preporodov journal, br. 116-117

Intervju - NEDŽAD LATIĆ Izdali su nas stari Mladi muslimani

RAzRIjEšEN NAjvEĆI mIsTERIj pREDsjEDNIčkIh IzboRANa izborima i u behutu

Z A G R E B A Č K A D Ž A M I J A

JOU

RN

AL

, bro

j 116

-117

, 200

9. /

2010

.

FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

jE LI hRvATskA sAmo kAToLIčkA zEmLjA?Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom!

EURopskA (kRšĆANskA) REALNosTTragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj

REpoRTAŽAZbor “Bulbuli”

Tko jE osAmA bIN LADEN?

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik: Ismet Isaković

Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović

Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH)

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: [email protected]@[email protected] web: www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 15 kuna

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici: Glavni trg u Jajcu

SADRŽAJ

UVODNIKKako smo Zapadu prodali svoju intimu ..................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJVrsni tekstopisac zabavne muzike ............................................................. 4Roman o povijesti Bosne ........................................................................... 6Tesavufska poema iz 16. stoljeća ............................................................... 8Bošnjačka kulinarska tradicija .................................................................. 12Blagdanske poruke hidžre ....................................................................... 13Uzroci ratne tragedije u BiH ................................................................... 15Tora, Biblija i Kur’an – poziv na duhovno jedinstvo ................................. 17Oportunizam i partijski ekskluzivizam ..................................................... 21Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori ......................................... 25Suprostavljanje mraku zaborava .............................................................. 29Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust ................................ 31Geopolitički islam .................................................................................... 33Promocija islamskih moralnih vrijednosti ................................................ 37“Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha ........................... 38

HRVATSKAPobjeda Ive Josipovića ............................................................................. 42Na izborima i u behutu ............................................................................ 43Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH ............................................. 44Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! ..................................... 46

INTERVJU – NEDŽAD LATIĆFukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani ........... 48

BOSANSKI BAROMETARNajava zakona o referendumu ................................................................ 53Presuda u korist Židova i Roma .............................................................. 55Međunarodna afirmacija BiH ................................................................... 59

IZ SVIJETASvitanje doba vodenjaka .......................................................................... 60Europska (kršćanska) realnost ................................................................. 66Azijska zemlja kontrasta .......................................................................... 69

KULTURAU Trebinju gradu ...................................................................................... 71Kome (ne)pripada Meša Selimović? ......................................................... 72Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru .................................................... 73“Bebanovi” ključevi ................................................................................. 75Nedjelatna tolerancija ............................................................................. 76

PRIČE IZ BOSNEPriča o Aćif-efendiji ................................................................................. 79

SINE IRA ET STUDIOIslamska civilizacija – što je to? ................................................................ 81

ŽIVJETI ISLAMMuhammed a.s. – Poslanik islama (III) ..................................................... 83

POVRATAK U BUDUĆNOSTScarborough Fair ..................................................................................... 86

DIJALOG CIVILIZACIJAUniverzalni uzor ljudskih prava ............................................................... 90Tko je Osama bin Laden? ........................................................................ 92

PRIKAZI I KRITIKEDžepni panislamizam ............................................................................... 94

MURSELOV ŠEGISTAN(Se)kuliranje i sekularno prigovaranje ..................................................... 97

ZANIMLJIVOSTIBurj al Khalifa ........................................................................................... 99

JOURNAL

JOURNAL

2 99

ZANIMLJIVOSTI

4. siječnja 2010. godine u Dubaiju je otvoren najviši toranj na svijetu, superne-boder od čelika i stakla visine čak 828 metara. Svečanom inauguracijom nebo-dera, kojoj je prisustvovalo više od 60.000 uzvanika i novinara iz cijelog svi-jeta, Arapi se po prvi put nakon 1311. go-dine mogu pohvaliti najvišim zdanjem na svijetu. Burj Dubai ili Burj al Khalifa je podignut između mora i pustinje kao arhi-tektonsko čudo vidljivo u krugu od 100 klometara. Na njegovu 124. katu nalazi se vidikovac s kojega se pruža pogled čak na Iran. Neboder je težak oko 500.000 tona, a u njegovu gradnju utrošeno je 330.000 m³ betona i 31.400 tona čeličnih šipki. Neboder ima 120.000 m² stakala i 45.000 m² panela od aluminija i nehrđajućeg če-lika. Ima 169 katova, te više od 500.000 m² površine za urede i 1.044 stana. Stano-vi se nalaze između 19. i 108. kata, a nji-hova je cijena između 740.000 i 12,3 mi-lijuna eura. Uredi su raspoređeni na 49 katova. Očekuje se da će u Burj al Khalifi živjeti više od 12.000 ljudi.

Kao inspiracija za tlocrt nebodera po-služila je biljka himenokalis koja je vrlo raširena u Dubaiju. Jedna od specifičnosti građevine je i asimetrični oblik tornja, za-hvaljujući kojem se blokiraju snažni udarci vjetra. Tijekom dana toranj se mo-že nagnuti za metar, a predviđeno je da se maksimalno nagne za 1,82 metra. Burj al Khalifa ima ukupno 57 liftova, od kojih svaki može primiti 25 ljudi do visine od 504 metra, odnosno do 138. kata. U slu-čaju da netko želi pješačiti do vrha tornja mora svladati 3.000 stepenica. Na 158. katu nebodera nalazi se džamija. Zgrada se može pohvaliti i s dva bazena na otvo-renome: jedan se nalazi na 43., a drugi na 76. katu, odnosno na visini od 153 metra. Na 38. i 39. katu smješten je elegantni ho-tel “Armani” sa 160 soba i apartmana, wellness centarom, dva restorana i noć-nim klubom. Hotel je dizajnirao poznati talijanski modni kreator Giorgio Armani.

Mediji su objavili vrlo različite cijene koštanja nebodera – od 1,6 do 4,1 milijar-de dolara (u svakom slučaju ogroman iznos). U njegovu gradnju bilo je uključe-no mnogo izvođača iz cijeloga svijeta, uključujući korejski “Samsung”, belgij-ski “Besix”, emiratski “Arabtec” i ame-rički “Turner”. Organizacije za zaštitu

ljudskih prava u više su navrata prosvje-dovale zbog “robovskog rada”. Naime, većina radnika bili su imigranti iz Paki-stana, Indije i Bangladeša, čije su se nad-nice kretale oko pet dolara na dan. Ni ekologisti nisu mirno promatrali kako se u Dubaiju podiže divovski neboder. Oni su optužili investitore i projektante zbog golemog utroška energije. Primjerice, rashladni sustav Burj al Khalife ekviva-lentan je topljenju 12.500 tona leda dnev-no, što iziskuje potrošnju milijuna litara desalinizirane vode. U doba ekološke osviještenosti nije nevažno spomenuti da Dubai već ima najveći ugljični otisak po glavi stanovnika.

“Toranj je globalna ikona. On pred-stavlja upornost i optimizam Dubaija kao istinskog svjetskog grada. Istodobno, to je moćan simbol cjelokupnog arapskog svijeta”, rekao je Mohammed Alabbar, čelni čovjek “Emaar Properties”, glav-nog investitora Burj al Khalife. Spekta-kularni neboder je simbol moći šeika Mohammeda bin Rashida, 62-godišnjeg vladara Dubaija, najvećeg grada Ujedi-njenih Arapskih Emirata. Idejni autor tog supernebodera je poznati američki arhi-tekt Adrian Smith, dok je projektantska tvrtka “Skidmore, Owings i Merill” iz Chicaga. Gradnja nebodera počela je 2004. godine, a trebala je biti gotova do 2008. Naime, kada je prije šest godina počela gradnja, Dubai je bio jedan od

najprosperitetnijih gradova na svijetu. Međutim, u međuvremenu je gospodar-ska kriza teško pogodila i Dubai. Cijene nekretnina su pale za pola od ljeta 2008., a sam investitor “Emaar Properties” pri-znao je da ima gubitke od 350 milijuna dolara u drugom tromjesječju 2009. go-dine. Posljednjih mjeseci ubrzani su ra-dovi kako bi se neboder što prije otvorio i tako počeo vraćati investicije.

Rast i razvoj Dubaija je svjetski feno-men. Od malog i siromašnog pustinjskog grada postao je međunarodno središte za preko dva milijuna ljudi iz oblasti turiz-ma, medija, financija, obrazovanja, trgo-vine, tržišta nekretninama, sporta, zabav-ne industrije i tehnologije. Dubai je i mje-sto gdje su poduzeti najodvažniji svjetski projekti civilnog inženjeringa. Burj al Khalifa je centralni element divovskog projekta od 20 milijardi dolara – nove če-tvrti “Downtown Burj Dubai”, koja uključuje 30.000 stanova i najveći trgo-vački centar na svijetu. Svakako treba podsjetiti na dosadašnje najveće arhitek-tonske poduhvate u ovome gradu: umjet-ni arhipelag u obliku palme Palm Jumeira i njegove rezidencijalne otoke, supermo-derni sustav gradskog prijevoza Dubai Metro, luksuzne hotele Burj al Arab i Atlantis te poslovni distrikt Dubai Mari-na. U izgradnji su Laguna, Dubailand i Dubai Riva.

Superneboder Burj al Khalifa jedan je od najvećih simbola moći šeika Moham-meda bin Rashida, a 4. siječnja izabran je za svečano otvorenje nebodera jer se po-klapa s četvrtom godišnjicom šeikove inauguracije za vladara Dubaija. Istodob-no, Mohammed bin Rashid je premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pohađao je arapske škole u Dubaiju, a kao mladić je neko vrijeme proveo u Velikoj Britani-ji, gdje je usavršio engleski jezik. Ima dvije žene i 19 djece (osam sinova i 11 kćeri). Njegova druga žena je princeza Haya, kći pokojnog jordanskog kralja Huseina i polusestra kralja Abdulaha II. Šeik Mohammed poznat je diljem svijeta po svojim projektima u Dubaiju, a u islamskom svijetu po svojem humanitar-nom radu, posebice u kampanji čiji je cilj omogućiti obrazovanje milijunima siro-mašne djece. q

Pripremio: Ismet Isaković

U Dubaiju svečano otvoren najviši neboder na svijetu

Burj al Khalifa

Najviši neboder na svijetu

JOURNAL

3

UVODNIK

Nedavno je u hrvatska kina stigao film “Sve što želim to si ti” koji, jednostavnim riječima rečeno, govori o ljubavi lijepe američke djevojke i lijepog američkog mladića. Ono što je u tom filmu zainteresiralo Amerikance, pa je film na ljestvicama gle-danosti pretekao i blockbuster “Avatar”, jest vrijeme u koje je priča pozicionirana – uoči 11. rujna ili nesretnog napada na tor-njeve blizance u New Yorku. Ukratko, zaljubljenom paru sve ide po loju, ali mladić, zbog zova patriotizma, odlazi braniti Ameriku od muslimanske prijetnje slobodnom Zapadu i tada stvari krenu krivim putem. Američki “Blek Stena” zaglavi neg-dje u gudurama Afganistana, a djevojku zaprosi drugi mladić i eto ti belaja. Posve je jasno zašto je priča intrigantna Amerikan-cima, i zašto unosi zebnju u zaljubljena srca mladih Amera koji hrle u kina pogledati film. Razlozi se, naravno, kriju u aktualno-sti teme, jer Amerikanci i dalje ratuju protiv istih muslimana, i netko bi mogao reći da je konačna poruka filma – vodimo lju-bav, a ne rat s islamskim fundamentalistima. S druge strane, po-sve je nejasno zašto je spomenuti film postigao uspjeh u ostatku svijeta. Kako je moguće da nam Amerikanci uspijevaju prodati gotovo sve što njihova mašta uspije presnimiti na filmsku vrpcu. Što se nas tiče intimna i nesretna ljubavna priča tamo nekih Amerikanaca koji vode rat u Iraku i Afganistanu? Tiče nas se, jer smo odavno pristali na filmske sapunice koje su nam uspješ-no prodali. Nimalo slučajno, sapunica u sebi zna nositi i naoko nenametljive političke poruke. Na taj način, mi ćemo patiti za-jedno s Amerikancima, živjeti njihove živote i s gađenjem gle-dati na one zlurade muslimane koji američkoj mladeži uskraćuju pravo ljubav. Ti “strašni muslimani”, koji se pojavljuju u holl-ywoodskim filmskim slikama, bit će, skoro po pravilu, masa razularenih, prljavih, bradatih i dugokosih ratnika željnih krvi.

Istu tu sliku razularenih ratnika prenosit će iz Bosne, u za-dnje vrijeme, i Hrvatska televizija. Kada je riječ o selefijama/vehabijama, čiji pokret radikalnog islama navodno buja u Bosni, tad nitko nije ravnodušan. Hrvatski građani koji gledaju Hrvat-sku televiziju uplašit će se ratobornog susjedstva i zapitati jesu li takvi i muslimani koji žive u Hrvatskoj ili u Europi. S druge strane, bosanski muslimani će se pobojati da i njihova djeca ne popadnu pod utjecaj tih “strašnih muslimana”. Strah je prisutan s obje strane. Tu intrigantnu temu će umah prepoznati nadarena redateljica Jasmila Žbanić i snimiti film “Na putu”, koji će tako-đer, ne baš u američkom stilu, tematizirati ljubav dvoje bosan-skih junaka. Mladić će se pridružiti vehabijama i ljubav će se pod pritiskom radikalnog islama urušiti poput američkih tornje-va blizanaca palih u bespoštednoj borbi kršćanskog Zapada i islamskog Istoka. Onaj koji u zagrebačkim movieplex kinima prvo pogleda američki film “Sve što želim to si ti”, a nakon toga film “Na putu”, možda bi mogao pomisliti da islam ima nešto protiv ljubavi. I u jednom i u drugom filmu, islam se (u Žbanić-kinom filmu vjerujemo nenamjerno, a ona je i potvrdila da nije radila antivehabijski ili antiislamski film) nameće kao sila koja će razdvajati, a ne spajati i sljubljivati. Jedan je film Amerika uspješno prodala ostatku svijeta, a drugi je Bosna, s obzirom da je riječ o koprodukciji u kojoj glavne uloge imaju hrvatski glum-ci, neki će stoga reći i utjecajna Hrvatska, prodala Zapadu. Ve-habizam će umah postati top tema u čitavoj regiji, a kada šesto-

tinjak udruženih bosansko-hercegovačkih policajaca upadne u vehabijsku mahalu Maoča, pod sumnjom da vehabije (koji tamo u izolaciji žive po šerijatskim načelima) podrivaju demokratski ustroj BiH, stvari će se dodatno zaoštriti, a Žbanićkin film dobi-ti neočekivanu reklamu.

Europski mediji će tada intervjuirati glavne glumce Leona Lučeva i Zrinku Cvitešić, koji će se učeno raspričati o islamu, vehabijama, svojim razlozima da nastupe u filmu, koliko su se uživjeli u likove itd. Dakle, baš u duhu američkih sapunica, mi ćemo od nemuslimana slušati što je to radikalni islam, a što nije. Opet će Zapad netko drugi učiti što je to naš islamski ahlak i edeb ili nije. Uz to, Jasmila Žbanić u Berlinu daje izjave da joj je ideju za film “Na putu” dao jedan stari znanac, koji se, nakon što je postao uvjereni musliman vehabija, s njom odbio rukovati. Naša muslimanska/bošnjačka intima će tada usred Zapada biti posve razgolićena. Zašto je Žbanićki, koja je odrasla u Bosni među muslimanima, šerijatsko postupanje toliko čudno? Hoće-mo li, po toj navadi, uskoro kršćanskoj Europi, za koju uzor žene predstavlja pokrivena Isusova majka Marija, morati objašnjava-ti zašto se neke naše žene pokrivaju? Pa, naravno da hoćemo. Dokle ćemo trgovati vlastitom intimom i što to u filmskim ko-produkcijama prodajemo Zapadu baš kao što Amerikanci proda-ju kulturnu “kozmetiku” ostatku svijeta, pitamo se ne dovodeći u sumnju evidentni talent redateljice Jasmile Žbanić. Zašto nitko ne govori o tome da je u Bosni očit, naprimjer, porast interesa za sufijsko učenje, i da puno više mladih izabire upravo taj Put ljubavi, kako ga neki nazivaju? Zašto o tome netko ne snimi film i napokon ponudi Zapadu neočekivnu i nesterotipnu sliku musli-mana?

Ali ne, nama će taj sufijski Put ljubavi, primjerice u glazbe-nom obliku, poslužiti samo kao ukrasni refren za upakirani pro-zapadni proizvod. Eto, sjetimo se razvikanog bosanskog filma “Nafaka”, također snimanog u koprodukciji, u kojem se u za-dnjoj sceni vjenčavaju američka crnkinja, koja se zaljubila i usprkos ratu ostala u Bosni, i Bošnjak, pritom se strastveno lju-beći dok ih zalijevaju mlijekom, koje se u ratu i nakon njega “zlatom” plaćalo. Ne bi to bilo ništa čudno da redatelj za glazbe-nu potku nije izabrao dervišku ilahiju “Kad procvatu Behari” koju izvodi zbor Zagrebačke džamije. Na taj način naša intima gubi sva svoja dostojanstvena mjesta, a profanost će biti nauštrb svetoga. Sve za novac i slavu, sve za Europu, nameće se zaklju-čak. Uzalud onda nama Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj nadljudski napor da ostatku građana objasnimo da naši minareti nisu rakete, da smo miroljubiv narod, koji poštujući svoje sveti-nje traži da i ostali poštuju nas. Uzalud, kada je medijska slika već kreirana i neizbrisiva. Sve kao da se događa mimo nas, a mi smo nijemi i šutljivi svjedoci koji plešu svoj folklor, jedu svoje baklave, srču svoju kahvu i mole “svoga” Boga da nam olakša oteščale koračaje prema naprijed. Uzalud nama svi pokušaji da se kao autentični narod integriramo u Europu, kad nas je odavno asimilirala neka filmska koprodukcija. A vehabije, u toj uzalud-nosti, ionako ostaju samo zastrašujuće i potrošne slike koje bo-sanski muslimani nisu nikada smatrali svojima. q

Filip Mursel Begović

Uvodna riječ

Kako smo Zapadu prodali svoju intimu

JOURNAL

4

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

U srijedu 2. prosinca 2009. u prostori-jama BNZH u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Kluba Zaprešićana “Zapreščan”, održana je pro-mocija knjige “Mjesečeve suze” i CD-a pod nazivom “Hit kolekcija” Namika Ta-rabića, tekstopisca čije su pjesme otpje-vale brojne zvijezde hrvatske glazbene scene. Promotori su bili Sead Begović, glavni urednik “Behara” i Višnja Goljač-ki, glavna urednica časopisa “Zaprešićki špigl”. U glazbenom dijelu programa na-stupili su tamburaški sastav “Savski valo-vi” iz Zaprešića i mlada vokalna solistica Barbara Borovčak, koji su u svom aran-žmanu izveli nekoliko skladbi za koje je Namik Tarabić napisao stihove.

Namik Tarabić je rođen u Kladnju 1952. godine, a krajem 60-ih godina proš-log stoljeća došao je u Zagreb. Svaki čo-vjek u svom životu ima neku svoju prije-lomnu godinu, a za Namika Tarabića to je 1973. Te je godine, naime, upoznao skla-datelja Đorđa Novkovića kojemu je po-nudio neke svoje pjesme, tj. tekstove. Novković ih je “proučio” i uglazbio. Prva u nizu iz zlatne kolekcije bila je “Jesen u vrtu mom”, koju je snimila Lidija Percan, snimivši uskoro još neke Namikove hito-ve (“Sve su se laste vratile sa juga” i “Hi-ljadu suza”). Zatim dolaze “Tiho, tiho srce moje” s vokalom Duška Lokina, “Još i danas teku suze jedne žene” s Mi-šom Kovačem, te “Srce ti je kamen” i “Dal’ se sjetiš nekad mene”, koje su Džoa Maračića Makija učvrstile na top listi kao najpopularnijeg i najprodavani-jeg pjevača šlagera. Tarabićeve pjesme, njih preko 200, uglazbljivali su i drugi skladatelji: Đelo Jusić, Zrinko Tutić, Va-nja Lisak, Rajmond Ruić, Nikola Garašić, Dane Bičanić, Zoran Jašek i Toni Etero-vić, a njegove tekstove, među ostalima, otpjevali su Mišo Kovač, Lidija Percan, Duško Lokin, Džo Maračić Maki, Tomi-slav Ivčić, Mladen Grdović, Dalibor Brun, Vlado Kalember, Doris Dragović, Duško Jaramaz, Miro Ungar, Zdenka Ko-vačićek, Darko Domjan, Alaga Gagić... Nepobitna je činjenica da je svoje najbo-lje tekstove podario zabavnoj glazbi od kojih su mnogi prevedeni i prepjevani u Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Njemačkoj, Rusiji, SAD, Danskoj i Češkoj. Osim na-

vedenih, Tarabić je pisao dječje, novo-skladane i sakralne tekstove od kojih je neke i sam uglazbio. Njegove pjesme su izvođene u različitim verzijama, gotovo na svim radio i TV-stanicama s ovih pro-stora.

Knjiga “Mjesečeve suze” sadrži 54 teksta pjesama koje je Namik Tarabić go-dinama pripremao i objavljivao na raznim nosačima zvuka. Skladatelj Dane Bićanić u predgovoru knjige kaže da to nisu tipič-ne pjesme, poezija, iako jesu i to. To su pjesme za slušanje i pjevanje. Njihova karakteristika dolazi do izražaja tek onda kada su uglazbljene, kada su snimljene. “Kad počnete čitati ovu zbirku, pjesma će vam se nametnuti sama – nesvjesno ćete početi pjevušiti njihove refrene, a muzi-kalniji i tzv. A koruse. Namik nije težio bogatstvu riječnika, stila i metaforike, to-liko prisutne u ‘pravoj’ poeziji – težio je metrici i ritmu prikladnom za popularnu glazbu. To su pjesme trenutka, vremena i prostora u kojem su nastajale. Težište nije bilo na bogatstvu, nego na jednostavnosti kako bi bile prihvatljivije ‘širokim narod-nim masama’. Da je Namik u tome uspio, svjedoči to što je surađivao s najkomerci-jalnijim i najpoznatijim skladateljima i izvođačima tog vremena”, napisao je Bi-ćanić.

CD pod nazivom “Hit kolekcija – Na-mik Tarabić” u izdanju Croatia Recordsa

je Tarabićev šesti nosač zvuka. Sadrži 40 odličnih pjesama, najvećih hitova nasta-lih pod njegovim perom, od kojih su naj-poznatije: “Još i danas teku suze jedne žene”, “Sve su se laste vratile sa juga”, “Srce ti je kamen” i “Dođi bar jednom na kavu”.

Namik Tarabić – jedan od vodećih tekstopisaca

Sead Begović, pjesnik, književni kri-tičar i glavni urednik “Behara” je pred-stavio Namika Tarabića i njegovu knjigu pjesama “Mjesečeve suze”, za koju je odmah naglasio da se radi o jednoj neo-bičnoj knjizi u kojoj se nalazi čak i notno pismo. Naglasio je da je kao tekstopisac zabavnih, odnosno, popularnih ili lako-glazbenih stihova Namik bio u posve-mašnjoj sjeni izvođača i skladatelja 70-ih godina prošlog stoljeća kada se u Hrvat-skoj već formira sjaj glamoura i ono što nazivamo celebrity. Njegova poezija je pitka, recitativna, u prvoj instanci poi-mljiva – rekli bismo na prvu loptu, što ne bi čudilo jer je bio talentirani nogometaš kada je iz Bosne stigao u Zagreb. Tih go-dina, kada Tarabić intenzivno djeluje pi-šući, prije svega za Đorđa Novkovića, hrvatska književnost je podijeljena na ra-zne književne pokrete i pravce. Istodob-no su agresivno ojačali tekstovi za rock glazbu, u smislu erotsko-seksualnih aso-cijacija i primisli te se nekretično promi-če tzv. urbana osjećajnost, dok na drugoj strani favorizirani književnici uvažavaju simbolističke i strukturalističke poetike, dakle, poetski import. “Kategorije srca u poeziji, pa čak i u velikog Jesenjina po-praćena je s podsmijehom i prozvana je jesenjštinom u pežorativnom smislu. Pod takvim vladajućim poetikološkim i knji-ževno-kritičkim okom, Namik nije mo-gao računati na javno uvažavanje, dok je licemjerna publika pjevala i pjevušila njegove stihove u Novkovićevim glazbe-nim aranžmanima. Posvema je sigurno da ga u naše doba popularnost i zarada ne bi mimoišli. Njegova je poezija, poezija trenutka, kao lako pamtljiva i prijemčiva emocionalnost. Interesantno je to s koli-ko on majstorstva kleše formu, s dobro raspoređenom rimom i gotovo u Ma-tešovskim katrenima, iako, treba priznati

Promocija knjige i CD-a Namika Tarabića

Vrsni tekstopisac zabavne muzike

Slijeva: Višnja Goljački, Namik Tarabić i Sead Begović

JOURNAL

5


da ga ne zanima mateforika niti bujne sli-ke – bilo kakva figurativnost, već izrav-nost emocionalnog stava. Uostalom, što se tiče Namika, mogli bi se zapitati: što će nama neprohodna poezija i poezija koju nitko ne čita, i na kraju krajeva koja se ne može uglazbiti?”, rekao je Sead Be-gović.

Naglasio je da Tarabić zasigurno da ne pripada tzv. elitarnoj poeziji i iako po-stoje zahtjevniji čitači, uvijek će biti više onih koji će upravo njega slušati u sklopu evergreena. Dakle, iza njega stoji većin-ska publika. Begović je zaključio da je Tarabić angažiran pisac kojemu je srce omiljeni simbol. To neće biti nipošto ana-kronizam jer srce je središnji pojam indi-viduuma i središte svake izgrađene lično-sti, a Namik ima pošteno srce. U njemu cirkulira krv i zato ne piše tamne i nepro-hodne pjesme. U njegovim dohvatljivim stihovima nema enigmatike. “Namik mo-že u čovjeku probuditi zaigrano i raspje-vano dijete. On nije suspregnut i sputan, a ako je već nečim onda će to biti posve-mašnja ljubav. Pokušava uspostaviti neko suglasje sa svakodnevicom i to mu neće-mo zamjeriti, jer riječi su teatralna strana naših misli, a baš kod njega nema teatra-lija, sve je transparentno. Nema tu jezične kozmetike, a zašto? Namik privilegira ži-vi govor ljubavi. To nije ni pučka vulgata, ni vašarski govor, ni palanački govor, pa ni ono što zovemo zabavna pljeva. Nje-gov je problem vrlo jednostavan – pjesme mu na najjednostavniji način diraju ljude. Zato što on kao čovjek ni kao pjesnik nije odraz neke umišljene veličine, stoga ga i volimo. Zaista, ne možemo govoriti o nji-hovoj naivnosti budući da je ona ponijela sve predikate ljudskosti. Nije ni bestjele-sna, iako mu je erotika ograničena jer pre-ferira svoju prvu instancu daktilnosti i srčanosti. Rekao bih na kraju da Namik Tarabić svim namjernicima preporuča – zaljubite se! Oni koji će čitati Namikove pjesme ili ih slušati svakako će to potonje preporučiti i njemu. Dakle, Namiče zalju-bi se još jednom i za nas piši i dalje pje-sme”, rekao je Sead Begović.

Višnja Goljački, glavna urednica “Za-prešićkog špigla” upoznala je Namika Tarabića krajem 2002. godine kada je do-živjela veliku osobnu nesreću. Tada joj je on uputio mnogo toplih riječi utjehe. Ra-deći kasnije intervju s Tarabićem sjetila se svoga djetinjstva i mladosti, festivala na TV-ekranima te shvatila koliko su tek-stopisci zapravo zapostavljeni i pokrade-ni. Naglasila je da je knjiga “Mjesečeve suze” nastala iz želje da se pokuša ispra-viti nepravda koja se sustavno čini ovoj

samozatajnoj i prešućivanoj vrsti umjet-nika. Mnogi se gotovo nikada nisu zapita-li tko je autor stihova neke pjesme koju smo stotinama puta čuli na radiju u izved-bi poznatih pjevača. Goljački je istaknula da je stih, tekst pjesme ono što čini da se s pjesmom poistovjetimo, ono što posto-janju pjesme daje pravi smisao. “Znajući ovo izrečeno, iznenadit ćemo se činjeni-com da o piscima tekstova za pjesme, čak i od onih koje nam puno znače, koje su ponekome od nas i život promijenile, znamo malo ili gotovo ništa. Ako i razmi-šljamo o autorima, obično podrazumije-vamo da je skladatelj pjesme ujedno i pi-sac teksta, što u velikom broju slučajeva nije istina. Vrijeme je zato bilo da sazna-mo da je jedan od naših vodećih tekstopi-saca – Namik Tarabić”, naglasila je Go-ljački.

Podsjetila je da je Namik rođen “onih davnih” 50-ih u Kladnju, u Bosni i Herce-govini. Suvremenik je više slavnih hrvat-skih glazbenih ličnosti poput Đorđa Nov-kovića, Miše Kovača i Tomislava Ivčića, s kojima je i najviše profesionalno surađi-vao. Rano je došao u Zagreb, gdje je uz pisanje tekstova za pjesme, a povremeno i kao skladatelj, radio mnoge druge po-slove, te bio nogometna nada u “Dina-mu”. Igrao je i kao dobar centar u zapre-šićkom “Interu”, u doba dok se ovaj još “odazivao” na ime “Jugokeramika”. Shodno svom stvarnom životnom pozivu, postao je autor navijačke himne svog no-gometnog kluba. Prisutan je na nebroje-nim pločama i CD izdanjima pjevača ko-jima je podario svoje tekstove. Od počet-ka djelovanja do danas ukupno je izdano oko tri milijuna nosača zvuka Namika Tarabića, pri čemu je teško govoriti o toč-noj brojci, naročito s obzirom na brojna

piratska izdanja. “I mada se u nekom pe-riodu možda činilo da su lakoglazbene note i stihovi šund, u današnjoj poplavi nekvalitete nužno je revidirati mišljenje. A najbolji parametar za to ima stari dobri Kron, jer vrijeme je najbolji sudac. Uništi sve što ne valja, a ostavi sve što je lijepo”, rekla je Višnja Goljački.

Rekli su o Namiku

“Namik Tarabić jedan je od onih tek-stopisaca koji je već dugo i uspješno pri-sutan na lakoglazbenoj sceni. Rezultati koje je postigao odraz su prirodnog talen-ta, volje i ljubavi prema tom poslu. Reklo bi se da je on jedan od onih muzičko-spi-sateljskih natruščika koji baš zato što ne robuje postojećim pravilima i akadem-stvu, posjeduje jedan specifičan izraz i šarm. To je, po meni, i razlog njegova uspjeha.” (Đorđe Novković)

“Namikova poezija puna je ljudske topline, iskrenosti i nježnosti. Kako je komunikativan u običnom razgovoru, ta-ko mu i pjesme, koje prosto naviru iz njega, odišu jednostavnošću i lako dopi-ru do najširih slojeva. Vrlo su pogodne za uglazbljivanje, pa nije čudo da teksto-vi mnogih hitova u našoj zabavnoj glaz-bi nose njegov potpis. O Namiku kao suradniku – sve najbolje.” (Stipica Kalo-gjera)

“Suradnja s Namikom je došla sama po sebi, spontano i kreativno. Zadivila me jednostavnost, a opet ljepota u njegovim stihovima koja je do kraja izbrušena u sa-vršenoj metrici i melodioznosti korištenih riječi. Veliko estradno iskustvo pjesnika se ogleda u svakoj novoj pjesmi, te je za-dovoljstvo surađivati s generacijom koja je napravila najveće pomake u hrvatskoj popularnoj glazbi onoga vremena, a na-dam se njegovom dugom trajanju.” (Toni Eterović)

“Veseli me saznanje da je gospodin Namik Tarabić dobio priliku da se na jed-nom mjestu, u knjizi, sakupe i objave nje-govi najuspješniji tekstovi koji su nam poznati kroz popularnu glazbu. On je to apsolutno zavrijedio. Tražeći, a i nalazeći najintimnija razmišljanja običnog čovje-ka, njegove su se teme mogle čuti na običnim veselicama do najserioznijih ra-dio-emisija. Pozdravljam ovu realizaci-ju.” (Đelo Jusić)

“U povodu mogućnosti izlaska knjige Namika Tarabića želim reći da je to jedno pošteno, iskreno pjesništvo koje treba objaviti i kao podstrek drugima.” (Zrinko Tutić) q

Ismet Isaković

JOURNAL

6


U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 3. prosinca 2009. godine odr-žana je promocija romana Pjesme divljih ptica, autora akademika prof. dr. Enesa Karića, dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Promotori, eminentni boš-njački intelektualci čiji rad i djelovanje na polju teoloških znanosti, filozofije, lin-gvistike, pisane i izgovorene riječi, što je sama umjetnina, upriličiše nezaboravnu promociju, s namjerom da duhovnost ko-ja ostaje nasušnom potrebom u svakom vaktu, a pogotovo u ovom našem deka-dentnom materijalističkom, postane osnovno mjerilo čovjekovog postojanja. A, oni koji su te večeri bili u Zagrebačkoj džamiji, doista su mogli osjetiti obilje lje-pote na izvorištu vazda prisutne Božje i tople ljudske riječi što univerzalnim smi-slom razdvaja dobro od zla, sreću od ne-sreće, sivilo od bjeline… i doista su “bili na dobitku”. O romanu su, pored autora, govorili: prof. dr. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Dževad Hodžić, Hadžem Hajdarević, Nusret Čančar i Ervin Jahić.

Prof. dr. Hilmo Neimarlija za roman Pjesme divljih ptica je rekao kako je to pravi bestseler, roman koji je doživio tre-će izdanje. “Pred nama je roman vrlo zna-čajnog mislioca, filozofa, esejiste, teološ-kog pisca, prevoditelja”, istaknuvši kako smo često skloniji davati veće mjesto priči (književnosti) nego nauci i činjenicama. Neimarlija ističe kako su “…u širem kon-tekstu Pjesme divljih ptica istorijski ro-man, radi se o vremenu s početka 16. sto-ljeća, ali je ovo roman koji ima perspekti-vu dešifriranje konstanti iz kojih možemo prepoznati sebe i svoje vrijeme. Ovo nije samo istorijski roman, nego i roman o istoriji u kojemu glavni junaci vode ra-spravu s povijesnim vremenom, oni su i žrtve, ali i akteri koji se u vlastitoj svijesti pokušavaju osloboditi. Roman predstavlja razvijanje svijesti o povijesti musliman-skih junaka. Radnja se odvija u sjeni bitke na Lepandu kada su Osmanlije izgubile primat na Mediteranu, što se reflektiralo i na cjelokupnu društveno političku situaci-ju Bosne. Ovo je roman i duha. Glavni li-kovi romana su Skender Humo, Hasan i Mustafa. Skender Humo je teolog, preda-vač u Gazi Husrev-begovoj medresi, ali je on i astrolog, što znači naučnik. Njegov

prijatelj, filozof Hasan predstavlja zakon, logiku, red i u svjetovnom i u vjerskom smislu. Treći lik je Mustafa koji predstav-lja svijet umjetničkog, svijet ljepote. U romanu se kaosu uspostavlja sklad ko-smosa, sivilu se uspostavlja obilje plavet-nila, prikazano kroz česte kolorite plave boje. Ovo je roman koji svjedoči isprav-nost čovjekovog hoda kroz život.” Nei-marlija je pojasnio kako autorov književni prvijenac, Pjesme divljih ptica nisu slučaj-no nastale, upravo zbog toga što se Karić još u ranoj mladosti oglasio s pripovjedač-kim djelima, a kasnije sa književno-znan-stvenim oblicima, prije svega sa esejom, što je, na neki način, bio prirodni put ka izražavanju i u najzahtjevnijoj književnoj formi, romanu.

Nusret Čančar je pozdravio ljubitelje lijepe riječi i književnosti. Za svijet ovog djela, Čančar je rekao kako se radi o baj-kovitom svijetu ljudi Bosne iz 16. stolje-ća koji se smjestio u korice romana Pje-sme divljih ptica. To je najprije istorijski roman, literalizirana povijest stvarana na materijalu kronika u kojima su Bosanci bilježili događaje svoga vremena, svoje povijesti. Zato je ovaj roman istorijski vjerodostojan. Ivo Andrić, Meša Selimo-vić, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karaha-san itd. postavili su u bosansko-hercego-

vačkom romanu standarde u čijoj formi se kušaju samo vrsna pera. Očekuje se da roman Pjesme divljih ptica uskoro bude preveden na engleski, slovenački, alban-ske i turski jezik. Radnja romana smješte-na je u Sarajevo 1585. godine kad Sken-der Humo nakon školovanja u Istanbulu, gdje je izučavao teološki nauk i Firenci gdje se upoznao sa zakonitostima i nau-kovanju astronomije, preuzima profesuru u Gazi Husrev-begovoj medresi. To je vrijeme ekspanzije Turske na Zapad. Bo-sna je tom velikom carstvu dala pet vezira među kojima je najpoznatiji Mehmed - paša Sokolović. Osmansko carstvo je “malim narodima”, malim ljudima sa Balkana ukazalo povjerenje u vođenju Carevinu, za razliku od kolonijalnih ze-malja koje su na koloniziranom prostoru uvodile aparthejd, rasnu diskriminaciju itd. “Ovaj roman predstavlja i roman mo-ći, vlasti, te problem intelektualca koji se u vrlo zahtijevnim političkim i svakim drugim previranjima dovoljno ne snalazi. Ovo je roman o kotinuitetu pamćenja, od Pavlovića, Kotromanića pa sve do našeg vremena. Ovo je i antiratni roman”, reka je Čančar.

Dr. sc. Dževad Hodžić je govorio o kategoriji vremena u Karićevom romanu. “Roman se naslanja na bosansku tradiciju

Promocija romana prof. dr. Enesa Karića “Pjesme divljih ptica”

Roman o povijesti Bosne

S promocije u Islamskom centru

JOURNAL

7


romana. Radnja nije samo smještena u burno povijesno vrijeme nego se govori i o duhovno povijesnom vremenu, u koje-mu se čitatelj kroz književni oblik suoča-va s različitim oblicima kriznog vremena. Nije u pitanju samo povijesno vrijeme ne-go bilo koje drugo vrijeme pa i naše, ovo sada”, rekao je Hodžić, koji je na struktu-ralnoj razini tumačenja prezentirao neko-liko problema vremena prisutnih u ovom romanu. Riječ je o ispričanom vremenu, fragmentarno-refleksivnim pitanjima vremena, tematiziranju prošlosti i sadaš-njosti u povijesnom ili metapovijesnom kontekstu. Humino pričanje i vrijeme o kojemu priča međusobno se prepliću. Na-značen je datum Huminog dolaska u Sa-rajevo, to je 6. septembar 1585., da bi nakon toga vrijeme napredovalo u pravcu sjećanja (prošlosti), ali i nadanja (buduć-nosti). Humo se u vremenu pisanja prisje-ća razgovora s majkom Mevlijom iz 1568. godgodine, dolaska Mehmeda Fati-ha na Konjević polje 1636. itd. Na kraju ramana, Humo je blizu osamdesetih godi-na života. Priča se, možda, završava time da Humo sav svoj imetak daje u gradnju gusulhane u Mostaru, čime se otvara me-tafizička dimenzija vremena, predočena kroz vizuru glavnog junaka, priča koja označava privođenje zamaljskog života kraju. “Hasan govori o povijesnom vre-menu: porazu na Mohaču, porazu na Le-pandu. Oduvijek živimo u zemlji gdje ra-tovi ne dozvoljavaju da se zaboravi proš-lo vrijeme, u ovom slučaju tematizacija vremena označena je kroz povijest musli-mana, ali se govori i o instituciji vakufa. Tematizacija vremena završava odlukom. Skender Humo svojom voljom dariva sav svoj imetak za gradnju gusulhane. Da li je to pobjeda ili poraz vremena nad čovje-kom ili čovjeka nad vremenom?”, rekao je Hodžić.

Hadžem Hajdarević podsjeća kako ovaj roman predstavlja nastavak autoro-vog književnog djelovanja koji počinje još u srednjoškolskim danima, da bi se nastavilo kroz putopisni oblik (Putopisa s hadža), preko eseja do romana. Hajdare-vić citira teoretičara Rolanda Barthesa za kojega je vrsni autor onaj koji odgaja svog čitatelja. “Sami naslov ovog romana kao da hoće pobjeći, kao da lebdi… Au-tor je u romanu prezentirao i različite kul-turološke fenomene u BiH, vremena o kojemu piše npr. sadnja duhana, kukuru-za, pijenje kafe, priče o Mostaru, Saraje-vu, Carigradu, Firenci itd. Ovo je velika živa priča koja na alegorijskoj razini tu-mačenja predstavlja priču i o našem vre-menu, o vlasti, problemu intelektualca,

poltičkim problemima itd. Neki likovi ne-maju svoju personalnost, nemaju svoje ime ni prezime. Ovo je univerzalna priča o Bosni, o kulturalnosti Bosne koja je vi-še monokulturalna nego multikulturalna jer predstavlja monokulturnu zasebnost u širim aspektima. Sva bošnjačka književ-nost je ispovijedna književnost: Selimo-vić, Ibrišimović, Karahasan, Čolako-vić…, sva povijest Bosne ima eho Lepan-da. Povijesti Karić prilazi pošteno, fakto-grafski, ali joj se ne ulizuje. Ovo je roman o povijesti Bosne”, rekao je Hajdarević.

Ervin Jahić ističe kako se Karić ovim romanom legitimira kao domišljat pisac. Pjesme divljih ptica je označio, ne samo povijesnim romanom, nego i romanom ideje, psihološkim pa i filozofskim. “Svo-jom knjigom se ne nameće samo bosan-sko-hercegovačkoj književnoj sceni, ne-go i šire. U pitanju je tematizacija povije-sti koja je gotovo ponovljena. Riječ je o povijesti koja se na ovim prostorima po-navlja. Na mnogo mjesta muderis Sken-der Humo je podrugljiv, heretičan pa na jednom mjestu kaže kako je gramatika arapskog jezika otjera softe iz medrese. Ovaj roman u mnogo čemu zasijeca ispod gromada kamenja u koje smo pospremili mitološke slike. Ovo je otvorena, skoro nezavršena knjiga. U pitanju je suvremen jezik i vrstan stil. U romanu susrećemo prave esejizirane dijelove kao što je priča o plavoj boji, to je estetički esej o plavoj boji. Ovo je roman ideja. Karić je vrlo oprezan sa fenomenom čuda. Bošnjaci i bosansko-hercegovačka književnost su preko ovog romana dobili vrlo dobru psi-hološku, povijesnu i kulturološku ra-zglednicu. Karić je pokazao kako je nje-gova misao i na Istoku i na Zapadu”, reka je Ervin Jahić.

Dr. Enes Karić se zahvalio svim pri-sutnima, promotorima te domaćinima iz Islamske zajednice. Posebni izrazi zahva-le upućeni su Predragu Matvejeviću ne samo zbog veličine njegovog umjetnič-kog stvaralaštva, nego i veličine njego-vog ljudskog djelovanja. Naime, za vrije-me rata, Matvejević je u Rimu jednoj Bošnjakinji pomogao u njenim prvim izbjegličkim danima. Danas je to vrlo obrazovana i uspješna žena.

Nakon izvješća o promociji romana, nisam mogla odoljeti a da ne napišem ne-ke, po mom sudu, najbolje dijelove iz Pjesme divljih ptica:

Idem kraj bezistana ogrijen toplinom septembra, a preda mnom u magli pam-ćenja jedan drugi septembar, iz 1570. go-dine, kad me je do lađe u Dubrovniku pratila majka Mevlija i predala u ruke

svome bratu Halidu Pavloviću, kadiji. (Moga oca Salka nije bilo, kasnio je iz Venecije.) I sad, kraj bezistana, nakon petnaest godina, vidim Mevlijinu sreću: slavna mostarska pjesnikinja i travarka Mevlija Pavlović – Humo ispraća sina u carigradske medrese, odužuje dug Bogu, Koji se sažalio njenim suznim molitvama i dao da prestane rađati mrtvu djecu (…)

Kao munjin sijev iščezlo je u vjetar sricanje kratkih poglavlja Kurana u se-drenoj džamiji na Tepi. I sjedenje na ko-ljenima pred Alunom, hodžom pustolo-vom (…) U Mostaru mi je ostao zvon Ku-rana iz nerazumljiva jezika, semitskog i arabljanskog, u grozdovima je stizao iz viših svjetova, dalekih nedođina. U tim riječima mostarsko djetinjstvo je kratak odsanjan san, ili dva sna, šetnja djetinjim nogama posred osunčanih ružičnjaka u kojima nijednom cvijetu nisam znao ime! Ramazani su se spuštali iz plavih nebe-skih bezdana, cjelivali lica lijepih mladi-ća i djevojaka, ponekada niz merdevine od mjesečine (…)

Sve slike su bile moje, i bile su mi dra-ge. Ne samo zbog mene, iako bih na tu sebičnost imao pravo, jer na svakoj sam bio i ja, i usrećivao najviše uramljenog prostora, već više zbog otišlog vremena u kojem su se začele malobrojne uspomene i postale oživjeli pričini, porasli u meni kao nejaka bića, sa malenim glavicama i svjetlim bojama koje raduju, i sa pruga-ma i sjenkama na licima dragih osoba koje sam nekada gledao očima djeteta i mladića, pogledom koji nikada nije poka-zao zlu namjeru, začetu u inatu(…)

Prišao sam šadrvanu, najjačoj mla-znici, fiskija je kuljala šumećom okrije-pom, rasipala je vodu snažnim mlazom, jedrim kao djevojačka ruka. Na mramor-noj ploči sve se dijelilo u kratkotrajno mnoštvo osunčanih kaplji, kao da su bile zvijezde koje su se prolivale noćnim svo-dom i umirale dok svjetlost pokazuje po-sljednji put. Prao sam ruke, izmio lice, mnogo puta, udisao lipov zrak i pio sla-snu vodu na vrelom septembarskom po-podnevu (…)

Ako živ dočekam 8. januara 1637. go-dine otputovaću u Sarajevo, na Stogodiš-njicu Medrese! I softama pokloniti Pje-sme divljih ptica, moj zapis o filozofu Hasanu Pruščaku. I reći ću tad samo ovo: Nije Hasan htio da mišljenjem mije-nja svijet, već svoj odnos prema svijetu! Nije tražio da ljudi silom uspostavljaju pravdu, već da pravedno postupaju! Nije tražio da ljudi nameću dobro, već da do-bro čine! q

Ajka Tiro-Srebreniković

JOURNAL

8

U sklopu tradicionalne manifestacije XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj i Islam-ske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Ma-šović”, u zajedničkoj organizaciji KDBH “Preporod” i Medžlisa Islamske zajedni-ce Zagreb, u Islamskom centru u Zagrebu 10. prosinca 2009. predstavljen je kritički prijevod s osmanskog turskog Bajezida-gićeve “Muradname”, tesavufske (sufij-ske) poeme iz 16. stoljeća, autora hafiza dr. sc. Adnana Kadrića s Orijentalnog in-stituta u Sarajevu. Pod naslovom “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Mu-radnama Derviš-paše Bajezidagića”, pri-jevod je 2008. godine izdao Orijentalni institut u Sarajevu u biblioteci “Posebna izdanja”. Knjigu su, pored autora, pred-stavili recenzent doc. dr. Lejla Gazić s Orijentalnog instituta u Sarajevu, mr. sc. Dino Mujadžević s Hrvatskog instituta za povijest i mr. sc. Senad Nanić, predsjed-nik KDBH “Preporod”.

“Muradnama” većim dijelom pred-stavlja adaptirani Bajezidagićev prijevod Binaijeve mesnevije “Sehaname (O dare-žljivosti knjiga)” s perzijskog na osman-ski turski jezik. Uvodna poglavlja i završ-nu poemu “Muradname” skladao je Baje-zidagić i djelo dovršio 1587. godine. Ka-drićev prijevod predstavlja prvo kritičko izdanje “Muradname”, velikog djela tesa-vufske književnosti jednog bosanskog autora. Kadrić je uz kritički prijevod izvornika knjigu opremio teoretskim i kritičkim poglavljima gdje, osim u samo djelo, daje i uvid u značenja i kontekst ci-jelog književnog žanra.

Jezična analiza kao hijal i zeuk

Mr. sc. Senad Nanić je naglasio da je Kadrićevo djelo prevodilačkog, kritičar-skog i teoretskog karaktera. Posebno se istaknuo teoretski značaj djela, gdje razu-mijevanju izvornika autor pristupa poima-njem ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) književnosti. Koncept Ljubavi u Bajezi-dagićevoj “Muradnami”, kako dokazuje autor, temelji se na poznatom tesavuf-skom konceptu i teoriji “šahida” – svjedo-ka i mjesta osvjedočenja božanske Ljuba-vi i Ljepote, kojeg je utemeljio Ibn Arebi.

Nanić je rekao da poetska tradicija na osmanskom turskom jeziku uglavnom preuzima i neznatno modificira arapske i

perzijske ljubavne epove. Veliča se po-jam čedne ljubavi gdje žudnja ne traži is-poljenje u tjelesnom užitku. To je vrsta “orijentalne” platonske ljubavi. Kult čed-ne ljubavi se, osim u pravcu profane čed-ne ljubavi između muškarca i žene, razvi-ja i u pravcu tesavufski modificirane poe-me gdje profana ljubav postaje mistička Ljubav. Kult ljepote postupno se pretvara u kult mističke ljubavi prema apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te vanjskim i unutarnjim duhovnim ljepotama čovjeka. Primjeri strastvene ljubavi preobražavaju se u primjere pedagoško-didaktičke nara-vi oslobođene dijelova koji opisuju fizič-ku strast. Središnji pojam i “lik” perzijske mistične poezije je šahid koji predstavlja mladu i lijepu osobu, obdarenu ljepotom tijela, ali i uzoritošću islamskog odgoja. Čitava emotivna skala u opisu lijepe oso-be tek je izraz divljenja ljepoti Božjeg stvaranja jer šahid posvjedočuje ljubav prema Bogu. “Ljubav prema stvorenom je metaforička, odraz zbiljske ljubavi pre-ma Stvoritelju. Stvoreni svijet je metafora Božje ljubavi. Kako se umom ne može obujmiti Božje biće, o Bogu se ne razmi-šlja izravno već razmatrajući Njegova stvorenja”, rekao je Nanić.

Istaknuo je Kadrićevo razumijevanje posebno “kodiranog” metajezika tesavuf-

skog poetskog diskursa. Jezik tesavufske poezije predstavlja područje “vladavine terminologiziranih metafora” više razine. Tesavufska ideja Ljepote i Ljubavi je uni-verzalna i stoga slična onima u antičkoj Indiji i Grčkoj te judaističkoj filozofiji, kao i predislamskoj Arabiji. Nasuprot ideji da je riječ o višeznačnosti leksema, Kadrić tvrdi da kontekst neutralizira pret-postavljenu potencijalnu “višeznačnost” određene lekseme i aktualizira “traženo” značenje. Autor se stoga opredijelio za doslovnu stručnu kontekstualiziranu in-terpretaciju poeme opremivši prijevod rječnikom terminoloških leksičkih jedini-ca korištenih u “Sehanami”. “Lijepo je biti čitatelj Kadrićevog djela i uvjeriti se da tumačenje makar ove poetske tradicije ima snage oduprijeti se Derridaovoj de(kon)strukciji. Jer, prisjetimo se, Allah objavi Furkan, Sverazlikovnik koji razli-kuje sve pojmove o kojima govori i to na način tekstualnog samoodređenja. Svaki pojam određen je nizom rečeničnih odredbi koje zajedno stabiliziraju njego-vo značenje. Islam počinje kontekstual-nim tumačenjem”, rekao je Senad Nanić.

Naglasio je da s obzirom na narav tek-sta i terminološki stručni registar, poema predstavlja tipičan primjer hiperteksta, gdje se iza svakog termina krije posebna

XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”

Tesavufska poema iz 16. stoljeća

Slijeva: Adnan Kadrić, Dino Mujadžević, Lejla Gazić, Senad Nanić i Mirza ef. Mešić


JOURNAL

9

priča i posebna vrsta poetske i mističke re-alnosti teksta. To je tekst vrlo razvijene mreže intertekstualne hijerarhije citata, aluzija i općih tesavufskih motiva. Radnja se u tesavufskoj poeziji u biti odvija u Srcu onoga koji je na putu Spoznaje. Naizgled konkretne imenice u tesavufskom struč-nom registru čitaju se kao apstraktne ime-nice. Termini su zagonetke koje se same odgonetaju i postaju odgonetkama zbilj-skog smisla tesavufskog teksta. “Svijet te-savufskih termina nije fiktivni svijet odre-đenog autora, već je to konvencionalizira-ni sistem znakova za iskazivanje određe-nog stava i svjetonazora”, naveo je Nanić Kadrićeve riječi i dodao da autor ustanov-ljava semantičku neprozirnost teksta na leksičkoj razini osmanske poezije. Funkci-onalno raslojavanje leksike u osmanskom jeziku najlakše se raspoznaje kroz stručne registre kao što su administrativno-pravni, vojni, medicinski, muzički, građevinski, astronomski, tesavufski, itd.

Nanić je naglasio da Kadrić razmatra i pitanje eventualnih homoseksualnih i pedofilskih aluzija tesavufske književno-sti. Pritom poriče tu mogućnost dokazu-jući da svi tarikati u tesavufu polaze u svojim osnovnim pravilima, zapisanim u pravilnicima ponašanja “telkin-nama-ma”, od hadisa u kojem Poslanik zabra-njuje požudno gledanje u lica dječaka i djevojčica. Podsjeća na prisutnost istog motiva, gledanja u lice lijepog dječaka, u antičkoj grčkoj te predislamskoj perzij-skoj i arapskoj kao i srednjovjekovnoj europskoj književnosti gdje se javlja bla-gonaklonost prema takvom ponašanju, ali često uz osude požude. Kadrić nam daje i prijevod fetve Bajezidagića kojom za ho-moseksualizam i pedofiliju (gulām-dostluk) propisuje javno prokletstvo i ka-menovanje. “Čak i kad bi se doslovno izvan konteksta prevodio i tumačio Baje-zidagićev prijevod opet bi se došlo do za-ključka da poema opisuje nefizičku vrstu ljubavi, osim ako se svjesno ne bi miješa-lo razumijevanje pojmova ljubav i seksu-alnost”, argumentira Kadrić. Autor jedno poglavlje posvećuje i užitku čitanja. Ka-drić u knjizi navodi da jezički užitak u tesavufskim djelima leži u nepredvidi-vom semantičkom preklapanju leksika iz stručnog tesavufskog registra i općeg lek-sika. Nanić je dodao da je to suština draži jezika uopće gdje, naročito prelaskom u vode prijevoda, tu draž “kušamo” na nuž-no stvaralački način. Moćna jezična ana-liza je i hijal i zeuk.

“Kadrić govori toposom naglašene skromnosti znanstvenika tvrdeći za sebe da je laik u tesavufu kada stručnu herme-

neutičku interpretaciju prijevoda teksta prepušta stručnjacima za tumačenje tesa-vufskih tekstova. Čak i kada je riječ o te-savufu kao predmetu znanstvenog istraži-vanja u cilju tumačenja značenja, a ne tek prevodilačkom pothvatu, poetskom dis-kursu ili duhovnom iskustvu, Kadrić je dokazao da je kadar suvereno tumačiti te-savuf”, zaključio je mr. Senad Nanić.

Najvrijednije u životu svom za dobro djelo potroši

Na početku obraćanja prisutnima doc. dr. Lejla Gazić, s Orijentalnog instituta u Sarajevu, citirala je riječi iz predgovora knjige gdje Adnan Kadrić kaže sljedeće: “Pošto se radi o prvom izdanju prijevoda 'Muradname', koji prati arebica i transkrip-cija teksta poeme, odlučio sam se za 'umjetnički' pomalo rizičan potez – da se držim što doslovnijeg prijevoda, koliko je to moguće, radi lakšeg praćenja i uspoređi-vanja teksta izvornika i teksta prijevoda. Mišta manje nije rizičan potez učitavanja stručnih tesavufskih termina u sami tekst prijevoda. Učitavanje termina u tekst pri-jevoda zapravo je i svojevrsno hipertekstu-alno kodiranje poezije koje, zbog naravi samih termina, prijevod uzdiže na visoku razinu apstrakcije, donekle 'ubija naraciju' i čini tekst teško prohodnim za razumije-vanje kod svakodnevnih čitatelja. No, to je rizik gotovo svakog visokostiliziranog i terminologiziranog tesavufskog teksta.” Gazić je rekla da je u navedenom citatu vidljiv Kadrićev način pristupanja rukopi-su djela “Muradnama” Derviš-paše Baje-zidagića, pri čemu se otvaraju brojna pita-nja: pitanje kritičkog izdanja rukopisa (ori-ginalni tekst, transkripcija, prijevod, napo-mene), pitanje odnosa prevoditelja prema

originalu, te pitanje razumijevanja termi-nološko-stručnog tesavufskog registra u datom tekstu.

Gazić je naglasila da je i sam sadržaj “Muradname” kombiniran od autorskih i prevoditeljskih dijelova. Derviš-paša Bajezidagić u uvodnim poglavljima (332 njegova autorska distiha) – nakon uobiča-jenih formi Tevhida (pjesme jednote Bož-je, 36 distiha), Munadžata (pjesme tiha pokajanja, 41 distih), Na'ta (pjesme Vje-rovjesniku, 34 distiha), drugog Na'ta (pjesme Poslaniku i njegovim drugovi-ma, 40 distiha) – u dijelu Sebeb-i te'lif (povod za pisanje poeme, životopis pje-snika u 119 distiha) “svoj životni put sa-žeto predočava” i u svojevrsnoj autobio-grafskoj skici daje detaljne podatke o svome obrazovanju i službovanju u Ista-nbulu u vremenu sultana Selima II (1566.-1574.) i Murata III (1574.-1595.).

Nakon prijevoda “Sehname”, koji sa preko 1.000 distiha zauzima centrani i najveći dio rukopisa, završni dio poeme je ponovo autorski, s dva poglavlja peda-goško-didaktičkog i panegiričkog karak-tera te, uvjetno rečeno, pogovor s tarihom (kronogramom pisanja), koji daje godinu 995. (1587.).

Dr. Lejla Gazić je posebno izdvojila da je Adnan Kadrić prijevod “Muradna-me” posvetio rahmetli Hazimu Šabanovi-ću, istaknuom orijentalisti. Njegovo djelo “Književnost muslimana BiH na orijen-talnim jezicima” predstavlja nezaobila-zan priručnik za sva daljnja istraživanja u ovoj oblasti. Posveta je tim iskrenija jer Kadrić nije upoznao Šabanovića osobno – on ga “poznaje” samo po stvaralačkom opusu u kojem “Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima” zauzima važno mjesto.

“Mi ćemo kao čitatelji ovog Derviš-pašinog djela u prijevodu Adnana Kadrića u svakom slučaju biti obradovani spozna-jom da nam je jedan bosansko-hercego-vački autor na kraju 16. stoljeća ponudio tekst poeme čija je osnovna priča o zalju-bljivanju na duhovnom putu ljubavi preto-čena iz perzijskog u osmanski turski, a sada i iz osmanskog turskog u bosanski jezik. Na putu razumijevanja mističke in-terpretacije ljubavi, odnosno, bolje reče-no, odgonetanja teksta poeme, prevoditelj Adnan Kadrić nam je ponudio tesavufski stručan registar poeme, iz kojeg ću ovdje spomenuti poslovicu čestu u tesavufskim tekstovima: 'Ovo je karavan-saraj, odma-ra i prolazi.' U njoj se čovjek poredi s ka-ravanom, a karavan-saraj s ovim svijetom, Čovjek-karavan stiže u karavan-saraj – ovaj svijet da se malo odmori i opet ode iz Hafiz dr. sc. Adnan Kadrić


JOURNAL

10

njega. Poruka: ovaj svijet je prolazno od-morište. A moja poruka na kraju ovog predstavljanja vezana je za Derviš-pašin stih: 'Najvrijednije u životu svom za dobro djelo potroši / Ime svoje dobrim djelom potvrdi.' Vjerujem da je ovom knjigom koja je pred nama Adnan Kadrić svoje ime dobrim djelom potvrdio, a ovo prola-zno odmorište obogatio interpretacijom stihova koji vode ka boljem razumijeva-nju tesavufske poezije i upoznavanju nje-nog specifičnog semantičkog koda”, za-ključila je dr. Lejla Gazić.

Derviš-paša Bajezidagić – pjesnik početka osmanskog sutona

Mr. sc. Dino Mujadžević je govorio o povijesnom kontekstu razdoblja u kojem je Derviš-paša Bajezidagić živio i stva-rao, nazvavši ga pjesnikom u razdoblju sutona osmanske moći. Kao razloge svo-ga angažmana na promociji knjige naveo sljedeće razloge: osoba autora ove izuzet-ne orijentalističke monografije, visoka kvaliteta monografije dr. Kadrića i želja da pripomogne upoznavanju bošnjačke i šire javnosti s uglavnom nepoznatom bošnjačkom književnošću na orijental-nim jezicima. “Ta vrijedna bošnjačka ba-ština predstavlja vrhunski dokaz o viso-koj civilizacijskoj razini osmanske Bosne u drugoj polovici 16. stoljeća te još jedan udarac onima koji osmanskoj Bosni pri-pisuju isključivo negativne karakteristi-ke. Naravno, ne bih želio da se moj istup shvati kao pokušaj uljepšavanja stanja onovremene Bosne i karakteristika osmanske vlasti u svrhu nacionalne pro-pagande. Svjestan sam naime da je osmanski režim u Bosni istodobno donio civilizacijski procvat u središnjim dijelo-vima Bosanskog sandžaka, kasnije ejale-ta, od kojeg je najviše profitiralo urbano muslimansko stanovništvo za čije je po-trebe očito i napisano veličanstveno Baje-zidagićevo djelo. S druge strane, na rub-nim, zapadnim, dijelovima Bosanskoga ejaleta, odnosno sandžaka - tzv. bosan-skom serhatu i Vojnoj granici - osman-sko-habsburški (i u manjoj mjeri mletač-ki) rat je s manjim prekidima bjesnio do sredine 15. do početka 18. stoljeća. Tije-kom ovoga razdoblja veliki dijelovi Hr-vatske i Bosne i Hercegovine demograf-ski i civilizacijski su teško stradali, s ve-lim materijalnim i ljudskim gubitcima na objema stranama”, rekao je Mujadžević.

Derviš-paša je rođen u Mostaru 1560-ih godina u muslimanskoj obitelji, a nje-govo kasnije obrazovanje i napredovanje u karijeri u Istanbulu podsjeća na stotine

sličnih sudbina bosanskih mladića, bilo kršćana bilo muslimana, iz toga vremena. Naime, za vrijeme vladavine Selima II (vladao 1566.-1574.) Derviš-paša je do-šao kao adžemi oglan u sultanov saraj. To znači da je prema sistemu poznatom kao devširme u dobi od oko 10 godina morao napustiti svoju obitelj i otići u doživotnu sultanovu službu te s vremenom postati bilo vojnik, bilo dvorjanin ili birokrat. Toj obavezi u Bosni 15. i 16. stoljeća podlije-gala su kršćanska muška djeca koja su zbog toga morala preći na islam, ali i mu-slimanska, što je bio izuzetak prema osta-lim dijelovima Carstva gdje muslimani nisu uzimani u redove tzv. “sultanovih ro-bova”. Posebno velik broj tako unovačene djece dolazio je u 15. i 16. stoljeću iz re-dova balkanskih Slavena. Tijekom 16. stoljeća u Istanbulu, u najvišim državnim strukturama Osmanskoga Carstva, posto-jao je izuzetno utjecajni lobi ili bolje reče-no lobiji koji su okupljali osobe s područja

kasnijeg Bosanskog ejaleta (Bosna i Her-cegovina, dijelovi Hrvatske, Srbije i Crne Gore), koje se u osmanskim izvorima naj-češće naziva Bošnjacima, bez obzira na njihovo izvorno podrijetlo. Svoje kasnije napredovanje Derviš-paša je bez sumnje imao zahvaliti i pripadnosti i potpori jed-ne od takvih skupina, no suvremeni povje-sničari češće ukazuju da su njegove vješti-ne i osobnost više pridonijele tome. Tije-kom ranog boravka u carskom saraju upo-znao je i mnoge kasnije utjecajne ljude - navodi se da je primjerice službovao na sultanovom dvoru s kasnijim osmanskim bosanskim namjesnikom, slavnim Hasan-pašom Predojevićem – no na dvoru je ste-kao i obrazovanje iz književnosti, osobito iz perzijske sufijske književnosti. Počet-kom vladavine Selimova nasljednika Mu-rata III, koji vladao između 1574. i 1595. godine, Bajezidagić je napredovao u car-skoj službi dospjevši u Enderun, unutraš-nji dio Saraja koji je na različite načine


JOURNAL

11

skrbio za potrebe sultana i njegove obite-lji. Derviš-paša je isprva bio namješten u odjelu carskih sokolara, no nakon što je svojim ranim pjesničkim radovima privu-kao pažnju samog vladara, ljubitelja sufij-skoga pjesništva, dobio je titulu dvorskog age te je ušao u Has-odasi, službu sultano-vih privatnih komornika, gdje je mogao neprestano biti u sultanovoj blizini i ne-smetano se baviti pjesničkim i prevodi-teljskim radom.

Razdoblje u kojem je Derviš-paša za-počeo svoje dvorsko obrazovanje i službu na sultanovu dvoru, tj. vladavina Selima II (1566.-1574.), poklapa se prema mišljenju suvremenika i kasnijih autora s krajem zlatnog osmanskog doba. Zlatno osman-sko doba su onodobni i kasniji povjesniča-ri poistovjećivali s vladavinom Selimova dugovječnoga prethodnika, Sulejmana II Veličanstvenog koji je vladao između 1520. i 1560. godine. Sulejmanov ugarski pohod i njegova smrt pred Sigetom 1566. te osmanski pomorski poraz kod Lepanta 1573. godine obilježili su početak sve ve-ćeg osmanskog vojno-političkog slablje-nja te pojavu unutarnjopolitičkih nemira unutar Carstva. Slabljenje Carstva nastavi-lo se i za Selimova nasljednika i Bajezida-gićevog mecene, Murata III koji je na pri-jestolje došao 1574. godine.

Brojni su uzroci propadanja. U po-sljednja tri desetljeća 16. stoljeća i prvom desetljeću 17. stoljeća Osmansko Carstvo prestaje sa širenjem svoga teritorija te je prisiljeno braniti svoje stečevine, dok se istovremeno međunarodni položaj Car-stva pogoršava. Osmanlije su u ovom raz-doblju bili prisiljeni voditi i niz iscrplju-jućih ratova protiv Perzije na istoku i Ha-bsburške Monarhije na zapadu. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća opada osman-ska trgovina na Sredozemlju, Crnom mo-ru i Indijskom oceanu te na Putu svile. Dolazi i do inflacije i devalvacije vrijed-nosti osmanskog novca. Prema nekim po-dacima Osmansko Carstvo doživjelo je u drugoj polovici 16. st. veliko povećanje stanovništva, što je opteretilo ekonomske resurse i uzrokovalo povećanje broja be-zemljaša koji su se često upuštali u raz-bojništvo. Razbojništvo je u zadnjem de-setljeću 16. stoljeća i prvom desetljeću 17. stoljeća uzelo takvog maha da su u Anadoliji postojale velike razbojničke (tzv. dželalijske) vojske koje su sijale strah među stanovništvom i vodile pravi rat sa službenom osmanskom vojskom. Osmanski kroničari u ovom razdoblju po-činju prikazivati tamnim bojama sliku stanja u osmanskom društvu, za koje smatraju da je mnogo lošije nego u doba

Sulejmana Veličanstvenog. Ukazuju na nasilje, profiterstvo, korupciju, neposluš-nost prema vlastima, itd. Većina suvre-menih povjesničara tvrdila je da je opa-sno narušen stari osmanski pravedni po-redak. Osobito su bili zabrinuti za institu-cije poput timarskog sustava, kičme osmanske vojske, te strogog razdvajanja raje i vojno-birokratske kaste, što je ne-koć, tvrdili su osmanski autori, osigura-valo nesmetano funkcioniranje države.

Upravo u predvečerje kulminacije ove krize Carstva Derviš-paša, koji je do-tada obavljao više dužnosti u neposrednoj sultanovoj sviti, konačno se afirmirao i u osmanskom najvišem političkom vrhu. Naime, u razdoblju između 1592. i 1595. godine on se spominje kao osobni savjet-nik sultana Murata III, te prisustvuje svim važnijim političkim savjetovanjima osmanskoga vrha. Dakle, možemo reći da se Derviš-pašina karijera u osmanskoj upravljačkoj eliti, koja tada započinje, u potpunosti poklapa s vrhuncem najveće društveno političke krize osmanske drža-ve od prve polovice 15. stoljeća. Riječ je o razdoblju habsburško-osmanskoga rata koji se vodio između 1593. i 1606. godi-ne, poznatom i kao Dugi rat, koji se u eu-ropskom dijelu Carstva vodio paralelno uz rat sa safavidskom Perzijom te sukobi-ma s razbojničkim družinama, bolje reče-no vojskama, u Anadoliji.

Valja napomenuti da se glavni dio su-koba u spomenutom habsburško-osman-skom ratu vodio se u Ugarskoj, no zna-čajne vojne operacije odigrale su se i na krajištu Bosanskog ejaleta, tj. na područ-ju današnje Republike Hrvatske, osobito oko utvrde Sisak, kraj koje su snage bo-sankog ejaleta 1593. godine pretrpjele veliki poraz. Bez obzira na težak poraz kraj Sisaka koji je pretrpio Derviš-pašin sudrug iz istanbulskog saraja, Hasan-paša Predojević, ova je utvrda ubrzo pala u osmanske ruke. Ipak, habsburške snage iz Hrvatske, Kranjske i Štajerske ubrzo su je povratile u kršćanske ruke. Sukobi oko Siska zaustavili su gotovo stogodišnje kontinuirano širenje osmanskog teritorija na području bosanskog krajišta te navije-stile razdoblje sužavanje osmanske vlasti na našim područjima u 17. stoljeću. Na ugarskom ratištu, gdje su djelovale mno-go veće snage na obje strane, ratna sreća je također bila promjenjiva. Osmanlije su pod osobnim sultanovim zapovjedniš-tvom 1596. godine izvojevali veliku po-bjedu kod Mezökeresztesa, no ona je bila bez trajnih učinaka te su habsburške sna-ge ubrzo počele opsjedati središte osman-ske vlasti u Ugarskoj – Budim.

U ovim teškim trenucima za Osman-sko Carstvo Derviš-paša je imenovan na krucijalni vojno-upravni položaj na europ-skom ratištu: 1599.-1600. i 1602.-1603. godine bio je bosanski namjesnik, begler-beg, kao što kaže povjesničar Mustafa Se-laniki, “u staroj domovini iz koje i sam vodi porijeklo”. Derviš-paša se nije puno zadržavao u Bosni. Na čelu bosanskoga odreda otišao je već 1599. godine na ugar-sko ratište i ostao ondje oko godinu dana. Ondje je dogovorivši se sa francuskom po-sadom Stolnog Biograda, uspio sklopiti sporazum o predaji toga grada u osmanske ruke. Nakon što je ponovo postao bosanski beglerbeg 1602. opet je s bosanskim vojni-cima ratovao u Ugarskoj. Poginuo je u srp-nju 1603. godine – prema sudu suvreme-nih povjesničara kao junak – u okršaju s habsburškim trupama na dunavskom Mar-garetinom otoku u okolici Budima. Ovaj rat, koji se s promjenjivo srećom vodio na bojišnicama od Karpata do Jadrana te je odnio živote mnogo vojnika iz Bosanskog ejaleta, uključujući živote dvojice bosan-skih namjesnika (Hasan-paše i Derviš-pa-še), završio je mirom sklopljenim u stude-nom 1606. godine na ušću rijeće Žitve u današnjoj Slovačkoj. Ovaj mir je i službe-no označio kraj osmanske supremacije u ovom dijelu Evrope i dotada najveći osmanski geopolitički poraz. Osmanskih teritorijalnih dobitaka nije bilo, Osmanlije su po prvi puta priznali Habsburge sebi di-plomatskim ravnopravnima. Bila je to na-java potpune ili gotovo potpune propasti svijeta kakav je Derviš-paša Bajezidagić poznavao i za koji se borio. 80-ak godina nakon njegove smrti i mira na ušću Žitve osmanska vlast, stanovništvo i kultura ne-stali su u potpunosti iz Panonske nizine, osmanske Ugarske. I njegov rodni Bosan-ski ejalet doživio je teške, fatalne udarce. Teritorijalno se znatno smanjio, no uspio je preživjeti i opstati još nekoliko stoljeća.

“Umjesto zaključka možemo jedno-stavno reći da je iz povijesnoga kuta gle-danja život Derviš-paše Bajezidagića bio u potpunosti obilježen početkom i kulmi-nacijom dotada najveće krize Osmansko-ga Carstva. I sam nesretni kraj njegovog života izravno je vezan za nju. Osmanska vojna sila više nije funkcionirala tako do-bro te su pogibije visokih osmanskih duž-nosnika, kao i velikog broja vojnika, u ratnih sukobima na europskom ratištu po-stale su u ovom razdoblju uobičajena po-java. Tako je nesretno, ali i prerano, zavr-šio život jednog od najnadarenijih osman-sko-bošnjačkih pjesnika toga vremena”, zaključio je mr. Dino Mujadžević. q

Ismet Isaković


JOURNAL

12

Tradicionalna kulturna manifestacija sisačkih Bošnjaka “Dani bošnjačke kultu-re i kuhinje” održana je u subotu 12. pro-sinca 2009. u hotelu “I”, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Si-ska i Sisačko-moslavačke županije, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine RH i ZAMP-a Republike Hrvat-ske, te uz financijsku potporu Grada Si-ska i Sisačko-moslavačke županije. Vo-diteljica priredbe bila je Karmen Valenta, novinarka županijskog Radio Quirinusa.

Hotelska dvorana bila je prepuna po-sjetitelja i članova Bošnjačke nacionalne zajednice – ljubitelja gurmanskih užitaka i bosanske sevdalinke. Program ovogo-dišnjih “Dana bošnjačke kulture i kuhi-nje” bio je raznovrstan. Vrijedne članice Udruženja žena iz Donje Puharske kod Prijedora, na čelu s predsjednicom Zeki-jom Bosnić, predstavile su se vrlo boga-tom, raznovrsnom i atraktivnom izlož-bom različitih bošnjačkih etno ekspoata – narodnih nošnji i ručnih radova. Člani-ce su u Sisak donijele bosanske ćilime, nekadašnje ponjave, sedžade, male pod-metače, kombinacije hekla i veza, različi-te vrste narodnih nošnji, te mlince, fildža-ne i šalice za kavu. Predsjednik KDBH “Preporod” mr. sc. Senad Nanić i Šeher-zada Omerčehajić iz Bosanske Otoke predstavili su nova izdanja bošnjačke književnosti – “Svemirsko putovanje Ma-log Princa” i “Enigmu ljubavi”. Žene iz Aktiva “Bošnjačka žena” iz Siska, čija je voditeljica Merima Begić, održale su na-tjecanje u spremanju slanih i slatkih jela bošnjačke/bosanske kuhinje. U glazbe-nom dijelu programa nastupili su vokalni solisti Mehmed Goražda, Enisa i Emir Kantarević, koji su uz pratnju “Sevdah benda” iz Siska izveli brojne, dobro po-znate sevdalinke: “Karanfile cvijeće mo-je”, “U đul bašči kraj šimšira”, “Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom sta-rom gradu Višegradu”, itd. Alisa Goražda je recitirala stihove velikih bošnjačkih pjesnika – Mehmedalije Maka Dizdara (“Zapis o zemlji”) i Enesa Kiševića (“Bo-sana”).

U kulinarskom dijelu manifestacije si-sačke Bošnjakinje su izložile i stavile na prosudbu četiri slana i sedam slatkih jela: buredžike, pite maslenice, zeljanice i krumpiruše, četiri vrste baklava, kadaje,

banjalučke ružice, tulumbe i potišpanj. Četveročlanu Ocjenjivačku komisiju za izbor najboljih jela činili su: prof. Koralj-ka Porić – predsjednica (pedagoginja si-sačke Srednje škole “Viktorovac”), Želj-ko Maljevac (novinar “Novog Sisačkog tjednika”), Danijel Prerad (novinar “Ve-černjeg lista”) i Enis Dugonjić (član Po-vjerenstva za kulturu sisačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice). U pri-

premanju jela bošnjačke kuhinje prvo mjesto osvojila je Esada Mušić, koja je pripremila izvanrednu zeljanicu i krumpi-rušu. Drugo mjesto pripalo je Vahdeti Ku-lašić, za izuzetno ukusnu tulumbu i banja-lučku baklavu. Mejasa Sedić je zauzela treće mjesto za izvrsnu ružicu. Članovi ocjenjivačkog žirija od srca su se zahvalili domaćinima na prekrasnom kulinarskom užitku – ukusnim i slasnim jelima.

Na “Danima bošnjačke kulture i kuhi-nje” aktivno je učestvovao i KDBH “Pre-porod”. Poklonjen je veći broj “Preporo-dovih” knjiga i časopisa, koji su prodava-ni na posebnom štandu. Kao i mnoge druge bošnjačke manifestacije u Sisku i ova je bila humanitarnog karaktera. Pri-hod od prodaje knjiga i časopisa, te do-brovoljni novčani prilozi stotinjak prisut-nih sisačkih Bošnjaka namijenjeni su za liječenje teško bolesnog sedmogodišnjeg dječaka Mihaela Krznarevića iz sela Svi-njičko kod Siska. Dječak je obolio od tu-mora oka, imao je šest kemoterapija, ostao je bez jednog oka i ima tzv. očnu protezu. Mali Mihael je zajedno sa svo-jim roditeljima bio poseban gost manife-stacije, a od predsjednika KDBH “Prepo-rod” Senada Nanića, uz želje za brzo ozdravljenje, dobio je na poklon knjigu “Svemirsko putovanje Malog Princa”. q

Ismet Isaković

Kulturna manifestacija “Dani bošnjačke kulture i kuhinje” u Sisku

Bošnjačka kulinarska tradicija

Senad Nanić i mali Mihael Krznarević s majkom

Učesnice natjecanja u pripremanju bosanskih jela


JOURNAL

13

U srijedu 16. prosinca 2009./ 1. mu-harrema 1431. h. g. iza jacije-namaza u svim mesdžidima u Hrvatskoj priređene su mevludske svečanosti i prigodna dru-ženja kojima je obilježen ulazak u Novu hidžretsku godinu. U sisačkom Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” održan je koncert povodom Nove 1431. hidžret-ske godine pod nazivom “Nek' se srca otvore”. Organizator koncerta bio je Medžlis Islamske zajednice Sisak, u su-radnji sa svim bošnjačkim asocijacijama koje djeluju na području Siska i Sisačko-moslavačke županije.

U kulturno-umjetničkom dijelu pro-grama prepunom ilahija, kasida, sevdaha i narodnih kola nastupili su BKUD “Nur” iz Siska, muški pjevački zbor “Gazije” iz Bužima, ženski zbor Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, dječja dramska sekcija Medžlisa Islamske zajednice Sisak, te vo-kalni solisti Sinanudin Bajrić, Mehmed Goražda i Munib Huzeirović. Voditeljica programa bila je Karmen Valenta, novi-narka sa županijskog Radio Quirinusa. Koncert je imao humanitarni predznak, a prikupljana su financijska sredstva za teš-ko bolesnu zagrebačku djevojčicu Almu Bajrić.

Govori uzvanika

Sisački gradonačelnik Dinko Pintarić se na početku govora prisjetio 90-ih godi-na prošlog stoljeća, kada su mnogi od gledatelja zbog vihora rata morali otići iz svojih domova, učiniti hidžru. “To govo-rim zato što svima vama, koji ste dočeka-li zajedno s Hrvatima katolicima rat u ovome gradu i svima vama koji ste došli, mogu otvorena srca reći: dobro nam doš-li, ostanite s nama, Sisak je bio i ostat će grad otvorenih vrata. Vaša islamska vjera u svojoj suštini ima jednu krasnu poruku: poziva i zapovijeda ljubav, razumijeva-nje, prijateljstvo i suradnju. Vaša vjera u svojoj duši i svom srcu ima humanost. Vaša vjera nosi poruku dobra i mira. To je ono što u ovakvim večerima nikada ne smijemo zaboraviti i moramo iznova po-navljati, jer nije dovoljno samo reći: mi smo multikulturalna sredina. Potrebno je reći da ovaj grad živi sa stotinu cvijetova različitih kultura i da svaku od tih kultura treba cijeniti. Nije dovoljno samo napisa-

ti da smo multikonfesionalna sredina, ne-go treba jasno i glasno na ovakvim veče-rima reći da poštujemo svaku vjeru, da ćemo zajednički raditi i graditi bogomo-lje i da ćemo svima, bez obzira na vjeru, omogućiti pravo na različitu vjeroispovi-jest, što je i ustavna kategorija ove ze-mlje. Vi ste, dragi prijatelji muslimani, Bošnjaci, pokazali da ste ljudi. Pokazali ste da nosite dobro u sebi, pokazali ste da zajednički s nama možete dijeliti i dobro i loše – i na tome vam zahvaljujem. Želim da vam Nova 1431. hidžretska godina bu-de bolja, uspješnija, zdravija od bilo koje do sada”, rekao je gradonačelnik Pintarić.

Glavni sisački imam Alem ef. Crnkić je rekao da je izuzetno ponosan i sretan što se po prvi put na ovakav način u gradu Sisku obilježava Nova hidžretska godina, a zadovoljstvo je veće zbog učešća u or-ganizaciji svih bošnjačkih asocijacija. “Najveća poruka i pouka hidžretske godi-ne stane u jednoj riječi koja se zove za-jedništvo. Zajedništvo u plemenitim, iskrenim i općedruštvenim projektima, ciljevima i zadacima. Za nekoliko dana nastupa nova godina po miladu. Milad nas podsjeća na rođenje jednog čovjeka koji je promijenio svijet, a hidžra nas podsjeća na rađanje jedne zajednice koja lnje promijenila povijest. Prvi nas podsje-ća da je čovjek osoba, koja u ljubavi pre-ma Bogu i ljubavi prema čovjeku može mijenjati svijet, a drugi nas podsjeća da je čovjek zajednica, koja u zajedništvu vjere u Boga i povjerenja u čovjeka može mije-njati povijest. Nema sreće pojedinac bez

zdrave zajednice, ali ni zajednica ne mo-že opstati bez snažnog pojedinca. Stoga je važno da znakove milada i hidžre čita-mo otvorenog srca, jer Isa a.s. i Muham-med a.s. su znakovi za sva vremena i zato ih se ne smije udaljavati, niti prisvajati za jednoznačnu upotrebu”, rekao je imam Crnkić. Naglasio je da su najveći izazovi našeg vremena pravo pojedinca na sreću i uspjeh i pravo zajednice na vjeru i spas. Isa a.s. nas uči da je sreća i spas pojedinca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, a Muhammed a.s. nas uči da je vjera i spas zajednice u radu i odricanju za opće do-bro. Imam Crnkić je iskazao ponos i sre-ću što živi u gradu i državi koja prepozna-je i cijeni religijsku i nacionalnu raznoli-kost kao svoje bogatstvo.

Zagrebački imam Mirza ef. Mešić na početku obraćanja prisutnima je rekao da je Nova hidžretska godina, uz dva Bajrama, najvažniji islamski blagdan tokom jedne godine, kojeg su muslimani ovih prostora što iz nemarnosti što iz neznanja dugo vre-mena zapostavljali. Pohvalno je što se u nekim sredinama sve više važnosti pridaje ovom blagdanu. Mešić je naglasio da bez javnosti nema, niti može biti afirmacije islamskih ideja i vrijednosti. “Večerašnje obilježavanje Nove hidžretske godine u ovoj gradskoj dvorani meni osobno govori najmanje dvije stvari. Prvo, da se vi musli-mani Siska osjećate i živite kao punopravni građani ovoga grada bez imalo straha, kompleksa i osjećaja manje vrijednosti, i drugo, da su vam prostorije vašega mesdži-da male i zato trebate vlastitu dvoranu u

Proslava Nove 1431. hidžretske godine u Sisku: koncert “Nek' se srca otvore”

Blagdanske poruke hidžre

BKUD “Nur” iz Siska


JOURNAL

14

novom, što skorijem, Islamskom centru u Sisku. I zato ću, čestitajući vam Novu hidžretsku 1431. godinu, zaželjeti da u no-voj godini započnete realizirati taj projekt. I odmah ću vam reći, iako vi to dobro zna-te, da to neće biti nimalo lagan zadatak. Pratit će vas puno iskušenja kao što je pra-tilo i Muhammeda a.s. za vrijeme njegove misije širenja islama, kada je morao napu-stiti svoje rodno mjesto da bi uspio. Ja se nadam da vi to nećete nikada morati, ali za-to morate razumjeti poruke hidžre koje vas mogu naučiti kako se za vjeru, kao najvaž-niju vrijednost u našemu životu, treba izbo-riti i što se sve za svoju vjeru mora podnije-ti”, rekao je Mirza ef. Mešić.

Istaknuo je da nas Bog na ovome svije-tu kuša da bi mi ljudi, Božja stvorenja, spoznali sami sebe. Pogrešno je kazati da Bog kuša ljude da On vidi kako će ljudi u iskušenju i nevolji postupiti. Bog je Apso-lutni Znalac, on nas kuša da mi vidimo, ali i da drugi vide, kakvi smo mi. Što je veća vjera, veća su i iskušenja. Mešić je podsje-tio da je Muhammed a.s., iako je bio po-sljednji Božji Poslanik, Božji miljenik, prolazio kroz najveća iskušenja, kroz koja jedna čovjek može proći. Bio je ospora-van, vrijeđan, fizički napadan, doživljavao je poraze, gubio vlastitu djecu, morao je napustiti svoj grad, ali je na kraju uz Alla-hovu volju i odredbu uspio. Nikada u povi-jesti nijedan čovjek sa manje sredstava ni-je više postigao kao što je to Muhammed a.s. Uspio je zato što je istina bila na njego-voj strani. I mada bi se moglo očekivati da uspjeh i pobjeda muslimana dođe onako s neba, nezasluženo, to se nije desilo. Po-moć je, nema sumnje, došla, ali u okvirima Božanskog poretka predviđenog za ljud-sku narav. On se realizirao kao rezultat teških iskušenja i podnošenja velikih ma-terijalnih pa i ljudskih žrtava. Ovaj put je bio potreban u cilju izgrađivanja čvrstih ličnosti, sposobnih da ponesu i nose veli-čanstveni emanet Božjeg dina.

Mešić je naglasio da o hidžri možemo promišljati kao povijesnom događaju od presudne važnosti za islam i prve musli-mane, ali i kao trajnoj inspiraciji svim mu-slimanima do Sudnjeg dana. Hidžra nije samo utjecala na tadašnje odnose između muslimana i mekanskih mušrika, taj je do-gađaj svojim posljedicama u potpunosti promijenio svijet. Poruke hidžre nisu aktu-alne samo jedanput godišnje, kada obilje-žavamo Novu hidžretsku godinu, nego se porukama hidžre muslimani, ali i svi ljudi dobre volje, mogu okoristiti svaki dan, ako su spremni otvorena srca i otvorena uma razumjeti i prihvatiti hidžretske poruke. Zagrebački imam je podsjetio da hidžra

označava selidbu Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu, koja se dogodila 622. godine, računajući vrijeme po gregorijan-skom kalendaru, odnosno 13. godine od prve Objave, koju je Muhammed a.s. pri-mio od Allaha dž.š. preko meleka Džebra-ila. Prije nego je postao Poslanik, Muham-med a.s. je bio omiljen među svim građa-nima Mekke. Svi, pa i njegovi kasniji naj-okorjeliji neprijatelji imali su za njega sa-mo riječi hvale. Zvali su ga El-Emin, po-vjerljivi, čisti. Bio je najpoštovanija osoba u Mekki. Međutim, kada je Muhammed a.s. počeo propovijedati novu/staru vjeru, jer islam je vjera koju su propovijedali svi Božji poslanici, naišao je na grubo odbija-nje i osporavanje onih koji su ga do jučer u zvijezde okivali. A samo je jedno tražio od svojih sugrađana; da lažna božanstva, ki-pove napravljene od blata i drveta, zamije-ne za Jednoga, istinskoga Boga, Tvorca Univerzuma, Allaha dž.š. Na tu promjenu Mekkanci, ali i drugi Arapi, nisu bili spre-mni. Odjednom je Muhammed a.s. postao najomraženija osoba. Počeli su ga nazivati različitim pogrdnim i uvredljivim imeni-ma te su ga na kraju organizirano pokušali i ubiti. Međutim, što su više nevjernici na-padali Muhammeda a.s. to su ga vjernici više voljeli i poštivali, spremni i vlastitim životom zaštiti Božjeg poslanika. No, mu-slimani su bili malobrojni i slabi. Da bi misija islama uspjela muslimani su morali napustiti svoj rodni grad i otiđi u izbjegliš-tvo u Medinu.

Nakon 13 godina grubog kršenja najo-snovnijih ljudskih i vjerskih prava, različi-tih vidova maltretiranja, mučenja i uboj-stava nezaštićenih muslimana te više po-kušaja ubojstva Muhammeda a.s., on je zajedno sa svojim najvjernijim prijateljem Ebu Bekrom r.a. odlučio napustiti Mekku i otići u Medinu, nakon što su ranije to uči-nili ostali muslimani. Muhammed a.s. je zadnji napustio Mekku, a ne prvi kao što su kroz povijest činili, a i danas čine, broj-ni državnici. Prije same selidbe u Medinu, Muhammed a.s. je obavio niz razgovora s

prvacima dva medinska plemena Evs i Ha-zredž. U tadašnjoj Medini je bilo više arapskih i židovskih plemena koji su živje-li jedni pored drugih više u stanju rata ne-go mira. Mir, sigurnost i red nastupit će tek dolaskom Muhammed a.s. i prvim pisanim Ustavom takve vrste u povijesti čovječan-stva, poznatog kao Medinska povelja. Islam i muslimani bivaju zvanično prizna-ti. Njihova Umma, njihova država je prva politička tvorevina koja nije formirana na teritorijalnom ili nacionalnom principu. To je bila nadnacionalna i multikonfesio-nalna država i zajednica, utemeljena na tevhidu, vjeri u Jednoga Boga. Niti jedan drugi sustav, ni prije a ni poslije, to nije uspio na način kako je to Muhammed a.s uredio. Zato je svim istinskim musliman-skim državnicima Medinska država para-digma kako pokušati urediti svoju državu.

U Mekki muslimani su bili proganja-na manjina. U Medini će postati važan politički, ekonomski i sigurnosni subjekt, najprije u okvirima Arapskog poluotoka, a ubrzo u svjetskim razmjerima. Dok su u Mekki drugi o njima odlučivali, u Medini će muslimani odlučivati sami o svojoj sudbini. To je bio početak stvaranja sjaj-ne i grandiozne kulture i civilizacije čije je plodove uživao i dan danas uživa cijeli svijet. Hidžra je bila privremeni odlazak radi pobjedonosnog povratka. Radi hidžre za muslimane i Muhammed a.s. je ubrzo čuo cijeli svijet.

“Da bi i mi, ovdašnji muslimani uspjeli, hidžra se mora desiti u našim dušama. Hidžra je odluka da ćemo svoj život urediti na principima uzvišene vjere dina islama, da ćemo moralno i pošteno živjeti i biti od opće koristi svojoj užoj i široj zajednici, jer u konačnici samo se zato i isplati živjeti na ovom prolaznom i nepredvidivom životu. Svaki se islamski blagdan očituje u dva vi-da: prihvaćanju svih vrednota islama i jav-nom pokazivanju pripadnosti i privrženosti islamskim načelima, riječju i djelom. Istina, nema islama bez molitve, posta, zekata i hadža, ali je islam i poštivanje susjeda, po-štivanje zakona države i običaja sredine u kojoj živimo. Od ljepota islama je i lijepa pjesma, ilahija i recital o ljepoti života i mo-ralnim ljudskim vrijednostima koje treba podijeliti i sa svojim susjedima, a vi, sisački muslimani, večeras pokazujete na koji na-čin. Zato vam još jedanput čestitam i upu-ćujem molitve Uzvišenom Allahu da vas uputi na pravi put i ojača u vjeri islamu, da budete pravi muslimani, a time i pravi su-sjedi i građani ovoga grada”, rekao je zagre-bački imam Mirza ef. Mešić, član redakcije “Preporodovog Journala”. q

Ismet Isaković

Muški pjevački zbor “Gazije” iz Bužima


JOURNAL

15

U srijedu 16. prosinca 2009. godine u prostorijama Bošnjačke nacionalne za-jednice u Zagrebu, Ilica 54, u organizaciji BNZH, SABAH-a i UBBDRH, održana je promocija knjige Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, autora prof. dr. Muje De-mirovića.

Mujo Demirović rođen je 25. aprila 1950. u Klisi, općina Bihać (BiH). Osnovnu školu završio je u Kulen Vaku-fu, a srednju Učiteljsku školu u Bihaću. Diplomirao je na Fakultetu političkih na-uka Univerziteta u Sarajevu, a studirao je i pravo. Postdiplomski studij završio je na interdisciplinarnom studiju Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje magistra druš-tvenih nauka kod mentora prof. dr. Fuada Muhića. Doktorirao je u Sarajevu i stekao zvanje doktora političkih nauka – politič-ka sociologija kod mentora prof. dr. Omera Ibrahimagića. Rektor je na Uni-verzitetu u Bihaću.

Predsjednik BNZH prof. dr. Sead Berberović pozdravio je prisutne, pože-ljevši Bošnjacima i onima koji su islam-ske vjeroispovijesti sve najbolje u Novoj 1431. hidžretskoj godini, uz najavu pro-motora knjige: akademika Dušana Bilan-džića, prof. dr. Fahrudina Novalića, auto-ra i voditelja Hamdiju Malića.

Akademik Dušan Bilandžić za Demi-rovićevu knjigu kaže kako je to rad koji je težak jer otvara niz pitanja: filozofska, kulturološka, politička itd. vezanih ne sa-mo za Bosnu, nego i za šire prostore. Au-tor je detaljno posložio masu činjenica koje skupljene na jedno mjesto otvaraju primarno pitanje: Što je to čovjek? “Ja nemam ništa dodati niti oduzeti autoro-vim tezama. Narodi koji su živjeli na pro-storu Jugoslavije su se sukobili sa veliko-srpskom hegemonijom. Postoji nekoliko rješenja, jedno je dato kao odgovor na Miloševićevu politiku od strane izabranih lidera, od Titove smrti do 1990. Odgovor na Miloševićevu politiku je bio takav da lideri nisu pronašli načina da udruženo djeluju nego su svi pokušavali svoja pita-nja rješiti odvojeno, čak u dogovoru sa Srbijom. Npr. Slovenija je problem riješi-la na način da je samostalno istupila iz Jugoslavije, Tuđman je s Miloševićem gradio sporazum o podjeli Bosne, a i Kiro Gligorov je išao u Beograd riješiti svoje makedonsko pitanje. Suština Titove poli-

tike je bila u savezu svih jugoslavenskih naroda, a time se jedino mogla spriječiti velikosrpska hegemonija. Srbija je u po-vijesti izgubila svoje tri vojske, a to su vojska Kraljevine Jugoslavije, partizan-ska i vojska Draže Mihajlovića. Tito je govorio kako je NOB rat protiv četnika i kralja izbjeglog u London. Velike sile su stvarale Jugoslaviju. Čerčil, Rosevelt i Staljin nisu nikog pitali u svezi s obno-vom Jugoslavije, a ostalo je još pitanje tko će vladati Jugoslavijom – kralj ili Ti-to. Tito je osjetio da se u strukturi državo-tvorne vlasti razvila velikosrpska ideolo-gija pa je 1962. godine podnosio ostavku jer je osjetio kako dolazi do raspada Jugo-slavije. Kardelj je rekao da će Srbija izvr-šiti udar i zauzeti vladajući položaj, ista-knuvši kako se mora nešto poduzeti. Kar-delj je uvidio da je projekt stvaranja Jugo-slavije povijesno neodrživ te je predlagao savez suverenih država. Slutnje su se obi-stinile jer je Srbija, kad je došao povoljan povijesni trenutak, krenula u rat. BiH je u Titovoj politici trebala imati značajnu ulogu. Tito je od 1962. do kraja života upravljao krizom Jugoslavije. 1978. godi-ne Titu je došao Tempo i rekao mu: Stari, učini nešto da ostaviš iza sebe ekipu pro-jugoslavenski orijentiranu. Tito mu je re-kao da više nema Jugoslavije, nema KPJ. Stvar je pokušao riješiti putem predsjed-ništva. U “Novom listu” sam napisao da je podjela Bosne i Hercegovine tragedija. Postoji glavna prepreka koju su Miloše-vić i Tuđman trebali prijeći da bi izvršili

podjelu BiH, a to je međunarodna zajed-nica koja je BiH priznala kao samostalnu i suverenu državu. Kad se granice ne mo-gu mijenjati, a Tuđman je to već bio do-govorio s Miloševićem, onda je Hrvatima navučena luđačka košulja. O problemima u BiH postojat će politički sukobi od sad do vijeka”, rekao je akademik Bilandžić i zaključio kako je ova knjiga ozbiljna i na krajnje profesionalan način obrađuje pro-blematiku.

Jedan od prisutnih slušatelja iz publi-ke akademiku Bilandžiću je postavio pi-tanje: “Da li je, možda, samostalnost Ko-sova kompenzacija za RS?” Akademik je niječno odgovorio: “Ne, to neće ići jer će međunarodna zajednica to riješiti na na-čin da će sve ove državice utopiti u eu-ropsku zajednicu naroda, a nakon toga više nema novonastalih državica.”

Prof. dr. Fahrudin Novalić ističe kako je ova Demirovićeva knjiga informativ-na, edukativna i poticajna. Kompozicija je rađena po principu struke. Knjiga osim uvoda, razmatranja i bibliografskih poda-taka ima tri dijela: Paradigma Bosne i Bošnjaštva, Doktrinirani izvori srpskog nacionalizma i Instrumenti srpske politi-ke. Izvor dokumenata o ekspanziji srp-skog nacionalizma vidljiv je još 1844. godine kad je Ilija Garašanin predao do-kument Načertanije knezu Aleksandru Karađorđeviću. U tom dokumentu je is-poljena neskrivena velikosrpska hegemo-nija na susjedne narode i njihov teritorij. Autor na str. 75 ove knjige ističe kako

Promocija knjige “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”

Uzroci ratne tragedije u BiH

S promocije u prostorijama BNZH


JOURNAL

16

Načertanije sagledava politiku Srbije prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Albaniji. Zagorava jači srpski utjecaj i upliv na Albance i na Crnu Goru: … a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samog mora Adrijatičeskog. Srbija u svemu tome Crnoj Gori pripisuje strateš-ku ulogu u ostvarivanju globalnog cilja srpske politike: da se Bosna i Hercegovi-na od Turske odijele i Srbiji prisajedine i ostvari ono što Karađorđe kao vojni vo-đa, nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima. Da bi se pridobila Crna Gora za Sr-biju, kao i suzbio ruski uticaj, Garašanin predlaže da se ova ljubav financijski pla-ća cetinskom vladiki.

Rezimirajući, Garašaninovo Načerta-nije je imalo za cilj:

a) program srpskog političkog oku-pljanja, nacionalne hegemonizacije i teri-torijalne ekspanzije čija je osnova držav-no jezgro Kneževine Srbije,

b) da svoje nadahnuće ima u kosov-skom mitu, epskom stvaralaštvu, vaskrse-nju Dušanovog carstva u proširenom obliku,

c) Načertanije je model srbocentriz-ma, srpskog hegemonizma i ideološke osnove za politiku etničkog čišćenja Boš-njaka.

Načertanije predstavlja model za izradu svih programa velikosrpske nacio-nalne politike, a posebno onih koji se od-nose prema Bosni i Hercegovini i Bošnja-cima.

Dr. Novalić u ovoj knjizi pronalazi drugi važan dokumenat za velikosrpski nacionalizam, a to je Memorandum Srp-ske akademije nauka i umjetnosti (SA-NU), koja je na godišnjoj skupštini 25.5.1985. donijela odluku o Memoran-dumu u kojem bi se javnosti naučno izni-jelo mišljenje o najvažnijim aktualnim pitanjima u jugoslovenskom društvu. Sa str. 111. ove knjige dr. Novalić citira: Izu-zetno oštru osudu “Memoranduma” dao je tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić (…) koji kaže da ništa drugo prema Memorandumu srp-skom narodu ne preostaje nego da ustaje na noge, zato što ga tobože mrze braća, što je tobože uklet da bude gubitnik, što mu je rukovodstvo kompromisno. Ukrat-ko, tzv. Memorandum bi se mirne savesti i mnogo tačnije mogao nazvati in memo-riam za Jugoslaviju, za Srbiju… Slične osude su uputili i neki drugi srpske inte-lektualci: Milenko Marković, Dragiša Pavlović, Miloš Aleksić, akademici Lju-biša Rakić i Ivan Maksimović, Ljubiša

Stanković. Memorandum je prvi objavio zagrebački časopis Naše teme 1989. godi-ne, a u lipnju 1989. beogradski časopis Duga. Ovaj dokument ima dva dijela. Pr-vi dio je naslovljen kao Kriza jugosloven-ske privrede i društva i drugi dio Položaj Srbije i srpskog naroda.

Dr. Novalić parafrazira riječi Bogdana Bogdanovića, gradonačelnika Beograda, koji je uzroke događanja na prostoru Jugo-slavije pronašao u srpskoj poluinteligenci-ji, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u malom Mi-loševiću koji je bio mali jer su drugi bili važniji od njega. A Radomir Konstantino-vić u knjizi Filozofija palanke 1983. for-mulira srpski nacionalizam, gdje predviđa događaje na prostoru nekadašnje Jugosla-vije u periodu od 1990. do 1995.

Dr. Novalić na kraju izlaganja postav-lja pitanje: Kako prevladati to što se do-gađalo u bošnjačkom biću? Citira jednog Židova koji je za holokausat rekao: I žrtve su krive. “Da li su se Vukovar i Srebreni-ca morali dogoditi? Ako se bošnjački, hr-vatski i srpski intelektualci ne pogledaju u ogledalo i ne vide svoje pogreške teško da se može ići dalje. Moglo bi se govoriti i o moći. Oni koji su u štrajku su moć, vlade ne mogu rušiti narod, a narod može rušiti vlade. Politika, vjera itd. se pretvo-rila u biznis. Nigdje ni u kojoj vjeri ne piše da čovjek čovjeka ubije. Moja razmi-šljanja idu u smjeru toga da se treba ra-zvijati na načelima morala, etosa. Nema svjetskog mira bez dijaloga. U Stocu boš-njačka i hrvatska djeca ne idu u zajednič-ke vrtiće i škole, a prije su išli. Pitam se kako će se razumjeti ako nemaju komuni-kaciju, ako nemaju dijaloga. Oko vrata nose križiće ili neke druge religijske oznake koje nemaju nikakve veze s religi-

jom. Zato je važno da svećenici razgova-raju. Uvijek će biti krvoloka, ali dijalog pomaže da se razumijemo. Mediji trebaju biti u funkciji čovjeka i njegovog dostoj-nog života. Preko 3.000 ljudi je u Cazin-skoj krajni poginulo u međusobnim suko-bima. Postojale su situacije gdje je otac bio na jednoj, a sin na drugoj strani, a oni drugi su stajali i gledali, komentirajući: Neka se Turci biju. Agonija Vukovara i Srebrenice je agonija za koju postoje krivci izvana, ali ima i onih iznutra”, reka je dr. Fahrudin Novalić koji je svoje izla-ganje završio riječima Ivana Lovrenovića koji je rekao da se u Bosnu ne ulazi na vrata politike i ideologije, nego na vrata povijesti i kulture.

Šef kabineta dr. Demirovića je govo-rio o autorovoj biografiji, sudjelovanju u Armiji BiH, planovima za razvoj znan-stvene misli, Univerzitetu u Bihaću itd. Dao je i odgovor posjetitelju na pitanje da li je Kosovo kompenzacija za RS, komen-tirajući da to neće ići jer mi koji smo obranili Bosnu još smo živi.

Prof. dr. Mujo Demirović se zahvalio promotorima, istaknuvši kako se Krajiš-nici nikog ne boje osim Boga, priznajući kako se ipak malo pribojavao riječi aka-demika Bilandžića koja je uvijek praved-na i znanstveno utemeljena. Za svoje ži-votne principe je rekao kako je humanist po svom životnom i idejnom uvjerenju, ne voli prebrojavati ljude, ali je ponosan na svoju vjeru i naciju. Zahvaljuje organi-zatorima da u centru Zagreba prirede pro-mociju. Prisjeća se kako je “Džemaludin Čaušević predstavljao instituciju između Prvog i Drugog svjetskog rata u BiH, a Hamdija Pozderac je bio institucija izme-đu ova dva zadnja rata. Ponosan sam na Bošnjake koji su se uključili u obranu RH. A šta bi bilo da su se svi Bošnjaci, bez obzira na vjersku, političku i nacio-nalnu pripadnost uključili u obranu BiH. Da su srbočetnici znali da ćemo braniti BiH ne bi nikad ni napali”, rekao je De-mirović.

Uzroke teške situacije u BiH u 90-im godinama dr. Demirović pronalazi u dod-voravanju međunarodne zajednice Milo-ševiću i njegovoj politici, nejedinstvu ju-goslavenskih naroda i opstrukciji, dola-sku Miterana koji je krenuo na BiH, u ta-dašnjem hrvatskom rukovodstvu, u bo-sansko-hercegovačkom nesnalaženju. Rezultat agresije na BiH su masovne grobnice u Srebrenici, Prijedoru, Sani itd. Pored genocida, srbočetnička politika je utjecala i na izmjenu demografske situa-cije u Bosni i Hercegovini. q



JOURNAL

17

Prof. Filip Ćorlukić, umirovljenik, fi-zičar, znanstveni istraživač i publicist iz Pule održao je 17. prosinca 2009. u Islam-skom centru u Zagrebu, u sklopu Islam-ske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Ma-šović”, predavanje na temu “Duhovnost religija”.

Filip Ćorlukić (selo Vrhovi kod Der-vente, 1928.) je osoba izuzetne životne i radne biografije. Do sada je objavio tri stručne tehničke knjige: “Mjerenje tempe-rature u industriji” (1966.), “Mjerenje pro-toka fluida” (1976.) i “Tehnologija papira” (1987.). Na osnovu komparativnih istraži-vanja religija, ali i drugih povijesnih doga-đanja, napisao je knjigu “Kamo ideš čo-vječe”. Knjiga je prvi put objavljena 1983. u izdanju zagrebačke “Prosvjete”, a drugi put zagrebačkog “Globusa” 1990. godine. Ukupna naklada od 11.000 primjeraka ra-sprodana je u samo nekoliko mjeseci na-kon objavljivanja, a do trećeg izdanja nije došlo zbog početka rata.

Nakon 20 godina usporednog rada do-vršio je rukopise “Objedinjeno evanđe-lje” i “Kur'an – Zagrebačka recenzija re-doslijeda poglavlja”. Za objavljivanje je Ministarstvo znanosti dalo financijsku potporu. Prva je pod naslovom “Isus, Me-sija” objavljena 1995. godine, a druga pod naslovom Kur'an (bez dodatnog tek-sta) tek 2001. godine.

Nakon dugogodišnjeg rada, prije de-vet godina dovršio je obimom udvostru-čen i tematski znatno proširen rukopis za treće izdanje knjige “Kamo ideš čovje-če”, no zbog opsjednutosti društva razli-čitim tvrdim ideologijama, nije uspio naći izdavača. Sada intenzivno radi na rukopi-su pod naslovom “Prorok prošlosti”, a obuhvaća vrijeme od 2002. godine do da-nas. U toj knjizi prvenstveno nastoji objektivno prikazati okolnosti i društve-no-političku atmosferu, dok je on kao osoba samo moderator. Ne očekuje da će za života naći izdavača, pa će oba rukopi-sa pohraniti u Sveučilišnu knjižnicu – da čekaju racionalniju budućnost. Više na-slova iz tog rukopisa objavljeno je na por-talu www.croatia.ch, a nekoliko i na ne-kim drugim portalima.

Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga

“Bibliju sam prvi puta pročitao kad mi je bilo 18 godina. Iz tog obimnog i za-htijevnog sadržaja tada su mi ostala samo dva važna pitanja za koja uopće nisam znao kako ih shvatiti: što je to Bog i zapo-vijedi 'Ljubi Boga... i ljubi bližnjega svo-ga...' za koje Isus tvrdi da su najvažnije te da je u njima sadržano Pismo i proroci. Tek 20 godina kasnije, kad sam poslom dulje vrijeme boravio u Africi, imao sam slobodnog vremena na pretek, pa sam po-taknut idejama Drugog vatikanskog sabo-ra odlučio započeti sa znanstvenim kom-parativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija. Kao rezultat tih istraži-vanja nastale su knjige: 'Kamo ideš čovje-če', 'Objedinjeno Evanđelje' i 'Kur'an – Zagrebačka recenzija redoslijeda po-glavlja'. Nakon više od 40 godina tim se istraživanjima još bavim, a pitanja koja sam si postavio prije više od 60 godina pokazala su se temeljinim pitanjima koji-ma su se ljudi bavili još u prapovijesti. Trajna i iskonska je želja ljudi da barem malo više saznaju što je Bog, kako se zo-

ve, zašto nam se ne javi da ga vidimo i čujemo i konačno, što je On zapravo, za-što ga ne možemo barem donekle spozna-ti, pojmiti”, rekao je na početku predava-nja Filip Ćorlukić.

Naglasio je da monoteizam i vjerova-nje u jednog nevidljivog Boga ne počinje s Abrahamom (Ibrahimom a.s.). Istražu-jući unazad, na prvim zapisima preuzetim iz predhistorijske usmene predaje, kroz brojna mnogoboštva dolazimo do jednog, nevidljivog Boga. Tako u “Egipatskoj knjizi mrtvih” nalazimo zapisano: “Bog je jedan jedini i uz njega ne postoji ni jedan drugi Bog. Bog je jedan, on je učinio sve stvari. Bog je duh, taj duh je nevidljiv, Bog je od početka i on je bio od početka... a sve što postoji on je stvorio...” Ćorlukić je rekao da bi se ovaj tekst bez ikakve dvojbe mogao uvrstiti u Bibliju i Kur'an. Bez obzira na uobičajene tvrdnje da reli-gijska misao počinje s mnogoboštvom, ovakvi tekstovi, pa i usmena predaja, go-vore da je jednoboštvo inicijalno, ali da je to degradiralo u mnogoboštvo i klanjanje kipovima, tijekom vremena zaboravljaju-ći što oni predstavljaju. Ta ljudska potre-

Tribina o duhovnosti religija

Tora, Biblija i Kur'an – poziv na duhovno jedinstvo

Filip Ćorlukić i hafiz Aziz ef. Alili


JOURNAL

18

ba za materijalnim predočavanjem onoga komu se klanjamo u nekakvim obredima, potječe iz predhistorije, ali se i danas snažno nameće.

Začetnik jednoboštva tri današnje re-ligije je Abraham (Ibrahim a.s.), ali je ono u toj široj regiji od prije već postoja-lo, jer kad je on prolazio pored prastarog svetišta Salema, pred njega je izašao Mel-kizedek, kralj salemski i svećenik Boga svemogućeg. Riječ salem znači mir, a to je sadržano i u današnjem nazivu tog mje-sta: Jeruzalem – Grad mira.

Međutim, pravi početak uspostave ve-će zajednice abrahamskog jednoboštva počinje nekoliko stotina godina kasnije s Mojsijem (Musa a.s.) na Sinaju, gdje se tijekom 40 godina pokazuje sva tvrdokor-nost u odbijanju onoga čemu ih se pouča-valo. Ćorlukić je podsjetio da su po poi-manju starih naroda ime i osoba jedno, pa ako nema imena nema ni osobe. Stoga je Mojsije još prije izlaska iz Egipta inzisti-rao da mu Bog kaže svoje ime, na što mu je Bog odgovorio: “Ehjeh ašer ehjeh.” Taj je odgovor izgovoren na hebrejskom jeziku u prvom licu jednine, što je logič-no. Međutim mi to ne možemo prevesti u prvom licu, a da bude potpuno razumlji-vo. Doslovan prijevod bio bi: “Jesam koji jesam”, što je nejasno. Bibličari to obično prevode nedoslovno, kao: “Ja sam koji jesam”, ili: “Ja sam koji sam”, što je je-zički problematično, ali i još nejasnije.

Međutim, ako istu rečenicu napišemo u trećem licu jednine: “Jahveh ašer ja-hveh”, kako je Mojsije rekao svojima - na putu smo ne samo razumljivog prijevoda, nego također i približavanja shvaćanju temeljnog biblijskog Božjeg imena: Ja-hveh. Riječ jahveh dolazi od glagola ha-jah, što znači: biti, odnosno postojati. Biti je pomoćni glagol, koji od prvog do tre-ćeg lica jednine i množine mijenja oblik: ja sam, ti si, on je, a može se izreći i u imeničnom obliku kao bitak, što je uobi-čajeno u filozofiji, ali je za ostale znače-nje te imenice prilično nejasno. No isto-značna joj je i imenica: postojanje, kojoj je značenje potpuno razumljivo. Stoga re-čenici kojom je Bog rekao Mojsiju svoje ime u prvom licu jednine, u hrvatskom najpribližnije odgovara prijevod: Posto-janje sam koji sam Postojanje.

Mojsije je to narodu mogao reći samo u trećem licu jednine: Jahveh ašer jahveh – odnosno u prijevodu: On je Postojanje koji je Postojanje. To nipošto ne može bi-ti ime, nego nas upućuje što je Bog: Bog Postojanje (Jahveh) sam po sebi, Vječno Postojanje, bez početka, Izvorište svega što postoji. Ćorlukić je istaknuo da je Ja-

hveh (Postojanje) temeljni naziv, a s obzi-rom da to ni Židovi nisu mogli pojmiti kao pravo ime, oni su to prihvatili kao ne-kakvo tajno, sveto ime za Boga kojega su se tako strašno bojali. U skladu s time ni-kada nisu izgovarali, a kad su ga baš mo-rali napisati, pisali su ga poznatim tetra-gramom JHVH, a samoglasnike nisu u svome pismu ni imali. “Hebrejska, ali i arapska riječ kojom označavamo da se trebamo nečega bojati, je dvoznačna pa znači i: biti svjestan nečega, što je potpu-no u skladu s tekstovima Evanđelja i Kur'ana. Nažalost, u prijevodima ovih knjiga tradicionalno je zadržano znače-nje: strah”, rekao je prof. Ćorlukić.

To Postojanje, Stvaralačko Postoja-nje, kojega bismo u skladu s Objavama trebali biti svjesni, Izvorište je svega što postoji, onoga čega jesmo, ali i onoga če-ga nismo svjesni. U tom su Postojanju obuhvaćena sva imena: Stvoritelj, Sve-višnji, Svevladar, Svedržitelj, Otac…; kojima Boga nazivamo. Ovako shvaćena biblijska informacija, da je Bog Postoja-nje sam sebi, daje nam ključni podatak što je Bog zapravo. No, mi smo naš misa-oni sustav izgradili na temelju informaci-ja iz svijeta izvan nas, koje primamo pre-ko naših čula, prvenstveno vida i sluha. Bez obzira na sposobnost intuicije i zami-šljanja, čak i nepostojećeg, mi nastojimo sebi barem misaono “pred-očiti” nekakav entitet koji postoji. Tako Boga najčešće poosobljujemo, ali iz konteksta sadržaja, posebno Evanđelja (Indžil), proizilazi da Bog ne može biti “osoba”.

“Židovi su Boga stalno smatrali oso-bom, ali od toga nisu pravili nikakav na-uk. Oni o Bogu ne raspravljaju u smislu nekakve teologije. Islamski vjernici tako-đer Boga najčešće smatraju osobom. U početku islama bilo je čak i fizičkih obra-čuna u raspravama o izgledu Božjeg pri-jestolja, no u najvišim dometima islam-ske misli ne prihvaća se personifikacija Boga, ali se o tomu i ne raspravlja. Kršća-ni su na svojim Saborima Boga proglasili osobom, i to uz vrlo složenu i neshvatlji-vu formulaciju teksta dogme, što je dove-lo do velikih teškoća unutar kršćanstva, pa i razlaza”, naglasio je Ćorlukić.

Podsjetio je da u Prologu Evanđelja po Ivanu (Jahja a.s.) piše sljedeće: “U po-četku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog…”, što nam nudi odgo-vor što je to što Postoji, ali je neodgovara-jućim prijevodom višeznačne grčke riječi logos, kako piše u originalu, to zakompli-cirano. Naime, logos pored ostalog znači i: misao, umna misao, razum, izrijek… U značenju riječ, logos možemo prevesti

samo posredno iz značenja: izrijek, izre-čena riječ. Svako od navedenih značenja riječi logos stavljeno u gornji tekst, ima mnogo više smisla. Naime, u značenju: Riječ - nameće se pitanje: A tko je izgo-vorio tu Riječ? Ako pak umjesto riječi: "Riječ" stavimo Misao, ili Razum: “U po-četku bijaše Misao i Misao bijaše u Boga i Misao bijaše Bog.” Odnosno: “U počet-ku bijaše Razum i Razum bijaše u Boga i Razum bijaše Bog”, dobijemo jezički ko-rektan i pojmovno nedvojbeno jasniji pri-jevod. Čak nam i prastara poruka indijske religijske filozofije govori da je: “Razum preteča svih stvari.”

U ovako prevedenom tekstu početka Ivanova Evanđelja sve postaje logično i nema nikakve dvojbe da li tekst treba shvatiti kao metaforu, nekakvu simboliku ili doslovno. Bog je Razum, Misao, Umna Misao. Time je istovremeno pitanje: za-što Boga ne možemo vidjeti, ili u naivni-jem obliku: zašto se Bog krije od nas? – postalo bespredmetnim. U skladu s time i naš suvremenei einsteinovski pojam: Sve-mirski razum, ne možemo shvatiti da je Bog u svemiru, nego da je svemir u Bogu. I ljudska misao može obuhvatiti čak i cio svemir, dok Misao (Bog) postvaruje ne-posredno u sebi ono što mi doživljavamo kao stvarnost. Nasuprot, ljudskoj stvara-lačkoj misli, Bog zamišljanjem, na pri-mjer, svemira, samim time ga i postvaru-je. Materijalizira taj svemir. Još je u drev-noj Rig vedi zapisano: “Visvakarman stvara mišlju i snagom...”, a slavni islam-ski filozof Avicena (Ibn Sina) kaže: “Stvaranje se sastoji u činu Misli, koja misli samu Sebe…”. Veliki mislilac To-ma Akvinski često je pisao da: “Bogu je isto misliti i činiti”.

“Ako prihvatimo ovo logično razmi-šljanje, tada je besmislemo pitati: Tko je Bog, nego u smislu: Što je Bog? Za osobu pitanje postavljamo sa tko, ali što je to što čovjeka čini čovjekom? Bez ikakve dvoj-be, to je razum, to je svijest, to je (za one koji vjeruju) duša. Stoga nas svako poi-manje Boga osobom, sigurno vodi na kri-ve putove razmišljanja. Bez obzira na to što se u svetim knjigama govori o Božjim imenima, iz značenja samih naziva vidlji-vo je da su to samo pojedina Božja svoj-stva, odnosno atributi. Bog nema imena. On nije osoba, niti bilo kakav izdvojeni entitet. Tek kada ovo shvatimo, možemo saznati i što zapravo znače dvije zapovi-jedi: Ljubi Boga..., ljubi bližnjeg svoga..., odnosno na koje je značenje mnogoznač-ne riječi ljubav mislio Isus. Njome ozna-čavamo neke od temeljnih ponašanja pre-ma drugima, ali i prema sebi. Duboko


JOURNAL

19

zadire u svijest i podsvijest, a izraz je emocija, instinkta, strasti, ali i najdublje duhovnosti i uopće ljudske filozofije živ-ljenja. Temeljem je psihologije, osobne i socijalne, ali i psihijatrije. Pod vodstvom razuma može nas voditi Bogu, dok nas vođena raspojasnim emocijama usmjeru-je neposredno vragu. Prema tome sigurno je da to ne može biti niti jedan oblik lju-bavi zasnovan na instinktima, emocija-ma, nego da to mora biti čin razuma. Sto-ga je nužno potražiti neke alternativne ri-ječi i značenja”, rekao je Ćorlukić.

Podsjetio je da je grčki jezik jedan od rijetkih u kojemu je opći pojam “ljubav” razlučen na tri riječi: agapa, filo i eros, a u traženju alternativnih riječi za riječ agapa, jedan od najvećih kršćanskih teologa, sv. Augustin je tu riječ razlučio na tri riječi na latinskom: amor (ljubav), dilectio (privr-ženost) i caritas (dobrohotnost), a moglo bi se uvjetno prevesti i kao milosrđe. Bio je na dobru putu, ali je, na žalost, odustao na samom početku. U velikim i čudnim raspravama među teolozima onog vreme-na, problem poimanja ljubavi bio je pot-puno zanemaren. “Ja sam u traženju prvo došao do riječi solidarnost, koja u sebi obuhvaća i milosrđe i koja se izvrsno uklapa kao konkretizacija u Drugu zapo-vijed (odnos među ljudima), ali nema ni-kakvog smisla tražiti da naš odnos prema Bogu bude solidarnost. U različitim prili-kama Isus je upućivao svoje učenike da neke odrednice trebaju znati rasčlanjivati po kakvoći, ali i po stupnju intenziteta. Istražujući u tom smislu, već u staroza-vjetnim tekstovima nalazimo odredbu da ne činimo drugomu, što ne želimo da dru-gi učini nama. To možemo obuhvatiti poj-mom tolerancije, trpeljivosti, s time da je to u kontekstu cijelog Evanđelja opća to-lerancija, tolerancija prema svima, bez obzira na pleme, rod, naciju, rasu… To je neosporno donja granica prihvatljivosti u međuljudskim odnosima, a da bismo uop-će nekoga mogli smatrati čovjekom, 'bi-ćem živim' u evanđeoskom smislu. Barem deklarativno, to je i osnova idealno pro-klamiranih društvenih usmjerenja našeg suvremenog svijeta. Toleranciju kao naj-niži stupanj evanđeoske ljubavi, možemo nazvati i pasivnim oblikom te ljubavi”, re-kao je Ćorlukić i naglasio da se u Evanđe-lju, ali ne samo Evanđelju, nalazi i viši stupanj Ljubavi: “I kako želite da ljudi či-ne vama, tako činite i vi njima.” (Lk. 6,31 i Mt. 7,12).

Taj sam aktivni stupanj Ćorlukić je na-zvao solidarnost. Ova dva kvantitativna stupnja, ali i dvije kvalitete i dva naziva po-našanja, u potpunosti obuhvaćaju sve ono

što se zahtijeva u Drugoj zapovijedi zapisa-noj u Evanđelju, ali su neprimjerni da istu riječ zamijene u Prvoj zapovijedi (Ljubi Boga…). Do vrha ovog višeg stupnja, od-nosno solidarnosti, doseže i Budin nauk, ali i mnogo stariji taoizam i staroegipatska eti-ka. Međutim, da bi se to moglo odnositi i na Prvu zapovijed, i da bi se Isusova (Isa a.s.) tvrdnja da je: “Ljubi Boga… To je najve-ća… Druga je ovoj jednaka: Ljubi bližnje-ga…” (Mt. 22,37 – 40) imala istu logičnu podlogu, u Evanđelju mora postojati i neki tekst koji nas upućuje i na onaj najviši stu-panj pojma ljubav: “Ljubi Boga…” I, zaista postoji! Taj nam je stupanj Isus jasno izlo-žio svojom molitvom: “Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao: da svi bu-du jedno kao mi… da svi budu jedno, kao što si ti; Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama…” (Iv. 17,11 i 21).

“Ovo je vrhunska informacija o našoj krajnjoj svrsi. Sve je potpuno jasno. Ovo je istovremeno i najviši, treći stupanj ljubavi prema bližnjemu, ali je to i pravi smisao Prve zapovijedi. Na ovom je stupnju Dru-ga zapovijed zaista jednaka Prvoj. Zapra-vo je to jedinstvena zapovijed 'o kojoj visi sav zakon i proroci' i '…važnije zapovijedi od ovih nema'; kako je naučavao Isus. U samo jednoj riječi: Ljubav, sadržana je bit cjelokupne Objave, od Adama, do kraja življenja na Zemlji, ulazeći i u onostra-nost. Ovaj sam, najviši stupanj nazvao te-žnja ka sjedinjenju. Imamo, dakle, tri stup-nja kojima u potpunosti definiramo evan-đeoski pojam riječi ljubav: tolerancija, solidarnost i težnja, od kojih ovaj treći stu-panj potpuno objedinjuje Prvu i Drugu

zapovijed. Ovime postaje jasnom i tvrdnja apostola Pavla da bez ljubavi i najjača vje-ra ne znači ništa. Izričito je naglašeno da je od vjere, ufanja i ljubavi, najvažnija lju-bav. U prva dva stupnja ta ljubav može biti potaknuta vjerom, ali je to i čisto soci-jalna, etička kategorija, koja nije posebno vezana ni za kakvu religiju posebno. No da bi netko mogao uopće biti vjernik u smislu onoga što piše u svetim knjigama, ta dva stupnja su preduvjet. Bez toga je treći stu-panj nemoguć, a bilo kakvo vjerovanje u Boga samo po sebi bezpredmetno. Ni na koji način ne mogu težiti sjedinjenju s Bo-gom, sam niti sa svojim bližnjima, ako ni-sam prema svim ljudima barem tolerantan. Prema tomu su opća tolerancija i solidar-nost uvjeti, da bih uopće mogao pomišljati na ostvarivanje trećeg stupnja – sjedinje-nja u Bogu. U svome najvišem obliku; sje-dinjenje, a posebno druga zapovijed nisu povijesne novine kršćanstva. Kao najviši cilj susrećemo je i u nekim najstarijim reli-gijama. Ovo je temelj duhovnosti u sve tri monoteističke religije, koje su u tom smi-slu jedna ista vjera u zajedničkog Boga. Pri tome ne mislim na sjedinjavanje vjer-skih zajednica koje se razlikuju prvenstve-no po civilizacijskom polazištu i manife-stativnom dijelu iskazivanja vjere”, rekao je Ćorlukić.

Objava razumnima i onima koji razmišljaju

Poslije nekoliko stoljeća Izraelovo je potomstvo izraslo u narod, pa ih se tije-kom 40 godina na Sinaju uz obećanja, ali

Prof. Filip Ćorlukić


JOURNAL

20

i oštra kažnjavanja uvodi u aktivno jedno-boštvo. Dobili su deset zapovijedi, koje su i osnova etičkog ponašanja uopće. No u Mojsijevim (Musa a.s.) knjigama još nema ni traga zagrobnom životu. O tomu su tek mnogo kasnije propovijedali pro-roci. Nakon 13 stoljeća uspona i padova bio je to visoko civilizirani narod, ali pod rimskom vlašću. Religija im se svodila na ekstremni formalizam. Proroci (poslani-ci) su im ranije obećali Mesiju, koji će ih osloboditi od zabluda. No, oni su očeki-vali kralja koji će osloboditi njihovu drža-vu, pa kad se pojavio Isus, oni u najve-ćem broju nisu u njemu prepoznali Mesi-ju, a vjersko vodstvo ga je čak smatralo opasnim.

Ćorlukić je naglasio da Isus nije do-šao da uspostavi novu vjeru, nego da im ukaže u čemu griješe, ali je kršćanstvo koje se ubrzano proširilo Europom, u no-vim civilizacijskim sredinama dobilo od-like potpuno nove religije, dok su Židovi progonjeni sve do naših dana. Rimske vlasti su u prvih 300 godina oštro progo-nile kršćane, da bi pod carom Konstanti-nom kršćanstvo postalo državnom religi-jom. Tada je započeto s orginiziranjem velikih crkvenih sabora, na kojima su do-nesene i odluke koje su u potpunoj su-protnosti s Evanđeljem. Umjesto Božje jednoće proglašeno je Trojstvo, a pod dr-žavnim autoritetom proglašeno je do-gmatsko ustrojstvo, što je u suprotnosti čak i s ljudskom psihologijom. Osobno vjerovanje u bilo što je prirodna sloboda svakog čovjeka. Nikoga se ne moža prisi-liti da nešto vjeruje, ali pod prisilom svat-ko može slagati da vjeruje. Od tada je sve krenulo krivim putevima. Crkva se ubrzo počela dijeliti u sukobljene Crkve. U svo-joj knjizi “Kršćani na drugi način”, kano-nik dr. Juraj Kolarić piše: “Povijest Crkve jest povijest zabluda."

“U 7. stoljeću pojavljuje se Muham-med, za kojega u Kur'anu piše da je nje-gov dolazak najavljen u Evanđelju, a ko-liko sam uspio istražiti to bi se moglo odnositi na Isusovo obećanje učenicima da će im poslati Duha utješitelja koji će ih poučiti. Taj duh je Gabriel (Džibril) koji je Muhammedu prenosio Božje poruke. Kur'an potvrđuje vjerodostojnost biblij-skih knjiga, ali u cilju svoje vjerodostoj-nosti navodi informacije koje će se moći shvatiti tek u daljoj budućnosti. Tako na primjer o anđelu Gabrielu (meleku Dži-brilu) navodi da je on anđeo velike moći koji silazi s velikih visina i da njegov je-dan dan putovanja iznosi kao 50.000 na-ših godina. Sve do početka 20. stoljeća to je bilo neprotumačivo. No, stavljanjem

tih brojeva u Einsteinovu jednadžbu do-bije se podatak o brzini skoro jednakoj brzini svjetlosti. To znači da on nije neka-kav bestjelesni duh, nego da ima fizičko tijelo koje ne može dostići brzinu svjetlo-sti, te da dolazi iz civilizacije koja je svla-dala kretanje tako velikom brzinom”, re-kao je Ćorlukić.

Naglasio je da je Kur'an obimna knji-ga, koja je objavljivana mnogobožačkoj i jednoj od najzaostalijih civilizacija na svijetu i stoga sadrži i odredbe o zakono-davstvu, kao što je npr. ženidba, potpisi-vanje ugovora i tome slično. No u vjer-skom pogledu Ku'ran ne objavljuje novu religiju u odnosu na krćanstvo i judaizam: “Kuran je samo opomena ljudima. (81.27), pa ti opomeni, ti si samo opomi-njač, ti nisi nad njima vlastodržac.” (88,21-22). Potpuno se priznaju biblijske knjige: “Mi smo njima poslali Isusa, sina Marijina (Merjema), potvrđujući Toru (Tevrat) koju oni imaju kod sebe.” (5,49). “Recite: Mi vjerujemo u Boga i ono što je objavljeno Abrahamu, Ismaelu, Isaku, Jakovu i potomcima njihovim, i vjeruje-mo onomu što je dao Mojsiju i Isusu... Mi ne pravimo razliku između ni jednog od njih.” (3,84 i 2,36). Ne samo da ih prizna-je, nego njihov sadržaj, onakav kakav je bio u vrijeme objavljivanja Kurana, na svojevrstan način ovjerava i proglašava se čuvarom njihove vjerodostojnosti: “Mi smo tebi dali knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su došle prije nje i da ih ču-va.” (5,51).

Ćorlukić je istaknuo da stoga ni jedan musliman, koji vjeruje u tekst Kur'ana, ne bi smio osporavati Bibliju. Kur'anom se osporava samo ono što je dodano, a prije svega Božje Trojstvo: “Gotovo da se ne-besa raskomadaju..., zato što svemogućem Dobročinitelju pripisuju sina.” (19,91-92). No prema vjernicima drugih vjera je izra-

zito tolerantan, čak i prema jednobožcima izvan kršćanstva i judaizma: “Nema stra-ha niti će tugovati tko vjeruje u Boga, pa bio on musliman, židov, poklonik zvijezda, Sabejac, ili kršćanin.” (5,72). “Oni koji vjeruju, Židovi, kršćani, Sabejci, koji budu vjerovali u Boga i sudnji dan i činili dobra djela, imat će svoju nagradu kod svoga Gospodara i za njih nema straha, niti će tugovati.” (2,62). Muhammedu se jasno kaže da on u pogledu vjere nije vlast, nego je samo opominjač, a u slučaju pokušaja sporenja oko toga čija je vjera bolja, Mu-hammedu se zapovijeda: “Reci: Tebi tvoja vjera meni moja." Ono što je posebno važ-no izričito se zapovijeda: “La ikrahi fit din - U vjeru nema prisiljavanja.” (2,256).

U Kur'anu piše da je objavljuje razu-mnima i onima koji razmišljaju. To isto vrijedi za sve tri knjige. Vjerovanje je svojstvo svakog pojedinca, a vjerska za-jednica zapravo bi trebala biti svojevrsna dragovoljna udruga vjernika. Obredi i vanjska obilježavanja pripadnosti vjerskoj zajednici može, ali i ne mora poticati du-hovnost, ali to samo po sebi nije duhov-nost. Duhovnost je u svjesnom osobnom obraćanju Bogu. Degradacija duhovnosti u puki formalizan jedan od velikih uzroka je i to, što su se sve tri osnovne vjerske zajednice umjesto pravog značenja biblij-ske poruke: Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja, opredjelile zaprvotno židovsko poimanje da je Strah Božji najviša spo-znaja, predstavlja apsolutnu negaciju Evanđelja, kao i svih onih tekstova o Bož-joj dobroti zapisanih u Kur'anu. Upravo je taj strah osnova militantnim vjerskim vo-đama za nametanje svoje vlasti.

“Kur'anom je bio svima upućen poziv na duhovno jedinstvo: 'O sljedbenici Knji-ge, dođite da se okupimo oko jedne riječi koja je jednaka i nama i vama, da mu ništa ne pridružujemo...' (3,64), a umjesto odzi-va: neprijateljstva, križarski ratovi, među-kršćanski tridesetogodišni rat u Europi, ali i današnji međumuslimanski krvavi suko-bi. Proglašenje ekumenizma i međureligij-skog dijaloga na Drugom vatikanskom sa-boru prije 50 godina, bio je nakon tisućgo-dišnjih sukoba i osporavanja, najveći do-gađaj, događaj koji je pružao nadu. Naža-lost, konzervativni slijednici pokojnog pa-pe Ivana XXIII sve to postupno potiskuju. U katoličkom katekizmu, objavljenom po-slije njegove smrti, piše da se među sedam darova Duha svetog nalazi i Strah Božji!? Muslimanski svijet doživljava veliku ne-sreću međusobnih sukoba. Zlobnici u ime islama propovijedaju zlo”, zaključio je Fi-lip Ćorlukić. q

Ismet Isaković


JOURNAL

21


U Islamskom centru u Zagrebu, u sklo-pu tradicionalne Islamske tribine “Dr. Su-lejman Mašović”, 24. prosinca 2009. doc. dr. Adnan Jahić s Filozofskog fakulteta u Tuzli održao je predavanje pod nazivom “Bošnjačka elita između dva svjetska rata – refleksije i pouke”. Tribinu su zajednički organizirali Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Definicija elite

Moderator tribine Dževad Jogunčić, pot-predsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske na početku je rekao da se u kriznom vremenu od bošnjačke elite očekuje dodatni angažman u davanju ideja za rješenje problema našeg naroda. “Okrenutost u prošlost će sigurno ukazati na greške koje se nama Bošnjacima ponavljaju. Bez takvih znanja teško je znati put za izlaz, a razjedinjenost i sukobljavanje postali su pravilo. Svi znamo što predstavlja elitu jed-nog naroda. Pojednostavljeno rečeno, to su vodeći ljudi vjere, politike, nauke, umjetno-sti, izrazito angažirani pojedinci u svim sfe-rama života. To su prvaci, nekada plemići, a danas vodeći menadžeri i vlasnici golemih tvrtki. Njih ima u svakom vremenu i prosto-ru”, rekao je Jogunčić.

Citirao je Josea Ortegu y Gasseta, zna-menitog španjolskog filozofa i esejistu, koji je dao zanimljivu definiciju elite: “Prava elita su oni koji osmišljavaju i zadaju sami sebi zaduženja, a koja se tiču i važna su za sve u zajednici.” Francuski esejista i socijal-ni psiholog Gustave Le Bon je u svome dje-lu “Psihologija masa” napisao: “Istina je, malo je elite, u većini to su narodne mase.” Le Bon je naglasio da su elite dužne osmi-sliti ideje jer “mase su one koje primaju za-duženja” od onih kojima vjeruju. Na kraju uvodnog obraćanja Jogunčić je spomenuo francuskog pisca i političara Alphonse de Lamartina. On je iznio primjer Muhamme-da a.s., koji je u skromnim uvjetima prepo-znao potrebe zajednice i poveo je ka potpu-nom prosperitetu u svim sferama života.

Odgovornost bošnjačke elite za stanje u narodu

“Na početku želim reći da moje veče-rašnje predavanje neće biti jedan zaokru-

žen diskurs, nekakvo kazivanje definitiv-ne historije, nego više otvaranje jednog broja pitanja koja su relevantna po naš bošnjački samouvid, po naše bošnjačko historijsko samorazumijevanje. Zašto? Mi, blago rečeno, ne poznajemo dovolj-no našu historiju, vremena koja su proš-la, bitne događaje, njihove aktere, lično-sti, tekovine, naslijeđa ... Ovo se posebno odnosi na ono što bismo mogli nazvati historijskim strukturama: pitanjima men-taliteta, psihologije, navika, sklonosti, reakcija na određene događaje, odnosa pojedinačno – kolektivno, itd. Naš histo-rijski samouvid, zahvaljujući trendovima historiografije, ostao je vezan za poziti-vizam događajnosti – politička, nacional-na i socijalna pitanja dobila su zadovolja-vajući tretman u našoj historijskoj litera-turi, dok su, s druge strane, pitanja du-hovnosti, kulture, vjere, prosvjete - osta-la uglavnom na marginama ozbiljne hi-storiografske i naučne tematizacije”, re-kao je na početku predavanja doc. dr. Adnan Jahić.

Naglasio je da historiografija bivše Jugoslavije nije imala ambiciju, ni sadr-žajno ni interpretacijski, da kvalitetno i objektivno tretira bošnjačku nacionalnu povijest, naročito njen duhovno-kulturni segment. U Bosni i Hercegovini se dogo-dio obrat u historiografiji, te danas posto-ji jedna druga tendencija: o bošnjačkoj

nacionalnoj povijesti se piše, nastaju knji-ge i monografije, ali nerijetko bez naučne podloge, s izvjesnom dozom sentimental-nosti, romantizma i nekritičke glorifika-cije likova i događaja koji su obilježili različita razdoblja bosansko-hercegovač-ke i bošnjačke povijesti. Jahić je mišlje-nja da to nije dobro. Smatra da Bošnjaci-ma treba pojačani interes za vlastitu povi-jest, onakvu kakva jeste, na naučnoj i kritičko-analitičkoj razini, bez sentime-nata, bez uljepšavanja. Takav pristup će pomoći da bolje shvatimo i razumijemo i naše današnje stanje, naše današnje prili-ke i dileme.

Za nacionalni razvoj svakog naroda od vitalne važnosti je ponašanje njegove elite. U svom izlaganju dr. Jahić je pre-zentirao ponašanje bosansko-musliman-ske, odnosno bošnjačke elite u razdoblju između dva svjetska rata, za vrijeme Kra-ljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odno-sno Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.). Za ilustraciju, citirao je srbijan-skog pisca Čedomila Mitrinovića, koji je 1926. godine u knjizi “Naši muslimani” napisao sljedeće: “Po izvjesnim znacima u koje se ne može sumnjati, muslimani su, izgleda, ipak shvatili bar jedan dio svoga pitanja. Poslije oslobođenja uči-njeno je nešto za muslimanske žene, ali to je tako malo, da se na konačno i potpu-no oslobođenje njihove žene ne može još ni pomišljati. Pismenost je porasla, ali minimalno. Akademska omladina njiho-va radi življe nego prije, ali ipak još uvi-jek malo i ne u pravcu kojim bi trebalo ići. U svim kulturnim nastojanjima, nji-hov 'Gajret' vodi prvu riječ, i s godine u godinu, sve uspješnije. No najteži dio pi-tanja stoji, još uvijek, nepreciziran i neta-knut. Ako, dakle, i nalazimo nešto malo dobrih rezultata, oni su nedovoljni i, čini nam se, postignuti su formalistički, tj. najveća pažnja posvećuje se formalnim pitanjima, kao što su npr. fes ili šešir, itd. U cjelokupnom tome radu nema sistema, dok se, međutim, kad se sva pitanja uoče vidi jasno da njihovo rješavanje nije su-više teško, ali traži jedan sistem, zase-ban, temeljit, proučen.”

Jahić je naglasio da su pola desetljeća nakon Mitrinovićevih opservacija boš-njačke ekonomske i društvene prilike bi-le, još uvijek, zorno svjedočanstvo u pri-

Bošnjačka elita između Prvog i Drugog svjetskog rata – refleksije i pouke

Oportunizam i partijski ekskluzivizam

Dževad Jogunčić i Adnan Jahić

JOURNAL

22

log utemeljenosti navedenih ocjena. Po-četkom 30-ih godina 20. stoljeća Bošnja-ci su još uvijek bili zanemareni element u Bosni i Hercegovini. Jednim dijelom je ta zanemarenost bila produktom državne ignorancije, a drugim posljedicom boš-njačke ekonomske i kulturne nerazvije-nosti. Dr. Adnan Jahić je prezentirao brojčane pokazatelje prisustva Bošnjaka u javnim službama iz tog vremena, iz ko-jih su vidljivi poražavajući podaci o ulozi i ponašanju elite. Od ukupno 8 načelnika odjeljenja Kraljevske banske uprave Drinske banovine bio je samo jedan Boš-njak, a u Općem odjeljenju Kraljevske banske uprave Drinske banovine od uku-pno 29 zaposlenih, Bošnjaka je bilo 4. Od ukupno 18 sudija Vrhovnog suda u Sara-jevu niti jedan nije bio bošnjačke nacio-nalnosti. Od 15 starješina Sreskih sudova u Drinskoj banovini samo je jedan bio Bošnjak (u Kladnju). U Oblasnoj direkci-ji Jugoslavenskih državnih željeznica bilo je zaposleno 5% Bošnjaka, a nešto bolja je bila situacija u Upravi policije u Sara-jevu, gdje je 10 od 40 zaposlenih bilo bošnjačke nacionalnosti.

Jahić je istaknuo da u to vrijeme boš-njački agrar još uvijek nije pokazivao bit-nije znakove progresa, što se tumačilo odsustvom kolektivne akcije i kulturnom izolacijom seoskog stanovništva. Tako u “Gajretu” iz 1930. godine izvjesni Učo, u izvještaju sa zimskog poljoprivrednog te-čaja u Goraždu, piše sljedeće: “Materijal-no stanje našeg težaka jadno je i očajno. (...) on je nepismen, pa uglavnom tu je i uzrok njegovog konzervatizma, tvrdogla-vosti i nepovjerenja prema korisnim no-votarijama. Duševna čama i zaostalost uzrok su (njegovom) materijalnom pro-padanju.”

Što se tiče snage i kvalifikacione strukture inteligencije, situacija je tako-đer obeshrabrujuća. Prema nezvaničnim podacima Vrhovnog starješinstva Islam-ske vjerske zajednice Kraljevine Jugosla-vije iz 30-ih godina prošlog stoljeća, koji se odnose na sve muslimane (Bošnjaci u BiH, Albanci na Kosovu i Makedoniji), u državnim i javnim službama Kraljevine Jugoslavije bilo je zaposleno ukupno 2.466 jugoslavenskih muslimana (samo 0,1%), od toga: 28 odvjetnika, 67 liječni-ka, 89 profesora, 41 inženjer, 235 sudija, 428 učitelja i 1.578 činovnika ostalih struka.

Ono što je najgore, prema tadašnjoj Općoj državnoj statistici bili su veoma mali izgledi da se dotično stanje bitnije popravi u narednim godinama. To se od-nosi na pohađanje visokih škola i univer-

ziteta. Prema statistici iz 1931. godine broj studenata muslimana na univerziteti-ma u Kraljevini Jugoslaviji iznosio je pre-skromnih 197, što je predstavljalo svega 1,3% studentske populacije na jugosla-venskim univerzitetima, premda su mu-slimani sačinjavali 11,20% ukupnog sta-novništva Kraljevine Jugoslavije. O kako poražavajućem zaostatku se radilo svje-doči podatak da je u isto vrijeme broj pra-voslavnih studenata iznosio 8.499, što predstavlja 58% ukupne studentske popu-lacije u odnosu na 48,70% pravoslavaca u državi. Zanimljiv je podatak da je Židova u Kraljevini Jugoslaviji bilo 0,49%, a imali su skoro tri puta više studenata od muslimana. Stanje s visokom naobraz-bom za muslimane se počelo nešto malo popravljati prije početka Drugog svjet-skog rata.

Što se tiče statistike svjetovne školske naobrazbe, Jahić je kao ilustraciju naveo podatak da je od ukupnih 32.957 musli-manskih učenika samo 2.138 (ili 6,48 %) pohađalo građanske i srednje škole. Naj-više polaznika bilo je na području Muftij-stva sarajevskog, gdje je u građanskim i srednjim školama bilo 935 muslimana, odnosno 0,39% muslimanske populacije. Najmanje je bilo na području Tuzlanskog muftijstva – 290 srednjoškolaca musli-mana ili samo 0,13%. Sve navedene či-njenice doista pokazuju da su se Bošnjaci početkom 30-ih godina još uvijek kretali u okvirima Mitrinovićevih odrednica: sporost, zaostajanje, formalizam i nesi-stematičnost.

Oportunizam bošnjačke elite

Jahić je istaknuo dva problema koja su bila naročito teška: svjetovna naobraz-ba i žensko pitanje. Potkraj 30-ih godina bilo je roditelja Bošnjaka koji su sabotira-li odlazak svoje djece u škole, te radili kojekakve smicalice čak i pod prijetnjom globe. Naročito su žensku djecu slabo upućivali na školovanje. Očito je da su Bošnjaci u to vrijeme patili od odsustva jedinstvene strategije – jedinstvenog pri-stupa rješavanju svojih gorućih ekonom-skih, socijalnih, prosvjetnih, kulturnih i vjerskih pitanja.

S tim u vezi simptomatično je jedno pismo Vakufsko-saborskog mearifskog odbora, koje je poslato Ulema-medžlisu u Sarajevu 26. srpnja 1921. godine, u ko-jem se lamentira nad sporošću s kojim se vjerska uprava bosansko-hercegovačkih muslimana suočava s potrebom nesmeta-nog pohađanja osnovnih škola. U tom pismu se kaže sljedeće: “Masa, za koju

se tvrdi da je veoma konzervativna, kora-ča mnogo brže, nego li naša vjersko-pro-svjetna autonomna tijela, koja bi imala da je rukovode. I seljak - da i ne govori-mo o građanima - prelazi preko mektebi iptidaija i samostalno bez ikakva rukovo-đenja šalje svoju djecu u školu bez valja-na našeg vjeroučitelja. On na mnogim mjestima traži pretvorenje mektebi ipti-daija u škole, daje dobrovoljno materijal za gradnju škola, a ne pada mu sada na pamet, da to čini za mektebi iptidaije. To je po našem mišljenju jedna opasna anar-hija, kojoj bezuslovno treba stati na kraj i za koju mi također osjećamo odgovor-nost, premda pitanje mekteba i uređenja vjerske obuke - ako se prosuđuje u nje-govoj suštini - spada u kompetenciju Ulema medžlisa i on nosi glavnu odgo-vornost.”

Tadašnja rak-rana bošnjačkog društva bili su nepismenost, kulturna zaostalost, neprosvijećenost, izbjegavanje školske naobrazbe. Važno je naglasiti da je počet-kom 30-ih godina krenula jedna nova kvalitetna inicijativa u pogledu poboljša-nja prosvjetnih prilika muslimana. U pre-gledu rada Ulema-medžlisa za Bosnu i Hercegovinu u razdoblju od 1930.-1932. nalazi se spisak mjesta u BiH naseljenih Bošnjacima kojima je početkom 30-ih trebala osnovna škola. Škola je bila po-trebna u ukupno 264 mjesta za 19.732 bošnjačke djece. Spisak je načinio ondaš-nji Ulema-medžlis i proslijedio ga nad-ležnom državnom ministarstvu. Pored ostalih inicijativa na prosvjetnom planu, treba istaći da je 1938. godine Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu po-krenuo je akciju za suzbijanje nepisme-nosti kod muslimana, izradio i štampao tzv. početnicu za nepismene, otkupio i ra-sturio velike količine bošnjačkih narod-nih pjesama po povoljnim cjenama. Zani-mljivo je kako se u jednom izvještaju od 5. srpnja 1937. rekapitulira učinak opi-smenjavanja: “Neka (vakufska) povje-renstva su na svojoj teritoriji sa neočeki-vanim uspjehom proveli ovu akciju, orga-nizirajući praktične analfabetske tečajeve u kojima su polaznici za relativno vrlo kratko vrijeme naučili potpuno čitati i pi-sati.” U to vrijeme bio je to veliki uspjeh ako se zna da su u seoskim i prigradskim općinama bošnjačka djeca, naročito za vrijeme austro-ugarske uprave, uglavnom ostajala bez elementarne svjetovne nao-brazbe.

“Pa ipak, generalno uzevši, bošnjač-kom vodstvu između dva rata je nedosta-jalo inicijative i smisla za plansko djelo-vanje na unaprijeđenju kulturnih i eko-


JOURNAL

23

nomskih prilika Bošnjaka. U tom smislu jedna od glavnih psiholoških kočnica bilo je oportunističko držanje spram naroda, politika linije manjeg otpora, zašto posto-je brojne potvrde iz naše međuratne histo-rije”, rekao je dr. Jahić.

U prilog tome naveo je jedan konkre-tan slučaj. Naime, u lipnju 1919. godine Ministarstvo vojno se obratilo Ministar-stvu vjera za mišljenje u pogledu moguć-nosti da i oficiri muslimani, poput svojih inovjernih kolega, počnu nositi oficirske kape sa strehom kao obilježje oficirske časti i digniteta u vojnoj hijerarhiji nove države. Kako se radilo o osjetljivom pi-tanju vjere i tradicije muslimana, mini-star vjera Tugomir Alaupović uputio je 2. srpnja 1919. dopis reisu-l-ulemi Dže-maludinu Čauševiću s molbom da se čim prije očituje o zahtjevu nadležnog mini-starstva u smislu spojivosti nošenja kape sa strehom sa odredbama šerijata. U svom dopisu Alaupović je istakao kako je ministarstvu poznato da u ruskoj voj-sci muslimani vojnici nose dotične stre-he po odobrenju njihovog vjerskog po-glavice, baš kao što je to slučaj u bugar-skoj vojsci, gdje strehe nose i vojnici i oficiri. “U ovom ratu nosila je i Turska vojska kape sa strehom tako zvane kaba-lake ili enverije, svakako po odobrenju šejhul-islama”, napisao je ministar Alau-pović. Dotičnim primjerima ministar je, očito, ukazivao reisu-l-ulemi kakvo rje-šenje bi državne vlasti smatrale poželj-nim odgovorom na postavljeno pitanje. Odgovor reisu-l-uleme uslijedio je dva tjedna kasnije. U njemu je istaknuto da izvorni islamski propisi ne određuju ni-kakvu posebnu kapu koja bi vrijedila za muslimane, niti pak zabranjuju nošenje kape sa strehom. Otuda, što se šerijata tiče, nošenju kape sa strehom od strane muslimana nema zapreke. Obični musli-manski svijet, međutim, kapu sa strehom ne bi primio blagonaklono. Uslijed više-stoljetnih ratova između muslimana i kr-šćana, kod muslimana se uvriježilo mi-šljenje da je svaka kapa sa strehom ino-vjerski znak i obilježje, čemu se nisu mogli oteti niti neki muslimanski vjerski pravnici, “nego su polazeći sa gledišta mase označivali nošenje kape sa strehom kao znak inovjerstva ondje, gdje musli-manski narod tu kapu smatra inovjer-skim obilježjem”. Prelazeći na drugu ar-gumentaciju, ne bez proturiječja s izne-senim obrazloženjem, reis Čaušević je istakao kako je jedan od glavnih razloga smatranja kape sa strehom inovjerskim obilježjem njena nepraktičnost pri obav-ljanju svakodnevne molitve, “jer ne mo-

že musliman obaviti namaza u kapi sa strehom, pošto mora u znak poniženja pred Svemogućim panuti čelom na ze-mlju”. Pa ipak, dodao je, islam je daleko od toga da bi pitanjima odjeće i obuće pripisivao toliko značenje. Nijedna moli-tva u islamu, dapače, nije uslovljena na-ročitim mjestom niti odijelom. Ali u do-tičnom slučaju, konkretizirao je svoje očitovanje Čaušević, valjalo bi voditi ra-čuna o praktičnim efektima uvođenja ka-pe sa strehom - država bi imala odjevnu jednoobraznost u kraljevskoj vojsci, ali i naglašeno neraspoloženje brojne musli-manske populacije protiv njene politike: “Pripomenuti mi je da sam ja o ovom pi-tanju stanovište Islama i bivšoj austro-ugarskoj upravi podastirao, kako se to može vidjeti iz priloženog prijepisa; u kom sam rekao: 'Premda dakle po samim vjerskim propisima ne bi bilo zapreke, da muslimani vojnici mjesto fesa nose običnu vojničku kapu, ipak ja ne bih mo-gao sa svoje strane pristati na to, da se ta promjena odmah naprečac provede...' Tu sam onda nabrojio razloge, koji me sile na uskraćenje privole. Među tijem razlo-zima najglavniji je konzervativnost naše mase i smatranje rečene kape znakom inovjerstva. Obzirom da se ni do sada to uvjerenje muslimanske mase ni za dlaku nije promijenilo, te obzirom da o tom uvjerenju muslimanske mase i mnogo kulturniji narodi kao Francuzi i Englezi ozbiljno vode računa - po mom mišljenju - ne bi bilo oportuno istupiti sa tom no-votarijom i uvesti je u našu mladu voj-sku, u kojoj će dosta velik postotak mu-slimana služiti.”

Koliko je bio jak oportunizam unutar bošnjačke elite pokazuje činjenica da je reisu-l-ulemi Čauševiću trebalo skoro ci-jelo jedno desetljeće da izađe sa svojim reformatorskim izjavama potkraj 1927. godine. Nema nikakve sumnje da su ga u tome spriječavalo strahovanja od narodne reakcije, a veliko je pitanje da li bi do tih izjava uopće i došlo da sredinom 20-ih Republika Turska nije bila poprište mo-dernizacije i sekularizacije pod vodstvom Mustafe Kemal-paše. Za bolje razumije-vanje, važno je napomenuti da Čaušević posjetio Tursku uoči svojih reformator-skih istupa.

Dr. Jahić je podsjetio da je bošnjačka politička elita svoj oportunizam pokazala još za vrijeme austro-ugarske uprave 1911. godine. Naime, tada je na inzistira-nje Muslimanskog kluba u Bosanskom saboru u Zakon o obligatnom osnovnom obrazovanju umetnut famozni član 12 ko-jim su muslimanska ženska djeca izuzeta

od obaveznog upisivanja i pohađanja osnovnih škola. “Kao zaključak možemo reći da su narodni obziri i narodna neza-dovoljstva bili vječita opravdanja za tro-most i neodlučnost u hitnoj i efikasnoj društveno-prosvjetnoj akciji. Inzistiranje na trivijalnim temama, davanje prioriteta tradiciji i običajima bili su ozbiljna smet-nja usmjeravanju pažnje na mnogo važni-ja, goruća narodna pitanja u tom vreme-nu”, rekao je dr. Adnan Jahić. Naglasio je da je za mnoge Bošnjake veći problem bila transformacija Bahrije Nuri-Hadžić iz stidljive djevojke patrijarhalnog odgoja u znamenitu opersku pjevačicu, nego li činjenica da su Bošnjaci bili ekonomski i obrazovno najzaostaliji element u Bosni i Hercegovini.

Partijski ekskluzivizam bošnjačke elite

Dr. Jahić je naglasio da je druga ka-rakteristična slabost bošnjačke elite izme-đu dva rata bila partijski ekskluzivizam. Pod ovim se ne podrazumijevaju stranač-ki raskoli i podjele, već nesposobnost da se prevladaju političke, ideološke i nacio-nalne razlike u cilju zajedničke akcije za dobrobit cijelog naroda – u kojoj bi uče-stvovali najbolji, bez obzira kojoj opciji pripadali.

Jahić je naveo nekoliko karakteristič-nih primjera. Tako npr. na kongresu Mu-slimana intelektualaca 1928. godine, ko-jeg inicira Glavni odbor “Gajreta”, nema bitnih ljudi iz najjače bošnjačke stranke JMO. Kada se ukida autonomija Islam-ske zajednice 1930. godine, slijedi čišće-nje organa i tijela tadašnje Islamske za-jednice od članova i simpatizera JMO. Dr. Avdo Hasanbegović, predsjednik Glavnog odbora “Gajreta” i podban Drinske banovine Kraljevine Jugoslavije piše Milanu Srškiću da se u novu upravu imenuju samo kadrovi odani novom, tj. šestojanuarskom poretku. Tako je u Bo-sanskom Novom umjesto šerijatskog su-dije Hazim ef. Hodžića za povjerenika predložen šerijatski vježbenik Mehmed Ibišević, a obrazloženje je bilo “jer je Hodžić jedan veoma otrovan tip, nije odan današnjem poretku, a i u nacional-nom pogledu je veoma nastran”. U Zeni-ci je za povjerenika predložio Hasan ef. Beširovića, “jer je on čovjek u svakom pogledu na svom mjestu; potpuno je odan kralju, državi i današnjem poretku; veoma je ugledan i nema mu se što prigo-voriti”.

Šest godina kasnije, kad je nakon spo-razuma Spaho – Stojadinović, ukinut Za-


JOURNAL

24

kon i Ustav Islamske zajednice iz 1930. godine, raspušteno vjersko rukovodstvo na čelu s reisu-l-ulemom Ibrahimom Ma-glajlićem, ban Drinske banovine je napi-sao pismo Milanu Stojadinoviću u Beo-grad. Dopis je datiran 24. lipnja 1937. i nalazi se u zbirci Milana Stojadinovića u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. U tom dopisu se navodi sljedeće: “Ova grupa naročito napada prvu grupu – Spahinov-ce, iznoseći da se njihovi ljudi nemilosrd-no proganjaju, a kao dokaz navode: hafiz Ibrahim Maglajlić, reisu-l-ulema, svrgnut je s položaja protiv svih propisa islama; Salem ef. Muftić, smijenjen je s položaja predsjednika Ulema medžlisa u Sarajevu kao suradnik i pratilac misli umrlog Osmana Đikića; Muhamed Kurt, muftija banjalučki, svrgnut je s toga položaja kao Srbin nacionalista; Džabić Muftija iz Mo-stara, rođak bivšeg muftije Džabića, svr-gnut je s položaja kao pokretač i vođa autonomnog pokreta muslimana u BiH; hafiz Hasan Odžečkić, imam matičar, premješten je iz Zavidovića u Kupres kao predsjednik imama matičara, pa je i na-kon premještaja opet Skupština imama matičara izglasala istome povjerenje, a on je premješten bez ikakvoga razloga samo zato što je kao predsjednik štitio interese udruženja; Džemal Hulusić, također imam matičar, premješten je iz Zvornika u Misnicu...”

Iz navedenih primjera vidljivo je da su ljudi smijenjivani s funkcija samo zato što se radi o drugoj političkoj opciji. Da li netko od tih ljudi nešto vrijedi i treba da radi taj posao, to tadašnju politiku nije in-teresiralo. Stranačka lojalnost je daleko bitnija od kvalitete ljudi, od njihovih spo-sobnosti.

Iz obilja arhivske dokumentacije, no-vinskih tekstova i napisa, vidi se da je bošnjačko društvo između dva rata patilo od karakterističnih boljki – nehaja, neod-govornosti, nesistematičnosti – koja se odražavala na različitim poljima. Kakvo je bilo stanje u Islamskoj zajednici može nam poslužiti izvještaj Vakufsko-mearif-skog saborskog odbora za 1922./1923. godinu, gdje na prvoj stranici stoji sljede-će: “Vakufska povjerenstva, koja bi tre-bala da budu u najužem kontaktu sa Va-kufsko-mearifskim saborskim odborom, zatezala su sa svojim izvješćima tako če-sto, da su bila nužna bezbrojna požuriva-nja, koja su uredu saborskog odbora odu-zimala mnogo vremena. Iskreno valja priznati da se ni sam Vakufsko-mearifski saborski odbor nije mogao pravovremeno sastajati, jer je veća polovica članova Va-kufsko-mearifskog saborskog odbora bila

zaposlena u Narodnoj skupštini, pa se ra-di tog, istom u dokolici, mogli prisustvo-vati sjednicama Vakufsko-mearifskog saborskog odbora.”

“Stječe se dojam da je bošnjačka elita, bošnjačko vodstvo, uglavnom reagirala kad neki problem postane tako evidentan da se više jednostavno nije mogao ignori-rati. Postavlja se pitanje: zašto je pro-svjetna akcija uslijedila 30-ih, a ne 20-ih godina, zašto je pokret za autonomiju Bo-sne i Hercegovine zaživio kad je već pot-pisan sporazum Cvetković – Maček, za-što ne ranije?”, zapitao se Jahić.

Osvrnuo se i na vazove i hutbe. Još je 1919. godine Velija Sadović kritizirao vazove u džamijama ističući da su one daleko od vjerskih i kulturnih potreba Bošnjaka u novoj državi. 1933. godine Hazim ef. Muftić, šerijatski sudija iz Žep-ča, o vazovima piše sljedeće: “Kod nas u Bosni je vrlo čudno mišljenje o vazu. Kod nas se misli da smije vaziti samo onaj koji nosi hodžinsko odijelo, te da če-sto upotrebljuje dosta arapskih i turskih riječi i da vazi u džamiji. Osim toga, svi-jet se je naš priviknuo na to, kao na pravi-lo da vazovi moraju biti nejasni i nerazu-mljivi, te obično reknu za onoga koji za-vijeno i nerazumljivo kazuje vaz, da je velik i dubok hodža (valjda stoga jer mu se ne može ništa razumiti), a za onoga, koji nešto razgovjetno kaže, obično se ve-li da nije nikakav hodža, 'jer sam i ja ono sve znao'.” Nakon takvih stavova Ulema medžlis je donio odluku da se hutbe iz “Glasnika” moraju širiti među narodom kako bi se suzbila improvizacija lokalnih imama.

U odsustvu sistema i konkretne akcije inicijativa je veoma često bila na pojedin-cima i malim grupama odlučnih i podu-zetnih ljudi. Tako je po okončanju nijabe-ta Salih Safvet ef. Bašić poklonio ukupno 100.000 dinara na sljedeći način: polovi-nu svojih prinadležnosti tokom naibske funkcije (50.000 dinara) dodijelio je Va-kufskom ženskom sirotištu u Sarajevu, a preostalih 50.000 dinara namijenio je iz-gradnji mektebske zgrade u rodnom To-mislav Gradu. Poznati su napori i uspjesi hafiza Salih ef. Sivčevića na preporodu i modernizaciji Behram-begove medrese u Tuzli. Dr. Jahić je posebno spomenuo en-tuzijazam bošnjačke elite i Bošnjaka Ko-njica, koji su sredinom 30-ih godina uspjeli staviti na stabilne noge medresu u Konjicu, koja je bila pred rasulom. Uspjeh je ostvaren zahvaljujući poseb-nom fondu za održavanje medrese, kao i drugim korisnim poduzećima.

“Danas kada razmišljam o tom vre-menu između dva svjetska rata ne mogu, a da se ne sjetim da su godine o kojim sam govorio prethodile godinama stravič-nih zločina nad Bošnjacima, u Drugom svjetskom ratu, u Podrinju, istočnoj Her-cegovini i drugim krajevima Bosne i Her-cegovine. Postavlja se pitanje: snosi li međuratna bošnjačka elita odgovornost za stanje u kojem su se Bošnjaci našli s početka Drugog svjetskog rata? Ne znam odgovor na to pitanje ali sam siguran da iz tog, kao i drugih razdoblja naše histori-je, možemo izvući mnoge pouke za da-našnje vrijeme. Neke slabosti su prevla-dane, neke nisu. Ovdje bih naveo samo dvije karakteristične slabosti koje optere-ćuju bošnjačko društvo u današnjem vre-menu: primat individualnog nad kolektiv-nim i institucionalna autarkija. Koliko ljudi je izgurano na marginu društva usljed ljudi koji su politiku i javne poslo-ve vidjeli kao poligon za realizaciju svo-jih individualnih ciljeva i interesa? Koli-ko imamo institucija koje su spremne otvoriti vrata drugima, u kojima ljudi ne misle da su Bogom dati, gdje se teži prin-cipu – neka najbolji upravljaju? Ostav-ljam odgovor svima vama. Ne bih želio davati neki konkretan zaključak. Samo bih volio podsjetiti sviju nas da će i o da-našnjoj bošnjačkoj eliti, i o svima nama, historija reći svoje – dolazeće generacije će pisati knjige, analize i monografije. Zato mislim da nikome ne bi trebalo biti svejedno kakvo mjesto ćemo u toj litera-turi zauzeti”, bile su riječi kojima je za-ključio izuzetno predavanje doc. dr. Ad-nan Jahić. q

Ismet Isaković

Doc. dr. Adnan Jahić


JOURNAL

25

U Islamskom centru u Zagrebu, u okvi-ru “Preporodove” manifestacije XV Boš-njačke riječi u Hrvatskoj i Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 14. siječnja 2010. predstavljeno je Udruženje i časopis za pro-učavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-povijesne baštine Bošnjaka/Muslimana Cr-ne Gore “Almanah”. Gosti na tribini bili su akademik prof. dr. Šerbo Rastoder, Atvija Kerović, akademik Zuvdija Hodžić, dr. med. Asim Dizdarević i Esad Kočan. Mo-derator tribine bio je mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”.

Udruženje “Almanah” je osnovano u studenom 1993. godine. Osnivači i glavni nositelji rada u “Almanahu” su poznati stvaraoci iz oblasti kulture, nauke i umjet-nosti s južnoslavenskih prostora. Cilj udruženja je proučavanje, očuvanje i pre-zentacija kulturno-povijesnog naslijeđa i graditeljske baštine, povijesti, kulture, običaja, tradicije i društveno-ekonom-skog položaja Bošnjaka/Muslimana radi očuvanja njihovog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta. Osim toga, jedan od primarnih zadataka je okupljanje stručnih i kreativnih kadrova koji se bave zaštitom kulturno-povijesnog naslijeđa i kulturom i naukom uopće, čiji radovi imaju kulturnu i naučnu vrijednost i od interesa su za Udruženje, kao i za boš-njački/muslimanski narod. Udruženje “Almanah” ima lijepo dizajniranu web-stranicu: www.almanah.co.me.

Brojna “Almanahova” izdanja

Brojnim posjetiteljima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” prvi se obratio akademik prof. dr. Šerbo Rastoder, profesor na tri fakuleta: Filozofskom falkultetu u Nikšiću (Odsjek za povijest i geografiju), Pravnom fakultetu u Podgorici (pravno-po-litički studiji i poslijediplomski studiji – Centar za europske i jugoistočnoeuropske studije) i Filozofskom fakultetu u Tuzli (po-slijediplomski studiji - Odsjek za povijest). Osnovni predmet njegovog znanstvenog in-teresa je povijest Crne Gore i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeću i teorijsko-metodološki problemi historiografije. Autor je i koautor

više znanstvenih monografija, preko 100 znanstvenih priloga, članaka i rasprava i preko 100 prikaza, priloga, bilješki i osvrta, kao i više od 150 enciklopedijskih jedinica za “Enciklopediju Crne Gore” i “Crnogor-sku enciklopediju”. Od brojnih funkcija tre-ba navesti da je od 2004. godine redovni član Dukljanske akademije nauka i umjet-nosti, prvi predsjednik Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore (2002.-2004.), glav-ni i odgovorni urednik “Almanaha” od 1999. godine i predjednik Bošnjačkog sa-vjeta Crne Gore, najviše institucije bošnjač-kog naroda u Crnoj Gori.

Rastoder je rekao da su u Zagreb doš-li sa kulturom, knjigama i dobrom vo-ljom. Udruženje “Almanah” je do sada objavilo oko 80 knjiga i 46 brojeva istoi-menog časopisa, pri čemu je časopis “Al-manah” u bosansko-hercegovačkim kul-turnim krugovima, prigodom gostovanja na tribini u Sarajevu, ocijenjen kao najbo-lji bošnjački časopis u Jugoistočnoj Euro-pi. Naglasio je da je grupa ljudi okuplje-nih oko Udruženja “Almanah” u manje od 20 godina uradila više nego generacije u zadnjih 300 godina. “To ne govorim da bih istaknuo naše zasluge, nego kako bih vam ukazao na usud, apsurd i udes naroda kojem pripadamo, na nemogućnost da

spoznamo sebe na jedan civiliziran i opti-mistički način”, rekao je akademik Rasto-der, koji je zatim predstavio dio književ-nih djela u izdanju “Almanaha”. Naglasio je su autori djela sa svih strana, te da je u izboru bilo bitno znanje, a ne nacionalni predznak autora – bilo je bitno da poznaje bošnjačku naciju i može pridonijeti boš-njačko-muslimanskoj sehari kulture.

Poznata orijentalistkinja Olga Zirojević je napisala knjigu “Konvertiti – kako su se zvali?”, koja se bavi složenim pitanjem isla-mizacije na južnoslavenskom prostoru. Ri-ječ je o dokumentiranoj studiji o identifika-ciji obraćenika na islam s ciljem da se utvrdi u kojoj mjeri i na koji način uključivanje u novu religijsku, ali i sociokulturnu grupu podrazumjeva napuštanje dotadašnjeg kr-šćanskog identiteta i prihvaćanje novog muslimanskog identiteta i s tim u vezi imenskog sustava i repertoara.

“Istraga poturica – mit ili stvarnost” Vojislava Nikčevića dovodi u sumnju po-stojeće interpretacije istrage poturica, do-gađaja s početka 18. stoljeća koja je po-služila kao povijesna osnova čuvenog Njegoševog spjeva “Gorski vijenac”. Au-tor dovodi u sumnju izvornu osnovu ovo-ga događaja dajući mu sasvim drugačije povijesno značenje i kontekst.

XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: Udruženje “Almanah” iz Crne Gore

Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori

Slijeva: Atvija Kerović, Šerbo Rastoder i Senad Nanić


JOURNAL

26

Semiha Kačar, značajna intelektualka i aktivistkinja s prostora Novog Pazara, u knjizi “Zarozavanje zara – ženske ispovi-jesti” bavi se problemom skidanja zare i feredže poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunističke vladavine.

“Almanah” je objavio kapitalnu ediciju od pet romana osnivača udruženja Huseina Bašića, za koga Rastoder smatra da je naj-veće ime bošnjačke književnosti uopće. Romani imaju sljedeće nazive: “Tuđe gni-jezdo”, “Kapija bez ključa”, “Kosti i vra-ne”, “Pusto tursko” i “Bijeli azijati”. Roma-ni su rijetka priča koja prati sudbinu boš-njačkog stanovništva, njegove dileme i tra-ume, putove stradanja i uzdizanja.

Bajro Agović, sekretar Islamske za-jednice, napravio je monografiju “Dža-mije u Crnoj Gori”, koja je koncipirana tako da prati i razmatra tri važna segmen-ta islamskog naslijeđa na tlu Crne Gore – historijat Islamske zajednice, džamije i imame. Autor je dao iscrpne podatke s fo-tografijama 106 džamija u Crnoj Gori, kao i podatke o porušenim džamijama s tačnim lokacijama gdje su nekada nalazi-le i snimljenim mjestima na kojima su se nalazile. Zanimljivo je da se radi o prvoj knjizi u izdanju “Almanaha”, koja je iz-dana u teškim ratnim vremenima.

Muharem, Asim i Haris Dizdarević na-pisali su djelo “Pamćenje i sjećanja – mu-slimansko/bošnjačka bratstva u bjelopolj-skom kraju, I-II”, gdje su u dvije knjige, na 1.190 stranica prezentirali kratku povijest bijelopoljskog kraja, biografije najpoznati-jih kulturnih stvaratelja počevši od 17. sto-ljeća do naših dana, rodoslove 128 musli-mansko/bošnjačkih bratstava, te povijest vjerskih škola s biografijama vjerskih službenika bijelopoljskog kraja.

Bošnjaci Crne Gore imaju svoju knji-gu o čojstvu i junaštvu, koju je napisao Čedo Baćević, pod nazivom “O merha-metu i gaziluku – muslimanski primjeri čojstva i junaštva”. Iz 150 priča i anegdo-ta, pored sjajnih primjera čojstva i junaš-tva – žrtvovanja za čast, obraz i zadatu riječ – ponekad isijava tragika jednog mukotrpnog življenja, ali i nemirenje sa zlom koje je prisutno svuda oko čovjeka, pa i u njemu samom. Radi se o rijetkoj knjizi anegdotskih zapisa sabiranih godi-nama u kojima se na uvjerljiv i autentičan način govori o tradicionalnim moralnim osobinama koje su krasile muslimanski svijet na području Crne Gore i šire.

“Kad su gorjele Božije kuće”, zbirka pjesama Huseina Bašića, inspirirana je ratnim događanjima u BiH. Knjiga dono-si jednu sasvim novu dimenziju pjesniko-va doživljaja svijeta i poetskog izraza.

Kataklizmično prijeteći svijet mitskih predstava o zlu dobio je jezivo stvarnosno uobličenje u neposrednim iskustvima zlo-čina nad Bosnom i Bošnjacima u posled-njem orgijanju velikosrpskih i velikohr-vatskih genocidnih nakana i ostvarenja.

Dušica Minjović je napisala knjigu “Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije”, koja govori o epskom pjesništvu Avde Međedovića, kojeg mnogi zovu Cr-nogorski Homer. Međedovićev ep “Ženid-ba Smailagić Mehe” matricu je našao u ne-koliko verzija istoimene pjesme, ali pje-snik-pjevač Avdo Međedović nasumljivo je stvorio djelo zavidne umjetničke vrijedno-sti. Nalazeći se na raskršću reproduktivnog i kreativnog Avdo Međedović se kreće u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz po-vremeni blagi osvrt na ono u epskoj pje-sničkoj tradiciji već utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevača reproduktivno.

Knjiga “Usud imena” Rifata Rastode-ra, obima oko 180 stranica osnovnog tek-sta i jos oko stotinu stranica autentičnih dokumenata, rijetka je ljudska priča i, istovremeno, rijetka zbirka autentičnih svjedočenja i svjedočanstava o najdra-stičnijim zločinima nad Bošnjacima na prostoru Srbije i Crne Gore tokom prve polovine 90-ih godina prošlog stoljeća. Okosnicu knjige čini otmica najmanje 20 putnika iz vlaka Beograd-Bar, 27. veljače 1993. godine, na željezničkoj stanici Štrpci kod Priboja. Osim toga, ilustrativ-no su obrađene i otmice stanovnika sela Severin (Priboj) i stanovnika Bukovice kod Pljevalja, kao i deportacija izbjeglica iz Crne Gore tokom 1992./1993. godine. U posebnom indeksu imena na kraju knji-ge evidentirano je nekoliko stotina lica koja se po raznim osnovama pominju u knjizi.

Jakub Durgut je napisao knjigu “Bu-kovica 1992.-1995. – Etničko čišćenje, zločini i nasilja”, potresnu i dokumentira-nu priču o etničkom čišćenju, nasiljima i zločinima nad stanovnicima Bukovice, sela u blizini Pljevalja. Knjiga je potkrije-pljena izjavama očevidaca, stradalnika, fotografijama i dokumentima koji uvjer-ljivo svjedoče o ovom zločinu. Preživjeli Bukovičani danas imaju status raseljenih lica i žive u nadi da će država Crna Gora, koja je bila obavezna pružiti im zaštitu, konačno smoći snage da im omogući po-vratak na svoja ognjišta, kazni zločince, pravedno nadoknadi materijalnu štetu i omogući obnovu popaljenih domova. Kao prilog knjizi, objavljena su imena 557 Bukovičana, nad kojima je u veljači 1943. godine izvršen genocid od strane četničkih jedinica Pavla Đurišića.

Jedno od najvažnijih izdanja “Alma-naha” je kapitalna četverotomna “Antolo-gija književnosti Bošnjaka Crne Gore i Srbije”, čiji je priređivač jedan od najbo-ljih poznavatelja ove problematike aka-demik Husein Bašić. Antologiju čine če-tiri knjige – usmena lirika, usmena epika, usmena proza i o usmenoj književnosti.

Knjiga Mustafe Memića “Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore” je prvi pokušaj cjelovitog prikaza Bošnjaka/Muslimana Crne Gore. Autor je pokušao izložiti do-sadašnja znanja o ovoj temi, koja je rijet-ko bila predmetom znanstvenih istraživa-nja. U kronološkom rasponu od prvih početaka islamizacije do današnjih dana izložene su najbitnije činjenice povije-snog razvoja bošnjačkog naroda. Studija je plod višegodišnjih istraživanja jednog od najboljih poznaatelja ove problemati-ke. Uz veliki broj izvora i literature, knji-ga obiluje velikim brojem mapa i fotogra-fija, te imenskim i geografskim registrom.

Živko M. Andrijašević i Zoran Stano-jević napisali su knjigu “Pokrštavanje mu-slimana 1913.”. To je prva cjelovita histo-riografska studija o nasilnom pokrštavanju oko 13.000 muslimana tokom Balkanski ratova 1913. godine u plavsko-gusinjskom i pećkom kraju. Prvi put je objavljeno 111 originalnih povijesnih izvora, koji na uvjerljiv način svjedoče o ovom fenome-nu. Knjiga posjeduje i registar imena, a objavljeni dokumenti su za vječna vreme-na sačuvani od eventualnog uništenja.

Knjigu “Mrtva glava jezik progovara” napisali su Zlatan i Marina Čolaković. Specijalista u proučavanju starogrčke tra-gedije i Aristotela, dr. Zlatan Čolaković je nastavio svoje studije epike na Univerzite-tu Harvard, kao dobitnik Fulbrightove sti-pendije (1984.-1988.). Na Harvardu, Ma-rina i Zlatan Čolaković temeljito upoznaju kolekciju Milmana Parrya iz 1933.-1935., te zbirku bošnjačke epike Alberta Batesa Lorda. Nakon četvorogodišnje sa-radnje s Albertom Lordom, Čolakovići sakupljaju bošnjačku epiku Murata Kurta-gića iz Rožaja, posljednjeg velikog tradici-onalnog bošnjačkog pjevača. Uz pomoć Zaima Azemovića i Mehdije Husića, Čo-lakovići u Rožajama prvi put na filmu bi-lježe duge bošnjačke epske pjesme. Bilje-ženje epike suvremenom audio-vizuelnom tehnologijom, te kompjuterskom pripre-mom i obradom tekstova predstavlja novi način očuvanje bošnjačke epike kao muze-ološkog materijala. Tako prezervirani tek-stovi ujedno pružaju potpuno nove mo-gućnosti i principe istraživanja. Na 670 stranica ove knjige nalaze se najljepše ep-ske pjesme Murata Kurtagića iz zbirke


JOURNAL

27

Zlatana i Marine Čolaković, te Avda Me-đedovića iz harvardske zbirke Parry.

Osim gore navedenih djela, akademik Šerbo Rastoder je predstavio i brojna dru-ga djela u izdanju Udruženja “Almanah”, od kojih izdvajamo: “Crna Gora u egzilu, I-II”, “Muslimansko/bošnjačko stanov-ništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477.-2003.”, “Skrivana strana istorije – crno-gorska buna i odmetnički pokret 1918.-1929., I-IV”, “Husein-pašina džamija”, “Tragovima orijentalno-islamskog kul-turnog nasljeđa u Crnoj Gori”, “Epika Avda Međedovića – The epics of Avdo Međedović, I-II”, “Legenda o Ali-paši”, “Gusinjska godina”, itd.

Brojni planovi u 2010. godini

Nakon akademika Rastodera prisutni-ma se obratio Atvija Kerović, izvršni di-rektor Udruženja “Almanah”, član redak-cije istoimenog časopisa i predsjednik Odbora za kulturu Bošnjačkog savjeta Cr-ne Gore. Podsjetio je da je kataklizmične 1993. godine književnik Husein Bašić jav-no dao ostavku na članstvo u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te došao do ideje da osnuje “Almanah”, udruženje za očuvanje kultur-no-historijske baštine Bošnjaka u Crnoj Gori. Rezultat te ideje su brojne knjige u izdanju “Almanaha”, koje su imovina svih crnogorskih Bošnjaka. Knjige su svoje mjesto našle u brojnim sveučilišnim bibli-otekama širom svijeta, svugdje gdje živi bošnjačka dijaspora. “Ovu misiju ne bi-smo u takvom obimu mogli realizirati da naš naum nisu podržali obični ljudi širom Crne Gore i dijaspore, koji su prepoznali važnost misije te nas podržali svojim do-nacijama. Spisak donatora objavljujemo na našem siteu, kao i svakom broju časopi-sa 'Almanah'”, rekao je Kerović.

Naglasio je da su Crnu Goru u po-sljednjih 15-ak godina pohodili brojni postdiplomci i doktori nauka iz Zapadne i Istočne Europe, pri čemu su mnogi od njih došli do prostorija “Almanaha”. Oni su došli sa željom da proučavaju pitanje manjinskih naroda u Crnoj Gori, ali kada su se susreli s brojnom literaturom koju je producirao “Almanah” većinom su se opredjelili na izradu znanstvenih radova iz kulturno-historijske baštine Bošnjaka/Muslimana Crne Gore.

Planovi “Almanaha” u 2010. godini vezani su uz objavu romana najpoznatijih autora srednje generacije – Fajka Softića i Safeta Sijedića. Planirano je i izdavanje monografije o Muhamedu Hadžismajlo-viću, učesniku Drugog zasjedanja AV-

NOJ-a. Namjeravaju objaviti dvije knjige autora Uzeira Bećovića i dr. Miodraga Bojovića o kulturno-historijskoj baštini Bošnjaka pljevaljskog kraja. Objavit će se i dvojezična knjiga imama newyorške džamije Bajrama ef. Mujića s islamskom tematikom. Planirano je izdavanje zbor-nika radova o događajima u Šahovićima 1924. godine, zatim tematski broj “Alma-naha” posvećen radu Nusreta i Murisa Idrizovića, koji će nastati u suradnji s KDBH “Preporod” iz Zagreba.

Zbog lošijeg tonskog zapisa nismo u mogućnosti interpetirati obraćanje akade-mika Zuvdije Hodžića prisutnima u Islam-skom centru. Hodžić je književnik, osni-vač “Almanaha” i član redakcije istoime-nog časopisa od osnivanja. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjet-nosti do 2004. godine, dobitnik Nagrade oslobođenja Titograda, Nagrade oslobođe-nja Plava, trostruki pobjednik jugoslaven-skog festivala mladih pjesnika “Majska rukovanja”, te pobjednik jugoslavenskih festivala poezije u Beogradu, Kumanovu, Prilepu i Nikšiću. Hodžić je poznat i kao uspješan crtač, grafičar i ilustrator.

Zločin u Šahovićima 1924. godine

Dr. med. Asim Dizdarević, član re-dakcije časopisa “Almanaha”, također ima impresivnu biografiju. Pored liječ-ničkog angažmana, predsjednik je Opći-ne Bijelo Polje od 1989.-1990. i potpred-sjednik Skupštine Crne Gore od 1990.-1992. Bio je poslanik u Skupštini Crne Gore i Vijeću Republika Skupštine SRJ, gdje je bio predsjednik Odbora za rad, zdravstvo, boračko-invalidsku zaštitu i socijalno osiguranje. Predsjednik je crno-gorskog Crvenog krsta i Udruženja pedi-

jatara Jugoslavije i sekcije pedijatara Cr-ne Gore. Član je Senata Univerziteta Cr-ne Gore. Dobitnik je niza priznanja za svoju humanitarnu aktivnost. Predsjednik je Kulturnog centra Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, koji je osnovan 13. svibnja 2007. godine u Podgorici.

Dizdarević je govorio o dvije teme: dugu crnogorskih Bošnjaka prema spisa-teljskom djelu Nusreta i Murisa Idrizovi-ća, te probuđenom sjećanju na tragične događaje 1924. godine u selu Šahovići. Dio duga prema braći Idrizović ispunjen je homageom, okruglim stolom 2009. go-dine u Bijelom Polju, na kojemu je aktiv-no učestvovao KDBH “Preporod”. Osim toga, planirano je posebno izdanje “Al-manaha” o njihovom radu, koje će doći do većeg broja čitatelja. O događajima od prije 85 godina u selu Šahović, općina Bi-jelo Polje, koji ima sve odlike genocid-nog postupanja, pisano je u dvobroju 45-46 “Almanaha”. U toku jedne noći i jed-nog dana pobijeno je između 350 i 700 Bošnjaka i Bošnjakinja (brojke su različi-te, ovisno o povijesnom izvoru). “O po-kolju u Šahovićima bilo je zabranjeno govoriti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slo-venaca, te za vrijeme SFRJ. U slobodnoj Crnoj Gori smogli smo snage da o tome javno progovorimo”, rekao je Dizdarević i posebno istaknuo dvojicu Crnogoraca koji su prvi javno progovorili o toj nesre-ći bošnjačkog naroda – prof. Vujaševića s Univerziteta u Podgorici i publicistu Peru Radovića. Planirana je posebna publika-cija o tom nesretnom događaju.

Dizdarević je izrazio želju za nastav-kom suradnje između KDBH “Preporod” i Udruženja “Almanah”. Za kratko vrije-me je uočeno da je korist velika i obostra-na. Suradnja je značajna jer crnogorski

Slijeva: Esad Kočan, Asim Dizdarević i Zuvdija Hodžić


JOURNAL

28

Bošnjaci praktično vraćaju i ponovo ot-krivaju svoj nacionalni identitet, pri čemu im mnogo pomažu iskustva iz razvijeni-jih sredina.

Poetika Avde Međedovića

Posljednji se prisutnima obratio Esad Kočan, član redakcije “Almanaha”. Kao novinar počeo je raditi 1980. u dnevnom listu “Pobjeda”, gdje je bio suradnik u unutrašnjo-političkoj redakciji i slobodni reporter. Bio je novinar i zamjenik odgo-vornog urednika Informativno-političkog programa Televizije Crne Gore. Jedan je od osnivača crnogorskog nezavisnog tjed-nika “Monitor”, gdje je u različitim perio-dima bio redaktor, autor analitičkih člana-ka, uvodnika, a sada je odgovorni urednik. Predsjednik je Upravnog odbora Instituta za medije Crne Gore i član Savjeta Radio-televizije Crne Gore. Tekstovi su mu objavljivani i prenošeni u vodećim listovi-ma u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u stranim analitičkim revijama i biltenima posvećenim zbivanjima na Balkanu. Pre-davao je u školama novinarstva koje je u Crnoj Gori organizirala Alternativna in-formativna mreža (AIM). Član je stalnog kora predavača Instituta za medije Crne Gore. U okviru programa koji organizira Međunarodni centar za novinarstvo u Washingtonu završio je 2002. u Washin-gtonu i New Yorku program specijalizaci-je koji obuhvaća izučavanje profesional-nih normi u suvremenom novinarstvu i metodologiju obuke novinara.

Kočan je naglasio da su “Monitor” i “Almanah” mozaik jedne te iste, one naj-bolje Crne Gore. Prve tri godine postojanja “Monitora”, do osnivanja “Almanaha” 1993., stvorile su jedno čudesno iskustvo – opstati usprkos svemu, upustiti se u bitku za koju se moralo računati da može biti iz-gubljena. “Sve je govorilo da će ta bitka u 'Monitoru' biti izgubljena. 1990. godine je bio veliki val mržnje. Crna Gora je bila ne-moćna da se odupre talasu mržnje koji je prijetio da je poklopi. Svi mediji su klicali Miloševiću. Službena politika, službeni govor je bio govor mržnje. I nas nekoliko je reklo: 'Mi na ovo pristati nećemo. Crna Gora će postojati dok je nas.' To je granič-no iskustvo. Jedino u toj bitci imalo je smi-sla učestvovati”, rekao je Esad Kočan. Tri godine nakon toga do njega je stigao glas da Husein Bašić, zajedno sa Zuvdijom Hodžićem, pokreće “Almanah”. To je bilo još veće granično iskustvo, jer u zimu 1993. godine nijedan Bošnjak u Crnoj Go-ri nije bio siguran da će u svome domu do-čekati proljeće. U tom trenutku bilo je naj-

važnije skupiti rasuto bošnjačko-musli-mansko biserje, pri čemu je Husein Bašić pokazao čudesnu hrabrost.

Kočan je rekao da je “Almanah” prvo organizirano sjećanje Bošnjaka u Crnoj Go-ri. “Vijekovima je trajalo organiziranje za-borava kao važnog društvenog zadatka. Za-mislite sudbinu narod koji je stvorio 'Omera i Merimu', 'Žute dunje' i 'Hasanaginicu', koji je imao Avdu Međedovića, za kojega je zna-lo manje od 1% Bošnajka u Crnoj Gori. U ukupnoj crnogorskoj populaciji u promilima su se mogli mjeriti ljudi koji su čuli za njega. Zamislite da netko od vas kaže: skupit ćemo mi to rasuto biserje. I mi smo se organizirali kako bismo vratili naše prvo pamćenje”, re-kao je Esad Kočan i naglasio da je bilo veo-ma bitno kulturološki pripremiti Crnu Goru za takvo nešto. Da nije bilo “Monitora” i ta-dašnjih antiratnih poketa i udruženja, Crna Gora nikada ne bi bila spremna primiti u se-be Avdu Međedovića, vratiti ga kući. Veli-ko iskustvo je bilo otkrivanje svijesti što učiniti kada se počne otkrivati velika boš-njačka kulturna baština. To je bio izazov kako otkriti i zaštititi vlastitu kulturu, kako zapravo zaslužiti da naslijede veliku kultur-nu baštinu. Stvaranje “Almanaha” je bio je-dan divan kreativni osjećaj.

Drugo važno iskustvo je iskustvo više-slojnosti, kulturalnosti svakog identiteta. U ratnim vremenima bilo je teško, ali i časno biti Bošnjak u Crnoj Gori, pripadnik jednog malog naroda koji broji 70.000 do 80.000 ljudi. “Biti Bošnjak i musliman u Evropi dovodi nas do jednog divnog paradoksa: što si manji i malobrojniji, baštiniš više plurali-teta. Moj je, istovremeno, i Sokrat i Rumi i Ibn Arebi i Kierkegaard. Moji su i Jesenjin i Lorka. Kao europejci, muslimani, Slaveni, Bošnjaci i crnogorski građani imamo pravo baštiniti sve što stvaraju narodi s kojima ži-vimo. Ta ljepota pluralnog identiteta nas obavezuje da idemo prema vlastitim vrho-vima. Kao žute dunje otkrivali su kulturni identitet Bošnjaka u Crnoj Gori – ne da ga sakrijemo od drugih, ne da ga pozicionira-mo naspram drugih. Mi smo ga zaista od srca darovali svojoj Crnoj Gori. I najbolja Crna Gora je to otvoreno primila”, rekao je Kočan i naglasio da se kao važno trajno iskustvo iskristaliziralo tzv. iskustvo vrho-va. Bošnjaci Crne Gore su doprli do Avde Međedovića, za čiji pjesnički rad je Kočan rekao da nikada ljepšu poetiku nije proči-tao. Poznato je da Avdo Međedović bio ne-pismen čovjek. Kod njega su došli profeso-ri, istraživači s američkog Sveučilišta Har-vard kako bi pokušali dešifrirati kako je nastala Homerova 'Ilijada'. A ostali su za-divljeni njegovom poezijom, za koju nisu vjerovali da je Avdo njezin autor.

“Naš zadatak je bio da vratimo Avdu, da kulturološki opremimo Crnu Goru i njegovo djelo učinimo našim malim Olim-pom, gdje će dolaziti ljudi i gdje će gene-racije djece učiti kako razumjeti Avdu Me-đedovića. To ne možemo ako ne naučimo Crnu Goru da bude pluralna, da bude otvo-rena za drugo i drugačije. Kod nas Bošnja-ka najviše mi se sviđa složenost identiteta. Uzmimo za primjer sevdalinku, koja je najljepši susret svijetova. Ona je na neki način oživljeni Ibn Arebi, srce koje se pre-tače. To će oplemeniti Crnu Goru u 21. vijeku, a nas će obraniti od nečega što je vrlo važno za nas. Teška je bila sudbina nas Bošnajka u 20. vijeku, nisam siguran da će biti mnogo lakša i u 21. vijeku. Mi ćemo sigurno ličiti na svoju sevdalinku – kada budemo pjevali, kroz našu pjesmu će biti i doza plača”, rekao je Kočan.

Naglasio je da Bošnjaci nikada ne smiju sebi dozvoliti da budu pod dvostrukom op-sadom. Ako nas drugi marginaliziraju, ako govore jako ružno o našoj religiji – mi se trebamo prkosno suprostaviti tome, ali ni-kako ne zatvoriti u sebe. U ovome vremenu samo onaj tko može dati, može i primiti. Zbog ogromne tragedije koja je zadesila bošnjački narod, ne smijemo zadobiti ideo-logiju i psihologiju žrtve. Psihologija žrtve je priznanje da smo objekt povijesti, objekt tuđe mržnje. Samo ako budemo na sebe pri-mjenjivali najstrožije kriterije, imamo šan-su za opstanak. Kao suprotnost psihologiji žrtve, Kočan je predložio stvaralačku ideo-logiju i hedonizam prvog reda – uživanja u svakom trenutku slobode, prihvatiti da se Sudnji dan sastoji od mnogo sudnjih dana.

Empatija ili suosjećanje s Bošnjacima je uvijek skupo plaćeno. Tko god je u Cr-noj Gori gajio takve osjećaje prema Boš-njacima, nije mu bilo lako. Jedan od takvih ljudi koji godinama istrajno svjedoči o de-portaciji bosanskih izbjeglica i ima velikih problema zbog toga je Slobodan Pejović, bivši policajac. U Herceg Novom ga ne štite novinarska udruženja i javno ime – on je progovorio kada nitko nije smio. Zahva-ljujući njemu zločin nad bosanskim izbje-glicama nije zaboravljen. Imena ljudi koji su ubijeni, koji su trebali nestati, postala su stvarnija nego što bi ikada postala da su živjela normalnim životom. “Oni koji su bili toliko silni i moćni skrivaju svoja ime-na, šapuću i umanjuju svoj značaj. Da bi se to desilo, da bi se taj preokret napravio, da bismo mogli pogledati u oči vlastitoj djeci morali su postojati ljudi kao što je Slobo-dan Pejović, taj znak najljepše Crne Go-re”, zaključio je Esad Kočan, uz veliki aplauz odobravanja prisutnih. q

Ismet Isaković


JOURNAL

29

Omladinski klub muslimana u surad-nji s Islamskim centrom u Zagrebu, u sklopu tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 21. siječnja 2010. upriličio je predavanje na temu “Genocid u Bosni i Hercegovini s poseb-nim osvrtom na Bosansku krajinu”. Na-stupili su gosti iz Bosne i Hercegovine: Murat Tahirović, Sudbin Musić, Adnan Bajrić i Hilmo Kozlica.

Činjenica da je u Bosni i Hercegovini 1991. godine prije rata bilo 4,377.033 sta-novnika. Za vrijeme rata od 1992. do 1995. bilo je 657 logora i koncentracij-skih centara. Po broju ljudi koji su bili u njima, a računajući to po presudama koje su donesene, u logorima je po neslužbe-nim podacima, koje je je iznio Murat Ta-hirović bilo preko 200.000 ljudi. Službeni podaci govore o 50.000 ljudi. Pa da je i četiri puta manji broj za tako malu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, to je de-mografski slom koji nije ravan niti onome što su radili nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kada su pitali našeg uvaženog preda-vača, predsjednika Saveza logoraša Bo-sne i Hercegovine Murata Tahirovića da li bi preživjeli logoraši mogli prihvatiti izvinjenje koje bi ima njihovi mučitelji dali za pretrpljenja zlodjela, ali onako iskreno u duši da li bi mogli oprostiti, re-kao je svoj stav, ali vjerojatno stav većine ljudi koje su preživjeli put do pakla i na-zad – da ne bi. Ali da unatoč tome ta ma-njina ne može držati cijelu Bosnu zbog toga u zatočeništvu i prošlosti, već da ipak očekuju iskreno izvinjenje agresora kako bi se stvari i odnosi među narodima poboljšali.

Silovanja

Žrtve silovanja su u najvećoj mjeri bi-le mlade djevojke, maloljetnice od 12 i više godina, zatim žene bez obzira na sta-rosnu dob, ali isto tako i muškarci, kojima je pored silovanja odrezivan i spolni or-gan. Silovanje se odvijalo, kada su u pita-nju vojnici i paravojne formacije, uglav-nom pred masom (pretpostavlja se sa ci-ljem da bi se dokazala hrabrost), dok su visoko rangirani oficiri to činili uglav-nom dovođenjem mladih djevojaka u svoje prostorije.

Tjeranje logoraša na međusobni sek-sualni odnos je isto tako oblik silovanja koje je trajno prouzrokovao poremećaje među rodbinom. Takav oblik nasilja zabi-lježen je u većini logora gdje su starci pri-siljavani na seksualni odnos s malodob-nom bliskom rodicom, kao npr. u logoru Omarska.

Trenutno stanje

Kažu da statistika nikad ne pogađa čo-vjeka toliko koliko tragedija jednog poje-dinca. Tako smo uz ove podatke imali pri-liku čuti i neka osobna razmišljanja i sta-vove drugog velikog borca, mladog, ali ozbiljnog Sudbina Musića iz Savez logo-raša “Prijedor 92”. On je preživio pakao logora, zajedno sa svojim sestrama i maj-kom, a otac mu je poginuo u pokušaju bor-be protiv srbočetničke agresije na Prijedor. Nisu u tom manijačkom pohodu stradavali samo Bošnjaci već i svo ostalo stanovniš-tvo, dakle i hrvatske nacionalnosti. Čak je glavni zapovjednik obrane tog područja bio Hrvat katoličke vjeroispovijesti – Slavko Hećimović. Uz kratki osvrt koji nam je Musić dao o tome kako je došlo do situacije pokolja u tom kraju, te nažalost neuspjele obrane, stvaranja koncentracij-skih logora Omarska, Trnopolje i Kera-term, Sudbin je još više želio dati informa-cije o trenutnom stanju u tom kraju, kon-

kretno Prijedoru. Svima nam se u glavi pri spomenu “logora” vrte slike logora u Omarskoj, te izgladnjelih tijela koje naslo-njeni na bodljikavu žicu svojim pogledima očajno traže pomoć i spas. Činjenica je da je Omarska bila jedna od najvećih klaoni-ca u Bosni i Hercegovini, da je u njoj pobi-jeno preko 1.000 ljudi, pretežno muškara-ca. Omarska je predstavljala raj svim vr-stama psihopata kako bi se na jadnim i bespomoćnim žrtvama mogli iživljavati sa svim svojim bijednim naumima. Jedan od primjera je da su nakon mučenja ljude tr-pali u velike automobilske gume, polijeva-li benzinom te nakon toga palili tako da od njih ne bi ništa ostalo. Metak je tamo pred-stavljao milost. Danas je rudnik Omarska u vlasništvu tvrtke “Arcelor Mittal”, jedne od vodećih svjetskih tvrtki za područje cr-ne metalurgije, tj. proizvodnje željeza i čelika. Nije to nimalo slučajno jer se na tom području nalaze bogata nalazišta že-ljezne rude.

Da li je bilo u interesu naroda da se međusobno kolju i ubijaju i mrze? Sigur-no ne. Kome odgovara zavađenost naro-da, oslabljena zemlje? Očito nekom tre-ćem. Što taj postiže time? Lako dolazi do sirovina koje ga interesiraju. Da li su tu u pitanju države ili možda neke treće orga-nizacije, multinacionalne kompanije, me-đunarodne organizacije? To zasigurno nije lako odgovorit jer je to usko poveza-

Tribina o genocidu u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na Bosansku krajinu

Suprostavljanje mraku zaborava

S tribine u Islamskom centru


JOURNAL

30

no, jedno drugo podržava. Najjače naftne kompanije, svih 13 koliko ih ima u svije-tu, pretežno su u vlasništvu države ili dr-žava ima znatni udio u vlasničkom udje-lu. To im omogućava da slobodo koriste prednosti privatnog i državnog sektora. Tako je bilo i za vrijem otvorenog impe-rijalizma, no sad je samo vrlo perfidnim sredstvima tako da se ne usudimo ni po-misliti da bi to mogli biti tako.. Jer tko bi bio lud pa reći – hej, Bosna leži na boga-tim ležištima nafte, a to nam govore istra-živanje koja vrše već od 1973. svjetske kompanije i Energoinvest s projektom "Sjeverna Bosna” te “Dinaridi” koji je, vidi slučajnosti, obustavljen početkom rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, posve je poznato da Bosna i Hercegovina uz Hrvatsku obiluje zalihama pitke vode, i po tome je treća zemlja u Europi. Zašto da se Bošnjaci obogate i ojačaju, ni slu-čajno. Svakako do tih resursa se mora do-ći, a uz to riješiti “muslimansko” pitanje koje je trn u oku mnogima u Europi i ostatku Zapada. Nadam se da su moja razmišljanja kriva, iskreno se nadam… ali bojim se da je puno gore od ovoga. Pa tko bi bio tako zao? Vjerojatno onaj kome je samo ovaj svijet mjerilo svega, kome ljudski život ne vrijedi ništa, a ne gleda kojim sredstvima će doći do svoga cilja.

Naravno uz sve to pravno je regulira-no i rečeno Daytonskim mirovnim spora-zumom pravo svakog da se vrati na svoja ognjišta. Ono što treba i što je stvarnost uvijek je daleko jedno od drugoga. Jedan od razloga što je prva stvar koju su agre-sori napravili jeste ubijanje elite, intelek-tualne sportske i svake druge koja je mo-gla pružiti otpor i napravi neku vrstu or-ganizacije. U prijedorskom kraju uništili su 33 džamije te još mnoge druge vjerske objekte, a do sad nisu ništa uložili u nji-hovu obnovu. Otežano je zaposlenje boš-njačkom stanovništvu.

Ove sve činjenice, a i mnoštvo drugih o kojima bi mogli pisati govore jadno u prilog da je u Bosni i Hercegovini izvršen genocid – kao namjerni čin sa ciljem djelo-mičnog ili potpunog uništavanja jedne et-ničke, vjerske, nacionalne skupine, a me-todama preseljavanja stanovništva, ubija-njem, silovanjem žena i djevojčica te prisi-ljavanjem da rađaju takvu djecu, prihvaća-ju drugu vjeru, bave se seksualnim zado-voljavanjem svojih mučitelja i predstavlja-ju seksualno roblje, dakle potpunim uni-štavanjem dostojanstva osobe. Kad se ono uništi tada čovjek više nije čovjek jer nas jedino izbor – da li ćemo čuvati svoju čast ili ćemo slijepo slijediti svoju strast čini različitim od životinje. Kad se to uništi tad

čovjek postaje gori od životinje jer ona ni-kad ne ubija, a da nije gladna.

Uspostave suradnje

Kako ne bismo bili gluhi, nijemi i sli-jepi, kako je rekao treći uvaženi gost, Ad-nan Bajrić iz Instituta za istraživanje zlo-čina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, pozvao je sve, a pogotovo mlade na suradnju i po-sjet, učenje i ozbiljno proučavanje svega što se dogodilo bošnjačkom narodu s ci-ljem da nam se prošlost više nikada ne ponovi. Osim toga, moramo biti sjesni svojih posebnosti kako bi bili jači u odu-piranju asimilaciji koja nam se nameće. Moramo se svim silama potruditi i uspo-staviti međusobnu suradnju, te posebno poraditi na osvješćivanju mladih ljudi i generacija koje tek sazrijevaju, koje su rođene poslije rata i koje o ratu znaju sa-mo ono što ih uče u školi i što pričaju odrasli o tome. Nastavni program povije-sti u Bosni i Hercegovini konstruiran je tako da se mladi uče kao da rata nije niti bilo, a nema ni govora o tome da se kaže tko je započeo sa agresijom na ovu pre-divnu zemlju. Na globolnom planu Me-đunarodni sud za ratne zličine na područ-ju bivše Jugoslavije u Haagu ima za ko-načni cilj da uspostavi sistem krivnje svih stranaka, dakle da relativizira samo pita-nja krivnje, agresije i pitanje tko je uopće bio agresor. Pravo koje je konstuirano i sile koje pdružavaju tu svjetsku silu ne-maju za cilj uspostavu pravde i praved-nog kažnjavanja zločinaca, a u prilog to-me govori činjanica da je još uvjek na slobodni najveći od svih ratnih zločinaca Ratko Mladić, koji je glavni sprovoditelj srbo-četničkih nauma i genocida u Sre-brenici i drugdje u Bosni i Hercegovini.

Put do pakla i nazad

“Put kroz pakao” je naziv djela koje je napisao posljednji gost te večeri, Hilmo Kozlica. Iako čovjek izgledom koji ne oda-je pisca, već više borca, tko uzme u ruke i počne čitati njegovo djelo teško će ga pustit iz ruku i prevarit će se glede svih predrasu-da. Njegova priča oko rata u Bosni za nas običan svijet posve je nezamisliva. Prošao je tri logora –Prekaju, Kozile i Kamenice. Djelo je potresno jer obiluje faktografskim podacima te kad ga čitate imate osjećaj da sve to možete vidjeti i zamisliti – naravno da je to samo nama u glavi, a opet čovjek ostane šokiran i zapita se koja je to sila go-nila ljude, kakva je to zlo u ljudima bilo da su išli jedni na druge planirano s oružjem,

uništavajući i paleći njihove kuće, separirali muške i ženske te muške odvodili u logore, gdje su s njima postupali na najnehumanije načine – tjerajući da brat s bratom među-sobno spolno opći pred svim svijetom, tu-kući ih do smrti, a prije toga goneći ih da sami sebi iskopaju grobove. Ne, osobno ne mog prihvatiti da su ljudi tako sami po sebi zli, već vjerujem da je razlog tome vanjski faktor – sotona. Šejtan kako god ga zvali ima istu svrhu – da ljude međusobno zava-di, razdvaja i da na temelju toga vlada nad njima. Shodono tome najbolje govore riječi samog autora u uvodu koje ću citirati: “Tek u zatočenju čovjek najdublje spozna sebe, upozna se sa samim sobom i najviše se pri-bliži istini. Ako je svjestan svog fizičkog zatočenja, ako ga duboko i svjesno proživ-ljava, ako vjeruje u pravdu i u sebi samom traži izlaz, ako mu je u mislima jedino naš Stvoritelj, ako nađe snagu da prvo pobijedi sebe, pa i ledenu jezu zatočenja, nikad čo-vjek ne biva zatočen, on je slobodan i u za-točenju.”

A o plemenitom motivu pisanja knji-ge sam autor jeste njegova želja da saču-va od zaborava ljude koji nisu imali te sreće da prežive. Hoće da svjedoči o jed-nom užasnom vremenu i zlim ljudima. Želi da nikad nijedan čovjek na svijetu ne pati, želi da svi ljudi žive u slobodi i miru.

Na ovo samo mogu reći da mu Stvori-telj primi njegovu želju jer sve nas goni ka zaboravu kao što su filmovi koje osva-jaju svjetske nagrade, kao što su “Ničija zemlja” , iako jako kvalitetan film , u ko-načnici daju pouku da nitko nije kriv ili da su sve strane jednako krive za rat u BiH. Naš narod bosanski ima strašnu boljku koje sa zove zaboravnost i što lako sve vole i pretvaraju u šalu, tako valjda bježeći od sumorne realnosti u kojoj se nalaze, pa se kulturološki genocid i dalje nastavlja u obliku folk-hitova koje su srž većine mladih Bosanaca danas, a među kojima je većinom srpska glazba u pita-nju od kojih ima “pevaljki” koje su bile žene i ljubavnice samih ratnih zločinaca. Zbog svega toga nužno je govoriti, upo-zoravati i raditi sve na tome da se ne za-boravi tko je započeo rat, tko je kriv za ratne zločine, tražiti pravnu sankciju za zločince, tražiti izvinjenje cijele zemlje prema Bosni i žrtvama rata i njihovim po-rodicama kao oblik zadovoljštine, te radi-ti na jačanju naše zemlje, kulture, lijepog sevdaha, religije, uspostave suradnje sa svima na ravnopravnoj, a ne položaju ovisnosti spram drugoga. Prije svega po-raditi na sebi samima te ujedinjenim sna-gama suprostaviti se mraku zaborava. q

Mirsad Dubravić


JOURNAL

31

U prostorijama Kulturno-informativ-nog centra BiH u Zagrebu, 25. siječnja 2010. povodom Međunarodnog dana sje-ćanja na holokaust (27. siječanj) otvorena je izložba “Kada su komšije bile ljudi”. Svečanom otvorenje izložbe prisustvova-li su brojni uglednici: Vladimir Raspudić, veleposlanik BiH u Zagrebu, Tonči Stani-čić, veleposlanik RH u Sarajevu, Srećko Šestan, pomoćnik ministra za kulturu RH i Milan Bandić, zagrebački gradonačel-nik. Predstavljanje izložbe “Kada su ko-mšije bili ljudi” u Zagrebu (od 25. siječ-nja do 5. veljače 2010.) zajednički su or-ganizirali Veleposlanstvo BiH u Republi-ci Hrvatskoj, Židovska općina u Zagrebu, Veleposlanstvo RH u Bosni i Hercegovi-ni, Jevrejska zajednica Bosne i Hercego-vine i Institut za istraživanje zločina pro-tiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu.

Kako je u svom obraćanju prisutnima naglasio bosansko-hercegovački velepo-slanik Vladimir Raspudić, izložba govori o okrutnom zločinu nad europskim Žido-vima, ali je ujedno i svjedočanstvo o hra-brim ljudima iz svih konfesija koji su ri-skirajući svoje živote nesebično, ljudski i komšijski spašavali Židove, nerijetko po-stajući i sami žrtve fašističkog divljaštva.

Tonči Staničić, hrvatski veleposlanik u BiH je rekao da je zajednička organiza-cija izložbe povodom Međunarodnog da-na sjećanja na holokaust primjer kako se može surađivati na kulturnom i svim dru-gim područjima. Naglasio je da poruka s ove izložbe glasi: “Neka svatko od nas napravi korak ili mnogo više od onoga što inače mora.” Svakome od nas nedostaje jedan korak više, ne samo u kulturi, gos-podarstvu i politici.

Autor izložbe “Kada su komšije bili ljudi” je Eli Tauber, novinar, publicista i istraživač povijesti i običaja Židova. Tau-ber se od rane mladosti bavi proučavanjem povijesti i običaja Židova. 2007. godine objavio je svoju prvu knjigu pod nazivom “Ilustrovani leksikon judaizma – istorija, religija i običaji”. Iste godine je postavio i dvije izložbe pod nazivom “Sjećanje na holokaust” i “Pravednici jevrejskog naro-da”. Tauber je napisao i knjigu istog nazi-

va kao i izložba, koja je u prvom izdanju potpuno rasprodana. U obraćanju prisutni-ma Eli Tauber je rekao da je izložba u Za-greb stigla iz Bratislave, glavnog grada Slovačke. Početna ideja od prije pet godi-na je bila da se napravi mala izložba u Mu-zeju Jevreja Bosne i Hercegovine u Saraje-vu. Na putu sakupljanja podataka za izlož-bu, sakupilo se toliko materijala da je mu-zejski prostor bio premali. Stoga je Tauber odlučio napisati knjigu pod nazivom “Ka-da su komšije bili ljudi”, čije je drugo izda-nje u pripremi. Paralelno s pisanjem knjige išla je i izrada izložbe, koja je naišla na izvanredan prijem prigodom prvog pred-stavljanja u Sarajevu.

“Izložba u sebi sadrži čitav niz istinitih priča, priča koje prirastaju srcu zato što u stvarnosti daju životno bilo u Bosni i Hece-govini, a posebno u Sarajevu kao jednom multikulturalnom gradu, gdje su brojni na-rodi živjeli u jednom skladu. To nije bilo ono što mi danas moderno nazivamo tole-rancija, čega se ja grozim jer to znači da nekoga trpim. Vjerujte, u Sarajevu u Dru-gom svjetskom ratu ljudi nisu trpili jedni druge, nego su zajedno živjeli u jednoj ku-

ći, dvorištu i mahali, pili zajedno kahvu, slavili zajedno slave, pomagali jedni druge. Taj fenomen zajedničkog suživota u Bosni i Hercegovini i Sarajevu pokušao sam ispričati u knjizi dajući joj simboličan na-ziv 'Kada su komšije bili ljudi', aludirajući na jedan momenat kada su se ljudi bez ika-kvog interesa žrtvovali jedni za druge. Po-kušao sam pokazati kako je to nekad bilo u našoj Bosni. Priče su toliko dirljive i ne-shvatljive. Knjiga koju sam napisao pokre-nula je jednu lavinu novih priča, novih do-gađaja i novih susreta, koji govore o tome što se događalo u Bosni, kako su se ljudi spašavali, tko ih je spašavao. Priča još uvi-jek nije ispričana. Treba dalje tražiti, pro-nalaziti nove slučajeve. Ne moraju svi ti ljudi, kao u ovoj knjizi, dobiti Medalju pra-vednika izraelskog muzeja 'Yad Vashem'. Danas imamo 47 pravednika iz Bosne i Hercegovine, koji su spasili oko 1.000 ži-vota. To znači da imamo još jako mnogo ljudi, jako mnogo priča, međutim, vjerojat-no neke od njih nećemo nikada saznati. Ova knjiga je utrla put jednom novom istraživanju i sakupljanju podataka, tako da mi danas već imamo oko 100 novih sluča-

Aktivnosti Kulturno-informativnog centra Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu

Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust

Sa otvaranja izložbe u Kulturnom centru BiH u Zagrebu


JOURNAL

32

jeva širom Bosne i Hercegovine – od Mo-stara, preko Doboja, Tuzle i Prijedora, do Banja Luke. Ljudi su se počeli javljati – gledajući TV-spot, čitajući seriju mojih natpisa koji su se iz nedjelje u nedjelju objavljivali u sarajevskom 'Oslobođenju'. Rezultati su fantastični, priče su toliko dir-ljive, toliko nestvarne. Ne možete vjerovati koliko su ljudi bili spremni žrtvovati se jed-ni za druge. U knjizi ima priča o jednom čovjeku koji je spasio židovsku porodicu, međutim netko ga je izdao i on je završio u logoru u Jasenovcu. Ili, čovjek spasi svog prijatelja, a njegovu sestru odvedu u Jase-novac. To su priče kojih se trebamo uvijek podsjetiti – kako su ljudi bili spremni be-zrezervno se žrtvovati. Ove priče su me ponukale da napravim jednu novu knjigu, koja je u pripremi. Ona neće govoriti ne sa-mo o pravednicima, već o ljudima Bosne i Hercegovine koji su spašavali Jevreje na različite načine, riskirajući često i vlastiti život”, rekao je Eli Tauber.

Naglasio je da su vrlo teški i oštri kri-teriji kako bi netko dobio Medalju pra-vednika među narodima. Kriteriji su limi-tirajući, koji ne dozvoljavaju da svatko tko je spasio Židova dobije ili bude kan-didiran za Medalju pravednika među na-rodima, nego samo onaj nežidov koji je bez ikakvog osobnog interesa riskirao vlastiti život. Komisija za dodjelu Meda-lje radi izuzetno tešku selekciju. Tauber je naveo primjer Schindlera, po kojemu je nastao poznati, Oscarom nagrađeni film “Schindlerova lista”. “Schindler je dobio Medalju pravednika među narodima, ali zbog određenih svojih neetičkih ponaša-nja nije mu dozvoljeno da zasadi drvo u Aleji mučenika. Bez obzira što je spasio tolike živote. Medalju ne bi dobio da predsjednik Komisije za dodjelu Medalje pravednika među narodima nije bio onaj koga je spasio”, rekao je Eli Tauber.

Yad Vashem i Pravednici među narodima

U Memorijalnom muzeju holokausta u SAD-u je napisano da je holokaust bio sustavno, birokratsko, od države odobre-no progonstvo i ubojstvo približno šest milijuna Židova, koje su počinili nacistič-ki režim i njegovi kolaboracionisti tije-kom Drugog svjetskog rata. Holokaust je riječ grčkog porijekla i znači žrtva vatre. Nacisti, koji su na vlast došli u siječnju 1933. godine, vjerovali su da su Nijemci rasno superiorni, a da su Židovi osuđeni na “život nedostojan života”. Za vrijeme holokausta nacisti su također ciljali na druge skupine ljudi zbog, kako su smatra-

li, rasne inferiornosti: Rome, invalide i neke od slavenskih naroda (Poljake, Ruse i druge). Druge skupine su proganjane zbog političkih razloga ili ponašanja, me-đu njima i komunisti, socijalisti, Jehovini svjedoci i homoseksualci.

“Yad Vashem” u Jeruzalemu zauzima posebno mjesto među muzejima holokau-sta u svijetu. Očuvanjem židovskog ka-raktera na dostupan način i podržavanjem autentičnog izraza sastavljenog od svje-dočenja, dnevnika, artefakata i drugih do-kumenata, “Yad Vashem” trasira put za bolju budućnost. 1963. godine “Yad Vas-hem” je uspostavio program dodjele titu-le među narodima nežidovima, koji su za vrijeme holokausta riskirali svoje živote da spase Židove. Za ostvarenje projekta, “Yad Vashem” je uspostavio javnu komi-siju pod rukovodstvom Vrhovnog suda pravde, koji je bio odgovoran za dodjelu priznanja Pravednika. Ovo je jedinstven

projekt ove vrste u svijetu da se oda pri-znanje, koristeći određene kriterije, djeli-ma koja su učinili pojedinci spašavajući Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Program Pravednika i zasađivanje drveta u Aleji Pravednika među narodima dobio je podršku u svijetu, a koncepr Pravedni-ka i odlikovanje prema pravilima “Yad Vashema” postao je univerzalni koncept i važan simbol. Do siječnja 2008. godine “Yad Vashem” je prepoznao skoro 22.000 osoba kao Pravednike među naro-dima. Park Pravednika među narodima, u kojem su na mramornim pločama ugravi-rana imena spasioca i države izkoje potje-če, uspostavljen je 1966. godine. Cere-monija dodjeljivanja počasti Pravednika među narodima održava se u Parku.

Trenutno je u Bosni i Hercegovini re-gistrirano 47 Pravednika među narodima, među kojima su 23 iz bošnjačkog naroda, i to: Begić Midhat, Beširević Zekira, Fa-zlinović Hasija, Fazlinović Sulejman, Hardaga Bahrija, Hardaga Izet, Hardaga Mustafa, Hardaga Zeineba, Hatibović Rezak, Hatibović Sulejman, Kapetanović Esma, Kapetanović Hasna, Kapetanović Sultanija, Kapetanović Šemso, Kapeta-nović Vasva, Korkut Derviš, Korkut Ser-veta, Pozder Salih, Sadik Ahmed Saralop, Sarčević Elza, Sarčević Emira, Sarčević Ferid i Sarčević Sead.

Među brojnim primjerima navedenim na izložbi “Kada su komšije bile ljudi” izdvojit ćemo samo jedan primjer praved-nika među narodima iz Bosne i Hercego-vine: obitelj Kapetanović iz Bosanskog Novog (Sultanija i njena djeca Šemso, Hasna, Vasva i Esma). Na prigodnom pa-nou navedeno je sljedeće: “Sultanija Ka-petanović je pozvala jevrejsku porodicu Sonnenschein u svoju kuću. Grad (Bo-sanski Novi) je bio mali, ništa se nije mo-glo sakriti, pa su obavijestili susjede da su ugostili jednu slovensku obitelj. Hinko, njegova žena i dvije kćeri, Fanika i Vera, živjeli su s Kapetanovićima kao jedna obitelj. U jesen 1942. situacija se pogor-šala, pa je Hinko tražio način da stupi u kontakt sa Švicarskim konzulatom u Za-grebu. U tome mu je pomogao Šemso, izlažući se velikoj opasnosti. Za nekoliko dana iz Konzulata su stigli papiri za sve članove jevrejske obitelji i oni su otišli u Švicarsku. Tako su izbjegli svoju propast. Ali nakon toga su došli teški trenuci za obitelj Kapetanović: majka Sultanija i dvije kćeri, Esma i Vasva, protjerane su u Prijedor, a treća kćer, Hasna, uhapšena je u Petrinji. Odatle je odvedena u Zagreb, pa u Staru Gradišku...” q

Ismet Isaković

Eli Tauber


JOURNAL

33

U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 28. siječnja 2010. ge-opolitolog i publicist Jure Vujić održao je predavanje o geopolitičkoj važnosti islam-skog svijeta u 21. stoljeću. Vujić je diplo-mirao pravo na Pariškom sveučilištu pra-va, društvenih i gospodarskih znanosti. Po struci je odvjetnik i član Pariške odvjetnič-ke komore. Kao prvi civilni polaznik, 2006. godine je diplomirao na Ratnoj školi Oružanih snaga Republike Hrvatske “Ban Josip Jelačić”. Autor je nekoliko knjiga: “Fragmenti geopolitičke misli”, “Trg Mar-šala Tita – Mitovi i realnosti titoizma”, “Nord-Sud l'honneur du vide”, “Eloge de l'esquive – Hvalospjev izmicanju”, “Inte-lektualni terorizam – Heretički brevijar” i “Hrvatska i Mediteran – geopolitički as-pekti”. Također je u hrvatskim i međuna-rodnim znanstvenim časopisima objavio stotinjak znanstvenih članaka iz području geopolitike, sociologije i filozofije. U pri-premi je njegova nova knjiga “Euroazija-nizam protiv atlantizma”.

Uvodna razmatranja

Na početku predavanja Vujić je rekao da je, ako zanemarimo vjerski fenomen na geopolitičkom planu u Srednjem vije-ku ili za vrijeme križarskih ratova, vjerski geopolitički čimbenik reaktualiziran po-bjedom izraelskog Likuda 1970., izbo-rom pape Ivana Pavla II 1978. i Islam-skom revolucijom u Iranu 1979. godine. Često se taj fenomen preklapa s identitar-nom tematikom, a on nastaje kao reakcija na materijalističku društvenu anomiju ka-pitalizma i komunizma, a ponekad je bio potaknut od strane velesila tokom hlad-nog rata (SAD su podržavale talibane u Pakistanu i Afganistanu).

Vujić je naglasio da vjerski militantizam nije isključivo muslimanski fenomen, on obuhvaća i druge religije: protestanski en-gleski intergizam u Ulsteru (Sjevernoj Ir-skoj), kršćanska socijalna demokracija u Srednjoj Americi, katolički integrizam u Europi, a postoji i integrističko pravoslavlje poput velikosrpskog Svetosavlja. Vjera je uvijek bila skup vjerovanja i ideja koji ho-mogeniziraju i povezuje jedno društvo, a kao takva ona je tretirana kao sastavni dio integracionaističkih ideologija. Realistička

geopolitička škola smatra da je vjera ideolo-gija koja maskira druge društvene i političke interese. “Kod geopolitičkog pristupa isla-mu, teško je razumijeti islamsku vjeru kao geopolitički čimbenik ako se prije toga ne stavi na stranu intelektualni etnocentrizam koji može dovesti do krivih lektira i solucija. To je zamka konfesionalizacije 'drugog' ili 'različitog' jer taj proces konfesionalizacije 'suparnika' dovodi do istih kontraproduktiv-nih reakcija kao što su dikotimije ili pak stvorene jednadžbe koja poistovjećuje islam s terorizmom”, rekao je Vujić.

Kad je riječ o islamu kao vjeri i geopo-litičkom čimbeniku, onda treba reći da se vjera ne određuje samo po doktrinama i obredima, već i u odnosu na njezinu terito-rijalnost koja se iskristaliziruje sa ili bez političkih moći. Teritorijalizacija vjere omogućuje geopolitički pristup kako bi ra-zumijeli njezinu genezu i moguću geopoli-tičku dinamiku i ekspanziju. Što se tiče triju monoteizama, vjerska geopolitika počiva na jednom paradoksu: kao proizvod vjere u jednog Boga, njihova geografska ekstenzija tokom povijesti je proizvela niz različitih oblika političke i teritorijalne organizacije koje su se često sukobljavale ili prožimale. U tom pogledu francuski geopolitičar Fran-cois Thual govori u “fragmentiranom Bo-gu”. Od 11 rujna 2001. vjerski čimbenik poprima veliki značaj u formuliranju vanj-skih politika, a posebice na temelju Huntin-gtonovih teza o sukobu civilizacija.

Iranska geopolitika

Vujić je naglasio da geopolitika Irana duboko zadire u domenu šiitske regional-ne geopolitike, tzv. Šiitski luk. Iransko po-

dručje je na raskrižju arapskog, turskog, indijskog i ruskog područja, posrednički prostor dodira i komunikacija. Iran kao je-dina islamska šiitska država, ima pristup prirodnim i energetskim resursima Perzij-skog zaljeva i kaspijskog bazena, a prva je muslimanska nacija Srednjeg istoka koja je doživjela revoluciji u 20. stoljeću. Nje-zina je geopolitika zbog takvog policen-tričnog smještaja uvijek bila pragmatična, što objašnjava njezinu volju za regional-nim hegemonom u regiji naspram pantura-nističkim turskim aspiracijama u Srednjoj Aziji. Međutim, iranska geopolitika se zna također približavati ruskoj geopolitici, kad je riječ o zajedničkim euroazijatskim inte-resima. U tom pogledu gospodarska i geo-politička os Moskva-Teheran-New Delhi je dobra ilustracija takve euroazijatske ge-opolitičke sinergije. Današnja je geopoliti-ka Irana suočena s demografskim rastom šiita u srednjezapadnom dijelu Srednje Azije, tako da je broj šiita u toj regiji po-stao veći nego na Srednjem istoku. Depla-siranje gravitacijskog središta šiitskog svi-jeta, koji ostaje “iransko predvorje”, mo-glo bi prouzročiti i povećanje geopolitike prema istočnom boku u smjeru pacifikaci-je te regije i zbog zaštite šiitske regije Pa-kistana i Afganistana.

Krajem 20. stoljeća u Iranu (šijitskom još od 16. stoljeća), nova imperijalna moć je uspostavljena tokom vladavine dinastije Pahlavi. Tada je šah Reza Pahlavi zemlju laicizirao, odbacio ime Perzija i umjesto njega nazvao je Iran – “zemlja arijevaca”. Reza Šah je modernizirao zemlju, te orga-nizirao vojsku pomoću pruskih časnika. Uništio je i kontrolirao vjerske musliman-ske vlasti, promijenio perzijski kalendar,

Tribina o geopolitičkoj važnosti islamskog svijeta u 21. stoljeću

Geopolitički islam

Ivan Vujić i Mirza ef. Mešić


JOURNAL

34

rehabilitirao kult Zoroastra i namjeravao uvesti korištenje latinskog pisma - baš kao što je to Mustafa Kemal Atatürk napravio u Turskoj. Međutim, u njegovim namjera-ma spriječila ga je britanska i ruska koali-cija progonom 1941. godine, jer je simpa-tizirao nacionalsocijalističku Njemačku – slučaj i afganistanskog Šaha. 50-ih godina 20. stoljeća dinastija Pahlavi vraća se na vlast, na čelu s kraljem Muhammadom Reza Pahlavijem, koji nastavlja očevo dje-lo provodeći tzv. arijevsko mnijenje u na-rodu. Nosio je titulu “shahinshah, Kralj kraljeva” Darius i titulu Aryamehr (ljubav – sunce arijevaca), što je značilo i “Mithra arijevaca”. Zbog sovjetskog ulaganja, Šah je postepeno raskinuo veze sa SAD-om, te je utemeljio novi grad Aryashar, grad ari-jevaca, a nastojao je i rehabilitirati zoroa-stratizam i mazdeizam, čiji se temelji nala-ze u kultu bogova Ormazd i Mihr. No vlast mu je uzdrmalo američko uplitanje – za-mjeraju mu odmak od atlantizma i zagova-ranje “trećeg puta”. 1979. godine nastupila je Islamska revolucija u ionako već osla-bljenoj zemlji te je uvela Islamsku republi-ku koja je okončala val modernizacije.

“Današnji euroazijanisti podupiru ide-je stvaranja Velikog Irana, kao što to pred-laže euroazijanski teoretičar Thomas Sta-hler – bilo bi to uskrsnuće akemitskih i sasanidskih carstava, ali bi se temeljilo na pravu naroda za slobodno samoodređenje. Takva politika bi bila protuturska te bi po-drazumijevala preustroj čitavog Kavkaza i Srednje Azije, sve do Indije, pri čemu bi nestale umjetno stvorene države poput Af-ganistana, Azerbajdžana i Pakistana, ali bi se unutar velikog Irana stvorila kurdska država. Takav projekt 'Velikog Irana' bio bi ostvaren u savezu s velikom Europom. Ujedinjeni Kurdistan i Afganistan (s Pat-čunima i Tadžikima - iranofilima) bili bi pripojeni Velikom Iranu izuzevši pritom sjeverozapadni Uzbekistan što bi, smatra se, neutraliziralo svaki talibanizam. Azer-bajdžan, čije stanovništvo čine većinom poturčeni Iranci, pripojio bi se Iranu izu-zev sjevernog dijela, a umjetna bi tvorevi-na nastala dekolonizacijom: Pakistan bi nestao i bio podijeljen između Irana i Indi-je, posebice na lingvističkoj bazi. Jugoza-padni dio Tadžikistana također bi bio pri-pojen Velikom Iranu. Srednja Azija bi se mogla učvrstiti ujediniti, dok bi Turska amputirala iranski Kurdistan, a Armenija i Lesghija činile bi granice između Irana i Europe. Tako gledajući, Veliki Iran kao veliki euroazijski prostor i naslijeđe Pahla-vijine geopolitike potaknuo bi dezarabiza-ciju zemlje i regije. Iran bi prestao koristiti arapsko pismo i prihvatio pahlavi-abece-

du, tzv. pahlavijsko pismo. Šijitizam i zo-roastratizam bile bi jednakopravne religi-je. Savez kršćanske Europe s mazdeo-islamskim Velikom Iranom bi oslabilo i separatističke težnje islamiziranih europ-skih manjina, kao što su Bošnjaci i Čečeni. Nafta iz Kurdistana i Irana omogućila bi Europi neovisnost o nafti Arapskog poluo-toka i Zaljeva. Ujedinjena Indija – od isto-ka Pakistana do Bangladeša, Nepala i Šri-Lanke, bila bi ključni saveznik Velikog Irana te bi zajednički rehabilitirali arijev-sko naslijeđe i konstituirali geopolitičku os koja bi uravnotežila američku dominaciju na Dalekom istoku. Naravno da takav geo-politički plan Velikog Irana nije još naišao na konsenzus svih euroazijskih grupacija, a posebice glede preustroja Srednje Azije u kojoj Rusi žele imati ključnu riječ i geo-političku kontrolu”, rekao je Vujić.

Euroazijanizam i geopolitika islama

Vujić je istaknuo da euroazijanizam nastoji održavati konstantni dijalog izme-đu slavenskog i turko-mongolskog svije-ta, te između pravoslavlja i islama. Uzi-majući u obzir da neoeuroazijanizam smatra kako religija treba biti sekularizi-rana i u službi države, islam je predstav-ljen kao jamac društvene stabilnosti te je obožavan zbog njegovog univerzalizma koji transcendira nacionalne razlike iz-među muslimana (Ummah) i jer daje jed-no životno jedinstvo koje nedostaje Rusi-ji i Zapadu. Islam bi jamčio harmoniju i artikulaciju, jamčio bi ostvarenje između različitih načina života, vjere, kulture i političkih koncepcija. Euroazijanisti na-stoje prikazati postojeću bliskost između Slavena i muslimana. Oni imaju veliku “passionarnost” (“vitalnu energiju”, po-jam Leva Gumileva), mladi su u donosu na Europu te zbog toga pozvani ostvariti bolju i slavnu budućnost.

Turcistički ili “islamski euroazijani-zam” nastaje 70-ih godina 20. stoljeća s djelom “Azija” rusofonskog kazahtanskog pjesnika Oljasa Sulejmanova, koji tim dje-lom rehabilitira turkofonske narode u ru-skoj povijesti. 80-ih godina razni tatarski i kazahstanski krugovi nastoje podržavati Perestrojku kako bi dobili priznanje tur-konfonske specifičnosti. Tokom 90-ih go-dina elite Tatarstana i Kazahstana instru-mentaliziraju diskurs Euroazije kako bi afirmirali turkofonski i muslimanski euro-azijski identitet, i tu treba spomenuti lično-sti poput Stanislava Dereva, Akhmata Kadyrovi, Gadjia Makhatcheva (potonji je zastupnik u Dumi za Dagestan). Ali, po-stoji također i manjinska ekstremistička

muslimanska euroazijanska frakcija oku-pljena oko Partije islamskog preporoda Rusije (PRI), koja svoje stavove izražava u patriotskom listu “Zavtra”. Takvi islamisti predlažu geopolitički savez koji se može suprotstaviti Zapadu. Akhmadkady Akta-ev smatra da ta partija poziva Rusiju na političko približavanje islamu i pravoslav-lju da se zajednički bore protiv amerika-nizma. Gejdar Djemal, blizak Putinu i pot-predsjednik PRI-a, govori o tome da je “jedini put za Rusiju, kako ne bi geopoli-tički nestala, da postane islamska država”. U lipnju 2001. godine uspostavljena je Eu-roazijska partija Rusije (Evrazijskoaja par-tija Rossi) koja okuplja sedam organizaci-ja: Refakh (Blagodenstvie), Unija musli-mana Rusije, Pravoslavno jedinstvo, Če-čenska solidarnost, Kongres budističkih naroda, Patrioti Sankt-Petersburga, Mlada Moskva, Partija pravde i reda. Ta partija nasljednik je Refakha, organizacije koja je zagovarala ulazak muslimana u rusku po-litiku. Okuplja ljude raznih narodnosti, po-rijeklom sa Kavkaza, Tatara ili Baškira.

Turska geopolitika između euroazijanizma i panturanizma

Panturcizam ili panturanizam ideologija je racionalističkih obilježja, kao što je pan-slavizam ili pangermanizam u 19. stoljeću. Ta ideologija zagovara ujedinjenje svih na-roda turskog ili turkofonskog porijekla. Ona implicira i jednu drukčiju geopolitičku ori-jentaciju koja se znatno razlikuje od bizant-sko-euroazijanske, koja nije usmjerena pre-ma teritorijalnoj rekonstrukciji Istočnog Rimskog Carstva (kao u vrijeme careva Ju-stinijana i Belizera), nego zagovara ujedi-njenje pod turskom i islamskom hegemoni-jom svih turskih naroda od Egejskog mora do kineske regije Sin-Kianga.

Nakon gubitka Balkana (između 1878. i 1913.) i nakon gubitka arapskih teritorija Mašreka i Saudijskog poluotoka (1919.), određeni krugovi političko-vojne turske elite nastoje promicati ideje protiv-ne onima Sovjetskog Saveza i okupiti pod pokroviteljstvom Velike Britanije i SAD-a sve poturčene muslimanske narode Srednje Azije. Prije negoli se izravno sta-vila u službu pomorskih anglosaksonskih velesila, panturcistička ideologija prvot-no je zaživjela u Berlinu kako bi se moglo suprotstaviti savezu republikanske Fran-cuske i carske Rusije, tradicionalnih sa-veznica Pruske. Njemačka, razočarana ruskim stajalištem, nastoji naći saveznika u Istanbulu, kako bi zapravo nekako us-postavila stari srednjovjekovni savez Svetog Rimskog Carstva s Bizantom,


JOURNAL

35

Otta II pa sve do Frederika II Hohenstua-fena - savez koji nisu priznavali francuski kraljevi. Njemački agenti nastojali su po-buniti muslimanske narode protiv Engle-za i Rusa (Neidermeyer i Wasmuss u Af-ganistanu).

Glavni pokretač tog njemačko-tur-skog saveza je Enver Paša, zapovjednik otomanskih snaga tokom Prvog svjetskog rata. Ujedno i pobornik njemačko-turske alijanse, on je želio instrumentalizirati navedeno savezništvo da bi ostvario svoj san: ujedinjenje turskih naroda kojima bi on sam bio autoritet, i to protiv Rusije. No taj će geopolitički plan propasti zbog ruske ofenzive u Kavkazu i raspadom 3. turske vojske između Erzuma i Karsa, i njemačko-turskim porazom 1918. godi-ne. Unatoč svemu, takav panturcistički geopolitički plan aktualan je i dan-danas u vojnim turskim krugovima koji nastoje ostvariti veličanstveni projekt Envera Pa-še. Ankara nastoji uz potporu SAD-a ostvariti navedeni plan u skladu s doktri-nom i američkom strategijom upravljanja euroazijskim Balkanima Zbigniewa Br-zenzinskog. Taj američki geopolitički projekt nastoji otrgnuti muslimanske tur-kofonske bivše sovjetske republike od kontrole Moskve i Rusije. U suvremenoj Turskoj, stup i glavno uporište panturci-stičke ideje je nacionalistička organizaci-ja Sivi vukovi - turski “Bozkurt”.

“Danas se panturcistička ideologija posebice proširuje u vojnim krugovima. General Eyzi Cakmak u vojsci koordinira aktivnosti Sivih vukova, a dvije novine 'Bozkurt' i 'Ergenekan' ilustriraju i popu-lariziraju panturcističku ideologiju pod utjecajem prof. Reha Oguza Turkhana, vođu panturcističkog društva Gurem. Ideologija Sivih vukova spaja ultrakema-lističke ideološke smjernice (republikani-zam, etatizam, populizam, nacionalizam, laicizam) s racionalnim panturcizmom”, rekao je Vujić. Naglasio je da panturci-stička ideologija predstavlja jednu supre-macijsku arijevsku ideologiju utemeljenu na načelu jus sanguinisa i na načelu supe-riornosti turske rase (turcizam se definira “prema krvi”, bez obzira na državljan-stvo), što podrazumijeva da zagovara kul-turološku i geopolitičku ekspanziju pre-ma Zapadu i Dalekom Istoku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Takva geopolitička op-cija nastoji se također širiti i prema Filipi-nima i Tajlandu gdje žive muslimanske manjine, prema Australiji (gdje islamska manjina čini 1,4% pučanstva) i Novom Zelandu. Finalna, konačna strategija ta-kve panturcističke opcije je obuhvaćanje azijskog kontinenta uz kontrolu otočnog

vanjskog pojasa (prema terminologiji ge-opolitičara Mackindera i Spykmana), po-stupno prisvajajući Filipine, i napredujući prema Japanu (s malom muslimanskom manjinom, pakistanskom i bangladeškom manjinom). Tako se stvara virtualna uma panturcizma, koja poprima megaloman-sku dimenziju.

Aktualna turska vanjskopolitička “ofenziva” na regionalnoj i međunarodnoj razini treba biti sagledana s perspektive re-habilitacije geopolitičkog i strateškog pri-stupa Turske, koji naravno vuče svoje ko-rijene iz carskog otomanskog naslijeđa, ali i također se afirmira kroz obnovljenu euro-azijatsku geopolitičku policentričnu ori-jentaciju na makroregionalnoj razini. U tom su kontekstu, vidljivi okretanje Tur-ske prema njenim susjedima, Siriji i Iranu, i pojačane diplomatske aktivnosti na Bal-kanu. Također treba istaknuti kako su po-boljšanje odnosa sa Armenijom, bolji od-nosi s Kurdima na sjeveru Iraka, vanjsko-političko pozicioniranje u regiji Balkana preko BiH, jasne poruke o stvaranju nove vanjskopolitičke uloge Turske na međuna-rodnoj i regionalnoj sceni. Turska je osna-žila svoj međunarodni kredibilitet sudje-ljujući na sumitima G20 i NATO-a. Bila je domaćin službene posjete američkog pred-sjednika Barack Obame, a također je orga-nizirala drugi Forum Saveza civilizacija UN-a. Nova vanjska politika Turske u ko-joj je primjetan povratak tradicionalnim i povijesnim vezama ove zemlje s državama u okruženju (Irak, Afganistan) s balkan-skim državama i s “turkofonskim” zemlja-ma Srednje Azije, bila je tema o kojoj je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu održao predavanje sredinom

listopada 2009. u Sarajevu. Iako se turski ministar javno ogradio od geopolitičkih neo-otomanskih aspiracija u balkanskoj regiji, njegov je govor samo potvrdio te-meljne i dugogodišnje vanjsko-političke smjernice i geopolitičke tradicije Turske. Taj isti je govor izazvao burne reakcije za-padnih diplomacija, a posebice je bio že-stoko kritiziran u BiH kao pokušaj širenja turske neootomanske utjecajne sfere u BiH. Međunarodna je zajednice posebna zabrinuta s približavanjem Ankare Iranu, Siriji i Sudanu. Već se govori o rađanju nove regionalne sile na Bosforu; neki “ne-odmjereniji” analitičari upozoravaju na stvaranje “zelene transverzale” od Kine (Sinđanga) do Jadrana (BiH i Albanije).

Radikalni islam kao regionalni čimbenik geopolitičke rekonfiguracije

Vujić je naglasio da je nakon teroristič-kih napada 11. rujna 2001. i stvaranja me-đunarodne “antiterorsitičke koalcije”, svijet po prvi put suočen s radikalnim islamom kao međunarodnim čimbenikom koji znan-tno utječe na regionalnu geopolitičku re-konfiguraciju, a posebice u Afganistanu, Pakistanu i u Srednjoj Aziji. Radiklani islam je postao čimbenik geopolitičke re-konfiguracije, a posebice na postsovjes-tkom području. Zanimljiva je činjenica da je radikalni islam “transnacionalni” deteri-torijalizirani fenomen, koji nema utvrđeno središnje lokalizirano područje (poziva se na transnacionalnu kategoriju: umma, svjetski halifat). Nakon raspada Sovjetskog Saveza pojavile su se razne grupacije radi-kalnog islama, a posebice u kontekstu rata u Čečeniji. Grupa džihadskog islama “Briga-da Islambuli” izvela je niz proturuskih aten-tata. Kao odgovor i protuteza djelovanju tih ekstreminističkih grupacija došlo je do for-miranja niza ranovrsnih antiterorističkih saveza: Organizacija kolektivne sigurnosti Zajednice Neovisnih Država je uspostavila “snagu za brzo djelovanje”, a u okviru šan-gajske skupine se uspostavilo “forum pro-tuterorizma” kao sigurnosno snaga. U Ma-nilli u kolovozu 2003, Rusija, Kina, Indo-nezija, Malezija i četiri srednjoazijske repu-blike su uspostavile antiterorističku alijansu koja je koordinairala svoje akcije sa šangaj-skom skupinom.

Institucionalizirana euroazijanistička geopolitika islama

Suvremeni neoeuroazijanski pokret često se referira na geopolitičke smjerni-

Ivan Vujić


JOURNAL

36

ce geopolitičara Henrija de Grossouvrea, čije je djelo “Pariz-Berlin-Moskva” kon-kretni, čvrsti geopolitički temelj i nacrt za trajni savez između Pariza, Berlina i Mo-skve. Takav jedan neophodan savez de-fanzivne je naravi i predstavlja prvu etapu u smjeru proširenog euroazijstakog pro-jekta jer teritoriji takve “Triplice” ili “Troike” bili bi lišeni hinterlanda, grudo-brana Srednje Azije nakon raspada So-vjetskog Saveza kao sljedbenika Carske Rusije. Kako bi taj savez bio kompletan i dovršen, potrebno je obuhvatiti Iran, In-diju, Kinu i Japan, jer tako bi američka talasokracija imala velike poteškoće kon-trolirati pomorske “rimlande” i slabiti iznutra kontinentalne imperijalne kohezi-je. Pet sila (od sedam sila euroazijskog saveza) indoeuropske su, iako postoji kr-šćanski i islamski supstrat, te ako uzme-mo u obzir da je budizam specifična ema-nacija indoeuropske psyche Indije.

Vujić je naglasio da suvremeni euroa-zijanski pokret iznosi sedam osi budućeg geopolitičkog djelovanja, i to: ostvariti neovisnu mrežu naftovoda i plinovoda da području Euroazije; ostvariti prometnu i željezničku prometnu mrežu između Ru-sije, Kine, Koreje i Japana, te između Ru-sije i Indije - povezati prometno i uspo-staviti željeznički promet; u okviru EU Velika euroazijanska alijansa trebala bi se konstituirati oko projekta “Galileo”, koji je odgovor američkoj dominaciji u svemiru i na području telekomunikacija; podržati projekt plinovoda na Baltiku zbog stvaranja germansko-ruske osi, koja takva oslabljuje atlantske strategije “cor-don sanitaire” satelitskih proameričkih država između Njemačke i Rusije (taj projekt bi ostvario Haushoferov san “eu-roazijanske trojke”: EU, Rusija i Japan); uništiti savez Ankare i Washingtona, sa-vez koji blokira Europu na Balkanu, te je zadržava u Beogradu, na toku Dunava, onemogućuje direktni zemaljski put iz-među mađarske “haze” doline i Egejskog mora, ali zadržava i Rusiju na Crnom mo-ru i Kavkazu; potpuna potpora Armeniji koja je enklavirana u Kavkazu; organizi-rati prostor (pontique) priobalnih zemalja Crnog mora (velike riječne osi poput Du-nava, Dnjepra, Dona, putem kanala Don-Volga i Kaspijski bazen, trebaju biti kom-plementarne i reorganizirane tako da is-ključuju Tursku); potpora zajedničkim interesima drugim komponentama euroa-zijanske “Velike Alijanse” u Latinskoj Americi, te potpora venecuelanskom predsjedniku Chavezu.

Euroazijanska Konferencija o tran-sportima i komunikacijama, održana 12. i

13. rujna 2000. u Sankt Petersburgu, ini-cirala je izgradnju komunikacijskih infra-struktura i koridora od velikog značaja za povezivanje euroazijskog prostora: Sje-verni koridor, koji polazi od Europe, na transsibirskoj trasi do Kine u dva smjera, prema Koreji i Japanu; Središnji koridor, koji polazi od južne Europe, preko Tur-ske, Irana i Srednje Azije do Kine; Južni koridor, koji prolazi od Irana, pa do jugo-istočne Azije preko Pakistana i Indije; koridor TRACECA koji seže od istočne Europe, na istočnoj obali Crnog mora do Kaspijske regije, pa sve do Srednje Azije; Novi koridor Sjever-Jug koji polazi od Sjeverne Europe, prolazi kroz Rusiju, do Kapijske regije i do Indije.

Ruski predsjednik Putin je uvijek inzi-stirao na snažnoj i modernoj željezničkoj politici u sklopu transsibirske željeznice te je svoja stajališta predstavio japanskim gospodarskim krugovima, upravo zbog njihovog sudjelovanja u realizaciji te že-ljeznice. Linija BAM (Baika-Amur-Magi-stral) paralelna je s transsibirskim smje-rom te predstavlja temeljni element komu-nikacija koji bi omogućio maksimalnu ek-sploataciju sirovina krajnjeg ruskog istoka. Također je razmatrano ponovno pokreta-nje željeznice “Puta svile”.

Korejski i ruski predsjednik usuglasili su se u lipnju 2000. godine s namjerom da se obnovi i stavi u funkciju transskorejska željeznica te da se poveže s transsibirskom željeznicom, a to mogu omogućiti tri ko-munikacijskih smjera: veza Seoul-Valdi-vostok, veza Pousan-Pyongyang-Sin Oui-djou-Chenyeng-Datong-Erenhot, i tako sve do transmongolske željeznice i Ulan-Batora, što povezuje Koreju s Moskvom i Berlinom; veza je to Pousana do Pekinga, putem Ouroumtchija i Aktogaija, do Mo-skve i Berlina. Jedna od ključnih komuni-kacijskih strateških euroazijanskih proje-kata je povezivanje otoka Sakhalina i Ja-pana s čitavim Euroazijskim kontinentom, te je 2001. godine odlučeno da će se gradi-ti most dug 8 kilometara.

U svibnju 2001. godine održan je ta-kođer i tzv. Rusko-japanski forum tokom kojeg su razmatrani zajednički euroazij-ski projekti. 12. rujna 2000. godine ruski, iranski i indijski ministri komunikacije (pregovarači) su potpisali povijesni spo-razum o izgradnji koridora Sjever-Jug koji povezuje Europu sa sjevernom Indi-jom, izbjegavajući pritom Sueski kanal. Utemeljen je EATU (Eurasian Transport Union) kao institucija koja će nadgledati izgradnju koridora i ostalih projekata. Iran će biti ključna geostrateška komuni-kacijska točka povezujući Sjever i Jug,

Europu s Azijom, dajući Rusiji i Srednjoj Aziji prisutnost iranskim lukama, Perzij-skom zaljevu i Arabijskom moru. Pred-stavljen je i projekt izgradnje transsibir-ske mreže naftovoda. Taj bi naftovod po-lazio od sibirske regije Tomsk prema sjevernoj Kini, od otoka Sakhaline do Ja-pana, od sjeveroistoka Azije od sjevernog Pacifika, od Turkmenistana do Kine, Ko-reje i Japana, od Malezije do Vijetnama i Kine, te bi povezivao s Australijom i ju-goistočnom Azijom.

Takvi prometni euroazijski projekti ključni su za ostvarivanje homogenog ge-opolitičkog euroazijskog bloka putem približavanja Rusije sa Kinom. Isto tako i Turskoj izgradnja mreže brana u Anado-liji predstavlja golemi euroazijski geopo-litički i gospodarski projekt. Sustav brana na rijekama Eufrat, Tigris, Harcik i Mun-zur, u svrhu irigacije i stvaranje hidroe-lektrana u Velikoj Mezopotamiji nazvan je “Great Anatoly Projekt” te predviđa izgradnju 32 brane i 27 hidroelektrana u istočnom dijelu Anadolije, što bi ojačalo geopolitičku poziciju Turske u euroazij-skom prostoru, a posebno na području Mezopotamije i prema unutrašnjosti Srednje Azije.

Zaključak

“Kad je riječ o islamu kao vjerski po-kretač geopolitičke dinamike onda treba izbjegavati simplističke i meniheističke teze tzv. imaginarnog islama, koje se pro-vlače kroz medije i koji doprinose širenju islamofobije u svijetu. Radikalni islam ne smije biti poistovjećen s pluralnim isla-mom, a Huntingtonove teze služe u iz-gradnju 'imaginarnog osvajačkog islama' kao vektor istrumentaliziranja nove 'figu-re neprijatelja' koje je nakon raspada ko-munističkog bloka i nestanka 'komuni-stičkog neprijatelja' trebalo nadomjestiti s novim simboličnim agonističkim suroga-tom. Suočeni s 'epistelomoškim vakuu-mom' demonizacija islama je znantno poslužila za homogeniziranje zapadno-atlantskog bloka. Evolucija geopolitike islama će znantno ovisiti o susretu i rear-tikuliranja lokalnih islama, posebice na području Srednje Azije i Kavkaza, azijat-skog islama, s uvoznim i vanjskim isla-mom, vehabitske ili salafističke prove-nencije. Veliki je također izazov 'globali-ziranog islama', odnosno kakapcitet adaptiranja islama s modernim ili bolje rečeno postmodernim globalnim gospo-darskim, političkim i kulturološkim stre-mljenjima”, zaključio je Jure Vujić. q

Ismet Isaković


JOURNAL

37

U subotu, 30. siječnja 2010. godine u Islamskom centru Zagreb, u sklopu re-dovne tefsirske tribine “Večer Kur'ana i džemata”, održana je promocija časopisa “Semerkand” te je održano prigodno pre-davanje na temu “Aktualizacija čitanja i zaboravljena vrijednost nauke kod musli-mana”. Predavači i ujedno promotori spo-menutog časopisa bili su uvaženi alimi, mladi intelektualci iz Sarajeva, dr. sc. Al-mir Fatić, predavač Tefsira na Fakultetu islamskih nauka i hfz. Nedžad ef. Ćeman, glavni urednik “Semerkanda”.

Hafiz Ćeman je kao prvi predavač i govornik prisutnim zagrebačkim džema-tlijama, ali i gostima iz Tešnja, Bihaća, Cazina i Ljubljane, koji su ciljano došli poslušati predavače, pojasnio što je to za-pravo “Semerkand”. Samo ime označava sadašnji grad u Uzbekistanu. Nekada je bio prijestolnica islamske znanosti, kultu-re i civilizacije i baštinik, ali i rasadnik muslimanskih intelektualaca poput Ebu Mensura El-Maturidija, našega imama u Akaidu. “Semerkand” je i naziv za Udru-ženje građana, utemeljenom prije šest go-dina u Sarajevu, s brojnim aktivnostima kojima je glavni cilj reafirmacija islam-skih porodičnih vrijednosti među Bošnja-cima i drugim muslimanima. Pored Sara-jeva, Udruženje “Semerkand” svoje ak-tivnosti organizira i provodi putem 15 podružnica diljem Bosne i Hercegovine. Promoviranje vrijednosti islamske poro-dice jedan je od ključnih ciljeva časopisa “Semerkand”, kazao je hafiz Ćeman. Koncipiran na način da sadrži samo afir-mativne tekstove, što znači da u sebi ne sadrži polemičke stranice, nudi čitatelji-ma raznolike tekstove iz područja Akai-da, Ahlaka, Povijesti islama, Tefsira, Ha-disa i drugih korisnih islamskih znanstve-nih disciplina te korisne prijevode sa ra-zličitih stranih jezika s posebnim temama za naše majke i sestre.

“Semerkand” okuplja mlade i ambicio-zne ljude, samosvjesne islamskih vrijed-nosti i važnosti širenja Allahove riječi na blag i jednostavan način. Poslanički pri-mjeri pozivanja u vjeru okviri su djelova-nja i za članove redakcije “Semerkanda”.

Blagost, strpljivost i ustrajnost bili su nare-đeni, a ne samo preporučeni, svakome Po-slaniku. Za primjer hafiz Ćeman je naveo Musaa a.s., kojeg poznamo kao pomalo agresivnog zagovaratelja pravoga puta (naravno, u pozitivnom smislu agresiv-nog), kojemu Allah dž.š. naređuje da fara-onu, koji je sebe proglasio božanstvom, govori blagim i umiljatim glasom ne bi li povjerovao u Istinu. “Semerkand” upravo nastoji biti literatura koja odgaja i koja promovira predivne primjere edeba Boži-jih Poslanika u njihovim odnosima s dru-gim ljudima, zaključio je glavni urednik.

Nakon glavnog urednika hafiza Će-mana, predavnje na temu “Aktualizacija čitanja i zaboravljena vrijednost nauke kod muslimana” održao je dr. sc. Almir Fatić. Kazao je kako statistika o mjestu knjige, čitanja i istraživanja danas u mu-slimanskom svijetu nije na našoj strani, ali zato jeste vjera. Mi smo specifičan Ummet po mnogo čemu, a jedna od tih odlika je da smo, ili bi trebali biti, zago-vornici Istine putem znanja, čitanja, prou-čavanja, istraživanja, dokazivanja, argu-

mentiranja, a sve nabrojane ljudske odli-ke sadržane su u riječima IKRE' BISMI RABBIKE, prvoj Objavi časnome Posla-niku Muhammedu a.s. I zato što smo za-nemarili prvu Objavu, naš Ummet dugo vremena proživljava dekadencu na mno-gim poljima ljudskih djelatnosti. Musli-mani još uvijek nemaju izgrađenu kritič-ku i analitičku misao kakvu su razvili eu-ropski narodi. Na rješavanju tog nedostat-ka moramo svi poraditi.

Dr. Fatić se također osvrnuo na cilje-ve časopisa “Semerkand”. Svojim teksto-vima “Semerkand”, širi i promovira mo-ralne vrednote u vremenu sveprisutnosti grijeha. Naša civilizacija je civilizaciji multipliciranja grijeha. Moral je na Zapa-du izgubljena vrijednost. Postao je stvar mode. Mi muslimani možemo zapadnom čovjeku pomoći da ga opet pronađe, jer samo mi imamo pravu Istinu i još uvijek donekle imamo sačuvanu porodicu. Na-ravno, prvi uvjet je da prvo sebi pomo-gnemo i to ponovnim aktualiziranjem iščitavanja, tumačenja i primjene Kur'ana i Sunneta u svakodnevnom život, a to je jedan od zadataka i “Semerkanda”. Zato nam je potrebna i sasvim nova metodolo-gija tumačenja vjere i veća doza odgovor-nosti u tumačenju svetih tekstova. Tuma-čiti vjeru ne može svatko, a to nam se, nažalost, danas često događa. Ako bi se mogli ukratko definirati ciljevi “Semer-kanda” onda bi se oni mogli sažeti u ne-koliko točaka: promoviranje znanja, iba-deta, zikra i edeba, zaključio je dr. Almir Fatić. q

Mirza Mešić

Promocija časopisa “Semerkand” na tribini “Večer Kur'ana i džemata”

Promocija islamskih moralnih vrijednosti

S promocije časopisa “Semerkand”


JOURNAL

38

Nekada je KDBH “Preporod”, barem po pričanju starijih članova, bio centar okupljanja zagrebačkih Bošnjaka. Neki će reći da je to zato jer je 90-ih godina bošnjačka kulturna scena bila kudikamo manje razvijena. Danas se možemo po-hvaliti s mnoštvom bošnjačkih kulturnih udruga i asocijacija. Neki će reći da je “Preporod” okupljao ljude zbog nekadaš-njeg predsjednika Ibrahima Kajana, koji je znao animirati i zainteresirati pridošli-ce. U svakom slučaju, prostor zagrebač-kog “Preporoda”, kada nema događanja, promocija i sastanaka nažalost počesto zjapi prazan. Jedina osoba koju ćete u radnom vremenu naći je ljubazna tajnica “Preporoda” Ajka Tiro Srebreniković. Ona će vas srdačno ponuditi kahvom i požaliti se da je jedan od razloga slabe posjećenosti nedostatak knjižnice, koju ima, recimo, srpska “Prosvjeta”. Tako je dok u “Preporod” petkom ne stigne žen-ski pjevački zbor “Bulbuli”, koji već 15-ak godina djeluje pod kapom KDBH “Preporod”. Naime, Bulbulice petkom, u večernjim satima, održavaju probe, a od nedavno će se moći pohvaliti prvim sni-mljenim CD-om. Riječ je o dvanaest an-tologijskih sevdalinki, koje su Bulbulice otpjevale pod vodstvom glazbenika i vo-ditelja zbora Ismeta Kurtovića. Kurtović, osim što se proslavio kao gitarist i pjevač pop-rock grupe “Drugi način”, do sada ima veliko iskustvo u komponiranju, sni-manju, produciranju i aranžiranju zbor-skog pjevanja. Kurtović je godinama uspješno vodio ženski zbor Zagrebačke džamije “Arabeske”, s kojima je snimio nekoliko nosača zvuka. Naravno, ilahije i sevdalinke nisu ista glazbena vrsta, ali, primijetit ćemo, pripadaju istom emotiv-nom sustavu bošnjačkog naroda. Onaj tko voli sevdalinke, u pravilu će voljeti i ila-

hije, i obrnuto. “Arabeske” su, pod vod-stvom Ismeta Kurtovića, postigle regio-nalnu prepoznatljivost, stoga, realno je očekivati da će isti uspjeh postići i Bulbu-lice. Štoviše, sevdah je glazbeni sustav kojeg će svojatati svi narodi BiH, a od ne-davno, i ostali narodi širom svijeta koji su postali zaljubljenici u tu bosansku narod-nu pjesmu. Da sevdalinka nije ekskluziv-no pravo samo bošnjačkog naroda, doka-zuje i sastav ženskog zbora “Bulbuli” kojem bi se uz pridjev ženski slobodno moglo dodati multietnični.

Hvalevrijedan glazbeni eksperiment

Slušajući prvi CD “Bulbula” ostat će-mo zapanjeni kvalitetom snimljenog ma-terijala. Nitko od “amaterskog” zbora nije očekivao da će postići razinu koja može konkurirati bilo kojem razvikanom zboru u Hrvatskoj i šire. Nadamo se samo da ta kvaliteta neće ostati nezapaženom i da će Bulbulice, bez profesionalne podrške marketinga i PR-a, uspjeti skrenuti pozor-nost na sebe. Oni koji se neće moći po-hvaliti glazbenim sluhom i znati točno ocijeniti zašto neka glazba tako dobro zvuči, moći će, za razliku od glazbenog kritičara, puno jednostavnije objasniti do-bar zvuk. Ako neki CD slušate iznova i iznova, ako vam se na njemu svidi više od jedne pjesme, znate da taj CD uistinu vri-jedi, da nije za jednokratnu upotrebu. Upravo je tako kada je riječ o pjevanju Bulbulica. Jednostavno, njihov CD neće-te prestati slušati. Ismet Kurtović nam je rekao da je s Bulbulima želio napraviti drugačiji CD i stilski je radio kompromis između etno zvuka i tradicionalnog sev-daha, onako kako ga nosi od rođenja, pri-lagođen mogućnostima pjevačica. “Moj zaključak je da sam u većini pjesama u

tome i uspio, a neki aranžmani su mnoge ljubitelje sevdalinke oduševili. Slijedeći put ćemo ići u još veće eksperimente. Za razliku od prije, dogodilo mi se da sam od različitih ljudi čuo da im se sviđaju razli-čite pjesme. To smatram uspjehom. Aran-žmani su pitki, teku kao med i mlijeko, a volio bih napraviti spot barem za jednu pjesmu. Vidjet ćemo nakon promocije koju uskoro spremamo u jednom velikom prostoru”, rekao je Kurtović koji se s Bul-bulicama družio godinama i dugo poku-šavao realizirati CD. “To traje 15 godina. Moji stalni pokušaji da se stabilizira eki-pa i stalne smjene generacije napokon su urodile plodom. Taman nešto uhodaš, a netko iz čistog mira nešto razbuca”, objašnjava Ismet i dodaje da zbor postoji 15 godina, a par cura je kao ekipa posto-jala i prije. Ismet je došao 1995./96. na poziv Ibrahima Kajana, koji je tada bio predsjednik. “On je imao fin odnos prema meni i uspješno smo surađivali. Tada sam u raznim prostorima puno više svirao ne-go sada. Godinama smo pokušavali naći zajednički jezik sa vodstvom 'Preporoda' i to nije bilo uvijek uspješno. Nakon mnogo godina uspjeli smo snimiti prvi cd i nazvali ga jednostavno Bulbuli. Pošto je ovo amaterski zbor, upustio sam se u ek-speriment za koji nisam znao kako će za-vršiti. Ne mogu svi pjevači otpjevati sve, moraš razumjeti ljude i njihove moguć-nosti, a poklopilo se da sam uspio upotri-jebiti četiri različita solo glasa.”

Ovaj projekt ne bi uspio da Ismet nije izabrao kvalitetne suradnike i instrumen-taliste. Ismet će prvo spomenuti Drago-mira Herendića Dragiannija, bivšeg gita-ristu “Zabranjenog pušenja”. “Druženje s njim i njegova bezrezervna podrška je bio jedini način da uspijemo. Proveli smo bezbroj sati u Kloštar Ivaniću, gdje se na-

Reportaža o entuzijastičnim i raspjevanim članicama ženskog zbora “Bulbuli”

“Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha

Ženski zbor “Bulbuli” već petnaestak godina djeluje u sklopu KDBH “Preporod”. Nedavno su pod vodstvom glazbe-nika i voditelja zbora Ismeta Kurtovića snimile prvi CD pod nazivom “Bulbuli”, a zbor se može pohvaliti i multietničnim sastavom.



JOURNAL

39

lazi njegov studio, i treba za to imati živa-ca. Devet mjeseci smo snimali i više ni-smo računali sate, a projekt smo radili od proljeća do Nove godine. Dragomir je iz-vrstan muzičar i krasan čovjek. Našli smo zajednički jezik i napravio je krasan mix te iskoristio maksimalno od svog studi-ja.” Kurtović će hvaliti i slavnog člana “Novoga kvadrata”, poznatog strip crtača Igora Kordelja, koji je napravio izvrsno likovno rješenje i dizajn CD-a. Učinio je to potpuno besplatno, kao poklon starom prijatelju, jer je s Ismetom surađivao još u Drugom načinu. “Edin Džaferagić, stalni član 'Bulbula' i moj dugogodišnji surad-nik u raznoraznim muzičkim kreacijama, prekrasno je svirao harmoniku na ovom albumu i bez njegovog osjećaja to ne bi bilo to. Snimit ćemo mi još toga”, uvjere-no je uskliknuo Ismet Kurtović, a Edino-vo sviranje hvale i ostale Bulbulice koji-ma ovaj mladi profesionalac pratnjom pomaže da se ne izgube u zahtjevnijoj sevdalinci. Edin Džaferagić se nedavno oženio, te je u zbor uveo svoju suprugu Selmu. Ismet Kurtović hvali i klarinetista za kojeg kaže da je maestralno odsvirao. “To su bili pravi trileri, nisam ga uopće posebno pripremao, samo smo uz kavicu okvirno dogovarali u kojem smjeru treba ići i Imanće Kadrijev – Štip je krasno od-svirao.” U realizaciji CD-a glazbeno je pomogao i profesor violine Bruno Urlić, bivši član “Zabranjenog pušenja”, koji je, po riječima Ismeta Kurtovića, osjetio sev-dah i uvijek uspijevao napraviti mali ori-ginalni pomak u vlastitoj interpretaciji, a da odgovara zamisli interpretacije “Bul-bula”. Urlić je na CD-u odsvirao sve gu-dače. Paul Kemph – Pavo je na klaviru također maestralno odradio sve što je Kurtović od njega tražio. “Posebno bi na-glasio Kemphov solo klavir na pjesmi Kad ja pođoh na Bembašu. Uz ostale, hvala Safiudinu Alimoskom - Safiju, na krasnom kaval (naj) solu u pjesmi Jutros mi je ruža procvjetala. Htio sam više ko-ristiti naj, ali ga je teško tehnički iskori-stiti jer ornamenti u sevdalinkama ne do-puštaju njegovu izvornost pa funkcionira kao flauta. Šalio sam se da ćemo drugi put više koristiti naj i egipatsku lutnju”, završio je Kurtović, dok su članice zbora s interesom slušale što priča.

Živim da pjevam

Najstarija članica “Bulbula” je Mithe-ta Ibrahimpašić, koja je zboru pristupila 1998. godine. Nekad su “Bulbuli” nosili pridjevak djevojački, ali dolaskom žena različitih godišta, naziv zbora je promije-

njen u ženski. “Nekada je zbor bio puno nediscipliniraniji, danas su cure redoviti-je na probama, nema prodavanja zjake, telefoniranja i brbljanja dok se vježba. Razlika je u ozbiljnosti kojoj pristupamo pjevanju, a za razliku od nekada Ismet je uspio stvoriti veliki autoritet, bolje se po-stavio, što je rezultiralo novim članicama i sada ponosno možemo reći da imamo multietnički zbor.” Mitheta objašnjava da je razlog njenog dugog članstva u zboru kontinuitet pjevanja koje seže u djetinj-stvo. “Rođena sam sa sevdalinkom, od malena pjevam, a posebno volim način na koji Ismet pristupa sevdalinci. Od nas iz-vlači maksimalno. Za razliku od voditelja ostalih bošnjačkih zborova, on naprosto radi drugačije aranžmane, prilagođava se nama, a nas je 24. Ismetu također imponi-ra naša ozbiljnost pa se probe znaju pro-dužiti do u ponoć.” Mitheta je ponosna što su u nekim pjesmama uspjele postići dvoglasje, a glasovi su posve različiti, so-listice ne imitiraju nikoga, jednostavno, ono što pjevaju to su samo one. Uvjerena je, a to govore i reakcije onih koji su slu-šali CD, da se Bulbulicama piše svjetla budućnost.

Jedna od Bulbulica, koja će svakako plijeniti pažnju svojom duhovitošću, na-

metljivošću i neposrednošću je Enisa Travljanin. Ona bez ustezanja zna reći “živim da pjevam i kada ne bi pjevala ne bi živjela.” Tolika želja za pjevanjem ri-jetko se viđa pa će Enisa, više pjevati ne-go govoriti. Ako ju nešto pitate uvijek će naći odgovor pjevajući neku sevdalinku. Ta neumorna zaljubljenica u sevdah po-zvat će vas u stranu i na uho, samo za vas, otpjevati neku nepoznatu ili rijetku sev-dalinku, koju je nedavno otkrila. Neizo-stavni je dio zbora, a često je u prvom planu na putovanjima i u druženjima, te će se nerijetko, iz velike želje za pjeva-njem, otimati za mikrofon. Uz Nadu Do-mazet, Mithetu i Enisu na CD-u se kao solistica (uz Mithetu je otpjevala najviše solo dionica) ističe se i Sabina Softić. Članica “Bulbula” je 10 godina. Ljubav prema sevdalinki rodila se u rodnom Ko-zarcu, a od pete godine živi u Zagrebu. Njeni roditelji su oduvijek slušali i pjeva-li sevdalinke. “Otac nije znao pjevati, ali nas je volio slušati, a majka je pjevala i svirala usnu harmoniku. Nikada mi ne dosadi sevdah koji mi se od djetinjstva neizbrisivo usadio u srce. Trnci me prola-ze kada pjevam za 'Bulbule', potpuno se uživim. Nije bilo zahtjevno snimati CD, makar smo kao zbor prvi put susreli sa

Ženski pjevački zbor “Bulbuli” (foto Radomir Sarađen)Članice zbora: Sabina Abdurahmanović, Vesna Brlek, Hasiba Čaušević, Ajša Dedić,

Nađa Dervić, Nada Domazet, Meliha Đenđo, Sanela Đuhera, Selma Džaferagić, Božica Grahovac, Elza Hasanamidžić, Mitheta Ibrahimpašić, Gordana Kram, Azra

Čimić, Ajša Manoković, Elena Paškvan, Marijana Pavlović, Majda Rožmarić, Sabina Softić, Žana Stanzl, Svjetlana Šalaj, Enisa Travljanin, Izeta Velagić, Edin Džaferagić

(harmonika), Ismet Kurtović (dirigent i voditelj)


JOURNAL

40

studijom. U početku sam imala tremu, jer ne znaš kako ćeš na koncu zvučati. Moj muž Ismal preselio je na ahiret prije 12 godina i uvijek je govorio kako moja žena lijepo pjeva, čak me je prijavljivao na na-tječaje radio postaje Karlovac, gdje sam tri puta osvojila nagradu. Upravo mi je pjesma i druženja sa ženama iz zbora po-mogla da izdržim onaj najgori period ža-losti za suprugom. Liječila sam se pje-smom.” Sabina ima dva sina, Alena i Ar-mina, i bili su presretni kada su čuli CD i u svakom smislu je podržavaju. “Nakon CD-a očekujem da se malo više čuje za 'Bulbule' jer naš višegodišnji rad je pone-kad mukotrpan i treba imati volje. Kad bi izostala koji petak s probe nedostajala bi mi ta navika. Sa ženama iz zbora, koje ni-su muslimanke i Bošnjakinje, slažemo se odlično i nama je cilj da nam pristupe že-ne koje cijene i vole sevdalinku i koje za-ista znaju pjevati. Pritom nam nije važno koje su vjere ili nacionalnosti. One su unijele i svježinu u zbor. Nemamo nika-kvih problema s njima, ni one s nama, jer sevdah je pjesma svih naroda Bosne i ši-re, svugdje tamo gdje ga vole”, rekla nam je Sabina.

Vraćanje u Bosnu u kojoj nema mržnje

Jedna od članica zbora koja nije Boš-njakinja je Nada Domazet, po nacional-nosti Srpkinja, a gaji otvorenost prema svima onima koji su dobri. “Kod žena u zboru 'Bulbuli' prepoznala sam tu dobro-tu. Nikad nisam mislila da ću ponovo na-ći snage za pjesmu, s obzirom na rat i na to da sam došla iz Banja Luke 1993. godi-ne s mužem Tonkom. Ali, dobra prijate-ljica me je pozvala u 'Bulbule' i meni se svidjela atmosfera koje kreiraju žene i djevojke iz zbora. Svidio mi se njihov duh i otvorenost. Nikada nisam doživjela nešto ružno, dapače, svakim danom mi je sve draže što sam pristupila zboru. Kad sam vidjela Ismeta, podsjetio me na moju familiju jer se nikada ne ljuti, uvijek je iskren i sve što kaže u dobroj je namjeri. Onda i nemaš izbora nego lijepo pjevati. Ismet je pokretačka snaga zbora, ali zbor funkcionira i zbog cura, svake ponaosob, i zbog svake bi se isplatilo doći na probe. Uvijek ću pjevati i željeti drugima da pje-vaju jer je to prelijep osjećaj.” Nada, koja je ujedno jedna od solistica na CD-u, ni-kad prije 'Bulbula' nije pjevala u nekom zboru, ali u njenoj obitelji svi vole pjeva-ti, a sevdalinka je na prvom mjestu. “Za mene je sevdah vraćanje u prošlost, u onu Bosnu u kojoj nema mržnje, u kojoj su svi

dobri komšije i gdje se jednostavno druži i pjeva. To zajedništvo živi i danas, ali na žalost nije u prvom planu. Eto, upravo su 'Bulbuli' dokaz tome i na tome ćemo i ra-diti – pjevati i održavati duh pozitivnosti, izvlačiti nešto dobro iz ljudi. To se, među ostalim, može sevdalinkom. Kad pjevaš sevdalinku ne možeš misliti na ništa dru-go, jednostavno je pjevaš, pa makar ona nekima i bila u drugom planu.” Dokaz toj tvrdnji je i njen sin Danijel Domazet koji se također pridružio zboru i svira džembe bubanj.

Pjevanje je antistresna terapija

Prije dvije godine u “Bulbule” je pri-stupila Dalmatinka Svjetlana Šalaj, koja je svojom strastvenom i entuzijastičnom pojavom, ali i glasom, obogatila zbor. Svjetlana u mnogome doprinosi veselom duhu zbora, pa ćete upoznavši ju, uživati u njenom energičnom govoru s dalmatin-skim naglaskom i zapanjiti se koliku oda-nost i ljubav pokazuje prema djevojkama i “Preporodu”. Zagrepčanka Gordana Kram profesorica je njemačkog jezika u osnovnoj školi, u “Bulbulima” pjeva tri godine, a u zbor ju je dovela najbolja pri-jateljica Nađa, također članica “Bulbula”. “Došla sam samo poslušati pjevanje i to-liko sam se oduševila da sam ostala. Prije nisam posebno slušala sevdah i znala sam samo nekoliko najpoznatijih pjesama. Oduševilo me je to što sevdah, osim što ima dušu, ima i priču, lijepu ili tužnu, pu-nu životnih momenata koje možemo pre-poznati u svakodnevnom životu. Uistinu,

kroz neke pjesme proživljavam i neke svoje životne situacije. Kada sam kući donijela CD 'Bulbula' i poslušala ga, na oči su mi navrle suze - toliko mi je lijepo zvučao i nisam mogla vjerovati da je moj glas njegov dio. Ponosna sam na sebe zbog toga.” Gordana će dodati da ju sev-dah opušta, smiruje i oslobađa svih nega-tivnih emocija. Šaljivo će reći da je to je njena antistresna terapija. Gordana nije Bošnjakinja, a već u prvom kontaktu sa zborom osjetila je toplinu jer su sve cure bile kompletna pozitiva. “Trebalo mi je vremena da skužim bosanske fore i u po-četku nisam znala što je zezancija, a što ozbiljno. Prvi dan probe Enisa mi se po-tužila da ju bole koljena, a Ajša joj je od-govorila da mora uzeti hrvatsku domov-nicu i staviti ju na bolno mjesto, ali da bi prošlo ne smije biti kupovna, nego ona prava. Eto, tako se mi zezamo”, dočarat će Gordana atmosferu u zboru. Sve će Bulbulice potvrditi da je Ismet Kurtović odličan voditelj, stručan, pun razumijeva-nja i strpljenja.

Blaženi među ženama

Ajša Dedić Bulbulima je pristupila prije tri godine, otkada je otišla u penziju. “Za jednu umirovljenicu sudjelovanje u zboru je zaista važno, nešto posebno. To je i zbog putovanja, ali najviše zato što mi ljubavlju i radošću ispunjava dušu i slo-bodno vrijeme, jer, mi smo kao jedna fa-milija. I moj muž Mustafa me često prati na nastupima i dolazi na probe. Moj Mu-stafa je vrckav i zabavan čovjek, diže

“Bulbuli” u Kutini 2007. godine


JOURNAL

41

nam atmosferu, zeza se i sve nas bodri.” Njene riječi možemo apsolutno potvrditi jer Mustafa je pun dosjetki, viceva i šala, a kada je riječ o Bulbulicama, možete ga probuditi usred noći i on će ih svojim kombijem odvesti i na kraj svijeta. Ajša kaže da nikad prije nije pjevala, ali njen otac jest, zajedno s braćom. “Ma svi smo mi u obitelji vazda pjevali. Kada sam došla u Bulbulice bila sam oduševljena i željela sam sudjelovati, a Ismet mi je u jednom trenutku rekao da imam dobar glas i da mogu ostati. Bulbulice mi znače ne samo zbog pjesme, nego i zbog druže-nja, a bez sumnje Ismet je glavni motor pokretač. Znali smo se zezati da je Ismet blažen među ženama, ali imamo u zboru i Edina i Danijela, već trojicu blaženih”, veselo poručuje Ajša.

Nađa Dervić je četiri godine članica “Bulbula”. Voli svu muziku, zapravo, ovisi o tome kako je raspoložena, a pjeva svu narodnu glazbu. “Uz neke se pjesme, posebno sevdalinke, rasplačem. Svaki Bajram otplačem uz sevdalinke. Nevjero-jatno je da uz istu pjesmu ponekad pla-čem, a ponekad se veselim, zavisi od društva i prigode. Otkako sam ostala bez rahmetli majke, koja je jako lijepo pjeva-la i igrala kola, kao i nena koja je uz to svirala i harmoniku, posebno me u srce dirne sevdalinka. Mamina obitelj je bila nadarena za pjevanje. Što sam starija sve me više vuku sevdalinke. Volim 'Bulbule' i 'Preporod' i dovodim dosta prijateljica na pjevanje. Jako su sretne i zadovoljne i sada nas ima dosta za jedan kvalitetni zbor. Nije mi važna nacionalnost, ne gle-dam tako ljude, samo da su dobri u duši”, tvrdi Nađa za koju je sevdalinka tradicija koju poštuje, ali pripada nekom drugom vremenu kojeg se nažalost samo s nostal-gijom sjećamo i teško ga je živjeti. Među-tim, osjećaji ljubavi koje ona proizvodi uvijek su isti. “Očekivala sam da će na snimanju CD-a biti puno teže, ali nije – bilo mi je super. Muž Asim, ili moj dragi Asko, me podržava u pjevanju. I on lijepo pjeva, a znamo zapjevati i u duetu. Zna biti pravi dernek sve do ujutro. Patim za Bosnom, a kada pjevam sevdah sve me vraća u nju iako u Zagrebu živim već 38 godina”, naglašava Bulbulica Nađa.

Ismeta smo prihvatile kao poslušna dječica

Nađa nije jedina koja dugo živi u Za-grebu. Majda Rožmarić pjeva u “Bulbu-lima” već šestu godinu, a u Zagrebu živi 31 godinu. “Kada je Fudo Ahmetspahić osnovao Bosanu i pozvao me sebi, neko

vrijeme sam pjevala u njegovom zboru, ali ja sam čula za Preporod, to jest da se ovdje njeguje sevdalinka u pravom smi-slu, onako na starinski način, pa sam tu došla i ostala. Pritom ne mislim da Fudo radi loše, meni ovaj zbor jednostavno vi-še odgovara. Tu je u početku bilo jako puno mlađih djevojaka kojima sam po godinama mogla biti majka, i nakon ne-kog vremena počeli smo se pomalo osi-pati te su ostale pretežno gospođe u go-dinama. S onim mlađima dobro se slaže-mo. Tu smo prvenstveno zbog druženja i ljubavi prema pjesmi. Ne umišljam si da smo postale neke zvijezde nakon sni-mljenog CD-a. To je bio mukotrpan rad i naša dugogodišnja želja, od traženja pjesama do traženja sponzora, što izi-skuje puno novaca i vremena koje mi kao zbor nemamo. Kada bi imali bolja sredstva zasigurno bi mogli napraviti i bolji CD. Problem nam je organizacija promocije CD-a, jer sve je vezano uz no-vac.” Majda nam je otkrila da je njen muž Zagorac i da su joj djeca odrasla u ovom podneblju, ali njen muž ju prati i podržava te uživa u toj vrsti glazbe. “Ismetu je bilo puno teže kada je bilo vi-še mlađih djevojaka od kojih je možda imao i bolje glasove, ali ovo su sada zre-liji glasovi. Bojao se starijih, jer nije znao kako ćemo prihvatiti njegov autori-tet, ali mi smo ga prihvatile kao poslušna dječica”, objasnila je Majda.

Za nas ne postoje granice

Bulbulice ne bi uspjele snimiti CD da nije bilo pomoći brojnih sponzora od ko-jih treba ponajprije izdvojiti Poglavarstvo Grada Zagreba. Bulbulica Božica Graho-vac radi kao menadžer “Dado Toursa”, turističke agencija koja je sponzorirala “Bulbule”. Naime, svu vožnju vezanu uz snimanje CD-a “Dado Tours” je besplat-no odradio. Direktor i vlasnik Ćazim Asović je veliki poklonik “Bulbula”. “Jednom smo u Rijeku vozili 'Bulbule' i svidjela mi se atmosfera te način na koji one interpretiraju sevdah. Ja sam kao osnovnoškolka plesala u folkloru, a i u obitelji, koja vuče korjenje iz Hrvatskog Zagorja, pjevale su se pjesme, između ostalog i sevdalinke, jer je moja obitelj prirodno muzički nadarena. Pjevali smo cijelu Jugoslaviju, a Bulbulice su me pri-hvatile, kao i ja njih, jer za nas ne postoje granice, a pjevati kajkavsku popijevku i sevdalinku kod mene izaziva iste emoci-je. Meni je prekrasan bosanski mentalitet i oduševljena sam, recimo, Sarajevom i zaista volim upoznavati druge narodno-

sti.” Božica misli da Hrvati vole sevdalin-ku, a njen sin Nenad i snaha Jasminka su oduševljeni te i druge pokušavaju zainte-resirati za sevdah i Bulbule. “Snaha me nazove i kaže: Hej, Božica, imamo tulum, a ja u pozadini čujem cd Bulbula. Zar to nije uspjeh?”, pita Božica, a mi potvrdno odgovaramo.

Među zadnjima koja je došla u “Bul-bule”, prije godinu dana, je Izeta Velagić. “Porijeklom sam iz Tomislavgrada, gdje sam bila aktivna u kulturnim društvima. Na folkloru su tada djelili nošnje, a mene je uvijek zapala srpska. Neću lagati, bila je lijepa ta nošnja, a Hrvati bi razgrabili ostale. Tada nisam znala zašto. Nemam predrasuda, imam dosta prijatelja iz mije-šanih brakova, moji sinovi imaju djevoj-ke druge vjere i ja sam ih prihvatila. Svi moji prijatelji Hrvati slušaju naš CD i svi su oduševljeni. U Tomislavgradu su se rijetko svirale sevdalinke, svirale su se neke druge pjesme, a pravi sevdah sam tek doživjela s 'Bulbulima'. I moji sinovi također. Ponekad me pitaju što znače ne-ke riječi u pjesmama, a ja im ne znam prevesti pa me bude sram.” Izeta nam je objasnila da Bošnjaci u Tomislavgradu kao da nisu pripadali Bosni i kao da su bili više Dalmatinci. “Nismo išli u Saraje-vo, išli smo u Split. Meni je zanimljivo da moj sin, koji baš nije slušao sevdalinku, kada je čuo cd, ponudio se da besplatno 'Bulbulima' napravi web stranicu.” Izeta je zajedno s mužem u Zagreb došla prije rata, a suprug, koji je bio dragovoljac Do-movinskog rata, razbolio se i umro 2005. godine.

Na kraju treba napomenuti da nismo razgovarali sa svim članicama zbora. To nije zato što to ne zaslužuju ili su manje važne, već zato što, za vrijeme posjete novinara “Journala” opravdano nisu bile prisutne na probi. Uvjereni smo da će biti još prilika, a ostaje nada da se ni jedna članica neće osjetiti zanemarenom. Jer, više je nego jasno da su Bulbulice pjevač-ki zbor koji je ne samo ponos KDBH “Preporod”, već i čitave bošnjačke zajed-nice u Hrvatskoj. Zbor je to koji svojom otvorenošću i multietničnošću dokazuje da je glazbena, ali i svaka druga komuni-kacija među narodima južnoslavenskog prostora itekako moguća. Zbor je to ko-jeg, što je više nego vidljivo ili bolje reče-no na prvom CD-u poslušano, čeka bli-stava budućnost. Jer, ako blistavost sev-dalinke nije ishlapjela usprkos zubu vre-mena i svih nesretnih događanja na našim prostorima, ni oni koji poput Bulbula na pravi način i u potpunosti njeguju njen duh – nisu manje blistavi. q


JOURNAL

42

Ivo Josipović novi je predsjednik Re-publike Hrvatske i na tom položaju ostat će barem slijedećih pet godina. On je kao kandidat SDP-a u drugom krugu izbora za predsjednika Republike Hrvatske po-razio nezavisnog protukandidata Milana Bandića. Josipović je dobio 60,26% gla-sova, a Bandić 39,74%, s tim da ovdje treba reći da je u samoj Hrvatskoj Josipo-vić dobio preko 62%. Bandić je, naime, pokupio glasove dijaspore (uglavnom iz BiH). Da podsjetimo, nakon prvog izbor-nog kruga Josipović je osvojio 32,44% glasova, dok je Bandić (zagrebački gra-donačelnik i donedavni visokopozicioni-rani SDP-ovac) osvojio 14,84% glasova.

Josipovićeva prednost prevelika

No, ako je kampanja u prvom krugu bi-la, barem što se tiče njih dvojice, nenapadač-ka, Bandić je već nakon objave prvih rezul-tata u prvom krugu najavio da neće štedjeti Josipovića, čime je napravljen radikalan za-okret u odnosu na dotašanju kampanju. On je napao Josipovića da će sa njim upravljati predsjednik SDP-a Zoran Milanović daljin-skim upravljačem i nastavio tako sve do kra-ja kampanje u drugom izbornom krugu. Ipak, koliko god bio uporan da ga se ne bi smjelo tek tako otpisati, trezvenim razmi-šljanjem bilo je jasno da je razlika iz prvog kruga toliko velika da Bandić nije imao šan-se. Osim toga, raspored snaga od preostalih kandidata dao je naslutiti da Bandić baš neće imati njihovu potpunu podršku.

Gotovo svi pristojni kandidati poraženi u prvom krugu dali su potporu Josipoviću, od Vesne Pusić do Nadana Vidoševića. Dragan Primorac se nije izjašnjavao, ali je i njegova šutnja sugerirala podršku Josipoviću, a naj-zanimljivije je da se ni HDZ kao vodeći član vladajuće koalicije nije izjašnjavao u korist ni jednog kandidata, iako pripada desnici na koju je računao Bandić. Čak što više, pred-sjednica HDZ-a i hrvatske Vlade Jadranka Kosor svojom je šutnjom zapravo sugerirala podršku Josipoviću, što je bilo jasno čitajući njene izjave između redova, a i samom činje-nicom da jedna desna stranka nije dala otvo-renu podršku desnom kandidatu.

Još na samom početku drugog kruga prema istraživanju koje je agencija Puls provela za Novu TV, SDP-ov kandidat do-bivao je 56,3% glasova, dok je nezavisni

Milan Bandić dobivao 31,60% glasova, što je manje nego je Josipović dobio u prvom krugu. Teško je reći kome bi se priklonili lijevi, a kome desni birači, no iz istraživanja se moglo vidjeti da su birači Nadana Vido-ševića i Vesne Pusić naklonjeniji Josipovi-ću. Ovo dvoje kandidata su ionako vrlo br-zo nakon završetka prvog kruga dali otvore-nu podršku Josipoviću. Čak 50% birača Andrije Hebranga naklonjeno je Milanu Bandiću, dok su birači Dragana Primorca podijeljeni, iako blago naginju Bandiću.

Josipović je tako već tada bio u velikoj psihološkoj prednosti. Imao uvjerljivu prednost na cijelom istoku. U Slavoniji za njega su glasali i u sredinama gdje je HDZ na vlasti ili gdje su lokalni čelnici podupi-rali Bandića. Bio je u prednosti i u mjesti-ma središnje Hrvatske, izuzev Gospića, te na sjeveru i Istri (osim Pazina), čak i Zadru i Splitu, iako je splitski gradonačelnik Željko Kerum dao podršku Bandiću. A u Zagrebu, u kojem je Bandić na vlasti 10 godina i gdje je na prošlim lokalnim izbo-rima ponovno izabran za gradonačelnika, dobio je 15,64% glasova, dok je Josipović osvojio glasove 34,57% građana.

21 istražna radnja protiv Bandića

Vrlo precizni rezultati objavljeni su i nešto kasnije, u Novoj godini Josipović je i dalje imao veliku prednost pred protu-kandidatom Milanom Bandićem. No, istraživanje Cro demoskopa, koje je 28. i 29. prosinca 2009. provela agencija “Pro-mocija plus” na 1.500 ispitanika, pokaza-la je da među biračima koji će izaći na izbore Josipović sada ima nešto manju podršku, 53,5%, dok je Bandiću potpora malo porasla, na 33,7%. Čak je 12,9% bi-rača bilo neodlučno, tako da su u preosta-lih 7 dana dvojica kandidata imali zada-tak da potaknu neodlučne i apstinente da izađu na izbore i glas daju upravo njima.

Ovo istraživanje javnog mnijenja poka-zalo je kako će glasati i birači poraženih kan-didata iz prvog kruga. Formirane su tri skupi-ne izborne podrške. Prvu skupinu činili su glasači kandidata koji su se priklonili na stra-nu Milana Bandića i nju su činili birači An-drije Hebranga, Miroslava Tuđmana i Vesne Škare-Ožbolt. U drugoj su skupini znatan broj glasača Vesne Pusić i Damira Kajina podržavali su Josipovića. Posljednju skupinu

činili su glasači kandidata iz prvog kruga kod kojih nema izrazitije potpore niti jednom od ova dva kandidata, međutim i tu je bilo vid-ljivo da biračko tijelo Vidoševića blago nagi-nje na stranu Josipovića, dok biračko tijelo Dragana Primorca i Josipa Jurčevića blago naginje na stranu Milana Bandića.

Tako su se birači trećeplasiranog An-drije Hebranga u drugom krugu u 56,8% slučajeva opredjeljivali za Milana Bandi-ća, a u 12,7% za Josipovića. Birači nezavi-snog kandidata Nadana Vidoševića nešto češće birali su Josipovića (40,2%) nego nezavisnog Milana Bandića (33%), a čak 72,5% birača Vesne Pusić opredijelilo se za Josipovića, a 8,8% za Bandića. Od Pri-morčevih glasača njih 38,2% podržavalo je Bandića, a Josipović je dobivao 29,1%. Više od pola glasača Miroslava Tuđmana (51,6%) u drugom će krugu bilo je za Ban-dića, dok ih je 9,7% bilo za Josipovića. Kajinovi glasači uglavnom su bili za Josi-povića (73,3%), a za Bandića 10%.

Tako je pobjedom Josipovića završena utrka za Pantovčak. Ovdje ostaje još jedno pitanje: “Zašto se Bandić odlučio upustiti u utrku za predsjednika Republike kad je ja-sno da je pozicija gradonačelnika Grada Za-greba daleko unosnija i jedna od također utjecajnijih u državi?” Financijski, pa i utje-cajno u nekim sferama, isplativije je biti za-grebački gradonačelnik nego predsjednik Republike koji baš i nema velike ovlasti. Unutarnju politiku vodi premijer po Ustavu, a to je opet, ako ćemo po tome mjeriti, po-dručje i gradonačelnika, barem u gradu u kojem vlada. Međutim, protiv Bandića je pokrenuta 21 istražna radnja za korupciju i kriminal u Gradu Zagrebu (primjerice iz-gradnja javnog WC-a plaćena je 11.000 eu-ra po kvadratnom metru), a koju vodi USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i or-ganiziranog kriminala). Kako su USKOK te tajne službe po Ustavu i pod ingerencijom predsjednika Republike, da je Bandić iza-bran za predsjednika, mogao je lako utjecati na tok istrage. Zato se i kandidirao za pred-sjednika, inače je suludo napustati tako uno-snu funkciju zagrebačkog gradonačelnika.

Prema reakcijama iz svijeta, izbor Jo-sipovića dočekan je blagonaklono i u nadi da će Hrvatsku nastaviti voditi u smjeru kojeg je zacrtao njegov gotovo odlični prethodnik Stjepan Mesić. q

Edis Felić

Izabran novi predsjednik Republike Hrvatske

Pobjeda Ive Josipovića

HRVATSKA

JOURNAL

43

Na pitanje iz podnaslova, na prvi po-gled prostodušni je odgovor dao saborski zastupnik svih Bošnjaka i ostalih ex-YU manjina koji je pred TV kamerama iskre-no izjavio kako podržava Bandića jer je on muslimanima dao igralište za Nur kraj džamije. Nakon te, pokazalo se analfabe-tima poput Vašeg autora, politički osvije-štene, uravnotežene, zrele izjave, nadasve utemeljene na faktima i baš u kontekstu izbora za šefa države, Bandićevim su se gradom, poput munje, dakle brzinom svjetlosti, proširila pitanja, tajanstvena, zastrašujuća: Što je to, tko je to Nur, da prostiš? Čime to prijeti Šemso? Znači li to da će, ne izaberemo li Mikija, strašni Nur svoje igre s igrališta kraj džamije prenijeti, o nesreće li, na igrališta širom grada i države nam jedine? Ima li kakve veze taj Nur s ratničkom igrom Hrvata na Korčuli koja pokazuje borbu protiv Tura-ka, a izvodi se pod nazivom Moreška ne-muslimanskim turistima za vrućih ljetnih noći? Strah koji se proširio glavnim gra-dom, dodatno je pojačan dirljivom sce-nom kada, okupljene hodže, Milanu Ban-diću u biblioteci Islamskog centra u Za-grebu, pod budim okom predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, Mirsada Srebrenikovića, s neskrivenim divljenjem upućuju stidljive poglede, do-lijevajući mu kahvu u findžan, nadajući se da će ih njegov čvrst, ali sanjiv, malo mutan pogled Vođe, inače uvijek usmje-ren u pravcu budućnosti, oplaviti svojom blagošću. Prenijeti dio bereketa na njih, skromne Božije sluge. Znali su, pri tom, ovi alimi, da je najjača vjera ona novo-probuđena, da je najintenzivnija vjera ona bivšeg člana i sekretara Saveza komuni-sta i da se i oni s tog čistog izvora mogu napojiti i trajno napajati. Još ako tako mi-sli i Kaptol...

Panika i strah

Počeli su prvi znakovi panike u Bandi-ćevu gradu. Nepoznat netko naredio je istragu. Kako nisu pronašli profesora Bal-

tazara (navodno na odmoru u Dubaiju, što je već pobudilo dodatne sumnje i strahove, zašto baš Dubaiju), aktivirali su moćnu, a domoljubnu obavještajnu zajednicu.

Ta je sablasna zimska, duga noć inten-zivne predizborne kampanje protekla u grozničavom obavještajnom radu koji je pred jutro donio plodove. Otkriveno je što je to Nur. Prije svega, nije riječ o osobi ni-ti tajnoj organizaciji, a ponajmanje o ka-kvoj terorističkoj ćeliji Al Kaide. Hrvatske obavještajce, sve rasne, nepolitizirane spe-cijalce koje je uzgojio sam Tomislav Kara-marko dok je šefovao obavještajnim služ-bama, ispočetka je zbunjivao akronim NK ispred naziva Nur. Preciznom i munjevi-tom akcijom, do značenja toga akronima došli su uvidom u rezultate treće zagrebač-ke nogometne lige, što je bio doista divlje-nja vrijedan poduhvat. Jasno vam je, na-ravno, kao što je bilo jasno i vrijednim hr-vatskim obavještajcima, riječ je o nogo-metnom klubu Nur iz Zagreba, čiji je osni-vač Islamska zajednica, a dugogodišnji dužnosnik je i Šemso Tanković, klubu koji se već godinama priprema za diverzantsku

akciju zauzimanja Dinamovog statusa i položaja u glavnom gradu svih Hrvata i svih hrvatskih Bošnjaka i muslimana. Ma-miću, usprkos i njegovim vezama s Bandi-ćem usprkos. Bandić izdajnik Dinama? - u nevjerici se pitaše Zagrepčani. Bandić pro-motor nogometne konkurencije s Borovja? Je li to moguće? Quo vadis, Croatia?

Zagrepčani su odgovorili promptno. Umjesto u Rim, poput Gospodina i Šimu-na Petra, krenuše na drugi krug predsjed-ničkih izbora. Unatoč smanjenju cijene sata parkiranja, ustrašeni napredovanjem Nura prema prvoj ligi i ugrozom jedinog im Dinama, većinom glasaše za nevjerni-ka, agnostika, agenta centara moći, čovje-ka koji nije iz naroda, pa čak niti bošnjač-kog. Okrenuše leđa Bandiću jer se Dinamu drznuo prijetiti Nurom i to, posredstvom Šemse koji je nekada bio strastveni hajdu-kovac. Neoprostivo, pa čak i Milanu. Iako su s mimbera odjekivali pozivi muslimani-ma da se glasa za prijatelja koji se takvim dokazao (vjerojatno igralištem na grad-skom zemljištu kojim se može služiti cije-la mjesna zajednica), a šejhu-š-šujuh u

Razriješen najveći misterij predsjedničkih izbora – Bošnjak na izborima, musliman u behutu i Nur na putu

Na izborima i u behutuZašto su “šejh” Ševko Omerbašić i narodni tribun Šemso Tanković te cijela regimenta njihovih adlatusa, baš po uzo-ru na Katoličku crkvu, podržali stanovitog Milana Bandića u utrci za predsjednika Republike, Tanković i izrijekom?

Faris Nanić

Milan Bandić

HRVATSKA

JOURNAL

44

Hrvata, Ševko Omerbašić, ukazao se pred TV kamerama kako na nogama dočekuje Gradonačelnika i uz širok osmijeh, uvodi Ga u odaje, na kahvu. Iako je, prije toga, pomno osluškivana jeka s Kaptola i dobro se čulo kako od tamo podržavaju Milana jer je vjernik, domoljub, zaštitnik Domovi-ne od crvene opasnosti i tome slično. I na-vija za Dinamo, a najradije bi se prerušio u konja. A, bogme, govori i engleski. Ke? Taj vražiji engleski drag je velikoj većini bošnjačkih lidera u Hrvatskoj jer ga i oni govore tečno i tako komuniciraju s cijelim svijetom. Kroejša spiking. Ili Bosnia, sve-jedno. Da te ceo svet razume.

Agnostik na potezu

Nakon pijane izborne noći, ujutro su se stekli uvjeti i za neke ozbiljne raščlam-be. Tako su punditi došli do zaključka da je jedan od najvažnijih razloga Bandićeva poraza u Njegovom gradu, što je odlučilo ukupni poraz na izborima, bio bijes Za-grepčana koji su, ponovo preslušavajući Šemsinu vješto sročenu izjavu, shvatili da Bandić gradske pare, umjesto za Dina-mov stadion, daje za igralište NK Nur. To je bila kap, tvrde, upućeni, koja je prelila čašu. Za hrvatski, domoljubni Dinamov stadion prijeti nekim referendumima, a

diverzantskom, niželigaškom Nuru, za par glasova, daje igralište i to kraj džami-je. A gdje je crkva kraj maksimirskog sta-diona? – pitali su se. Ili, gdje je maksimir-ski stadion kraj crkve? Paradoks. Glasali su za agnostika jer im vjernik nije jamčio zaštitu od muslimanske nogometne diver-zije, čak ju je i podržavao. No, povijest je puna pradoksa. To samo potvrđuje da je ovaj neobični i tajanstveni niz događaja provocirao promjenu kvalitete, paradi-gme društvenih odnosa u Hrvatskoj. Naši će potomci biti ponosni da je jedan Šem-so Tanković bio pokretač kotača sudbine i to mudrom, ali opet pažljivo balansira-nom, iako donekle politički provokativ-nom izjavom s dalekosežnim posljedica-ma. Aferim, saborski zastupniče.

Na novom je predsjedniku, Ivi Josipo-viću da smiri strasti i dadne odgovore na neka postavljena, a presudno važna pitanja. Prvo je, zasigurno, može li se, i pod kojim uvjetima, dozvoliti oporbena nogometna situacija u glavnom gradu. Drugo, kako će sada funkcionirati kohabitacija jer su, zna se, Bošnjaci, preko Tankovića, jedan od najvažnijih stupova vladajuće koalicije. Treće, i možda najvažnije je kako regulira-ti nogometnu vjersku zajednicu, po uzoru na status ostalih vjerskih zajednica u Hr-vatskoj. Ovo potonje čini se teškim zadat-

kom, čak i za vrhunskog pravnog stručnja-ka poput novog predsjednika. Naime, za razliku od tradicionalnih vjerskih zajednica koje, u to smo se uvjerili, ne daju podršku političkim kandidatima i ne miješaju se u politiku, nogometna vjerska zajednica ima političkih, uglavnom oporbenih pretenzija. Time direktno ugrožava stanje stvari, ali i jednog Mamića, jednu instituciju, te neu-godno i nelegitimno propitkuje domolju-blje i rodoljublje Kluba, Svetinje, neplatiše poreza za kojim se ide i u nebo i u pakao. Odgovore na ova prevažna pitanja odnosa crkve i države, Josipović je dužan Zagrep-čanima koji su mu, više nego svom Grado-načelniku, poklonili povjerenje. Jer, dok je srca, bit će i Kroacije, ili Dinama. A Josi-pović ne želi, poput njegova prethodnika, polemiku s crkvom. Za polemiku, a možda i dogovor s nogometnim vjernicima, mož-da bi bio spreman. Bandić, koji je vjerojat-no svjestan kardinalne greške, Zagrepčani-ma je dužan objašnjenje svog nečuvenog ponašanja, nezapamćene podrške nečemu što je nogometno, a nije Dinamo. Sva sre-ća, pa ostaje šef grada i ima prilike sve to ispraviti. Možda, na koncu Bošnjaci budu sebebom dovršetka maksimirskog stadiona kad Mile odustane od referenduma. Bo-gme, postadosmo politički faktor u zemlji. A posebno nogometni. q

“Kada bi Dodik u RS eventualno ras-pisao referendum o odcjepljenju od BiH, odmah bih vojskom prekinuo koridor u Bosanskoj Posavini”, izjavio je u siječnju 2010. na jednom neformalnom razgovoru sa novinarima predsjednik Republike Hr-vatske Stjepan Mesić i time izazvao bur-ne reakcije u Dodikovom entitetu, Srbiji, ali i Hrvatskoj te BiH. Koridor o kojemu Mesić govori 15-ak je kilometara širok teritorijalni pojas sjever-jug, koji kod Brčkog povezuje istočni i zapadni dio Dodikovog entiteta, a od hrvatske granice kod Županje udaljen je 30-ak kilometara.

I dok se reakcija velikosrba mogla i očekivati, pomalo je iznenadila ista takva u nekim hrvatskim krugovima, prije sve-

ga onim zagovornicima tzv. Herceg-Bo-sne, ali i nekim bosanskim dušebriznici-ma iz SDA.

Reakcije velikosrba bile su očekiva-ne. Tako je jedan od njih, član Predsjed-ništva BiH Nebojša Radmanović istakao kako je Mesićeva izjava “ratnohuškačka” i dodao da ga ona nimalo ne iznenađuje. “U deset godina svog predsjedničkog mandata Mesić je dao nebrojeno provo-kativnih izjava kojima se direktno mije-šao u unutarnje odnose BiH, uglavnom na račun RS, zbog čega su mu aplaudirali u drugom entitetu BiH, ali ova posljednja dana na kraju mandata tek nam otkriva pravog Mesića kao političara i državni-ka”, kaže Radmanović.

“Mesić se svojevremeno javno hvalio da je razbio Jugoslaviju, a sada bi sa voj-skom i ratovao u BiH. Malo mu je što je regularna hrvatska vojska u proteklom ra-tu okupirala dio BiH, ubijajući Srbe u Mrkonjić Gradu i drugim mjestima RS, uništila njihovu imovinu, već sada fanta-zira o navodnim odcjepljenjima i novim ratnim sukobima. On je spreman i NATO uvući u rat u BiH, samo da bi izliječio svoje političke frustracije.”

Osuđujuće reakcije samoproglašenih mirotvoraca

Radmanović je dodao da će Mesić u budućnosti biti “samo politički penzio-

Predsjednik Republike Stjepan Mesić uzburkao Balkan u predvečerje svoga mandata

Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH

HRVATSKA

JOURNAL

45

ner”, pa se “ništa neće pitati u Hrvatskoj, a još manje u BiH, gdje su Hrvati birači pokazali što misle o njemu i njegovom predsjednikovanju”. Mesić je na kraju mandata, po njemu, iskreno priznao što misli o RS i BiH, “iako smo to”, kaže, “znali i ranije”, ujedno optuživši predsje-davajućeg Predsjedništva BiH Željka Ko-mšića da ne osuđujući Mesićevu izjavu pokazuje “da su oni tako nešto zajednički i planirali”.

“Na sreću, novoizabran predsjednik Republike Hrvatske najavljuje novi, smi-reniji pristup u odnosima između Repu-blike Hrvatske i BiH, daleko od konflik-tnih i zapaljivih izjava svoga prethodni-ka”, rekao je Radmanović.

I u Srbiji su bile slične reakcije. “Na-mjera Srbije je da upozori da opasne rije-či i izjave nisu dobrodošle u regionalnom političkom govoru. Srbija ne želi poreme-titi svoje bilateralne odnose s Hrvatskom i vjerujemo da s novim predsjednikom i vladom Hrvatske možemo postići kon-struktivan dijalog i riješiti niz otvorenih pitanja koja se tiču naših sunarodnjaka u toj zemlji, zaštite kulturnog blaga”, kazao je predsjednik Boris Tadić.

On je dodao kako će Srbija nastaviti konstruktivan dijalog s Hrvatskom, ali da službeni Beograd ima “odgovornost upo-zoriti na izjave koje dolaze iz drugih ze-malja”. To je i učinio na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj se razmatralo najnovije izvješće o radu misije UN-a (UNMIK) na Kosovu.

No, od velikosrba se to i moglo očeki-vati. Pomalo su bile iznenađujuće reakci-je i u Hrvatskoj i BiH gdje nisu bili ništa nježniji prema predsjedniku Mesiću. Ra-di se o onima koji su podržavali paradr-žavnu tvorevinu tzv. Herceg-Bosnu i za-pravo nije ni čudo da su stali na stranu velikosrba. No, ovdje je licemjerno od njih što su se predstavljali kao mirotvorci, a krajem prošlog stoljeća bili su ratni huš-kači. Prema njima, sada je predsjednik Mesić postao problem, iako je samo htio zaštititi Bosnu i Hercegovinu, iako su oni zapravo bili cijelo vrijeme problem inzi-stirajući na podijeljenoj BiH. Tako je za-mjenik predsjednika HDZ BiH Niko Lo-zančić ocijenio da izjave koje zaoštravaju odnose na ovim prostorima nisu dobro-došle i da ne doprinose razvijanju dobrih odnosa među državama u regionu, ali ni u BiH. “Iracionalno je komentirati izjave bivšeg predsjednika, jer novi šalje poruke suradnje i dogovaranja. Prijetnje bilo koje vrste, od bilo koga, nisu dobre. Ne podr-žavam nikakve radikalne poteze ni od ko-ga”, naglasio je Lozančić.

Zar i ti, sine Bakire?

Član Predsjedništva SDA Bakir Izetbegović bio je, tako se htio pokazati, iznenađen Mesićevom izjavom i poručio je da u BiH nijedna vojska, osim Oruža-nih snaga BiH, nije dobrodošla. “Ne dola-zi u obzir da Mesićeva vojska, bez obzira na njegove dobre namjere, dolazi u BiH, niti Dodik može imati svoju vojsku”, re-kao je Izetbegović i poručio kako Mesić ne treba braniti BiH od Dodika. “Znat će-mo se mi sami braniti od njegovih avan-tura u koje se on, ustalom, neće ni upusti-ti. Ovo je sve predizborna kampanja”, kazao je Izetbegović. Ipak, bez obzira ka-ko Izetbegović obrazlagao svoj stav, pa-metnije mu je bilo da barem šuti kad već nije stao u Mesićevu obranu, jer je time samo dao doprinos hajci na hrvatskog predsjednika. Jedini koji je dobro razu-mio predsjednika Mesića bio je, čini se, Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990, re-kavši da je izjava Stjepana Mesića potvr-da da ovakva BiH nije održiva i da ona predstavlja stalnu prijetnju kako za unu-trašnju tako i za stabilnost u regionu. “Za-to je nužno provesti temeljitu ustavnu re-formu u BiH”, kaže Ljubić.

U priopćenju iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske jasno se obrazložilo o čemu je riječ. “Dakle, spekulirao je o nečemu što bi se moglo dogoditi, kada bi se dogodilo nešto drugo - konkretno od-cjepljenje Republike Srpske od neovisne i međunarodno priznate Bosne i Hercego-vine i njezino pripojenje Republici Srbi-ji.” Ured smatra kako predsjednikove ri-ječi u osnovi treba shvatiti kao radikalno

formulirano upozorenje da svijet ne bi smio zatvarati oči pred Dodikovom poli-tikom i mogućim učincima te politike, kao što je predugo zatvarao oči pred poli-tikom Slobodana Miloševića koja je do-vela do dezintegracije bivše Jugoslavije u krvavim ratovima. “U isto vrijeme pred-sjednik Mesić je želio krajnje jasno reći kako bi raspad nama susjedne i prijatelj-ske Bosne i Hercegovine za Hrvatsku bio apsolutno neprihvatljiv. Predsjednik je, naravno, svjestan činjenice da samo Hr-vatski sabor može odlučiti o angažiranju Oružanih snaga RH, što nikada i ni na ko-ji način nije dovodio u pitanje.”

Što se pak tiče stabilnosti i normalizi-ranja prilika u regiji, Ured predsjednika podsjeća kako je napredak što je u prote-klome desetljeću postignut na tome po-dručju u dobrome dijelu rezultat dosljed-nih napora predsjednika Mesić. “Na ža-lost, ti napori u posljednje vrijeme ne na-ilaze na odjek kod nekih od onih koji su u njima prirodni partneri i koji sada, bez ikakve stvarne osnove, žele optužiti Re-publiku Hrvatsku i njezinoga predsjedni-ka kao one koji dovode u pitanje, ili ugro-žavaju sigurnost u jugoistočnoj Europi”, stajalo je u priopćenju.

I sam predsjednik Mesić pojasnio je svoje stajalište koje je, ako ćemo gledati istini u oči, od početka svakom normal-nom i onom tko voli BiH bilo jasno. “Hr-vatska je jamac Daytonskog sporazuma. Kada bi Dodik referendumom o odcje-pljenju srušio Daytonski sporazum, Re-publika Srpska odmah bi morala nestati, i zato bih vojno prekinuo koridor”, obja-snio je novinarima Stjepan Mesić.

“Nevjerojatno je koliko Dodik vara međunarodnu zajednicu. On igra na kartu zamora: misli da će se svijet umoriti od BiH, a on će tada raspisati referendum o odcjepljenju, netko će se nekoliko dana buniti, a onda će sve splasnuti i velika Sr-bija bit će ostvarena”, kazao je Mesić.

Upitan je li to svoje mišljenje iznio predstavnicima međunarodne zajednice, Mesić je odgovorio da jest, ali nešto bla-žim riječima.

Iako je izazvao reakcije velikosrba, ali i desničara ljubitelja paradržave, tzv. Herceg-Bosne, predsjednik Mesić je jedi-ni političar koji je jasno pokazao, bez pre-tjeranog filozofiranja kako treba riješiti Dodikov šovinizam. Time je uprkos svi-ma onima koji su ga proglasili ratnohuš-kačem pokazao zapravo da paradržavne tvorevine na tlu BiH konačno treba elimi-nirati. Baš one koje su stvorili samopro-glašeni mirotvorci. q

Edis Felić

Stjepan Mesić

HRVATSKA

JOURNAL

46

Kažu da su prava manjina u Hrvatskoj na visokoj razini. U pravu su ti statističari koji priželjkuju europsku budućnost Hrvat-ske, ako ta prava uspoređujemo sa statusom manjina u susjednim državama, primjerice Sloveniji, ali i u nekim drugim europskim zemljama koje nama postavljaju uvjete za primitak u tu istu Uniju. Na toj razini prava trebamo biti zahvalni, no, iz generacije u generaciju ponavljaju se isti problemi i čini se kao da se vrtimo u začaranom krugu. Ka-ko implementirati nešto što po demokrat-skim načelima nalaže zakon, ako neki šovi-nisti uporno raspolažu jednakom razinom vjerske i nacionalne netrpeljivosti, isključi-vosti, mržnje i mnoštva drugih predrasuda. Vjeronauk u školama, da ili ne? – nezahval-na je tema za pisanje. Vjerska obilježja u državnim institucijama ovom prigodom ne-ćemo ni spominjati, jer vidjeli smo što se dogodilo kada je to učinio sada već bivši predsjednik Stjepan Mesić. Zamislite kada bi građani Hrvatske islamske vjeroispovije-sti, po pravilu jednakovrijednosti, počeli na svojim radnim mjestima vješati zvijezde i polumjesece, bismille, kada bi djecu u škole ispraćali uz tekbire i pod maramama. Da-kle, nećemo biti protiv ukoliko bi sve vjero-ispovjesti bile jednako zastupljene kao što nalaže zakon. Po tome bismo u školama i ostalim državnim institucijama vjerojatno imali: Isusa na križu u katoličkoj i pravo-slavnoj likovnoj interpretaciji, Gospu od Kamenitih vrata, mjesec i polumjesec i ži-dovsku Davidovu zvijezdu. Međutim, tu je i mnoštvo drugih religioznosti pa bi morali po tome dodati i Budu, Šivu, Krišnu, razne gurue, avatare i druge osobe koje neki gra-đani obožavaju. U tom slučaju, dakle, vjer-ske jednakovrijednosti po zakonu, mi u ra-

zredu ne bi imali mjesta za ploču pomoću koje mališani stječu svoje znanje, jer dola-skom novih new age religija zid bi iscurio iz učionice. Članak 41, Ustava Republike Hr-vatske kaže kako su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, da su odvojene od države. Ali, na žalost činjenice danas govo-re sasvim suprotno. Možda na papiru jeste tako, ali zasigurno ne i u praksi. Nedavno je gradonačelnik Grada Zagreba Milan Ban-dić svečano i ponosno otvorio osnovnu ško-lu u Sesvetama. U njoj se, a vjerujemo i u mnogim drugim diljem Hrvatske, direktno krši Ustav.

Moj brat Senad i ja, kao djeca išli smo u mekteb u Tomašićevoj ulici, još dok ni-smo imali lijepu Zagrebačku džamiju s pripadajućim učionicama, klupama, stolci-ma, fontanom, nogometnim igralištem... Na pauzi smo dobivali polovice somuna sa sirom ili mljevenim mesom u saftu, po iz-boru. Mehmed ef. Sarajlić, Asim ef. Ba-dić, Muhammed ef. Salihbegović i drugi tadašnji vjeroučitelji, bili su naši nepriko-snoveni heroji. Pod njihovim smo vod-stvom izgovarali prve bismille, subhane-ke, fatihe, učili pravilno klanjati, učili ka-ko su svi ljudi jednaki, kako ne smijemo mrziti nikoga, na mevludima izvodili ila-hiju “Ja sve ljude volim, to su braća mo-ja..”, družili se s ostalom djecom i uživali u tome. Majka nas je i po najvećem snije-gu vodila subotama i nedjeljama ujutro, i nije joj bilo teško. A ni nama. U početku smo se, ruku na srce radovali tim porcija-ma mirisnog somuna, a kasnije i dobrim porcijama imana. Senad, Mirsada, Zemira, Muhamed, Adnan, Tarik, Harun, Fatima nisu bila “čudna imena”. Čudna su bila El-vis, Denis, Damir, Edita, pa i Filip, djeca

onih “modernijih” muslimana. U školi, a kasnije i na fakutetu bilo je drugačije. Sje-ćam se pitanja svojeg nedavno preminulog profesora fonetike Ive Škarića, pokoj mu duši, koje i nije bilo vezano uz ona ispitna, “Kakvo vam je to ime, Mirsada? Musli-mansko?” ili “Vjerujete li vi Mirsada u Allaha? Sad ćemo vidjeti hoće li vam po-moći.” Naravno, nije mi pomogao, na na-čin na koji je to on mislio. E, pa, izgleda da se ništa nije promijenilo u toj, za manjine “obećanoj” zemlji. Je li Hrvatska samo ka-tolička država? Bivati ili ne bivati u njoj odzvanja kao eho pitanja koja se ponavlja-ju iz generacije u generaciju.

Ja JESAM imala problema i u osnov-noj školi, i u srednjoj, a i na fakultetu zbog vjerovanja u Allaha dž.š. “Ja nisam!”, ka-žu neki moji prijatelji, sekularni muslima-ni. Drago mi je zbog njih. Jasno da je tako kada su oni svoje vjerovanje skrivali, ili za gutljaj, dva pive s radošću zatomili. Samo privremeno, jer bilo je ionako svejedno. Na neobične načine hrvatski nacionalni či-stunci uvijek su uspjeli otkriti skrivene muslimane, ali i Srbe. Uzalud vam je bio trud asimilacije, međunarodno ili promije-njeno ime, kada su neki željeli da vas jed-nostavno nema. Jednom musliman, uvijek musliman – govorili bi kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima, gubavcima. Moj brat Senad imao je problema i u voj-sci, radi vjerovanja u Allaha dž.š. Nismo jeli svinjetinu ni ispijali pive u društvu. To je bio problem. Ne nama, naravno. Danas Senadova kćerka Dalila ima problema, već u prvom razredu, jer su današnja katolička djeca u kvartu “naprednija” od nas u njiho-vim godinama. Ili je razlog tomu što dola-ze iz “katoličkije” države, prostora neka-

Je li Hrvatska samo katolička zemlja?

Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom!

Ja JESAM imala problema i u osnovnoj školi, i u srednjoj, a i na fakultetu zbog vjerovanja u Allaha dž.š. “Ja nisam!”, kažu neki moji prijatelji, sekularni muslimani. Drago mi je zbog njih. Jasno da je tako kada su oni svoje vjerovanje skrivali ili za gutljaj, dva pive s radošću zatomili. Samo privremeno, jer bilo je ionako svejedno. Na neobične načine hrvatski nacionalni čistunci uvijek su uspjeli otkriti skrivene muslimane, ali i Srbe. Uzalud vam je bio trud asimilacije, međunarodno ili promijenjeno ime, kada su neki željeli da vas jednostavno nema. Jednom musliman, uvijek musli-man – govorili bi kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima, gubavcima.

Mirsada Begović

HRVATSKA

JOURNAL

47

dašnje “Herceg Bosne”. Naime, većina je došla za vrijeme rata, i ostala. Nama u nji-hovim godinama vjera koju smo živjeli nije bila prepreka, nije nam bilo važno tko su ili što djeca s kojom se igramo, s kojom idemo u školu. Nismo razlikovali susjeda Zorana, Srđana, Ivana, od susjeda Jasmina i njegovog brata, zaboravih mu ime. Važ-ne su bile barbike, one prave, ne plastične kojima se noge i ruke ne savijaju. Važni su bili autići kojima se vrata, ali obavezno i gepek otvaraju. Važno je bilo sudjelovati u predstavi u lokalnom “kazalištu”, koje smo sami improvizirali na tetkovom tava-nu. Važno je bilo čiji je tata jači, a ne čiji ima pušku, čiji je Hrvat, a čiji nije? Nije bilo važno što je Zoran pravoslavac – to sam tek kasnije, u onom odvratnom ratu saznala. Taj isti Zoran i ja smo zajedno išli u školu za vrijeme tog istog rata, jer nitko se s nama nije htio družiti. Postali smo ja-ko dobri prijatelji. Mali Srbin i mala mu-slimanka. Njega nisu voljeli zbog Vukova-ra, a mene zbog Mostara.

U kvartu u kojem sam odrasla i u ko-jem sada raste Dalila, svojedobno se pot-pisivala peticija da nas, kao jedine musli-mane, izbace iz naše kuće, iako smo bili među prvima koji su se doselili i iako je cijelo naselje za vrijeme rata dolazilo kod nas u podrum za vrijeme uzbuna, jer dru-gi u kvartu nije postojao. Spasio nas je susjed Stipe, iz Dervente i Jasmin, dijete iz miješanog braka, koji je u to vrijeme bio heroj HV-a, PTSP-ovac, za čiju su glavu Srbi nudili veliku svotu. Jasmin je u lokalnoj birtiji, koja je služila kao neka-kva mjesna zajednica u to vrijeme, pred svima ustao i rekao “dirne li tko Kasima i njegove, imat će posla sa mnom”. Ipak, bio je to Jasmin, odlikovani heroj HV-a. Nisu mu se suprostavljali. I mi smo ostali u svojoj kući. Sjećam se da sam u to vri-jeme bila više nego zbunjena. Zašto me-ne, rođenu Zagrepčanku, nisu smetali do-seljenici iz Bosne i Hercegovine, a njih je smetala muslimanska obitelj u predgrađu Zagreba? Zar oni imaju veće pravo na Za-greb i Hrvatsku od mene, pitala sam se? S obzirom na neobičnu razmjenu identiteta imam li onda ja veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od njih? Sumnjam da bi se ekipa iz Ljubuškog složila sa mnom. Uz to, Hrvate doseljenike iz BiH nisu nikada prihvatili Hrvati starosjedioci. Za njih će oni uvijek biti Bosanci i dotepenci. Na isti način Srbe iz Hrvatske nikada nisu prihvatili Srbijanci, jer za njih će oni uvi-jek biti dođoši. Također, poznato je da je HDZ popunjavao ispražnjena srpska sela po Slavoniji, Baniji, Kordunu... s bosan-skim Hrvatima koji su služili i kao gla-

sačka mašinerija. Dakle, bili su ništa više od statistike na masnoj političkoj salveti Tuđmanovske mašte. Poznato je i da su nakon nekog vremena, po tim mjestima, frustrirani starosjedioci ispisivali grafite – vratite nam naše Srbe. Danas je svima jasno da se netko s nama debelo poigrao i da nije kriv ni Stipe, ni Ante, ni Kasim ili Zoran, mala Mirsada ili Senad i svi ostali čiji su život obilježile apsurdne devedese-te. Dakle, bez obzira na suprotstavljenost koja izlazi iz krvavog rata u Bosni, Srbi i Bošnjaci u Hrvatskoj imaju nešto zajed-ničko – problem manjine.

Danas Zoranov sin ide u školu sa Se-nadovom Dalilom. Njegova majka Slađa-na i Senad voze ih naizmjence, da ne idu pješice. Dejan je dugo vremena s Dalilom stajao u hodniku za vrijeme trajanja vjero-nauka, jer za muslimane i pravoslavce isti nije organiziran, a hodnik im je jedina op-cija. Nakon nekog vremena Zoran i Slađa-na vjerojatno su odustali od moljakanja učiteljice da nešto poduzme. Učiteljice koja je “baš sad to htjela napomenuti rav-nateljici” ili je “ah, zaboravila” ili nije “znala da Dejan i Dalila nisu katolici”, ili “ne vidi što je u tome loše”... i tako sve dalje i dalje. Napokon, Dejan je krenuo na vjeronauk. Katolički, jer drugoga kao što rekoh i nema. Dalila je ostala sama u hod-niku. Gladna. Nije ručala, jer su “opet imali svinjsku salamu za ručak”. Do ka-da? Senadu nije bilo teško opet potražiti učiteljicu, kako bi je još jednom zamolio za pomoć. U istom trenutku, vjeroučitelj je pozivao prvašiće da uđu u učionicu. Uš-

la je i Dalila. Senad ju je zaustavio i upitao kud je krenula. “Ali, rekao je učitelj da će nam pustiti crtić, a meni se ne da sama bi-ti na hodniku. Pa i Dejan ide, zašto ne mo-gu i ja!” Kako malom školarcu, prvašiću objasniti zašto treba stajati u hodniku dok su ostali na “izbornom” predmetu. Lako je odraslom, samosvjesnom muslimanu, koji se toga ne srami, kojemu su godinama usađivana vjerska načela, no što je s ma-lim muslimanima. Koliko su roditelji u tih 6-7 godina života uspjeli djetetu ugraditi samosvijest, udariti čvrste islamske teme-lje, pa da se može oduprijeti sendviču od svinjetine, a da mu se drugi ne smiju. Ili da pristanemo na katolički “izborni” na kojem se gledaju super crtići jer je teško biti “drugačiji”. Ipak, na katolički “izbor-ni” ide i Dejan, Dalilin najbolji prijatelj, pravoslavac. Ima li netko uređenu špran-cu, spreman odgovor?

Zar je doista tako teško organizirati nešto za djecu nekatolike, ako im se već ne može organizirati vjeronauk njihove vjeroispovjesti? Može li se taj izborni predmet staviti prije ili poslije nastave, tako da djeca nekatolici ne moraju hodati po hodnicima ili se skrivati iza škole? Po-staje li tako vjeronauk obavezan, a ne iz-borni predmet? Vjerujem da se puno go-vorilo i da se još uvijek govori o ovoj te-mi, no kako se ništa ne mijenja, čini se ne dovoljno. Na internet forumima možete vidjeti svakojake komentare, od onih “Što, da mi zbog malog postotka manjina ukinemo vjeronauk u školama, ili ne daj Bože skinemo križeve sa zidova?”, do onih “Kome se ne sviđa može otići”. Ho-ćemo li doista s komentarima ići tako da-leko pa će manjine morati otići?! No, gdje da ode Dalila koja je rođena u metro-poli Republike Hrvatske? Gdje da ode njezin otac, rođen u metropoli Republike Hrvatske? Gdje da ode Zoran, supruga Slađana i sin Dejan rođeni u metropoli Republike Hrvatske? Možda u Derventu svoga susjeda Ante?! Ili u Grude, dragog nam gradonačelnika? Možda u Ljubuški, Tomislavgrad, Banja Luku?! Da nestane-mo s lica zemlje?!

Senadova upornost se isplatila i Dalilin problem je za sada riješen, ali što je s osta-lim malim muslimanima. Hoće li napokon netko od nadležnih nešto poduzeti, ili da se pomirimo s time da nam djeca pohađaju izborni iz katoličkog vjeronauka, da jedu svinjetinu i pjevaju božićne pjesme po školama? Ili da se jednostavno vratimo “odakle smo došli”, iako dolazimo iz Za-greba. Da se svi mi “Turci” vratimo u svo-ju Tursku, a Srbe u Srbiju ili na vrbe, jer ovo je ipak “katolička država”? q

ZA ZAPAMTITI

Ustav Republike Hrvatske, čl. 41.

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.Vjerske zajednice slobod-ne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske ob- rede, osnivati škole, učili-šta, druge zavode, socijal-ne i dobrotvorne ustnove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

HRVATSKA

JOURNAL

48

Prošle godine gostovali ste u Zagre-bačkoj džamiji na predstavljanju knjige “Tarihi” rah. hafiza Kjamila Silajdžića. No, čini se da je tamošnju publiku više zanimala turbulentna društveno-politič-ka situacija u Bosni, posebice odnos me-dija prema islamu i međubošnjački od-nosi u Bosni, nego Vaš govor o rahmetli hafizu Silajdžiću. Na Vaš vrlo izravni, “nediplomatični” govor mogle su se čuti reakcije poput “Sačuvaj, Bože!”. Vaš ukupni intelektualni angažman, čini se, gdje god da gostujete, izaziva počesto disonantne tonove: od onih puni divlje-nja i hvale do osporavateljskih. Recite, što to kao publicist i političar govorite i pišete da tako često izazivate polemične reakcije?

Moje ideje i stavovi su “malo ukoso”, u smislu da ih ne iznosim na stereotipan način. Nastupam pred publikom otvoreno, temperamentno, čak i nedisciplinirano, u najmanju ruku neobično, i stoga dojmovi o meni osobno mogu biti tako oprečni. Ne govorim diplomatsko intelektualnim dis-kursom. Volim, zaista volim svoju publi-ku, a većinom su to ljudi džematlije i vjer-nici. Cijenim svakog posjetitelja svoje tri-bine i promocije, samim tim što pokazuje interes za kulturu i vjeru, što su, opet, moje najčešće teme. Ali, nije mi primarno stalo do mišljenja publike o meni, jer mene, ako Bog da, vjernik ne može mrziti. Takva je moja percepcija moga okruženja. Vjeru-jem u imansku inteligenciju furkan, te ta-kvu konekciju među srcima vjernika. Ka-ko je lijepa dova da nam Svevišnji objedi-ni srca navinuvši ih na elif, kao bobe tespi-ha na konac! Hoću reći da mi je veoma stalo do reakcija na moje ideje i stavove. Haman da govorim i pišem tako se na njih

mora reagirati, pozitivno ili negatvno, ne-ma neutralnosti! U publicističkim teksto-vima i kolumnama, stil mi je takav da sav tekst zvoni. Tako da tekst mora privući pa-žnju čitatelja. Tužno bih se osjećao kad bih saznao da mi se ne čitaju tekstovi. Samoća je velika tuga. U pisanim medijima vrlo često i sam reagiram polemično. Ne libim se voditi polemiku ni sa kim. Najčešće se branim od ljevičara, i to su, po pravilu, ate-isti koji imaju dijametralno suprotna staja-lišta od mojih. Ali i reagiram na objede, uvrede, blasfemiju prema islamskim sta-vovima i muslimanima. Odatle toliko po-lemičnih reakcija na moje pisanje.

Nakon mnoštva polemika koje ste po-kretali ili im bili sudionikom u posljednje vrijeme, jeste li posumnjali u njihovu svrhu ili smisao? Je li Vam to nanosi štetu kao pis-cu i građaninu? Koliko su se uopće Bošnja-ci spremni suočiti sa stvarnošću, a koliko, kako bi rekli neki dobronamjerniji, s Vašim nacionalnim i vjerskim idealizmom? Oni, međutim, koji su Vam neskloni nazvat će Vaše djelovanje radikalizmom, nacionaliz-mom, fundamentalizmom…

Prvo, nikad nisam imao ambiciju ba-viti se pisanjem. Mene je sudbina uvukla u sve to, bez moje volje. Mislim na 1983. godinu, kad sam, kao najveseliji mladić u Sarajevu, saznao da mi je brat uhapšen. Od tada mi je nestalo osmijeha s lica, pa možda i idealizma uopće, ne samo vjer-skog i nacionalnog idealizma. Skoro per-manentno ratujem, sa radikalno groznom životnom stvarnošću i okruženjem, te branim fundamentalna prava na svoj na-čin promišljanja te stvarnosti (fundamen-talist), odnosno branim i borim se za ko-lektivna prava naroda kojem pripadam (nacionalizam)! Koliko sve to nanosi šte-

Nedžad Latić, publicist, književnik i predsjednik Narodne bošnjačke stranke za “Preporodov Journal” govori o Aliji Izetbegoviću, generaciji Mladih muslimana, izdajama, sufizmu, razlazu sa SDA, odnosu s bratom Džemaludinom, bh-filmu, jugonostalgiji Bošnjaka, vrijeđanju islama u Bosni, Ivi Andriću, Nedžadu Ibrišimoviću, Enesu Kariću, Ivanu Lovrenoviću…

Fukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani

Nemaju Bošnjaci jugonostalgiju, imaju samo neokomunisti koji nikad nisu voljeli Bosnu koliko Moskvu. Oni, posebno intelektualci i novinari, svete se strankama i političarima koji su srušili komunizam i Jugoslaviju.

Razgovarao: Filip Mursel Begović

Nedžad Latić rođen je u Pridvorcima 1959. godine. Živi i radi u Sarajevu od 1973. godine. Do sada je objavio: “Večernja kravata”, 1997., proza; “Rat u Srednjoj Bosni”, 1998., publici-stika; “Boja povijesti” (Izetbegovićeve godine 1983. do 2003.), 2003., publi-cistika; “Dženneta”, 2004., proza; “Zlatni bejt”, 2006., proza. Po priči “Večernja kravata” snimljen je dugo-metražni igrani film “Tunel”. Nekad jedan od prvih SDA-ovaca, a danas predsjednik Narodne bošnjačke stranke, radi kao direktor izdavačke kuće Bosančica print i bavi se publici-stikom. Tekstove objavljuje u sedmič-niku “Global” i dnevnom listu “Avaz”, a trenutačno je jedan od najaktivnijih polemičara o turbulentnim društve-no-političkim događanjima u BiH.

INTERVJU

JOURNAL

49

tu meni kao piscu i građaninu?! Vjerujem da sam pretrpio ogromnu materijalnu šte-tu u smislu komfora života. Jer da sam karijerist, s obzirom da sam pripadao naj-užem jezgru formiranja političke stranke koja je srušila komuniste i zavladala pune dvije decenije, sigurno bih bio bogat, kao i mnogi drugi, ili postao nekakav funkci-oner. Ili da sam Jevrejin, po tome kako cijenim da Jevreji cijene sebe i svoje lju-de, a da sam se ovoliko žrtvovao za svoj narod, bio bih obilato nagrađen i veoma priznat u društvu. Ovako, bez demagogi-je, ja sam fukara kao i moj narod. Kako živi tri trećine moga naroda? Ko im pri-znaje žrtvu kroz povijest? Ko sankcionira zločin i genocid nad njima? Koliko je do-neseno Rezolucija u UN-u o osudi zloči-na nad Bošnajcima po raznim osnovama? Ko im priznaje toleranciju i plemenitost koju su pokazali prema drugima u agresi-ji na BiH? Ko im priznaje zasluge da su spasili Titov pokret, i to baš muslimani sela Gornjevrbaške doline i sela Neretvi-ce? Ko uopće priznaje pravo građanstva njihovim političkim nacionalnim ideja-ma, pokretima i strankama? Ko im pri-znaje pravo na povijest, a kamo li pravo na budućnost? Ko im priznaje i prepozna-je kulturno-povijesne tradicije u kojima nikad nisu vezali zastavu sa zločincima i fašistima, a nemaju niti jednog književ-nog djela u kojem se vrijeđa druga religi-ja i svetinje drugih, poput Njegoša, Ma-žuranića, Andrića, pa, u novije vrijeme, Aralice i Ćosića?! Šta ja, onda, osobno mogu očekivati kao pisac, ako su moju sabraću pjesnike i pisce hapsili, protjeri-vali i ubijali tokom cijelog prošlog stolje-ća, kao što to danas čini sa bošnjačkim piscima i knjigama sarajevska književna cosa nostra?! Razumiju li to Bošnjaci? Veoma, veoma malo. Ali, isto tako vidim da svakim danom dobivam nove fanove koji me čitaju i podržavaju.

Bili ste dugogodišnji suradnik rahme-tli Alije Izetbegovića i član Stranke demo-kratske akcije. Što se dogodilo da ste od-lučili osnovati novu stranku i napustiti SDA? Možete li nam usporediti SDA da-nas i SDA u vrijeme Alije Izetbegovića?

Pošto govorim za “Journal”, koristit ću terminologiju koju upražnjavam sa prijateljima. U pitanju je bio šehadet, oči-tovanje i posvjedočenje! Kao vjernik ne mogu samo izgovoriti frazu očitovanja pripadnosti islamu u kojoj priznajem Allaha, dž.š., za jedinog Boga, i Muham-meda, a.s., za poslanika. Moram se skoro svakodnevno očitovati i izjasniti da pri-padam ideji islama. Dakle, moja procjena

je bila da je SDA, pod rukovodstvom Su-lejmana Tihića, postala kvazinacionalna stranka, koja manipulira političkim nasli-jeđem Alije Izetbegovića, kao i nacional-nim i vjerskim simbolima koje bošnjačka vjernička populacija prepoznaje kao ga-ranciju identiteta i slobode. Tihić je bio iznuđeno rješenje od strane nedobrona-mjernih krugova međunarodne zajednice koji su htjeli preko takvog poltronskog rukovodstva politički kontrolirati Bošnja-ke. Upravo stoga što sam imao imidž, pr-venstveno zbog prezimena, čovjeka bli-skog predsjedniku Izetbegoviću, preuzeo sam drugu stranku, koja je već bila formi-rana. Nisam Tihićevom rukovodstvu do-zvolio manipuliranje prvenstveno mojim prezimenom, ali i imenom. Zatim, veoma sam ponosan da sam reaktivirao rad Na-rodne bošnjačke stranke, u vrijeme kad je kidnapirana tzv. Alžirska grupa i poslata u Guantanamo, a bosanski vojnici poslati u Irak. Jedini sam reagirao i protestirao obučen u narančastu pidžamu, s lancima i Kur'anom u rukama usred Sarajeva. Na koncu sam izišao kao pobjednik, i možda jedini bošnjački političar koji je imao ta-kve stavove. Možda je još samo poneki intelektualac dijelio moje stavove i kriti-zirao takav postupak bosanskih i američ-kih vlasti. Eto moga fundamentalizma i radikalizma čiju ispravnost stavova po-tvrđuje svjetsko javno mijenje, kao i svi pozitivni pravni sustavi o ljudskim pravi-ma. U tome je razlika između mene i Ti-hića, odnosno moje stranke i SDA!

Autor ste knjige “Boja povijesti” (Izetbegovićeve godine 1983.-2003.). Možete li, s vremenske distance, ukratko ocijeniti politički i vojni doprinos ra-hmetli Alije Izetbegovića u stvaranju su-vremene BiH, osobito njegovo mjesto u integralnoj bošnjačkoj povijesti? Zamje-rate li mu štogod i što mislite o tezama onih koji radikalno osporavaju njegov lik i djelo?

Imao sam poseban odnos prema tom čovjeku. Iako sam se u knjizi trudio izbje-ći jeftinu patetiku i apologetiku te svjedo-čio o nekim događajima bitnim za njego-vu političku ideju, pisao sam o njemu sa vrlo jakim emocijama. Zapravo to i nije knjiga o njemu, već o mojim godinama koje je obilježio Izetbegović. To je knjiga o nama, jednoj studentskoj generaciji obi-lježenoj kroz skupljanje u Tabačkom mesdžidu. Mi smo bili grupa mladića sa-rajevskog duha koja se ispoljavala kroz mlade pjesnike, rock bendove poput “Bi-jelog dugmeta” ili “Nadrealista”. S tom razlikom da su oni bili pod kontrolom

UDB-e, kako to ovih dana javno otkriva jedan pripadnik Državne sigurnosti. Ta operacija kontrole omladine imala je kod-no ime “Miljacka”. A operacija DB-a nadzora Tabačkog mesdžida imala je kodno ime u “Trebević”. Mi smo bili gru-pa koja je djelovala kao kakav bend. Ha-san Čengić me uistinu podsjećao na Joh-na Lennona; nosio je bradu, bio je mršav, nosat. Bio je karizmatičan i lider grupe kao i Lennon. U smislu načina ispoljava-nja svojih ideala i htijenja, ništa se nismo razlikovali od svoje generacije u Saraje-vu. Volio sam, naravno, i Beatlese stoga što ih komunisti nisu voljeli. A kritizirali smo rock kao ideologiju koja zagovara upražnjavanje poroka droge, seksa i alko-hola. Ali, najviše smo voljeli svoju sevda-linku i ilahije. Pišem o tome u “Boji povi-jesti”, da nisam volio Safeta Isovića jer je pjevao preglasno za moj ukus.

No, volio sam pjesmu “Ruse kose cu-ro imaš”. Sjećate se da je melodiju te pje-sme preuzela i grupa “Bonnie M” u pje-smi “Rasputin”, koja je bila svjetski hit koncem sedamdesetih. Baš za tu pjesmu, za koju vjerujem da je ispjevao jedan mladi Bošnjak poput mene, otimali su se svi; Turci, Srbi, Makedonci, Škoti, pa čak i Malajci. Na svim jezicima spomenutih naroda postoji verzija te pjesme. E, onda je UDB-a optužila Džemu kako je nacio-nalist jer je na časovima književnosti tvr-dio da je sevdalinka najbolja pjesma na svijetu. Pošto je Džemo prepjevao ilahiju “Amberom ti cvali puti”, koristili smo je u mevludskom programu, povodom 1.400 godina islama. Bio je to, u stvari, koncert našeg benda. Nikad toliko ljudi nije bilo na mevludu u Carevoj džamiji. Sjećam se, iznad mihraba smo ispleli ve-liki vijenac bijelih ruža sa imenom Allah! E, onda su Hasan i Džemo uhapšeni. Dže-mi je isljednik rekao kako će i dalje biti pjesnik, ali da neće pisati pjesme kakve mu Hasan poruči, već kako mu oni kažu! Evo, ove godine je trinaest stoljeća od do-laska islama u Evropu. Da li imate ikoga, osim nas dvojice, da je podsjetio na tu či-njenicu? Ali, mi nismo više mladi, nismo zanesenjaci, i nismo, nažalost, odgojili generaciju sličnu sebi. Neosporno je da je Alija bio čovjek posebnih ljudskih kvali-teta i vrlina, te da je bio izuzetno obrazo-van, čak obrazovaniji od mnogih svjet-skih političara s kojima se susretao u svo-joj karijeri, te da je njegov doprinos kao predsjednika Predsjedništva BiH, te Vr-hovnog komandanta Armije BiH, u od-brani i izgradnji BiH, ogroman. Ali, nje-gova je ideja u samrtnom hropcu i bit će je veoma teško regenerirati i oživjeti. Za-

INTERVJU

JOURNAL

50

to nisam eksplicite u “Boji povijesti” ustvrdio da se Alija priklonio nama, mi smo mu bili udarna snaga, generacija iz Tabačkog mesdžida, da formira stranku i osvoji vlast. Možda će Džemo, na koncu on je i pozvaniji, u svojim memoarima “Šetnje sa Alijom”, ustvrditi da nas je Alija ostavio na cjedilu izabravši Tihića za svog nasljednika. Zapravo, izdali su nas stari Mladi muslimani!

Nedžade, hoće li opet biti rata i hoće li se Bosna, na koncu, ipak podijeliti?

U Sarajevu će se, ako Bog da, na sto-godišnjicu Prvog svjetskog rata, dakle 2014. godine, organizirati veliki summit, ili tako nešto. Teferič, rekli bi Bošnjaci, evropskih lidera radi proslave i obznanji-vanja novog perioda i epohe mira na Bal-kanu u narednih stotinu godina. To Vam tvrdi predsjednik Narodne bošnjačke stranke! Nažalost, ne vjerujem da će to doživjeti SDA, kao uspomena na njenog prvog lidera, jer ju je zahvatila gangrena korupcije od koje se neće izliječiti.

Pod duhovnim imenom (neki bi rekli pseudonimom) Nedžmudin Nesuh obja-vili ste knjigu “Zlatni bejt” – iz životopi-sa hadži hafiza Halida Hadžimulića. Osim što u njoj upućujete čitatelje na neke zanimljive detalje iz života toga po-znatoga bosanskog mesnevihana i ali-ma, spominjete i brojne nesretne sudbi-ne bosanskih muslimana u prošlosti. No, Vaša knjiga naišla je na otpor jed-nog dijela tzv. čaršijske kritike. Da li za-to što ste dotakli neka zabranjena mjesta ili zato što ste nešto krivo interpretirali?

“Zlatni bejt” je djelo moje rane ushi-ćenosti sufizmom. Nakon godina depresi-je, razočarenja u ideale raspirivane u rat-nom patriotizmu, odnosno u ljude, poseb-no političke prvake, a zatim i smrću Alije Izetbegovića, mene je Milostivi Allah po-častio da posjetim ostarjelog i jedinog mesnevihana (predavača “Mesnevije”, Dželaludina Rumija Mevlane), hadži ha-fiza Halida Hadžimulića. Od tada, pa do danas, hvala Allahu, ushićeno slušam i iščitavam taj i takav diskurs islama. Već bih danas pisao drugi “Zlatni bejt”, ne da bih nešto mijenjao u prva dva izdanja, već zbog drugih i viših spoznaja, kako o samom glavnom junaku, tako i njegovom nauku. Ne znam za neki ozbiljan otpor mojoj knjizi u čaršiji. Ali, u Sarajevu ima dosta šejhova, a malo derviša. Nažalost, postoje rivaliteti i ljubomora među der-viškim soframa, a uz to se baš ne bi reklo da svi derviši imaju sklonost i kulturu či-tanja, te njihov otpor nije utemeljen. U

svakom slučaju to je jedini autentični ži-votopis jednog bošnjačkog duhovnog pr-vaka do sada. U najmanju ruku iz te knji-ge čitalac može vidjeti i spoznati jedan prilično autentičan, topao i unikatan svi-jet oko derviške sofre. I to je veoma po-trebno u vremenu kad su u opticaju razne predrasude, napadi, pa i novi spektakular-ni sufijski trendovi koji se ne temelje na tradiciji bosanskih derviških usula.

Jednom čuh da su turbeta velikih bo-sanskih alima, šejhova i mumina duhov-ni čuvari Bosne. Kada pišemo o takvim osobama, možemo li uopće do kraja poj-miti njihovu veličinu ili smo tek osuđeni na viđenje njihova života iz svog rakur-sa? Koliko ljudi poput hafiza Hadžimu-lića znače za Bosnu?

Mislim da je J. L. Borhes, u jednoj svojoj priči, mistike i duhovnjake opisao kao tajne nosače svemira. Bosanska po-vijest je puna takvih ljudi, i stoga je bo-sanska duhovnost so njene opstojnosti i ljepote, (su)života i ljubavi među ljudi-ma. Na prsima takvih ljudi griju se bosan-ske planine. To je moja imaginarna, ali i sasvim iskustvena i intimna vizija Bosne. Osobno nikad nisam upoznao čovjeka sličnog hafizu Hadžimuliću u smislu

kompletnosti njegovog obrazovanja. On poznaje, služi se i govori šest jezika, po-znaje Kur'an napamet, ali i klasične islamske znanosti poput tefsira, hadisa i fikha, ali i njegove opće kulture i obrazo-vanja. Čini to čitanjem, prevođenjem i uopće bavljenjem velikim piscima i mi-sliocima islamskog istoka poput hazreti Mevlane, hafiza Širazija, ali i Tolstoja. On je, po meni, oličenje bosanskog alima na način da spaja duhovnost i znanost, u smislu da je mesnevihan, kao i hafiz i ha-tib. Uz sve to, doživljavam ga kao čovje-ka koji je velikim odricanjem i besprije-korno moralnim stavovima održao dosto-janstvo vjerskog prvaka, koji nosi ahme-diju, ne podliježući nikakvim trendovima, ni pritiscima. Samo kod njega, barem što se mene tiče, u njegovom halvatiću mo-žete se nadnijeti nad čisti izvor islama u Sarajevu.

U “Zlatnom bejtu” osjeća se jasan otpor i neskriveno gađenje prema neka-dašnjoj komunističkoj vlasti. Također, autor ste romana “Krv bijelog horoza” u kojem su opisane ključne dionice život-noga puta rah. Saliha Behmena, jednog od osuđenih članova organizacije Mladi muslimani, ali i čitava tragedija obitelji

INTERVJU

JOURNAL

51

Behmen. Što mislite o ponovo oživljenoj i sve izrazitijoj nostalgiji nekih Bošnjaka prema bivšoj Jugoslaviji i Titu? Eto, ne-davno je jedan takav, tobože benigan fikcionalni lik, čiji svjetonazorni profil uprizoruje Mustafa Nadarević u kvazi-humorističnoj seriji “Lud, zbunjen, nor-malan”, klanjao dženazu krmetu?

Dakle, napisao sam tri knjige, žanrov-ski različite, ali u biti iste jer su to biogra-fije trojice mojih učitelja – Alije Izetbe-govića, Saliha Behmena i h.h. Halida Hadžimulića. Biografiju Saliha Behmena sam ispisao u formi ljubavnog romana. Salih je islamski heroj i veliki patnik za svoje ideale. Vjerujem da će se mladi Bošnjaci podučavati stavovima i idealima generacije Saliha i Alije. Nemaju Bošnja-ci jugonostalgiju, imaju samo neokomu-nisti koji nikad nisu voljeli Bosnu koliko Moskvu. Oni, posebno intelektualci i no-vinari, svete se strankama i političarima koji su srušili komunizam i Jugoslaviju. Nešto, zbog bosanske multietičnosti, za neokomuniste u Bosni ima od njihovih spaljenih iluzija o Jugoslaviji. I oni se bo-re da to reinkarniraju u bosansko tkivo prepakirano u reafirmaciju multikultural-nosti i multietičnosti. Tako su se rehabili-tirali pred zapadnim političkim elitama, a zapravo su neokomunisti. Njihova inteli-gencija koja zagovara militantni ateizam je ozbiljna smetnja političkoj toleranciji i koegzistenciji ideja. Među prvima sam reagirao na blasfemiju iz spomenute seri-je. Scenarista tvrdi da je ateista i time pre-staje sva njegova odgovornost. On ne smatra da je ikoga uvrijedio. Tako se oni ponašaju; ono što ne poznaju i u što ne vjeruju, za njih ni ne postoji. Ne znaju, niti imaju kulturu da poštuju nešto sveto za pojedince i narode. Za njih ništa nije sveto! U sarajevskim medijima, posebno u formi karikatura, komedija ili rap pjesa-ma, sve vrvi od blasfemije i objede reli-gijskih simbola i svetinja.

Što mislite o novijem bosanskom fil-mu i mladim bosanskim umjetnicima koji su postigli slavu i u Europi? Možete li nam komentirati zadnji film Jasmile Žbanić “Na putu”, koji je zbog izbora provokativne teme izazvao zanimanje či-tave regije?

Još nisam gledao Žbanićkin film, stoga ne mogu dati komentar. No, dopustite mi da o bh-kinematografiji kažem sljedeće: Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu proslavila je 20 godina postojanja. U dva-deset godina redateljice i redatelji osvojili su preko 250 stranih i domaćih nagrada i priznanja za filmove i predstave. Zaista

impozantno, i osim onih najhrabrijih koji su svoje živote dali za ovu zemlju, nema esnafa i struke da se po značaju može po-rediti sa ovom plejadom filmskih i pozo-rišnih radnika, profesora i njihovih stude-nata. Njihovi kolege pisci, na primjer, mo-gli bi se postidjeti filmadžija. Sama činje-nica da možete birati među filmovima i da teško određujete koji je bolji ili draži pu-blici veliko je kulturno bogatstvo koje su nam podarili. Tako da su sami redatelji, možda, veći likovi i junaci od njihovih glavnih junaka iz filmova. Scene podiza-nja ruku Danisa Tanovića i Jasmile Žba-nić, kao i njihovi usklici i poruke koje su izgovorili prilikom primanja nagrada, fas-cinantnije su od bilo koje scene iz njihovih filmova. Tako se može reći da su, pored njih dvoje, redatelji Pjer Žalica i Aida Be-gić junaci iz našeg grada. A meni najomi-ljeniji lik, sa kojim sam imao čast samo jedanput časkati uz kahvu, pravi autenti-kum naše generacije, je Srđan Vuletić. Njega bih izvodio po ljudskim osobinama, kao što bih izdvojio lik Alme, iz filma “Snijeg”, kao jedan od najuspješnijih liko-va koji se pojavio, bolje reći ostvario, u bosansko-herecegovačkoj umjetnosti, na-kon možda sedam ili osam decenija. Lik Bošnjakinje nikad nije tako čisto i lijepo predstavljen na platnu.

Dodamo li ovim mlađim junacima i junakinjama još dva gospodina; Harisa Pašovića i Ademira Kenovića, dobili smo pravi savršeni krug. Nedostatak ovoj ple-jadi bosanskih redatelja je odsustvo film-skih kritičara. Čini mi se da “Kameni spa-vač”, Maka Mehmedalije Dizdara ne bi bio tako lijep bez eseja Kasima Prohića. Stoga je prava šteta da nemamo eseje i kritiku ovih filmova. E, ovi pozitivni ju-naci našeg doba iz filmskog svijeta, ne bi se mogli takvima izvoditi ako ne bismo spomenuli i negativne junake. Dovoljno je prikazati samo jednog. Ako biram ja, onda je to Dino Mustafić. Režirao je par filmova, profesor je na ASU-u i direktor je MESS-a. On je zakašnjeli izdanak so-crealističkog trenda kakav je bio u vrije-me Derviša Sušića, poznatog po udbaš-kom pamletu “Parergonu” iz koje je serija “Tale”. Stoga sam u jednom tekstu “Naši Parergo(v)naši” prozvao Mustafića kao nasljednika militantnog ateizma sušičev-skog profila. On mi je odgovorio u inter-vjuu za Avazovu Sedmicu, kako ja sma-tram pozorište šejtanskom umjetnošću. Tipično je za zagovornike miltitantnog ateizma da lažu u oči, kako u novinama tako i na filmskom platnu. Ja ne znam da je tako nešto netko u ovom gradu izjavio. Jer ne postoji šejtanska umjetnost, ali po-

stoje redatelji koji kroz umjetnost potura-ju i iskazuju šejtanske ideje, pune animo-ziteta i blasfemije prema religiji.

Kakav je Vaš odnos s pjesnikom, znanstvenikom i prevoditeljem, Vašim bratom Džemaludinom? Dijelite li s nji-me politička i životna uvjerenja i koliko su se vaše sudbine ispreplitale? Primje-rice, što osjećate kada Vaš brat odmjera-va argumente u polemici s pjesnikom Željkom Ivankovićem?

Dugo smo obojica izbjegavali odgo-varati na ovakva pitanja. U posljednje vrijeme sve češće se moramo izjašnjavati jedan o drugome. Između nas bilo je čak i nekih nesporazuma političke naravi. To govori da se ne lažemo, da smo u najma-nju ruku različiti ljudi. Ja sam njegov učenik, ali nisam baš njegov istomišlje-nik. Džemo je ambiciozniji od mene, te iza sebe ima mnogo ozbiljnije naučne i spisateljske reference. Njega će zbog toga povijest tretirati i definirati kao velikog alima i pjesnika. On je već ušao u školske lektire. Sa mnom će sve biti jednostavnije i lakše. Lakše će me se definirati, lakše će moja djela čitati, pa i lakše me zaboraviti. Vrlo rijetko jedan drugog javno podrža-vamo kada su polemike u pitanju; on vodi svoje, a ja svoje. U biti, imamo identične stavove i poglede, ali nam je stil drugači-ji. Malo stoga što je svaki izgradio svoj stil, a više stoga što smo različite naravi.

Poznato je da ste prijatelj hrvatskog naroda i da ste Vi i brat i dan-danas rado viđeni u Hrvatskoj, osobito u krugovima hrvatskih proljećara. Kako to da, s jedne strane, imate toliko prijatelja u Hrvat-skoj, a da Vas, s druge, Hrvati u Bosni, uostalom kao i brata, često optužuju za radikaliziranje bošnjačkoga korpusa i medijsko huškanje protiv Hrvata?

Rođen sam među Hrvatima i dobro poznajem njihove kulturne i vjerske obi-čaje. Imam vrlo pozitivnu reakciju na sli-ke hrvatskih narodnih nošnji. Moje selo je primalo na konak grupe katolika koji su, u vrijeme Gospojine, hodočastili svo-ja sveta mjesta. Sjećam se malih križića na rukama i njihovih bosih nogu dok bi, kad su žita zrela, hodili do Svetog Ive kod Jajca. To su za mene autentične slike Bo-sne i Hercegovine koje je mogao naslika-ti jedan Van Gogh! Pa, ko je izdao Jajce? Ko je razbio tu sliku? Mislim da je prvot-ni sastav HDZ-a i SDA u svojim redovi-ma imao dovoljno probosanske supstan-ce. Kako se HDZ haveoizirala, tako se i radikalizirala hrvatska politika u BiH! Na čelo te stranke je doveden KOS-ov agent,

INTERVJU

JOURNAL

52

pa zatim i zločinac Mate Boban. Isti kao i Fikret Abdić. Gdje je tu moja odgovor-nost? U pravu ste, postoji jedna solidar-nost između Maspokovaca i Mladih mu-slimana, jer smo bili komunističke žrtve. Ali, mi smo se okuražili da dignemo gla-vu na iskustvu hrvatskih proljećara. Mene osobno vrbovao je Nikola Muslim, taj divni i plemeniti advokat i hrvatski do-moljub. I? Šta je bilo sa tom inteligenci-jom u takmičenju sa Tuđmanovim nacio-nalizmom? Nas su, zapravo, prvi izdali i izručili u naručje Tuđmanu poražena elita Maspokovaca, od pokojnog Mike Tripala do Dražena Budiše! Nema sličnija dva politička profila na Balkanu od pokojnog Vlade Gotovca i Alije Izetbegovića. Imao sam čast biti sa obojicom. Kako netko ko se oduševljava idejama i personom Go-tovca i Izetbegovića, može djelovati na huškanju protiv Hrvata? Osim posjeta kardinala Rodea BiH, nisam nikad kritizi-rao katoličku crkvu. Provjerite ko je ovaj kardinal. A nedavno sam napisao tekst u kojem tvrdim da je oprost pape Ivana Pa-vla svom atentatoru Ağci jedan od tri-če-tiri najveća događaja u prošlom stoljeću!

Nedavno ste reagirali vrlo oštro u vezi nagrade za esej koja nosi ime Ive Andri-ća. “Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu”, lucidna knjiga ponajvećega mo-dernoga bosansko-hercegovačkog knji-ževnog povjesničara, rah. Muhsina Rizvi-ća, prije 20-ak godina matematski preci-zno rasvijetlila nam je što se krije iza An-drićeva pogleda na Bosnu i Bošnjake. Sjećam se, kada sam je čitao, da sam bio fasciniran akribičnošću i preciznošću te nesentimentalnošću Rizvićevih nalaza koji raskrinkavaju pozadinske motive na-šega nobelovca. Kako je moguće da se nakon mitskih razaranja Bosne i strada-nja osobito bošnjačkoga naroda, tisuće pobijenih i silovanih, danas prešućuju andrićevske falsifikacije? Kako je mogu-će da mnogi viđeniji Bošnjaci šute o re-centnim lažima i potvorama genijalnog Rizvića, da je tobože bio etnički uskogu-dan i nacionalistički paranoičan?

Da, na nagrađeni esej Ivana Lovreno-vića “Paradoks šutnje Ive Andrića” reagi-rao sam tekstom “Ikona mržnje u hramu dobrih Bošnjana”, u kojem sam ocijenio da Lovrenović prelazi preko bošnjačkog mišljenja o djelu Ive Andrića, kakvo je i djelo rahmetli Muhsina Rizvića, kao ga-vran preko rujine. Veoma sam ponosan na taj svoj tekst koji je naišao, bez samohvali-sanja, na prave ovacije među bošnjačkom elitom. Nažalost, osim dr. Esada Durako-vića, koji se branio od Lovrenovićevih vr-

lo nipodaštavajućih kvalifikacija jednog njegovog teksta o Andriću, nitko se više nije uključivao u ovu polemiku. Ivan Lo-vrenović je moje najveće razočarenje uop-će u Sarajevu. Poznajem ga već skoro tri-deset godina. Vjerovao sam da je on jedan intelektualni stup bosanstva. Međutim, on je pred mojim očima razbio one vangog-hovske slike mog i njegovog zavičaja iz srednje Bosne. Postao je guru jednoj inte-lektualnoj grupaciji okupljenoj oko maga-zina “Dani”, koje je pretvorio u razbojnič-ku jazbinu. Njegov stav prema Andriću i promoviranje njegovih ideja otkriva Lo-vrenovićevu ambiciju da ostavi Bošnjake bez njihove duhovne povijesne matrice!

Radite na knjizi o Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Dokle ste došli u dokazivanju Tolstojeva muslimanskog identiteta? Mislite li da ćete moći njome išta doka-zati navodno civiliziranim narodima no-ve europske uljudbe u kojoj ne dopušta-ju minarete, u kojoj se zabranjuje odije-vanja žena po šerijatu i zadire u ljudsku intimu, u kojoj se o Božjem poslaniku, Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., objav-ljuju mrziteljski pamfleti?

Po nagovoru hafiza Hadžimulića prošle godine sam putovao u Jasnu Poljnu i zijare-tio mezar Lava Tolstoja. Pošto je ovo godina stogodišnjice Tolstojeve smrti, imao sam ideju da napišem knjigu o nama muslimani-ma nepoznatom Tolstoju. Nakon povratka iz Jasne Poljane posjetio sam svoje rodno selo Pridvorce. Pridružio mi se Džemo i noćili smo u planini. Uz vatru, pod vedrim nebom, sami u noći, razmijenjivali smo ideje. Pričao sam mu o Tolstoju. Nakon toga on je u ema-net preuzeo da napiše tu knjigu. Mislim da je Džemo sve iščitao što smo mu iskupili Šaban Gadžo i ja, tako da vjerujem da će knjiga biti napisana i objavljena uskoro.

Što mislite o romanu “Vječnik” Ned-žada Ibrišimovića , a što o “Pjesmama divljih ptica”, romanu Enesa Karića? Što je, po Vama, vrhunac novije bosan-sko-bošnjačke proze?

Postoja dva pisca čija me je djela strah čitati. To su Nedžad Ibrišimović i Šejh Muhjidin Al Arebi. Tako Ibrišimovićev “Vječnik” i Arebijev “Kešaf”, jedan tom preveden na bosanski jezik, stoje skupa na rafi. Bio sam jedan od recenzenata jednom izdanju Ibrišimovićevog romana “Braća i veziri”. Nakon čitanja rekao sam mu da bih se lakše popeo na Jekovac, to je visoka litica iznad Benbaše, nego još jedanput pročitao taj roman. Tako Ibrišimović, po meni, piše romane teške za čitanje. Možda sam još samo tako teško čitao Joyceovog

“Uliksa”. E sad, da bih pročitao “Vječni-ka”, trebam uložiti umni napor ravan onom fizičkom koji bi mi bio potreban da bih se popeo na planinu Ararat. Uspeo sam se donekle, i osjetio sam da mi trebaju vi-sinske pripreme da bih se uspeo do vrha. Ako bi se okrenuo i dao osvrt na dosadaš-nje iskustvo čitanja “Vječnika”, prepast ću se i strmoglaviti kao pisac. Ništa slično ja ne bih znao niti mogao napisati. Zato, ne mogu o “Vječniku” govoriti nikako druga-čije nego kao čitalac, koji se pokušao us-peti na vrhove “Vječnika” i, još uvijek ni-sam uspio. Tako isto odgađam čitati Are-bijeva djela, jer se bojim da mi se pamet ne shoronda u okeanske dubine njegove mi-sli. A kad ih iščitam, sumnjam da ću imati hrabrosti ikada napisati i objaviti svoj ko-mentar ove dvojice spisateljskih gromada.

Također, iz više razloga, odlažem čita-nje knjige “Pjesme divljih ptica”, dr. Enesa Karića. Po onome što sam pročitao u prika-zima romana, koje su istaknuli Ivan Lovre-nović i Miljenko Jergović kao književnu vrijednost, u meni izaziva osnovanu sum-nju da nešto ozbiljno ne valja u tom roma-nu. Radi se o njihovoj pohvali Karićeve kritike ulemanskog mišljenja, tamo u ne-kom stoljeću kad se pojavio kukukurz te se ulema razišla u poimanju sa šeriatskog as-pekta, o tome da li je džaiz (dozvoljeno) si-jati i uzgajati tu žitaricu. Mislim da je bo-sanska ulema bila zaista veoma obrazova-na, pa sigurno čak obrazovanija od suvre-mene sarajevske uleme, od velikana Ajvaz dedea do Muhamed efendije Pašića, te da nikako ne stoji tako nipodaštavajući prikaz stare bosanske uleme u Karićevom romanu. Imali smo ulemu koja je uvijek, do sada, stajala rame uz rame sa svjetskom inteli-gencijom i islamskom ulemom! Taj pro-blem upotrebe naučne književne građe, baš kada je u pitanju kukuruz, netačno upotre-bljava Ivo Andrić, što je dobro uočio Sejid Korkut u jednom svom kraćem osvrtu. E, to Lovrenović u svojim hvalospjevima o An-driću prešućuje, a ističe kod Karića. Stoga, pošto zaista imamo oskudnu književnu po-nudu, posebno u moderno vrijeme, te i ono što imamo haman bi bolje bilo da nemamo, bojim se da moje kritizerstvo ne preraste u nihilizam. Barem za sada odgađam čitati Karića. Po meni najbolji bošnjački pisac, i to je moj uzor, je Hamdija Kreševljaković. Nije prozaist već historiograf. Ali, njegov stil pisanja i ljepota teksta, te upotreba hi-storijske građe je nenadmašan u bošnjačkoj literaturi. Njegov biografski tekst o Gazi Husrev-begu je ljepši od svake prozaističke forme napisane do sada. Kamo pusta sreća da se nikad nije napisao roman o Gazi Hu-srev-begu! q

INTERVJU

JOURNAL

53

Bosna i Hercegovina kontinuirano ima problema s Miloradom Dodikom koji svako malo krene u antibosansku hajku čim se umire stranci, a domaći političari pognu glavu i čekaju da im stranci odrade posao. Već stara priča o referendumu u posljednje vrijeme je aktualizirana, odno-sno, ono što je Dodik već godinama na-javljivao, sada se privodi kraju.

Priča se zahuktala krajem prosinca 2009., protegla se kroz cijeli siječanj, a vidjet ćemo kako će biti u veljači. Da bi koliko toliko smirio javnost, Dodik je po-kušao objasniti da neće biti referenduma za odcjepljenje tzv. RS, odnosno, kako je rekao, referendumsko pitanje neće biti usmjereno protiv Daytonskog sporazu-ma. Pitanje na referendumu glasit će: “Podupirete li Daytonski sporazum i pro-tivite se njegovu kršenju?”, precizirao je Dodik te objasnio da će se time eliminira-ti svaki mogući prigovor da je to anti-daytonski čin.

Govoreći o referendumu, izrazio je uvjerenje da narod u Republici Srpskoj podupire Daytonski sporazum, što, sma-tra, ne bi trebao biti problem i drugima u BiH. “Ako odgovor naroda bude - ne, on-da moramo sjesti i na temelju toga konci-pirati politiku koja treba biti transparen-tna i bazirana na takvoj volji ljudi”, rekao je Dodik.

Tvrdnje da priprema referendum za odcjepljenje RS-a Dodik je odbacio re-kavši da mogući referendum o odcjeplje-nju od BiH trenutačno nije na dnevnom redu, da će se vidjeti kako se razvija situ-acija i da je, koliko je moguće da se refe-rendum ne održi, toliko moguće i njegovo raspisivanje. No, taj čovjek ne samo da bezobrazno pokušava uništiti Republiku Bosnu i Hercegovinu, već i bezobrazno laže, što je odmah nakon tih riječio i po-kazao sam sebi skočivši u usta. Naime, prisutni novinari su ga podsjetili da je sr-bijanski predsjednik Boris Tadić također rekao da je protiv referenduma u RS, na

što je Dodik rekao kako se drugačije sta-jalište od Srbije nije ni moglo očekivati jer je ona jamac Daytonskog sporazuma. “Uostalom, kako bi Srbija mogla kazati - ne može Kosovo iz Srbije, a može Srpska iz BiH”, rekao je Dodik.

Međutim, sam je sebi ovdje skočio u usta. Naime, najprije je rekao da referen-duma o otcjepljenju neće biti, nego samo o tome da li se podržava Daytonski spora-zum. Međutim, da je ipak mislio na otcje-pljenje potvrđuje to što je Tadić protiv referenduma jer bi Srbija to pravo trebala onda dati i Kosovu.

Jednog dana referendum o otcjepljenju

Dodik smatra kako bi dobitna kombi-nacija za BiH bila da se prihvati realnost Dayonskog sporazuma o BiH kao dvoenti-tetskoj državi, a da se na državnoj razini provodi ono što je dogovoreno konsenzu-som, rekavši da je opredijeljen europski put zemlje i članstvo u NATO-u. Istaknuo je da za BiH ključnu važnost ima početak dijaloga i otklanjanje svih preostalih za-preka za liberalizaciju viznog režima.

On je istovremeno rekao kako smatra da se Ustav BiH treba uskladiti s Europ-skom konvencijom o ljudskim pravima te je pozvao je vođu Stranke za BiH Harisa Silajdžića, čelnika SDA Sulejmana Tihi-ća, vođu HDZ BiH Dragana Čovića te sve druge političke lidere u BiH, da to učine.

No, da Dodik ima neki crv koji ga tje-ra da se odaje pokazuje i njegova izjava početkom siječnja 2010., kada je rekao da će se sigurno jednog dana održati referen-dum o tome hoće li Srpska biti u okviru BiH ili izvan nje. “To ne mora biti spor-no, ali da bismo to učinili moramo legali-zirati pravo na referendum, a da bismo to učinili, moramo donijeti zakon o referen-dumu”, rekao je Dodik.

Iako je istaknuo da na tome ne treba raditi brzo i neozbiljno, izrazio je uvjere-

nje da će se zakonski uvjeti za provođenje referenduma osigurati u prvoj polovici 2010. godine. Ponovio je i da je referen-dum ozbiljna stvar, da se o toj temi prije tri godine nije smjelo pričati u Srpskoj, a da je sadašnja vlast odlučila donijeti novi zakon o referendumu. “Odlučili smo le-galizirati pravo na samu priču o referen-dumu, a druga faza je da se on institucio-nalizira kroz dogradnju sadašnjeg zakona i zatim provede na nekom od pitanja koje u određenom trenutku bude važno”, re-kao je Dodik.

A da bi opravdao svoj plan s referen-dumom, Dodik se latio i pera, pa već duže vrijeme ima i svoju kolumnu u nekad na-prednim, a danas stranačkim (SNSD) “Ne-zavnisnim novinama”. Tako Dodik piše kako njegov entitet poštuje Daytonski spo-razum i vladavinu prava i ima pravo i oba-vezu da traži to i od drugih. Licemjerno nam pojašnjava kako će referendumsko izjašnjenje o obavezi poštivanja Dayton-skog sporazuma biti doprinos demokrat-skom i europskom putu BiH. U svojoj ko-lumni ocjenio je da se referenduma boje oni koji krše i ruše Daytonski sporazum i sanjaju unitarnu bošnjačku BiH. “Snovi nisu zabranjeni”, veli, “ali u stvarnosti uvi-jek će postojati Republika Srpska potvrđe-na međunarodnim pravom, kao i prava tri konstitutivna naroda. Izražavanje volje građana putem referenduma spada u kor-pus osnovnih demokratskih prava.”

Podsjetio je da na osnovu referendu-ma mnoge zemlje utvrđuju ispravnost po-litičkih stavova ili predloženih odluka – od izgradnje minareta u Švicarskoj, kao višenacionalnoj državi, do pitanja vraća-nja dugova na Islandu. “Nigdje nije spo-ran referendum, osim u BiH. Prava histe-rija je stvorena već od najave usklađiva-nja postojećeg zakona o referendumu u Republici Srpskoj sa Ustavom i praksom evropskih država. Normalna ustavom predviđena zakonodavna aktivnost una-prijed se osuđuje kao antidejtonski čin,

Milorad Dodik krenuo u novo provociranje

Najava zakona o referendumuStara priča o referendumu ponovo se aktualizirala. No, čini se da je Dodik odlučio ići i korak dalje, donoseći zakon o referendumu kojim bi jednog dana otvorio put kao razbijanju BiH. Profesor Ustavnog prava dr. Kasim Trnka kaže da je ovaj zakon neustavan.

Edis Felić

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

54

iako se ne navodi propis i odredba za ta-kvu osudu”, ističe Dodik.

Raspisani tumač društvenih pojava

U daljnjem obrazlaganju svoje politi-ke navodi da su u BiH najbrojniji narod Bošnjaci, koji su kao i druga dva naroda Srbi i Hrvati, konstitutivni elementi za-jedničke države koja se sastoji od dvije sastavnice - Federacije BiH i Republike Srpske. “Na primjeru BiH može se veo-ma jasno sagledati situacija postkonflik-tnog i podijeljenog društva, kakvim se mogu ocijeniti i društva u nekim drugim evropskim državama. Po tome BiH nije unikum, jer u nekim državama ni vjekov-no zajedničko postojanje nije izbrisalo nacionalne razlike, nego ih čak i pojačalo. Ni članstvo u EU nije zauvijek odredilo postojanje Belgije, Velike Britanije, Špa-nije, pa i nekih drugih, u sadašnjem ustavnom i teritorijalnom ustrojstvu. To se već i dešavalo, pa je Belgija od unitar-ne države postala federalna, a Škotskoj i Velsu su data autonomna politička prava formiranjem i izborima za regionalni par-lament i vladu”, podsjeća Dodik.

On upozorava da BiH ima nešto što nijedna druga država nema - neproglašeni protektorat koji je čini bolesnim i propa-dajućim društvom, ponajviše zbog ključ-ne uloge takozvane međunarodne zajed-nice, zapravo Kancelarije visokog pred-stavnika. “Polazeći od vlastite odgovor-nosti, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) kao politička stranka koja je na vlasti u Republici Srpskoj i učestvuje u vlasti na nivou zajedničke države, prije dvije godine, u februaru 2008. godine, predložila je da se u Parlamentarnoj skup-štini BiH donese deklaracija o odgovor-nosti kojom bi svi politički predstavnici koji čine parlament, potvrdili svoju trajnu opredijeljenost za Daytonski sporazum i ustavno uređenje BiH”, navodi Dodik i dodaje da deklaracija nije usvojena zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika.

U predloženom tekstu deklaracije sto-ji da je BiH zajednička država tri konsti-tutivna naroda - Bošnjaka, Srba i Hrvata i ostalih naroda i građana, a njena ustavna struktura će se razvijati na osnovu dogo-vora i konsenzusa kao temeljnih vrijed-nosti svake višenacionalne države. Nepri-kosnoveni temeljni principi postojanja BiH su njen suverenitet, politička nezavi-snost u skladu s međunarodnim pravom i teritorijalni integritet uz nepovredivost međunarodno priznatih granica. BiH mo-gu očuvati i učiniti demokratskom i pros-peritetnom samo njeni narodi i građani,

neposredno i putem dijaloga političkih predstavnika izabranih na slobodnim i demokratskim izborima. Samo tako usa-glašena rješenja su garancija njihove pro-vodivosti. U deklaraciji koja je predlože-na i odbijena navodi se i neophodnost prestanka institucije Visokog predstavni-ka i potpuno prerastanje u Specijalno predstavništvo EU, te ocjenjuje da EU za BiH nije samo politički cilj, već uslov du-goročne stabilnosti, pa je u skladu s tim nezamjenljiva uloga evropskih institucija putem razumijevanja i svakog vida po-drške. “Da je usvojena predložena dekla-racija i da je BiH krenula putem evrop-skog partnerstva bez OHR-a, situacija bi danas bila daleko mirnija, kako za unu-trašnje odnose, tako i na spoljnopolitič-kom planu. Nisu htjeli, ali SNSD nije po-vukao svoj prijedlog. Bošnjački poslanici su neprihvatanjem deklaracije o odgovor-nosti, potvrdili antidejtonske namjere”, zaključuje Dodik.

Prema njemu, demokraciji i vladavini prava prijetnjama se suprotstavlja OHR, čime potvrđuje da je BiH protektorat i za-robljena država. “Nastavak agonije koju produkuje OHR i njegovo nepravno dje-lovanje, svakim danom doprinosi produ-bljivanju podjela, onemogućava vraćanje međunacionalnog povjerenja, sprečava evropski put BiH”, navodi Dodik.

U svom poširokom obrazlaganju Do-dik je tako došao do zaključka da njegov entitet po svom ustavu ima nadležnost da donosi zakone i da raspisuje referendum. “To pravo nema nijedan organ na nivou BiH, jer to nije izričito predviđeno Usta-vom BiH, pa ustavno i zakonsko uređiva-nje i raspisivanje referenduma pripada en-titetima. Ustav Republike Srpske je pre-gledala i Venecijanska komisija Savjeta Evrope i nije imala nikakvu primjedbu na nadležnost i ovlaštenje za raspisivanje re-ferenduma”, objašnjava Dodik.

Na zapadu ništa novo

Međutim, profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu Kasim Trn-ka upozorio je da političari iz manjeg bh-entiteta u posljednje vrijeme sve glasnije govore kako je tog entiteta omogućeno raspisivanje referenduma, kao i to da je ta-mošnja Skupština usvojila zakon o refe-rendumu. Pri tome navodi da u Ustavu Bosne i Hercegovine nema odredbi koje se odnose na referendum. Profesor ustavnog prava Kasim Trnka napominje da različiti nivoi vlasti mogu raspisivati referendum o različitim pitanjima, ali isljučivo iz svoje nadležnosti. “Pitanja o opstanku Republi-

ke Srpske, prihvatanju Daytonskog spora-zuma, te angažmanu stranih sudija, nisu u nadležnosti entiteta nego države BiH”, ka-že Trnka i zaključuje: “Država, ako želi, o tome može raspisati referendum.” Državni organ i vlasti, naglasio je Trnka, mogu do-nijeti Odluku o raspisivanju referenduma bez obzira što u Ustavu BiH ništa ne piše o referendumu, jer to ne znači da je referen-dum ustavom zabranjen. Zato on smatra da bi bilo dobro donijeti Zakon o referen-dumu BiH, ali i da kantoni mogu donijeti takav zakon ukoliko kantonalne vlasti smatraju da se o određenim pitanjima iz nadležnosti Kantona građani trebaju izja-sniti na neposredan način.

I iz Ureda Visokog predstavnika za BiH stiglo je priopćenje na Trnkinom tra-gu u kome je stajalo da planirani referen-dum izlazi izvan djelokruga ustavnih nadležnosti ovog entiteta, u suprotnosti je s njegovim obavezama prema Ustavu Bo-sne i Hercegovine i, kako je visoki pred-stavnik već jasno stavio do znanja, krši Daytonski sporazum.

Međunarodna zajednica odlučila je po-mno pratiti razvoj situacije, ma što to za-pravo značilo. Ipak, predstavnici bosan-skih Srba doživjeli su neugodno iznenađe-nje na sastanku u State Departmentu kada ih je američka administracija oštro upozo-rila zbog najava da će organizirati referen-dum za odcjepljenje tog entiteta od Bosne i Hercegovine. Zamjenik pomoćnika dr-žavne tajnice SAD-a Stuart Jones izrazio je u razgovoru s predsjednikom entitetske skupštine Igorom Radojičićem “ozbiljnu zabrinutost američke administracije” zbog donošenja zakona, a poglavito odluke o eventualnom referendumu u Republici Srpskoj. Radojičić je izvijestio Jonesa o proceduri donošenja zakona o referendu-mu što ga je entitetska vlada uputila u par-lament. Dodik je ipak najavio da bi se refe-rendum u tome entitetu mogao održati to-kom veljače ili u ožujku 2010. kako bi se osporile ovlasti međunarodne administra-cije u BiH i nametanje odluka. Dužnosnik u State Departmentu Stuart Jones pozvao je političare u BiH na nastavak razgovora o ustavnim promjenama nakon izbora 2010. Na tom tragu dvojica američkih se-natora, John McCain i Joseph Lieberman nedavno su u Sarajevu istaknula da će Sje-dinjene Države nastaviti snažno podupirati teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine, no očekuju da se unutar te zemlje postigne suglasnost o reformama koje je nužno provesti kako bi se ubrzalo njezino približavanje euroatlantskim inte-gracijama. Dakle, kao što bi rekao Bora Đorđević, “na zapadu ništa novo”. q

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

55

Ustav Bosne i Hercegovine nalazi se u Aneksu 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski mi-rovni sporazum) koji je parafiran 21. stude-nog 1995. u Daytonu, tek nakon vojničkog poraza srpskih snaga, a službeno potpisan i stupio na snagu 14. prosinca 1995. u Parizu. Sporazum je sklopljen između predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Republi-ke Bosne i Hercegovine i predsjednika Sa-vezne Republike Jugoslavije, uz sudjelova-nje predstavnika konstitutivnih naroda BiH: Bošnjaka, Hrvata i Srba, te veoma aktivno sudjelovanje američkih dužnosnika. Budu-ći da je Ustav dio mirovnog sporazuma, on nikad nije prošao parlamentarnu proceduru koja bi mu osigurala demokratski legitimi-tet, niti je objavljen u Službenom glasniku BiH i preveden s engleskog jezika na služ-bene jezike.

BiH se u Daytonu nije niti konfederali-zirala, niti federalizirala do kraja na Was-hingtonskim načelima (kantoni kao federal-ne jedinice bez nacionalnog imena, s veći-nom jednog od konstitutivnih naroda ili mješovitim kantonima; koncept koji bi zna-čio ukidanje Republike Srpske, Hrvatske Republike Herceg-Bosne i kantonizaciju BiH u cijelosti). Umjesto toga, priznata je Republika Srpska i stvorena ultrakomplici-rana, asimetrična državna struktura koja se i sama može smatrati (quasi) federacijom od dvije federalne jedinice – dva entiteta1, od kojih je jedan entitet i sam federacija koja nosi isto ime kao i cijela država.

Problem međuentitetske crte razgrani-čenja u području Brčkog stranke su pristale riješiti arbitražom (članak 5., Aneksa 2. Daytonskog mirovnog sporazuma) čijim je pravorijekom 5. ožujka 1999. stvoren Dis-trikt Brčko pod isključivim suverenitetom države. Dana 26. ožujka 2009. Parlamen-tarna skupština BiH je po prvi put uspješno izvršila izmjene u Ustavu u skladu s proce-durom, a koje su se odnosile na status Dis-trikta Brčko. Bitno je naglasiti da nadlež-

nost Visokog predstavnika (međunarodnog administratora za BiH) obuhvaća mijenja-nje samo entitetskih ustava, ne Ustava BiH.

U uvodnom dijelu Ustava Bošnjaci, Hrvati i Srbi opisani su kao “konstitutivni narodi”. Na razini države uvedeni su me-hanizmi podjele vlasti, koji onemogućava-ju usvajanje odluka protiv volje predstav-nika bilo kojeg “konstitutivnog naroda”, kao što su npr. veto za zaštitu vitalnog in-teresa, entitetski veto, dvodomni sustav2 (Parlamentarna skupština sastoji se od Predstavničkog Doma i Doma naroda - koji se sastoji od pet Bošnjaka i istog broja Hrvata iz Federacije BiH i pet Srba iz RS), kao i kolektivno Predsjedništvo3 od tri čla-na, od kojih je jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije BiH i jedan Srbin iz RS.

Konvencija i sud

Europski sud za ljudska prava usta-novljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i djeluje u okviru naj-starije europske organizacije, Vijeća Eu-rope. Sjedište Europskog suda je u Stra-sbourgu, u Francuskoj, a službeni jezici su engleski i francuski.

Nakon što je BiH postala članicom Vi-jeća Europe, ratificirala je i Konvenciju 2002. godine. Treba istaknuti da je obveza poštivanja prava i sloboda garantiranih

Konvencijom i njenim protokolima u BiH nastala već stupanjem na snagu Ustava BiH (14. prosinca 1995.) koji u članku II. pro-glašava Konvenciju izravno primjenjivom u BiH, dajući joj prioritet nad svim ostalim zakonima. Međutim, tek činom ratifikacije Konvencije kao međunarodnog ugovora BiH je prihvatila nadležnost Europskog su-da da odlučuje o zahtjevima bilo koje fizič-ke osobe, nevladine organizacije, skupine pojedinaca ili druge države članice koji tvr-de da su žrtve povrede prava utvrđenih u Konvenciji što ih je počinila BiH.

Ratifikacijom Konvencije BiH se ob-vezala i da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda u svakom sporu u kojem sudjeluje kao stranka. Presuda u kojoj Sud utvrdi da je došlo do povrede prava predstavlja uputu državi na koju se odnosi da osigura poduzimanje određenih korekcijskih mjera kako bi se utvrđena povreda prava ispravila, oštećenom ispla-tila naknada i spriječilo ponavljanje istih ili sličnih povreda u budućnosti.

BiH se također 2002. godine obvezala da će “u roku od godinu dana, uz pomoć Europske Komisije za demokraciju kroz pravo (Venecijanska komisija) preispitati izbornu legislativu u svjetlu normi Vijeća Europe i izvršiti izmjene tamo gdje je to potrebno”. Nakon toga, Vijeće Europe povremeno je podsjećalo BiH na ovu post-pristupnu obavezu i urgiralo da do-

“Nekonstitutivni elementi” čeznu za promjenama Ustava Bosne i Hercegovine

Presuda u korist Židova i RomaDervo Sejdić i Jakob Finci državljani su BiH, posjeduju iskustvo najviših državnih dužnosnika, ali budući da se izjašnjavaju kao osobe romskog odnosno židovskog porijekla, tvrde da su im uskraćena sva prava da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo. Godine 2006. tužili su BiH tražeći da Europski sud utvrdi da su diskriminirani u ostvarenju pasivnog biračkog prava. Sud je 22. prosinca 2009. presudio u njihovu korist.

Amina Alijagić

Human Rights

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

56

nese novi ustav prije listopada 2010. kako bi “mehanizam etničke zastupljenosti za-mijenili zastupljenošću po građanskom principu, prvenstveno tako što će se uki-nuti ustavna diskriminacija 'ostalih'”.

Nadalje, BiH je 2008. godine potpisala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridru-živanju s EU i time se obavezala na ispunja-vanje prioriteta iz Europskog partnerstva, od kojih je jedan od glavnih bio “izmjena izborne legislative u pogledu broja članova Predsjedništva BiH i broja delegata Doma naroda kako bi se osigurala puna usklađe-nost s Europskom konvencijom i post-prije-mnim obvezama prema Vijeću Europe”. Činjenica da, usprkos preuzetim obvezama, BiH još nije ispoštovala iste, ukazuje da u vezi s tim ne postoji konsenzus među vode-ćim političkim strankama.

(Zlo)kobna presuda?

Dervo Sejdić i Jakob Finci državljani su BiH, posjeduju iskustvo najviših dr-žavnih dužnosnika, ali budući da se izjaš-njavaju kao osobe romskog odnosno ži-dovskog porijekla, tj. ne izjašnjavaju se kao pripadnici nekog od “konstitutivnih naroda”, tvrde da su im Ustavom i Izbor-nim zakonom BiH uskraćena sva prava da se kandidiraju na izborima za Dom na-roda i Predsjedništvo. Godine 2006. tužili su BiH tražeći, između ostalog, da Europ-ski sud utvrdi da su zbog etničke pripad-nosti onemogućeni ostvariti pasivno bi-račko pravo, što je, po njihovom viđenju, predstavljalo diskriminaciju. Sud je 22. prosinca 2009. presudio u njihovu korist.

U podnescima koje je Sud uzeo u ob-zir nalazi se i Mišljenje Open Society Ju-stice Initiative prema kojem je ograniče-nje prava građanina da glasa, da se kandi-dira za visoku državnu poziciju i da bude biran, posebno po sumnjivoj osnovi kao što je rasna i etnička pripadnost, ne samo diskriminatorno, nego i podriva sam smi-sao državljanstva: “Pored toga što pred-stavlja važno pravo povezano sa držav-ljanstvom, politička zastupljenost je od posebne važnosti za etničke manjine i su-štinska za prevladavanje njihove margi-nalizacije i vraćanje u glavne tokove.”

Sud je primijetio da se pravilom isključi-vanja “ostalih” postigao bar jedan cilj koji je općenito kompatibilan sa općim ciljevima Konvencije, a to je uspostava mira. “Kad su sporne ustavne odredbe donesene, na terenu je došlo do vrlo krhkog primirja. Cilj ovih odredbi je bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem. Priroda tog sukoba je bila takva da je bilo neophodno pristati na “konstitutivne naro-

de” kako bi se osigurao mir. Ovo, i bez ne-ophodnog opravdanja, može objasniti odsu-stvo predstavnika ostalih zajednica (kao što su lokalne zajednice Roma i Židova) na mi-rovnim pregovorima i preokupaciju sudio-nika stvarnom ravnopravnošću među “kon-stitutivnim narodima” u post-ratnom druš-tvu”. No, budući da je Sud jedino kompeten-tan istražiti razdoblje nakon što je BiH ratifi-cirala Konvenciju i Protokole, izričito je na-značio da “ne treba odlučivati da li podrža-vanje osporavanih ustavnih odredbi nakon ratifikacije Konvencije služi “legitimnom cilju” jer održavanje ovakvog sustava ne za-dovoljava uvjet proporcionalnosti”.

Kao prvo, suci su zapazili “značajan pozitivan razvoj u BiH od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma” i kro-nološki ga poredali: “2005. godine su stra-ne koje su ranije bile u sukobu predale kompletnu kontrolu nad oružanim snaga-ma i transformirale oružane snage u malu profesionalnu vojsku; 2006. BiH je pristu-pila NATO Partnerstvu za mir; 2008. pot-pisala je i ratificirala Sporazum o stabiliza-ciji i pridruživanju sa EU; u ožujku 2009., uspješno je izvršila dopune državnog Ustava po prvi put i nedavno je izabrana za članicu Vijeća sigurnosti UN na razdoblje od dvije godine, s početkom od 1. siječnja 2010. Nadalje, iako prisutnost međunarod-ne uprave kao provedbene mjere u skladu sa Poglavljem VII. Povelje UN podrazu-mijeva da situacija u regiji još uvijek pred-stavlja “prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti”, izgleda da su pripreme za pre-stanak međunarodne uprave u tijeku.”

Pored toga, iako se Sud složio s Vladom BiH da nijedna odredba Konvencije ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni BiH i da možda još uvijek nije sazrjelo vrijeme za politički su-stav koji bi bio samo odraz načela vladavi-ne većine, Mišljenja Venecijanske komisije (savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja) “jasno pokazuju da postoje

takvi mehanizmi podjele vlasti koji ne vode automatski do potpunog isključenja pred-stavnika ostalih zajednica”. Slijedom nave-denog, Sud je zaključio da “dugotrajna ne-mogućnost aplikanata da se kandidiraju za Dom naroda BiH nema objektivno i pri-hvatljivo opravdanje i stoga krši čl. 14. u vezi sa čl. 3. Protokola br. 1.” (paragraf 50. presude). Ustavne odredbe koje čine apli-kante nepodobnim da se kandidiraju na iz-borima za Predsjedništvo “također se mora-ju smatrati diskriminatornim i kao takve predstavljaju povredu čl. 1. Protokola br. 12., a Sud ne smatra da u tom smislu posto-ji bilo kakva bitna razlika između Doma naroda i Predsjedništva BiH.” (paragraf 56. presude). Sud je naredio da BiH isplati 1.000 eura Sejdiću (koji je zastupan pro bo-no) i 20.000 eura Finciju kako bi namirili svoje troškove i izdatke.

S obzirom na to da je ovo prvi predmet koji se odnosi na opću zabranu diskrimina-cije sadržanu u čl. 1. Protokola br. 12, te da je riječ o predmetu koji zadire u suštinu unutrašnjeg uređenja BiH, javnost je od ove presude očekivala mnogo. Tim očekivanji-ma je u znatnoj mjeri doprinijela i činjenica da je ovaj predmet istovremeno i prvi ove vrste u praksi Europskog suda koji bi mo-gao dovesti do ozbiljnih poremećaja i iz-mjena u ustavnopravnom poretku jedne od država članica Vijeća Europe. Specifične karakteristike ne samo nastanka, već i prije-ma BiH u Vijeće Europe uvjetovale su dalj-nji porast značaja ovog predmeta. Moglo bi se reći da su se sve slabosti državnosti BiH, očite ali ignorirane u trenutku njenog pristu-panja Vijeću Europe, u ovom predmetu iskazale u svom punom obujmu.

Izdvojeno mišljenje Mijovićke

Sudac Khanlar Hajiyev pridružio se mi-šljenju sutkinje Ljiljane Mijović, u kojem je izrazila različit stav o pitanju mogućnosti kandidiranja za Dom naroda, dok je s dru-gim dijelom presude, da su ustavne odredbe koje se odnose na strukturu Predsjedništva BiH u suprotnosti sa zabranom diskrimina-cije, u načelu suglasna s većinom sudaca, uz rezervu u pogledu obrazloženja. Ona smatra da je Sud drugi dio podneska tretirao kao manje važan, stvorivši na taj način uti-sak da je čl. 1. Protokola br. 12 primijenjen samo zato što se nije mogao primijeniti čl. 3. Protokola br.1., što potkrjepljuje činjeni-com da je relevantno obrazloženje povrede čl. 1. Protokola br. 12 dato u svega dva pa-ragrafa, u kojima je Sud došao do zaključka da ne postoji “bitna razlika između Doma naroda i Predsjedništva BiH” u pogledu dis-kriminatornih ustavnopravnih rješenja.

Jakob Finci

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

57

Po njenom mišljenju, ključno pitanje koje je zahtijevalo odgovor u ovom pred-metu bilo je pitanje opravdanosti uvođenja tripartitne strukture Predsjedništva, kao i njenog sadašnjeg postojanja. Umjesto zau-zimanja stava, Sud je ponovio argumente već upotrijebljene pri primjeni testova u [prvom] dijelu presude, što je razočarava-juće. “Hipotetički govoreći, kada se ne bi radilo o državi nastaloj na ruševinama, masakru i krvoproliću, bila bih mišljenja da je već sama obveza pojedinca na nacio-nalno izjašnjavanje u pravcu ostvarenja uvjeta za kandidiranje na javnu poziciju, neprihvatljiva i sasvim dovoljna za posto-janje povrede zabrane diskriminacije za-snovane na etničkoj pripadnosti.”

Prvi dio presude srušila je rečenicom: “Bili oni direktni ili indirektni, neophodno je pojasniti da u BiH izbora za Dom naro-da jednostavno nema”. Naime, članovi Doma naroda se imenuju od strane entitet-skih parlamenata (od strane većine u Na-rodnoj skupštini RS ili od strane većine u Klubovima Bošnjaka i Hrvata u Parlamen-tu Federacije BiH). Budući da je original-na verzija Ustava na engleskom jeziku, čak i lingvistički pristup ovom pitanju po-tvrđuje da se ne radi o izborima, već o ime-novanjima. Tako čl. IV. Ustava predviđa da se Dom naroda sastoji od 15 delegata, te da se određeni delegati odabiru od stra-ne odgovarajućih entitetskih parlamenata.4 Pitanje koje se nameće jest da li bi se, uko-liko se za ovakav postupak može tvrditi da je diskriminirajući, onda isti kriteriji dis-kriminacije mogli primijeniti i na one par-lamentarne sustave u kojima je određeno da se mjesta u drugom domu parlamenta nasljeđuju (kao što je slučaj u britanskom House of Lords) ili su uvjetovana prethod-nom javnom funkcijom (kao što je to slu-čaj u njemačkom Bundesratu)?

Potvrdan odgovor na ovo pitanje u od-nosu na takve sustave bio bi podjednako neprimjeren kao što je neprimjeren i u od-nosu na BiH. Činjenica da se jedini formal-ni uvjet koji članovi Doma naroda moraju ispuniti odnosi na njihovu etničku pripad-nost ukazuje na to je Dom naroda upravo tako zamišljen da bi se osigurao etnički ba-lans u zakonodavnoj vlasti. “Još utemelje-nija je činjenica da su mehanizmi ove vrste i omogućili postizanje mira u BiH, kao što je očito i da [petnaest godina kasnije] ne po-stoji jedinstven i zajednički pristup eventu-alnim ustavnim promjenama u toj državi.” Doista, pokušajima da se Daytonski ustav nadomjesti nekim primjerenijim rješenjem već godinama se, bez ikakva pomaka vri-jedna pozornosti, bave političke strukture i međunarodni predstavnici u BiH.

Drugi element neslaganja sutkinje Mijo-vić s prvim dijelom presude tiče se shvaća-nja Suda da je Dom naroda drugi (gornji) dom5 Parlamentarne skupštine BiH. Naime, iako je gornji dom u pravilu tijelo koje pred-stavlja administrativne ili federalne jedinice, u BiH Dom naroda predstavlja ne samo en-titete BiH, nego i konstitutivne narode. Oba doma Parlamentarne skupštine su ravno-pravna i predstavljaju dva organizacijska dijela koja ne mogu funkcionirati samostal-no. Svaki nacrt zakona prolazi kroz raspravu i zahtijeva “odobrenje oba doma”, mada se specifičnim zadatkom Doma naroda smatra zaštita “vitalnih nacionalnih interesa”.

Jedinstvena struktura Parlamentarne skupštine BiH ne dozvoljava bilo kakvu kategorizaciju u skladu s općeprihvaće-nim akademskim modelima. Dodatno, čl. X. Ustava predviđa da se “Ustav može mijenjati odlukom Parlamentarne skup-štine”, tj. odlukom oba doma Skupštine. Budući da oba doma Skupštine imaju iste nadležnosti, podnosioci imaju potpuno otvorenu mogućnost da postanu članovi Predstavničkog doma, u kojem članstvo ne zavisi od njihove etničke pripadnosti.

Izdvojeno mišljenje Bonella

Sudac Giovanni Bonello u svojem Iz-dvojenom mišljenju, primjerku literarno neuobičajenog izričaja u pravu, smatra da ne postoji povreda Konvencije, već štovi-še, da je ova presuda upravo “razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne proš-losti” naloživši joj “da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda poč-ne tražiti neko novo rješenje”. On uspore-đuje Dayton s filigranskom konstrukci-jom koja “možda nije bila najbolja kon-strukcija, ali je bila jedina koja je natjera-la suparničke strane da oružje zamijene dijalogom” tako što su “apotekarskom preciznošću dozirane točne etničke pro-porcije recepta za mir”. Prema njemu je Sud zapravo rekao “i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročinite-ljima da su sve uradili pogrešno. Trebalo bi sve ponovo početi. Daytonska formula je neprikladna, njeno mjesto od sada pre-uzima ne-formula iz Strasbourga. Treba se ponovo vratiti na tablu za crtanje.” Me-đutim, da li neograničene ovlasti Suda u osiguranju pravnog lijeka za utvrđene po-vrede ljudskih prava uključuju i razvrga-vanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile dr-žave i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije niti optuže-nici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopa-

va suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum?

Bonello nastavlja s postavljanjem pita-nja: “Jesu li prava dvojice aplikanata da se kandidiraju na izborima tako neograničena i primoravajuća da ponište mir, sigurnost i javni red uveden za cijelu naciju – uključu-jući i njih same? Je li Sud svjestan svoje odgovornosti u ponovnom otvaranju Daytonskog procesa kako bi ga uskladio sa svojom presudom? I hoće li se Sud suočiti sa grozotama promašaja, ako se novi poče-tak nakon Strasbourga ne bude mogao uskladiti sa svojim obavezama? Kandidati na izborima, čak i po cijenu Armagedona?” Tvrdi da je Sud kanonizirao vrijednosti jed-nakosti i nediskriminacije, a odbacio mir i pomirenje u državi. “Uz dužno poštovanje prema Sudu, ova presuda izgleda kao gra-đenje kula u zraku ne vodeći računa o tome da se ona može srušiti u rijeku krvi iz koje je iznikao Daytonski ustav. Ona preferira svoju sterilnu nezainteresiranost više od otvorenog susreta sa bijednim vanjskim svijetom. Možda to objašnjava zašto, u svom nabrajanju činjenica, presuda odbija da čak i u sažetom obliku podsjeti na trage-diju koja je prethodila Daytonu i koja je okončana isključivo zahvaljujući Daytonu. Sud je, namjerno ili ne, iz svog viđenja, is-ključio ne površinu, nego samu srž povijesti Balkana. Sud se osjećao primoranim da ba-ci u nemilost Daytonski ustav, ali se nije osjetio primoranim da na njegovo mjesto stavi nešto što isto tako može očuvati mir.”

Na kraju je sudac Bonello taksativno naveo (i potkrijepio primjerima iz bogate sudske prakse) najširi spektar opravdanja koji je Strasbourg godinama olako prihva-ćao prilikom ograničavanja izbornih prava (pravo glasanja i pravo kandidature): od ne-poznavanja jezika do boravka u zatvoru ili zbog kazne ranije izrečene za učinjeno teš-ko kazneno djelo; od nepostojanja uvjeta od “četiri godine stalnog mjesta boravka” do uvjeta za dobivanje državljanstva; od toga da je netko član parlamenta druge države do toga da netko ima dvostruko državljanstvo; od predstavljanja prijetnje za stabilnost de-mokratskog društva do davanja zakletve kod preuzimanja dužnosti na određenom jeziku; od uvjeta u pogledu godina do toga da je neka osoba državni službenik; od uvjeta da se budući kandidati ne mogu kan-didirati dok ne skupe određen broj potpisa glasača do uvjeta pod kojima se polaže za-kletva na vjernost monarhu. “Ali Sud nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbje-gavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijed-nost da opravda izvjesna ograničenja prava ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mi-

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

58

šljenje. Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće.”

Izvršenje presude

Vijeće Europe nije prepustilo državama članicama da presude izvršavaju ili ne, nego je razvilo mehanizam nadzora izvršenja presuda u skladu s Konvencijom. Izvršenje presuda nadzire Odbor ministara Vijeća Europe, koji je radi lakšeg rada osnovao Odbor za izvršenje. Odbor ministara prili-kom provedbe nadzora nad izvršenjem ispi-tuje: je li plaćena pravična naknada dodije-ljena od Suda, jesu li poduzete individualne mjere radi osiguranja prestanka povrede i radi vraćanja oštećene strane u položaj u kojem je bila prije povrede Konvencije te jesu li usvojene opće mjere radi sprječava-nja novih sličnih povreda ili radi prestanka povreda koje traju (Pravilo 3.b). Opće mje-re za državu najčešće znače usvajanje nove sudske prakse (u državama case law susta-va) ili promjene u zakonodavstvu (u drža-vama kontinentalnog sustava), iako u njih treba ubrojiti prijevod presuda i njihovo do-stavljanje domaćim nadležnim tijelima.

Presuda je još u početnoj fazi izvršenja: prevedena je, objavljena na internet stranici Ureda Vijeća ministara BiH pred Europ-skim sudom, te je kao informacija s prijed-logom zaključka proslijeđena Vijeću mini-stara BiH, ali i bez prijedloga zaključka Predsjedništvu BiH, sudovima i Parlamen-tarnoj skupštini BiH. U roku od pola godine BiH je dužna Odboru ministara Vijeća Eu-rope dostaviti Akcijski plan s mjerama za izvršenje presude i rokovima za izvršenje tih mjera. “S obzirom da informacija još ni-je bila na sjednici Vijeća ministara BiH, ne znamo šta će se dalje dešavati, šta će Vijeće ministara odlučiti i koga će konkretno zadu-žiti za izradu tog Akcionog plana”, izjavila je Monika Mijić, zastupnica Vijeća minista-ra BiH pred Europskim sudom.

Odbor ministara Vijeća Europe redov-no će na sva svoja četiri godišnja sastanka pratiti izvršenje ove presude i izražavati svoje ocjene, zadovoljstvo ili zabrinutost ovisno o tempu kojim se presuda bude iz-vršavala i donositi instruktivne odluke. Ako država ne izvrši presudu u roku Od-bor ministara donosi interim resolution (privremenu rezoluciju) (Pravilo 7.), a na-kon što država poduzme sve potrebne mje-re u cilju podvrgavanja presudi donosi se final resolution (konačna rezolucija) (Pra-vilo 8.). Međutim, da li je realno očekivati da će bh. vlast poduzeti konkretne korake u izvršenju presude u izbornoj godini? q

Bilješke:1 Riječ entitet dolazi od latinskog ens, biće; essere, biti. Entiteti nisu određeni kao države niti su poseb-no definirani u Ustavu, iako, kao i kantoni koji ih sačinjavaju, imaju svoje ustave. U tom kontekstu treba spomenuti važnu odluku Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000. godine kojom je ukinuto niz odredbi Ustava RS i Ustava Federacije BiH, kojima su ti entiteti, posebno Republika Srpska, bili odre-đeni kao suverene države.Entiteti imaju pravo sklapati međunarodne ugovore (uz suglasnost Parlamentarne skupštine) i uspostav-ljati posebne usporedne odnose susjednim država-ma (sukladno suverenitetu i teritorijalnom integrite-tu BiH). Entiteti raspolažu oružanim snagama, ali ne smiju prijetiti drugima, bez pristanka vlade dru-gog entiteta ući s vojskom na njegovo područje, niti ugrožavati suverenitet i teritorijalno jedinstvo BiH.2 Dvodomni sustavi tipični su za federativne države, te stoga i ne iznenađuje da se Ustav BiH opredijelio za dva doma. Međutim, uobičajena svrha drugog doma u federativnim državama je da se osigura jača zastupljenost manjih entiteta. Jedan dom sastavljen je na osnovu broja stanovništva, a u drugom svi en-titeti imaju isti broj mjesta (Švicarska, SAD) ili su barem manji entiteti sa većom zastupljenošću (Nje-mačka). U BiH je ovo sasvim drukčije: u oba doma dvije trećine članova dolaze iz Federacije BiH, s ra-zlikom da su u Domu naroda iz Federacije zastu-pljeni samo Bošnjaci i Hrvati, a iz RS Srbi. Prema tome, Dom naroda nije odraz federativnog karaktera države, već je to dodatni mehanizam koji ide u ko-rist interesa konstitutivnih naroda. Osnovna funkci-ja Doma naroda po Ustavu je da, ustvari, bude dom gdje će se koristiti veto za zaštitu vitalnog interesa.

Nedostatak ovakvog aranžmana je da Predstavnički dom postaje dom gdje se obavlja zakonodavni rad i donose neophodni kompromisi da bi se postigla veći-na. Uloga Doma naroda je posebno negativna kao do-ma veta, gdje njegovi članovi vide obranu interesa svoga naroda kao svoj isključivi zadatak, bez sudjelo-vanja u uspjehu zakonodavnog procesa. Stoga izgleda da bi bilo bolje premjestiti ostvarivanje prava veta za zaštitu vitalnog interesa u Predstavnički dom i ukinuti Dom naroda. Ovo bi uskladilo procedure i omogućilo usvajanje zakona bez ugrožavanja legitimnih interesa bilo kojeg naroda. To bi riješilo i problem diskrimina-tornog sastava Doma naroda. (Venecijanska komisija (savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja), Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlastima Viso-kog predstavnika, dokument CDL-AD (2005)004, 11. ožujka 2005., točka 35. i 36.)3 Kolektivno predsjedništvo je izuzetno neuobičajeno rješenje. Što se tiče predsjedničkih funkcija šefa drža-ve, to obično lakše vrši jedna osoba. Na vrhu izvršne vlasti već je jedno tijelo tipa kolegija, Vijeće ministara, i drugo takvo tijelo ne djeluje kao pogodno za efikasno donošenje odluka. To stvara rizik od dupliciranja pro-cesa odlučivanja i postaje teško razlučiti ovlaštenja Vijeća ministara i Predsjedništva. Uz to, Predsjedniš-tvo ili nema potrebno tehničko znanje kakvo je dostu-pno kroz ministarstva, ili mu treba takvo ključno oso-blje, čime se stvara dodatna razina birokracije.Kolektivno predsjedništvo, prema tome, ne djeluje ni funkcionalno, ni efikasno. U kontekstu BiH, nje-govo postojanje djeluje, opet, motivirano potrebom da se osigura sudjelovanje predstavnika svih konsti-tutivnih naroda u svim bitnim odlukama. Izgleda zaista teško predvidjeti u BiH jednog predsjednika sa značajnim ovlastima.Najbolje rješenje bi, prema tome, bilo da se izvršna vlast koncentrira na Vijeće ministara kao tijelo tipa kolegija, u kojem su zastupljeni svi konstitutivni na-rodi. Onda bi jedan predsjednik kao šef države bio prihvatljiv. S obzirom na multietnički karakter ze-mlje, posredni izbor predsjednika u Parlamentarnoj skupštini sa većinom koja osigurava da će predsjed-nik uživati šire povjerenje među svim narodima, djeluje kao opcija koja bi se preferirala u odnosu na neposredne izbore. Mogla bi se dodati i pravila o rotaciji, uz uvjet da novoizabrani predsjednik ne može biti pripadnik istog konstitutivnog naroda kao i njegov prethodnik. (Venecijanska komisija (savje-todavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja), Mišljenje o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlastima Visokog predstavnika, dokument CDL-AD (2005)004, 11. ožujka 2005., točke 38.-40.)4 Radi se o distinkciji između termina “election” i “selection”; jezično promatrano, dok termin “electi-on” podrazumijeva mogućnost neograničenog izbo-ra, termin “selection” podrazumijeva preferirani/ograničeni ne izbor nego odabir.5 Uopćeno govoreći, gornji dom parlamenta se razli-kuje od donjeg u jednom ili više aspekata: ima uže nadležnosti od donjeg doma, uključujući i one koje se odnose na mogućnost stavljanja rezervi na odluke donjeg doma; nadležnosti su mu ograničene i često se tiču davanja suglasnosti na određene ustavne aman-dmane; predstavlja konzultativno ili tijelo “revizije” tako da su mogućnosti njegovog direktnog djelovanja često reducirane u određenom smjeru; predstavlja administrativne ili federalne jedinice; ukoliko se sa-stoji od predstavnika plemstva, mandat članova je doživotan, a ukoliko se radi o izbornom tijelu, man-dat njegovih članova je često dužeg trajanja od man-data članova donjeg doma, tj. članovi se češće biraju u različitim periodima nego istovremeno. U pogledu institucionalne strukture, postoje brojni varijeteti u pogledu načina konstituiranja gornjeg doma. Članovi mogu biti birani direktno ili indirektno, mogu biti imenovani, članstvo može biti nasljedno, ili se pak, može raditi o mješavini svih ovih sustava.

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

59

Od 1. siječnja 2010. godine Bosna i Hercegovina postala je nestalna članica Vi-jeća sigurnosti UN-a sa dvogodišnjim man-datom. Tako je ova zemlja preuzela mjesto dotadašnje nestalne članice Hrvatske, a osim BiH, koja je u Vijeće izabrana kao predstavnica zemalja istočne Europe (koju čine 23 zemlje), dvogodišnji nestalni man-dat počeo je i Brazilu, Libanonu, Gabonu i Nigeriji. Tako se, osim ovih zemalja, BiH našla u društvu stalnih članica SAD-a, Ru-sije, Kine, Velike Britanije i Francuske, a tokom ove godine s njima će biti još i Au-strija, Japan, Meksiko, Turska i Uganda, kojima je dvogodišnji mandat počeo 2009.

Ambasador BiH u UN-u Ivan Barba-lić izjavio je da je to sada prilika za poka-zivanje da i BiH može biti dio onih tijela koja odlučuju o svjetskim, europskim i regionalnim pitanjima. “Naše članstvo u VS-u je znak povjerenja i sposobnosti. Vjerujem da će se na taj način naši putevi prema NATO-u i EU otvoriti puno prije nego što se završi naš mandat u Vijeću sigurnosti. Ovaj mandat u VS-u nam ne može odmoći i nadam se da ćemo ga po-zitivno iskoristiti", istakao je Barbalić.

Na prvoj sjednici VS UN-a generalni sekretar Ban Ki-Moon je prije početka sjednice poželio ambasadoru Barbaliću uspješan rad u okviru Vijeća sigurnosti sa željom da Bosna i Hercegovina postane koristan član svjetske organizacije. Sjed-nica je bila posvećena situaciji u Afgani-stanu, a ambasador Barbalić je naglasio kako Bosna i Hercegovina u potpunosti podržava nastojanja Ujedinjenih nacija na smirivanju situacije u toj zemlji. Bar-balić je tom prilkom posebno naglasio problem izbjeglica. “Stanovnici Bosne i

Hercegovine, bolje nego itko drugi, razu-miju s kakvim se sve nedaćama suočava-ju izbjegli i protjerani iz svojih domova”, rekao je tada Barbalić.

Još u ljeto 2009. godine predsjedava-njem Harisa Silajdžića okruglim stolom UN-a o afričkim razvojnim problemima iskorištena je prilika za bilateralne susre-te s velikim brojem šefova afričkih držav-nika, od kojih je dobijena podrška za iz-bor BiH u Vijeće sigurnosti. Također, Silajdžić i ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj dobili su podršku i od nekoliko lidera islamskih, zapadnoeuropskih i bal-kanskih država. Jedini protukandidat BiH bila je Poljska, no, njena diplomacija nije bila toliko uspješna kao bosansko-herce-govačka, što je i priznao poljski ambasa-dor Radoslaw Sikorsk.

U listopadu 2009. godine sa 183 glasa “za” Generalna skupština Ujedinjenih na-roda već u prvom krugu izabrala je Bosnu i Hercegovinu za jednu od pet novih ne-stalnih članica Vijeća sigurnosti. Kako su još tada zaključili predsjedavajući Pred-sjedništva BiH Željko Komšić i ministar vanjskih poslova BiH Alkalaj, izbor za ne-stalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a

predstavlja nesumnjivo najveće vanjsko-političko dostignuće Bosne i Hercegovine od njenog osamostaljenja 1992. Ovom re-zultatu prethodio je čitav niz višemjeseč-nih koordiniranih diplomatskih aktivnosti s osnovnim ciljem da se BiH prepozna kao vjerodostojan partner kojem se može po-vjeriti članstvo u Vijeću sigurnosti OUN-a. “Nestalno članstvo BiH u Vijeću sigur-nosti UN-a ima neprocjenjiv značaj, a BiH će u toku dvije godine biti među onim ze-mljama koje će odlučivati o svim najvaž-nijim pitanjima svjetske politike”, rekao je ministar vanjskih poslova BiH Sven Alka-laj koji je prisustvovao glasanju.

Dodao je kako će se bosansko-herce-govački stavovi i glas čuti ne samo u zgradi UN-a u New Yorku, nego i šire. “Upješno obavljen mandat nestalne člani-ce Vijeća sigurnosti ojačat će imidž, ugled i utjecaj BiH u svijetu i otvoriti nam mnoga politička i ekonomska vrata koja bismo inače veoma teško otvarali”, zaključio je Alkalaj.

Na kraju kažimo, bez obzira kakav efekat članstvo u VS-u BiH polučila, možda je puno važnije istaći da je diplo-matska ofanziva BiH prilikom lobiranja za nestalnu članicu pokazala da BiH mo-že uraditi za sebe mnogo kada joj ne sme-taju neprijatelji koji su dio nje. To je ujed-no i poruka međunarodnoj zajednici da zaključe da ta zemlja može za sebe učini-ti mnogo kada ne postoje prepreke i da je već vrijeme da i međunarodna zajednica prihvati odgovornost za stanje u BiH. Ta, ona je i sama skrojila Daytonski ustav da se probosanske snage ama baš ništa ne mogu dogovoriti s neprijateljima BiH. q

Edis Felić

Bosna i Hercegovina postala nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a

Međunarodna afirmacija BiHProšlogodišnja diplomatska ofanziva urodila je plodom, pa je BiH u listopadu izabrana za nestalnu članicu. Na prvoj sjednici, na kojoj je prisustvovao ambasador BiH u UN-u, generalni sekretar pozdravio je članstvo BiH.

Zgrada UN-a u New Yorku

Nestalne članice Vijeće sigurnosti biraju se po geografskom ključu. Državama europskog istoka pripada jedno mjesto (sada BiH). Izbor se vrši glasanjem na sjednici Generalne skupštine UN-a. U Vijeće sigurnosti izabrana je ona država koja osvoji dvije trećeni glasova, po potrebi u više krugova.

Odluka se donosi većinom od 9 glasova “za”. Stalne članice Vijeća sigurnosti ne moraju glasati za neku odluku, ali da bi odluka bila usvojene ne smiju glasati protiv. Samo jedan glas “protiv” bilo koje stalne članice Vijeća sigurnosti dovoljan je da anulira sve druge glasove “za”. To, međutim, ne znači da su glasovi nestalnih članica u Vijeću sigurnosti nevažni, jer se ipak golema većina odluka donosi bez (zlo)upotrebe veta.

BOSANSKI BAROMETAR

JOURNAL

60

Potres otkrio razmjere bijede

Najsiromašniju državu zapadne he-misfere, frankofoni Haiti koju su osnova-li oslobođeni crni robovi iz Sjeverne Amerike prije 200 godina, 12. siječnja 2010. pogodio je potres vrlo jake magni-tude u epicentru i katastrofalnih posljed-nica razaranja. Prema procjenama, pogi-nulo je više od 200.000 ljudi, uglavnom u prijestolnici, gusto naseljenom Port au Princeu. Nešto manji broj ljudi poginuo je u ostatku zapadnog dijela zemlje koji je također osjetio potres. Posljedice su ra-zotkrile potpun kaos koji u toj zemlji vla-da već desetljećima. Vlada se danima nije oglašavala, sve javne službe su kolabrira-le, a sustavnije se raščišćavanje ruševina, pokop mrtvih i zbrinjavanje ranjenih i osoba bez krova nad glavom počelo deša-vati nakon ulaska UN-a i ostalih stranih agencija i vladinih institucija, a posebno američke vojske koja je uvela kakakv-ta-kav red, spriječila pljačke i ubojstva i osi-gurala manje-više nesmetanu dostavu hrane, lijekova i ostale opreme. No, izgu-bljeno je nekoliko ključnih dana, odmah nakon potresa, posebno u spašavanju pre-živjelih iz ruševina. Kako su mnogi leševi više dana ležali na ulicama i ispod sruše-nih zgrada, zbog opasnosti od zaraza, ve-lik broj poginulih sahranjen je u masovne grobnice, čak bez identifikacije.

Unatoč pomoći koja je počela sustav-nije pristizati, oko 200 preživjelih, spaše-nih i izvučenih ispod ruševina, zemlja je i dalje u rasulu, glad je sve prisutnija, djeca bez nadzora bivaju plijenom trgovaca bi-jelim robljem, vrlo često pod krinkom usvajanja, a vlast je tek počela izvršavati neke od svojih funkcija. SAD će s haićan-skom vladom i međunarodnim te privat-nim organizacijama raditi kako bi zaštitili djecu Haitija koja su u opasnosti zato što su ostali siročad ili su razdvojeni od rodi-telja, rekli su iz State Departmenta. “Za-brinuti smo zbog trgovine djecom i zbog pedofila. Imali smo nekoliko takvih slu-čajeva u zadnjih nekoliko dana. To je ne-što na čemu radimo zajedno s drugim or-ganizacijama koja pomažu djeci, a ljude na terenu upozoravamo na ovaj problem”, rekao je glasnogovornik State Depar-tmenta P. J. Crowley. Grupa misionara jedne od bizarnih američkih crkava poku-

šala je 31. siječnja 2010. prokrijumčariti određen broj haićanske djece u susjednu Dominikansku Republiku, što je spriječe-no na granici. Dužnosnici State Depar-tmenta te Ministarstava domovinske si-gurnosti i zdravstva, zadnjih tjedana rade zajedno kako bi osigurali da haićanska vlada da odobrenje prije nego što se hai-ćanska djeca posvoje u SAD-u. Od potre-sa naovamo, oko 500 djece iz Haitija po-svojeno je u SAD-u. Haićanski premijer, Jean-Max Bellerive u intervjuu CNN-u rekao je kako je nakon potresa ilegalna trgovina djecom “jedan od najvećih pro-blema”. “Dodatni problem je trgovina or-ganima, dječjim i odraslim, jer ljudi tre-baju sve vrste organa”, rekao je Bellerive.

Donacije, obećane ili već skupljene, za pomoć stradalima u potresu koji je po-godio Haiti 28. siječnja 2010. iznosile su ukupno 2,02 milijarde dolara, prema pro-cjenama UN-a. Donacije dolaze od drža-va, nevladinih organizacija, zaklada, tvrt-ki ili pojedinaca, prema listi donatora ko-ju su sastavile UN i objavile na svojoj stranici za koordinaciju humanitarne po-moći. Te donacije obuhvaćaju i one koji su se odazvali na poziv UN-a od 15. siječ-nja za hitno skupljanje pomoći u visini 575 milijuna dolara, što je ispunjeno u vi-sini 77%, prema Uredu za usklađivanje humanitarnih poslova UN-a.

Međutim, samo jedan cent od svakog dolara koji SAD troše na pomoć unesreće-

nima u Haitiju, ide haićanskoj vladi, rezul-tat je revizije vladinih izvještaja koju je proveo Associated Press. Američka vlada dosad je dala 317 milijuna dolara pomoći, što je malo više od dolara po glavi stanov-nika. Stručnjaci su upozoravali da bi slanje novca haićanskoj vladi bilo pogreška, s obzirom na stanje u kojemu se ona trenu-tačno nalazi, kao i na povijest korupcije i nesposobnosti u toj državi. Vlada je novac usmjerila u druge kanale. Četrdeset centi svakog dolara odlazi na američku vojsku koja se brine za sigurnost i potrage i za mornarički brod bolnicu USNS Comfort. 36 centi ide USAID-u, koji novac troši na sve, od generatora vrijednih 5.000 dolara do higijenskih paketa za obitelji vrijednih 35 dolara. Oko 10 centi od svakog dolara potrošeno je na hranu, preko 200 milijuna kilograma graha, riže, soje i ulja. Dostava hrane ljudima, plaćanje vatrogasaca, ka-miona i distribucijskih centara, uzima do-datnih 10,5 centi od svakog dolara. Ame-rička vlada u bližoj budućnosti želi trošiti oko 1,5 cent od svakog dolara na direktno plaćanje Haićanima za obavljanje poslova. Jedan takav program, u kojemu se može zaraditi tri dolara dnevno za 20 dana čišće-nja, zapošljava 40.000 stanovnika. Konač-no, pola centa ide za financiranje triju bol-nica u Dominikanskoj Republici, u koje idu izbjeglice.

Američka državna tajnica Hillary Clinton reagirala je na kritike SAD zbog

Vijesti iz svijeta

Svitanje doba vodenjaka

IZ SVIJETA

JOURNAL

61

reakcije na potres na Haitiju. "Duboko zamjeram onima koji napadaju našu ze-mlju, našu velikodušnost i vodstvo naše-ga predsjednika koje čini sve da pomogne stradalima u katastrofi", rekla je Clinton u govoru u State Departmentu. Latinoame-ričke države s lijevim vladama, Venecue-la, Bolivija i Kuba kritizirale su SAD, tvrdeći da je američka vojska došla u tu zemlju da je okupira, a ne da pomogne. Visoki predstavnici talijanske vlasti izra-zili su nezadovoljstvo manjkom usklađe-ne međunarodne pomoći Haitiju, tvrdeći da SAD ondje ima previše vojske bez pravoga vođe. Nered i neorganiziranost u pružanju pomoći pokazali su UN-ovi li-ječnici koji su se u jednom trenutku na-prosto povukli i prestali ukazivati liječ-ničku pomoć.

Posrtanje diva – bankrot Japan Airlinesa

Japan Airlines, jedna od najvećih svjetskih i najveća azijska avio-kompani-ja je proglasila bankrot, nakon višemje-sečne poslovne agonije. Time će tvrtka započeti program reorganizacije poslova-nja. Avio prijevoznik će u bankrot ući s 16,5 milijardi dolara duga te će tako biti zabilježen kao jedan od najvećih gubitni-ka u suvremenom japanskom gospodar-stvu. Istovremeno, zračne linije koje Ja-pan Airlines drži u svojim rukama, nepro-cjenjivo su bogatstvo za strane avio prije-voznike čime se pojačava nervoza konku-renata za partnerstvo. Japan Airlines je, unatoč bankrotu, meta preuzimanja kor-poracija Delta Airlines i American Airli-nes, prenosi AFP. Nakon proglašenja bankrota, u Japan Airlinesu će biti aktivi-ran plan restrukturiranja u sklopu kojeg će otkaze dobiti 15.600 zaposlenih, a ja-panska vlada je obećala pomoć za opora-vak i tekuće poslove.

Curi kroz prste – obuzdavanje deficita

Američki predsjednik Barack Obama je 24. siječnja 2010. naglasio da se zemlja suočila s “ozbiljnom fiskalnom situaci-jom” koja je proizašla iz recesije koju je naslijedio i godina “neplaćanja za nove politike”. Demokratski senator Kent Conrad i republikanski senator Judd Gre-gg zalažu se za zakonske odredbe kojima bi se osnovala skupina za donošenje pre-poruka za smanjenje proračunskog manj-ka koji je u 2009. narastao na 1,4 bilijuna dolara, a u projekciji ovogodišnjeg iznosi 1,65 bilijuna. Američka fiskalna godina počinje 30. rujna kalendarske. Bude li po-vjerenstvo osnovano, razradit će preporu-ke koje će biti predstavljene Kongresu. Tada bi zastupnici razmotrili hoće li ih prihvatiti u cijelosti ili djelomično. Oba-ma je izjavio da podupire zakonsku odredbu o kojoj se raspravlja u Kongresu te je zatražio od “senatora obiju stranaka da glasuju za osnivanje statutarnog, dvo-stranačkog fiskalnog povjerenstva”.

Četiri dana kasnije, na skupu građana u Tampi, Obama je predstavio plan izgrad-nje više pruga za vlakove velikih brzina na Floridi i diljem SAD, u koji će vlada uloži-ti osam milijardi dolara. Plan za Floridu uključuje brzu prugu Orlando-Miami, ko-jom bi vlakovi vozili brzinom do 270 km/h, za koju je iz paketa gospodarskih poticaja izdvojeno 1,25 milijardi dolara.

“Stvaranje radnih mjesta mora biti naš prioritet broj jedan u 2010.”, rekao je Oba-ma, ponavljajući glavnu poruku iz svog govora o stanju nacije prethodne večeri.

U Floridi, dužnosnici procjenjuju da će željeznički projekt otvoriti 23.000 rad-nih mjesta tijekom izgradnje, te 600 stal-nih radnih mjesta kada se pusti u promet 2015. godine. Kalifornija bi trebala dobiti još veća savezna sredstva, 2,25 milijardi

dolara za planirani projekt povezivanja Los Angelesa i San Francisca, vlakovima koji će voziti brzinom do 350 km/h. Slič-ni planovi postoje i za regije Srednjeg za-pada i Sjeveroistoka SAD.

U državama Illinois i Missouri bit će uloženo 1,1 milijardi dolara za poboljša-nje željezničke pruge između Chicaga i St. Louisa, tako da vlakovi mogu putova-ti brzinom do 180 km/h. U državama Washington i Oregon predviđeno je 590 milijuna dolara za dogradnju pruge od Seattlea do Portlanda.

Neupitna američka podrška Izraelu

Američki predsjednik je u Tampi go-vorio i o vanjskopolitičkim pitanjima, na-glasivši kako radi na tome da se obnove mirovni pregovori Izraelaca i Palestinaca. Unatoč pitanjima okupljenih, Obama je odbio osuditi Izrael za akcije protiv Pale-stinaca. Kazao je da je Izrael jak američki saveznik i da nikad neće posustati u poma-ganju Izraelu da osigura svoj narod u ne-prijateljskom okruženju na Bliskom isto-ku. Međutim, Obama je kazao i da situaci-ja u kojoj se nalazi palestinski narod “za-služuje pažnju”(!). Rekao je da traži rješe-nje u kojem bi ta dva naroda mogli živjeti jedni uz druge u miru. Ali obje se strane moraju vratiti za pregovarači stol, a na to-me Obama i američka administracija, kako je rekao, rade. “Radimo na tome da poku-šamo ojačati sposobnost obiju stranaka da sjednu za pregovarački stol”, rekao je.

Managerima i parlamentarcima iste plaće

Amandman izglasan 27. siječnja 2010. u talijanskom Senatu, koji je predložio se-nator iz oporbene stranke Italija vrijedno-sti, Elio Lannutti, ograničava na 350.000 eura godišnje bruto plaće čelnika bogatih tvrtki, što odgovara plaći parlamentarca, i zabranjuje raspodjelu dionica po povoljnoj cijeni čelnicima velikih banaka. Najbolje plaćeni direktori tvrtki u Italiji zarađuju trenutno sedam ili osam milijuna eura go-dišnje, prema podacima financijskog dnevnika Sole 24 Ore. “Sve je učinjeno transparentno i uz podršku vlade. Radi se o povijesnoj odluci”, kazao je Lannutti.

U istom dnevniku od 17. siječnja 2010. intervju je dao talijanski ministar privrede Giulio Tremonti. On je neizravno potvrdio da je njegov američki kolega, Timothy Gei-thner odbio prijedlog novog međunarodnog Bretton Woods sporazuma jer bi “on uklju-čio parlamente”. “Kada važan političar ka-že da je sporazum odbijen jer bi morao pro-

IZ SVIJETA

JOURNAL

62

laziti kroz dugu parlamentarnu proceduru, to izražava stav različit od moga”, rekao je Tremonti, na direktan upit novinara o istini-tosti navoda o Geithnerovoj izjavi. Na po-četku krize, tvrdi Tremonti, kristalizirale su se i suprotstavile dvije ideje: politički kon-cept Novog Bretton Woods sporazuma pravnih standarda, u suprotnosti s tehno-kratskim konceptom Foruma i Vijeća. Do-sada, scenom dominiraju instrumenti poto-njeg koncepta, naglasio je, i nastavio kako je riječ o proizvodima dvojbene upotreblji-vosti, lijekovima kojima je istekao rok tra-janja. Na upit o ispravnosti vladinih paketa pomoći bankama i financijskim institucija-ma, Tremonti je odgovorio da je alternativa bila u čuvanju dijela financijskog sektora koji je vezan za realni ekonomski, za indu-striju, tvrtke i kućanstva, a da je trulu aktivu trebalo pustiti da istrune. On je pozvao Eu-ropu da ne ustrajava na Lisabonskoj agendi, već da se okrene prema pristupu Euratom, prema modelu industrijske suradnje Europ-ske zajednice za ugljen i čelik iz 1957. godi-ne, i to na zajedničkom razvoju nuklearne tehnologije između Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluxa.

Dosta laganja – kome prijeti Obama?

Komentator John Hoeffle, Obamine prijetnje bankama uspoređuje s popustlji-vim roditeljem koji djecu kvari ispunja-vajući im svaku želju i koji, odjednom, odluči govoriti strogo kada dječje pona-šanje postane posramljujuće. Roditelj zna da blefira, a djeca pogotovu. Unatoč pozi-ranju, ništa se neće promijeniti, a djeca će i dalje određivati pravila igre. Sredinom prosinca 2009., Obama je prijetio “debe-lim mačcima” i pozvao uprave velikih banaka na sastanak u Bijelu kuću kako bi im prenio oštre stavove, što nije urodilo plodom, a neki se nisu niti odazvali. Mje-sec dana poslije, izjavio je kako je riješen da vrati svaki cent duga američkom naro-du. Potpredsjednik Joe Biden razaslao je e-mail u kojem tvrdi da će Obamin pri-jedlog Poreza na odgovornost u financij-skoj krizi vratiti svaki peni posuđen Wall streetu za vrijeme krize i zaustaviti neod-govorne zlouporabe i pretjerivanja koji su zamalo uzrokovali kolaps financijskog sustava. “Zar ti pajaci zaista očekuju da im vjerujemo da će Obamina administra-cija, nakon što se stalno povijala zahtjevi-ma bankara, nakon što je doprinijela ko-lapsu fizičke ekonomije SAD, uz trošak novih izgubljenih zaposlenja, novih za-pljena imovine građana, nove bijede, sa-da vratiti svaki peni?” pita se Hoeffle i nastavlja, “Misle li da smo toliko glupi da

ne shvaćamo da je financijski sustav i da-lje na aparatima za održavanje života Fe-deralnih rezervi koji nastavlja pretvorbu privatnih u javne dugove na hipotekarnim i derivativnim hipotekarnim tržištima?”

Obama je održao press konferenciju 21. siječnja 2010., na kojoj je izjavio da je odlu-čan reformirati financijski sustav koji i dalje funkcionira po istim pravilima koja su ga dovela na rub kolapsa. Time je, implicite priznao da nije učinio ništa da riješi pro-blem jer pravila nisu promijenjena, a sistem je dobio javnu podršku i ogromna sredstva da nastavi po starom. Administracija je pri-kazala svoj posljednji paket reformi u duhu Glass-Steagall zakona koji je 1933. godine donijela Rooseveltova administracija u bor-bi protiv ekonomske krize uzrokovane fi-nancijskim spekulacijama i koji je jasno razgraničio komercijalno od investicijskog bankarstva i spriječio spekulacije na šted-nim ulozima i računima tvrtki realnog sek-tora. Taj je zakon ukinula Clintonova admi-nistracija, lobiranjem tadašnjeg ministra fi-nancija Larrya Summersa koji je danas Obamin glavni ekonomski savjetnik! Prije press konferencije, viši Obamini dužnosni-ci pokušali su pojasniti novinarima da ad-minsitracija nema namjeru oživjeti Glass-Steagalov zakon, a kamoli reorganizirati bankarski sustav, po standardu iz tog zako-na. No, za populističke svrhe, invokacija vrlo dobrog zakona, vrlo dobro služi. Sama rasprava u Zastupničkom domu pokazala je da i od razvodnjenog zakona neće biti ništa. Obama jest ljut na banke, ali teško je očeki-vati od zmije otrovnice da te ne ugrize na-kon što si ju izliječio, zaključuje Hoeffle.

Zanemareni genocid u Srebrenici

Odvjetnik koji zastupa obitelji žrtava u Srebrenici izjavio je 29. siječnja 2010. pred nizozemskim sudom da Ujedinjeni

narodi moraju preuzeti odgovornost za masovni pokolj Bošnjaka tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Haški sud za ratne zločine u bivšoj Jugo-slaviji ocijenio je srebrenički pokolj u ko-jem je pobijeno preko 8.000 Bošnjaka, genocidom. Članovi obitelji srebreničkih žrtava tražili su 2008. ukidanje imuniteta UN-u i tužili su međunarodnu organizaci-ju i Nizozemsku jer nisu spriječile pokolj koji se dogodio u srpnju 1995. Odvjetnik Marko Geritsen koji zastupa 6.000 člano-va obitelji žrtava rekao je na Haškom su-du da rođaci ubijenih traže istinu, prizna-nje i odštetu za posljednjih 15 godina i kritizirao je UN jer se nije pripremio za obranu na sudu. “Ovakav pristup UN-a dokaz je nedostatka poštovanja prema ti-sućama žrtava koje se zlostavljalo, protje-rivalo i ubijalo, usprkos nazočnosti UN-ovih vojnika", rekao je Geritsen. Kritizi-rao je Nizozemsku, optuživši ju da "igra dvostruku ulogu". On je kazao da Nizo-zemska s jedne strane tvrdi da ju se ne može držati odgovornom za događaje u Srebrenici i prebacuje odgovornost na UN, a istodobno se zauzima za imunitet međunarodne organizacije. Odvjetnici članova obitelji srebreničkih žrtava zala-žu se za presudu da UN nema imunitet i da je odgovoran za genocid. Žele slučaj predati Europskom sudu pravde, ako ga ne riješi nizozemsko pravosuđe.

Iranski nuklearni krug kredom

Iran je pismeno odbio najvažnije dije-love sporazuma o slanju materijala koji se može koristiti za izradu nuklearnog oruž-ja na obradu u inozmemstvo. Diplomati su izjavili da iransko stajalište, predano u pisanom obliku Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), ponavlja “dva mjeseca verbalnih iranskih zahtjeva

IZ SVIJETA

JOURNAL

63

za amandmanima na sporazum koje su zapadne sile odbile”, ali, dodali su, nije predstavljalo konačni odgovor. Prema sporazumu, Iran bi trebao prebaciti zalihe svog osiromašenog urana u inozemstvo, a u zamjenu bi dobio gorivo za njegov re-aktor za medicinska istraživanja. Tim bi se sporazumom trebao minimalizirati ri-zik da Iran obradi svoj materijal za razinu koja je potrebna za proizvodnju oružja. U Washingtonu je glasnogovornik State Departmenta P. J. Crowley izjavio da je odgovor nedostatan. “Nisam siguran da su predali formalan odgovor, ali je to oči-to nedostatan odgovor”, rekao je novina-rima. “Nisam siguran da je, što god da su učinili danas, bilo kako drukčije od onog su činili ranije”, dodao je. “To pisano sta-jalište nije bitno jer ono nije ništa novo, samo čini službenim ono što Iranci govo-re preko medija”, rekao je. Iz IAEA-e u Beču javili su da je Iran dao pisani odgo-vor IAEA SAD-u, Francuskoj i Rusiji, drugim strankama u nacrtu sporazuma, nakon tri mjeseca odgode.

Gotovo istovremeno, jedan je ključni iranski nuklearni fizičar ubijen u Tehera-nu, a drugi otet na području druge zemlje, Turske. Navodno je, nakon otmice, taj fizi-čar iznio neke detalje iranskog nuklearnog programa, što je nagnalo izraelsku vojsku na dodatne pripreme za napad na iranske pogone već u svibnju. Napad bi trebao biti iznenadan, zračni i koncentriran na pretpo-stavljene pogone za proizvodnju nuklear-nog oružja, uz istovremene jasne znakove Hamasu i Hizbullahu da će ih se vojno po-raziti, ako reagiraju. Teško je dokučiti da li curenje ovakvih podataka iz samog Izraela ima svrhu zastrašivanja i prevencije ili ni Mossad nije što je nekad bio. Ili činjenica da je jedan fizičar otet pred nosom turskim obavještajcima ponešto govori o specijal-nim odnosima Ankare i Tel Aviva, baš u kontekstu navodnih priprema za izraelski napad na Iran.

Obama predlaže poticanje nuklearnog programa

U nadi da će nagovoriti republikance i umjerene demokrate da prihvate njegove zakonske prijedloge o klimi i energiji, američki predsjednik Barack Obama po-dupire nuklearnu energiju kao nikad rani-je. U redovnom obraćanju o stanju nacije izdvojio je nuklearnu energiju, a u plan budžeta za fiskalnu 2010./2011. uključio je značajna sredstva za nove nuklearne reaktore. U kampanji je podupirao nukle-arnu energiju daleko opreznije, ističući prije svega probleme odlaganje radioak-

tivnog otpada. Njegova administracija se obavezala zatvoriti Yucca Mountain, od-lagalište nuklearnog otpada u pustinji Ne-vada. No nakon što je Bijela kuća izdala lipanjski zakon koji bi po prvi put trebao ograničiti emisiju tzv. stakleničkih plino-va došlo je do revolta republikanaca u Senatu, u kojem, poslije smrti Teda Ke-nnedya i izbora svoga predstavnika, Scotta Browna iz Massachussetsa imaju 41 zastupnika i mogu proceduralno bloki-rati sve zakone jer za donošenje nekih i prekid rasprave potrebna je tropetinska većina od 60 senatora. Obama se zato u obraćanju naciji okrenuo nuklearnoj energiji zahtijevajući “gradnju novih ge-neracija sigurnih i čistih nuklearnih elek-trana”. Da bi to omogućio očekuje se da će zatražiti 54 milijarde USD dodatnih kreditnih garancija za nuklearne elektra-ne u budžetu.

Trenutno na području SAD-a radi 104 nuklearne elektrane koje proizvode tek 20% potrebne električne energije. No one su odgovorne za 70% energije iz izvora koji ne proizvode stakleničke plinove u koje su uključeni i vjetroelektrane, solarne elektrane i brane. Nekoliko analiza poka-zalo je da bi SAD do 2050. morale izgradi-ti 180 novih reaktora – žele li omogućiti 80% smanjenje stakleničkih plinova kako je trenutna administracija predložila.

Istovremeno, Južna Koreja, Rusija, Kina i Indija ubrzano završavaju planove o izgradnji znatno većih nukelarnih kapa-citeta, samostalno i kroz bilateralnu su-radnju, s posebnim akcentom na izvoz tehnologije u treće zemlje. Tako je korej-ski koncern dobio natječaj za izgradnju četiri nuklearna reaktora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U Europi zasada nema pomaka, pa je ovisnost o uvoznim energentima i dalje visoka.

Neobična mjerila

Hamas tvrdi da je troje izraelskih civi-la ubijenih u raketnim napadima te isla-mističke skupine tokom izraelske agresije na Gazu prošle zime pogođeno pogreš-kom, a da su ciljevi bili vojni, odbacivši optužbe za ratni zločin u izvještaju UN. Hamas je dodao da je to dio odgovora na izvještaj UN-ova povjerenstva koje pred-vodi južnoafrički pravnik Richard Gold-stone, koje je istraživalo sukob u Gazi. “Ubojstvo troje izraelskih civila koje na-vodi Izrael i koje se spominje u Goldsto-neovu izvještaju bilo je rezultat pogreške i cilj su bila vojna postrojenja u cionistič-kim gradovima”, rekao je 29. siječnja 2010. Salah al-Bardaweel, Hamasov čel-nik, koji je istakao da su “borci pokreta otpora upozoreni da ne gađaju civile”.

Human Rights Watch (HRW) je od-bacio tvrdnje da civili nisu namjerno ga-đani i podsjetio na izjave Hamasovih vo-đa u vrijeme trotjednog sukoba koji su rekli da su napadi na izraelske ciljeve pri-hvatljivi. Yigal Palmor iz izraelskog mi-nistarstva vanjskih poslova rekao je da je Hamasovo tumačenje “apsurdan pokušaj da se obmane svjetska javnost”. Ovo je prvi put da je jedan vođa Hamasa napade u kojima su ginuli izraelski civili označio kao pogrešku. Hamas je odgovoran za ubijene izraelske civile u bombaškim na-padima 1990-ih. On i druge naoružane skupine u Gazi ispalili su stotine raketa na izraelska naselja tokom sukoba u Gazi.

U Goldstoneovu izvještaju obje se strane optužuju za ratne zločine i moguće zločine protiv čovječnosti u sukobu koji je počeo 27. prosinca 2008., u kojemu je poginulo 1.387 Palestinaca, među kojima gotovo tisuću civila i 13 Izraelaca, među kojima i troje spomenutih civila. UN-ovo

IZ SVIJETA

JOURNAL

64

povjerenstvo je oštrije kritike uputilo Izraelu koji također odbacuje optužbe za ratni zločin, tvrdeći da je nastojao uma-njiti civilne žrtve. Krajem siječnja 2010., izraelska je vojska kaznila opomenom (!) svoje oficire koji su uporabom fosfornih bombi protiv civilnog stanovništva u Ga-zi prekršili čitav niz odredbi međunarod-nog prava. O nesrazmjerima, dovoljno.

Demokratska zabrana

Posebna parlamentarna skupina 26. si-ječnja 2010. je objavila izvještaj u kojem preporučuje potpunu zabranu pokrivanja lica u žena na javnim mjestima u Francu-skoj, a od parlamenta traži da usvoji rezo-luciju pa zatim i zakon o zabrani. Nakon šest mjeseci istraživanja, 32-člana skupina francuskog parlamenta objavila je izvje-štaj u kojem piše da “cijela Francuska kaže 'ne' potpunom pokrivanju lica i traži da se takva praksa zabrani na teritoriju Republi-ke”. Izvještaj sadrži 18 prijedloga o zabra-ni pokrivanja lica na javnim mjestima i kaže da je to “protivno vrijednostima Re-publike”, “neprihvatljiva praksa” koja ugrožava “žensko dostojanstvo”.

U izvještaju se preporuča i odbijanje boravišne dozvole i državljanstva svakoj osobi koja na “radikalan način prakticira vjeru”, u što se ubraja i pokrivanje glave i lica (!). Francuska ima najveću musliman-sku populaciju u zapadnoj Europi, oko 5 milijuna, a u zemlji manje od 2.000 žena zastire lice nikabom koji prekriva nos i usta, ali ne i oči. Rasprava u parlamentu o tom pitanju bila je burna jer je desnica po-dijeljena, a socijalisti zahtijevaju prekid rasprave o francuskom nacionalnom iden-titetu, koju je vlada također pokrenula i u čemu ljevica vidi rasistička zastranjenja.

Konačni izvještaj tijesno je usuglašen jer se parlamentarci nisu mogli dogovoriti o potpunoj zabrani pokrivanja lica na javnim mjestima te očekuju da bi zabrana mogla stupiti na snagu krajem 2010. godine.

Nekoliko sati nakon objavljivanja iz-vještaja, predsjednik Nicholas Sarkozy je rekao da se u Francuskoj, uz ostale vrijed-nosti, brani “nepobitno dostojanstvo osobe i apsolutna jednakost muškarca i žene”. Prema anketi 56% Francuza želi zabranu pokrivanja lica na ulici, a 62% njih želi to zabraniti u javnim ustanovama. Sve demo-kratski, kao i s munarama u Švicarskoj.

Danska vlada odlučila je ograničiti nošenje na javnim mjestima burke i nika-ba kojima muslimanke pokrivaju lice, ali ih nije potpuno zabranila, već je odluku prepustila školama, javnoj upravi i podu-zećima. “U danskome društvu nema mje-sta burki i nikabu i vlada je odlučna boriti se protiv takve koncepcije i takva shvaća-nja žene”, objavio je Ured premijera.

Vlada je odluku donijela na preporu-ku posebnog povjerenstva, no nije izrekla opću zabranu jer bi to bilo protivno usta-vu. “Škole, sveučilišta i druge obrazovne ustanove imaju puno pravo zahtijevati od nastavnica i učenica da ne pokrivaju lice kako bi komunikacija u obrazovanju i na ispitima bila otvorena i jednaka za sve”, navodi Ured danskog premijera. Jednake su preporuke upućene tvrtkama i javnim ustanovama. Danska je svoju odluku objavila dva dana nakon preporuke fran-cuskog parlamentarnog tijela.

Osama bin Ladin – eko terorist

Navodni prvi čovjek fantomske el-Ka-ide Osama bin Ladin je optužio razvijene zemlje da su odgovorne za klimatsko zato-

pljenje u svijetu i pozvao je na bojkot do-lara kako bi prekinuo “robovanje Ameri-ci”'. “Sve razvijene zemlje posebice veli-ke, su odgovorne za klimatsko zatoplje-nje”, rekao je Osama bin Ladin u novoj audio poruci, drugoj u pet dana. “Moramo prestati koristiti dolar. Znam da će to imati ogromne posljedice, ali to je jedini način da se čovječanstvo oslobodi robovanja Americi i njezinim tvrtkama”, poručio je. Pametnomu dosta. Glupomu, vjerojatno i premalo. Doista zanimljivo, Bin Ladin, Al Gore i Zelena akcija na istom fonu lupeta-nja o globalnom zagrijavanju.

Bin Ladin je 24. siječnja 2010. u krat-koj audio poruci preuzeo odgovornost za neuspjeli atentat u američkom avionu na Božić i zaprijetio SAD novim napadima ako nastave podržavati Izrael. On je odao počast “junaku” Umaru Faruku Abdul-mutalabu, Nigerijcu koji je 25. prosinca 2009. pokušao izazvati eksploziju u avio-nu na letu iz Amstardama u Detroit, a uhvaćen je na detroitskom aerodromu. Zanimljivo je da su ovo prve poruke već dulje vrijeme nestalog Saudijca, a da se lik ovog sisavca ne vidi, već “vjernici” samo čuju njegov glas. Ako je uopće nje-gov. Obavještajni krugovi već dulje vrije-me smatraju kako je Bin Ladin najvjero-jatnije mrtav ili barem teško bolestan. No ekološki osviješteni terorist nije napome-nuo nekoliko zanimljivih činjenica veza-nih za “junaka” kojeg hvali. Umar Faruk Abdulmutallab, ako je suditi po različitim izvještajima u britanskoj štampi, najvje-rojatnije nije niti namjeravao izazvati ek-sploziju aviona tokom leta, već samo po-jačati propagandni efekt straha od stalno prisutnog terorizma i zahvalnost stalno budnim čuvarima, antiterorističkim agen-cijama koje niču kao gljive poslije kiše. Londonski Telegraph naglašava kako je Obamina administracija imala dokaze od britanskih izvora da je detroitski incident samo predstava, s uključenim dijelom obavještajnog aparata SAD, bliskog Bije-loj kući. Da je Abdulmutallab htio dignu-ti avion u zrak, učinio bi to na letu iz Am-sterdama. Bijela kuća je odlučno zanije-kala, pa poslije ublažila demanti da je ikada dobila upozorenje iz Londona.

Dok Obama razmišlja o novoj ratnoj avanturi u Jemenu, na press konferenciji u Sana'ai, jemenskoj prijestolnici 7. siječ-nja 2010., zamjenik jemenskog premijera al-Alimi iscrpno je izvijestio kako je Ab-dulmutallab postao terorist, ne u Jemenu, već u Londonu, rekavši kako je “pristupio el Kaidi u Londonu”. “Ovaj Nigerijac je boravio u Jemenu 2004. i 2005. kako bi studirao arapski jezik. Živio je u Jemenu

IZ SVIJETA

JOURNAL

65

jednu godinu i za to vrijeme nije imao ek-stremističke veze. Od 2005. naovamo, dok je studirao strojarstvo u Londonu, vr-bovan je od ekstremista u Britaniji”, izja-vio je al Alimi za CNN. On je potvrdio da Jemen nije bio obaviješten ni od Britanije ni od SAD da postoje određene zabrinu-tosti za tog čovjeka

Ne damo više vojnika – sumrak Afganistana

Francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner rekao je da njegova ze-mlja neće slati nove vojnike u Afganistan. Nove vojne snage za ratni Afganistan po-sljednjih mjeseci pokušava skupiti američ-ki predsjednik Barack Obama. Kouchner je CNN-u tokom siječanjskog sastanka predstavnika preko 60 zemalja u Londonu rekao kako Francuzi ne žele poslati više vojnika u borbu. Francuski ministar nije isključio mogućnost slanja novih instruk-tora koji bi vježbali afganistansku vojsku i policiju. U Afganistanu se trenutno nalazi oko 3.500 francuskih vojnika, što je čak tri puta manje nego što ih je poslala Velika Britanija. SAD će poslati dodatnih 30.000 vojnika, a NATO i druge partnerske ze-mlje obećale su dodatnih 7.000.

Slanje dodatnih snaga je dio Obamine nove strategije za zaštitu Afganistanaca od talibana koji već organiziraju akcije u samom Kabulu, a ovladali su nad znatno više od 50% teritorija. “Mi smo zabrinuti pozicijom Afganistanaca i legitimno iza-brane vlade Afganistana”, kazao je Kou-chner. Ministar je kritizirao afganistan-skog predsjednika Hamida Karzaija koja je zatražio da međunarodne snage u nje-govoj zemlji ostanu još 10 do 15 godina. “Nećemo prihvatiti tako dugo ratovanje”, kazao je Kouchner i dodao kako se oni žele boriti protiv siromaštva te za razvoj Afganistana.

Ne baš legitimno ponovo izabrani af-ganistanski predsjednik Karzai imao je velikih problema pri sastavljanju vlade jer mu je parlament odbio potvrditi čak 17 predloženih ministara zbog korupcije. Na kraju je uspio sastaviti krhku vladu koja nema gotovo nikakvu podršku u na-rodu i javnosti, a talibani sve više napre-duju. Uz potpuno destabilizirani susjedni Pakistan, crni scenario iz 2002. o osniva-nju Paštunistana, razbijanju međunarod-no priznatih država Srednje Azije, Afga-nistana i Pakistana, pa kasnije i ostalih, te uz stalne prijetnje Iranu zbog njegova nu-kelarnog programa, ovaj dio svijeta čini se vrlo vjerojatnom pozornicom početka velikog svjetskog sukoba.

Eurozona pred raspadom?

Europska komisija je ozbiljno zabrinuta za opstanak monetarne unije i zajedničke valute, a zabrinutost je potaknuta sve većim razlikama u konkurentnosti pojedinih člani-ca i neravnotežom koja iz toga proizlazi. To je mišljenje, kako piše portal Spiegel Onli-ne, izneseno u dokumentu Generalne direk-cije ekonomije i financija, pripremljenom za ministre financija Eurogrupe, a u njemu se iznosi strahovanje ekonomista da razlike iz-među pojedinih zemalja koje su uvele euro “slabe povjerenje u zajedničku valutu i ugrožavaju opstanak monetarne unije”. Po-sebno zabrinjava situacija u Španjolskoj, Ir-skoj i Grčkoj, koje su proteklih godina imale značajne proračunske deficite, zadužile su se velikim brojem kredita, a sada ne znaju kako izaći na kraj s ogromnim manjkom u državnim blagajnama. Ekonomski stručnja-ci EU predlažu tim zemljama hitnu sanaciju proračuna i gospodarske reforme, koje će obuhvatiti mjere poput usklađivanja plaća sa smanjenom produktivnošću i manjom konkurentnošću, a jedna od opasnosti na ko-ju treba računati je porast nezaposlenosti. S druge strane, od nekoliko se ekonomski uspješnijih zemalja, Njemačke, Austrije i Nizozemske, traži da potaknu potražnju na domaćim tržištima, ali i povećaju konkuren-ciju u sektoru usluga te provedu porezne re-forme i bolju kreditnu politiku. EK upozora-va da članice eurozone nemaju alternativu i da se sve reformske mjere moraju poduzeti što je prije moguće, jer su one “od životnog značaja za dugoročno funkcioniranje mone-tarne unije”. Grčki ministar financija Geor-ges Papaconstantinou oštro je demantirao medijske spekulacije prema kojima će ta ze-mlja biti prva koja će napustiti eurozonu i odreći se eura kao zajedničke valute.

Grčka vlada je u teškim problemima, jer zemlja prolazi opasnu financijsku krizu. Iz Europske središnje banke stižu oštre kritike zbog loše situacije u državnom budžetu, a ulice grčkih gradova blokirali su nezadovolj-ni farmeri, koji traže isplatu punog iznosa državnih poticaja, koji kasne više od dva tjedna. Kašnjenje je uzrokovano blokadom isplate od strane Europske unije, koja od Grčke zahtijeva da konačno sredi baze poda-taka o poljoprivrednim proizvođačima. Javni sektor u Grčkoj tokom 2009. godine zabilje-žio je deficit od 12,7% bruto društvenog pro-izvoda, što je četiri puta više od zadanog li-mita od 3% za zemlje članice EU, po Maa-strichtskom sporazumu iz 1992. godine.

Prvi puta od kada je zajednička europ-ska valuta predstavljena 1999. godine, ne-zaposlenost u 16 zemalja koje koriste euro je dosegla 10%, u prosincu 2009. godine.

Već je u studenom objavljeno kako nezapo-slenost u eurozoni iznosi 10%, no taj su po-datak statističari kasnije spustili na 9,9%. Oko 15,8 milijuna ljudi je nezaposleno u zemljama eurozone, izvijestio je Eurostat. U svih 27 članica Europske unije ima oko 23 milijuna nezaposlenih. Najvišu stopu od 22,9% nezaposlenih ima Latvija. Među dr-žavama eurozone listu predvodi Španjolska s 19,5% u prosincu što je za 0,1% više nego u studenom. Najnižu stopu nezaposlenosti od 4% drži Nizozemska, a iza nje je Austri-ja s 5,4% nezaposlenih. Zabrinjava što čak 21% mlađih od 25 godina nema posao u dr-žavama eurozone. U Španjolskoj je taj po-datak još porazniji, čak 44%. Tokom pro-sinca 2009. je u državama eurozone posao izgubilo oko 87.000 radnika, što je najmanji mjesečni porast još od ožujka 2008. godine. Stručnjaci predviđaju kako bi se rast neza-poslenosti u državama eurozone mogao na-staviti kroz cijelu 2010. godinu.

Svjetska banka upozorava da će financij-ska tržišta i dalje biti turbulentna, a privatna potrošnja usporena uslijed visoke nezaposle-nosti. Bez fiskalnih poticaja, u drugoj polovi-ci 2010. usporit će se i ekonomski rast. “Na-žalost, iz ovako duboke i bolne krize ne mo-žemo očekivati oporavak preko noći jer će trebati godine za ponovnu izgradnju ekono-mija i radnih mjesta”, kazao je Justin Lin, glavni ekonomist Banke, u najnovijem izvje-štaju pod naslovom Globalni ekonomski izgledi za 2010. Banka upozorava kako treba imati na umu da kriza ima za posljedicu stva-ranje potpuno izmijenjenog okruženja za fi-nancije i rast u idućih 10 godina, te zbog toga oporavak ostaje krhak, piše “Jutarnji list”.

Globalni BDP, koji je lani pao 2,2%, ove bi godine trebao porasti za 2,7%, a u 2011. za 3,2%. Istodobno, obujam svjetske trgovine, nakon prošlogodišnjeg snažnog pada za 14,4%, ove i iduće godine trebao bi porasti za 4,3% i 6,2%. Oporavak će se odvijati u dvije brzine. Zemlje u razvoju, ponajprije u Aziji, trebale bi zabilježiti rast od 5,2% dok će bogate zemlje imati skromnih 1,8%. U zemljama istočne Europe koje su bile najteže pogođene krizom oporavak će posebno biti prigušen. “S obzirom na prezadužen privatni sektor regije, slabost bankovnog sektora i za-duženost kućanstava, oporavak osobne po-trošnje bit će i dalje slab”, napominje se u izvještaju. Rast izvoza kočit će skromna po-tražnja iz Zapadne Europe, glavnog trgovin-skog partnera regije. Stoga se u Istočnoj Eu-ropi ove godine očekuje rast od 1,3%, a u idućoj nešto brži od 3,5%. Pritom će najbolje proći Rusija, izvoznica energenata. Svjetska banka očekuje da će novih 64 milijuna ljudi pasti u ekstremno siromaštvo. q

Pripremio: Faris Nanić

IZ SVIJETA

JOURNAL

66

Nedavna dešavanja oko zabrane izgrad-nje minareta u Švicarskoj, zasigurno još ni-su dobila svoj epilog. To je jedino što sa si-gurnošću možemo kazati, nakon ove prve jasnije poruke europske kršćanske zajedni-ce upućene narastajućoj muslimanskoj za-jednici. Zašto nije dobila svoj epilog? Jer europski “problemi” sa šarolikom musli-manskom zajednicom tek dobijaju svoju potrebnu scenografiju. Dakako, vrijedi ra-ščlaniti dvije veoma bitne činjenice: Europa je do početka novoga stoljeća svoj konkret-ni animozitet prema muslimanima ispolja-vala u sredinama koje nisu bile nužno – eu-ropske; Balkan je najočitiji primjer tog be-zočnog odnosa prema muslimanskoj zajed-nici. Druga je daleko složenija: europska (kršćanska) realnost viđena na švicarskom pitanju, po prvi puta je intervenirala na vla-stitome području. Pitanje je – zašto baš sa-da? Nije li europska zajednica, u jeku ame-ričke antiislamske groznice, i sama mogla zapasti u tu vrstu depresije. No, s rijetkim iznimkama, Europa je ostala pribrana, treti-rajući pitanje “islamskog terorizma”, više kao američku ideološku plijesan. Prezir francuskih intelektualaca prema teoriji za-vjere nije bio daleko od zvaničnog stava ukupne europske javnosti. Kada se zapravo taj odnos tako dramatično promijenio? Od siline američke buke, nije se izgleda čulo sve glasnije komešanje kršćanske Europe. Zabrana nošenja marame u Francuskoj, svoju kulminaciju je doživjela u skandinav-skim antimuslimanskim strip-crtačima čiji epilog, s karikaturama poslanika Muham-meda a.s. – predstavlja više nego jasnu po-ruku: islam se mora prilagoditi, tačnije do-pustiti da ga se potpuno “demistificira”.

Puzlli antimuslimanskog mozaika

Problem je zapravo nastajao posljednjih dvedeset godina, tijekom kojih se većina muslimana veoma dobro integrirala u eu-ropska društva. “Novi” europski muslimani već duže vrijeme nisu imigranti; to su eu-ropski građani s jasnom socijalnom profila-

cijom. Posljednji balkanski ratovi, gdje se značajna ex-socijalistička populacija više nego lako uklopila u europski pluralistički kontekst, dodatno su taj problem iskristali-zirali. Ma koliko da su promućurni euro-pljani ex-jugoslavensku muslimansku po-pulaciju htjeli poistovjetiti s Alžircima ili Marokancima, to jednostavno nije davalo rezultate. Europa je u svom perfidnom po-kušaju stvaranja religijskoga antipoda, za-boravila na značajne kulturološke razlike među sve brojnijom muslimanskom popu-lacijom. Ma koliko da su francuski intelek-tualci, premoćno uspijevali prezrijeti ame-ričku intelektualnu kliku okupljenu oko, sada već pokojnog, harvardskog emeritusa Huntingtona, i njegovog zloslutnog “kolap-sa dijaloga”, sami su podlegli apsurdu, Sar-kozijeve nihilističke politike. Dakako, ona je iz vremena njegovog ministrovanja (unu-trašnjim poslovima), iz pozicije otvorene agresije prema sjevernoafričkim emigranti-ma, prešla na nivo prijemčive kleronaciona-lističke retorike – po kojoj pokrivena žena – ne može biti Francuskinja. U čemu je za-

pravo razlika između švicarskih minareta, francuske burke ili nizozemske pseudokle-rikalne ironije? Nema ih, sve su to zapravo puzzli istoga mozaika, čija konačna slika sve više podsjeća na platna srednjovjekov-nih crkvenih inkvizitora.

Pluralizam, taj vrhovni postulat eu-ropskih intelektualaca na pragu novoga milenija, metafora je za pajaca koji umje-sto da nagoni na smijeh, uveliko izaziva podsmijeh. Ako je nešto dosljednosti i ostalo, nalazim je kod Pascala Brucknera koji je u svojoj knjizi “Sjeta demokracije” zapravo narisao cijeli proces depluraliza-cije Evrope. U tom grčevitom opiranju američkom definiranju novoga svjetsko-ga poretka s muslimanskim Istokom i mi-litantnom Kinom kao zamjenama za bolj-ševičku Rusiju, Europa je i sama podlegla apsurdu dopustivši da se ta vrsta antago-nizama – pojavi unutar nje same.

Hegemonija je uvijek aktualna kao svjež kolač, dok je pluralizam bajata kra-ljevska trpeza jer su njegovu visočanstvu – dosadile blagodati. Bruckner je jedini

Tragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj

Europska (kršćanska) realnost “Oni žele promijeniti naš način život, naše vrijednosti, sve ono što mi jesmo”, rekao je George W. Bush, dan nakon terorističkih napada na SAD. Gotovo isto ponavljaju europski desničari obilazeći udaljena švicarska, skandinavska ili francuska sela.

Amel Suljović

Referendumski plakat

IZ SVIJETA

JOURNAL

67

doista razumio da je apsurd jednak jefti-nim ideološkim slatkišima. Ma koliko da su Fukujama, Huntington ili Bernard Lewis prokazivani kao trećerazredna znanstvena scenografija, europska javnost se sporo, ali sigurno preustrojavala u prav-cu antimuslimanske depresije. Možda je upravo plestinski kršćanin Edward Said ponajbolje objasnio taj “utjecaj užasa” na tvrdolinijaška stajališta rekavši, kako je Busha na pijedestal dovela upravo tiha, is-posnička zlovolja intelektualaca koji neće da žive u dosadnom, savršenom svijetu.

Vjerujem da bolju metafora za ono što se dogodilo Europi ne treba tražiti. Kriza identiteta je zapravo čista intelektualna dosada. Raspredati beskrajne priče o plu-ralizmu na račun američke globalne he-gemonije više nije bilo dovoljno. Ulje na vatru je dakako dodao i izbor kardinala Ratzingera, koji je u nepunih godinu dana uspio dezavuirati i raskinuti ono što je njegov prethodnik teškom mukom uspio držati na jednoj prihvatljivoj razini. Za-pravo, kardinal Ratzinger je samo odgo-vorio na sve glasnije zahtjeve kršćanske Europe koja je “sve potrebnijeg neprijate-lja”, kakav paradoks, pronašla u narasta-jućoj europskoj muslimanskoj zajednici.

Katolički sveti otac je sve češće napa-dao “militantne osnove islama”, citirajući određene ajete (dijelove) iz Kur'ana, koji su u očima prosječnog europskog katolika tre-bali biti adekvatna potvrda za sve otvoreni-ju kleronacionalističku diplomaciju, koja je, suština paradoksa, dolazila iz vodećih ze-malja Europske unije. Ukratko, švicarski minareti ili francuska burka su posljednja faza “podgrijavanja” novoga europskoga fantazma koji dakako, kao i prethodni, neće dobro završiti. Ako muslimane, zamjenimo Židovima, vidjet ćemo da je europska uo-brazilja oduvijek bila dovoljno aktualna.

Točnije, europski intelektualci su iz pozicije neoliberalizma, došli u poziciju

neorasizma, što je stvar, vrhunac apsurda, čistoga pomodarstva. No nije sve ipak toli-ko naivno, iako se ta gradacija socijalnoga ukusa želi prikazati kroz činjenicu da eu-ropski (prevashodno kršćanski) kontekst zapravo ovakvim mjerama hoće pomoći muslimanskoj zajednici – da valjda završi svoj proces tranzicije. Ono što je enfante teribble Žižek perfidno nazivao “opravda-nim nasiljem” zapravo je šaljivo mistifici-rani rasizam… No, istina je zapravo da je u europskoj svijesti konstantan jedino – monizam, čija je osnova rasna, vjerska, pa i nacionalna u smislu da se nacija gotovo poistovjećuje s vjerom. Kao što u SAD-u crnci nikada nisu bili dovoljno “nacional-no osviješteni”, tako ni europski muslima-ni nisu dobri “Europljani”. Ono što su de-cenijama zamjerali “turskom nacionaliz-mu”, koji je otomanski bajrak (samo) pri-vremeno obojio u crveno, sada se doslov-no dešava u Europi. Švicarski minareti jednostavno ne mogu biti dijelom europ-ske (kršćanske) scenografije. No valjalo bi, ne samo za potrebe ovoga teksta, jed-nom zauvijek, prokazati jednu vrstu inte-lektualaca, koja je za muslimansku zajed-nicu u Europi pogubnija od svih ultrade-sničarskih junoša, kontroverznih biskupa ili križarskih pajaca čija ikonografija bezu-vjetno zabavlja dokonu javnost. To su, oni pomenuti neoliberalisti, čija umjerenost zapravo samo zaziva “nesreću”. Oni će uvijek biti deklarativno protiv svake za-brane, pozivajući se na taj isti dotrajali, bljutavi pluralizam, pa i protiv segregacije švicarske muslimanske zajednice, no svo-jim “filipikama” oni prosječnog europ-skog kršćanina ostavljaju u onoj vrsti ne-doumice koja samo pojačava bojazan od “nedužnog islama”. To je zapravo suština ukupne europske smicalice s “musliman-skim pitanjem i pratećom ikonografijom”; švicarski “pasivni huškači” će svojom po-mirljivošću samo dodatno afirmirati, pro-

buditi, pokrenuti starozavjetne katolike iz udaljenih švicarskih sela. Minareti su, (za-to se i pišu te “pomirljive filipike”) prilika da incestuidna, pedofilijska, predemokra-tizirana, homoseksualna, kršćanska stvar-nost – barem nečemu protivriječi, kada se pri iole objektivnijoj analizi, više ne može svesti ni pod fantazmu ili pseudoreligijski igrokaz.

Getoizacija bosanskih muslimana

Jedna stara istočnjačka priča, poučna kao i sve druge mudrosti koje su nastajale iz nužde, govori kako je razlika između tiranina i potlačenih, neznatna, “koliko sječivo noža” jer će svo to vrijeme koje provedu u mrkloj jazbini, sužnji misliti o načinu da i sami postanu tirani, a ne o uskraćenoj im slobodi. Dakle, sužanj ne zaziva slobodu, već novu tiraniju. Primje-ra je napretek. Najsviježiji je ovaj sa Ži-dovima koji su svoju nesreću učinili ob-vezujućom za narod Palestine. Suština priče koju su, kao pokvarenu fonografsku traku, ponavljali europski intelektualci, stala je u jednu arapsku hikaju. Zabrana izgradnje švicarskih minareta nije u služ-bi dezavuiranja religijskoga diskursa, a zarad jačanja svjetovnoga građanskoga društva. Naprotiv, time se samo želi do-datno istaknuti graciozna ljepota crkve-nih tornjeva, koji bi bez ove rigidne kom-paracije, i dalje memljivo šutjeli u zaleđu (europske) građanske nezainteresiranosti.

No, kakva je korist od švicarske ideo-loške larme balkanskim “europejcima”? Značajna, jer su švicarski minareti, fran-cuska marama te skandinavski “crtači stripova” dojmljiva prilika za spoznaju neetičke uloge Europe u genocidu nad bosansko-hercegovačkim građanima, da-kako u najvećoj mjeri – muslimanima.

Da nova europska politika prema musli-manima, najveći dio svojih ideoloških “su-

IZ SVIJETA

JOURNAL

68

flera” ima upravo na Balkanu, svjedoči sve prijemčivija getoizacija bosanskih musli-mana, kojima je, nakon “očevida”, i dalje ostavljen - vizni harač. Dakako, u skladu s francuskim političkim mainstreamom, Sr-bija i Crna Gora su trajno amnestirane za počinjeni genocid nad (pseudo)europskom muslimanskom zajednicom. Na primjeru takve europske politike prema Bosni i Her-cegovini, koja je išla u pravcu dezavuiranja “muslimanske pozicije žrtve”, možemo da-leko jasnije tumačiti cijeli proces “otimanja vremena”. Politička kultura koju Srbija za-pravo jedina i ima na Balkanu, te nejasna orijentacija novopečene bošnjačke nacije za koju će se na kraju “puta” ustvrditi da je či-sta ideološka jeres, rezultirali su stvaranjem – muslimanskog geta na nemirnom “europ-skom Kavkazu”. U tom procesu “otimanja vremena” koji je bio moguć samo u uvjeti-ma daytonske političke (luđačke) košulje, koji su dakako kreirali europski mainstream ideolozi, bosanska muslimanska zajednica je doživjela sudbinu sjevernoameričkih In-dijanaca; prepolovljena je, diskriminirana, getoizirana (u rezervatu), te prepuštena po-litičkih skorojevićima koji su, zajedno s “brojnim europskim stručnjacima” od nje načinili – najrigidniji oblik “banana konfe-deracije”.

Za što dosljednije “markiranje” nepri-hvatljivog islama, iskorišteni su, kao i u slučaju brojnih zajednica na zapadu, sljedbenici vehabijsko-selefijskog učenja koji sa tradicijom bosanskih muslimana nemaju gotovo ništa zajedničko.

Zapravo ti “novi i drugačiji muslima-ni” postali su suština odnosa koji Europa ima prema muslimanskoj zajednici da-nas. Opasnost paradoksa leži u činjenici da će svaki musliman u Europi, uskoro moći biti potencijalni terorist, prikriveni sljedbenik Al-Qaide. Za jednu pluralistič-ki europski prihvatljivu “kristalnu noć” nedostaje još samo jedan korak; da se na ruku ili prsa onih muslimana u Europi, koji su se uspjeli zaodjenuti šinjelom lor-da Castelroya, stavi žuta traka s polumje-secom, kao posljednji korak u ovoj kr-šćanskoj potrazi “za neprijateljima”. Ge-to, vizni harač i žute trake s polumjese-com čine jednu sasvim razumljivu cjelinu koja, po potrebi, uvijek može biti pravda-na – židovskim naputkom.

Ako prosječan europski građanin da-nas tako pasionirano učestvuje u raspravi o načinu oblačenja muslimanskih žena ili izgledu njihovih bogomolja, zašto već su-tra, (s još većim žarom) ne bi nadahnuto iznosio razloge – za i protiv – žute musli-manske trake na grudima naših majki, očeva, djece ili nas samih?

To je realan proces kojemu na ruku idu brojna muslimanska krizna žarišta, odakle se, po svaku cijenu želi izmijeniti lice kršćanske Europe i njenih autohtonih vrijednosti. “Oni žele promijeniti naš na-čin život, naše vrijednosti, sve ono što mi jesmo”, rekao je George W. Bush, dan nakon terorističkih napada na SAD. Go-tovo isto ponavljaju europski desničari obilazeći udaljena švicarska, skandinav-ska ili francuska sela.

Minareti i žute trake – nema grižnje savjesti

Jednako glasan u svojim litanijama je i bosanski kardinal Vinko Puljić koji go-dinama “ukazuje” na vjersku diskrimina-ciju koja se provodi nad katolicima u BiH. Odnos prema kršćanima u “musli-manskom Sarajevu” Puljić nerijetko komparira s pozicijom muslimana u Eu-ropi. Muslimani su tako veoma “glasni u traženju prava gradnje džamija u europ-skim zemljama, a ovdje u Sarajevu to pravo drugima perfidno ne daju”.

Teme o “švicarskim minaretima”, do-takao se i paroh sarajevski, otac Vanja Popović, rekavši da je to pojava koja bi bila identična kako u drugim zapadnim zemljama, tako i u istočnim. Otac Popo-vić poručuje Švicarcima da nemaju razlo-ga “za grižom savjesti” jer zapravo uku-pno europsko društvo misli – to isto, sa-mo ih još niko nije javno “testirao”.

Čak i tradicionalno umjereni franjevci imaju riječi podrške za “švicarsku inicija-tivu”. Jedan od njih, fra Daniel, na svoje-mu blogu ističe kako se u modernim de-mokratskim društvima uspostavlja volja većine, dok manjina ima pravo civilizira-no i argumentirano izlagati svoje zahtje-

ve. Zabraniti nešto da zaštitiš svoju kultu-ru – opravdano je djelo demokracije – ka-že fra Daniel, i ne šali se, niti najmanje. Minareti su simbol džamija u islamskom svijetu, nastavlja dobri fratar, ali jedno-stavno ne postoji teološki razlog zbog ko-jeg bi muslimanske kuće molitve na Za-padu trebale imati takve tornjeve. Da bi postali “domaći” u novom ambijentu, muslimani jednostavno ne smiju nametati kulturno nasljeđe svoje pradomovine. Oni bi trebali prakticirati švicarski islam koji se, jednostavno rečeno, ne protivi društvu u koji su došli.

Tako se prema fra Danielu, Švicarska se sad zapravo samo pridružuje Saudijskoj Arabiji i Afganistanu u zabrani gradnje vjerskih objekata onih religija koje su u manjini. Kad europski muslimani meha-nički podržavaju ovu deformiranu veha-bijsku teologiju, koja kamenovanjem na smrt, krvavim osvetama, prisilnim brako-vima i separatizmom svoje sljedbenike že-li vratiti u mentalnu prapovijest, izazivaju antiislamski osjećaj. Kad europski musli-mani veličaju određene islamske prakse kao što je nikab (pokrivanje lica velom), oni se automatski isključuju iz europskog mainstreama. Još kada bi dobri bosanski pastir muslimanima podastrao formulacije “švicarskog islama i europskog mainstrea-ma”, onda bi se cijena muslimanskog pri-sustva u Europi mogla trajno vezati uz simboliku žute trake na kojoj bi valjda tre-balo pisati: “I’m muslim, don’t panic.”

No, da drugi dio nakaradnog medaljo-na čine sami muslimani potvrđuje i tekst Dževada Hodžića, kumordinara sarajev-ske mahalske uleme, koji inzistira na de-finiciji da u europskom aktualnom dis-kursu riječ stranci znači - muslimani. Po-ruka švicarskog referenduma prema Hod-žiću analogna je stajalištu švicarskih de-sničara: “Tko gradi minarete, taj hoće ovdje ostati.” Prema tome, zaključuje bošnjački epikurejac - poruka referendu-ma je da muslimani treba da odu.

Švicarski minareti, oni preostali kao i oni koji se više nikada neće napraviti, jeziva su poveznica sa žutom mizogenom (europ-skom) trakom koja je predviđena za svaku muslimansku djevojčicu koja posegne za mahramom, nečijom kćeri koja u istospol-noj ljubavi ne prepoznaje novi europski ma-instream. Švicarski minareti, dobro ih za-pamtite, oni su početak jednog žutila koje od skora svi pomalo osjećamo na svojim grudima, bez obzira na kulturu, boju kože ili sredinu u kojoj nas zatiče ova priča.

Neka europski ideološki huškači na mojoj traci ostave prazno mjesto, sam ću napisati: “I’m muslim, and I’m proud.” q

IZ SVIJETA

JOURNAL

69

Riječ Singapur je malezijskog porije-kla i znači “grad lava”. Otok je dobio ime pogrešnim tumačenjem. Naime, kada je jedan indonezijski princ, Sang Nila Uta-ma, posjetio Singapur, on je vidio veliku mačku za koju je mislio da je lav pa je ostrvo po njemu dobilo ime Singapur, međutim lav nikada nije živio u jugoi-stočnoj Aziji. Životinja, koju je vidio princ, bila je malajski tigar. U sjećanje na ovaj događaj, singapurski grb danas ima sliku kako tigra tako i lava.

Dugo vremena je bio taj otok pod inge-rencijom indonezijskih malih državica i malezijskih sultanata, a kasnije je pao pod okupaciju britanskih vlasti. Dolaskom Stamforda Raflesa u Singapur 1819. godi-ne, otok postaje britanska kolonija, što je dovelo hiljade indijskih i kineskih migra-nata. Ekonomija je procvjetala, pogotovo su se razvijale banke, koje i danas pred-stavljaju najbitniju granu privrede.

Britanci su tek u februaru 1942. godi-ne izgubili Singapur, kada ga sa sjevera u munjevitoj akciji za samo sedam dana uzimaju Japanci. Winston Churchill je izjavio da je pad Singapura najveći poraz u britanskoj historiji. Japanski okupator je počinio strašne ratne zločine nad kine-skim stanovništvom. Desilo se nekoliko pokolja na obalama gdje su pobili hiljade muškaraca, dok su većinu bijelog stanov-ništva zatvorili u zloglasni logor Changi na istoku. U septembru 1945. Japanci su poraženi i Britanci se vraćaju kao pobjed-nici, međutim bilo im je jasno, da će poli-tičari jugoistočne Azije, pa i Singapura u skoroj budućnosti tražiti nezavisnost. Ka-da je Malezija 1965. godine konačno po-stala nezavisna, Singapur je bio u federa-ciji s njom, a konačno je postao samosta-lan za samo dvije godine kasnije.

Ekonomija i politika

Nova vlast se u potpunosti posvetila razvoju zemlje. Fokus na razvoj je bio toli-

ko jak da se recimo danas u medijima ap-solutno nikada ne spomenu japanski ratni zločini, već se s Japanom održavaju jaki ekonomski odnosi. Japanski proizvodi su cijenjeni i traženi u cijeloj Aziji, tako da se vlast ne želi opterećivati prošlošću. Ovdje je na vlasti poludiktatura već 50 godina, sve konce u rukama drži PAP (People's Action Party), gdje funkcija premijera pre-lazi od oca (Lee Kwan Yew) na sina (Lee Hsien Loong). Boja stranke je bijela koja označava “čistoću od korupcije”, prema riječima ustanovitelja Lee Kwan Yewa.

Singapur je danas jedna visoko razvi-jena zemlja koja ima 200 milijardi USD u rezervama, a prema GDP prihodu na sta-novnika u samom je svjetskom vrhu, za-jedno s Luksemburgom. To je jedan od “azijskih tigrova”. Uzimajući u obzir da nemaju vode, šume, rude, agrikulture, a i sama produkcija je slaba, onda se insan upita, od čega žive? Od usluga. Ovdje su stacionirane sve veće svjetske banke i

osiguravajuće kuće, dok multikorporacije imaju svoje sjedište za Aziju upravo u Singapuru zbog političke i ekonomske stabilnosti.

Kriminal je na niskom stupnju, prven-stveno zbog sveprisutne policije i rigoro-znih kazni. Ovdje je sasvim normalno da specijalci sa puškama hodaju poslovnim dijelovima grada usred dana. Singapur ima smrtnu kaznu, koju često uvažavaju za preprodavače droge. Ako uhvate dilera s više od 15 grama droge, on ide na suđe-nje već nakon 14 dana. Ako mu se dokaže krivnja, smrt se obavi vješanjem u zatvor-skim prostorijama. Ovo je glavni uzrok da je droga vrlo slabo prisutna na otoku, što ne znači da je nema. Zarade su visoke, tako da u časopisu često možete pročitati o policijskim racijama koje rezultiraju uhapšenim dilerima. Žvakaća je zabra-njena u Singapuru i u slučaju da je konzu-mirate u javnom prostoru, može vas dole-tjeti kazna od 500 eura.

Život i islam u Singapuru

Azijska zemlja kontrastaMedijska sloboda ili sloboda govora su vic stoljeća. U cijeloj zemlji postoje četiri časopisa koji su ustvari jedna novina u četiri jezika (engleski, mandarin, malezijski i tamil), potpuno pod kontrolom Vlade. Urednici su bez novinarskog znanja, ali s debelom pozadinom u tajnim službama.

Dr. sc. Ahmed Pašić

Poslovno središte Singapura

IZ SVIJETA

JOURNAL

70

Međutim, nije sve tako sjajno u “azij-skom tigru”. Kao svaka zemlja, ima pozi-tivnih i negativnih osobina. Pogledajmo negativne strane života u Singapuru. Zdravstvo se plaća, od lijekova do pregle-da. Rođenje djeteta će vas koštati oko 3.000 eura, a nakon rođenja vi nemate ni-kakve podrške od države, što daje odgovor na pitanje zašto je singapurski natalitet je-dan od najnižih u svijetu. Dječji doplatak je nepoznat pojam, dok je dopust za poro-dilje samo 4 mjeseca (u augusta 2008. pro-dužen je s tri na četiri). Visoko školstvo je rezervirano za bogate (čitaj: Kineze) što objašnjava činjenicu, zašto tako malo Ma-lezijaca i Indijaca ima završen fakultet. Godina studija košta otprilike 6.000 eura.

Medijska sloboda ili sloboda govora su vic stoljeća. U cijeloj zemlji postoje četiri časopisa koji su ustvari jedna novina u četiri jezika (engleski, mandarinski, malezijski i tamil), potpuno pod kontrolom Vlade. Ured-nici su bez novinarskog znanja, ali s debe-lom pozadinom u tajnim službama. Čovjek sa dobrim znanjem ili iskustvom u novinar-stvu će prilikom čitanja singapurskih časo-pisa odmah shvatiti o čemu je riječ.

Singapurska Islamska zajednica

Kakvo je stanje muslimana u Singa-puru? Islam je u došao u Singapur preko arapskih trgovaca i misionara već u 17. stoljeću. Danas u Singapuru živi oko 5 milijuna ljudi, od čega je 16% muslima-na. Skoro 85% muslimanske populacije predstavljaju Malezijci, dok su ostali In-dijci, Arapi, Šrilančani, konvertiti. Na či-

tavom otoku imaju 69 džamija i 6 medre-sa, a ezan je dozvoljen u samo tri mesdži-da. Najveća džamija je Sultan džamija koju je 1824. godine projektirao Britanac, a u njezinoj neposrednoj blizini nalazi se obnovljena Arapska ulica, veoma popu-larna turistička destinacija. Uvjeti za ži-vot su ugodni i muslimani imaju potpisa-nih nekoliko sporazuma sa vladom. Inte-resantno je recimo da su svi proizvodi u McDonald'su i Burger Kingu halal.

Balwi džamijom već decenijama upravlja i održava arapska porodica Ala-tas. Porodica Alatas je veoma utjecajna i poznata porodica u Singapuru. Oni su po-tomci Arapa koji su došli na otok iz Je-mena prije nekoliko stoljeća. Trenutni imam je Hassan Alatas koji je nadaleko poznat po svom gostoprimstvu pa nije čudno, što su taj dan na džumi, kada sam se i ja našao tamo, bili malezijski ministar za turizam i ambasadori Malezije i Ban-gladeša u toj zemlji. Kada smo se upo-znali, bilo im je veoma drago što sam po-rijeklom iz Bosne, a odmah nakon toga su me pitali za dr. Mustafu Cerića.

Ekonomski i sociološki gledano, mu-slimani su na dnu privredne i društvene ljestvice. Obavljaju najslabije plaćene poslove, u Vladi ih skoro nema, dok su politika, ekonomija, kultura i mediji pot-puno pod kontrolom većinske etničke grupe. Muslimanska zajednica se ovdje suočava s problemima droge, razvoda brakova (svaki treći brak se završi razvo-dom nakon pet godina), kriminalom (ve-ćina zatvorenika u državi su muslimani), slabim obrazovanjem itd.

Muslimani u saradnji s Vladom u za-dnje vrijeme organizuju brojne aktivnosti, kako bi širu javnost upoznali sa islamom. Tako je Islamska zajednica u Singapuru (MUIS) npr. u utorak 27. novembra 2009. organizirala konferenciju na temu “Per-spektive razumijevanja radikalne ideologi-je”, koja se održala u Grassroots klubu u elitnom dijelu grada. Glavni predavači su bili dr. Gerges Fawaz, Arap, kršćanin iz Li-banona koji već godinama živi i djeluje u SAD i Sidney Jones, koja važi za eksperta Džamije Islamije u Indoneziji. Profesor Fawaz, autor osam knjiga je izjavio da Al-Kaida nazaduje jer nije uspjela pridobiti muslimanska srca, ali je očito da u musli-manskom svijetu muslimani još uvijek tra-gaju i žude za liderom. On smatra da su mudžahedini koji su došli u Bosnu bili “go-od guys” jer su bili pod utjecajem dr. Abdu-llaha Azzama, dok su dobrovoljci koji dola-ze u Irak “bad guys” jer su pod utjecajem ekstremnih osoba poput Zawahirija. Sidney Jones tvrdi da je Džamija Islamija veoma oslabila u zadnje vrijeme, međutim još uvi-jek je u stanju napasti, što je dokazala prošle godine s napadima u Džakarti. Omar Bakir Al Bašir, vođa spomenute organizacije, skoro je izašao iz zatvora i nema više utje-caja kao prije, tako da je bio prema mišlje-nju Jonesove veća prijetnja Nurudin Moha-mmed Top, drugi čovjek organizacije koji je prošle godine ubijen u akciji indonežan-ske policije. Poslije jednosatnog izlaganja uslijedila je prilično žestoka rasprava. Nai-me, učesnike je zanimalo, zašto se u kon-tekstu radikalnih ideologija spominju samo muslimani, kada znamo da postoje i Tamil-ski tigrovi, židovski ekstremisti iz pokreta Lubovitch, IRA itd. Na pitanje jednog od učesnika, da li je cionizam radikalna ideolo-gija, dr. Fawaz je odgovorio da je sve do 2004. godine cionizam u dokumentima UN imao status rasizma. SAD su 2004. godine uspjele izlobirati da se taj termin izbaci iz upotrebe, kada se govori o cionizmu. Na drugo pitanje slušatelja, da li je američka vanjska politika radikalna ideologija, profe-sor je odgovorio da je u današnje vrijeme mali, ekstremni dio američkih političara preuzeo kontrolu nad američkom vanjskom politikom, tako da oni dominiraju bez obzi-ra što ih je malo. Prema njegovim riječima, očevi američke države bi se okrenuli u gro-bu kada bi vidjeli šta se danas dešava u nji-hovoj zemlji i političkom sistemu.

Singapur ima dobru i lošu stranu. Ono što se može naučiti od njih, je svakako ekonomija. Ako hrvatski privrednici žele naučiti, kako se privlači strani kapital ne-ka posjete ovu zemlju, biće im od velike koristi. A ja se nudim za vodiča. q

Džamija Darul Gufran

IZ SVIJETA

JOURNAL

71

Sevdalinku je teško svrstati u formal-ne okvire, ona nije odreden tip pjesme kao što je to, npr. pjesma uz svatovsko kolo, obredne uz krnanje, uspavanke, itd. Sevdalinka može biti svaka pjesma lju-bavnog sadržaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po koji-ma je ona nedvojbeno baš sevdalinka i ništa drugo. Prije svega prekomjerna se-kunda je onaj čudesni interval koji pjesmi daje specifičnu težinu sevdaha, slikovi-tost dalekih horizonata i nepoznatih pre-djela, nemir neostvarenih snova, bol če-žnje, i mnogo toga što nije lahko iskazati. Ja bih to ukratko nazvao “moć preko-mjerne sekunde”.

Muzičke karakteristike sevdalinke su: prekomjerna sekunda, miksolidijska, dur-ska i harmonska molska ljestvica sa zavr-šetkom na II stupnju, alteracija, melizma-tika te rečenice širokog daha i raspona. U prvi plan je stavljena prekomjerna sekun-da, jer ona udara neobičnom snagom na sluh slušaoca, nameće se njegovoj pažnji i zarezuje u njegovu svijest; ona karakte-rizira melodijski tok sevdalinke i daje pjevanju orijentalnu boju; ona je faktor koji objedinjuje sve pjesme sličnog mu-zičkog sadržaja na području levantskog kulturnog kruga.

Sevdalinka može postojati kao melo-dija i kao auditivni fenomen, ali tek onda postaje ono što jeste kada je zapjeva pravi pjevač. Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti dobar pjevač s lije-pim glasom, nego takav pjevač mora prije svega biti umjetnik, a umjetnika među pjevačima je malo, kao što ih mnogo ne-ma ni medu slušaocima. Zaista, slušanje prave pjesme i pravog pjevača je poseban doživljaj, neobično psihičko stanje, nabi-jeno velikim naponom čiste emocije i senzibliteta, napisao je Vlado Milošević 1964. godine u Banja Luci.

U ovom broju bavimo se poznatom i jednom od najtužnijih sevdalinki, pje-smom “U Trebinju gradu”, koja je u inter-pretaciji rahmetli Zaima Imamovića i ra-hmetli Himze Polovine dostigla ogromnu popularnost prije nekih 30-40 godina.

“U Trebinju gradu, vel'ka žalost ka-žu” je istinita pjesma, koja je opjevala

ljubav i smrt Fate Zubčević, najstarije, od ukupno troje djece poznatog trebinjskog trgovca Sadika Zubčevića, koji je živio u 19. stoljeću. Njegova kćer Fata nije doče-kala svoje prosce koji su trebali doći iz Stoca. Naime, Fata je umrla vrlo mlada (bilo joj je svega 16 godina) od tada nei-zliječive tuberkuloze. Fata je umrla u ne-djelju, nedočekavši svoje svate iz Stoca, koji su trebali doći u četvrtak. I doista prosci su došli u četvrtak, ali je Fata već bila umrla. Međutim, ispunjena je Fatina posljednja želja sa samrtne postelje da se njeni svati lijepo dočekaju, da im se podi-jele boščaluci, a njemom nesuđenome su-prugu vezena mahrama. Vjeruje se da je Fata Zubčević umrla oko 1880. godine, te da je joj sve do početka Drugog svjetskog rata postojao mezar u Trebinju.

Vehid Gunić u svojoj knjizi “Bilješka univerzalnog neznalice” navodi činjenicu da nije bilo potomaka Sadika Zubčevića prije agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ali je u Trebinju postojala kuća Sadika Zubčevića. Inače je ovu pje-smu prvi put zabilježio poznati češki me-lograf i slikar Ludvik Kuba, koji je bora-vio u Trebinju 1893. godine. Verzija koju

ju on objavio u Glasniku Zemaljskog mu-zeja 1910. godine je autentična i vjerodo-stojna, i djelimično se razlikuje od skraće-ne verzije koja se danas obično pjeva. Uvijek je u svojoj dugostoljetnoj historiji Trebinje bilo rasadnik umnih i u svijetu nauke, kulture ekonomije, umjetnosti, književnosti, slikarstva, biznisa poznatih i priznatih ljudi. Oni su uvijek, bez obzira, živjeli u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Tuzli, Beču, New Yorku, Lju-bljani, Mostaru, Banja Luci, svom gradu djetinjstva darivali ono najljepše, potrebu da se živi bolje, sretnije i zadovoljnije. Stotinama godina trebinjski Bošnjaci snažno su i višestruko svojim znanjem participirali u napretku i afirmaciji volje-nog grada. I sada bez obzira što žive rasuti po svim strananama ovog dunjaluka, žive za svoj grad, a u tom gradu postoji jedna i jedina pjesma, koja je čuvar svih sjećanja, koja je himna grada, koja je svjedok po-stojanja, koja će biti spona sa budućnošću nekih novih Bošnjaka porijeklom iz Tre-binja, koji se rađaju od Sidneya do Čika-ga. Ta pjesma, koju Trebinjci uče kao us-pavanku u bešikama, bila je, jeste i ostaće “U Trebinju gradu, vel’ka žalost kažu”. q

Priča o sevdalinkama: Fata Zupčević umrla četiri dana prije nego što su svatovi došli po nju

U Trebinju graduAvdo Huseinović

U Trebinju gradu, vel'ka žalost kažu,gdje umrije mlada Zubčevića Fata.Na umoru Fata majci govoriladobro moje majko svate dočekajte.Svakom svatu majko po baščanluk dajtemome drago majko vezenu mahramu,neka suze briše, za mnom nek’ uzdiše.

Trebinje

KULTURA

JOURNAL

72

Obljetnice rođenja velikih pisaca nig-dje nemaju takvu scenografiju, i nisu pra-ćene sa više uzbuđenja kao na Balkanu. Dijelom zbog našeg mentaliteta u kojem riječi imaju “prejako značenje”, i nerijet-ko znaju da osakate – neoprezne, ali i zbog naše iskonske potrebe da jedni dru-gima otimamo sve, pa i prošlost. Previra-nja oko Meše Selimovića, nauštrb njego-vog djela (pa i njega samoga) nisu do da-nas prestala, i tko zna hoće li uopće?! Danas opet, svjedočit ćemo, osporavaju se prava na te idilične proslave. Tako je proslava stogodišnjice rođenja pisca “Derviša i smrti”, legitimna valjda samo u Beogradu, u krugovima SANU-a, kao da su ti “srpski besmrtnici”, u najmanju ruku čuvari duša svakome koji je ičemu vrijedio na ovim prostorima?! A nije ta-ko, mada će, čini se, iznova sve leći – na svoje mjesto.

“Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i za-vičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tu-đeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđe-na izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno”, rekao je Meša Selimović u jednoj od brojnih lamentaci-ja nad svojim zavičajem, u kojemu je da-nas, nakon ratnog i poratnog ideološkog uskrsnuća, njegov “kult ličnosti” polako vraćen u realne (prvotne) osnove. Ponaj-prije u vrijeme kada je Selimović, nakon (ne)očekivanog uspjeha svojih romana bio sve više izložen javnim (političkim) pritiscima. Pisac “Derviša i smrti” se do-slovno užasnuo nad zlovoljom sarajevske čaršije koja je oduvijek uzimala za sebe ulogu “vrhovnog arbitra”, tvrdeći, u slu-čaju glasovitoga romana – da to jedno-stavno ne može biti njegovo djelo.

Selimović je do tada bio poznat tek po bljedunjavim, socijalističkim pripovjet-kama koje nisu imale značajniju literarnu vrijednost. Već krajem šezdesetih godina, sarajevska javnost je sve glasnija govori-la o Selimovićevom odlasku u Beograd. Nikada neće biti posve jasno je li upravo tim povodom iz Beograda (te) 1968., u

pohode Selimoviću i njegovoj Darki, do-šao i sam Andrić (u pratnji svojega posil-nog Ljube Jandrića), donoseći mu “zva-nični stav” beogradske čaršije, po kojemu su mu vrata prijestolnice – širom otvore-na, no dakako pod određenim uvjetima. Bilo bi posve prazno i neumjesno, da na ovim stranicama iznova podastiremo ona “opća mjesta” u kojima se zavode bio-grafski podaci, kratki isječci iz djela ili fantaziraju neke (ne)slućene, naučne teze koje ne služe ničemu i nikome, osim fa-kultetskim relikvijašima, ideološkim konvertitima koji za potrebe određenog ideološkog obrasca, povremeno “kidna-piraju” nekog pisca, izvrćući njegove ri-ječi, tačnije ne prihvatajući iste, kao što iluzionisti stvarnost zastiru – maglom.

Ovdje ćemo se radije pozabaviti tim pasioniranim odnosom dvaju balkanskih čaršija (sarajevske i beogradske) spram Selimovića, odnosa koji su podobro za-mračili stvarni značaj skorašnjeg jubileja.

Duhovni testament

“Ja sam srpski pisac muhamedanske vere”, i ovo je rekao Meša Selimović, ra-nih sedamdesetih, prilikom “isleđivanja”

na sjednici Upravnog odbora Srpske knji-ževne zadruge, odgovarajući na optužbe da su taj Odbor i njegov predsjednik Do-brica Ćosić - leglo srpskih nacionalista. Upravo će taj isti “odbranjeni” Ćosić, pročitati njegov “duhovni testament” u kojem, pored ostalog, “naš” Selimović zapisuje: “Kako u našim književnim pri-likama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u knji-ževnosti kojoj pripadam - može se dogo-diti da ja, ili moja porodica, i dalje bude-mo izlagani neprijatnostima nečijih upor-nosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obra-ćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izja-va. Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Herce-govini, kojem takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvat-skog jezika… Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Sremca, Borisava Stankovića, Kočića, Ive Andri-ća, a svoje najdublje srodstvo s njima ne-mam potrebe da dokazujem.”

Paradoks nastale sitaucije je vjerovat-no najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je “ironično što najveći srp-ski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom”. Isa-kovićeva ironija nije ničemu doprinijela, dapače, samo je uvećala svu gorčinu izre-čenoga “paradoksa”.

U djelu “Ruhani i šejtani kao inspira-cija”, pred sami početak političke i vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu, knji-ževnik Nedžad Ibrišimović, ponovo će se vratiti ovome Selimovićevom “paradok-su”, no ovoga puta iz jednog potpuno in-timnijeg ugla: “Mehmedu Selimoviću jedna djevojčica, muslimanka, Sabiha, haman, nacrta svoju ruku, metne šaku na papir, raširi prste pa onda olovkom okruži prste, a on ode u Beograd pa sastavi cedu-lju: Ja sam, napiše, srpski pisac. A Srbi to jedva dočekaju, umjesto da ga ti mudri

100 godina od rođenja Mehmeda Meše Selimovića (Tuzla, 1910. – Beograd, 1982.)

Kome (ne)pripada Meša Selimović?Amel Suljović

Darka i Mehmed Selimović

KULTURA

JOURNAL

73

ljudi, sijede glave Srpske akademije lije-po, ljudski nasavjetuju i reknu mu: Idi ti, Meša, u svoju Bosnu, tamo je tvoj narod, grehota je i sramota to što radiš, tvoje je ime sada čuvenije od svakog drugog ime-na muslimanskog, tvome se uspjehu tvoj narod obradovao. Takvih pisaca kao što si ti, mi, Srbi, imamo barem dvadeset, a muslimanski narod samo jednog, tebe.”

Jednu godinu ranije, dok se ratna sti-hija sve neumitnije nadvijala nad Selimo-vićevim zavičajem, zaslugom, ponajprije, onih kojima je ovaj Tuzlak zavještao svoj “duhovni testament”, pod okriljem sara-jevske izdavačke kuće “Svjetlost”, aprila 1991. godine, bila je donešena odluka o pokretanju edicije pod nazivom “Musli-manska književnost 20. vijeka”, unutar koje je trebalo da nađu mjesto i Selimovi-ćevi romani.

No, začuđujuće brzo, gotovo ishitre-no, na savjet SANU-ovih spin-doktora, Selimovićeva supruga Darka, upućuje odgovornima u “Svjetlosti” svoje protiv-ljenje tome: “Žao mi je što moram da vas obavestim da ne mogu da vam dam sagla-snost na objavljivanje romana 'Derviš i smrt' u ediciji 'Muslimanska književnost'.

Moj muž, Meša Selimović, ostavio je te-stament koji se čuva u SANU i kojim on izjavljuje da pripada srpskoj književnosti, i ja moram da poštujem njegovu volju. Zato i nisam mogla da potpišem ugovor.”

Ignoriranje činjenica

Možda najinteresantnija Selimoviće-va nefikcionalna knjiga “Za i protiv Vu-ka”, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika, po-najbolje i osvjetljava ideološki obrazac po kojemu je Selimović bespogovorno djelovao. Ona je ujedno i potvrda onog testamenta kojim je Ćosić slavodibitno mahao svebošnjačkim epikurejcima.

Za čitatelja vrijedi podcrtati, da to dje-lo posredno ruši mit o “srpskohrvatskom” jeziku, jer je sasvim ograničeno na “srp-sku situaciju”, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tra-diciji nema ni slova. O bošnjačkom stva-ralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema niti riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandi-sta iz SANU-a.

Paradoks sa Selimovićem nije usa-mljen, ali je najsnažnije prisutan u svijesti bošnjačke kulturne zajednice koja pod ci-jenu gotovog podsmijeha ne odustaje od amnestije “deklariranog srpskog pisca”.

Otuda se Dušan Stanković s pravom izruguje potrebi da se “sporovi oko Seli-movića iz sfere kulture prenose na poli-tičku ravan”. “Kada je o Selimoviću reč”, nastavlja Stanković, “takvi sporovi uvek su se pokazivali kao nedostojni. Pre sve-ga, sa stanovišta vrednosti njegovog dela, kao i zbog univerzalnosti poruka njegove umetnosti kojima se nadmaša svaki lokal-ni horizont. Uostalom, i sam pisac razre-šio je eventualne nedoumice svojom ko-načnom, testamentarnom voljom.”

Otuda, nije li vrijeme da se jednom zauvijek paradoks oko Selimovića trajno demistificira. Meša Selimović je pisac o čijem bi nacionalnom identitetu svi mo-gli ispredati priče danima, no čija djela neosporno pripadajhu kulturnom identi-tetu Bosne i Hercegovine. Selimović je mogao sebe “pokloniti” drugačijemu kulturološkom (ideološkom) obrascu, no svoje djelo, bez obzira na želju, nije mo-gao. q

Musa Ćazim Ćatić je rođen 12. ožujka 1878. u Odžaku kod Modriče, gdje je po-hađao osnovnu školu. U Tešnju izučava brijački zanat i upisuje se u medresu gdje proučava arapski, perzijski i turski jezik. 1898. godine odlazi u Tursku. Na liceju Sultanija upoznaje Osmana Đikića i Av-du Karabegovića. Zbog materijalnih ne-prilika koje su ga pratile cijeli život, mo-rao se vratiti u Tešanj. Nakon dolaska, tri godine je bio u vojsci u Tuzli i Budimpe-šti. 1902. ponovno odlazi u Istanbul i upi-suje se u medresu. Ali neimaština ga po-novno prisiljava da napusti Istanbul i vra-ti se u Sarajevo, gdje se uz pomoć Adem-age Mešića upisuje Šerijatsku sudačku školu, koju nije redovno završio. Neo-buzdanim načinom života (boemština) nije se mogao uklopiti u strogo određene kalupe života i živjeti onako kako se živi, misliti onako kako se misli…, Ćatić je is-ključen iz školskog internata i šerijatske škole. Peti razred je polagao privatno. Po-laganje diplomskog ispita odobreno mu

1908. od strane Zemaljske vlade, uz Ćati-ćevu pismenu suglasnost da se neće kori-stiti diplomom koju je stekao. (Koji cini-zam moćnika!)

Suradnik je brojnih časopisa, a ponaj-više se javlja u Beharu. 1907. godine preu-zima uredništvo Behara. Dolaskom u Za-greb na studij prava, upoznaje Matoša, a kasnije i Tina Ujevića u čijem se društvu kreće sve dok se ponovno ne bude vratio u Bosnu 1910. godine bez ikakve materijal-ne sigurnosti. Bankarski poslovi koje je obavljao u Tešnju nisu bili primjereni nje-govom nemirnom duhu, kao i poslovi pi-sara u bijeljinskoj gruntovnici, pa ubrzo dobiva otkaze. 1912. odlazi u Mostar i po-staje urednik i suradnik u Biseru. U tom periodu piše pjesme, eseje, kritike, s tur-skog jezika prevodi knjige za Kalajdžiće-vu Muslimansku biblioteku. Najviše je prevodio pjesnike nove generacije, a po-sebno Teufika Fikreta, čiji je duhovni svi-jet bio vrlo blizak Ćatićevom, pa zbog toga se neke od Fikretovih pjesama doimlju kao da su Ćatićeve. Ponovno je bio mobilizi-ran i upućen u Mađarsku. Teško bolestan, vraća se u Tešanj i 6. travnja 1915. godine umire. Sahranjen je u tešanjskom haremu.

Bošnjački književnik Musa Ćazim Ćatić (1878.- 1915.)

Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru

Musa Ćazim Ćatić (1878.-1915.)

KULTURA

JOURNAL

74

Životna priča ovog našeg znamenitog Bošnjaka označena je tragedijom od sa-mog rođenja do smrti. Godina u kojoj se rodio je godina okupacije Bosne, u mlada-lačkim danima ga mobiliziraju za vojne da se bori za tuđe interese, a kad je prošao ra-tišta vratiše ga kući bolesnog da umre na vlastitoj grudi. Za sebe je govorio: “Siro-tan, bježe i djevojke od sirotinje.”

Po sjećanju Saliha M. Efića iz Mosta-ra, čije je kazivanje zabilježio Abdurah-man Nametak, potvrđuje se Ćatićev stav kako je cijeli život ostao zaljubljenik u narodnu tradiciju, pogotovo u narodnu pjesmu, sevdalinku, baladu i romancu odakle je crpio životnu i umjetničku sna-gu i kreativnost. “Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim dani-ma rata sjedio sam sa Ćazimom i Salih–begom Bakamovićem u bašti kafane Evropa. Pod lipom. Bašta je bila puna oficira, većinom Mađara, koje je Austrija mobilisala. Ćazim je vrlo živo razgovarao na mađarskom o ljepoti naše narodne po-ezije. Bio se toliko zanio da je i ne osjeća-jući to uzviknuo na bosanskom jeziku mađarskom oficiru kojega je bio zagrlio: Ama, bolan, ti ne možeš ni osjetiti koliko je tu bogatstvo izraza i slikovitosti u sti-hovima Đulbehara pod đulom zaspala, đul se truni, đulbeharu budi…”

U Ćatićevim stihovima odslikava se snaga narodnog duha, naslijeđe pjesnika Istočnog parnasa, ali i duh novog vremena jer su Matoševe, Ujevićeve i Kranjčevićeve ideje moderne bile toliko dominantne da su se reflektirale i u Ćatićevom stvaralaštvu. Na tragu iznesenog, mogli bismo zaključiti kako je Ćatićev, ne samo život, nego i umjetnički svijet predstavljao susretalište Zapada i Istoka. U njegovim stihovima rav-nopravno obitavaju islamsko-mistična ide-ja, slobodarsko domoljubni zanos i socijal-na tematika. Naravno, u vremenu turbulen-tnih povijesnih vremena za jedan život to nije bilo sretno rješenje. Ćatić je svoju širi-nu morao platiti vlastitim životom.

Bio je vrlo suptilan pjesnik, u tematizi-ranoj ljubavi i slikama pejzaža pronalazi ljepotu, smisao života i postojanja u njemu. Ćazim, bez obzira na svoju boemštinu, ostaje zaljubljenik u tradiciju i svoju islam-sku vjeru. U skoro svakom stihu Ćazim se oslanja na islamski svjetonazor, pa i onda kad pjeva o Kranjčeviću. Duša je bila ispu-njena islamom, a stihovi su samo govorili o onome što je duboko nosio u sebi kao skri-veni kandilj vjere svojih pradjedova. Nje-govi stihovi o Bogu puni su topline i veli-čajne ljepote Njegove Milosti i Sveprisut-nosti. Stihovi Ćatićevi odzvanjaju u ko-smičkom skladu s pjesnikovim titrajima

duše, spoznajući Veličinu Božjeg postoja-nja. Zašto li se onda pjesnik odao boem-skom životu? Možda iz prkosa prema oni-ma koji su glumatali prave vjernike, a u duši nisu posjedovali iskru pravednosti niti Ljubavi, voljeli su samo sebe. To je bio bunt prema samome sebi i svima onima ko-ji su u vremenskom kovitlacu ostali anoni-mni, ali u Ćatićevom vremenu bili presudni za formiranje životnog puta, njegovog i svih onih poznatih i nepoznatih mladića ko-ji pokušaše slobodno misliti život i njegove čari. Lažni principi koje je Ćatić vlastitim životom romantično zanesen pokušavao ra-zoriti, postavljajući se na samo kormilo ži-votne bujice, čijoj silini duša njegova ne mogaše odoljeti. Borio se profinjenom sup-tilnošću, oslikavajući tihe večeri, sutone i ljepotu beskrajnih pejzaža što su stvoreni od Svemogućeg da čovjeku budu utjeha i mir za svagda. Ćazim je to osjetio, za razli-ku od onih kojima nije dano ili ne žele osluhnuti treptaje proljetnog jutra, skrive-nog u krilu nemirne ptice. Ćatić nije samo nesretan zbog sebe i svog života. Ćatića bo-li ljudska bezosjećajnost i ograničenost, ko-ja u svakom trenu polučuje potrebu za vla-stitom koristi. A toga bivalo u svakom vak-tu, u ovom našem pogotovo. Neshvaćeni pjesnik jedino imade beskrajnu toplinu du-še koja i danas pohodi one koji mogu bezu-vijetno osjetiti Ljepotu kandiljskog žiška na minaretu džamije iz djetinjstva ili onog pr-vog, prvotnog na tamnom plaštu nebeske daljine. Spoznao izopćeni pjesnik neizmjer-nu Božju Dobrotu, Istinu, Pravdu i Razum, i vlastitu spoznaju pretočio u žubor i trepe-renje stihova, ostavljajući u amanet onima što će doći najljepše stihove o Stvoritelju: Slava Tebi, u vječnosti Vječni/ Slava Tebi, Tvorče vasione!/ Tvoj rob kao mali prašak, evo/ U besrajnost Tvoga dobra tone.

Pa onda, tko je bio neposlušni sin, izopćenik i nesretnik? Ćazim zasigurno ne! Stihovi Teubei – nesuh (Pokajanje jednog griješnog pjesnika) su stihovi koje je pjesnik ovjekovječio da u tišini tešanj-skog harema, pod rascvalim trnom, sva-kog proljeća, odjekuju, ko opomena, za sve one koji su griješni prema njemu (čo-vjeku i pjesniku) i Bogu.

Gospode, evo na sedždu ti padam,/ Pred vječnom tvojom klanjam se dobro-tom/ I molitve ti u stihove skladam,/ Pro-seć: ”Oh, daj mi smisao za ljepotom!”/ Gospode, evo na sedždu ti padam. (…) Gospode, razum prosvijetli mi sada/ I daj mi snage, daj mi volju jaku,/ Demone sve što može da savlada…/ Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,/ Gospode, razum pro-svijetli mi sada!

Muhsin Rizvić je utjecaj Orijenta u Ćatićevom pjesništvu objasnio na način kako je turska poezija i njen mistični za-nos, naslijeđen iz perzijske poezije, utje-cali u prvom periodu njegovog stvaralaš-tva. “Pravi domen Ćatićevog stvaranja nalazi se u čistoj poeziji, onoj koja se ne piše za svijet već za sebe, u poeziji kao aktu rasterećenja i blaženstva. Život ga je stalno vraćao na zemlju. Zato njegova po-ezija i jeste stalni nemir i dramatičnost kako doživljajne tako i kompozicione strukture. Pjesnikova lična drama život-nih neispunjenja, promašaja i protivriječ-nosti nikad se nije završila. Izlazi su bili samo prividni i privremeni. A ostajale su oscilacije i dileme kao uvijek prisutna forma života, razorna i neumitna.”

Tin Ujević je za Ćatića rekao: “Svakog sam gledao kao tuđeg. Pred njega, svejed-no, morao sam osjetiti žaljenje i ljudski bol. Iz njega je izlazi osjećaj Tuge, kao naličje osjećaja goleme životne radosti. Tu su po-čeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćazima sam najprije shvatio kao jednu opreku. No onda je ta prepona savladana, i on je bio samo drug. Samo čovjek, jer ni književnik, što je nešto određeno, nije htio biti. Ili, ako je bio pjesnik, značilo je da ho-će da pjesnički živi. No, što je to pjesnički život? Bijeda? Dozvolite da posumnjam. Zavladala je Tuga. Tu sam ga razumio dru-gačije, bez ograničenja. Je li u životu sve saopćivo, ili ljude spaja samo muka?”

A. G. Matoš je za Ćatića rekao: “Ćatić je iskren, životan, prirodan… On je od mnogih nas bliži zemlji, tradiciji, ukusu naših sredina. On je čovjek zemlje i krvi, a mnogi su ovi mladići spiritualna bića. Ćatić je istinitiji, on više odgovara jed-nom pojmu o narodu i rasi.” q


Musa Ćazim Ćatić

KULTURA

JOURNAL

75

Trećinu života sanjamo. Zagreb, kao i svi stari gradovi, napučen je dušama mr-tvih, a diše s onim živim. Pomisli li tko-god taknuti u te snove pune patine, prova-liti vandalski u njih, srušit će i grad u ko-me njegovi žitelji – snivaju. U današnje su nam vrijeme tek snovi i ostali. Oteli su nam milijune kuna, rasprodali tvornice, bacili tisuće na ulicu, čak su otimali i – žito. Dostojanstvo i sjećanja, naše šarene snivane laže (našu “tvrđavu sa zastavom srca”, kako je pjevao Jure Kaštelan) bo-gme im nećemo dati.

Na Tinovu korzu: auto-garaža

Drobilica je u iverje skršila drvenog trojanskog zeleno-akcijskog konja na Tr-gu pjesnika ilirca, hrvatskog preporodite-lja Petra Preradovića uoči drugog viken-da veljače 2010. godine. Žbirski je zdro-bila Ustavom RH zagarantirana prava građana i Zagreba da protestiraju protiv bahatosti krupnog Horvatinčićeva kapita-la i gradskih potkupljivih birokrata. Od-neseni su ti naši Danajci (uglavnom glumci, zeleni akcijaši), pod punom spre-mom specijalne policije (“k'o lopovi”, kazao bi jetko A. G. Matoš) u reštu i to na višesatno propitivanje i zastrašivanje. Po-tvrdivši nam tako da su nalogodavci te gnjusne “akcije” uistinu – “uski ljudi”, a njihovo viđenje ovog grada kao “uske va-roši”. U sitne, sleđene, noćne ure, dok je nebom ponad Cvjetnog (Preradovićeva) trga na nebu “mjesec pliv'o i poskaki'vo” iza fantomskog prozora (već srušene zgrade u kojoj je živio) bodrio je prote-stante “kao iz šake prosutim pijeskom” zvonkim glasom pjesnik buntovnik Vla-dimir Vidrić: “Zdravstvuj(te)!”

Opskurna scena. Protestante, u uza-ma, “k'o tatove” policajci “žustro” skida-ju s kontejnera na koje su se popeli da bi spriječili nastavak gradnje, skidaju i gura-ju žurno u policijski auto.

Kako to ugledni, skromni glumci za-grebački “postadoše meso koje pomrčina jede”, pitao se ispod klobuka (kao u “Po-bratimstvu lica u svemiru”) i Tin Ujević. Hrabreći ih riječima “crnim od dubine”, iz zasniježene Varšavske, iz spomeničke bronce, gordo dovikujući im: “Ne boj se!

nisi sam! ima i drugih nego ti/ koji nepo-znati od tebe žive tvojim životom.”

Tko to hoće na Tinovu korzu, pred ki-nematografom, postavljati brklje i graditi grotla podzemnih garaža!?

Sve to gornje lamentiranje, kamo nas to stanje “s ruba pameti” – vodi? Plamteći je, odozgo, s Gvozda, grmio i Miroslav Krleža. “Kak' muž pravzaprav živi, ak' se prav zame?” “Furt smo do sad čkomili!” I to kojekakvim “ordonancima”, “raubšici-ma i oslima”. “Nemre dale tak!”

Mili bože, kud sam zaš'o?

Ljudi božji! Dobri moji! Je li to onaj naš Agram? Koga smo to pustili da nam upravlja njime? Nisu to šarene, bučne maškare, iako im je sada vrijeme! Kome to dadosmo ključe ovog Grada? Pa nas, evo, zastrašuje i hapsi, gazi! Pa se još i glupavo “pravda” da je to – bilo nužno!

Ključevima otvaramo i zatvaramo, katkad stežemo; u glazbi zadajemo – vio-linski ključ. Ključevi su, metaforički, i načini, šifre ili upute kako valja riješiti neki problem, kako se nešto može gone-tati i odgonetati, oni – ključevi – pomažu u razumijevanju.

Kada primite svakog dana u ruke snop ključeva (od svega i svačega) shvatite, ipak, da su i – teret. I da nas ključevi i smu-ćuju. Suluda navika. Opterećujuća i iritan-tna. Sve i pred svima – zaključati. Prevažni su postali politički ključevi koji nam za-gorčavaju, a ne olakšavaju svakodnevicu.

Čuli jeste, nudi naša Vlada mladim ljudima i “ključ u ruke”. Potiče ih da ulete u šake bankarskim špekulantima i građe-vinskoj mafiji, pa ih, po kvadratu stana – te doživotne omče oko vrata – namjerava i stimulirati sa po 200 eura. Ne znamo je-dino s čijih 200 eura!? Onih što ih sada ubire haračem zaposlenima. Ili? 310.000 nezaposlenih je na burzama rada diljem Hrvatske. Kojim se to mladim ljudima i još zaposlenima, onda, nudi famozne “specijalne” ključeve povoljnih stanova? Neće se tim ključevima moći otključati, slažu se i brojni tržišni analitičari, sada zamrznuto tržište nekretnina.

Birokratskom se nevjerojatnom lako-ćom mijenjaju kod nas zakoni! Grozniča-

vo se, eto, “nudi i ključeve” pa, navodno, i otvaraju njima vrata za kupnju “prezači-njene” korupcijskim aferama koprivničke “Podravke”. Gas, gas… a papučica ne ra-di! Prodavači i serviseri Hyundaia i Toyote panično traže ključeve rješenja za svoje neispravne zračne jastuke i ubacuju dodatne čelične pločice na papučice gasa u automobilima. Ludilo se tržišnog karu-sela ubrzalo do pogibelji!

Ključevi barbarstva

Gradonačelnik nam zagrebački, preda-jući ključeve Zagreba maškarama, izjav-ljuje – somnambulno – i pred novinarima (komentirajući, uz besramni smiješak Ka-ramarkove policijske “aktivnosti”), da je on, Bandić, uvijek “podupirao svaku akci-ju koja je u interesu građana ovoga grada”.

Pokušao je nedavno saborski zastu-pnik SDP-a Nenad Stazić uljudno zamo-liti predsjedavajućeg toga dana u našem najvišem demokratskom domu, Luku Be-bića, da mu dopusti završiti diskusiju. “Beban” ga je – ušutkao! Ta, nisu li nje-govi na vlasti! Takve, kao Bebića, često “karakteriziramo” kao konzervativce, pa-trijarhalne tipove… i slično. Nazivamo ih i: gedžovanima, glavonjama, krkanima, sirovinama, nekulturnim… Ama, primi-tivcima. Previše je tih ružnih riječi, a i takvih “bebana”, nek' ih mutna voda nosi! Za uvijek im moramo, što prije, zalupiti ili zaključati vrata, makar neka vrata.

Agram je imao, kao i drugi stari sred-njoeuropski gradovi, dugu tradiciju mit-nica i gradskih vrata kroz koja su se, uz obvezne takse, puštali u grad tek po ne-kom kodeksu prihvatljivi i putnici na-mjernici, i trgovci, i kmetovi koji bi dola-zili tržiti. Zagrebački turistički vodiči (i vodičice) obvezno vode grupe turista do kipa isklesanog po Šenoinom romantič-nom liku iz romana “Zlatarevo zlato”, djevojke Dore Krupićeve na gornjoj stra-ni Kamenitih vrata, a kojima se stiže u centar starog Gradeca. Pa i do još jednog gornjogradskog spomenika pjesniku koji se odmara na klupi i promatra naš uzavre-li grad, kipa pjesnika koji je sam sebe na-zivao “zagrebačkim fakinom i priležnim đačetom”, do A. G. Matoša. “Ko istinu

Agram je više od četiri desetljeća i u mom, bošnjačkom, srcu

“Bebanovi” ključeviEdina Smajlagić

KULTURA

JOURNAL

76

gudi” (i Gustlov je životni “ključ”!) “po prstima gudalom ga biju”.

I ključevi sjećanja

I mene ovih dana “ubi” jedan ključ! Otuđen mi je u zbornici škole u kojoj ra-dim. Ili se, naprosto, negdje zametnuo. Ne znam. No, kako je izrađen u nekom mutnom poslovnom aranžmanu uprave škole i obrtnika-ključara (iako je interni i ne “čuva” prostorije s nikakvim vrijedno-stima, nego otključava tek jedan profe-sorski kabinet i 5 ili 6 učionica) dobio je prevažnu “ulogu”. Ključ ima tzv. bar-

kod, “specijalni”, i evo već desetak dana i ja, a i moji učenici, sa zakašnjenjem ula-zimo u učionice i započinjemo s nasta-vom jer svaki puta moramo pronaći “od-govarajuću” spremačicu da nam otključa vrata. I strpljivo čekamo “proceduru” izrade kopije tog famoznog ključa. Izlu-đuje me to, ali se makar djeca vesele. Upravo – “proključaju”. Tako je to u nas, “ključa” nam jedino gdje ne bi smjelo: na lotu, na bingu, na kenu. Stružemo, grebe-mo… A vjerojatnost za dobitak gotovo ništavna.

Ipak, “zagrebem”, ponekad i ja sjet-no, usprkos svemu, u nježna mladalačka

sjećanja: seminar iz Filozofije književ-nosti kod pokojnog profesora-pjesnika Jure Kaštelana. Nestrpljivi studenti če-kaju njegove predavačke “ključeve” za književna djela… Nije nam ih “dijelio”, ali naučio nas je nečemu za život važni-jem, neprocjenjivom: da na svoje tvrđa-ve stavljamo, hrabro izvjesimo, zastave srca!

Ne dirajte, zato, ni moja sjećanja, niti moje pjesnike. Ni krhke moje kružnice snova. Agram je duboko u mojoj bošnjač-koj duši. S Mihalićevim stihovima vijo-rim: “Ugasite (i) svijeću, majstore, (ako) došla su ozbiljna vremena!” q

Monstruozna opaska majci jednog učenika (još u povjerenju!) izvjesne pro-fesorice: “da joj se zacrni kada uđe u uči-onicu jer tamo sjedi i nekoliko učenika Roma!”, zgrozila me, užasnula. Rastuži-la. Ista je gospođa profesorica, što je naj-gore, i sama imala u životu podosta trau-matičnih doživljaja, od progonstva u vri-jeme Domovinskog rata iz provincijske sredine u glavni grad, pa rastave, samo-hranog majčinstva i dr., tako da je za oče-kivati da je upravo ona trebala razviti i podići prag tolerancije, biti osjetljivija na rasne, nacionalne, vjerske razlike! Nisu ništa manje šokantni niti vulgarni “ko-mentari” (koji bi da su duhoviti), intelek-tualaca (sic!) i to još učitelja - profesora da “sada čak niti - ,oni' (tj. muslimani) ne-maju za uzdržavanje dvije, tri žene u ovo vrijeme recesije”! Po gluposti, neznanju i primitivizmu – podjednako su zli ili ne-kulturni u svojoj stereotipnoj neinformi-ranosti o drugome i tvrdokornosti i zatu-canosti stajališta. Takvi stavovi rijetko ili nikada ne bivaju prokazani niti sankcio-nirani moralnom opomenom. (Nikako nismo za bilo kakvo ograničenje ili, ne daj Bože, kažnjavanje za sve kreativne, duhovite kritike, pa i najciničnije. Govo-rimo o odgoju mladih ljudi!) Netoleranci-ja “legne”, ponekad se i razvije, na plod-

nom i zaraslom tlu gluhih i slijepih du-ša… Djetetu, pogotovu manjinskom dje-tetu, moraju strašno i isključivo, upravo “crno”, zazvučati takve “kvalifikacije” njegova učitelja? (Ili se i ono, s vreme-nom, radi česta ponavljanja sličnih stavo-va “navikne” na njih, očekuje ih!). Upi-tajmo se: Zašto je tako?

Sve gornje, za nevolju, nekako je u mom iskustvu koincidiralo i s 27. siječ-njem kada je obilježavana 65. godišnjica holokausta, odnosno prodora Crvene ar-mije i oslobađanja preostalih logoraša iz koncentracijskog logora Auschwitz. Čuh tada, istina, u javnim komentarima na TV i radiju, i da nam je školski sustav počesto opterećen stereotipima, da se ne uči i ne obilježava to strašno iskustvo…

Kako to da s takvom lakoćom prelazi-mo preko i udžbeničkih i pojedinačnih, nastavničkih, upitnih, isključivih i neljud-skih uvjerenja? Toleriramo ih, prešutno, ne komentiramo glasno? Povjesničari, pisci udžbenika… korigiraju sve češće, pod pritiskom javnosti, makar i zakašnje-lo, pisanu riječ, poruke iz udžbenika. One poruke, koje mi se čine pogubnijim, a “sugestivnijim”, jer su izrečene u direk-tnom kontaktu s djecom od ljudi u koje učenici imaju povjerenja budući da su im to učitelji, rijetko kada komentiramo…

Tu i tamo, slučajno, progovori, eto, po koji od roditelja… Sramežljivo, rezervi-rano, bojeći se posljedica za dijete… Ili se, a tako je i najlakše, sve uopći i “svali” na tzv. školski sustav!

Špiljsko nasljeđe

Zanimljivo objašnjenje eventualnih ra-zloga netolerancije prema drugom i druga-čijem dala je TV gledateljima, a prigodom svečanosti obilježavanja strašnog genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu psihologinja dr. Mirjana Krizmanić. Strah od drugoga i drugačijega, parafraziramo, nosimo od špiljskih vremena. Drugačiji čo-vjek je drugačije mirisao, izgledao…

Je li moguće i spomenutu našu, s po-četka teksta, profesoricu “pravdati” i ta-kvom – atavističkom – argumentacijom?

Velika je uloga svih javnih osoba; one, jednostavno, moraju znati provoditi ono što je ozakonjeno. Ili ih drugi odgo-vorni moraju na to upozoriti. Puno je pri-mjera i u školama te nekakve nedjelatne tolerancije, šutnje i okretanja glave od onoga što nije niti moralno, ni časno, a ni odgovorno. Nema ni usmjeravanja, pisa-nih sadržaja, kojima bi se u nastavi u ško-lama mladim ljudima neke teme naglasi-le… Ovih je dana, kada smo se prisjećali

U drugom smo desetljeću 21. stoljeća, a još uvijek nam čak i neki učitelji toleranciju “sole” mržnjom, nerazu-mijevanjem drugog i drugačijeg

Nedjelatna tolerancijaNeznanjem - otvaramo širom vrata netrpeljivosti i neuvažavanju različitosti

Edina Smajlagić

KULTURA

JOURNAL

77

holokausta prigovoreno odgojno-obra-zovnim vlastima, ipak, da je iz školskih lektira “nestao” “Dnevnik Ane Frank”, dnevnik koji govori ne samo o zlu i mr-žnji prema drugome (a koje je “porodilo”, i tada, najciviliziranije europsko društvo 40-ih godina 20. stoljeća), nego i o ljuba-vi, prijateljstvu, suosjećanju…

Na tom tragu možemo, ne bez gorčine, pitati i koliko se govori, koliko sustavno prenosi mladim ljudima iskustvo tisuća žr-tava genocida s naših, južnobalkanskih pro-stora? Neposrednih svjedoka je na tisuće među nama. I spremnih na svjedočenje, va-lja ih samo organizirati, osmisliti kontakte s njima… Uostalom, u školama to mogu biti bake i djedovi, majke i očevi, rođaci… uče-nika. Nije nužno niti da u dnevnike čitanja (lektiru) uvrštavamo isključivo visoku lite-raturu (valoriziranu od stručne kritike). Ta-kvih pokušaja već ima, ovisno o pripremlje-nosti, slobodoumnosti učitelja.

Vidjela sam nedavno u jednoj dječjoj bolnici plakat koji je sugerirao roditelji-ma i dr. koji uzimaju malenu djecu – da su krhka i da ne drmaju s njima. Mogli bismo slično reći i učiteljima – da ne “dr-maju” pred mladim dušama svojim pre-drasudama, klišejima. Mogle bi se one (znam da zvuči grubo a i nas) danas, sutra - razbiti! Nasilje, koje se raširilo i u od-gojno-obrazovnim ustanovama posljedi-ca je i loših uzora, nekulture i netoleranci-je koje ponekad “demonstriraju”, nonša-lantni kao profesorica s početka teksta, dok mi drugi okrećemo glave od toga, ne suočavamo se s takvim “pomaknutim svjetonazorima”. I tako (ne ponovilo se!) možda planiramo neke nove genocide, nova masovna nasilja, “utemeljujemo” nove zločince i nova nečovještva!

Ozbiljnijim se, odgovornijim anga-žmanom: ne samo govorenjem i slikov-nim prikazima o grozotama holokausta i balkanskog genocida i svih naslaga nečo-vječnih “uvjerenja” iz povijesti (onih ko-ja sputavaju druge, a zatoče i dušu krvni-ka), već i dekonstrukcijom svakodnevice – moraju nužno afirmirati i – kreativnu neposlušnost krivim autoritetima. Činje-nje dobra drugom i drugačijem jedini je put da kao ljudi uopće preživimo!

Ministarstvo – ne educira!

Na tom tragu možemo zato i pitati ko-liko govorimo, koliko se sustavno trudi-mo prenositi istinu mladim generacijama, institucionalno, o nedavnim klanjima, koncentracijskim logorima, rušenjima i pljački za trajanja rata na tlu bivše Jugo-slavije? Sve je “prepušteno” civilnim or-

ganizacijama. S najviših se državnih mje-sta počesto tolerancija spram drugačijeg i drugog još uvijek kvalificira kao – suži-vot, trpeljivost, ne i kao pravo na ravno-pravnost. Nije još bilo volje u Ministar-stvu znanosti, obrazovanja i sporta RH da se, primjerice, organizira i niz edukativ-nih seminara na tu temu za učitelje.

Interpretacija i selekcija vrijednosti stva-ra novu kulturnu tradiciju, teorijsku, a i praktičnu. Tako i institucije koje skrbe o kulturi, započinjući nove ili nasljedujući sta-re vrijednosti, uvijek kreiraju nove složene vrijednosti. Sa spomenutim perpetuiranjem izbora i reizbora nasljeđa predaka suočavaju se i učitelji pri izboru lektire a time i stvar-nim naravima izbora te građe. Tako, ako djela podupiru kulturni razvoj i našeg vre-mena, oni koji ih “biraju” potrudit će se da on za suvremeni kulturni razvoj, a time i za pojedince i skupine, bude u svrhu evolutiv-nog razvoja čovjeka, civilizacijskih dosega.

U radnoj sredini, iz koje je spominjana profesorica, dugo godina šutke se prelazilo preko niza zastranjivanja. Otkazi su uruči-vani ljudima druge nacionalnosti, nepoti-stički se zapošljavalo djecu zaposlenika uprave, rođake, kumove i slično, tzv. tehno-kracija u potpunosti je odredila “kriterije” programskog rada škole. Nije podupiran vannastavni rad, ni financijski, a niti riječi-ma. Tehničko osoblje je za rad u učionica-ma i radionicama, kabinetima sebi nabavilo

radne kute, profesori općih predmeta nisu ih dobili. Podobnima su uređeni i računalima opremljeni kabineti, a i “isposlovana” u Obrtničkoj komori unapređenja. Podjele su temeljito provedene u svakom pogledu, čak i po starosti, rodu. Nagrađivalo se i financij-ski zaposlenike prema “simpatijama”. Čak i u uređenju prostora škole, primjerice, de-monstrirana je moć i sila: ružičnjaci i mala fontana (uobičajena za firme, pa i škole u socijalističko vrijeme kada su takvi detalji oplemenjivali radni prostor) asfaltirani su, jer je – “uzmanjkalo” parking-prostora upravi škole. Naprosto, stvorila se, taložila godinama, ne/kultura: netolerantnost prema mnogočemu, neuvažavanje drugačijeg, ne-poticanje kreativnog… A nagrađivala ser-vilnost, osrednjost. Šutnja!

I zato pitamo: Znamo li pjevati slobo-di danas? Ljubimo li je u (takvim) škola-ma? Uči li se mlade da je slave i pjevaju joj? U “uzbuđenju” (strci) da se dozna novo, “opskrbi” školarce nizom informa-cija, zapostavlja se i najvažnije – praktič-no demonstriranje toga što jest, među ostalim, pravo značenje latinskih riječi: kompromis, koegzistencija, tolerancija… Onoga što je osnova za slobodu! Ili se, kako je simpatično, narodnom poslovi-com, komentirao taj “trend” nezamjera-nja, u jednom nedavnom istupu, pred-sjednik RH Stjepan Mesić “lajemo (zavi-jamo), jer smo s vukovima”.

KULTURA

JOURNAL

78

Mediji čine dosta

Ne može se reći da tim pojmovima u medijima nije dano dovoljno pozornosti. Slušali smo tako, u istu tu srijedu, 27. si-ječnja 2010., na Međunarodni dan holoka-usta, i to na nacionalnom Prvom programu HTV inspirativnu, edukativnu emisiju no-vinara Augustina Bašića “Ekumena”. Ugledni teolozi, raznih konfesija, razgova-rali su o temi “Vjerska tolerancija u seku-larnom društvu”. Debatiralo se o odnosu sekularnog i sakralnog u suvremenom hr-vatskom društvu. I često su uz toleranciju spominjane i riječi: strah, politička država, nadmoć kolektiviteta nad pojedinačnim. Ponavljam jedan od niza komentara, a koji je i odgovor, čini mi se, na moje dvojbe i nelagode u svezi sa školom: Kada ne zna-mo, otvaramo vrata predrasudama! U tra-ženjima istine na odgovore u postizanju sklada između duhovnosti i materijalnog svijeta – nikada se ne bi trebalo ništa na-metati. Valja činiti dobro, harmonično ga promicati. Zagovarati pluralitet.

Poruke koje današnje generacije pone-kad, na nesreću, čuju u nekim od učionica padnu na njih, sruče se na njih kao kamenje. Daleko su od snošljivosti, prihvaćanja dru-gačijih običaja, uvjerenja, mišljenja. Milja-ma daleko od pomirljivosti i liberalnog sta-va, vode u nepomirljivost, netrpeljivost i nesnošljivost i počesto zagluše. Vrednote, koje se djelatno živi i svjedoči daju nam identitet, dostojanstvo, pravo da se nazove-mo ljudi. Vokacijom, učitelji svoja uvjere-nja demonstriraju pred mladim ljudima. Velika je to obveza, zahtjev, odgovornost. I ponos, čast, najljepša nagrada. Živi li se kreativno i to najbolje što se zna, vidjet će i prepoznati upravo ti mladi u školama, na-

pojit će se tada tom čistoćom, jasnoćom. Nudi li im se mržnja, netolerancija, uvrede i poniženja zauvijek će se zagaditi bistra dječja duša! Bezidejnost, blokada i “geto u glavama” potaknut će u tim dušama umje-sto željene tolerancije: ksenofobiju, rasi-zam, sebične interese, pohlepu… Možda i gurnuti u neki novi genocid!

Krajnje je vrijeme da slučajevi koje spominjemo ostanu rijetkost, nešto što pri-pada raspadnutoj, teoretičar kulture R. Wi-lliams bi kazao - selekcioniranoj - prošlosti!

Tolerancija i jest ispitivanje granica podnošljivosti, snošljivosti nečega ili ne-koga – drugačijeg, drugog. Naučiti valja tolerirati i radovati se pomicanju granica slobode. Mladi ljudi će spoznavanjem o trpljenju grubosti, poniženja, zvjerstava koje su prije nepuna dva desetljeća izdrža-le mnoge od žrtava balkanskog ratnog kla-nja i ubijanja, shvatiti da su jednako uža-sne kao i holokaust. Valja umnogostručiti napore da se razotkriju “strategije” sile, uzurpacije, barbarstva i na njima gradi (po Williamsu) novi “osjećaj vremena” koji mora biti humaniji, tolerantniji.

A zbog kojekakva “čitanja” realiteta, eto, vidimo i neki učitelji čak i toleranciji dodaju “amalgame” mržnje, nasilja (poka-zivanja moći!) pa se, umjesto da se šire granice slobode, tolerancija deformira, po-staje svoja suprotnost. Jest atak na Drugo-ga i Drugačijega. Jest otrov koji nemilice, bez osude, na žalost, siju čak i - učitelji.

Carstvo uma

Francuski simbolistički pjesnik Paul Valery je ushićen zapisao:”Ni budućnost nije što je nekoć bila!” Sigurno tada nije ni mogao, među ostalim, slutiti ni retro-

gradni i razorni zamah divljanja naciona-lizma u 20. stoljeću.

Futuristi počesto ističu da će se u našem stoljeću intenzivirati (zbog porasta migraci-ja svjetskog stanovništva), a i multiplicirati problemi nacionalizma. Ne bi nas to trebalo zaskočiti nepripremljene. Materijalno – ono što posjedujemo, usrećuje sve manje ljudi. Političke strategije usrećivanja masa, usmjeravat će se na rekreaciju, obiteljske vrijednosti, očuvanje okoliša. Ipak nas, op-timistično i doduše kontradiktorno gornjim stavovima, promicatelji budućnosti “uvje-ravaju” da će taj futur biti – “carstvo uma”! Time se i školama i učenju daje iznimno važno, počasno mjesto. A što sve danas mo-žemo čuti, pokatkad, i od učitelja u školi, napisah u uvodu! (Destrukciju, nehuma-nost, zagovor “sortiranja” ljudi). Koraknuli smo u drugo desetljeće 21. stoljeća, a u gla-vama je nekih još, kao u glavi Marije Tere-zije u 18. stoljeću, “mutno” čime to valja nahraniti buduće generacije. Tim mladim, gladnim znanja dušama, a koje moramo na-hraniti kruhom, dobrotom i jednostavno-šću, nudimo industrijski proizvedene ili ba-jate kolače, trujemo ih predrasudama i po-gubnom netolerancijom.

Naš, ljudski, egocentrizam i uvjerenje da smo najumniji na planetu postat će upitni bu-du li sateliti “otkrili” negdje, u prostranstvi-ma tame i beskraja svemira, nešto ili nekoga umnog! Tako nas “tješe” proricatelji buduć-nosti. Ipak, kada ono, što nam je Bog daro-vao – hormon ljubavi kojim majke ljube svo-ju novorođenčad - budemo “stimulirali” i u radu u školama s mladim ljudima te ih znali naučiti dobroti, multikulturalnosti, toleranci-ji… preživjet ćemo kao vrsta! I “vidjeti” tu obećavanu, bolju, ljepšu – budućnost. To ta-ko priželjkivano “carstvo uma”. q

Teoretičar kulture Raymond Williams (u knjizi naslovljenoj “The Long Revolution” u poglavlju “Analysis of Culture”) još nam je krajem 70-ih godina 20. stoljeća ponudio tri definicije u kategoriziranju kulture. Jedna je kultura koja se definira kao “proces čovjekova usavršavanja”. Druga definicija, tzv. “dokumentarna”, neka je vrst po Williamsu, “detaljne evidencije misli i iskustava ljudi kroz povijest”. Treću, pak, definiciju taj teoretičar kulture drži “posebnim načinom života koji saživljava ne samo u umjet-nosti i mišljenju, nego i u institucijama i svakodnevnom ponašanju”. Ili, na drugom mjestu, “proučavanjem odnosa između sastav-nica čitavog načina života”. Kada govori o učenju i to o učenju poštovanja kulturnih vrijednosti, ali i svih vrijednosti nekog vre-mena, Wiliams zagovara učenje na primjerima koji će nadilaziti vlastiti kontekst i tako osvijestiti širenje prostora opće ljudskosti. Za primjer, književni i školski (!), nudi, uz ostale, i Sofoklovu tragediju “Antigona”. Napominje da je moguće vidjeti i potrebu buduće publike za osobnim tragedijama lica u toj starogrčkoj drami… (Opća su to mjesta, učitelji ih moraju poznavati, zapisani su im i u razradi te nastavne jedinice u udžbenicima.) Iz tog konkretnog primjera R. Williams sažima konstataciju da je Sofoklova poruka – djelatna i to u različitim vremenima i društvima. Bez poznavanja umjetnosti i teorija neće se moći upoznati niti zajed-nica, društvo u kojemu živimo. (Zasebno promatrane djelatnosti: ekonomski ustroj, tj. industrijski razvoj, društvene vrijednosti, vrste vlasništva…, tehnički napredak, pravni sustav, pa i institucije novinstva, nakladništva, kazališta…, tvrdi Wiliams, imaju po-dudarnosti. No, one ponekad ukazuju i na neočekivana razilaženja. Prošlost se “rekonstruira” apstrakcijom, nataloženo iskustvo postaje sastavnicom aktualne stvarnosti. Sadašnjost se, pri dekonstrukciji, nekako otapa i ne čini složenom cjelinom.

S novom generacijom započinje i novi postupak selekcije pojavnosti, a on (postupak selekcije) mijenja i vrednovanje, odstu-panje od ranijih vrijednosti. Uvijek će se starije generacije pitati zašto mladi – primjerice – ne čitaju ono što su oni čitali. Bilješke o prošlom, doprinos prošlog, ali i odbacivanje nekoć življene kulture “formiraju” novu strukturu osjećaja.

KULTURA

JOURNAL

79

Aćif Hadžiahmetović, u narodu po-znat kao Aćif-efendija, jedan je od naju-glednijih bošnjačkih političara između dva svjetska rata. To je čovjek koji je bio najzaslužniji za obranu sandžačkog glav-nog grada Novog Pazara od četnika.

Aćif-efendija je rođen 1887. godine u Novom Pazaru, gdje mu se otac Emin-aga Bljuta doselio iz Đakovice. Završio je tursku Vojnu akademiju u Bitolju, istu onu na kojoj je studirao i turski predsjed-nik Mustafa Kemal Atatürk. Po završet-ku akademije stiče čin kapetana. U novoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, Aćif-efen-dija postaje jedan od inicijatora za formi-ranje bošnjačko-muslimanske stranke Džemijet-el-islami. Ova stranka je oku-pljala Bošnjake i Albance - muslimane iz Sandžaka, Kosova i Makedonije. Pošto nije htjela da se potčini diktaturi kralja Aleksandra i Nikole Pašića, Džemijetu je 1924. godine zabranjen rad. Od tada, pa do pojave SDA (Stranke demokratske akcije) krajem 1990., Bošnjaci muslima-ni sa prostora Sandžaka nisu imali svoju stranku. Sandžački narod mu je posebno zahvalan zbog njegovog angažiranja u zaustavljanju masovnog iseljavanja mu-slimanskog življa iz Sandžaka u Tursku, izmedu dva svjetska rata.

Rahmetli Aćif-efendija, centralna fi-gura muslimanskog političkog i vojnog organiziranja u novopazarskom kraju, bio je meta tri neuspjela politička atenta-ta. Za prva dva neuspjela atentata odgo-vorni su velikosrpski nacionalisti iz Beo-grada, a za treći su odgovorni lokalni komunisti koji su za egzekutora bili odredili Hasa Rožajca, ali se na kraju od toga odustalo.

Krajem 1941. Aćif-efendija organizi-ra obranu Novog Pazara od napada četni-ka koji su krenuli iz pravca grada Raške. Četnička taktika Draže Mihailovića je bi-la da Sandžak pritisnu sa svih strana: pr-vo iz pravca istočne Bosne, zatim pravca Crne Gore, a sa srbijanske strane iz prav-ca Ivanjice i Raške. Cilj četničkih ko-mandanata bio je zauzeti Novi Pazar, a njegovo stanovništvo pobiti i protjerati. Međutim, događaji su pokazali da je naj-žešći otpor četničkim bandama pružilo

baš stanovništvo Novog Pazara, potpo-mognuto jedinicama s Peštera i jedinica-ma kosovskih Albanaca, koje je predvo-dio legendarni Šaban Poluža. Na plani-nama koje okružuju Novi Pazar polovi-com 1941. se formiraju četnički odredi sastavljeni od Srba iz deževskog i mora-vičkog sreza. Planine Kopaonik, Rogo-zna, Golija, Javor, kao i dolina rijeke Ibra u pravcu Raške i Kraljeva, vrvjeli su od bradatih zločinaca.

Istog dana kada je kapitulirala Kralje-vina Jugoslavija, 17. aprila 1941., nje-mačka vojska je ušla u Novi Pazar. Sta-novnici Pazara nisu skrivali zadovoljstvo zbog dolaska Nijemaca, jer su se nadali da će u okviru nove vlasti vratiti autono-miju Sandžaku koju su dobili Berlinskim kongresom 1878., a koja im je ukinuta srpsko-crnogorskom okupacijom u no-vembru 1912. godine. Poštujući historij-sko pravo na autonomnost ove regije, njemačka komanda je dozvolila i omogu-ćila sandžačkim prvacima da povrate vlast koja im je oduzeta nakon Prvog bal-kanskog rata. Na savjetovanju u Kosov-skoj Mitrovici, koje je njemačka Krajs komanda organizirala 19. aprila 1941., politička vlast i upravljanje se predaje

sandžačkim muslimanima. Ključne funk-cije u glavnom gradu Sandžaka - Novom Pazaru preuzimaju Aćif-efendija, Ahmet Daca i Behrija Abdurahmanović. Dale-kovidnost i preventiva Aćif-efendije po-kazale su u kasnijim događajima kao po-tez koji je spasio Novi Pazar, a time i ci-jeli Sandžak, jer ključ obrane nalazio se u ovom gradu. Za komandanta žandarme-rije postavljen je Azem Hadžović. U red najuglednijih Pazaraca tog vremena, po-red Aćif-efendije ulazili su slijedeći pr-vaci: Ahmet Daca, sreski načelnik i pred-sjednik Općine Novi Pazar, Ejup-aga Ljajić, hafiz Ibrahim Riđanović, šerijat-ski sudija, Murat-efendija Sukić, muftija, Džemail-aga Bošnjović i Mahmut-efen-dija Elfić.

Četničke zvijeri neprestalno su kidi-sale ne bi li rastrgale srce sandžakog ot-pora - Novi Pazar. Tada se na čelu Odbo-ra za odbranu Pazara nalazio Aćif-efen-dija.

Aćif je potpuno kontrolirao situaciju u gradu i okolini. Odmah je mobilizirao cjelokupno vojno sposobno stanovništvo i podijelio mu oružje i municiju, te isto-vremeno poslao tri delegacije da u pomoć pozovu albansku braću s Kosova i Boš-njake sa Peštera i drugih srezova. Aćif-efendija imao je odlične veze s kosov-skim Albancima koji su držali skoro svu vlast na Kosovu. Zahvaljujući svom utje-caju kod albanskih prvaka, kao što su bili Džafer Deva, Bujazit Boljetinac, Adem Voca i drugi, Aćif-efendija je na vrijeme naoružao Pazarce. Po dobijenom pozivu 3.200 kosovskih Albanaca, neviđenom brzinom preko planine Rogozne stiže u Novi Pazar. Jake četničke snage samou-vjerno su nadirale i već počele ulaziti u pazarska naselja. Odjednom su se sa brda okolo Pazara prolomili gromoglasni po-vici: “Mulje, mulje!” (na albanskom zna-či "Juriš, naprijed"). Istovremeno, iz pravca Dohovića (danas prekršteno u Do-jevice) i Ribarića pristižu Pešterci, Bišev-ci i borci Džemaila Koničanina. Četnici su se dali u panično bjekstvo u pravcu Raške, odakle su i došli. Međutim, njih su u povlačenju dočekali tek pristigli Alban-ci i kod Novopazarske Banje ih potpuno

Rehabilitiran sandžački heroj iz Drugog svjetskog rata: Aćif-efendiju strijeljali partizani zato što je narod spasio od četničkog pokolja

Priča o Aćif-efendijiAvdo Huseinović

Aćif efendija, lijevo (1887.-1945.)

PRIČE IZ BOSNE

JOURNAL

80

razbili. Kod ubijenih zločinaca su u nji-hovim “janđicima” (torbama) nalazili ve-like eksere “ćuprijaše” kojim su htjeli da Muslimane zakivaju na krstove kada osvoje grad. Pešterci, koji su došli iz pravca Jasenovka, Požege i Vareva su protjerali četnike preko sela Vojnica i Vi-dova u pravcu Raške. Hrabre Albance je tada predvodio legendarni Šaban Poluža, koji je sa svojim ljudima zaduzio Bošnja-ke ovog kraja za sva vremena.

Nažalost, o ovome čovjeku se danas u Pazaru malo zna, izuzimajući starije Pazarce koji se sjećaju tog vakta. U bitci za slobodu Novog Pazara pala su 144 Al-banca. Mezarevi ovih šehida i gazija na-laze se na najvećem pazarskom mezarju Gazilaru. Sa junačke Pešteri stiglo je oko 2.000 naoružanih Bošnjaka koje je pred-vodio čuveni Mula-Jakub iz junačkog Biševa. Četnici su u toku ovih 65 dana (od 2. oktobra do 7. decembra 1941.) or-ganizirali tri napada na Pazar, a Musli-manska milicija, na čelu sa Aćif-efendi-jom, izvela je jedan jak kontranapad na grad Rašku. Tada se u bitkama kod Raš-ke istakao “junak na bijelom konju”, Džemail Koničanin koji je predvodio borce tutinskog kraja. Treći napad na Novi Pazar je bio specifičan. U njemu su učestvovali i Njemci, koje su četnici pre-varili jer su ih obavijestili da grad drže komunisti. Čim je napad počeo, oko de-vet sati 4. decembra 1941. godine, Njem-ci su otkrili prevaru i vratili se u Rašku zajedno s četnicima.

Nakon što su prestali četnicki napadi na Pazar, Sandžak i njegov glavni grad postaju područje veće aktivnosti srpskih i crnogorskih komunista koji za partijskog sekretara Oblasnog komiteta KPJ za San-džak postavljaju čuvenog Rifata Burdže-vića Trše, koji je uživao povjerenje par-tijskog rukovodstva iz Beograda. Među-tim, protiv njega su bili crnogorski ko-munisti kojima nije odgovarala Rifatova borba za bolji položaj Bošnjaka-musli-mana u poslijeratnoj Jugoslaviji. Bio je jedan od glavnih zagovornika autonomi-je Sandžaka. Crnogorski komunisti ga proglašavaju "Turčinom, izdajnikom re-volucije". Oni su se plašili da bi Rifat svojim uticajem mogao stvoriti pokraji-nu Sandžak nakon rata, što njima nije ni-kako odgovaralo, pa su ga u saradnji sa četnicima likvidirali zajedno sa Vladimi-rom Kneževićem Volođom i Tomašem Žižićem, 2. oktobra 1942. godine u selu Trnovu kod Mrkonjić-Grada.

Kako se rat približavao kraju, a nje-mačka vojska doživljavala poraze na svim frontovima, tako i Muslimanska

milicija u Sandžaku doživljava kraj. Ali, treba istaći da dok su postojale ikakve šanse i mogućnosti da se brani Sandžak, njeni pripadnici su pružali otpor. Krajem 1944. vođene su žestoke borbe sa parti-zanima koji su ojačani krenuli da defini-tivno slome otpor sandžačke Milicije. Partizanske divizije prodiru krajem 1944. dublje u Sandžak i uspjevaju poraziti pri-padnike Milicije u svim većim gradovi-ma: Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Pri-jepolju, Bijelom Polju i Priboju. Prvih dana augusta 1944. godine, partizani Pe-ke Dapčevića prelaze iz Crne Gore u Sandžak i u selu Lukare i na planini Ro-gozni ubijaju 200 albanskih vojnika (žandara). Pekini partizani su isključivo napadali na pripadnike Muslimanske mi-licije, dok su izbjegavali četnike koljače Pavla Đurišića. Zbog velike koncentraci-je njemačke vojske u Novom Pazaru kra-jem rata (masovno su se povlačili iz Grč-ke), saveznici ga bombarduju tri puta. Međutim, tada je poginulo preko 200 Bošnjaka. Istovremeno, potpomognuta savezničkom avijacijom, Pazar napadaju partizanske Druga proleterska, V, XII i XXII divizija. Nakon žestokih borbi par-tizani Ibarskog odreda (u čijim redovima je bilo mnogo četnika-pokajnika) i Golij-ske čete napadaju Nijemce kod sela Prče-nove, i sutradan, 28. novembra 1944., Pazar je bio opkoljen, a Nijemci se, za-jedno sa pripadnicima Muslimanske mi-licije, povlače u pravcu sela Vidovo, je-dinim slobodnim putem koji vodi ka Sje-nici. Na putu od Pazara ka Sjenici, neki borci su se izdvajali i odlazili u pravcu Kosova, Grčke i Albanije.

Poslije 1.290 dana partizani su ušli u grad. Ovim putem su se povukli braća Biko i Deko Drešević i Hasan-aga Zviz-dić, prvak iz Sjenice. Sa braćom Dreše-vić je pošao i Aćif-efendija, ali je prema priči preživjelih očevidaca, promijenio odluku i u zadnjem trenutku riješio da se vrati u Pazar. Tada se Aćif obratio Biku riječima: “Ja se u Pazar vraćam, pa nek bude šta će biti.” “Nemoj Aćife, ubiće te komunisti!”, upozoravao ga je Biko. “Ako sam kriv, nek me ubiju, ali ja se ne osjećam krivim, ni pred Allahom dž. š., ni pred narodom”, bile su Aćifove zadnje riječi pred rastanak sa svojim borcima koji su krenuli ka Grčkoj. U Đakovici se predao partizanima, odakle su ga sprove-li u Novi Pazar. Aćif-efendija, sandžač-ka-bošnjačka legenda, strijeljan je 1945. na Hadžetu, mjestu gdje je pogubljeno preko 1.500 uglednih i nevinih Bošnjaka. Sa Aćif-efendijom je strijeljan i Ahmet Daca, predsjednik pazarske općine.

Aćif-efendija Hadžiahmetović nije iza sebe ostavio potomstvo. U braku s Mahijom-hanumom nije imao djece, pa su usvojili malog Ćamila i Mejremu iz Đakovice. Partizani su strijeljali sve naj-uglednije Pazarce toga vremena i mnoge Bošnjake iz drugih sandžačkih gradova koje su dovodili u Pazar. Među nevino ubijenim Sandžaklijama nalazio se i ra-hmetli Osman Zvizdić. Ovaj čovjek se nikada nije bavio politikom, svi su to znali u Sjenici. Međutim, partizani su ga ubili jer je Osman posjedovao veliku imovinu, a nije im odgovarala ni činjeni-ca što je upravo Osman bio rođeni brat čuvenom Hasanu Zvizdiću, koji im je to-liko muke nanio tokom rata. Kada su čet-nici prestali sa klanjem, započeli su par-tizani da se obračunavaju sa Muslimani-ma. Oni su ubijali samo odrasle, umne, viđene ljude, one koji se nisu slagali sa komunističkom ideologijom. Njih su ubijali po jednostavnom postupku. Od-vodili su ih iza kuće, hapsili na brzinu, saslušavali “sudili”, osudili i strijeljali... Ovaj komunistički genocid je znatno ma-njeg obima, ali po kvalitetu daleko teži. Tako je na Hadžetu u Novom Pazaru ubi-jen veliki broj šehida, ljudi koji su neduž-no platili ceh zato što su se borili protiv četnika. Četnike su partizani Peke Dap-čevića hvatali, iz šume dovodili, sasluša-vali i dobro im prstom priprijetili da se ne šale i ne vraćaju u četnike. Njima je bio oprošten svaki grijeh! Jer, novembra 1944. godine su amnestirani četnici, ali ne i Bošnjaci.

Pazarcima je trebalo skoro 50 godina da smognu snage i rehabilituju Aćifa-efendiju koji predstavlja jedan od najsvi-jetlijih likova novopazarskog kraja. Mu-slimanski narod je to učinio preko svojih predstavnika u Muslimanskom nacional-nom vijeću Sandžaka 11. maja 1991. go-dine. Zvanična historija je skoro 50 godi-na namjerno prešutkivala istinu i zlona-mjerno prikazivala bošnjački musliman-ski narod kao izdajnički i zločinački. Godinama su nam nametali osjećaj krivi-ce. Prezirali su nas i ponižavali, a mi smo šutjeli. Željeli su izbrisati svaki trag isla-ma u Bosni, Sandžaku i na Kosovu i da nas kulturno potčine (asimiliraju). Zato je ova historijska Odluka o rehabilitaciji Aćifa-efendije definitivno razbila svaki osjećaj krivice i izazvala pravu euforiju među Bošnjacima Sandžaka i Bosne. Aćif-efendiji i svim sandžačkim branite-ljima izginulim u Drugom svjetskom ratu danas se redovno u Pazaru i drugim san-džačkim gradovima bez straha prouči Fa-tiha. q

PRIČE IZ BOSNE

JOURNAL

81

Što je zapravo Islamska civilizacija? Dopustite mi da prvo razjasnim što znači termin civilizacija, kao i njemu značenj-ski srodan termin kultura, kako bih mo-gao točno omeđiti sadržaj ove sintagme. Važno je napomenuti da je pojam civili-zacije imao svoju vlastitu povijest te da je u različitim razdobljima različito upo-trebljavan, no da zbrka bude veća pone-kad je u istom razdoblju, pa i kod istih autora, ovaj pojam upotrebljavan u razli-čitim značenjima. Moguće je da ćete u literaturi i drugdje nailaziti na različitu upotrebu toga termina. U doba prosvjeti-teljstva u Europi (18. stoljeće) termin ci-vilizacija se pojavljuje za označavanje onoga što je suprotno neprosvijećenosti i mračnjaštvu, nešto čemu treba težiti. Ta-ko shvaćena civilizacija se vezuje za zna-nost i napredak, poboljšanje naravi i obi-čaja te unapređenje načina života i upravljanja državom. U 19. stoljeću na Zapadu pak Civilizacija (često upotre-bljavana s velikim početnim slovom i u jednini) označuje najviši stupanj materi-jalnog i duhovnog razvoja – onaj koji je, kako se mislilo, postigla samo Zapadna Europa i Anglo-Amerika (tzv. Zapad), za razliku od drugih područja svijeta. Svi ostali trebali su učiti od njih Civilizaciju. S tim su se mišljenjem slagala i većina modernizatora, zagovornika moderniza-cije prema zapadno-europskom modelu, na područjima izvan Zapadne Europe i Anglo-Amerike (primjer Ataturka). Me-đutim, u 20. stoljeću, osobito u njegovoj drugoj polovici, zbog utjecaja novih so-cioloških i antropoloških istraživanja te promjene duhovne klime na Zapadu i drugdje, širi se značenje i upotreba poj-ma civilizacije. Naime, tijekom 20. sto-ljeća popušta svijest o apsolutnoj duhov-noj nadmoći Zapada te znanstveni krugo-vi na Zapadu i drugim dijelovima svijeta uočavaju vrijednost duhovnih dostignuća i načina života nezapadnih naroda, uklju-čujući i onih tzv. primitivnih s nižim stupnjem materijalnog razvoja. Istodob-no su se počeli kritizirati razni aspekti klasičnog i modernog Zapada, tj. njegove civilizacije. Zbog toga se u drugoj polo-vici 20. stoljeća u zapadnoj znanstvenoj

literaturi umjesto jedinstvene zapadne ci-vilizacije počelo govoriti o civilizacija-ma (plural) naroda koji su donedavno smatrani “neciviliziranima”, termin civi-lizacija se širi i na njih čime se željelo izraziti poštovanje prema dignitetu nji-hovih društava. Sada se govorilo i pisalo o “plemenskoj civilizaciji”, “primitivnoj civilizaciji”, “pretpovijesnim civilizaci-jama” te naposljetku i o “islamskoj civi-lizaciji”, pri čemu se riječ civilizacije obično upotrebljavala za opisivanje uku-pnih materijalnih i duhovnih proizvoda i dostignuća prošlih i sadašnjih pripadnika nekog društva.

Uzevši u obzir ovaj razvoj trebalo bi pojasniti što danas točno sadržaj pojma civilizacija, kako ga treba definirati? Va-lja napomenuti da većina suvremenih teo-retičara uočava da je ta riječ višeznačna i dan-danas te da se ponekad potpuno ili djelomično preklapa s riječju kultura. Za-padni teoretičari u 20. stoljeću obično de-finiraju kulturu kao oblik života ljudske grupe koji uključuje prisutnost oblika or-ganizacije, upotrebu jezika, simbola,

standardiziranog ponašanja – jednostav-no rečeno kultura predstavlja razliku hu-manog od animalnog ponašanja. Sve što su ljudi stvorili ili stvaraju je dio kulture. Uzevši u obzir ovu definiciju kulture mo-žemo izdvojiti dva najčešća oblika upo-trebe pojma civilizacije danas:

1. U 20. stoljeću pojam civilizacija se najčešće upotrebljavao za označavanje višeg, složenijeg oblika kulture. Teoreti-čari i istraživači koji se služe ovakvom definicijom civilizacije ukazuju da je ci-vilizacija faza kulture koja dolazi nakon razdoblja “divljaštva” i “barbarstva”. Ci-vilizacija bi ovdje označavalo društvo u kojem se javlja pismo, razvoj gradova, država, klasne podjele, umjetnost i filo-zofija. Pojednostavljeno rečeno svaka ci-vilizacija je kultura, ali svaka kultura nije civilizacija. Plemenska društva su tako kulture (tuareška, beduinska), no gradske kulture su i civilizacije (mezopotamijska, egipatska, hetitska, grčka, islamska itd). Takvu upotrebu prihvaća najveći autori-tet za povijest civilizacija Fernand Brau-del te je i ja prihvaćam.

Bez bijesa i pristrasnosti

Islamska civilizacija – što je to?Dino Mujadžević

Mapa - muslimanska populacija u svijetu

SINE IRA ET STUDIO

JOURNAL

XXXX

82

2. Neki autori u 20. stoljeća, osobito s engleskog i francuskog govornog područ-ja, smatrali su da su kultura i civilizacija sinonimi. Nema nikakve razlike između sadržaja tih dvaju termina. Među ovim autorima prednjače kulturni antropolozi.

3. Neki filozofi povijesti iz 20. stolje-ća smatraju da je civilizacija negativan pojam koji označava dekadentnu, propa-dajuću fazu povijesti nekog društva, dok je kultura pozitivan pojam koji označava cvatuće razdoblje tog društva.

Također bih želio spomenuti još jedan oblik upotrebe pojmova civilizacija i kul-tura koji se nalazi izvan gore navedene sheme U literaturi se naime riječ civiliza-cija često koristi za označavanje materi-jalnih temelja neke zajednice, dok se kul-tura upotrebljava kao zajednički termin za skup duhovnih vrijednosti neke zajed-nice. Takav način upotrebe riječi kultura je vrlo čest u hrvatskom jeziku: npr. usko značenje riječi hrvatska kultura (isključi-vo nematerijalna baština). Prema takvom shvaćanju islamska kultura obuhvaćala bi duhovno nasljeđe islamskih naroda (reli-giju, filozofiju, književnost, umjetnost), dok bi termin islamska civilizacija ozna-čavao materijalnu stranu njihovih dosti-gnuća (graditeljstvo, državu, vojsku, oblike privređivanja, tehnologiju, kvali-tetu svakodnevnog života).

Imajući u vidu definiciju kulture i ci-vilizacije možemo pojednostavljeno reći da je cilj proučavanja islamske civilizaci-je stjecanje osnovnog znanja o duhovnom i materijalnom nasljeđu i suvremenosti muslimanskih naroda i muslimani ili još jednostavnije osnovnih podataka o ono-mu što su na različite načine stvorili i stvaraju pripadnici muslimanskih naroda (etničkih zajednica) i muslimani. Mislim da je važno razlikovati ova dva pojma: pripadnici muslimanskih naroda i musli-mani (sljedbenici religije islama). Naime, muslimanski narodi (etničke zajednice) su oni u kojima je islam dominantna reli-gija te su svi njihovi pripadnici, bez obzi-ra na svoju religiju ili filozofska uvjerenja htjeli-ne-htjeli civilizacijski vezani uz islam. S druge strane, muslimani su pri-sutni i kao manjina u drugim narodima gdje islam nije dominantan. Izučavanje islamske civilizacije bi trebalo, barem na-čelno, obuhvatiti i jedne i druge. Važno je napomenuti da neki autori upotrebljavaju riječ islam, koji inače označava islamsku religiju, kao sinonim za sintagmu islam-ska civilizacija. Također, dobro je znati da neki razlikuju između pridjeva “musli-manski” i “islamski” u sintagmama poput islamski/muslimanski svijet, islamska/

muslimanska zemlja. Tako bi pridjev “muslimanski” u ovim sintagmama ozna-čava da je riječ o zemljama gdje su musli-mani većina bez obzira na stvarni utjecaj religije islama, a pridjev “islamski” bi značio da je religija islam, obično njena konzervativna praksa, prevladava. Pri-mjerice, moglo bi se reći da su Turska i Azerbajdžan muslimanske, ali ne islam-ske zemlje. Iran i Afganistan su pak islamske zemlje. Međutim, ovi se atributi danas najčešće upotrebljavaju kao sinoni-mi, npr. Organizacija islamske konferen-cije koja obuhvaća zemlje različitog stup-nja utjecaja religije islama.

Uz spomenute pojmove važno je spo-menuti još jednu sintagmu: islamski (ili muslimanski) svijet. Ta sintagma obu-hvaća sve države gdje muslimani tradici-onalno žive u većini ili značajnom broju. U širem značenju može značiti sva po-dručja na kojima žive muslimani, dakle i ona gdje su oni manjina ili zanemariva skupina – što danas predstavlja veliki dio naseljenog područja na zemlji. Za global-nu zajednicu muslimana upotrebljava se kur'anski arapski termin umma (ummet).

Arapi – tko su oni?

Budući da je arapski jezik idiom Kur'ana, Hadisa te jezik islamskih vjer-skih znanosti dan danas, zatim jezik pri-rodnih znanosti u islamske civilizacije do 19. st. - ali i jezik državne uprave multiet-ničkog Islamskoga Carstva koje je nasta-lo u 7. i 8. stoljeću kao prva islamska dr-žava – arapski jezik je stekao primat me-đu jezicima muslimanskih naroda te je

obilježio svojim utjecajem sve druge jezi-ke islamskih naroda. Arapsko pismo je danas pismo većine (ali ne i svih) islam-skih naroda. Arapska materijalna kultura, književnost i sekularna znanost su tako-đer imali velik utjecaj na kulture islam-skih naroda te je to vidljivo i na jezičnom planu.

Pripadnicima arapskog naroda obično se smatraju svi oni kojima je arapski ma-terinji jezik (i muslimane i kršćane), uz izuzetak Židova i Druza, kojima je arap-ski materinji, ali se računaju kao posebne etničke zajednice. Arapi su većinsko sta-novništvo Sirije, Jordana, Iraka, Egipta, Libanona, Sudana, Libije, Tunisa, Alžira, Maroka i Mauritanije te Saudijske Arabi-je, Jemena, Omana, Katara, Bahreina, UAE i Kuvajta. U tim zemljama arapski je službeni jezik. Pripadnici arapske ma-njine su prisutni u Izraelu, Turskoj, Iranu, Afganistanu, Indoneziji, Etiopiji, Džibu-tiju, Somaliji, Senegalu, Maliju, Nigeru, Čadu, Nigeriji, Ugandi, Keniji, Tanzaniji, Madagaskaru te Europi. Broj Arapa pre-ma ovoj definiciji procjenjuje se na 175 milijuna, što predstavlja najveću islam-sku etničku skupinu na svijetu. Porijeklo ovako shvaćenih Arapa je mješavina izvornih Arapa s Arapskog poluotoka i domorodačkog stanovnika na područjima koja su Arapi osvojili te doseljenika iz drugih područja. Arapi prema toj defini-ciji su dosta inkluzivna etnička zajednica jer vrlo lako u svoju zajednicu asimiliraju na područjima gdje su većina pripadnike drugih etničkih zajednica koji govore arapski. Npr. Crnci, muslimanski doselje-nici s Kavkaza, dio berberskog stanovniš-tva te se može reći čak da su Arapi višera-sna etnička zajednica. Velik je i broj ljudi na svijetu koji se arapskim služi kao dru-gim jezikom, najčešće kao službenim ili jezikom komunikacije: irački Kurdi, Ber-beri u Sjevernoj Africi, Crnci u Sudanu. Najšira definicija pojma Arapin obuhva-ća zapravo sve stanovništvo država u ko-jima je arapski službeni – prema toj defi-niciji Berberi i Kurdi su također Arapi! Neki pripadnici tih skupina (najčešće u Sjevernoj Africi prihvaćaju takvu identi-fikaciju). Ipak, postoji i postoji i konzer-vativnija definicija Arapa. Arapima u užem smislu smatraju se samo izvorni, domorodni, stanovnici Arapskoga poluo-toka (Džezirat al-arab, “Otok Arapa”) i, ponekad, potomci iseljenika s Arapskog poluotoka u drugim zemljama u kojima se govori arapski. Ti su iseljenici veći-nom napustili Arapski poluotok u vrijeme širenja islama i islamske države tijekom 7., 8., 9. stoljeća, ali i kasnije. q

SINE IRA ET STUDIO

JOURNAL

XXXX

83

(...) U kasnim tridesetim godinama svoga života, Muhammed a.s. je običavao provoditi mjesec ramazan u osami, dale-ko od gradske vreve mekkanskih trgova. Najčešće je boravio u pećini Hira, na brdu kasnije nazvanom i danas poznatom kao “Džebelun-Nur”, što na arapskom znači “Brdo svjetlosti”. U potpunom miru, sa skromnim zalihama hrane i vode, tragao je za pravim odgovorima o počelu, smislu i konačnici ovoga svijeta. Nastojao je, po-put Ibrahima a. s., razmišljanjem o nebe-skim prostranstvima i prirodnim pojava-ma dokučiti mudrost upravljanja univer-zumom i približiti se izvoru bezgranične Božje stvaralačke moći. Taj je period Muhammedova a.s. života predstavljao najbolju duhovnu pripremu njegova bića za “teret” Poslanstva kojeg je tek morao ponijeti, a kojeg tada uopće nije bio svje-stan. Sve je češće imao i snove koji bi se ubrzo potpuno na javi ostvarivali. Kasnije će snovi postati jednim od nekoliko nači-na primanja kur'anske Objave.1

Prva Objava

Da će ga Dragi Bog odabrati za Bož-jeg poslanika, Muhammed a.s. nije imao nikakve predodžbe sve do kraja mjeseca ramazana 610. godine, po rođenju Isa a.s., kada će se u potpunosti promijeniti ne samo njegov osobni život te životi sta-novnika Mekke, nego i cjelokupni hod ljudske civilizacije. Kur'an je kasnije po-tvrdio da Muhammed a.s. u tim periodi-ma osame nije znao kakvu će misiju ima-ti u budućnosti: “Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali ona ti je objav-ljena kao milost Gospodara tvoga; zato nikako ne budi nevjernicima suučesnik!” (Al-Qasas, 86). U stanju pune kontempla-cije, u ramazanskoj noći poznatoj u islamskim vrelima kao Lejletu-l-Qadr ili Noć sudbine, Muhammedu a.s. se iznena-da javio glas neviđena i nepoznata bića koje je tražilo od njega da uči, da recitira. On, neka mu je Božji mir, u potpunom strahu za osobni život, kao što je kasnije priznao, odgovorio je da ne zna čitati niti zna što treba recitirati. Glas mu je još ne-koliko puta ponovio da čita, a zatim je

Muhammed a.s. osjetio takav stisak da je bio uvjeren da mu duša napušta tijelo. Uslijedilo je ponavljanje naredbe:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!1. Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji

stvara,2. stvara čovjeka od ugruška!3. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,4. koji poučava peru,5. koji čovjeka poučava onome što ne

zna. Bilo je to prvo, za Muhammeda a.s.

ne baš ugodno, upoznavanje s njegovim budućim vjernim prijateljem, melekom Džibrilom, koji će ga u iduće 23 godine često posjećivati i donositi mu po Božjoj naredbi kur'anske riječi.2 Bila je to prva Objava Časnoga Kur'ana, prvih 5 ajeta/rečenica poglavlja Aleq. Sav u strahu i izgubljen Muhammed a.s. je otišao svojoj vjernoj supruzi Hadidži ispričati joj svoje čudno i zastrašujuće iskustvo. Bojao se da ga nisu opsjeli demoni/džinni. Stalno je odzvanjalo u njegovoj glavi “Ti si Bož-ji poslanik”, riječi s kojima se nepoznato Biće rastalo od njega. Vjerna supruga je ohrabrila svoga muža da njemu demoni ne mogu zlo nanijeti; on je uvijek poma-gao slabe i nejake, održavao rodbinske veze, uvijek je govorio istinu… Zato ga Dragi Bog nikada neće prepustiti zlim utjecajima demona. No, ipak je, bojeći se za psihofizičko stanje svoga muža, otišla do svoga rođaka Vereke ibn Nofela, do-brog poznavatelja Starog i Novog Zavjeta i ispričala mu sve o neobičnim iskustvima svoga muža. Hadidžin je rođak događaj iz pećine Hira protumačio kao siguran znak Poslanstva, a za Biće koje se javilo Mu-hammedu a.s. je rekao da se radi o mele-ku Džibrilu. Na isti su način i ostali Po-slanici doznavali za svoju buduću misiju.

Iskazao je i zabrinutost da će ga njegovi sunarodnjaci proganjati i da mu neće po-vjerovati, što je Muhammedu a.s. bilo čudno, s obzirom kakav je status i ugled uživao među tadašnjim Arapima.3 No, Muhammed a.s. je mogao zauvijek zabo-raviti tu fazu svoga života. Ovdje treba naglasiti da je Hadidža, r.a., Muhamme-dova voljena supruga, bila prva osoba ko-ja je Muhammedu a.s. povjerovala i pri-znala ga Poslanikom. Bilo je to jako važ-no za Muhammedovo a.s. samopouzda-nje. Sve uvrede koje je morao slušati od svojih sugrađana ona mu je blažila svojim ohrabrivanjem i bodrenjem.4 Netko može pomisliti ako je Muhammed a.s. Božji poslanik, zašto mu je potrebna potpora supruge? To samo govori da Muhammed a.s. nikada nije prestao biti običnim čo-vjekom ako je postao Božjim poslani-kom. Za uspjeh svoje misije morao se iz-boriti zemaljskim zakonima, a ne čudima sa nebesa. Jedino čudo koje je imao bio je Kur'an – Riječ Božja i čvrsta vjera. O to-me govori i Časni Kur'an u poglavlju El-En'am u 50. ajetu: “Reci: "Ja vam ne ka-žem: ’U mene su Allahove riznice’ , niti: ’Meni je poznat nevidljivi svijet’ , niti vam kažem: ’Ja sam melek’ - ja slijedim samo ono što mi se objavljuje." Reci: "Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Za-što ne razmislite?"

Međutim, bez živih ljudi, bez sljedbe-nika, njegova misija nije mogla uspjeti. Uz Hadidžu, islam je primio i malodobni Ali r.a., Muhammedov a.s. rođak, koji će kasnije postati četvrti halifa. Bili su to pr-vi muslimani.

Početak poslaničke misije/mekkanski period

Sa saznanjem da je odabran za Božjeg vjerovjesnika, Muhammeda a.s. je čekala i potpuno drugačija, puno burnija i dina-mičniju faza njegova života. Sve što je stekao do tada, sav ugled i mir, mogao je zaboraviti. Sada je trebao primiti i ponije-ti “teret” Objave, posljednjeg Božjeg obraćanja ljudima, te bez oklijevanja je saopćiti svakome čovjeku. Sve što je od tog trenutka uradio postajalo je živi pri-

Islamske teme

Muhammed a.s. – Poslanik islama (III)Mirza ef. Mešić

ŽIVJETI ISLAM

JOURNAL

84

mjer i obaveza za njegove sljedbenike. Muhammed a.s. je nakon prvog Džibrilo-vog javljanja morao čekati u neizvjesno-sti najmanje šest mjeseci, po nekim ko-mentatorima čak i dvije godine, da mu se melek Džibril ponovno javi. Prvu Objavu nije zaboravio, ali je kao čovjek sve više sumnjao – ne u Boga, nego u samoga se-be. Živio je teško razdoblje. Svoje isku-stvo susreta s melekom donositeljem Objave je krio bojeći se kako će ljudi rea-girati, hoće li mu povjerovati? To ga je dovodilo do očajanja; čas je vjerovao da je žrtva obmane vlastitih čula, a čas da ga je napustila Sila za koju je bi uvjeren da će ga voditi. Muhammed a.s. je želio brzo razrješenje svoje teške psihološke situaci-je. U međuvremenu je svoje iskustvo su-sreta sa Džibrilom ispričao i svojemu vjernom prijatelju Ebu Bekru r.a., boga-tom i uglednom mekkanskom trgovcu, čovjeku od autoriteta u Mekki. Znajući da Muhammed a.s. nikada ni u šali nije izgo-vorio laž, bez ikakvih je dodatnih pitanja povjerovao Muhammedu a.s. i posvjedo-čio njegovo poslanstvo. Bio je prvi puno-ljetni muškarac koji je ušao u islam. Za Muhammeda a.s. je to više vrijedilo nego cijeli svijet. Zato će ga kasnije Muham-med a.s. nazvati Es-Sidikom, što u prije-vodu znači istinoljubivi, a za njegov iman/vjeru će kazati da je veća nego vjera cijelog njegovog ummeta.

Ubrzo se i situacija sa Objavom razrje-šuje. Najpesimističnije Muhammedove a.s. misli Allah dž.š. razgoni kur'anskom Objavom poglavlja Ed-Duha.5 U toj ga su-ri Uzvišeni podsjeća na njegov težak ži-votni put i na blagodati s kojima ga dariva:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!1. Tako mi jutra2. i noći kada se utiša -3. Gospodar tvoj nije te ni napustio ni

omrznuo!6

4. Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta,

5. a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti!

6. Zar nisi siroče bio, pa ti je On uto-čište pružio,

7. i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio,

8. i siromah si bio, pa te je imućnim učinio.

9. Zato siroče ne ucvili,10. a na prosjaka ne podvikni,11. i o blagodati Gospodara svoga ka-

zuj!Nakon ovog kur'anskog poglavlja,

Muhammed a.s. je počeo govoriti svojim najbližim rođacima, onima u koje je imao povjerenja, o svome poslanstvu i pozivati

ih u novu vjeru. Misija je započela i više se nije moglo nazad. Muhammed a.s. je po-čeo dobivati prve sljedbenike. Vijest o no-voj vjeri brzo se širila. Ubrzo su pojedinci počeli dolaziti iskazati Muhammedu a.s. vjernost. Međutim, to nije bilo ni tako ma-sovno ni tako lako, kako je Muhammed a.s. u početku mislio. Kur'anskim ajetima: “Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređu-je i mnogobožaca se okani! (El-Hidžr, 94) i “Opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! Ako te ne budu poslušali, ti reci: 'Ja samo jasno opominjem.'” (Eš-Šu'ara, 214), Allah dž.š. je naredio Muhammedu a.s. javno pozivanje u islam.

Reagiranje Mekkelija na Muhammedovo, a.s., poslanstvo

Ubrzo je postalo jasno da Muhamme-dova a.s. misija neće biti još jedna avan-tura nekog lokalnog kahina (proricatelja), niti šaira (pjesnika), koji je želio pobrati malo slave i dobiti koji novčić od lokal-nih moćnika za umiljati stih o njihovoj velikodušnosti. Bile su to plemenite riječi koje su plijenile i osvajale ljudska srca. Ni najvještiji arapski pjesnici nisu mogli načiniti ništa slično onome što je Muham-med a.s. citirao. U isto vrijeme, Muham-med a.s. postaje najomraženija osoba u Mekki. Više ga nisu njegovi sugrađani častili nadimkom El-Emin/pouzdani, po-vjerljivi, nego su ga počeli nazivati ra-znim ružnim imenima: zabludjelim pje-snikom, plagijatorom, vračem, varali-com, a sve kako bi u korijenu sasjekli bilo kakav uspjeh Muhammedove a.s. misije pozivanja u novu vjeru, vjeru u samo Jed-noga Boga. Na te uvrede Džibril Muham-medu a.s. donosi sljedeće kur'anske ajete: “Kur’an je, doista, govor objavljen ple-menitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika - kako vi nikako ne vjerujete! I

nisu riječi nikakva proroka - kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova!” (Al-Haqqa, 40-44).

Mekkanska se sredina nije mogla tako lako pomiriti s novom vjerom koja je do-kidala skoro sve običaje Arapa povezanih za religiju njihovih predaka. Arapima je bilo nelogično zamijeniti mnoštvo božan-stava za “samo” Jednoga Boga. Najgla-sniji u blaćenju Muhammeda a.s. bit će mekkanski oligarsi i najbliži Muhamme-dovi a.s. rođaci. Oni su zarađivali veliko bogatstvo od organiziranja hodočašća za različita arapska plemena iz unutrašnjosti Arapskog poluotoka. Muhammedovim a.s. negiranjem ispravnosti njihovih obi-čaja taj biznis je bio ozbiljno narušen. Još i gore; Muhammed a.s. je u potpunosti novim učenjem negirao njihovu vjeru…

Progoni prvih muslimana

Uslijedili su veliki pritisci na prve mu-slimane. Nezaštićeni su muslimani podvr-gavani brojnim mučenjima. Pale su i prve žrtve/šehidi. Sam Muhammed a.s. je bio za-štićen svojim plemenskim vezama, no mo-rao je trpjeti razne uvrede i osporavanja i to najvećim dijelom od svojih najbližih rođa-ka. Lokalni su moćni pokušali i preko Mu-hammedovog a.s. strica Ebu Taliba utjecati na Muhammeda a.s. On, neka je s njim Božji mir i blagoslov, na molbu svog dra-gog strica da se okani negiranja arapskih božanstava te na prijedlog Kurejšija da će mu dati najveće počasti i veliko bogatstvo ako prestane propovijedati novu vjeru, od-govorio je: “Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, ne bih napustio ovu misiju sve dok mi Allah ne dadne punu pobjedu ili dok ne poginem izvršavajući je..!”7 Čvrsto je odlučio da neće napustiti poslaničku mi-siju ni pred narušenim interesima svoje po-rodice, prijetnjama moćnih Kurejšija, pa ni

Poslanikova džamija u Medini

ŽIVJETI ISLAM

JOURNAL

85

pred preklinjanjem svoga časnoga amidže Ebu Taliba, koji, nažalost, nikada nije po-stao musliman, iako je sve do svoje smrti svim sredstvima štitio svoga sinovca.

Muhammed a.s. nije imao drugog oružja osim Istine, a to i jeste najmoćnije oružje. Neki koji su u početku bili žestoki neprijatelji islama postajali su njegovi gorljivi sljedbenici kada su bez predrasu-da poslušali kur'anske riječi. Takav je bio slučaj i sa Omerom r.a. U početku je spa-dao u red najžešćih neprijatelja islama, a kasnije je zbog svojih zasluga za širenje islama izabran za drugog halifu. Njegov prelazak na islam je toliko ohrabrio Mu-hammeda a.s. da je odlučio svima ponu-diti islam, kako Mekkelijama tako i ple-menima izvan Mekke.

Svi se slažu da nitko u povijesti s ma-nje sredstava i za kraće vrijeme nije posti-gao veći uspjeh nego je to učinio Muham-med a.s. Tim više, jer je Muhammed a.s. propovijedao novu vjeru u sredini potpu-no zatvorenoj za nove ideje, s krutim ple-menskim uređenjem, u kojoj različiti mi-sionari, pa i židovski i kršćanski, nikada nisu uspjeli proširiti svoje vjersko učenje. Ono što je privuklo prve muslimane u islam svakako je i Muhammedova a.s. osobnost. Znali su dobro prije početka njegova propovijedanja o svim njegovim plemenitim osobinama. Kur'anske teme o čistom monoteizmu, moralnim zakoni-ma, Sudnjemu danu i potpunoj jednakosti ljudi privlačilo je Mekkelije u novu vjeru. Međutim, broj novih muslimana još uvi-jek je bio zanemariv.

No, tek su uslijedila prava iskušenja za malu grupicu muslimana. Mušrici su posta-li sve agresivniji u vrijeđanju i mučenju pr-vih Muhammedovih a.s. sljedbenika. Neki su morali iseliti u Abesiniju, današnju Etio-piju, gdje su naišli na gostoprimstvo pra-vednog kršćanskog vladara Negusa. Iako su mekkanski bogataši sve učini da im Negus vrati, kako su oni rekli odbjegle robove, on na to nije pristao. Oni koji su ostali s Muha-mmedom a.s. u Mekki suočili su se s općim sankcijama koje su nametnuli Mekkelije svima koji su imali ikakve veze s Muham-medom a.s. Tako je stanje potrajalo tri godi-ne kroz koje muslimani nisu mogli ni trgo-vati, ni prodavati, ni kupovati, niti se ženiti, pa ni komunicirati s ostalim Mekkelijama. Sve se više pokazivalo da misija u Mekki s tvrdoglavim Mekkelijama neće imati većeg uspjeha. Zato Muhammed a.s. pokušava s pripadnicima drugih plemena i stanovnici-ma drugih mjesta. U Taifu, gradiću udalje-nom osamdesetak kilometara od Mekke, Muhammed a.s. je pokušavao prezentirati svoju misiju tamošnjim stanovnicima, ali

doživljava pravi debakl. Gomila ga dočeku-je psovkama, najružnijim uvredama i ka-menicama. Samo što ga nisu i ubili. No, i za taj slučaj se veže jedno fantastično svjedo-čenje o Muhammedovoj a.s. osobnosti. Na-kon neuspjeha misije u Taifu i potpunog razočarenja u svoje sugrađane, Muhamm-med a.s. izriče poznatu molitvu: “Kod Tebe tražim utočište Bože moj protiv svoje sla-bosti i nemoći. Ako nisam izazvao tvoj gnjev, ja se ne bojim. Tražim utočište u svjetlosti Tvoga lica kojim razbijaš tmine i uspostavljaš dobro na ovom i drugom svije-tu. Samo je u Tebi snaga i moć.” Poslaniku a.s., koji je bio izložen raznim uvredama, neki su muslimani predlagali da na mušrike prizove Allahovu srdžbu, odbijajući to, ka-zao je: “Ja nisam poslat kao onaj koji pro-klinje, već kao milost svjetovima!”

U takvom stanju Muhammed a.s. se vraća u Mekku i zatiče na samrtnoj poste-lji svog voljenog strica i štićenika Ebu Taliba. Muhammed a.s. se zgražao na po-misao da njegov stric odlazi na drugi svi-jet kao nemusliman. Svim je srcem molio strica da ga se odrekne predislamskih bo-žanstava i prihvati islam, no bez uspjeha. Ebu Talib je pravi primjer kako Muham-med a.s. nije mogao nikoga osobno uputi-ti na pravi put, pa ni najvoljenijeg strica. Njegova je obveza bila opominjanje i sa-vjetovanje, a dragi Allah je Onaj koji upućuje ljudska srca pravoj vjeri, a prvi uvjet za pravi put je čovjekovo htijenje. Od kako je Muhammed a.s. počeo propo-vijedati islam, Ebu Talib je stao u njego-vu obranu, ali se, nažalost, po njega, nije želio odreći svoje mnogobožačke vjere.8

U kratkom vremenskom periodu umrli su Muhammedovi a.s. najvjerniji štićenici supruga mu Hadidža i stric Ebu Talib. Nji-hovom smrću izgubio je čvrst materijalni i moralni oslonac svoje misije. Ovaj dvo-struki gubitak razdirao je Muhammedova a.s. osjećanja i direktno ugrozio njegovu misiju u Mekki, pa i sam život. U isto vri-jeme Allah dž.š. časti svoga miljenika pu-tovanjem u nebeske sfere poznatijem kao Mi'radž, kada se naređuje namaz u formi u kojoj ga muslimani danas obavljaju. Mi'radž je predstavljao Allahovu potporu i ohrabrenje svome Poslaniku.

Nakon što je Muhammed a.s. ostao bez strica Ebu Taliba, a za vođu plemena iza-bran njegov drugi stric i najveći njegov neprijatelj Ebu Leheb, mušrici će još agre-sivnije nasrnuti na Muhammeda a.s., kako bi zaštitili svoje političke i ekonomske in-terese upakirane u plašt obrane njihove krive vjere. Sada su išli do kraja. Po svaku su cijenu Muhammeda a.s. željeli mrtvog. Uvidjeli su da se njegova misija polako

počela širiti i izvan mekkanskog područja. Ako u Taifu nije imao uspjeha u jednom drugom gradu će doživjeti puni i konačni uspjeh svoje misije! Nekoliko je hodoča-snika iz Jesriba, kasnije Medine, saslušalo Muhammeda a.s. prilikom njegovih stal-nih propovijedanja za vrijeme hodočašća i odlučili ga priznati Poslanikom. I ne samo da su ga priznali nego su ga sljedeće godi-ne pozvali u svoj grad, zaklevši mu se da će ga štititi vlastitim životima, a sav svoj imetak staviti na raspolaganje za misiju ši-renja islama. Sve je bilo spremno da se napusti Mekka. No dok su ga čekali njego-vi novi sugrađani, oni stari su sve isplani-rali da ga ubiju. (...) q

Nastavlja se...

Bilješke1 Allah dž.š. je Poslanicima Objavu slao na šest nači-na: istiniti snovi, koji su se potpuno na javi ostvariva-li; Melek Džibril bi dostavio u Poslanikovo srce Objavu; Džibril bi dostavljao Objavu kao čovjek ili bi se Poslaniku pojavio u svom naravnom liku; Posla-nik bi čuo glasove za druge ljude nečujne, koji su po riječima Muhammeda a.s. zvučali poput zvonjave zvona; Razgovor Allaha s Poslanikom bez posredni-ka, što su iskusili samo Musa a.s. na Sinaju i Muham-med a.s. na Miradžu. Vidjeti: Mehmed Handžić, Islamske teme, Knjiga III, Urednik i priređivač Esad Duraković, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 12-13.2 Prema svjedočenju Muhammeda a.s. tom je prili-kom vidio meleka Džibrila u njegovom izvornom stanju. On mu je tada rekao: “Muhammede! Ti si Božji Poslanik, a ja sam Džibril”. Samo ga je još jedanput vidio u takvom stanju i to prigodom puto-vanja u nebeske sfere, poznatijem kao Mi’radž, ka-da je Allah dž.š. objavio muslimanima obavljanje molitve/namaza.3 Muhammed a.s. će nakon nekoliko dana osobno susresti Vereku ibn Nofela kod Kabe i ispričati mu što je sve doživio. Vereka je tada izrekao: ‘’Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao odabrani melek, isti onaj koji je dolazio Musau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napa-dan! Ako ja dočekam taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći; On zna kako.” Pogledati: Ibn Hišam, Po-slanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. str. 44.4 Muhammed a.s. je često znao naglasiti svoju lju-bav prema Hadidži. Zato će Muhammed a.s. godinu u kojoj je umrla njegova vjerna supruga nazvati “Godinom tuge”. Dok je Hadiža bila živa, nije se ženio s drugim ženama. 5 Mufesiri, komentatori Kur’ana, kao i poznavaoci Muhammedovog a.s. život razilaze se oko toga koja je druga Objava spuštena Muhammedu a.s. neki su mišljenja da je to bila El-Fatiha, a drugi da je po-glavlje Ed-Duha. Vjerojatno je da su obje sure objavljene u jako kratkom vremenu. 6 Mnogobošci su se rugali Muhammedu, a.s. kada mu po nekoliko dana ne bi ništa bilo objavljeno go-voreći da ga je njegov Gospodar napustio i omr-znuo. Zato je objavljen ovaj ajet.7 Ibn HIšam, str. 50.8 Prenosi se da je Ebu Talib kao opravdanje zašto neće primiti islam izrekao sljedeće: “Sine brata mo-ga, rado bih ispunio tvoju želju kad se ne bih bojao sramote, ali ja ne želim da Kurejšije povjeruju da me je strah od smrti natjerao da prihvatim islam.” Pogledati: Malik ibn Nebi, Kur’anski fenomen, Sa-rajevo, 1989. Str. 76.

ŽIVJETI ISLAM

JOURNAL

86

Are you going to Scarborough Fair? Parsley, sage, rosemary and thyme, Remember me to one who lives there,For she/he once was a true love of mine.

Da li ćeš poći u Scarborough na sajam?Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica,Spomeni me onoj koja živi tamo,Jer je ona jednom bila moja istinska ljubav.

Keltska pjesma Scarborough Fair bilje-ži razgovor između mladića i djevojke vo-đenog preko posrednika koji je krenuo na veliki trgovački sajam u priobalnom engle-skom gradiću Scarboroughu. Taj gradić je u dalekoj prošlosti bio impozantno okupljali-šte trgovaca iz mnogih država srednjovje-kovne Europe. Bio je poznat po visokom nivou organizacije srednjevjekovnog me-đunarodnog trgovačkog sajma koji je trajao cijelih 45 dana, ali i po strogim kaznama za lopove i druge prijestupnike. Scarborough je i danas poznato turističko odredište s keltskom aromom u zraku i ponudama koje nose duh vremena kada je život bio prirod-niji, a koncept ljubavi mnogo dublji.

U pjesmi mladić želi uspokojiti svoje srce spoznajom da je jednom bio istinski voljen, tražeći od svoje nekadašnje ljuba-vi da obavi određeni broj nemogućih za-dataka. Nakon toga se stavlja na raspola-ganje za uzvraćanje usluge djevojci i spreman je izvršiti sve što mu ponudi kao zadatak s ciljem da uspokoji i njeno srce.

Dubljom analizom tih zadataka vidje-ćemo kako su shvatali jedno drugo, koli-ko su se poštovali, koliko su poznavali život i njegove nijanse, da li su se voljeli bezuslovno, kako su zamišljali vlastitu budućnost, čega su se bojali, itd.

Pjesma Scarborough Fair krije u sebi više mudrosti nego što se može naći u hi-ljadama knjiga. Uzimajući u obzir izbor metafora, kao i ogroman prostor ostavljen za promišljanje autor pjesme je morao bi-ti krajnje zanimljiva osoba. Šteta što je nepoznat. Ili je, možda, upravo zbog toga još zanimljiviji.

Tell her to make me a cambric shirt,Parsley, sage, rosemary and thyme,Without any seam nor needlework,And then she'll be a true love of mine.

Reci joj da mi načini košulju od cambrica,Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica,Bez ijednog šava niti ručnog rada iglom,I tada će biti moja istinska ljubav.

Prvi zadatak koji traži mladić od dje-vojke je da mu načini košulju od posebno skupocjenog i rijetkog platna koje je nači-njeno od egiptskog pamuka ili lana. Plat-no je dobilo ime cambric po svom izumi-telju Jean-Baptiste Cambraiu.

Zanimljiviji dio tog zadatka slijedi u nastavku iste strofe – nakon refrena – gdje se ističe da ta košulja mora biti skro-jena bez ijednog šava i bez bilo kakvog ručnog rada iglom. Međutim, i sam refren – u kojem se spominju četiri biljke po preciznom rasporedu – je ključ za razu-mijevanje poruka u pjesmi, tj. dešifriranje zagonetki. I svaka biljka spomenuta u pjesmi mimo refrena, bilo to direktno ili indirektno, još je jedan ključ za pronica-nje u bit zadatka.

Tako na primjer, zadatak s posebnom košuljom koju treba načiniti bez šava i igle upućuje djevojku na potragu za tim posebnim materijalom i njegovom anali-zom. Ukoliko se djevojka potrudi, sazna-će, na primjer, da sjeme lana, koje je indi-rektno spomenuto u pjesmi, sadrži visok nivo biljnih estrogena, tj. ženskih spolnih hormona koji koriste srcu, utiču na razvoj

spolnih organa i uvjetuju reprodukciju. Dodano k tome, sjeme lana reducira simptome menopauze, reducira kardiova-skularne bolesti, tumor, ima antikancero-geno dejstvo, itd.

Vidimo da mladić ustvari prvim zadat-kom poručuje djevojci da želi da mu rodi djecu kao zdrava žena i da joj nudi ulogu supruge i majke njegove djece, te da je po-menuti odjevni predmet samo polazna tač-ka za promišljanje ili paravan za očuvanje nepatvorenog stida jedne i druge strane.

Ovo što smo upravo izrekli glasno u ovoj analizi odjeknulo je melekanski sup-tilno i čisto u glavi djevojke koja je pro-zrela indicije prvog zadatka, tj. želje i očekivanja ovog mladića.

Tell her to wash it in yonder dry well,Parsley, sage, rosemary and thyme,Which never sprung water nor rain ever fell,And then she'll be a true love of mine.

Reci joj neka je opere na tamošnjem suhom izvoru,Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica,Iz kojeg nikad nije poskočila voda niti je u nj pala kiša,I tada će biti moja istinska ljubav.

Drugi zadatak upućen djevojci je da opisanu košulju opere na potpuno suhom izvoru/bunaru iz kojeg nikad nije posko-čila ni kap vode niti je u nj pala kiša.

Ovaj zadatak iziskuje novu potragu i istraživanje. Nova pitanja i odgovore. Mladić upućuje voljenu djevojku na poja-ve u prirodi koje najbolje slikaju čežnjiva srca spremna da dočekaju i upiju najma-nju kap ljubavi.

Suha zemlja u obliku izvora/bunara priziva nebo i kišu vapeći za sadržajem koji će nositi mnoge forme života. Posto-je srca koja su potpuno izgrađeni duhovni megapolisi, s unutarnjim svijetom i cije-lom infrastrukturom, duhovnim zgrada-ma, uređenim vrtovima, veličanstvenim četvrtima profinjenih osjećaja, oazama za putnike, nevoljnike i potlačene. Isto kao što postoje srca zapuštena poput urušenih dvoraca i napuštenih bunara po čijim ćoš-kovima visi paučina, s koje bespomoćni

Islamska psihologija – analiza narodne keltske pjesme

Scarborough FairEdin Tule

Scarborough

POVRATAK U BUDUĆNOST

JOURNAL

87

kukci posmatraju otrovnice u mračnim kraterima mrtvoga srca.

Strah da se bit čovjeka jednog dana ne pretvori u urušenu i napuštenu građevinu nije samo individualna strijepnja, nego i realna civilizacijska opasnost.

“I koliko smo gradova Mi razorili za-to što su bili utonuli u zlo – i sada oni leže zapušteni, s urušenim krovovima! I koliko bunareva leži napušteno, i koliko dvoraca koji su (nekad) stajali visoko.” (Kur’an, 022:045).

Druga biljka spomenuta u refrenu je kadulja (sage), biljka koja često raste oko gomila kamena napuštenih dvoraca i oko urušenih bunarova – tih blijedih uspome-na na nekadašnji luksuzan život aristo-kratije i okupljanja sirotinje pri pojenju, igri i ašikovanju oko izvora vode.

Kadulja je izdržljiva na velike suše, oskudice vode i baš poput sasušenog izvora strpljivo i dostojanstveno čeka mi-lost s neba. Dodano k tome, kadulja sim-bolizira snagu kojom mladić želi opleme-niti djevojku upućujući je na promatranje biljaka koje rastu u sasušenoj zemlji, da-leko od vode, a ipak nikad ne prestaju ši-riti svoj lijep miris. Štoviše! Samo je ka-dulja koja raste u vodom oskudnom ka-menjaru ljekovita za razliku od šumske kadulje ili kadulje sa livade koja služi sa-mo kao ukras u bašči, tj. posjeduje puku dekorativnu vrijednost.

Ta dekorativna uloga – u braku i ši-rem društvu – na koju pristaje i moderna žena najslikovitije govori o njenim men-torima, ali i njenoj nesposobnosti razumi-jevanja govora biljaka koje joj ti isti men-tori (ne)uručuju.

Naredna simbolika spomenute kadu-lje u refrenu je u njenim srcolikim listo-vim i dvousnatim cvjetovima koji nose aluziju na poljubac, upućen drugim žed-nim usnama, kao najbolje mjerilo za du-binu osjećaja između muškarca i žene.

Poljubac je prva točka susreta dva ra-zličita svijeta i svojim intenzitetom, fre-kventnošću i spontanošću govori o stanju ljubavi kod parova više od spolnog odno-sa, koji se sveo na skup mehaničkih rad-nji za zadovoljavanje tjelesnog. Stoga je i jedna od mnogobrojnih funkcija kadulje čišćenje usne šupljine tj. tople tvornice glasnika ljubavi – riječi i poljubaca.

Važnost poljupca treba iznova učiti od djece koja doživljavaju poljubac kao neponovljiv pečat na licu kojeg treba pu-stiti da se osuši inače je uništen. A što je gore nego da se isti nikako nije ni desio.

Tell her to dry it on yonder thorn,Parsley, sage, rosemary and thyme,

Which never bore blossom since Adam was born,And then she'll be a true love of mine.

Reci joj neka je osuši na tamošnjem trnu,Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica,Koji nikad nije izrodio cvat od Ademovog rođenja,I tada će biti moja istinska ljubav.

Treći zadatak upućen od strane mladi-ća djevojci je da pomenutu košulju osuši na tamošnjem trnu (thorn) koji nije nosio cvat još od kako je prvi čovjek na Zemlji stvoren. Naći takav trn zahtijeva ponovo istraživanje i kretnju po surovim dijelovi-ma zemljine kore koji su oskudijevali vo-dom i njegom.

Upućujući djevojku na traženje speci-fičnog trna, mladić poručuje djevojci da shvata ljubav kao trajno kruženje sokova ljubavi u svim porama ljudskog bića. Jer, ukoliko se to ne desi čovjek neminovno postaje emocionalno krut poput trna, koji je nastao transformacijom nerazgranate stabljike u šiljasto i kruto tkivo. Trn je znak u prirodi koji upozorava da i najveće ljubavi – ako se uzmu zdravo za gotovo – mogu biti ugašene.

Upućujući djevojku na promatranje trna mladić je upoznaje i sa obrambenom funkcijom trna putem koje se biljke štite od stranih ruku, skrećući joj pažnju na potrebu izgradnje sličnog obrambenog mehanizma kada je i ona u pitanju u od-nosu na znatiželjene strance različitih motiva.

Dokaz istinske ljubavi muškarca pre-ma ženi je u nuđenju sigurnog okvira za njeno djelovanje. Dokaz Božje ljubavi prema ženi je u konceptu hidžaba, tj. za-štiti fizičkog tijela unutar odjeće čednosti uz prvenstveno isticanje njenog intelekta kroz uokvireno lice kao ogledalo, nada-mo se, njegovane duše.

Ask her to do me this courtesy,Parsley, sage, rosemary and thyme,And ask for a like favour from me,And then she'll be a true love of mine.

Upitaj je da mi učini tu ljubaznost,Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica,I upitaj je za sličnu uslugu od mene,I tada će biti moja istinska ljubav.

Nakon ponuđenih, zlata vrijednih ži-votnih naputaka, slikanja vlastitih želja, motiva i strahova u najljepšem stilu – u formi zagonetnih zadataka sa svojim me-taforičkim ekstenzijama koje izviru iz po-četnih tačaka za promišljanje, mladić

očekuje sličan odgovor od djevojke pu-tem kojeg će vidjeti da li ga razumije, ima li jasne životne prioritete i da li je evolui-rala intelektom i duhom.

Ask him to find me an acre of land,Parsley, sage, rosemary and thyme,Between the salt water and the sea-strand,For then he'll be a true love of mine.

Zamoli ga da mi nađe jutro zemlje,Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica,Između slane vode i morske obale,Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Djevojka traži od mladića da joj nađe jutro obradive zemlje, a koja će biti smje-štena između slane vode i morske obale. Što znači ni manje ni više nego na neo-bradivom morskom pijesku. Dok je mla-dić svoje testove za ispitivanje ženske promućurnosti sakrio iza jedne košulje, djevojka se odlučila za metaforu zemlje koja simbolizira ženu i otkriva odnos muškarca prema njoj.

Sličnu metaforu koristi i najbolji Po-znavalac žene: “Žene vaše su njiva va-ša...” (Kur’an, 002:223).

Briga o ženi kao simbolu osjetljivosti i krhkosti zahtijeva krajnji nivo senzibilno-sti i duboke pažnje. Islam naučava ljude da je žena sa svojom prirodom i psihologijom poput krivog rebra koje zahtijeva preciznu kombinaciju nježnih i čvrstih dodira, inače će to rebro pući ili ostati krivo.

Zemlja, ukoliko želimo iz nje iscrpiti ono najbolje, zahtijeva veliku ljubav, obradu, napajanje, zaštitu, toplotu, tj. ci-jeloživotnu brigu.

Ask him to plough it with a lamb's horn,Parsley, sage, rosemary and thyme,And sow it all over with one peppercorn,For then he'll be a true love of mine.

Zatraži da je uzore janjećim rogom,Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica,I posije je cijelu jednim zrnom bibera,Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Djevojka iz pjesme je potpuno svje-sna pomenute psihologije žene. Međutim, želi ispitati spremnost muškarca da se no-si s njenom iznad opisanom prirodom, pa traži od njega da se pokuša nositi s izazo-vom pretvaranja neobradivog slanog pije-ska u obradivu i plodnu zemlju. Mudra djevojka ističe – spominjanjem oranja ze-mlje janjećim rogom - da zemlja bez ob-zira koliko bila pjeskovita i udaljena od slatke vode, zahtijeva strpljenje i nježan pristup. Slično je i sa ženom bez obzira


JOURNAL

88

koliko bila hirovita ili bez potrebnog od-goja.

Nakon što je naglasila kako sebe vidi u pojedinim trenucima i kakav pristup očekuje od muškarca, djevojka ističe šta cijeni kod muškarca spominjanjem sija-nja zemlje zrnom bibera (peppercorn) koje je simbol oštrog i snažnog mirisa i okusa.

Biber je odličan začin prvenstveno za meso kao glavni sadržaj jelovnika jednog muškarca. Biber je u srednjovjekovnoj Europi bio zlata vrijedan i samo su ga mogli priuštiti sebi bogati i trgovci koji su isti uvozili iz daleke Indije.

Spominjnjem zrna bibera, koji se ina-če pojavljuje u različitim bojama i zahti-jeva preciznost pri upotrebi, djevojka isti-če da cijeni kod muškarca spremnost na pokret, međunarodno iskustvo, raznovr-snost interesovanja, ekonomsku neovi-snost, hrabrost, snažan duh i pedantnost.

Ask him to reap it with a sickle of leather,Parsley, sage, rosemary and thyme,And gather it up with a rope made of heather,For then he'll be a true love of mine.

Pitaj ga da je pokosi srpom od kože,Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica,I pokupi je konopcem načinjenim od vrijeska,Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Nakon sijanja slanog i pjeskovitog tla jednim zrnom bibera djevojka traži od mladića da pokosi posijano srpom od kože (a sickle of leather), ponovo ističući koliko joj je bitna nježnost u pristupu njoj.

Srp od kože ne može porezati ni po-vrijediti. I djevojka želi ispitati da li je njen mladić spreman pokazati blagost i nježnost, čak i onda kada se pokaže pot-puno neplodnom i/ili izrodi gorke plodo-ve. Na ovom primjeru je jasno naslikan strah žene od reakcije supruga ukoliko mu ne bude sposobna roditi djecu i podcr-tana je njena strijepnja u pogledu sudbine njihove ljubavi u datom slučaju.

Ovo je, naravno, realna životna stri-jepnja svake djevojke koja odluči postati suprugom i majkom te prepoznavanje te strijepnje i njen nježan tretman od strane njenog izabranika ona opravdano smatra dokazom njegove zrelosti i veličine.

Potreba za emocionalnom pripremom na pomenutu životnu situaciju – radilo se o muškarcu ili ženi – dodatno je pojačana činjenicom da takve situcije nije propu-stio istaknuti Uzvišeni Svjedok: “...Da-ruje kome hoće žensko, a daruje kome hoće muško;

Ili ih udvaja, muške i ženske, a koga hoće - učini ga neplodnim. Uistinu! On je Znalac, Moćni.” (Kur’an, 042:049 i 050).

Naredna zagonetka govori o kuplje-nju pokošenog ploda konopcem načinje-nim od vrijeska (heather). Djevojka je sada u ulozi mudre savjetnice koja želi od mladića napraviti društveno odgovornog muškarca, pošto je vrijesak biljka koja svojim korijenskim sistemom čuva tlo od raslojavanja oborinama. Ali je i u ulozi brižne supruge usmjerene na zdravlje svog muškarca, pošto mu skreće pažnju na biljku koja čisti mokraćne kanale, jača spolni nagon i liječi nesanicu.

Ženama laska da ih se promatra kao radine i samoinicijativne pčele, a vrijesak je jedna od najbogatijih pčelinjih ispaša. Ovim je djevojka iz pjesme jasno poruči-la da želi kraj sebe muškarca koji će biti kvalitetnom ponudom poput vrijeska, ka kome se rado leti i koji medu daje neza-mjenjiv okus.

When he has done and finished his work,Parsley, sage, rosemary and thyme,Ask him to come for his cambric shirt,For then he'll be a true love of mine.

Kada obavi i završi njegov posao,Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica,Zamoli ga da dođe po njegovu košulju od cambrica,Zbog tog će biti moja istinska ljubav.

Djevojka je svojim zagonetnim za-htjevima jasno dala do znanja da je zrela, da razumije prirodu muškarca i žene te da zna svoje slabosti i prioritete. Pa poručuje mladiću – ukoliko shvaća i prihvaća nje-na stajališta – da je spremna biti majkom njegove djece i da će u porodici širiti lju-bav, uprkos iskušenjima života te da ni-kad neće uzeti njihovu ljubav zdravo za gotovo, uvijek čuvajući svoju privatnost i čast od radoznalih stranaca.

Jedna od biljaka spomenuta u refrenu je i ružmarin (rosemary) koji simbolizira vjernost, ljubav i uspomene. To je miri-sna zimzelena biljka osjetljiva na mraz i kao takva predstavlja ljubav sa svojim stubovima i slabostima. Ružmarin je ko-rišten kao ukrasni detalj za kolijevke, bračne parove, ali i grobove, te i na taj način simbolizira nezaobilazan faktor u svim periodima ljudskog života, pa i po-slije.

Ružmarin poput kadulje zahtijeva pu-no sunca, opojnog je mirisa i odličan je začin. Začin je po definiciji usputno do-bro u kulinarstvu jer se jelo može spraviti i jesti bez njega, ali je sa začinom sve

mnogo ukusnije. Jedna od funkcija spo-menutih biljaka u refrenu pjesme jeste da se sve četiri koriste u malim preciznim količinama tokom cijelog života. Ukoliko se konzumiraju u većim količinama na-nose štetu organizmu. Tako da refrenom mladić i djevojka indirektno podučavaju jedno drugo da se promatraju kao usputna dobra. Jer su samo potpuno izgrađene osobe zrele za takav odnos prema volje-noj osobi, darujući joj dovoljno slobod-nog prostora, uvažavajući njene ambicije i velikodušno potičući daljnji razvoj jed-ne zasebne ličnosti.

Nezrele ličnosti voljenim osobama pristupaju posesivno, nametljivo, nezgra-pno gušeći njihovu slobodu te žrtvujući vlastitu i tuđu individualnost neposjedo-vanjem većih životnih ciljeva kojima su potpuno predani.

Ako odlučimo iščitati refren iz pjesme u ovom ključu, vidjećemo tajnu za lju-bavnu sreću uklesanu u znakovima u pri-rodi, a koja glasi: volite manje, ali volite dugo!

If you say that you can't, then I shall reply,Parsley, sage, rosemary and thyme,Oh, Let me know that at least you will try,Or you'll never be a true love of mine.

Ako kažeš da to ne možeš, tad je moj odgovor,Peršun, kadulja, ružmarini i majčina dušica,Oh, reci mi da ćeš barem pokušati,Ili nećeš nikad biti moja istinska ljubav.

Najveći strah zaljubljenih je odustaja-nje druge strane od posijane ljubavi. Pret-hodna strofa je vrlo realistična i daleko od lahko datih obećanja o ljubavi koja nema granica ili koju nitko i ništa ne može ugroziti.

Ukoliko osoba koju volimo u jednom trenutku odustane od duhovno-intelektu-alne kretnje, oplemenjujućeg traganja i nesebičnog stvaranja prilika za vlastiti duhovni razvoj i razvoj onih koje voli, ot-počinje proces transformacije listova lju-bavi – uslijed nedostatka sočnih životnih sokova – u šiljasto i kruto tkivo koje je teško prigrliti jer se trajno zatvara zauzi-majući obrambeni stav.

U tom kontekstu je zanimljivo obratiti pažnju na simboliku zadnje biljke iz re-frena pjesme – majčine dušice (thyme). Majčina dušica je u Srednjem vijeku bila simbol hrabrosti i njome su bili ukrašava-ni borbeni štitovi vitezova. U ljubavi, kao i u ratu, svatko otvaranje nosi sa sobom veliku dozu rizika jer nikad sa sigurnošću ne znamo kako će druga strana primiti na-


JOURNAL

89

še potpuno otvoreno i razgolićeno srce. Stoga istinski i dosljedno voljeti mogu sa-mo dovoljno hrabri koji se ne plaše boli.

Sva mrzovoljna lica, sve grube riječi, svi ljudski napadi su samo paravani i ma-ske za vlastiti kukvičluk, tj. strah od boli koja može nastati izlaganjem nježnije strane vlastitog srca.

Strah od smrti jednom oživljene lju-bavi je toliko izražen kod ljudi da bi mno-gi najradije trajno konzervirali ljubav ko-ju nude i primaju u želji da ona ostane trajno istog intenziteta te da se nikad ne pokvari i ne splahne. Otud i izjava da su najljepše ljubavi neostvarene ljubavi, tj. one veze koje su stale s razvojem kod pr-vih iskri i nikad nisu iskusile istinska otvaranja, a koja neminovno nose određe-ne doze boli i razočarenja.

Prečesto je ljubav roditelja, ljubav bračnog druga, ljubav djeteta, ljubav pri-jatelja, nakon određenih iskušenja, stala s razvojem i završila preparirana na zidu memorije ili konzervirana i odložena u nekom od ćorsokaka neizbrušene duše.

Majčina dušica je također, kroz svoju izraženu antiseptičku moć i specifičan miris, vrlo zdrav i prirodan konzervans. Tom svojom osobinom biljka u pjesmi ukazuje na određene krize u ljubavi mla-dića i djevojke iz pjesme, i njihovu želju da u takvim trenucima djeluju antiseptič-ki i sačuvaju barem ono što imaju dok ne smognu snage i hrabrosti da drvo ljubavi svesrdno zalijevaju – ne bojeći se njego-vog gorostasnog rasta.

Duša kao Stvoriteljeva tajna je najza-gonetniji entitet našeg života i ljudi pro-vedu cijele živote otkrivajući nove di-menzije vlastite duše da bi na kraju ispu-

stili iz sebe tu veliku nepoznanicu. Svaka duša je unikatna poput otiska prsta s razli-kom u slojevima i varijacijama. Šanse da čovjek u prosječnom životnom vijeku na-đe sebi srodnu dušu su proporcionalne njenom nerazvoju. Što znači, što je duša zapuštenija to je manje osjetljiva, manje pati i lakše se potpuno konformistički uklapa u zatečene društvene okvire.

Osobe sa unutarnjim svijetom izbru-šenim životnom boli i marljivo građenim u impresivno zdanje duhovne arhitekture upuštaju u svoje prostrane duševne odaje razne kategorije ljudi – ne očekujući da im se desi ljubav nego istu aktivno nude.

Shodno tome, drugi dio prethodne strofe, Oh, reci mi da ćeš barem pokušati,

govori o osobi koja je dovoljno emo-cionalno zrela da zna kako je nemoguće zadovoljiti sve dimenzije jedne izgrađene i njegovane duše te jedino očekuje iskren pokušaj.

Čovjek od rođenja do smrti prolazi ra-zne male škole ljubavi učeći svaki nared-ni put da voli dublje, iskrenije i bogatije, sve dok se duhovno ne uzdigne do čežnje za ljubavlju Stvoritelja i gledanjem Nje-govog lica neiscrpne ljepote.

Zanimljivo je da Stvoriteljevu naklo-nost i bolju vječnost ne možemo steći na-šim djelima nego iskrenim pokušajima nesavršene duše koja na taj način ulazi u proces vlastitog brušenja. I to iz prostog razloga što rezultati naših djela nikada ne mogu biti toliko impresivni da bi bili ekvivalent neizbrojivim Božjim darovi-ma nama.

Završavanjem viših školi iskrene lju-bavi, kroz dinamičan život, čovjek evolu-ira i uči prepoznati i vrednovati najmanji

tračak ljudske dobre namjere koju uočava svojim oštrim okom kroz brojne ljudske nespretnosti i maske.

Love imposes impossible tasks,Parsley, sage, rosemary and thyme,But none more than any heart would ask,I must know you're a true love of mine.

Ljubav postavlja nemoguće zadatke,Peršun, kadulja, ružmarin i majčina dušica,Ali ništa veće od zahtjeva bilo kojeg srca,Moram znati da si moja istinska ljubav.

Naravno da prava ljubav postavlja ne-moguće zadatke jer želi podstaći duhovni razvoj voljene osobe. Dokaz najveće lju-bavi je kada vas voljeno Biće upućuje na put pun trnja u želji da se okitite najljep-šom ljudskošću i ojačate. Ljudi koji tvrde da nas vole su obično kratkovidni i slabi za jedan takav rizik. Zato nam Gospodar šalje ljude koji nas mrze da pokrenu po-menute procese koji mimo njihove vlasti-te volje, i ponovo, iz puke kratkovidnosti daruju našim dušama alate i vatru za bru-šenje najljepših duševnih formi.

“A pleli su spletku i pleli smo spletku, a oni ne opaziše.” (Kur’an, 027:050).

Ljubav kao proces omogućavanja vla-stitog i tuđeg duhovnog razvoja i rasta podrazumijeva spremnost na trajno otvra-nje srca i duše ka spoljnom svijetu. Lju-bav poput peršuna (parsley) s početka refrena otklanja gorčinu iz grudi i usta, pomaže pri probavi svih žilavosti života, idealizira rad shrvanog srca i umiruje pre-nadraženi nervni sistem.

Stari Grci su koristili peršun da bi okrunili pjesnike, pobjednike na Olimpij-skim igrama, ali i ispratili svoje umrle – čineći ga na taj način vjernim pratiocem ljudi u važnim trenucima njihovog života.

Nemogući zadaci koje iz ljubavi šalje-mo jedni drugima moraju imati edukativ-no-pedagoški karakter. Jer iskrena ljubav kao ogromna energija mora da grije, ali i da odgaja, širi vidike, ohrabruje, duhovno obogaćuje, povećava neovisnost o stvore-njima, budi oprez i djeluje korektivno.

Želja svakog ambicioznog čovjek je da iza sebe ostavi jasan trag. Da zna da je obilježio određenu epohu i svojim do-brom zadužio naredne generacije. Najve-ći poraz za senzibilnu osobu je kad osjeti da uspomena na nju blijedi čak i u srcima za koje je njegovo ili njeno srce najjače kucalo. Otuda i analizirani zadaci u pje-smi - ali i uvijek novi zadaci i izazovi u našim životima – koji nas uče razumjeti igru najljepših životnih suprotnosti i uče nas rasti u ljubavi. q


JOURNAL

90

U skladu sa ustanovama islamskog rat-nog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao običaj da muslimanski zapovjed-nik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jačeg otpora i velikih žrtava zauzme, gra-đanima kršćanske i jevrejske zajednice, a naročito posadama tvrđava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu po-velju zvanu Emānnāma, Muāheda ili Ahd-nama. Tako je drugi halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., prilikom zauzimanja Jeruzale-ma 15/637. godine, predstavnicima kr-šćanske vjere izdao Emānnāmu u kojoj im je garantirao sigurnost života, imetka, cr-kve i slobode vjeroispovjesti, pod uvjetom da daju džizju i ne skrivaju neprijatelja (Hāzā mā a‘tā ‘Abdullāh ‘Umer, emīru-l-mu’minīne ehle Īljā mine-l-emāni, a‘tāhum emānen li enfusihim ve emvālihim ve li kenā’isihim ve sulbānihim ve sekīmihā ve berī’ihā ve sā’iri milletihā...)

Prilikom zauzimanja Carigrada (1.6. 1453.), sultan Mehmed II Fatih izdao je sličnu povelju (Ahdnamu) carigradskom patrijarhu i stanovnicima kvarta Galate u Carigradu. Njome je sultan patrijarhu ga-rantirao “da ga niko neće uznemiravati ni remetiti, da je nepovrediv, neoporeziv, ne-potresiv od svih protivnika i da je sa svim sebi potčinjenim svećenicima za sva vre-mena slobodan od poreza i danka”.

Kada je, deset godina kasnije (1463.), ovaj isti sultan Mehmed II osvojio Bosnu i pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, predstavnik bosan-skih franjevaca fra Anđeo Zvizdović iza-šao je 28. svibnja 1463. godine pred sul-tana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima dā vjersku i imovinsku slo-bodu djelovanja. Iako su pripadnici ovog reda od samog svog osnutka (1209.) dje-lovali kao ”pučki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom istoku i Africi, propovjednici križarskih ratova..., a u Bosni kao propovjednici i inkvizitori protiv bogumila” (vidi: Opća enciklope-dija JLZ, Svez. III, Zagreb, 1977., str. 57-58), sultan Mehmed Fatih im je, da bi spriječio njihovo iseljavanje iz Bosne i podstakao na povratak one koji su se već

bili iselili, izdao Ahdnamu (Povelju). Ahdnama je, s povijesnopravnog gledišta, imala veliki značaj, jer je bosanskim fra-njevcima od samog početka turske vlada-vine u Bosni osiguravala, ne samo osnov-na ljudska prava: slobodu ličnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, već i slo-bodu vizitacije franjevačkih ustanova od strane njihovih starješina izvana.

Tim dokumentom Mehmed II je kato-licima garantirao slobodu ispovijedanja njihove vjere i pravnu sigurnost, a izbjegli-ce je pozvao da se slobodno vrate. Izdata 326 godina prije Francuske buržoaske re-volucije 1789. godine i 485 godina prije međunarodne deklaracije o ljudskim pra-vima 1948. godine, predstavlja najstariji pisani dokument o ljudskim pravima u po-vijesti. Fra Luka Markešić izdavanje Ahd-name ocjenjuje jednim od značajnijih do-gađaja iz prošlosti BiH, koji ima svoju mračnu stranu jer je Bosna pala, ali i ple-menitu jer osvajači nisu progonili ljude i pozvali su ih da ostanu. “Za to vrijeme ona je bila znameniti čin kada su u pitanju ljud-ska prava i zato na nju treba pozitivno gle-dati, a ova povelja još više znači danas, jer je dala ljudima pravo na život, dom, sigur-nost imovine i slobodu vjere”, kaže fra Lu-ka. Predsjednik Udruženja turskih intelek-tualaca prof. dr. Mustafa Erdem ističe da Ahdnama pokazuje da moć Osmanskog carstva nije bila samo njena vojna sila, ne-go i izgradnja zajedničkog života.

Na manifestaciji “Dani Ahdname Mi-lodraže 2009”, kojom se obilježavala 546. godišnjica Ahdname, fra Luka Mar-kešić je imao interesantno izlaganje. “Po-znato nam je svima da je Milodraže u hi-storiji BiH poznato prije svega kao mje-sto susreta dvojice značajnih ljudi za hi-storiju BiH. To je susret sultana Mehme-da Fatiha i fra Anđela Zvizdovića. Milo-draže je po najprije značajno po tome što su se ovdje susreli ovi ljudi, susreli su se osobno, susreli su se u svoj svojoj različi-tosti. Već taj susret te vrste je posebno zanimljiv. Razlika je također tog susreta što su to ljudi različite kulture, različite vjere, različitih viđenja o životu ali oni su se susreli i taj susret je sam po sebi znača-jan. Taj susret je bio pretpostavka nečeg

još značajnijeg, oni su tu počeli razgova-rati. Druga stvar koja je značajna za Milo-draže i koja ostaje značajna stvar, osim ovog da je to sustret, ovo je mjesto susre-ta, ovo je mjesto dijaloga i to je ta druga stvar koju želim naglasiti kao značajnost ovog mjesta Milodraže. Tu su se sastala ova dvojica ljudi da razgovaraju, da ima-ju dijalog. A u tom dijalogu šta je važno, važno je ponajprije da jedan drugog slu-šaju. Sultan je bio spreman da sluša ovog sasvim običnog malog čovjeka i još re-dovnika. Isto tako i ovaj fratar redovnik bio je spreman da sluša tog čovjeka koji je došao tu da osvaja Bosnu ali dakle on je bio spreman da sluša, da sasluša tog čo-vjeka. A zatim u tom slušanju jedan dru-goga odmah su našli i razumijevanje je-dan za drugog, da prihvate i tako se rodilo i ono šta mi danas ovdje posebno obilje-žavamo kao Dan Ahdname. Ahdnama je značajna upravo po dijaloškom karakteru ljudi da u razgovoru nađu međusobno po-zitivno rješenje u datoj situaciji. Ono po čemu je Milodraže značajno i ostaje zna-čajno i nadam se postati još aktualnije iz ovog susreta, iz ovog dijaloga, u Bosni se tada stvara jedna nova geopolitička situa-cija u kojoj ljudi traže međusobno pomi-renje i mir. Pomirenje i mir u kojem će se moći izgrađivati BiH u okviru tadašnjeg Osmanskog carstva. Mir i pomirenje je bila ta vrijednost koja se tada počela gra-diti u BiH u jednoj novoj geopolitičkoj situaciji. Kao simbol tog početka jednog novog vremena, jedne nove civilizacije u BiH, plašt kojim je sultan Fatih ogrnuo fra Anđela Zvizdovića se sa Ahdnamom čuva u Franjevačkom samostanu u Fojni-ci kojeg fratri čuvaju kao vrijednost, kao amanet. Historija je karakteristična što se vremena i ljudi mijenjaju. Trebamo čuva-ti vrijednosti koje su vječne u povijesti, ono što bi želio istaknuti mislim da su vječne vrijednosti ljudi i da to treba čuva-ti, njegovati i predavati drugima. Da se ljudi znaju susresti, međusobno razgova-rati, da se ljudi znaju pomiriti i graditi mir. Mir je djelo pravde, mir je djelo isti-ne, to u svetim knjigama piše, mir i pomi-renje se temelje na istini, na pravdi. Milo-draže treba da postane simbol BiH, evo

Ahdnama – najstariji dokument o ljudskim pravima u povijesti

Univerzalni uzor ljudskih pravaAlem ef. Crnkić

DIJALOG CIVILIZACIJA

JOURNAL

91

da ne kažem da ne pretjerujem pa i sim-bol svijeta kao što je i BiH simbol svijeta po svojim različitostima, po svojim te-žnjama, po ljudskim i civilizacijskim ka-rakteristikama, po onome što Bosna je bila i po onome što želi danas postati.”

Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić u proš-logodišnjoj hutbi na prvi petak u mjesecu julu u Kamengradu kod Sanskog Mosta, gdje se čuva mihrab Sultana Mehmeda Fa-tiha, Ahdnamu je predstavio kao prototip i paradigmu bosanskog života. “Fatihova Ahdnama nije napisana iz straha, nije iznu-đena zbog interesa, i nije obajavljena iz po-trebe za pokazivanje. Ona je napisana iz uvjerenja da je svako slobodan u svojoj vje-ri i svojoj domovini; ona je objavljena da svjedoči o jednom vremenu i jednom čovje-ku koji je znao da je prava moć u poštivanju ljudske ličnosti. Zato je Fatihova Ahdnama povijesna vrijednost koja nije mogla biti ne-primjećena zato što uvijek koristi ljudima. Ona je i nama korisna, jer u njoj možemo prepoznati razliku između istine i neistine – istine koja traje i neistine koja nestaje u bujici koja nosi otpatke što plivaju na povr-šini povijesti. Ona je korisna da nas podsje-ti na trajnu vrijednost bosanskog života koji je nezamisliv bez suživota i tolerancije, ko-ju treba pokazati baš onda kad se ima moć i vlast, baš onda kad drugom i dugačijem možemo pružiti ruku prijateljstva.”

Sadržaj Ahdname

Tekst Ahdname u prevodu Hazima Šabanovića glasi:

“On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tu-gra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzviše-nog sultanskog nišana (znak) i svijetle car-ske tugre, osvajača svijeta je slijedeće:

Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odlič-nicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovije-dam slijedeće:

Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetlje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbriž-no stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobod-ni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mo-jih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva - ne vrijeđa i ne uznemiruje spo-menute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove

duše (živote), ni njihov imetak, niti njiho-ve crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spome-nutim veledušno podarujem carsku zapo-vijed i zaklinjem se slijedećim teškim za-kletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhammeda), i tako mi sablje koju pašem, - niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.

Napisano 28. maja u stanu Milodraž”U Šabanovićevu prijevodu zakletva:

“i tako mi 124.000 poslanika” je izostav-ljena. Iako su o ovoj Ahdnami kod nas mnogi pisali (Ć. Truhelka, G. Elezović, S. Kemura, Knežević, K. Gujić, J. Mata-sović, H. Šabanović i drugi), nama se čini da je po pitanju njene originalnosti najbli-že istini mišljenje rahmetli Hazima Šaba-novića koji kaže: “Original je, kako će se to iz objašnjenja koje dolazi iza teksta vi-djeti, nestao nešto prije 1654. godine, jer je u međuvremenu od 1654. do 1669. na-stao onaj primjerak Ahdname za koji se drži da je original i koji se kao takav čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Foj-nici uokviren pod staklom. Taj primjerak, međutim, nije ništa više nego dosta neu-spjela imitacija originala.”

Što se, pak, sadržaja Ahdname tiče, on je, po svoj prilici, autentičan. Tome ide u prilog činjenica da je Fatihov sin, sultan Bajezid II (vl. 1481.-1512.), beratom iz 1483. godine upućenim sandžak-bezima i kadijama bosanskog, hercegovačkog i

zvorničkog sandžaka, a potom i ferma-nom od 17. augusta 1498. godine upuće-nim kadijama Novog Brda i Srebrenice, praktično obnovio Ahdnamu svoga oca Mehmeda II Fatiha i potvrdio njenu au-tentičnost. Original berata iz 1483. godi-ne nije sačuvan, ali postoji ovjeren prepis koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici, dok je original fermana iz 1498. godine sačuvan i nalazi se u arhivu Fra-njevačkog samostana u Fojnici.

Isto tako treba napomenuti da je i Fati-hov praunuk, sultan Ahmed I (vl. 1603.-1617.), fermanom iz 1607. godine obnovio Ahdnamu svoga pradjeda, za vrijeme upra-ve provincijala fra Jakova Slapnice. Origi-nalni ferman pronašao je u Sarajevu 1937. godine sarajevski trgovac starinama Uzei-raga Hadžihasanović i poklonio ga tadaš-njem nadbiskupu Ivanu Šariću, koji ga je u augustu iste godine dao objaviti u “Hrvat-skom dnevniku” u Zagrebu. Postoje i četiri ovjerena prepisa ovog fermana, od kojih se po dva čuvaju u Makarskoj i Zaostrogu.

Prepisi Ahdname

Šabanović navodi i deset poznatih prepisa Ahdname, od kojih se pet čuva u arhivu Franjevačkog samostana u Fojni-ci, dva u Franjevačkm samostanu u Kra-ljevoj Sutjesci, jedan u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, jedan u arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu i jedna u Kadićevoj hronici u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Prepis Ahdname koji se čuva u Fojnici pod br. 1253 ima tri ovjere: es-Sejjida Ab-dulmedžida, kadije u Bosna Brodu (Trav-niku), Muhameda, kadije u Bosna Brodu (Travniku) i vojnog kadije Muhameda ibn Balije. Prepis pod br. 2956 iz Fojnice ovjerio je Muhamed ibn Ali, kadija u Di-mitrovici, a prepis pod br. 1255 Muha-med Emin, kadija u Sarajevu. Jedan pre-pis Ahdname, koji se čuva u Kraljevoj Sutjesci, ovjerio je Fazli ibn Ahmed, vrši-lac dužnosti kadije u Banjoj Luci, a drugi Davud, vršilac dužnosti kadije u Saraje-vu. Prepis Ahdname koji se nalazi u Beo-gradu ovjerio je Omer ibn Emrullah, ka-dija u Tuzli. Ostali prepisi nisu ovjereni.

To što je Ahdnama često osporavana navodima da o njoj u zapadnim izvještaji-ma i kronikama nema pomena može se objasniti nastojanjem da se od javnosti za-taje povlastice koje su njom stečene, tim prije što su te izvještaje pisali ljudi kojima iz vjersko-političkih razloga nikako nije iš-lo u prilog da ističu naklonost i toleranciju sultana Mehmeda II Fatiha, koji je bio pre-gazio tolike kršćanske zemlje i postao strah

Sultan Mehmed II Fatih


JOURNAL

92

i trepet čitave srednje Europe. Sve kad bi fojnička Ahdnama i bila historijska patvo-rina, a što se nikako ne može dokazati, gore spomenutim Bajezidovim beratom iz 1483. i fermanom iz 1498., kao i Ahmedovim fermanom iz 1607. godine, ona je sa najvi-šeg mjesta ozakonjena, te je kao takva predstavljala veliki list slobode za franjev-ce i katolike u Bosni. Prema tome, sultanu

Mehmedu II Fatihu i njegovoj Ahdnami treba zahvaliti što se u tim krajevima sve do danas održao znatan broj Bosanaca ka-toličke vjeroispovjesti. Za žaljenje je to što u zadnje vrijeme obilježavanje ovog datu-ma nosi uglavnom bošnjačko-tursko-mu-slimanski predznak i što u njemu, ni duhom ni tijelom, ne učestvuju i bosanski franjev-ci. U neku ruku za to odgovornost snose i

sami organizatori i sudionici, koji skup na milodraškom polju sve više pretvaraju u teferič nabijen mitološkim imaginacijama o osmanskom periodu. Naravno, u takvoj atmosferi se niti od bosanskih franjevaca ne može očekivati da osjećaju žal za vre-menom u kome su bili sluge okupatora, niti da slušaju priče o Ahdnami, kao univer-zalnom uzoru ljudskih prava. q

Danas je najtraženija osoba na svijetu. Sa svojim istomišljenicima, većinom rat-nim veteranima iz Afganistana, koje su svojevremeno obostrano izdašno financi-rali i službeni Rijad i Washington, ofor-mio je najzloglasniju terorističku mrežu današnjice, poznatu kao Al-Qaida (baza). Njegova je glava ucijenjena na 25 miliju-na dolara. Zbog njega su Sjedinjene Američke Države, najjača vojna sila na svijetu, pokrenule svoju ratnu mašineriju i okupirale dvije zemlje Irak i Afganistan, te izvele brojne udare u nekim islamskim zemljama poput Somalije i Sudana. Jedan od najvećih kritičara američke vanjske politike, Noam Chomski, takvu američke poteze smatra najkrućim međunarodnim terorizmom; takvim da se druge grupe i države koje primjenjuju terorizam u ostvarenja svojih interesa mogu sakriti u mišju rupu.1 U rečenicama koje slijede pokušat ću pojasniti tko je zapravo Osa-ma bin Laden, osoba koja je svojim izja-vama i djelovanjem izazvala opću pomut-nju u međunarodnoj zajednici.

Za vrijeme sovjetske okupacije Afgani-stana 1979.-1988. godine, jedan od nekoli-ko tisuća stranih dragovoljaca, koji su pri-stizali na afganistansko-pakistansku grani-cu u vojne logore, nadgledane i financirane od američkih, pakistanskih i saudijskih taj-nih službi, bio je i Osama bin Laden. Nje-gov otac Muhammed, porijeklom iz Jeme-na, bio je jako blizak sa saudijskim kraljem Fejsalom, koji mu je omogućio da se obo-gati kao građevinski poduzetnik. (Navodno je nakon abdiciranja kralja Sauda saudijska državna blagajna ostala prazna te je Muha-mmed šest mjeseci financijski izdržavao kralja Faisala i praktički cijelo kraljevstvo.

U znak zahvalnosti, kralj Faisal je donio de-kret kojim su svi građevinski radovi bili po-vjereni njegovoj tvrtki.) Njegova je građe-vinska tvrtka, danas poznata kao Grupacija Bin Laden, dogradila i proširila džamije u Mekki i Medini, najsvetijim mjestima u islamu te učestvovala u najunosnijim gradi-teljskim poduhvatima u Saudijskoj Arabiji sredinom 20. stoljeća. Muhammed bin La-den je postao i ministar javnih radova u Vladi Saudijske Arabije.

Obitelj bin Laden velikim novčanim iznosima podupirala je afganistanske bor-ce u ratu protiv Sovjeta. Uz sve navede-no, za rat protiv Sovjeta prijavio se i Osa-ma, sedamnaesto od 57 djece, koliko je njegov otac Muhammed imao sa nekoli-ko svojih supruga. Iako nijedan saudijski princ nije želio osobno učestvovati u ratu, bin Ladenov odlazak u Afganistan na sa-mom početku sovjetske okupacije, a zbog bliskosti između dvije obitelji, tumačio se kao privrženost džihadu same obitelji Sa-ud. Njemu su se pridružili i radnici iz oče-ve tvrtke, koji su teškim strojevima isko-pavali tunele ispod pakistansko-afgani-stanskih planina u kojima su izgrađivali skladišta za oružja i medicinsku pomoć. Jedno takvo skladište u pokrajini Host u potpunosti je financirala američka oba-vještajna služba CIA. U brojnim bazama, uzduž afganistansko-pakistanske granice, uz pomoć američkog oružja i stručnjaka te saudijskog novca obučavani su najelit-niji borci za rat protiv Sovjeta.2

Bin Laden će postati predstavnik sau-dijskih dragovoljaca, a nakon ubojstva njegovog duhovnog učitelja Abdullaha Azama3 preuzet će vodstvo nad svim arap-skim dragovoljcima u Afganistanu. Ubrzo

je osnovao i Al-Qaidu, vojnu organizaciju ili bolje rečeno vojnu bazu, u koju je pri-mao dragovoljce iz više arapskih zemalja koji su pristizali u Afganistan sa svojim obiteljima kako bi se borili protiv Sovjeta. I sam je sudjelovao u nekoliko bitaka, uključujući opsadu Jalalabada, koja je označila kraj sovjetske okupcije Afgani-stana 1989. godine. Zbog svojih zasluga bin Laden je slavljen kao heroj i u Afgani-stanu i u svojoj domovini Saudijskoj Ara-biji. Često optuživan od domaćih mudža-hedina za ekstremno tumačenje islama te razočaran međusobnim obračunima afga-nistanskih vojnih zapovjednika, odlučio je 1990. godine napustiti Afganistan i vratiti se u Saudijsku Arabiju. Tamo je osnovao dobrotvornu humanitarnu organizaciju ko-ja je pomagala veteranima afganistansko-ga rata. Međutim, Sadamova okupacija Kuvajta 1990. godine i njegove prijetnje da će okupirati Saudijsku Arabiju, ponov-no će aktivirati Osamu bin Ladena.

Predložio je saudijskom kralju Fahdu da sa svojim ratnim veteranima te ostalim Saudijcima predvodi obranu zemlje. No, preduhitrili su ga njegovi dojučerašnji sa-veznici i pomagači Amerikanci. Ni tri da-na nakon Sadamove okupacije Kuvajta u Rijad je doputovao američki potpredsjed-nik Cheyni kako bi sa Fahdom dogovorio obranu Saudijske Arabije nazvanu “Pu-stinjski štit”. Ubrzo su počeli stizati ame-rički vojnici čiji je broj do kraja vojnih operacija narastao na više od 500.000. To je razbjesnilo Osamu bin Ladena koji je javno počeo kritizirati politiku kraljevske obitelji, jer je u zemlju pozvala nevjernič-ku vojsku. Pokušao je utjecati i na službe-nu ulemu da donesu fetvu o zabrani staci-

Priča o najtraženijem čovjeku na svijetu

Tko je Osama bin Laden?Mirza ef. Mešić


JOURNAL

93

oniranja nevjerničkih vojnika na saudijsko tlo, no bez uspjeha. Vijeće Šure je, na veli-ko bin Ladenovo razočarenje, donijelo fe-tvu o slobodnom stacioniranju američkih vojnika. Njegova se kritika pojačala nakon završetka Pustinjske oluje kada je nekoli-ko tisuća američkih vojnika ostalo u Sau-dijskoj Arabiji, kako bi nadgledali zabranu letova za iračke borbene avione. To je bio argument kojim je bin Laden dokazivao svoju tvrdnju kako je Sjedinjenim Država-ma stalo samo do očuvanja njihovih naf-tnih interesa na Srednjem Istoku te kako će američke trupe tamo zauvijek ostati.4

Osama bin Laden 1992. odlazi u Sudan i pridružuje se islamskim revolucionarima predvođenim Hasanom Turabijem. U Su-danu je uspio okupiti većinu afganistanskih veterana koji su bili razočarani ponašanjem saudijske vladajuće obitelji i ostankom američkih vojnika na svetoj zemlji nakon završetka Pustinjske oluje. U međuvreme-nu su mu saudijske vlasti oduzele držav-ljanstvo, što je nezabilježen slučaj u povije-sti ove države, a njegova najuža obitelj jav-no ga se odrekla. Uslijed konstantnog sau-dijskog pritiska, Sudan je morao otkazati gostoprimstvo bin Ladenu. Sredinom 1996. godine odlazi ponovo u Afganistan i po prvi puta javno objavljuje džihad protiv Sjedi-njenih Američkih Država, koje su za njega i njegove sljedbenike okupirale Saudijsku Arabiju i ostale muslimanske zemlje, kako bi crpili prirodna bogatstva koja pripadaju svim muslimanima. Clintonova administra-cija kao odgovor njegovoj objavi rata SAD-u donijet će Protuteroristički akt, dokument kojim će zamrznuti sredstva svih arapskih humanitarnih organizacija koje su surađiva-le sa Osamom bin Ladinom. Proglasili su ga najvećim financijerom terorističkih ak-tivnosti u svijetu.5

Američka je vlada početkom 1997. godine preko CIA-e započela lov na Osa-mu bina Ladena, ali bezuspješno. U to su vrijeme u afganistanskom građanskom ratu sve više jačali talibani koji su pružili punu zaštitu bin Ladenu. Čak su ga odbili izručiti i Saudijcima, koji su uz Ameri-kance i Pakistance najviše financijski po-magali talibansku vladu. Do 2001. godi-ne, bin Laden uspijeva ponovno okupiti oko sebe nekoliko afganistanskih oruža-nih grupa, sada zajednički povezanih u Al-Qaidu, i osnovati organizaciju pod na-zivom “Međunarodna islamska fronta za džihad protiv Židova i križara”. Ovo će biti argument američkoj vladi da nakon 11. rujna 2001. optuži bin Ladena i njego-ve sljedbenike za organizaciju teroristič-kih napada na SAD i druge zapadne ze-mlje te njihove ciljeve svuda u svijetu te

započne vojnu kampanju protiv taliban-skog režima kojeg će na kraju i srušiti, ali ne i uništiti.6

Neprijateljstvo između bin Ladina i Sje-dinjenih Američkih Država kulminiralo je kada je u kolovozu 1998. godine u terori-stičkim napadima na američko veleposlan-stvo u Keniji i Tanzaniji poginulo 220 civi-la. Američka je vlada odmah za napade op-tužila bin Ladena za kojim je raspisala i međunarodnu tjeralicu te nagradu od 5 mi-lijuna dolara za njegovo uhićenje. Za sva neprijateljstva od ranih 90-ih i sve pogibije američkih vojnika optužen je Osama bin Laden. Jasno da je postojalo i među američ-kim stručnjacima dosta sumnje oko njego-vog sudjelovanja u organizaciji svih terori-stičkih napada protiv SAD-a.7

Washington je optužio Osamu bin La-dena da u muslimanskom svijetu predvo-di globalnu urotu protiv Sjedinjenih Dr-žava. Ono što Washington nije htio pri-znati jeste da je upravo njihova admini-stracija predvođena stručnjacima CIA-e dobrano pomagala organiziranje militan-tnih skupina širom islamskog svijeta koje će se nakon pobjede nad Sovjetima u Af-ganistanu okrenuti protiv nje i arapskih korumpiranih vladara.

U pokušaju da ulove bin Ladena ame-rička je administracija velike nade pola-gala na Pakistan i Saudijsku Arabiju. No vjerojatno je bin Laden toliko bio pove-zan sa pakistanskom vladom preko tajne službe ISI-ja, a pogotovo sa članovima saudijske kraljevske obitelji, da niti Paki-stancima niti Saudijcima nije bilo u inte-resu da bin Ladena ulove Amerikanci. Uz sve to bin Laden je zadobio snažnu pot-poru talibanskog režima predvođenog mula Omerom koji ni po koju cijenu nije želio izručiti Osamu. Čak je jedne prigo-de i izvrijeđao saudijskog princa Turkija, šefa saudijske tajne službe, koji je došao u Afganistan kako bi s mula Omerom pregovarao o bin Ladenovom izručenje, optuživši ga da je izaslanik američke vla-

de. Nakon tog slučaja Saudijska Arabija nije više tako zdušno pomagala talibane, a diplomatske je veze svela na najniži stu-panj. Osobna uvreda princa, a ne posebna strategija, oblikovala je saudijsku vanj-sku politiku prema talibanskom Afgani-stanu. U međuvremenu američka je vlada uspjela uspostaviti kontakte sa mula Omerom kojeg je uspjela uvjeriti da afga-nistansko gostoprimstvo najtraženijem teroristi neće donijeti ništa dobro. Navod-no je uslijed američkog pritiska mula Omer uspio nagovoriti bin Ladina da na-pusti Kandahar i odseli najvjerojatnije na samu afganistansko-palestinsku granicu.8

Uslijedio je 11. rujna 2001. i globalni rat protiv terorizma kojeg su pokrenule Sjedinjene Američke Države. Od tada se Osami bin Ladenu gubi svaki trag. U ne-koliko je navrata arapska televizija Al-Je-zira emitirala njegove snimke i poziv mu-slimanima na sveopći džihad protiv Sje-dinjenih Država. Kako vrijeme prolazi i mediji sve manje pažnje posvećuju Osa-mi bin Ladenu. q

Bilješke:1 Pogledati: Noam Chomsky, Gusari i carevi, stari i novi, Izvori, Zagreb, 2004. str. 136-163.2 Ahmed Rashid, Talibani, Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji, Tamaris, Zagreb, 2001. str. 199-204. 3 Abdullah Jusuf Azam, rođen je u Palestini 1941. godine. Stekao je diplome na poljoprivrednom fa-kultetu te na islamskim fakultetima u Kairu. Nakon izraelsko-palestinskog rata 1967. godine, nastanio se u Jordanu gdje je predavao islamsko pravo na ta-mošnjem univerzitetu. Iz Jordana je protjeran zbog kritiziranja jordanske politike prema Izraelu. Nasta-nio se u Saudijskoj Arabiji gdje je propagirao dži-had protiv Sovjeta. I sam je odselio u Pakisatan te osnovao organizaciju pod nazivom Bayt al- Ansar. Naslijedit će ga Osama bin Ladin na kojeg je izvršio najveći utjecaj. Pogledati: Stephen Schwartz, Dva lica islama, str. 222.4 Ahmed Rashid, Talibani, Islam, nafta, i nova veli-ka igra u Srednjoj Aziji, str. 206.5 Craig Unger, House of Bush, House of Saud, New York, 2004. str. 174-175.6 Osama bin Laden će sa svojim istomišljenicima doni-jeti fetvu (iako to nije imo pravo jer niti poznaje do-voljno učenja islama niti je islamski pravnik), kojom se muslimanima dozvoljava ubijanje Amerikanaca i njihovih saveznika, bilo civila ili vojnika bilo gdje i bilo kada. Na Zapadu su njegove fetve i više nego oz-biljno shvaćene tako da su izazvale pravu antiislamsku histeriju u mnogim zemljama, osobito nakon terori-stičkih napada na SAD te London i Madrid. Ove fetve kod drugih muslimana nemaju nikakvu obvezujuću težinu. Na Zapadu se islam sve više izjednačavao sa bin Ladinovim tumačenjem. Pogledati: Craig Unger, House of Bush, House of Saud..., str. 176-189.7 Po mnogima Clintonova je vlada iskoristila slučaj bin Laden kako bi oči javnosti preusmjerile sa slu-čaja “Monika Levinski” i imala naprosto opravda-nje za sva teroristička djela koja nisu predvidjeli ni spriječili8 Ahmed Rashid, Talibani, Islam, nafta, i nova veli-ka igra u Srednjoj Aziji, str. 207-216.

Osama bin Laden


JOURNAL

94

U okviru biblioteke Dialogos, sara-jevski je nakladnik Connectum u proljeće 2006. objavio djelo Amira ef. Karića “Pa-nislamizam u Bosni”. Autor uvodno na-glašava činjenicu zloupotrebe pojma pa-nislamizam u cilju diskreditacije politič-kih težnji Bošnjaka i jugoslavenskih mu-slimana u drugoj polovici 20. stoljeća. Smatra da se trend nastavlja i poprima dodatne negativne aspekte u kontekstu globalnih odnosa danas.

Ovako uveden u problem, čitatelj oče-kuje analizu optužbi koje prate musliman-sku društvenu misao navedenog razdoblja. Nove kontekstualizacije Izetbegovićeve “Islamske deklaracije” i drugih djela, su-đenja, borbe za opstanak Bosne i Bošnja-ka, ratnih stradanja i genocida, mudžahe-dina, Alžiraca, takozvanih vehabija i mno-gih drugih tema o nepravedno optuženim i još nepravednije osuđenim pojedincima i narodima, dobro bi nam došle. Jer sad se, ipak, mnogo više može slobodno reći.

No autor želi nešto drugo. Cilj mu je na jednom mjestu razmotriti ukupnu temu pa-nislamizma, od političkih sustava kroz po-vijest islama do refleksije globalnih povije-snih kretanja na bosanski muslimanski dis-kurs do kraja Drugog svjetskog rata. Imamo li pojašnjenu povijesnu sliku shvaćanja islamskog jedinstva u Bosni kroz povijest, lakše ćemo valorizirati i razumjeti nedavnu povijest i suvremeni kontekst. Autor nastoji objediniti sve relevantne misli o ovoj temi. U tome uspijeva oblikovavši djelo koje ši-roku temu panislamizma smješta u prakti-čan format džepnog izdanja. Koristi do sada objavljene riječi o ovoj temi koje nalazimo u okviru studija drugačije poslaganih priori-teta. Autor naročito ističe suvremeni dopri-nos Fikreta Karčića i Šaćira Filandre.

Kolektivni osjećaj pripadnosti zajednici

U prvom poglavlju, autor analizira panislamizam i pojam duhovnog jedin-

stva kao nedjeljiv od pojma ummet i od-nosnog bratstva među svim muslimanima (el-uhuvve el-islamijje). Koncept islam-skog bratstva nadilazi sve “geografsko-teritorijalne i etničko-lingvističke” parti-kularne identitete, ali ih ne negira jer “ra-zličitost je princip univerzalne harmonije i rezultat je same Božje volje.” No 20. stoljeće u muslimanskom svijetu dovodi u sukob univerzalni islamski s lokalnim nacionalnim identitetima u kontekstu oslobađanja od kolonijalne vladavine eu-ropskih država. Nacionalisti, smatrajući da se samo nacionalnom državom mogu osloboditi kolonizatora, islam vide tek komponentom nacionalne kulture, dok pristalice islamskog jedinstva nacionali-zam smatraju “odgovornim za fragmenta-ciju ummeta”. Autor ustvrđuje da unatoč postojećoj podijeljenosti ummeta, kolek-tivni osjećaj pripadnosti muslimana jed-noj bratskoj zajednici ostaje i dalje snaž-no izražen te utječe na političko ponaša-

nje vlada muslimanskih zemalja. Očituje se u “raznovrsnim panislamističkim giba-njima, najsnažnije u domenu religije, ali i na socijalnom i kulturnom te ekonom-skom i političkim planu”, smatra autor.

Razmatrajući pojam ummeta u Me-dinskom ustavu, autor naglašava njegove revolucionarne republikanske aspekte u smislu ustavnosti, jednakopravnosti svih članova, kao i podređenosti vladara usta-vu. Jedinstvo ummeta kroz povijest očitu-je se u instituciji hilafeta. Hilafet podra-zumijeva islamski politički poredak koje se ostvaruje u vjerskim (din) i svjetovnim (dun'ja) pitanjima. Halifa nije baštinik vodstva samo u sferi religijskog, već, istovremeno, i religijskog i političkog. Hilafet je isprva bio republika. Prvi halifa Ebu Bekr izabran je, a on je Omera ibn Hattaba imenovao drugim halifom, što je omogućilo kasnijim pravnicima legitima-ciju dinastičkog nasljeđivanja položaja halife Emevija i Abbasija. Nasilnim us-postavljanjem emevijske dinastičke vlasti izgubljena je suština hilafeta, naglašava autor. Institucija dinastičkog halife imala je stvarnu moć u razdoblju Emevija i u prvoj etapi vladanja Abbasija, odnosno do polovine 9. stoljeća, otkada stvarnu vladarsku moć vremenom preuzimaju re-gionalni zapovjednici - emiri. Položaj ha-life prolazio je etape posjedovanja velike moći i autoritativnosti, kao i potpune raz-vlaštenosti. Vremenom se legitimira us-postavljanje više islamskih državnih za-jednica. Bez obzira na politički predak u kojem žive, slijeđenje je ono što ujedinju-je muslimane, zaključuje autor.

Duhovni i politički panislamizam

U drugom poglavlju autor razmatra nastanak i razvoj panislamizma u kontek-stu kolonijalnog širenja europskih sila. Na prijelazu 19. na 20. stoljeće postojale su samo tri međunarodno priznate musli-manske države: Osmanska carevina, Per-

Amir Karić: “Panislamizam u Bosni”, Connectum (2006.)

Džepni panislamizamKako je u bošnjačkom identitetu odrednica islam više od vjere, odnosno, on nosi i brojne druge kulturno-civilizacijske aspekte narodnog i nacionalnog identiteta, panislamski diskurs je pomogao sprečavanju asimilacije Bošnjaka i čuvanju posebnosti do suvremenog doba kada se nacionalna posebnost konačno mogla formalno iskazati i legitimirati.

Senad Nanić

PRIKAZI I KRITIKE

JOURNAL

95

zija i Afganistan. Uspjesi koje su musli-mani ostvarili od 7. do 16. stoljeća i nji-hova dominacija svjetskom političkom scenom u tom razdoblju, smatra autor, doprinijeli su njihovom uvjerenju kako je historijska realizacija islama samo znak njegove metafizičke ispravnosti, te da su uspjesi posljedica njihove pravovjernosti. Uspjesi europskih zemalja u kolonijal-nom pohodu na istok i potčinjavanje mu-slimanskih zemalja poljuljali su uvjere-nost muslimana u vlastitu superiornost i snažno potakli potrebu za samopropitiva-njem. Pojavljuju se obnoviteljski pokreti.

Zajednička karakteristika predmoder-nističkih reformskih pokreta 18. i 19. sto-ljeća (vehabije, idrisije, senusije, fulanije, mehdije) sadržana je u pozivu na povra-tak obrascima života iz Poslanikova vre-mena. Inzistiraju na doslovnom čitanju Kur'ana i hadisa, te zanemaruju interpre-tacije koje su nastajale kroz stoljeća. Ovi pokreti su u literaturi označavani kao pu-ritanski po karakteru svoje prakse i funa-damentalistički po karakteru ideologije.

Moderni reformistički diskurs vezan je uz znamenite pojedince na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, prvenstveno Džemaludina Afganija i njegovog učenika Muhameda Abduhua. Cilj je bio je politički – osloba-đanje muslimana od kolonijalizma. Zala-gali su se istovremeno za jedinstvo musli-manskog svijeta i jačanje država pojedi-načno. Reformatori su pozvali muslimane da reinterpretiraju temeljne izvore islam-skog učenja prakticirajući idžtihad. Deko-lonizacija je moguća samo reformom poli-tičkih, pravnih i socijalnih institucija, su-mira autor reformistički diskurs.

Autor upozorava da je u zapadnoj akademskoj javnosti izraz panislamizam prvi put upotrebljen 1887. analogno po-kretima pangermanizma, panslavizma i sličnima. Konstituiranje pokreta vezuje se za pokret Mlade osmanlije koji je osnovan 1865. U istanbulskom listu Huri-jet 1868. prvi put je upotrijebljena sinta-gma “itihhad-i islam” (islamsko jedin-stvo), što je ekvivalent izrazu panislami-zam. Mlade osmanlije su naglašavali da samo islamsko jedinstvo može sačuvati Osmansko carstvo.

Ishodište panislamizma kao političkog djelovanja, mirovni je ugovor iz 1774. koji daje Osmanskom sultanu duhovnu juris-dikciju nad muslimanima, koji su povlače-njem Osmanske države ostali živjeti pod ruskom upravom. Panislamizam je postao zvanična ideologija Osmanske države do-laskom na prijestolje sultana Abdulhamida II. U pogledu pružanja materijalne podrš-ke panislamskoj politici, najveći značaj

imalo je osnivanje Osmanskog društva Cr-veni polumjesec 1887. i pokretanje izgrad-nje Hidžaske pruge. Propagiranje panisla-mizma kao ideologije integralizma nastav-ljeno je i poslije uvođenja parlamentariz-ma 1908. i svrgavanja sultana Abdulhami-da II 1909. U razdoblju poslije Mladotur-ske revolucije panislamsku ideju promica-li su brojni autori, kao i tokom Prvog svjetskog rata. Legitimitet pretenzija osmanskog sultana na univerzalni hilafet, u uvjetima britanske okupacije, potvrđuje i ulema Indije.

Autor razlikuje “duhovni panislami-zam” kao koncept duhovnog jedinstva ummeta i “politički panislamizam” koji predstavlja pokret za ujedinjenje musli-manskog svijeta i oslobađanje od koloni-jalne vlasti. Smatra da je Organizacija Islamske konferencije suvremeni moduli-rani oblik panislamskog pokreta. OIC je osnovan s ciljem promoviranja i razvija-nja solidarnosti i međusobne suradnje muslimanskih država na svim društvenim poljima. Strukturirana je kao asocijacija suverenih nacija. Ustanovljavanje OIC-a autor shvaća kao isntitucionalno rješenje krize nastale ukidanjem hilafeta 1924. i niza konferencija koje su se vodile na te-mu obnove hilafeta.

Panislamizam u bošnjačkoj praksi

U trećem poglavlju autor razmatra pa-nislamizam u praksi Bošnjaka. Austro-ugarska okupacija Bosne značila je na-prasni prekid mnogih oblika funkcional-ne povezanosti Bošnjaka s Istanbulom i drugim središtima muslimanskog svijeta, ustanovljava Karić. Stanje dvojnog suve-reniteta je kod Bošnjaka podgrijavalo ro-mantičarsku nadu u skori povratak Tur-ske. Austro-ugarska okupacija vremenski koincidira s nastojanjima osmanske vlasti da ponovno ujedini islamski svijet, kao i sa djelovanjem nosilaca panislamske ide-je. Panislamska ideja svoju refleksiju imala je u idejnim gibanjima u Bosni i Hercegovini.

U prva dva desetljeća austro-ugarske uprave, jedini referentan pokret koji se javio među Bošnjacima bio je pokret ise-ljavanja u Tursku. Nakon toga 1895. ja-vio se pokret reformama oštećenih i neza-dovoljnih zemljoposjednika. Prvi značaj-ni politički pokret bio je Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji se počeo formirati 1899. On je istovremeno predstavljao svojevrsnu prethodnicu mo-dernom političkom organiziranju Bošnja-ka, koje je počelo osnivanjem Musliman-ske narodne organizacije 1906.

U pogledu useljavanja muslimana s iz-gubljenih osmanskih teritorija u unutraš-njost Osmanske države, Vlada u Istanbulu je zauzela kurs i institucionalizirala podršku emigriranju muslimana. Iako je bilo autora koji su podržavali ideju da je vjerski nedo-pustivo živjeti u takozvanom daru-l-harbu, odnosno pod austrijskom vlašću, te da je nužna hidžra u takozvani daru-l-islam, od-nosno Tursku, brojni su autori argumentira-li da ne postoje razlozi za hidžru u uvjetima gdje je prakticiranje islama omogućeno. Uskoro u Bosni više nije bilo utjecajnih au-tora koji su podržavali iseljavanje u Tursku, pregledno će Karić.

Odmah nakon okupacije Bosne i Her-cegovine, austro-ugarske vlasti su povele intenzivne aktivnosti na odvajanju Boš-njaka od autoriteta halife-sultana, pripre-majući formiranje autonomne vjerske or-ganizacije Bošnjaka. Do sukoba, koji tra-ju sve do 1909., dolazi zbog problema nespojivosti izdavanja šejhul-islamove menšure reisu-l-ulemi s carskim ovlasti-ma imenovanja. Taj čin imenovanja nije imao nikakvu praktičnu funkciju, ali uka-zuje na potrebu održavanja barem simbo-ličke veze s halifom, kao duhovnom ver-tikalom muslimana.

Unutar bošnjačke publicistike, tema panislamizma bila je prisutna sve do 1945. Analizirajući im karakter, autor za-ključuje da je prvobitan cilj tekstova o panislamizmu bio predstavljanje pokreta, njegova nastanka, ciljeva i glavnih nosi-laca. Predstavljanje muslimanskih naroda bila je druga bitna karakteristika većine bošnjačkih listova. Na taj su način razvi-jali duhovnu vezu bosanskih muslimana s drugim muslimanskim narodima, odno-sno svijest o duhovnom jedinstvu umme-ta. Treća karakteristika je razvijanje du-hovnog i odsutnost političkog panisla-mizma u kontekstu političke i državno-pravne situiranosti Bošnjaka.

Brojni tekstovi objavljeni u časopisi-ma kao što su “Behar”, “Biser”, čak i “Gajret”, kao i u knjigama iz “Biserove” Muslimanske biblioteke, aktualni su i da-nas, rekao bih. Tako Fehim Spaho još 1906. u “Beharu” inzistira na vjerskoj funkciji hilafeta, ali podrazumijevajući i određeni stupanj političke vlasti. Halil Ha-lid u knjizi “Borba polumjeseca i krsta” razmatrajući temu kolonijalizma ističe da je pored fraza o “civilizatorskoj dužnosti”, “unošenju kulture”, “kulturnom poboljša-nju” i sličnih, europska javnost silno upo-zoravana na “opasnost od panislamizma”. Svaki pokušaj osvještavanja musliman-skih naroda i razvijanja njihove samosvi-jesti prezentirani su kao panislamska opa-

PRIKAZI I KRITIKE

JOURNAL

96

snost koja ugrožava sigurnost i interese Europe. Refik-beg Azm Zade u knjizi “Panislamizam i Europa” ističe da je ap-surdno što Europa muslimanske narode stigmatizira i unaprijed označava svojim neprijateljima zbog toga što pozivaju na jedinstvo zasnovano na religijskom identi-tetu, dok nastojanja europskih naroda za ujedinjenjem zasnovanom na rasnoj osno-vi smatraju sasvim prirodnim i korisnim. Analizirajući unutrašnje razloge slabosti muslimanskog svijeta, on identificira ne-koliko faktora. Prvi čine razjedinjenost i unutrašnji antagonizmi muslimanskog svijeta. Apsolutistički način vladavine muslimanskih vladara označava kao ra-zlog te razjedinjenosti. Redukcionistički i konzervativni odnos prema novim ideja-ma vidi drugim faktorom slabosti. Treći je izloženost Osmanskog carstva, kao naj-moćnije muslimanske zemlje, čestim unu-trašnjim nemirima, te iscrpljivanje u nji-hovu gušenju. “Znajte da je vaš moralni život u znanju i nauci, a politički pak u ustavnoj vladavini”, ističe Azm Zade. Dželal Nuri u knjizi “Panislamizam, islam u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti” izno-si hipotezu po kojoj je islam izgubio poli-tičku moć, odnosno politički je dezintegri-ran, ali nije stagnirao kao duhovna i mo-ralna snaga. Važnost islama raste propor-cionalno intenzitetu prodiranja europskih zemalja u muslimanski svijet i pitanje je vremena kada će ta duhovna snaga dobiti svoje ostvarenje u materijalno-civilizacij-skoj formi. Nuri smatra bitnim razlogom nazadovanja muslimanskog svijeta njiho-vo nerazumijevanje činjenice da prihvaća-nje materijalne civilizacije ne znači pro-mjenu duhovne supstancije. Drugi razlog stagnacije muslimanskog svijeta Nuri vidi u neodgovarajućoj interpretaciji islama. On kritizira ulemu što u interpretaciji isla-ma ne razlikuje nepromjenjiva načela od vremenski ograničenih pravila koja su ustanovljavana u prvim stoljećima islama. U kasnijem periodu, kojeg karakterizira intelektualna atrofija, ta pravila su prihva-ćena kao načela i primjenjivana u sasvim novim okolnostima, što je paraliziralo ci-vilizacijski i društveni razvoj musliman-skog svijeta. Treći razlog stagnacije je iz-daja političkih načela islamske vlasti, a to su podjela vlasti na izvršnu, sudsku te za-konodavno-nadzornu (tešri' ve murakabe), republikanski oblik vlasti, odnosno izbor halife, te obaveza sudjelovanja svih građa-na (mukellef) u političkim poslovima (el-emru bi-l-ma'rufi ve-n-nehju 'ani-l-mun-keri). Apsolutistički način vladanja doveo je muslimanski svijet u inferioran položaj i stanje potčinjenosti.

Interes Bošnjaka za pitanje hilafeta i održavanje veze s halifom nastavio se i nakon formiranja jugoslavenske države, potvrđuje autor. Jugoslavenska musli-manska organizacija ugradila je u svoj program stav po kojem će se od jugosla-venske vlade zahtijevati da osigura veze jugoslavenskih muslimana s hilafetom, jednako slobodne kao što imaju i katolici s papinskom stolicom. Nakon što je mla-doturski režim, na čelu sa Mustafom Ke-mal-pašom 1924. ukinuo instituciju hila-feta, to pitanje postalo je jedno od najak-tualnijih među muslimanskim znanstve-nicima širom islamskog svijeta. Povede-ne su rasprave o potrebi sazivanja “svei-slamskog kongresa” na kojem bi se, na bazi usuglašenosti stavova predstavnika svih muslimanskih naroda, riješilo pita-nje izbora halife, odnosno restituirala in-stitucija hilafeta. Pogledi na ukidanje hi-lafeta kreću se od odobravanja do oštrog kritiziranja. Svi su bošnjački autori jed-noglasni da bi obnova hilafeta bio pože-ljan čin, ali mišljenja o ulozi i organizaci-ji te institucije u novim okolnostima bila su sasvim različita, objašnjava autor.

Karić navodi Karčićevu klasifikaciju bošnjačkih reformističkih tendencija u tri toka: svjetovni modernizam, vjerski mo-dernizam i tradicionalizam. Navedeno ilu-strira polemikama u listu “Gajret” iz 1932. gdje Mustafa Mulalić promičući progre-sivnost svjetovne nacionalno usmjerene

inteligencije optužuje ulemu za konzerva-tivnost, inertnost, mračnjaštvo i autizam, a Malik Kulenović iznosi stav da je pani-slamski diskurs onemogućavao nacional-no osvještavanje, naravno, u starojugosla-venskom kontekstu. Edhem Miralem tvrdi da političkih panislamista zapravo i nema, a da je “duhovna sveislamska veza” po-željna. Derviš A. Korkut negira prisutnost političkog panislamizma kod uleme.

Karić zaključuje da je u okolnostima nacionalne neartikuliranosti Bošnjaka, panislamski diskurs osiguravao nadnaci-onalnu poziciju u odnosu na tadašnje “tendencije srbiziranja i kroatiziranja Bošnjaka”. Dio inteligencije deklarirao se u jednom od dva nacionalna pravca, a autori koji su promovirali gledišta pani-slamizma naglašavali su važnost islam-skog identiteta relativizirajući pitanje na-cionalnosti.

Drugim riječima, kako je u bošnjač-kom identitetu odrednica islam više od vjere, odnosno, on nosi i brojne druge kulturno-civilizacijske aspekte narodnog i nacionalnog identiteta, panislamski dis-kurs je pomogao sprečavanju asimilacije Bošnjaka i čuvanju posebnosti do suvre-menog doba kada se nacionalna poseb-nost konačno mogla formalno iskazati i legitimirati. U shvaćanju ove važne di-menzije oblikovanja bošnjačkog nacio-nalnog identiteta, Karićev džepni “Pani-slamizam” nezaobilazno je štivo. q

Mr. Amir ef. Karić

PRIKAZI I KRITIKE

JOURNAL

97

U tijeku medijskog govora o vehabij-skom pokretu u Bosni i svijetu, u tijeku anatemiziranja muslimana u Europi i uki-danja naših osnovnih vjerskih prava, u tije-ku priča o činjenici da su muslimani vjer-ska skupina koja najviše pati po raznim zatvorima od Afganistana i Kine do Guan-tanama, digao se jedan mali glasić protesta koji također traži neotuđivo pravo na ispo-vijedanje svoje verzije islama. To su uzni-ci koji pate. Oni zahtijevaju svoja prava i traže zaštitu. Traže zaštitu i utočište od ostatka muslimana, koji ih navodno zane-maruju, proganjaju i osuđuju. Riječ je o sekularnim muslimanima. Koliko god na-prežemo svoj mozak i preispitujemo svoje srce, mislim da još uvijek nije točno jasno što to znači - sekularni islam. Da li je to onaj islam koji potiče ispijanje alkohola umjesto crnog čaja, boze, limunade i hlad-nog jogurta s metvicom? Da li je to islam koji preferira joging i yogu umjesto kla-njanja? Da li je to, u turskoj verziji, islam koji neće dati osnovna prava Kurdima ili šutjeti o masovnom ubijanju Armenaca? Da li je to onaj islam koji će slaviti Bajram uz pivu, šljivovicu ili skupocjeno vino, te organizirati votka partyje? Tko će znati. Problematične su tri teze (ima ih još podo-sta) koje će sekularisti učestalo nametati. Prva je da između tzv. prvih muslimana, dakle konzervativaca ili džihadista, i onih drugih, dakle sekularista, ne postoji sredi-na – oni treći muslimani. Druga teza je da islam treba preporoditi da bi bio funkcio-nalan za novo moderno doba, jer onakav kakav je “izmišljen” u Poslanikovo a.s. doba ne može biti prihvatljiv suvremenom načinu života. Treća teza je da su upravo sekularisti ti koji će voditi nekakvu prepo-rodnu revoluciju islamskog svijeta, ujedi-niti sve muslimane i na koncu pobijediti radikalizam.

“Ja ću klanjati i ispovijedati islam onako kako sam naučio od svoga babe, i

onako kako je on naučio od svoga i sve tako redom do u doba kada je sultan Fa-tih hodio po Božjoj zemlji Bosni i toč-ka!” – čut ćemo od bosanskog muslima-na, koji se buni od raznih vjerskih novo-tarija i sugestija. Bit će to prvi znak otpo-ra koji neće tražiti posebne dopune, obra-zloženja i točka. Ako ćemo se ravnati po navedenim tezama pitat ćemo se tko su uopće bosanski muslimani, ako nisu bili i većinom nisu sekularisti, i ako zasigur-no nisu džihadisti. Zaboga, zamislite jed-nog našeg dobrog Bošnju koji između srkanja mirisne kahve, pjevušenja sevda-linke Mehe Puzića i odlaska u džamiju smišlja kako dignuti u zrak ekspresni vlak München – Sarajevo. S druge stra-ne, zamislite ga kako kao pravi sekula-rist, umjesto odlaska u džamiju, kupuje turističku maketu džamije koju će posta-viti u vitrinu svoje dnevne sobe uz imita-ciju sablje kapetana Huseina Gradašćevi-ća, uz ofucani fes sa zlatnom hadžijskom čalmom svoga dide, čibuk i kuburu svo-ga babe koji je davno preselio na bolji svijet, a s njim preselila u mezar i abde-sthana, divanhana, sabahana i musafirha-na – i hanuma Hana, koju je slatko ljubio ispod pendžera u svom rodnom Konjicu dok joj je na uho šaptao sve redom hairli stvari. Za tog pripadnika “naprednog” sekularnog islama, koji bi nam trebao donijeti neku novu vjersko-sekularnu re-voluciju, sve ono do čega su držali dido i nena ionako postaje samo folklor ili mu-zejski artefakt, smješten u vitrinu dnevne sobe. Međutim, on se neće odricati isla-ma, a ne! On će i dalje tražiti pravo da se određuje muslimanom i pripada islam-skom civilizacijskom krugu, ali ne bi klanjao i išao na džumu, ili sačuvaj Bože postio! Tražiti će svoja prava i glasnogo-vornika, buniti se protiv onih čije žene nose mahramu na glavi, jer, to nije slika koja nam treba kada se predstavljamo

Europi. Zalagat će se i za prava homo-seksualaca, koji organiziraju svoje po-vorke u Sarajevu usred ramazana, jer, i to je europski običaj i to govori o tome ko-liko smo napredni.

Mi bi morali biti sekularni, jer po ne-kima samo tako možemo održati sliku europskih muslimana, a hanuma Hana iz Konjica više neće tražiti nježna šaputa-nja ispod pendžera. Njene tajne nećemo tek nazirati i pažljivo otkrivati ispod skromne šamije, jer ona će umah otkriti svoj ispirsani pupak, bedro s tetovažom, tangicu marke Calvin Klein i napućena usta u koja stane čitava kolekcija kremi-ca, šminke, mobitela, disko rekvizita... i ostale silikonske mase, koja će stidljivu erotičnost zamijeniti za golu seksual-nost. Sekularni musliman će braniti pra-va svoje žene jer ne želi biti poput kon-zervativca, koji doslovno čita Kur'an, i svoju ženu tretira kao kakvu oranicu i njivu koje treba orati kad god mu se prohtije. Takav sekularni probisvijet, odmah ćemo primijetiti, nije nikada obrađivao njivu. Jer da jest, tupan bi znao da uzgojiti biljku uopće nije lahko. Treba uzorati ledinu, ognojiti ju, usitniti, posaditi, zalijevati, plijeviti, pa opet okopavati, štititi plodove rada od namet-nika, tepati joj, jer biljke vole pažnju, da bi ju na kraju ubrao i na koncu sezone pojeo. A da ne govorimo o žuljevima i bolnoj zemljoradničkoj kičmi, jer neke biljke zahtijevaju puno više pažnje od ostalih. Tek onda možemo reći da ima-mo dobar urod i plod, tek onda stvaramo pretpostavke da i u narednoj sezoni sve ponavljamo kao što su radili naši dido i nena. Dakle, razlika je u shvaćanju i od-nosu prema rodnoj poljoprivredi i plodu koji je produkt našeg naslijeđa i rada. Stoga, to je i bitna razlika između pristu-pa sekulariste i onog konzervativca. Pr-vom iz probušenog ženskog pupka raste

O sekularnim muslimanima

(Se)kuliranje i sekularno prigovaranje

Jedno sasvim obično negodovanje jednog običnog nefundamentaliste, nedžihadiste i što je najvažnije muslimanskog nesekulariste


MURSELOV ŠEGISTAN

JOURNAL

98

minđuša, a drugom procvjeta behar. To-liko o tome i točka.

Primijetit ćemo da za sekulariste po-činju velike nevolje kada se počnu otva-rati pitanja identiteta. Ovog puta ne treba dvojiti i dijeliti muslimane na polove se-kularista i džihadista, odnosno konzerva-tivaca. Tu nametnutu i izmišljenu među-prazninu popunjavaju, recimo, obični muslimani bošnjačke, albanske ili rom-ske nacionalnosti, koji pripadaju zagre-bačkom džematu kao i pisac ovih redaka. Nisu ni džihadisti ni sekularisti, oni su jednostavno muslimani. Treba reći da oni koji redovno održavaju svoje vjerske obaveze i podnose sve muke svakodnev-nog života, uopće nisu zbunjeni kada je u pitanju nacionalni identitet. Njima neće biti problem reći – ja sam Bošnjak, Alba-nac ili Rom, ali prije svega musliman. Uostalom, za ovu priču pitanje nacional-nosti je manje važna stvar. Kada danas na Zapadu javno kažete da ste musliman i kada to potvrdite svojim načinom živo-ta – jednostavno nakon nekog vremena nemate što izgubiti. Umah će se naći gru-pa onih koji će vas poprijeko gledati kao nazadnog i čudnog. Umah će vam biti nedostupna neka radna mjesta, odmah će vam postavljati pregršt pitanja nakon ko-jih ćete morati objašnjavati zašto se mu-slimani šiiti u Iranu bičuju, zašto se žene muslimanke pokrivaju, da li je Poslanik a.s. bio ženomrzac i da li je volio snubiti djevojčice. Nadalje, što znači džihad i zašto se muslimani po autobusima razno-se u zrak, zašto muslimani mogu imati više žena, a ti imaš samo jednu, zašto vo-limo deve više od sobova, nargile umje-sto filter cigareta, da li vam je ćuna obre-zana do kraja ili samo do pola, zašto pe-remo stražnjice kada ih je dovoljno obri-sati mekanim i kvalitetnim Paloma wc papirom. Neprestano ćemo slušati rafale predrasuda i frustracija koje uporno proi-zvodi uplašeni Zapad. Musliman koji us-pije sve ovo saburli izdržati i održati svo-ju vjeru živom zaista više nema što izgu-biti. Što ne bi bio i Bošnjak, Albanac i Rom kada mogu biti musliman? Što mi mogu, kada biti muslimanom može uključivati sve moguće negativne kono-tacije? Ma, ništa nam ne mogu jer nas po pravilu demokratičnosti moraju prihvati-ti. Nemaju izbora, ali mi moramo osabu-riti te bez imalo mržnje i izolacionizma, po pravilu islama, prihvatiti i njih, pošti-vati ih, ne zadirati u njihovu vjeru ili ne-vjeru. Rekli bi sekularisti skulirati se i ne loviti ribe u mutnom. Na kraju, a to je i dokazano, kada shvate da je islam poruka mira i ljubavi, većina počinje cijeniti mu-

slimana i njegovu predanost vjeri i Jed-nom Bogu.

S druge strane sekularist je u ozbilj-nim problemima. On bi želio biti nevid-ljiv, ne bi želio da ga netko smatra druk-čijim i boji se svih onih predrasuda koje zapadnjaci, posredstvom medija, gaje prema muslimanima. Boji se poput one ispirsane djevojke, s golim pupkom, s tangicom i poslovnim mobitelom kada ugleda, recimo, vehabiju. Boji se i boji. Jede ga strah, uvuče mu se u polove stra-žnjice poput loše skrojene tangice. Boji se i zapadnjaka i muslimana, tuži se i na jedne i na druge. Ne zna kuda bi. Eto, ne-ke budale sruše tornjeve u Americi i se-kularist na Zapadu, koji se do sada uspješno skrivao u masi, odjednom je označen kao musliman džihadist, jer, pa-ranoja i manija ne razlikuje nijanse. Svi koji su druge boje kože i čudnih imena postaju sumnjivi. I što tada? Nema mraka u koji se može sakriti, jer svijetli kao iračka neonska reklama ili radioaktivni materijal iz nekog skrivenog arapskog nuklearnog postrojenja. Tada sekularist počinje pričati svakojake gluposti, jer se razočarao ne u loše djelo zabludjelog muslimana teroriste, nego u islam. Tada produbljuje svoje gađenje prema svemu što je sveto u islamu i zagovara islamski preporod na osnovama prerade Kur'ana Časnog.

Uzalud mu i to, jer svejedno nema pomoći kada vlada paranoja, a represivni aparat, koji se počesto krije iza demokra-cije, počne vaditi svoje pendreke i tuče po stražnjici Hanu hanumu bez tangice i onu s tangicom. Ozljede su istog intenzi-teta, međutim, manje boli biljčicu koja je rasla na njivi islama. Reći ćemo da je u takvoj situaciji jedini preostali način bor-be onaj koji vodimo znanjem o našoj kul-turi i vjeri. Ne daj Bože da ga vodimo eksplozivnim napravama ili puškama. Da bi razbili brojne predrasude činimo to upornom prezentacijom islamske kultu-re. Kada svi frontovi budu probijeni, ka-da sva naša uporišta budu srušena ostaje nam kao zaštita bogato kulturno naslije-đe na koje se možemo pozvati, kao i lije-pi islamski odnos prema svakom živom biću. Ovdje sekularisti potpuno zakazu-ju, jer onaj koji se uporno želi asimilirati ili ljepše rečeno “utopiti” u sredinu, neće moći u obranu koristiti bogate islamske kulturne resurse, upravo zato što ih više ne baštini. A što to dijeli Bošnjake od Sr-ba i Hrvata u Bosni? Zar to nije upravo bogata islamska kultura koja se živi po muslimanskim kućama, a ne kao suvenir drži u vitrinama. Na kraju treba reći da je

podjela na džihadiste i one sekularne mu-slimane ne samo netočna klasifikacija ummeta već potpuna budalaština. Ustvr-dit ćemo sasvim suprotno, da postoje oni sekularni (tradicijski pripadaju islamu, ali ne poštuju osnove postulate vjere koji su nepromjenjivi do Sudnjeg dana) i oni koji su muslimani bez obzira na pravce i podvrste. Zapad je davno odvojio Crkvu od države, vjersko od svjetovnog, a mi ćemo shodno tome odvojiti muslimane od sekularista i, nadamo se, ne spajati pod isti nazivnik nespojivo. Ako netko želi biti sekularan - bujrum, slobodna mu je volja i to ne po demokratskom pravu Zapada, nego po principima Allahove volje koja je svakom čovjeku dala pravo izbora i u njega ne zadire. Onaj tko to pravo prekrši i mimo Allaha ukida čovje-kovo pravo na izbor, taj je zabludio ili ne zna što je islam. U islamu nema prisile. Ako sekularist želi postati muslimanom, mašallah, ali prije toga mora napustiti tzv. šejtanov sunnet i prihvatiti neke od-govornosti, koje nosi vjerovanje u Allaha dž.š. Da bi se mogao smatrati muslima-nom ne uzima se od islama samo onoliko koliko ti odgovara već onoliko koliko ti je propisano. Treba dodati da nisu ni svi sekularisti isti. Najopasniji među njima su intelektualci koji promišljaju svoj se-kularizam i od njega rade životno uvjere-nje ili znanost, da ne kažemo zasebnu religioznost. Oni običniji, svjesni su svo-jeg pada u sekularno, ali to i priznaju i neće poput nekih intelektualaca čitati Kur'an i hadise da bi im našli greške i ru-pe. Imamo, dakle, sekulariste posvađane s Bogom i one posvađane sa samim so-bom.

Međutim, možemo se bez obzira na razlike voljeti, jer muslimansko srce voli cijeli svijet – od Melbourna do New Yor-ka, od Južnog do Sjevernog pola, od se-kularnog do bipolarnog. Voli katedralu u Zagrebu jer u nju idu oni koji poštuju i vole Isu Pejgambera, voli sinagogu u Pa-rizu, jer u nju idu oni koji vjeruju u Jed-nog Boga. Volimo mi cijeli od Allaha stvoreni svijet kao što ga je volio naš Po-slanik Muhammed, neka je Allahov bla-goslov na njega i njegov ummet. A na poseban način, mi bosanski muslimani, volimo svoje hanume. Volimo im u polu-mraku šaputati sve redom hairli stvari, preselivši ispod ašikli pendžera u toplu sobu, na njivu. Jer, kada bosanski musli-man šerijatski liježe uz svoju hairli hanu-mu, da bi zaorao njivom ljubavi, uz Bi-smillu naravno, ne postaje sekularan, on tada postaje onaj koji putuje sa Zapada ravno u bračni džennet. Pa vi birajte. q

MURSELOV ŠEGISTAN

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik: Ismet Isaković

Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović

Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH)

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: [email protected]@[email protected] web: www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 15 kuna

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici: Glavni trg u Jajcu

SADRŽAJ

UVODNIKKako smo Zapadu prodali svoju intimu ..................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJVrsni tekstopisac zabavne muzike ............................................................. 4Roman o povijesti Bosne ........................................................................... 6Tesavufska poema iz 16. stoljeća ............................................................... 8Bošnjačka kulinarska tradicija .................................................................. 12Blagdanske poruke hidžre ....................................................................... 13Uzroci ratne tragedije u BiH ................................................................... 15Tora, Biblija i Kur’an – poziv na duhovno jedinstvo ................................. 17Oportunizam i partijski ekskluzivizam ..................................................... 21Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori ......................................... 25Suprostavljanje mraku zaborava .............................................................. 29Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust ................................ 31Geopolitički islam .................................................................................... 33Promocija islamskih moralnih vrijednosti ................................................ 37“Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha ........................... 38

HRVATSKAPobjeda Ive Josipovića ............................................................................. 42Na izborima i u behutu ............................................................................ 43Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH ............................................. 44Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! ..................................... 46

INTERVJU – NEDŽAD LATIĆFukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani ........... 48

BOSANSKI BAROMETARNajava zakona o referendumu ................................................................ 53Presuda u korist Židova i Roma .............................................................. 55Međunarodna afirmacija BiH ................................................................... 59

IZ SVIJETASvitanje doba vodenjaka .......................................................................... 60Europska (kršćanska) realnost ................................................................. 66Azijska zemlja kontrasta .......................................................................... 69

KULTURAU Trebinju gradu ...................................................................................... 71Kome (ne)pripada Meša Selimović? ......................................................... 72Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru .................................................... 73“Bebanovi” ključevi ................................................................................. 75Nedjelatna tolerancija ............................................................................. 76

PRIČE IZ BOSNEPriča o Aćif-efendiji ................................................................................. 79

SINE IRA ET STUDIOIslamska civilizacija – što je to? ................................................................ 81

ŽIVJETI ISLAMMuhammed a.s. – Poslanik islama (III) ..................................................... 83

POVRATAK U BUDUĆNOSTScarborough Fair ..................................................................................... 86

DIJALOG CIVILIZACIJAUniverzalni uzor ljudskih prava ............................................................... 90Tko je Osama bin Laden? ........................................................................ 92

PRIKAZI I KRITIKEDžepni panislamizam ............................................................................... 94

MURSELOV ŠEGISTAN(Se)kuliranje i sekularno prigovaranje ..................................................... 97

ZANIMLJIVOSTIBurj al Khalifa ........................................................................................... 99

JOURNAL

JOURNAL

2 99

ZANIMLJIVOSTI

4. siječnja 2010. godine u Dubaiju je otvoren najviši toranj na svijetu, superne-boder od čelika i stakla visine čak 828 metara. Svečanom inauguracijom nebo-dera, kojoj je prisustvovalo više od 60.000 uzvanika i novinara iz cijelog svi-jeta, Arapi se po prvi put nakon 1311. go-dine mogu pohvaliti najvišim zdanjem na svijetu. Burj Dubai ili Burj al Khalifa je podignut između mora i pustinje kao arhi-tektonsko čudo vidljivo u krugu od 100 klometara. Na njegovu 124. katu nalazi se vidikovac s kojega se pruža pogled čak na Iran. Neboder je težak oko 500.000 tona, a u njegovu gradnju utrošeno je 330.000 m³ betona i 31.400 tona čeličnih šipki. Neboder ima 120.000 m² stakala i 45.000 m² panela od aluminija i nehrđajućeg če-lika. Ima 169 katova, te više od 500.000 m² površine za urede i 1.044 stana. Stano-vi se nalaze između 19. i 108. kata, a nji-hova je cijena između 740.000 i 12,3 mi-lijuna eura. Uredi su raspoređeni na 49 katova. Očekuje se da će u Burj al Khalifi živjeti više od 12.000 ljudi.

Kao inspiracija za tlocrt nebodera po-služila je biljka himenokalis koja je vrlo raširena u Dubaiju. Jedna od specifičnosti građevine je i asimetrični oblik tornja, za-hvaljujući kojem se blokiraju snažni udarci vjetra. Tijekom dana toranj se mo-že nagnuti za metar, a predviđeno je da se maksimalno nagne za 1,82 metra. Burj al Khalifa ima ukupno 57 liftova, od kojih svaki može primiti 25 ljudi do visine od 504 metra, odnosno do 138. kata. U slu-čaju da netko želi pješačiti do vrha tornja mora svladati 3.000 stepenica. Na 158. katu nebodera nalazi se džamija. Zgrada se može pohvaliti i s dva bazena na otvo-renome: jedan se nalazi na 43., a drugi na 76. katu, odnosno na visini od 153 metra. Na 38. i 39. katu smješten je elegantni ho-tel “Armani” sa 160 soba i apartmana, wellness centarom, dva restorana i noć-nim klubom. Hotel je dizajnirao poznati talijanski modni kreator Giorgio Armani.

Mediji su objavili vrlo različite cijene koštanja nebodera – od 1,6 do 4,1 milijar-de dolara (u svakom slučaju ogroman iznos). U njegovu gradnju bilo je uključe-no mnogo izvođača iz cijeloga svijeta, uključujući korejski “Samsung”, belgij-ski “Besix”, emiratski “Arabtec” i ame-rički “Turner”. Organizacije za zaštitu

ljudskih prava u više su navrata prosvje-dovale zbog “robovskog rada”. Naime, većina radnika bili su imigranti iz Paki-stana, Indije i Bangladeša, čije su se nad-nice kretale oko pet dolara na dan. Ni ekologisti nisu mirno promatrali kako se u Dubaiju podiže divovski neboder. Oni su optužili investitore i projektante zbog golemog utroška energije. Primjerice, rashladni sustav Burj al Khalife ekviva-lentan je topljenju 12.500 tona leda dnev-no, što iziskuje potrošnju milijuna litara desalinizirane vode. U doba ekološke osviještenosti nije nevažno spomenuti da Dubai već ima najveći ugljični otisak po glavi stanovnika.

“Toranj je globalna ikona. On pred-stavlja upornost i optimizam Dubaija kao istinskog svjetskog grada. Istodobno, to je moćan simbol cjelokupnog arapskog svijeta”, rekao je Mohammed Alabbar, čelni čovjek “Emaar Properties”, glav-nog investitora Burj al Khalife. Spekta-kularni neboder je simbol moći šeika Mohammeda bin Rashida, 62-godišnjeg vladara Dubaija, najvećeg grada Ujedi-njenih Arapskih Emirata. Idejni autor tog supernebodera je poznati američki arhi-tekt Adrian Smith, dok je projektantska tvrtka “Skidmore, Owings i Merill” iz Chicaga. Gradnja nebodera počela je 2004. godine, a trebala je biti gotova do 2008. Naime, kada je prije šest godina počela gradnja, Dubai je bio jedan od

najprosperitetnijih gradova na svijetu. Međutim, u međuvremenu je gospodar-ska kriza teško pogodila i Dubai. Cijene nekretnina su pale za pola od ljeta 2008., a sam investitor “Emaar Properties” pri-znao je da ima gubitke od 350 milijuna dolara u drugom tromjesječju 2009. go-dine. Posljednjih mjeseci ubrzani su ra-dovi kako bi se neboder što prije otvorio i tako počeo vraćati investicije.

Rast i razvoj Dubaija je svjetski feno-men. Od malog i siromašnog pustinjskog grada postao je međunarodno središte za preko dva milijuna ljudi iz oblasti turiz-ma, medija, financija, obrazovanja, trgo-vine, tržišta nekretninama, sporta, zabav-ne industrije i tehnologije. Dubai je i mje-sto gdje su poduzeti najodvažniji svjetski projekti civilnog inženjeringa. Burj al Khalifa je centralni element divovskog projekta od 20 milijardi dolara – nove če-tvrti “Downtown Burj Dubai”, koja uključuje 30.000 stanova i najveći trgo-vački centar na svijetu. Svakako treba podsjetiti na dosadašnje najveće arhitek-tonske poduhvate u ovome gradu: umjet-ni arhipelag u obliku palme Palm Jumeira i njegove rezidencijalne otoke, supermo-derni sustav gradskog prijevoza Dubai Metro, luksuzne hotele Burj al Arab i Atlantis te poslovni distrikt Dubai Mari-na. U izgradnji su Laguna, Dubailand i Dubai Riva.

Superneboder Burj al Khalifa jedan je od najvećih simbola moći šeika Moham-meda bin Rashida, a 4. siječnja izabran je za svečano otvorenje nebodera jer se po-klapa s četvrtom godišnjicom šeikove inauguracije za vladara Dubaija. Istodob-no, Mohammed bin Rashid je premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pohađao je arapske škole u Dubaiju, a kao mladić je neko vrijeme proveo u Velikoj Britani-ji, gdje je usavršio engleski jezik. Ima dvije žene i 19 djece (osam sinova i 11 kćeri). Njegova druga žena je princeza Haya, kći pokojnog jordanskog kralja Huseina i polusestra kralja Abdulaha II. Šeik Mohammed poznat je diljem svijeta po svojim projektima u Dubaiju, a u islamskom svijetu po svojem humanitar-nom radu, posebice u kampanji čiji je cilj omogućiti obrazovanje milijunima siro-mašne djece. q

Pripremio: Ismet Isaković

U Dubaiju svečano otvoren najviši neboder na svijetu

Burj al Khalifa

Najviši neboder na svijetu

Intervju - NEDŽAD LATIĆ Izdali su nas stari Mladi muslimani

RAzRIjEšEN NAjvEĆI mIsTERIj pREDsjEDNIčkIh IzboRANa izborima i u behutu

Z A G R E B A Č K A D Ž A M I J A

JOU

RN

AL

, bro

j 116

-117

, 200

9. /

2010

.

FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

jE LI hRvATskA sAmo kAToLIčkA zEmLjA?Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom!

EURopskA (kRšĆANskA) REALNosTTragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj

REpoRTAŽAZbor “Bulbuli”

Tko jE osAmA bIN LADEN?

preporodov journal, br. 116-117

Documents