preporodov journal, br. 110

Dan sjećanja na Srebrenicu –Dan sjećanja na Srebrenicu –mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovićamali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića

Obnova negdanjih džamija u HrvatskojObnova negdanjih džamija u HrvatskojBosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavačaBosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača

Čarolija i sklad lukova i krugova OrijentaČarolija i sklad lukova i krugova OrijentaIntervju: Mujo Isić / Husein ef. HodžićIntervju: Mujo Isić / Husein ef. HodžićI kockarima plaćaju dugove, zar ne?I kockarima plaćaju dugove, zar ne?

Vehabijska ideologijaVehabijska ideologijaGlumci i egzibicionistiGlumci i egzibicionisti

TREBINJE JOU

RN

AL

, bro

j 110

, 200

9.

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik:Ismet Isaković

Zamjenik glavnog urednika:Filip Mursel Begović

Redakcija:Amina AlijagićMirza MešićSena KulenovićEdis FelićAlem Crnkić

Suradnici:Mirsada BegovićAmela HandanovićEdina SmajlagićAvdo Huseinović (BiH)Edin Tule (BiH)

Adresa:Preporodov JournalIlica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks:+385 (0)1 48 33 635e-mail:[email protected]@kdbhpreporod.hrweb: www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun:SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 10 kuna

Pretplata:RH 80 HRK godišnjeBiH 20 KM godišnjeSvijet 15 € godišnje

Tisak:mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici:Arslanagića most u Trebinju

SADRŽAJ

UVODNIKDan sjećanja na Srebrenicu – mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića ......................................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJObnova negdanjih džamija u Hrvatskoj ..................................................... 4Uključenost Bošnjaka u hrvatsko društvo tek treba dokazati ................... 7Da se nikad ne zaboravi ............................................................................ 8Pogled na Zagreb Envera Palalića ............................................................ 11Nove drame Amira Bukvića .................................................................... 12SABAH – zajedno smo jači ...................................................................... 14Tko se doktora boji još ........................................................................... 17

INTERVJU – MUJO ISIĆBogu hvala, promijenili smo se – hoćemo džamiju po svaku cijenu ........ 18

KULTURABosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača .................... 21CV ........................................................................................................... 23Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta ................................................ 24Na jugu ljiljani – literarni simboli tvrdoglave bosanske opstojnosti ......... 27Preporod u Trebinju ................................................................................ 29

INTERVJU – HUSEIN EF. HODŽIĆTrebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan ........................................................................................ 30

KVADRAT NAD HIPOTENUZOMI kockarima plaćaju dugove, zar ne? ........................................................ 35

BOSANSKI BAROMETAREvropa, Bosna i RS – opasno djelo genocida u ciničkoj dramaturgiji ....... 40Katastrofalna financijska situacija u BiH ................................................... 43

INICIJATIVEOsnivamo Preporodovu planinarsku grupu ............................................. 44

ŽIVJETI ISLAMPovijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije(II.) – Vehabijska ideologija ............................................................................. 45

POVRATAK U BUDUĆNOSTGlumci i egzibicionisti .............................................................................. 48

IN MEMORIAMPovodom smrti arhitekta Vahida Hodžića ............................................... 52Na ahiret preselio Omer Behmen .......................................................... 53Presuda kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji ................ 53

DRUGI O NAMADramski studio “Orient espresso” u Novom Pazaru .............................. 57

VREMEPLOVMuhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti ....................................... 59

JOURNAL

JOURNAL

2 59

VREMEPLOV

Sarajevo, na Mevlud 1944.Prije kratkog vremena, u vrlo malom

razmaku, pojavila su se u Sarajevu dva izdanja poznatog Gaševićevog Mevluda – hvalospjeva o Muhamedovu rođenju, oba tiskana arapskim pismom, posebno preudešenim za hrvatski jezik. Jedno je izdanje Vakufskog ravnateljstva, a drugo Prve muslimanske nakladne knjižare (Muhamed Bekir Kalajdžić), Sarajevo.

Čovjeka, koji nije vješt pojavi tzv. aljamiado književnosti, bilo bi doista teš-ko uvjeriti, da te knjižice po obliku arap-sko-turske, sadrže u sebi hrvatski tekst. Još je kod toga značajnije ako istaknemo da je veoma širok krug čitalaca na koji će i u današnje doba, kada je latinička pisme-nost posve prevladala, naići ovo djelo.

Gaševićev je naime Mevlud do sada doživio svakako preko 20 različitih izda-nja pa je to jedno od najraširenijih, ako ne i najraširenije, djelo u širem puku Hrvata muslimana.

Da bismo shvatili što je zapravo alja-miado književnost, moramo ustanoviti, da arapsko pismo po broju ljudi koji se njime služe, daleko premašuje broj onih koji go-vore arapskim jezikom. Čitav niz naroda, koji su primili islam – od Malajskog otoč-ja do Španjolske – služili su se, odnosno služe se još i danas, arapskim pismom a da često ne pripadaju arapskom svijetu. I za islamskog gospodstva u Španjolskoj pisalo se nerijetko narodnim španjolskim jezikom, arapskim pismom. Ovakav na-čin pisanja poznat je pod imenom “alja-miado” /č. aldžamiado/ koja je riječ izve-dena od arapskog izraza “al-adža-mije”, što znači strani, nearapski. I kod nas se Hrvata nakon naše djelomične islamizaci-je uvela i raširila upotreba arapskog pisma i pri pisanju hrvatskim jezikom pa se s tom praksom proslijedilo sve do danas.

I Gaševićev se Mevlud ubraja u teko-vine hrvatske aljamiado književnosti, i to novije. Značajno je da je nastao izvan pra-ve Bosne i Hercegovine – u Kolašinu, u Crnoj Gori. Autor mu se doduše osjeća povezan s Bosnom i Hercegovinom pa svoj jezik zove bosanskim, odnosno boš-njačkim imenom, kao što su to uz hrvatski naziv običavali činiti i ostali naši musli-manski i katolički pisci iz bosanskoherce-govačke Hrvatske. Da bismo shvatili ovo Gaševićevo bošnjaštvo valja istaknuti da je jedan znatan dio Crne Gore, tzv. Donja Zeta, dugo vremena bio integralni dio bo-sanskog vilajeta, sve do godine 1788., ka-da je skadarski vezir Kara Mahmut-paša te krajeve priključio skadarskom vilajetu. Razumljivo je, onda, s obzirom na tu po-vijesnu pojedinost i to Gaševićevo osjeća-nje s Bosnom, što se ogleda i u njegovom nazivu za jezik koji je inače krcat crno-gorskim govornim osobinama.

Gaševićev spjev o Muhamedovu ro-đenju – Mevlud – zapravo je više-manje doslovni prijevod poznatog turskog Mevluda Sulejman Čelebi iz Bruse koji je nastao godine 1409. Osim hrvatskog pri-jevoda Sulejman Čelebinog, Mevlud je još dvaput preveden na albanski i jedan-put na grčki jezik.

O popularnosti Gaševićeve obrade Sulejman Čelebinog Mevluda najbolje govori okolnost što takoreći nema musli-manske kuće koja ne bi bila u posjedu bilo kojega izdanja toga Mevluda. Sam je au-tor – Hafiz Salih Gašević priredio dva iz-danja. Reis-ul-ullema Džemaludin ef. Ča-ušević tiskao je za života 9 izdanja tog Mevluda hrvatskom arabicom. Alija Na-metak priredio je 6 izdanja u latinici, a dr. F. Bajraktarević jedno ćirilsko izdanje. Vakufsko je ravnateljstvo u Sarajevu iz-dalo ovaj Mevlud u dva maha arabicom.

Konačno je M. B. Kalajdžić prije kraćeg vremena izdao jedan tekst Gaševićevo Mevluda u latinici a drugi u arabici. Treba spomenuti i da je prema Gaševiću prire-dio svoj Mevlud 1929. i Hafiz Seid Zemu-nović iz Koraja kod Tuzle (umro 1932. godine). Isto, prema Gaševiću, izdao je u novije vrijeme Mevlud i Mahmud Džafe-rović, džematski imam iz Dubrovnika.

Sulejman Čelebi bio je glavno vrelo i za manje poznati Mevlud nekog Arifa, ro-dom iz Sarajeva a nastanjenog u Novom Pazaru, koji je izašao godine 1911. Bit će da je Sulejman Čelebi poslužio kao uzor i Mevludu Rušafije iz Trebinja, koji do sa-da nije objavljen. I rukopis Mevlud Med-med Nedžatije Bulbulovića (oca književ-nika Edhema Bulbulovića iz Sarajeva) vrlo je vjerojatno uzeo za podlogu Sulej-mana Čelebi.

Kao što se može nazrijeti dale bi se čitave studije pisati o našoj “mevludskoj” književnosti. No, da bi naš prikaz bio što potpuniji, još ćemo spomenuti da je jedan čovjek iz prošlog stoljeća (19. st.!) Hadži Hafiz Muhamed Emin Hadžijahić reis-ul-kurra Careve džamije u Sarajevu uspješno pokušao preraditi sam izvornik Sulejman Čelebinog Mevluda. Safvet beg Bašagić i djelomično Musa Ćazim Ćatić dali su pak svoje izvorne doprinose hrvatskoj “me-vludskoj” književnosti.

Kao što se po svemu vidi, kako u hr-vatskom muslimanskom puku, tako i me-đu obrazovanim krugovima musliman-skih Hrvata, pokazuje se veliko zanimanje za spjevove o Muhamedovu rođenju, što ujedno posvjedočuje ogromnu ljubav i privrženost koju muslimani Hrvati u sva-koj prilici iskazuju prema svome Vjero-vjesniku.

Muhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti

Tko se sve laćao prijevoda Mevluda (još se i danas tiskaju djela hrvatskim jezikom, a arapskim pismom)

Tragajući u raznim izvorima: časopisima i knjigama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu za pjesmama bošnjačkih pisaca naiđoh i na jedan sustavan, zanimljiv i informativan tekst u novinama “Hrvatski narod“ iz 1944. godine, od 7. ožujka. Budući da bi uskoro bilo vrijedno temeljito istražiti i usustaviti sve prijevode Mevluda na hrvatski i bosanski jezik učinilo nam se vrijednim ponuditi ovoj cijenjenoj redakciji da donji tekst tiska integralno, izvorno i cjelovito. Kao doprinos i vrijedan izvor za očekivani znanstveni pristup toj problematici. (Edina Smajlagić)

JOURNAL

3

UVODNIK

U hrvatskim medijima, ali i u časopisima koje izdaje bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj, gotovo je nezapaženo prošla vijest da je 15. siječnja 2009. godine Europski parlament na prvom ovogodiš-njem plenarnom zasjedanju u Strasbourgu donio rezoluciju o Srebreni-ci. Naime, Europski parlament pozvao je tada države članice EU i dr-žave Zapadnog Balkana da obilježe 11. srpanj Danom sjećanja na ge-nocid u Srebrenici. U rezoluciji, koju su zajedno predložile sve politič-ke grupacije u EP, naglašeno je da je se potrebno podsjetiti i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina, koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu. Europski parlament je jedina institucija EU koji neposredno predstavlja građane država članica, zbog toga je još važnije da je rezo-luciju donio uz podršku svih poslaničkih grupa, što je dalo pečat 2009. koja je proglašena Godinom međukulturalnog dijaloga u Europi. Bilo je i za očekivati da će Hrvatski sabor uskoro pratiti trend koji je namet-nula EU. Srebrenica je davno postala opće mjesto u pamćenju demo-kratske Europe, mjesto na kojem se dogodio jedan od najstrašnijih genocida u novijoj povijesti ovih prostora. To opće mjesto dijeli s Ja-senovcem, Vukovarom, pa zašto ne i Auschwitzom. Dakle, oko Sre-brenice u Europi nema spora i jasno je tko je koga tamo klao. Lice-mjerno plakati nad Srebrenicom danas je posve uobičajena praksa go-tovo svih europskih političara koji se nameću kao dušebrižnici Bosne, ali i onih domaćih bosanskih političara koji znaju jeftinim sentimenti-ma, busajući se u patriotska prsa, kupovati glasačku mašineriju. Nije stoga ni čudo da smo se mi Bošnjaci uljuljkali u ulogu žrtve, koju smo krvnički odigrali u prošlosti, i da teško, dok nam neki novi tirani vise nad vratom, prihvaćamo realnosti sadašnjice i izazove budućnosti. U takvoj atmosferi, za bošnjačku manjinu u Hrvatskoj, slavodobitno zvu-či inicijativa saborskog zastupnika Šemse Tankovića da se 11. srpnja u Hrvatskoj proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ta je ini-cijativa i izglasana, a prof. dr. Šemso Tanković je točno na četrnaestu obljetnicu zločina u Srebrenici poentirao jedan od svojih boljih politič-kih poteza. Podsjetimo, još 2005. godine, na destogodišnjicu masakra, također na inicijativu saborskog zastupnika Šemse Tankovića, u Sabo-ru je usvojena Izjava o Srebrenici. Treba spomenuti da je slična inici-jativa usvojena i u Europe gladnoj Crnoj Gori, a iz medija se može čuti da se i u Srbiji nešto opasno kuha na tu temu. “Proglašenje 11. srpnja Danom sjećanja na genocid u Srebrenici je politička odluka ko-jom se jednom zauvijek osuđuje zločin ma tko ga proizveo, u bilo čije ime i s bilo kakvim ciljevima”, poručio je Hrvatski sabor. Zanimljivo, zar ne! Pročitajmo podkontekst ove izjave – da li Hrvatski sabor tim Danom sjećanja, shodno tome, preko leđa svih ljudskih tuga Srebreni-ce osuđuje i zločine tzv. paravojnih formacija nakon Oluje nad Srbima i ispričava se za one hrvatske političke ambicije koje su gradile logore za Bošnjake u Hercegovini? Može li taj Dan sjećanja ujedno biti i sje-ćanje na ubojstva američkih Indijanaca u 19 stoljeću? Još apsurdnije

– možemo li poklane Srebreničane usporediti s izlovom kitova u Sje-vernom moru i ubijanjem pingvina na Antartiku? Jesu li majke Srebre-nice ujedno majke Guernice, pitamo se na koncu? Ma, jesu, naravno, ali ne u politikanskim igricama demokratske Europe koja se razbacuje pomirbenim izjavama dok joj u samoj utrobi buja zvijer antisemitizma, rasizma, islamofobije... Međutim, slavodobitno je bilo čuti da je inici-jativu Dana sjećanja progurao naš saborski zastupnik, koji nije učinio ništa loše i možemo reći da je bolji od svih onih europskih parlameta-raca koji ujutro vežu kravate i pripremaju izjave dok se nekome vežu omče oko vrata. Dapače, iskoristio je trenutne proeuropske struje i uspješno zaplovio na korist svog naroda u smislu dijaloga između Hr-vatske i BiH. S druge strane, ne treba biti nezahvalan i osuditi nešto što je u svojoj biti pozitivno i pomirbeno, a u svakom slučaju korisno za Bošnjake. Pa, dobro onda, možemo reći i bravo za Hrvatski sabor na usvajanju inicijative koju je prethodno usvojila Europa. Ako sažmemo ovaj tekst u jednu rečenicu, ona glasi - Mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića. Ali, od zastupnika Tankovića u narednom peridu očekujemo aktivni angažman u Saboru i na javnoj političkoj sceni vezan uz obećanja o preambuli ustava. Lijepo se Bošnjaku osje-ćati slavodobitnim, a kada bi hrvatska politika na inicijativu malih ko-raka Šemse Tankovića usporedno činila velike korake za sve bi bilo još bolje. U tom slučaju Hrvatska zaista ne bi trebala čekati poticaj manjinskih zastupnika i Europe da Danom sjećanja stane na stranu žrtve i zauvijek osudi zločin ma tko ga proizveo, i u bilo čije ime i s bilo kakvim ciljevima. Srbi u Bosni, nepokolebljivo, bez obzira na pedigre ratnih zločinaca, i dalje glume kauboje sa željom da Bošnjaci i Bosna postanu indijanski rezervat. Međutim, dovoljno je da iz Bosan-skog Broda uđu u onaj Slavonski te postanu manjina u zemlji u kojoj gradonačelnik Splita, Željko Kerum, na televiziji tvrdi da ne bi želio Srbina u obitelji. Tu izjavu neki su prokometrirali na način da nije re-kao ništa što potajno ne misli većina Splićana, ali i osvještenih Hrvata. Nemojmo se zavaravati, ili još uz to slavodobitno potvrđivati tu izjavu, jer bi u tom stilu vrlo lako nekome poput Keruma moglo izletjeti da ne želi Bošnjaka i muslimana u obitelji. Možemo slobodno reći da su danas Bošnjaci i Srbi u Bosni na suprostavljenim stranama, dok se iz-među nalazi Srebrenica i svi ostali srpski zločinački pothvati, ali i sve glasniji povici nezadovoljstva hrvatskog nacionalnog korpusa koji bi najradije samostalno nastavio priču o Bosni i Hercegovini. U Hrvat-skoj se te granice brišu te Bošnjaci i Srbi postaju manjine koje mogu dijelititi isti prostor antagonizma raznih Keruma. Neobično, zar ne. Bilo bi zaista lijepo da jednog dana sve međusobne mržnje proglasimo Danom sjećanja i time stvorimo preduvjete da se zločini ma tko ih proizveo, u bilo čije ime i s bilo kakvim ciljevima više nikad ne pono-ve. Bol, duševne gubitke i rane time bi barem donekle zacijelile. Ožilj-ci nikada. �

Uvodna riječ

Dan sjećanja na Srebrenicu - mali korak za hrvatsku politiku,

veliki za Šemsu TankovićaFilip Mursel Begović

JOURNAL

4

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Od mnogobrojnih džamija i građevina drugih javnih namjena koje su izgrađene u Hrvatskoj u vrijeme osmanlijske vlasti, a o kojima govore pisani i grafički povije-sni dokumenti, preostalo je jako malo. U obliku ostataka, preživjele su samo tri džamije, sve građene u 16. stoljeću, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu. Opstale su jer su sve tri nakon austrijskih i mle-tačkih osvajanja ubrzo pretvorene u cr-kve. Tako su, za razliku od musliman-skog naroda u Hrvatskoj i njegova gotovo cjelokupnog naslijeđa, izbjegle sudbinu žrtava “kulturne revolucije” europskog tipa s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Ibrahimpašina džamija u Đakovu, od sre-dine 18. stoljeća župna crkva Svih svetih, početkom 18. stoljeća najprije je bila po-svećena svetom Jurju. Džamija u Klisu od 1648. je crkva svetog Vida, a u Drnišu svetog Ante.

Riječ je o jednoprostornim potkupol-nim džamijama. Džamije u Drnišu i Klisu su manje i imaju nisku kupolu, a Ibrahim-pašina u Đakovu monumentalnu visoku. Kapiteli i trompe ukrašeni su mukarnom, prostornom geometrijskom dekoracijom na zapadu poznatom pod imenom stalak-titi. Đakovačka džamija nad sofama ima i trijem s tri male kupole. Džamije su imale i munaru od kojih su preostali samo teme-lji. Dvije džamije su u novije doba doži-vjele stručnu obnovu pod vodstvom kon-zervatora. Đakovačka je obnovljena u razdoblju od 1988. do 1991., a ona na vrh tvrđave Klisa od 1999. do 2006. Obno-vom se nastojala sačuvati i prezentirati graditeljska povijesna slojevitost.

Džamije su, naime, pretvorbom u cr-kve doživjele značajne trajne graditeljske promjene. Od izvornih konstrukcija obiju džamija preostali su u cijelosti zidovi s prozorskim otvorima i kupola s konstruk-tivnim dijelom mukarni. No objema je promijenjena orijentacija, pa je novim otvorom izvedenim za potrebe glavnog ulaza na jugoistočnom pročelju u obje džamije srušen mihrab, a džamijski glav-ni ulaz je zazidan. Ibrahimpašinoj džami-ji tada je srušen i ulazni trijem koji je, u obliku čisto geometrijske replike bez de-koracija i kapitela, pri obnovi izveden ar-

mirano-betonskim stupovima i svjetlo-propusnim kupolicama. Zanimljiv je la-tinski natpis postavljen 1743. nad ulazom u klišku crkvu svetog Vida, odnosno nad mjestom nekadašnje mihrapske niše, koji kaže: “Što pobožnost sagradi, pobožnost i sačuva.” Ibrahimpašina džamija doživje-la je i značajne dogradnje. Najprije je na mjestu srušene munare izgrađen zvonik. U duhu radikalnog klasicizma, krajem 18. stoljeća dograđen je uz novi glavni ulaz narteks. 1819. srušen je barokni zvo-nik i izgrađen novi povrh narteksa čime je postignut današnji konačan volumenski

oblik građevine. Zidna dekoracija u ma-urskom stilu iz 1885. u cijelosti je po-sljednjom obnovom restaurirana.

Za kraj, osvrnimo se na još jednu ne-davnu obnovu bivše džamije. Riječ je o Meštrovićevom paviljonu, nesuđenom za-grebačkom spomendomu kralju konjani-ku Petru I Oslobodiocu Karađorđeviću koji je dovršen kao Dom likovnih umjet-nosti. Građevina je za Drugog svjetskog rata rekonstruirana u Poglavnikovu dža-miju, a potom u Muzej revolucije naroda Hrvatske. Za razliku od uspješnih metoda obnove povijesno slojevitih džamija-crkvi u Đakovu i Klisu, obnovi navedene građe-vine u takozvanu izvornu funkciju Doma hrvatskih likovnih umjetnika pristupilo se 2001. znatno radikalnijom metodom. Ni-čemu, naime, što nije bilo izvornim dije-lom građevine obnovitelji nisu dopustili opstanak, iako ju je njena povijesna sloje-vitost te ideološka i prostorna prilagodlji-vost učinila zanimljivom i za strane istra-živače arhitekture i urbanizma. Prilikom obnove posve je neočekivano otkriven mihrab, uz fontanu jedini graditeljski ostatak iz razdoblja dok je paviljon bio džamija. U smislu obnove spomenika gra-diteljstva, tada je donesena potpuno po-grešna odluka o izmještanju mihraba u novu zagrebačku džamiju. Time se otklo-nila tek otvorena mogućnost za makar malen naglasak povijesne slojevitosti i ur-banističko-arhitektonske prilagodljivosti Meštrovićevog paviljona. Pouka? Uz mu-nare, u bivšim džamijama redovito strada-vaju mihrabi, pa za obnoviti obično preo-staje samo osnovna konstrukcija. �

Nekad džamije, danas crkve i izložbeni prostori

Obnova negdanjih džamija u HrvatskojSenad Nanić

“U obliku ostataka, preživjele su samo tri džamije, sve građene u 16. stoljeću, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu. Opstale su jer su sve tri nakon austrijskih i mletačkih osvajanja ubrzo pretvorene u crkve.”

“Džamije su, naime, pretvorbom u crkve doživjele značajne trajne graditeljske promjene. Od izvornih konstrukcija obiju džamija preostali su u cijelosti zidovi s prozorskim otvorima i kupola s konstruktivnim dijelom mukarni.”

JOURNAL

5


Ibrahimpašina džamija u Đakovu, od sredine 18. stoljeća

župna crkva Svih svetih, početkom 18. stoljeća najprije

je bila posvećena svetom Jurju.

JOURNAL

6


Zanimljiv je latinski natpis postavljen 1743. nad ulazom u klišku crkvu svetog Vida, odnosno nad mjestom nekadašnje mihrapske

niše, koji kaže: “Što pobožnost sagradi, pobožnost i sačuva.”

Džamija u Klisu od 1648. je crkva svetog Vida

JOURNAL

7


Dvanaest je godina na izmaku kako su u demokratskoj, neovisnoj Republici Hrvat-skoj čak i iz temeljnog državnog dokumen-ta, iz Ustava RH, bili izbrisali Bošnjakinje i Bošnjaci (uz Slovence, zna se!). Što se tek moglo, prema zahtjevima i programima ta-dašnjih i kasnijih aktualnih vlasti u tom 12. godišnjem razdoblju “poduzimati” da se Bošnjake i u praksi marginalizira, onemo-gući, omalovaži?

Takozvano vraćanje imena Bošnjacima u preambulu Ustava RH nikako nas ne bi smjelo zavarati: riječ je o kozmetici i to pod pritiskom Europske unije i američkih južno-europskih angažmana. Hoće li se takvi “na-putci”, čak i formalno, i oživotvoriti izglasa-vanjem hadezeovske dvotrećinske većine u Saboru, uskoro ćemo se moći i osvjedočiti. Sve ide, navodno, urgentno! Moja skepsa, na žalost, rezultat je dugogodišnjeg iskustva “na vlastitoj koži”. Uvažavam primjedbu da moje iskustvo ne mora biti i generalizirano!. Ipak, navest ću nekoliko potvrda u “korist” te svoje sumnje. Strahujem i da će joj ići u prilog rezultati ankete koju provodi Vijeće u Zagrebu o statusu Bošnjakinja i Bošnjaka. Uopće ne dvojim da će moje sumnje, napro-tiv, debelo i potvrditi. Posebice kada je u pitanju zaposlenost i obrazovanost Bošnja-ka, a i njihov stambeni status.

Više od četiri desetljeća živim u Zagre-bu, od dolaska na studij na Filozofski fakul-tet. Probleme oko zaposlenja krajem 90-tih prihvatila sam, po završetku dva fakulteta, stoički i kao opću neorganiziranost tadaš-njeg društva. I radom se, te daljnjom dodat-nom naobrazbom, izborila za stalni posao. Problemi su počeli – zar sumnjate – upravo u doba “brisanja” Bošnjaka iz Ustava RH, krajem 1996. godine. Bez obrazloženih ra-zloga (a s ocjenom “uspješna u radu”) dobih tada otkaz, kako je pisalo “radi preustroja škole” u kojoj sam do tada radila već sedam godina na neodređeno. Sjećate se, svježe su bile rane u to vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH. Dvije sam godine provela na-kon toga na “transferu nastavnika”, tj. snala-zila sam se radeći u drugim srednjim škola-ma. Sve dok nisam dobila i sudski spor s

upravom škole koja me je otpustila, pa sam se vratila na staro radno mjesto pa i danas radim u istoj sredini. Pamtim, za nevolju, i ne bez jeze, ondašnje crne liste zapošljava-nja, ignoranciju i poniženja, a skrbila sam baš tada o dvije djevojčice-izbjeglice.

U mnogo navrata do sada morah pri obavljanju radnih obveza sačuvati prisebnost i izbjeći sukobe, ne uzvratiti na pojedinačne primitivne nacionalističke uvrede i ispade. Dostojanstvo i, uostalom, učiteljska vokaci-ja, ali i puno brojniji tolerantni, dobronamjer-ni, razumni i kozmopolitski nastrojeni ljudi u kolektivu, pomogli su (pre)usmjeriti moju ljutnju i negativnu energiju na još više truda i rada. Držah se one arapske poslovice: “Nek’ psi laju, a karavana ide svojim putem!”

Nisam začuđena što ovih dana aveti mr-žnje, nacional-fašizma, podlosti, neustrašivo opet bjesne i neskriveno djeluju. Posvjedo-čiti to sigurno mogu i mnogi od čitatelja “Jo-urnala”, premda bi nam bilo svima milije pisati o pozitivnim, drugačijim primjerima! Ovako, svjedočimo i o vlastitoj nemoći, opetovanju i rasplamsavanju dugo tinjaju-ćeg, a još neprokazanog i nesankcioniranog zla. Dovoljno je i površno analizirati “ljud-ski” integritet napadača, podmetača, onih koji nas i danas sve vrijeđaju, i Bošnjake i sve druge nacionalnosti. Što sve ti tipovi ni-su o sebi umislili da su postali, a zbog statu-sa na kojemu su se utvrdili stjecajem politič-kih okolnosti ili vezama i vezicama. Poneki od njih polupismeni, bez kultiviranih komu-nikacijskih i menadžerskih sposobnosti i vještina služe se “prokušanim” repertoarom metoda (straho)vladanja: prijetnjama, aro-gancijom, uzurpacijom, denuncijacijom, seksizmom, omalovažavanjem… Sve do materijalnih zakidanja. Takav ljudski bole-sni otpad, ugrožen zbog najavljenih ustav-nih promjena, opet drsko i bahato pritišće gdje god više može, u svim područjima ži-vota, pa i na radnim mjestima. Do najvul-garnijih: manipuliranja informacijama i dje-com u učionicama! Zastrašujući je to inten-zitet i količina poremećene podlosti i bešćut-nosti. Kakvi to ljudi mogu i dalje sijati u či-ste dječje duše stravu nacionalističke mr-

žnje? A odgovorni ih ne sankcioniraju već prešutno odobravaju takve “rabote”!

Cijeli život, kao traumatično iskustvo, nosim iz gimnazijskih dana, sjećanje na neku Šumadijku, profesoricu geografije, a koja je moju školsku kolegicu Gordanu J. upitala zašto je tu, među “njima” (misleći na ostale učenike, većinom muslimane!)? A dogodilo se to u ono “netalasajuće” i “nepoljuljano” socijalističko vrijeme kada je većina bezre-zervno i neupitno vjerovala u bratstvo i je-dinstvo! Uvrštenjem, ponovnim, Bošnjaki-nja i Bošnjaka u preambulu Ustava RH, a na brzopotezni prijedlog Vlade RH, nasilnici će se naći pred zidom. Hoće li to biti i njihova agonija? Ili je sve opet formalnost? Za boš-njačku manjinu takvo će ponovno vraćanje imena značiti pravi, novi početak u traženju svoga mjesta u priznavanju egzistencije, kul-turalne i jezične posebnosti, ukratko identite-ta i pravog mjesta u hrvatskom društvu. Brojne smo stepenice i dosad uspješno – obje nacije (naša manjinska i većinska, hr-vatska) - razborito prevladali pa ozakonili mnoga manjinska prava. Sada, pod paskom trećega: EU i SAD (a što jest za obje strane etiketa nezrelosti, nedostatnog dosad truda i volje) možda i političke elite, do najnižih ra-zina, eliminiraju same, odlučnije, svoj ek-stremni nacionalistički kukolj!

Sadašnje bi se stanje slikovito moglo prepričati kao smjernica - cesta koju su pera-či oprali, ali se na njoj – jer je čistači pret-hodno nisu pomeli – krupni otpad zadržao na rešetkama slivnika! Beznađe i kaos koji tinjaju nakon Daytona i u zadnje vrijeme opet žestoko iskre u susjednoj BiH nisu spe-cijalnost samo tamošnjih žitelja. I ovdaš-njim, hrvatskim, vlastima se, a i svima na-ma, to ludilo itekako novim intenzitetom zrcali na mnogo načina u svakodnevici. U predizborno vrijeme nije naodmet podsjetiti se: legitimitet vladajućima dajemo mi – po-jedinci, glasači! Nagraditi treba zato glasom one koji i učine najviše dobra, pa i za nas Bošnjake. Ne samo farizejski ozakone ispra-zne riječi. Znači, one koji se ne budu bojali vidjeti drugačijeg čovjeka. I pokažu mu lju-bav i poštovanje. �

Ugradi li se, bošnjačka nacionalnost u preambulu Ustava RH nameće to i nama Bošnjacima obvezu znatno većeg angažmana u manjinskoj zajednici

Uključenost Bošnjaka u hrvatsko društvo tek treba dokazati

Edina Smajlagić

JOURNAL

8


Franjevci dođoše u Bosnu krajem 13. stoljeća, ali nisu došli s isukanim mačevi-ma i nisu ognjem, poput njihovih domini-kanskih prethodnika, željeli pokoriti sta-novništvo. Svojim suptilnim osjećajem i odnosom spram nižih slojeva građanstva i seljaštva, te svojom visokom intelektual-nom kultiviranošću, lagano su zalazili u sve pore bosansko-humskog stanovništva.

Pismenost i kulturu srednjovjekovlja, bez obzira na dinamično mijenjanje unu-trašnjih granica, značajno je obilježio civi-lizacijski val proistekao iz samog bosan-skog tla, na kome su uz novopridošle Sla-vene, živjela i ilirska plemena sa svojim svjetonazorom, ali i s iskustvom antičko-rimske i latino-kršćanske civilizacije. Bila je to civilizacijska mješavina različitih kulturoloških modela koje je mogla obje-diniti jedino snažna državotvorna ideja bo-sanskih vladara. Dakle, bosansko-humsko srednjovjekovlje je imalo svoje stabil-ne vrijednosti: bosanstvo kao “ideologiju”

srednjovjekovne države, Bosansku crkvu organiziranu na starokršćanski način i ka-toličanstvo predvođeno franjevcima. Sve u svemu, bosansko kraljevstvo je do svoga sloma 1463. godine bilo dijelom europ-skog srednjevjekovlja. U bosanskom gra-du Srebrenici je daleke 1291. godine osno-vana prva katolička bosanska župa. U srednjovjekovnoj Srebrenici rudari su ko-pali i talili srebro, majstori zlatari i filigani su ga obrađivali, i putem dubrovačkih tr-govaca prodavali aristokratima i građani-

ma diljem Europe. Naročito je bio cijenjen bosanski srebrni pojas. Srebrenički rudari, zlatari i trgovci su izgradili i gotičku crkvu sa samostanom, a fratri su svojoj provinci-ji dali ime Bosna Srebrena i od tada fratri i Bosna zajedno traju!

Za razliku od srednjovjekovlja, na kraju 20. stoljeća, Bosnu i Srebrenicu s isukanim kamama i žedni krvi, poharaše Mladić i njegove trupe. Srebrenica se pre-točila u simbol, tužan simbol bosanskog Auschwitza! Poništena je prošlost i sa-dašnjost, svaki ljudski smisao, zahvalju-jući Srbima koljačima koji su tada, a i danas svjesni užasa što ga počiniše 1995.godine. Svjesni su masakra i masovnog ubijanja Bošnjaka Srebrenice i Podrinja i Nizozemski vojnici. Svjesna je i cijela Europa. Vremenom su postali svjesni na-dolazeće kame i Bošnjaci koji su znalida je ne mogu izbjeći. Smrt nije bila tre-nutna, jer ubijani su i klani na 70 raznih pozicija, a poslije kada više bol nisu osje-

ćali, njihova mrtva tijela su bagerima iskapana i seljena na druge lokacije. Se-kundarnih grobnica ima od Zvornika do Žepe. Koliko ih Drina krije nikada se ne-će otkriti! Stotine Bošnjakinja je danima silovano s nadom Srba da će jednog dana rađati djecu koja će imati i srpsku krv u svojim venama?! U Potočarima će za ko-ju godinu biti sveukupno preko 10 000 humaka koje će govoriti svaka za sebe. Svaki posjetilac će sa sobom ponijeti jed-nu priču, priče koje će pojedinačno govo-

riti o selektivnom terorizmu koji se na-stavlja i dan danas. Arapi su i dalje žrtve holokausta iako niti jedan nikada nije mo-gao niti biti optužen za smrt u nekom od brojnih logora širom Njemačke?! Mladić i njegovi koljači su i dalje na slobodi. Mnogi, što posebno užasava i brine, sva-kodnevno šeću ulicama Srebrenice, Bra-tunca i cijelog Podrinja. Mostovi na Drini im ulijevaju sigurnost u brzo bježanja u Srbiju ako se netko nekad sjeti da ih izve-de pred lice pravde. Do tada, Bošnjacima preostaje da se sjećaju i da ne zaboravlja-ju! Ko može, neka oprosti/halali. A Maj-ke Srebrenice i Žepe će i dalje pogledati preko prozora i otvorenih vrata. Možda se, jednog dana pojavi i zakuca... milo li-ce sina, supruga, oca. Ali, što nekad dav-no zapisa Ivo Andrić: “...žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija.”

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u skladu sa svojim pro-gramom rada, formiralo je Radnu grupu i u veljači pokrenulo inicijativu za pripre-mu III. konvoja mladih Bošnjaka i njiho-vih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”, za Srebrenicu. Prvi radni sastanak održan je 24. 02. 2009. godine i do pisanja ovog Izvještaja održano je 16 vrlo učinkovitih i korektnih sastanaka. Radna grupa je u međuvremenu formirala i Grupu za odno-se s medijima koja je održala 6 sastanaka i odradila vrlo konkretan posao. Važno je napomenuti da su svi članovi Radnih gru-pa vrlo savjesno i disciplinirano prihvata-li i odrađivali preuzete obveze. Kao i ra-nijih godina, planiralo se sa 400 učesnika s time da je otvorena mogućnost poveća-nja broja pošto je Vijeće planiralo sred-stva za prijevoz i ručak u Srebrenici. Ra-dilo se na osiguranju dovoljnog broja bo-gatih lunch paketa, vode i voća za sve sudionike Konvoja. Naravno, spavanje je preliminarno bilo dogovoreno s direkto-rom Behram begove medrese u Tuzli, a po potrebi je u rezervi bila opcija s Kale-sijom. Nakon prvog radnog sastanka po-slana su pisma namjere na sve adrese s

Izvještaj o realizaciji III. konvoja mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja

Da se nikad ne zaboraviNasljeđe nije nikada nešto što je dato, ono je uvijek zadatak. Ono stoji pred nama tako neosporno da smo, čak i prije nego što ga prihvatimo ili odbijemo, nasljednici. I to ožalošćeni, kao svi nasljednici.

Jacques Derrida, Spectres de Marx

“U Potočarima će za koju godinu biti sveukupno preko 10 000 humaka koje će govoriti svaka za sebe. Svaki posjetilac će sa sobom ponijeti jednu priču, priče koje će pojedinačno govoriti o selektivnom terorizmu koji se nastavlja i dan danas.”

JOURNAL

9


kojih se mogao očekivati određen broj putnika: svim Medžlisima IZ u HR, svim bošnjačkim asocijacijama, udrugama u HR, svim vijećima bošnjačke nacionalne manjine u HR, svim vijećima nacionalnih manjina Grada Zagreba, političkim stran-kama, asocijacijama mladih, IZ Sloveni-je/Ljubljana, IZ Austrije, Medresi u Sara-jevu, Asocijaciji mladih Kalesije i na još dosta adresa. Vrijeme je prolazilo, ali od-govora nije bilo tako da smo uveli dežur-stvo i uz svesrdnu pomoć tajnice Vijeća telefonski i online stupali u vezu s pozva-nima tražeći da dostave popise potenci-jalnih putnika.Takav način rada je urodio plodom i našli smo se pred izazovom: sveukupna brojka potencijalnih sudioni-ka Konvoja je prešla 850. Bili su to slatki problemi pred kojima se našla Grupa. Po-što je u rad bio uključen i predsjednik Vi-jeća, dogovorili smo da jedna grupa ode na teren u Bosnu i na licu mjesta izvidi mogućnosti spavanja i ručka. Dobra su-radnja je ostvarena i s predsjednikom IZ Srebrenica Alijom Tabakovićem i načel-nikom Osmanom Suljićem, tako da smo na kraju osigurali 6 restorana za ručak. Uspjeli smo smanjiti i cijenu ručka na 8 KM tako da smo uštedjeli određena sredstva i izbjegli gužvu kod ručka!

Medresa u Tuzli osigurala nam je 367 mjesta za spavanje i doručak, Kalesija je primila autobus OKM-a na spavanje, ve-čeru i doručak, a ostatak je primila vojarna Dubrave kod Tuzle na spavanje i bogat do-ručak. Na spavanje u Tuzlu je došlo i 85 sudionika iz Dubrovnika. Jedan autobus, iz Gunje, došao je ujutro u Tuzlu, dva au-tobusa s 100 učenika Medrese iz Sarajeva u Potočare, i 100 mladih iz Kalesije. Bio je to do sada najbrojniji Konvoj. Posebna vri-jednost je činjenica da je u Konvoju sudje-lovalo oko 30% drugih, odnosno sudioni-ka drugačijeg vjerskog, političkog i nacio-nalnog određenja. Tehničko vodstvo puta tražilo je i primilo više ponuda za prije-voz. Izabrana je najbolja ponuda - 150 KN od DADO - toursa s kojim Vijeće inače ima dosta korektnu suradnju. Sudionicima iz Istre i Rijeke Vijeće je sufinanciralo troškove prijevoza u istom iznosu pošto su doputovali do Zagreba drugim prijevozni-kom. Međutim, ostaje otvoreno pitanje da li ćemo i ubuduće pristajati na takav vid suradnje. Određena su dva stajališta za od-mor (Ribarska kuća 201 km i Sredinci 244 km ) kao i po dva voditelja u svakom auto-busu. Dogovoreno je sa Ekremom, Nufi-kom i još par pojedinaca da u putu od Ka-lesije do Potočara upoznaju putnike po autobusima s terenom, odnosno mjestima gdje su vršena ubojstva, odnosno pokolji

nevinog bošnjačkog stanovništva. U tu svrhu su pripremljeni i određeni pisani materijali iz kojih se dala isčitavati statisti-ka i drugi podaci u vezi pojedinih gradova kroz koje smo prolazili. Za sve putnike, sudionike Konvoja, prijatelj Vijeća Jonuz Idrizi je donirao bogate lunch pakete (500 kom), a Aziz ef. Hasanović je osigurao 500 boca vode u suradnji sa poslovnim partnerima.

Kontaktna grupa je ostvarila direktnu i korektnu suradnju sa Crvenim križom ta-ko da je u Konvoju sudjelovao jedan auto-bus sa 11 gradskih, županijskih i općin-skih organizacija CK HR. HR CK je po-krio troškove cijene autobusa, svi sudioni-ci su vrlo zadovoljni doživljenim i već su najavili sudjelovanje i u IV. konvoju. U razgovoru s muftijom dogovoreno je da

svaki mesdžid u HR izdvoji po jednu ser-giju za Srebrenicu pošto IZ HR plaća jed-nog imama u Srebrenici. Skupljeno je, i delegacija na čelu sa mr. Azizom ef. Ha-sanovićem uručila je 12.000 KM/6.000 €. Razgovaralo se o još nekim vidovima po-moći jer sad IZ Srebrenice broji 8 imama, a zapravo je jedina organizacija na koju drugi osim Bošnjaka nemaju uticaja! Gra-donačelnik gosp. Milan Bandić je obećao i obećanje održao, platiti 5 autobusa na čemu smo mu svi iznimno zahvalni. Mer-hamet je pripremio 800 paketa s po dvoje traperica i dvoje tenisica - iste pripremio Osman Palić sa suprugom, koje je darivao Nazim Tafiloski. Merhamet Srebrenice je preuzeo donešenu donaciju i obavezao se dalje dostaviti do krajnjih korisnika.

Vrijedna pomena i svake pohvale je su-radnja sa Županijskim vijećem GZ i Grad-skim vijećem Velike Gorice. Gradsko vije-će je pokrilo troškove prijevoza, kao i Žu-panijsko. Međutim, predsjednica Županij-skog vijeća Sanela Kantarević je osigurala u suradnji s gđom. Marijom Ledinski Anić:

2 EKG aparata, 1 mokri sterilizator i 2 kuti-je lijekova. Naše Vijeće je osiguralo jednu specijalnu torbu sa svim potrebnim za hitnu intervenciju, a apoteka Nuhbegović iz Sav-ske ceste je donirala dvije torbe lijekova i drugih potrepština za djecu.

Sve nabrojano je preuzela dr. Fadila Hasanović koja je inače radnik Srebrenič-ke bolnice, ali koja obilazi sela u krugu od 50 km i pruža pomoć prije svega stari-jem bošnjačkom stanovništvu. Prilikom organizacije IV. konvoja više ćemo truda uložiti u nabavku svake potrebne medi-cinske opreme i nužnih lijekova. Kad smo već kod medicine, prilikom susreta s načelnikom Suljićem i predsjednikom skupštine Pavlovićem, predloženo im je ispred Vijeća da po potrebi bolnicu be-splatno opremimo novim odjelom za di-

jalizu (Kemal Bukvić), a dr. Latić Ferid iz Slavonskog Broda je ponudio besplatnu edukaciju digestivne kirurgije.

Grupa za kontakt s medijima je, pošto nam je Samarah uskratio pravo korištenja fotografije s tabutima (tražio 500 €), uz pomoć prijatelja iz HR CK, izradila novi plakat Konvoja koji je razaslan na sve moguće adrese i koji je na određen način krasio prostorije u kojima je bio izložen. Kontaktirane su sve državne i komercijal-ne televizije, radio stanice i tiskovine di-ljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.Gostovali smo u live emisiji na OTV-u, u Prizmi na HRT-u i u dva navrata, na radi-ju 101 i drugim radijima, različitim inter-net portalima, bezbroj tiskovina, televizi-jama i radio postajama u BiH. Dogovoren je dolazak Zvonka Marića s RTV SA u Srebrenicu, a nakon toga je uslijedila i prikladna reportaža. S konvojem je puto-vao i Sead Alić i dogovoreno je da iz sni-mljenog materijala napravi kraći doku-mentarni film, jednu priču o Konvoju i Srebrenici.

“Posebno, ili bar dodatno, bogatstvo III. konvoja čini činjenica da je u Konvoju bilo otprilike 30% “drugih” i da je po prvi put služena sveta misa za katolike koji su sudjelovali u Konvoju. Misu je služio tuzlanski fratar fra Martin Antunović, u kapeli sv. Marije na lokalitetu Klisa u Srebrenici.”

JOURNAL

10


Vrlo važno je podvući da su Konvoj i ove godine ispratili muftija i gradonačel-nik Milan Bandić, da je po prvi put došao i ambasador BiH, gospodin Vladimir Raspudić, da je djevojka Jasna Buljić podcrtala važnost sudjelovanja u konvo-ju, da su Aziz ef. Hasanović i Ekrem Be-čirović, na kratko, u Veliku dvoranu h. Salim Šabić unijeli dah Podrinja i nagla-sili našu obavezu pijeteta prema nevino pobijenim Bošnjacima, da su podijeljene zahvalnice svima koji su u prošlom kon-voju na bilo koji način obogatili i olakšali njegovu realizaciju, da su u Potočare doš-li Amor Mašović koji godinama istražuje i traži grobnice koje kriju kosti nevino pobijenih i koji jednostavno živi s onima koji se još uvijek nadaju, te da je ispred boraca i invalida Armije BiH došao šef

kabineta ministra, Salko Beba. Da, mnogi su pozvani i mnogi su obećali doći, ali...valjda su imali prečeg posla. Zato su maj-ke Srebrenice i ovaj put došle i dočekale Konvoj. Razgovarale su o svojim proble-mima i životu s delegacijom žena iz Kon-voja. Pričale, otvarale dušu. Ali, nekako smirenije i valjda više ne vjerujući ni u pravdu ni u sudstvo niti u pronalaženje živih tamo negdje po srbijanskim rudnici-ma. Bilo je to još jedno vrijedno iskustvo, priča koja čovjeka dugo prati i koje se vr-lo teško oslobađa.

I asocijacija studenata Pravnog fakul-teta iz Srebrenice, dočekala je otvorenih srca sve sudionike Konvoja. Preuzeli su brigu oko dovežene donacije, a zatim se stavili na raspolaganje kao vodiči u svaki autobus. Nadati se da će OKM zadržati kvalitet suradnje sa mladima Srebrenice i Kalesije.

Priča o narodu Kalesije, njenoj omladi-ni na čelu sa Miralemom Huremovićem, načelnikom Hasanom Uščuplićem i svima koji su otvorili i dušu i srce svakom uče-sniku Konvoja iziskuje puno više nego ovaj izvještaj. Biti kod kuće u kući, biti u Bosni, znači doći i živjeti Kalesiju. Ljudi čine jedno te isto, onako kako znaju, kako mogu, kako misle da je pametno. Narod Kalesije je sobom zadovoljan, ne traži pu-no, zapravo samo zove da im se dođe. Ta-da su zapravo jedino sretni. Nahranili su nas i napojili, onako usput, kao pravi do-maćini. Priredili folkloraše da nas zabave, svi izašli iz svojih kuća i stanova, noseći po komadić dobrote sa sobom. Dobra ze-mlja Bosna uvijek ostaje dobra! Program u Domu kulture u Srebrenici je više nego oduševio sve prisutne. Važno je istaći da je

ove godine bio osjetno veći broj domaćih posjetitelja nego ranije. Sa sudionicima Konvoja su uživali u folklornim točkama koje su izvodili mladi BKUD “Sevdah” iz Zagreba i BKUD “Nur” iz Siska i pjevač-ke grupe “Bosana” iz Zagreba. Samir Nur-kić, učenik srednje muzičke škole, ponovo je oduševio svojim miksom klasičnih me-lodija na harmonici i pjesmama “Ljiljan” i “Na prozoru majka stoji”.

Posebno, ili bar dodatno, bogatstvo III. konvoja čini činjenica da je u Konvo-ju bilo otprilike 30% “drugih” i da je po prvi put služena sveta misa za katolike koji su sudjelovali u Konvoju. Misu je služio tuzlanski fratar fra Martin Antuno-vić, u kapeli sv. Marije na lokalitetu Klisa u Srebrenici. Naravno, i spoznaja da na lokalitetu Srebrenice i Bratunca žive još 33 obitelji (oko 100 osoba) Hrvata katoli-ka, svakako raduje. Zadatak Vijeća/Rad-

ne grupe do godine je da nastoji povećati broj drugih sudionika Konvoja, još ga malo podmladiti i razraditi sve lokacije koje bi mogli u Srebrenici i neposrednoj blizini obići - Guber voda, Stari grad...

Kad već govorimo o drugima, treba istaći da su vijećnici mađarske nacionalne manjine bili sudionici Konvoja, da su 4 su-dionika Konvoja bili Iranci, ali ostaje veli-ko pitanje zašto druge nacionalne manjine, odnosno njihovi predstavnici ne sudjeluju, bar simbolično u Konvoju? Zašto niti je-dan predstavnik Predsjedništva koordina-cije nacionalnih manjina Grada Zagreba nije niti u primisli izrazio želju da posjeti Srebrenicu i pokloni se nevino pobijenim Bošnjacima Podrinja? Zar bar jedan ili ne-koliko predstavnika Srpske nacionalne manjine nemaju snage da se priključe Konvoju, kad su to već uradili predsjednik Srbije Tadić i mnogi drugi Srbi pravoslav-ci? Ili to pitanje trebamo prije svih postavi-ti našim susjedima Crnogorcima? Dabo-me, kada bi se zagrebački Srbi priključili Konvoju, bila bi to lijepa prilika da se po-sjeti i pravoslavni manastir u Srebrenici! Ili, bilo kako bilo, Radna grupa za pripre-mu IV. konvoja u plan događanja i obila-ska na terenu, uvrstit će i posjetu pravo-slavnoj crkvi u Srebrenici. Nadati se da ćemo bez obzira na britak jezik Kačavende biti ugodno i sa razumijevanjem primljeni od strane paroha.Vrijedi pohvaliti grupu Foruma mladih SDP-a koji već treću godi-nu za redom, dakle od samog pokretanja Konvoja, čine njegov obavezan i sastavni dio. Zahvaljujemo Forumu mladih sa že-ljom da naša suradnja ubuduće bude još konkretnija i korektnija. I češća!

Vjerovatno smo u našem Izvještaju pro-pustili nekoga pomenuti, pohvaliti, ali obzi-rom na veliki broj sudionika, sva događa-nja, nenajavljena odustajanja jednog dijela, brigu da sve prođe u najboljem redu, evi-dentno nedovoljan broj vijećnika našeg Vi-jeća u Konvoju i dosta toga drugog i ne ću-di. Molimo sve one koje smo propustili po-menuti da se ne ljute, neka nam halale ili jednostavno se jave Vijeću ili Radnoj grupi i naš propust ćemo sigurno ispraviti.

Vijeće i Radna grupa za organizaciju III. konvoja zahvaljuje svima koji su na bilo koji način doprinijeli njegovoj kvali-tetnoj realizaciji. Posebne zahvale pripa-daju Hrvatskom Crvenom križu, Behram begovoj medresi, Ministarstvu obrane BiH, Općini Kalesija sa svim strukturama i cjelokupnom građanstvu i svakako do-maćinima u Srebrenici! �

Radna grupa za pripremu III. konvojaDr. Muhidin Alićehajić, predsjednik

“Vrlo važno je podvući da su Konvoj i ove godine ispratili muftija i gradonačelnik Milan Bandić, da je po prvi put došao i ambasador BiH, gospodin Vladimir Raspudić, da je djevojka Jasna Buljić podcrtala važnost sudjelovanja u konvoju, da su Aziz ef. Hasanović i Ekrem Bečirović, na kratko, u Veliku dvoranu h. Salim Šabić unijeli dah Podrinja i naglasili našu obavezu pijeteta prema nevino pobijenim Bošnjacima.”

JOURNAL

11


U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 9.6. 2009. otvorena je samostal-na izložba fotografija “Pogled na Zagreb”, autora Envera Palalića rodom iz Travnika. O autoru i fotografijama govorili su Fikret Cacan i Ahmed Salihbegović. Profesio-nalni fotograf Enver Palalić rođen je 1945. godine u Travniku gdje izučava fotograf-ski zanat i tako postaje treći fotograf u obitelji. Naime, dvojica njegovih ujaka su također bili fotografi. Enver je učio foto-grafski zanat kod majstora Hazima Hadži-emrića u Travniku, zatim u Zagrebu kod Ljubice Topić, te u Sarajevu. Slijedi rad u Zenici, gdje se osamostaljuje u struci, da bi se vratio u Travnik, gdje u Remontnom zavodu radi fotografiju, a kao jedan od malobrojnih tada, sitotisak. U to vrijeme je došlo do izmjene osobnih karata, gdje je on vidio svoju prigodu i 1967. godine otvara prvu fotografsku radnju u Vitezu. Ona se zvala “Foto Enver - Vitez”, a radi-la je neprekidno do posljednjih ratnih zbi-vanja. Budući da su s njime tada radili i njegovi sinovi, 1991. godine u Travniku otvara radnju, koja je tada imala najsuvre-meniju laboratorijsku opremu u široj regi-ji. Više od zanata i izrade fotografija, au-

tora izložbe privlači svjetlopisno bilježe-nje i pohrana snimaka raznih zbivanja u svom okružju čiji je bogati fundus autor uredno pohranio od 1960. do danas. Autor je također kolekcionar starih fotografija, fotoaparata i razglednica. Neodvojivost autora od kamere je rezultirala bogat-stvom i raznolikošću fundusa, pa se mogu naći snimljeni materijali raznih manifesta-cija, a zbirka starih fotoaparata broji mu oko stotinu primjeraka, od kojih neki dati-raju sa samog početka dvadesetog stolje-ća. Posebno mjesto među pohranjenim fotografijama zauzima vremeplov rodnog mu Travnika, u kojem se nalaze fotografi-je iz doba Austrougarske do danas, kao i Zagreba od 1990. do danas. U BNZH bila je izložena zbirka fotografija snimljena u zadnjih deset godina.

Fikret Cacan, inače zaposlen kao ured-nik u Hini, rekao je da je Palalić radio i za fotografsku agenciju Hine i obišao sva ra-tišta BiH. “Ovdje je riječ o mirnodobskom ciklusu, a u svom fundusu Palalić posjedu-je i mnoštvo drugih motiva. Fotografije ukazuju na raznolik pogled na Zagreb s naglašenom intimističkom notom. Pozor-nijim pogledom uočavamo da pred lećom

gotovo da i nema ljudi, a svi motivi pak jesu djelo ljudskih ruku. Tu su znamenite zgrade i ulice, ali prizori se ipak razlikuju od komercijalne pobude. Autor u ključ-nom trenutku na motivu primijećuje sliku reda, poput niza smetlarskih kolica. Dakle, vidi se potreba za redom i klasičnim poret-kom. Izdvojen je dio opusa sa socijalnom tematikom u kojemu je vidljivo kritičko oko objektiva.” - rekao je Cacan i preporu-čio izložbu uz naglasak da se iza zanatske perfekcije ovog fotografa vidi osobnost trenutka u kojem je autor zatekao grad. Ahmed Salihbegović je rekao da je poput pisanja fotografija zanat koji pripomaže pamćenju. “Autor je višestruko povezan s fotografijom i kao zanatom i umjetnošću. Slikao je najviše Travnik, rodni mu grad, Sarajevo i Zagreb. Svaki trenutak na slika-ma priča svoju priču. Kandinsky je rekao da je svaka umjetnost odraz neke emocije, trenutka, koji je vanvremenski. Netko će na Palalićevoj fotografiji, primjerice Dva drveta, vidjeti prirodu, netko prijateljstvo, netko stremljenje prema nebu, a netko će na ovim slikama naći poveznicu s ostalim gradovima i osjećajima” – objasnio je Sa-lihbegović. �

Izložba fotografija u BNZH

Pogled na ZagrebEnvera Palalića

Filip Mursel Begović

Ahmed Salihbegović, Enver Palalić i Fikret Cacan

Enver Palalić

JOURNAL

12


KDBH “Preporod” je izdao “Svemir-sko putovanje Malog princa i Malu sire-nu”, nove dvije drame glumca i književni-ka Amira Bukvića. Možda neke neće po-sebno zainteresirati i začuditi ova rečenica, ali “Preporod” je itekako sretan i zahvalan autoru kojemu je ovo do sada treća knjiga koju objavljuje u našem kulturnom druš-tvu. Ne samo da nam je omogućio izdava-nje kvalitetne literature nego su njegova djela (“Aristotel u Bagdadu” i “Djeca s CNN-a”) osvajala prestižne nagrade u Hr-vatskoj. Podsjetimo, Amir Bukvić rođen 1951. u Sarajevu, je bosanskohercegovački i hrvatski glumac, dramski pisac i scena-rist. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je glumu, a zatim je postao članom Hrvatskog narodnog pozo-rišta u Zagrebu. Odigrao je nekoliko pozo-rišnih uloga, između ostalog igrao je Sha-kespeareova Hamleta, Trepljova u Čehov-ljevu “Galebu” i Gregersa u Ibsenovoj “Divljoj patki”. Na inicijativu Međunarod-ne zajednice i Ambasade BiH u Zagrebu otvara prvi Kulturni centar Bosne i Herce-govine u svijetu. Za direktora Kulturnog centra u Zagrebu i kulturnim atašeom pri Ambasadi BiH u Zagrebu imenovan je 1984. godine. Devedesetih napušta glumu i posvećuje se pisanju drama i scenarija za film i televiziju. Autor je devet drama i jed-nog romana. Drame su mu nagrađivane i uvrštene u antologije. Dobitnik je nagrade “Marin Držić” za dramski tekst “Aristotel u Bagdadu”. Autor je i nekoliko dokumen-tarnih filmova te scenarija za film i televi-ziju. Trenutačno živi i radi u Zagrebu. Dra-ma “Djeca sa CNN-a”, koja je tiskana u KDBH “Preporod” i koju su zajedno stva-rali troje članova obitelji (po Amirovom tekstu režirala je njegova kćer Aida, a Amar, sin mu, igrao je jednu od glavnih uloga) doživjela veliki uspjeh na daskama kazališta u Hrvatskoj. Ovo je veliki uspjeh i za Preporod i s ponosom možemo reći da je djelo koje smo tiskali osvojilo nagrade. Poslije uspješne praizvedbe u Sarajevu, obitelj je čekala tri godine da bi napravili tu

predstavu u Zagrebu. I kad su, po riječima Amira Bukvića, već izgubili nadu da će tu predstavu postaviti u nekom od zagrebač-kih kazališta, onda su se javili Histrioni. Predstavu su napravili i pobrali četiri na-grade s dva festivala: dva puta najbolja predstava u cjelini i dva puta je Amar osvo-jio glumačku nagradu za Dinu, uličnog či-stača porijeklom iz Srebrenice. Riječ je o nagradi “Marul” iz Splita i nagradama s 16. festivala glumca u sklopu kojeg je od 16. do 25. svibnja u gradovima Iloku, Vinkov-cima, Vukovaru, Županji i Otoku održano četrdesetak izvedbi dvadeset i dvije pred-stave koje je iz prošlogodišnje produkcije hrvatskih kazališta i kazališnih skupina iza-brao Slavko Juraga.

U Profil Megastoreu 16.6.2009. promo-virana je nova knjiga u izdanju KDBH “Preporod” pod nazivom “Svemirsko puto-vanje Malog princa i Mala sirena” autora Amira Bukvića. Na promociji su govorili predsjednik KDBH “Preporod”, Senad Na-nić i tajnica “Preporoda” mr. Ajka Tiro Sre-breniković. Izabrane ulomke iz drama, na

zadovoljstvo prisutnih, čitali su Amir Bu-kvić i Amar Bukvić. Senad Nanić je rekao da svjestan planetarne popularnosti Exu-peryjeva djela jer autor nas dramatično po-ziva u čitateljsku avanturu – čujte priču “ni-kad ispričanu” (str. 9), ili, gledano iz Exu-peryjeve perspektive, “nikad dopričanu”.

“Krenuvši na put od planeta do plane-ta, Mali princ, poput običnog dječaka, upoznaje svijet odraslih ljudi. Scene Bu-kvićeve drame smjenjuju se tako da se svakom novom scenom budimo na novom planetu. A svaki planet jedna je osoba. Jer svaki je čovjek cijeli jedan svijet. Znamo to još iz Bukvićevog Aristotela u Bagda-du. No ovdje to nije pradavni filozofski pojam idealne sličnosti mikrokozmosa i makrokozmosa. Naprotiv, on je približen djetetu. Dijete tu upoznaje sve dobre i loše osobine odraslih ljudi, njihove bedaste uo-brazilje nastale u dugim izolacijama poje-dinaca zatvorenih u same sebe, u samoće svojih planeta. Poput klasične spoznaje ‘via negativa’, Mali princ doznaje kako je dobro žrtvovati se za drugoga jer posesiv-

Preporodovo izdavaštvo

Nove drame Amira BukvićaU Profil Megastoreu 16.6.2009. promovirana je nova knjiga u izdanju KDBH “Preporod” pod nazivom “Svemirsko putovanje Malog princa i Mala sirena” autora Amira Bukvića.


Amar Bukvić i Amir Bukvić

JOURNAL

13


na sebična ljubav čupa cvijet i nasilno ki-da krhki život (Scena 1). On spoznaje ka-ko od drugog tražiti možeš samo onoliko koliko taj drugi može dati jer je bahatost znak nemoći onog koji od drugih traži sli-jepu pokornost (Scena 2). On uči kako probleme društva čovjek mora rješavati jer bijeg je slabost i put u ovisnost gdje čovjek propada želeći samo zaborav (Sce-na 4). Apsurdnost samoljublja Mali princ uočava kroz igru riječi gdje starleta misli da je zvijezda (Scena 3). Ima i planeta s puno ljudi. Kao što je Super-planet gdje se Mali princ sviješću o korisnom štiti od lu-dila monetarizma i ispraznosti častohle-plja (Scena 5). On zna da se samo srcem dobro vidi. Konačno, Mali princ stiže na Zemlju. Sve što zna ovdje mora znati dati i primiti. Jer ‘nije istina da pustinja nije naklonjena ljudima. Ljudi nisu naklonjeni pustinji’. Mali princ živi prijateljstvo, pi-tomu predanost drugoj osobi i povjerenje u nju. Kao što ovca zna da je njena smrt žrtva za veće dobro i stoga smisao njena života, tako i Mali princ sada zna da je ne-sebično davanje ljubav i mir koji smrt čine tek promjenom, nastavkom putovanja na druge planete i svojoj kući, svojoj planeti, sebi. Sreća jest jer sve ima smisla. Ovako viđena smrt, kao usputna postaja životnog putovanja punog otkrića kroz svjetove svemira, najljepši je mogući način pribli-žavanja tog temeljnog životnog pojma dječjem spoznajnom okviru. I ne samo dječjem. “ rekao je Senad Nanić odlično se snašavši u kritičarskoj ulozi.

Mr. Ajka Tiro Srebreniković je rekla da se dramski tekst “Svemirsko putovanje Malog princa” može razumjeti na nekoli-ko razina gdje bi, možda, semantičko i in-tertekstualno tumačenje moglo biti zani-mljivo. “Težište semantičkog razumijeva-nja odnosilo bi se na prepoznavanje i tu-mačenje ontoloških vrijednosti prisutnih u ovom djelu: istine, laži, licemjerstva, mu-drosti, slave, lažnog prijateljstva, duhov-nosti, materijalnosti itd. Intertekstualna razina razumijevanja odnosila bi se na dvi-je značajke: prvu koja se tiče zakonitosti stvaranja ovog književnog djela te drugu značajku u kojoj ovaj dramski tekst nosi spomen na prethodni/e tekst/ove, prije svega na roman Mali princ, francuskog pisca Antoina de Saint Exuperyja, što bi se moglo označiti kao spomen na kulturu, a Umberto Eco bi to nazvao odjekom inter-tekstualnosti.” – objasnila je Tiro Srebre-niković i nastavila kritički ogled riječima da je autorova namjera bila je da se ukaže kako u svakoj kulturi, u svakom tekstu i diskursu odjekuju glasovi i riječi već napi-sanog i izrečenog, ali se iz “vlastite enci-

klopedije znanja” prezentiraju one jedinke koje će najefikasnije predočiti novi svijet i novi doživljaj. “Glavni junak Svemirskog putovanja Malog princa govori riječima koje dolaze kao svjetlosni odsjaji dječjeg (ljudskog) duha. Riječ se uvijek sjeća svog djetinjstva pa i onda kad se iščahuri u sim-bol i alegoriju ili u oštricu ironije i gro-teske. Amir Bukvić je u svoj dramski tekst vješto ugradio dječji govor čija je osobina minimalistička rečenična konstrukcija, a jezik je u funkciji opisivanja češće nego u funkciji komentara, ograničeni vokabular zbog junakove nezrelosti i naivnosti. Ali, autor, poznavatelj zbilje, svog junaka vodi kroz vrlo značajne i intrigantne životne si-tuacije iz kojih mu se ukazuju životni sta-vovi, a na čitatelju/gledatelju je da suge-stivne zaključke i promišljanja rekonstrui-ra, dajući im veći smisao. Autor nije slu-čajno za građu svog dramskog teksta uzeo tekst Mali princ, svjestan kako se time li-

nearnost teksta remeti i pretvara u besko-načnu semantičku prostornost, a time se potvrđuje teorija u kojoj tekst ne predstav-lja ograničen identitet jer stoji u odnosu na druge tekstove koji se generiraju i koje on generira. Osnovna autorova poruka u ovom djelu sastoji se u tome da nema tek-sta, a time niti kulture koja se nije formira-la u već izrečenom; svaki tekst predstavlja susretalište znakova, ali i njihovo među-sobno nadmetanje, zato ljudski rod ima mogućnost napredovanja.” – završila je mr. Ajka Tiro Srebreniković.

Publici se obratio i autor koji je rekao da je pokušao odgovoriti na pitanje zašto smo na ovom svijetu koji je koncipiran ta-ko da u nama ubije nevinost djeteta i ukida nam iskrenost. “Pročitao sam da će Bog nagraditi ljude po dobrim namjerama. Iza toga se krije da su dobre namjere čiste i neostvarene, ostaju onakve kakvima smo ih sebi koncipirali. Zanimljivo je da sam Malog princa poželio staviti u ovaj svijet. On susreće Sizifa i odlazi u New York. Ne podcjenjujući djecu želio sam da uđu u teš-ke stvari na jednostavan način. Kad Mali princ umre mene je zanimalo kuda on to ide i tu se stvari kompliciraju. On se nalazi na planetu gdje je sve u bijelom i on susre-će čovjeka u bijelom i svatko u njemu mo-že prepoznati koga hoće. Slijedi razgovor mudraca i dječaka o smislu života te na jednostavan način dolazimo do filozofič-nih pitanja. Dječak je pak zamišljen da ga na sceni glumi odrasli glumac koji bi djecu trebao uvjeriti da je dijete. Volim miješati svijetove i kao i svi nosim dva svijeta u sebi. To je bogatstvo, ali i teret. Želim u pisanju zadržati onaj drugi svijet koji no-sim u sebi od djetinjstva.” – na odobrava-nje publike završio je Amir Bukvić. �

Ajka Tiro Srebreniković i Senad Nanić

JOURNAL

14


Izvještajno-izborna skupština Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SA-BAH) održana je 21. lipnja 2009. godine u Sisku u hotelu “I”. Izvještaj o radu iz-među dva skupštinska zasjedanja podnio je Mehmed Džekić, predsjednik SA-BAH-a.

Delegati su izabrali nove (kooptira-ne) članove Izvršnog odbora SABAH-a: Izet Spahović i Belka Elezović (Dubrov-nik), Zijad Omerović (Zagreb), Enver Kršo (Gunja) i Nihad Bašić (Zagreb). Belka Elezović, diplomirani politolog iz Dubrovnika, izabrana je umjesto Senada Pršića (Pula) za novu potpredsjednicu SABAH-a. U Nadzorni odbor SABAH-a izabrani su Izet Mujić (Sisak), Ibrahim Mešić (Rijeka), Hajdar Omerović (Za-greb), Jasmin Omerović (Rovinj) i Ja-smin Nadarević (Rijeka). Sud Časti sači-njavaju Muhiba Ćirak (Sisak), Kadro Kulašin (Sisak) i Lejla Mustafić (Pula).

Bošnjačko jedinstvo

U Izvještaju o radu predsjednik SA-BAH-a je naglasio da je Sabor bošnjač-kih asocijacija Hrvatske sa svojim člani-cama bio veoma aktivan na realizaciji planiranih i usvojenih programa djelova-nja. Istaknuo je da Sisak nije slučajno odabran za mjesto održavanja skupštin-skog zasjedanja. “Sisak smo odabrali zbog toga što je Sisak i Sisačko-moslo-vačka županija svijetla točka jedinstve-nog djelovanja svih bošnjačkih asocijaci-ja, koji može poslužiti kao uzor da samo zajedno možemo biti uspješniji na dobro-bit naših ljudi i sredine u kojoj djeluje-mo. Sisak je zorno potvrdio da smo za-jedno jači i da zajedno možemo sve. Ne mogu, a da ne pohvalim grad Sisak i za vrlo uspješno organiziranu 1. smotru fo-klornog stvaralaštva bošnjačkih kultur-no-umjetničkih društava u Republici Hr-vatskoj koju su realizirali amateri na vi-sokoj profesionalnoj razini”, rekao je Džekić.

Predsjednik SABAH-a je podsjetio da je jedan od najvažnijih, najzahtjevni-jih i najvrijednijih projekata SABAH-a i Udruge Bošnjaka branitelja Domovin-

skog rata Hrvatske (UBBDRH), kao čla-nice SABAH-a, projekt izgradnje Spo-men parka sa spomen obilježjem Bošnja-cima braniteljima Domovinskog rata Republike Hrvatske. Projekt će se reali-zirati u kompleksu Zagrebačke džamije i nesumnjivo će biti posebno zabilježen u bošnjačkoj povijesti, jer će to biti prvi put da se na takav način obilježava sudje-lovanje Bošnjaka u ukupnoj obrani Re-publike Hrvatske. Projekt ima opću po-dršku i potporu Mešihata i Islamske za-jednice u Hrvatskoj, a nositelji izgradnje su Grad Zagreb i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarno-sti, pa će to biti svojevrstan poklon Boš-njacima od strane Republike Hrvatske. Projekt se radi u dvije faze, a za početne radove koji trebaju uskoro krenuti, izda-ne su ili će uskoro biti gotove sve potreb-ne dozvole i suglasnosti.

Džekić se posebno osvrnuo i na dru-ge SABAH-ove projekte: informativni list “Sabah info” i Smotru bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava. Naglasio je da “Sabah info” ima mnogostruke, a naročito informativne vrijednosti za Bošnjake. “U petoj godini izlaženja, va-lja podsjetiti, da je list imao početnih i razvojnih teškoća u njegovom oblikova-nju, tj. bilo je faza uspona i padova, što je najviše bilo ovisno o radu i djelovanju Uredništva, dopisničke mreže i glavnog i odgovornog urednika. Angažiranjem stručne i kvalitetne osobe za glavnog i odgovornog urednika gosp. Asima Čaba-ravdića, list je iz broja u broj izgledom i sadržajem bitno napredovao, tako da se može reći da je sada razina njegove kva-litete stabilna, pa čitatelji uvijek traže primjerak više. List objavljuje informa-cije iz različitih područja života Bošnja-ka, a nađe su tu i zanimljivih tekstova iz inozemstva i matične domovine BiH. Mi očekujemo da će list 'Sabah info' biti još informativniji, kvalitetniji i čitaniji, a vjerujemo da će tome donekle pripomoći i naša odluka o dodjeli simboličnih ho-norara za one koji se javljaju Uredništvu s tekstovima i fotografijama o životu i radu Bošnjaka i djelovanju njihovih aso-cijacija u Hrvatskoj. Ono što je važno za

izlaženje lista svakako je i činjenica da u listu nema cenzuriranja, pa je omoguće-no da se u listu javljaju oni koji ga podr-žavaju, ali i o oni koji bi možda željeli da nema ni glasila, a ni udruge SABAH. Šteta je, međutim, što nam Savjet za na-cionalne manjine ne dodjeli više sredsta-va za češće izlaženje lista”, rekao je Mehmed Džekić i naglasio da se svake godine javljaju nove i pokreću razne ini-cijative o tome kako i na koji način što kvalitetnije doprinijeti očuvanju, njego-vanju i razvoju bošnjačkog identiteta u Republici Hrvatskoj. Tako su 31. kolo-voza 2008. bošnjačka kulturno-umjetnič-ka društva u RH u Sisku vrlo uspješno organizirala 1. Smotru bošnjačkih kul-turno-umjetničkih društava Hrvatske. Organizator navedene manifestacije bilo je BKUD “Nur” iz Siska kao jedino boš-njačko kulturno-umjetničko društvo koje djeluje na području Sisačko-moslavačke županije, koje je tom prigodom obilježi-lo tri godine svog postojanja i djelovanja. U organizaciji Smotre sudjelovale su i aktivno pomagale sve bošnjačke asocija-cije i udruge Sisačko-moslavačke župa-nije i grada Siska. Glavni pokrovitelji manifestacije bili su Marina Lovrić, žu-panica Sisačko-moslavačke županije i Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik. Većina bošnjačkih društava osnovana je 2005. godine, a nakon tri godine njiho-vog rada rodila se izvrsna ideja za orga-niziranjem smotre čiji je glavni cilj me-đusobno upoznavanje bošnjačkih KUD-ova Hrvatske kako bi daljnjim zajednič-kim radom što bolje prezentirali bošnjač-ku kulturu i tradiciju diljem Republike Hrvatske, ali i izvan nje. Uz domaćina BKUD “Nur” Sisak, nastupali su još BKUD “Behar” Gunja, KUD “Bosna” Istarske županije iz Pule, BKUD “Sev-dah” i KDBH “Preporod” iz Zagreba. Premda nisu bili u mogućnosti nastupati, Smotri su prisustvovali predsjednici BKUD “Selam” iz Dubrovnika i BKUD “Ljiljan” iz Drenovaca. “S onim što su na sceni pokazali, potvrdili su brojčani, stručni i kvalitetni napredak i svoje mo-gućnosti da na respektabilnoj razini izvo-de pjesme i plesove koji su već stoljeći-

Izvještajno-izborna skupština Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH)

SABAH – zajedno smo jačiIsmet Isaković

JOURNAL

15


ma dio našeg identiteta. Osim nadmeta-nja u kvalitetnoj prezentaciji našeg fol-klora, ovakve smotre i festivali bošnjač-ke kulture daju sjajnu priliku za okuplja-nje, upoznavanje i druženje naših ljudi, a posebice mladeži”, rekao je predsjednik SABAH-a.

Džekić je podsjetio da je Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, članica SA-BAH-a, pokrenula veoma zanimljiv pro-gram Festival bošnjačke kulture (krajem lipnja 2009. četvrti po redu), koji je jako dobro prihvaćen ne samo od Bošnjaka

nego i od domicilnog stanovništva u mje-stima i gradovima gdje se odvijaju pro-gramski sadržaji Festivala. Program obu-hvaća prikaz povijesnih kulturnih pred-meta, razne vrste kostima (nošnji) te izložbu jela bosanske tradicionalne kuhi-nje. Veoma atraktivan i široko prihvaćen gastro program ima i natjecateljski ka-rakter. Inspirirani Istarskim festivalom aktivisti bošnjačkih asocijacija organizi-raju slične manifestacije u drugim kraje-vima Hrvatske gdje žive Bošnjaci, a ove godine, po prvi put, najuspješniji će u

Zagrebu sudjelovati na gastro manifesta-ciji Bošnjaka iz cijele Hrvatske. Festival bošnjačke kulture u Puli potakao je Sali-ha Agića da napiše knjigu “Bosanska tra-dicionalna kuhinja”, koju su zajednički izdali Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre i nakladnička kuća “INART” iz Po-reča.

“Stručni skupovi na kojima se naučno govori i piše o povijesti bosanske držav-nosti, o povijesnom putu bošnjačke naci-je te o svemu onome što karakterizira i obilježava Bošnjake Hrvatske, važan su dio našeg Programa rada i takvi su sku-povi uvijek dobro prihvaćeni i posjećeni. Riječ je o skupovima koje bi valjalo or-ganizirati u svim većim sredinama u ko-jima žive i djeluju Bošnjaci. Jedan od takvih bio je upriličen u Poreču, 19. trav-nja 2008. godine, u organizaciji Nacio-nalne zajednice Bošnjaka Istre na temu 'Organiziranost i rad bošnjačkih udruga u Republici Hrvatskoj i kako dalje'. Stručni skupovi, međutim, pretežito tretiraju po-vijesne činjenice o razvoju bošnjačke na-cije, što je dobro i potrebno, ali nama su neophodni i stručni skupovi na kojima će se naučno i realno sagledavati aktualne prilike i životne činjenice koje danas obi-lježavaju bošnjačko biće u Hrvatskoj s pogledima i vizijama na našu budućnost, tj. kako to biće treba da izgleda sutra i što treba učiniti da ono bude što homogenije i naprednije. Čini se da u nas ovakva raz-mišljanja kao da spadaju i u sferu proro-čanstva, pa nitko o tome ne želi promi-šljati, a trebalo bi i vrijeme je za to”, na-glasio je Mehmed Džekić.

Predsjednik SABAH-a je podsjetio da je u mnogim bošnjačkim asocijacija-ma uvriježena teza o nejedinstvu Bošnja-ka u Republici Hrvatskoj. Pojedini čelni ljudi, npr. predsjednik SDAH Šemso Tanković, odavno nastupa s tezom da je prioritet svih prioriteta jedinstvo Bošnja-ka. “Ta je teza apsolutno prihvatljiva, međutim, na tom planu nitko ništa ne po-duzima konkretno niti se odriče svoga subjektiviteta u interesu jedinstva Boš-njaka. SABAH je sukladno svojim statu-tarnim i programskim odredbama još 2005. godine poslao poziv i prijedlog teksta Sporazuma o zajedničkoj suradnji te o planiranju i realiziranju programa od zajedničkog interesa Bošnjaka u RH kao radni materijal. Mi smo čak spremni odreći se dijela svog subjektiviteta u in-teresu kompaktnosti i jedinstva Bošnjaka u Hrvatskoj. Ali do dana današnjeg niti jedna asocijacija, osim Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, nije se odazvala na poziv niti

Mehmed Džekić, predsjednik SABAH-a

“SABAH je sukladno svojim statutarnim i programskim odredbama još 2005. godine poslao poziv i prijedlog teksta Sporazuma o zajedničkoj suradnji te o planiranju i realiziranju programa od zajedničkog interesa Bošnjaka u RH kao radni materijal. Mi smo čak spremni odreći se dijela svog subjektiviteta u interesu kompaktnosti i jedinstva Bošnjaka u Hrvatskoj.”

JOURNAL

16


je ponudila nešto drugo na tom planu, ali nitko nije ni rekao ili napisao da je pred-loženo loša stvar”, rekao je Džekić i po-novo pozvao sve bošnjačke asocijacije na suradnju, razumijevanje i jedinstvo Bošnjaka. To je u interesu svih nas, jer samo složni i kroz zajedničko djelovanje možemo biti uspješniji na svim područji-ma života i rada. “Zajedno smo jači i za-jedno možemo sve”, naglasio je Džekić.

Jedna od važnih programskih zadaća SABAH-ovog budućeg rada i djelovanja u Republici Hrvtaskoj je izrada i usposta-va obilježja sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina – grba, zastave i himne. Nažalost, o nacional-nom znakovlju predstavnici bošnjačke nacionalne manjine u RH nisu se uspjeli dogovoriti unatoč pokrenutim inicijati-vama.

U programu izdavaštva SABAH-a godišnje se prosječno izdaju dvije knjige. Taj program daje značajan doprinos afir-maciji identiteta Bošnjaka i veoma je do-bro prihvaćen. Interes se iz godine u go-dinu povećava, pa je sve više zainteresi-ranih autora za tiskanje i uvrštenje u SA-BAH-ovu biblioteku. Prošle godine su izdane četiri nove knjige: “Grubići i nježnići” Ibrahima Kajana, “Identitet – jezik i bosanska književnost” Ajke Tiro Srebreniković, “Bošnjak na splitskoj ri-vi” Ibrahima Durakovića i “Trenutak bez kraja” Edina Okanovića. U 2009. godini Savjetu za nacionalne manjine prijavlje-no je pet naslova od kojih su prihvaćena samo dva: “Pogled na Bosnu po jednom domorocu” Ibrahima Kajana i “Bitka za Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995.” Kemala Tursunovića.

Program “Homage” – izložba slika i umjetnina posvećena ratnom razaranju Srebrenice i Vukovara ocjenjen je kao veoma kvalitetan program. Potvrda ta-kvoj ocjeni su stručne i izvrsne medijske kritike u kojima je bilo i usporedbi s razi-nom čuvenog Venecijanskog bijenala u Italiji. Nažalost, Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske nije prihva-tio taj program s obrazloženjem da se zbog recesije, tj. ukupnih financijskih (ne)prilika, takvi programi ove godine ne financiraju. U 2009. godini za takve pro-grame financijska sredstva nisu dobili ni Bošnjaci, a ni druge nacionalne manjine.

Program “Da se ne zaboravi”, u spo-men žrtava srebreničkog genocida, odaje počast nevino stradalim Bošnjakinjama i Bošnjacima. On omogućava svima, a po-sebice mladima da u izravnom susretu s preživjelim svjedocima saznaju istinu o najvećem stradanju Bošnjaka u novijoj povijesti. Program je dobio potporu od strane Savjeta za nacionalne manjine ta-ko da će, po prvi put, imati njegovu fi-nancijsku podršku. Posjeta Srebrenici obavit će se 10., 11. i 12. srpnja 2009. i u županijama su u toku pripreme za reali-zaciju ovog programa. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba ove je godine, kao i ranije, vrlo uspješno orga-niziralo III. konvoj mladih Bošnjaka Hr-vatske i njihovih prijatelja pod nazivom “Da se ne zaboravi” na kojem je sudjelo-valo čak 850 mladih koji su odali počast stradalim Bošnjacima.

Predsjednik SABAH-a je naglasio da je za 2009. godinu SABAH pripremio vi-še programa iz različitih područja života i našeg djelovanja za ostvarenje kojih je

bila neophodna financijska potpora Sa-vjeta za nacionalne manjine RH. “Mi uvažavamo realnu činjenicu da je i naša zemlja kao i druge države u svijetu, toč-nije cjelokupni svijet, u ekonomskoj krizi - zbog koje nije moguće ostvarenje zacr-tanih programa. No, svi znamo i dobro smo proučili kriterije za dodjelu sredsta-va i stoga ne možemo, a da ne izrazimo naše nezadovoljstvo neravnopravnim tre-tmanom SABAH-a i pripadnika bošnjač-ke nacionalne manjine u Savjetu za naci-onalne manjine Republike Hrvatske pri dodjeli sredstava. Naime, upitno je zašto se događa da određeni program neke od manjinskih asocijacija u Hrvatskoj - identičan s našim programom - dobiva potporu za realizaciju, a naš ne. Stoga se u praksi nerijetko događa da jedan pri-padnik, primjerice češke manjine, po jed-nom programu biva sedam puta bolje na-građen od Bošnjaka, jedan Mađar gotovo šest puta, dok jedan Talijan čak devet pu-ta. Istina, za razliku od naše, neke druge manjine u Hrvatskoj u povoljnijem su položaju, jer se pozivaju na bilateralne ugovore sa svojim matičnim državama, a mi nažalost, nemamo nikakav formalni akt s matičnom domovinom koji bi oja-čao našu poziciju kao nacionalne manji-ne u Republici Hrvatskoj. Ovo je još je-dan sasvim konkretan podsjetnik u inte-resu svih Bošnjaka Hrvatske da se mora-mo okupiti i dogovoriti kao manjina – ka-ko zajednički nastupati i djelovati u Hr-vatskoj. Osim nas Bošnjaka jedino još Romi nemaju takav akt ili ugovor o zašti-ti manjine u Hrvatskoj”, rekao je Džekić i naglasio da je nezadovoljan kvalitetom odnosa Bošnjaka iz Hrvatske s matičnom domovinom Bosnom i Hercegovinom. Rekao je da se ne želimo i ne možemo odreći naših korijena, ali ni BiH se ne bi smjela odreći svojih plodova rasprostra-njenih diljem svijeta koje pokušava oku-piti Svjetski savez dijaspore Bosne i Her-cegovine, čiji je član i SABAH. “Kao što je poznato među osnovnim ciljevima Svjetskog saveza dijaspore ističe se koor-diniranje i jedinstven nastup pri rješava-nju pitanja od interesa za iseljeništvo pred organima i institucijama u BiH i inozemstvu, te stvaranje uvjeta za njego-vanje i razvijanje bosanskohercegovačke duhovne tradicije u dijaspori. Zato mi Bošnjaci u Hrvatskoj moramo na ovom planu iznaći snage i upornosti za konsen-zus u pogledu zajedničkog djelovanja svih bošnjačkih asocijacija za dobrobit svih nas i naše matične domovine Bosne i Hercegovine”, rekao je Mehmed Dže-kić, predsjednik SABAH-a. �

Radno predsjedništvo SABAH-a

JOURNAL

17


Sjećate li se dana kada ste kao mali uz strah odlazili doktoru? Zašto suza na licu i strah u srcu djece? Kako potaknuti djecu da se ne boje doktora i da vole medicinu? Prije osam godina osmišljen je projekt pod nazi-vom “Teddy bear hospital” tj. “Bolnica za medvjediće”. Cilj tog projekta je upravo u tome da se makne strah od liječnika, bijelih kuta i medicine. Ciljana skupina su djeca od 3-7 godina koja nisu ni premala, a ni presta-ra i kojima će to najviše koristiti.

Tokom veljače i u lipnju uz organizaci-je Studentske sekcije Hrvatskog liječnič-kog zbora i EMSA – Zagreb privučeno je na desetine djece koja su bez straha prila-zila i u ulozi “roditelja” donosila svoje pli-šane igračke kao pacijente. Djeca su imali bujnu maštu pa su njihovi pacijenti imali zaista niz različitih oboljenja od vrućice, gripe, slomljenih kostiju, raznih karcino-ma. Doktori, tj. naši vrijedni studenti su im davali potrebne lijekove i savjete za liječe-nje. Ovaj nadasve plemenitom i korisan projekt prepoznat je od akademske zajed-nica te je Aiši Abo Saleh zajedno sa osta-lim organizatorima (Ana Jadrijević, Zrin-ka Fabris, Alen Babacanli, i Vanja Crni-ca). U petak, 19. lipnja dodijeljena Rekto-rova nagrada za akad. god. 2008./09

Aiša Abo Saleh rođena je u Zagrebu 26.11.1986., a osnovnu školu završila je u Zapruđu. Srednju X. gimnaziju je s odlič-nim uspjehom završila te se odmah odluč-no upisala na medicinu slijedeći trag svog oca. Osim što je vrijedna studentica medi-cine, Aiša često radi kako bi mogla pomo-ći svojoj obitelji. Sestra joj također studira medicini i ukorak je s njom. Otac je već priznati liječnik. Mada je izrazito aktivna članica Omladinskog kluba muslimana gdje je sudjelovala u organizaciji dobro-voljnoga darivanja krvi, zajedno sa osta-lim članovima OKM-a, sudjelovala je u nizu humanitarno-društvenih aktivnosti (Konferencija muslimanskih omladinskih organizacija iz regije Sarajevo) i ne gubi kontakte i prijateljstva sa ostalim prijatelji-ma i prijateljicama različitih kulturnih pri-padnosti. Njena društvenost, uvijek vedro lice i pozitivan duh potaknu i druge oko nje da se tako ponašaju. Pogotovo njena ljubav prema djeci i ljudima koja je izraže-

na u tome da se želi baviti medicinom i posvetiti pedijatriji, ako Bog da, govori o njoj kao osobi koja ima plemenite ciljeve i vrijedno radi ka njihovom ostvarivanju.

Svakako od nje možemo puno naučiti i vjerujem da će se u daljnoj budućnosti, ako Bog da, njen utjecaj i rad za boljitak ljudi još više povećati. �

Predstavljamo uspješne muslimanke – Aiša Abo Saleh

Tko se doktora boji još?Mirsad Dubravić

JOURNAL

18

Predsjednik ste Islamske zajednice Rijeka i kao jedan od najupućenijih ka-ko bi ocijenili stanje muslimana u Rije-ci? Jesu li riječki muslimani, količinom entuzijazma i pokazanom požrtvovno-šću, spremni za početak gradnje džamije na Zametu?

Muslimani Rijeke su potvrdili svoj ni-jet 3. 10. 2009., a njihova požrtvovnost traje od 1984. Naime, tada su predali prvi službeni dokument gradskoj upravi s ci-ljem pronalaženja rješenja i lokacije za gradnju džamije. Koliko su danas spremni za izgradnju Islamskog centra moglo se najbolje vidjeti početkom prosinca prošle godine kada je grad Rijeka raspisao natje-čaj za prodaju još nekoliko desetaka tisuća četvornih metara zemlje uz našu parcelu. Sastali su se i rekli: “Dajemo zadnje zalihe ušteđevine, ali ne propuštamo ovu priliku i hoćemo džamiju po svaku cijenu.” Prijavi-li smo se na natječaj, ispunili natječajne uvjete i potpisali kupoprodajni ugovor na skoro 7000 m2. Isti dan položili smo akon-taciju skoro 50% od cijene koja je iznosila gotovo 3 000 000 kuna. Ova priča najbolje ilustrira količinu entuzijazma i spremnost muslimana za gradnju Islamskog centra u Rijeci.

Iz kojih izvora mislite financirati gradnju riječke džamije?

Svakako u prvom redu od onih kojima će ta džamija i služiti kao mjesto gdje će

snažiti svoj duh, baštiniti kulturu svojih krajeva ili pradomovina iz kojih su došli, a ako bude nedostatno sredstava kažemo: “Polažemo pravo zatražiti pomoć od mu-slimana iz drugih krajeva Hrvatske, a za-tim i šire.”

Jeste li u realizaciji projekta nailazili na prepreke – mislim pritom na odnose unutar samog Odbora za izgradnju, ali i na službenu vlast u Rijeci?

Ovaj projekt akademika Džamonje prepoznat je kako od džematlija tako i grada Rijeke i u njegovoj realizaciji nije bilo nikakvih otpora, a o prethodnim pro-jektima i građevinskim odborima je napi-sano i rečeno: “Dosta toga!” pa ću ja po-štediti čitatelje tih nevolja. Uostalom, iza nas su i ne ponovile se!

Koliko će koštati projekt izgradnje? Muftija Omerbašić je iznio podatak od oko 10 milijuna eura.

Nisam siguran da li će Vaši čitatelji biti zadovoljni da ne kažem paušalnim procjenama koštanja objekta dok ne do-bijemo i izvedbeni projekt. Nadamo se da će u njemu biti cjelovitiji cjenovnik, čija je izrada u tijeku. Što se tiče izjave koju navodite, a koju je kako kažete izrekao uvaženi muftija, ja to ne mogu potvrditi ni demantirati jer nisam sigu-ran, zapravo, nisam to pročitao: eto pro-maklo mi.

Bilo je raznih špekulacija o tome da je projekt znatno nadišao zadane finan-cijske okvire. Nadalje, kod nekih su po-stojale sumnje da je bilo pogodovanja u izboru tvrtki zaduženih za vođenje izved-be projekta Islamskog centra. U svakom slučaju svi smo okrenuti budućnosti i radujemo se džamiji, ali možete li nam pojasniti o čemu je zapravo ovdje riječ?

Na ovo pitanje bi trebalo dati nekoli-ko odgovora. Prvi je da je tvrtka koja ima s Medžlisom ugovor voditi konzalting, a to uključuje i prethodne projekte koji su završili, nastavila rad i na ovom projektu.Ugovor se odnosio za ishođenje raznih suglasnosti i pračenje cijele dinamike ra-zvoja priprema. Tvrtka je bila dužna o tome pravovremeno izvještavati naruči-telja tj.investitora, svakako s nikakvom pravnom osobnošću u ime Medžlisa. Ka-da kažete da su kod nekih postojale sum-nje o pogodovanju pri izboru te tvrtke odgovaram da su ti koji sumnjaju bili u najužem rukovodstvu i izboru, naravno kroz organe upravljanja u Islamskoj za-jednici. Kako drukčije prepoznati njiho-vu spoznaju o tom pogodovanju. Možda su se popišmanili pa sada šalju drukčiju poruku. Ja bih im preporučio da dobro iščitaju dio zadnje rečenice Vašeg pita-nja.

Jeste li uspjeli prikupiti svu potrebnu dokumentaciju i dozvole za gradnju?

INTERVJU

Razgovor s Mujom Isićem, predsjednikom Islamske zajednice Rijeka

Bogu hvala, promijenili smo se - hoćemo džamiju po svaku cijenu

Razgovarao: Filip Mursel Begović

Preporodov Journal već dugo planira napraviti intervju s predsjednikom Islamske zajednice Rijeka Mujom Isićem, koji je po našim informacijama najupućeniji u projekt izgradnje Islamskog centra u Rijeci. Dogovor redakcije je bio da pričekamo svečano posta-vljanje kamena temeljca za riječku džamiju na Zametu. Hvala Bogu, riječki muslimani su ostvarili svoje dugogodišnje napore i započeli zahtjevni projekt gradnje. Ovo je ujedno i isprika Medžlisu Islamske zajednice Rijeka što do sada nismo izvještavali, tek-stom ili intervjuom, o ovom za muslimane u Hrvatskoj projektu desetljeća. Nakon mnoštva zbunjujućih napisa u nekim medijima o realizaciji projekta gradnje, redakcije je iskoristila ovaj mubarek događaj da iz prve ruke sazna sve o gradnji džamije, a čitatelje u slijedećim brojevima očekuje još mnoštvo informacija i reportaža. Gospodin Isić je naglasio da je njegov intervju službeni stav predsjednika Izvršnog odora medžlisa ili predsjednika riječke Islamske zajednice te je tijekom intervjua nerado isticao svoje zaslu-ge u realizaciji projekta i nije želio naglašavati svoju poziciju kao čelnu ili onu koja raspolaže informacijama iz prve ruke. To nam je i potvrdio tijekom intervjua te u uvodniku razgovora prenosimo njegove riječi: “Dozvolit ćete mi da Vam zahvalim u ime Medžlisa i džematlija na Vašoj brizi da iz prve ruke, kako Vi kažete, upoznate svoje čitatelje s dinamikom priprema za početak gradnje Božjeg hrama za riječke muslimane jer ste vi jedini list, ako smijem reći “naš list”, u Hrvatskoj koji se zainteresirao za naše stanje.”

JOURNAL

19

Jesmo. Pravomoćnu lokacijsku dozvo-lu dobili smo prošle godine, a glavni pro-jekt je isto tako na vrijeme pripremljen i upućen nadležnim tijelima na ovjeru. Kao sastavni dio, da bi se glavni projekt ovje-rio, bilo je potrebno podmiriti komunalna davanja, platiti vodni doprinos i razne tak-se koje su nas s glavnim projektom koštale skoro 2 500 000 kuna. Ostaje nam još oba-veza isplate zemljište i to će koštati oko 300 000 kuna. Na temelju ugovora obave-zni smo taj iznos isplatiti zaključno s 30. studenim ove godine. Nadam se, uz Božju pomoć, da ćemo i ovo riješiti, a to potvrđu-jem riječima jednog džematlije koji je re-kao: “Bogu hvala, promijenili smo se.” Sada prebrojavamo lakše i brže one koji se nisu uključili u akciju priprema izgradnje džamije, a prije desetak godina bilo je lak-še izbrojati one koji su se financijski oda-zivali ovom projektu.”

Mediji su bili oduševljeni organizaci-jom i govornicima na postavljanju ka-mena temeljca, 3. listopada ove godine. Shodno tome nije izostala ni medijska pažnja – postavljanje temeljca popratile su gotovo svi mediji u Hrvatskoj, ali i BiH. Činilo se da je scenarij izrađen do najsitnijeg detalja, a uzvanici su zaista bili s najviših državničkih pozicija. Tko je bio u Vašem timu i kako je tekla orga-nizacija svečanosti?

Mnogi iz medija su mi ovo pitanje po-stavili i kada sam im istinom odgovorio stekao sam dojam da mi nisu baš povjero-vali. Ove pripreme su radili isključivo volonteri, a ne tvrtke koje se bave ova-kvim i sličnim manifestacijama. U pra-vom smislu riječi same pripreme trajale su od 1. 7. 2009., kada je Mešihat Islam-ske zajednice u Hrvatskoj prihvatio naš prijedlog datuma polaganja temeljnog ka-mena za Islamski centar u Rijeci što je trajalo 93 dana. U pripremu su bile uklju-čene 203 osobe tj. naše džematlijke i dže-matlije koji su se svom puninom i razu-mijevanjem nesebično uključili, diskuti-rali i analizirali sve detalje i potrebe da bi svečanost protekla onako kako su to naši uzvanici i posjetitelji, a posebno mediji i ocijenili. Moram napomenuti da je pri kraju priprema bilo poteško uskladiti pro-tokole zbog slojevitosti uzvanika, ali i to smo nekako uštimali i hvala Bogu, prote-klo je onako kako to muslimani i zaslužu-ju. Ponovno, hvala Bogu, imali smo i pri-govor od jedne osobe. Kada kažem hvala Bogu, mislim da nas je ovaj prigovor još više učvrstio i ne dozvoljava nam da ko-jim slučajem zadrijemamo jer bismo uskoro mogli početi i pripreme za sveča-

no otvaranje Islamskog centra u Rijeci. Nepravedno bi bilo ne naglasiti veliku brigu i svaku potporu Mešihata oko ove organizacije. Nisam siguran da bi bez ovakve potpore svečanost bila ovako za-pažena. Ujedno, pisani i elektronski me-diji zaslužuju našu zahvalnost u prenoše-nju korektne poruke.

Jedan od osnivača Islamske zajednice Rijeka, Muhamed Tokalić, zbog bolesti nije mogao položiti Povelju Islamske za-jednice uz kamen temeljac. Učinio je to

njegov sin Nedžad. Uz Tokalića, tko su po Vama džematlije najzaslužniji za ostvari-vanje projekta izgradnje riječke džamije, ali i dugogodišnji opstanak IZ-a u Rijeci?

Tako je, jedan je od osnivača, ali ne samo to nego i jedan od motora pokretača svih aktivnosti i to više od 40 godina. Evo, baš dok Vam odgovaram na ova pi-tanja naš Muhamed je preselio na bolji svijet. Nadam se da će studenti u dogled-no vrijeme imati dovoljno materijala za pisanje diplomskih radova na temu Toka-lić Muhamed i Fadila. Ovdje stajem jer se

INTERVJU

“Kada kažete da su kod nekih postojale sumnje o pogodovanju pri izboru te tvrtke odgovaram da su ti koji sumnjaju bili u najužem rukovodstvu i izboru, naravno kroz organe upravljanja u Islamskoj zajednici. Kako drukčije prepoznati njihovu spoznaju o tom pogodovanju. Možda su se popišmanili pa sada šalju drukčiju poruku.”

Mujo Isić, predsjednik Islamske zajednice Rijeka

JOURNAL

20

INTERVJU

bojim išta izgovoriti, a da se ne ogriješim o sebe i o Muhameda Tokalića, razumijet ćete. Što se tiče drugih zaslužnih imena i osoba o kojima me pitate malo je prostora da ih se sve nabroji. Stoga Vam rado pre-poručam monografiju Medžlisa islamske zajednice u Rijeci iz koje je vidljiva ana-gažiranost i velika zasluga, moglo bi se reći svih riječkih muslimana, onih koji su promijenili mjesto boravka, onih koji su svojevremeno službovali i svakako onih koji su preselili na bolji svijet. Od svega navedenog najzaslužnija je sloboda u ko-joj Islamska zajednica djeluje.

Vidite li već sada neke nove mlade snage koje će jednog dana nastaviti Va-šim putem i uspješno voditi muslimane u Rijeci?

Ne samo da ih vidim nego ih već gle-dam na djelu. U Odboru medžlisa najstari-ji sam ja, a mogli bi reći da nisam tako star. Članovi Odbora su i mladi liječnici, a za-stupljena je i ženska populacija i da ne na-brajam dalje. U omladinskom krugu koji djeluje pri riječkom Medžlisu djeluju dje-vojke i mladići sa svih fakulteta Riječkog sveučilišta. Ako kažemo da im je pred-sjednik svršenik Zagrebačke medrese, koji je na svečanoj akademiji proglašen učeni-kom generacije, činimo pretpostavku da će nas moći zamijeniti i usudim se reći kvali-tetnije davati doprinos u razvoju Islamske zajednice, ne samo na području riječkog

Medžlisa nego i šire. Za njihove programe Medžlis im daje potporu svake vrste i to bilo kroz sport, razne radionice, predava-nja, izlete, prilikom izvođenja duhovnih pjesama i dr. Usput da dodam da su sve ove osobe, osim mene, mlađe od podnoše-nja prvog dokumenta za dodjelu zemljišta na kojoj bi se radila džamija.

Kakva je suradnja IZ-a Rijeka s boš-njačkim udrugama u Gradu, županiji, ali i Istri koja je sasvim blizu te s Rije-kom tvori jednu cjelinu?

Pa ti ljudi iz bošnjačkih udruga u žu-paniji su naši članovi barem u 70% sluča-jeva. Kao članovi Islamske zajednice oni konzumiraju sva prava kroz organe i akte Medžlisa. Postoje i druge udruge u Pri-morsko goranskoj županiji čiji su članovi također iz Islamske zajednice. To je rom-ska, aškelijska i albanska, ali i Goranci se okupljaju u svom zavičajnom klubu i mi sa svima imamo vrlo korektne odnose. Potpuno sam siguran da se Izvršni odbor medžlisa na svojim sjednicama i u svom biltenu ne zamara aktivnostima spomenu-tih udruga, osim ako im je naša pomoć potrebna. Ono u što nisam siguran je to da se i oni na isti način odnose prema Islam-skoj zajednici kada održavaju svoje sjed-nice. Medžlis Islamske zajednice u za-dnjih nekoliko Ramazana organizirao je i pozivao rukovodstva udruga na iftare, predavanja, zajedničke izlete i slično.

Dugogodišnji ste aktivist Islamske zajednice. Vjerujem da ste upoznati s od-nosom građana Hrvatske prema musli-manima u devedesetim i sada. Kakvi su Riječani? Rijeka slovi kao “lijevi” grad, otvoren prema različitostima, međutim, znalo je biti i problema.

Na ovo pitanje ste dobrim dijelom i sami odgovorili. U ovom trenutku Islam-ska zajednica u Rijeci je prepoznata, ne samo od Grada i njegovih stanovnika ne-go i cijele Primorsko goranske županije, kao institucija koja živi u dijalogu i razu-mijevanju sa sugrađanima svih nacional-nosti i vjera.

Neki su zamjerili da je arhitektonsko rješenje riječke džamije isuviše moder-no. Nakon što je 2001. otkriveno da je pobjednički rad plagijat robne kuće u Rotterdamu, Islamska zajednica se ipak odlučila za rad Dušana Džamonje koji je prije toga zakasnio na rok predaje. Dža-monjino rješenje je naglašeno skulptu-ralno i vizualno dojmljivo, međutim, nije li to na uštrb pratećih sadržaja koji idu uz džamiju? Naime, u kontekstu suvre-mene arhitektonske misli za Džamonji-no rješenje bi mogli reći da je “ikonič-no”. Dakle, prepoznatljivo je u svakom slučaju, ali manje važno je oblikovanje prostora unutar džamije te se time ne vo-di računa o socijalnoj ulozi prostora. Da li će po Vama biti zadovoljene sve na-mjenske potrebe sakralnog objekta i ka-ko će izgledati mihrab i mimber? Da li je i njih projektirao Džamonja?

Dobro ste ovo zapazili. Svakako da je poništen natječaj 2001.godine, a kako i zašto je Džamonja zakasnio sa svojim idejnim rješenjem na taj natječaj, i da li je zakasnio, nema nikakvog pisanog traga. Priča kao priča, može možda biti i uteme-ljena. Da li je rješenje, kako Vi kažete, išlo na uštrb sadržaja koji idu uz džamiju zavisi od kuta gledanja. Mislim da kada turisti, koji budu dolazili i prolazili kroz Rijeku, u turističkom vodiču pročitaju da je u gradu izgrađen objekt iza kojeg stoji ideja Dušana Džamonje neće odoljeti da ga ne pogledaju. O socijalnoj ulozi pro-stora moći će se govoriti tek kad se u cije-losti dovrši interijer i eksterijer objekta, a u svezi mihraba i mimbera dobro ste in-formirani. Mislim da je s tim dijelom in-terijera najmanje vezan autor Dušan Dža-monja. Medžlis je dobio informaciju da je došlo do odstupanja od izvornog rješenja mimbera i mihraba. Nama je pojašnjeno da bi takav mimber i mihrab najbolje od-govorao izgledu unutrašnjosti i samoj funkciji istog. �

“Sada prebrojavamo lakše i brže one koji se nisu uključili u akciju priprema izgradnje džamije, a prije desetak godina bilo je lakše izbrojati one koji su se financijski odazivali ovom projektu.”

JOURNAL

21

KULTURA

Zahvaljujući nenadmašnom i nesebič-nom radu pokojnog romologa Rada Uhli-ka, Romi s područja Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije imali su rječnik još davne 1947. godine pod nazivom “Srp-

skohrvatsko-ciganski rečnik: Romane ala-va” objavljen u izdavačkoj kući Svjetlost Sarajevo. Drugi Uhlikov “ Srpskohrvat-sko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari” objavljen je 1983. godine i tako-đer pri izdavačkoj kući Svjetlost Saraje-vo. “Bosansko-romski i Romsko-bosan-ski rječnik: Bosnaki-Rromani thaj Rro-mani-Bosnaki alavari” čiji sam ja autor, bi trebalo da slijede ova dva Uhlikova ri-ječnika. Po samom nazivu ovih rječnika možete da shvatite i pratite historiju rom-skog jezika kao i historiju naših naroda. Osim toga možete da uočite izmjene, na-dogradnju i razvoj romskog jezika. Veli-ka i vrijedna djela Rada Uhlika iz oblasti proučavanja govornog jezika romskih grupa nastanjenih u BiH, publikacije o romskoj gramatici, sakupljene zbirke na-rodnih pjesama i priča i naravno rječnik predstavljaju veliko blago romskog naro-da koje je sačuvano u Zemaljskom muze-ju BiH u Sarajevu.

U mom radu mi je mnogo pomogao rječnik Rada Uhlika, kojem i ovom prili-kom želim iskazati veliko poštovanje i zahvalnost. Uhlikov rječnik je meni olak-šao rad na mojim rječnicima. Pored Rada

Uhlika mnogo su mi pomogla djela gra-matike romskog jezika doktora Rajka Djurića iz Beograda kao i djela gramatike i rječnik kalderaškog Roma, profesora Ronalda Leea iz Kanade. U rječniku koji

sam ja pripremila koristila sam se pi-smom kojim se Romi služe prilikom elek-tronskog komuniciranja, koristeći se uzo-rom engleskog pisma (pristupačnost kompjuterskih tastatura širom svijeta). To nije slučajno: naime službeni jezici In-ternacionalne Romske Unije su romski i engleski.

Glasove č, ć, š, đ, dž, ž jednostavno sam zamijenila sa glasovima ch, sh, dj, dz, zh. Moje mišljenje je da se na taj na-čin naši Romi mogu bolje sporazumjeti sa Romima širom svijeta. Da bi što bolje prikazala njegovu upotrebu, u bosansko-romskoj varijatni rječnika dala sam pri-mjer bosanske riječi, pa pored bosanske riječi prijevod na romskom jeziku na pi-smu internacionalne elektronske romske korespondencije, a onda i primjer pisma osvrčući se na pismo naše zemlje, bosan-ski jezik, odn. na pisma jezika bivše Ju-goslavije. Primjer: dijete, chavo, čhavo.

Ovdje je neophodno reći da još uvijek nije usvojena standardizacija romskog je-zika i da se romski jezik piše pismom ze-mlje u kojoj Romi žive ili u kojoj su se opismenili. Vrlo je bitno da naglasim, zbog lingvista koji se profesionalno bave

romskim jezikom, da ja nisam lingvista nego diplomirani novinar, pisac, edukator i prevodilac i da sam se na osnovu mog iskustva opredijelila za ovakvu vrstu ko-rištenja pisane romske riječi. Ako budem čekala na odluke o standardizaciji rom-skog jezika, s obzirom na situaciju nesla-ganja čiji je dijalekt najbolji, za svog ži-vota neću dočekati objavljivanje mojih publikacija i mukotrpnog rada. Mislim da je ovaj način pisane romske riječi vrlo jednostavan, praktičan i efikasan. To ne znači da sam ja donijela ili osmislila ne-kakav novi jezički zakon ili novo romsko pismo i sistem pisanja, nego sam samo nastojala da pisanu romsku riječ pribli-žim svima jednako i da naši Romi ne nai-laze na poteškoće u korespondenciji s Romima na internacinalnom nivou. Pisa-na romska riječ je veoma mlada i treba je razvijati. Samim tim što je sudbina mog rukopisa rječnika neizvjesna s obzirom na njegovo objelodanjivanje ja ga sva-kodnevno umivam i nadogradjujem i da-lje i tako ću raditi do trenutka dok se zain-teresovani izdavač ne pojavi. Još uvijek nisam potpisala ugovor ni sa jednom iz-davačkom kućom. Veliko interesovanje i želju za objavljivanje mojih rječnika po-kazala je izdavačka kuća Bosanska riječ iz Tuzle. Dvije godine za redom je Kuća promovisala objavljivanje istog ili istih (zavisi od izdavaača da li će objaviti moj rukopis kao jednu ili kao dvije knjige) u nadi da će odnekud iskrsnuti finansijska pomoć državnih institucija i njihovo sponzorstvo na takvu vrstu publikacije koja je veoma neophodna u našoj državi. U svakom slučaju pozivam sve izdavačke kuće i institucije koje su voljne i imaju finansije da objave moje rječnike ili da ih dijelom sponzoriraju da se jave vašoj redakciji ili meni lično na email adresu: [email protected] kako bi se mogli dogo-voriti o radu oko objavljivanja istih. Kon-taktirala sam i još par drugih izdavačkih

Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača

Hedina Tahirović Sijerčić

Toplo preporučamo čitateljima Journala da pročitaju ovaj dirljivi tekst i razumijevanjem, prijedlozima te svim ostalim što je našoj moći potpomognemo plemenita nastojanja Romkinje Hedine Tahirović Sijerčić.

“Ako budem čekala na odluke o standardizaciji romskog jezika, s obzirom na situaciju neslaganja čiji je dijalekt najbolji, za svog života neću dočekati objavljivanje mojih publikacija i mukotrpnog rada.”

JOURNAL

22

KULTURA

kuća i volja postoji ali ne i finansije. Izda-vači, što je normalno, sve ovo gledaju sa strane zarade i prodaje. Odgovori su mi već poznati: Romi su siromašan narod i prodaja rječnika ili bilo koje druge knjige odn. publikacije Romima je utopija. To je propast, jer Romi će prije kupiti da jedu nego knjigu. Moram reći da tu ima istine isto kao što istine ima i tome da je BiH siromašna zemlja, i u tom slučaju siro-maštvo nije samo romsko. Siromašni pri-padnici drugih naroda BiH će isto tako prije kupiti da jedu nego knjigu. A ipak se knjige na bosanskom jeziku štampaju i siromašni ih takođe dobivaju besplatno. Znam sa sigurnošću da naša romska djeca koja pohađaju školu dobivaju besplatne školske knjige na bosanskom jeziku. To je divno i hvala na tome. A zašto naša djeca ne mogu isto tako dobiti knjigu ili knjige na svom materinjem romskom je-ziku? Da li romski jezik odumire? Šta se dešava kad odumire materinji jezik jed-nog naroda? Mislim da se ovdje govori o identičnim slučajevima i identičnim pro-blemima u oblasti informisanja kao izda-vaštva za Rome na maternjem romskom jeziku: mediji i institucije su veoma zain-teresovani da pokrenu emisije za Rome za koje su dobili finansije, međutim, ne-maju stručnog romskog kadra?! Evo, kad im se ponudite kao stručni romski kadar, prvo se iznenade kao sretni zbog toga, pa onda kažu, nemamo finansija za takvu vr-stu rada, moramo vidjeti gdje možemo pridobiti finansije itd. Tako isto je i u iz-davaštvu. Potrebne su knjige na romskom jeziku, ali nema romskih autora. Evo, imamo mnogo romskih autora koji se stalno javljaju svojim rukopisima, ali ne-ma finansija za štampanje njihovih ruko-pisa. Sve se vrti u krug.

Samim tim da u BiH živi oko 100.000 Roma (neoficijelni podatak) i da bi De-kadom Roma trebalo da se pomogne mom narodu posebno u oblasti obrazo-

vanja, mislim da je potreba, koliko Roma toliko i naše države, podjednaka što se tiče rješavanja ovog problema. Međutim, samo mogu reći da tu nešto koči i da sve baš ne funkcioniše onako kako stoji na papirima i u dokumentima. Kao primjer bih izdvojila izdavačku kuću Magoria Books iz Toronta, Kanada (www.mago-riabooks.com). Ova izdavačka kuća daje prioritet štampanju publikacija na rom-skom jeziku sa engleskim prijevodom našim romskim piscima i pjesnicima i to na svim dijalektima. A u Kanadi živi oko 35.000 Roma. Od riječi su, pridržavaju se ugovora i roka za objavljivanje knjige. Šta ljepše može poželjeti jedan autor. Ovdje bih posebno pohvalila rad uredni-ka te izdavačke kuće gospodina Rolanda Hoenscha. Do kraja ove godine trebalo bi da se objelodani moj Romsko-Engle-

ski i Englesko-Romski rječnik, i ja sam sigurna da će sve biti na vrijeme odrađe-no. Nedavno sam završila jednu antolo-giju pjesama pod nazivom “Like water: Sar o paj” na našem jeziku “Kao voda”, čiji sam ja urednik, organizator kao i je-dan od autora. To je zbirka pjesama čije su pjesme pisale osam Romkinja (anto-logija ženskih autora): iz Amerike, Au-stralije, Kanade i Bosne na romskom i engleskom jeziku. Priprema štampanja je u toku, a njeno promovisanje će biti odr-žano na Internacionalnom festivalu pisa-ca u Indiji- Čandigaru u oktobru ili no-

vembru ove godine. Izdavač ove antolo-gije je International Writer Asociation India.

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Sa-rajevu dobila sam nagradu za najbolju promociju djela Sajma sa pričom “Kako je Bog stvorio Rome”, izdavač “Magoria Books Toronto”. Zahvaljujem Ministar-stvu za ljudska prava, Sektoru za iselje-ništvo, koje me je pozvalo i omogućilo predstavljanje mojih knjiga na Sajmu. Nakon mog predstavljanja, rečeno mi je da je moja promocija bila najposjećenija promocija Sajma i najbolja promocija Sajma što me je mnogo obradovalo. Ne-izmjerno sam srećna zbog toga. Moju sreću sam podijelila s mojom familijom, s mojim Romima, prijateljima, poznani-cima, a za moj uspjeh dijelom mogu za-hvaliti i svim mojim Romima koji su došli da svojim prisustvom uveličaju mo-je predstavljanje djela. Phralalen thaj phenjalen najis tumenge. (Braćo i sestre hvala vam.) Na proteklom Sajmu sam predstavila još nekoliko knjiga: “Jedna neobična familija”, “Romski princ Pen-ga”, “Rromane paramicha”, “The Euroe-an Constitution in Verse” i “Stare rom-ske bajke i priče”. Ova decenija je i zva-nično proglašena dekadom Roma u kojoj bi trebalo da se Romi što više uključe u obrazovanje. Ali, često se odluke mnogo lakše donose nego što se sprovode u dje-lo. U zemljama u kojima ja živim po-sljednjih nekoliko godina - SR Njemač-ka, Kanada, Bosna - se pri raznim institu-

cijama radi na problematici edukacije Roma, i moram reći da je vrlo malo Ro-ma koji su uključeni u rad istih jer infor-macije i konkursi o mogućim projektima kruže samo u određenim krugovima tako da jedna ili par osoba godinama manipu-liraju radnim mjestima i projektima i funkcijama za koje nemaju adekvatne kvalifikacije i znanje. Kako može neko ko ne pozna mentalitet, jezik, kulturu i običaje jednog naroda raditi na problemu istih? Kako može neko ko diskriminira i omalovažava jedan narod raditi na rješa-vanju njihovih problema? �

“Izdavači, što je normalno, sve ovo gledaju sa strane zarade i prodaje. Odgovori su mi već poznati: Romi su siromašan narod i prodaja rječnika ili bilo koje druge knjige odn. publikacije Romima je utopija. To je propast, jer Romi će prije kupiti da jedu nego knjigu.”

“A zašto naša djeca ne mogu isto tako dobiti knjigu ili knjige na svom materinjem romskom jeziku? Da li romski jezik odumire? Šta se dešava kad odumire materinji jezik jednog naroda?”

JOURNAL

23

KULTURA

CV

Rođena sam u Rusiji. U školu sam išla u Poljskoj. Krenula sam na zanat u Rumuniji. Udala sam se u Srbiji. Zaposlila sam se u Bosni. Prvo dijete sam rodila u Hrvatskoj. Drugo dijete u Francuskoj, treće u Španiji, četvrto u Njemačkoj,peto dijete u Belgiji.

Vratila sam se u Srbiju.Šesto dijete sam rodila u Srbiji.Morala sam bježati za Italiju, nakon rođenja mog sedmog djeteta. Rodila sam dvojke.

Doživjela sam ogromnu tragediju. Dijete mi je nađeno mrtvo i oni su rekli da se utopilo u moru. Otjerali su me, spalili moj krov nad glavom, i htjeli su da mi uzmu otiske prstiju. I djeci.Bojim se. Oni su nam, ne tako skoro, već uzimali otiske prstiju. Bojim se.

Pobjegla sam u Holandiju.Rodila sam deseto dijete.Jedanaesto dijete sam dobila u Švedskoj.Četrdeset mi je godina.Govorim romski (moj materinji jezik), ruski, slovački, rumunski, srpski, bosanski, hrvatski, talijanski, francuski, španski, njemački, holandski i malo engleski.

Šta moja porodica treba je pismenost i jednaka šansa za edukaciju.Mi govorimo miješanim evropskim jezikom. Jednostavno, mi govorimo evropski jezik.Moja porodica je tako “Evropa u malom”.Ostarila sam.

Ako je moja kuća “Evropa u malom” onda je Evropa “Evropa u velikom”.Prva razlika između nas: Evropa u malom je nepismenaEvropa u velikom je pismena.Druga razlika između nas: Evropa u malom nema para za život ali je složna.Evropa u velikom ima više nego dovoljno para za život ali....Treća razlika....

Već sam vam rekla da sam ostarila. Mijenjam temu. Moram se vratiti na moj CV.

Dobila sam šesto unuče.Predložila sam “Evropi u malom” da idemo za Kanadu.Čula sam da tamo možemo ići u školu i učiti engleski, bez razlike koliko smo stari.Obećala sam mojoj djeci i unucima budućnost.

Ostanite s Bogom!

Redakcija u prvi mah nije mogla odgonetnuti da li je riječ o pjesmi ili o biografiji Romkinje Hedine Tahi-rović Sijerčić koja je priložena uz tekst “Bosansko-romski i Romsko- bosanski rječnik traži izdavača”. Zar su nas toliko uništile predrasude o Romima da su nam se diskursi počeli miješati, pitamo se? Pje-sma ili biografija, pitamo se? Fikcija ili realnost? Prosudite sami.

JOURNAL

24

KULTURA

Kako to 'pripadamo' bošnjačkoj kultu-ri? Odgovor nije lak… Nije dostatno da, kao pojedinci, jesmo u jednom jeziku i tradiciji bošnjačkog (ili bosanskog) kul-turnog kruga, da smo odgojeni i da vjeru-jemo u tradicijskom skladu, da živimo onako kako to čine ljudi iz naše grupe, klase… U toj nekoj vrsti sustava ili mapa značenja ‘postvarujemo’ se kao društve-na bića, ali svoje mjesto u kolektivitetu, u tom “polju mogućnosti” potvrđujemo se tek svojim stalnim doprinosom, osobnim, bilo opetovanjem usvojenih simbola ili kreacijom. Tako mijenjamo postojeću i razvijamo, potvrđujemo, vlastitu, boš-njačku povijest. Stoljeća vladavine Tura-ka na Balkanu, vladavina osvajača Osmanlija, ostavila su duboka traga i na našu bošnjačku kulturu. Kasnije, ta je uvezena kultura, kroz materijalno i orga-nizacijsko djelovanje pojedinaca “prera-đivana” i, vremenom, usklađivana sa ži-vim i tradicijskim, na tlima i BiH i Hrvat-ske gdje živimo. Koliko je snažno i kakvo je danas orijentalno nasljeđe, kako ga ma-nifestiramo i kako ga, u ovo računalno vrijeme, kroz osobne “konfiguracije” - sustave spoznaja i simbola - još uvijek modificiramo? Je li to tek sentimentalna, etnografima zanimljiva baština i kakvi to oblici kulture pulsiraju živo i danas u na-ma, u kojoj mjeri nam je negdanje naslje-đe živo vrelo i potvrda identiteta?! U ko-joj mjeri još žudimo za orijentalnim?

Krajem 2008. godine u izdanju Boš-njačke nacionalne zajednice za Grad Za-greb tiskana je zbirka pjesama “Kaside” poznatog pjesnika Saliha Alića, a omot i poglavlja knjige opremila je akademska slikarica Mejra Mujčić. Bio je to zani-mljiv pokušaj da se na paus-papiru reafir-mira čipkane arabeskne teksture islam-skih ornamenata i to prije svega geome-trijske stilizacije. Spominjemo to kao ri-jedak primjer kontinuiranog njegovanja jedne drevne tehnike koju je nastavila i u povijesti pratila kaligrafija, a u uređenje i

vanjsku opremu tekstova geometrijska dekoracija, posebice Svete Knjige. Rijet-ko to viđamo. Jasno, njeguje se na likov-nim akademijama i među slikarima pro-fesionalcima. A brojne su kompozicije arabeski u islamskoj umjetnosti bile iza-zov ranijim generacijama. I to u dekorira-nju unutrašnjosti (kubeta, zidova, mihra-ba, minbera, mahfila, džamijskih pred-meta, posebice ćilima i serdžada,…) od dolaska Turaka na južnobalkanske pro-store, posebice od 15. stoljeća. Islamsko-turski-osmanski kulturni upliv uljepšao je štukom mihrabe, očipkao minarete broj-nih džamija. Uljepšao brojne sakralne predmeta, a i one za svakodnevnu upora-bu u kućama muslimana. Primjerice, ure-si u Kur'anu, metalni, stakleni, keramički predmeti… Dominirale su azurno-plava i zlatna boja, najčešće na bazi tih arabes-knih uresa na predmetima i dijelovima islamske arhitekture. Rozete su poseban detalj tog orijentalnog ukrašavanja i nala-zimo ih različitim oblicima. Česte su na serdžadama, na uzorcima materijala za žensku odjeću, a i na dijelovima sakralnih objekata.

Što su bili uzori?

Istanbulska kupola Džamije sultana Ahmeda I., poznatija kao Plava džamija, oslikana je pretežito u plavoj, crvenoj i zlatnoj boji. Njen arhitekt Mehmet Agu, kao i sam naručitelj – sultan Ahmed I. – za tijeka gradnje te velebne džamije - od 1609. do 1616. godine – pomagali su rad-nicima u izvedbi. Godinu dana po okonča-nju gradnje strastveni se sultan preselio na ahiret, ostavivši nama i budućim naraštaji-ma neusporediv užitak u promatranju mo-zaičkih ornamenata. Jevgraf Stepanovič Fodorov (1853. – 1919.), ruski inženjer, matematički je dokazao da postoji ukupno 17 skupina simetričnih plošnih ornamena-ta kojima se oslikavaju islamske bogomo-lje i posvećeni prostori. U maurskoj špa-

njolskoj Alhambri, sagrađenoj 1300. godi-ne, zastupljeno je svih 17 tih Fodorovlje-vih ornamentalnih skupina. Godine 1980. otkrio ih je i potvrdio Rafael Gomez. Ti uzorci imaju određena simetrijska svojstva – njih se okretanjem, zrcaljenjem ili pomi-canjem za 180, 120, 90 i 60 stupnjeva mo-že dovesti u prvotni izgled..

Nakon 13. stoljeća ornamentalni su uzorci dobivali još složeniji oblik. Neki od njih, kao primjerice oni s grobnice Da-br-i-Imam u Isfahanu u Iranu, iz 1453. godine, toliko su komplicirani da su u za-padnu matematiku ušli /čitaj: shvaćeni, izračunati/ tek 1974. godine. Godine 1984. slične su strukture pronađene i u kvazikristalima. Taj se iranski primjer or-namenta valja okrenuti za 72 stupnja, da-kle, petinu od 360 stupnjeva, da bi se po-stavio, zrcalio, u svom prvotnom, počet-nom izgledu. Razumljivo, ornament je, kao dio procesa islamizacije, prožimala bosanskohercegovački svijet otvaranjem sve većeg broja mekteba, kao i škola ni-žeg ranga ibtidaijja i medresa, te škola višeg ranga tj. specijaliziranih vjerskih škola kao što su Darul-Hadis i Darul-Ku-ran, a i škola za naobrazbu derviša. Islam se širio i putem vazova i dersova u džami-jama i tekijama, putem sufijskih sohbeta, dijaloga, kružoka i po klubovima u koji-ma su se izučavala pojedina klasična islamska djela, kao i putem doškolavanja odraslih ( tzv. mazija). Orijent je “dizajni-rao” i ulicu: otvoreni oku prolaznika, ma-li čaršijski dućani, pa ćefenke s kojih se, bolje - iza kojih se - promatralo čaršijske prolaznike… Zanimljivo jest i područje drvorezbarstva, a posebice klesanja i kali-grafskog pisanja epigrama na nišanima (što se smatra i kontinuitetom stila sred-njevjekovnih stećaka.

I u dijelovima muške odjeće zadržan je dah Orijenta: fes - pokrivalo na muškoj glavi, ukinuo je tek socijalizam, i feredža je nestala nakon Drugog svjetskog rata. Veliki je utjecaj na odbacivanje tradicio-

Najavljujemo jedan iznimno zanimljiv tečaj slikanja koji bi uvelike mogao nanovo prožeti i osvježiti tursku i bošnjačku kulturu

Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta

Edina Smajlagić

JOURNAL

25

KULTURA

nalne istočnjačke nošnje imala i Mlado-turska revolucija pod Kemalom Atatur-kom, koju su balkanski muslimani sve-srdno podržali. Valja reći da su fes bili u svojim nošnjama prihvatili i Srbi, Crno-gorci, Makedonci… Niz je drugih, po-znatih, primjera…

Tečaj ebru tehnike slikanja

U Teslinoj ulici u Zagrebu godinu dana već djeluje Centar za strane jezike “Sjajna Zvijezda”. Vlasnici su mu turski građani, pa su, razumljivo, uz europske i hrvatski jezik, najatraktivniji u ponudi te škole upravo orijentalni jezici. Ono što, kao do-punu, svoje aktivnosti iz “Sjajne Zvijezde” namjeravaju, a pri tome trebaju podršku Bošnjačke zajednice i kulturnih institucija Bošnjaka u RH, jest – tečaj, početni, u drevnoj turskoj tehnici slikanja: ebru.

Što je ebru? Nije samo turska tehnika oslikavanja, već izvorno – perzijska. U slobodnom bi prijevodu to značilo obla-ke, ono što sliči oblacima… Moglo bi to biti i zrcaljenje krugova, oblaka na vo-di,… “Abrus” se, pak, sa arapskog može prevesti kao “pjegavi konj” ili kao “mra-moru slična podloga”. Iz knjige Turčina, povjesničara umjetnosti, Gozena Ydyin-lakija “Mramorna turska umjetnost”, či-tamo da tu slikarsku tehniku Arapi zovu “varaku’l-mucezza”, a što bismo zamije-niti riječju “mramorasto” ili bukvalno, a ipak metaforično, prevesti kao “papir s krvotokom”. Tu su knjigu izdavači tiskali 2006. godine u Istanbulu kao drugu u sli-jedu edicije o turskoj umjetničkoj baštini. (Prva se knjiga odnosila na obrte i kera-miku.) Podrijetlo ebrua autor Ydyinlakija traži i istočnije od Perzije, u Indiji, i sma-tra da su ga u Tursku donijeli, za selidbi, turski Ujguri i to u vrijeme Osmanske Ca-revine. I početke mu, onda, locira u 15. stoljeće. Mramorenje je dugo vremena bi-lo marginalizirano kao posebna slikarska tehnika i služilo je, uglavnom, kao pripre-mna podloga za kaligrafiju.

Kaligrafski ebru

Kao takvog, kaligrafiji u podlozi pri-dodani ebru, Ydyinlakija precizno datira u 1539. godinu jer je u to vrijeme, 1539., odnosno 1540., tiskana Arifi'sova knjiga “Guy-i Cevgan” s mnoštvom mramorira-nih stranica. Nešto kasniji oblik podloge ebru tehnike oslikavanja primjenjivao se u Otomanskom Carstvu i pri ispisu alfa-betskih poruka – “ta'lika”. Tako je pisao i slikao Malik Deylemi još 1544. godine, a tekst i ebru slike nađene su u kolekciji

knjiga vlasnika Ugur Dermana. Ebru (ili engl. Marbling) slikarstvo je sastavni dio i rukopisa “Tertib-i Risale-i Ebri” iz 1608. godine. Sve tehnike ebrua tu su sa-kupljene i objašnjene i nazvane “Sebek”, a što bi se prevelo kao “kružničenje”, stvaranje, crtanje kružnica. Vjerojatno se pojam odnosio na umjetnost tada u napo-nu i dovedenu do savršenstva u spajanju dviju tradicijskih vještina: kaligrafije i oslikavanja rukopisa. Majstori Marblin-ga/ebrua/mramorenja/kružničenja ili sl. bili su traženi za Otomana na različitim ceremonijama, na pučkim veselicama, paradama... Zapad tu slikarsku tehniku relativno kasno upoznaje preko turske umjetnosti i to u 18. stoljeću. Tada je se naziva “turskim papirom” ili “papirom s krugovima”. Razlikuju se brojni stilovi ebrua: ebru češljastih ukrasa, ebru s ukra-sima koji podsjećaju na slavujevo gnijez-do, pa ebru stil velikih kružnica… Niti jedna druga turska umjetnost nije stekla toliko poklonika i stvorila toliki broj ško-la i sljedbenika.

Necmeddin Okyay (1883. – 1976.) posebno je puno učinio u afirmaciji ebrua. Tehnika se tog slikarstva kroz stoljeća mijenjala, posebice onog stila koji je flo-

realih motiva. Na mramorastoj podlozi oslikavani su: karanfili, ivančice, krizan-teme, tulipani…). Spomenuti majstor N. Okyay, a kasnije i dva njegova sina, bili su učitelji brojnim kreativcima baš ta-kvog cvjetnog stila ebrua. Primjerice: Mustafa Duzgunman, Alparslan Babao-glu i Fuat Basar. Današnja je ebru umjet-nost sažetak i spoj vrhunca svojih naju-spješnijih faza. Svježa i suvremena, ta se tehnika koristi isključivo prirodnim mate-rijalima, a slike se, osim na papiru otisku-ju i na vunenim i tilanim materijalima, kao i na staklenim i drugim podlogama.

Recentnost ebrua

Stil je mramoranja još i te kako aktua-lan i svjež spoj stoljetnog umjetničkog izraza nestalih kultura, a odiše i jasno-

ćom, kroz enformelnu subjektivnu krea-ciju i ubrzanošću i ritmom suvremenog čovjeka. Tako može poslužiti kao vrelo i novi kolorit i kreaciju i profesionalcima slikarima i dizajnerima, a i onima manje vještim slikarskim bravurama. U turskoj Anatoliji ebru je danas iznimno popula-ran, a istanbulski ga studenti likovnih umjetnosti slušaju 7 do 8 semestara. Nije nužno imati (iako se u “Sjajnoj zvijezdi” pripremaju i to, na jesen, ponuditi svojim polaznicima slikarima!) profesionalne ki-stove. Kistove točno propisane dužine, debljine i iz trešnjeva drva. Kistovi mora-ju imati zahtijevane kefice od konjske dlake, jer upravo takve najbolje upijaju vodu i s njima se najbolje mogu proizve-sti, bojom, mramorasti efekti. Pri ebru slikanju koristio se isključivo prirodni, od raznobojne gline, usitnjeni prah boja, a koju je, posebnim valjčićima, valjalo usitnjavati. U te se boje nadodavao oksid.

Priređene boje ukapavaju se kistovi-ma u posebno priređenu podlogu: u posu-du s vodom u kojoj se rastope posebni li-stići ljepka, te miješaju ručno, sve dok se ne dobije, nakon pola do cijelog dana, gu-sta, gumasta tekstura. Valja svladati i po-krete pri miješanju boja i stvaranju moti-

va (a ima i jednih i drugih podosta!). Za-počinje se slikati s tamnijim bojama, stvara osnovni dezen, a potom na njega nanose intenzivnije boje i “urezuju” mo-tivi… Kada je slika u želatini gotova, na površinu posude u kojoj se slikalo, stavlja se papir ili neka druga podloga, te se čeka da se naslikana mjehurasta kreacija – upi-je. Ebru nema samo pojavnost – materi-jalnost, a time i prolaznost – već je isto-dobno i spriritualan. Dok stvaraju, autori su vođeni Božjom rukom. Iako je tehnika stvaranja ebrua propisana, pridružena joj joj je, upravo odlučujuća je u njoj – krea-cija autorova, odnosno Njegova volja! (tur. Ku¸ll Irade).

Pa, bujrum! Pridodajmo i mi, sudjelovanjem, na

tursku tradiciju i dašak svoje bošnjačke kreativnosti!! �

“Koliko je snažno i kakvo je danas orijentalno nasljeđe, kako ga manifestiramo i kako ga, u ovo računalno vrijeme, kroz osobne “konfiguracije” - sustave spoznaja i simbola - još uvijek modificiramo?”

JOURNAL

26

KULTURA

Češljasti ebru u kombinaciji s prahom od balona

Slike iz Sjajne Zvijezde Ebru je često u kombinaciji s kaligrafijom

Buketi ivančica

Kistovi se prave od prirodnih materijala Reflektirajući ebru zahtijeva vrsne majstore

EB

RU

SL

IKA

RST

VO

(poč

etni

teč

aj -

Nik

ole

Tes

le 1

6, Z

agre

b)C

enta

r za

str

ane

jezi

ke “

Sjaj

na z

vije

zda”

JOURNAL

27

KULTURA

U Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 1. 6. 2009. održana je promocija knjige pripovijedaka “Na jugu ljiljani” književ-nika Arifa Ključanina koji živi i radi na Novom Zelandu. Iz biografije se može iščitati da je Ključanin, rodom iz Bosne, veći dio života, studirajući i radeći, pro-veo u Hrvatskoj. Zanimljive su bile riječi urednika i nakladnika Bosiljka Domazeta iz izdavačke kuće “Dugaprint”, koji je govorio o biblioteci “Trokut bosanski” u kojoj je izašla Ključaninova knjiga. U toj biblioteci objavljuju se djela autora iz tzv. unutrašnje zemlje (terra interioris) te je nakana izdavača da zaokupi pažnju čita-laca u stvarnom svijetu, mimo granica i predstavlja izgubljene autore koji tek tra-že svoj kontakt sa zavičajem. Objašnjava-jući motivaciju da biblioteku nazove “Trokut bosanski” Domazet je rekao da trokut, trougao i triangl stoljećima plijeni pažnju čovječanstva. Obični geometrijski lik koji ima tri stranice, tri kuta i tri vrha, iznjedrio je maštovite ljudske zamisli od početka civilizacije. Onima što ljube tan-ku opnu između sna i stvarnosti na um će pasti tajanstveni Bermudski trokut, u ko-jemu nestaju ljudi, brodovi i zrakoplovi. Dobro je spomenuti i glazbeni trokut (tri-angl) iz porodice udaraljki nepoznatog porijekla, na srednjovijekovnim slikama prikazivan kao instrument na kojem svi-raju anđeli. Nadalje, jedno od Ptolomeje-vih sazviježđa je trokut (triangulum), a kada je riječ o nazivu dotične biblioteke i knjizi “Na jugu ljiljani” možemo reći da trokut simbolizira Bosnu i Hercegovinu i tri naroda koji žive u njoj. O piramidama kod Visokog u ovom tekstu nećemo go-voriti jer bi otišli potpuno izvan konteksta knjige koja govori o sudbini bosansko-

hervegovačkih logoraša koji su hirom sudbine završili na “kraju svijeta”, u No-vom Zelandu i Australiji. Bosiljko Doma-zet je naglasio da je imao ideju da otkrije pripovijedače koji su rasuti po svijetu te ih uključi u korpus BiH književnosti. Na-kon rata narodi BiH su rasuti po cijelom svijetu te Ključanin nije jedini koji je u emigraciji propjevao zavičajnim jezikom i literarizirao strahote, ali i ljepote Bosne.

O knjizi je govorio književni kritičar Sead Begović koji je ustanovio da se u pričama o Bošnjacima iz izbjeglištva, bivšim logorašima, osjeća atmosfera i ko-lorit Bosne, ali i kozmopolitsko okružje te u tom srazu nastaje pripovijedno trenje. Ključanin je ispleo pripovijednu mrežu o bivšim logorašima Keraterma, Manjače i Omarske s mnoštvom reminisencija iz-među onda i sada. Begović je naveo priču o braći Hilmi i Azizu pod naslovom “Crni labud” koja nosi poantu “Bosanci su po-jeli crnog labuda”. Ne bez cinizma i kri-tičke ironije, u zapadnim društvima gdje se vodi pažljiva briga o ugroženim životi-njama i hrastovima lužnjacima, Ključa-nin ne zaboravlja one koji nisu stigli na svoja emigrantska odredišta. “Labud sim-bolizira neokaljanu pticu čija je bjelina, snaga i ljupkost često prikazana kao epi-fanija, odnosno bogojavljanje. Ključani-nov labud je u antitezi, u suprotnosti dvije bijeline i svijetlosti – dnevna solarna (sre-ća, rađanje) i noćna lunarna - postoji i cr-no sunce odnosno crni labud, nešto što mora umrijeti da bi se rodilo.” Begović je objasnio da Ključaninov labud nije iz An-dersenove bajke i da predstavlja apsurd rata. “Arifov labud završi kao pečenka i nema bajke, nema čarolije jer rat je suro-vo odigran i ljudi su stradali. Ovo su priče o običnim ljudima – vodoinstalaterima,

Bošnjačka književna dijaspora u BNZH

Na jugu ljiljani – literarni simboli tvrdoglave bosanske opstojnosti

“Bosanski ljiljan je jedini cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama, botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih par-kova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatim i beznačajnim mjesti-ma Europe, Amerike i Australije...”


Arif Ključanin rođen je 1956. godine u Bosanskom Kobašu. Odrastao je u Požegi i Rijeci, gdje završava dodiplomske i pos-tdiplomske studije. Radio je kao organiza-tor kulture, fotograf, urednik..., visokoš-kolski nastavniku Zadru, Puli i Mostaru. Od 1996. godine živi na Novom Zelandu. Do sada je objavio dvadesetak znanstve-nih eseja i radova iz više oblasti društvenih znanosti i kulture. Imao je 4 samostalne i nekoliko desetaka skupnih izložbi fotogra-fija. Objavio je dvije knjige fotografija: “Anno Domini 1991.” (Zadar, 1992.) i Godine stradanja (Zadar, 1996.), a s B. Domazetom objavljuje “Nacrt za pjesmu” (Zagreb, 1992.). Kao plod dugogodišnjeg istraživanja fenomena grafita izašle su mu dvije knjige pod naslovom “Hrvatski gra-fiti” (Zadar, 1995.) i zajedno s R. Senjko-vić “Hrvatski ratni grafiti” (Zagreb, 1996. – prevedena na njemački i engleski jezik). U periodici objavljuje pjesme, putopise, pripovijetke. Pripovijetke sabrane u knjizi “Na jugu ljiljani” pisane su i objavljivane u “Bosna magazin” iz Melbourna, Austra-lija, a djelomično u Bosni i Hrvatskoj.

JOURNAL

28

KULTURA

tokarima, zidarima, malerima. Ključanin promiče priču s umetcima dokumentar-nog kao izdvojeni pripovijedač, piše u trećem licu i iskazuje građansku hrabrost kada se počelo zaboravljati na tegobe ra-ta. Uz ratne posljedice koje su neizbrisivo oštetile psihu likova autor je osjetljiv i na socijalne pojave. Ove priče neće osjetiti krizu konzumenata, neće biti bačene u književni rezervat. Zašto? U ovoj knjizi nećemo saznati o zločinima i zlostavlja-njima, možda podrijetlo, ali ne i estetiku. Ipak saznat ćemo sve o rušilačkim žud-njama, civilizacijskim lažima, naravi bar-barogenija, rušilačkoj gladi, velikosrp-skim mitološkim sferama i kvarnim du-hovnim posljedicama. Ključanin će kao akribični znanstvenik i analitičar opisiva-ti povijest bivših zatočenika, povijest na-silja i njene posljedice.” – završio je knji-ževni kritičar Sead Begović i dodao da preporuča knjigu svim Bosancima i ljubi-teljima Bosne jer ona uz literarnu vrijed-

nost ima i onu povijesno dokumentarnu. Begović je uz to publici prepričao radnju nekoliko po njemu upečatljivijih priča u knjizi, a jednu priču pročitao je glumac i pjesnik Enes Kišević.

Publici se obratio i autor koji je rekao da je prva skupina priča potpuno istinita, a on ih je samo literarno obradio. “Stvar-nost može napraviti puno gore priče nego što itko može izmisliti. Vjerujem da ni-sam upao u bezdan mržnje. Povijest je lažna i piše datume i pamti one koji su či-nili zlo, a sudbina ljudi i protagonista ne-ma. Nisam pisao zbog mržnje već zbog opomene da se ne ponovi. “ – rekao je Arif Ključanin te je nastavio pričajući o ljiljanima iz svoje knjige. Naime, po nje-mu riječ je o knjizi koja priča o bosanskim ljiljanima, ličnostima nasilu iščupanim iz svog zavičaja i naglavce pobacanih u pro-store jednog moralno dotrajalog svijeta. Bosanski ljiljan (Lilium bosniensi) znak je pod kojim su Bošnjaci branili svoju do-

movinu i ostaje neizbrisivi emotivni znak jednog naroda. Ključanin je dirnuo publi-ku kada je metaforički ukazao na neobič-nu srodnost Bošnjaka i ljiljana – reći će-mo, sudeći po autorovoj priči, da je riječ o sudbinskoj simbiozi jednog cvijeta i naro-da. Paradoksalno, bez obzira na njegovu ljepotu, taj cvijet najčešće raste na ta-mnim, crnim kamenim podlogama: mra-moru, bazaltu ili nekom od vrsta umjet-nog kamena. Iz predgovora knjige sazna-jemo da je bijelog ili žutog varijateta, a ponekad ga možemo naći zagasito oker boje, boje mesinga, posve presvućenog pepeljastom koprenom, ili samo prošaran modrim pjegama bakrenog oksida. Izni-mno ga možemo vidjeti srebrenasto sjaj-nog, teškog sjaja kroma ili jasno zlatne boje kako svjetluca iz daleka. Možemo ga naći i na malim betonskim podlogama ko-jom se pokrivaju sasvim mali prostori za urne, a rase i na uglovima in memoriam pločica od nehrđajućeg materijala. “Bo-sanski ljiljan je jedini cvijet koji ne zani-ma botaničare. Ne možete ga naći u enci-klopedijama, botaničkim atlasima i leksi-konima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na peri-ferijama megalopolisa ili sasvim nepo-znatim i beznačajnim mjestima Europe, Amerike i Australije...” – dirljivo je obja-snio Ključanin. Autor je nastavio svoju priču i netko je mogao pomisliti da govori na nekom simpoziju botaničara, ali publi-ka u BNZH je točno znala o čemu govori i na što cilja dok govori o ljiljanima s juga o kojima je dirljivo pisao. “Iako mu u po-javnoj formi ne možemo vidjeti korijenje ono je neobično staro i razgranato i prote-že se sve do posljednjih stoljeća prvog milenija, po Isi pejgamberu. Sve do do franačkih prostora odakle mu jedan krak s Kotormanićima počinje rasti na prostoru stare bosanske banovine, pa zatim kralje-vine. Stiješnjen između lavina vojni sa zapada i sa istoka, biva skoro zatomljen u velikom Osmanskom carstvu, a onda po-vijesnom smjenom tuđih suverena poči-nje da stidljivo klija iz starih, gotovo za-boravljenih rukopisa na bosančici, da bi konačno u posljednjem krvavom nevre-menu, kad se na očigled takozvane svjet-ske javnosti, pa čak i uz neposredno prisu-stvo vojnih snaga Ujedinjenih nacija, vr-šila bešćutna, gola i sirova fizička likvida-cija jednog etnosa, bosanski ljiljan postao tužnim simbolom pripadnosti jednom ne-sretnom prostoru. Postao simbolom tvr-doglave bosanske opstojnosti.” – završio je autor knjige “Na jugu ljiljani”. �

“Arifov labud završi kao pečenka i nema bajke, nema čarolije jer rat je surovo odigran i ljudi su stradali. Ovo su priče o običnim ljudima – vodoinstalaterima, tokarima, zidarima, malerima. Ključanin promiče priču s umetcima dokumentarnog kao izdvojeni pripovijedač, piše u trećem licu i iskazuje građansku hrabrost kada se počelo zaboravljati na tegobe rata. Uz ratne posljedice koje su neizbrisivo oštetile psihu likova autor je osjetljiv i na socijalne pojave.”

Enes Kišević, Bosiljko Domazet, Arif Ključanin, Sead Begović

JOURNAL

29

KULTURA

Povodom 95. godišnjice rođenja i 65. godina od ubojstva dr. Mustafe Busuladži-ća, u organizaciji Medžlisa Islamske zajed-nice Trebinje, od 17. do 19. srpnja održana je trodnevna kulturno-znanstvena manife-stacija pod nazivom “Ovdje sam postao, ovdje ću ostati”. Početak ove manifestacije obilježila je posjeta muftije mostarskog Se-ida ef. Smajkića gradilištima porušenih tre-binjskih džamija. U okviru manifestacije priređen je okrugli stol na temu “Kolektiv-na reakcija na zločine i genocid nad Musli-manima - Bošnjacima u novijim vjerskim i političkim okolnostima”, na kojem su o ovoj temi, te vizijama i promišljanjima dr. Busuladžića govorili prof. dr Džemaludin Latić, prof. dr Šaćir Filandra, mr. Mevludin Dizdarević i doc. dr Rasim Muratović. “Misao Mustafe Busuladžića odražava snagu islamske duhovnosti koja je stoljeći-ma egzistirala na prostoru Trebinja i cijele BiH. Uspomene na njega namjerno su poti-snute iz našeg sjećanja kako bi se na to mjesto nakalemili neki drugi sadržaji, koji nas izvode iz našeg identiteta”, rekao je na skupu mr. Mevludin Dizdarević, ističući da je Busuladžić fenomen bošnjačke misli, koja je sa samo tridesetak godina iznjedrila toliko značajna djela da impresioniraju i danas, nakon pola vijeka od njihovog na-stanka. Ustvrdivši da je dr. Busuladžić naj-briljantniji um Bošnjaka prošlog vijeka, dr. Džemaludin Latić je istakao da su njegove misli, po filozofsko teološkom određenju, zasnovane na duhu islama i onim vrijedno-stima islamske civilizacije koje su zadivile cijeli svijet. “Pred svima nama, pogotovu pred našom omladinom, koja se danas bavi perifernim stvarima, ostaje pitanje kako je moguće da mladić od 25 godina piše takve tekstove, a koji se ne tiču samo muslimana BiH, već i muslimana u cijelom svijetu”, zapitao se Latić.

Dr. Šaćir Filandra istakao je da je jedino pitanje koje je pokretalo Mustafu Busulad-žića bilo - kako da njegov narod opstane u nesretnim političkim okolnostima, i dodao

da je Bošnjacima - koji se i u ovom vreme-nu suočavaju sa istim pitanjem - danas vi-šestruko teže. “U intelektualnom smislu mi nismo otišli dalje od njegove misli, ali u fi-zičkom smislu smo u velikom minusu.”, rekao je Filandra. Kao priređivač knjige Mustafe Busuladžića “Muslimani u Evro-pi”, (Sejtarija; Sarajevo; 1997. g.) on se osvrnuo na ukupan Busuladžićev opus koji nažalost nije uvršten u ovu knjigu, te pred-ložio Medžlisu IZ Trebinje, koji za štampu priprema drugo izdanje ove knjige, da ono bude prošireno i brojnim drugim Busulad-žićevim tekstovima. Govoreći o zločinima nad Bošnjacima u povijesti - temi koja je, kako kaže, okupirala i dr. Busuladžića - doc. dr Rasim Muratović, s Instituta za istraživanje zločina BiH, istakao je da je za ovu pojavu ključan odnos evropskog druš-tva prema muslimanima - Bošnjacima, koji je, kako je rekao, i danas opterećen činjeni-com da se prostor na kojem žive Bošnjaci uvijek doživljavao kao “zagađen prostor”, koji treba opasati nekim novim”kineskim zidom”. U kulturno-umjetničnom dijelu manifestacije “Ovdje sam postao, ovdje ću ostati”, u Domu kulture Trebinje, voditelj dramskog studija “Orient espresso”Filip Murel Begović, izveo je monodramu “Ka-meni spavač”. Naredno večer u Domu kul-ture bilo je rezervirano za koncert ilahija,

kasida i sevdaha, na kojem su nastupili hor “Sejfulah” iz Konjica, te zbor “Selam” iz Dubrovnika, dok se izborom bosanskih sevdalinki predstavio mostarski interpreta-tor Elmedin Balalić. Koncert je vodio Filip Mursel Begović koji je zajedno s Benjami-nom Mušinovićem i Seadom Begovićem izveo nekoliko samostalnih recitacija. Po-sljednjeg dana manifestacije u dvorištu Medžlisa IZ Trebinje priređen je poetsko- scenski kolaž na kojem je predstavljena knjiga izabranih pjesama Seada Begovića pod naslovom “Sve opet postoji” iz edicije 100 djela bošnjačke književnosti. Biograf-ske podatke Seada Begovića predstavio je Sadet ef. Bilalić, glavni imam Medžlisa IZ Gacko. Na promociji je nastupio i Blaž Ste-vović, borac za ljudska prava, istinu i prav-du iz Alternativnog kluba Trebinje. Stevo-vić je poznat u javnosti po tome što je javno osudio zločine nad Bošnjacima i iznio či-njenice o zločinima koje su prešučivane de-setak godina. Zbog svoje djelatnosti vladika Grigorije eskomunicirao ga je iz Pravoslav-ne crkve. Stevović je pročitao svoju pjesmu napisanu u spomen Srebreničkih žrtava. Na trodnevnoj manifestaciji bio je prisutan i predsjednik Preporoda Senad Nanić koji se velikodušno ponudio pratiti dramski studio na putu i preuzeti tehnički dio predstave “Kameni spavač”. �

Nakon dvadeset godina Bošnjaci u Trebinju prvi put održali kulturno-umjetničku manifestaciju

Preporod u Trebinju Medžlis Islamske zajednice Trebinje povodom 95. godišnjice rođenja i 64. godišnjice ubojstva dr. Mustafe Busuladžića, od 17.-19. srpnja 2009. godine, organizirao je trodnevnu manifestaciju “Ovdje sam postao, ovdje ću ostati”, a veliki dio programa odradio je i hrvatski Preporod.


Filip Mursel Begović, Blaž Stevović, Sead Begović i Sadet ef. Bilalić na promociji u Trebinju

JOURNAL

30

INTERVJU

Čitateljima Journala će biti zanimlji-vo, a mnogi su zaboravili, da ste za vrije-me rata u BiH kao imam službovali u Hrvatskoj. Zasigurno Vam nije bilo lako raditi u izbjegličkom kampu kod Đakova s tisućma duša koje su sa sobom nosile traume prognaništva. Koje su Vaše us-pomene na taj period života?

Moj radni angažman u Gašincima kod Đakova, koji je slovio kao najveći izbje-glički centar u Republici Hrvatskoj, tra-jao je od polovine septembra 1992. do kraja 1997. godine.Taj period ću pamtiti i nositi kao najaktivniji period mog radnog vijeka. Bio je to posao za koji se nikada prije nisam spremao, a mislim da sam ga uspješno i na dobrobit muhadžira - izbje-glica odradio.Treba istaknuti da je kroz taj centar, za vrijeme moga boravka tamo, prošlo preko 40.000 izbjeglica od kojih su preko 90 posto bili Bošnjaci muslima-ni. To je posebna priča o patnjama našeg naroda na koju nažalost nije stavljena tač-ka i mislim da nije na adekvatan način obrađena, sakupljena i arhivirana. Ilustra-cije radi, posjedujem kopije ili originale spiskova od preko 11.000 izbjeglica koji nisu adekvatno arhivirani, a s podacima tko su, odakle su i gdje ih je UNHCR de-portovao. Nemam vremena ni mogućno-sti baviti se uspomenama. Pamtim samo sijaset detalja o teškim posljedicama pro-gona nesrpskog življa s teritorije BiH ko-ji se odvijao u više od dvije hiljade dana, rada i boravka u IC Gašinci kod Đakova.

Vi ste rodom iz Teočaka, a muslima-ni iz toga kraja slove kao odlučni i hra-bri ljudi što su i dokazali u prošlom ratu. Više godina službujete kao glavni imam Islamske zajednice Trebinje te se pročuo glas o Husein ef. Hodžiću iz Teočaka, koji je za Trebinjce, one raseljene i one koji su ostali, pravi narodni heroj. Što

Vam je priskrbilo taj laskavi predznak? Koje vrijednosti branite u nimalo lakom okruženju Republike Srpske?

Rodni kraj svakome je nešto drago i milo, pa i meni moj Teočak. Ponosan sam na svoje i gorde i skromne Teočane. Hra-bri jesu. Nikad, niti u jednom ratu nisu bili poraženi. Mislim da se vezano za moj angažman u Trebinju malo govori o mo-me porijeklu, ali se sjećam da je na tu okolnost, prije dvije godine, vladika tre-binjski Grigorije u jednom intrevjuu za TV RS odurno rekao za mene da sam u Trebinje došao iz Teočaka, valjda aludi-rajući na mjesto gdje su srpski “junaci” polomili zube, a vojvode doživjele poni-ženje. Sve pogrde koje je vladika izgovo-rio na moj račun oprostio sam mu samo zbog toga što je reklamirao moj Teočak.

To da me naša javnost cijeni je samo nešto što je svakodnevnica u BiH. Bosna i Hercegovina je puna hrabrih i odvažnih lju-di, a posebno žena koje je ova teška i su-morna poslijeratna situcija iznjedrila. Na rečenicu s kraja vašeg pitanja teško je odgo-voriti. Naime, puno je vrsta vrijednosti koje se brane na u Trebinju i šire. Skupa sa svo-jim džematlijama, koji su razasuti po svim kontinetima, branimo prvo islamske vrijed-nosti, a zatim kulturno-nacionalne i historij-ske. Zato ću se malo više zadržati na elabo-riranju činjenica koje upućuju i vežu se za ove vrijednosti. Odmah zahtijevam da priu-čeni vodiči turista, koji razgledaju i posje-ćuju Gazi Husrevbegovu džamiju u Saraje-vu, prestanu govoriti da je otac Gazi Hu-srevbega rođen u jednom malom gradiću kod Mostara koji se zove Trebinje. Gnjevan sam na historičare koji ne obznanjuju i ne kazuju da je Gazijin babo Ferhatbeg poni-kao iz ovog kraja i da je s hanumom Seldžu-kom rodio Husrevbega, koji brani islamske granice, koji utemeljuje gradove, medrese i najvažnije vakufe na kojima se islamska

Razgovor s Huseinom ef. Hodžićem, glavnim imamom Medžlisa Islamske zajednice Trebinje

Trebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti

ustrajan, aktivan i budanRazgovarao: Filip Mursel Begović

Hus

ein

ef. H

odži

ć

“Odmah zahtijevam da priučeni vodiči turista, koji razgledaju i posjećuju Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, prestanu govoriti da je otac Gazi Husrevbega rođen u jednom malom gradiću kod Mostara koji se zove Trebinje.”

JOURNAL

31

INTERVJU

tradicija napaja stoljećima. Poseban kurio-zitet iz njegova životopisa je njegova pogi-bija na teritoriju Crne Gore (Drobnjaci), na graničnim prostorima ove regije. Svi samo govore - Gazija ostavio hajrate i dive se to-me, a nitko ne spominje da je Gazija dao život na prostoru rodnog kraja dokazujući kako se brani babovina i djedovina. Ovi krajevi obiluju mnoštvom tragova i znako-va koji nas tijesno vežu za prošlost i tradici-ju. Ovo je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan. To je velika vrijednost koju naši političari ignoriraju. Oni su nedostojni da nas pred-stavljaju.

Osobno sam se uvjerio u Vaš nesebič-ni, požrtvovni i predani rad na obnovi po-rušenih vjerskih objekata u Trebinju i

okolici. Nadalje, angažirani ste i oko ob-nove spomeničke baštine povijesnog zna-čaja, poput Begove kuće koja je umalo postala košarkaško igralište. Uvjerio sam se da Vam nije strano ni zavrnuti rukave i svojim rukama pomoći u obnovi. U ne-prestanoj borbi za otetu imovinu Bošnja-ka i muslimana razvili ste i odvjetničke vještine te ste pokazali i zavidnu razinu poznavanja zakona Što ste obnovili do sa-da i što planirate u budućnosti?

Od Drugog svjetskog rata do posljednje agresije u Trebinju povremeno su, zavisno od organizacionih potreba, radile sljedeće džamije: Sultan Ahmedova, Osman-paše Resulbegovića, džamija u Donjem Čičevu u Dživaru, džamija u Pridvorcima, mesdžid u Zasadu, džamija u Mostaćima, mesdžid u Gornjem Grančarevu, džamija u Župi, dža-

mija u Lastvi i džamija u Skočigrmu. U sa-stav gradskog džemata potpadale su džami-je Sultan Ahmedova koja se nalazila dese-tak metara udaljena od današnjeg sjedišta Medžlisa IZ Trebinje i 40 metara od džami-je Osman paše Resulbegovića. Džamija sultana Ahmeda izgrađena je na ime sultana Ahmeda III 1719. g. Gradili su je dubrovač-ki majstori. Predanje kaže da je sagrađena iz nužde nakon paljenja džamije u Policama koju su poharali uskoci Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića. Isto predanje kaže da je građena od istog tog kamena koji je prene-sen s lijeve na desnu obalu Trebišnjice. Od-bor Islamske zajednice Trebinje temeljito ju je obnovio pred posljednji rat u našoj zemlji i u njoj organizirao mektepsku pouku. Dža-mija je porušena u mjesecu julu 1992. g. do temelja, a njene temelje s ciljem obnove

“Bošnjaci ne trebaju negodovati i bojati se Dodika. Nismo se bojali ni kad smo krvlju branili ovu zemlju, ovu Bosnu i Hercegovinu. Bosance i druge muslimane ovih prostora treba za svaki slučaj pripremiti za teže oblike odbrane časti i dostojanstva, a i same domovine Bosne i Hercegovine. Tko traži samostalnu Republiku Srpsku eno mu je preko Drine. Bez uvijanja i oklišanja to prvi put ističem jasno i glasno. Ako Evropa uz pomoć Dodika i Srbije želi od nas praviti palestinske sudbine trebaju da znaju da je taj scenarij već viđen i da se po njemu neće moći lako snimiti film.”

Husein ef. Hodžić i Filip Mursel Begović

JOURNAL

32

INTERVJU

Medžlis IZ Trebinje je otkrio i precizirao sredinom 2009. g. Džamija Osman Paše Resulbegovića nalazi se u samom centru starog zidinama opasanog grada u centru Trebinja, na desnoj obali rijeke Trebišnjice. Džamija je u prošlosti više puta popravlja-na, a predzadnji put 1912. g. Početkom 1993. godine, tačnije 21. januara, na Savin-dan, zapaljena je od strane JNA i vojske RS. Obnovljena je i svečano otvorena 10. jula 2005. Džamija je zadužbina Osman paše Resulbegovića, a sagrađena je oko 1726. g. Imamsku dužnost, uz mene, u ovoj džamiji danas vrši i moj vrijedni pomoćnik Ishak-ef. Bećar. Džamiju u Donjem Čičevu sagra-dili su za svoje potrebe raseljeni muslimani iz Risna i Herceg Novog 1687. g. Oni su prije konačnog iseljavanja iz primorskih krajeva preko ljeta boravili u Dživaru i tada izgradili porodične kuće i džamiju. Ovo je najmanja munara u Hercegovini. Ispred džamije se i danas nalazi bajraktarska ploča u koju bi pred odlazak na hadž ili u vojne pohode dok traje svečanost bio postavljen bajrak. Uz džamiju se nalazio i mekteb koji je porušen miniranjem 1992. g. Džamija u Donjem Čičevu je minirana i porušena u junu 1992. g. Obnovljena je i svečano otvo-rena 26. jula 2008. g. Pridvorci se nalaze oko četiri km južno od Trebinja i smješteni su u plodnom kraju kroz koji protiče jedan krak Trebišnjice. Osim muslimana u Pridvorcima ovom džematu pripadali su i žitelji sela Gomiljani. Džamija je porušena 1993. g. Obnova džamije počela je 2008. g. i u poodmakloj je fazi obnove. Zasad se na-lazi uz cestu koja iz Trebinja vodi u Popovo Polje. Danas je predgrađe Trebinja jer nje-gove kuće već graniče s trebinjskom perife-rijom. U Zasadu se od vjerskih objekata nalaze mesdžid, mekteb, gasulhana. Svi ovi

objekti su porušeni u posljednjem ratu, a Medžlis IZ Trebinje 2009.g. otpočeo je ob-novu mesdžida. Mostaći su udaljeni od Za-sada oko 2 km i smješteni su uz cestu koja iz Trebinja vodi u Ljubinje i Stolac. Ovdje se od islamskih objekata nalaze: mesdžid i namaz taš dok su mekteb i gasulhana još uvijek neobnovljeni. Džamija je obnovljena i svečano otvorena 15.7. 2007. godine. Sta-ra Župa Vrm je manja oblast koja se proteže istočno od Trebinja i graniči sa Zupcima i općinama Nikšić (Crna Gora) i Bileća. Ple-me Korjenića je bilo gospodar ove župe u XIV. stoljeću, pa se po njima od tada počela zvati i Korjenići. Prva džamija u Župi bila je podignuta na jednoj zaravni, desetak me-tara niže lokaliteta današnje džamije. Pre-danje kaže da je sagrađena početkom XVI. stoljeća i da je jedna od najstarijih u trebinj-skom kraju. Grančarevo se nalazi u nahiji Korjenići udaljeno od Lastve 3, a od Trebi-nja 15 km. Sagrađena je prije 1820. g. Više puta je rušena i obnavljana naročito u vrije-me ratova i austrougarske uprave. Džema-tlije su je uvijek vlastitim sredstvima i rad-nom snagom opravljali i dovodili u isprav-no stanje. Posljednji put je porušena 1993.g. a njena obnova je počela 2007. godine. La-stva se nalazi u Korjenićima, 12 km istočno od Trebinja. U Gornjoj Lastvi, na brdašcu Svatosvka glavica, izgrađena je džamija malih dimenzija i bez munare. Sagrađena je 1816./1817.g. Od izgradnje do danas više puta je rušena i devastirana. Posljednji put porušena je do temelja 1992. g. Medžlis IZ Trebinje pripremio je potrebnu dokumenta-ciju za njenu obnovu 2009. godine. Adamir Jerković, vakif cjelokupne obnove uplatio je sav potreban novac za njenu obno-vu. Skočigrm se nalazi u Korjenićima i smješten je na brdu Visočnik, na krajnjoj

periferiji Hercegovine i uz samu granicu Crne Gore. Od Lastve je udaljen 6, a od Grahova 11 km. Ovdje su se od islamskih objekata nalazili džamija i mekteb koji je porušen paljenjem i miniranjem 1993. go-dine. Medžlis IZ Trebinje je otpočeo njenu obnovu 2009. g. Ovim podacima treba do-dati da je, osim obnove gradske džamije u Bileći na području Trebinja, u fazi obnove šest džamija i mesdžida. Završetak njihove obnove je planiran iduće godine. Vrlo je iz-vjesno da će obnova biti realizirana po pla-nu jer je u toku ove jeseni stavljen ili se stavlja krov na pet objekata. Stanje ovih po-duhvata je po nama vrijedno divljenja te tim povodom izražavamo zahvalnost Uzviše-nom koji nam je dodijelio mogućnost da gradimo i finansiramo ovim tempom. Slje-deći planovi su nam borba za dokazivanje istine kod nadležnih sudova i ostvarivanje zahtjeva za nadoknadu štete za porušene džamije. Proces je u toku pred Osnovnim sudom, a planiramo nastaviti na obnovi po-moćne infrastrukture; mekteba, gasulhane i drugog, a naravno tu je i stalna briga na ure-đenju mezara-kaburistana.

Što je s povratkom vakufske imovine?To je naše najteže i najneizvjesnije pi-

tanje.Viševremenska i trenutna teška i ne-izvjesna društveno politička situacija ne dozvoljava da se dobije definitivan odgo-vor.Budući da je Trebinje bilo jedno od većih muslimanskih gradova s jakom kul-turom Bošnjaka, brojnom ulemom i boga-tim ljudima, koji su se zbog stalnih politič-kih pritisaka morali seliti i raseljavati, u ovom gradu će zauvijek ostati kao historij-ske činjenice i obimna vakufska imovina. Osim harema u svakom mjestu gdje su muslimani živjeli (Lastva, Skočigrm, Ja-

“Mi smo potpuno svjesni te činjenice da gradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto. Međutim, nije tako da to gradimo i obnavljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetoljublja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlukom rušitelja. Želimo obilježiti tragove našeg postojanja na ovim prostorima.”

JOURNAL

33

INTERVJU

sen, Zupci, Zasad, Turani, Kotezi, Gorica, Klobuk, Aranđelovo, Nudol, Ušće, Župa, Korjenići, Gornje i Donje Grančarevo, kod Arslanagića mosta, Dživaru, Pridovr-cima, Rastocima, Zasadu, Mostaćima i ne-koliko u samom gradu), u evidenciji Med-žlisa IZ Trebinje i dalje se nalaze preosta-la u samom gradu tri dućana, dva stana i jedna kuća s dvorištem, lokalitet zvan Redžepovina s oko 10 duluma zemlje, ora-nica u Čičevu s 200 m2, pašnjak Grudice s 200 m2, oranica Salahovina 2.797 m2, ora-nica u Skočigrmu Dobra voda 1.200 m2, oranica ratok s 700 m2, kuća u Lastvi 30 m2 s vrtom i voćnjakom 100 m2, oranica i pašnjak u vakufu džamije na Brodu oko 12.000 m2, uz džamiju u Lastvi 20.000 m2 te 20.000 m2 oranica i pašnjaka, 16.000 m2 i 8.000 m2 u Grančarevu, 12.000 m2 u Bro-du, 12.000 m2 u Gorici, 25.000 m2 u Župi, 1.500 m2 u Bihovima, 25.000 m2 u Mosta-ćima, 5.000 m2 na Zupcima, 10.000 m2 u Pridvorcima, 5.000 m2 u Lastvi. Nažalost, Medžlis IZ Trebinje nije u mogućnosti da uđe u posjed ove vakifske imovina.

Ovoj imovini trema dodati imovinu iz vakufa na podrucju opštine Bileća koja je također doživjela svoju devastaciju i otu-đivanje. Naši višegodišnji vapaji i zahtjevi na svim nivoima i svim institucijama nisu urodili plodom. Na lokalnom nivou i od lokalnih vlasti u Trebinju vakufska imovi-na je doživjela neviđenu i nečuvenu otima-činu. Rasprodavala se na tenderima i po-klanjala svakome i svima pa čak i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uzrok svađe i sukoba s lokalnom vlasti proizašao je upravo iz ove činjenice. Na ovim zahtjevima sigurno nećemo pokleknuti. Imamo čak i opciju da na podrucju Federacije BIH protestnim načinom zaposjednemo imovinu koju ta-mo potrazuje SPC. Izgleda da nam je pre-ostao jedino taj čin jer Komisija za restitu-ciju duboko spava. Najviši organi u BiH ne žele elaborirati ova pitanja i zahtjeve te nam izgleda nije ništa drugo preostalo.

Kakve su Vas prepreke dočekale na putu obnavljanja vjerskih objekata? Pri-tom mislim na opstrukcije vlasti Repu-blike Srpske?

Kada smo uspjeli pozitivno ostvariti većinu zahtjeva za obnovu porušenih džamija možemo reći da to nisu bile samo prepreke i opstrukcije. To su bile prave barikade. Ističem da nam je uvijek bilo lakše obezbijediti materijalna sredstva nego administrativnu proceduru. Ustraja-li smo i sve radimo na zakonit i transpa-rentan način. Pristao bih i poželio bilo šta drugo da ponovim osim ishođenja zahtje-va-dozvola za gradnju.

U Trebinju je ostalo stotinjak musli-mana i to pretežno starije životne dobi. U Gackom i Bileći te okolnim mjestima go-tovo da su istrebljeni. Pitanje koje se na-meće, a vjerujem da nije na njega lako odgovoriti, jest za koga se džamije ob-navljaju. Ima li nade da islam ponovo zaživi u istočnoj Hercegovini i Trebinju? Što je s povratkom i kako izgleda vjerski život muslimana u Trebinju i okolici?

Mi smo potpuno svjesni te činjenice da gradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto. Međutim, nije tako da to gradimo i obnav-ljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetolju-blja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlu-kom rušitelja. Želimo obilježiti tragove na-šeg postojanja na ovim prostorima. Mi želi-mo nekim budućim generacijama i pokolje-njima ostaviti te svjetionike da svjedoče o našem postojanju i našoj vjeri u Stvoritelja i Gospodara Allaha dž.š. Na pitanje šta je s povratkom mislimo da trebaju odgovoriti

naši političari i resorni ministri, ti poslušnici međunarodnih zvaničnika koji opet spavaju nadubljim snom i koji su davno zaboravili šta su potrebni raditi. Ni ovce, da ih ne uvri-jedim, tako pokorno ne znaju hoditi pred batinom svoga čobanina kao što to čine predstavnici možda ne svog bošnjačkog po-litičkog korpusa. Oni pokorno saginju glavu i savijaju se agresivnoj velikosprkoj, a pone-kad i hrvatskoj politici i interesima što je posebno izraženo tokom vladajućeg perioda M. Dodika. On je najveći miljenik međuna-rodnih zvaničnika i kolovođa. Bošnjaci ne trebaju negodovati i bojati se Dodika. Ni-smo se bojali ni kad smo krvlju branili ovu zemlju, ovu Bosnu i Hercegovinu. Bosance i druge muslimane ovih prostora treba za svaki slučaj pripremiti za teže oblike odbra-ne časti i dostojanstva, a i same domovine Bosne i Hercegovine. Tko traži samostalnu Republiku Srpsku eno mu je preko Drine. Bez uvijanja i oklišanja to prvi put ističem jasno i glasno. Ako Evropa uz pomoć Dodi-ka i Srbije želi od nas praviti palestinske sudbine trebaju da znaju da je taj scenarij

već viđen i da se po njemu neće moći lako snimiti film. Mi povodom vašeg pitanja že-limo konstatovati: Trebinje je prema popisu iz 1991. g. brojilo oko 5500 Bošnjaka. Kao i u drugim krajevima BiH uvjetovani društve-no-političkim okolnostima dobar dio njih je registriran kao članovi IZ ali bez prevelike mogućnosti da aktivnije učestvuju u njenoj izgradnji, jer je to značilo puno težu poziciju u društvu, tako da je Islamska zajednica bila organizirana kroz potrebu i date društveno političke okvire u dva džemata: gradski dže-mat prema popisu iz 1991. godine koji je uradio Odbor IZ Trebinje imalo je 724 mu-slimanska domaćinstva s prigradskim nase-ljima Pridvorci s 40 domaćinstava, Gomilja-ni s 6 domaćinstava, Mostaći s 28 domaćin-stava, Zasad s 111 domaćinstva, Dživar s 21 domaćinstvom, Bihovo 52 domaćinstva, Či-čevo 44 domaćinstva, Rasovac s 33 doma-ćinstva i džemat Župa- Korjenići s naseljima Donje i Gornje Grančarevo s 50 domaćin-stava, Lastva s 76 domaćinstava, Skočigrm s 29 domaćinstva, Župa s 44 domaćinstva. Povremeno su neke porodice živjele i u ne-

kim drugim manjim mjestima kao što je Ja-sen, Kotezi itd. Broj domaćinstava u ovim mjestima bio je od 1-5. Tokom svoje povije-sti muslimani Trebinja su bili organizirani u brojne džemate, a pred posljednji rat u našoj zemlji broj džemata je sveden na dva, jedan gradski s prigradskim mjestima, a drugi na području šireg lokaliteta koji se naziva Žu-pa. Ova dva džemata objedinjavala su po nekoliko naselja s džamijama i mesdžidima kao i stanovništvo tih naselja. U evidenciju Medžlisa IZ Trebinje registirirano je 710 članova, najčešće rasljenih Trebinjaca sa svih pet kontinenata. Danas je cijelo Trebi-nje jedan džemat s ukupno 50 domaćinsta-va. U Trebinju nakon potpisivanja Deyton-skog mirovnog sporazuma nema musliman-ske djece niti ima potrebe za mektepskom nastavom. Od namaza danas se zajednički klanjaju akšam i jacija namazi u Osman pa-šinoj džamiji u Trebinju, svakog četvrtka akšam i jacija u džamiji u Mostaćima, a sva-ke nedjelje i u džamiji u Donjem Čiče-vu. Džuma namaz redovno se klanja u Osman pašinoj džamiji u Trebinju.

“Na lokalnom nivou i od lokalnih vlasti u Trebinju vakufska imovina je doživjela neviđenu i nečuvenu otimačinu. Rasprodavala se na tenderima i poklanjala svakome i svima pa čak i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.”

JOURNAL

34

INTERVJU

Poznato je da ste uspjeli okupiti ra-seljene Trebinjce koji su vlastitim sred-stvima obnovili džamiju Osman Paše Resulbegovića, ali i ostale vjerske objek-te koji su u tijeku obnove. Kakvi su Vaši kontakti s dijasporom?

Naši kontakti s raseljenim Trebinjcima su svestrani i stalni i ne samo to nego ostvarujemo kontakte i s potomcima Boš-njaka koji su s ovih prostora iselili prije stotinu i više godina. U sadašnjoj fazi pre-ko 90 posto financijskih sredstava za ob-novu je planirano od donacija raseljenih Trebinjaca. Zahvaljujući aktivnoj i uspješ-noj saradnji to i realiziramo. Trenutno sam u takvoj jednoj situaciji. Naime, pitanja za ovaj intervju sam od brata Mursela Filipa primio na putu u Dansku gdje se nalazim u radnoj posjeti Trebinjcima u Danskoj i Švedskoj. Plan ovog puta i aktivnosti su vrlo dinamične. Za nekih dvadeset dana putovanja planirao sam razgovarati s Tre-binjcima u više od 20 gradova u Danskoj i Švedskoj što praktično kazuje da svaki dan konakujem u drugome gradu, a razdaljina zna biti veća od 300 km. Ako se pitate ka-ko sve ovo stignemo i odakle taj entuzija-zam i energija onda tu samo možemo reći da radimo danonoćno. Svaka osoba - dže-matlija je vrijedna naše pažnje. Radimo svakodnevno na povezivanju i kontaktira-nju. Mi smo neka vrsta servisa za raselje-ne. Spremni smo pomoći u svakom njiho-vom problemu, zahtjevu i obraćanju.

Poznato je da vodite žučne polemike s kontroverznim episkopom zahumsko-her-cegovačkim vladikom Grigorijem. Jednom

prilikom Vas je u medijima nazvao “ne-normalnim”. Možete li opisati odnos dvoji-ce vjerskih poglavara u Trebinju? Koliko su uopće srpska crkva i vlast spremni pri-znati progone i ubijanja u Trebinju te po-moći u izgradnji onoga što su porušili?

Na svu sreću te rasprave su prestale onoga momenta kada je aktuelni načelnik Trebinja Dobrosav Ćuk najavio prekid saradnje s Islamskom zajednicom u Tre-binju koju, kako je rekao, predstavlja imam Hodžić. Tada je prestao i svaki glas Srpsko pravoslavne crkve pa i njenog vla-dike Grigorija. Na moje pokušaje u pret-hodnim godinama da ostvarim što bolju suradnju s lokalnom vlašću, s Pravoslav-nom crkvom također, nažalost, zvaničnici i moćnici demonstrirali su silu. Posegnuli su za ignorancijom. Njima je to bilo naj-lakše i najproduktivnije. Tako su se odre-kli i sami sebe oslobodili prava da dadnu i ostvare drugom njegovo pravo, u ovome slučaju povratnicima i vjernicima islama.

Povodom toga želim istaći da sam pret-hodnih godina s vlastitim primjerom bio zagovornik da se međusobno pomažemo. Darivao sam za porušene i zapaljene mana-stire (Hilandar, Žitomislići...) i još mnogo koječega. Spomenuti sve čine i zagovaraju da ne ostvarimo saradnju sa srpskim naro-dom, ali na njihovu nesreću te saradnje i uvažavanja imamo napretek.

Istražujete i zločine počinjene u Tre-binju i istočnoj Hercegovini. Kakva su Vaša saznanja o tome i postoje li nazna-ke da će netko biti procesuiran te da će pravda koliko-toliko biti zadovoljena?

Ovim pitanjima i aktivnostima se, tako reći, usputno bavimo. Prikupljamo infor-macije i činjenice, spremni da ih plasiramo kad se za to ukaže potreba. U ovim okolno-stima postoje samo podnesene tužbe kod nadležnih sudova koje će čekati ne znamo do kada. U Trebinju i šire bilo je zločina protiv čovječnosti od čega posebno ističe-mo etničko čišćenje za koje je najodgovor-niji onovremeni predsjednik ratnog kriznog štaba opštine Trebinje B.Vučurević. On još uvijek u medijima, koji su njemu i on njima po volji, pokušava minimalizirati i izvrnuti teze. Jedna od njih mu je da su Bošnjaci rat-nih godina otišli po nalogu SDA i druge nebuloze. Tu je i aktuelni danasnji načelnik Ćuk koji s pozicije vlasti glumi ratnu nevi-nost, a bio je društvo Vučurevića. Ovdje procesi po tom osnovu nisu počeli i nema-mo naznaka da se nešto sprema.

Kakva je Vaša suradnja s Medžlisom Islamske zajednice u Dubrovniku koji je od Trebinja udaljen tridesetak kilometara?

Da upoznam čitaoce da je i područje Herceg Novog, Boke i Tivta u Republici Crnoj Gori postalo Odbor islamske zajed-nice sa sjedištem u Tivtu. Od prije tri go-dine angažovan je imam. Pa tako imamo trostranu saradnju na ovim graničnim prostorima računajući i Dubrovnik. Mi-slimo da svi vidovi i oblici saradnje nisu obuhvaćeni i da bi ta saradnja mogla biti višestruko korisna.Valjda su tome uzroci i razlozi poratne prilike i okolnosti.

U svakom slučaju mi ćemo se družiti, kontaktirati, sarađivati i međugranične ba-rijere uklanjati jer smo jedan ummet. �

“Mi smo potpuno svjesni te činjenice da gradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto. Međutim, nije tako da to gradimo i obnavljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetoljublja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlukom rušitelja. Želimo obilježiti tragove našeg postojanja na ovim prostorima.”

JOURNAL

35

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

Da se iz povijesti malo uči, pokazuju nam događaji protekle godine i nešto, ot-kako je postalo bjelodano da se svjetski financijski sustav urušava, čak topi kako izvještavaju svjetski mediji. One koji su na ovakav scenarij godinama upozoravali, poput američkog ekonomista LaRouche-a, ti su isti mediji ignorirali. Prilično uvjerlji-va količina straha i panike koja se može očitati iz poteza koje vuku financijski naj-odgovorniji u politici i ekonomiji, dodatno potpiruje strahove i pridonosi padu vrijed-nosti burzovnih indeksa na svim tržištima kapitala. Usporedbe s burzovnim krahom i konsekventnom ekonomskom krizom iz razdoblja od 1929. do1933. godine postale su općim mjestom političkih govora u pre-dizbornim utrkama i izjavama šefova vla-da i nadležnih ministarstava najmoćnijih država svijeta.

Bogatstvo na dug

Okidač ove krize, koja je dublja i od one prije osamdeset godina, zato što je po-sve globalizirana, bio je krah financijskog inženjeringa tzv. mortgage backed securi-ties, odnosno derivativnih financijskih in-strumenata koji su se bazirali na, suštinski neotplativim, hipotekarnim kreditima u SAD i Velikoj Britaniji. Gotovo je nevje-rojatno da se u posljednjih nekoliko godi-na u obje zemlje, ali i u zemljama Zaljeva u velikoj mjeri izdalo hipotekarnh kredita za luksuzne kuće i stanove obiteljima koje nikako to nisu mogle redovno otplaćivati, posebno kada bi dužnik koji je najčešće radio u realnom ekonomskom sektoru ko-jega te iste banke nisu htjele korektno fi-nancirati, ostao bez posla. Kada je prvih par tisuća dužnika prestalo otplaćivati kre-ditne anuitete, piramida se počela urušava-ti. Što se dogodilo? Hipotekarne, uglav-nom manje lokalne banke su počele izda-

vati takve kredite, mameći građane nai-zgled povoljnim planovima otplate. Takve su kredite prodavale hipotekarnim agenci-jama (Fannie Mae i Freddie Mac u SAD) koje su ih upakirale u “financijski proi-zvod” i prodale investicijskim bankama koje su pak, preko tzv. investicijskih fon-dova, čiji su glavni dioničari, izdavale vri-jednosne papire, izdane na temelju takvog skupa odobrenih kredita kojima je kolate-ral bio redovna otplata mjesečnih rata. Ta-kvi vrijednosni papiri postali su “roba” na financijskom tržištu i dalje se prodavali na dnevnoj bazi, svaki puta s većom vrijedno-šću koja je rasla zahvaljujući naivnom

očekivanju da će “cijena i dalje rasti”. Ka-ko nikakve regulative nije bilo koja bi to barem donekle kontrolirala na nacional-nom nivou, takvi su se precijenjeni, a za-pravo bezvrijedni papiri počeli prodavati u manjim paketima kao korporativne obve-znice i preprodavati po nekoliko puta glo-balno, a kupci i prodavatelji su bili svi, privatni investitori, fondovi, institucije, druge banke, osiguravajuća društva... Za-rada, odnosno prinos na obveznice alimen-tirao se iz anuiteta prvotnog, tzv. subprime hipotekarnog kredita. Tako je tvrdila teori-ja novjekih matematičara i njihovih mode-la koji s fizikalnom realnošću nemaju ni-kakve veze, za koje su čak dobivali i No-

belove nagrade, ne za matematiku, već za ekonomiju. Zapravo se dogodilo da je “tr-žišna vrijednost” tih derivata bila počesto i do stotinu do par stotina puta veća od kola-terala. To je značilo da je stvoren kumuli-ran dug od nekoliko stotina bilijuna dolara (tisuća milijardi), financijski agregat bez ikakvog pokrića u realnoj ekonomiji, a ko-ji se hladno uračunavao u brutto nacional-ne ili brutto društvene proizvode i još do-datno bio osiguran kod osiguravajuće kuće koja je osiguravala rizike na one kredite za koje se odmah znalo da nisu otplativi! Ta-kav umjetan rast BDP-a, dalje je doprino-sio iluziji o ekonomskom rastu i poticao na

daljnje kockanje. Stvorio se hiperinflatorni pritisak koji se počeo prelijevati i na realni sektor, pa je cijena nafte naglo rasla do 147 USD po barelu u srpnju prošle godine.

Pucanje lanca sreće

Kada je zadnji u piramidi takvog finan-cijskog inženjeringa shvatio da su ljudi prestali plaćati svoje hipotekarne kredite, a da se banke ne mogu naplatiti preuzima-njem gotovih ili najčešće nedovršenih, a debelo precijenjenih kuća jer ih nemaju ko-me prodati ni za malo gotovine, i da njego-ve korporativne obveznice koje je platio milijarde dolara, ne donose prihod, počeo

Nakon svjetskog financijskog sloma

I kockarima plaćaju dugove, zar ne?Ekonomski sustav je analogan motoru koji je ostavši bez ulja “zaribao” i stao, s polomljenim klipovima i oštećenim cilindrima. Svjetski čelnici i njihovi financijski gurui, baš zato što ne poznaju osnove termodinamike, čiji univerzalni principi potječu iz istog izvorišta kao i ekonomski, predlažu pokretanje motora njegovim neprekidnim zalijevanjem svježim uljem, baš kao što je Ben Bernanke obećavao da će bacati novac iz helikoptera, bude li potrebe, za održavanje likvidnosti bankrotiranog sustava. Svaki će inženjer, ali i fizikalno, dakle stvarno obrazovani ekonomist, znati da je to ordinarna glupost.

Faris Nanić

“Uz svjetsku vojsku u koju se NATO sve više pretvara, dobivamo bankrotirani svjetski monetarni sustav kojim upravljaju nevidljivi i neizabrani forumi financijskih mogula. Pravi novovjeki feudalizam.”

JOURNAL

36


je panično prodavati svoj kupljeni “vrijed-nosni papir”. To je izazvalo požar i cijena tog financijskog derivata spustila se na ono što posljednjih dvadesetak godina, od bur-zovne krize 1987. zovu junk. Odjednom se cijena svih derivata koji su imali slične ko-laterale, dakle lijepo upakirane tuđe dugo-ve, pa tako i naftnih počela strmoglavljiva-ti po stopi od par postotaka po satu. Kom-pozitni burzovni indeksi koji se uglavnom temelje na cijenama takvih papira, počeli su gubiti na vrijednosti par postotaka dnev-no, što je samo povećavalo paniku i proda-ju za budzašto. Zadnje u nizu bile su banke i to one koje su izdavale neotplative kredi-te. Njih se pustilo da propadnu u relativnoj medijskoj tišini, čime su i depoziti građana u njima propali. To politici i financijskim magovima nije bilo bitno, odnosno smatra-lo se prihvatljivom žrtvom. No, kada je gruda postala lavinom i počela se obruša-vati na likvidnost investicijskih banaka, nastala je panika. Veliki borci za deregula-ciju i istiskivanje bilo kakve državne kon-trole nad financijskim tokovima, ponovo su, kao i 1998. kada je propala britanska

kraljevska Baring bank zavapili toj istoj mrskoj državi – nemamo para. Državni su ih dužnosnici, naime, godinama uvjeravali (tu su prednjačili bivši i sadašnji šef Fede-ralnih rezervi Alan Greenspan i Ben Ber-nanke) da će centralne financijske ustanove uvijek uskočiti s potrebnim količinama svježe štampanog novca da pokriju njihove kockarske dugove i to stalnim instrumen-tom, smanjenjem eskontne stope koja je sada gotovo 0. Zašto? Zato što su dogmat-ski vjerovali u iluziju da je rast BDP-a, te-meljen na rastu monetarnih i fianancijskih agregata (dakle dugova), a ne realne proi-zvodnje, odnosno kapitalnih investicija, amortizer inflacije koja nastaje bjesomuč-nim štampanjem novca. I tako je bilo, sve dok ti dugovi nisu postali tako veliki da ih niti rad u tri smjene u štampariji dolara nije mogao pokriti. Kamo će tako obezvrijeđen dolar, a s njime ostale vodeće valute otkli-zati po okončanju američke fiskalne 2009. godine, nakon 1. listopada, tek će se vidjeti. Sada je postalo jasno da je u godinama, de-setljećima neregulranih spekulacija svako-

jake vrste, odštampano toliko novca i da je samo pitanje dana kada će se taj inflacijski teški valjak pojaviti na sceni. Na vapaj in-vesticijskih kockara (Morgan&Stanley, Lehman Brothers, Goldmann Sachs, Bear Stearns, Merrill-Lynch, Northern Rock) odgovoreno je različito, pa je Lehman Brothers koji je u knjigama prikazivao ak-tivu koja se mjerila u desetinama bilijuna, pušten da bankrotira i prodan je Barclay's banci za 1,3 milijarde dolara, čime je de-monstrirana prava vrijednost njegove akti-ve. Fannie Mae i Freddie Mac otkupila je država s 80%, za 85 milijardi dolara iz budžeta. Britanski Northern Rock je još prošle godine otkupila država, Merrill-Lynch je prodan Bank of America za bud-zašto i to po nalogu bivšeg američkog se-kretara za financije Henrya Paulsona. AIG, najveća svjetska osiguravajuća kuća koja je osigurala većinu hipotekarnih derivata zatražila je od američke vlade 40 milijardi dolara. Zbog stalnog štampanja novca Centralne banke više nisu imale para, od-nosno nisu mogle dalje potpirivati inflaciju jer je kockarski rast “vrijednosti” financij-

skih agregata postao košmarni pad, pa su u pomoć pozvani oni kojima su se ionako već pozatvarali bankovni računi – građani. Države su se požurile iz budžeta odobriti ogromna sredstva za pokriće dugova, samo u SAD izglasan je paket od 1500 milijardi dolara. Britanski su porezni obveznici za-sada izdvojili tričavih 60 milijardi funti, traži se još oko 100, a građani Eurolanda preko 120 milijardi eura, dok su zaljevski vlastodršci, zasada, iz vlastitih čarapa svo-jim bankama podarili oko 100 milijardi do-lara. Švicarska je vlada odobrila 5 milijardi dolara za plaćanje dugova, odnosno pokri-će likvidnosti banaka, posebno UBS i Cre-dit Suisse koje su ostvarile 42 milijarde dolara gubitka, kao i otkup 60 milijardi do-lara njihovih dugova od Nacionalne banke. Istovremeno, izjavili su da garantiraju sve depozite do punog iznosa. Taj su korak sli-jedili Australci, UAE i još neke zemlje. Vr-hunac je dosegla Bushova administracija koja je odlučila kupiti udio u najvećoj svjetskoj banci CityGroup za 20 milijardi dolara i istovremeno garantirati otplatu

svih spekulantskih dugova u iznosu od 306 milijardi! Pitanje je samo, odakle?

Federalne rezerve, u cilju izvlačenja financijskih spekulanata od propasti, to-kom ove i prošle godine, kupnjom njiho-vih “vrijednosnih” papira, na tržište su ubacile oko 23 bilijuna dolara novoštam-panog novca. To je utjecalo na drastičan pad vrijednosti dolara i nervozu kod najve-ćih finacijera američkog proračunskog de-ficita, koji za fiskalnu 2009 iznosi 1,4 bili-juna dolara, Kineza i Japanaca. Kinezi dr-že 797 milijardi dolara američkih državnih obveznica, a Japanci 731 milijardu. Zbog racionalizacije gubitaka, oni će biti prisi-ljeni ili prodati te obveznice, što će dodat-no srušiti vrijednost dolara ili barem pre-stati kupovati nove, što će američku vladu dovesti u bankrot državne riznice jer se sve veći proračunski deficit više neće moći fi-nancirati novim dugom. Ovaj scenarij je natjerao i ostale zemlje GCC da nakon Ku-vajta, svoju nacionalnu valutu vežu za ko-šaru konvertibilnih, a ne više za dolar.

Došlo je do tihe nacionalizacije finan-cijskog sektora, usprkos svim Bushovim tlapnjama o privatizaciji i slobodnom tr-žištu. I to nije inflacija, odjednom kažu “stručnjaci”. Odgovorio im je američki kongresnik, Dennis Kuchinich izjavom BBC-u kako je interesantno da se proi-zvodnja fiktivnog novca spekulacijama zvala pametnim biznisom, a vladino fi-nanciranje bilo kakvih projekata inflaci-jom. Predstavnici Svjetskog programa za hranu žale se kako je nelogično uliti bili-june dolara u pokriće kockarskih dugova, a tvrditi kako se nema 30 milijardi dolara procijenjenih investicija u razvoj poljo-privrede i proizvodnje hrane i to u vreme-nu kada prijeti najopsežnija epidemija gladi u svijetu. Isti UN dužnosnici procje-njuju da se broj gladnih u 2008. popeo na 900 milijuna. Što je važnije, pitaju se, spašavati ljudske živote ili plaćati koc-karske dugove. No, nije li dio izgubljenog novca na spekulacijama ipak negdje sklo-njen, pa će se, nakon razarajućeg vala fi-nancijske i ekonomske krize pojaviti na tržištu, od istih financijera, ali pod znatno težim uvjetima kreditiranja?

Dugovima otplatiti dugove

Što se sada radi. Budžetski se, dodat-nim uzimanjem od pauperiziranih građana (dakle inflatorno, po definiciji istih eko-nomskih gurua) otplaćuju nagomilani spe-kulativni dugovi, a banke su prestale dava-ti kredite za proizvodnju i realni ekonom-ski sektor, pa su se mnoga poduzeća našla u škripcu nelikvidnosti i bankrota, poput

“Moglo bi se reći da smo krivi svi zato što smo prihvatili postulate tzv. nove ekonomije, ne pitajući se kako je moguće bogato živjeti bez rada i proizvodnje.”

JOURNAL

37


čitave američke auto industrije, posebno General motorsa koji je, djelomično, su-djelovao u kockarskim financijskim she-mama, preko svog financijskog odjela koji je bio samostalan igrač na burzama i kon-solidirao se u bilancu koncerna. Banke su čak prestale jedna drugoj posuđivati u stra-hu da su neke među njima beznadežno za-dužene. To se naziva Credit crunch i s tom posljedicom (ne pravim uzrokom) finan-cijskim se budžetskim injekcijama žele boriti vlade koje su odobrile te aranžmane. Nadalje, banke povlače kapital ne bi li isplatile dugove, i uskraćuju ga realnom ekonomskom sektoru koji zbog toga, suo-čen s nelikvidnošću, gubi dah, prekida proizvodnju i otpušta zaposlene. Velik po-rast nezaposlenosti direktan je rezultat ovakve bankarske logike. Njima je ekono-mist James Gailbraith (sin Johna Kennet-ha) u rujnu predložio stečajnu reorganiza-ciju nacionalnih i globalnih financija, obrušivši se na tzv. bail out aranžmane, odnosno socijalizirani otkup kockarskih dugova, na teret stanovništva. U takvim uvjetima, budžet se više neće moći puniti, pa preostaje samo još jedna mogućnost – zaduživanje vlada. Samo kod koga? Bri-tanski premijer Brown kojega BBC i CNN slave kao velikog spasitelja financijskog sustava jer je odlučio da država bez pardo-na plati sve kockarske dugove privatnih banaka, u Zaljevu je tražio od Arapa da mu udijele para jer i oni su odgovorni za sta-bilnost sustava. Ovi su pristali biti najveći donatori u novi globalni fond kojim bi upravljao MMF, ali pod uvjetom da se ubuduće i njih pita za zdravlje, prilikom različitih kreditnih i inih aranžmana ove beznadežno bankrotirane institucije. Opća je pretpostavka da će zemlje Zaljeva, una-toč padu užasno visoke cijene nafte (odno-sno vrijednosti derivativnih papira na te-melju oklada o budućoj vrijednosti nafte) jedini biti likvidni. Ali, što dalje? Nikavog suvislog i dugoročnog plana za suprostav-ljanje inflaciji u financijskom i deflaciji u realnom sektoru nema. Kome će se što prodavati, a svugdje se najavljuje kresanje već odobrenih ili investicija u toku, poseb-no u energetsku, prometnu i znanstveno-tehnološku infrastrukturu? Od čega će se živjeti? Nova američka demokratska ad-ministracija koja ima većinu u oba doma Kongresa tražila je financijsku pomoć au-toindustriji i drugim sektorima iz paketa od 700 milijardi, a Bushova je administra-cija odobrila 25. Tih 25 milijardi pokriva samo osnovne zahtjeve General Motorsa. Kreditor posljednjeg utočišta, MMF, već je bankrotiranom Islandu posudio 10 mili-jardi dolara za premoštenje, a cijela je na-

cija odjednom, od “uspješne”, pretvorena u siromašnu. Islandski se ekonomski bo-om temeljio isključivo na pretvaranju ze-mlje u spekulativni raj.

Jedini odgovor dan je na ekstravagan-ci u Dubaiju, pod nazivom Global Agen-da, u organizaciji Svjetskog ekonomskog foruma. Tamo se, naime, pozvalo na glo-balnu regulaciju financijskih aranžmana, a isključilo nacionalnu. Kao da je nacio-nalna uopće i postojala. Zagovarači nove globalne financijske regulative kao argu-ment navode uspjeh Svjetske trgovinske organizacije koja je globalno regulirala trgovinu roba i usluga, te općim poveća-njem njezine vrijednosti, doprinijela rastu mnogih nerazvijenih zemalja. No, postoje mnogi koji sumnjaju da je WTO doprini-jela razvoju realne trgovine jer je velika većina zemalja samo dodatno pauperizi-rana, a pravila WTO-a omogućila su vrlo jeftinu eksploataciju prirodnih bogatstava i radne snage siromašnih zemalja. Fran-cuski predsjednik Sarkozy najavio je raz-govore o Novom Bretton Woods spora-zumu koji bi trebao regulirati financijske tokove. Naknadna pamet, posebno ima li se u vidu da je samo autor ovih redaka kao beznačajan pojedinac, u tri navrata od 1995. godine potpisao Apel za organi-ziranjem Novog Bretton Woods sporazu-ma koji bi reafirmirao realnu ekonomiju, na principima fizikalnih zakonitosti i, dok je još bilo vremena, dokinuo spekulant-

sko ludilo. Svi su ti apeli proglašavani iluzijama i marginalizirani. No, pogleda li se što se predlaže kao koncenzus za Bretton Woods II, vidi se kako je riječ o još jednom pokušaju da se globalna regu-lacija uvede kao nadnacionalna i time sa-mo malo pooštri kontrola nad pohlepom CEO-a u financijskim kućama. Drugim riječima, OK je i dalje spekulirati, ali na drugim derivativnim papirima, recimo na triku s prodajom dodijeljenih kvota emi-sije CO

2 manje razvijenih zemalja na po-

sebnim burzama koje bi se u tom cilju osnovale! Istovremeno, i dalje će se kre-sati investicije u infrastrukturu, poput školstva i zdravstva, recimo, jer to je in-flacija, a naći će se par stotina tričavih milijardi za financiranje pokojeg rata na Bliskom istoku, posebno onoga koji bi pripomogao rastu cijena naftnih vrijedno-snih papira zbog “geopolitičkog rizika”. Za tu svrhu već desetljećima postoji cio-nistički entitet, zvan Izrael. Svaku ovu mjeru, i to je vjerojatno vrhunac hipokri-zije, na vodećim medijima komentiraju “stručnjaci” iz Goldman Sachsa i Morgan Stanley-a! To su one iste investicijske banke koje su od Federalnih rezervi zatra-žile da im se promijeni zakonski status i da postanu komercijalne kako bi mogle, otvarati depozite jer im treba para. Gol-dman Sachs je od bankrotiranog, a od dr-žave spašenog AIG-a dobio 12,9 milijardi dolara za spašavanje, odnosno vraćanje

JOURNAL

38


spekulantskih dugova. Upravo je brisanje razlika između investicijskog i komerci-jalnog bankarstva bilo jedan od glavnih uzroka kraha burze 1929. godine. To je nagnalo Franklina Roosevelta da potpiše tzv. Glass-Steagalov zakon 1933. godine kojim se zabranjuje komercijalnim ban-kama da ulaze u spekulativne sheme. Taj je zakon oboren 1998., za vrijeme Clinto-nove administracije, doduše uz republi-kansku većinu u Kongresu. Istovremeno, na summitu APEC-a, Asia Pacific Econo-mic Councila, čije privrede čine oko 50% svjetske, na Bushovo inzistiranje, lideri 21 zemlje članice, uključivši Kinu, Rusi-ju i Japan rekli su da će se suzdržati od nametanja trgovinskih barijera u idućih 12 mjeseci. Najbogatije među njima, po-put Japana, druge svjetske privrede, ob-vezale su se na davanje novca za prošire-nje fondova MMF-a koji je i sam već bankrotirao. Zaključak da se takozvanim

Posebnim pravima povlačenja (SDR) pa-rira bankrotu dolara kao svjetske rezer-vne i obračunske valute, inaugurira svjet-sku valutu čiji bi emiter bio MMF kao svjetska centralna banka, što omogućuje manipulaciju protiv svake nacionalne va-lute i ekonomije. Temeljem odobrenih SDR-ova, već se izdaju obveznice s koji-ma se već trguje na burzama, kao i starim derivativnim ugovorima. Ludilu nema kraja. Banka za međunarodna poravnanja (BIS) izvijestila je da je razina derivativ-nih ugovora dosegla iznos od 426 bilijuna dolara. Američki je predsjednik na april-skom sastanaku G20 dao zeleno svjetlo BIS-u da nadzire centralne banke i one-mogućuje njihovo samostalno ponašanje. Uz svjetsku vojsku u koju se NATO sve više pretvara, dobivamo bankrotirani svjetski monetarni sustav kojim upravlja-ju nevidljivi i neizabrani forumi financij-skih mogula. Pravi novovjeki feudalizam. Zemlje u razvoju naivno su pristale na

shemu jer im je odjednom, u najgoroj kri-zi, dana mogućnost da uđu u elitistički klub “razvijenih”, pa je G7(8) postao G20 i data im je iluzija kako su postale važne jer sudjeluju u donošenju odluka.

U Eurozoni počele su i nasilne de-monstracije, Rusija i Ukrajina ušle su po-novo u sukob oko cijene isporuke i tran-sfera plina, dok europski analitičari na-javljuju vrlo teško ekonomsko razdoblje. Takvo teško razdoblje, europska bliža i dalja prošlost svjedoči, rađa revolucio-narni ferment koji počesto završava u ka-kvu totalitarizmu, napoleonskom, naci-stičkom ili boljševičkom, pratećim tero-rom i ratovima. U Francuskoj gnjevni radnici već otimaju vlasnike poduzeća. Naime, sa svim bail out aranžmanima, so-cijaliziranog otkupa privatnih spekulant-skih dugova, europske se zemlje, poseb-no Irska, Britanija, Španjolska i Italija, nalaze u situaciji prezaduženosti, gdje je

iznos duga između 80 i 100% BDP-a, a budžetski deficit znatno prelazi “svetu” granicu od 3% BDP-a. Demonstriraju mljekari, drugi poljoprivrednici, indu-strijski radnici koji su prvi osjetili drastič-nu deflaciju u realnom sektoru koja je zakonomjerno, gotovo uvijek, posljedica hiperinflacije u financijskom. U tim uvje-tima, Europska unija je usuglasila paket stimulativnih mjera od oko 600 milijardi Eura za financiranje realne ekonomije, ali s naglaskom da je cilj oživjeti potrošnju. U SAD tjednima traju demonstracije po gradovima protiv mjera Obamine admini-stracije, posebno reformi zdravstva koja, umjesto u željenom smjeru, sve više klizi prema Hitlerovom modelu zdravstvene zaštite za jake i sposobne iz 1939. Po-sljednji sastanak na vrhu zemalja G20 sa-mo je ponovio potrebu za nastavkom sti-mulativnih mjera za oživljavanje potroš-nje i inflatorno punjenje aktive banaka i financijskih institucija koje na burzama

pokazuje “oporavak”. Naime, prvi kvar-talni i polugodišnji financijski izvještaji pokazuju dobit, ali samo ako se promatra-ju restriktivno, odnosno zanemarivanjem činjenice da su države preuzele dugove koji se onda u bilancama ne prikazuju! Čista obmana koja je rezultirala blagim povećanjem spekulacija dionicama i kor-porativnim obveznicama i time pokazala preokret trenda koji američki predsjednik Obama zove svjetlom na kraju tunela. To je doprinijelo umjetnom smanjenju pada BDP-a u dva uzastopna kvartala, pa se, tehnički gledano, u nekim zemljama go-vori o završetku recesije. Sve do novog pada vrijednosti indeksa na nekoj azijskoj burzi i novog ciklusa panike. No, pravi okidač je stanje američke privrede. U ovom trenutku ona je zadužena iznad mo-gućnosti izračuna duga jer nominalnom dugu treba pribrojiti tešku nelikvidnost. Tako su svi (Kina, Rusija i drugi) koji dr-že ogromne količine američkih državnih obveznica i koji su razvoj bazirali na izvozu na američko tržište pred propašću.

Može se zaključiti, primjenom analo-gije iz termodinamičkih procesa, da je ekonomski sustav analogan motoru koji je u toku rada, pod neoptimalnom radnom temperaturom i sa smanjenim brojem okretaja, ostao bez lubrikanta, motornog ulja “zaribao” i stao, s polomljenim kli-povima i oštećenim cilindrima. Svjetski politički čelnici i njihovi financijski gu-rui, baš zato što ne poznaju osnove ter-modinamike, čiji univerzalni principi po-tječu iz istog izvorišta kao i ekonomski, predlažu pokretanje motora njegovim ne-prekidnim zalijevanjem svježim uljem, baš kao što je Ben Bernanke obećavao da će bacati novac iz helikoptera, bude li po-trebe, za održavanje likvidnosti bankroti-ranog sustava. Svaki će inženjer, ali i fizi-kalno, dakle stvarno obrazovani ekono-mist, znati da je to ordinarna glupost i preporučit će temeljitu popravku, zamje-nu klipova i brušenje cilindara, a tek onda ubacivanje lubrikanta u sustav. Uloga lu-brikanta je samo pospješivanje rada mo-tora i ništa više. Tako je i uloga novca, monetarnih i financijskih agregata potpu-no analogna motornom ulju, a stvarni je rad klipova u cilindrima koji pokreće ci-jeli sustav i prenosi silu na kotače te po-kreće vozilo, analogan realnom ekonom-skom sektoru.

Tko je kriv?

Moglo bi se reći da smo krivi svi zato što smo prihvatili postulate tzv. nove eko-nomije, ne pitajući se kako je moguće bo-

“Jedini odgovor dan je na ekstravaganci u Dubaiju, pod nazivom Global Agenda, u organizaciji Svjetskog ekonomskog foruma. Tamo se, naime, pozvalo na globalnu regulaciju financijskih aranžmana, a isključilo nacionalnu. Kao da je nacionalna uopće i postojala.”

JOURNAL

39


gato živjeti bez rada i proizvodnje. One rijetke koji su konsekventno upozoravali na neodrživost modela proglašavali smo luđacima ili teoretičarima zavjere, eko-nomskim romantičarima koji ne shvaćaju kako je došlo novo doba tercijarne i kvar-tarne ekonomije, nauštrb zastarjele indu-strije i poljoprivrede.

Kako je nemoguće suditi cijelom čo-vječanstvu, a krivnja i kazna mogu biti po-jedinačne, dok je odgovornost kao grijeh nečinjenja opća, treba definirati promotore propalog modela, prije svih političku kastu koja je, zarad vlastite provizije, godinama deregulirala financijski sektor i postavila ga iznad realnog ekonomskog, praktički stvorivši i hraneći parazita koji je isisavao sve sokove iz potonjeg. Drugi po redu su bankari i generalno financijski moguli koji su, zbog svog obrazovanja, znali kuda sve to vodi. Posljednji, ali ne i najmanje važni su različiti kulturnjaci, filozofi, pisci, novi-nari, socijalni i ekonomski teoretičari koji su posljednjih desetljeća promijenili kul-turnu paradigmu, namećući hedonističke vrijednosti, nagone i jastvo kao vodeće i gurnuvši razum i znanje u stranu. Time su djelatno doprinijeli pretvaranju društva iz proizvodnog i napretku usmjerenog, u po-trošačko i spekulantsko koje cijeni instant stjecanje imetka, ugodu i nerad više od ra-da i dugotrajnog stjecanja znanja. Behavi-oristička ekonomija koju je kod nas, u or-ganizaciji T-coma, promovirao jedan od članova Obaminog Nacionalnog ekonom-skog vijeća Dan Ariely, tvrdi da nacional-ne i globalnu ekonomiju vode animalni instinkti ponašanja, ugoda, nerad i tomu slično, što je samo derivat aristotelijanske teze o čovjeku kao inteligentnoj, političkoj životinji. U Obaminom timu ekonomskih eksperata nalaze se i Larry Summers koji je nagovorio Clintona da aminuje ukidanje Glass-Steagalovog zakona i ministar fi-nancija Timothy Geithner, veliki speku-lant s Wall streeta koji je doveden da osi-gura državno pokriće spekulanata i nasta-vak osiguranja uvjeta za njihovo daljnje spekuliranje.

I što sad?

Postoje samo dva puta. Prvi je sadaš-nji nastavak modela izokrenutih prioriteta kako je to nazvao prof. Štimac, gdje je fi-nancijski ekonomski sektor nadređen re-alnoj ekonomiji koja je iznad suverene volje političkog naroda, dakle građana. On vodi u konačnu propast svijeta ka-kvog znamo, sumrak civilizacije i povra-tak u mračni srednji vijek egzistencijalne borbe za opstanak u pauperiziranom, re-

feudaliziranom društvu, kao u socijal-darvinističkom košmaru kakvog fašistič-kog gauleitera. Drugi je radikalna pro-mjena kulturne paradigme, povratak na proizvodni rad kao osnovu vrijednosti, što podrazumijeva usmrćivanje sadašnjeg globalnog financijskog sistema, i njegovu stečajnu te reorganizaciju realnog eko-nomskog sektora.

Koncept je znan i poznat, ali već deset-ljećima sustavno ignoriran. U financij-skom sektoru riječ je o suverenom nacio-nalnom kreditnom sistemu, ontološki su-protnom sadašnjem globalnom monetari-stičkom. Preduvjeti za izgradnju nove fi-nancijske arhitekture su otpis svih speku-lantskih dugova po derivativnim ugovori-ma, zakonska zabrana spekulacije osnov-nim dobrima (hrana, voda, energenti), što je od G20 tražio talijanski ministar poljo-privrede, prestanak privatizacije infra-strukturnih poduzeća i njihova renaciona-lizacija te puna regulacija financijskih trži-šta na nacionalnim razinama, sa zabranom spekulacija na valutnim tečajevima. Svaka nacionalna država, putem Narodne banke, a ne Centralne kreira kreditni sustav pod kontrolom vlade, uz eksontnu stopu od 1 do 2%. Tako reorganizirane udružuju se u Novi Bretton Woods financijski sporazum relativno fiksnih intervalutnih tečajeva i sa sustavom zlatne rezerve za plaćanje defici-ta platne bilance. Nacionalni kreditni su-stav znači da je kreacija monetarnih i real-nih financijskih agregata stvar države koja de facto uzima kredit za razvoj osnovne ekonomske infrastrukture od svojih fizič-

kih i pravnih osoba, dajući ga pravnim osobama za financiranje realnih projekata. Time se nacija zadužuje prema svojim re-sursima, pa to čini mudro, štiteći opće do-bro, a ne kod globalnih mjenjača novca koji štite privatni interes. Osim kod sebe, nacija se može zadužiti i kod drugih drža-va, ne privatnih banaka, temeljem bilate-ralnih sporazuma u okviru Novog Bretton Woods općeg sporazuma. Tako izdani kre-diti u produktivne djelatnosti, odnosno projekte koji povećavaju produktivnost ra-da po jedinici proizvoda i povećavaju mo-gućnost čovječanstva da opstane na sve većoj stopi naseljenosti po jedinici površi-ne financiraju razvoj ekonomske infra-strukture na principu usklađenja mikro s makro kosmosom u visokoproduktivnoj poljoprivredi i industriji kao osnovi za ra-zvoj čitavog ekonomskog sustava i stvarni rast standarda. U tom pravcu treba defini-rati infrastrukturne projekte primjene mo-dernih nuklearnih i magnetno levitacijskih tehnologija proizvodnje energije visokog protoka, transporta dobara, desalinizacije vode, melioracija i hidroponike za pokre-tanje znanstveno-tehnološki vođenog eko-nomskog razvoja intenzivne industrije, energetike i poljoprivrede od globalnog ali i razvojnog značaja za svaku naciju na či-jem se teritoriju realiziraju. U tom smislu, pokretanje novog svemirskog programa, posebno izgradnje baze na Mjesecu u cilju ovladavanja resursima na Marsu (što je bi-la prvotna zamisao programa iz 1961.) bio bi znanstveno-tehnološki pokretač i za-mašnjak za opći razvoj. �

JOURNAL

40

BOSANSKI BAROMETAR

Nakon okončanja rata na tlu Bosne i Hercegovine 1995. međunarodna zajed-nica je pokrenula programe za razvoj li-beralne demokratije, marcet economy i privatnog vlasništva. Uzroci i rezultati velikosrpskog barbarstva u BiH nikoga nisu previše interesirali. Možda su, da se skepsa razvije do kraja, bili uračunati od početka ratova na tlu bivše Jugoslavije. Mnogi autori, govoreći o dejtonskoj kon-strukciji BiH, potenciraju fraze da je ona podijeljena zemlja, nestabilno društvo, nefunkcionalna, bez građanskog učešća u tokovima konstitucije demokratskog si-stema, etnička tvrđava, etnopolis i tome slično. U tome posebno prednjači M. Ka-sapović, a podržava je N. Kecmanović i slični likovi. No, niko od njih ne potenci-ra priču da je na tlu BiH poslije rata osta-lo djelo zločina pod imenom RS, ostalo da postoji kao rezultat zločina nad Boš-njacima i Hrvatima. Za mnoge tumače i eksperte nema ništa neobično u genocid-noj tvorevini!? Kao da je to normalno, kao da je genocidna tvorevina opravdan način sprovođenja i ostvarivanja politič-kih ideja. Oni čak i ne pominju kako je došlo do “podijeljenog društva” i “nemo-guće države”. Onić, naprimjer, samo na-stavljaju diskurs rastakanja bosanske supstancije. Niko od njih ne precizira stav da je postojanje RS uzrok neuspjeha in-staliranja liberalne demokratije, jedin-stvenog ekonomskog prostora, etničko-konfesionalne saradnje i pomirenja. No, danas se Bošnjaci ne žele pomiriti s po-stojanjem RS, većina Hrvata također i je-dan manji dio bosanskih Srba.

Niko, dakle, u svojim elaboracijama poslijeratne BiH ne potcrtava kao ono što je bitno da je u njoj ostao živjeti fašistički projekt i rezultat velikosrpskog ekspanzi-onizma u kojem se pokazuje balkanska autoritarnost (neodgovornost, rasizam, nacizam, primitivizam i divljaštvo). A taj fašistički projekt i njegova genocidna tvorevina rasplamsavaju velikodržavni slogan “Svi Srbi u jednoj državi” do no-vih usijanja i opasnosti. Daytonsko-pariš-

ki projekt se pokazuje kao kula babilon-ska jer nije sankcionirao velikosrpska osvajanja na prostoru bivše države. No, jasno je danas da mu to nije ni bio cilj! Dayton je završio rat i podmetnuo Ustav (Anex IV)!? To je glavni paradoks cjelo-kupne ciničke dramaturgije međunarodne zajednice oko Bosne. Naime, postojanje RS na teritoriji države Bosne i Hercego-vine, koja je međunarodno prihvaćena pod imenom Republika Bosna i Hercego-vina, rezultat je rata za teritorije, povije-sno-političke igre velikih sila i cinizma međunarodnih institucija. Daytonsko-pa-riškim sporazumom 1995. godine, Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva enti-teta: jedan je sastavljen od deset kantona koji su gotovo pa državice što je totalno decentraliziralo taj dio države i dovelo je do nefunkcioniranja, i drugi, manji dio države, s jednom vladom, predsjedni-kom, parlamentom, unitarno-centralistič-kom vlašću u kojoj dominiraju srpski po-litičari i na teritoriji s koje su protjerane stotine hiljada Bošnjaka i Hrvata. Time je uvažena sila i ratni učinci na tlu međuna-rodno priznate države. Treba reći jasno da se RS na tlu države Bosne i Hercego-vine pojavljuje kao rezultat ratnih zlodje-la koja je činila organizirana velikosrpska politička i vojna klika na čelu sa S. Milo-ševićem i njegovima satelitima u Hrvat-skoj i Bosni. Srbija je na tlu Bosne i Her-cegovine napravila RS i to još nije sank-cionirao od strane međunarodne zajedni-ce, jer Bošnjaci i Hrvati nisu u stanju da to sami urade. To znaju svi – o tome je dio istine rekla F. Hartman i danas joj su-de u Haggu. To je vrhunac cinizma – ne pravnog poretka.

U Beogradu mnogi zagriženi naciona-listi i smatraju da je RS “srpski plijen” iz nekoliko bezuspješnih i katastrofalnih ra-tova, stravičnih ne samo po druge balkan-ske narode, nego, prije svega, po sam srp-ski narod koji je danas omražen od prvih susjeda koje je napadao i ubijao od deve-desetih godina dvadesetog stoljeća. (Do-voljno je pomenuti s kim su velikosrpski

ekspanzionisti ratovali u dvadesetom sto-ljeću: Bugari, Albanci, Bošnjaci, Hrvati – sve prvi susjedi od kojih su pokušavali oteti dio teritorije za svoju Veliku Srbiju.) Sve dok Beograd ima aspiracije prema dijelu BiH postojaće velikosrpski politič-ki primitivci ili “prečanski sateliti” u BiH – kad Beograd definitivno napusti veliko-srpsku ideologiju, mit i fašizam, otvoriće se nove perspektive egzistencije za naro-de u ovome dijelu Evrope.

Probosanski političari ne pristaju na legalizaciju rezultata velikosrpskog fašiz-ma i ekspanzionizma iz perioda 1992.-1995. godina. Oni to ne mogu prihvatiti iz civilizacijskih, moralnih i političko-stra-teških razloga. Daytonsko-pariški spora-zum je zaustavio genocid, progone i pat-nje građana Bosne i Hercegovine, kao i daljnje razaranje države i društva, u čemu velika zasluga pripada SAD, ali nije do-veo do pravde. To je njegova paradoksal-na dvosmislenost koju koristi velikosrp-ska ideologija i njeni politički predstavni-ci. Štaviše, njime su agresori iz Miloševi-ćevog okruženja nagrađeni, čime su pre-kršena sva moralna, ljudska i međunarod-na načela u novijoj povijesti čovječan-stva. Uništena je Republika Bosna i Her-cegovina i na njenim temljima konstrui-rana monstruozna, genocidna tvorevina “entitet RS” koja je djelo fašizma i nacio-nalističkog primitivizma zločinaca. Iz ove polazne nepravde i manipulacije pro-ističe sva poslijeratna perverzija, nemo-ral, sumrak humanosti, nepoštivanje pra-va, međunarodna “naivnost”, cinizam velikosrpskih političara, kriminal, dehu-manizacija ljudskih odnosa, etničko dis-tanciranje i mržnja.

Za potrebe ublažavanja zločina geno-cida vidljiva su dva antibosanska modela interpretacije: 1) prvi modela kazuje – u Bosni je vladala višestoljetna mržnja me-đu narodima (ovome je bliska M. Kasa-pović sa svojim konsocijacijskim kasa-pljenjima povijesti i negiranjem određe-nih historijskih tokova) i 2) drugi model kazuje – u Bosni je bio građanski rat a ne

Evropa, Bosna i RS – opasno djelo genocida u ciničkoj dramaturgiji

Prof. Dr. Senadin LavićZa Fatu Orlović i Florence Hartman

JOURNAL

41

BOSANSKI BAROMETAR

agresija (najnoviji predstavnici ove ideje na čelu s N. Kecmanovićem i srpskom verzijom rata u BiH). Oba ova modela imaju zadatak da negiraju detaljno i ne-povratno bosansku specifičnost i relati-viziraju zločine na tlu BiH od strane veli-kodržavnih i paravojnih elemenata. Niko nije nikada tvrdio da je u Bosni tekao med i mlijeko tokom njezine povijesti, kao uostalom nigdje u okruženju! Uz ovo je išla politika nemoći IC (međunarodne zajednice), ona podla politika prepušta-nja Bosne u ruke neprijatelja kroz opću indolentnost, ravnodušnost i hladnoću prema stradanju nevinih ljudi. U tom sra-mnom podržavanju zločinačkih podu-hvata posebno su se isticali politički predstavnici Francuske, Britanije i Rusi-je! Negiranjem određenih historijskih či-njenica ili njihovom prekompozicijom i reinterpretacijom ne prihvata se BiH i poriče se njena povijest – ona se pojav-ljuje samo kao “vještačka tvorevina” ko-ja nikada nije ni bila država ili, najopaki-je rečeno, nikada nije postojalo bosansko kraljevstvo ili poseban položaj unutar Osmanskog carstva ili corpus separatum unutar Austro-Ugarske monarhije ili po-sebna federalna jedinica unutar Jugosla-vije. Sve te laži i podmetanja ne mogu se prihvatiti.1

Specijalni rat protiv Republike BiH vođen je 1992. godine po međunarodnim skupovima i institucijama. Tada se širila priča o “vijetnamizaciji” BiH, razvijao se strah na sve strane. Bauk “vijetnamizaci-je” skrivao je i ciljano zatomljivao jednu prostu činjenicu da Republici BiH kao članici UN nisu trebale međunarodne trupe, nego samo pravo da se sama brani – ona to pravo nije dobila od međuna-rodne zajednice. Republika BiH nije do-bila pravo da kupi sebi oružje i da se bra-ni od agresije, jer embargo na uvoz oruž-ja je najviše pogađao nenaoružanu žrtvu, bosanskohercegovačku Vladu u Saraje-vu. Francuska i Velika Britanija su podr-žavale taj nemoralni embargo. Njihovi predstavnici su se ponašali kao holivud-ska glumica koja je došla među afričke nesrećnike da ih pomiluju i osvijetle svo-jim “likovima”. Onda je u Ženevi D. Owen poništio rezultate Londonske kon-ferencije gdje je jasno utvrđeno da je Ju-goslavija i JNA agresor na BIH. Na Lon-donskoj konferenciji o BiH, međunarod-na zajednica je nedvojbeno procijenila da je na Republiku BiH izvšena očevidna agresija od strane Srbije i Crne Gore. No, već u Ženevi, nažalost, takvo precizno određenje događanja na terenu se napu-šta, te D. Owen i C. Vance stupaju na

scenu pregovaranja. (Tako, ako rat “malo duže” potraje moglo bi ga se karakterizi-rati kao “civil war” i onda bi se jasno unutar BiH moglo govoriti o “tri zaraće-ne strane”, a pritom će uloga Srbije i Hr-vatske lagano da se izgube iz vida i ima-ćemo pripremu za trojnu diobu BiH.) Kroz “mirovno posredovanje” Owena i Karingtona u ženevskim pregovorima uveden je koncept “tri zaraćene strane” i put ka etničkoj teritorijalizaciji državnog prostora BiH. To je značilo da je legalna bosanska Vlada koja se branila od veli-kosrpske agresije izjednačena sa srpskim agresorima, odnosno ona je samo “jedna strana” u sukobu za nepristrasne oči me-đunarodnih posrednika pri miru. Otad je BiH u velikom i strašnom škripcu. Mno-gi smatraju da su Vance-Ovenove mape direktno inspirirale zločine HVO nad Bošnjacima. V. Kristofer poslao je pred-sjedniku Izetbegoviću 19. avgusta 1993. godine pismo u kojem mu preporučuje da prihvati Miloševićev i Tuđmanov plan o podjeli BiH. To su podržali Owen i Stoltenberg.

RS nije nastala slučajno. RS je nastala ratnim pohodom Miloševićevog režima na BiH. Prečanski velikosrpski pobunje-

nici su bili njegovi izvršioci. Ona je re-zultat zločina genocida nad Bošnjacima u istočnoj Bosni (od Foče do Bijeljine, a ne samo u Srebrenici) i progona nesrpskog stanovništva s teritorije koja je osvojena ratom. Ostaviti RS da postoji na tlu BiH značilo bi priznati genocid kao legalno sredstvo ostvarenja političkih ciljeva i monstruoznih ideologija velikosrpskog fašizma. RS je stravični “nesporazum” i sramota današnjeg čovječanstva i njego-vog međunarodnog poretka. Genocidna tvorevina je projekcija Miloševićevog re-žima u Srbiji i rezultat vojničke agresije tog režima i JNA. U istočnoj Bosni do

1992. godine, Bošnjaci su bili većina ka-da su ih velikosrpski fašisti napali, pobili i protjerali. Otada se gradovi u Podrinju smatraju “srpskim” i to je smisao velik-srpskog rata za teritorije BiH. I to je sav smisao velikosrpske kulture, politike i “mudrosti” u posljednja dva stoljeća (19. i 20. stoljeće). Ubiti nenaoružane stanov-nike jednog područja, zvjerski se iživlja-vati nad nemoćnima i onda od toga napra-viti “junački” mit i proglasiti sve “vekov-nom” srpskom zemljom. Strašna kulturna matrica!

Danas većina građana smatra da je neophodno RS transformirati u nešto ci-vilizirano, ljudsko, normalno, antifaši-stičko i demokratsko. RS nije “ostatak ostataka srpske etničke teritorije”, kako to manijakalno ponavlja M. Ekmečić, ni-je ni “srpska država” – ona je mjesto sra-mote za srpski narod. Bosna vapi za pravdom i redom. Bosni doista treba pravda – ne vođe, ne fanatici, ne klerikal-ni fundamentalisti, ne etnički lideri, ne Visoki predstavnik2 i slično. Bosni treba-ju jake institucije državne vlasti. Vrijeme je sazrelo odavno da se prestane dijeliti Bosnu kao praznu zemlju, prostor, terito-riju ili divljinu. Država BiH je postala

zatočenik entiteta RS koji je kontinuira-nom opstrukcijom i etnonacionalistič-kom politikom doveo do krize u funkcio-niranju cjelokupnog sistema vlasti, te ti-me zakočio svaki mogući napredak drža-ve i njenih institucija. Niko građane ne pita kakvu državu oni hoće, već su tu li-deri koji po prudskim krajdrumskim svratištima “u ime građana i naroda” do-nose mudre odluke kao sveznalice i sve-moćni. Tako se demokratija preobraća u samovolju pojedinih lidera, a sudbina ve-ćine građana zavisi od volje, ćeifa i ras-položenja pojedinih patoloških slučajeva što su se uživili u uloge vođa. Negdašnji

“Daytonsko-pariški projekt se pokazuje kao kula babilonska jer nije sankcionirao velikosrpska osvajanja na prostoru bivše države. No, jasno je danas da mu to nije ni bio cilj! Dayton je završio rat i podmetnuo Ustav (Anex IV)!? To je glavni paradoks cjelokupne ciničke dramaturgije međunarodne zajednice oko Bosne.”

JOURNAL

42

BOSANSKI BAROMETAR

visoki predstavnik M. Lajčak, nažalost, za svoga mandata Visokog predstavnika nije osnažio centralnu vlast države – on je glumio “mirovnog posmatrača”. Če-kao je da se “lideri dogovore”! To govori o onima koji su njemu naređivali iz me-đunarodne zajednice!

Čuvari RS upozoravaju (prave Plat-forme, Upozorenja, Predstavke, Deklara-cije, Zaključke) da postoji neupitan terito-rij koji pripada entitetu koji ustvari više funkcionira kao opasna odmetnička para-država na tlu međunarodno priznate drža-ve BiH. Daytonsko-pariški sporazum je proizveo mir bez ljudskih prava ili, dru-gim riječima, nije uništio fašistički pro-jekt na tlu BiH. RS nije “državotvorni entitet” kako nam to podlo i neprecizni podmeću vladari genocidne tvorevine RS, nego je, štaviše, djelo besramnog zlo-čina nad građanima bošnjačkog etničkog određenja – to se ne može izgubiti iz vida. Podmetnuta Platforma za neupitnost i cjelovitost RS je pripremna politička igra za daljnje pregovore o ustavnim pitanji-ma, a da bi se zanemarilo pitanje o nje-nom zločinačkom, genocidnom instalira-nju na tlu BiH. Ona je završila Zaključci-ma, a ovi poništenjem od strane visokog predstavnika V. Inzka. RS je isto onoliko neupitna, jedinstvena i sveta, koliko su bili životi ljudi u Podrinju, Semberiji, Hercegovini, Krajini ili Posavini koje su pobili “utemeljitelji” genocidne grobnice. Aktualni “čuvari zlodjela R. Karadžića” sprovode istu politiku “utemeljitelja”. Njeno počelo u zlodjelu se nikada i ničim neće moći prikriti – ona nema ljudski, moralni i povijesno-kulturni osnov i opravdanost svoga postojanja. Ona je re-zultat ljudskog zla! Stoga je RS teret na leđima srpskog naroda koji ga stalno pri-kazuje pod svjetlom zločina nad drugima. To možda sadašnja generacija “čuvara” i “nastavljača” genocidnog projekta ne vi-di, ali računi povijesti uvijek neumoljivo stižu. Pritom, valja imati na umu, negaci-ja RS nije negacija srpskog naroda, nego je u pitanju moral i pravda za kojima vapi čovjek ovoga podneblja, a ni srpski narod ne može u budućnost bez pravde i souča-vanja s povijesnim događajima i njiho-vim značenjima.

Daytonskim Ustavom u BiH je insti-tucionalizirana kao vrhovni zakon ne-pravda i nejednakost samim tim što je u njemu ostavljeno sramno ime zločinačke tvorevine tokom agresije 1992.-1995. Stoga je lakše reći da je riječ o parodiji Ustava, a ne o Ustavu jedne međunarod-no priznate države. Cjelokupna cinička međunarodna zajednica, upetljana u tra-

gediju koju sprovodi na Balkanu, dobro zna da je vojnom silom velikosrpskih osvajača srušena Republika BiH i njen Ustav. To rušenje je Daytonsko-pariškim sporazumom samo potvrđeno – na tome je radila prije skupa u Daytonu cijela gru-pa tzv. međunarodnih posrednika koji ni-su krili svoje etnocentričke i imperijalno-eurocentričke predrasude prema Bošnja-cima i islamu. U sam sistem države BiH, dakle, instalirano je narušavajuće sred-stvo destabilizacije i nereda. Velikosrpski genocidni entitet u Bosni je poniženje ci-vilizacije, a ne samo ponižavanje ili poni-žavajuće prisiljavanje bošnjačkih žrtava i političkih predstavnika da se to zločedo prihvati kao činjenica. Time se ruše sve naše humanističke predstave i antropo-loške naivnosti o ljudskom poretku u ovome dijelu svijeta. Bošnjaci su danas najtužniji narod na planeti – pobijeni, po-niženi, ostavljeni i preplašeni za svoju sudbinu. Stoga bez pravde nema u Bosni civilizacijskog napredovanja i izlaska iz kruga zlodjela.

U odsustvu hrabre i humane vizije bu-dućnosti, velikosrpski antibosanski Levi-jatan je rehabilitirao četništvo i pokušao ga predstaviti kao antifašističku ideju. No, pritom, valja znati da je velikosrpska militarno-politička orijentacija iz XIX. stoljeća osnovna ishodišna tačka svih problema i nesreća među narodima bivše Jugoslavije. Tako se u programsko-ideo-loškim tekstovima DRUGI pokazuju kao predmet na kojem se može iskaliti srpski bijes zbog vijekovne potčinjenosti mr-skim osvajačima. Ti drugi su Bošnjaci, Albanci i dijelom Hrvati. Od XIX. stolje-ća otvorena je hajka na Bošnjake – epoha progona Bošnjaka završava se, nažalost, genocidom u Srebrenici. To je najveća tuga i nesreća bošnjačkog naroda i najve-ća sramota srpskog naroda. Nazadnost velikosrpske isključivosti, tog ubogog diskursa svetosavskog izolacionizma, da-nas je kao ludačka strašna nesreća ne sa-mo za srpski narod na Balkanu već i za njegove prve komšije, bez obzira šta srp-ska politika mislila o tome. Dakle, bez obzira koje monstruoznosti velikosrpski diskurs priprema Bosni u budućnosti – Bosna je bila i biće paradigma evropske svijesti, anticipacija zajednice evropskih naroda koji su izabrali mir i prosperitet. Ujedinjena Evropa afirmira povijesnu su-štinu bosanskosti, bosanskog bića koje je povijesno konstruirano. Zato je povijesna šansa Bosne u evroatlanskim asocijacija-ma!

Pojam etničko čišćenje, koji je ušao u politički, pa i pravni jezik 1990-ih godi-

na, označava zločin protiv čovječnosti i nije sinonim za genocid, jer za dokaziva-nje “etničkog čišćenja” nije potrebno do-kazati namjeru uništenja nego diskrimi-natornu namjeru. Pojam je uveden kako bi opisao brutalan odnos spram određene grupe civila prilikom sukoba u procesu raspada bivše SFRJ (kao što su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini), a koji podrazu-mijeva uništenje svih tragova fizičkog bivstvovanja ciljane skupine kao što je i uništavanje spomenika, grobalja, džami-ja, biblioteka, kuća …. RS je danas dio Bosne koji je rezultat ovih djelatnosti ko-je se podrazumijevaju pod etničkim pro-gonom drugih etničkih, religijskih, kul-turnih, jezičkih grupa. Od Daytona je ostala samo RS kao rezultat zločina nad građanima BiH! Iz cjelokupnog Dayton-skog ugovora o miru predstavnici RS pri-znaju samo da postoji entitet koji se zove RS i ništa više ih ne interesuje. To je kraj dosadašnjeg Daytonskog ugovora. Pred nama je problem konstitucionalne iz-gradnje Bosne i Hercegovine za Evrop-sku uniju, pitanje novog normalnog usta-va koji bi zadovoljio sve građane, a ne samo etničke torove. Zato je konačno pi-tanje ovoga teksta: u ime kojih Bošnjaka (Srba, Hrvata i ostalih) se vodi bošnjačka (srpska, hrvatska i ostala) politika u XX. stoljeću, a posebno od devedesetih godi-na prošlog stoljeća? Samo je bošnjački cinizam gori od antibosanskog fašizma, jer je ekvivalent internacionalnom ciniz-mu od prvog dana agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu... Neostvareni pro-jekt povratka protjeranog stanovništva na njegova ognjišta iz 1991. ojačao je na-um velikosrpske agresije na Republiku BiH. Zašto se danas iz Bosne ne čuje po-drška za F. Hartman? Zašto se bošnjački i probosanski političari ne ugledaju na Fatu Orlović? Zašto se samo oplakuju žr-tve, a ne progone zločinci i dovode pred lice pravde? Paradoks je još veći što ne-ma ni Bošnjaka koji bi potpisao opasne papire! �

Bilješke:1 Misha Glenny smatra da je proglašenje nezavisno-sti BiH – uprkos većini galsova ZA – bilo prekršaj ustaljenih političkih normi da se odluke donose uz pristanak sve tri etničke zajednice. On “zaboravlja” da je u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina prizna-vana (Srbija je već od 1991. godine samostalna dr-žava) i kad je proglasila svoju nezavisnot, Jugosla-vija već prestala postojati. Ne može biti da to dobro obavješteni M. Glenny nije znao.2 U Bosni su blagougodno ordinirali Visoki pred-stavnici međunarodne zajednice: Karlos Vesten-dorp, Karl Bildt, Wolfgang Petrich, Paddy Ash-down, Kristian Schwartz Schilling, Miroslav Lajčak i najnoviji Valentin Inzko.

JOURNAL

43

BOSANSKI BAROMETAR

Dolaze u banku u svojim radničkim odjelima, poslije posla, njih dvadesetak. Radnice na šaleterima u banci se samo blijedo gledaju, osiguranje ne zna kako bi reagiralo. Ostali ljudi nesptrpljivo čekaju u redu dok se jednom po jednom prave računi kako bi se gasterbajterima mogla isplaćivati plaća. Plaća čiji veći dio će po-slati kao doznake svojm obiteljima u Bo-snu... Prema novom izvještaju Svjetske banke, vrijednost doznaka iz inostranstva u BiH iznosila je više od 2,7 milijardi do-lara (oko 3,8 milijardi KM po sadašnjem kursu), što iznosi 17,8 posto bruto druš-tvenog proizvoda (BDP) zemlje. BiH se po tome nalazi na nezahvalnom 14. mje-stu u svijetu i drugoj poziciji u Evropi, iza Moldavije. Fuad Kasumović, zamjenik ministra finansija i trezora BiH, smatra da vrijednost doznaka iz inostranstva u BiH prelazi 20 posto BDP-a, ukazujući da naši

gastarbajteri dosta novca donose u kešu, dok zvanični izvještaji prate samo prilive preko banaka.

“Nema nikakve dileme da se globalna recesija i smanjenje broja uposlenih i vi-sine plaća na Zapadu održava na naše građane koji tamo rade, jer emigranti će prije izgubiti posao nego domicilno sta-novništvo”, ukazao je Kasumović.

Stevo Pucar, stručnjak za makroeko-nomiju u Udruženju ekonomista RS - SWOT, potvrđuje da je BiH jako zavisna

od ino-doznaka, posebno što smo, kaže, mala i otvorena privreda s niskom konku-rentnošću.

“Ukoliko bi se ostvarile projekcije Svjetske banke o padu doznaka od 15 po-sto za ovaj dio svijeta, to bi dovelo do pa-da potrošnje naših građana i pogoršalo stanje u privredi”, istakao je on. Pucar, međutim, ukazuje da u prvom tromjeseč-ju ove godine, prema podacima Centralne banke BiH, nije evidentiran pad tekućih transfera.

S druge strane zamjenik federalnog premijera i ministar finansija Vjekoslav Bevanda rekao je da će ukupna dugova-nja budžeta FBiH do kraja godine iznositi nevjerovatnih 400 miliona KM, ukoliko ne bude korigovan u odnosu na prvobitne planove koje je odobrio parlament. Tih 400 miliona KM duga, predlažu da se na-manku rezanjem socijalnih davanja. Tako

se planira rezanje mirovina, transfera za poticaje poljoprivrednicima kojima je us-put rečeno ukupno dano svega 6,5 milio-na KM za godinu. Da li su naš političari svjesni da neće ljudi imati što jesti i da čine zemlju potpuno ovisnom o odredba-ma Svjetskog monetarnog fonda? Ako jesu, onda je to još sramotnija činjenica. Da su svjesni te činjenice govori i poda-tak da su za poslove koje su u njihovoj domeni dodatno osnivali radne komsije te van zakonske regulative, isplaćivali sebi

novčana sredstva iz proračuna (uz već io-nako previsoke plaće). Paradoks je da su to radili i za vrijeme obavljanja drugih dužnosničkih poslova, a neki su bili i u 10 različitih komisija. Osim ovih “sitnih” lo-povluka, moramo komentirati bivšeg Vi-skog predstavnik za BiH, Paddyja Ash-downa, koji je upozorio ovdašnje zakono-davce da je taj teret neizdrživ. “Imate 1.200 sudaca i tužitelja, 760 zakonodava-ca, 180 ministara, četiri različita nivoa vlasti i tri vojske - u zemlji sa manje od 4 miliona stanovnika! Imate 13 premijera! To je po jedan premijer na svakih 300.000 stanovnika.” – rekao je.

Plaća jednog premijera ovisi od kan-tona do kantona te iznosi oko 2.200 KM, a ministra 1.600 KM (ovi podaci su iz ča-sopisa “Dani” 21. Juna 2002). Prosjek plaća u državnim službama je za 20% ve-ći od privatnog sektora. Zahvaljujući svom uređenju, BiH se u ovom trenutku može pohvaliti da više od polovine priho-da ubranih od poreza građana troši na pla-će zaposlenika u birokratskom aparatu, a usporedi li se sa drugim zemljama, onda postaje posve jasno da mnogo bržim ko-racima nego ka Evropi - grabimo put Ni-gerije, apsolutnog svjetskog šampiona birokracije. Jedan od primjera su i komi-sije. Godinama su kantoni izdvajali na stotine hiljada KM za finansiranje različi-tih komisija, pri čemu uglavnom nisu po-štovani propisi koji ograničavaju visinu naknada i članstvo u više komisija. Ovo je rezultat analize podataka koje su priku-pili novinari Centra za istraživačko novi-narstvo (CIN) iz Sarajeva, kao i izvještaja revizora iz Ureda za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH). Iz prikupljene dokumentacije, te inter-vjua sa revizorima i kantonalnim zvanič-nicima evidentno je da su pojedinci go-dišnje zarađivali i po nekoliko desetina hiljada KM pored svojih redovnih prima-nja, usprkos propisima koji su to trebali ograničiti. Revizori koji kontinuirano

Poslovni kutak

Katastrofalna financijska situacija u BiH

Mirsad Dubravić

“Imate 1.200 sudaca i tužitelja, 760 zakonodavaca, 180 ministara, četiri različita nivoa vlasti i tri vojske - u zemlji sa manje od 4 miliona stanovnika! Imate 13 premijera! To je po jedan premijer na svakih 300.000 stanovnika.”

JOURNAL

44

BOSANSKI BAROMETAR

ukazuju na nepravilnosti u komisijskom sistemu kažu da njihova upozorenja dugo nisu imala efekta.

“Ma joj, da vi vidite, oni izmišljaju komisije”, kaže Mirsada Janjoš, direkto-rica Sektora za reviziju kantonalnih budžeta i institucija pri Uredu za reviziju institucija FBiH.

U revizorskim izvještajima se navodi da su zvaničnici formirali komisije čijim članovima je plaćano da urade posao koji im je ionako bio u opisu radnog mjesta. Članovi komisija su tako ostvarivali do-datnu zaradu, radeći isti posao. Samo su Sarajevski i Tuzlanski kanton dostavili dovoljno informacija za analizu, pri čemu su podaci iz Tuzle bili potpuni samo za jednu godinu. Većina ministarstava Her-cegovačko-neretvanskog Kantona ni na-kon šest mjeseci nije dostavila tražene podatke, kršeći tako Zakon o slobodnom pristupu informacijama.

Prema prikupljenim podacima, Kanton Sarajevo je potrošio blizu 3,2 miliona KM za naknade članovima komisija između 2006. i 2008. godine. Ukupni iznos je i veći, uzimajući u obzir da neka ministarstva nisu dostavila podatke za cijelu 2008. godinu. Također, nemoguće je utvrditi tačne iznose pojedinačnih naknada za više od 120 člano-va komisija iz Ministarstva unutrašnjih po-slova ovog kantona. Samo u 2007. godini, jedinoj za koju su prikupljeni podaci uspo-redivi za sva tri kantona, Kanton Sarajevo je potrošio više od 1 milion KM na komisij-ske naknade. To je gotovo duplo više nego u Tuzlanskom kantonu. U istoj godini, pre-ma podacima iz budžeta Hercegovačko-ne-retvanskog kantona, ovaj kanton je na ispla-te naknada članovima komisija, uključujući poreze i ugovorene usluge, potrošio oko 1.8 miliona KM bruto. Kad se samo zbroje ovi izdaci dolazimo do zaključka da se time mogao pokriti trošak subvencija za poljo-privrednike. Čini se da to nekome nije u interesu.

Uvozni lobi stranih korporacija je oči-to puno jači i logika je u tome da u sprezi s vlašću učine Bosnu neokolonijalistič-kim podaništvom velikih i moćnih korpo-racija gdje one mogu plasirati svoj kapital i robu. Nejasno je na osnovu čega su ban-ke povećale kamatne stope na kredite ka-da nije bilo podzakonskog akta koji bi precizirao uslove kada ih mogu mijenjati, kazali su u Uredu za zaštitu potrošača BiH. Također je bankarski sektor jedan od onih koji ima dobitke u ovom dobu re-cesije u državi. Osim ovoga FBIH tako-đer planira prodati svoje udjele u velikim korporacijama, jer kažu da im je to mrtvi kapital, a te firme samo oko 2 miliona

KM raspodjele na dividendu. Stoga plani-raju staviti svoje dionice na Sarajevsku burzu i tamo ih rasprodati. No isto tako kažu da je bitno da ostanu “BH Telecom” i “Elektroprivreda” u njihovom valsniš-tvu. Pa kako im je za vjerovati!

BiH ima izvrsne resurse za korištenje energije vjetra i to je jedna od šansi za pri-vlačenje stranih investicija, otvaranje rad-nih mjesta i uopšte povećanje bruto druš-tvenog proizvoda (BDP). Ambasador Nje-mačke u BiH, Joakim Schmit, uručio je ministru spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mladenu Zirojeviću, elek-tronski atlas vjetrova. Schmit je rekao da je to dokument zasnovan na meteorološ-kim podacima sakupljanim 30 godina, koji dopušta procjenu situacije s vjetrovima za svako područje u BiH. Pomoću atlasa je moguće tačnije lociranje i procijena kapa-citeta pojedinih područja, te lakše planira-nje izgradnje postrojenja za korištenje energije vjetra. Schmit je naveo da je uku-pni potencijal energije dobijene od vjetra u BiH oko 2.000 megavata, ali se smatra da je iskoristivo oko 900 megavata. Izrazio je, međutim, razočarenje što ovaj potenci-jal u BiH do sada nije korišten. Riječ je o ekološkoj proizvodnji hrane, obnovljivim izvorima energije i ekoturizmu - u sklopu toga se moraju iskoristiti i krediti koji se dobivaju iz svjetskih kreditnih organizaci-ja (MMF, Svjetska banka itd). Jer ako se krediti iskoriste za tekuću potrošnju (plaću državnih dužnosnika i naknadu za komisi-je), automobile, mobitele, ručkove, a sve to ide na državnu “sisu”, ne piše nam se dobro. Rashode se ne može dugotrajno ri-ješiti nikakvim rebalansima proračuna u kojima će se rezati temeljna socijalna pra-va i ugoziti one koji su već ionako na rubu egzistencijalnog minimuma. Analitičari se slažu da pokušaj smanjenja izdvajanja za ratne vojne invalide i veterane može obori-ti ionako krhku federalnu Vladu i izazvati socijalne nemire, ukoliko Vlada ispuni uslove MMF-a. U prva tri mjeseca ove go-dine više od 250 000 radnika tekstilne i metalske industrije ostalo je bez posla, a očekuje da će se taj broj udvostručiti. To će samo pokrenuti val još većeg nezado-voljstva i na kraju bi moglo doći do nemi-ra. No i naš narod mora shvatiti da su proš-la davna vremena socijalizma i da, kao šta Adam Smith kaže u “Bogatstvu naroda”, “nema besplatnog ručka”. Adam Smith je dijelom u pravu, ali Milostivi Stvoritelj sve nas je obdario svojim rahmetom i na svakog pada kiša, ali i sja sunce. Molimo Ga da se osvjestimo i pokrenemo ovu ze-mlju, ne pouzdavajući se nikoga do li u Davatelja i same sebe. �

Inicijative

Osnivamo Preporodovu

planinarsku grupu!Uvijek me, iznova, začudi reakcija

gradskih ljudi koji su, uvučeni u armi-rano-betonsku strukturu grada, ushi-ćeni svježinom kakva prirodnog pri-zora, krajolika: šarenila šumske liva-de, svježinom i mirom stare šume, tajnama koje skrivaju špilje i usjeci… Pa su, utren, spremni odazvati se na-šem pozivu da vikendima krenu na izlet na obližnju Medvednicu. A kada to treba i realizirati, ispričaju se ne-kom neodgodivom obvezom…Odlu-čite li se uistinu krenuti s nama – do-statne su vam tek udobne cipele ili te-nisice, sendvič i bočica vode!

Međunarodni Dan pješaka je iza nas, bio je 6. listopada, ali brojne markirane staze Zagrebačke gore mogu biti pred nama odazovete li se ovoj inicijativi KD Preporoda i uspi-jemo osnovati planinarsku grupu. Dovoljno je da se javite našoj tajnici i potvrdite svoju spremnost!

Nekako s jesenjim vatrometom boja poveća se i broj posjetitelja u mnogobrojne medvedničke planinar-ske domove gdje se može dobro i jef-tino objedovati. Slijedeći iskonski zov sakupljača nađe se na lijepo ure-đenim planinarskim šetnicama mno-go i onih koji među stoljetnim stabli-ma u plastične vrećice trpaju sebično: kestenje, gljive, kupine, šipak. Pro-maknu im žubori brojnih potoka jer uz bučno dovikivanje gromoglasno puštaju kojekakvu glazbu…

U tišinu šume valjalo bi ušetati obzirno, a njenu ljepotu otkrivati po-dignuta pogleda. Tada će i njena ra-skoš dotaknuti našu dušu, smiriti nas. Grmovi nas božikovine, šuštanje ra-zličitih trava i intenzitet krhkog polj-skog cvijeća ljupko pozdraviti i za-hvalno prepustiti ritmu vlastitih kora-ka. Prozračna će nas sunčeva svje-tlost migoljenjem kroz stare krošnje obujmiti smirajem, odagnati streso-ve. Lepršava igra sjena uljuljati u meditaciju. Opiti mirisom – Zemlje.

Što čekate? Nazovite! Krećemo, već sljedeću subotu! �

Edina Smajlagić

JOURNAL

45

ŽIVJETI ISLAM

Teritorijalni integritet i politička stabil-nost Saudijske Arabije na jednoj strani ovisi od njenog najvjernijeg saveznika Sjedinjenih Američkih Država, dok na drugoj strani ovisi od domaće uleme (islamskih učenjaka) koji saudijskoj obite-lji osiguravaju i potvrđuju politički legiti-mitet unutar zemlje. Ulema u saudijskom društvu ima punu kontrolu nad obrazova-njem i pravnim sustavom koju ostvaruju kroz institucije kakve su Agencija za una-pređivanje vrlina i prevenciju poroka i tzv. Ćudorednu policiju (mutavi'in). To jasno pokazuje da obitelj Saud vodi i dvostruku politiku: jednu, usmjerenu prema svojim podanicima, sljedbenicima Abdul Vehha-ba, i drugu, usmjerenu prema svojim poli-tičkim mentorima iz Washingtona. Islam-ski učenjaci su partneri obitelji Saud u vlasti, ali im često predstavljaju i optereće-nje i njihovi su najžešći kritičari, posebno kada se radi o nekim vanjskopolitičkim odlukama. Stoga, u objašnjavanju povije-sti državotvornosti Saudijske Arabije, po-trebno je u kratkim crtama razjasniti priro-du i povijest vehabijskog pokreta na kojem je Saudijska Arabija i utemeljena.

Posebno što su nakon 11. rujna 2001. godine, kada su Sjedinjene Američke Dr-žave pretrpjele nezapamćene terorističke napade na svoj teritorij, brojne zapadne vlade, politički analitičari i mediji kao is-hodište “islamske prijetnje” sa kojom se suočio zapadni svijet pronašli u vehabiz-mu. O vehabizmu se posebno raspravljalo u Sjedinjenim Američkim Državama. Po-stavljala su se sljedeća pitanja: Postoje li veze između vehabizma i terorizma? Ka-ko SAD mogu imati prijateljske veze sa zemljama poput Saudijske Arabije koje promiču takvu interpretaciju islama? Je li vehabijsko učenje opasna prijetnja SAD-u i njenim interesima u svijetu? Vehabi-zam je postao ozloglašen po svojemu ne-gativnom utjecaju koji je vršio na cjelo-kupan islam i brojne islamske zajednice

širom muslimanskog i zapadnog svijeta. Često je opisivan kao radikalni, ekstremi-stički, puritanski i militaristički pokret, suprotan modernosti i suvremenosti. Mnogi su na Zapadu sve činili kako bi ve-habizam povezali sa stotinama teroristič-kih napada u muslimanskom svijetu i na Zapadu, koji su odnijeli tisuće nevinih ži-vota. Osamu bin Ladena i njegov ekstre-mni militarizam dovodili su u vezu sa učenjima Muhammeda Abdul Vehhaba, islamskog učenjaka iz polovice 18. stolje-ća, koji je vjerovao da putem džihada sa područja današnje Saudijske Arabije mo-že proširiti svoju interpretaciju islama.

Korijeni

Vehabizam se kao vjersko-političko-militantni pokret pojavio sredinom 18. sto-ljeća u Nedždu, istočnoj pokrajini Saudij-ske Arabije u kojoj se nalazi i grad Rijad, današnja prijestolnica saudijskog kraljev-stva. Ime vehabizam je skorijeg datuma i veže se za njegova pokretača Muhammeda ibn Abdul Vehhaba, rođenog 1703. godine u gradiću Al-Ujajna.1 O ranom se životu Abdul Vehhaba ne zna mnogo, osim da je puno putovao po islamskom svijetu želeći postati uspješan trgovac, upuštajući se u te-ološke rasprave sa brojnim muslimanskim učenjacima toga vremena, oblikujući vlasti-to tumačenje islama. Posjetio je Mekku i Medinu, svete mjesta u islamu, te Basru. U tim najpoznatijim muslimanskim gradovi-ma nije naišao na simpatije, pa se vratio u mjesto rođenja, gradić Ujejnu, gdje je po-čeo svojim propovijedanjem islama privla-čiti sljedbenike. Ubrzo je morao napustiti i Ujejnu te se na poziv vladara Diriye Muha-mmeda ibn Sauda nastanio u tom mjestu.2 Od njegovih su se agresivnih tumačenja islama ogradili čak i njegov otac i njegov brat, također obrazovani u islamskim nau-kama. No Abdul Vehhab je uspio oko sebe okupiti beduine pustinjake, poznate po na-

silničkom ponašanju, koji su bez pogovora izvršavali njegova naređenja. Njegovo se učenje zasnivalo na povratku čistoj verziji islama, odnosno ukidanju svih novotarija (bid'ata) nakupljenih tijekom vremena u islamsko učenje, posebno kada se radi o vjerskoj praksi muslimana, te odbacivanju nekih tehnoloških otkrića.3 Abdul Vehhab je bio razočaran nedostatkom vjerskog mo-rala među muslimanima i pukim slijeđe-njem prijašnjih generacija, koje su za njega očito baštinile i učenja koja nemaju veze sa izvornim Muhammedovim a.s. naukom. U isto vrijeme, on i njegovi istomišljenici su bili frustrirani osmanskom dominacijom nad Arapima. Otuda neki muslimani Abdul Vehhabov pokret smatraju reformatorskim ili pretečom reformatorskih pokreta, koji će se pojaviti krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u većini muslimanskih zemalja kao odgovor kolonijalističkim te-žnjama velikih sila da te zemlje stave pod njihov utjecaj.

Očistiti islam od povijesnih natruha za Abdul Vehhaba se moglo samo džiha-dom,4 usmjerenim protiv svih muslima-na5 koji ne prakticiraju islam poput njega i njegovih militantnih sljedbenika.6 No, prije svega, bilo je potrebno istjerati omražene Osmanlije sa Arapskog poluo-toka pa makar i uz pomoć “nevjernika” Britanaca. Ovi ciljevi predstavljaju samu srž religijsko-političke alijanse skloplje-ne između osnivača vjerskog pokreta Muhammeda ibn Abdul Vehhaba i lokal-nog vođe obitelji Saud Muhammeda ibn Sauda, zabetonirane u temelje Kraljevine Saudijske Arabije.7

Ibn Saud je iskoristio Abdul Vehha-bove pristalice kako bi legitimirao svoj džihad u pokoravanju i ujedinjavanju arapskih plemena te protjerivanju politič-kih neistomišljenika, a s druge strane, Abdul Vehhab je sebe smatrao novim ha-lifom, jedinim teološkim autoritetom unutar globalne muslimanske zajednice.

Povijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije (II.)

– Vehabijska ideologijaMirza ef. Mešić

JOURNAL

46

ŽIVJETI ISLAM

Tako je vehabijsko-saudijska država 1746. godine službeno proglasila džihad protiv svih koji nisu dijelili njihovo shva-ćanje islama, proglašavajući mnoge mu-slimane nevjernicima, ubijajući one koji su se suprotstavili novom učenju.

Mnogi muslimanski i nemuslimanski komentatori okarakterizirali su vehabijsko označavanje drugih muslimana nevjernici-ma (tzv. tekfir) kao opravdanje za ubijanje i pljačku koju su poduzeli Abdul Vehhabovi pristalice u ostvarivanju svoga cilja. U voj-nim pohodima pristalice Abdul Vehhaba nisu poštedjele ni najsvetija mjesta za mu-slimane poput groblja u kojem su ukopani najbliži prijatelji poslanika islama Muham-meda a.s. ili groba njegovog unuka Husejna koji se nalazi u najvećem šiitskom svetištu u mjestu Kerbela, u današnjem Iraku. Raza-ranje mjesta koje su šiitski muslimani po-sebno štovali doprinijelo je povijesnoj netr-peljivosti između Vehabija i Šiita i čestim sukobima koji opterećuju sigurnost cijele regije. To je i razlog loših saudijsko-iran-skih političkih odnosa. Glavni cilj saudij-sko-vehabijske koalicije bio je ovladati ci-jelim Arapskim poluotokom. Nakon dva neuspjela pokušaja u 18. i 19. stoljeću, kroz prvu i drugu saudijsku državu, konačno su uspjeli treći put dvadesetih godina 20. sto-ljeća osvajanjem Mekke i Medine, protjeri-vanjem obitelji Hašemija, tradicionalnih upravitelja najsvetijeg muslimanskog gra-da, te uspostavljanjem najkrućeg oblika te-okracije u državi koju su nazvali Kraljevina Saudijska Arabija.

Kraljevina Saudijska Arabija spojila je vjersko i političko u samoproglašenoj islamskoj državi, koristeći vehabijsko tu-mačenje islama kao službeni temelj druš-tva i države. Da bi ojačali svoju koaliciju ugovorili su niz brakova između članova svojih obitelji – tipično sredstvo učvršći-vanja saveza u plemenskim i na obitelj-skim vezama zasnovanim društvima – i usaglasili se da vlast moraju nasljeđivati isključivo njihovi potomci. Na taj su na-čin uzdigli svoje obitelji iznad Muham-medove a.s., koji za svoga života nije na-metnuo svoga nasljednika niti je učinio bilo što kako bi uspostavio dinastiju, ne-go je prepustio svojim suvremenicima da poslije njegov smrti demokratskim putem izaberu najsposobnijeg između sebe.8

Iako su politički i vjerski vladajući krugovi u Saudijskoj Arabiji saveznici vi-še od dva stoljeća, ipak je kroz povijest ovoga savezništva dolazilo do oštre među-sobne konfrontacije i to većinom kada su politički krugovi željeli ostvariti prevlast nad vjerskim. Najozbiljniji izazovi Kralje-vini dogodili su se 1979. godine, kada su

dva događaja potresla saudijski politički establishment. Najprije u veljači 1979. go-dine iranska revolucija na vlast dovodi Ayatollaha Homeinija, šiitskog klerika ko-ji je prijetio da će proširiti svoju verziju islama (suprotno sunnijskoj prisutnoj u ve-ćini arapskih zemalja) od Perzijskog zalje-va do Centralne Azije. Nekako u isto vrije-me, osokoljeni Islamskom revolucijom u Iranu, u Saudijskoj Arabiji dolazi do pobu-ne šiitskih muslimana. Oni nastanjuju uglavnom istočne dijelove Saudijske Ara-bije inače najbogatije naftom. Saudijske snage sigurnosti su u krvi ugušile pobunu.9

Nekoliko tjedana kasnije, saudijska je vlast doživjela još veći šok. Nekoliko sto-tina saudijskih pobunjenika okupiralo je najsvetije mjesto za muslimane, Kabu u Mekki. Zahtijevali su trenutačno odstupa-nje saudijske obitelji sa vlasti, optužujući je za korumpiranost i podčinjenost nevjer-ničkoj zemlji Sjedinjenim Američkim Dr-žavama.10 Većinu pobunjenika činili su studenti islamskog univerziteta u Medini, predvođeni izvjesnim Juhaymanom El-Utaybiem. Na poziv saudijskih vlasti te odobrenje saudijske uleme, krizu su riješili francuski specijalci, po jednoj verziji pu-štajući gas, a po drugoj vodu i kroz nju struju među pobunjenike. Većinu su pobi-li, dok su mali broj živih uspjeli zarobiti.

Okupacijom najsvetijeg mjesta u isla-mu, Časne Kabe, po prvi puta od kasnih 1920-tih, religijske su kvalifikacije vladaju-će obitelji Saud otvoreno osporavane. U istoj godini možda i najvažniji događaj koji će imati dalekosežne posljedice sovjetska je okupacija Afganistana i dolazak sovjetskih trupa blizu Perzijskog zaljeva što je alarmi-ralo Washington ali i vjerske krugove u Sa-udijskoj Arabiji i cijelome muslimanskom svijetu. Nakon spomenutih događaja, sau-dijska vlada, itekako svjesna koje probleme mogu izazvati najradikalnije pristalice Ab-dul Vehhabovih ideja, ulaže enormne svote novca u izgradnju vjerskih institucija ne sa-mo u Saudijskoj Arabiji nego i izvan ze-mlje, pokušavajući dokazati svoje štićeniš-tvo islama i pokušavajući se na neki način dodvoriti svojim najžešćim kritičarima, “čuvarima” Abdul Vehhabovih ideja.11 Ovo je imalo značajan utjecaj na saudijsku vanj-sku politiku. Režim se pokušao osloboditi unutarnjih kritika i pritiska time što je omo-gućio tisućama domaćih militanata uče-stvovanje u džihadu u Afganistanu protiv Sovjetskog Saveza, podržavajući na taj na-čin svojevrsni izvoz vehabizma. Na zapadu će, s druge strane, takvo saudijsko postupa-nje biti označeno kao financiranje i pothra-njivanje budućih terorista. To samo poka-zuje u kakvoj se situaciji nalazi obitelj Sa-

ud. S jedne strane se mora dodvoravati do-maćim kritičarima i dokazivati svoju privr-ženost islamu, a s druge međunarodnoj javnosti, posebno svom savezniku SAD-u, da ne podržava terorističke niti antizapadne ideje. Istina je kao i inače negdje između. Bilo je to najrizičnije razdoblje za opstanak saudijske vlasti od uspostave moderne sau-dijske države.

Za i protiv vehabizma

O vehabijskom pokretu među samim muslimanima dosta je kontroverznih i dija-metralno suprotstavljenih mišljenja. Jedni ga veličaju i u njemu vide spas za posrnuli muslimanski ummet (zajednicu), jer nastoji od islama odvojiti sve ono što se dugi niz godina nakupilo u njegovom učenju, a što nema veze sa propovijedanjem poslanika islama Muhammeda a.s. Vehabizam je vi-đen kao konzervativno razumijevanje isla-ma na kojem svoju legitimnost temelji vla-dajuća saudijska obitelj Saud. Branili su ga brojni muslimanski učenjaci krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada se u islamskom svijetu javljaju reformatorski pokreti i po-kreti za oslobađanje od kolonijalnih sila. U mnogim muslimanskim zemljama njegovi zagovornici imali su uspjeha u humanitar-nim akcijama te izgradnji obrazovnih i vjer-skih institucija. Stoga su vehabijski pokret doživljavali kao istinski islam, koncept po-slanstva, i, općenito gledano, put istinskih vjernika, prvih muslimana, predvođenih Poslanikom islama, Muhammedom a.s. Za branitelje vehabizma sam pojam je izmi-šljen i nema nikakve veze sa onim što je propovijedao Muhammed ibn Abdul Veh-hab čija se učenja ni na koji način ne mogu povezati sa ciljevima Osame bin Ladena i njegovih pristaša. Dr. Natana DeLong Bas u svojoj knjizi “Vehabijski islam: od prepo-roda i obnove do globalnog džihada” piše: “Razlike između svjetonazora Osame bin Ladena i Abdul Vehhaba su brojne. Bin La-din propovijeda džihad, a Ibn Abdul Veh-hab je propovijedao monoteizam. Bin La-din propovijeda globalni džihad svjetskih razmjera koji ne pozna kompromis, dok je Ibn Abdul Vehhabov džihad bio geografski ograničen i fokusiran, lokalnih razmjera, koji je podrazumijevao mirovne ugovore sa suprostavljenim grupama. Bin Ladin zago-vara rat protiv kršćana i Židova, a Ibn Ab-dul Vehhab je pozivao na sklapanje različi-tih ugovora sa njima. Bin Ladinov džihad zagovara ideologiju potrebe rata protiv ne-vjerstva; Ibn Abdul Vehhab je propovije-dao koristi mirnog suživota, društvenog poretka i gospodarskih odnosa. Bin Ladin poziva na ubijanje svih neprijatelja i unište-

JOURNAL

47

ŽIVJETI ISLAM

nje njihovih materijalnih vrijednosti, a Ibn Abdul Vehhab ograničava ubijanje i uništa-vanje imovine. Bin Ladinovo militantno poimanje islama nema svoje korijene u uče-njima Ibn Abdul Vehhaba i ono nije pred-stavnik vehabijskog islama kakav se prakti-cira u sadašnjoj Saudijskoj Arabiji.”12

Drugi muslimani u njemu vide retro-gradni pokret, suprotan modernim shvaća-njima svijeta, koji je kao nijedan drugi na-nio muslimanima štetu i narušio ugled islama u očima nemuslimana. Vehabizam je za mnoge postao najretrogradnije izra-žavanje islama i jedan od najksenofobnijih islamskih pokreta koji su se uopće pojavili u islamskoj povijesti.13 Za mnoge musli-mane unitarno vehabijsko tumačenje isla-ma predstavlja razornu i podrivačku dje-latnost, osobito u afričkim zemljama u kojima je pripadnost sufijskom redu ili tzv. tarikatu često neodvojiv od svakodnevnog prakticiranja islama. Jedan od najpoznati-jih islamskih teologa na našim prostorima akademik Rešid Hafizović piše: “Svaka civilizacija ima svoje tragedije, padove i pogibelji; pa tako i ona muslimanska, ali vrhunac tragedije koja je zadesila musli-mane, zbio se godine 1746. kada je bezu-mnik iz Nedžda - po imenu Muhamamad Ibn 'Abd al-Wahhab sa svojom falangom “beduina” i ljudi željnih plijena, krvi i ubi-janja, proglasio službeni džihad protiv svih muslimana, i to samo zato što su ovi potonji ustrajavali u svom slijeđenju i ra-zumijevanju islama onako kako to nalozi temeljnih vrela islamske vjere traže i kako je to živim primjerom Poslanik islama, izabranik i miljenik Božiji, zasvjedočio prije više od četrnaest stoljeća.”14

Besmisleno je zamišljati da bi se zna-čenje i primjene svete knjige muslimana Časnoga Kur'ana i prakse Poslanika isla-ma Muhammeda a.s. mogle na bilo koji sadržajan i provediv način ostvariti zane-marivanjem sveukupne islamske tradicije nakon razdoblja života Muhammeda a.s. Sam tijek i način objave Kur'ana kroz 23 godine Muhammedove a.s. misije podra-zumijevao je neprekidno i uzajamno djelo-vanje u promjenjivom ljudskom društvu koje nužno podrazumijeva i povijesnu di-menziju. Hamid Algar, profesor Islama na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, u svome kratkom djelu pod nazivom Veha-bizam: kritički osvrt, piše kako “u dugoj i izuzetno bogatoj povijesti islamske misli vehabizam ne zauzima posebno važno mjesto. Intelektualno beznačajan imao je sreću pojaviti se u blizini najsvetijih gra-dova za muslimane Mekke i Medine, a njegovi štićenici, saudijski šeikovi, iskori-stili su svoje enormno bogatstvo stečeno

prodajom nafte za širenje vehabijskih ideja i izvan Arabijskog poluotoka.”15 Neki arapski povjesničari skloni nacionalizmu, barem oni ranijeg naraštaja, bili su u isku-šenju vehabijski pokret smatrati arapskom pobunom protiv osmanske vlasti. Za njih je vehabijsko pojavljivanje na Arabijskog poluotoka pobudilo ljubomoru Osmanlija tadašnjih upravitelja koji su po svaku cije-nu željeli spriječiti naciju koja se tek rađa-la. Za Hamida Algara ovakvi stavovi su besmisleni, jer vehabijska ideologija nije imala ništa sa nacionalizmom, a upitno je, čak i danas, postoji li uopće saudijska na-cija. U svakom slučaju može se utvrditi kako se i prva pojava vehabijsko-saudijske države krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, kao i njezino učvr-šćenje i širenje u dvadesetom stoljeću, do-gađalo u kontekstu europskog posezanja za arapskim zemljama i stoga je poslužila kao čimbenik slabljenja kroz izazivanje podjela među samim muslimanima.16

Klica vehabizma posijana je tijekom ra-ta i u Bosni i Hercegovini gdje službena Islamska zajednica ponekada ima problema sa svojim radikalnijim pripadnicima, sim-patizerima Abdul Vehhabovih ideja. Oni, naime, na uštrb tradicionalnog bosanskog islama, žele nametnuti lošu kopiju praktici-ranja islama iz Saudijske Arabije. Oni bi željeli sve ono što se vjekovima ljubomorno čuvalo unutar bosanske kulture življenja i prakticiranja vjere preko noći uništiti i za-pravo nemuslimanima odaslati krivu poru-ku o militantnosti islama kao takvog. Kao što rekosmo, često na uštrb tradicionalnih življenja islama promiče se agresivni veha-bizam što za lokalne zajednice može pred-stvaljati veliki problem.17 Zato vehabijsko tumačenje islama predstavlja veliki izazov ne samo za saudijsku kraljevsku obitelj i Saudijsku Arabiju nego za cijeli musliman-ski ummet (zajednicu). �

Bilješke:1 Muslimani koji slijede ili simpatiziraju ideje Mu-hammeda ibn Abdul Vehhaba nikada sebe nisu na-zivali vehabijama ili vehabitima. Oni sebe nazivaju muvehhidunima (unitaristima), što znači sljedbenici učenja Božjeg jedinstva ili “braćom”, aludirajući da samo oni propovijedaju čistu i pravu verziju islama koju je sam Muhammed a.s. prakticirao. Druge sku-pine muslimana poput sufija ili šiija Vehabije i ne smatraju muslimanima. Vidjeti: Henry Laoust, E.J. Brill, Leiden, “Ibn Abd al-Wahhab” , The Encyclo-pedia of Islam, (1979), Vol. 3, str. 677 2 Mortimer, Edward, Faith and Power: The Politics of Islam, Vintage Books, 1982, str. 613 Tako Abdul Vehhabovi sljedbenici zabranjuju ko-rištenje muslimanske brojanice (tespih) prilikom veličanja Boga, zabranjuju i obilježavanje rođenda-na Poslanika islama Muahmmeda a.s. ili tzv. Mevlud, zabranjuju sve vrste muzike, zabranjuju posjet grobovima dobrih muslimana kao i izgradnju

nadgrobnih spomenika (smatraju da se na taj način čini neoprostivi grijeh u islamu ili širk, što znači Bo-gu pripisati drugo božanstvo, jer smatraju da posje-titelji preko mrtvih upućuju želje i molitve Bogu) a ženama uskraćuju puno prava islamom zagarntira-nih, smatrajući da žene trebaju samo služiti muževe i rađati djecu. Današnji položaj žene u Saudijskoj Arabiji na najbolji način oslikava vehabijsko uče-nje. To je jedina zemlja na svijetu u kojoj je ženama zabranjeno polagati vozački ispit te voziti auto s obrazloženjem da će žena za volanom izazvati po-hotne poglede muškaraca.4 Džihad je često na Zapadu, zbog snažnog utjecaja srednjovjekovnih križarskih pohoda i tumačenja cr-kevnih otaca, zamišljan kao rat muslimana protiv svih nemuslimana ili nevjernika. Međutim, džihad je unutarnja borba muslimana sa samim sobom ka-ko bi postao bolji i korisniji član svojoj zajednici. To je i svakodnevni način propitivanja poslušnosti Bogu i nastojanje da se Njegove zapovijedi sprove-du na zemlji. Ustati protiv nasilnog vladara i ne-pravdi u društvu također je džihad. 5 Navodno je osnivač kraljevine Saudijske Arabije Abdul Aziz ibn Saud jedne prilike rekao svome pri-jatelju St. Johnu (Abdullahu) Philbyju, posredniku između njega i britanskog ministarstva vanjskih po-slova, da su mu kršćani draži nego muslimani ne-vehabije.6 Mnogi umjereniji muslimani s dozom prezira gle-daju na sljedbenike Abdul Vehhaba i njihovo prak-ticiranje islama. To se može primijetiti u Bosni i Hercegovini (od nedavno i u Sandžaku u Srbiji) gdje su tijekom rata prisutni Arapi kod nekih musli-mana nametnuli upravo Abdul Vehhabovo poima-nje islama koje isključuje svako drugo i tako izazva-li prosvjede domaćih muslimana koji stoljećima prakticiraju islam na jedan te isti način slijedeći ha-nefijsku pravnu školu.7 Kraljevina je neislamski pojam i Poslanik islama je s gražanjem gledao na kraljeve i njihovu samovolju. No to nije smetalo da obitelj Saud svoju državu pro-glasi kraljevinom te se u isto vrijeme proglasi čuva-ricom islama8 Vidjeti opširnije: Stephen Schwartz, Dva lica isla-ma, str. 122-123. 9 Usprkos službenoj zabrani , nekoliko hiljada Šiita, ohrabreni islamskom revolucijom u Iranu, izašli su na ulice 28. novembra 1979. godine kako bi obilje-žili svoj najveći blagdan tzv. Ašuru (Dan sjećanja na pogibiju Husejna, unuka Poslanika islama Muha-mmed a.s.)10 Danas među brojnim saudijskim prinčevima, ima i onih koji su pozanti po svojem raskalašenom pona-šanju i činjenju po islamu najtežih grijeha poput kocke, alkohola i prostitucije, posebno kada doputu-ju na Zapad. U takvim situacijama pristalice Abdul Vehhaba se pomaljaju kao najoštri kritičari saudij-skog kralja i njegove obitelji.11 Saudijska vlada i bogati pojedinci često financiraju izgradnu džamija, biblioteka, tiskanje vjerskih knjiga koje promiču vehabijsko tumačenje islama. Zemlje poput Afganistana, Pakistana, zatim zajednice u Ju-goistočnoj Aziji, Europi, pa i SAD-u, česte su prima-teljice saudijske financijske pomoći namijenjene za širenje Abdul Vehhabovih tumačenja islama. 12 Natana DeLong Bas, Wahhabi Islam: From Revi-val and Reform to Global Jihad, New York: Oxford University Press, 2004, str. 278-279.13 Pogledati: Khaled Abou El Fadl, The Place of To-lerance in Islam (Boston: Beacon Press, 2002), str. 8.14 Oslobođenje, 25. 11. 2006. god., 15 Hamid Algar, kritički osvrt, prijevod Lamija Ku-lenović, Zagreb, 2004., str. 8.16 Isto, str. 35.17 Najsvježiji primjer nalazimo u Sandžaku u Srbiji, gdje su se sukobili muslimani vehabije i muslimani koji žive tradicionalni islam naučen od svojih predaka.

JOURNAL

48

POVRATAK U BUDUĆNOST

Svaka osoba tokom odrastanja ulazi u razne uloge s kojima se poistovjećuje i u koje se uživljava. Bilo da se radi o ulozi starijeg brata koji treba da zaštiti mlađu sestru, umiljate kćeri koja želi svojim le-pršavim karakterom oraspoložiti umorne roditelje, muškarca koji se priprema za ulogu muža i oca, žene koja se godina pri-prema za ulogu časne majke, pa do politi-čara koji se priprema da zauzme ulogu autoriteta u jednom narodu ili žene koja želi da bude prepoznata kao intelektualni svjetionik na putu odrastanja cijele gene-racije djevojaka, itd.

Zanimljivo je primijetiti da se holl-ywoodski glumci vrlo iscrpno pripremaju za kratkoročne uloge koje uzimaju u ra-znim filmovima. Iako se radi o ulogama koje im je neko drugi dodijelio i scenari-jima koje nisu birali, njihova disciplina i spremnost da odgovore zahtjevima uloge naprosto zadivljuje!

Podrobno iščitavaju scenarij često ga učeći napamet, redovno se konzultiraju s

cijelim štabom ljudi, čitaju biografije li-kova koje trebaju oponašati, studiraju kontekst radnje i drugih likova, uz pomoć stručnjaka proučavaju psihološki profil likova u koje se trebaju uživjeti. Ukoliko su ti likovi još živi provode sa njima sate i dane, planski gube ili dobijaju kilogra-me, u litrama znoja definiraju mišićnu masu, mijenjaju akcente, naglaske i frizu-re, dotjeruju hod, uče potpuno nove vje-štine (npr. jezike, plesove, akrobacije, borilačke vještine, novi smisao za humor, kulturu novog naroda, itd.), danonoćno vježbaju pred ogledalom, ozbiljno apsor-biraju sve povratne informacije, itd.

S druge strane, imamo najčasniju i najzahtjevniju ulogu s kojom se osoba že-li sroditi a to je uloga muslimana ili mu-

slimanke – bez Bog zna kakvih posebnih priprema, konstantne samokritike i usva-janja viših standarda.

Kako to da nema časnije niti zahtjev-nije uloge na životnoj pozornici, a da se istoj prilazi tako nepažljivo i neozbiljno?

Da li su ljudi pogrešno shvatili što znači uloga muslimana/muslimanke, kao što su pogrešno shvatili značenje izraza dvoličnjak/munafik, pa uporno inzistiraju na svom jedinom nezanimljivom licu i vlastitom nedotjeranom karakteru iz bo-jazni da ne pokažu nove aspekte vlastite (dvo)ličnosti?

Svaki musliman i muslimanka od tre-nutka kada postanu svjesni Stvoriteljevog svevidećeg oka, svijet shvaćaju kao veli-ku pozornicu na kojoj je dokumentirana svaka sekunda svevidećom kamerom, a prve izvore islama (Kur’an i sunnet) vide kao scenarij sa svim detaljima za vlastite uloge. Problem nastaje pri izboru uloga u konkretnom društveno-političkom kon-tekstu – zbog nerazumijevanja istog, kao

i zbog lošeg ukusa, niskih standarda i ne-dostatka discipline.

Činjenica je da je jako malo muslima-na i muslimanki koji srastu sa svojim vjerskim identitetom na jedan skladan i/ili impresivan način, i to iz prostog razlo-ga što vankontekstualno oponašaju neke druge muslimane (bilo historijske ličnosti ili suvremenike), zanemarujući skladnu integraciju vlastitih osobnosti (npr. šar-ma, humora, detalja kulture ili slabosti itd.) sa svojim vjerskim identitetom.

Mentalni stav glumca

Kvalitetan glumac je osoba sa viso-kom emocionalnom inteligencijom tj. od-lično poznaje svoje osjećaje, u stanju ih je

manifestirati s akcentom na njihove ni-janse i može prizvati potrebnu emociju u željeno vrijeme.

To objašnjava sposobnost prvokla-snih glumaca koji u sklopu vlastitih uloga mogu dovesti svoj nervni sistem u željeno stanje, a sve u cilju kvalitetnijeg utiska na gledatelja koji se želi obrazovati i kod ko-ga se želi isprovocirati određeno stanje uma i srca.

Što kaže islam o ovom procesu i može li čovjek svjesno programirati svoj nervni sistem u ime većeg cilja?

Muhammed, a.s., je rekao: “Učite Kur'an i plačite, pa ako ne budete plaka-li onda glumite da plačete.” (Ibn Madže)

Pored toga što je plač kao proces ljud-skog uprirodnjavanja i senzibilizacije to-liko bitan da ga treba i vještački stimuli-rati u cilju zagrijavanja uskladištenih emocija, nesposobnost plakanja tj. emo-cionalna krutost je toliko tužno ljudsko stanje da nam se u prethodnom hadisu preporučuju simulacija ili gluma plakanja sve dok ne isprogramiramo naš nervni si-stem pa da – klasičnim uslovljavanjem - plačemo kad god učimo i čujemo Kur’an.

Prethodni hadis nam govori, a nauka potvrđuje, da naša podsvijest ne razlikuje iskrenu ili neiskrenu grimasu niti prizvuk tuge na našem licu i u našem glasu te ih nervni sistem tretira na identičan način tj. bez razlike.

Prethodni hadis nudi i jasnu metodo-logiju za uživljavanje u konkretnu ulogu npr. bogobojaznog učača Kur’ana, ističu-ći da se za tu ulogu mora uložiti trud i prilagoditi vlastiti nervni sistem u cilju srastanja sa ulogom iskreno bogoboja-znog učača Kur’ana.

U drugoj predaji Muhammed, a.s., sa-vjetuje čovjeka koji se požalio na vlastitu grubost i zatražio lijek – riječima: blagost je u ophođenju na blag način. Što znači da grub čovjek glumeći blagost kroz ula-ganje jasnog napora na tom putu, pošto se ne radi o njegovom/njenom prirodnom ponašanju (npr. kroz osmijeh, poklone, učtive formulacije, itd.), prilagođava svoj nervni sistem odnosno mijenja i svoj mentalni sklop.

Glumci i egzibicionistiJake i karakterne životne uloge su jasne, kao što su i uloge indiferentnih statista i beskičmenjaka jasne. Između ta dva pola postoji široka lepeza nejasnih uloga. Tko ih se bude klonio, sačuvat će svoj obraz i vjeru.

Piše: Edin Tule

“Muhammed, a.s., je rekao: “Učite Kur’an i plačite, pa ako ne budete plakali onda glumite da plačete.” (Ibn Madže)”

JOURNAL

49


Analogno tome i sreća je u predstav-ljanju sebe sretnim/sretnom, pa npr. oso-be svjesne tog pravila ne čekaju sretan trenutak da bi ga propratili osmjehom ne-go se nasmiješe (npr. svjesni Allahovih neizbrojivih blagodati) da bi bili sretni. (Naravno, podrazumijeva se da ne hodaju unaokolo sa luckastim izrazom lica, ali nas uvijek susreću sa toplim osmijehom).

Mnogi hollywoodski glumci svjedo-če, između ostalih i vrlo talentirani Ant-hony Hopkins, da im treba priličan napor da se “normaliziraju” nakon određene uloge, pa da nanovo reprogramiraju svoj nervni sistem za sasvim novu ulogu.

Prethodna činjenica nas upozorava da u sklopu naših života koje vodimo - pod objektivom kamere Stvoriteljevog svevi-dećeg oka - ne smijemo dozvoliti sebi loš izbor ni kratkoročne uloge, bez obzira na težinu izazova, jer tko jednom pristane na npr. ulogu žrtve, vrlo teško se oslobađa sindroma taoca.

Tokom studiranja u Maleziji bilo je studenata (inteligencije u stasavanju) koji su rješavali vlastite egzistencijalne izazo-ve uzimajući uloge statista u nekim rekla-mama čaja, cigareta, šampona itd., za ru-sko tržište. Na tim reklamnim scenama, koje su znale biti postavljene u diskoteka-ma, na ulici, stadionu, i sl. - znali su ple-sati, skakati, pjevati ili kisnuti do kože po narudžbi scenariste. Obično za 50 KM po danu. Bilo je i onih koji su u shopping centrima zabavljali djecu u kompletnim kostimima krava, majmuna i medvjeda. Njihova racionalizacija tih izbora vlasti-tih uloga u jednom životnom periodu ogledala se u egzistencijalnoj nuždi i kratkoročnosti te nezavidne uloge koje su bili svjesni. Međutim, danas nakon više godina kad ih vidim na mimberu, za šal-terom u banci, u državnim institucijama, na univerzitetskim katedrama, u novina-ma – i dalje se vide u njihovim ličnostima obrisi nekadašnjih uloga koje su igrali.

Razlog zbog kojeg mnogi momci iz-gube zanimljivo lice, bistar i simpatičan pogled odnosno šarm – krije se u činjeni-ci da su se godinama, odgađajući brak, uživljavali u ulogu neandertalca koji se igra sa joystickom.

Principijelni hollywoodski glumci vode velikog računa pri izboru uloga, a posebno nastoje da okončaju vlastite karijere sa što upečatljivijom ulogom koje se neće stidjeti, jer znaju da će biti pamćeni po zadnjoj im-presiji koju ostave. Najtužnije je vidjeti glumca koji je u zori svog života igrao u karakternijim ulogama u odnosu na predve-čerje svog života gdje je sebi dozvolio da ponavlja vulgarne rečenice ili glumi idiota.

Živo srce i razborit um

Kaže Muhammed, a.s: “Zaista, u sva-kom tijelu ima jedan dio (organ) koji, ako valja, onda je i cijelo tijelo dobro, a ako taj dio bude pokvaren, pokvari se i cijelo tijelo, a to je srce.” (Buharija i Muslim)

Kako ustanoviti duhovno-emocional-nu zdravost ljudskog srca, ako ne putem emocionalne gipkosti tj. sposobnosti da osoba pokaže što veći spektar plemenitih i zdravih emocija u različitom intenzitetu.

Da li ima zdravo srce, u duhovno-emocionalnom smislu, narod – bez obzira na vjerski identitet - u kojem dominiraju lica sa patetičnim, ciničnim, zbunjenim, hladnim, suzdržanim, naivnim ili podlim grimasama?

Na drugom mjestu Muhammed, a.s., nadopunjuje svoj govor o emocionalno zdravom srcu definicijom vehna (slabo-sti), pa kaže za vehn da je to ljubav pre-ma dunjaluku i strah od smrti. Tom defi-

nicijom je deduktivno reduciran uzrok slabosti nekad vodeće civilizacije na dvi-je emocije – koje nisu loše same po sebi – kruto odgojene i vrlo kruto usmjerene iz zapuštenog srca ka neshvaćenom životu. Naravno da tu spomenuta dedukcija ne završava pošto su emocije rezultat misli.

Proces skladištenja emocija je pojed-nostavljeno opisan u narodnoj izreci - Pamti, pa vrati - koju nadopunjava druga izreka - Osveta najbolje prija kada se servira hladna, a koja slikovito govori o svjesnoj apsorpciji npr. negativnih isku-stava, zatim njihovoj inkubaciji te kontro-liranom kanalisanju kroz razna oružja, usmeni izražaj ili pero tj. pisanje kao praktičan borilački sport.

Ponosni ljudi sa jakim karakterom znaju apsorbirane uvrede ili određena po-niženja čuvati pohranjene u svojoj me-moriji izuzetno dug period, da bi putem tih slika bili u stanju prizvati potrebne emocije za potporu adekvatnom djelova-nju. Brzina kojom možemo prizvati po-trebnu emociju, dati joj potreban prostor da se razvije, pa zaustaviti njenu manife-staciju u željenom trenutku – stvar je dis-cipline i principijelnog života.

Da bi profesionalni glumac mogao postići takvu ekspresivnost vlastitog lica mora prije svega fizički pokrenuti tijelo (kao početak upoznavanja sebe), inače se ne može uživjeti u svoju ulogu.

U tom smislu i funkcionira namaz kao stup islama (ali prije svega kao skup kret-nji koje ciljaju razvoj izražajnosti naših tijela), ukoliko ga znamo koristiti kao in-kubator za zrijenje misli i emocija. Osoba koja je na nekom od namaza uskladištila sliku iz ajeta ...A dali smo mu od blaga

toliko, da bi uistinu ključevi njegovi obo-rili skupinu snažnih... (Poglavlje el-Ka-sas, 76) – moći će se oduprijeti bilo ka-kvom pokušaju korumpiranja jer će u mislima eventualno ponuđenoj materijal-noj vrijednost suprotstaviti sliku basno-slovnog Karunovog imetka koji mu ipak nije mogao kupiti imunitet kod Suca.

Vjernik koji biva suočen sa konkret-nom nemoralnom ponudom od strane atraktivne pripadnice suprotnog spola – na bazi svijesti o džennetskoj ljepotici ista-knutoj u Kur'anu: U njima su (hurije) kratkih pogleda, nije ih prije njih razdje-vičio čovjek, niti džinn. (Er-Rahman: 56) - lahko gradi karakteran intelektualno-emocionalni stav u smislu moralno-trezve-

“Činjenica je da je jako malo muslimana i muslimanki koji srastu sa svojim vjerskim identitetom na jedan skladan i/ili impresivan način, i to iz prostog razloga što vankontekstualno oponašaju neke druge muslimane (bilo historijske ličnosti ili suvremenike), zanemarujući skladnu integraciju vlastitih osobnosti (npr. šarma, humora, detalja kulture ili slabosti itd.) sa svojim vjerskim identitetom.”

JOURNAL

50


nog razmišljanja kojeg prate emocije od-vratnosti spram nemoralnim ponudama.

Djevojka koja je obavljajući namaz u svoju memoriju pohranila upečatljivu sli-ku/ideju grozničavog pokušaja kasnog iskupljenja određenih osoba - ...i neće ući u Džennet, dok ne prođe deva kroz ušice igle... (El-’Araf: 40) – na toj slici s lahko-ćom inkubira odlučnost za donošenje pra-vilnih životnih odluka usprkos pritiscima okoline i shvaća da je nemoguće samo

ono što je Gospodar opisao nemogućim!Srčane i tople nacije – kao što su Tur-

ci i Albanci, npr. – imaju sposobnost de-monstracije fenomena kontrolirane ljut-nje tj. znaju pokazati maksimalan bijes i već narednog trenutka ostati potpuno pri-brani i mirni.

Za razliku od hladnih i suzdržanih na-cija – kao što su Malajci i Bošnjaci (osim dijelova Sandžaka), npr. – koji kad se na-ljute uglavnom gube kontrolu nad svojim udovima i završavaju rastreseni i u drhtaju.

Dok je ljutnja za Turčina - sa jasno izgrađenom lepezom identiteta - farz za koji će biti pitani ako je ne pokaže, ljutnja Bošnjaka je više plod hira ili reakcije na neki ugroženi uski lični interes, a ne plod svijesti o narušavanju granica iza kojih ljubomorno čuva svoje svetinje.

Razlog opisanog emocionalnog ban-krota leži u bankrotu principijelnih ideja i plemenitih misli odnosno nedostatku ja-sno definiranih vitalnih interesa ili sveti-nja za koje su spremni umrijeti.

I upravo u tom ključu treba razumije-vati jedan od najcitiranijih ajeta od kako je nastupila globalna dekadenca muslimana:

…Allah ne mijenja šta je s narodom, dok ne promijeni šta je s dušama njiho-vim… (Er-Ra’d: 11, prijevod Mustafe Mlive)

Što je to što jedan narod mora promi-jeniti u svojoj duši, ličnosti i karakteru da bi Allah dozvolio promjenu cijele atmos-fere u jednom društvu?

Što je to što institucije u musliman-skim društvima (porodica, vjeroučitelji,

obrazovni sistem, mediji, itd.) uporno za-nemaruju, pa propuštaju ugravirati u srce i duše svojih naroda jasan i funkcionalan životni kredo na kojem raste zdravo i ple-menito srce sposobno da raširi najšareni-ju emocionalnu lepezu?

Primjer osnovnih jakih misli i jakih emocija – koje nemaju cijenu i oko kojih nema kompromisa! - koje muslimanske institucije u BiH na primjer, nisu uspjele ugravirati u dušu svog naroda:

1) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualne i kolektivne slobode i razuma = kompleks emo-cija ponosa, neustrašivosti;

2) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualne i kolektivne časti = kompleks emocija ponosa i ljubomore;

3) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju individualnog i kolektiv-nog života = kompleks emocija po-nosa i ljubomore;

4) jasna ideja o beskompromisnom očuvanju vjere = kompleks emoci-ja ljubavi, ljubomore i ponosa;

5) jasna ideja o beskompromisnom oču-vanju individualnog i kolektivnog imetka/teritorija = kompleks emocija ljubavi, ponosa i ljubomore;

Ukoliko ovih pet cigli nisu pravilno složene u mentalnom sklopu bilo koje in-dividue ili kolektiva dolazi do duševnog urušavanja cijelih generacija koje nastoje raznim alternativnim načinima zaštiti svoj unutarnji svijet od propadanja. Tako dio omladine npr. piercingom i tetovažama nastoji armirati urušen svijet vlastite duše izranjavane okrutnim maćehinskim siste-mima čije ružnoće lica još nisu svjesni.

Potreba za metalnim implantima u kožu i meso i posebnom tintom za gravi-ranje barem nekih vrijednosti na svojim neizbrušenim dušama, vrlo je slična vjer-skom egzibicionizmu kojem pribjegava-ju generacije koje su prešle iz perioda ateizacije u stanje vjerskog osvješćenja, a koji se manifestira npr., kroz nekreativ-

ni folklor, puku dekorativnu ulogu na tu-đim muzičkim scenama, konformizam, itd.

Vjerski egzibicionizam

Egzibicionizam je svako pretjerano isticanje, napadno skretanje pažnje na se-be, svoj izgled ili ponašanje u cilju zado-voljenja određenih ličnih (psihološko-materijalnih) potreba. Može biti prisutan u različitim formama kod bilo koga bez njegove/njene svijesti jer nitko od ljudi nije imun na potrebu za pažnjom koju može poželjeti u pretjeranoj količini i na neadekvatan način.

Sudska perika, bijeli mantil liječnika, džuba imama ili npr. brada i hidžab kao simbol pripadanja određenom svjetona-zoru, postaje vid egzibicionističkog re-kvizita onog momenta kada osoba svo-jom nesposobnošću i nedisciplinom poč-ne trajno narušavati imidž i reputaciju svoje profesije ili svjetonazora – i ne po-mišljajući na doobrazovanje ili prekvali-fikaciju.

Jedini opravdan egzibicionizam je glumački (odnosno sportsko-umjetnički), a upravo su kvalitetan glumac i kvalitetan gledalac ciljano gurnuti na marginu zarad akademskih, političkih i vjerskih egzibi-cionista koji svojim performansima pre-stravljuju današnje društvo.

Manijaci koji u dugim mantilima iskaču pred žene u parkovima su najekla-tantniji primjer poremećaja ličnosti koji ima svoje varijacije i mutacije. Osoba koja se razgoliti do kože i počne trčati preko punog stadiona u jeku utakmice, također manifestira poremećaj ličnosti i potrebu za nekim vidom pažnje. Ženski egzibicionizam, npr. javno isticanje gru-di, zadnjice, usana - tipičan za babunsko-pavijanske zajednice – kao glavnih aduta na koje se želi skrenuti pažnja, također je vid poremećaja ljudske ličnosti. Intelek-tualni egzibicionizam je u prenaglaše-nom isticanju akademskih zvanja/titula (skraćenica, sufiksa i prefiksa) zarad uske lične materijalno-psihičke koristi. Zajedničko za intelektualni i seksualni egzibicionizam je impotencija, otud i po-treba za javnim paradiranjem mlitavim rekvizitima. Oblik političkog egzibicio-nizma je medijsko pojavljivanje političa-ra koji nemaju što konstruktivno da kažu tj. nisu u stanju pridonijeti kolektivnom dobru ili otkloniti kolektivnu štetu nego se grčevito bore za svoju medijsku pri-sutnost, vapeći isključivo za psihološ-kom satisfakcijom kroz kakvu-takvu pa-žnju.

“Razlog zbog kojeg mnogi momci izgube zanimljivo lice, bistar i simpatičan pogled odnosno šarm – krije se u činjenici da su se godinama, odgađajući brak, uživljavali u ulogu neandertalca koji se igra sa joystickom.”

JOURNAL

51


Govoreći o vjerskom egzibicionizmu, i tu postoje razne varijacije.

Fenomen tekfira se može definirati kao vid verbalne delinkvencije tj. frustra-cija koja se manifestira u formi negiranja vjerskog identiteta onoj istoj (nesenzibil-noj) društvenoj skupini/pojedincu pred kojom se vjerski egzibicionista - svojim prenaglašenim vjerskim identitetom - htio bezuspješno dokazati, pa sve one ko-je nije uvjerio/la u svoju predstavu termi-nološki redefinira i nasilno izmiješta u neko drugo pozorište, verbalno ga dis-kvalificirajući.

Dok se u određenoj životnoj areni lju-di hvataju u koštac i izravno bore protiv konkretnih najezdi i nemani žrtvujući vlastito vrijeme i trošeći energiju do fizič-kog kolapsa, tom istom arenom npr., pro-trči dokon anonimus sa prenaglašenim vjerskim rječnikom i formom, mašući li-jevo-desno sa uvrjedljivim etiketama, da bi se vrlo brzo izgubio u masi.

Što je još zajedničko živahnom egzi-bicionisti koji potpuno nag trči preko pu-nog stadiona usred utakmice i određenim osobama pod jasnom vjerskom kostimo-grafijom?

Kako definirati osobe koji npr. disku-tiraju o Ibn Sini – fantastičnom naučniku u više disciplina – isključivo ističući deta-lje njegovog kreda, predstavljajući ga javnosti kroz ideološko etiketiranje i trpa-nje u sekte?

Glumci predstavnici ili predstavnici egzibicionisti

Zašto se u arapskom jeziku jedna te ista imenica – “mumessil” - koristi za opis dvije naizgled različite profesije - glumac i predstavnik?

Možda zato što je glumac osoba koja, po definiciji, najbolje poznaje ono što nju samu predstavlja, a to su misli i emocije koje izražava kroz svoju mimikriju i ge-stikulaciju. Predstavnik je osoba koja predstavlja npr. određenu vladu, zajedni-cu, kompaniju ili ideologiju i u tom pred-stavljanju se oslanja na vlastiti emocio-nalno-intelektualni kapacitet.

Tako da i ova višeznačnost spomenu-te imenice u arapskom jeziku upućuje na zaključak da kvalitetan predstavnik mo-ra istovremeno biti i dobar glumac tj. mora znati raskošnim glumačkim ele-mentima poduprijeti svoju ulogu pred-stavnika. Pošto integriranje raskošnih glumačkih elemenata - u ime većeg cilja - u svoju ličnost na skladan i neteatralan način podrazumijeva jako puno čitanja, rada, odricanja, vježbe i discipline, uvi-

jek je lakše pribjeći pukom egzibicioniz-mu.

Primjer vjersko-političkog egzibicio-nizma je i kada se predstavnici iz spome-nutih institucija u javnim istupima pojav-ljuju sa hladnim maskama naglašene za-brinutosti – čiju iskrenost demantira nji-hova utovljena pojava – a koje odlažu čim stignu između četiri zida gdje se, vje-rojatno, izobličeno cere.

“On je musliman, ali je simpatičan!” –izjava je kojom je jedan nemusliman slobodno opisao svog kolegu prijatno iznenađen njegovom pristupačnošću, a koji je ujedno predan praktikant islama, te i vrlo slikovito istaknuo svoj doživljaj fenomena socijalne neinteligencije mno-gih muslimana na Zapadu.

Prevelike uloge koje glumci podcije-ne ili nisu dovoljno disciplinirani da sra-stu sa istima, znaju opteretiti glumca, ra-zviti mu neugodne komplekse i učiniti ga da se osjeća nelagodno u svojoj koži.

Poput policajca kojeg optereti njego-va uniforma nudeći mu poseban društve-

ni status uz pištolj i pendrek kao jasne simbole društvene važnosti s kojem se ne zna opušteno i realno nositi, slična je situ-acija i sa mnogim djevojkama koje nose hidžab ili momcima koji imaju bradu, pa lahko upadnu u zamku nadmenosti i iz-vještačenosti.

Da li je pretjerano reći da je šansa da susretnete simpatičnog muslimana prak-tikanta jednaka šansi susretanja simpatič-nog policajca?

Dokaz da je epicentar ovog problema u tzv. bošnjačkom odgojnom konceptu nala-zimo u činjenici da čak i djevojke koje imaju samo muslimansko ime – neoptere-ćene časnijom i zahtjevnijom kostimogra-fijom - u najobičnijoj komunikaciji preče-sto olahko upadaju u zamke nadmene suz-držanosti i pečenja dok govore, bez obzira što su kao male redovno kakile iza žbunja, odrasle na drobi ili petiti keksu i prve stid-ne dlake brijala dedinim izlizanim žiletom.

Da li je zbog toga momak musliman koji je malo ljepuškastiji i zna vriti novac vrlo če-sto u vezi ili braku sa (često emocionalno gipkijom) nemuslimankom?

Predan, posvećen i discipliniran glu-mac, za razliku od egzibicioniste, nikad nije fokusiran na kameru niti je opterećen njenom blizinom, zato što ima veći cilj u mislima.

Zaključak

Bošnjaci koji su kroz putovanja mogli upoznati mnoge druge narode te ih uspore-diti sa svojim, a usput nisu doživjeli ispira-nje mozga turbo-folk mantrama tipa ...ni boljih ljudi ni ljepših žena – svjesni su kompleksa svog naroda manifestiranog kroz njegovu emocionalnu nepismenost tj. slabost srca odnosno uskogrudnost, samo-dovoljnost, nadmenost, izvještačenost u ko-munikaciji, hladnu suzdržanost i pečenje.

Zašto je u našem društvu svaka dublja emocija ismijana (ukoliko nije samosaža-ljenje ili likovanje), pa se npr. muškarci

javno diče kako nisu plakali od svoje tri-naeste ili ogrću svoju emocionalnu nepi-smenost u pogledu verbalnog izjavljiva-nja ljubavi plaštom lažnog mačoizma?

Možda zato što je lakše reducirati brojne životne uloge na površne forme egzibicionizma umjesto njihovog kultivi-ranja i brušenja kroz principijelnost i dis-ciplinu.

Zadnjih 14 vjekova na svjetskoj po-zornici je bilo muslimanskih generacija koje su skladno srasle sa svojim brojnim ulogama koje su birali s ljubavlju iščita-vajući svoj scenarij (Kur’an), te su trajno osvojili i zadužili cio svijet svojom nauč-nom simpatičnošću, vojnim šarmom, le-žernom međunarodnom komunikacijom i praktičnošću.

Pitanje za kraj je želimo li se pridruži-ti muslimanima koji su imali hiljadu zani-mljivih lica (uloga) ili smo zadovoljni da ostanemo blijedo dvolični? �

“Da li ima zdravo srce, u duhovno-emocionalnom smislu, narod – bez obzira na vjerski identitet - u kojem dominiraju lica sa patetičnim, ciničnim, zbunjenim, hladnim, suzdržanim, naivnim ili podlim grimasama?”

JOURNAL

52

IN MEMORIAM

U povodu smrti arhitekta Vahida Hodžića

Predrag Matvejević

Teško mi je povjerovati da nas je Vahid napustio. Još je teže opraštati se s drugom, školskim drugim i prijateljem od najra-nijih dana.

Izgubili smo Vahida Hodžića svi mi koji smo ga voljeli. Njegova je prisutnost bila toliko intenzivna da nam to izgleda gotovo nevjerojatno - njegov čvrsti glas kao da još odjekuje, vidimo njegove kretnje, geste, osjećamo - kako rekoh - prisutnost njegovu. Postojanu i nezaboravnu.

Jedan je mudri čovjek davno već zapisao da “smrt pretvara život u sudbinu”. Vidimo Vahidovu sudbinu zajedno s njegovom suprugom Radom, kćeri Lanom i sinom Nenadom koji su ovdje s nama, s kojima suosjećamo.

Umirao je dugo, umro je mučno, možda upravo zato što je bio toliko prisutan u životu. A život mu nije bio lagan - njegova sudbina sad o tome svjedoči. Sve što je imao sam je stekao. Nije dobio ništa što nije zaslužio. Zaslužio je često više nego što je dobio.

Rođen je u siromašnoj muslimanskoj mostarskoj obitelji. Ostao je rano bez oca. Brigu o obitelji preuzela je njegova sestra Hida, starija od njega. Takav je to bio običaj ili adet u našim mostarskim familijama - i muslimanskim, i katoličkim, i pravoslav-nim - da kad otac premine, najstariji član obitelji preuzme njegovu ulogu. Vahid je cijeloga života osjećao duboku zahvalnost prema rahmetli Hidi.

Našli smo se u mostarskoj osnovnoj školi koja je najprije nosila ima Kraljice Marije, a zatim, nakon početka onoga rata, Kraljice Jelene. Iz toga vremena pamtim detalj koji odaje Vahidov karakter. Mostar su 1941. godine okupirali Talijani. Neki ludi crnokošuljaš, fašist sličan onima kakve i danas srećemo na talijanskim i našim ulicama, ušao je u razred i tražio od malih osmogodišnjih učenika da pokažu tko je u razredu Srbin ili Židov. Majušni i zdepasti Hodžić iskočio je pred njega i na nekom jedva shvatljivom jeziku uzvikivao : ovdje niente serbi, niente Ebrei, tutti amici. Talijanski je soldat ostao osupnut i ustuknuo.

Trinaestog februara 1945 oslobođen je Mostar. Našli smo se na nekoj javnoj manifestaciji, kao đaci one iste gimnazije u koju su išli Antun Branko Šimić, Osman Djikić i Aleksa Šantić čiju smo Eminu svi znali na pamet i složno pjevušili: “Sinoć kad se vratih iz topla amama, prođoh pored bašte staroga imama.”

U četvrtom su nas razredu gimnazije razdvojili. Došla je naredba da se što više đaka upiše u stručne škole. Vahid je otišao u “građevinare”. Radio je negdje na sjevernoj strani Hercegovine, kraj Konjica, Boračkoga Jezera, Jablanice. Postao je nekako sigurniji i odrasliji od nas, običnih gimnazijalaca. Počeo je zarađivati svoj kruh. Olakšao je život svojoj Hidi.

Zatim smo se ponovo našli u Zagrebu kao studenti.Vahid je volio Zagreb. U njemu je završio studij arhitekture, oženio se, dobio djecu. Počeo je raditi, graditi. Bio je blizak

grupi koja je slijedila arhitekta Vjenceslava Richtera, sudjelovao u njegovim projektima, mjestimice ga zamjenjivao. Hranili smo se u istoj studentskoj menzi, još nije bio izgrađen Studentski centar. Pjevušili smo s ironijom: “Hrana vrlo fina, puna vita-mina”. Vahid je bio oštrouman i duhovit. Zbijao je šale i pričao zgode i nezgode. Imao je poseban osjećaj za prostor. Sjećam se kad je adaptirao kino Jadran. Bilo mu neobično stalo kako će posjetilac što ugodnije sjediti za vrijeme predstave. Čini mi je da je već tad, negdje između pedesetih i šezdesetih godina stoljeća koje je za nama, dao primjer kako se to može uraditi bolje nego što se obično čini.

Nije ovdje mjesto da se nabraja sve što je uradio i izgradio arhitekt Vahid Hodžić. Sa Hidroelektrom je otišao u Alžir, gdje su naši gradili ceste i luku. Upamtili su ga Alžirci. Njihov glavni graditelj također se zvao Vahid, što znači na arapskome “jedi-nac”. Alžirci su voljeli našu zemlju. Bilo je vrijeme politike nesvrstanosti, najbolje koju je tada mogla izabrati nevelika, mno-gonacionalna zemlja, koju je čekala zla sudbina. Kad sam prošao Alžirom sreo sam ljude koji su se sjećali arhitekta Hodžića i sve najbolje govorili o njemu. “Naša je luka njegovo djelo.”

Ceste je gradio diljem Afrike, kojoj su one toliko potrebne. Vahid je znao voljeti svoje prijatelje kao malo tko. Njegovi su drugovi bili raznih nacionalnosti i vjera. Bilo mu je važnije

kakav je tko nego što je i odakle je.Nedostajat će mnogima od nas. U Novome Vinodolu proveo je posljednje godine navraćajući stalno u Zagreb, ponekad i u

Mostar. Tko će od nas proći Novim Vinodolom a da ne svrati u kuću koju je tamo podigao, s vrtom prepunih mediteranskih trava, cvjetova, plodova.

Vahide, nećemo te zaboraviti. Doći ćemo na tvoj grob da stavimo na nj crveni karanfil.

Zbogom prijatelju, druže, Vahide naš! �

(Uz oproštaj Mostaraca na zagrebačkom groblju s uglednim arhitektom Vahidom Hodžićem, preminulim 27. juna 2009. u Zagrebu)

JOURNAL

53

IN MEMORIAM

U IME NARODA!

Okružni sud u Sarajevu u vijeću satav-ljenom od sudije Hadžić Rizaha kao pred-sjednika vijeća, sudije Kanlić Asima kao člana vijeća, te sudija – porotnika Hadži-mehmedović Izeta, Đorđević Jezdimira i Bošnjak Anta kao članova vijeća, uz su-djelovanje zapisničara Špiljak Vesne, u krivičnom predmetu protiv Izetbegović Alije i dr., zbog krivičnog djela udruživa-nja radi neprijateljske djelatnosti iz člana 136 stav 1 u vezi sa članom114 stav 1 Kri-vičnog zakona SFRJ i dr., nakon glavnog

i javnog pretresa, a djelimično i uz isklju-čenje javnosti, održanog u vremenu od 18.07. do 19.08.1983. godine u prisutnosti optuženih i njihovih branilaca Katić Milo-rada, advokata iz Sarajeva, Muslim Niko-le, advokata iz Zagreba, Jovanović Nena-da, advokata iz Sarajeva, Karkin Fahrije, advokata iz Sarajeva, Tataragić Avde, ad-vokata iz Sarajeva, Danilović Rajka, ad-vokata iz Beograda, Orhan Nevzatia, ad-vokata iz Beograda, Omanović Rasima, advokata iz Zagreba, Janjić Milosava, ad-vokata iz Sarajeva, te Hadžismajlović Se-ida, advokata iz Sarajeva, te zamjenika

Okružnog javnog tužilaštva iz Sarajeva Rešidović Edine, dana 20.08.1983. godi-ne, donio je i javno objavio:

P R E S U D U

Optuženi: IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER, ČENGIĆ HASAN, KASUMAGIĆ ISMET, BIČAKČIĆ EDHEM, ŽIVALJ HUSO, BEHMEN SALIH, SPAHIĆ MUSTAFA, LATIĆ DŽEMAL, ĐURĐEVIĆ DERVIŠ, SA-LIHBEGOVIĆ MELIKA i BIČAKČIĆ ĐULA,

Sjećanja na bošnjačke velikane

Na ahiret preselioOmer Behmen

23.4.2009. u Sarajevu je na ahiret preselio Omer Behmen, utemeljitelj Stranke demokratske akcije i član Glavnog odbora Stranke. Omer Behmen je rođen 1929. godine u Mostaru, a bio je jedan od najbližih suradnika rahmetli Alije Izetbegovića, pr-vog predsjednika BiH i osnivača SDA. 1943. godine Behmen se uključio u rad Pokreta “Mladi Muslimani”. Šumarski fakultet u Zagrebu upisuje 1948., a potom nastavlja studij u Sarajevu, tokom kojeg se uključuje u rad glavnog rukovodstva Pokreta MM. Godine 1949. uhapšen je u Sarajevu i osuđen na 20 godina robije, a poslije 11 godina i tri mjeseca, u junu 1960., pušten je iz zatvora. Nakon služenja vojnog roka, 1962. godine, upisuje Građevinski fakultet u Sarajevu, gdje diplomira 1967. Do marta 1983. radi na raznim poslovima iz oblasti građevinarstva, a od 1974. do 1977. radio je u Libiji kao građevinski inžinjer. Uspo-redo je, kao član Odbora IZ Sarajevo, angažiran i u društvenom i ideološkom smislu, naročito u radu sa mladima i predavanjima za studente u Begovoj i Carevoj džamiji i Tabačkom mesdžidu, te pokretanju prvog muslimanskog časopisa “Preporod” i ure-đivačkoj reorganizaciji glasila IZ “Takvim”. Godine 1983. uhapšen je u Sarajevu i u čuvenom procesu “muslimanskim intelek-tualcima” osuđen na 15 godina robije. S kolapsom komunizma biva oslobođen u novembru 1988. godine. Godine 1990. preuzi-ma dužnost predsjednika Odbora IZ za regiju Sarajevo. Također, preuzima dužnost mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa do odlaska u Teheran, 1993. godine, za prvog vanrednog i opunomoćenog ambasadora RBiH. Na Osnivačkoj skupštini SDA, 1990., izabran je za člana Izvršnog i Glavnog odbora, a na Prvom kongresu, u novembru 1991. godine, za potpredsjednika Stranke. Direktor je Centrale SDA od osnivanja. Također, 1990., s grupom suradnika pokreće Radio i Televiziju Hayat, a 1992. je osnivač i prvi predsjednik organizacije “Crveni polumjesec” u RBiH. Osnivač je i MOS-a, inicijator stvaranja BOSNAE - Zelenih beretki te koordinator rada Patriotske lige, osnovane 1991. godine. Od 1997. do 2001. god. radi u MVP-u BiH u Sara-jevu kao inspektor-savjetnik, odakle odlazi u penziju. Član je Parlamenta BiH od 1997. do 2000. godine. Na IV kongresu SDA, 2005. god., ponovo je izabran za člana Glavnog odbora Stranke. Predsjednik je Udruženja “Mladi Muslimani” od 1999. godine, a mandat mu je obnovljen 2004. godine.

Bio je politički zatvorenik koji je presudom osuđen na najdužu vremensku robiju, prvi put 20, a drugi put 15, što je ukupno 35 godina, od čega je odležao 17 godina i 5 mjeseci. Time se svrstava među političke zatvorenike u svijetu s najdužim zatvor-skim stažom (Nelson Mandela, Adem Demaći i dr.). Journal svojim čitateljima, prigodno, sjećajući se velikana bošnjačkog naroda, prenosi tekst Presude Okružnog suda Sarajevo iz 1983. godine kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji iz mladomuslimanskog kruga radi “Islamske deklaracije”.

Presuda kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji iz mladomuslimanskog krugaradi “Islamske deklaracije”

OKRUŽNI SUD U SARAJEVUBroj K: 212/83, Sarajevo, 20.08.1983. godine

JOURNAL

54

IN MEMORIAM

K R I V I S U

ŠTO SU:

I - IZETBEGOVIĆ ALIJA I BEHMEN OMER

1. Početkom 1974. godine, a nakon što su u više navrata u toku nekoliko predhodnih godina opsjednuti svojom idejom islamskog preporoda i islamizaci-je Muslimana, međusobno razgovarali o potrebi angažovanja na realizaciji ove ideje kod nas i izboru najprihvatljivijeg puta za njeno ostvarenje, saglasili se da je istu neophodno prvo osvijetliti pisanom riječju, tekstovima koji će zainteresovati širi krug lica i pridobiti ih za zajedničku aktivnost, pa nakon što je Izetbegović Alija napisao i objavio nekoliko takvih tekstova i uz sugestije i primjedbe Behmen Omera, napisao tekst “Islamske deklaracije”, smatrajući da će takav tekst u obliku poziva, odnosno manifesta biti najefikasniji način buđenja islamske svi-jesti pojedinaca i podstaknuti proces islamskog preporoda, kako su ga oni shvatali, tekst “Islamske deklaracije” dao Behmen Omeru, Branković Hasibu i Av-dagić Ešrefu u “Predgovoru” koje se isti-če da je “ona /Deklaracija/ upućena Mu-slimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova “Deklaracija” pred-stavlja poziv da izvuku neophodne kon-sekvence o tome na šta ih ta ljubav i pri-padnost obavezuju, te da je novost “De-klaracije” da se sa ideja i planova pređe na organizovane akcije za njihovo ostva-renje”, a u konačnom tekstu “Deklaraci-je” kao cilj se ističe “Islamizacija Musli-mana”, a kao deviza – “vjerovati i boriti se”, te kao jedini izlaz iz sadašnjeg stanja Muslimana ističe se “stvaranje i okuplja-nje nove inteligencije, zatim istakla zasta-vu islamskog poretka i zajedno sa musli-manskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje, a kao načela islam-skog pokreta i preporoda se ističu:

- “Historija ne pozna ni jedan suštin-ski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politički pokret. To je stoga što je Islam vjera, ali je istovremeno i jedna fi-lozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom riječju integralan način života” ...

Upućujući ovu poruku svim Musli-manima svijeta, mi jasno ističemo da ne-ma obećane zemlje, čudotvoraca i mehdi-ja. Postoji samo put rada, borbe i žrtve”,

Pa ovaj tekst “Deklaracije” u vremenu od 1974. do 1983. godine, u cilju kontra-revolucionarnog ugrožavanja društvenog

uređenja u SFRJ, a u namjeri stvaranja grupe istomišljenika u zemlji za kontrare-volucionarno ugrožavanje društvenog uređenja na način i za ciljeve utvrđene “Deklaracije” istu dali u vremenu od 1976. do 1983. godine, na čitanje i upo-trebu većem broju intelektualaca Musli-mana u BiH – Đozo Huseinu, Kupusović Muhamedu, Živalj Husi, Čengić Hasanu, Mahmutčehajić Rusmiru, Hadžić Meh-medaliji, Salihbegović Meliki, Bičakčić Edhemu, a sa njima i sa Kasumagić Isme-tom, Behmen Salihom i drugim licima razgovarali o njenom značaju, a u ino-stranstvu - Velagić Teufiku, Balić dr. Smailu, Avdagić Ešrefu, i drugim licima, pa za ovu aktivnost pridobili Čengić Ha-sana, Kasumagić Ismeta, Živalj Husu i Bičakčić Edhema, koji su postali pripad-nici grupe, a Behmen Omer i Izetbegović Alija navedena načela provodili u prak-tičnom djelovanju i u tom pravcu Izetbe-gović Alija objavio više natpisa i članaka koji su razrađivali pojedina pitanja “De-klaracije” od kojih su se neka koristila za predavanja u Carevoj džamiji, a u vreme-nu od 1978. do 1981. godine, i za preda-vanja u Tabačkom mesdžidu, a u 1981. godini zajedno sa Đozo Huseinom dogo-vorio se da sačine zbirku tekstova za objavljivanje, pod nazivom “Problemi islamskog preporoda” u koju su u potpu-nosti preneseni dijelovi “Deklaracije”, pa jedan primjerak skripte dao Đozo Husei-nu koji je koristio za potrebe studenata, a Čengić Hasan za predavanja u Tabačkom mesdžidu, jedan primjerak dao Behmen Omeru, a ovaj na čitanje Bičakčić Edhe-mu, te jedan primjerak Hadžić Ejubu.

2. U ljeto 1981.godine u SARAJE-VU, DOGOVORILI SE DA Behmen Omer sačini skicu teksta, koji bi tretirao pitanje “Muslimana u Jugoslaviji” i

“Strukturu Islamske vjerske zajednice”, s tim da na toj osnovi kasnije pripreme knjigu, pa je takvu skicu pod nazivom “Muslimani u Jugoslaviji” i “Struktura Islamske vjerske zajednice u Jugoslavi-ji”, Behmen Omer napisao i na traženje Izetbegovića Alije u toku njegovih pri-prema za kongres o muslimanskim ma-njinama u Kanadi mu tekst dao, pa Izetbegović Allija izvršio znatne dopune teksta “Muslimani u Jugoslaviji”, te po-četkom 1982. godine tekstove vratio Behmen Omeru, s tim da sačekaju sa objavljivanjem, tako da su u tekstu “Mu-slimani u Jugoslaviji” istakli da su se u prilikama II. svjetskog rata pojavom par-tizana pojavile prijetnje duhovnom op-stanku Muslimana, da je Islamska vjer-ska zajednica poslije oslobođenja stav-ljena pod punu kontrolu državnih vlasti kako bi se spriječio otpor otvorenoj de-zislamizaciji Muslimana, da se za Reisu-l-ulemu postavljaju marionete režima, a u vjerske organe otvoreno pristaše Ko-munističke partije, pa često i članovi Partije, da su “najveća stradanja od stra-ne komunista Muslimani pretrpjeli prili-kom ulaska njihovih jedinica u pojedina naselja. Sve potencijalne protivnike, uglavnom, uglednije ljude - intelektual-ce, koji su bili poznati kao vjernici, ko-munisti su jednostavno likvidirali bez suda i istrage”, te naveli da su otpori Ha-zreti Alijine sablje i organizacije “Mladi Muslimani” imali velikog značaja za po-ložaj Muslimana i veličali pripadnike ovih organizacija, a posebno organizaci-je “Mladi Muslimani”, istakli kao ilu-strativan stav režima prema Islamu od-nos prema islamskoj revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu, lažno prikazujući odnos naše zemlje prema revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu.

Slika sa suđenja 1983. godine

JOURNAL

55

IN MEMORIAM

3. U vremenu od 1978. do 1981. godi-ne u Sarajevu u više navrata kontaktirali sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodioca debat-nog kluba u Tabačkom mesdžidu, davali mu tekstove za pripremu predavanja i dis-kusija u Tabačkom mesdžidu, Behmen Omer mu dao na čitanje “Islamsku dekla-raciju”, a Izetbegović Alija mu kroz razgo-vore ukazivao na mogućnosti islamskog preporoda kod nas, navodeći da islamska zajednica nije voljna da u našim uslovima učini nešto na islamskom preporodu, jer se brine samo o materijalnom položaju zajed-nice pa u više navrata mu, iako su znali za stav Starješinstva Islamske zajednice koji nije odobravao rad Tabačkog mesdžida u kome su predavanja i diskusije izlazile iz vjerskih okvira i dobivale politički karak-ter, govorili da je rad u Tabačkom mesdži-du za opšte dobro Muslimana, da isti mora postati praksa i primjer kako se radi na obrazovanju i odgajanju Muslimanske omladine, a Behmen Omer se na sjednici Odbora Islamske zajednice Sarajevo, zala-gao za ovakav rad studenata, te nakon što je Starješinstvo donijelo odluku o zabrani rada Tabačkog mesdžida napisao anoni-mno pismo u kome je napao ovu odluku Starješinstva, umnožio ga te jedan primje-rak poslao Izetbegović Aliji, a ostalo čla-novima novoformiranog Odbora Islamske zajednice Sarajevo.

II - IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER I KASUMAGIĆ ISMET

U LJETO 1982. GODINE, U Saraje-vu Izetbegović Alija i Behmen Omer do-govorili su se da putem Velagić Teufika, pripadnika neprijateljske emigracije u Beču i potpisnika Nove demokratske al-ternative, ostvare kontakt sa Iranskim ambasadorom u Beču u cilju da se iran-skim vlastima dostavi primjerak “Islam-ske deklaracije” i zatraži podrška iznese-nim stavovima u njoj, te ugovori odlazak grupe muslimanskih nacionalista iz BiH u Iran, radi ostvarivanja kontakta sa zva-ničnim predstavnicima vjerske i političke vlasti Irana u okviru koga bi zatražili po-moć i podršku za provođenje stavova “Deklaracije” i izmjenu stanja Muslima-na u SFRJ, pa o ovom dogovoru septem-bra 1982. godine Izetbegović Alija obavi-jestio Kasumagić Ismeta i predložio mu da sa njim krene u Beč na sastanak sa Iranskim ambasadorom, a kasnije sa gru-pom u Iran, što je ovaj i prihvatio, pa su Izetbegović Alija, Behmen Omer i Kasu-magić Ismet nakon obavijesti od strane

Velagić Teufika, 23. oktobra 1982.g. doš-li u Beč, gdje im je obezbjeđen besplatan smještaj u apartmanu.

VI - BEHMEN OMER

1. U aprilu 1978. godine, napisao od-govor na članak objavljen u broju 233 časopisa “El-Arabi” iz aprila 1978.godi-ne, u kome se navodi da Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda i slobodi vjere su neistinite i ne odgovaraju stanju u kome žive Muslimani u Jugoslaviji danas, da su ateisti građani na prvom, a vjernici na drugom mjestu, da se iza II. svjetskog ra-ta pokušalo na sve načine uništiti Musli-mani kao narod i etničku grupu, da se onemogućava gradnja džamija, ne dozvo-ljava provođenje u život drugih propisa, da ako mladić Musliman odbije da jede svinjsko meso izlaže se raznim vrstama mučenja i najstrožijim kaznama, da prava slika naše stvarnosti koju preživljavaju Muslimani Jugoslavije i kako se bore za svoja prava i opstanak kao muslimanske nacije jeste odbacivanje politike ugnjeta-vanja i neprijateljstva i kategorično odbi-janje da se stope sa društvom nevjernika i ateista, da je religija pod uticajem i priti-skom države, da se vlasti stalno mješaju u vjerski život, da su u vodećim islamskim centrima agenti vlasti, licemjeri, ateisti, komunističke sluge koje pomažu i podr-žavaju komunističke aktivnosti i zamisli u zemlji i vrše propagandu vladajućeg ko-munističkog režima kroz vanjsku politi-ku, da su u zemlji pravi imami progonjeni dok na većini islamskih funkcija dolaze agenti koji su “prodali svoju savjest đavo-lu i komunistima”, pa ovaj tekst dao su-danskom studentu Abdulabazu, pripadni-

ku organizacije “Muslimanska braća” da ga objavi u “El Arabiju”, što je ovaj na-kon prevođenja na arapski i učinio.

2. U vremenu od 1976. do 1983. godi-ne u Sarajevu u razgovorima sa Živalj Hu-som, komentarišući njegovo čitanje “Islamske deklaracije” rekao da je dobro što ju je pročitao, tvrdio da Muslimani u Jugoslaviji nemaju vjerske slobode, navo-dio da u Srbiji ima puno onih koji pišu i rade protiv Muslimana, komentarišući do-gađanje na Kosovu, tvrdio da su isti rezul-tat revolta Albanaca protiv dugogodišnje srpske politike i isticao nadu da će ovi do-gađaji smanjiti uticaj Srbije na druge repu-blike, koji je sada dominantan, “jer će se Srbi sada zabaviti sami sa sobom i tim do-gađanjima i oslabit će njihov pritisak”.

3. U proljeće 1982. godine, u svojoj vi-kendici u Pazariću u prisustvu Kozarić Va-hida, govoreći o aktuelnoj ekonomskoj političkoj situaciji u zemlji isticao da je sa-moupravljanje najveći promašaj u našem društvu, tvrdio da su Muslimani u podre-đenom položaju u odnosu na Srbe i druge nacije, da komunistička klika nastoji raz-biti Muslimane, da se tome treba organizo-vano i otvoreno suprotstaviti zbijanjem redova među Muslimanima, prvenstveno među muslimanskom omladinom na kojoj leži budućnost i koja mora biti potpuno islamski opredjeljena da bi Muslimane mogla odbraniti od srpskih nasrtaja, te u tom pravcu isticao veliku ulogu imama, a u augustu 1982. godine u Pazariću u vi-kendici, Kozarić Vahida naveo da je kraj-nji cilj Srba stvaranje velike Srbije.

4. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u ko-joj se nalazio – Delalić Atif, Sejdović Sejd, Čampara Ešref i Kozarić Vahid, govorio o podređenom položaju Muslimana u našoj zemlji, te rekao da je pobjedom islamske revolucije u Iranu nastupilo renesansno doba za Islam i Muslimane, koji se mora odraziti i u našoj zemlji, da je to početak islamskog preporoda u svijetu i kod nas, da naša sredstva javnog informisanja nei-stinito i neobjektivno informišu javnost o stanju u Iranu, a zatim da se Muslimani u Jugoslaviji moraju svakodnevno zalagati za osvajanje boljih pozicija u društvu, jer je u ovoj konfuznoj političkoj situaciji po-čeo opšti krstaški pohod i organizovani progon i napad na Muslimane, te najzad istakao da treba mobilisati muslimansku inteligenciju za borbu protiv Srba u kojoj borbi se moraju oslanjati na ekonomsku i političku moć Irana i arapskih zemalja i njihovo posjedovanje nafte, te izvršiti uti-caj na zvanične vlasti u Jugoslaviji za po-boljšanje položaja Muslimana.Omer Behmen

JOURNAL

56

IN MEMORIAM

5. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u pri-sustvu Delalić Atifa i Kozarić Vahida, go-vorio da privredi nema spasa, da je partiza-nija zasjela i da ljenčare, da se od Srba ne može živjeti, jer su zauzeli sve rukovodeće funkcije i da potiskuju Muslimane, navo-deći kao primjer udaju Muslimanki za pri-padnike drugih narodnosti i vjera, što je način pritiska na Muslimane, isticao da mješoviti brakovi slabe muslimansku na-ciju i dovode do asimilacije nacionalnog i vjerskog identiteta Muslimana, tvrdio da su u školama nastavnici većinom Srbi koji tjeraju muslimansku djecu da jedu svinje-tinu, da bi je “povlašili”, da su najočitiji pritisci na Muslimane u provinciji gdje Sr-bi iseljavaju Muslimane, a naseljavaju druge narodnosti, da je rezultat toga opća obezglavljenost Muslimana, te da se u na-šem društvu vodi smišljena i organizovana kampanja od strane Srba koji imaju poli-tičku i ekonomsku prevlast.

6. Krajem marta 1982. godine, u Sara-jevu u svom stanu pred Branković Hasi-

bom, govorio da će islamska revolucija u Iranu pozitivno uticati na poboljšanje po-ložaja Muslimana u Jugoslaviji, koji se neće moći mjeriti sa sadašnjim, jer su vla-sti bile pokušale izvršiti asimilaciju Mu-slimana, ali su na kraju morali da im pri-znaju nacionalni identitet u čemu je zna-čajnu ulogu imala i organizacija “Mladi Muslimani”, u oktobru 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici tokom razgo-vora sa Brankovićem naveo da su pripad-nici organizacije “Mladi Muslimani” bili hrabri i dobri Muslimani, koji nisu žalili dati svoje živote za ideale islama i njihov primjer treba da bude pouka mladima.

7. Krajem 1981. godine u Sarajevu u kući Fejzić Ahmeta, pred Fejzić Ahme-tom i Seidović Seidom, isticao da su u našim školama direktori i većina nastav-nika Srbi, koji sprovode velikosrpsku po-litiku i svete se muslimanskoj djeci, da je jedan imam uhapšen, jer se je odupro pri-tiscima koji su vršeni prema musliman-skoj djeci, da našoj privredi nema spasa, jer rukovodstvo priča prazne priče, a od

sirotinje traže da stegne kaiš, a 1982. go-dine u julu u svojoj vikendici razgovara-jući sa Fejzić Ahmetom, istakao da srp-ska čaršija još uvijek kreira bosansko-hercegovačku politiku.

8. U oktobru 1980. godine, u svom stanu Seidović Seidu komentarišući suđe-nje Čurovac Agi ukazao da je to sve UD-BA zakuhala i unaprijed pripremila, do-dajući: “Oni sude Muslimane, a nemaju hrane”, u januaru 1982. godine u kancela-riji Seidović Seida tvrdio da je stanje u našoj privredi takvo da ćemo doživjeti sudbinu Poljske i da je veliki razdor u ru-kovodstvu Federacije, da su Muslimani obespravljeni i obezglavljeni, te da se u manjim gradovima raseljavaju.

9. U 1980. godini od Velagić Teufika u Beču primio jedan primjerak časopisa “Islam i Zapad” u kome se nalaze teksto-vi neprijateljske sadržine dr. Smaila Bali-ća, Zulfikarpašić Adila i Otvoreno pismo Sinodu srpsko-pravoslavne crkve u Beo-gradu u kome se cio srpski narod optužu-je za mržnju prema Muslimanima, pa ovaj časopis unio u zemlju, tekst Otvore-nog pisma fotokopirao u dva primjerka, pa časopis sa ovim primjercima dao svom bratu Behmen Salihu, s tim da ovaj isto uputi Sinodu srpsko – pravoslavne crkve u Beogradu.

PA SE :

O S U Đ U J U

– OPTUŽENI IZETBEGOVIĆ ALIJA NA KAZNU ZATVORA U TRAJA-NJU OD 14 /ČETRNAEST/ GODINA.

– OPTUŽENI BEHMEN OMER NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 /PETNAEST/ GODINA.

– OPTUŽENI ČENGIĆ HASAN NA JE-DINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 /DESET/ GODINA.

– OPTUŽENI KASUMAGIĆ ISMET NA JEDINSTVENU KAZNU ZA-TVORA U TRAJANJU OD 10 / DE-SET/ GODINA.

– OPTUŽENI BIČAKČIĆ EDHEM NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 / SEDAM / GODINA.

– OPTUŽENI ŽIVALJ HUSO NA KA-ZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST / GODINA.

– OPTUŽENI BEHMEN SALIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA.

– OPTUŽENI SPAHIĆ MUSTAFA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA.

– OPTUŽENI LATIĆ DŽEMAL NA KA-ZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST/ GODINA I 6 / ŠEST/ MJESECI.

Mezar Omera Behmena

JOURNAL

57

DRUGI O NAMA

Boš

njač

ka r

iječ

Čas

opis

za

druš

tven

i živ

ot i

kult

uru

sand

žačk

ih B

ošnj

aka

Bro

j 11

-12

Dramski studio “Orient Espresso” u Novom Pazaru

JOURNAL

58

DRUGI O NAMA

6SRIJEDA, 15. JULI 2009.

AKTUELNOSand`a~ke novine

Prigodnom akademijom i

izvođenjem monodrame

“Kameni spavač”, Bošnjačko na-

cionalno vijeće obilježilo je 11.

jul. Dan sjećanja. Tim povodom

delegacija Vijeća posjetila je še-

hidsko groblje i položila dvijeće

na spomen-česmu u selu Starče-

viće u tutinskoj opštini, gdje je,

11. jula 1922. godine, ubijeno 30

Bošnjaka.

Na prigodnoj akademiji u

Glavnom uredu Bošnjačkog na-

cionalnog vijeća, prisutnima se

obratio predsjednik Izvršnog od-

bora Vijeća, narodni poslanik

Esad Džudžević.

Ističući da je Bošnjačko na-

cionalno vijeće još prije pet go-

dina, na desetogodišnjicu

genocida u Srebrenici, proglasilo

11. jul za Dan sjećanja, Džudže-

vić je kazao da je 11. jul “prilika

da se zatraži rahmet za sve bo-

šnjačke civilne žrtve u prošlom

stoljeću: na žrtve pokolja i pokr-

štavanja Bošnjaka u Plavu i Gu-

sinju 1912. godine, na žrtve u

Starčevićima u opštini Tutin, 11.

jula 1922. godine, na ubijene u

Šahovićima i Pavinom Polju u

Bijelom Polju, 20. novembra

1924. godine, na šehide pobijene

na pravdi Boga na Hadžetu u

Novom Pazaru, tokom 1944. i

1945. godine, na žrtve progona

Titovog ministra policije Ale-

ksandra Rankovića, tokom 60-

tih godina, na žrtve državnog

terora i otmica Bošnjaka tokom

90-tih godina, na Sjeverin 22. ok-

tobra 1992. godine, na pljevalj-

sku Bukovicu 16. februara 1993.

godine, na žrtve otmice u Štr-

pcima, 27. februara 1993. godine,

i, konačno, na žrtve genocida u

Srebrenici, 11. jula 1995. godine”.

“Odlukom Evropskog parla-

menta i Rezolucijom UN čitav

civilizirani svijet obilježava 11.

jul kao Dan sjećanja. Svi osim

onih koji su to trebali prvi učiniti

- parlament Srbije, zemlje u kojoj

mi sandžački Bošnjaci živimo

od 1912. godine”, kazao je

Džudžević, izražavajući

očekivanje da će “zbog

generacija onih u čije je

ime to učinjeno” Srbija

smoći snage da to učini.

U nastavku programa izve-

dena je monodrama “Kameni

spavač”, Dramskog studija

ORIENT ESPRESSO iz Za-

greba, u izvođenju glumca Fi-

lipa Mursel Begovića.

Monodrama “Kameni spa-

vač” temelji se na stihovima ve-

likog bošnjačkog pjesnika

Mehmedalije Maka Dizdara iz

istoimene zbirke pjesama. Sna-

žnu ličnost pjesnika utjelovljuje

lik pripovjedača, a postmoder-

nim pristupom u smislu najno-

vijih iskustava evropske

drame. U predstavu su uključene

i biografske činjenice iz pjesni-

kovog života. Spajanjem tradicije

i savremenosti dobilo se na inte-

rakciji između dramskog pozori-

šta i performansa.

Cjelokupan projekat izvodi

isključivo jedan glumac, a za-

sniva se na autentičnim pje-

smama Maka Dizdara iz njegove

zbirke “Kameni spavač” koje su

propraćene projekcijama slika na

zidu i predstavljaju simbole i mo-

tive na stećcima.

Monodrama se na mnogo

načina odnosi na tragična ratna

zbivanja koja su devedesetih go-

dina prošlog stoljeća zadesila Bo-

šnjake i mnoge ostavile bez

doma i porodice.

Scenografija u monodrami

minimalističkim načinom u

opremi scenskog prostora u prvi

plan postavlja glumca koji pred-

stavlja lik glavnog pripovjedača i

pjesnika Maka Dizdara. Glumac

govori isključivo u prvom licu

jednine, a prema potrebama dra-

maturgije mijenja likove i postaje

osoba koja tumači dobru ili zlu

silu koja opsjeda ljude. Time je

izbjegnuta linearnost pripovije-

danja u monodrami, a naglašava

prisutnost manihejstva u djelo-

vanju bogumila. U predstavi se

prikazuje začudni svijet Crkve

bosanske čiji su pripadnici bogu-

mili, dolaskom Osmanskog car-

stva, vjeruje se, bez opiranja

prihvatili islam. Pripovjedač

sjedi na visokom stolcu i nespu-

tano se obraća publici darivajući

joj svoje stihove pokušavajući

doseći duboku oporost ovih sti-

hova, koji kao da se istom klešu u

kamenu.

Bošnjačko nacionalno vijeće je 2005. godine ustanovilo 11. juli kao Dan sjećanja na

sve bošnjačke civilne žrtve od 1912. godine do genocida u Srebrenici, 11. jula 1995.

godine. Prema odluci BNV, 11. jul, kao Dan Sjećanja posvećen je žrtvama koje

su stradale 1912. i 1913. godine u pokrštavanju i genocidu nad Bošnjacima u

Plavu i Gusinju, bošnjačkim žrtvama ubijenim na kućnom pragu u Starčevi-

ćima, u Opštini Tutin, 11. jula 1922. godine, Bošnjacima koji su ubijeni 10. no-

vembra 1924. godine u Šahovićima, u opštini Bijelo Polje. Ovo je Dan sjećanja

i na stotine strijeljanih sandžačkih Bošnjaka na Hadžetu u Novom Pazaru, od

1944. do 1946. godine od strane komunističkih vlasti, bestijalna ubijana i teror

tajne i javne policije Titovog ministra Aleksandra Rankovica, šezdesetih go-

dina prošlog vijeka. Ovo je dan sjećanja na nevine žrtve režima Slobodana Mi-

loševića, čiji mezare ni danas ne znamo, žrtava otmice u Sjeverinu 22. oktobra

1992. godine, žrtava pljevaljske Bukovice, 16. februara 1993. godine, žrtava

otmice u Štrpcima u opštini Priboj, 27. februara 1993. godine. Bošnjačko na-

cionalno vijeće poziva građane da prisustvuju akademiji povodom obilježa-

vanja 11. jula Dana sjećanja.

Sjećanje na sve žrtveBOŠNJAČKO NACIONALNO VIJEĆE OBILJEŽILO DAN SJEĆANJA

DAN SJEĆANJA

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik:Ismet Isaković

Zamjenik glavnog urednika:Filip Mursel Begović

Redakcija:Amina AlijagićMirza MešićSena KulenovićEdis FelićAlem Crnkić

Suradnici:Mirsada BegovićAmela HandanovićEdina SmajlagićAvdo Huseinović (BiH)Edin Tule (BiH)

Adresa:Preporodov JournalIlica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks:+385 (0)1 48 33 635e-mail:[email protected]@kdbhpreporod.hrweb: www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun:SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 10 kuna

Pretplata:RH 80 HRK godišnjeBiH 20 KM godišnjeSvijet 15 € godišnje

Tisak:mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici:Arslanagića most u Trebinju

SADRŽAJ

UVODNIKDan sjećanja na Srebrenicu – mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića ......................................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJObnova negdanjih džamija u Hrvatskoj ..................................................... 4Uključenost Bošnjaka u hrvatsko društvo tek treba dokazati ................... 7Da se nikad ne zaboravi ............................................................................ 8Pogled na Zagreb Envera Palalića ............................................................ 11Nove drame Amira Bukvića .................................................................... 12SABAH – zajedno smo jači ...................................................................... 14Tko se doktora boji još ........................................................................... 17

INTERVJU – MUJO ISIĆBogu hvala, promijenili smo se – hoćemo džamiju po svaku cijenu ........ 18

KULTURABosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača .................... 21CV ........................................................................................................... 23Čarolija i sklad lukova i krugova Orijenta ................................................ 24Na jugu ljiljani – literarni simboli tvrdoglave bosanske opstojnosti ......... 27Preporod u Trebinju ................................................................................ 29

INTERVJU – HUSEIN EF. HODŽIĆTrebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan ........................................................................................ 30

KVADRAT NAD HIPOTENUZOMI kockarima plaćaju dugove, zar ne? ........................................................ 35

BOSANSKI BAROMETAREvropa, Bosna i RS – opasno djelo genocida u ciničkoj dramaturgiji ....... 40Katastrofalna financijska situacija u BiH ................................................... 43

INICIJATIVEOsnivamo Preporodovu planinarsku grupu ............................................. 44

ŽIVJETI ISLAMPovijest državotvornosti Kraljevine Saudijske Arabije(II.) – Vehabijska ideologija ............................................................................. 45

POVRATAK U BUDUĆNOSTGlumci i egzibicionisti .............................................................................. 48

IN MEMORIAMPovodom smrti arhitekta Vahida Hodžića ............................................... 52Na ahiret preselio Omer Behmen .......................................................... 53Presuda kojom se osuđuje Alija Izetbegović i njegovi prijatelji ................ 53

DRUGI O NAMADramski studio “Orient espresso” u Novom Pazaru .............................. 57

VREMEPLOVMuhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti ....................................... 59

JOURNAL

JOURNAL

2 59

VREMEPLOV

Sarajevo, na Mevlud 1944.Prije kratkog vremena, u vrlo malom

razmaku, pojavila su se u Sarajevu dva izdanja poznatog Gaševićevog Mevluda – hvalospjeva o Muhamedovu rođenju, oba tiskana arapskim pismom, posebno preudešenim za hrvatski jezik. Jedno je izdanje Vakufskog ravnateljstva, a drugo Prve muslimanske nakladne knjižare (Muhamed Bekir Kalajdžić), Sarajevo.

Čovjeka, koji nije vješt pojavi tzv. aljamiado književnosti, bilo bi doista teš-ko uvjeriti, da te knjižice po obliku arap-sko-turske, sadrže u sebi hrvatski tekst. Još je kod toga značajnije ako istaknemo da je veoma širok krug čitalaca na koji će i u današnje doba, kada je latinička pisme-nost posve prevladala, naići ovo djelo.

Gaševićev je naime Mevlud do sada doživio svakako preko 20 različitih izda-nja pa je to jedno od najraširenijih, ako ne i najraširenije, djelo u širem puku Hrvata muslimana.

Da bismo shvatili što je zapravo alja-miado književnost, moramo ustanoviti, da arapsko pismo po broju ljudi koji se njime služe, daleko premašuje broj onih koji go-vore arapskim jezikom. Čitav niz naroda, koji su primili islam – od Malajskog otoč-ja do Španjolske – služili su se, odnosno služe se još i danas, arapskim pismom a da često ne pripadaju arapskom svijetu. I za islamskog gospodstva u Španjolskoj pisalo se nerijetko narodnim španjolskim jezikom, arapskim pismom. Ovakav na-čin pisanja poznat je pod imenom “alja-miado” /č. aldžamiado/ koja je riječ izve-dena od arapskog izraza “al-adža-mije”, što znači strani, nearapski. I kod nas se Hrvata nakon naše djelomične islamizaci-je uvela i raširila upotreba arapskog pisma i pri pisanju hrvatskim jezikom pa se s tom praksom proslijedilo sve do danas.

I Gaševićev se Mevlud ubraja u teko-vine hrvatske aljamiado književnosti, i to novije. Značajno je da je nastao izvan pra-ve Bosne i Hercegovine – u Kolašinu, u Crnoj Gori. Autor mu se doduše osjeća povezan s Bosnom i Hercegovinom pa svoj jezik zove bosanskim, odnosno boš-njačkim imenom, kao što su to uz hrvatski naziv običavali činiti i ostali naši musli-manski i katolički pisci iz bosanskoherce-govačke Hrvatske. Da bismo shvatili ovo Gaševićevo bošnjaštvo valja istaknuti da je jedan znatan dio Crne Gore, tzv. Donja Zeta, dugo vremena bio integralni dio bo-sanskog vilajeta, sve do godine 1788., ka-da je skadarski vezir Kara Mahmut-paša te krajeve priključio skadarskom vilajetu. Razumljivo je, onda, s obzirom na tu po-vijesnu pojedinost i to Gaševićevo osjeća-nje s Bosnom, što se ogleda i u njegovom nazivu za jezik koji je inače krcat crno-gorskim govornim osobinama.

Gaševićev spjev o Muhamedovu ro-đenju – Mevlud – zapravo je više-manje doslovni prijevod poznatog turskog Mevluda Sulejman Čelebi iz Bruse koji je nastao godine 1409. Osim hrvatskog pri-jevoda Sulejman Čelebinog, Mevlud je još dvaput preveden na albanski i jedan-put na grčki jezik.

O popularnosti Gaševićeve obrade Sulejman Čelebinog Mevluda najbolje govori okolnost što takoreći nema musli-manske kuće koja ne bi bila u posjedu bilo kojega izdanja toga Mevluda. Sam je au-tor – Hafiz Salih Gašević priredio dva iz-danja. Reis-ul-ullema Džemaludin ef. Ča-ušević tiskao je za života 9 izdanja tog Mevluda hrvatskom arabicom. Alija Na-metak priredio je 6 izdanja u latinici, a dr. F. Bajraktarević jedno ćirilsko izdanje. Vakufsko je ravnateljstvo u Sarajevu iz-dalo ovaj Mevlud u dva maha arabicom.

Konačno je M. B. Kalajdžić prije kraćeg vremena izdao jedan tekst Gaševićevo Mevluda u latinici a drugi u arabici. Treba spomenuti i da je prema Gaševiću prire-dio svoj Mevlud 1929. i Hafiz Seid Zemu-nović iz Koraja kod Tuzle (umro 1932. godine). Isto, prema Gaševiću, izdao je u novije vrijeme Mevlud i Mahmud Džafe-rović, džematski imam iz Dubrovnika.

Sulejman Čelebi bio je glavno vrelo i za manje poznati Mevlud nekog Arifa, ro-dom iz Sarajeva a nastanjenog u Novom Pazaru, koji je izašao godine 1911. Bit će da je Sulejman Čelebi poslužio kao uzor i Mevludu Rušafije iz Trebinja, koji do sa-da nije objavljen. I rukopis Mevlud Med-med Nedžatije Bulbulovića (oca književ-nika Edhema Bulbulovića iz Sarajeva) vrlo je vjerojatno uzeo za podlogu Sulej-mana Čelebi.

Kao što se može nazrijeti dale bi se čitave studije pisati o našoj “mevludskoj” književnosti. No, da bi naš prikaz bio što potpuniji, još ćemo spomenuti da je jedan čovjek iz prošlog stoljeća (19. st.!) Hadži Hafiz Muhamed Emin Hadžijahić reis-ul-kurra Careve džamije u Sarajevu uspješno pokušao preraditi sam izvornik Sulejman Čelebinog Mevluda. Safvet beg Bašagić i djelomično Musa Ćazim Ćatić dali su pak svoje izvorne doprinose hrvatskoj “me-vludskoj” književnosti.

Kao što se po svemu vidi, kako u hr-vatskom muslimanskom puku, tako i me-đu obrazovanim krugovima musliman-skih Hrvata, pokazuje se veliko zanimanje za spjevove o Muhamedovu rođenju, što ujedno posvjedočuje ogromnu ljubav i privrženost koju muslimani Hrvati u sva-koj prilici iskazuju prema svome Vjero-vjesniku.

Muhamedovo rođenje u hrvatskoj književnosti

Tko se sve laćao prijevoda Mevluda (još se i danas tiskaju djela hrvatskim jezikom, a arapskim pismom)

Tragajući u raznim izvorima: časopisima i knjigama u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu za pjesmama bošnjačkih pisaca naiđoh i na jedan sustavan, zanimljiv i informativan tekst u novinama “Hrvatski narod“ iz 1944. godine, od 7. ožujka. Budući da bi uskoro bilo vrijedno temeljito istražiti i usustaviti sve prijevode Mevluda na hrvatski i bosanski jezik učinilo nam se vrijednim ponuditi ovoj cijenjenoj redakciji da donji tekst tiska integralno, izvorno i cjelovito. Kao doprinos i vrijedan izvor za očekivani znanstveni pristup toj problematici. (Edina Smajlagić)

Dan sjećanja na Srebrenicu –Dan sjećanja na Srebrenicu –mali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovićamali korak za hrvatsku politiku, veliki za Šemsu Tankovića

Obnova negdanjih džamija u HrvatskojObnova negdanjih džamija u HrvatskojBosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavačaBosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik traži izdavača

Čarolija i sklad lukova i krugova OrijentaČarolija i sklad lukova i krugova OrijentaIntervju: Mujo Isić / Husein ef. HodžićIntervju: Mujo Isić / Husein ef. HodžićI kockarima plaćaju dugove, zar ne?I kockarima plaćaju dugove, zar ne?

Vehabijska ideologijaVehabijska ideologijaGlumci i egzibicionistiGlumci i egzibicionisti

TREBINJE JOU

RN

AL

, bro

j 110

, 200

9.

preporodov journal, br. 110

Documents