veliko područje između rijeka Bosne, Save i Drine. Odgojen u starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema šta pregovarati dok gazi zemljom, sarajev-skim agama poručuje sljedeće: “Čujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja, gdje će Švabu dočekati. No, čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru učini-te, žive ću vas sve odrati!”

Muftija Šemsikadić, najviše bitaka vodio je između Gradačca i Doboja nanoseći agresoru teške gubitke. Puna 33 dana odolijevao je do zuba naoružanoj i znatno brojnijoj Austro-ugarskoj vojsci, ko-ja je u ovom ratu izgubila 6.000 vojnika i oficira.

Odlikovanje od turskog dvora

Pojačani dodatnih snagama, Austrijanci u međuvremenu, me-đutim, probijaju linije odbrane na nekoliko mjesta i, 19. avgusta 1878. godine, ulaze u Sarajevo. Austrijski general, hrvatskog porije-kla Josip Filipović, naredio je da se pohapse vođe bosanskog otpo-ra. Među njima je bio i Muhamed ef. Hadžijamaković. Uhapšen je i osuđen na smrt vješanjem.

Pod Goricom, na lokalitetu ispod Vojne bolnice (sada bolnice “Dr. Abdulah Nakaš”) u Sarajevu, trebalo je izvršiti vješanje o jed-

Muftija Mehmed Vehbi Šemsikadić

PRIČE IZ BOSNE

45SIJEČANJ 2014.

nom hrastu. Osuda nije izvršena onako kako je planirana. Efendija Hadžijamaković nije pao bez junačkog otpora, kao što nije palo bez otpora ni njegovo Sarajevo. Jedan historičar opisuje na sljedeći na-čin dramu koja se odvijala na mjestu pogubljenja: “U času kada su mu skinuli lisice, Hadžijamaković je oteo revolver od prisutnog ofi-cira i dva puta opalio, dvojicu vojnika zgrabio udarivši jednog o dru-gog, digao ih uvis i od jednog oteo bajonet i izlomio ga. Sad je na-stalo očajno hrvanje između ovog diva junaka i vojnika koji ga izbo-doše bajonetima.” Okupator nije dopustio da se mezar efendije Hadžijamakovića obilježi nišanima, pa mu je vremenom izgubljen svaki trag.

Nakon pada Sarajeva, pljevaljski muftija Šemsikadić se mjesec dana zadržava u Bosni, a onda, u namjeri da izbjegne opkoljavanje, povlači se prema jugu, prvo u pravcu Tuzle, a zatim, planinskim predjelima i dolinom rijeke Drine, do Međeđe kod Višegrada, oda-kle prelazi u Sandžak.

Ostalo je upamćeno da je nakon pada cijele Bosne, jedino Veli-ka Kladuša ostala još nekoliko mjeseci da odolijeva austrijskoj oku-paciji.

Za ispoljenu hrabrost i pokazanu vještinu u ratovanju, Šemsika-dić, u novembru 1878. godine, prima u Prištini odlikovanja od tur-skog dvora. U periodu od novembra 1878. do aprila 1879. godine u Sandžaku se vrše pripreme za odbranu od prijetećeg napada au-stro-ugarskih snaga, a za komandanta sandžačkih odreda postavlja Ahmet-beg Curić iz Novog Pazara.

Novopazarskom konvencijom od 21. aprila 1879. godine, Au-stro-Ugarskoj je odobreno uspostavljanje vojnih garnizona u Pribo-ju, Prijepolju i Bijelom Polju (koje je kasnije zamijenjeno Pljevljima), dok je administrativna vlast i dalje ostavljena pod nadležnost osmanskog sultana Abdul Hamida II.

Muftija Mehmed Šemsikadić u pjesmi opjevan

Uviđajući i dalje opasnost od muftije Šemsikadića za ostvarenje svojih interesa, austrijski dvor uspijeva da od vlasti u Istanbulu iz-dejstvuje njegovo uklanjanje iz Sandžaka i on, u proljeće 1879. go-dine, odlazi u Tursku. U znak poštovanja dobija i veliki zemljišni posjed – Čekmedže čiflik na obali Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bošnjaci se počinju masovno iseljavati iz Bosne i Her-cegovine u pravcu Sandžaka, Albanije i Turske.

Muftija Mehmed Šemsikadić iznenada umire u svojoj 60. godini života, 29. januara 1887. godine. Uz velike državne počasti, Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić je pokopan u haremu džamije Sultan Fatih u Istanbulu. U sjećanju Bošnjaka Sandžaka, koji danas žive u Turskoj i njeguju sjećanje na muftiju Šemsikadića, ostala je pjesma koja se još jedino među njima pjeva. Dio ove pjesme glasi:

“San zaspao Mehmed-beg u Taslidži bijeloj, sabah-zora svitala, majka ga je budila: ‘Što si, sine, prispao, - dušman Bosnu napao! Skupi svoje delije, - sve mlade Sandžaklije. Valja nam se boriti, vatan Bosnu braniti!’ I pred njima jezdi sandžački muftija…” q

Avdo HUSEINOVIĆ

Pljevlja (početak 20. stoljeća)

Caparde, mjesto poraza austrijskog generala Capardija

Okupacija Bosne od strane Austo-Ugarske

ŽIVJETI ISLAM


(…) Pored vjerovanja u Božju Jednoću, u mekkanskoj se Objavi skoro uvijek stavlja naglasak na budući vječni svijet – Ahiret. Svijest o kratkoći i prolaznosti i ovoga svijeta u usporedbi sa onim vječnim, čovjeka mora motivirati da svoju dušu, koja jeste sklona zlu, preu-smjeri ka dobru i dobročinstvu koje će joj osigurati vječno blažen-stvo. Naravno, nezaobilazna je svakodnevna molitva kao najvažniji znak naše vjere. Kur’an često naglašava, da sve što radimo bit će svjedokom za nas ili protiv nas i da od naših misli, riječi i djela kod Allaha, dž.š., ništa neće biti zaboravljeno. Uglavnom, objava iz mekkanskog perioda tretira navedene teme dok objava poslije hidžre donosi ajete koji su više pravnog karaktera i koji reguliraju konkretne životne dileme i situacije u međuljudskim odnosima.

Kur’anski ajeti će u idućih 20-ak godina biti objavljivani bez ne-kog posebnog reda. Časni Džibril, kada bi dostavio novu Objavu, uvijek bi naložio Muhammedu, a.s., gdje da umetne određeni ajet, a Poslanik bi opet to isto naložio pisarima Objave, jer sve se moralo napraviti da se ne dogodi ono što se dogodilo s prijašnjim Objava-ma. Moralo se paziti na svaku riječ, na svaki izraz. U isto vrijeme, Kur’an se pamtio i napamet što je bio dodatni osigurač da će Kur’an biti sačuvan još za života Muhammeda, a.s., odnosno da će i pisme-nim putem i usmenim/memoriranjem napamet biti sačuvan za ka-snije generacije ljudi do kraja ovoga svijeta. Jer, nakon Kur’ana, Bog više neće slati Objavu.

Prvi muslimani

Poslije njegove supruge Hadidže i učenog Vereke,1 prvi koji Mu-hammedu, a.s., povjerovaše bijahu njegovi ukućani: malodobni Ali, sin njegova strica Ebu Taliba, koji će kasnije odigrati veliku ulogu u širenju islama i koji će postati Poslanikov zet i četvrti halifa i Zejd ibn Haris, oslobođeni rob, kojeg je Muhammed, a.s., bio i posinio.2 Prvi koji primi islam izvan Poslanikove kuće, odnosno izvan najužeg obiteljskog kruga (Ehlu-l-Bejt) bijaše Ebu Bekr, Poslanikov najbolji prijatelj s kojim je odrastao i kroz mladost dijelio iste poglede na život i svijet. Ebu Bekr bijaše nadaleko poznat kao vrsni trgovac, ali nadasve pošten, koji je držao do zadate riječi i istine. Kada mu je Muhammed, a.s., saopćio da mu Allah, dž.š., objavljuje Kur’an bez ikakvih je dodatnih pitanja povjerovao u poslanstvo svog najboljeg prijatelja. Svoje je bogatstvo potrošio za oslobađanje robova musli-mana koji su trpjeli najgora mučenja i poniženja od svojih robovla-snika, bogatih i oholih mekkanskih oligarha.3 Imao je počasni nadi-mak Es-Siddik, što znači istinoljubivi.

Zahvaljujući misionarstvu Ebu Bekra mnogi ugledni Mekkelije prijeđoše na islam i postadoše prvi ashabi Muhammeda, a.s.4 Na-kon smrti Muhammeda, a.s., Ebu Bekr će postati prvi halifa. Posla-nikovi ukućani i njegov najbolji prijatelj postadoše prvo jezgro mla-de islamske zajednice koja će se za 50-ak godine proširi na sva tri tada poznata kontinenta te obuhvatiti brojne narode i apsorbirati sve vrijednosti koje čovjek iznjedri u proteklo vrijeme.

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXI)

Od prve kur’anske objave do hidžre (III)

Otvoreni poziv u islam

U početku misija islama imala je potpuno tajni karakter.5 Samo bi se ljudi od povjerenja pozivali da slijede Muhammeda, a.s., sve dok mu Allah, dž.š., nije naredio da u islam pozove cijelu svoju obi-telj: “I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjerni-cima koji te slijede.” ( Aš-Šu’ara, 214-215).

Međutim, neki od njegovih najbližih rođaka, poput strica mu Ebu Leheba i njegove žene, ne samo da mu ne povjerovaše nego ga javno izvrijeđaše te optužiše da ih želi odvratiti od vjere njihovih predaka.6 Muhammed, a.s., tada otkri gorku istinu, da osobno ne može uputiti na pravi put koga on hoće i želi, makar mu bili i rod najbliži, nego da ljudska srca islamu upućuje jedino i isključivo Onaj Tko ih je i stvorio, a to je Allah, dž.š. Ubrzo Muhammedu, a.s., biva naređeno da javno i otvoreno pozove sve ljude u novu vjeru: “Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog bo-ga uzimaju; i znat će oni!” (Al-Hidžr, 94-96)

Dok je samo pozivao svoje sugrađane u islam Muhammed,a.s., osim osporavanja, nije imao većih problema. No, kada je počeo govoriti o apsurdnosti, odnosno ništavnosti vjere predislamskih Arapa, započet će otvoreno suprotstavljanje Muhammedu, a.s., i onome što je on kao poslanik od Boga propovijedao. Od tog tre-nutka Muhammed, a.s., i prvi muslimani suočit će se sa golemim neprijateljstvom svojih sugrađana. Među mekkanskim oligarsima oformi se prava fronta protiv Muhammeda, a.s., i prvih muslimana. Najpoznatiji među mrziteljima i mučiteljima muslimana bijahu Ebu Džehl, Ebu Leheb, Ukbe ibn Muajjit, Umejje ibn Halef, Utbe ibn Rebi’a i Ebu Sufjan, koji će pred kraj Muhammedova, a.s., života

ŽIVJETI ISLAM

47SIJEČANJ 2014.

ipak prihvatiti islam. Prvo su na udaru bili robovi i oni muslimani koji nisu uživali nikakvu zaštitu kod viđenijih ljudi tadašnje Mekke. Padoše i prvi šehidi/žrtve na Allahovom putu.

Progoni, vrijeđanja i ubojstva prvih muslimana

Mekkanski oholi vlastodršci u početku se zadovoljiše samo s verbalnim vrijeđanjem novih muslimana, međutim, kada postade očigledno da misija islama napreduje, i da to nije samo prolazna faza, nezaštićene muslimane, poglavito robove i sluge, na najsvire-pije načine počeše i mučiti. Kako ni to nije bijaše dovoljno, napravi-še korak dalje te počeše neke i ubijati, što je dugoročno trebalo prestrašiti i obeshrabriti sve one koji su razmišljali o novoj vjeri.7

Ovakav odnos oholih mekkanskih oligarha, osobito starješina ro-dova iz plemena Kurejš, kod prvih muslimana još više ojača odlučnost da ostanu privrženi Muhammedu, a.s., a siromašne i nezaštićene sta-novnike Mekke ponuka na razmišljanje o učenju koje u svojim temelji-ma nudi istinsku jednakost među ljudima, jer njena pravila ne postav-lja čovjek, vladar, niti svećenstvo, nego Stvoritelj svemira. Bilo je i onih koji su pod pritiskom svakodnevnih fizičkog mučenja zanijekali svoju vjeru, ali ih Dragi Bog obradova da nisu pogriješili ako su u srcu, unutra svoje duše, ostali vjerni islamu: “Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put oni-ma koji neće da vjeruju.” (An-Nisa, 106,107)

Nova vjera nudi istinsku slobodu čovjeku, istinsku vjeru i put do Boga bez ikakva posrednika. Niti jedno predislamsko božanstvo na-pravljeno od kamena ili drveta, kao ni anđeo, Poslanik ili svetac, ne mogu biti posrednikom između čovjeka i njegova Stvoritelja. Zbog ove jednostavnosti islamskog učenja mnoge Mekkelije prihvatiše islam i počeše slijediti Muhammeda, a.s. Kako se broj novih musli-mana povećavao tako se i mržnja prema samome Muhammedu, a.s, iz dana u dan osjetno povećavala. Muhammed, a.s., je postao glavna tema razgovora vodećih ljudi u Mekki. Kako zaustaviti, ako treba i fizički ukloniti Muhammeda, a.s., te zauvijek uništiti misiju nove vjere – postade glavna preokupacija razgovara u idućih 10 godina među mekkanskim prvacima.

Nije ovo bila sudbina samo Muhammeda, a.s. Svi Božji poslani-ci dočekani su u svome narodu na sličan način. Njihovo učenje, nji-hova poruka, koju su donosili od Gospodara svjetova, značila je radikalni preokret poretka stvari u društvu. Oni koji su imali moć, vlast i bogatstvo prvi se pobuniše protiv Muhammeda, a.s. Iz stra-ha za gubitak moći i položaja, uspjeli su mobilizirati mase s optuž-

bama da Muhammed, a.s., ugrožava i zatire njihovu vjeru koju su naslijedili od svojih očeva i djedova, a koju Arapi sve do Muhamme-da, a.s., tako ljubomorno čuvahu. O tome govori i Kur’an: “I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: ‘Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.’ ‘Zar i onda’ – govorio bi on – ‘kad vam ja donosim bolju od one koju ste od pre-daka vaših upamtili?’" ( Az-Zuhruf, 23-24).

Mržnja i protivljenje većine iz njegova plemena obilježiše prvo vrijeme Muhammedovog, a.s., propovijedanja u Mekki. Neprijate-lji islama odlučiše planski, i ne sve moguće načine, onemogućiti Muhammeda, a.s. i prve muslimane u njihovoj daljnjoj misiji šire-nja vjere islama.

Bilješke:1 Biografi izbjegavaju navesti da je učeni Vereka bio prvi muškarac koji je povjerovao Muhammedu, a.s, i potvrdio njegovo poslanstvo jer je ubrzo nakon prve Objave umro. Tako Ibn Hišam navodi da je Ali, r.a., bio prvi muškarac, iako tada maloljetan, koji je povjerovao Muhammedu, a.s., a ne Vereka. Vidjeti Ibn Hišam, Poslanikov ži-votopis, str. 46.2 Allah, dž,.š., će kasnije objaviti u Kur’anu da u islamu nema potpune adopcije, ako se znaju biološki roditelji.3 Najpoznatiji rob kojeg je Ebu Bekr oslobodio svakako je Bilal ibn Rebbah, porije-klom iz Etiopije. Kasnije će Bilal postati poznat kao vrsni borac za ideju islama i prvi mujezzin, osoba koja je prva javno proučila ezan, islamski poziv na molitvu. 4 Zahvaljujući Ebu Bekrovom misionarstvu na islam su prešli kasnije poznati ashabi: Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Afv, Zubejr ibn-l-Avvam, Sa’d ibn Ebu Vekkas, Talha ibn Ubejdullah i Ebu Ubejde ibn el-Džerrah. 5 Period tajnog pozivanja u islam trajao je tri godine. Muhammed,a.s., se sa prvim muslimanima sastajao u kući ashaba po imenu El-Erkam ibn Ebu-l-Erkam. U toj će kući biti odgojeni i educirani prvi misionari koji će proširiti islam prvo u Mekki, a zatim i izvan Arapskog poluotoka. 6 Imam Ahmed prenosi od Ibn-Abbasa, r.a., da rekao je: “Kada je Allah dž.š., objavio ajet: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu’, Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao je i ispeo se na mjesto Saffa’, a zatim je pozvao: ‘Evo neprijateljskog upada!’, pa su se ljudi oku-pili oko njega. Neki su mu došli lično, a neki su poslali svoje zastupnike, pa Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘O sinovi Abdul-Muttalibovi, o sinovi Fehra, o sinovi Lu’ja, što mislite ako vas izvijestim da je neprijatelj u podnožju ovog brda i želi da vas napad-ne, da li biste mi vjerovali?’ Rekoše: ‘Da, povjerovali bismo ti’, a on reče: ‘Ja vas opominjem na užasnu kaznu.’ A Ebu-Leheb reče: ‘Propao, da Bog da, do kraja dana! Zar si nas samo zbog ovoga pozvao?’” A Allah, dž.š., je poslije objavio: “Neka pro-padne Ebu Leheb, i propao je!” (Leheb, 1)7 Stupanj i oblici nasilja koji su Kurejšije provodili nad muslimanima direktno su ovi-sili o bogatstvu dotičnog vjernika, odnosno o stupnju zaštite koju je uživao od svoga roda ili plemena. Tako su se, u slučaju Poslanika i svih drugih muslimana koji su kao i on uživali snažnu zaštitu svojih plemena i rodova, morali ograničiti samo na verbal-ne prijetnje i uvrede, te nastojanja da nagovore njihove rodove da ih prestanu štiti-ti. Međutim, nad siromašnim muslimanima, muslimanima robovima i muslimanima koji nisu bili zaštićeni rodbinskom ili plemenskom zaštitom vršeni su žestoki i brutal-ni progoni, u čemu se naročito isticao Ebu Džehl. On je bio i direktno odgovoran za smrt Ammarovih roditelja Jasira i Sumejje, koji se smatraju prvim šehidima/mučeni-cima u islamu. q

Mirza MEŠIĆ

journal preporodov - igbd - islamska zajednica bošnjaka u...

Documents