preporodov journal, br. 115

Hvala, reise!Hvala, reise!820 godina Povelje bosanskog bana Kulina820 godina Povelje bosanskog bana Kulina

Intervju – Senad NanićIntervju – Senad NanićNema dogovora o promjenamaNema dogovora o promjenama

Priča o Avdagi HasićuPriča o Avdagi Hasiću“Drugi” muslimani“Drugi” muslimani

Muhammed a.s. – Poslanik islamaMuhammed a.s. – Poslanik islamaPartija stoljećaPartija stoljeća

Geneza bliskoistočnog sukobaGeneza bliskoistočnog sukobaJa, Lukman ibn MurselJa, Lukman ibn Mursel

Z A G R E B A Č K A D Ž A M I J A

JOU

RN

AL

, bro

j 115

, 200

9.

FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik:Ismet Isaković

Zamjenik glavnog urednika:Filip Mursel Begović

Redakcija:Amina AlijagićMirza MešićSena KulenovićEdis FelićFaris Nanić

Suradnici:Mirsada BegovićAjka Tiro SrebrenikovićEdina SmajlagićDino MujadževićAvdo Huseinović (BiH)Edin Tule (BiH)

Adresa:Preporodov JournalIlica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks:+385 (0)1 48 33 635e-mail:[email protected]@[email protected]: www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun:SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 10 kuna

Pretplata:RH 80 HRK godišnjeBiH 20 KM godišnjeSvijet 15 € godišnje

Tisak:mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici:Ajvatovica

SADRŽAJ

UVODNIKHvala, reise! ............................................................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJUna iz mog sna .......................................................................................... 4Počast palim bošnjačkim vojnicima ........................................................... 5Znanjem protiv raka dojke ........................................................................ 8Akcija darivanja krvi ................................................................................. 10Priznanje donijelo stabilnost .................................................................... 11U susret Bošnjačkom saboru .................................................................. 12Sevdah u Novom Zagrebu ...................................................................... 14Životni problemi ..................................................................................... 15820 godina Povelje bosanskog bana Kulina .............................................. 16Bajramska poruka .................................................................................... 19

HRVATSKAJosipović najozbiljniji kandidat ................................................................. 20

INTERVJU – SENAD NANIĆZadovoljstvo postignutim rezultatima ..................................................... 22

BOSANSKI BAROMETARNema dogovora o promjenama .............................................................. 25Portugal zasluženo slavio ......................................................................... 27

IZ SVIJETARecesija, minareti, Nobelova nagrada za mir... ........................................ 29

KULTURADvore gradi Komadina Mujo ................................................................... 34Na tragu pogrešnih identiteta ................................................................. 35Kulenovićev književni opus ...................................................................... 36Festival ozbiljnih namjera ........................................................................ 39Žena – za krizna vremena! ...................................................................... 41

PRIČE IZ BOSNEPriča o Avdagi Hasiću .............................................................................. 43

SINE IRA ET STUDIO“Drugi” muslimani ................................................................................... 45

ŽIVJETI ISLAMMuhammed a.s. – Poslanik islama (II) ...................................................... 47

POVRATAK U BUDUĆNOSTPartija stoljeća ......................................................................................... 50

DIJALOG CIVILIZACIJAGeneza bliskoistočnog sukoba (II) ........................................................... 54

OGLASIFond za stipendiranje BNZH .................................................................. 59

MURSELOV ŠEGISTANJa, Lukman ibn Mursel ............................................................................. 60

ZANIMLJIVOSTIStop podzemnim tunelima ...................................................................... 62Facebook i razvodi .................................................................................. 62Internet i inteligencija .............................................................................. 62Arapski Nostradamus .............................................................................. 63Svi mailovi idu u Rim ................................................................................ 63

JOURNAL

JOURNAL

2 63

ZANIMLJIVOSTI

pojavljuju i nestaju na našemu mental-nom “ekranu” iz trenutka u trenutak.

“Ipak, postoji i tamna strana medalje. Preduga upotreba računa ima snažan učinak na način na koji razmišljamo, osjećamo i ponašamo se. “Iako internet unapređuje procesuiranje informacija i ubrzava sposob-nost donošenja odluka, pretjerana upotreba može oštetiti neke naše druge vještine. S vremenom se, naime, smanjuje sposobnost povezivanja s ljudima i dolazi do pada zadr-žavanja pozornosti”, upozorava Small te preporučuje da ako cijeli dan osoba radi za računalom, nakon posla se treba što je više moguće družiti s ljudima. �

Arapski Nostradamus Ova će godina biti odlična papi Bene-

diktu XVI, ali loša talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, kao i mnogim dru-gim političarima na čelu s američkim predsjednikom Barackom Obamom, koji bi mogao izgubiti život. Godina će biti lo-ša i egipatskom predsjedniku Hosniju Mu-baraku. Štoviše, Benedikt XVI će u 2010. pridonijeti dolasku do suglasja između kr-šćana i muslimana. To su prognoze za ovu godinu Tunižanina Hassana al-Charnija, koji je poznat i kao arapski Nostradamus.

Arapski astrolog Hassana al-Charni polučio je do sada neke uspjehe u progno-ziranju događaja pa je tako predvidio smrt princeze Diane, palestinskog čelnika Jasera Arafata i kralja popa Michaela Jacksona. Sada premijeru Berlusconiju predviđa crnu godinu i političku propast, koja će uslijediti i zbog fizičkog slablje-nja nakon nedavnog napada kada ga je maketom milanskog Duoma u lice pogo-dio Massimo Tartaglia. Ni Berlusconije-va stranka Narod slobode neće imati do-bru godinu, predviđa Al-Charni u horo-skopu koji je načinio za talijansku novin-sku agenciju AKI (Adnkronos Internatio-nal). No, prije nego li se Berlusconijevi politički suparnici počnu veseliti, treba kazati da je Al-Charni jednom pogriješio u prognozama za Italiju, kada je počet-kom 2008. prognozirao dugi život Vladi lijevog centra Romana Prodija, koja je nekoliko mjeseci poslije pala.

Papa Benedikt XVI će polučiti uspjeh u odnosima s muslimanskim svijetom, što je svakako pozitivno poslije njegova govo-ra u Njemačkoj 2006. nakon kojeg su pro-tiv njega prosvjedovali u islamskim ze-mljama. Tuniski astrolog predviđa Obami “iznenadni, pa čak i tragični konac”, odno-sno “smrt u nenormalnoj situaciji”.

Teheran će dovesti do kraja svoj nukle-arni program i razviti ratnu industriju kao politički pritisak. Mubarak će imati zdrav-stvenih problema, ali i neka od zemalja sjeverne Afrike ostat će bez svoga čelnika. Ove će godine loše završiti, vjerojatno umrijeti, francuski pjevač Johnny Hally-day, a momčad jedne europske zemlje po-bijedit će na Svjetskom nogometnom pr-venstvu u Južnoafričkoj Republici. �

Svi mailovi idu u RimUnatoč velikoj popularnosti Djeda Bo-

žićnjaka i brojnih pisama koja idu na adre-su u Finskoj, veliki istup Katoličke crkve prema modernome načinu komunikacije – internetu, ove godine učinio je Rim sredi-štem najljepših želja. Otvaranjem internet-ske stranice www.Pope2you.net, Vatikan je posjetiteljima omogućio da na izrazito jednostavan način iskažu svoje čestitke pa-pi Benediktu XVI osobno, uz vlastite pri-godne fotografije.

Odabrane čestitke bit će isprintane i pokazane Petrovu nasljedniku, a najljep-še prikazane na samoj stranici. Iako nema točnog podatka, pretpostavlja se kako je do sada poslano na stotine tisuća čestita-ka, dok je sama stranica u zadnjih osam mjeseci posjećena oko sedam milijuna puta. Ujedno je preko iste stranice omo-gućeno posjetiteljima da i drugim ljudima pošalju čestitku, i to s papinom slikom i njegovim porukama. Voditelj i dizajner projekta www.Pope2you.net, talijanski svećenik Paolo Padrini, pobrinuo se da mogućnost slanja čestitke bude dostupna i preko poznatih društvenih stranica kao Facebooka i Twittera, kao i stranice po-svećene fotografijama – Flickr. Svakako treba napomenuti kako je prije ove strani-ce pokrenuta i posebna stranica preko vi-deoportala YouTubea. Posjetiteljima je

time omogućeno pregledavanje svih pa-pinih govora i uživo praćenje nastupa, uz mogućnost snimanja istih na iPod.

Velika novost, koju je na mala vrata na-javio otac Paolo, jest da će papa Benedikt XVI preko spomenutih stranica ujedno ko-municirati s mladim vjernicima o pitanjima koja ih muče. Unatoč silnoj popularnosti in-terneta, vatikanska pošta dan-danas se bori s pismima koja stižu iz cijelog svijeta, kao i s brojnim vjernicima koji žele svojim najmili-jima poslati razglednicu iz samog Vatikana. Pošta ima dvije podružnice na Trgu svetog Petra, dok je glavna pošta unutar samog Va-tikana. U svim poslovnicama turisti mogu kupiti razglednice kao i kovanice s likovima iz crkvene povijesti. Možda je najpoznatija djelatnost vatikanske pošte izdavanje po-štanskih markica – za čiji posjed se bore mnogi numizmatičari. Zadnja izdana marki-ca ove godine izašla je u suradnji vatikanske pošte i pošte Kraljevine Švedske s motivom “Bogorodica s djetetom na tronu s dva anđe-la, u pratnji sv. Joakima i sv. Ane”, što je rad renesansnog slikara Francesca Melanzija.

Ozbiljnost u pristupu internetu kao su-vremenome mediju komuniciranja vidi se i u čestim sastancima rimskih biskupa i struč-njaka medijske komunikacije. Isto tako va-lja napomenuti kako je www.Pope2you.net plod suradnje glavnih medijskih uzdanica Vatikana: Papinskog vijeća za sredstva društvenih komunikacija, Vatikanskog tele-vizijskog centra, Radio Vatikana, Talijanske biskupske konferencije, H2O Newsa te brojnih drugih medijskih stručnjaka.

Ujedno, papa Benedikt XVI. redovito poziva mlade na evangelizaciju: “Osje-ćajte svojom obvezom unositi u kulturu ovoga novog komunikacijskog i informa-cijskog okruženja vrijednosti na kojima počiva vaš život! Na vama, mladi, koji ste se gotovo spontano suživjeli s tim sred-stvima komunikacije, leži posebna zada-ća evangelizacije toga ‘digitalnog konti-nenta’”, rekao je papa Benedikt XVI u poruci za 43. Svjetski dan sredstava druš-tvenih komunikacija. �

Pripremio: Ismet Isaković

JOURNAL

3

UVODNIK

Početkom prosinca 2009. Sena Kulenović, članica redakcije “Preporodovog Journala”, dobila je iz Sarajeva e-mail sljedećeg sa-držaja:

Dobio sam vaš “Preporodov Journal” putem e-maila i zahva-ljujem se. Ponosan sam na vas i na koncept vašeg “Journala”. Ova simbioza nacionalnog, vjerskog i kulturnog u Bošnjaka impresioni-rala me, jer to je ono o čemu sam uvijek sanjao – da budemo jedan narod različitih pojedinačnih sposobnosti sa jednim zajedničkim ciljem, a to je nacionalni ponos, vjersko-moralna dosljednost i kul-turna kreativnost. Vaš “Journal” je sve to i zato hoću da vam kažem da nastavite sa radom i da nastavite sa entuzijazmom, jer 21. stolje-će je stoljeće našeg nacionalno-bosanskog buđenja, našeg kultur-no-bošnjačkog preporoda i našeg bosansko-državnog patriotizma.

Selam i neka vas Bog čuva!Mustafa Cerić,

reisu-l-ulema i vrhovni muftijaIslamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Reisova pohvala je dodatan motiv za rad i potvrda da smo na do-brom putu. Riječi prvog čovjeka Islamske zajednice na južnoslaven-skim prostorima istovremeno vesele, ali i obavezuju našu redakciju. Kvalitetu nije lako održavati, ona se mora dokazivati iz broja u broj.

“Preporodov Journal” je nastao prije nešto više od šest godina, kada se odvojio od starijeg, poznatijeg brata “Behara”, u kojemu je godina-ma bio podlistak, bolje rečeno podstanar. Dobro je poznato da je uzrok nastanka “Journala” bio sukob unutar redakcije oko članka Farisa Na-nića, kasnije prvog glavnog urednika, na temu zbivanja u Americi i svijetu nakon poznatih događaja 11. rujna 2001. godine. Bila je potreb-na ljudska hrabrost, principijelnost i intelektualna snaga da se pokrene nešto novo i drugačije, da se progovori i o nama samima.

U prethodnom periodu “Journal” je gradio svoju poziciju u boš-njačkom nacionalnom korpusu u Hrvatskoj. Sadašnji vizualni i sa-držajni izgled “Preporodovog Journala” stvaran je nekoliko godina, pri čemu smo željeli obuhvatiti sve segmente bošnjačkog nacional-nog bića. Postepeno je nadograđivana koncepcija, oblikovane i otvarane nove rubrike i kolumne, osmišljavane nove teme koje smo željeli predstaviti čitateljima, proširen broj članova redakcije i su-radnika. Bili smo uvjereni da radimo nešto dobro, nešto trajne vri-jednosti, na korist našem narodu.

Nastojali smo afirmativno pratiti događaje u bošnjačkoj zajednici u RH, pri čemu nismo bježali niti od polemičkih tonova, naročito kada je bila riječ o (ne)radu Šemse Tankovića, bošnjačkog saborskog zastupni-ka. Sukobima oko “Journala” posebno je bila obilježena 2008. godina, kada smo otvoreno i argumentirano progovorili o nedosljednostima ljudi koji kreiraju bošnjačku političku poziciju u Hrvatskoj. Nadamo se da je period osporavanja i nerazumijevanja iza nas.

“Journal” je bio i ostao otvoren za sve Bošnjake, za različita sta-jališta i mišljenja koja mogu pridonijeti napretku i očuvanju posebno-sti bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Pritom je cilj oko “Pre-porodovog Journala” okupiti intelektualnu elitu bošnjačkog naroda u RH, najumnije i najproduktivnije pripadnike generacije rođene 60-ih i 70-ih godina, generacije koja je predugo bila na margini društvenih događanja. Vjerujemo da smo na dobrom putu, a u prilog tome neka posluži podatak da je čak 16 članova redakcije i suradnika kreiralo dvobroj u kojemu je bio intervju s reisom Cerićem.

“Journal” nije samo informativan, već smo izborom rubrika i tema, dužinom tekstova željeli dobiti na edukativnosti, s određe-nom prosvjetiteljskom crtom. Činjenica je da nedovoljno poznaje-mo vlastitu povijest – značajne događaje i povijesne ličnosti. Bo-sansko-hercegovačka i bošnjačka povijest je velika nepoznanica najširim slojevima našeg naroda, što predstavlja problem bržem na-cionalnom konstituiranju. Nastojimo stvoriti časopis iznimne kvali-tete, a put do toga se sastoji od mnogo malih koraka. Nadamo se da će doći i taj dan kada će “Journal” imati profesionalne članove re-dakcije, stabilno financiranje, veliku pretplatu, mnogo veći tiraž i polumjesečno izlaženje.

“Journal” se čita i izvan granica Hrvatske, a naročito u Bosni i Her-cegovini. Tome svakako pridonosi elektronska verzija našeg časopisa koja putem e-maila dospijeva u sve dijelove svijeta. Osim toga, “Jour-nali” u pdf-formatu se trenutno mogu pronaći na trima web-stranicama: KDBH “Preporod”, Islamske zajednice u Hrvatskoj i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, što predstavlja značajan iskorak i za redakciju i za KDBH “Preporod”.

Svakako treba naglasiti da smo svjesni i svojih nedostataka: po-vremene neredovitosti u izlaženju i nedovoljanog broja suradnika izvan Zagreba. Problem neredovitosti (veći broj dvobroja) nado-knađujemo povećanim brojem stranica (daleko više od 40 stranica po broju na koliko smo obavezni prema ugovoru sa Savjetom za nacionalne manjine RH). Nažalost, i pored svih napora nismo uspjeli pronaći suradnike koji bi svojim pisanjem izvještavali čita-telje o događanjima u Istri, te na jugu Dalmacije, u Splitu i Dubrov-niku. Iznenađuje mala zainteresiranost za pisanje, koje je u našim uvjetima mnogostruko važnije, jer predstavlja i svojevrsno arhivira-nje događanja u bošnjačkom manjinskom korpusu za buduće gene-racije. Naime, jasno nam je da će “Preporodov Journal” u nadolaze-ćim desetljećima biti jedan od važnih izvora podataka za znanstve-ne radove o Bošnjacima u Hrvatskoj. Između ostaloga, zato i toliko prostora u našem časopisu zauzima rubrika takvog naziva.

Veliki problem sadašnjeg “Journala” je financiranje. Sadašnjih 145.000 kuna godišnje za 10 brojeva po 40 stranica je nedovoljno. Prošlogodišnje minimalno povećanje budžeta nije dostatno da po-krije narasle troškove tiskanja i distribucije. Značajan problem je i distribucija časopisa, pri čemu su jedino Zagreb i Sisak redovito “pokriveni” u dovoljnoj količini. Nažalost, ostala gradska središta u RH sa značajnijom bošnjačkom populacijom su periodično i nere-dovito opskrbljena. Ovdje treba naglasiti problem pretplate. Naime, dobro je poznato da se veliki proračunski novac slijeva na račune bošnjačkih udruga i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Jedan od najboljih načina za svrsishodno trošenje tog novca je pretplata na “Preporodove” časopise – “Behar” i “Preporodov Journal”. Koristi su mnogostruke, a utrošena financijska sredstva veoma se lako mo-gu pravdati. Teško je shvatljiva činjenica da je jedino Vijeće boš-njačke nacionalne manjine u Sisku pretplaćeno na 25 primjeraka “Journala” i “Behara”.

I pored svih problema – idemo dalje, s obećanjem da će i “Pre-porodov Journal” dati svoj skroman doprinos da 21. stoljeće bude stoljeće nacionalno-bosanskog buđenja, kulturno-bošnjačkog pre-poroda i bosansko-državnog patriotizma. I za kraj, hvala reis-efen-dija, Vaše nam riječi mnogo znače. �

Ismet Isaković

Riječ glavnog urednika

Hvala, reise!

JOURNAL

4

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

U prostorijama Kulturnog centra Ambasade Bosne i Herce-govine u Zagrebu, 3. studenog 2009. otvorena je izložba umjet-ničke keramike pod nazivom “Una iz mog sna”, autorice Hali-de Emrić. Svečanom otvorenju izložbe, pored autorice, prisu-stvovali su Vladimir Raspudić, novi veleposlanik BiH u Zagrebu i Nermin Ogrešević, načelnik Op-ćine Cazin. Zagrebačka izložba umjetničke keramike organizira-na je pod pokroviteljstvom Opći-ne Cazin (Unsko-sanski kanton).

Halida Emrić je rođena 1965. godine u Bihaću. 2006. godine osnovala je studio za izradu umjetničke keramike Ser-hatArt. Od 2006. do 2009. godine usavrša-vala je znanje na privatnoj školi keramike Tapiker u Zagrebu. Do sada je izlagala na 22 samostalne i sedam zajedničkih izložbi u Bosni i Hercegovini. Izlagala je, između ostalog, u Sarajevu, Kuršumli medresi, Tešnju, Travniku, Gračanici, Gradačcu, Goraždu, Vitezu, Kaknju, Zvorniku i svih sedam gradova Unsko-sanskog kantona. Osim toga, svojim radovima predstavila se i u Sloveniji – u Ljubljani i Kopru. Osmi-slila je i realizirala projekt izrade suvenira – amblemi bosansko-hercegovačkih gra-dova, čiju realizaciju je pomoglo Federal-no ministarstvo za turizam i okoliš.

U uvodnim riječima Minka Ljubijankić, ataše za kulturu i voditeljica Kulturnog cen-tra je rekla da Halida Emrić oblikuje svoj umjetnički svijet s unutarnjom ustreptalo-šću i stvaralačkim uzbuđenjem. Svoju ma-štu razbuđuje kada svojim rukama dotakne glinenu masu od koje izrađuje razne oblike vaza, tanjura, zdjela, nakita i zidnih ukrasa.

Prisutne posjetitelje u prostorima Kulturnog centra BiH pozdravio je i bh-veleposlanik Vladimir Raspudić, koji se u svom govoru osvrnuo na veoma uspješan rad Kulturnog centra BiH u 2009. godini.

Izložbu je svečano otvorio načelnik Općine Cazin, kao pokrovitelj ove mani-festacije. “Drago mi je da naši umjetnici ruše sve barijere, granice i nesporazume kroz umjetnost i umjetnički rad. Drago mi je da smo mi dio toga kroz podršku u realizaciji ove izložbe i drago mi je da Halida prenosi duh krajiške tradicije i kulture i izvan granica Bosne i Hercego-

vine”, rekao je, između ostalog, načelnik Ogrešević u svom obraćanju prisutnima.

Halida Emrić je umjetnica koja većinu svog rada posvećuje Bosanskoj krajini i Krajišnicima, a ponajviše Cazinu i njego-vim stanovnicima. Načelnik Ogrešević je ujedno i jedan od onih ljudi kojima se poro-dica Emrić duboko i srdačno zahvaljuje na velikoj podršci u svom radu. “Naglašavam da dio uspjeha mojih izložbi pripada općini Cazin i načelniku Ogreševiću, zbog čega ću se uvijek osjećati dijelom kao Cazinjanka”, riječi su Halide Emrić. Naglasila je da su sastavni dio izložbe vaze i zdjele rađene specijalnom tehnikom portugalskog oslika-vanja na glini, kao i ručno rađeni nakit. Obavijestila je prisutne da se izložba “Una iz mog sna” nakon zagrebačkog predstav-ljanja seli u Petrinju, gdje će se u periodu od 9. do 15. studenog 2009. predstaviti na “Tjednu bosansko-hercegovačke kulture”.

Metafizika gline

Izložba “Una iz mog sna” je ocijenje-na jedinstvenim izričajem i suvremenim oplemenjivanjem rada na keramici. Ako je iskrena, umjetnost je uvijek suvremena bez obzira na formu. Upravo ovo pojaš-njenje vjerojatno je najpreciznije kada je riječ o profinjenoj keramici predstavlje-noj u Zagrebu.

U lijepo urađenom prospektu izložbe Fatima Maslić se lijepim biranim riječima osvrnula na umjetnički izričaj Halide Emrić. Naglasila je da Halida Emrić, su-pruga poznatog bosansko-hercegovačkog slikara Seada Emrića, svoju vještinu kori-sti na više planova što je i prikazano na

izložbi u Zagrebu. Djeluje kroz projekte praktičnog osmišljava-nja i realizacije izrade prihvatlji-vog suvenira: amblemi bosansko-hercegovačkih gradova, što je doprinos inovativnosti i vizual-nom obogaćivanju turističkog bh-proizvoda. Ovom programu mo-že se pridružiti i kolekcija nakita kao prepoznatljivog proizvoda keramičke radionice SerhatArt, u čiji rad se sve više uključuje i ci-jela porodica.

“Pored produkcije suvenira Halida Emrić traži način da u sferi primjenjene umjetnosti iznese

svoja estetska iskustva u kojima su natalo-žene refleksije i senzacije iz vanjskog svije-ta, koje na neki način određuje naziv pred-stavljenog ciklusa ‘Una iz mog sna’. Ona svoj likovni izraz podređuje funkciji odre-đenog predmeta (posude, vaze) dajući im specifičnu estetsku dimenziju i pretvarajući ih u svojevrsne artefakte. Suptilna priroda njene ličnosti neposredno se iskazuje u lir-skim crtežima na keramičkim slikama, dok je u primjenjenim predmetima naglašena koloristička ekspresija glazirane površine. Pa i kada u primjenjenim formama poštuje zakonitosti njihove funkcionalnosti i upo-trebljivosti, Halida Emrić te forme oblikuje na prepoznatljiv način, dajući im osobit pe-čat, kroz proces slobodne modelacije obli-ka, razuđenu kolorističku igru, zanimljive taktilne vrijednosti obogaćene specifičnim ‘feminiziranim’ teksturama. Radeći s gli-nom Halida Emrić je spoznala simboličko značenje materije, onaj iskonski nagon, koji je duboko kao naslućena informacija upre-ten u našoj svijesti. Kreativan je to proces transformacije pramaterije (gline, zemlje) od koje smo sazdani, u neke nove forme, određene suvremenom estetikom i kreativ-nim impulsima njenog unutarnjeg bića. Taj metafizički aspekt, sadržan u svojstvu gli-ne, često susrećemo kao motiv istočnjačke mudrosti”, napisala je Fatima Maslić. Za-ključila je da je to svojevrsna “metafizika” zemlje koja se mora prepoznati i osjetiti da bi se u procesu izrade keramike materija mogla oživjeti. Artefakti predstavljeni na ovoj izložbi potvrđuju da je tu “metafiziku gline” Halida Emrić uspjela otkriti i da joj se s radošću u potpunost predala. �

Ismet Isaković

Aktivnost Kulturnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu

Una iz mog sna

Slijeva: Halida Emrić, Nermin Ogrešević, Vladimir Raspudić i Minka Ljubijankić

JOURNAL

5


U Islamskom centru u Zagrebu, u sklo-pu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašo-vić”, 5. studenog 2009. gost je bio lju-bljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus. Prisutnima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” predstavljen je dokumentar-ni film “Džamija u Logu pod Mangartom”, čiji su autori muftija Nedžad Grabus i Mu-hamed Halilović. Film je proizveden u travnju 2008. godine, a izdavač je Ured muftije u Ljubljani. Film je lijep doprinos Islamske zajednice u Sloveniji očuvanju sjećanja na Bošnjake, koji su obilježili jed-no poglavlje povijesti i bili prepoznatljivi i odvažni učesnici Prvog svjetskog rata.

Bošnjaci u Prvom svjetskom ratu

Dokumentarni film “Džamija u Logu pod Mangartom” počinje s mudrim riječi-ma: “Tko je bez prošlosti, taj je bez lica i identiteta.” Područje Bosne i Hercegovi-ne stoljećima se nalazilo na razmeđu veli-kih kultura i civilizacija. Od 1463. do 1878. godine BiH je bila u sastavu Osmanskog carstva, a zatim od 1878. do 1918. godine u sastavu Austro-ugarske monarhije. Samo tri godine nakon austro-ugarske aneksije BiH, tj. 1881. godine uvedena je opća vojna obaveza koja je za mlade Bošnjake počinjala s navršenih 20 godina života. Vojna obaveza je podrazu-mjevala tri godine boravka na prvoj bor-benoj liniji, a narednih devet godina u rezervnom sastavu. Prve čete oformljene su već 1882. u Sarajevu, Banja Luci, Tu-zli i Mostaru, a desetak godina kasnije pojedini bataljuni bili su dislocirani izvan domovine, u Beču i Budimpešti.

U toku Prvog svjetskog rata, tada zva-nog Veliki rat, bošnjačke regimente ras-poređivane su širom Monarhije. To je bi-lo vrijeme kada se pod imenom Bošnjak podrazumijevao svatko tko je bio iz Bo-sne i Hercegovine, bez obzira na vjersku pripadnost. Značajan broj Bošnjaka su-djelovao je u Prvom svjetskom ratu na Soškom frontu. Soški front bio je dio ju-gozapadnog fronta dugog preko 600 kilo-metara, koji se prostirao od Švicarske preko Alpa do Jadranskog mora. Sami front dobio je ime po rijeci Soči, a bio je dug oko 90 kilometara.

Do prvih se borbenih linija smještenih na planinskim vrhovima u početku dolazi-

lo pješice, kroz planinske vrleti i kanjone, šumskim putovima teško prohodnim zbog čestih padalina – kiše i snijega. Da bi se olakšao pristup Soškom frontu trebalo je izgraditi cestu. Izgradnja ceste od Kranj-ske gore, preko prijevoja Vršič na nadmor-skoj visini od 1.611 m do Trenda, počela je u svibnju 1915. godine. Cesta je bila od strateškog značaja za front jer je omoguća-vala nesmetano snabdjevanje jedinica s municijom, hranom i lijekovima. Za iz-gradnju ceste angažirano je preko 10.000 zarobljenih ruskih vojnika, koji su radili u svim vremenskim uvjetima i ljeti i zimi, pri čemu su mnogi umrli od zime, raznih bolesti i iscrpljenosti. Najveći gubitak imali su ispod jedne od lavina kada je is-pod snijega ostalo zatrpano 110 zaroblje-nika, te šest ili sedam austrijskih stražara. Njima u spomen preživjeli ruski zaroblje-nici izgradili su 1917. godine kapelu kao znak sjećanja na poginule kamarade. Ka-pela je preživjela do današnjih dana, a 2006. godine je i temeljito obnovljena.

Bošnjački vojnici isticali su se po odjeći u velikoj austro-ugarskoj vojsci. Bili su obučeni u sive uniforme, nosili su čakšire i fes na glavi. Također su se isti-cali s oružjem jer su se u borbi, pored pu-šaka, gotovo uvijek koristili noževima i buzdovanima. Bošnjaci su bili poznati kao hrabri i neustrašivi borci. Bosansko-hercegovačke regimente važile su za elit-ne jedinice Carske armije i bile su raspo-ređivane na najteže frontove. Svojom hrabrošću i odvažnošću Bošnjaci su se isticali u mnoštvu drugih nacija kako u

čitavoj armiji, tako i među 17 nacija koje su se borile na Soškom frontu. Vrh Rom-bon na visini 2.208 m držali su Bošnjaci i ta kota nikada nije prešla u ruke Talijana. Kota 588 na Tolminu bila je najisturenija pozicija i jedini dio fronta na desnoj obali rijeke Soče. Bošnjaci su držali i tu pozici-ju kroz svih 11 ofenziva koje su Talijani pokretali na Soškom frontu.

Kako bi se jedinice što bolje prilago-dile ratovanju na tom dijelu fronta, armija je pokretala nastavne kurseve koje su vo-dili poznavaoci tog izuzetno teškog pla-ninskog terena. I Bošnjaci su pohađali te kurseve i bili učenici jednog od pionira alpinizma i alpskog poete, dr. Juliusa Ku-gya (1858.-1944.). U znak zahvalnosti i sjećanja na njegov doprinos pored puta Vršič – Tolmin stoji spomenik tom vri-jednom entuzijasti.

Prve borbe na tom, zbog planinskog terena najtežem dijelu jugozapadnog fronta, počele su krajem svibnja 1915. godine, a bošnjačke regimente su već u lipnju ratovale na tom području. Do vrha Rombon vojnici su dolazili pod punom ratnom opremom, penjući se uz metalne stepenice koje su urezane u stijene, pri če-mu je veliki broj vojnika stradao. Bosan-ska regimenta broj 4 bila je dijelom elit-nih jurišnih diviziona koji su probili tali-janske linije u toku dvanaeste, posljednje Soške bitke. Ta je bitka predstavljala ko-načnu pobjedu na tom dijelu ratišta. Sa-čuvani dokumenti svjedoče o hrabrosti, dobroti i solidarnosti Bošnjaka koji su međusobno dijelili zadnji komad kruha. Dostupni dokumenti svjedoče da su na-kon borbe izvlačili ranjenike i nosili ih do priručnih bolnica. Borba prsa u prsa pred-stavljala je završni dio svake bitke, a u tome su Bošnjaci bili posebno snalažljivi i hrabri, zahvaljujući upotrebi buzdovana i tzv. bošnjačkih noževa. Zapisano je i upamćeno da Osman-aga Grabčanović, vlasnik najvećeg odlikovanja – Zlatne medalje za hrabrost, kao i mnogih drugih ordenja, nije koristio vatreno oružje. U borbu je išao naoružan samo buzdova-nom i bošnjačkim nožem.

Ono po čemu su ih Talijani, ali i njiho-vi saborci iz drugih dijelova Monarhije veoma lako prepoznavali bio je fes. U po-četku su ga nosili samo muslimani, a ubrzo i svi vojnici koji su bili u sastavu bosan-

Projekcija dokumentarnog filma “Džamija u Logu pod Mangartom”

Počast palim bošnjačkim vojnicima

Spomenik i nišan na vojnom grobljuu Logu pod Mangartom

JOURNAL

6

sko-hercegovačkih regimenti. Borbeni fes je bio sive, a paradni crvene (bordo) boje. Zanimljivo je da su dolaskom Bošnjaka u Ratnu mornaricu promjenjeni propisi o uniformi i opremi. Naime, Lutvo Šekić, brodski kadet na brodu “Švarcenberg” ja-vio je svom zapovjedniku da se boji da će ga se njegov otac odreći ako čuje da ne no-si fes. Njegov je slučaj bio uzrokom da se promjene pravila uniformiranja i opreme osoblja Ratne mornarice.

U Prvom svjetskom ratu Bošnjaci se ubrajaju u red najnagrađivanijih boraca. Zaključno s kolovozom 1918. godine pri-padnici bosansko-hercegovačkih regi-menti ukupno su nagrađeni s najmanje 35.618 medalja. Jedinica koja je u čitavoj Auatro-ugarskoj armiji imala najveći broj nosilaca Zlatne medalje za hrabrost jeste Bosansko-hercegovačka regimenta broj 2. Osman Alagić, Mustafa Bašić, Smajo Čatak i Osman Grabčanović samo su ne-ka od imena preko stotinu nosilaca tog visokog ordena kojeg su dobijali samo najhrabriji. Ta je jedinica imala u svojim redovima i jednog nosioca Ordena Marije Terezije, što je rang viteza i najviše odli-kovanje uopće u Habsburškom carstvu. U red onih koji su primili srebrnu medalju za hrabrost uvrstio se i dječak od 14 godi-na, mali heroj, Elez Dervišević. Taj dje-čak iz Bijeljine zbog svog junaštva una-prijeđen je u čin korporala i time postao najmlađi korporal u čitavoj Austro-ugar-skoj monarhiji.

Bosansko-hercegovačka regimenta broj 4 bila je na 2.208 m visokom Rombo-nu, najvažnijem vrhu čitavog fronta. Sre-dinom rujna 1916. godine talijanske jedni-ce dobile su naredbu da bez obzira na gu-bitke zauzmu Rombon. Tri dana i tri noći Talijani su svim sredstvima nastojali izvr-šiti naredbu, ali su njihove napade odbijali Bošnjaci. Rombon ni prije ni poslije nije pao u ruke neprijatelja. S tog vrha bosan-ske jedinice prebačene su južnije, u sastav diviziona koji su se pripremali za konačni proboj i za ono što je poznato kao 12. bitka na Soči. Njih su zamijenili manje snažni bataljuni koji su umjesto kapa i šljemova morali nositi fesove, a pet puta dnevno učio se ezan kako Talijani ne bi primjetili odsustvo hrabrih Bošnjaka.

Bošnjaci su često nagrađivani i većina ih se vratila svojim kućama, ali mnogi od njih položili su svoje živote za Austro-ugarsko carstvo. Na Soškom frontu uku-pno je poginulo oko 1,2 milijuna ljudi, od toga je na tisuće Bošnjaka, a točan broj do sada nije utvrđen. Pretpostavlja se da je preko 4.500 Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu izgubilo život na području današnje

Slovenije. Samo na groblju u selu Log pod Mangartom leži 859 vojnika, od čega je poznati broj Bošnjaka, muslimana – 102. Zahvaljujući slobodama koje su imali svi građani Carstva, tako su i Boš-njaci svoje poginule ukopavali klanjajući im dženazu i postavljajući nišan na njiho-vo uzglavlje.

Bošnjaci su tokom povijesti u različi-tim periodima bili primorani ratovati da-leko od svojih domova. 1878. godine pru-žili su silovit otpor Austro-ugarskoj kada su njene vojne jedinice ulazile na teritorij Bosne i Hercegovine. Samo nekoliko go-dina kasnije razvile su se oštre rasprave među Bošnjacima mogu li oni biti vojnici u Austro-ugarskoj vojsci. Nakon što su se izborili za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju, Bošnjaci su imali znatno bolji položaj u ukupnom Carstvu. Za razliku od svih vojnika Austro-ugar-ske carevine samo su Bošnjaci bili musli-mani. Vjerska prava su bila zagarantirana i poštovana. Bošnjaci su mogli prakticira-ti svoju religioznost, konzumirati hranu sukladno halal standardima i ukopavati, sahranjivati poginule vojnike prema islamskim propisima. U vojsci su bili an-gažirani i vojni imami koji su brinuli o duhovnom i vjerskom životu vojnika. Vojnici su mogli obavljati namaze, džu-ma-namaze i bajrame. Poginulim vojnici-ma klanjana je dženaze-namaz, na mezar-je postavljan nišan ili drveni bašluk na kojem je bilo ispisano ime i prezime, go-dina rođenja i datum smrti.

Tako je bilo i na vojnom groblju u Lo-gu pod Mangartom i na drugim vojnim grobljima na širem području Soškog fronta. Međutim, nakon Prvog svjetskog

rata ubrzo je došlo do promjene vlasti. Drveni nišani zamjenjeni su drugim sim-bolima. Talijanske vlasti, a kasnije ni ju-goslavenske nisu imale sluha za to pita-nje. Tek su demokratske vlasti moderne Slovenije spoznale vrijednost i važnost tog pitanja za Bošnjake. Svijest o Bošnja-cima ukopanim u vojnom groblju u Logu pod Mangartom počeli su širiti mnogi au-tori odmah nakon raspada Jugoslavije i demokratskih procesa s početka 90-ih go-dina prošlog stoljeća. Prvi ozbiljan tekst o tome u bosanskim novinama napisao je Isnam Taljić, a članak je objavljen u “Lji-ljanu”. Džematlije iz Medžlisa Islamske zajednice iz Jesenica, te rukovodstvo i članovi kulturnog društva “Biser” iz Jese-nica prepoznali su taj problem i ustrajali u naporu da se konačno postave nišani na mezare muslimana. Svoj doprinos afirmi-ranju tog pitanja dao je i Ahmed Pašić, koji je objavio knjigu na slovenskom jezi-ku koja govori o Bošnjacima na Soškom frontu. Pašić je polovinom 2006. godine upoznao o tome i ambasadora Bosne i Hercegovine u Sloveniji Ismira Talića. Ambasador je dao značajan doprinos i poticaj da se riješi pitanje nišana na voj-nom groblju u Logu pod Mangartom.

Islamska zajednica u Sloveniji se službeno uključila u riješavanje tog pita-nja po dolasku Nedžada ef. Grabusa na poziciju muftije u lipnju 2006. godine, pri čemu je uz suradnju s navedenim osoba-ma i institucijama preuzela kompletnu realizaciju projekta. Prijedlog nišana ura-dio je Nihad Babović, autor turbeta ra-hmetli Alije Izetbegovića na Kovačima u Sarajevu. Odgovorne osobe iz Zavoda za zaštitu kulturnog naslijeđa iz Nove Gori-ce inzistirale su da obilježja, odnosno ni-šani moraju biti crne boje i visine kao i druga obilježja. Nišani su urađeni od inoksa, na pločici je ispisano ime i prezi-me vojnika i datum smrti. Ugraviran je i simbol kojeg muslimani imaju na nišani-ma – polumjesec sa zvijezdom. Realiza-ciju projekta vodio je Ured muftije u Lju-bljani. Projekt pripreme, izrade i postav-ljanja nišana podržali su Medžlis Islam-ske zajednice Sarajevo, Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo, Općina Stari grad Saraje-vo i Ekrem Šabić iz Ljubljane. Komple-tan projekat realiziran je uz pomoć dona-torskih sredstava i dobrovoljnog rada.

Nakon dobivenih svih dozvola i sugla-snosti 18. kolovoza 2007. godine obavlje-na je zamjena obilježja na mezarima mu-slimana i postavljanje nišana. Organizira-na je posjeta članova nekoliko džemata Islamske zajednice u Sloveniji mezarju u Logu pod Mangartom, kojom prilikom je

Muftija Grabus postavlja nišan na vojnom mezarju


JOURNAL

7

proučen Ja’sin pred duše davno poginulih Bošnjaka, pripadnika Austro-ugarske ar-mije. Bio je to dan u kojem je ispravljena višedesetljetna posthumna nepravda koja je nanesena ljudima koji su bili pokopani pod obilježjima koji su bili njihovo život-no uvjerenje, a da bi nakon toga desetljeći-ma ležali pod obilježjima koji nisu odraža-vali njihovu vjeru. To je dan u kojem je vraćen dignitet i dostojanstvo i mrtvim i živim muslimanima u Sloveniji. Ozarena lica sudionika postavljanja nišana na me-zare bošnjačkih vojnika govorila su više od bilo kojeg verbalnog svjedočanstva. Rat nikome ne donosi sreću, no i poslije rata važno je sačuvati pamćenje. Mezari i grobovi u Logu pod Mangartom opominju i upozoravaju.

U selu Log pod Mangartom, koje leži u neposrednoj blizini slovensko-talijan-ske granice, nekada se nalazila i džamija. Mala, bijela džamija bila je izgrađena od drveta s kraćom munarom i jednim šere-fetom. Sagradili su je Bošnjaci iz Bosan-sko-hercegovačke regimente broj 4. Po kazivanju starijih mještana, a to potvrđu-ju i sačuvane fotografije, ulaz u džamiju ukrašavala je nadstrešnica od lijepo rez-barenog drveta. Krov je bio prekriven najvjerojatnije limom, a šerefe je imalo drvenu ogradu. Oko džamije se jedno vri-jeme nalazila i ograda s ulaznom kapijom od drveta. Pretpostavlja se da je džamija izgrađena početkom 1916. godine. Naža-lost, još uvijek nisu pronađeni pisani tra-govi o njenom nastanku. Ne postoje niti dokumenti koji svjedoče na koji je način džamija srušena. Po riječima mještana nekima od njih je služila i kao meta u ga-đanju iz lovačke puške.

Nedugo nakon završetka Prvog svjet-skog rata od nje nije ostalo ništa ili, bolje rečeno, nije ostalo ništa na površini ze-mlje. Ali u njenoj unutrašnjosti, ne tako duboko, i danas se nalaze ostaci kamenih temelja nekadašnje džamije u Logu pod Mangartom, na bivšem Soškom frontu. Veoma je važno što sazrijeva kulturna svijest o važnosti prošlosti i što se sve ve-ći broj ljudi zanima za prvu džamiju koja je bila sagrađena u Sloveniji.

Obraćanje muftije Grabusa

Na početku obraćanja muftija Grabus se prisjetio svečanosti otvaranja obnovlje-ne kapele poginulim ruskim zarobljenici-ma, kada je Janeza Janšu pitao da li je sa-da na redu Log pod Mangartom, na što je slovenski premijer odgovorio: “Bit će.” U prvom periodu riješeno je pitanje nišana na vojnom groblju, a u narednom je cilj

postavljanje spomen ploče na mjestu ne-kadašnje džamije ili na lokaciji u blizini spomenika kojeg je izradio češki umjetnik Ladislav Kofranek. Spomenik austro-ugarskim vojnicima, koji su se borili na Soškom frontu, jedan je od naljepših i naj-većih spomenika te vrste u Sloveniji.

“Zemljište je privatno, tako da je pri-stup do njega težak. Nažalost, mi nema-mo toliko financijskih sredstava da bismo kupili to zemljište. Imamo ideju da bismo u Logu pod Mangartom napravili repliku prvobitne džamije. Ukoliko ne budemo mogli na tom mjestu, onda na nekom dru-gom. Radi se o vremenskom periodu koji je nedovoljno poznat. U Bosni i Hercego-vini, kada se o tome govori, onda slučaj ubojstva austrijskog prijestolonasljednika princa Ferdinanda zasjeni sve druge žrtve koje su se dogodile u Prvom svjetskom ratu. Mnogi Bošnjaci uopće nisu informi-rani koliko je naših djedova poginulo na području tadašnjeg Austro-ugarskog car-stva”, rekao je Grabus. Naglasio je da je neprihvatljivo što su Talijani odmah na-kon završetka rata promjenili simbole na mezarima poginulih bošnjačkih vojnika. Ima mnogo takvih primjera i u drugim di-jelovima Slovenije, ali niti na jednom drugom nisu sačuvana imena umrlih. Ia-ko su vojnici islamske vjeroispovijesti u Logu pod Mangartom ležali pod metal-nim križevima, dobro je što su na njima bila ispisana njihova imena. Zahvaljujući civilizacijskom napretku uspjelo se doći do perioda kada su zamjenjena nadgrob-na obilježja. Grabus je podsjetio da po-stoji vojno groblje u Tolminu na kojem je ukopano više od 200 Bošnjaka, ali nije napisano niti jedno ime, te se stoga ne

može postavljati nikakav simbol. U Slo-veniji postoji nekoliko muzeja koji se ba-ve prikupljanjem suvenira iz Prvog svjet-skog rata, a u području Soče ima četiri privatna muzeja u kojima ima mnogo ra-zličitih bošnjačkih eksponata i simbola.

Muftija Grabus je rekao da moramo mijenjati svijest jedni o drugima. Ljudi-ma nije previše zanimljivo što se događa-lo u prošlosti, iz prostog razloga jer su opterećeni dnevnom politikom. “Koliko god je važna današnja džamija u Ljublja-ni, koju ćemo napraviti usprkos svim pro-blemima kroz koja danas prolazimo, važ-na je i džamija u Logu pod Mangartom. Ona je napravljena 1916. godine, dakle prije nego Zagrebačka džamija. Drugo, ako je islam priznat u Austro-ugarskoj 1912. godine, to znači da je i u Sloveniji priznat 1912. godine jer je Slovenija u t doba bila sastavni dio Austro-ugarske. Mi ne pristajemo da obilježavamo godišnjicu prisustva islama s osnivanjem Odbora 1967. godine. Nije točno. Imam džemata Ljubljana bio je tamo već 1936. godine. Bilo je 1917. godine muslimansko mezar-je u Ljubljani, koje je zahvaljujući našoj nebrizi nestalo i danas ga nemamo. Sve ovo o čemu mi danas govorimo, nažalost bila je samo dobra ideja naših ljudi”, re-kao je ljubljanski muftija. Praktično je sve privatno urađeno, međutim iza ova-kvih projekata trebaju stajati državne in-stitucije države BiH, što nije bio slučaj. Na kraju obraćanja prisutnima rekao je da je većina bošnjačkih vojnika koji su po-kopani u Logu pod Mangartom iz Herce-govine, s područja Čapljine, Mostara, Stoca i drugih hercegovačkih gradova. �

Ismet Isaković

Dr. Nedžad ef. Grabus i mr. Mirza ef. Mešić


JOURNAL

8

U Islamskom centru u Zagrebu, u sklo-pu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašo-vić”, 12. studenog 2009. dr. med. Ferid Latić je održao predavanje o prevenciji i terapiji raka dojke. Dr. Latić je specijalist opće kirurgije i subspecijalist digestivne kirurgije. Rođen je 1955. u Čapljini (BiH). 1979. godine završio je Medicinski fakul-tet u Sarajevu, a specijalizaciju iz opće ki-rurgije 1987. godine u Zagrebu. Ispit iz uže specijalizacije, digestivne kirurgije, položio je u Zagrebu 2008. godine. Radio je u Domu zdravlja Bosanski Brod, gdje je obnašao i dužnost ravnatelja, a potom kao specijalista u Medicinskom centru u Trav-niku. Od 1991. godine radi na Kirurškom odjelu Opće bolnice “Dr. Josip Benčević” u Slavonskom Brodu. Latić je učesnik Do-movinskog rata, a dobio je više ratnih i mirnodopskih priznanja. Od Hrvatske li-ječničke komore 2006. godine dobio je odličje za unaprijeđenje kirurške struke u Hrvatskoj na području endoskopske kirur-gije. Na tom području medicine educirao je liječnike iz Bosne i Hercegovine. Obja-vio je više od 50 stručnih radova u časopi-sima i na kongresima. Od samog početka učestvovao je u formiranju bošnjačkih asocijacija u Republici Hrvatskoj, kao i njihovih koordinacija. Trenutno obnaša funkciju predstavnika bošnjačke nacional-ne manjine u Brodsko-posavskoj županiji.

Dijagnostika tumora dojke

“Karcionom dojke je veliki problem u Hrvatskoj i svijetu, koji iziskuje velike troškove liječenja, a kada bolest dođe u uznapredovanu fazu onda se faktički malo može pomoći. Veliki broj žena nastrada zbog te bolesti. Treba naglastiti da se nije sramota pregledati. Islam kao vjera propa-gira sve što je u interesu zdravlja, sve što je u interesu čovjeka. Svaka žena treba pre-gledati i kontrolirati dojke, kako sama tako i kod liječnika, kako bi pronašla bolest u ranoj fazi”, rekao je na početku predavanja dr. med. Ferid Latić. Danas milijun žena u svijetu boluje od karcinoma dojke. Kod žena u Hrvatskoj najviše sijelo karcinoma je bila dojka, čak 23% od ukupne maligne patologije. Godišnje se u Hrvatskoj otkrije između 2.300-2.500 novih slučajeva, a isto toliko žena i umre. Dr. Latić je naglasio da karcinom dojke nije lokalna već sistemska

bolest, to je bolest čitavog oganizma koja vitalno ugrožava bolesnicu. Od ove bolesti najčešće oboljevaju žene koje su ranije imale ranije bolest ili povredu dojke, tu-mor jajnika ili nadomjesno hormonsko li-ječenje (NHL). “Danas mnogo žena mlađe ili srednje dobi koriste nadomjesno hor-monsko liječenje kao kontracepciju, a že-ne starije dobi kako bi preventivno djelo-vale na simptome menopauze. Žene koje koriste nadomjesno hormonsko liječenje su u rizičnoj grupi”, rekao je dr. Latić. Osim toga, anamneza može biti obiteljska, ako je netko po ženskoj liniji (baka, majka, sestra, itd.) bolovao od karcinoma dojke ili jajnika. Mnogo je faktora rizika: pozitivna osobna anamneza, pozitivna obiteljska anamneza po ženskoj liniji, nerađanje i ka-sna dob pri rađanju prvog djeteta, dugo trajanje generativnog razdoblja, hormon-ska kontracepcija, produženo hormonsko nadomjesno liječenje, loš stil života (alko-hol, pušenje, stres, prekomjerna tjelesna težina), mala fizička aktivnost i povrede dojke. Žene koje spadaju u rizičnu skupinu trebaju se češće pregledavati osobno ili kod liječnika. Svaka žena bi trebala nauči-ti kako sama pregledati svoje dojke. Po-trebno je stati pred ogledalo i uočiti da li su

dojke iste veličine, zatim podignuti ruku i pogledati da li postoji asimetrija između lijeve i desne dojke. Osim toga, desnom rukom se ukrug opipa lijeva dojka i obrnu-to. Osobni pregled dojki je vrlo važan i treba se obaviti barem jedanput mjesečno. Klinički pregled dojki vrši doktor obitelj-ske medicine ili specijalist - kirurg, onko-log ili radiolog. Pregled podrazumijeva inspekciju i palpaciju, a žene starosti do 36 godina trebaju ga obaviti jedan puta godiš-nje. Potrebno je obavezno registrirati po-stojanje iscjetka na bradavici, koji može uputiti na postojanje upalne ili maligne pa-tologije. Razlikujemo dvije osnovne meto-de kliničkog pregleda dojke: slikovne i in-vazivne. U slikovne metode ubrajamo mamografiju, ultrazvuk, ductosonografiju, doppler sonografiju i magnetnu rezonanci-ju. Invazivne metode su stereotaksija, ci-ljana citološka punkcija, cor biopsija, ga-laktografija i duktoendoskopija.

Slikovne metode kao rezultat pregleda daju sliku. One su bezbolne, bezopasne, nisu štetne i vrlo su jednostavne. Najrašire-nija slikovna metoda je mamografija i da-nas u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna medi-cinska ustanova koja nema aparat koji se zove mamograf. Slikaju se obje dojke u

Tribina dr. med. Ferida Latića o prevenciji i terapiji raka dojke

Znanjem protiv raka dojke

Dr. med. Ferid Latić


JOURNAL

9

najmanje dvije projekcije. U premenopau-zi radi se u prvoj fazi ciklusa, od 8. do 12. dana. Ako slikamo prije osmog ili poslije dvanaestog dana onda dobijamo lošiju sli-ku. Veoma je važna tzv. bazična mamo-grafija, ona koju je žena uradila prvi puta u životu, a koja se obavlja sa 37 ili 38 godina života. Mamografija se do 50. godine živo-ta radi 1-2 puta na godinu, od 50.-70. jedan puta godišnje, a iza 70. godine svake dvije godine. Mamografija je veoma raširena metoda, ali nema veliku vrijednost kod vo-luminoznih, velikih (parenhimatoznih) dojki, te se u takvim slučajevima mora kombinirati s drugim metodama. Druga slikovna metoda je ultrazvuk - najpristu-pačnija, najjeftinija i najbezopasnija meto-da. Žene do 35 godina starosti trebaju radi-ti samo ultrazvuk jer se smatra da je do te starosti bolest tako rijetka da je dostatna samo dijagnostika ultrazvukom. Ultra-zvučna metoda daje bolje rezultate kod pa-renhimatoznih, velikih dojki, te značajnije podiže točnost kod postavljanja dijagnoze. Obavlja se jednom u godini, a preporuka je i češće. Značajno je naglasiti da mamogra-fija i ultrazvuk daju 90% dijagnoze.

Ductosonografija je ultrazvučna dija-gnostika, gdje se koriste specijalni aparati visokih mogućnosti (sonde frekvencije 12-15 MHz i veličine 12-15 cm), koji pregle-daju samo bradavice i mliječne kanale.

Doppler sonografija je ultrazvučna metoda kod koje se u boji prate krvne žile dojke, s ciljem traženja patološke vaskula-rizacije na promjenama u dojci kako bi se tumor otkrio u ranoj fazi.

Najbolja metoda je magnetna rezonan-cija, kod koje nema zračenja, ali je visoka cijena. Ova metoda je vrlo važna kod žena koje su operirale dojku jer ima veliku vri-jednost kod razlučivanja da li se radi o re-cidivu tumora ili ožiljku. Također, značaj-na je kod dojki s implantatima – u slučaju rupture i curenja u parenhim dojke.

Kod invazivnih metoda atakiramo na organizam, one su malo bolne, ali daju vr-lo važne podatke za liječenje. Stereotaksi-ja se izvodi pod kontrolom mamografa. U području gdje se sumnja na postojanje tu-mora uzima se uzorak tkiva. To je gotovo milimetarski precizna metoda kod uzima-nja uzorka, gdje se mjesto punkcije odre-đuje kompjutorski. Izvodi se kod mikro-kalsifikacija suspektnih na karcinom (pra-šinaste vapnene sjene na manjem lokalite-tu). Ova metoda se odnedavno koristi u Hrvatskoj, a karakterizira je visoka cijena.

Nakon mamografije i ultrazvuka treća po važnosti metoda je ciljana citološka punkcija. Izvodi pod kontrolom ultrazvu-ka s malom, tankom iglom koja se ubada u

sumnjivo mjesto i uzima uzorak stanica. Pritom je trauma minimalna, a korist veli-ka. Nema opasnosti od rasapa bolesti.

Cor biopsija je slična citološkoj punk-ciji, a razlika je u tome što se izvodi sa ši-rokom iglom s kojom se ulazi u tumor. Uzima se uzorak tkiva koji se gleda pod mikroskopom. Mjesto biopsije određuje se kompjutorski, a uzima se 3-5 uzoraka za patohistološku analizu. Ova metoda je bol-na, a kod nje je veća mogućnost komplka-cija (hematomi, infekcije). Cor biopsija se ne može neograničeno ponavljati.

Galaktografija je slikanje izlaznih ka-nala dojke, odnosno iscjetka (gnoj, mlije-ko ili krv). Izvodi se pod kontrolom ma-mografa. Retrogradno se uvodi kontrast u mliječni kanal, potom se dojka snima u dvije projeckije. Dobra je za prikaz pro-mjena u lumenu mliječnog kanala. Dukto-endoskopija je nova metoda i prisutna je u samo nekoliko zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj. Izvodi se malim optičkim siste-mom s kojim se ulazi u mliječni kanal i pod kontrolom oka se gleda da li ima pro-mjena u lumenu mliječnog kanala. Radi se o dijagnostičkoj, ali i operativnoj metodi, koja je jako skupa i nedostupna. Veoma je važan tretman operirane dojke. “Žena koja je operirala dojku mora i dalje kontrolirati kako zdravu, tako i operiranu dojku. Prvi mamografski pregled je sedam dana nakon operativnog zahvata kod parcijalnih ope-racija. Nakon šest mjeseci obavlja se drugi mamografski pregled, a potom jedanput godišnje, osim ako stanje pacijentice ne nalaže drugačije. Kod mastektomiranih dojki, tj. dojki koje su kompletno odstra-njene, mamografski pregled se obavlja je-danput godišnje. To je protokol koji se mora poštovati”, naglasio je dr. Latić. Tu-mor dojke kod muškarca je rijetka bolest,

jednako opasna kao i kod žena. Na 1.000 oboljelih žena dolazi jedan i pol muškarac. Najčešća pojavnost kod muškaraca je gi-nekomastija – obostrana, a kod jednostra-ne je češća lijeva dojka. Kod sumnje na malignu bolest dojke algoritam dijagno-stičkih postupaka isti je kao i kod žena (mamografija, ultrazvuk, ciljana citološka punkcija i operacija). Prema preporuci Svjetskog senološkog društva obavezni di-jegnostički postupci su mamografija, ul-trazvuk i ciljana citološka punkcija. “Sva-ka žena do 35. godine života treba raditi samo ultrazvuk, a preko 35. godine ultra-zvuk i mamografiju. Ako ultrazvuk ili ma-mografija pokažu bilo kakvu promjenu, onda se radi ciljana citološka punkcija ka-ko bi se odredilo da li se radi o benignom ili malignom tumoru”, posebno je istaknuo dr. Latić. Ako se koristi pravilan algoritam dijagnostičkih postupaka kod otkrivanja tumora dojke upotreba momografa, odno-sno RTG zračenje ne povećava pojavnost karcinoma dojke. Ultrazvuk i mamografija su bezopasne metode, s vrlo malom do-zom zračenja. Kod njih se ne radi s rent-genskim zrakama, te se pregled može obavljati više puta godišnje bez opasnosti od neželjenih posljedica.

Karcinom dojke je veoma ozbiljan problem, a liječenje kod uznapredovalih tumora kompleksno i skupo. To je nagnalo Ministarstvo zdravstva RH da pokrene projekt pod nazivom “Mama” u interesu rane dijagnostike bolesti. Žene u dobno najrizičnijoj skupini od 50-60 godina na kućnu adresu dobivaju poziv i termin za mamografiju, koju bi obavezno trebalo učiniti, te nakon toga nastaviti daljnje kon-trole. Nažalost i pored preporuka Ministar-stva zdravstva, danas se u Hrvatskoj redo-vito pregleda 40% žena, što i dalje ostavlja mogućnost dijagnosticiranja uznapredova-lih tumora koji imaju lošu prognozu.

Razvojem kirurške tehnike, a i supsti-tucione terapije uz ranu dijagnostiku pro-mjenili su se i kirurški stavovi u zadnjih 10 godina. Danas se tako kod tumora, koji su veličine u dijametru do 3 cm, radi poštedni kirurški zahvat uz sačuvanje većeg dijela dojke, a odstranjenje samo bolesnog se-gmenta. Nakon ovih operacija nema potre-be za rekonstrukcijom. Kod većih tumora mora se odstraniti čitava dojka, koja se može nadomjestiti transplanktatima iz estetskih razloga. Nakon operacije obave-zno treba provesti substitucionu terapiju (kemoterapija i zračenje). Iz navedenog je vidljivo da je dojka poseban kako dijagno-stički, tako i terapeutski problem i zato za-služuje posebnu pozornost. �

Ismet IsakovićTribina o raku dojke


JOURNAL

10

Svjetski priznati liječnici preporučuju konzumiranje što više omega tri masnih kiselina u organizam kako bi se tijelu vra-tio potrebi balans. Balans koji je narušen neispravnom prehranom i životnim stilom modernog čovjeka. Balans koji je narušen na razini naših tijela dalje se kroz oblik na-ših odnosa prikazuje u obliku naše kulture prema drugima. Zato UN proklamira kao jedan od najvećih prioriteta, a što je svaka-ko i jedan od najvažnijih Božjih zakona, pravo svih na zdravlje. Tako je zdravlje definirao ne samo kao odsustvo bolesti, već i kao sveukupno tjelesno, duševno, so-cijalno i ekonomsko blagostanje.

Kako bi smo postigli taj sklad ili to bar pokušali u ovim turbulentnim vremenima, OKM (Omladinski klub muslimana) u Za-grebu, pod organizacijom mladog profesora matematike Saliha Hadžismajlovića je or-ganizirala već treći put za redom akciju da-rivanja krvi. Akcija je planski pripremljena na Svjetski dan tolerancije 15. studenog 2009. s ciljem da se u projekt uključe ljudi različitih svjetonazora te da im se na posre-dan način približi islam u pravom svijetlu, kao vjeru mira, ljubavi i tolerancije.

Kao i svake godine do sada, akcija je bila medijski popraćena od strane HRT-a. Na akciju se odazvalo 20-ak ljudi raznih profila, koji su nesebičnim darivanjem krvi pokazali da iznad bilo koje religije prije svega stoji kako smo svi ljudi i da u nama teče tekućina iste boje ma tko on bio, a koja nam život znači. Ne zna se kad će kome za-trebati i kome će ona spasiti život. Tko čini dobro i vratit će mu se, višestruko nego što je zaslužio, a to nam i znanost potvrđuje kad nam kaže da darivanje krvi za organizam znači “osvježavanja” tj. obnavljanje orga-nizma te jačanje imuniteta. Kada se uzme u obzir da je akcija bila uza vrijeme najžešće propagande vezane za svinjsku gripu i virus (A)H1N1 uistinu možemo biti ponosni što su se ljudi odazvali, pobijedivši tolike stra-hove koji nam se svakodnevno serviraju. Strahove kako bismo radi sigurnosti pribje-gli zatvaranju i izolaciji od ljudi, plaćali mjesečno razna osiguranja protiv raznih strahota koje bi nas eventualno mogle zade-siti, a koje najčešće, hvala Bogu ne dogode, no čovjek nekako prirodno da bi se osjećao sigurniji ulaže u to – “et’ da se nađe”. Kao da će mu novac od osiguranja kasnije znači-ti kad se zdravlja od pretjeranog stresa uni-

šti (jedino u državama kao SAD gdje zdrav-stvo nije riješeno, pa ljudi bankrotiraju kad se razbole ako nemaju razna osiguranja) jer kako i znanost potvrđuje imunitet čovjeka slabi kada je pod stresom. No zato se tu na-đu lijekovi koje se lako mogu nabaviti u ljekarni, poput onih “malih rozih”. Tako se čovjek navuče na osjećaj umjetne sigurno-sti, udaljavajući se od ljudi i samoga sebe, a korist od toga imaju jedino farmaceutske tvrtke i osiguravajuća društva.

Pa pitamo se, gdje je izlaz? Upravo je primjer ove akcije jedan od izlaza! Kada čovjek žrtvuje i daruje najvrednije što ima, a to je on sam ili njegov dio kao što je to s darivanjem krvi, oslobađa se u njemu i ot-pečaćuje srce koje tada prima smirenost i čovjek osjeti sigurnost u sebi. Tada je svje-stan da što god ga zadesi nije ga moglo mimoići, te da bi mu se dobrim vraćalo mora i sam tako postupati. Takav sklop razmišljanja čovjeka drži “budnim” od za-mračivanja i skretanja u “mračne” ulice i uličice, gdje ga neminovno čekaju velika uživanja, međutim samim time i postepe-

no, ali sigurno strovaljivanje u samouni-štenje zbog svoje neumjerenosti i hedoniz-ma. Istinski poklon je samo onaj od srca, kažu ljudi, a nije li darivanje krvi najbolji poklon nekome? Čist poklon nije vezan natruhama koristi i materijalnih interesa. Upravo ne znajući kome će ova krv biti darovana, s iskrenom namjerom da pomo-gne osobi darivatelj za svaku danu kapi krv ostvaruje neizmjernu nagradu, koje tad možda nije niti svjestan.

“Nitko od vas neće dostići potpuno vjerovanje sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome se-bi”, stoji u Buharijinoj zbirci hadisa, kao i “Čovjek neće biti pravi vjernik sve dok su-sjed ne bude siguran od njegovih pakosti i podlosti”. Kako vjera nije samo na srcu i jeziku, već i se dokazuje djelima, upravno je ova akcija pokazala istinski islam, istin-sku predanost Davatelju snage koji nas je sve stvorio. Zahvaljujemo Mu se i time što smo imali priliku dati zekjat na svoje tije-lo, time se pročistivši i omogućili svome tijelu da se obnovi svježom krvlju, novom energijom. Energijom koja će pomoći da budemo zdraviji, a time i da naši odnosi u društvu budu usklađeniji, harmoničniji i s manje međusobnih trzavica i problema.

Zasigurno da jedna akcija darivanja kr-vi neće riješiti mnogobrojne nagomilane probleme kod ljudi i u zajednici, ali daje jedan svijetli primjer kako se ljudi mogu okupiti oko dobre stvari, činiti dobro, te time polako usmjerite sebe, ali i druge u pozitivnom smjeru. �

Mirsad Dubravić

Aktivnosti Omladinskog kluba muslimana u Zagrebu povodom Svjetskog dana tolerancije

Akcija darivanja krvi

Prof. Salih Hadžismajlović, organizator akcije darivanja krvi

Akcija darivanja krvi


JOURNAL

11

U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 19. studenog 2009. godine Azem Vlasi, nekadašnji visoki državni i partijski funk-cioner u Socijalističkoj Federativnoj Re-publici Jugoslaviji, održao je predavanje na temu “Političko-sigurnosna situacija na Kosovu i regionu”.

Azem Vlasi je u periodu od 1974.-1978. bio predsjednik Saveza socijalistič-ke omladine Jugoslavije, zatim predsjed-nik Socijalističkog saveza radnog naroda Kosova (1981.-1982.), te član Predsjedniš-tva Pokrajinskog komiteta Saveza komu-nista Kosova i Centralnog komiteta Save-za komunista Jugoslavije (1982.-1988.). U međuvremenu je svibnja 1986. izabran za predsjednika Saveza komunista Kosova. Na toj dužnosti bio je do jeseni 1988. godi-ne, kada dolazi u sukob s tadašnjim ruko-vodstvom Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Vlasi se suprotstavio ustav-nim i političkim promjenama koje je Milo-šević najavljivao, a koje su trebale Kosovu oduzeti visok stupanj autonomije. Tada su izbili masovni protesti Albanaca na Koso-vu, koji su pružili podršku Vlasiju. Protesti su kulminirali u veljači 1989. godine, kada su se rudari u rudniku Stari Trg zabaraka-dirali u svoja rudarska okna, zahtjevajući obustavu najavljenih ustavnih promjena. Ubrzo je rukovodstvo Slovenije pružilo podršku rudarima, što je izazvalo revolt građana u Srbiji. Više od milijun građana, na mitingu u Beogradu 28. veljače 1989. godine, zatražilo je hapšenje Vlasija. To se dogodilo početkom ožujka 1989. godine, kada je srpska policija ugušila otpor Alba-naca u pokrajini. Vlasi je osuđen zbog “kontrarevolucionarne” aktivnosti. Iz za-tvora je izašao u travnju 1990. godine. Ka-snije je radio kao odvjetnik i politički sa-vjetnik mnogih kosovskih političara. Tako je 2005. godine postao savjetnik tadašnjeg kosovskog premijera Bajrama Kosumija, a kasnije i Agima Čekua.

Na početku predavanja Vlasi je pod-sjetio da je Kosovo posljednja država na-stala nakon raspada bivše SFR Jugoslavi-je. Tokom 80-ih godina prošlog stoljeća određene političke snage u Srbiji tražile su jednog vođu koji će milom ili silom preurediti Jugoslaviju nastalu na osnovu Ustava iz 1974. godine. Izbor je pao na Slobodana Miloševića, a njegov zadatak

je trebao biti stvaranje Jugoslavije sa srp-skom dominacijom, koja je odgovarala samo Srbima i nikome više. Miloševićev zadatak je bio vraćenje točka povijesti unatrag za barem 40-ak godina. Vlasi je ocijenio da je politički sukob, koji se ubr-zo dogodio, bio neminovnost. “Među na-ma je moralo puknuti. Prva njegova stani-ca na krvavom pohodu bili su Kosovo i Albanci, najslabija karika u Jugoslaviji. Bili smo najnemoćniji, ali i najnepokorni-ji. Mi Albanci smo čudna rasa, svašta smo preživjeli i po tome smo slični Boš-njacima. Svašta je gazilo preko nas, ali se nismo predavali”, rekao je Vlasi. U to je vrijeme Milošević tražio nekakvu vrstu legitimiteta za svoje postupke nastojeći pridobiti nekoliko Albanaca uz svoju po-litiku. Sukob između Vlasija i Miloševića se zbio u trenutku kada drugi u Jugoslavi-ji još nisu znali, niti vidjeli što zapravo smjera srpsko političko vodstvo. Mnogi su mislili da se radi o ograničenim ciljevi-ma, tadašnjim Socijalističkim autono-mnim pokrajinama – Kosovu i Vojvodini, nakon čega će stati. Jedino su Slovenci vidjeli da to “ne miriše na dobro”. 1989. godina označava početak krvavog Milo-ševićevog pohoda u kojem su Bošnjaci i Bosna i Hercegovina bili najveće žrtve.

Vlasi je rekao da tadašnji krajnji cilj Al-banaca na Kosovu nije bila nezavisnost, već postizanje istog političkog statusa kakvog su imale ostale federalne jedinice u SFR Ju-goslaviji. Ukoliko ne opstane Jugoslavija, druga opcija je bilo albansko ujedinjenje. “To je legitimno opredjeljenje albanskog naroda. Nepravednim diplomatskim rješe-njima velikih europskih sila 1913. i 1918.

godine postavljene su državne granice po-sred etničkih albanskih teritorija. Veliki dio Albanaca je ostao na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i Crnoj Gori”, naglasio je Azem Vlasi. Kada je došlo do raspada Jugoslavije, Albanci na Kosovu su ostali po strani glo-balnog rješenja tadašnje situacije. Prvi ra-zlog je moćna srpska diplomacija, koja je skoro ubijedila svjetsko javno mnijenje da je Kosovo oduvijek bilo sastavni dio Srbije. Drugi razlog je pragmatični svijet koji nije adekvatno reagirao na ratni požar u Jugo-slaviji, koji je započeo s kosovskom krizom 1989. godine, nakon koje su na red došli Hrvatska 1991. i Bosna i Hercegovina 1992. godine. Kada su SAD ozbiljnije rea-girale u BiH s ciljem zaustavljanja ratne tragedije, Kosovo je opet ostavljeno po stra-ni kao poseban slučaj – sui generis.

“Kosovo je dobilo nezavisnost s mnogo ograda: pojačano međunarodno prisustvo, pojačani međunarodni nadzor, razni ustup-ci Srbima da se mnogo ne ljute. Mislim da je velika greška međunarodne zajednice što ima mnogo obzira prema apetitima Srbije i određenih hegemonističkih krugova koji mogu stvarati probleme svima u regionu. No, ipak sam optimista i smatram da će stvari ići ka normalizaciji”, istaknuo je Vla-si. Zbog ratne tragedije u BiH i stradanja Bošnjaka u ratu od 1992.-1995. godine, put prema nezavisnost Kosova bio je znatno olakšan. Međunarodna zajednica, a prven-stveno Sjedinjene Američke Države, nisu mogli dopustiti da se pred njihovim očima ponovi još jedan ratni sukob s tragičnim posljedicama. Stoga se na kosovskom slu-čaju mnogo brže reagiralo. “Kosovo sada funkcionira manje-više kao i svaka druga država u regionu. Život se odvija normal-no. Institucionalni sistem je zaokružen: ad-ministracija, sudstvo, policija, javne služ-be. Naravno, imamo kriminala, imamo ko-rupcije, ali funkcioniramo kao država. Ko-sovo je zadobilo međunarodni legitimitet činjenicom što je priznato od 63 zemlje, među kojima su tri stalne članice Savjeta sigurnosti Ujedinjenih naroda”, rekao je Azem Vlasi. U narednom periodu Kosovo očekuje daljnja unutarnja konsolidacija. Vlasi je zaključio da je nezavisnost Kosova stvorila stabilnost u regionu jer je ono stal-no bilo potencionalno krizno žarište zbog neriješenog albanskog pitanja. �

Ismet Isaković

Tribina o političko-sigurnosnoj situaciji na Kosovu i regionu

Priznanje donijelo stabilnost

Azem Vlasi


JOURNAL

12

U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Karlovačku županiju i Med-žlisa Islamske zajednice Karlovac, aka-demik prof. dr. Muhamed Filipović je 21. studenog 2009. u Karlovcu održao preda-vanje pod nazivom “U susret Bošnjač-kom saboru”. Pored njega, prisutnima se obratio i mr. sc. Alaga Dervišević, sa In-stituta za istraživanje zločina protiv čo-vječnosti i međunarodnog prava na Uni-verzitetu u Sarajevu. Domaćini su im bili mr. sc. Mujo Dizdarević, predsjednik kar-lovačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i mr. sc. Rusmir Ak-šamija, predsjednik Vijeća bošnjačke na-cionalne manjine Karlovačke županije.

Tribina je organizirana s ciljem obilje-žavanja Dana državnosti Bosne i Hercego-vine (25. studeni). Prethodno su akademik Muhamed Filipović i mr. Alaga Derviše-vić posjetili Pulu i Rijeku, gdje su se obra-tili Bošnjacima nastanjenim u tim gradovi-ma. U izjavi za “Jutarnji list” prilikom go-stovanja u Rijeci, Filipović je rekao sljede-će: “U novijoj povijesti Bošnjaci su izvr-gnuti denacionalizaciji, pritiscima sa srp-ske i hrvatske strane koji su ih htjeli pri-svojiti, ne priznajući im narodnost, nego ih se tretiralo kao etničku skupinu. Svi povi-jesni izvori pokazuju da su Bošnjaci stari narod vezan za bošnjačku državu koja je postojala još prije 12 stoljeća, a koju nikad nisu napustili. Stoga, nikada se ovaj narod nije odvajao od svoga identiteta kao neki drugi narodi na području BiH.” Naglasio je da Bošnjaci nikada nisu doveli u pitanje ravnopravnost drugih naroda u BiH, čak i za vrijeme rata 90-ih godina. Optužio je međunarodnu zajednicu jer je umjesto da pomogne BiH dopustila Srbiji da ubija Bošnjake, te iz agresije i genocida usposta-vi Republiku Srpsku, na što nije imala pra-vo. “Vraćanje u Ustav RH bošnjačke naci-onalne manjine ojačat će ulogu Bošnjaka u hrvatskom političko-društvenom životu”, rekao je akademik Muhamed Filipović na kraju izjave za zagrebački “Jutarnji list”.

Odgovornost za sudbinu BiH

“Nisam došao nikoga da pridobivam, nikakvu propagandu da vršim, već da ka-žem jednu naučnu istinu da smo mi Boš-njaci uvijek bili tolerantni. Nama nikada nitko nije smetao: ničiji nam ugled, način

mišljenja, vjera, nacija i porijeklo nije smetao. Mi smatramo da svaki čovjek ima pravo da misli, vjeruje, ponaša se onako kako njemu najbolje odgovara, onako ka-ko je naučio od svojih roditelja i predaka – kako ga njegova tradicija uči. Tradicija je za nas vrlo važna. Kao i drveće i ljudi imaju svoje korijenje. Ljudsko korijenje je njihova tradicija. Što dublje ulazimo u svoju tradiciju, što dublje spuštamo svoje znanje u našu tradiciju i povijest, u ono što su naši djedovi, roditelji i pradjedovi mi-slili, radili, njegovali, poštovali, uvažavali i činili, u njihovu mudrost koju su nam ostavili – to smo mi jači, to bolje odolije-vamo vjetrovima kojima smo izloženi. Mi Bošnjaci smo, nažalost, u našoj zemlji izloženi vjetrovima koji vrlo snažno pušu po nama pogotovo posljednjiih 150 godi-na. Ti vjetrovi su proizvedeni s namjerom da nas se iščupa iz korijenja, da nas se ot-puše s naše zemlje, da nas se rasturi po ci-jeloj Zemaljskoj kugli ili da nas se uništi, da nestanemo”, rekao je Muhamed Filipo-vić na početku obraćanja prisutnima u pro-storijama karlovačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice.

Filipović je naglasio da zato Bošnjaci moraju biti svjesni što su uvjeti opstanka jednoga naroda i što jedan narod mora na-praviti kako bi bio siguran da će opstati i u budućnosti imati sigurno tlo pod nogama. Prva stvar koja je bitna za opstanak jednog naroda je njegova svijest o sebi, da zna tko

je i što je. Bošnjaci su čuvari svoje zemlje – Bosne i Hercegovine, za razliku od Hr-vata i Srba koji se od sredine 19. stoljeća okreću prema Zagrebu i Beogradu, odno-sno Hrvatskoj i Srbiji. Bošnjaci su uvijek BiH smatrali svojom državom, branili je i ginuli za nju. “Naši su preci bili odgovorni za svoju zemlju, oni su je čuvali, vodili su brigu na čemu ćemo mi živjeti. I predali su cijelu Bosnu nama u ruke”, rekao je Fili-pović. Da bi narod opstao, osim svijesti o sebi, mora imati i državu jer je ona instru-ment pomoću kojeg se narod održava. Svaki narod koji želi osigurati vlastiti op-stanak i budućnost budućim naraštajima, mora izgraditi državu sposobnu da ga za-štiti i osigura uvjete razvoja.

“Sve što smo mi proizveli, uništeno je nakon odlaska Turske 1878. godine. Doš-la je Austrija, koja nam je naplatila kon-tribucije zbog otpora naših Bošnjaka au-stro-ugarskoj okupaciji. Tko god je uče-stvovao u ratu protiv austro-ugarske oku-pacije bio je kažnjen – imanja su bila oduzeta, a vođe pogubljene. Štoviše, bila su oduzeta sva imanja za koja ljudi nisu mogli ispostaviti tapije. A mnogi su izgu-bili tapije ili su im izgorile u paljevinama. Drugo, prilikom prve agrarna reforma ko-ju je izvršila Stara Jugoslavija, odnosno Vlada Nikole Pašića 1919. i 1923. godi-ne, nama je oduzeto 1,85 milijuna dunu-ma najbolje zemlje i uglavnom podijelje-no srpskim seljacima. Nakon toga je do-

Predavanje akademika prof. dr. Muhameda Filipovića u Karlovcu

U susret Bošnjačkom saboru

Slijeva: Alaga Dervišević, Rusmir Akšamija, Muhamed Filipović i Mujo Dizdarević


JOURNAL

13

šao komunistički režim, koji je uzeo još 680.000 dunuma naše zemlje. Poslije je uslijedio Zakon o nacionalizaciji, kojim su oduzete kuće, avlije, radnje i građevin-sko zemljište. Ništa nikome nije bilo pla-ćeno. Dakle, bošnjačkom narodu u BiH je oduzeta ekonomska osnova za život. Mi smo osiromašeni, postali smo sirotinja”, rekao je Filipović.

Sličan obrazac je upotrijebljen i u pret-hodnom ratu – popaljene su bošnjačke ku-će, uništena imovina, oni koji nisu pobije-ni svedeni su na sirotinju i bili prisiljeni odseliti se u druge zemlje (Njemačku, Švedsku, Nizozemsku, Norvešku, SAD, itd.), gdje često žive samo od socijalne po-moći. Sve je to urađeno s ciljem da se stvo-ri prostor za druge narode. Filipović je podsjetio da su nekada Bošnjaci muslima-ni posjedovali 80% zemlje u BiH, u grado-vima činili oko 90% stanovništva, a u cje-lokupnom bh-stanovništvu činili 70% po-pulacije. “Mi se danas gubimo, nas polako raseljavaju ili našu mladež prisiljavaju na odlazak zato što nema posla. Tako je zato što nemamo države i vlasti u svojim ruka-ma. Ono malo što imamo, moram s veli-kim žaljenjem reći i lišiti vas iluzija, da se ta uglavnom upotrebljava da bi se izvjesni ljudi, koji su nosioci te vlasti, najčešće bri-nuli za sebe i uski krug ljudi oko sebe”, rekao je Filipović i dodao da kako je cilj njihovog političkog angažmana osiguranje dobrih financijskih prihoda. Oni koji bi se trebali brinuti o narodu i državi, brinu se prvo o sebi. Zbog toga je potrebno stvoriti jako bošnjačko patriotsko osjećanje i za-htjevati odgovornost političara prema na-šoj zemlji, državi i njenim građanima. “Mi se moramo vratiti logici naših predaka, da ne damo svoje, da budemo čvrsto ukopani u svoju zemlju, da pustimo duboko korije-nje u našu tradiciju, da se držimo svoje Bosne jer da nije nas ona bi nestala. Jedno-stavno bi bila podijeljena. A da nije Bosne i mi bi nestali”, naglasio je Muhamed Fili-pović i dodao da je logika vrlo jednostavna jer su država Bosna i bošnjački narod sud-binski isprepleteni.

Govoreći o inicijativi za sazivanje Bošnjačkog sabora Filipović je rekao da je situacija u Bosni i Hercegovini vrlo teška. “Mi se ne možemo pouzdati u Zapad. Za-pad je antimuslimanski raspoložen. Među-tim, nije toliki problem u zapadnom anti-muslimanskom raspoloženju koji se, ipak, neće iskazati na neki drastičan način. Za-brinjavajuće je što mi nemamo politiku koja je sposobna da parira iz razloga što nemamo kvalitetno vodstvo. A drugo, i to što imamo, međusobno se ponašaju kao rogovi u vreći. Tri lidera tri najveće stran-

ke za koje glasaju Bošnjaci – SDA, Stran-ka za BiH i SDP – ne mogu pronaći zajed-nički jezik ni u čemu. I onda je normalno da mi moramo misliti da oni imaju neke svoje računice koje su im važnije nego sa-ma Bosna”, rekao je Filipović. Naglasio je da se već nekoliko godina, a naročito za-dnjih šest mjeseci Sulejman Tihić, Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija oko ničega ne mogu dogovoriti. Jedni drugima podva-ljuju i međusobno se optužuju. Očigledno je da bošnjački narod nema političko vod-stvo koje je sposobno nositi se s postoje-ćom političkom situacijom. “Pošto mi mo-ramo poštovati političke institucije i ne možemo poduzimati nikakve korake koji bi nas kompromitirali kao nekakve nede-mokrate, mi smo se odlučili sazvati Sabor svih Bošnjaka. Ono što smo imali ranije. Ranije je taj Sabor odigrao značajnu ulo-gu. Mi smo poduzeli odgovarajuće korake, uz velike teškoće i otpore, pogotovo politi-čara. Proveli smo diskusije, razgovore i konsultacije te smo ga odlučili sazvati. Sa-bor će se vjerojatno održati oko Nove go-dine”, rekao je akademik Filipović.

Naglasio je da cilj Bošnjačkog sabora nije miješanje u politička pitanja i kom-petencije Skupštine, Vlade ili političkih stranaka, već da intelektualni i moralno najkvalitetniji dio bošnjačkog naroda ka-že što misli o današnjoj situaciji, što bi trebalo činiti. Na Saboru će ukupno uče-stvovati 300 ljudi. Iz Hrvatske je planira-no 15 učesnika, iz Slovenije 10, a iz Srbi-je, s obzirom na Sandžak, nešto više – 20. Zajedno s nabrojanim zemljama iz boš-njačke dijaspore širom svijeta (Australija, SAD, Kanada, zapadnoeuropske zemlje, Turska, Crna Gora i Makedonija) planira-no je da Saboru prisustvuje 150 učesnika.

Trebalo bi biti prisutno i 50 gostiju, uglednih europskih intelektualaca, politi-čara i poslovnih ljudi, između ostalih i predsjednik RH Stjepan Mesić. Kao gosti iz Hrvatske vjerojatno će biti pozvani Ve-sna Pusić i Zoran Milanović. Iz svih regi-ja Bosne i Hercegovine trebalo bi prisu-stvovati 150 učesnika. Kao gosti Boš-njačkom saboru će prisustvovati pred-stavnici uleme i političkih stranaka u BiH. “Oni će moći izložiti svoje mišlje-nje, ali neće moći odlučivati. Zašto? Zato što mi smatramo da oni imaju već unapri-jed zadato mišljenje jer moraju poštovati stranačke političke odluke ili, s druge strane, vjerske uzuse. Stoga će njihova mišljenja biti svjetodavnog karaktera”, rekao je Filipović.

Samo će predstavnici dijaspore, odno-sno bošnjačke javnosti – koji će biti bira-ni prema kriteriju da su u svojoj okolini poznati kao pošteni i misleći ljudi koji su u stanju otvoreno kritički promišljati i ko-ji nemaju iza sebe nikakvih afera, nika-kvog “putra na glavi” – biti aktivni uče-snici Bošnjačkog sabora. Oni će biti u komisijama koje će donijeti čitav niz za-ključaka. Sabor će donijeti odgovarajuće dokumente i formirati stalni Komitet koji će pratiti realizaciju zaključaka, odnosno Rezolucije i Deklaracije. Osim toga, Sa-bor priprema Bijelu knjigu o Bosni i Her-cegovini. “Činjenica je da je Bosna čudna država koja nikada nije izdala o sebi niti jednu dokumentiranu publikaciju, tako da svijet sazna tko smo, odakle smo, otkad potječemo, kakvi su odnosi, tko u njoj ži-vi, itd. Mi smatramo da je neophodno da izdamo takvu knjigu i u njoj kažemo kako se tko odnosio prema nama. Treba poka-zati kakvu su ulogu igrale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Fran-cuska, Njemačka, Rusija, Austrija, Hrvat-ska i Srbija u našoj novijoj historiji, a na-ročito nakon proglašenje bosansko-her-cegovačke nezavisnosti 1992. godine. Država mora o sebi reći neke istine, kako se nebi stvorila situacija u kojoj svatko proizvodi o nama neke istine, a samo mi ne proizvodimo. Tako Hrvatski sabor može donijeti Rezoluciju da Hrvatska ni-je bila agresor, a jeste bila. Ja sam gledao hrvatske trupe koje su djelovale na terito-riju Bosne i Hercegovine”, rekao je na kraju obraćanja prisutnima akademik prof. dr. Muhamed Filipović.

Mr. sc. Alaga Dervišević je predstavio velik i značajan Filipovićev spisateljski opus, s posebnim naglaskom na dvije knji-ge: “Ko smo mi Bošnjaci” i “Afera Agro-komerc i smrt Hamdije Pozderca”. �

Ismet IsakovićAkademik Muhamed Filipović


JOURNAL

14

U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine i Kurban bajrama, Bošnjač-ka nacionalna zajednica Hrvatske i Vije-će bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u nedjelju 22. studenog 2009. organizirali su koncert sevdaha i folklora u Kazalištu lutaka, scena Travno, Božida-ra Magovca 17 u Novom Zagrebu.

U programu su nastupili: “Preporodov” ženski pjevački zbor “Bulbuli”, Komorni mješoviti zbor “Bosana”, BKUD “Sevdah”, Folklorni ansambl BNZH “Bosana” te soli-sti i orkestar ansambla “Bosana”.

Na početku priredbe predsjednik za-grebačkog ogranka BNZH prof. dr. Sead Berberović uputio je pozdravne riječi pri-sutnima, istaknuvši kako su “folklor i sevdalinka dio naše tradicije koju poku-šavamo njegovati. 25. studenog se obilje-žava Dan državnosti BiH, a na taj datum 1942. godine su postavljeni temelji Bosne i Hercegovine koja svoje suvremeno is-hodište ima još u srednjovjekovnoj Bo-sni”. Prof. Berberović je pozvao prisutne na prigodnu izložbu “Ja, ban bosanski Kulin”, koja će biti otvorena u srijedu, 2.12. 2009. u prostorijama BNZH, Ilica 45. Izložba također ima prigodni karakter jer se ishodište suvremenoj Bosni nalazi u njenim srednjovjekovnim korijenima.

Predsjednik Vijeća bošnjačke nacio-nalne manjine Grada Zagreba Ekrem Be-ćirović pozdravlja prisutne u svoje i u ime dvadeset pet vjećnika. Bećirović u po-zdravnom govoru ističe kako je “cilj ovog koncerta prikazivanje našeg stvaralaštva povodom dva vrlo značajna blagdana, jednoga koji se tiče naše vjerske pripad-nosti i drugog koji se tiče naše državo-tvorne samobitnosti. 1942. u Mrkonjić Gradu temelje suvremenoj BiH su po-stavljali, ne samo Bošnjaci, nego i Srbi i Hrvati s ciljem da se stoljetna opstojnost BiH očuva. A Bosna je bila još prije tisu-ću godina i prije Mrkonjića, povijesna činjenica koju se ne može ignorirati niti odbaciti, što znači da će Bosna živjeti vječno”.

Nakon pozdravnih govora, u blagdan-skom ozračju, potekli su prastari akordi, opjevavani davno, još prije nas. U ovoj predivnoj noći kad se sve okrunilo ljepo-tom riječi i pomalo nostalgičnim sjećanji-ma na djetinjstvo i mladost, prisjetih se naših poznatih imena koji su o istom pro-

mišljali kao i mi, samo, možda, na druga-čiji način, uvjetovan vremneskim i povje-snim kontekstom.

Safvet–beg Bašagić za narodno stva-ralaštvo je rekao kako u narodu “imade nešto što nije prolazno, što ne može ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umo-tvorine (…) U tom carstvu ni sila, ni slu-čaj, ni zub vremena ne može pomračiti umne stečevine naroda. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim nara-štajima i vremenima.”

A Hamza Humo za sevdalinku koja je, također, riznica narodnog blaga je re-kao: “Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ima tu prikrive-ne nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i pono-sa, koji kao vatra plane (…) Otuda je sev-dalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj.” Udio sevdalinke u formiranju vjere u stvaralač-ku snagu naroda i u borbi za narodni jezik je vrlo veliki. Ona je dala najbolje obras-ce stila i jezika našem romantizmu, koji se oslanjao na njenu ljepotu izraza, forme i cjelokupnog pjesničkog svijeta u njoj. Sevdah je dio kulturne baštine ne samo Bošnjaka nego svih onih koji u svom biću nose duboke korijene bosanske.

Pjesma je oduvijek bila mehlem za du-šu ranjenu, ali i onu koja zna sevdisati u obilju, u danima kad se nafaka iz hazne Božje blagodati podari robovima, da joj se ne vidi kraja. Ponekad insan od rahatluka zaboravi na drugog i njegovu muku. Ama, ponesu ti taktovi merakli čovjeka pa nina-što drugo ne misli osim na dunjaluk i nje-govu ljepotu. A ovo naše druženje bi neka-ko drugačije. U pitanju je susretanje s po-vodom, u ime većeg cilja. Izložba “Ja, ban bosanski Kulin” dodatno će pojačati i oplemeniti blagdanski ugođaj.

Mehmed Goražda uz Komorni orke-star “Bosana” izveo je “Iftar” i “Zemlja Tvrtka i Kulina bana.” Zbor “Bosana”, po bosanski, zapjevao je “Pokraj puta” i “Sa-rajčice.”

Makove stihove iz “Modre rijeke”, koje je uglazbio Fuad Ahmedspahić, te “Đul Zulejhu”, “Kraj tanana šadrvana” prekrasno je izveo zaljubljenik sevdaha Ivan Pavišić.

Preporodov ženski pjevački zbor “Bulbuli” publici se jako dobro predsta-vio s dvije kompozicije: “Kiša pada trava raste” i “ Haj, od kako je Banjaluka posta-la.” Napominjemo kako je u tijeku završ-na faza izrade prvog CD-a ovog zbora. Nadamo se kako će dvanaest vrlo pozna-tih sevdalinki izazvati veliko interesova-nje kod ljubitelja sevdaha.

BKUD “Sevdah” je publici dobrohot-no darivao davno zaboravljene običaje i pjesme bosanske, na što ih je publika na-gradila velikim pljeskom.

U nastavku programa, ponovno se “Bosana” predstavila s pjesmama: “Oj, jeseni tugo moja”, “Čuda jada od Mostara grada”, “Opančići pleteni”…, a njeni fol-kloraši su prezentirali pjesme i igre iz Bo-sne.

U razgovoru s nekim našim hanuma-ma, koje su od ljepote sevdaha zaboravi-le tko je bio organizator ovog druženja saznadoh kako nam je “Bosana” “plaho dobro” uz svoje goste, u ovoj prohladnoj kasnojesenskoj zagrebačkoj večeri prire-dila divno druženje koje izazva nostal-gična sjećanja na Bosnu, njene proljetne avlije i prve zaljubljene poglede, skoro već zaboravljene. Sevdalinka se i ovog puta potvrdila kao najjače živo svjedo-čanstvo dubokog emocionalnog života naroda BiH, a njenu ne samo interpreta-ciju nego i uživanje u interpretaciji mogu izvoditi i osjećati samo oni koji posjedu-ju duboko istančane osjećaje. Iako je to narodna pjesma, ona je duboko intimi-stičkog karaktera. A ja bih, bez obzira na sve, dodala isto ono što je nekad naš Arif Hikmet-beg Rizvanbegović ponukan sti-hovima sevdalinke: “Kun ga majko i ja ću ga kleti,/ al’ stani ja ću započeti:/ Ta-mnica mu moja njedra bila…” - sav u zanosu rekao: “Moj narod je najveći pje-snik!” �

Ajka Tiro-Srebreniković

Koncert povodom Dana državnosti BiH i Kurban bajrama

Sevdah u Novom Zagrebu


JOURNAL

15

U srijedu 23. studenog 2009. pred-sjednički kandidat prof. dr. sc. Ivo Josi-pović (SDP) posjetio je selo Maljevac, koje se nalazi uz granicu s Bosnom i Her-cegovinom. Prvo je posjetio mesdžid u Maljevcu, a zatim se s maljevačkim Boš-njacima zadržao u dužem razgovoru u restoranu “Laguna”. Posjeta Maljevcu je uslijedila na kraju jednodnevne prediz-borne posjete Bosni i Hercegovini. Nai-me, toga je dana delegacija hrvatskog SDP-a na čelu s dr. Ivom Josipovićem posjetila Bihać i Veliku Kladušu.

U masdžidu u Maljevcu imam Admir ef. Muhić je predstavio svoj džemat, koji je formiran 1998. godine. Naglasio je da je sadašnji mesdžid pretijesan za vjerske aktivnosti. “Stoga smo, nakon 11 godina, na tragu ideje o izgradnji džamije i Islam-skog centra”, rekao je imam Muhić i ista-knuo da Maljevcu gravitira 11 sela iz tri općine – Vojnić, Cetingrad i Topusko. Pohvalio se s najbolje riješenim pitanjem ukopa umrlih muslimana, pri čemu u Ma-ljevcu postoji manje mezarje u koje se sahranjuju isključivo muslimani po svo-jim vjerskim običajima. Imam Muhić je podsjetio da je 60-ih godina prošlog sto-ljeća na popisu stanovništva općina Voj-nić imala 10 Bošnjaka (Muslimana), dok je danas udio Bošnjaka u ukupnom broju stanovništva veći od 10%. Kada se tome pridodaju sela iz Cetingrada i Topuskog, onda je ovo područje u Hrvatskoj gdje su uglavnom nastanjeni autohtoni Bošnjaci, kojih ima oko 800 (džemat Maljevac).

“Nalazimo se na području između ri-jeka Korane i Gline, a džemat Maljevac se proteže nizvodno od rijeke Gline uz bosansku granicu. Za naše mjesto tvrdi-mo i da smo ‘centar svijeta’, a bit ćemo i više od toga kada sagradimo svoju džami-ju pa da vas u njoj ugostimo narednih go-dina. Zahvaljujemo vam se, gospodine Josipoviću, što ste se odvažili posjetiti nas i što ste održali ljudsku riječ da ćete nas posjetiti. U Rijeci ste mi obećali, a u Maljevcu izvršili. Posjetio nas je i pred-sjednik Mesić 2004. godine, pa se nada-mo da će i budući nastaviti njegovim sto-pama. Iskreno se nadamo da će budući predsjednik RH postaviti kamen temeljac za džamiju u Maljevcu”, rekao je imam Muhić. U znak poštovanja i prijateljstva poklonio je dr. Josipoviću Kur’an s prije-

vodom na bosanski jezik i knjigu “Halal i haram u ishrani”.

U maljevačkom mesdžidu Husein De-lić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacio-nalne manjine Općine Vojnić, obratio se Josipoviću s dva pitanja. Prvo je bilo veza-no uz (dez)informacije o mogućnosti odu-zimanja hrvatskog državljanstva Bošnjaci-ma iz Cazinske krajine, a drugo u svezi nepostojanja malograničnog prijelaza, što predstavlja životnu potrebu stanovnika Maljevca i Velike Kladuše, koji imaju svoju imovinu s druge strane granice.

U odgovoru na pitanja dr. Josipović je rekao da Ustav RH kaže da svi hrvatski državljani imaju jednaka prava, pri čemu ih oni koji žive u Hrvatskoj prakticiraju na drugačiji način nego oni izvana. “Ne-ma govora o tome da netko razmišlja o oduzimanju državljanstva – po Ustavu to nije moguće, niti to netko hoće. Naravno, mi ćemo morati kroz jedan stalni dijalog uređivati odnose između nas koji živimo u Republici Hrvatskoj s Hrvatima i dru-gim hrvatskim državljanima izvan RH. O nekom oduzimanju državljanstva nema govora. Ne znam nikoga ozbiljnog koji bi to zagovarao”, rekao je Josipović i dodao da je upoznat s problemima oko prelaska granice – vožnja traktorom sedam kilo-metara okolo i posjedovanje 100 eura dnevno. Smatra da su to besmislene stva-ri, te da države moraju pronaći načina da ljudima olakša dnevni prelazak granice.

U obraćanju prisutnima Bošnjacima u restoranu “Laguna” predsjednički kandi-dat prof. dr. Ivo Josipović je rekao sljede-će: “Moja politika je politika razumijeva-nja, prijateljstva, ljubavi i tolerancije. Smatram da svaki građanin u Hrvatskoj, bez obzira na svoju vjeroispovijest, pori-jeklo i socijalni status ima jednaka prava.

U svojoj dosadašnjoj političkoj praksi po-kazao sam da se za to zalažem. Imao sam prilike razgovarati s brojnim Bošnjacima na otvaranju Islamskog centra u Rijeci. Bilo je impresivno s koliko ljubavi su Bošnjaci došli na svečanost polaganja ka-mena temeljca. Ja sam siguran da je i to dokaz da je Hrvatska, pa i politička opcija kojoj ja pripadam, naklonjena vjerskim slobodama. Hrvatska mora biti zemlja vjerskih sloboda za sve, za sve jednako. Prema tome, svaka vjeroispovijest ima pravo i mora imati mogućnosti da prakti-cira svoju vjeru. S druge strane, mislim da su države Hrvatska i Bosna i Hercego-vina međusobno povezane, cijela povijest nas povezuje, a ne razdvaja. Nažalost, u novijoj povijesti bilo je događaja koji su bili loši, koji nisu išli u tom pravcu. Mi-slim da je došlo vrijeme da se nastavi ne-kim drugim putem. Znam da ima mnogo praktičnih problema i države moraju po-moći. Države nisu tu da bacaju balvane pred svoje građane, već da im pomognu. Čuo sam da ima problema s graničnim prelazima. Mislim da su to nepotrebni problemi koji se vrlo lako rješavaju, po-sebice ljudi koji s jedne i druge stane ima-ju zemlju, imovinu. Oni moraju imati la-gan pristup, tu ne smije biti barijera. Isto tako, Hrvatska će uskoro postati članica Europske unije i ja ću se boriti da šengen-ska granica ne bude zid između dvije ze-mlje, da to bude propusna granica. Želim da jednoga dana i Hrvatska i BiH zajedno budu u Europskoj uniji i da granica izgubi na značenju. Politika za koju se zalažem jest politika ravnopravnosti i sloboda. Međutim, mi zajedno imamo jedan veliki problem. Nažalost, prosperitet Republike Hrvatske je ugrožen od korupcije i krimi-nala. To je najveći problem kojeg mi ima-mo. Znam, taj isti problem ima i susjedna Bosna i Hercegovina. Mi smo danas u si-tuaciji da se definitivno odlučimo: da li ćemo biti zemlja poštenja i pravednosti ili ćemo biti zemlja koju će pojesti mafija? Ja nudim politiku koja je s ove strane svjetla, s ove strane dobra. Molim vas da podržite takvu politiku i date svoj dopri-nos da Hrvatska odstrani od sebe mrak kriminala, te da ponosno uđemo u Europu i budemo dio demokratskog prosperitet-nog svijeta.” �

Ismet Isaković

Predsjednički kandidat prof. dr. Ivo Josipović u posjeti Bošnjacima Maljevca

Životni problemi

Ivo Josipović i Admir ef. Muhić


JOURNAL

16

U prostorijama BNZH u Zagrebu, u srijedu 25. studenog 2009. povodom Da-na državnosti Bosne i Hercegovine otvo-rena je izložba pod nazivom “Ja, ban bo-sanski Kulin”. Organizatori izložbe bili su Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Hi-storijski muzej Bosne i Hercegovine u suradnji s Općinom Tuzla. Autorica izložbe bila je Elma Hašimbegović, viša kustosica Historijskog muzeja BiH.

Značaj Dana državnosti BiH

Na početku svečanosti obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine glu-mac Tarik Filipović pročitao je riječi Po-velje Kulina bana, a zatim se prisutnima obratio prof. dr. sc. Sead Berberović, pred-sjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. On je podsjetio da je u burnoj povijesti Bosne i Hercegovine 25. novembar/studeni značajan datum, koji je odlukom prvog saziva Parlamenta neovi-sne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine proglašen Danom dr-žavnosti. Nažalost, to je dan koji danas u Daytonskoj Bosni i Hercegovini nema sta-tus državnog praznika kakav zaslužuje, već se obilježava i slavi samo u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima vlast obna-šaju političke stranke bošnjačke, odnosno bosanske državotvorne orijentacije. Ber-berović je naglasio da se ovaj datum neo-pravdano ponekad od neupućenih etiketira kao “komunistički” praznik, a od onih zlo-namjernih, koji negiraju državotvornost Bosne i Hercegovine, kao “komunistička” podvala kojom se, priznavanjem bosanske državnosti, oduzimaju nečiji “povijesni/historijski prostori”. Stoga, kada se govori o ovome datumu nužno je poznavati povi-jesne činjenice, iz kojih možemo pravilno valorizirati bošnjačku i bosansku prošlost. 25. studenog 1943. godine u Mrkonjić Gradu održano je Prvo zasjedanje Zemalj-skog (dakle Državnog) antifašističkog vi-jeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine. ZAVNOBiH je, kako povjesničari bilježe, predstavljao ratni parlament Bosne i Hercegovine, odnosno tijelo koje je ima-

lo snagu najvišeg političkog predstavnika, a kasnije zakonodavnog i izvršnog tijela Bosne i Hercegovine. Upravo zato, tada donesene odluke imaju poseban značaj u potvrđivanju punog državnopravnog su-bjektiviteta Bosne i Hercegovine u proš-lom stoljeću. Na Prvom zasjedanju ZAV-NOBiH-a donesena je Rezolucija u kojoj je istaknuto da narodi Bosne i Hercegovi-ne žele živjeti u slobodnoj Bosni i Herce-govini u kojoj je garantirana potpuna jed-nakost i ravnopravnost svih naroda. Bosna i Hercegovina je tada pravno konstituirana u svojim historijskim granicama kao drža-va ravnopravnih građana Srba, Muslimana i Hrvata, čiji su predstavnici odlučili da Bosna i Hercegovina kao federalna jedini-ca uđe u sastav Demokratske Federalne Jugoslavije, ravnopravno s ostalih pet fe-deralnih jedinica, tj. Republika. Tada su i granice Bosne i Hercegovine potvrđene i priznate kao rezultat višestoljetnog politič-kog, kulturnog i demografskog kontinuite-ta i razvitka.

Država Bosna i Hercegovina, njen teri-torij i njene granice imaju dugu povijesnu tradiciju. Kontinuitet bosanske države seže od srednjovjekovne Bosne (“od Kulina ba-na i dobrijeh dana”), preko zasebne admini-

strativno-teritorijalne jedinice unutar Oto-manskog carstva – Bosanskog ejaleta ili pašaluka, za vrijeme Austro-ugarske upra-ve koja je trajala od Berlinskog kongresa 1878. kada su definirane granice današnje Bosne i Hercegovine pa do kraja Prvog svjetskog rata, te u prvoj Jugoslaviji u kojoj je Senžermenskim ugovorom potvrđena te-ritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Između dvaju svjetskih ratova u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca administrativnim podjelama na oblasti i banovine nastojao se razbiti teritorijalni integritet i državnotvor-na pozicija Bosne i Hercegovine. Pokušaji svojatanja Bosne i Hercegovine nastavili su se i za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa opet pola stoljeća kasnije, u burnim 90-im, kada je Bosna i Hercegovina stjecala i bra-nila svoju cjelovitost i nezavisnost. “Svi ti pokušaji su propali i danas je naša matična domovina Bosna i Hercegovina neovisna i cjelovita, u svojim historijskim granicama koje su stare više od tri stoljeća i najstarije su među svim bivšim jugoslavenskim repu-blikama, današnjim državama. U svjetlu ovih kratkih historijskih reminiscencija va-lja vrednovati značaj odluka ZAVNOBiH-a. One su utrle put državotvornosti i teritori-jalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine, učvršćenim kasnije u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Time je ostvarena neupitna osnova državnopravnog subjektiviteta Bosne i Her-cegovine, koju je ustanovila Badinterova komisija sačinjena od pravnih eksperata po-četkom 90-ih i potvrdila pravne pretpostav-ke za osamostaljenje Bosne i Hercegovine. Na kraju čestitam Dan državnosti Bosne i Hercegovine svim Bošnjacima i svim Bo-sancima i Hercegovcima, njenim građani-ma kojima je Bosna i Hercegovina u srcu”, rekao je prof. dr. Sead Berberović.

Značaj i ciljevi izložbe

Elma Hašimbegović, viša kustosica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine je govorila o izložbenom postavu, a izlož-bu “Ja, ban bosanski Kulin” zajednički su otvorili Jelena Pavičić-Vukičević, zamje-nica zagrebačkog gradonačelnika i Ja-smin Imamović, tuzlanski gradonačelnik.

Izložba “Ja, ban bosanski Kulin” povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine

820 godina Povelje bosanskog bana Kulina

Tarik Filipović (u pozadini Povelja Kulina bana)


JOURNAL

17


U zabavnom dijelu programa nastupio je ansambl “Bosana”, koji djeluje pri zagre-bačkom ogranku Bošnjačke nacionalne zajednice. Moderator svečanog otvorenja izložbe bio je Dževad Jogunčić, potpred-sjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Izložba “Ja, ban bosanski Kulin” je posvećena jednoj od najvažnijih ličnosti bosansko-hercegovačke povijesti, banu Kulinu (1180.-1204.), kao i najstarijem sačuvanom pravnom dokumentu bosan-ske kancelarije, Povelji koju je on izdao Dubrovniku prije 820 godina – 29. kolo-voza 1189. godine. Kulin je vladar iz či-jeg vremena nemamo mnogo podataka, no ono što je preživjelo do danas pruža dragocjene informacije o političkoj, eko-nomskoj, crkvenoj i kulturnoj povijesti Bosne u 12. stoljeću. Kulin je i vladar čija važnost prevazilazi okvire nauke, jer je on jedna od rijetkih povijesnih ličnosti srednjeg vijeka koja je ušla u narodnu po-slovicu i kulturu sjećanja naroda s ovih prostora. Tako Mavro Orbini u knjizi “Kraljevsto Slovena” (original “Il oregno de gli Slavi”) iz 1601. godine piše: “U njegovo vrijeme bilo je (kažu) u izobilju svega blaga Božjega, tako da i danas obi-čan puk, kad ima velikog obilja obično kaže: ‘Vratila su se vremena Kulina ba-na.’” Poznata je i izreka: “Od Kulina bana i dobrijeh dana.”

Skromnost podataka iz Srednjeg vije-ka, brojna pitanja u historiografiji koja su i dalje otvorena, ali i nauka često obojena političkim i nacionalnim ideologijama, samo su neki od razloga koji bosansko srednjovjekovlje čine osjetljivim i pogod-nim za manipulaciju i od strane neaka-demske javnosti. Znajući da je neinformi-ranost jedan od najvećih neprijatelja i prepreka razvoju svakog pojedinca, a sa-mim tim i zdravog društve, prvenstveni cilj i namjera izložbe je da posjetiocima ponudi sve mjerodavne informacije o Po-velji bana Kulina i vremenu u kome je nastala.

Centralni eksponat izložbe je Povelja, koja sama za sebe pruža mnogo izuzetnih podataka. Na izložbi je ona raščlanjena i segment po segment analizirana s ista-knutim detaljima o kojima dokument svjedoči. Analiza je dopunjena rasprava-ma o originalu Povelje i njenim prijepisi-ma, kao i priči o zanimljivoj sudbini do-kumenta, tj. putu Povelje do Sankt Peter-sburga u Rusiji, gdje se danas nalazi je-dan od tri sačuvana primjerka.

Posjetioci imaju priliku kroz autentič-ni povijesni izvor, u čije podatke se mogu sami uvjeriti, crpiti znanje o srednjovje-

kovnoj Bosni i njenom vladaru, ali i ra-zvijati potrebne vještine za kritičko čita-nje izvora (čitanje ćirilskih dokumenata, analiza diplomatskih izvora i sl.). Cilj izložbe je i promovirati ćirilicu, pismo Povelje bana Kulina, ali i drugih bosan-skih vladara i velikaša, kao danas neo-pravdano zapostavljeno pismo u dijelu bosansko-hercegovačkog društva.

Bilinopoljska abjuracija i veze s Dubrovnikom

O skoro četvrt stoljeća vladavine bo-sanskog bana Kulina nije sačuvano mno-go podataka, no to ne spriječava Kulina da ostane zapamćen kao jedan od najslav-nijih vladara srednjovjekovne Bosne. Po-

daci koji su sačuvani idu tome u prilog, a govore o političkoj, ekonomskoj, crkve-noj i kulturnoj historiji Bosne 12. stolje-ća. Kulin je prvi vladar koji je ostavio pi-sani trag iza sebe. Povelja, koju je izdao Dubrovčanima 29. kolovoza 1189. godi-ne, najstariji je pravni dokument Bosne, a svjedoči o uređenoj državi u kojoj vladar stranim trgovcima daje slobodu kretanja i pravo trgovine. Ime Kulina vezano je i za pojavu hereze u Bosni i optužbama koje stižu na njegov račun, a sam ban prisutan je sa prvacima redovničke zajednice na Bilinom polju 1203. godine (Bilinopolj-ska abjuracija), kad se pred papinim po-slanicima odriču krivovjerja i vraćaju u okrilje Rimske katoličke crkve.

Abjuracija bosanskih krstjana ili Bili-nopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanskih krstjana pred izasla-nikom rimskog pape Ivanom de Casama-risom, a u prisustvu bana Kulina, izjavili da se odriču krivovjerja. Izjava je potpi-sana 8. travnja 1203. godine na Bilinom polju, a potpisali su je Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara crkve. Bilinopoljska abjuracija predstav-lja značajan povijesni izvor za poznava-nje vjerskih prilika u Bosni na početku 13. stoljeća.

Ragusa ili Republika Sv. Vlaha, kako se Dubrovnik nazivao i njeni umješni tr-govci bili su prvi poslovni partneri sred-njovjekovne Bosne. Još od 1189. godine, otkako im je ban Kulin zagarantirao slo-bode trgovine i kretanja po Bosni, pa pre-ko svih bosanskih vladara koji im ove slobode potvrđuju, Dubrovčani igraju ključnu ulogu u razvoju trgovine u bosan-skim privrednim centrima. Dubrovčani

Brojni posjetitelji na otvorenju izložbe

Slijeva: Dževad Jogunčić, Jelena Pavičić-Vukičević i Jasmin Imanović

JOURNAL

18


su kao prvi susjedi srednjovjekovne Bo-sne imali najtješnje veze s njezinim vla-darima, vlastelom i trgovcima i bili naj-bolji poznavaoci prilika u bosanskoj dr-žavi. Znanja koja danas imamo o privre-di, ali i o političkim, vjerskim i kulturnim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni za-hvaljujemo njihovoj pismenoj korespo-denciji s bosanskim vladarima i velikaši-ma, a koja je sačuvana u Državnom arhi-vu u Dubrovniku. Povelja bana Kulina iz 1189. godine od iznimnog značaja je i za Dubrovnik jer spada u najstarije doku-mente arhiva u Dubrovniku, a svjedoči o ranim trgovačkim vezama Dubrovnika sa zaleđem. Značajna je i zbog upotrebe sla-venskog naziva grada.

Tri primjerka Povelje

Povelja bana Kulina iz 1189. godine sačuvana je u tri primjerka. Danas se dva nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku, a jedan u Akademiji nauka u Sankt Peter-sburgu (Rusija). Sva tri primjerka sadrže latinski tekst Kulinove zakletve, koji je bez potpisa, a ispod latinskog teksta nala-zi se bosanski tekst koji u sva tri teksta nosi potpis dijaka Radoja. Pošto je svaki od njih pisan različitom rukom, ne zna se koji je od njih stvarno pripadao Radoju. U nauci se dugo raspravljalo koji je od tri sačuvana primjerka original, a koji su pri-jepisi nastali početkom 13. stoljeća. Iako suprotnih stavova, najznačajniji doprinos nauci dali su Josip Vrana i Gregor Čre-mošnik. Vrana je smatrao da je Petro-gradski primjerak original (što su prihva-tili mnogi filolozi), da je tekst povelje napisan na latinskom u Dubrovniku, da ga je dubrovačka vlada poslala u Bosnu, a Radoje na istoj povelji dopisao slobodni prijevod s latinskog. S druge strane, po Čremišniku original se nalazi u Dubrov-niku, tj. najstariji primjerak Povelje je onaj koji je u literaturi poznat kao “stariji prijepis”. On je zastupao i mišljenje da je i latinski tekst nastao na Kulinovom dvo-ru u Bosni, a da ga je napisao neki pisar koji je jako dobro poznavao latinski jezik. Tekstovi sva tri primjerka nastali su pri-bližno u isto vrijeme, gotovo su identični, s minimalnim razlikama koji se izražava-ju samo na jezičko-grafijskom planu i to samo u nekoliko pojedinosti, stoga pita-nje koji je primjerak najstariji, nije od presudnog značaja.

Ni danas nije poznato kad i kako je točno primjerak Kulinove povelje dospio u Rusiju. Na Povelju je prvi upozorio 1832. godine Jeremija Gagić, tadašnji ru-ski konzul u Dubrovniku, koji je tvrdio da

je u posjed Povelje došao već 1817. godi-ne nakon požara Kneževog dvora. Na-vodnu ju je pronašao na pijaci gdje su prodavačice umotavale ribu u arhivske dokumente. U ovu se priču dosta dugo vjerovalo sve dok nije utvrđeno da se Po-velja 1832. godine i dalje nalazila u Du-brovniku, jer ju je te godine, zajedno s drugim ćirilskim dokumentima prepisao Đorđe Nikolajević, učitelj srpske škole u Dubrovniku, te objavio u “Srpskim spo-menicima”.

I druga dva primjerka Povelje imala su zanimljiv put preko Beča, Beograda, ponovo Beča pa natrag do Dubrovnika. Zajedno s ostalim ćirilskim arhivalijama, po naredbi austrijske vlade, 1833. godine prebačeni su u Haus-Hof-und Staatsarc-hiv u Beču, gdje su bila pohranjena sve do 1921. godine. Te godine arhivalije iz Beča vraćene su Jugoslaviji i sve do Dru-gog svjetskog rata bile su u Beogradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo su prebačene u Beč, da bi 1947. godine po-novo bile vraćene u Dubrovnik, gdje se i danas nalaze.

Ploča s Kulinovim imenom

Ploča s Kulinovim imenom pronađe-na je 1898. godine u Biskupićima kod Vi-sokog. Po mišljenju Pave Anđelića radi se o natpisu na crkvi koju je ban Kulin dao sagraditi oko 1194. godine. Natpis opisuje tehnološki proces izgradnje cr-kve: Kulin je najprije crkvu kamenom ozidao, a zatim na nju stavio drvenu gra-đu – grede i krov, koje je našao u podgori ili podgorju brda Slijepča (Slijepčića). Na kraju je stavio svoj obraz nad pragom cr-kve. Kako obraz u srednjovjekovnim tek-stovima znači sliku, lik ili skulpturu, pret-postavlja se da je postojala freska ili skul-ptura s likom Kulina. Natpis spominje i Kulinovu ženu Voislavu. U donjem dijelu ploče, u svakom od šest polja osim prvog, nalaze se zapisi koji spominju imena i zvanja raznih osoba. Zapise je pisalo više osoba – Krile, Desivoj, Desjen, Radhna krstjanin, Obrad i drugi čija imena se ne mogu pročitati. Ovi natpisi nastali su ka-snije, najvjerojatnije u vrijeme bana Stje-pana II Kotromanića (1322.-1353.).

Kulinova ploča predstavlja izuzetno značajan izvor za proučavanje vjerskih prilika u srednjovjekovnoj Bosni u doba bana Kulina, ali i u kasnijem periodu. Na ploči je primjetno da su križevi više ili manje oštećeni i to na određenim mjesti-ma, što znači da je oštećenje nastalo s ne-kim ciljem, a ne slučajno. Pretpostavlja se da je lokalno stanovništvo strugalo koma-diće ploče zbog vjerovanja u njena ljeko-vita svojstva, što nam predstavlja znača-jan izvor za proučavanja običaja i vjero-vanja stanovništva i u kasnija vremena. �

Ismet Isaković

Ansambl “Bosana”

Natpis s Kulinove crkve u Biskupićima kod Visokog, 1194. godina

JOURNAL

19

Ranojutarnjim bajram-namazom, u pe-tak 27. prosinca 2009. počela je u Hrvat-skoj, kao i u cijelom svijetu nastanjenom muslimanima, četverodnevna proslava Kurban bajrama. Centralna bajramska sve-čanost i molitva održana je u Zagrebačkoj džamiji, uz tradicionalno veliki broj vjerni-ka i direktan prijenos Hrvatske televizije i Hrvatskog radija.

Na početku bajramske hutbe predsjed-nik Mešihata Islamske zajednice u Hrvat-skoj, zagrebački muftija Ševko ef. Omerba-šić izrazio je duboku vjerničku zahvalnost Svevišnjemu na svim darovima i blagodati-ma kojima nas je obasipao i još uvijek to čini darujući nas mirom i sigurnošću na Kurban bajram, najveći muslimanski blag-dan. Kurban bajram nas, prije svega, pod-sjeća na našega davnog praoca Ibrahima a.s. i njegova sina Ismaila a.s., koji su sagra-dili hram Svevišnjemu nazvavši ga Kabom i mesdžidul-haramom u kome se s dužnom pobožnošću Allahovo ime spominje više od 5.000 godina. “Ovo je blagdan žrtve, jed-nog od najznačajnijih obilježja naše uzviše-ne vjere. Da bi došli do cilja muslimani mo-raju mnogo čega žrtvovati, puno se odricati i strpljivo, uz naporan rad, čekati ostvarenje planova i nadanja. Jednu od tih žrtava polo-žit ćemo na ovaj veliki blagdan Kurban baj-ram u znak naše pokornosti odredbama Svevišnjega. Zapamtimo da Svevišnjemu ne trebaju krv ni meso naših žrtava, nego snaga naše vjere”, rekao je Omerbašić.

Naglasio je da život postaje sve napor-niji, a posebice ovaj sadašnji, praćen broj-nim izazovima, krizama i sukobima, pa za-to naše žrtve imaju većeg smisla. Brojni sukobi i žarišta vezani su za muslimane, ko-ji su nerijetko žrtve neokolonijalnih sila, ali i međumuslimanskih sukoba. Neki su pro-matrači skloni tvrdnji da su trenutno u islamskom svijetu na sceni dramatični do-gađaji, na žalost i s golemim ljudskim i ma-terijalnim žrtvama. Zabrinjava i činjenica da se u muslimanskom svijetu javno i kri-tički ne progovara o međumuslimanskim sukobima. Omerbašić je podsjetio da smo posljednjih mjeseci svjedoci samoubilačkih atentata u Pakistanu i Afganistanu, dok su takve pojave u Iraku postale rjeđe. “Musli-manska ulema mora progovoriti o tom fe-nomenu i ozbiljno se s njim uhvatiti u ko-štac, jer će u protivnom smislu islam biti obilježen kao religija koja potiče te postup-ke, što on apsolutno nije. Zbog toga je auto-

ritet islama dobrano ugrožen. Sve je više među zapadnim kritičarima onih koji oz-biljno misle da islam i njegovo učenje stoje iza tih suludih činova. Na nekim sveučilišti-ma u svijetu pišu se magistarske radnje do-kazujući vezu islama i samoubojica. Sveta je zadaća uleme i svih predstavnika islama čuvati ugled naše vjere u onakvom obliku i sadržaju u kakvom ga je Svevišnji objavio svom poslaniku Muhammedu a.s. Svevišnji je i Poslanika upozorio da vodi računa o Objavi: ‘Poslaniče! Dostavi ljudima objav-ljeno tebi od Gospodara tvoga, a ako ne učiniš tako, misiju nisi obavio, Bog te čuva od ljudi, a Bog nevjernike ne upućuje’”, re-kao je zagrebački muftija.

Omerbašić je naglasio da su muslimani su u vjerskom smislu obezglavljeni onoga trenutka kada je nestalo vrhovnoga autoriteta i kada su kompetencije islama prešle na naci-onalne, državne i lokalne razine. Svi pokuša-ji da se obnovi hilafet kao vrhovni islamski autoritet ostali su bez uspjeha. Umjesto toga pojavili su se brojni kvazi-autoriteti opasno ugrožavajući jedinstvo i slogu vjernika, omogućivši tako bujanje sekti i sljedbi, pri čemu svaka od njih smatra da je ona prava. Te su podjele naročito opasne i pogubne kod onih pripadnika islama koji malo ili nimalo poznaju islamske misije. Muftija je podsjetio da je drugog dana Kurban bajrama u Švicar-skoj organiziran referendum s pitanjem: Tre-ba li dopustiti muslimanima da grade džami-je s minaretima? “To jasno govori koliko su ugrožena vjerska prava i slobode muslimana u zemlji koju drže najkulturnijom na konti-nentu. Stoga je na muslimanima Europe da najozbiljnije razmisle o svojoj organizaciji, koja je usput rečeno vrlo slaba. U Europi ne-ma vjerskih autoriteta, a muslimanskim za-jednicama upravljaju ljudi nesposobni da svojim vjernicima osiguraju vjerski život”, rekao je Omerbašić i istaknuo da je u našoj vjeri vrlo važno biti razuman i umjeren. Po-trebno je pod kontrolom držati egoizam i emocije, koji nerijetko uzrokuju brojne pro-bleme u međumuslimanskim odnosima. Ci-tirao je Muhammeda a.s., koji je rekao: “Bu-dite razumni i uljudni, jer ja mrzim uporabu grubosti u vjeri.”

“Iako je broj muslimana u Hrvatskoj za-nemariv u odnosu na broj u svijetu, nastoji-mo dati svoj doprinos i boljitku naše vjere. Vjernici su u svim religijama uvijek bili u manjini. Uvjeti vjere su zahtjevni i traže ve-liko odricanje. Zato se i pitamo u ovom ve-

likom blagdanu dajemo li od sebe toliko da se možemo nazvati vjernicima. Uspoređu-jući se s drugima i uzimajući u obzir uvjete u kojima živimo i radimo, i teškoće u koji-ma se nalazimo, možemo u nekoliko biti zadovoljni, iskreno se nadajući da je s na-šom vjerom zadovoljan i Svevišnji, a to nam je najvažnije. Ako je suditi po nekim konkretnim djelima, muslimani u našoj ze-mlji u jednom dobrom procentu vezani su za Islamsku zajednicu i koriste njene uslu-ge, ali je i pomažu u njenim aktivnostima. Kao primjer naše predanosti vjeri navodi-mo podatak da će muslimani ovoga bajra-ma žrtvovati tisuću kurbana i tako pomoći uzdržavanje Islamske gimnazije, vjeronau-ka u školama i mektebima i pružiti golemu pomoć siromašnima. To znači da svaki pe-deseti musliman i muslimanka u Hrvatskoj prakticira ovu islamsku obvezu. Međutim, još uvijek je velik broj onih koji iz različitih razloga nisu u njenim redovima. Islamska zajednica, a prije svega mi imami, moramo sve učiniti da otklonimo zapreke koje ih pri-ječe da se uključe u njene redove. Allah je u Kur’anu upozorio Božjega poslanika na od-nos prema vjernicima: ‘Božjom milošću s njima si uljudno postupao, a da si grub i surov s njima bio napustili bi te. Zato im opraštaj i za oprost njihov Svevišnjega moli i njoj ustraj i na Boga se osloni, jer Allah voli koji se na njega oslanjaju’”, rekao je muftija Omerbašić.

Podsjetio je da su početkom listopada 2009. Islamska zajednica u Rijeci i Hrvat-skoj otpočeli izgradnju Islamskog centra, što je poslije izgradnje Zagrebačke džamije najveći projekt naše Zajednice. Muslimani-ma Rijeke i rukovodstvu Zajednice trebat će potpora i podrška, koju s punim pravom očekuju od nas sviju. Omerbašić je izrazio uvjerenje da će muslimani Rijeke za dvije do tri godine umjesto u sportskim dvorana-ma bajram-namaz klanjati u svojoj džamiji. “Ovu 2009. godinu, koja je na izmaku, mo-žemo smatrati dosta uspješnom na polju vjeronauka, a posebno onoga u školama. Naredna 2010. godina biti će izborna za Iz-vršne odbore i Sabor, i očekujemo aktivnost svih koji mogu doprinijeti boljem stanju Islamske zajednice. Ove godine na hadž je otišlo 66 muškaraca i žena, više nego ijedne godine do sada, pa i to doprinosi ukupnom uspjehu”, rekao je zagrebački muftija Šev-ko ef. Omerbašić. �

Ismet Isaković

Bajramska hutba muftije Ševke ef. Omerbašića

Bajramska poruka


JOURNAL

20

HRVATSKA

Vlada Republike Hrvatske silom Ustava raspisala je izbore za predsjednika države za 27. prosinca 2009., s tim da bi se drugi krug, bude li ga, održao 10. siječ-nja 2010. godine. Od 4. studenog, kada je odluka objavljena u “Narodnim novina-ma”, svi koji su željeli postati predsjedni-kom države imali su 12 dana za prikuplja-nje 10.000 potpisa birača koji podupiru njihovu kandidaturu. Kampanja je počela 18. studenog 2009.

Potpise je uspjelo prikupiti 12 kandida-ta, a tih dana se predviđalo da će njihova kampanja ukupno koštati oko 30 milijuna kuna. Od njih kao najveći favoriti već u početku su isticani Ivo Josipović (SDP), Andrija Hebrang (HDZ) te nezavisni kan-didati Milan Bandić (bivši SDP-ovac) i Nadan Vidošević (bivši HDZ-ovac). Ve-sna Pusić (HNS-LD) kotirala je tu negdje, no pretpostavilo se već onda da će i neki birači koji bi joj dali glas radije to usmjeri-ti na Josipovića da na kraju glasovi ne bi propali. Ipak, barem u prvom krugu Pusić-ka je mogla očekivati otprilike onoliko glasova koliko bi dobila i njena stranka da su parlamentarni izbori. Malo iznenađenje napravio je Dragan Primorac (bivši mini-star obrazovanja u Sanaderovoj Vladi) ko-ji je uspio dobrano uzdrmati Andriju He-branga. I to je tih šest najozbiljnijih kandi-data koji su mogli računati, neko s više, neko s manje šanse, da uđu u drugi krug. Inače, već opočetka je bilo jasno da nije-dan kandidat neće u prvom krugu dobiti apsolutnu većinu te će se dva najjača kan-didata plasirati u drugi krug nakon čega će između njih dva biti izabran novi predsjed-nik Republike Hrvatske.

Ostalih šest kandidata, bilo je to ja-sno, mogli su slobodno za svoj izborni slogan iskoristiti de Coubertinovu olim-pijsku “nije važno pobijediti, važno je učestvovati”. Tako su se kao nezavisni kandidirali predstavili Miroslav Tuđman (sin Franje Tuđmana), Boris Mikšić (američko-hrvatski biznismen), Vesna Škare Ožbolt (bivša Tuđmanova savjetni-ca) i Josip Jurčević (sveučilišni profesor

– konzervativac). Damira Kajina kandidi-rao je Istarski demokratski sabor (IDS), a Slavka Vukšića, poduzetnika, kandidirala je Demokratska stranka slavonske ravni-ce. Svi oni nisu mogli skupiti zajedno ni 10-ak posto podrške u anketama.

Unutarstranački sukobi

Ako pogledamo kandidate, onda ćemo ovdje vidjeti da su se desile neke važne stvari koje su predsjedničku utrku učinile zanimljivom. Prije svega, važno je reći da dvije manje stranke, ali ipak važne nisu istakle svoje kandidate. To je Hrvatska se-ljačka stranka (HSS) koja je sada član vla-dajuće koalicije s HDZ-om i Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom (HSLS). Druga je Hrvatska stranka prava (HSP), stranka prikrivene (nekad otvorene) prou-staške orjentacije čije se biračko tijelo zna-čajno osulo. No, i takva može ponuditi usluge svoga članstva nekom kandidatu, kao i dosta jači HSS. Ako ovdje u obzir uz-memo i HSLS, koji također nije istakao svoga kandidata, a znamo da se bez obzira na naziv radi o konzervativnijem dijelu bra-ča, onda je svakako jedan od glavnih napa-da predsjedničkih kandidata bio kako pri-dobiti ove birače. To je utoliko zanimljivije jer su se desili lomovi unutar dvije najjače stranke u Hrvatskoj – u HDZ-u i SDP-u. Naime, iako je SDP kandidirao Ivu Josipo-vića za predsjednika Republike, desilo se ono što se dugo nagađalo: zagrebački gra-donačelnik Milan Bandić, Josipovićev stra-

nački kolega, dugo godina je bio u sukobu sa stranačkim vrhom i odlučio se kandidira-ti kao nezavisni kandidat. Tada je definitiv-no puklo između SDP-a i Bandića i on je isključen iz stranke. Znalo se još od ranije da Bandić koketira sa biračima na populi-stički način koji je bliskiji ljevici nego de-snici (iako niti ljevica nije lišena populiz-ma), pa je svakako računao na dio birača barem umjerene desnice. No, bilo je pitanje kako će se ovaj razlaz odraziti na SDP-ove birače. Ipak, čini se da Bandić, iako do predsjedničke kampanje važan čovjek u SDP-u, nije uspio previše uzdrmati SDP. Josipović je od početka dobijao najveću po-dršku u Hrvatskoj, blizu 30%, da bi, što je kampanja odmicala, čak i prešao 30% po-drške. To je upravo i snaga biračkog tijela SDP-a, što znači da ni žestoka Bandićeva kampanja, plaćena s mnogo novaca nepo-znatih donatora, nije uvjerila SDP-ove bira-če da odbace pristojnog i finog zagrebač-kog sveučilišnog profesora na Pravnog fa-kultetu Josipovića. No, ako to nije uspio SDP-u, jeste pomrsio konce ostalim desnim kandidatima. Naime, u HDZ-u se desilo isto što i SDP-u. Kandidat ove stranke bio je Andrija Hebrang, ali se za nezavisnog kandidata prijavio i Nadan Vidošević, mi-nistar gopodarstva za vrijeme Franje Tuđ-mana, a sada aktualni predsjednik Hrvatske gospodarske komore i predsjednik Uprave “Kraša”. Poput SDP-a, i HDZ je odmah iz-bacio iz stranke Vidoševića. Osim njih, kao nezavisni kandidat u predsjedničkoj utrci odlučio je učestvovati i Dragan Primorac, bivši ministar obrazovanja u Vladi Ive Sa-nadera, koji je podnio ostavku na tu duž-nost onda kad je i Sanader ovog ljeta neoče-kivano podnio ostavku. Kako on nije bio član HDZ-a čak ni u to vrijeme, HDZ ga nije mogao niti izbaciti iz stranke. Najslabi-ji favorit “velike šestorke” svakako je Ve-sna Pusić, predsjednica Hrvatske narodne stranke-liberalni demokrati, stranke koja za razliku od HSLS-a zaista njeguje vrijedno-sti liberalne demokracije i građanskog društva, odnosno države u kojoj je suveren građanin, a ne zajednica, bila nacionalna ili

Izbori za predsjednika Republike Hrvatske

Josipović najozbiljniji kandidatNajviše sukoba bilo je među desnim kandidatima koji su bili članovi ili dio HDZ-ove Vlade. Josipović, pa i Bandić, nisu s nikim ulazili u sukob. Većina kandidata obećavala je i ono što po Ustavu nije posao predsjednika Republike Hrvatske.

Edis Felić

Predsjednički kandidati: Milan Bandić, Nadan Vidošević i Ivo Josipović

JOURNAL

21

HRVATSKA

neka druga. Sigurno će njezini glasači u drugom krugu glasati za Josipovića, no na-ma je ovdje zanimljivije vidjeti što se deša-valo između četiri kandidata koji su računa-li na glasove birača desnije orijentacije – Bandića, Vidoševića, Hebranga i Primorca.

Bandićeva zahuktala kampanja

Već u startu za mnoge je bilo iznena-đenje Bandićevo pozicioniranje u anketa-ma koje su govorile da će se za drugo mjesto (odmah se znalo da će Josipović u drugi krug) voditi mrtva trka između nje-ga i Vidoševića. Od početka je Bandić bio drugi s 15-ak posto glasova, a Vido-šević treći sa oko 1% manje glasova. Svoju priliku su svakako tražili i četvrti Hebrang (oko 8%) i peti Primorac (oko 7%), pa su između ove četvorice zapravo sijale varnice. Josipovića cijelo vrijeme kampanje nitko nije dirao, a i on se pona-šao mirno (on doduše i jeste takav čo-vjek), objašnjavajući što će raditi ako po-stane predsjednik. Pomenuta četiri kandi-data napadali su jedni druge, ali se moglo primijetiti da najmanje sukoba s njima ima Milan Bandić koji nije nikoga napa-dao, a da su se tri HDZ-ova kandidata za-pravo najviše čerupala. To je postajalo vidljivije kada je u anketama Primorac pretekao Hebranga i počeo se opasno pri-bližavati u jednom momentu Bandiću i Vidoševiću. No, i Hebrangova kampanja, u početku mlaka, postala je sve odlučnija pa se i on brzo vratio na staru poziciju.

Ipak, čini se da su sami HDZ-ovi kan-didati jedni drugima naštetili. Doduše, nji-hovo kandidiranje nije bilo nelogično s njihovog osobnog interesa, ali malo tko je očekivao da će se Bandić ipak usuditi kan-didirati pored zvaničnog SDP-ovog kandi-data. A kako jer vrijeme odmicalo, pred kraj kampanje Bandić je čak i povećao svoju prednost u odnosu na Vidoševića.

Rekosmo da Bandić nije uspio uzdrm-ti SDP-ovo biračko tijelo. Ali je zato Vi-doševiću, Hebrangu i Primorcu uspio uzeti birače od umjerene do krajnje desni-ce. Sigurno je dobio podršku značajnog dijela HSS-a, zatim HSP-ove birače (jer je HSP u sukobu s HDZ-om), dio HSLS-ovih birača, ali i samih HDZ-ovih birača. Razlog tome je što je, čini se, HDZ pogri-ješio u izboru svoga kandidata, jer He-brang baš i ne uživa veliku popularnost među njegovim članovima i simpatizeri-ma. Iako je čovjek vidljivo desne orjenta-cije, s iritantnim nastupima prema slobo-doumnijim političkim akterima koje sve zajedno naziva komunjarama, čini se da to ne pali ni kod svih HDZ-ovaca. Najve-

će licemjerje Hebrang je pokazao prema svome ocu (takođe se zvao Andrija) ko-jeg su komunističke vlasti ubile u vrijeme rezolucije Informbiroa. Naime, Hebrang junior je svih ovih gotovo 20-ak godina hrvatske demokracije lagao da mu je otac ubijen zato što se borio za hrvatske inte-rese. Zapravo, Hebrang senior kao ista-knuti partizan i komunista zaista je mučki ubijen jer ga je Brozov režim optužio da je pristalica Staljina. Iako se za to zna već nekoliko godina, Hebrang junior i danas uporno ponavlja da mu je otac ubijen kao borac za hrvatsku stvar.

No, nije Hebrangu samo Bandić uzeo dio HDZ-ovih glasova. Uzeo mu je to i Vidošević i Primorac i time su mu dobra-no naštetili. No, ni sami nisu potpuno is-punili svoje planove s obzirom na njihovu poziciju u anketama.

Svakom učeniku po laptop

Ako bismo mogli podijeliti biračke orijentacije, onda bismo generalno mogli reći da je Bandić oko sebe okupio šaroli-ko društvo, nešto vrlo malo SDP-ovaca, više umjerenih desničara pa do čak onih HSP-ove orijentacije. Za Vidoševića je mogla glasati uglavnom umjerena desni-ca ili čak nešto malo liberalniji dio birač-kog tijela, a sličnu podršku ima i Dragan Primorac. Između njih dvojice su jedno vrijeme sijevale varnce, jer je Primorac optužio Vidoševića da je u Hrvatskoj gos-podarskoj komori zaposlio svoju rodbinu, a Vidošević mu je uzvratio da je Primorac poznat i po tome što je tukao svoje žene. Ni Hebrang Primorcu nije ostao dužan nazvavši ga dezerterom, jer je napustio Hrvatsku 1991. kada se vodio rat za neza-visnost, a vratio se 2001. godine.

Dakle, bitka se vodila između njih tro-jice, što je Bandić dobrano iskoristio. Ni jednog od njih nije dirao, a niti njega nisu nešto previše spominjali, pa je i on, poput Josipovića, sam išao svojom stazom koja ga je dovela na poziciju najozbiljnijeg konkurenta za drugo mjesto u prvom iz-bornom krugu. Vodio je vrlo agresivnu reklamnu kampanju gdje je pokušao kapi-talizirati svoje uspjehe (tako ih je okarak-terizirao) za vrijeme desetogodišnjeg gra-donačelničkog mandata u Zagrebu. Istina je da se Zagreb preporodio, urbanizirao i uljepšao, ali mnoge su afere izbijale upra-vo zbog sumnjivih javnih nabava i natječa-ja prilikom obnove gradnje Zagreba. Zani-mljivo je reći da zapravo pravi protivnici u ovoj kampanji nisu bili njegovi izravni konkurenti, nego mediji urbane orijentaci-je te sami građani koji su na facebooku ili

svojim internetskim stranicama pokretali kampanju protiv Bandića. Na tim stranica-ma moglo se pročitati o mnogim aferama koje su povezivane s Bandićem, te se isti-calo njegovo bahato ponašanje prema no-vinarima svih ovih 10 godina koliko je gradonačelnik. Ti pravi istinski protivnici Bandića na taj su način postavljali pitanje biračima trebali nam ovako bahat čovjek koji će nas predstavljati u inozemstvu, te treba li nam korumpirani predsjednik Re-publike. Zanimljivo je istaći da su većina njegovih protivnika liberalnije i lijeve ori-jentacije, mnogo manje nego desne. Na-ravno, sigurno će se pojaviti mišljenje da iza takvih stranica stoje SDP i/ili HNS-LD, ali je nemoguće da su svi oni članovi toga. Vjerovatnije je da su takve inicijative kasnije dobijale podršku ovih stranaka.

Druga karakteristika ovih izbora bilo je to da su većina kandidata obećavali birači-ma ono što nema nikakve veze sa funkci-jom predsjednika Republike po Ustavu. Primjerice, Dragan Primorac je išao čak dotle da obeća kako će svi učenici u Hrvat-skoj dobiti svoj laptop. O tome ne odlučuje predsjednik već Vlada. Svi su se dotakli gospodarskog programa, no dok su Josipo-vić i Pusić to sveli u okvire predsjedničkih ovlasti, drugi su, pogotovo Milan Bandić, a nešto manje Nadan Vidošević, govorili o gospodarskom programu i gospodarskoj obnovi Hrvatske, što je pitanje unutarnje politike o kojoj brine Vlada. Bandić je obećao veće mirovine, veća socijalna da-vanja, pomoć braniteljima, a nešto slično radio je i Primorac. No, ako čak i pretpo-stavimo da bi takva obećanja mogli ispuni-ti, to nema veze s poslom predsjednika Republike koji ima jasno naznačene ustav-ne ovlasti. Upravo je to dio populizma i demagogije ovih kandidata, za razliku od Josipovića i Pusićke koji to nisu radili.

Tko će na kraju biti predsjednik? Nai-jizgledniji kandidat je Josipović, no ne treba smetnuti s uma da je Bandić u dosa-dašnjoj kampanji napravio iznenađenje te da neće žaliti ni dalje novca da se domo-gne takve funkcije. Neke procjene krajem studenog 2009., kada se vidjelo da se iz-dvajaju on i Vidošević za drugu poziciju, pokazivale su da bi u drugom krugu Josi-pović pobjedio Vidoševića sa 60-ak posto podrške, a Bandića s 55% podrške. U svakom slučaju, iako u prvom krugu Josi-pović ima veliku prednost u odnosu na ostale, ne treba smetnuti s uma da je bilo puno više desnih kandidata i nitko se baš sa sigurnošću ne bi smio usuditi reći tko će pobijediti. Može se samo reći da je Jo-sipović najveći favorit za predsjednika Republike Hrvatske. �

JOURNAL

22

INTERVJU

Predsjednik ste “Preporoda” već dva mandata i osam godina na čelu ste Druš-tva. Bliži se Skupština, novi saziv Glav-nog odbora i izbor za novog predsjednika. Kakvi bi po Vašem mišljenju morali biti kriteriji da netko postane član Glavnog odbora i predsjednik KDBH “Preporod”?

Zapravo smo već duboko zašli u devetu godinu. U prvim mjesecima iduće godine moramo održati izbornu skupštinu. Biramo nove članove Glavnog odbora, predsjedni-ka, dopredsjednike i članove Nadzornog odbora. Iz iskustva proteklih skoro devet godina mogu reći da su se sve funkcije u određenim situacijama pokazale izuzetno važnim. Sjećam se razgovora sa Journalom pred prošlu izbornu skupštinu kada smo po-zivali članove Preporoda da iskažu spre-mnost uključiti se u rad Društva članstvom u odborima. Naglašavali smo kako su nam za kvalitetnu upravu, odlučivanje, izradu i provedbu programa potrebni ljudi koji ra-zumiju ciljeve i organizaciju društva, nači-ne i mogućnosti financiranja, društveno okruženje, ali istodobno svojim kreativnim, požrtvovnim i intenzivnim radom financij-ski slabo, a često i nikako nagrađenim, uče-stvuju u oblikovanju i provedbi naših aktiv-nosti. Osoba koja najbolje odgovara nave-denom opisu kandidat je za predsjednika. Zbog značaja Društva i učvršćenja njegove relevantnosti, predsjednik mora biti osoba koja svojim javnim djelovanjem potvrđuje navedene ciljeve kroz dulje razdoblje. Važ-no je da ju ne samo mi već ukupna javnost prepoznaje upravo takvom.

Mnogi misle da je biti predsjednikom kulturnog društva poput “Preporoda” ve-lika čast. Neki misle da je riječ i o finan-cijskoj koristi. Rijetki znaju da je pred-sjednik društva volonter koji za svoj rad ne dobiva novčana primanja, a često mo-ra pošteno zavrnuti rukave i primiti se posla. Uvjerili smo se u Vaš predani rad u našem kulturnom društvu. Imate li snage za još jednu rundu na čelu “Preporoda”?

Znam da mjesto predsjednika kulturne udruge ni na koji način ne nudi ostvarenje popularno shvaćenih koristi javne funkcije. Kada osoba koja smatra da se tu može do-bro manipulirati i financijski potkožiti shvati da to nije tako, ambicije naglo opada-ju. Zadovoljstvo djelovanjem na mjestu predsjednika Društva može biti svakojako osim financijsko. Počašćen povjerenjem članova kao i mnogih suradnika i institucija u proteklih devet godina svakako jesam. No ne vide svi granicu između časti stečene od-govornim izvršavanjem povjerene dužnosti i ponora častohleplja. Često sam svjedočio sukobima unutar i oko Društva iniciranim tom vrstom emotivne i moralne nezrelosti. Velik je trud uložen u prevladavanje suko-ba, ali zadovoljstvo je tim veće kada rezul-tati pokazuju rast i zrelost. Predsjednik sto-ga mora biti osoba velikog entuzijazma i spremnosti na iscrpljujuće iznalaženje su-glasja. No polet je nešto što se teško obnav-lja. Naročito kada uvidite da sve manje do-prinosite na kreativnom polju i da se vaša uloga sve više svodi na održavanje sustava.

Možete li nam ukratko opisati uspone i padove “Preporoda” u zadnjih osam go-

dina? Što KDBH “Preporod” mora pro-mijeniti da bi bio još bolji i korisniji za našu nacionalnu manjinu?

Mislim da je teško govoriti o usponima i padovima. Ostvareno radije vidim kao kontinuirano djelovanje s postupnim obo-gaćivanjem programa. Sve naše aktivnosti vremenom i velikim trudom postajale su zrelije, potpunije, relevantnije. Unosili smo nove programe, kao što su “Preporodov Jo-urnal” i “Orient espresso”, osvježavali smo tradicionalne novim nositeljima i njihovim prioritetima kulturnog djelovanja, kao što je “Behar”, proširivali smo djelatnosti u obimu i raznovrsnosti, na primjer u izda-vaštvu, Bošnjačkim riječima i “Bulbuli-ma”. Postupan porast financijskih sredsta-va iz Proračuna RH koji nam osigurava Savjet za nacionalne manjine RH omogu-ćio je svladavanje problema s početka pr-vog mandata kao i povećanje obima i kva-litete programa. Neke su, međutim, boljke ostale neizliječene. Mi se još i danas suoča-vamo s nedovoljnim brojem suradnika na-ših informativnih izdanja. Zbog želje za očuvanjem standarda, urednici zapadaju u drugu neprihvatljivu poziciju, a to je nere-dovitost izlaženja. Vjerovao sam da ćemo do ovog trenutka ipak imati ohrabren veći broj redovitih suradnika spremnih na ba-rem nekoliko stručnih kvalitetnih tekstova godišnje. Svoje sam uvjerenje temeljio na činjenici nemalog broja visokoobrazova-nih Bošnjaka mlađe i srednje generacije u Hrvatskoj. Nadao sam se i većem broju iz-davačkih projekata stručnog i znanstvenog profila u svrhu vjerodostojnijeg osvjetlja-vanja bošnjačke i islamske stvarnosti u Hr-vatskoj i šire. Moj osobni angažman na pokretanju dopunske nastave jezika i kul-ture Bošnjaka uz otvorena vrata Ministar-stva nije se počeo ostvarivati jer u tu svrhu okupljeni profesori davno preuzetu obvezu izrade programa većinom nisu ispunili.

“Preporod” je najstarije kulturno društvo Bošnjaka u Hrvatskoj. U zadnjih

Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” za “Preporodov Journal” govori o predstojećoj Izbornoj skupštini Društva, bošnjačkom jedinstvu, referendumu u Švicarskoj, ustavnim promjenama, nosaču zvuka “Bulbula”...

Zadovoljstvo postignutim rezultatima “Preporod” se može osloboditi pritiska za reprodukcijom tradicionalnog nasljeđa i snažnije se posvetiti cilju ostvaren-ja referentne institucije stručne i znanstvene misli te umjetničkog djelovanja Bošnjaka u Hrvatskoj.

Razgovarao: Filip Mursel Begović

Mr. sc. Senad Nanić,predsjednik KDBH “Preporod”

JOURNAL

23

INTERVJU

pet godina primijećena je inflacija kul-turnih i folklornih bošnjačkih društava. U svakom slučaju riječ je o dobrodošlom pluralizmu mišljenja i programskih ak-tivnosti. Po čemu se razlikuje “Preporod” od ostalih bošnjačkih udruga?

Povećanjem broja društava koja se na amaterskim osnovama bave glazbenim i folklornim nasljeđem i izrazom, “Prepo-rod” se može osloboditi pritiska za repro-dukcijom tradicionalnog nasljeđa i snažnije se posvetiti cilju ostvarenja referentne insti-tucije stručne i znanstvene misli te umjet-ničkog djelovanja Bošnjaka u Hrvatskoj. Bošnjaci u Hrvatskoj svakako imaju poten-cijala za ostvarenje takvog cilja. Vjerujem da im i “Preporod” to može omogućiti.

Na koji način Vi vidite tzv. bošnjačko jedinstvo u Hrvatskoj? Što nas to može napokon okupiti? Uvjerili smo se da su, više ili manje, projekti poput onih koji su pod svoju kapu željeli staviti sve bošnjač-ke udruge, a nazivaju se krovnim udru-gama, neuspjeli. Pritom mislim da su kul-turni standardi “Preporoda” visoki i da teško može podnijeti programsko objedi-njavanje.

Zato smo valjda i osnovali različite in-stitucije kako bi one zadovoljile različite društvene potrebe građana. Jedinstvo te-meljnih načela svakako da, a ono je već našom nacionalnom i vjerskom posebno-šću, kao što je to slučaj svake zajednice, jedinstvo višeg stupnja od onog koje odli-kuje sve građane Republike. Sve ovo vri-jeme nisam, naime, zapazio ikoga tko bi našao razloga i snage za ozbiljniji pokušaj ugrožavanja tog stupnja jedinstva. Pa za-što onda forsirati još viši stupanj jedinstva, onaj koji je društveno i organizacijski ne-prirodan? Takva vrst jedinstva može se ostvariti samo ako ukinemo sve mukotr-pno izgrađene institucije i inauguriramo jedinstvo putem jedne institucije odgovor-ne za sva društvena pitanja koja proizlaze iz posebnosti našeg identiteta. Hvala, ne.

Mislite li da će recesija u Hrvatskoj utjecati na dotacije manjinskim kultur-nim društvima? Što nas čeka u budućno-sti i da li smo uopće sposobni samostalno preživjeti bez financijske pomoći Savjeta za nacionalne manjine?

Ne, nismo sposobni samostalno preži-vjeti bez podrške iz Proračuna RH na ovoj razini kvalitete i kvantitete programa. Zato i postoji ovaj sustav financiranja programa u području kulturnog stvaralaštva manjina. Mogli bismo samostalno preživjeti, ali ta-da sigurno ne bismo ostvarivali ciljeve zbog kojih smo osnovani već bismo zado-

voljavali pojedinačne interese. Ni većinski kulturni programi ne mogu komercijalno i sponzorski preživjeti osim ako nisu izrazi-to popularni, a kamoli manjinski. Hoćemo li ukinuti financijsku podršku Hrvatskom narodnom kazalištu zato što postoje ko-mercijalno uspješni teatarski projekti? Treba li zatvoriti državne škole zato što postoje komercijalno uspješne privatne škole koje obrazuju zanemarivu manjinu djece naših uspješnika? Valjda smo napo-kon shvatili da njegova svetost tržište ne može biti odgovor na sva društvena pita-nja. Barem ona bitna. Što se tiče recesije, jasno je, a tako smo i službeno obaviješte-ni, sredstva će pristizati u okviru moguć-nosti proračunskog financiranja. Koliko je održiv Proračun RH za 2010. toliko je odr-živ i naš. Ukoliko se Proračun neće puniti planiranim obimom i intenzitetom, Vlada RH će manje ili više proporcionalno sma-njivati financijska sredstva svim korisnici-ma. No svi znamo da je priča o recesiji u Hrvatskoj i svijetu puno dublja i složenija od onoga što ovdje imamo prostora spo-menuti, pa je i stupanj neizvjesnosti jednak onom općedruštvenom.

Utječu li zbivanja u našoj matičnoj domovini BiH na odnos hrvatskih građa-na prema Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj? Primjerice, koliko na naše međunacionalne odnose u Hrvatskoj utječe kada se potuku i poubijaju navijači (Bošnjaci i Hrvati) u Širokom Brijegu? Može li se isto pitanje postaviti i kada ne-ki “musliman” terorist digne u zrak ne-boder u Americi? Da li je ksenofobija prema muslimanima, među njima i Boš-njacima, prisutna bez obzira na sva doga-đanja?

Jasno da utječu. Iako se u Širokom nisu potukli Bošnjaci i Hrvati, već navijači. Što tragično potvrđuje i porijeklo ubijenog na-vijača. No naglasio bih da su ljudi svugdje u svijetu sve svjesniji manipulacija doga-đajima i javnom percepcijom. Iako nas švicarski debakl tjera na oprez, razumije-mo da nas se sustavno i neprekidno gura u nestvarne sukobe koji su lako rješivi civili-ziranim ugovorima i s vrlo malo političke volje. Marginalni nesporazumi naočigled se napuhavaju izvan svake proporcije pa su, zapravo, već stekli svojstvo kontrae-fekta. Ljudi se više ne daju tako lako za-strašiti. Znamo da nam neprijatelji nisu ni muslimani niti kršćani, ni bijelci niti crnci, ni zapadnjaci niti istočnjaci, bez obzira na formalno porijeklo pojedinog lika global-nog freak showa. Svjesni smo da smo kao ljudi i kao građani napadnuti globalnom imperijalnom refeudalizacijom koja se

ima ostvariti potpunim uništenjem naših nacionalnih i građanskih institucija. No pasaran!

U ovom je kritičnom trenutku stoga naša primarna dužnost brinuti o zaštiti i ra-zvoju demokratskih institucija naše domo-vine usprkos navedenoj sistemskoj agresi-ji. A za to imamo skoru prigodu, izbore za predsjednika RH. Izabrati treba onog kan-didata za predsjednika Republike koji svo-jim ukupnim znanjem i djelom jamči pro-vedbu Ustava i ustavnih ovlasti prvenstve-no u polju zaštite, stabilnosti i razvoja ustavno-pravnog poretka RH u cilju jača-nja političkog kapaciteta svakog građani-na. Institucije Republike Hrvatske ne smi-ju biti zloupotrebljene i uloga predsjednika u tome je od središnje važnosti. Pojedinač-ni, lokalni, manjinski, poslovni, plemen-ski, stranački i slični interesi, koji su se zadovoljavali nerijetko protiv temeljnih vrijednosti i zakona demokratskog druš-tva, ne smiju biti kriterij odlučivanja pri izboru predsjednika. Pogotovo što se s po-zicije predsjedničkih ovlasti takvi interesi ni ne mogu zadovoljavati onako kako smo navikli da se može s mjesta središnje izvrš-ne nacionalne ili lokalne vlasti, jer fondovi su u predsjednika tanki.

Trećeg dana Kurban bajrama, 29. studenog 2009. godine, u Švicarskoj je održan referendum na kojem su se sta-novnici ove tradicionalno tolerantne dr-žave izjašnjavali o ustavnoj zabrani iz-gradnje novih minareta. Bosanski musli-mani, koji žive u Švicarskoj, posebno su teško doživjeli “uspjeh” referenduma s obzirom na iskustvo urbicida i genocida iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Što je uzrok takvom stavu Švicaraca? Jača li islamofobija u Europi, možemo li govori-ti o novoj rekonkvisti?

O rekonkvisti, što znači ponovno osva-janje, eventualno možemo govoriti u slu-čaju Bosne, Palestine, Iraka, Afganistana ili Somalije. Švicarska nije niti je ikada bi-la dijelom teritorija pod muslimanskom vlašću. Možda ne poznaju muslimane pa ih se boje, pomislit će netko. No Švicarska je dugo već prepoznata kao zemlja kozmo-politski orijentiranog gospodarstva, naro-čito bankarstva, pa je dobro upoznata s muslimanskim svijetom, naročito bogati-jim. Problem je, dakle, negdje drugdje. Problem je u domaćim muslimanima, ga-starbajterima, što će reći, radnim gostima, koji svoj teško zarađeni status građanina ne žele svesti na odrednicu gosta. Oni ima-ju i svoje kulturne potrebe. I vjerske. A od njih se očekivalo, vidi se po rezultatima referenduma, da se asimiliraju, da svoje

JOURNAL

24

INTERVJU

kulturne i vjerske posebnosti skriju u pri-vatnost doma ili iza zatvorenih vrata ka-kvog doma kulture ili mesdžida. Strah je od neasimiliranih imigranata, bez obzira na njihovo porijeklo i vjersku pripadnost, kao i njihovih novih naraštaja koji teže afirmaciji svog ukupnog i složenog identi-teta. Najvidljiviji javni trajni simbol “stra-nog” kulturnog identiteta je munara, i zato se na taj nedužni graditeljski tip navalila sva netrpeljivost bergbauera. Strah od imi-granata radikalno se povećava u uvjetima društvene nestabilnosti, blago nazvane re-cesijom, koja pogađa do sada inače stabil-ne i sigurne egzistencije ljudi i u naoko bogatoj Švicarskoj. Zato je unatoč pozivu vlade, svih crkvi i vjerskih zajednica, niza udruga i uglednih pojedinaca da se građani negativno očituju na referendumsko pita-nje, populistička indoktrinacija ipak pre-vagnula. U čijem interesu? Švicarskom sigurno ne. To su pokazali i brojni demon-stranti u švicarskim gradovima koji su u znak neslaganja s rezultatima i spremnosti na promjenu prosvjedovali noseći velike makete munara. Dodatni je problem ap-surd švicarskog ustavno-pravnog sustava, gdje se uz dovoljan broj potpisa može ras-pisati referendum, čak i ako je protiv te-meljnih ljudskih prava i odnosnih obaveza švicarske države. Tu neodrživu poziciju nužno je mijenjati. Švicarski narod, vjeru-jem, to može i hoće. Kao što nas tome po-dučava i naše neposredno iskustvo.

2011. godina je iznimno važna za Bošnjake u Hrvatskoj jer su u njoj plani-rani popis stanovništva, manjinski i par-lamentarni izbori. Što je potrebno učiniti da kao kolektivitet što spremnije dočeka-mo navedene događaje?

Pohvalio bih najprije aktivnosti koje se već provode. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba 2009. je ostvarilo značajan dio višegodišnjeg projekta istraži-vanja socijalno-kulturnog statusa Bošnjaka i tzv. Muslimana u Zagrebu. Pored ostvare-nog kontakta s našim ljudima na terenu i uvida u stvarno stanje po mnogim osnova-ma, a što će biti od velike koristi za progra-miranje aktivnosti svim našim institucija-ma, važno je naglasiti i činjenicu da se pot-pisom izjave uz anketu omogućuje ispitani-cima promjena nacionalnog opredjeljenja u Bošnjak. U dogovoru s Gradom, ove izmje-ne se upisuju u biračke popise. Korist je dvojaka. Značajno povećanje omjera Boš-njaka i tzv. Muslimana ubrzano se ostvaruje što će se nužno odraziti u nadolazećem po-pisu stanovništva i posljedičnom “dimenzi-oniranju” naših prava. S druge strane, zna-čajno se povećava biračko tijelo za manjin-

ske izbore što će se odraziti na povećanje legitimiteta izabranih tijela i predstavnika. Dobra je vijest da se projekt prenosi u druge gradove Hrvatske. Vremena nema mnogo i potrebno je projektu dati maksimalnu po-dršku kako bi bio dovršen i predstavljen prije popisa. U tom smislu, pozivam sve Bošnjake spremne da se uključe u projekt kao anketari. Njihov rad se nagrađuje, a o njihovom broju na terenu ovisi uspjeh cije-log projekta. Sve institucije maksimalno se moraju posvetiti pitanju popisa 2011. Po-trebno je organizirati terenska predstavlja-nja, brojne tribine, u svakom javnom nastu-pu naglašavati problem i upućivati ljude na prednosti bošnjačkog opredjeljenja, od pra-va na zaposlenje u državnoj i lokalnoj upra-vi do povećanja aktivnosti bošnjačkih insti-tucija na zaštiti i unapređenju kolektivnih i pojedinačnih prava, tiskati i predstavljati izdanja i materijale koji se bave tim pita-njem. Preporod je obavezan dati punu po-dršku svakoj konstruktivnoj inicijativi u smjeru povećanja bošnjačkog opredjelje-nja. Popis stanovništva je središnje politič-ko pitanje ne samo naše nacionalne manjine tokom sljedeće dvije godine.

U toku su četvrte po redu ustavne pro-mjene, za nas Bošnjake posebno važne jer ćemo ponovo biti uvršteni u preambu-lu Ustava RH. Po Vašem mišljenju, što povratak u Ustav znači za pripadnike boš-njačke nacionalne manjine?

Promjene dolaze u pravi čas, pred po-pis. Iako navođenje bošnjačkog imena u preambuli Ustava ne povlači za sobom ikakva prava koja nam kao manjinskom kolektivitetu već nisu zajamčena odno-snim zakonskim propisima, to je poruka kulturno-civilizacijskog i za Bošnjake po-jedinačno psihološkog značaja. Nitko više ne može reći da Bošnjaci nisu priznati, od-nosno da su priznati “s figom u džepu”. Na pitanje o posebnosti i tzv. autohtonosti bošnjačkog naroda u Hrvatskoj odgovore-no je trajno i na najvišoj razini, u temelj-nom dokumentu Republike. Definitivno je dokinut argument mnogih naših tzv. Mu-slimana da se u Hrvatskoj potajno preferi-ra takvo opredjeljenje zbog eventualno izglednije asimilacije. Nestaje bojazan da se imenom Bošnjak pojedincu umanjuju izgledi za osobnu društvenu i profesional-nu ravnopravnost i afirmaciju.

Nedavno je izašao prvi nosač zvuka “Preporodovog” ženskog pjevačkog zbo-ra “Bulbuli”, koji djeluje pod vodstvom Ismeta Kurtovića. Uslijed znatno prošire-nog repertoara, “Bulbuli” su spremni i za samostalne cjelovečernje koncerte. Jesu

li Bulbulice novi brend “Preporoda”? Iz kojih izvora je projekt financiran?

Sretno je koincidirala mogućnost za-dovoljenja stare potrebe i želje za zapisom glazbenog djelovanja “Bulbula” sa spre-mnošću Grada da zapis financijski usmjeri k izdavanju prvog CD-a. Podrška Grada i svih drugih sponzora, gdje se ističe SDAH, omogućila nam je da projekt CD Bulbuli ostvarimo iskoristivši sve adute ovog zbo-ra. Voditeljska kvaliteta Ismeta Kurtovića, više sam puta to naglasio, posebno se oči-tuje u njegovoj sposobnosti da kreira takve aranžmane koji tradicionalno vokalno so-listički žanr uspješno prevodi u zborsko pjevanje uz isticanje posebnosti i ljupkosti melodije sevdaha. Oslobođeni izvorne vo-kalno solističke ornamentiranosti, takvi aranžmani doimlju se izuzetno bliskim i ovdašnjem uhu što CD Bulbuli čini pro-jektom namijenjenim vrlo raznolikoj pu-blici, mnogo široj od naše bošnjačke. Tra-dicija domaćih rock balada, sevdahu u biti srodna, prostor je u kojem je Kurtović “do-ma” i koji je ovdje prirodno okružje kojim se sevdah širi tvoreći žanrovski novum u odnosu na suvremene raznolike interpreta-cije sevdaha. Studijski uvjeti omogućili su Kurtoviću precizno brušenje, naglašavanje i ravnotežu svih vokalnih i instrumentalnih pojedinačnosti i kvaliteta zbora.

Prostorije KDBH “Preporod” nalaze se u centru Zagreba, u Ilici 35. Radi se o relativno malom prostoru, koji je u dosta lošem stanju, naročito ured tajnice Druš-tva. Da li su učinjeni konkretni koraci u saniranju postojećeg stanja ili je ponuđe-na alternativna lokacija? Da li možemo očekivati pomoć od Grada Zagreba ili Sa-vjeta za nacionalne manjine RH?

Nama drag i praktično lociran prostor “Preporoda”, osim dotrajalošću, zadovo-ljavajuće uvjete, nažalost, više ne pruža ni brojnim aktivnostima. Potreban nam je prostor male scene s odgovarajućim mini-malnim pratećim prostorima za pripremu i izvedbu programa “Bulbula” i “Orient espressa”, ali i manifestacije Bošnjačke ri-ječi kao i drugih tribina, predstavljanja i okruglih stolova. Stari plan o otvaranju “Preporodove” knjižnice također nije mo-guć bez zasebnog prostora dovoljnog za dostupnost i pravilnu pohranu knjiga koje je “Preporod” prikupio svih ovih godina. KDBH “Preporod” se službeno obratio Gradu Zagrebu molbom s navedenim obrazloženjem. Molba je u proceduri već dulje vrijeme. Imajući u vidu trenutnu situ-aciju, teško je ocijeniti kolika je vjerojat-nost pozitivnog odgovora i u kojem razdo-blju. Bit ćemo uporni. �

JOURNAL

25

BOSANSKI BAROMETAR

Studeni/novembar u Bosni i Hercego-vini prošao je, možda najviše, u obilježa-vanju važnih datuma za tu zemlju. Jedan je 25. studeni, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, kojeg su slavili u jednom dijelu tzv. federalnog entiteta (izostalo je slavlje pod potpunom dominacijom HDZ-a), dok se u entitetu pod kontrolom Milorada Dodika taj praznik tradiocional-no nije ni slavio. Kako velikosrbi, čije je žezlo od Radovana Karadžića preuzeo Dodik, ne priznaju Bosnu i Hercegovinu, to se od njih nije niti očekivalo da ga sla-ve. No, ne treba ovdje sada lamentirati o tome kako to da se tu slavi, a tamo ne, jer je ta priča odavno apsolvirana. Dapače, možemo biti sretni da takvi likovi koji sli-jede velikosrpske sluge, tj. Dodikovu bra-tiju, ne slave zajedno s patriotima taj pra-znik. I to je sve što se o obilježavanju tog praznika treba reći. Naravno, isto vrijedi i za sljedbenike HDZ-ovske politike koja tradicionano u rukavicama priča o jedin-stvenoj Bosni i Hercegovini, a inzistira-njem na trećem entitetu zapravo zazivaju nikad prežaljenu kvislinšku tvorevinu, tzv. Herceg-Bosnu.

I dok patriote slave Dan državnosti, neprijatelji Bosne i Hercegovine u tzv. Republici Srpskoj slave 21. novembar. Tog dana potpisan je Daytonski spora-zum kojim je okončan rat i postavljena sadašnja organizacijska struktura BiH – dvoentitetska država sastavljena iz Fe-deracije BiH i Republike Srpske s tri konstitutivna naroda. O tome kolika je krivnja Alije Izetbegovića što je svojom politikom (mnogi smatraju svjesno) išao na ruku agresorima Srbiji i Hrvatskoj, a što je konačno rezultiralo “Daytonom”, nekom ćemo drugom prilikom. Ovdje ostaje činjenica da u onom tamo entite-tu, za kojeg se ne smijemo nikad pomi-riti da egzistira, taj datum slave kao pra-znik – dan uspostavljanja Općeg okvir-nog sporazuma za mir u BiH. U dijelu BiH kojeg zovu Federacija BiH potpisi-vanje Daytonskog sporazuma se ne obi-lježava.

Inzko optužio Dodika

U prošlom broju pisali smo o pokuša-ju dogovora domaćih političara pod po-kroviteljstvom SAD-a i EU oko ustavnih promjena u BiH te smo svjedočili da su oni prolongirani za drugu polovicu stude-nog zato što su bili neuspješni. Kao ilu-stracija najbolji su upravo navedeni pra-znici u Bosni i Hercegovini. Jedni ga, onaj 25. studenog, slave kao praznik je-dinstvene Bosne i Hercegovine (doduše i tu ima licemjera u redovima SDA i Stran-ke za BiH), a drugi, onaj 21. studenog, slave zapravo kao dan kada je potpisano razbijanje BiH na najmanje dva dijela.

Zato i nastavak razgovora o ustavnim promjenama nije ni mogao bolje proći. Ušao je u ćorsokak. Neki su pokušali širi-ti optimizam, poput predsjednika SDA Sulejmana Tihića, koji je početkom stu-denog izrazio uvjerenje i optimizam da će domaći lideri pokazati odgovornost za si-tuaciju u kojoj se BiH nalazi i da će uspje-ti postići realan i moguć kompromis u vezi s američko-europskim prijedlogom. U pregovorima je najavio i nešto novo, potrebu ugradnje odredbe o mogućnosti dvojnog državljanstva za bh-građane bez bilateralnog sporazuma, jer “postoji opa-snost da nakon 2013. godine, građani BiH koji su stekli državljanstvo druge države, sa kojom BiH nema bilateralni sporazum, izgube bh-državljanstvo”. O tome je ina-če, kako je rekao, bilo govora još za prud-

skog sijela kada je bio i postignut određen konsenzus.

Tako je došao i 18. studeni kada je Vi-jeće za provedbu mira u BiH (PIC) treba-lo u dva dana vidjeti može li se što uradi-ti. Osnova za razgovore bili su propali butmirski sastanci i drugi polugodišnji iz-vještaj koji je visoki predstavnik Valentin Inzko uputio Vijeću sigurnosti UN-a. In-zko je u izvještaju Vijeću naveo kako je BiH u proteklih pola godine napravila ve-oma mali napredak u reformama, a najoš-trije kritike upućene su na račun Vlade i Narodne skupštine RS. Vlada RS, prema Inzkovom stavu, stalno napada državne institucije, nadležnosti i zakone, konstat-no izaziva autoritet Visokog predstavnika i Koordinacionog odbora Vijeća za im-plementaciju mira. Uz to su prisutni anti-daytonsko djelovanje i nacionalistička retorika, naveo je Visoki predstavnik.

Državne nadležnosti potkopavaju se ak-cijama Vlade RS i NSRS kada je u pitanju ispunjavanje uslova iz Europskog partner-stva i liberalizacije viznog režima. Zakoni koji su predloženi pred državnim parlamen-tom iz ovih oblasti oboreni su upravo zbog protivljenja Republike Srpske, navodi se u izvještaju. Također, primjetan je i trend u kome političke partije prihvate zakone u Vijeću ministara, a potom ih na jednom ili oba doma Parlamenta BiH obore, što utječe na produktivnost parlamenta.

Poziv premijera RS Milorada Dodika vojnicima srpske nacionalnosti u Oružanim snagama BiH da se vrate iz Gruzije, Inzko je okarakterizirao kao antidaytonske aktiv-nosti, uz napomenu da “kao premijer RS-a nema komandnu odgovornost i ne bi treba-lo da se miješa u nadležnosti koje pripadaju isključivo državi”. Dodik je u izvještaju oš-tro kritiziran i zbog izjava o ratnim dešava-njima u BiH. “Njegove izjave bile su pune provokacija na račun ratnih zločina i ma-skra, međunarodnih sudija i tužilaca, nele-gitimnost BiH i njen opstanak, pozivao je na referendum, također, opisivao je moje odluke kao neustavne, ilegalne i kriminal-ne”, naveo je Inzko. Uz navedeno, data je i

Ustavne promjene skrenule u ćorsokak – treba potražiti druge metode

Nema dogovora o promjenamaIako je održan ogovoreni sastanak glavnih političkih aktera, ništa nije dogovoreno. Nakon toga ušlo se u zatišje, pa su glavne rasprave, kao i svake godine, vođene oko važnih datuma u državi.

Edis Felić

Valentin Inzko

JOURNAL

26

BOSANSKI BAROMETAR

ocjena kako se odnosi između Srba i Boš-njaka zaoštravaju kad Bošnjaci iz Vijeća naroda RS donose odluku da neće učestvo-vati u radu tog organa zbog povrede nacio-nalnog interesa. Premijer RS tad je zaprije-tio da će izbaciti SDA iz vladajuće koalicije tog entiteta, prijetio je i da će ukinuti Vijeće naroda iz entitetskih institucija, jer to nije daytonska institucija. Inzko je podsjetio i na poništavanje zaključaka NSRS u svibnju ove godine, a koje se odnose na prijenos nadležnosti sa RS na BiH, što je kako se tvrdi, znatno podiglo tenzije u zemlji. Među opstrukcijama iznijeta je blokada imenova-nja Sadika Ahmetovića za ministra sigurno-sti BiH, za šte je Inzko optužio predsjedava-jućeg Vijeća ministara BiH Nikolu Špirića i stranku kojoj pripada - Savez nezavisnih socijeldemokrata, a dotakao se i podjele pet milijuna konvertibilnih maraka medijskim kućama, što je izazvalo zabrinutost zbog potencijalnog utjecaja na njihovu nezavi-snost, tim prije što se opozicijske stranke žale na nedovoljnu zastupljenost u mediji-ma, kako državnim tako i privatnim.Naveo je i slučaj “Elektroprijenos BiH”, kada je 18. rujna 2009. morao donijeti odluku ko-jom je spriječio uništenje te državne tvrtke zbog konstatnog bojkota i opstrukcija iz Republike Srpske. Osim što je pred sobom imalo izvještaj Visokog predstavnika, Vije-će za provedbu mira saslušalo je stavove lidera SNSD-a, PDP-a, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990, SDA, Stranke za BiH i SDP-a BiH te predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Špirića.

Lošiji prijedlog nego u listopadu

Kad je pak u pitanju američko-europski paket ustavnih promjena za BiH , svi su po-novo odbili mogućnost da ga prihvate. Po-novljene su stalne tvrdnje kako Srbi ništa ne prihvataju, Bošnjaci traže previše, dok su Hrvati u najlošijem položaju. Dodik je po-novo zaprijetio referendumom u slučaju da Visoki predstavnik nametne bilo što.

A što je sadržavao novi paket ustav-nih promjena koji su na tom sastanku predložili predstavnici Sjedinjenih Ame-ričkih Država i Europske unije , a koji bi trebao da ubrza euroatlantski put BiH? U odnosu na prvi butmirski papir, novim su podijeljene nadležnosti koje bi BiH imala sa entitetima, dodana je i unutarnja sigur-nost. Izbačeno je i taksativno navođenje nadležnosti ministara u državnom Vijeću ministara. Tako je revidiranim dokumen-tom predviđeno da se u Ustavu navedu one nadležnosti koje država već ima, po-put obrane i obavještajnih poslova. Drža-va bi dijelila nadležnost s entitetima o pi-

tanju unutarnje sigurnosti, oporezivanja, izbornog procesa, pravosuđa, poljopri-vrede, znanosti - tehnologije, okoliša, lo-kalne samouprave. Parlament BiH dobio bi više zastupnika, 21 u Domu naroda i 87 u Zastupničkom. Umjesto predsjedavaju-ćeg, domovi bi dobili predsjednika i dva potpredsjednika. Entitetsko glasanje osta-lo bi u državnom parlamentu. Tamo bi se birala i tri člana Predsjedništva koji bi on-da među sobom izabrali predsjednika. Vi-jeće ministara u nadležnost bi dobilo vo-đenje vanjske politike te predlaganje Dr-žavnog proračuna. Na čelu državne izvrš-ne vlasti bio bi predsjedavajući Vijeća ministara. Izmjenama je predviđeno da se u Ustavu navede Sud BiH, Tužiteljstvo, SIPA i VSTV. Općenito gledajući, svi su bili nezadovoljni, osim suzdržanog pred-sjednika SDA Tihića. HDZ 1990 je zadr-žao isti stav - jednakopravnost hrvatskog naroda, dok je SDP na izvanrednoj sjed-nici Predsjedništva stranke zaključio da je ovaj dokument ispod onoga što je po-nuđeno na posljednjem butmirskom sa-stanku. Stoga je za njih ovaj prijedlog neprihvatljiv. SDP smatra da je udovolje-no političarima koji nastupaju s pozicije sile i ucjene, misleći tu prije svega na Do-dika. Kad smo već kod ove stranke, do-dajmo da joj treba čestitati što je uspjela izlobirati da se Dodikov Savez nezavi-snih socijalista izbaci iz Socijalističke in-ternacionale. Time je ova stranka pokaza-la kako se treba obračunavati s onima koji su neprijatelji Bosne i Hercegovine. I Stranka za BiH bila je nezadovoljna jer je, kažu, udovoljeno zahtjevima SNSD-a.

Tihić se jedini ne ljuti

No, da vidimo što su to konkretno re-kli lideri političkih stranaka u BiH. Među najnezadovoljnijima su stranke sa hrvat-skim predznakom - HDZ 1990 i HDZ BiH. “Mi smo kroz čitav tijek pregovora tražili mogućnost da se ostvare ova dva cilja: funkcionalna struktura državna BiH i ravnopravnost naroda i građana u multi-etničko BiH”, kaže potpredsjednik HDZ 1990 Martin Raguž. “HDZ BiH zagovara da se umjesto sadašnjih dva entiteta, BiH ustroji u četiri federalne jedinice”, navodi portparol HDZ BiH Mišo Relota.

Inztistiranja Stranke za BiH da se pita-nje državne imovine riješi na način da njo-me upravlja država, a ne entiteti, nisu dio prijedloga međunarodne zajednice, pa su i oni iskazali nezadovoljstvo. Osim toga, Damir Arnaut, pravni savjetnik Harisa Si-lajdžića, ocijenio je da novi paket pred-stavlja listu želja Milorada Dodika: “Deset

zahtjeva koje su predstavnici SNSD-a ek-splicitno tražili tokom tri runde pregovora oko butmirskog paketa je uvršteno u ovaj novi, revidirani paket, dok nijedan prijed-log Stranke za BiH nije uvršten.”

Dodik je, pak, rekao kako su insinuaci-je da je revidirani paket spisak njegovih želja apsurdne, jer da je to tako, nije mu trebao biti ni uručen s obzirom da nije za-interesiran za ustavne promjene. Uprkos tome, najavio je da će dokument proučiti i iznijeti stav - da li ga prihvata ili ne. “Ovaj dokument je radni dokument i on nije bu-tmirski prijedlog i u svakom slučaju ćemo se sa posebnom pažnjom odrediti prema ovome što smo vidjeli”, rekao je Dodik.

Ni opozicijske stranke u Bosni i Herce-govini nisu bile zadovoljne. Tako je za SDP dokument ispod onoga što je ponuđe-no na posljednjem butmirskom sastanku. Portparol Damir Mašić rekao je da ta poli-tička partija nije na vlasti i ne može bitnije utjecati da li će paket biti usvojen u Parla-mentu: “Vladajuća parlamentarna većina ima dvotrećinsku većinu, što znači da mo-gu promijeniti ustav kako god žele i u ko-joj god mjeri žele. To što se oni ne mogu dogovoriti između sebe, ne može im biti SDP krivac za to.” Potpredsjednik PDP-a (predsjednik Mladen Ivanić) Slobodan Nagradić rekao je da je najspornije to da članovi Predsjedništva više neće imati pra-vo veta kao što su imali do sada. Jedina politička partija koja u startu nije odbila ponuđeni dokument međunarodne zajed-nice je Stranka demokratske akcije. Pred-sjednik SDA Tihić istakao je da u revidira-nom dokumentu nema velikih promjena, ali da se zaustavljaju negativni trendovi i započinje put do konačne ustavne reforme. Komentirao je i stavove svojih kolega: “Pametnjakovići koji znaju samo što neće, a ne znaju kako doći do boljih rješenja.”

O ovim neuspjelim pregovorima viso-ki predstavnik u BiH Valentin Inzko izvi-jestio je krajem studenog u Washingtonu Jamesa Steinberga, zamjenika državnog sekretara SAD. Inzko mu je rekao da je si-tucija u BiH zabrinjavajuća te ponovio svoju konzistentnu podršku inicijativi Eu-ropske unije i SAD, koja je dovela do po-vratka glavnih političkih igrača za prego-varački stol. “Zajedničkim naporima EU i SAD popunjen je vakuum koji je bio pre-preka dijalogu o najvažnijim političkim pitanjama. Ustavne promjene su osnovni preduslov za funkcionalnu državu, jake dr-žavne istitucije, te će omogućiti ispunjenje bosansko-hercegovačkih aspiracija za ula-zak u EU i NATO”, rekao je Inzko.

Vrijeme ide, a dogovora nema. Očito je da će se morati potražiti druge metode. �

JOURNAL

27

BOSANSKI BAROMETAR

Nogometna reprezentacija ponovo se nije uspjela plasirati na Svjetsko prven-stvo. Ovaj put je bila najbliža tom uspjehu nakon dobro odigranih kvalifikacija i osvajanja drugog mjesta u grupi te plasma-na u baraž. No, uprkos nadanjima, Portu-gal se ipak pokazao kao nepremostiv, iako se moglo drugačije. Name, u prvoj utakmi-ci Bosanci su odigrali solidno, ali su u dru-goj utakmici potpuno zakazali. Ovdje tre-ba i to reći da je suđenje, uprkos sumnjiče-njima, bilo korektno i ni na koji način su-dije nisu krive što Bosna i Hercegovine iduće godine neće igrati u Južnoj Africi.

Minimalni poraz izabrane nogometne vrste Bosne i Hercegovine od Portugala u Lisabonu 0:1 u prvoj utakmici doigravanja u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u no-gometu 2010. godine dao je nadu izabranici-ma Miroslava Blaževića da bi ipak mogli otići u Južnu Afriku, a sam izbornik je izja-vio kako je uvjeren da će se to doista i dogo-diti. Počelo je sa premoćnom ofanzivom Portugala gdje se moglo vidjeti da ta repre-zentacija zaista ima kvalitetan igrački kadar, iako je izostala njihova glavna zvijezda i je-dan od najboljih igrača današnjice Cristiano Ronaldo. Portugal je poveo u 31. minuti go-lom stopera Brune Alveza na asistenciju Na-nija. Do tog trenutka Portugal je bio bolja momčad, iako bosanska reprezentacija nije igrala loše. U nastavku, pogotovo u drugom poluvremenu BiH je uspjela uspostaviti rav-notežu te čak tri puta pogoditi okvir portugal-skog gola. Kapetan reprezentacije Zvjezdan Misimović odigrao je katastrofalno loše, ali ga je Blažević zamijenio tek potkraj utakmi-ce. Općenito se može reći, iako bosansko-hercegovačka reprezentacija slovi kao jedna među jačim središnjim igračima, to veče srednji red nije bio baš na visini zadatka. Ipak, nije bilo ni toliko loše, a uprkos porazu bio je to dobar nagovještaj za uzvratnu uta-kmicu u Zenici četiri dana kasnije.

Ćirine strategije

Bosanski mediji su zaključili kako no-gometaši BiH naprosto nisu imali dovolj-

no sreće te su propustili nekoliko izgled-nih prilika za barem jedan zgoditak koji bi donio ogromnu prednost u uzvratnom susretu četiri dana kasnije u Zenici. Avaz je propuštene prilike nazvao “pravom ne-srećom”, ali i ispravno kritizirao Ćiru zbog toga što je prekasno izvršio izmjene igrača. “Moralo se ranije reagirati”, suge-rirao je Avaz zaključujući kako se u Zeni-ci mora nastupiti hrabrije i odlučnije, tim prije što je jasno kako i u igri Portugala ima rupa koje se mogu iskoristiti.

Blažević je, pak, u prvom susretu s novinarima iz BiH nakon utakmice u Li-sabonu, koji baš i nisu dizali u nebesa kao dan ranije, samouvjereno izjavio da BiH ide u Južnu Afriku. “Teško je bilo što prognozirati, naročito u nogometu, no mi u Zenici prolazimo”, bio je uvjeren Bla-žević, il je samo glumio uvjerenost. Pri-znao je ipak kako je vjerojatno trebalo ranije tijekom drugog poluvremena uve-sti nove igrače i pojačati napad. Potvrdio je time kako ni sam nije zadovoljan onim što je momčad BiH pokazala u Lisabonu te najavio kako će se u Zenici igrati pot-puno drugačije. “To se zove strategija ko-ja će efekt imati samo ako ostane iznena-đenje”, pokušao je biti zagonetan Blaže-vić uoči zeničkog uzvrata, mada čini se u tome baš i nije uspio previše.

No, kako se približavala operacija “Zenica”, euforija je rasla i zaboravilo se na dileme oko utakmice u Lisabonu. Na-

vijači su već od ranih jutarnjih sati iz svih dijelova BiH i inozemstva zaposjeli ze-ničke ulice i trgove, a još dan prije Zenica je bila okićena državnim zastavama koje su postavljene i na brojne ustanove i pri-vredne objekte, a navijački rekviziti pro-davali su se na stotinjak mjesta u gradu. Veliki broj navijača nije mogao kupiti ulaznice, jer ih više nije bilo, a cijena kod preprodavača kretala se i do više stotina eura. I u glavnom gradu Bosne i Hercego-vine atmosfera je bila užarena. Gradske ulice su bile preplavljene, a pjesme navi-jača odjekivale su odasvud. Preko 450 pripadnka policije, i to ne samo iz ZenIč-ko-dobojskog, već i iz drugih kantonalnih MUP-ova s područja FBiH, bilo je anga-žirano za ovu utakmicu.

Ono o čemu su mnogi u posljednjim danima pričali s dozom humora, skupina zeničkih navijača pokušala je i ostvariti. Naime, navijači Ćirinih zmajeva noć pri-je utakmice, oko 22 sata, skupili su se u blizini hotela “Zenica”, gdje su boravili gosti iz Portugala, kako bi ih pjesmom, bolje reći glasnim navijanjem držali budnima cijelu noć prije povijesne uta-kmice dodatnih kvalifikacija. Bila je to, kako su rekli, osveta za tretman koji su imali bosanski reprezentativci kada su na carini prilikom dolaska u Portugal ne-primjereno do u najsitnijih detalja pre-gledavani, što je shvaćeno kao provoka-cija.

Ipak, da ne dođe do incidenta koji je mogao rezultirati drastičnim kaznama od strane Fife i Uefe, zenička policija je in-tervenirala pa se navijački skup razišao do 23 sata. Veća skupina navijača s rekvi-zitima okupila se i ispred shopping centra “Konzum” u Zenici, a nakon što su poče-li navijati, udarati u bubnjeve i trubiti, organi reda su ih prvo udaljili na drugu stranu rijeke Bosne, dalje od Kamberovi-ća polja. Nastavak navijanja doveo je do novog posjeta tri policajaca koji su bez upotrebe sile prekinuli ovaj skup. Sve je završeno oko 23 sata uz opomene zbog narušavanja javnog reda i mira.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine nije se plasirala na Svjetsko prvenstvo u nogometu

Portugal zasluženo slavioU dvije utakmice Portugal je pobijedio BiH sa po 1:0. Suđenje je bilo korektno, a najviše je zakazao srednji red. Mje-sec dana nakon poraza Blažević podnio ostavku, a u međuvremenu su osuđena i dva čelnika NS BiH.

Edis Felić

Miroslav Ćiro Blaževićsa bh-reprezentativcima

JOURNAL

28

BOSANSKI BAROMETAR

Bosanske “dubinske” lopte

Reprezentativci Bosne i Hercegovine su od početka krenuli odlučno i sa željom da što prije postignu pogodak. Prvo je za-prijetio Džeko u 16. minuti koji je preba-cio gol Portugalaca. Tri minute kasnije pokušao je i Ibišević, ali Edurado sigur-no intervenira. U 25. minuti bilježimo i najbolji priliku za goste, no iz izgledne šanse Raul Meireles pogađa Hasagića. Igra bosanskih reprezentativaca zasniva-la se na dubinskim loptama za napadače koji su djelovali potpuno odsječeno. Te dubinske lopte bile su zapravo tzv. “du-binske”, jer je zapravo bilo vidljivo da srednji red nema rješenja za dobro po-stavljene portugalske igrače, pa bosan-skim reprezentativcima nije nšta drugo ni preostalo nego da prebacuju igru iz za-dnje na prednju liniju. Nažalost BiH, srednji red, ako je imao solidnih trenuta-ka četiri dana ranije u Lisabonu, to veče je potpuno podbacio.

No, da nastavimo. U 35. minuti Dže-ko asisitira za Ibiševića, no napadač Hof-fenheima nije na najbolji način zahvatio loptu. Bosanski reprezentativci nisu osta-vili loš dojam u prvom dijelu, no falilo je koncentracije u završnici. Ipak, bilo je očito da nedostaje posljednji pas koji bi omogućio priliku za poentiranje. Odbra-na je dobro odradila svoj dio posla, lako su izlazi na kraj sa brzim Nanijem. Prvih 45. minuta okončano je 0:0.

Za postizanje pogotka, kako rekosmo, bilo je potrebno da se dobije bitka na sre-dini terena. Šef državne nogometne se-lekcije BiH u svlačionici je ostavio Me-dunjanina, a na travnjak Bilinog polja istrčao je Zlatan Muslimović. Ipak, to ostavlja dosta prostora za goste koji već u 49. minuti preko Nanija dolaze u izgled-nu priliku, ali Hasagić brani. Minut kasni-je pokušao je i Pjanić, ali lopta odlazi po-red gola.

Ključni momenat desio se u 56. minuti kada Nani oduzima loptu Pandži i asistira za Raula Meirelesa koji pogađa za 1:0. Po-slije toga izabranici Miroslava Ćire Blaže-vića se potpuno otvaraju, a Portugalci br-zim napadačima stvaraju šanse. Na kraju je BiH mogla biti sretna što ih Portugalci brzim kontrama nisu deklasirali. Ipak, Na-ni i dva puta Meireles nisu bili precizni. Dobar pokušaj Bosanaca zabilježen je u 76. minuti kada je Pjanić odlično šutirao iz slobodnjaka. U 79. minuti Salihović apso-lutno bespotrebno dobija crveni karton na-kon prigovora prvo pomoćnom sudiji, a potom i glavnom Rosetiju. Nakon toga asistent je pogođen tvrdim predmetom te

je utakmica na trenutak prekinuta. Treba napomenuti da je travnjak u Zenici bio u izuzetnom lošem stanju.

Misimovićeve “igre”

Bio je to kraj bosanskih snova o pr-vom velikom uspjehu nogometne repre-zentacije. No, ne treba očajavati, Portugal je, iako ne puno, ipak bolja reprezentacija od BiH i nije bilo sramota izgubiti od nje. Ono što se dešavalo nakon utakmice u ze-nici vratilo nas je u bosanskohercegovač-ku stvarnost. Ponovo je optuživan, s pra-vom, Nogometni savez za sav lopovluk u i oko reprezentacije, a izbile su i svađe između selektora Miroslava ćire blaževi-ća i kapitena Zvjezdana Misimovića. Na-ime, nakon loše odigrane utakmice u lisa-bonu Misimovć se žalio na bol u koljenu i zato nije igrao u zenici. No, četiri dana kasnije sasvim je normalno nastupio u Bundesligi, pa je izbila svađa između njih dvojice. Blažević ga je optužio da ga je izdao, a spominjalo se čak i ime Milorada Dodika da je izvršio pritisak na Misimo-vića da ne igra. To nije dokazano i iako je Dodik sigurno u ovm dvjema utakmica-ma bio vatreni navijač Portugala, teško možemo povjerovati da je baš vršio priti-sak na Misimovića. Neke su tu druge stvari u igri, iako ni ovo nije isključeno. “Smatram da me u Lisabonu morao infor-mirati da je indisponiran, u tom slučaju ne bi igrao, ne bismo izgubili i sve bi bilo drukčije”, kazao je Ćiro, dodavši da Misi-mović spada u sam vrh.

Zato se počelo natezati hoće li Ćiro Blažević otići s klupe reprezentacije BiH. Oko mjesec dana se raspravljalo o tome sve dok nije stigao poziv iz Kine da treni-ra jedan klub u Šangaju. Tako je završila i ova reprezentativna epizoda s Ćirom Bla-ževićem, najuspješnija do sada. Za Ćiru je najbolje da je otišao jer je svojim karakte-rističnim nastupima i širenjem počesto lažnog optimizma da je u Savezu sada sve uredu općenito i dugoročno štetio rašči-šćavanju kriminala u Savezu. Komentira-jući situaciju oko njegovog otkaza i atmosferu u Nogometnom savezu BiH, bivši selektor se požalio: “Da su me istin-ski htjeli, ponudili bi ugovor za novi ci-klus odmah poslije repesaža s Portugalci-ma! Međutim, Suljo (Čolaković) je prvi iskazao nepovjerenje.” Za sve ono što je uradio BiH mu svakako treba zahvaliti, ali i potražiti nekog novog selektora koji će predvoditi vojsku koja će uništiti sile zla u Nogometnom savezu BiH. Prva bitka već je dobijena jer su nekoliko dana nakon utakmice sa Portugalom glavni tajnik No-gometnog saveza Bosne i Hercegovine Munib Ušanović i tajnik za financije i marketing Miodrag Kureš proglašeni kri-vima po točkama optužnice za produženo krivično djelo porezne utaje i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja te su osuđeni na po pet godina zatvora. Tužiteljstvo BiH je visokorangi-rane čelnike Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine optužilo da su od 1. siječnja 2001. do 30. rujna 2006. godine izbjegli plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga te poreza na plaće i poreza na do-prinose, čime su oštetili proračun Federa-cije BiH u značajnom iznosu. Tužiteljstvo je također optužilo Kureša i Ušanovića da su od 1. siječnja 2001. do 31. svibnja 2005. godine zloubotrebom svog službe-nog položaja pribavili značajnu imovin-sku korist nelegalnim putem.

Možda je baš to početak ozdravljenja bosansko-hercegovačkog nogometa. A kako se najavljuje, naozbiljniji Ćirin na-sljednik je Safet Sušić. �

Detalj s utakmice Portugal - BiH

Osim o Misimoviću, za kojeg je rekao da spada u sam svjetski vrh kvalitetnih igrača, hvalospjeve je imao i za druge bosanske reprezentativce na kojima će se graditi nade u uspjeh slijedećih kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Ukrajini i Poljskoj 2012. tako je za Džeku rekao da spada u sam vrh. “Središnji vezni kakvih je malo, makar smo neke utakmice izvrsno odradili i bez njega. Na vrhu je usa-mljeni Džeko. Klasa izvan kategorije. Ima rezistenciju za egzistenciju u najtežim uvjetima. Centarfor koji naprosto nema cijene - sve što platiš doista je premalo. Ne tvrdim tek tako da je bolji od Zlatana Ibrahimovića!” Pominjući i druga imena iz reprezentacije BiH, Ćiro je kazao: “Najkarakternija osoba je Muratović. Intelektu-alac u kopačkama. Pravi frajer u najpozitivnijem smislu.”

JOURNAL

29

IZ SVIJETA

Kraj arapske bajke

Pokušaj američkih medija da podsta-knu potrošnju najavljujući shopping ma-niu na Dan zahvalnosti, propao je kada je početkom studenoga investicijska tvrtka Dubai World, korporacijski paravan pri-vatnih interesa vladajuće familije u Du-baiju Al Mektum objavila da traži šesto-mjesečni moratorij na otplatu svog duga. To je odmah srušilo cijene dionica na evropskim tržištima, a dan poslije isto se dogodilo u Aziji i SAD. Najviše su pale dionice banaka. Dubai World ima 60 mi-lijardi dolara neotplativog duga, od čega preko pola drže europske banke. Tvrtka se jako zadužila posljednjih godina kako bi financirala neukusnu postmodernu baj-ku novovjekog turističkog raja, izgrad-njom umjetnih otoka u obliku palmi, ni-kad viđenih zabavnih parkova, hotela s najvećim brojem zvjezdica, preluksuznih trgovačkih centara i visokih tornjeva. To je otvorilo prostor za neviđenu spekulaci-ju nekretninama i financijskim derivati-ma, što je trajala sve do prvih znakova krize 2007. Godine. Kada je pukao finan-cijski sustav, cijene nekretnina pale su za preko 50%. Ali, to je tek vrh ledene sante problema ekonomije malenog emirata. Novac podzemlja, nelegalan novac i nje-gov obrtaj zapravo tvore stvarnu ekono-miju Dubaija. Ovaj je emirat, nakon po-vrata Hong Konga pod kineski suvereni-tet, stupio na njegovo mjesto i postao središnje crno tržište svijeta, posebno za pranje novca od afganistanske droge i vi-sokorizične, neregulirane financijske operacije. Pad Dubaija uvod je u novi val financijske krize koji će, zbog izostanka stvarne promjene svjetske financijske ar-hitekture, biti još teži od sadašnjeg.

Dubaijska vlada objavila je kako će joj susjedni Abu Dhabi s 10 milijardi do-lara pomoći da otplati svoje dugove. Od tog iznosa 4,1 milijarda dolara namijenje-na je za pomoć Dubai Worldu. Riječ je o iznosu koji je pokrio dospjele tzv. islam-ske obveznice (sukuk) Nakheela, dijela konglomerata Dubai World, piše BBC. Ostatak novca bit će iskorišten za ostale

kratkoročne obveze koje ima dubaijska vlada. Za bolje poznavatelje prilika, fi-nancijske injekcije iz Abu Dhabija otka-ko je započela kriza nisu iznenađenje. Vijest je odmah odjeknula burzama i do-vela do kratkročnog zastoja pada indeksa, ali još je više potvrdila kako je dobar dio ugroženih financijskih interesa zapravo vezan i za vrući kapital iz Abu Dhabija koji ovim bail out aranžmanima mijenja i političku ravnotežu u Ujedinjenim Arap-skim Emiratima.

Poigravanje “Opelom”

General Motors, koji je odnedavno, zbog ogromnih financijskih injekcija, u većinskom vlasništvu američke vlade, 6. studenog 2009. je odlučio izaći iz skoro sklopljenog dogovora o prodaji svog evropskog ogranka Opela većinski ru-skom konglomeratu, pod vodstvom ka-nadske tvrtke Magna. Odluka je izazvala konsternaciju i u Njemačkoj i u Rusiji. Objavljena je bez prethodnih konzultacija s američkom administracijom i njemač-kom vladom. Njemačka je, uložila velik novac iz federalnih izvora da održi poslo-vanje Opela za vrijeme restrukturiranja i prodaje kako bi spriječila otpuštanje oko 10000 zaposlenih, odnosno 20% radne snage. Američka federalna Riznica ima oko 60% dionica General Motorsa, što je

rezultat ulaganja više od 50 milijardi do-lara poreznih obveznika u kreditima i drugoj pomoći koncernu. Neki promatra-či se slažu kako bi državni odvjetnik SAD, zbog ovoga, trebao istražiti moguć-nost prevare. Ruski premijer Putin je izja-vio: “Morat ćemo uzeti uobzir ovakav način sklapanja poslova s partnerima u budućnosti, iako ovakav prevarantski pri-stup uglavnom pogađa Europljane, a ne nas.” Na sjednici svoje Vlade 5. studenog je rekao kako General motors nikoga nije obavijestio, ni skim nije razgovarao... usprkos svim postignutim dogovorima i potpisanim dokumentima. Mislim da je ovo dobra lekcija”. Njemački dužnosnici osudili su odluku i zatražili povrat zajmo-va. Član njemačkog nadzornog odbora “Opela” izjavio je da “Opel” duguje fede-ralnoj i vladama saveznih država oko 900 milijuna eura.

Sljedeći, molim

Posljednjeg dana studenog, par dana nakon propasti Dubai zemlje čudesa, na listi zemalja koje mogu očekivati sličnu sudbinu poredali su se: Irska, Grčka, Ma-đarska, sve Baltičke države, Ukrajina, Pa-kistan, Rumunjska, Bugarska, Španjol-ska, Ujedinjeno kraljevstvo i SAD. U svakoj ukupna zaduženost prelazi iznos BDP-a, u nekima i značajno, dok su pri-

Vijesti iz svijeta

Recesija, minareti,Nobelova nagrada za mir...

Dubai

JOURNAL

30

IZ SVIJETA

stigle i kratkoročne obveze prema privat-nim bankama veće od dugoročnih. “Ovih dana svjetski sustav Međunarodnog mo-netarnog fonda klizi u lančanu reakciju suverenih fiskalnih slomova”, izjavio je američki ekonomist Lyndon LaRouche. On smatra kako je svjetska financijska elita, u svrhu spašavanja vlastitih kockar-skih uloga, pritiskom na vlade da vlasti-tim sredstvima spašavaju financijski su-stav, najavila kraj perioda suverenih drža-va koje će biti likvidirane valovima suve-renih financijskih slomova.

Oduzeli Nobelovu nagradu za mir

Iranske vlasti oduzele su iranskoj od-vjetnici Shirin Ebadi Nobelovu nagradu za mir koja joj je dodijeljena 2003. godi-ne “za napore koje je uložila za razvoj demokracije i ljudskih prava”. Norveški ministar vanjskih poslova Jonas Gahr Stoere kazao je da su “šokirani ovim dje-lom i distanciraju se od toga” te je dodao da je ovo prvi put da vlasti neke zemlje oduzmu Nobelovu nagradu za mir. Nobe-lova medalja i diploma, koje su bile dodi-jeljene Ebadijevoj, povučene su iz sefa u banci u kojoj su bile pohranjene. “Nikada se ni s jednim laureatom nije postupalo na takav način”, kazao je Geir Lundestad, tajnik Nobelovog odbora. Norveško mi-nistarstvo vanjskih poslova pozvalo je iranskog otpravnika poslova u Oslu da prosvjeduje protiv odluke iranskih vlasti. Shirin Ebadi već neko vrijeme boravi u inozemstvu nakon što je za izbore u Iranu rekla da su namješteni, objavio je 26. stu-denog Norway Post.

Odbor brani izbor Obame za Nobelovu nagradu za mir

Članovi norveškog Odbora za dodjelu Nobelovih nagrada odbacili su sve kritike na izbor američkog predsjednika Baracka Obame za dobitnika ovogodišnje Nobelo-ve nagrade za mir. Peteročlani odbor je 9. listopada dodijelio Nobelovu nagradu Obami zbog, kako stoji u objašnjenju, “njegovih napora da ojača međunarodnu diplomaciju i suradnju među ljudima”, kao i zbog njegove vizije i djelovanja kojima je cilj svijet bez nuklearnog naoružanja.

Odmah nakon objave ovogodišnjeg dobitnika iz cijelog svijeta su počele pristi-zati kritike na račun Obaminog izbora smatrajući ga preuranjenim. Tri člana nor-veškoga Odbora su čvrsto odbacila kritike da Obama nije učinio ništa toliko vrijedno da bi zaslužio nagradu. Thorbjoern Ja-gland, predsjednik Odbora je u izjavi za

Associated Press naglasio da je Obama na-gradu dobio “za ono što je učinio”, dodav-ši da je američki predsjednik “učinio sve da izliječi pukotine koje postoje između Zapada i muslimanskog svijeta, a i odu-stao je od proturaketnog štita u Europi”. Jagland je naglasio da je sve ono što je Obama učinio stvorilo svijet “u kojem je manje napetosti”. Također, predsjednik Odbora je rekao da su Obamino nagrađi-vanje pohvalili gotovo svi svjetski politič-ki čelnici, a kritike dolaze ponajviše od medija ili njegovih protivnika u SAD. “Al-fred Nobel je napisao da ovu nagradu treba dobiti osoba koja je u posljednjih godinu dana najviše pridonijela miru. Tko je za-služniji tome od Baracka Obame?”, pitao je Thorbjoern Jagland.

Venecuelanski predsjednik Hugo Chavez poručio je Obami da vrati Nobe-lovu nagradu iz dva razloga. Prvi je slanje dodatnih 30.000 američkih vojnika u Af-ganistan, a drugi gomilanje američkih trupa i vojne opreme na tri otoka u vene-cuelanskom akvatoriju pod nizozemskim suverenitetom: Aruba, Curracao i Bonai-re. On je optužio Obaminu administraciju da se sprema na vojnu intervenciju protiv Venecuele, dok je američka strana odgo-vorila kako je riječ o redovitim vojnim vježbama sa saveznicima, tj. Nizozem-skom koja je član NATO pakta.

Nema regulacije spekulantima

Dvostranačka koalicija u Zastupnič-kom domu američkog Kongresa izglasala je olakšice korporacijama, posebno banka-ma i financijskim institucijama, za trgovi-nu složenim derivativnim financijskim in-strumentima bez vladinih restrikcija. Od-luka je umanjila dosege predložene re-re-gulacije financijskih tržišta Obamine ad-

ministracije. Demokratska većina u Zastu-pničkom domu nastojala je pooštriti zako-ne koji reguliraju financijske spekulacije kako bi stvorila okvir koji bi onemogućio ponavljanje krize iz prošle godine. Zastu-pnički dom ranije je donio set zakona koji reguliraju hipotekarne stečajeve, ali ih je Senat odbio. Cilj ovih napora je da se spri-ječi manipulacija i uvede više transparen-tnosti na ovo globalno tržište vrijednosti oko 600 bilijuna dolara. No, nakon pritiska banaka i Trgovinske komore na zastupni-ke, čak su i demokrati okrenuli leđa Oba-mi, predlažući amandmane na vlastite pri-jedloge u cilju izuzeća što većeg broja i vrste korporacija iz oštrije regulacije. Tako je zakonski okvir vrlo razvodnjen, a neki analitičari smatraju da je sam Obama pri-stao na takvu regulativu iz dva razloga. Prvi je što i sam vjeruje u dominantnu eko-nomsku teoriju, uz nužnu regulaciju zbog sprečavanja šokova, a drugi je što se nada time amortizirati protivljenje reformi zdravstvenog osiguranja kao ključnom faktoru njegove izborne pobjede. Ipak, vo-deći demokrati, poput Nancy Pelosi, pred-sjednice Zastupničkog doma smatraju ka-ko “Amerikanci više neće biti na milosti Wall streeta”.

Kopenhaški fijasko

Kako se očekivalo, prilično glasno najavljivan svjetski summit o klimatskim promjenama, održan u Kopenhagenu, ni-je iznjedrio nikakav revolucionarni doku-ment koji zamjenjuje istekli Kyoto proto-kol, posebno neka oštra ograničenja u tzv. karbonskim emisijama koje se krive za fenomen staklenika i posljedične promje-ne klime, posebno globalno zagrijavanje.

Na američko inzistiranje, usvojen je završni dokument koji su UN i evropski

Shirin Ebadi

JOURNAL

31

IZ SVIJETA

lideri pokušali prikazati kompomisnim, ali koji ništa ne propisuje, a najmanje ro-kove smanjenja ispuštanja karbonskih plinova, što su tražili ekolozi i glasniji dio znanstvene zajednice. Iako je američki predsjednik Obama uvjerio lidere zema-lja BRICK-a (Brazila, Rusije, Indije i Ki-ne) i Južne Afrike kao novih i narastaju-ćih industrijskih sila da stave svoje potpi-se na razblažen dokument, bilo je vođa nekih manjih zemalja koje se smatraju ugroženima klimatskim promjenama koji nisu potpisali dokument.

Mala oceanska otočna država Tulu koja je na konferenciji i u medijima bila oglednim primjerom ugrožene zemlje od podizanja razine mora uslijed tzv. global-nog zagrijavanja koje je uzrokovano efektom staklenika, tražila je postavljanje kratkih rokova i visokih granica smanje-nja emisije ugljika jer njeni lideri misle kako im je zemlja ugrožena, ne zbog ci-kličkih temperaturnih promjena kakvih je bilo i u bližoj povijesti (period između 800. i 1300. godine naše ere), uslijed astronomskih i djelomično vulkanskih djelovanja, već zbog povećane emisije ugljikovih spojeva, pa čak i ugljičnog di-oksida koji je conditio sine qua non ljud-skog, životinjskog i biljnog života. Druge zemlje u razvoju s pravom su tražile kom-penzacije od bogatih zemalja, koje su se razvile na industrijama emitentima na-vodno opasnih stakleničkih plinova, kako bi svoje privrede prestrojile na obnovljive izvore i bile se u mogućnosti razvijati. Kopenhaški dokument predviđa plaćanje kompenzacija siromašnim zemljama za organizaciju zaštite svojih kišnih šuma, odnosno tropskih džungli jer ekolozi tvr-de kako masovna sječa tih šuma 20% do-prinosi efektu staklenika. Također, pred-viđa fond od 30 milijardi dolara u iduće tri godine za financiranje klimatski veza-nih aktivnosti u siromašnim zemljama.

Ključan faktor neuspjeha ovako zami-šljenog summita bila je zajednička izjava Kine, Indije, Brazila, Sudana i Južne Afrike od 27. studenog da neće potpisati dokument koji im, fiksnim ograničenji-ma, na znanstveno upitnim temeljima, ograničava razvoj. Indijski je predstavnik ironično izjavio za medije kako, unatoč ovom dogovoru i opredijeljenosti za ra-zvoj, on može jamčiti da će indijska emi-sija biti i dalje bitno manja od emisije većeg broja razvijenih zemalja. To je ohrabrilo i neke druge zemlje u razvoju da se suprotstave prvotnom UN-ovu pri-jedlogu. Uoči summita izbila je afera koja je dodatno ojačala sumnje u punu znan-stvenu utemeljenost zahtjeva za ograniča-

vanjem razvoja, kroz smanjenje emisija i preokrete na obnovljive izvore energije, posebno one koji ne mogu generirati energiju za industrijsku proizvodnju, po-put sunčevih kolektora i vjetrenjača. Po-četkom prosinca direktor Zavoda za kli-matska istraživanja sveučilišta East An-glia, Phil Jones bio je prisiljen dati ostav-ku, u očekivanju istrage o manipulacija-ma temperaturnim podacima, odnosno pretvaranja podataka koji indiciraju sni-ženje globalne temperature u suprotne. Manipulacija je otkrivena zahvaljujući curenju e-mail korespondencije između sveučilišta. Ubrzo je i Penn državno sve-učilište pokrenulo internu istragu o slič-nom djelovanju svog profesora Michaela Manna koji surađuje i sa sveučilištem u Arizoni. Sve ovo je nagnalo senatora Ja-mesa Inhofea da zatraži saveznu istragu, odnosno saslušanje pred senatskim odbo-rom o očitim pokušajima manipulacije podacima, kompromitacije znanstvenika suprotnih mišljenja i zaobilaženja zakona o dostupnosti informacijama. Njegovi re-publikanci iz oba doma poslali su pismo Agenciji za zaštitu okoliša u kojem su tra-žili otvaranje istrage o skandalu u East Angliji i povlačenje svih nalaza vezanih na stakleničke plinove dok se teorija znanstveno ne dokaže. Jedan od potpisni-ka pisma Jim Sensenbrenner izjavio je kako e-mailovi pokazuju uzorak “znan-stvenog fašizma”.

Nafta je moja

Iranske trupe djelomično su se povu-kle s lokacije spornog naftnog izvora el Fawqa, u graničnoj zoni s Irakom, koju su zauzeli nekoliko dana prije, objavila je iračka vlada. Iranska je vojska izdala sa-općenje u kojem navodi kako nije prodrla na irački teritorij jer je sporni izvor na

iranskom ozemlju. Šefovi diplomacija obiju zemalja tvde kako su odmah raspra-vili “nesporazum” između graničnih poli-cija. Naftno polje el Fawqa je jedno od nekoliko bogatih nalazišta koje je iračka vlada neuspješno licitirala u lipnju, a re-zerve se procijenjuju na 1,55 milijuna ba-rela/dnevno. Ono se nalazi na otprilike 500 metara od iranske pogranične utvrde i oko kilometar od iračke, a predmet je spora od 1974. kada je Irak počeo s ek-sploatacijom. Formirana je zajednička komisija za demarkaciju morske i kopne-ne granice duž Šat el Araba koja s radom treba početi u siječnju.

Irak je, u drugom pokušaju uspio ustupiti koncesiju za istraživanje i ek-sploataciju 1,8 milijuna barela/dnevno naftnog polja Qurna-2 i to konzorciju pod vodstvom ruskog Lukoila. Lukoil čini 85% konzorcija u kojem su još Stadtoil i Hydra. Koncesiju će plaćati iračkoj vladi 1,15 dolara po barelu. Qurna-2 ima proci-jenjene rezerve na 12,8 milijardi barela.

Sve se ovo dešava u uvjetima izrazito povećanog terorističkog nasilja diljem iračkih gradova, posbno u Bagdadu, gdje je u seriji bombaških napada u jednom danu ubijeno preko 100 civila. Promatra-či smatraju kako porast nasilja ima veze sa skorim općim izborima, na proljeće, dok neki ne isključuju mogućnost veze s Obaminim planom povlačenja američkih trupa do 2011, odnosno njegovim spreča-vanjem.

Suđenje zatvorskim čuvarima

Iransko vojno tužiteljstvo optužilo je 19. studenog tri državna službenika za ubojstvo zatvorenika u zatvoru Kahrizak u kojem su zatočeni demonstranti protiv proglašenja pobjede Mahmuda Ahmedi-nedžada na lipanjskim predsjedničkim izborima u toj zemlji. ISNA je objavila da optužni prijedlog traži od suda da presudi trojici zatvorskih čuvara zbog “sudjelo-vanja u premlaćivanju koje je uzrokovalo smrt troje ljudi”. Trojica muškaraca bila su zatočena u grupi od 150 ljudi u Kahri-zaku, južno od Teherana, poslije demon-stracija u lipnju. Prvobitno je službeno saopćeno kako je uzrok smri bio meningi-tis. Takav izvještaj odbio je potpisati mr-tvozornik zbog uočenih rana i modrica na tijelima koje su prouzročile smrt. Imena optuženih nisu objavljena, ali je naznače-no kako se sprema optužnica protiv još devet osoba za isti zločin. Vrhovni vođa Ali Hamenei naredio je zatvaranje zato-čeničkog centra Kahrizak još u kolovozu, navodno zbog loših higijenskih, prehram-

Barack Obama

JOURNAL

32

IZ SVIJETA

benih i životnih uvjeta i nedostatka medi-cinske skrbi. Mnogi su demonstranti, zbog nedostatka prostora bili smješteni u ćelije s okorjelim kriminalcima, tvrdi op-tužnica, a nenormalna i fizička kažnjava-nja dodatno su pogoršala ovu lošu situaci-ju u centru, stoji u vladinom priopćenju. Tužiteljstvo pojašnjava da je optužnica utemeljena na 98 pritužbi, od kojih je 51 povučena zbog nagodbe o kompenzaciji. Također, tužiteljstvo navodi kako je 168 ljudi bilo pritvoreno u Kahrizaku 25. lip-nja i 10. srpnja. Iranski zvaničnici navode kako je u protestima poginulo 36 ljudi, dok opozicijske grupe tvrde kako je ubi-jeno 72 ljudi. Više od 4.000 ljudi je uhap-šeno, a njih 140 je već osuđeno, neki i na višegodišnje robije.

Referendum u Švicarskoj – stop minaret

U Švicarskoj je 29. studenog 2009. proveden referendum o zabrani gradnje munara. Od približno 7,5 milijuna sta-novnika, 6 je milijuna građana Švicarske, a ostalo su stranci. Referendumu se odazvalo 53,4% birača. Za zabranu je glasalo 57,5% birača koji su pristupili re-ferendumu. Od 26 kantona u njih samo četiri, uglavnom frankofona, većina je glasala protiv zabrane. To su Basel-Stadt, Gen�ve, Neuchâtel i Vaud. U preostala dva velika grada, Zürichu i Bernu, tako-đer je većina glasala protiv zabrane, kao i u brojnim gradskim sredinama. Najviši postotak za zabranu gradnje, čak 71%, bi-lježi kanton Appenzell Innerrhoden.

U Švicarskoj živi 310.000 muslimana uglavnom turskog, albanskog i bosan-skog porijekla. Oni čine više od 4% sta-novništva i treća su vjerska zajednica iza katolika koji čine 42% i protestanata koji čine 35% stanovništva Švicarske. U ze-mlji postoji stotinjak mesdžida i samo če-tiri munare i to u gradovima Genéve, Zürich, Winterthur i Wangen bei Olten.

Tursko kulturno udruženje u mjestu Wangen bei Olten 2005. je podnijelo za-htjev za izgradnjom 6 metara visoke mu-nare na krovu postojećeg islamskog cen-tra. Općinski odbor za građenje i prostor-no planiranje odbio je zahtjev. Na zahtjev centra, Ministarstva gradnje i pravde po-ništavaju odluku Općinskog odbora oci-jenivši ju neustavnom. Lokalni nezado-voljnici podižu tužbu na kantonalnom upravnom sudu koji tužbu odbacuje, kao i po žalbi federalni vrhovni sud. Munara je u srpnju 2009. izgrađena. Od 2006. do 2008. pripadnici Švicarske narodne parti-je i Federalne demokratske zajednice po-

krenuli su niz inicijativa za zabranu grad-nje munara na kantonalnoj razini, ali u svim slučajevima kantonalni parlamenti ocijenili su inicijativu neustavnom. Kako inicijativa za referendumom na federal-noj razini ne podliježe pravnoj reviziji jer mu je cilj ustavni amandman (!), u svib-nju 2007. grupa desničara, uglavnom čla-nova navedenih partija među kojima su i wangenski nezadovoljnici, pod imenom Egerkingenski odbor, pokreće inicijativu za ustavnom zabranom munara. Članovi odbora tvrde da munare nisu vjerski sim-bol i nemaju vjersko značenje jer se ne spominju u Kur’anu i drugim vjerskim tekstovima. Munare su, tvrde, “zahtjev za političkom dominacijom” što argumenti-raju govorom turskog premijera Erdoğana 1997. kada je džamije nazvao “našim” vojarnama, kupole šljemovima, munare bajunetama, a vjernike vojnicima. Zabra-na nije, smatra Egerkingenski odbor, kr-šenje vjerskih prava jer postoje džamije bez munara. Parlamentarni zastupnik Do-minique Baettig smatra da se treba su-protstaviti “puzajućoj islamizaciji” jer “islam je netolerantan prema ženama i homoseksualcima i neuskladiv je sa švi-carskim vrijednostima”.

Za raspisivanje referenduma u Švicar-skoj je potrebno skupiti 100.000 potpisa u roku od 18 mjeseci. Na referendumu je potrebno ostvariti većinu glasova na fe-deralnom nivou i u većini kantona. Fede-ralna vlada, federalni parlament, sve vjer-ske zajednice, relevantne institucije i udruge, pravni stručnjaci, svi su iskaziva-li i argumentirali inicijativi suprotan stav, poticali građane da na referendumu gla-saju protiv zabrane, upozoravali na obve-ze prema međunarodnim pravnim aktima koje je Švicarska potpisala. Pravni struč-

njak Erwin Tanner smatra da se zabra-nom ne krši ustav samo po pitanju vjer-skih sloboda, već i slobode izražavanja, prava korištenja imovine i ustavne jedna-kosti građana. Švicarska stranka zelenih namjerava podnijeti žalbu Europskom su-du za ljudska prava. U znak protesta, 8. prosinca je izgrađena munara na dimnja-ku industrijskog postrojenja u mjestu Bu-ssigny. Održane su brojne demonstracije u kojima su prosvjednici nosili velike kartonske makete munara.

Islamska zajednica u Langenthalu je još 2006. podnijela zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju džamije s munarom. Kako je zahtjev podnijela prije referenduma, namjerava tužiti nadležne organe Federalnom vrhovnom sudu i Eu-ropskom sudu za ljudska prava ukoliko im neće biti odobrena gradnja po osnovi rezultata referenduma. Pravne bitke još predstoje.

Svoj (na) svome

David Miliband, britanski ministar vanjskih poslova, ispričao se svom izrael-skom kolegi Avigdoru Liebermanu, na-kon što je britanski sud izdao nalog za hapšenje Tzipi Livni, bivše izraelske šefi-ce diplomacije. Nalog je izdan zbog sum-nji u Livničinu ulogu u ratnim zločinima za vrijeme izraelskog napada na Gazu, na bazi optužnice koju je sastavio južnoa-frički sudac Richard Goldstone, a koja je utemeljena na izvještajima Amnesty In-ternationala, Human Rights Watcha i Martinove komisije za Generalnog sekre-tara UN, između ostalih. Povučen je na-kon što je ona otkazala posjetu Londonu. Miliband je također obećao Izraelcima da će odmah poraditi na izmjeni britanskih zakona kao bi se osiguralo da se takvi na-lozi više neće izdavati za izraelske dužno-snike u budućnosti! Premijer Brown čak je nazvao Livni kako bi je uvjerio da je uvijek dobrodošla u posjetu Britaniji. No, ima i drukčijih glasova, posebno onih ko-ji kritiziraju promjenu zakonodavstva da bi se udovoljilo interesima izraelskih po-jedinaca koji su upleteni u ozbiljna krše-nja međunarodnog prava, izvještava El Džezira.

Bivša ministrica za međunarodni ra-zvoj, Claire Short izjavila je kako su zlo-čini počinjeni u Gazi za vrijeme izraelske operacije prije godinu dana označili klju-čan trenutak u sukobu. Kritizirala je Izra-el zbog potkopavanja međunarodnog po-retka, kršenjem konvencija i ustanovlje-nih normi u očitom pokušaju da poruči svijetu kako postoje posebni zakoni za

Referendumski plakat

JOURNAL

33

IZ SVIJETA

određene države i da je država iznad za-kona. Naglasila je licemjerje onih koji traže sudski progon sudanskog predsjed-nika El Bešira, a istovremeno odbijaju i opstruiraju napore da se istraže i optuže izraelski zločinci. Isprike Izraelu pred-stavljaju tip reakcije koja se očekuje od banana države, ne od Velike Britanije. Hoće li ministar vanjskih poslova udovo-ljiti Liebermanu, židovskom naseljeniku i stanovniku Nokdima, naselja na Zapad-noj obali koje se smatra nelegalnim, pre-ma međunarodnim zakonima? Službena politika britanske vlade je da su sva nase-lja na teritorijima okupiranima 1967. ne-legalna i krše rezolucije Vijeća sigurnosti i Četvrtu Ženevsku konvenciju, rekla je Short. Ona je naglasila kako su roditelje Tzipi Livni britanske mandatne vlasti u Palestini smatrali teroristima u četrdese-tim godinama. Po članku 146 Četvrte Že-nevske konvencije Britanija još uvijek ima obvezu da traži osobe koje su navod-no počinile ili naredile počinjenje ozbilj-nih kršenja Konvencije i da takve izvede pred svoje sudove, bez obzira na njihovo državljanstvo.

Svi predsjednikovi ljudi

Afganistanski predsjednik Hamid Karzai odbacio je kritike na svoj izbor ministara od kojih su neki suočeni s op-tužbama o korupciji. On se obvezao po-duzeti mjere protiv svakog otuženog za nezakonito djelovanje, nakon što je suo-čen s tvrdnjama da je imenovao političare koji su loše radili ili imaju veze s ratnim vođama. Naglasio je kako nema pravo za-konski proganjati ljude, već to čini su-stav, institucije pravne države. Zvuči po-znato? Karzai koji je u studenom progla-šen konačnim pobjednikom spornih pred-sjedničkih izbora, suočen je s pritiskom tzv. međunarodne zajednice da se obraču-na s korupcijom u svojoj vladi. SAD i NATO okupacijske snage tvrde da je bi-jes zbog korupcije ojačao podršku Tali-banima. Zbog talibanske sve veće uspješ-nosti i porasta nasilja, SAD i NATO za-tražili su pomoć od savezničkih zemalja te Rusije u osiguranju opskrbe preko nje-zina teritorija i za vojne pošiljke, ali i dru-gu vrstu pomoći.

Smrt u Teheranu

Veliki ajetullah Husein Ali Montaze-ri, jedan od disidentskih iranskih klerika umro je 19. prosinca, objavili su službeni iranski mediji. Montazeri (87) bio je je-dan od glavnih aktera islamske revolucije

1979, a sukobio se i sa sadašnjim vod-stvom. Nalazio se u kućnom pritvoru, u Qomu nekoliko godina. Zapadni mediji smatrali su ga jednim od duhovnih lidera opozicije vođi revolucije, Hameneiju i predsjedniku Ahmedinedžadu, nakon spornih predsjedničkih izbora u lipnju koji su pokrenuli najmasovnije proteste nakon revolucije. U kolovozu politički je establišment nazvao diktaturom, rekavši kako vladine mjere prema uličnim nemi-rima mogu dovesti do pada režima. “Na-dam se da će se odgovorne vlasti odreći devijantnog puta na kojem ustraju i obno-viti ugrožena prava ljudi. Nadam se i da će vlasti imati hrabrosti objaviti kako ovaj sistem nije ni republika niti islamska i da nitko nema pravo izraziti mišljenje ili kritiku”, rekao je Montazeri u kolovozu. Alireza Ronaghi, dopisnik el Džezire iz Teherana, rekao je da su Montazerijeve izjave bile značajne jer je jedno vrijeme bio u liniji Homeinijevih nasljednika. Seyid Muhammed Marandi, politički analitičar s Teheranskog sveučilišta, u kolovozu je izjavio da je Montazeri govo-rio iste stvari oko 25 godina. “Nakon što je otkriveno da su njegovi najbliži surad-nici imali veze s teroristima Mujaheedin-a-Halk, s bazama u Iraku, reformisti su ga izolirali”, rekao je Marandi.

Suđenje za genocid u Kambodži

Troje najviših dužnosnika režima Cr-venih Kmera u Kambodži, između 1975. i 1979., ideolog i drugi čovjek Nuon Shea, formalni šef države Kieu Sampan i ministar vanjskih poslova Ieng Sari optu-ženi su sredinom prosinca pred Sudom UN u Phnom Penhu za genocid nad vijet-namskom i šamskom nacionalnom manji-nom. Narod Šama je većinski islamske vjeroispovijesti. Genocid koji su Crveni Kmeri, ekstremna, od maoističke Kine podržavana vojna frakcija u građanskom ratu 1970.-1975. bio je povod također ko-munističkom, od Sovjetskog Saveza po-državanom, ujedinjenom Vijetnamu da vojno intervenira i sruši vlast. Tek nakon toga otkriven je stravičan razmjer od oko 2 milijuna pobijenih Kambodžanaca ra-zličitih nacija i vjera u retrogradnom i ideološki krajnje simplificiranom obliku ekstremnog komunističkog terora, bez presedana. Građanski rat u Kambodži za-počeo potiskivanjem gerilaca komuni-stičkog, prosovjetskog Vietkonga iz Juž-nog Vijetnama na kambodžanski teritorij i odlukom američkog predsjednika Nixo-na da proširi rat i na Kambodžu. To je bio početak kraja američke vijetnamske in-

tervencije, a Crveni Kmeri su, iako nepri-kriveno ekstremni, na inzistiranje američ-kog državnog tajnika, Henry Kissingera, uključeni u mirovne pregovore. Po povla-čenju Amerikanaca iz Južnog Vijetnama i Kambodže preuzeli su apsolutnu vlast i tri godine pobili 2 milijuna, a raselili i de-portirali više od 5 milijuna ljudi.

Samo tjedan dana poslije, Ieng Tirit, tadašnja ministrica za socijalnu skrb, pod čijim se patronatom provodio stravičan društveni eksperiment masovnog raselja-vanja i ubijanja, također je optužena za genocid. Ona je inače supruga Ieng Sari-ja. Suđenje za genocid nakon trideset go-dina od pada režima i skoro dvadeset od prestanka građanskog rata, daje nadu da će i neki drugi preživjeli zločinci, na ovim geografskim širinama susresti prav-du, ako ne danas, onda u budućnosti.

Ekonomsko izrabljivanje

Konferencija UN za trgovinu i razvoj (UNCTAD) tokom studenog izvijestila je kako je palestinska ekonomija na okupi-ranim područjima Gaze i Zapadne obale dosegla najnižu točku ikada. Atif Kubur-si, profesor na kanadskom McMaster sve-učilištu i bivši razvojni ekspert UN-a, u intervjuu za El Džeziru je izjavio da Pale-stinci ne mogu nezavisno trgovati na svjetskom tržištu zbog toga što Izraelci upravljaju vodama, akumuliranim u pod-nožju brda na Zapadnoj obali, sprečavaju Palestincima njihovo korištenje i sve vo-de skreću u ilegalna židovska, etnički či-sta naselja na Zapadnoj obali te za ostale potrebe u Izraelu. Izrael je nedavno obja-vio kako trećina opskrbe vodom za njego-ve potrebe dolazi sa Zapadne obale. Ku-bursi drugi problem vidi u izraelskom opterećivanju palestinskih poljoprivred-nih proizvoda različitim parafiskalnim nametima, ali i cestovnim blokadama ko-je povećavaju transportne troškove, pa oni, unatoč većoj produktivnosti, ne mo-gu konkurirati na izraelskom tržištu. Isto-vremeno, izraelska vlada subvencionira svoje poljoprivrednike, pa je i prodajna cijena njihovih proizvoda manja. Cijena umjetnog gnojiva u Izraelu i na okupira-nim područjima znatno je viša od cijene u ostatku arapskog svijeta koji je, tradicio-nalno, glavno tržište za palestinske proi-zvode. Konačno, Palestinci, zbog niza apsurdnih zakona ne mogu slobodno uvo-ziti potreban repro materijal, a izvoziti mogu samo pod izraelskim uvjetima. Sto-ga, Kubursi rješenje vidi samo u potpunoj nezavisnosti Palestine. �

Pripremio: Faris Nanić

JOURNAL

34

“Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog sti-da u obrazima. Ima tu još poštivanja i pre-finjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u međusob-nom ophođenju kakav se rijetko susreće na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji za-dugo neće izgubiti svoj sjaj”, napisao je pjesnik Hamza Humo 1937 godine. U ovom broju pišemo o nastanku jedne od najljepših mostarskih sevdalinki “Dvore gradi Komadina Mujo”, koju je svojom jedinstvenom interpretacijom prepunom neke čudne topline, proslavio rahmetli dr. Himzo Polovina.

Mostarska sevdalinka “Dvore gradi Komadina Mujo” spada u red vrlo lijepih sevdalinki. Pjesma je opjevala čuvenog Mujagu Komadinu (1839.-1925.), jed-nog od najzaslužnijih građana Mostara. “U nizu pregalaca koji su za vrijeme au-stro-ugarske uprave mnogo zadužili grad Mostar i okitili ga spomenicima trajne vrijednosti, najvidnije i najzaslužnije mjesto zauzima popularni mostarski gra-donačelnik Mujaga Komadina. Njego-vom inicijativom sagrađeno je više im-pozantnih građevina koje su do 1992. godine služile na ponos Mostaru, a tada su, skoro sve zapaljene ili potpuno sruše-ne… Nijedan gradonačelnik grada na Neretvi nije ostavio tako duboko sjećanje na vrijeme i djelo stvoreno u njemu kao sto je to uspio Mujaga Komadina.” Nje-govom su zaslugom u Mostaru podignu-te: Općinska zgrada, Općinski sud, Grad-ska banja, zgrada Velike gimnazije iz-građena u maurskom stilu, betonski mo-stovi na Luci i Carini, džamija u Gornjoj Drežnici, ženski mekteb na Brankovcu, hotel Neretvu...

Evo i nekoliko zanimljivosti iz Muja-ginog života. Za vrijeme posjete i razgle-danja Beča, upitan za procjenu njegove vrijednosti, Mujaga je lakonski odgovo-

rio: “Vrijedi kao kad dobra kiša na vrije-me padne u Hercegovini!” Jednom prili-kom, Mujaga je sjedio po strani stola, mada je kao gradonačelnik trebao zauzeti mjesto u vrhu stola. Jedan mu je vijećnik na to skrenuo pažnju, te ga zamolio da za-uzme svoje pravo mjesto, na što mu je Mujaga uzvratio: “Nije čelo gdje vi kaže-te, nego gdje ja sjednem.”

Mujagina ljubav prema ljudima dugo će se prepričavati po Hercegovini, kao i u sljedećoj priči. Mujaga Komadina je po-stao neprikosnoven otac grada, čaršija se ponosi njim, ali se njemu i obraća za po-moć. On pomaže koliko hoće i može, a nesporazume izglađuje duhovito. Četiri vojnika se obratila molbom muftiji da im produži po dva dana dopusta, da u svojim domovima proslave bajram. Muftija je produženje odobrio, ali je o tome zabora-vio da obavijesti nadležnu komandu. Ni krive ni dužne, četvoricu mostarskih voj-nika pozva vojni sud. Očevi im se nađoše kod gradonačelnika, Mujage Komadine. On ih primi toplo i umiri. “Dobro!”, škrto će Mujaga, zamisli se, pa nastavi: “Sino-ve vodite kućama, a šesti dan da ste ih poslali u jedinice.” Istoga dana mostarski

gradonačelnik objelodani epidemiju tifu-sa i zabrani ulazak i izlazak iz grada. A do pet dana izdade novu naredbu, po njoj je epidemija tifusa prošla. Po jedan plakat posla zadocnjelim vojnicima, da ponesu u svoje kasarne.

Popularna sevdalinka “Dvore gradi Komadina Mujo” govori o nesretnoj lju-bavi koju je Mujaga imao s prelijepom Mostarkom Zibom. Iako je ludo volio, sa-gradio samo za nju dvorac u kojem je pla-nirao živjeti kad je oženi, Ziba je navod-no ostala Mujagina neostvarena ljubav i vječita želja. Stariji Mostarci su znali pre-pričavati da je zbog nje često znao biti tužan, usamljen i zamišljen. Pričalo se da je ta Mujagina simpatija izvijesna Zaimo-va Ziba, koja je opjevana u ovoj sevdalin-ci, udala za nekog siromašnijeg Mostarca s kojim i nije imala sreće u životu. Muja-ga Komadina je umro u 86. godini života. U nekim starim mostarskim novinama, koje su izašle nekoliko dana poslije nje-gove smrti, zapisano je doslovice ovako: “Sve što Mostar ima od muslimanskoga, srpskoga, hrvatskoga i jevrejskoga uha, došlo je na dženazu, da isprati Mujagu Komadinu. Nije običaj grada da drugo-vjernici učestvuju na dženazi. Mujaga je poseban Mostarac. Srkao je kahvu sa sul-tanom, pio bir sa ćesarom i vino sa kra-ljem. Bio je uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišljao više od drugih, pa i ima najviše, bar da mu se to jednom prizna i kaže, pa makar i na dženazi.” �

DVORE GRADIKOMADINA MUJO

Dvore gradi Komadina Mujo, sred Mostara najljepšega grada! Oblazi ga c’jeli Mostar redom, samo nema Zaimove Zibe! Što te nema Zaimova Zibo, za tebe su sagrađeni dvori. Za tebe sam dvore sagradio, i žeženim zlatom pozlatio! Ruke traže topla milovanja, lice želi nježna njegovanja! Srce traži čista drugovanja, usne traže pusta sevdisanja!

Priča o sevdalinkama: najčuveniji mostarski gradonačelnik sagradio dvorac najvećoj ljubavi koja se udala za drugog

Dvore gradi Komadina MujoAvdo Huseinović

Himzo Polovina je proslavio sevdalinku “Dvore gradi Komadina Mujo”

KULTURA

JOURNAL

35

KULTURA

200 godina je od smrti Mula Mustafe Bašeskije. Reklo bi se - jubilej dostojan daleko većih, raskošnijih kultura od ove naše, čije okvire, da ne kažem osnovne postulate – nije jednostavno utvrditi, nije dabome nikada ni bilo, nego su bošnjački ideološki opsjenari, držali glavu u vru-ćem pijesku. Još poraznija je činjenica što (klerikalni) minimalisti bošnjačke (kultu-rološke) provinijencije smatraju da je taj identitet definiran. Na sreću, jubileji, ma kako ih obilježavali (još je bitnije – tko ih obilježava), ne mogu utjecati na značaj samoga djela. Bašeskija je u Ljetopisu, koji se nalazi u rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke, zabilježio do-gađaje koji su se se odvijali u Sarajevu, o ljudima koji su tu živjeli, o običajima, za-natima, i općenito o načinu života u dru-goj polovini 18. stoljeća.

Sugestija autora ovoga teksta otišla bi u pravcu da – svijet danas i prije četrdeset godina, kada je Mujezinović publicirao svoj prijevod Ljetopisa – jednostavno ni-je isti, niti su interesiranja ljudi (uopće) jednaka. Jedan potpuno drugačiji pristup, sa vremenski podešenim komentarima bacio bi novo svjetlo na Bašeskijin rad i život, bez ozbira na populizam, jubileje te bošnjačke stipančiće koji u nastojanju da sve prilagode sterilno utvrđenom identi-tetu, prave od naše baštine – idolatriju.

Otuda je Ljetopis za nas još važniji jer on daje neizbrisivu, nepromjenjivu, ne-kontamiranu, nepodešenu sliku ovoga prostora, datoga vremena, i puno govori o nama samima. Sve to, zapravo ide u pri-log razumijevanju toga istoga - identiteta, o čemu bi se opet dalo posebno govoriti.

Jedino tako se baština i može sačuvati od tranzicijske (postmoderne) bahatosti, zlovolje, i uopće od nekog čudnog (kolek-tivnog) nemara.

Danas je pao crveni snijeg

Jedan od takvih primjera je i posjeta autora ovoga teksta Gazi Husrev-begovoj biblioteci u okviru čijega fundusa se nala-zi Bašeskijin Ljetopis, koju je, u najvećoj mjeri, obilježila – nevjerica. Očekujući da će se jedna od najznačajnijih knjiga o kulturnoj prošlosti Sarajeva čuvati u ne-

koj posebnoj vitrini, ili barem u nekoj ku-tiji, bio sam doslovno zaprepašten dvje-ma činjenicama:

Prva je da te vitrine odnosno kutije - nije bilo. Tačnije, knjigu pod (kataloš-kim) brojem 7340 u istoj nisu mogli naći ni nakon gotovo pola sata. Zapravo, nije se tačno moglo utvrditi tko ju je “uzeo”, niti gdje se sada nalazi;

Druga je (ni)malo ugodnija; knjiga je napose ipak stigla, ali trajno nezaštićena (niti u celofanom da ju umotaju). Tačnije, jedan od bibliotekara ju je donio, doslov-no, pod mišicom.

Ushićenje, i divljenje, to je prvo što bi-lježi izravni susret sa Bašeskijom. U tada vjerovatno luksuznoj opremi, tamno-sme-đih kožnih korica koje mirišu po vremenu iz kojeg su je donijeli, s onim “nečim” što ve-lika djela čini takvima, listao sam stranice Ljetopisa. Na pojedinim listovima je bio (stari) pečat GHB-a, iz 1871. (1249. h.g).

Prva kataloška oprema knjiga, objav-ljena u jednom od zbornika, itekako je zanimljiva. Zapravo iz nje doznajemo da je prethodni vlasnik, prije ove ustanove, bio izvjesni Mehmed Ševki Alajbegović. Nije navedeno pod kojim je uslovima knjiga prešla u vlasništvo GHB-a.

Bibliotekar, listajući Ljetopis, tumači pojedine stranice. Zastaje na dijelu gdje Bašeskija daje popis osmanlijskih sultana s godinama vladanja.

“Vrijednost ovoga djela, ističe, (pre-vashodno) je u njegovoj autentičnosti. Ba-šeskija je pisao neke, u tom vremenu ne-važne stvari (nevažne za datoga gospodina op.au.), međutim sada, odnosno danas one vjerno ocrtavaju to vrijeme; npr. “Danas je pao crveni snijeg ili ukopali su tu i tu, ne-kog čovjeka koji se vratio sa vojne…”

Na moju zamolbu, na identičan način i još strašnijem nemaru, došao sam u pri-liku prelistati i medžmuu Mustafe Firaki-je, jedinog Bašeskijinog muškog djeteta, koji mu je uz (jednu) kćer preostao od de-setero djece, tačnije, koji ga je kako i sam navodi u tekstu “ispratio na drugi svijet”.

Važnost Firakijinog teksta (u kontek-stu ove teme) je u činjenici da se tu po prvi puta precizno navodi godina Baše-skijine smrti, koja je prethodno bila veza-na za godinu u kojoj je prestao sa pisa-njem Ljetopisa.

Mentalitet kotline

Izlazeći iz ove ustanove lijepoga imena, dostojnog vakifa, nije me napuštao osjećaj želje da se ovaj kulturološki dragulj naše prošlosti, čuva na nekom drugom mjestu, trajno na očima svima koji ga žele vidjeti, ali bez mogućnosti da ga se dodiruje (znoja-vim) rukama, barem na način, na koji foj-nički ili visočki fratri, (fra Gavran, fra Maj-dandžić) čuvaju ljetopise iz osmanskog vremena. Otuda, nije uzalud u romanima Ive Andrića, pa i kod Selimovića mudrost pohranjena u njihovima utvrdama, veselje u bošnjačkim avlijama, a sumnja kod ljetopi-saca koji umirući ne znaju koliko je to bio (ili nije) uzaludan posao. Jer pitanje naše prošlosti - pitanje je dostojanstva bez kojeg niti jedan život ne vrijedi više od uzdaha onih koji ispraćaju - rahmetliju.

Dakako, činjenica da je pišući Tvrđa-vu, Meša Selimović u dobroj mjeri “kon-zultirao” Bašeskijin Ljetopis, u mjeri da bi se o tim “konsultacijama” dao napisati je-dan zaseban tekst, ne ide u prilog tome ko-lektivnom, (nacionalnom) dostojanstvu, jer iako Selimović (kao pisac) nije bio du-žan navoditi “svoje historijske izvore”, bio je (zasigurno) dužan, zarad toga dostojan-stva ukazati na univerzalne vrijednosti Ljetopisa skromnog pisara M. M. Bašeski-je, negdje u dnu lista. Jer sva imena likova iz Tvrđave koje ćemo u većini pronaći u Ljetopisu, ona antologijska scena kićenja izloga skromne pisarnice kod Sahat kule u čast sultana Abdul Hamida, uopće osjećaj kojim zrači ovo djelo, to je zapravo identi-tet ove kotline, u kojoj valjda nitko, nije umro (niti živio) uzalud. �

Mula Mustafa Bašeskija – 200 godina od preseljenja na ahiret (1809. – 2009.)

Na tragu pogrešnih identitetaAmel Suljović

“Ljetopis”

JOURNAL

36

Rođen u Bosanskom Petrovcu 2. ruj-na 1910., a umro u Beogradu 25. siječnja 1978. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u rodnom mjestu svoje majke, Travniku. U Zagrebu je 1930. upisao Pravni fakultet. U to se doba već rađaju simpatije prema Komunistič-koj partiji Jugoslavije. 1933. Kulenović postaje član SKOJ-a, a dvije godine ka-snije i KPJ. Skender se pridružio partiza-nima već na početku Drugog svjetskog rata, 1941. godine. Njegov ratni put je uglavnom vezan za Bosansku krajinu (Pr-vi partizanski odred Bosanske krajine). Bio je vijećnik AVNOJ-a u Jajcu i član ZAVNOBiH-a. I za vrijeme rata Kuleno-vić piše poeziju (“Pisma Jove Stanivuka”, “Stojanka majka Knežopoljka”, “Ševa”), a nakon rata sve češće prozu i drame. Na-kon rata bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio urednik “Pre-gleda”, “Književnih novina” i časopisa “Nova misao”. Od 1950. do 1953. bio je sekretar Narodne skupštine FNRJ, a za-tim će iskusiti i nemilost od vladajuće eli-te. Naime, nakon što je zabranjena “Nova misao”, biti će za kaznu degradiran te mu je ponuđeno mjesto korektora u beograd-skoj “Borbi”. Od 1955. počinje raditi u Mostaru kao dramaturg Narodnog pozo-rišta. Njegov pjesnički prvijenac, sonetni vijenac “Ocvale primule”, napisane još u đačkim danima 1927., naišle su na vrlo dobru ocjenu ne samo kod čitateljske pu-blike nego i kod kritike. Nakon toga su uslijedile vrlo snažne poeme s ratnom te-matikom: “Stojanka majka Knežopoljka” 1945., i “Ševa”, objavljena 1952., kome-dije (“Djelidba”, “Večera”, “A šta sad”) 1947., zbirka pjesama “Soneti” 1968., zbirka pripovijedaka “Divanhana” 1972., priče za djecu “Gromovo đule” 1975. te roman “Ponornica” 1977. Pored književ-nih oblika, Skender je pisao eseje, knji-ževne i kazališne prikaze, putopise, re-portaže, itd.

Kad se spomene ime Skendera Kule-novića, asocijacije prije svega idu u smjeru poeme “Stojanke majke Knežopoljke” i možda, nenaklonosti suvremnog čitatelja prema umjetničkom i životnom djelu ovog našeg znamenitog pisca. S pravom, ako se

ima u vidu nedavna društveno – politička realnost koja je u naše svijesti ubilježila, još uvijek, svježe rane srebreničke i bosan-ske, ožiljci što ne zacijeljuju lako, ožiljci prouzročeni od nekih Mlađana, Srđana što su smjelo prešli drinske brzake i nemilo-srdno uništavali sve ono što ima bilo ka-kve veze sa islamom i bošnjaštvom. Zbog toga čitatelji postaju skeptični kad se spo-mene “Stojanka”. S razlogom. Tragična sudbina i bol koji je razdirao utrobu boš-njačkih majki i u onom i u ovom ratu, smjelo mogu ustvrditi, kako nije dovoljno na tematološkoj razini umjetničkog svijeta prezentiran niti obrađen. Ako bismo samo od tog motiva polazili, zanemarujući strukturu, umjetnički svijet i poruku Sken-derovih poema, onda zasigurno ono racio-nalno u našoj svijesti, s pravom, pravi od-stojanje od pjesnikovih ratnih poema. Ali! Skenderove poeme imaju veću dimenziju. Nastajale su u ratu pa prema tome one su plod najneposrednijeg pjesnikovog doživ-ljaja. Iako se u “Stojanki” čuje glas koji poziva na osvetu, ipak je dominantniji an-tiratni krik, aktualan u bilo kojem vreme-nu. Umjetnički svijet Skenderovih poema je i odraz čiste i široke bošnjačke duše koja je uvijek, zbog svog urođenog ili stečenog merhameta, etičnosti i moralnosti, više

osjećala tuđu nego vlastitu nevolju. A po mom dubokom uvjerenju čin suosjećanja ne predstavlja nikakav hendikep jer samo velike duše patnju drugoga mogu osjetiti kao vlastitu. Kako bi bilo dobro, doista bi bilo dobro, ne samo zbog Bošnjaka, nego i zbog pripadnika srpskog naroda čiji su na-logodavci i izvršitelji od 1991. do 1995. imali za cilj, pod svaku cijenu, ubiti i isko-rijeniti bošnjačku i muslimansku bit na ovim prostorima da se našao samo jedan srpski sin, samo jedan Skender iz njihovog naroda, koji bi u stih za svagda ubilježio slike stravičnih srebreničkih noći, one 1995. godine, kad u nekoliko dana raspa-mećene horde poubijaše preko 8.500 ne-dužnih, nenaoražanih srebreničkih civila, mahom muške čeljadi, samo zato što nisu bili Srbi. Naš Skender je već davno osjetio, duboko doživio bol jedne srpske majke koja izgubi tri sina. Njena bol bijaše i nje-gova. Njen krik u ratnom kaosu bi i njegov krik. To su glasovi koji proklinju neprav-du, nečovječnost, bez obzira s koje strane dolazila. A koliko li po srebreničkim tek ozelenjelim šumarcima ostade za svagda ležati naših sinova o kojima niti jedan srp-ski pjesnik ne napisa ni slova. Zašto? Zato što se, očito, srpskog naroda taj genocid ne tiče. A našeg Skender-bega Kulenovića se ticala bol jedne srpske majke. Tri sina u odnosu na osam i po hiljada bošnjačkih si-nova!? I nitko od poštenih i pravednih Sr-ba da glasno progovori o RS koja nastade na genocidu, na tragediji bošnjačkih sino-va. A sad se vode vrlo “umni” i “konstruk-tivni” razgovori o ponovnom prekrajanju bosanskog teritorija. Oni koji kao ratni tro-fej dobiše dio Bosne, sada se zalažu da se ona opet cijepa. Oni drugi, treći nikad nisu bili ni sretni s podjelom. Kako bi i bili kad izvršitelji genocidne politike dobiše skoro polovicu bh-teritorija, a ostali drugu polo-vicu. To me podsjeti na prastaru priču u kojoj je maćeha djeci dijelila gurabije. Ka-ko bi stvorila sliku “dobre i pravedne ma-me”, reče da pastorčad, njih troje svom polubratu, a njenom vlastitom djetetu dad-nu po pola svoje gurabije. E, tako su ti di-jelili Bosnu, pa zahvaljujući oštoumnosti svoje “pravedne i dobre mame” Srbi dobi-še skoro pola Bosne, a ono dvoje pastorča-

Bošnjački književnik Skender Kulenović (1910. – 1978.)

Kulenovićev književni opusAjka Tiro-Srebreniković

Skender Kulenović (1910.-1978.)

KULTURA

JOURNAL

37

KULTURA

di pola pa nek se onda između sebe kolju, a gospođa Mama na prijestolju carice Mi-lice mudro gušta i baš je se plaho i ne tiče preostala dioba carstva. Ona ugrabila ono što joj nikad, od kad je čovjeka i vijeka, nije pripadalo pa velikom pleščetinom lju-bomorno prekrila nepravedni ratni trofej za svog bradatog đetića.

Njima na čast, a nama zbog “Stojan-ke” na diku i ponos za sva vremena.

Za poemu “Ševa”, pjesnik je rekao kako ju je ispjevala ljudska glad. “Vrlo dobro se sjećam povoda ovoj poemi. Jed-nog majskog svitanja 1943. išao sam u koloni Glamočkim poljem, iznad naših glava pjevale su ševe. To je u meni pokre-nulo čitav jedan svijet. U selu Vaganu, gdje smo se poslije toga nastanili, počeo sam da pišem. Pisao sam u jednom sjeno-kosu. Kad je poema bila gotova, osjećao sam da je u meni ostalo još mnogo toga neispjevanog, ali je došlo do pokreta, pa sam to morao odložiti za kasnije…”

U “Genezi jedne pjesme” autor se pri-sjeća 1968. godine kako su nastajale nje-gove ratne poeme. “Odista, kao suza, stih stiže stih, jedan pišem, drugi već šapćem. Tako se u jednom huku završi taj niz, i ne čitam ga nego precrtavam onaj pred njim, kao da krešem vriježe u koje sam se bio zapleo. Gledam onda, vjerno, netremice, kao i ova šuma, u plavet daljina, tamo gdje mi se čini da je otprhnulo moje jato. Radoznalo kao zraci sunčani, odletjelo je da vidi to što ja sada čujem kako grmi iz daljine - od toga drhti li to sa mnom i ora šuma? Mjesec i više dana valja se ta sveta obećana grmljavina kroz plavet mojih na-da, kao jugovi da tutnje planinom moga djetinjstva i prvi su joj tutnji davno već prešli u nekoliko stihova što ih, ne znam već koji put, šapćem nijemo, sav sada na-brekao i otežao kao oblak iz koga će plju-snuti sigurno, preobilno i blagodatno.”

Božo Milačić 1967. godine za “Sto-janku” je rekao: “Čitava poema doima se kao spomenik čovječnosti. Riječi su isklesane, čvrste, odmjerene, postojane bez obzira da li su nježne ili opore, bez obzira da li se riječima miluje ili se od ja-da i jeda progovara.”

Zbirka “Soneti” 1968. potvrdila je no-va Kulenovićeva poetska iskazivanja, izazvala mnoga priznanja i brojne knji-ževne nagrade.

Stevan Raičković je 1969. godine za “Sonete” rekao kako je Skender u njima napustio spoljašnje horizonte života i upu-tio se skrivenim stazama s kojih u čud-nom, tajanstvenom obasjanju pucaju unu-trašnji vidici i još netaknuti pejzaži. Sken-der je u njima pjevanje pretvorio u otkri-

vanje, a krug čitalaca poezije sužava i svodi na krug poetskih saučesnika. A Da-nilo Kiš za jezik Skenderov je rekao: “Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve na-šeg bogatog jezika (…) jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Sken-der je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičnih slojeva, uvijek iz naj-tamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega bila najtočnija ona riječ koja je naj-duže mirovala u predanju, ona koja je naj-manje istrošena, ona koja je najljuće zve-knula na njegovom jezičnom nakovanju”.

U Kulenovićevim “Sonetima” se pre-poznaje istočnjački senzualizam, kao i osjećanje da jedino poput stećka može nadživjeti sve iluzije je riječ teška, riječ materinskog jezika. A Skender je imao dušu bošnjačku, široku, toplu i nadasve iskrenu, o čemu govore ne samo esejistič-ki prikazi o sevdalinki, poimanju bosan-skog jezika nego i njegovi stihovi: “Svijet je ovo, do zla Boga, čulan i mašta o nje-mu je čulna. A pod kamenom patrijarhal-noh tabua izrazio se u najčišći fluid – ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih lju-bavnih lirika u svijetu.” ( o sevdalinki).

“Još pot stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski.” ( iz “Ponornice”).

“Sve do pojave kasnih sonata bitna ka-rakteristika Kulenovićeve poezije bila je impresionistička zanesenost lirskog su-bjekta svijetom prirode, koji je ispunjavao pjesnika osjećanjem neuništive snage i energije. Predmetni svijet nije bio izvanj-ski, nego je bio dio čovjekove intime, unu-tarnji pejzaž čovjekovog bića, snažnog i vječnog kao priroda. Otuda se to osjećanje supstancijalnog jedinstva intimnog i uni-verzalnog, antropološkog i kosmičkog, do-življava ne samo kao predpostavka života, nego i kao razlog pjevanja. Pjesnički čin je značio ekspresiju tog životnog obilja. Snažni životni otkucaji ponesenog Kuleno-vićeva senzibiliteta upravo su zahtijevali otvorenu i dinamičnu formu, dovoljno pro-stranu da u sebi primi i autentično izrazi vizije životnog intenziteta. Neprekinuto kolanje i kovitlanje životne energije i ta snažna pulsacija vječnog treperenja i kreta-nja, uvjetovali su, dakle, i dinamičnu struk-turu Kulenovićevog slobodnog stiha.” (iz predgovora “Soneti i pripovijetke”).

Rat ili svegled satrap il jesen od rita/ poružne i svjetlost – nebo zemlji zgade./ Ti kamena lebdiš ko procvali badem/ žed-na plavog bezdna, puzavica sita… ( iz Tariha za Karađoz-begovu džamiju u Mostaru).

Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotre-sa/ sruše sve do zvijezda, i nebo se jada./ Ti miran i savit preko mrakobjesa, / ljude i rijeku puštaš ušću nada… ( iz Tariha za Stari most u Mostaru).

Mati moja: Stabljika krhka u saksiji,/ Pod strehom pitoma kumrija./ Vijek u če-tiri duvara./ Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim./ Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,/ u žutoj sufari i bijeloj bra-di hodžinoj,/ ovaj i onaj svijet ugleda:/ Po kosi osjeti kosu meleća,/ na uhu crni ša-pat šejtana,/ u srcu prelest saraja dže-nnetskih/ I stravu vatara džehennemskih,/ pred očima čengel strašnog Azraila/ što dušu vadi iz žila roba Božijega. ( iz pje-sme “Na pravi put sam ti, majko, izašo”).

To su tople kćerke zavjetrina./ Skrive-ne i nježne, za suncem se žute./ Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute/skoro iščeznuće s dolaskom vrelina. / Kao da su mrtve. Ali one ćute/ u srcima žutim strast mlakih to-plina./ U njedrima vrije sok, struji svježi-na,/ al primule meke I titrave šute./ U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,/ u časkama bi-jelih procvalih ponoći,/ zaplakaše oči skri-venih primula…( iz “Ocvalih primula”).

Roman “Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već unijela svoj red i svoje običaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se talože u svakoj od ličnosti ovog romana. Austrijska tema u bosansko-hercegovač-koj literaturi nametala se skoro sto godina, a naročito je prisutna u bošnjačkoj knji-ževnosti. Ona je za bošnjačkog pisca i da-lje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske važnosti za “turski” orijentalni svjetonazor, a prihva-tio je “austrijski”, zapadni. Zato Kulenovi-ćeva tema i jest ponornica sa dosad stogo-dišnjim tokom za koju ne vjerujem da je našla svoju definitivnu ponikvu. Konkret-no, Kulenovićeva “Ponornica” tematski je ušla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet o kome je on pisao u izvrsnom eseju “Iz smaragdne Une”. Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih živih žila roman “Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razuđen. Ovaj roman po tematskom određenju je roman ličnosti, i društveni, i povijesni i porodična hroni-ka, a za sva ta formalna određenja u temat-ski razuđenom toku može se naći potvrda. Onaj dio fabule koji je posvećen Muhame-dovu životu, kroz cijelu se ličnu prizmu prelomila cijela “Ponornica”, tematski je i

JOURNAL

38

fabulativni okvir svih događanja tako da on određuje i kompozicijsku strukturu ro-mana.” (Fahrudin Rizvanbegović).

Roman “Ponornica” je objavljen go-dinu dana prije Skenderove smrti. U ro-manu su prezentirana prisjećanja glavnog junaka Muhamed-bega na događaje koji su se odigrali u njegovom zavičaju, prije četrdeset godina. Jedno davno, požutjelo pismo, dobiveno na Al-Azharu od rodice Senije, u Muhamedovoj sadašnjosti leži na stolu, “pokraj moje suhe, žute ruke pu-ne već staračkih pjega i kvrga zelenih ve-na”. Kroz cijeli roman se provlači, kao moto, Senijina rečenica “Eto ih tamo, nek rade što hoće”, koja ujedno označava Muhamedov skeptični i relativni odnos prema svijetu. Roman napisan u ispovi-jednoj formi, kao i većina bosansko-her-cegovačke prozne književnosti, postaje i vrlo snažna priča o glavnom junaku Mu-hamedu, vrlo konkretna priča o ljudskoj sudbini. U širem kontekstu, tema “Ponor-nice” je vezana za problem raslojavanja društva koje prijeti raspadom patrijarhal-ne bošnjačke, begovske obitelji.

Vrlo zanimljiv odlomak u “Ponorni-ci” se odnosi na epsku rapsodu u kojoj likovi Hilmi-beg i srpski kmet Ostoja pje-vaju istu pjesmu o Zlatiji djevojci. Tu scenu promatra i analizira glavni junak Muhamed-beg koji iz pozicije sveznaju-ćeg i pouzdanog pripovjedača obavješta-va čitatelja kako su “… kod sviju, oči i uši jedno”. Pjevači pjesmu pjevaju svaki na svoj način, ali fabula uvijek ostaje ista. Zlatiju djevojku u oba carstva prose, ali ona svakog prosca odbija. I vezira je od-bila, ali vezirova sujeta je bila toliko po-vrijeđena da taj poraz ne mogaše nikako prihvatiti. Uvrijeđeni vezir posla pismo u kaursku carevinu, primorskome banu, s nagovorom da pokupi vojsku te krenuše na kulu Zlatijinog oca kako bi nasilu ugrabili Zlatiju, a očevu joj kulu poharali. Mnogi su izbjegavali krenuti u ovu bitku, ali se nađe najmlađi od Bojčića te razbije kaursku vojsku. Lijepa Zlatija pođe za ju-naka Bojčića i rodi mu, kako kod kojeg pjevača, tri ili sedam sinova. A kada Ostoja zapjeva: “I vjeru ću svoju promi-jeniti/ Privest vojsku svijetlom veziru…” tada Hilmi-beg planu: ”Lažeš! Nije tako, lažeš! Pjevaj pravo!” Ostoja se pravda kako ne zna drukčije. A Hilmi-beg mu odbrusi: “Ne znaš? Znaš ti bolje nego ja! Nego hoćeš ovime niz dlaku. Ban je ju-nak! Dušmanin, ali junak!” Mehmed-beg ovo napjevavanje doživljava kao kazališ-nu predstavu. Ovo napjevavanje nije be-zazleno, njegova drama je mnogo dublja i kompleksnija, a sveznajući pripovjedač

upravo to kompleksno želi predočiti im-plicitnim čitateljima: nadmetavanje u pje-smi ujedno predstavlja i sukobljavanje dva stoljećima suprotna svijeta - dva po-larizirana i neprijateljski sučeljena druš-tvena sloja: feudalna, begovska i kmet-ska, hrišćanska. Kmet Ostoja je pjevač na begovskim dvorovima, to je primjer pro-fesionalnog rapsoda kojemu je zbog tra-dicije uskraćeno biti umjetnički kreativ-nim, jer su nepisana pravila zakonitosti klase zahtijevala od pjevača (interpretato-ra) strogo zacrtane forme ukalupljene u ukus kolektiva. I danas, na žalost, takvih pjevača i ulizica koji će dobrohotno po-trefiti u žicu prastarih gusala koje opjeva-vaju kolektivno junaštvo, bez stvarnog povoda, ima na pretek. O fenomenu “be-govskih pjevača” pisao je Alois Schmaus u ogledu pod nazivom “Studija o krajin-skoj epici”, gdje se govori o pojavi bo-sanskih feudalnih pjevača koji su vodili računa o staleški uvjetovanom ukusu, za koje je epika značila projekciju idealizi-rane slike prošlosti, a u junačkoj Krajini su joj posvećivali vrlo značajno mjesto. Neumitni kraj i propast begovske moći u Bosni, bez ikakvog zazora priznaje Mu-hamed-beg koji, pri povratku u zavičaj, svjesno sudjeluje u nadmetanju “kamena s ramena” sa snažnim srpskim mladići-ma, kmetovima kod begova Filipovića. Ovo nadmetanje je beg Muhamed doži-vio samo kao igru, a njegovi sunarodnjaci to doživljavaju kao “bitku između vjera”. To nadmetanje je na takav način shvatio i kočijaš Fehim, spočitavajući Muhamed-begu kako nije smio dozvoliti blamažu pred kmetovima. Ali Muhamed-beg već odavno nije pripadao tom svijetu u kojem se sve mjerilo i doživljavalo kao stoljetna borba između svjetonazora i kultura. Me-đutim, Skender Kulenović dobro je znao kako je stara begovska slava samo lijepa

prošlost i da je ta aristokratska klasa u du-bokoj krizi i odumiranju. “Ponornica” predstavlja roman o propadanju begov-skog plemstva u BiH, a Skender osjećaje nije skrivao. Jednom je zapisao kako je njegovom ocu imponirala begovska titu-lar, ali je već bio svjestan kako je taj druš-tveni sustav već na izdisaju. Od četvrte do osme godine Skenderovog djetinjstva otac je zanemarivao ubiranje trećine od kmetova, a bavio se trgovinom. “A kad je naša porodica 1918. izgubila kmetove, i iz godine u godinu padala u sve veću bije-du, da se na kraju nađemo u njenom vr-hunskom užasu, sve optužbe i sav bijes očaja, i kod oca i kod mene i kod svih nas u porodici, svaljivali su se na begove, na pretke, kao na ljude slijepe i tvrdoglave.”

“Ponornica” predstavlja kritiku bo-sanskog begovata u bošnjačkoj literature, analiza ekonomskog, socijalnog i moral-nog propadanja prema kojemu Skender nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed-beg je otuđen od svog zavičaja i vlastitog duhovnog izvorišta, svjestan je nadolazeće budućnosti u kojoj će neka-dašnja begovska slava ostati samo kao daleka uspomena ili kao epska pjesma na-ručena i ispjevana od kmetovskog pjeva-ča. Ipak, njegov odnos prema tom svijetu koliko god bio s određenim odstojanjem oslikan, toliko je predstavljao samozataj-nu ponornicu u svome biću od koje nije mogao pobjeći. U Skenderovoj spisatelj-skoj naravi su se, možda, zbog toga suko-bljavala dva svijeta: onaj sklon komuni-stičkoj ideologiji i drugi svijet sklon ari-stokratskom begovskom izrazu. Skender je bio ponosan na očev svjetonazor pa je zapisao kako je u njihovu kuću, zahvalju-jući ocu nezaustavljivo ulazio europski način života, a to je značilo da je način odijevanja, ne samo sinova nego i kćeri bio u skladu s europskim načinom. “I se-stra je išla na školovanje. Otac je nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju pa sve uložio u trgovinu…”

Skenderova kritika bosanskog begova-ta nije bila zasnovana samo na pukoj for-mi, ideološki motivirana nego duboko emotivno proživljena. Skender-beg Kule-nović je naizgled bezdušno prezentirao svijet “Ponornice”, ali ga jezik i simbolika duboko odaju, riječ je o bolnom i emotiv-nom predočavanju neminovnih povijesno društvenih kretanja. Mogli bismo reći ka-ko je kroz lik Muhamed-bega prezentiran vlastiti piščev autoportret, ali je u simbo-ličkom smislu ipak najjači motiv ponorni-ce, motiv koji je u isto vrijeme i centralni motiv romana i centralni motiv cjeloku-pnog Kulenovićevog književnog opusa. �

KULTURA

JOURNAL

39

Tradicija održavanja kazališnog festi-vala u Brčkom seže u sedmo desetljeće prošloga stoljeća. 1974. godine priređene su prve pozorišne/kazališne igre, na čijem je otvaranju Radoslav Zoranović, tada ključni čovjek organizacije kazališnog ži-vota u BiH, odmah uočio jednu od karak-teristika što će ovaj festival pratiti sve do danas: “Zaista ne mogu shvatiti ovaj kul-turni fenomen u Brčkom – kako se uspje-lo u relativno kratkom vremenu animirati ovoliko i ovakve pozorištu odane publi-ke.” Par godina poslije, književnik i dramski pisac Alija Isaković naglasiće i drugu značajku tih teatarskih dogadjanja: “Smatram veoma značajnim što u Brč-kom imamo godišnju smotru bosansko-hercegovačke drame, jer je naše dramsko stvaralaštvo u izvjesnom zaostatku za ostalim književnim rodovima.”

Rat je, nažalost, učinio svoje, festival je nakon 18 godina prekinut, da bi bio ob-novljen 2002. godine. Bio je to, tada, “je-dini teatarski festival u Bosni i Hercego-vini na kojem se igraju predstave iz oba bosansko-hercegovačka entiteta – Fede-racije BiH i Republike Srpske – a kon-cepcijski se temeljio na kazališnim razli-čitostima: jezičkim (bosanski, srpski, hr-vatski), žanrovskim, estetskim i izražaj-nim, kao prepoznatljivoj specifičnosti bosansko-hercegovačkog kazališnog si-stema i samog društva.” (Srdjan Vukadi-nović, prvi selektor)

Od tog trenutka festival se naziva Su-sreti pozorišta/kazališta u Brčkom i to mu je i treća odrednica. On zaista, svih ovih godina, jeste mjesto kazališnih pregalaca, teatarskih kuća, trupa i grupa, ali i ljudi koji se, neposredno, bave teatrom, teatro-loga, dramatičara, dramaturga, kritičara, što mu daje neku posevnu notu, šarm i draž. Prije par godina zvanični program festivala obogaćen je sudjelovanjem ka-zališnih kuća iz regiona – Hrvatske, Srbi-je i Crne Gore, a jedini je uvjet da se igra domaći dramski pisac i djelo pisano na jednom od jezika koji se ovdje govori – bosanskom, srpskom ili hrvatskom.

Netom završeni 26. Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom, priređeni od 26.11. do 4.12.2009. pod motom “Suvremeni

dramski pisac u vremenu krize”, a u iz-boru umjetničkog direktora i glavnog se-klektora prof. dr. Srđana Vukadinovića, u najsjeverniju pozorišnu luku BiH dove-li su osam predstava: pet iz BiH i tri iz regiona. Sve predstave u konkurenciji ocjenjivali su stručni i žiri publike, a ove godine u središtu pažnje bila su djela ži-vih dramskih autora. Nastupili su: Ka-merni teatar 55 iz Sarajeva, Dubravko Mihanović “Žaba”, režija Elmir Jukić, Narodno pozorište Republike Srpske, Banja Luka, Radmila Smiljanić “Balon od kamena-moja sjećanja” u režiji Filipa Grinvalda, SARTR, Sarajevski ratni tea-tar, Almir Imširević “Mousefuckers”, u režiji Faruka Lončarevića, Bosansko na-rodno pozorište iz Zenice, Zilhad Ključa-nin “Švedsko srce moje majke”, redatelj Aleš Kurt i Narodno pozorište iz Saraje-va, Lada Kaštelan “Pobjeda” u režiji Sel-me Spahić. Srbiju su predstavljali Zvez-dara Teatar iz Beograda sa “Generalnom probom samoubistva” Dušana Kovačevi-ća u režiji autora, Srpsko narodno pozo-rište iz Novog Sada sa “Brodom za lut-ke” Milene Marković u režiji Ane Tomo-vić, dok je iz Zagreba stigao ansambl Satiričkog kazališta “Kerempuh”, odi-gravši “Metastaze” Ive Balenovića u re-žiji Borisa Svrtana.

Sve predstave što su se mogle pogle-dati na ovogodišnjima suretima, na neki način, slijedile su tu glavnu okosnicu, nit festivala – kako to dramski pisac odgova-ra na zahtjeve vremena i to u doba krize, a kazališne kuće i njihovi ansambli u izu-zetno izjednačenoj selekciji pokazali su kako to izgleda na pozornici.

Zenička predstava kretala se u koordi-natama smijeha, tuge i nadasve šutnje. Vrlo čista u ideji, jasna u poruci – kada smo izbačeni iz svijeta koji poznajemo i nasilno ugurani negdje gdje civilizacijski, kulturno i etnički ne pripadamo. Priča je to o životu prognanih iz Bosne u Šved-sku: kada nam poruše i izbrišu sve što smo imali – snove, čežnje, nade, ali i dom i domovinu – tada šutimo. Predstava je obavijena bijelinom, jer bijelo jeste boja šutnje, boja boli i tuge, boja sjećanja, ali bijelo jeste i boja kroz koju se prelamaju zrake svih drugih kolora, cijeli spektar obojenog svijeta. Samo je pitanje kako to prepoznati, kako odabrati boju našeg srca koja korespondira s bojom “Švedskog sr-ca moje majke”. Gosti iz Novog sada, ujedno laureati Susreta, budući da je “Brod za lutke” od stručnog žirija (Mira Banjac,glumica, Ahmed Imamović, reda-telj i Darko Lukić, dramski pisac i teatro-log) proglašen najboljom predstavom fe-

XXVI Susreti kazališta/pozorišta Brčko Distrikt 2009.

Festival ozbiljnih namjeraMladen Bićanić

KULTURA

JOURNAL

40

stivala u cjelini, tu svakidašnjicu odrasta-nja i sazrijevanja jedne žene, promatraju kroz prizmu bajke. Milena Marković, au-torica, prvenstveno je pjesnikinja, pa se sve na sceni odigrava u fantazmagorič-nom svijetu bajke. Ali ne jedne, već u spletu i prepletu maštovitih kombinacija i motiva iz raznih izvora susrećemo patulj-ke i Snježanu, žapca i Palčicu, Zlatokosu i medvjediće, Ivicu, Maricu i vješticu, ali i niz drugih bajkovitih stvorenja tih fanta-stičnih svjetova mašte. Stoga predstava, na trenutke, poprima i svojstva nekog imaginarnog turističkog vodiča po skri-venim i često nedostupnim mjestima eu-ropske bajke. Dušan Kovačeviću svom prvom djelu nakon višegodišnje pauze pi-sanja za teatar, komadu daje podnaslov gorka komedija o laži. I upravo na razme-đi ta dva pojma, gorčine svijetom u ko-jem obitava i laži kojom se taj svijet hra-ni, odigrava se život junaka te groteskne igre, na tragu rableovske fantazije, kome-dije hiperboličnih pretjerivanja i izuzetno duhovitih oneobičavanja.

NPRS iz Banja Luke stiglo je s dram-skim prvijencem svoje glumice, Radmile Smiljanić, u kome nas autorica (nagrada za najbolji dramski tekst pisca iz BiH) vodi na sentimentalno putovanje u proš-lost, u svoje i naše djetinjstvo, kada smo živjeli neko drugo vrijeme i neke druge vrijednosti, ali se, ujedno, i pita gdje za-pravo prestaje čar tog djetinjstva i nevine dječje igre, a počinje vrijeme odrastanja i nekog novog doba i njegovih vrijednosti s kojima se svakodnevno suočavamo.

O tom novom vremenu, iz ugla grupe mladih ljudi koji su napustili, za vrijeme rata, Sarajevo i Beograd i u Švicarskoj provode izbjeglički život, odnosno o ne-mogućnosti komunikacije i razgovora, bilo kakve prisnosti među njima, govori predstava “Mousefuckers” Almira Imši-revića i Faruka Lončarevića. Efektna us-poredba zvukova snimanih za vrijeme opsade Sarajeva s materijalom unesenim na zlatnu ploču Carla Sagana što od 1977. godine kruži svemirskim prostranstvima u potrazi za inteligentnim bićima koja bi to trebala dešifrirati služi, zapravo, da au-tori postave središnje, krucijalno pitanje u komadu: zašto mi, uopće, želimo s nekim komunicirati, zašto nam taj netko tako očajnički treba da ćemo se zaputiti i u be-skrajne magline i sazviježdja širom vasi-one, a nismo to u stanju učiniti ovdje, na matičnom planetu, unutar jedne zemlje, jednog naroda, jedne obitelji, u jednoj so-bi gdje petoro ljudi, tokom jedne jedine večeri, proslavljajući rođendan jednog od junaka drame, ne može naći zajednički

jezik. Nova drama Almira Imširevića, jednog od najdarovitijih mladjih dram-skih pisaca u Bosni i Hercegovini, iza-zovno i na teatarski relevantan način pita gdje smo i kada izgubili ili zaboravili moć međusobnog razgovora i druženja, kako smo se otuđili jedni od drugih pa tražimo pomoć iz kosmosa, a nećemo po-kucati susjedu na vrata, gdje su one tako grubo i silovito pokidane niti zajedničkog života u kojem smo, ako se ne lažemo, znali i uživati, a danas ga se, ako ne sa strahom i odbojnošću, ali sigurno s nela-godom, prisjećamo.

“Pobjeda” Lade Kaštelan, dramski tekst nastao prema motivima dva drevna antička komada, riječ je o Euripidovim Trojankama i Hekubi, koje autorica kom-binira, isprepleće, montira i time oblikuje novu dramsku tvorevinu koja poštuje ori-ginal nastojeći ga dati u novom, suvreme-nom ruhu, stigla je u inscenaciji mlade redateljice iz Sarajeve, Selme Spahić. Tragediju Hekube, a na tom Euripidovom tekstu uglavljena je zapravo poluga ko-jom se pokreću sve silnice ove drame, redateljica čita u ključu nemogućnosti prekida lanca osvete i ubojstava, što čine osnovu ove drame: “Živimo u zemlji koja uvijek iznova odgaja naraštaje mržnje, vidljive i nevidljive, koja eskalira u odre-đenom trenutku proizvodeći jedino krvo-proliće. ‘Pobjeda’ je tekst kojim sam se zapravo zapitala kada nastupa umor i za-sićenje? Da li će ljudi u daljnjem toku 21. stoljeća prestati da proizvode smrt? Da li je u ljudima krvoproliće toliko ogrezlo da je, paradoksalno, jedini način zaustavlja-nja zla ubijanje ljudskosti same? Kada ćemo shvatiti da nekada treba stati? Zar treba da se ponovi 20. vijek?” Na ta svoja pitanja ova vrlo smjela i talentirana mlada redateljica odgovara vrlo upečatljivim kazališnim slikama, njen kazališni jezik stiliziran je do krajnosti, sažet i potpuno pregledan. To je osoba koja zna šta želi reći u teatru i, najvažnije, kako to prenije-ti na ansambl i pozornicu. Gluma u pred-stavi njena je duša, osobito uloga Heku-be, Tatjane Šoić, za koju je i nagrađena od stručnog žirija.

Užas i bijeda života navučenog na drogu, pijančevanje što vodi do bolnič-kog kreveta i u krajnjem slučaju do mr-tvačkog sanduka, brižno skrivane poro-dične tajne, nasilničko ponašanje, odnos prema slabijima i drugačijima, posebno prema ženskom biću, silovanje, prostitu-cija, fašistoidni ispadi, pljačka novca, ubojstvo – sve su to teme koje svakod-nevno vidimo na stranicama crnih kroni-ka novima i u medijima željnim senzaci-

ja, žutila i žutila skandala, a tvore srž ko-mada “Metastaze” s kojim je u Brčko doplovio glumački ansambl Satiričkog kazališta “Kerempuh” iz Zagreba. Boris Svrtan,kao redatelj, te pore koje se u ubr-zanom ritmu, poput gnojnih čireva, otva-raju na istrošenom tijelu jednog društva koje jednostavno nije u stanju tome pari-rati, svjesno da je i samo, dobrim dijelom, uzrok toj zloćudnoj bolesti čije metastaze više nitko ne može zaustaviti. Zahvaljuju-ći svom dugogodišnjem kazališnom isku-stvu i istančanom osjećaju za dramski obrat i scensku sliku, na pozornici prika-zuje gotovo naturalistički, u svoj njihovoj grubosti, pogubnosti i štetnosti po junake ove drame, ali i za društvo samo.

Kamerni teatar 55 iz Sarajeva i “Ža-ba” Darka Mihanovića u režiji Elmira Ju-kića (nagrada za najbolju predstavu u cje-lini iz BiH, uz nagradu glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću i stručnog i žirija pu-blike) ipak se nekako nametnula kao sam vrhunac festivala. Ova izvedba školski je primjer kako teatar može biti, istodobno, na granici dokumentarnog i fiktivnog, ka-ko suhi realizam svakodnevice može biti u isto vrijeme ispunjen osjećajnošću i pretvoren u magiju, u san što od jave pra-vi iluziju, ona je poprište na kojem se zor-no vidi što je to i kako se igra postmoder-na u teatru. Ta mala, neugledna, pohaba-na brijačnica na kraju svijeta,u kojoj se odvija radnja te začudno dobro napisane drame, tako postaje mjesto na kojem se zbiva čudo – nagovješta se smrt, priziva uskrsnuće, događa rođenje nečeg novog Ta mala brijačnica jeste mikrokosmos kroz koji se prolama sudbina likova, ju-naka, heroja i kukavica istodobno, ona je i ispovjedaonica i proročište. No, tu drev-ni žreci ne prekapaju po iznutricama zvje-radi i ptica da bi proniknuli u tajne buduć-nosti, ovdje se proriče iz vlastite utrobe, secira se naše vlastito tijelo, duh i um, is-povijeda se samom sebi, ne da bi se olak-šali grijeha već da bi u grijehu spoznali sebe i krenuli dalje. A proroci i oni koji se ispovjedaju u ovom su slučaju glumci, jer glumačka ostvarenja ono su što “Žabu”,uz odličan tekst i primjerenu režiju, uzdiže do samih vrhova kazališnog čina.

Peter Brook, nenadmašni praktičar i teoretičar kazališne misli nekoć je zapi-sao: “Teatar je osobit put koji nam omo-gućava da pristupimo tamnim i skrive-nim slojevima ljudskog iskustva.” Pred-stave 26. Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom istinitost te tvrdnje višekratno su potvrdila, uzdižući ga time u rang rele-vantnih kazališnih festivala na ovim pro-storima. �

KULTURA

JOURNAL

41

Rizik je ako se rabe elementi iz real-nosti za književnu fikciju jer svatko od nas je ta/taj koji njima manipulira… Još je “pomaknutije” viđenje te realnosti iz ženske perspektive… U njega (realno vi-đenje) se, uglavnom, sumnja…

Svi ženski (i mladi i stari) likovi spi-sateljice Dubravke Ugrešić imaju skrive-ne moći koje nisu osviještene. Posebno starije generacije nisu svjesne svojih mo-ći. Tako se i jedini lik Ugrešićkin, koji je u romanu “Baba Jaga” toga svjestan, pre-tvara u – pticu, simboličan je. Nestvaran. Je li fiktivno i realnost – moguća perspek-tiva? Potencijalna budućnost?

Predstavljala nam se ovih dana kandi-datkinja za predsjednicu Republike Hr-vatske Vesne Škare-Ožbolt kao “žena za krizna vremena”! Jasno je da slogan cilja na mlađu glasačku publiku, obrazovanu, a sklonu liberalnijem statusu žene. Prof. Vesni Pusić “zamjeralo” se da joj je mu-žev otac, Amerikanac, podrijetlom - Li-tvanac, bogat čovjek… Kao da svekrovo “bogatstvo” pripada kandidatkinji! Iz oporbe smo često i od najliberalnijih, po-put Damira Kajina, slušali, opetovano, kako sadašnju premijerku Jadranku Ko-sor “nismo birali, nego ju je imenovao bivši šef”! (Kao da cijela dvorana, i muš-kih i ženskih HDZ-ovaca nije, aklamaci-jom, podržala taj, navodno Sanaderov, izbor!). To nije i moja “politička opcija” no, moram iskreno priznati da mi je drago čuti da makar premijerka, kada pozdrav-lja političare, obvezno na prvom mjestu spomene svoje kolegice. (Doduše, to je i sve što mi se kod naše premijerke, kao političarke, sviđa.) Premda to, u stvarno-sti, ama baš ništa ne mijenja u statusu že-na u Hrvatskoj, ipak se s najvišeg mjesta na taj način “navikavamo” slušati neke bontonske uzuse… A sviđalo nam se ili ne, bilo ih je više (kadikad i komičnih) u ona “omražena” socijalistička vremena!

Prije nego konstatirate: “Još jedna sen-timentalna nostalgičarka…!”, pročitajte do kraja – kada ste već započeli čitati. (Hvala!) Nemalo me ugodno iznenadio i neizmjerno razveselio jedan mail ovih da-na: i to od mojih kolegica sa studija knji-ževnosti i slavistike. Bile smo generacija

brucošica u vrijeme Hrvatskog proljeća! Ah, protekla su od tada desetljeća… Rav-nopravno smo sudjelovale u štrajkovima, jednako strahovale od milicijske represije kao i naše muške kolege. Kada smo zavr-šile svoje studije, marljivo smo prionule poslu – kada i ako smo ga dočekale. Pone-kad bismo se susrele na nekom od semina-ra koje bi Ministarstvo znanosti, obrazova-nja i športa RH organiziralo (veoma rijet-ko!) za sve hrvatske profesore.

I, gotovo potpuno, nestale iz javnog, onog upravljačkog, života! Ta brojna in-telektualna ženska većina! Ili se tu i tamo pojavljivale u njemu, da zaliječimo ratne rane: češće kao “pratilje”, bolje; sjene, svojih kolega. “Vječne” sekretarice! Uvi-jek u uslužnim, ne i u upravljačkim ulo-gama… Hoćemo li, moje prijateljice i ja, s e-umrežavanjem umrežiti i svoju pozi-tivnu energiju u – moć? Skeptična sam.… Iako moćan, internet je tek jedan od kra-kova te moći.

Ah, ta moja ženska generacija! Stasa-la je u neka i mirna i burna, ali skromna vremena! U dobu punom planova i nade! Snova o boljitku! Godinama je većina tih žena širila radost, poučavala, bodrila mla-de u školama. A danas nas čak i komerci-

jalni TV-programi, svakodnevno, maltre-tiraju kojekakvim spodobama koje noću, u sitne sate s TV-ekrana proriču sudbine, otkrivaju bolesti, prognoziraju iscjelje-nja… Često ih se, ili češće oni sami sebe, pretenciozno naziva – alternativcima! “Vide” energije i “preusmjeravaju” ih s naivaca u svoj - džep. Zovi, samo zovi… Glupost je ljudska bezgranična; tako gle-dam i slušam i ne mogu vjerovati dokle seže: Pita jedna gospođa “vidilicu Vesni-cu”: “Bolujem li od nekog raka?”

Ljudskost je “zastarjela”

Neizmjerna je, ipak, snaga prirođena i ženi, kao i muškarcu. Pogotovu ženi kojoj je na duši učiteljski poziv – djeca, njihova budućnost! Živjele smo, moje prijateljice i ja, ispunjavajući najčasnije prvu i najvaž-niju zadaću svakog ljudskog bića – osigu-rati nadolazećoj generaciji bolju sutrašnji-cu. Tako su, barem, činile generacije naših roditelja. Pokazivale na djelu vrijednosti: poštenje, uvažavanje, vjernost… Sada su to nerazumljive riječi: zamućena sadržaja, zaprljane sebičnošću, grabežljivošću, be-šćutnošću. Gotovo da su riječi: nada i bu-dućnost postale arhaizmi.

Balkanski aršin

Žena – za krizna vremena!Edina Smajlagić

Etimološka igra ženske (ne)moćiBabom se zove i dojkinja, babica, a babom se naziva i svaka žena pejorativno, također i

žena duga jezika, koja ogovara, zanovijeta i dosađuje suprugu. U meteorologiji se koristi sintagma “babin kut” i označava stranu svijeta odakle najče-

šće dolazi pogoršanje vremena (u nas je to sjeverozapad). U svijetu biljaka zdjeličarku narod je nazvao i babinim uhom, babićem se etiketira sorta

vina, a babura je krupna paprika. Uz babu ide i glagol udarati; etnološki baba je željezni nakovanj na kome kosci otkivaju

kose (klepcem, kosnim čekićem). Perzijskom se riječju baba naziva otac, djed; epitet je i titula, npr. Ali Baba, a tako se

naziva i jedna titula u derviškom redu.Strah prati stare i babe, pa otud i Babaroga, zamišljeno biće kojim su se plašila i još se

uvijek straše – djeca!S drugim dijelom sintagme naslova knjige D. Ugrešić “Baba Jaga” – Jagom, stvari stoje

ovako: Jaga je hipokoristik od Agata ili Jagoda. Ali, sjetit ćete se školske lektire i Shakes-peareova Jaga, spletkara u drami “Otelo”, zapravo podstrekača Otelove ljubomore i uzroč-nika tragična raspleta. Tako se, preneseno, i danas, ime Jago pridaje onima koji su opasni intriganti, podmuklice. Iz školske lektire pamtimo i Jagicu iz S. Kolareve “Breze”.

Jagode, jagodice, volimo jesti, a jagodice su i jastučići na vrhovima prstiju kojima opi-pavamo stvari oko sebe.

Dosta je i prezimena i toponima izvedenih od te riječi.

KULTURA

JOURNAL

42

Jedan 15-godišnjak o svome odisej-skom desetogodišnjem “lutanju” napisao mi je, nedavno, u školskoj zadaći kao o “ko-matoznom stanju u koje je pao nakon auto-mobilske nesreće”. Njegova poanta: Kada se probudio iz desetogodišnje besvijesti - čekala ga je sadašnja njegova djevojka, ali ga je “dočekao” (od te vjerne djevojke) i popravljeni njegov - auto! Djevojka ga je za tu “prigodu buđenja” ulaštila, obojila, ama, servisirala u potpunosti! O vremena, o obi-čaji! Penelopa se u našem vremenu promet-nula u automehaničarku! Nije loše, jedino što se rodne podjele poslova tiče!

Rodne uloge su duboko “ukorijenje-ne” (naučene), čak danas i više nego rani-je naglašenije elektronskim medijima. Podsjetit ću, naprimjer, na “pinki” crtiće o Jagodici Bobici u kojima su i glavna ju-nakinja i sve nacrtane djevojčice u cvjeti-ćima, vrpcama, zvjezdicama, kuštravih kosa, dugačkih i lepršavih… Prenježne čak i kada poput ratnica jašu na konjima tragajući za opasnim pustolovinama, jer i konji su obojeni u ljubičasto i slično tako da i njihove avanture postaju – pastelne.

“Omaklo” mi se da, vraćajući učeniku jednu u roza obojenu bilježnicu, upitam: “Djevojke, čija je?” Javio mi se kao po-sjednik jedan nezgrapan momčina…

Ugrešićkino vještičarenje

Otvoren je, početkom prosinca 2009., na Dolcu u Zagrebu, stan-muzej posve-ćen hrvatskoj spisateljici Mariji Jurić Za-gorki i u njega su uselile aktivistice Cen-tra za ženske studije. Kao poslastica po-nuđena je čitateljicama ženske literature, tom prigodom, promocija knjige jedne od osnivačica Ženskih studija, Dubravke Ugrešić, “Baba Jaga”. Taj zanimljivi ro-man bio je promotivni izbor predavačice poslijediplomskih i doktorskih studija iz Budimpešte, dr. Jasmine Lukić. Istina, od svoje junakinje Štefice Cvek, a koju je publika čini se bolje upoznala u filmskoj nego čitalačkoj ulozi, Dubravka Ugrešić svakim je svojim romanom plijenila zna-čajnu pozornost… Autorica je marginal-no, epizodno, rubno, sporno… “žensko”, na originalan način, postavila u središte svoje trodijelne priče. Priča je to o žena-ma koje su “vještice”. Prvi dio govori o preuzimanju mjesta moći glavne junaki-nje od svoje ostarjele majke, drugi, bajko-viti, priča je o tri žene koje putuju u češke toplice i to preko sedam gora i sedam mo-ra, a treći, fikcionalni dio romana, posve-ćen je kvaziznanstvenici iz bugarske Var-ne. Tri tipa teksta “razgovaraju” među-sobno. Kako to funkcionira? Svjesno,

autorica je ušla u taj rizik, želeći vidjeti kako utječu jedan na drugi, rade jedan protiv/za drugog…

Nemogućnost sjećanja, a time i nepouz-danost… otvara brojne probleme. Oduzima moć! A sjećanje jest u srži ženske književ-nosti. Zanimljivi mit o Babi Jagi, priča je o starosti, o starim ženama. Koje – jer su “vještice” - imaju moć. Ta, Baba Jaga, valja podsjetiti, spava s mačem pod jastukom, ona je opasna! Tri glavna lika su, zapravo, u romanu tri Babe Jage… I sama autorica će reći da je u pitanju feministički pamflet. Dubravka Ugrešić se oslanjala, u karakteri-ziranju, i na crno-bijele ruske filmove o Ba-bi Jagi, a u kojima su, reče, uvijek glumili muškarci. (Iako tu muško-žensku liniju, po-igravanje s promjenom roda, u ovom roma-nu nije iskoristila!)

Stare su žene u folkloru, slavenskom a i drugim europskim, loših osobina. Govo-rilo se često: Najgora je stara žena! Baba Jaga ima kokošje noge. Doduše, od zla jezika o starosti nisu često pošteđeni niti muškarci. Starost je općenito negativno obilježena. Knjiga je humoristična, uz malo ironije… Knjiga je to o tegobama starosti! Jer u starosti više ništa nije na našoj strani: ni povijest, ni ekonomski status. Osim mita i vlastita iskustva.

Roman “Baba Jaga” govori o kompli-ciranim obiteljskim odnosima. Neskladan odnos žena u obiteljima je često pretvo-ren u odnos potrebe… Nema ljubavi. Ka-da mlade osobe dolaze po pomoć Babi Jagi, onda ona prema njima ima različit odnos, a taj je odnos drugačiji prema mla-dićima (npr. Ivanu Budalini ili Ivanu Ca-reviću, mladiću koji je topao, plemenit…) Ambigvitetan je taj Jagin stav. Djevojka-ma obično, u mitovima, Baba Jaga daje zadatke koje ne mogu ispuniti, a “save-znici” nemoćnicama tada postaju lutke (duhovi mrtvih majki): pomažu im često i sitne, neugledne životinje, kao miševi itd. Ipak, Jaga djevojkama daje darove koji će im spasiti živote… Istina, ona voli i bezo-brazne mladiće… (Arhetipizacija je to i naslanjanje na rodne uloge.)

Autorica je inzistirala i na afirmaciji slavenskih jezika kojima govore njene ju-nakinje. Jer su i oni u suvremenom svije-tu – marginalizirani. (Potvrda je tome i progon ruskog jezika iz škola kod nas, u Hrvatskoj!)

Je li “Baba Jaga” onda i roman o sla-bosti? O nemoći starosti? Ako ga obrnuto čitamo, moguće! Autorica sama, ispričala je, počela je gledati vlastitu majku kao Babu Jagu… Senilnu ženu. Ženu koja proizvodi glasove, često neartikulirane, uzdiše… Taj “jaginski pleter” hvatala je u

svoj roman, unosila ga i u druge svoje li-kove. Ne treba smetnuti s uma da ta Baba Jaga i - leti. Tako je i Ugrešićkina majka tu, a nije riječ o njoj…

Ne želeći, ipak, skrenuti u kič, u fan-tastičnu priču, nastojala je napisati raport iz stvarnosti! Čvorna mjesta iz povijesti u priči su kao odnosi epizoda: taj roman i jest roman o povijesti rata u bivšoj Jugo-slaviji, o njenoj propasti… Rub(ovi) pra-znog bugarskog grada Varne asocijacija su na nestanak Jugoslavije… A ljudi, svi mi - živući, sadržaji smo mjesta u kojima živimo i živjeli smo. S nama ta mjesta, sela i gradovi… i nestaju.

Roman je i obrana žena, njihovog vještičarenja. Zna se da je i autorica bila istjerana iz Hrvatske. Njeno iskustvo je i borba žene s društvom. Svakako taj ro-man, kaže i sama autorica, ima i dublji politički smisao…

Žene su (nečije) lutke

Pažljivijem čitatelju ne promakne u tom romanu niti motiv lutke: Ugrešić ga je koristila i kao folklornu lutku, ali i majčin duh. Zanimljivo je, kaže i sama Ugrešić, da se sve vještice u mitologijama zovu isto: Buba-Beba-Kukla, i prikazuju se kao lutke. Sibirska plemena pričaju u mitu o Zlatnoj Babi, o moćnoj ženi. Ona živi, isti-na, u “stiješnjenoj kućici”. (Uistinu, u šu-mama Sibira postoje male drvene kućice u koje su se postavljale lutke ili su lutke kra-sile hranilišta za divlje životinje).

I evo nas sada opet na početnim pozici-jama našeg teksta: Čija je “lutka” gospođa premijerka? Kakve “skrivene moći” (pre-ko materijalnog svojih muškaraca) ima gospođa Pusić? Za kakva je to vremena (sadašnje ili neko buduće, ili joj je iste-klo?) “stasala” gospođa Škare-Ožbolt?

Kao što je poznato iz priče o Babi Jagi, ona snosi – jaje. Već ta činjenica intrigantna je jer i otvara ono vječno pitanje prvenstva: kokoš ili jaje? Tko je koga rodio? Jaje - ko-koš? Kokoš – jaje? Iskustvo se pretvara u fikciju. Fikcija konstruira stvarnost!

Našu stvarnost konstruirat ćemo is-ključivo – mi! Odgovornim izborima, vla-stitim odlukama! Valja se trgnuti, preuzeti odgovornost! Osnažiti govorom, izborom!

Sigurna sam da će to moje kolegice iz studentskih dana znati, kao uvijek! I ne samo putem mailova, već u stvarnosti. Ma koliko ta realnost bila “fikcionalna”, drugu nemamo! Ma kako nam babarogin-ski djelovale vidilice, političke su “vješti-ce” postale, eto, ipak dostatno moćne i hrabre. Ali i trebaju, u politici je to i pra-gma, našu podršku! �

KULTURA

JOURNAL

43

PRIČE IZ BOSNE

Ako vas kojim slučajem kao putnika namjernika put navede kroz Kladanj, Olo-vo, Stupare, Živinice, Banoviće, Kalesiju i sela na planinama Konjuh i Romanija, a u njima zateknete nekog starca Bošnjaka koji pamti Drugi svjetski rat i upitate ga: “Tko je bio najveći bošnjački heroj tog vremena?”, bez razmišljanja će vam odgovoriti: “Avda-ga Hasić.” Tko je bio taj čuveni bošnjački heroj iz Kladnja, na koga njegov rodni grad čuva vječite uspomene? U Kladnju se danas ponosno šeta ulicom Avdage Hasića, čije ime se nije smjelo ili je samo tiho šapatom spominjano od 1945. do 1992 godine. Zbog Avdage, Kladanj i Olovo su bili kažnjeni 20 godina poslije Drugog svjetskog rata od strane komunističkog režima, a ta kazna je bila u vidu ekonomske blokade, izolacije i zamrznutog razvoja ovih bosanskih kasaba. Pored nabrojanih mjesta, Hasić je sa svojim vojnicima, koji su mu maksimalno bili oda-ni, štitio Bošnjake i u Tuzli, Vlasenici, te mjestima u donjem toku Drine. Najveći dio rata Avdaga je proveo boreći se protiv zlo-glasnih četnika čuvenog krvoloka Jezdimi-ra Dangića iz Bratunca, koji je bio četnički komadant istočne Bosne. Dangić je inače prije rata radio kao šef osiguranja na Dvoru Kralja Petra Karađorđevića. 1941. godine je ispratio kralja Petra s porodicom i svitom u Nikšiću, odakle su odleteli iz zemlje, a onda je se sa svojom četom odmetnuo se u šume i planine iznad Drine u istočnoj Bo-sni. Inače, on i njegovi četnici su očevi i djedovi četnika koji su u srpnju 1995. godi-ne napravili genocid nad Srebreničanima.

“I tada bi Dangić sa svojim četnicima napravio iste zločine koje su sada četnici napravili u Srebrenici, da im nije na put stao Avdaga Hasić sa svojom vojskom”, rekao nam je jedan stariji čovjek (vidno na izma-ku života) u Kladnju upoređujući rat od pri-je 50 godina i posljednji od 1992. do 1995. godine.

“Nijedno muslimansko uho na području Kladnja i ovog dijela Bosne ne bi ostalo ži-vo. Sve bi četnici poklali, da ne bi našeg

Avde. Allah mu dao lijepi dženet”, kaže jedna osamdesetogodišnja nana iz Kladnja.

“Avdan, tako sam ga zvao, nije bio loš čovjek. Često smo se na putu između Šeko-vića i Kladnja sastajali i pregovarali i razgo-varali o svemu. Ponudio sam mu jednom da pređe sa svojom vojskom u partizane, kao što su prelazili mnogi četnici. Mislim da se dvoumio i da je sekunda falila da to možda i učini. Mislim da ga je poklolebala njegova supruga Emilija, koja je bila iz Zagreba i bila je protiv toga da se Avdaga priključi partizanima”, pričao je često tokom sedam-desetih godina prošlog stoljeća pokojni Mi-loš Zekić, narodni partizanski heroj iz Še-kovića.

Životni put Avdage Hasića

Avdaga Hasić, sin Halilage, rođen je 1893. godine u Kladnju. Potiče iz ugledne i bogate porodice. Imao je brata Ahmu, koji je svojevremeno bio politički komesar u partizanima i komandant kladanjskog parti-zanskog odreda, kao i brata Rajifa, sljedbe-nika pokreta Mladi muslimani, koji je do-življavao hapšenje i razne torture od komu-nističke vlasti. Radi se o vrlo naprednoj

porodici i velikim borcima za zaštitu Boš-njaka svoga kraja. Po tom pitanju, Avdaga je ponajviše otišao u tim mutnim vremeni-ma koja imaju veliku sličnost s opstankom Bošnjaka i nedavnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Avdaga je imao četiri razreda završene Osnovne škole u Kladnju i bio uključen u cijeli društveno-politički život Sreza Kladanj.

Bio je član prvog Odbora “Gajreta” u Kladnju, a u političkom životu je bio Spa-hinovac (aktivista i sljedbenik Jugosloven-ske Muslimanske Organizacije, čiji je vođa bio rahmetli dr. Mehmed Spaho, jedna od najistaknutijih bošnjačkih historijskih lično-sti i prvi Bošnjak koji se našao u vladi Kra-ljevine Jugoslavije, gdje je tragično otrovan u Beogradu), te je svojevremeno bio posla-nički kandidat u Drinjskoj banovini kod mi-nistra Hasandedića. Odslužio je tri godine austro-ugarske vojske i učesnik je Prvog svjetskog rata na talijanskom frontu na Tiro-lu kao zapovjednik “cug firer”, pri čemu je za svoje junaštvo dobio “zlatnu kolajnu”. Stvaranjem NDH 1941. godine, Avdaga je u svojstvu delegata iz Kladnja s predstavnici-ma iz Tuzle i Zvornika učestvovao u razgo-vorima u Zagrebu sa Kvaternikom o Rezo-

Avdaga Hasić, jedan od najvećih bošnjačkih heroja sjeveroistočne Bosne – čovjek koji nije dozvolio da se u Drugom svjetskom ratu Bošnjacima dogodi genocid poput srebreničkog

Priča o Avdagi Hasiću Borio se uglavnom protiv Drinskog korpusa i četničkog vojvode Jezdimira Dangića. / Bio aktivista Jugoslovenske Mu-slimanske Organizacije dr. Mehmeda Spahe. / Paveliću poručio: “Ako nisi siguran u Zagrebu, dođi u Kladanj.”

Avdo Huseinović

Avdaga Hasić sjedi sa svojim jurišnicima

JOURNAL

44

luciji BiH, koja se odnosi na autonomnost Muslimana, tj. zaštitu narodnog puka. 7. prosinca 1941. godine dobivena je sugla-snost na ustroj domobranskih formacija za-snovanoj na dobrovoljnoj osnovi musliman-skog naroda. Tada dolazi do formiranja do-brovoljačkih odreda u Tuzli pod komandom bojovnika Muhameda Hadžiefendića. Tim činom je stvorena sigurnost muslimanskog naroda, formiranjem tzv. Muslimanske legi-je u Tuzlanskoj oblasti, na čijem se čelu na-lazio Bošnjak. Formacijski Muslimanska legija je pokrivala oko 600 km² i prostirala se: na istoku od Zvornika i Bijeljine, na sje-veru Orašja i Šamca, do Gračanice na zapa-du i Kladnja i Olova na jugu, pokrivajući krug između rijeka Drine, Save, Bosne i Krivaje. Tri najorganizovanije pukovnije bi-le su u Kladnju pod komandom Avdage Ha-sića, u Bijeljini pod komandom Nedima Šahinspahića i Gračanici pod vodstvom Sej-de Đulovića i Ibrahima Pjanića, dok su ugledne bile i jedinice u dolini Krivaje pod komandom Zaima Kapetanovića i Mujčina Mujića iz Ribnice. Već 1942.godine bilo je preko 6.000 dobrovoljaca u Muslimanskoj legiji. U to doba Kladanj su četnici i partiza-ni zbog svoje neosvojivosti nazivali tvrđava – kladanjski Alkazar. 1943. godine za svoje uspjehe u obrambenom ratu Avdagu je Za-greb proglasio vitezom, a kladanjsku legiju “Viteškom bojnom”.

Kako smo već napomenuli, Avdaga je uglavnom ratovao sa četnicima Jezdimira Dangića, pod čijom komandom su se nala-zile zloglasne jedinice Drinskog korpusa (kakva slučajnost, i u ovom ratu najveće zločine nad Srebrenicom je napravio kor-pus koji se po uzoru na tadašnji zvao Drin-ski). Drinskim korpusom u Drugom svjet-skom ratu komandovao je major Aleksa Drašković, a u njemu su se posebno isticale Srebrenička brigada kojom je komandovao Vojin Dangić, rođeni brat Jezdimirov, te Vlasenička brigada Momčila Mičića. Ne-koliko puta i sam Tito je pokušao nadmu-driti Avdagu, tražeći da ga pusti da prođe kroz Kladanj, te rekavši “da neće izazivati nikakva neprijateljska dejstva”. Izrazito mudar, Avdaga je Titu preko kurira slao od-govor “da nema šanse da on prođe sa parti-zanima ili bilo koja druga vojska kroz Kla-danj i da dobro zna što znači ta podvala, u smislu da prođemo mirno, pa ćemo lakše osvojiti grad”. “Ne dam nikom da prođe kroz Kladanj. Ni četnicima, ni partizanima, Nijemcima, Talijanima, a ni ustašama i do-mobranima ako nemaju odobrenja i ako ni-su pod mojom komandom. Moj narod ne smije nitko da dira i progoni. Tko to bude želio, biće strogo kažnjen od mene. Boriću se do zadnjeg ‘čojka’ da muslimane spasim

klanja”, često je isticao Avdaga u svojim govorima okupljenoj vojsci.

U svojoj knjizi “Zapisi iz NOR-a”, par-tizanski narodni heroj Rodoljub Čolaković otkriva tadašnju dobru saradnju partizana i četnika u borbi protiv Bošnjaka. “Tokom cijele 1941. godine mi smo (partizani op.a.) zajedno sa četnicima napadali Kladanj, ali uspjeha nije bilo. Jedinice Avdage Hasića su nas redovno poražavale”, napisao je Čo-laković.

Već 50 godina se prepričava kako je Avdaga poslao kurira u Olovo, koje su dr-žali Romanijski četnici vojvode Save Deri-konje, rodom sa Vučije luke, četničke oaze poviše Sarajeva. Avdaga je po kuriru poru-čio vojvodi Derikonji da će ga napasti tačno u 17 sati. Kad je napao u dogovoreno vrije-me, Olovo je bilo prazno jer je uplašeni De-rikonja sa svojim četnicima nekoliko sati ranije pobjegao na Romaniju. U njegovoj jedinici posebno se po hrabrosti isticao izvi-jesni tabornik Jamaković iz Olovskih luku. Također se prepričava i jedno pismo koje je Avdaga poslao Anti Paveliću u kojem je napisao doslovice: “Dragi prijatelju, ako ni-si siguran i bezbjedan u Zagrebu, dođi kod mene u Kladanj.”

Po pričama svojih preživjelih vojnika, Hasić je fizički bio nevjerovatno jak, tako da se često znao kladiti s drugim, fizički ja-čim Kladnjacima, tko će prije iz zemlje izvaliti šljivu debelu 10 centimetara. Iako je početkom rata imao 47 godina, redovno je dobijao opklade i izlazio kao pobjednik.

Posljednji put Avdaga je u Bosni viđen 1944. godine u Tuzli, kako jaše na bijelom konju. “Pouzdano se zna da je 1944. godine preko Austrije uspio sa svojom pratnjom preći preko Zidanog mosta i obreti se u dale-koj Argentini, odakle je na različite načine komunicirao sa rodbinom i saborcima. Na-

rod je svog Avdu često opjevavao pjesma-ma, a on je iz Argentine pisao da mu je jedi-na želja da se vrati u svoj Kladanj i Bosnu, kada jednog dana padne komunizam. Taj dan nije dočekao. Po informacijama odgo-vornih iz predratne stanice milicije u Klad-nju, Avdagin dosije se završio 1982. godine, kada je u svojoj 90 godini života umro u da-lekoj Argentini”, rekao nam je profesor Mu-hamed Muhić iz Kladnja, čovjek koji je prvi počeo pisati o Avdagi Hasiću.

U svojim memoarima Muhamed Seid Mašić iz Gračanice, Avdagu opisuje u mo-mentu kad je bio blizu povlačenja iz Bosne. Mašić je zbog tog par minutnog razgovora sa Hasićem, dugo bio poslije rata na meti ispitivanja od strane komunista. “Tih dana mi se desilo još nešto za što su zlobnici po-kušavali da mi zakače, kako bi odvratili pa-žnju od svojih grijeha. Naime, jednog dana sam prošao pokraj Rifatovog hotela pred željezničkom stanicom, sa čijeg me je bal-kona pozdravio neki debeljko, ustaški odje-ven i sa mašinskim pištoljem o bedrima. U tom sam debeljku prepoznao svog nekadaš-njeg prijatelja Avdagu Hasića iz Kladnja, koji je godinama vodio odbranu tog izolo-vanog uporišta od nasrtaja bandi četničkog vojvode Jezdimira Dangića. Ne opravda-vam ja ničim toga predratnog ahbaba, inače strastvenog lovca koji me često zaticao na izletu u kladanjske šume i stijene. Ja s njim nisam prozborio ništa osim konvencional-nih pitanja za naše i naših porodica zdravlje i to na relaciji ulica - balkon, jer niti me on pozivao gore k sebi, niti sam ja želio da mu pristupim. Valjda je uočio da shvatam nje-gov položaj: povlačenje u nepoznato”, na-pisao je Mašić.

Narod Kladnja se izborio da se glavna ulica u ovom gradiću danas zove po njiho-vom Avdagi, a postoji ideja da se uskoro podigne i spomenik u centru grada, kao i da se pokuša njegovo tijelo prenijeti iz Argen-tine. Većina današnjih kuća u Kladnju po-sjeduje Avdagine slike na zidu, a prije ne-koliko godina je SFOR u jednoj kafani, ko-ju u Kladnju drži bliža Hasićeva rodica na-redio da se ukloni njegova slika sa zida jer navodno smeta nekim ljudima.

Najveći problem tadašnjih komunista, a i četnika je bila odluka da se Bošnjaci sami brane od pokolja, raznoraznih “Škorpiona” koji su postojali i prije 60 godina. Tako da su svi Bošnjaci, koji su organizovali svoje jedi-nice samo zbog toga da bi zaštitili svoj narod tokom rata, označavani kao “sluge fašista”. Hrabrost, mudrost, pogledi unaprijed i orga-nizacijska sposobnost ovih ljudi, ujedno su ponos bošnjačke historije, a i opomena no-vim generacijama da vječito jednim okom budu budni jer neprijatelj vječito prijeti. �

Drinskim korpusom je komandovao zloglasni Jezdimir Dangić

PRIČE IZ BOSNE

JOURNAL

45

SINE IRA ET STUDIO

Vrlo me zainteresirao komentar koji je 4. prosinca 2009. godine u The New York Timesu objavio gostujući komenta-tor Tariq Ahmad, liječnik u Brigam and Women’s Hospital u Bostonu. Ovoga uglednoga američkoga liječnika uredniš-tvo najutjecajnijih i najcjenjenijih novina na svijetu pozvalo je da dade glas i “dru-gim” muslimanima, onima koji su malo ili nimalo religiozni, vjeru - ako je imaju - tretiraju kao osobni moral, ali osjećaju kulturnu pripadnost islamskoj civilizaciji i ne odbacuju islamski identitet.

Sekularni pogled na svijet

Oni predstavljaju brojnu skupinu, ako je vjerovati ovom autoru, zapravo naj-brojniju unutar populacije 1,6 milijardi svjetskih muslimana. Ti sekularni musli-mani, koje “praktični” muslimani “u praksi” najčešće ne priznaju vjernicima, ali ih vrlo rado u politikantske svrhe pri-dodaju ukupnom broju muslimana, ne-maju svojih jakih globalnih organizacija, kamoli novca za propagandu svojih staja-lišta, i općenito su danas vrlo malo prisut-ni u globalnim medijima. U musliman-skoj dijaspori oni također nemaju ista-knuto mjesto zbog toga jer su podložni asimilaciji, ali i zbog pretežito neurbanog podrijetla dijaspore te zbog neosporne či-njenice da emigrantski život pogoduje rastu religioznosti i bijegu u tradicionalne vrijednosti, pa su za zapadnoga promatra-ča postali još nevidljiviji, izgubljeni u masi doseljenika. U islamskom svijetu oni još uvijek postoje kao snažan politički faktor u središtu zbivanja brojnih zemlja (Bosna, Turska, Središnja Azija, Indone-zija), no općenito gledano zadnjih tri de-setljeća islamska “obnova” ih je u većem dijelu islamskoga svijeta politički i de-mografski marginalizirala.

Neupućenom promatraču, pogotovo sa Zapada, moglo bi se učiniti da današnju svjetsku muslimansku (čitaj sunitsku) po-pulaciju sačinjavaju – krenimo s desna na lijevo – famozna ultra-radikalna mreža Al-Qa’ida i njima slični džihadisti, zatim kon-zervativna većina muslimana koji “prakti-ciraju” religiju, te relativno brojni, šutljivi

kulturno-vjerski potpuno asimilirani ex-muslimani u zapadnim zemljama, kojima treba pridodati šačicu glasnih “samomrze-ćih” i islamofobnih otpadnika (npr. Ayaan Hirsi Ali, Ibn Waraq). Dok prva skupina prema mišljenju vjerskih stručnjaka i za-padnih medija jesu muslimani, iako zablu-djeli, dvije zadnje skupine nitko ne smatra muslimanima, uključujući i njih same. Na-ravno da je takva slika nepotpuna. Svi zna-mo da ima i onih koji ne odbacuju islamski identitet i tradiciju, no ne doživljavaju islam doslovno. Islam doživljavaju kao izvor svog morala i samopoimanja, no smatraju da islam treba živjeti u skladu s trenutnim vremenom i kontekstom. Vjer-ske zakone i religiozno-mistično tumače-nje svijeta smatraju povijesnom baštinom koje se ne treba stidjeti i koja je u svoje vrijeme bila emancipatorska, ali koja ne-ma funkcije u suvremenom svijetu. Za njih je najvažnije osnovna etička i humanistič-ka poruka islama koja je bezvremenska i vječna. Čini mi se da su i u Hrvatskoj ta-kve osobe brojne. Po nekim indicijama možemo naslutiti da ih ima i jednako mno-go, ako ne i više, od “praktičnih” vjernika svih orijentacija i razina. Nazovimo ih i mi sekularnim muslimanima. Čini se da oni u

Hrvatskoj nemaju svog glasnogovornika ni predstavničku organizaciju, što je šteta jer bi se na taj način mogli lakše zadržati svoji osnovni muslimanski identitet u ze-mlji u kojoj asimilacija muslimana na svim poljima nezadrživo napreduje, a broj muslimana bez obzira na sva doseljavanja već tri desetljeća stagnira.

Elem, u svom komentaru u Timesu dr. Ahmad nas upozorava da postoje i velik broj ljudi poput njega, na Zapadu i u islamskom svijetu, koje imaju sekularni pogled na svijet i nisu vezani za religiju, ali i dalje sebe smatraju muslimanima. Prema Ahmadu takvi su muslimani za-pravo većina, no taj podatak nije mogao potkrijepiti nikakvim podacima. Ahmad kolumnu započinje kratkim opisom svo-jega sekularnoga i vjerski indiferentnoga djetinjstva u pakistanskom Karachiju, gdje je tek u četvrtom razredu od prijate-lja saznao da je uopće musliman, a u osmom od nene da nije šijit, nego sunit. Tijekom devedesetih na studiju u Sjedi-njenim Američkim Državama odlučio je da se želi smatrati sekularnim muslima-nom premda ne bez žalosti konstatira da je riječ o “nedefiniranom stvorenju bez pravog mjesta u društvu”.

Bez bijesa i pristrasnosti – sekularni muslimani

“Drugi” muslimani Dino Mujadžević

JOURNAL

46

Ipak, priznaje da je nakon 11. rujna 2001. osjetio promjenu u odnosu američke sredine prema sebi kao osobi s islamskim imenom i identitetom. Razgovori za posao “graničili su s rasizmom”, oko sebe je čuo mnogo neumjesnih šala, dok su neki s dru-ge strane bili pretjerano ljubazni prema nje-mu, kao da su skrivali nešto. Zapad je, pri-mjećuje, postao odjednom itekako svjestan muslimana, no zaboravio je uočiti “nijanse” među njima. “Realnost je da su mnogi mu-slimani sekularni. Ne molimo se pet puta dnevno, ne učimo Kur’an i ne provodimo puno vremena u džamiji”, ukazuje Ahmad. Štoviše, muslimani poput njega se islamu okreću tek “kada se rodi dijete, netko se vjenčava ili netko umre”. Požalio se da ljudi poput njega nemaju političke predstavnike, no da najviše pate zbog terorizma. Naime, sekularni muslimani na Zapadu pokušavaju biti integralni dio društava u kojima žive te njih najviše zapravo pogađaju predrasude i sankcije, dok vjerske fanatike koje teže izo-laciji, ili su već izolirani, to ne dira puno. Prema Ahmadu upravo bi muslimani koji su “najmanje muslimani” trebali biti ona snaga koja će pobijediti radikalizam. “Sa-mo sekularne snage unutar islama mogu suzbiti ispade radikalizma. Ujedinjeni smo odsutnošću indoktrinacije, vjerom u osobnu slobodu, rođenjem u sličnom okružju i mi se moramo ujediniti da ispravno pripravimo pozitivnu i progresivnu za muslimane u svi-jetu”, završava Ahmad svoju vrlo zanimlji-vu gostujuću kolumnu.

Ovo je prilika da nešto kažem i o naj-novijim ozbiljnim istraživanjima razvije-nosti i globalnom utjecaju, te njihovoj ukupnoj brojnosti, bilo da je riječ o seku-larnim, bilo o praktičnim muslimanima. Pitanje brojnosti i utjecaja muslimana če-sta je tema raznih islamskih propovjednika i “mesija”, koji se razmeću s najčešće pre-uveličanim brojem muslimana radi izazi-vanja efekta moći islama na svijetu impli-cirajući pritom da, eto, islam samo što nije “pobijedio”. Bez obzira na to da je danas nesumnjivo svaki četvrti čovjek na svijetu musliman, dokumentirani podaci o kvali-teti njihova života i razvijenosti sredina u kojima žive ne ukazuju da nam predstoji islamska svjetska dominacija. Oni doduše ukazuju da većina muslimana ne živi u najvećoj mogućoj bijedi i besperspektiv-nom kaosu, no sredine u kojima živi ta ve-ćina ne pripadaju u svjetski globalni “gor-nji dom” ni po jednom pokazatelju.

Brojčani pokazatelji

Naime, u 1990-ima je UN usvojio na-predniji oblik kvantificiranja razvijenosti

neke zemlje poznat kao Human develope-ment index (HDI, Indeks humanog razvoja), koji je nota bene razvio pakistanski ekono-mist Mahbub ul-Haq. HDI se određuje na osnovu kombinacije različitih pokazatelja: očekivana životan dob, pismenost odraslih, obrazovanje stanovništva tj. broj osoba koji pohađa škole i bruto nacionalno proizvodu per capita. Zemlje su podijeljene u četiri skupine s obzirom na razinu humanog ra-zvoja (visoko razvijene, razvijene, srednje/u razvoju, nerazvijen). Daleko najveći prema podacima iz 2007. godine, najvećim dijelom nije pripadao u prve dvije skupine svjetske topliste HDI koju ponosno predvodi Nor-veška. U skupini zemalja s najvećom razi-nom humanog razvoja od islamskih zemalja nalazile su se Brunei (br. 30), Kuvajt (br. 31) i UAE (br. 35). Simptomatično je da su jedi-ne muslimanske zemlje u ovoj skupini mini-jaturne monarhije bez stvarne globalne, čak ni regionalne, političke težine. To su zemlje koje redom obiluju naftom, koje važe kao financijski i trgovački centri, izgrađeni kom-binacijom novca od nafte i stranih ulaganja. Tu nema ni blizu mnogoljudnih musliman-skih nacija.

U drugu skupinu, skupinu razvijenih (gdje se nalazi i Hrvatska na rednom broju 45) nalaze se sljedeće muslimanske zemlje: Bahrain (br. 39), Libija (br. 55), Oman (br. 56), Saudijska Arabija (br. 59), Malezija (br. 66), Bosna i Hercegovina (br. 76), Tur-ska (br. 79), Kazahstan (br. 82) i Libanon (br. 83). Premda je riječ uglavnom o većim, gospodarski značajnim i relativno međuna-rodno utjecajnim muslimanskim zemljama, može se primijetiti da u ovakvim zemljama ne živi ni 10% globalne muslimanske popu-lacije. U skupini srednje razvijenih, tj. ze-malja u razvoju, nalazi se većina globalne muslimanske populacije: Azerbajdžan (br. 86), Iran (br. 88), Maldivi (br. 95), Jordan (br. 96), Tunis (br. 98), Alžir (br. 104), Siri-ja (br. 107), Turkmenistan (br. 109), Pale-stina (br. 110), Indonezija (br. 111), Uzbe-kistan (br. 119), Kirgizistan (br. 120), Egi-pat (br. 123), Maroko (br. 130), Indija (br. 134), Komori (br. 139), Jemen (br. 140), Pakistan (br. 141), Sudan (br. 150), Mauri-tanija (br. 154), Džibuti (br. 155) i Nigerija (br. 158). Skupini najmanje razvijenih ze-malja na svijetu pripadaju pak sljedeće ze-mlje: Obala Slonovače (br. 163), Eritreja (br. 165), Senegal (br. 166), Gambija (br. 168), Gvineja (br. 170), Čad (br. 175), Bur-kina Faso (br. 177), Mali (br. 178), Sierra Leone (br. 180), Afganistan (br. 181) i Ni-ger (br. 182, zadnja).

I na kraju važno pitanje koje ne smije-mo zaboraviti: koliko zapravo ima musli-mana na svijetu? Zbog različite kvalitete

popisa stanovništva ili istraživanja u mnogim zemljama, to uopće nije lako utvrditi. Prema adherents.com, vrlo oz-biljnoj web-stranici posvećenoj procjeni broja pripadnika religija svjetskih religi-ja, muslimana na svijetu ima 1,5 milijardi (kršćana 2,1; sekularnih/ateista/bezvjer-nih/agnostika 1,1; hindusa 0,9). Ozbilj-nost ove procjene svakako povećava ten-dencija autora ove stranice da utvrde broj nereligioznih osoba u populaciji i prikažu ga u posebnoj statističkoj skupini. U sku-pinu pripadnika neke religije ulaze samo osobe koje se tako deklariraju. S druge strane, neki islamski izvori procjenjuju broj muslimana i većim. Čini se da je je-dan od razloga tome i činjenica da islam-ski aktivisti, više nego paradoksalno, u ukupan broj muslimana redovito uključu-ju ne samo sekularne muslimane, nego i one koji su podrijetlom iz muslimanskih etničkih skupina, ali su izgubili ili odba-cili bilo kakav islamski identitet.

Prije nekoliko mjeseci je u svjetskim medijima sa zanimanjem popraćeno objavljivanje vrlo pouzdane i detaljne stu-dije o brojnosti muslimana koje je sastavi-la međunarodna nevladina organizacija za proučavanje utjecaja religije na javni život Pew Forum on Religion and Public Life. Ti podaci uglavnom potvrđuju gore spo-menute procjene stranice adherents.com. Prema podacima ove studije danas, tj. 2009. godine, u preko 200 država na svije-tu živi 1,57 milijardi muslimana. To pred-stavlja 23% ukupnog svjetskog stanovniš-tva (6,8 milijardi). Od toga broja je 87-90% sunita i 10-13% šijita. Studija Pew Forum on Religion and Public Life jasno ukazuje i na promjene u geografskoj distri-buciji i koncentraciji svjetske musliman-ske populacije. Naime, do druge polovice 20. stoljeća tradicionalni islamski svijet prostirao se u južnoj, jugoistočnoj i središ-njoj Aziji te sjevernoj, zapadnoj i sjeveroi-stočnoj Africi te manjim dijelom u jugoi-stočnoj Europi. Tijekom druge polovice 20. stoljeća značajno se povećao broj mu-slimana u ostalim dijelovima Europe, za-tim u Anglo-Americi i Australiji te čak Latinskoj Americi. Muslimani su danas većinsko stanovništvo u više od trideset država na svijetu. Neke stvari su ostale kao i stoljećima do sada. Preko dvije trećine muslimana živi u Aziji, dok ostali žive na drugim kontinentima. Geografski gledano najveći broj muslimana koncentriran je u kontinuiranom pojasu, na području koje se proteže od Maroka do Bangladeša. Tome treba dodati i veliku koncentraciju na po-dručju Malajskoga arhipelaga (Malezija, Indonezija). �

SINE IRA ET STUDIO

JOURNAL

47

ŽIVJETI ISLAM

Muhammed a.s. je najavljen u svim prijašnjim Objavama

Prema islamskom učenju Muhamme-dovo a.s. poslanstvo najavljivano je u svim izvornim svetim spisima objavlje-nim prije Kur’ana. U posljednjoj Božjoj Objavi na nekoliko je mjesta spomenut Zavjet/Obećanje koje su vjernici iz pri-jašnjih generacija, posebno oni iz Musao-ve a.s. kao i oni iz Isaove a.s. generacije, dali svojim Poslanicima da će budućim generacijama vjernika prenijeti obvezu slijeđenja Poslanika, koji bude od Boga poslan s posljednjom Objavom. U Kur’anu čitamo: “Allah je od svakog vje-rovjesnika, kome je Knjigu objavio i zna-nje dao, obvezu uzeo: ‘Kad vam, poslije, dođe Poslanik koji će potvrditi da je isti-na ono što imate (Tevrat, Zebur i Indžil/Stari i Novi Zavjet) hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvaćate da se na to Meni obavežete?’ – Oni su odgovarali: ‘Prista-jemo!’ – ‘Budite onda svjedoci’ – rekao bi On – ‘i Ja ću vama svjedočiti! A oni koji i poslije toga glave okrenu, oni su do-ista nevjernici!’” (Ali Imran, 81-82). Za-to je i pretposljednji Poslanik Isa/Isus a.s. zahtijevao od svojih pomagača havarijju-na/apostola te ostalih koji su povjerovali u njegovo poslanstvo, da najave dolazak posljednjeg Božjeg Poslanika, različito označavanog i imenovanog u glavnim svetim knjigama i raznovrsnim duhovnim tradicijama.1 Isa a.s. ga je, kako to Kur’an donosi, častio imenom Ahmed: “A kada Isa sin Merjemin/Isus sin Marijin reče: ‘O sinovi Israilovi/ Židovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat/Toru i da vam do-nesem radosnu vijest o Poslaniku čije je ime Ahmed/Muhammed, koji će poslije mene doći.’ I kad im je on donio jasne do-kaze, oni rekoše: ‘Ovo je pravi sihr/vradžbina!’” (Es-Saff, 6). Jedan drugi kur’anski ajet, opisujući uvjete koje svat-ko mora ispuniti da bi zavrijedio Allaho-vu milost, navodi i sljedeće: “...koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu (Tori) i Indžilu (Evanđe-

lju), zapisana nalaze...” (Al-A’raf, 157) Kako god se kroz cijelu povijest objavlji-vao samo jedan Bog, koji je nazivan u različitim jezicima različitim imenima (Jehova, Elom, Elohim i Allah), tako je kroz sve Objave, najavljivan isti Poslanik s kojim se dovršava Objava i Poslanstvo, Muhammed a.s..2

Zavjet slijeđenja posljednjeg Božjeg Poslanika Muhammeda a.s., kojeg bi tre-bali ispuniti svi ljudi koji svoju vjeru te-melje na Abrahamovom monoteizmu, svoje korijene ima u dovi/molitvi Ibrahi-ma/Abrahama a.s. koju je on, nakon što je na području današnje Mekke usred pusti-nje po Božjem naređenju ostavio svoju drugu ženu Hadžer/Hagar i prvorođenog sina Ismaila/Jišmaela a.s., upućivao Alla-hu dž.š. moleći Ga da budućim stanovni-cima Mekke odabere Poslanika, koji će svoje sugrađane, ali i ostale ljude poduči-ti ispravnoj vjeri. Ibrahim a.s. je molio: “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje ka-zivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar! Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima”. (El-Bekara, 129-130).

Vjera Arapa prije objave Kur’ana

Grad Mekka, nakon dolaska Hadžere i Ismaila a.s., nastajao je doseljavanjem nekoliko arapskih plemena s juga Arabij-

skog poluotoka uslijed stalnih migracija arapskog stanovništva. U tom dijelu Arapskog poluotoka, barem koliko bilježi novija povijest, nije bilo trajnijih tragova ljudske civilizacije. Ibrahimov a.s. mono-teizam, preko njegova sina Ismaila a.s. koji je također bio Božji Poslanik, saču-van je samo u nekoliko generacija među stanovnicima Mekke. Vremenom su Ara-pi islam grubo preoblikovali u najkrući oblik politeizma. Iako su Poslanici poslije Ibrahima a.s. s Objavama osvježavali učenje čistog monoteizma (prije svih mi-slimo na Davuda, Musaa i Isaa, a.s., ali i na druge Poslanike) stanovnici Mekke i drugih mjesta u Arabiji nisu prihvaćali vjeru u samo Jednoga Boga, osim njih malo koji su nazivani hanifi ili čistunci, a koji su nekim čudom uspjeli s generacije na generaciju sačuvati Ibrahimov a.s. vjerski nauk.

Pouzdano se zna da su predislamski Arapi uglavnom bili politeisti, iako su imali doticaja sa svim tadašnjim poznatim religijama, židovstvom, kršćanstvom i zo-roastrizmom, starom perzijskom religi-jom. Svako je od mnogobrojnih arapskih plemena štovalo osobno božanstvo, koje je opet odražavalo najvažniju potrebu ple-mena. Neki su trebali božanstvo za kišu, neki za sunce i druge prirodne pojave, a neki za trgovinu ili zaštitu na putovanju, itd. Čak su i domaćinstva imala svog po-sebnog boga unutar svoga doma obožava-jući ga i smatrajući da im donosi dobro i štiti ih od zla. Bio je to, kako smo već na-značili, najkrući oblik politeizma, koje je sadržavalo skup razrađenih vjerovanja koja su djelovala na više razina. Arapi su u svome politeizmu išli do te mjere da su pravili svoja božanstva od različitih siro-vina, ponekada i od brašna ili šećera, a onda ih često u stanju pijanstava znali i pojesti. No neke Ibrahimove a.s. obrede, iako iskrivljene, ljubomorno su čuvali. Kaba, časni hram, kojeg je izgradio Ibra-him a.s. sa sinom Ismailom a.s., ostala je središte hodočašća, ali i bila ispunjena ra-zličitim kipovima arapskih božanstava, što je oskrnavilo njenu svetost hrama koji je trebao baštiniti čisti monoteizam. Zato je prva stvar koju je Muhammed a.s. uči-

Islamske teme

Muhammed a.s. – Poslanik islama (II)Mirza ef. Mešić

Levha Muhammed

JOURNAL

48

nio prilikom oslobođenja Mekke 630. go-dine ili 8. godine po hidžri bilo čišćenje Kabe od predislamskih božanstava otje-lovljenih u brojnim kipovima.

Koliko je Kaba značila Arapima do-bro su znali i susjedni narodi. Tako je Ebreha, abesinski vojskovođa, 570. godi-ne pokušao organizirano srušiti Kabu što je bilo prvi i jedini put u njenoj povijesti. Abesinija je iskoristila stalne sukobe iz-među Bizanta i Perzije na početku 6. sto-ljeća i okupirala Jemen te se nametnula kao zaštitnica tamošnjih malobrojnih kr-šćana. Prije toga nad kršćanima je izvršen strašan pokolj kojeg spominje i Kur’an u poglavlju El-Burudž. U svrhu zaštite i promoviranja kršćanstva, Ebreha je iz-gradio na jugu arapskog poluotoka gole-mu crkvu kako bi zadovoljio tadašnjeg abesinskog kralja koji ga je navodno želio smijeniti. Nakon što su crkvu onečistili neki beduini, da bi se osvetio Arapima što nisu prihvaćali kršćanstvo, Ebreha orga-nizira vojnu ekspediciju s ciljem rušenja Kabe. Taj događaj govori o nespremnosti Arapa da na silu prihvate novu religiju, a spominjemo ga, jer se iste ili godinu ka-snije u Mekki rodio posljednji Božji Po-slanik Muhammed a.s. Ta godina je u povijesti zabilježena pod nazivom “Godi-na slona” koju i Časni Kur’an spominje u 105. poglavlju pod nazivom El-Fil u zna-čenju “Slon”: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Zar nisi čuo što je sa vlasni-cima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grume-nje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?” 3 Neu-spjeli pokušaj rušenja Kabe izazvao je niz pobuna među Arapima protiv abesinske okupacije Jemena koja je ubrzo i završe-na povlačenjem Abesinaca. Moćna car-stva više nisu ni pokušavala uspostaviti direktnu vlast na Arapskom poluotoku, osim u pograničnim dijelovima. Većina Arapa ostala je vjerna poganskoj vjeri svojih očeva. Tako je bilo sve do 610. ka-da će Allah dž.š. preko meleka/anđela Džibrila/Gabrijela početi spuštati konač-nu Objavu posljednjem Božjem Poslani-ku. Poslije tog događaja u svijetu ništa više neće biti isto.

Muhammedov a.s. život do Objave

Prema većini autora Sira (biografija Muhammeda a.s.) posljednji Božji Posla-nik je rođen u Mekki 12. rebiul-evvela 571. godine od oca Abdullaha i majke Amine. Pripadao je plemenu Kurejš, obi-telji Hašim. Njegovo rodoslovno stablo

po muškoj lozi svoje korijene seže sve do Ismaila a.s., prvog Ibrahimovog a.s. sina. Majka mu je bila porijeklom iz Medine, tadašnjeg Jesriba. Kako je Muhammedov a.s. otac umro prije sinovljevog rođenja, svu brigu o svojoj snahi Amini i novoro-đenom unuku preuzeo je Muhammedov a.s. djed, poznat pod imenom Abdulmu-ttalib, pravoga imena Šejba. Prema kazi-vanjima Muhammeda a.s. veliki utjecaj na njegov prvi odgoj i usađivanje moral-nih vrijednosti do kojih su predislamski Arapi posebno držali, kao što su ljubav prema obitelji i plemenu, čuvanje povje-rene stvari, ispunjavanje obećanja, gosto-primstvo i svetost gosta, prijateljstvo, hrabrost i poštenje, imao je njegov djed Abdulmuttalib. Njegova uloga odgajate-lja dobila je još više na važnosti nakon što je umrla Muhammedova a.s. majka Ami-na, kada je Muhammed a.s. imao samo 6 godina. Uz to, Muhammedov a.s. djed je imao neosporni utjecaj kod tadašnjih Arapa kao svojevrsni gradonačelnik Mekke čija se riječ bespogovorno slušala. Imao je među Mekancima najčasniju po-vlasticu i odgovornost: opskrbljivanje ho-dočasnika hranom i vodom. Svoj je ugled učvrstio ponovnim otkrivanjem izvora Zem-zem koji je dugo vremena bio zako-pan uslijed plemenskih ratova. Nakon tog događaja Mekka, osim što je već bila du-hovni centar za sve Arape, za kratko je vrijeme postala i ekonomski centar te glavno odmaralište na razmeđu putova za trgovačke karavane iz različitih zemalja. Trgovci su u ovome gradu pronalazili svaku sigurnost za sebe i svoju robu. Gra-du Mekki i njenim stanovnicima to je do-nosilo pravo bogatstvo. U Mekki je bora-vilo sve više stranaca, što je značilo sve više stranih običaja, riječi i izraza. Pošto su Arapi jako držali do čistoće svoga jezi-ka, uobičajili su svoju tek rođenu djecu povjeravati dojiljama beduinkama da ih podižu u pustinji, daleko od gradske vre-ve na svježem zraku i surovim uvjetima kako bi djeca stekla imunitet i naučila či-sti arapski jezik. Muhammed a.s. je po-vjeren dojilji Halimi koja je u početku nevoljko pristala primiti Muhammed a.s., jer je bio siroče bez oca, no kao što je ka-snije i sama kazala, uopće nije zažalila. Dapače, njen se imetak za kratko vrijeme višestruko uvećao. Zbog Muhammeda a.s. cijelo je pleme Benu Saad osjećalo veliki napredak. Tako je potrajalo nekoli-ko godina, sve dok Halima nije naprasno odlučila vratiti malog Muhammeda a.s. u Mekku njegovoj majci i djedu. Razlog to-me je neobičan događaj koji je jako upla-šio Halimu. Naime, jedne je prilike dotr-

čao njen sin i kazao majci kako neobično odjeveni ljudi vade srce iz Muhammedo-vih a.s. grudi i ponovno ga vraćaju u nje-govo tijelo. Prema tradiciji bili su to me-leki/anđeli koji su očistili dio srca na koji prokleti sotona ima najviše utjecaja, a na-lazi se kod svakog čovjeka.4 Taj događaj je bio samo početak različitih epizoda iz Muhammedovog a.s. djetinjstava i kasni-je mladosti koji su njega i okolinu pripre-mali na najuzvišeniju misiju koju jedan čovjek može imati, a to je primitak Alla-hovih Riječi. No, prije početka Poslansta-va, koje je primio u 40. godini svoga ži-vota, u nekoliko ćemo rečenica opisati Muhammedov a.s. život do tog momenta.

Djetinjstvo i mladenačko doba

Djetinjstvo je provodio, kao i svako normalno dijete, u igri i čuvanju stričeve stoke. Nakon majčine smrti ubrzo je umro i njegov djed Abdulmuttalib, što je jako pogodilo malog Muhammeda a.s. Bio je suviše vezan za svoga djeda i volio ga je kako se samo djed može voljeti. Prenosi se da njegov djed, iako je kod drugih izazivao strahopoštovanje, nikada nije želio početi ručati bez voljenog unuka. Stalno je po-navljao da ima osjećaj da će mali Muham-med a.s. postati poznata ličnost. Nakon djedove smrti skrb o malom Muhammedu a.s. preuzeo je stric Ebu Talib, koji će ka-snije imati ulogu njegova zaštitnika (iako ni Ebu Talib nikada nije prihvatio nećako-vu vjeru o čemu ćemo kasnije detaljnije pisati), kada su ga Arapi počeli napadati odbijajući prihvatiti novu vjeru. No kao stric-skrbitelj na Muhammeda a.s. je imao veliki utjecaj. Posjedovao je plemenite ka-rakteristike poput svog oca Abdulmuttali-ba i bio je punokrvni brat Muhammedo-vom a.s. ocu. Zna se da je Abdulmuttalib imao više žena s kojima je izrodio 10 sino-va i 6 kćeri. Muhammedov a.s. otac Abdu-llah bio je najmlađi.

Iz Muhammedovog a.s. djetinjstva povjesničari izdvajaju još jedan neobičan događaj. Kada je imao devet godina nje-gov ga je stric odlučio povesti na put u Siriju. Na putu prema Damasku, karava-na se zaustavila u mjestu Busri, u blizini staroga kršćanskog manastira u kojem je službovao monah Behira. Upravo će taj monah prvi puta saopćiti da Muhammed a.s. na sebi ima pečat Poslanstva, isti onaj kakav su na sebi imali i svi drugi Poslani-ci - poveći mladež smješten između dvije Muhammedove a.s. plećke. Prije toga je ispitao dječaka o njegovim životnim na-vikama, vjeri i obitelji i uvjerio se u neo-bičnu dječakovu mudrost i oštroumnost.

ŽIVJETI ISLAM

JOURNAL

49

ŽIVJETI ISLAM

Predložio je Ebu Talibu da malog sinovca odmah vrati u Mekku jer bi mu drugi mo-gli nauditi ako otkriju spomenuti znak. O njegovoj adolescentskoj dobi nema do-statnih podataka. Pretpostavlja se da je čuvao stričevu stoku i bavio se trgovi-nom. Izrastao je u prelijepog i stasitog muškaraca kojeg su oslovljavali nadim-kom El-Emin – pouzdani, povjerljivi. Ne-koliko je puta mladić Muhammed a.s. pokušao prisustvovati poganskim običa-jima prinošenja žrtve, ali svaki put, po njegovom kasnijem kazivanju, bio je spriječen neobičnim događajima. Ili je zaboravio ili se onesvijestio. Meleki su ga sputavali da prisustvuje tim događajima. Nakon što mu se to dogodilo dva ili tri puta nikada više nije ni pokušavao. Za-pravo, od kako je znao za sebe, osjećao je prijezir prema predislamskim arapskim idolima i izbjegavao boravak u njihovoj blizini.

Zna se da je svatko uživao u društvu mladog Muhammeda a.s. Krasili su ga najljepši maniri. Bio je pravi gospodin, ali i siromašan, što je odbijalo potencijal-ne mlade. K tome treba dodati i stid kojeg je Muhammed a.s. pokazivao kad god bi se našao u društvu žena. Postao je i puno-pravni član viteškog udruženja “El-Fu-dul”, koje je imalo cilj zaštitu nemoćnih i udovica koji su ponekada ni krivi ni dužni morali ispaštati grijehe svojih predaka, jer se osveta drugima među Arapima pre-nosila i na buduće generacije. Muham-med a.s. je sve više osjećao želju za podi-zanjem obitelji. No, znao je da prvo mora zaraditi da bi se oženio. Glas o njegovom poštenju i istančanost za trgovinu dopro je i do bogate i prelijepe udovice Hatidže r.a., koju su mnogi Mekkanci prosili, na-kon što joj je umro i drugi muž. Ona ga je odlučila zaposliti kao vođu njene karava-ne za Siriju. No njihova veza nije ostala čisto poslovna. Prelijepa Hatidža u mla-dom Muhammedu prepoznala je oličenje dobrote i poštenja. Počela ga je gledati “drugim očima”. Ni Muhammed a.s. nije ostao imun na Hatidžin šarm. Ljubav je planula. Uz posrednike, stidljivo i dis-kretno, pristali su na brak. Hatidža r.a. je postala Muhammedov a.s. oslonac u sva-kome pogledu. Ona će postati prva osoba koja će povjerovati Muahmmedu a.s. da je Božji Poslanik. Čak ga je u uvjeravala u to kad je sam posumnjao da mu se objavljuje, misleći da ga napadaju džinni/demoni. Njenu izreku: “Ne boj se, Bog te neće nikada na zlo navesti, jer ti pomažeš bližnjega svoga, pošteno zarađuješ i izdr-žavaš svoju obitelj, podržavaš prijatelje da ostanu na pravome putu, daješ utočište

nejakima, govoriš istinu, ne prisvajaš tu-đa dobra”, navodit će svi proučavatelji života i djela Božjeg Poslanika kao pri-mjer odanosti i ljubavi supruge prema mužu. Rodila mu je šestero djece: sinove Kasima i Abdullaha koji su umrli kao ma-la djeca i četiri kćerke – Zejneb, Rukajju, Umm Kulsum i Fatimu. Dok je Hatidža bila živa Muhammed a.s. se nije ženio drugom ženom, što je bilo sasvim nor-malno i općeprihvaćeno u to vrijeme. Ov-dje treba izdvojiti još jedan događaj koji govori o statusu Muhammeda a.s. u kru-tom i hijerarhijski strogo uređenom druš-tvu. Arapi su obnovili Kabu i trebalo je na mjesto vratiti “Crni kamen” (“Hadžerul-Esved” ) njen najvažniji simbol. Zamalo da nije izbio otvoreni rat zbog svađe ple-menskih starješina koji će od njih imati tu čast. Dogovorili su da će rješenje ponudi-ti prvi koji se pojavi na vratima Časnoga Hrama. Bio je to Muhammed a.s. i svi su bili zadovoljni da im on osobno presudi. Naredio je da “Crni kamen” polože na ša-torsko krilo i da ga u isto vrijeme sve ple-menske vođe podignu i donesu do predvi-đeno mjesta. Muhammed a.s. je osobno smjestio kamen. Svi su bili zadovoljni.

Pouzdano se zna da je Muhammed a.s. i prije Objave obožavao samo jedno-ga Boga – Allaha dž.š. I Arapi politeisti također su imali znanja o Allahu kao vr-hovnom Božanstvu, ali u isto vrijeme su, kao što smo već naznačili, štovali i ple-menska božanstva kao svojevrsne po-srednike između njih i Vrhovnog Božan-stva. Da su Arapi imali svijest o Jednome Bogu govore i sljedeći ajeti kur’anske Objave: “Upitaj: ‘Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?’ ‘Allahova!’ – od-govorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda ne dođete sebi?’ Upitaj: ‘Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?’ ‘Allah!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto se onda ne bojite?’ Upitaj: ‘U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?’ ‘Od Allaha!’ – od-govorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda dopu-štate da budete zavedeni?’ Da, Mi im Isti-nu donosimo, a oni su zaista lažljivci.

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose; koji zna i nevidljivi i vidljivi svi-jet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju!” (El-Mu’minun, 84-92).

Muhammed a.s. je pripadao odabranoj skupini ljudi koji su nastojali obožavati Boga na sličan način kako su činili židovi i kršćani, ali nisu nikada prihvatili njihov vjerski nauk. Nazivani su hanifi – “čistun-ci” ili “tražitelji”. I zaista je Muhammed a.s. u svojim kasnim tridesetim počeo in-tenzivno tražiti pravu vjeru. Poput svoga djeda Abdulmuttaliba počeo se osamljivati tijekom ramazana razmišljajući o Bogu, o prirodnim zakonitostima, o životu i smislu smrti. Najčešće je boravio na brdu Nur u pećini Hira. U jednom takvom stanju pot-pune zaokupljenosti svijetom duhovnosti Muhammedu a.s. se javio melek Džibril, naredivši mu da uči. (…) �

(Nastavlja se...)

Bilješke:1 Prema jednoj tradiciji svi su Božji Posalnici molili Allaha da budu sljedbenici Muhammed a.s. znajući kakav ima status kod njihova Gospodara. Prema toj tradiciji, Allah je jedino uslišao dovu Isau a.s., koji će se pred kraj ovoga dunjaluka pojaviti na zemlji kao Mesija/spasitelj i umrijeti slijedeći vjerozakon Muhammeda a.s. Preporučujemo brošuru rahmetli Ahmeda Dideeta “Što Biblija kaže o Muhammedu”. Dostupno na: http://el-ilm.com/sadrzaj/uploads/ 2009/08/ŠTA-KAŽE-BIBLIJA-O-MUHAMME-DU-s.a.w.s.pdf2 Poslanik-dovršitelj ciklusa poslanstva i svega Bož-jeg objavljenja, biće podignut iz naroda koji nije izravno vezan za “‘dom Davidov’”. Ali, s druge strane, taj Poslanik je izravni potomak doma Ibrahi-movog a.s.. Judeo-kršćanska tradicija je u ovome elementu oprečna islamskoj tradiciji, samim tim što posjeduje takav koncept povijesti koji ni načelno ne predviđa eru islama i poslaničku misiju posljednjeg Poslanika Muhammeda a.s.. Ono što je Muhammed a.s. u islamskoj tradiciji glede Objave i poslanja, to je Isa a.s. u kršćanstvu uz još neke dodatne osobito-sti koje nisu primjerene duhu i naravi islamske obja-ve, a Musa a.s. u judaističkoj tradiciji. Pogledati: Rešid Hafizović, “Poslanička navještenja ‘’radosne vijesti’’ o dolasku poslanika Muhammeda a.s.” Ta-kvim, Sarajevo, 1986. str. 77-96.3 Abesinski vojnici su prilikom pokušaja rušenja Kabe jahali na slonovima. Direktnom Allahovom intervencijom Kaba je spašena. Allah je poslao pti-ce, koje Kur’an naziva Ebabil, koje su iz svojih kan-dži ispuštale grumenja zemlje na abesinske vojnike te ih na taj način usmrćivale. 4 Kasnije je Muhammed a.s. je podrobnije opisao spomenuti događaj: “Dođoše mi dva čovjeka, odje-veni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njega izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.” Ley-denovo izdanje knjige “Kitab at-Tabaqat el-Kebir” Muhammeda ibn Sa’da (I/1, 96).

Levha La illahe illallah

JOURNAL

50

U životu, pored mnoštva sati koji zavr-še iza debele zavjese zaborava, postoje momenti koji su tako upečatljivi da poslije njih više nismo, niti ćemo ikada biti isti. Nekada su to putovanja, nekada gubici i životne tragedije općenito, a nekada spon-tan susret uz iskren i kvalitetan razgovor s drugom osobom mogu biti nezaboravni, kao i obavezujući. Podjelit ću sa vama ra-do sljedeći događaj.

Mladi čovjek je nakon ugodnog puto-vanja vozom kroz schwarzwaldske plani-ne stigao do odredišta koje mu je savjeto-vano. Pokucao je na vrata od finog drveta mahagoni boje, požljivo osluškujuci oče-kivane šumove iz kuće koja se svojom dr-venom konstrukcijom i mnoštvom cvijeća na verandama skladno uklapala u nepo-srednu okolinu. Ubrzo se na vratima poja-vila srednjovječna žena prijatnog izraza, sa pitanjem u očima.

“Dobar dan! Zovem se Imran. Želio bih razgovarati sa dr. Wolfom”, ljubazno se obratio mladić. “Prijatan i lijep dan že-lim i ja vama”, srdačno je uzvratila žena, “moj muž trenutno razmišlja, možete li sa-čekati 5 minuta?”, s osmijehom je upitala. “Svakako!”, odgovorio je Imran, okrenuv-ši se smireno na peti prema gustoj šumi koja se ambiciozno pružala prema nebu.

Morao je priznati sebi da još nije sreo osobu koja razmišljanje shvaća kao ozbiljan proces koji ne smije da se ometa u radu te koji se pažljivo pokreće i još pažljivije zau-stavlja. U civilizacijskom krugu iz kojeg je poticao cijeli rudnici misaonog potencijala su ležali duboko zakopani ispod nesavlada-nih vještina razmišljanja. I to gotovo da ni-kog nije uznemiravalo. Čak štoviše, određe-na kategorija društva je to pretvorila u svoju prednost, osiguravši mehanizme koji su pro-gresivno razmišljanje održavali u podze-mlju. Snažan osjećaj tonjenja u živi pijesak - koji bi ga obuzimao kad god bi zašao u ra-zličite krugove i okupljališta svog naroda – tjerao ga je na stalnu kretnju i putovanja u potrazi za odgovorima na mnoštvo pitanja koja su se sama od sebe nametala.

Ovaj mladić, širokih pogleda po odgo-ju, nazasitljive intelektualne žeđi po priro-di, gotovo da nije mogao da nađe boljeg sagovornika od dr. Wolfa - osobe s obil-

nim međunarodnim iskustvom koja je vo-dila aktivan život na svim kontinentima, godinama oštro obzervirajući značajnije pojave u različitim religijsko-civilizacij-skim skupinama.

Dr. Wolf ga je ubrzo primio u radnu sobu koja se nalazila na spratu, a koja je bila harmonična kombinacija punog drve-ta, neobičnog cvijeća i mnogo prozirnog stakla koje je velikodušno, poput gostolju-bivog domaćina, upuštalo cio mozaik sno-pova svjetlosti u unutrašnjost sobe. Imra-nov domaćin je bio vitak starac s nevjero-jatno sačuvanim dječijim, ali ipak prodor-nim očima iz kojih je zračila neka lucidna samouvjerenost i smirenost. Sjeli su jedan nasuprot drugog dopuštajući suncu da svo-jim zrakama miluje i ispituje njihova lica. Imran se u toku svog postdiplomskog stu-dija intenzivno družio sa svojim profeso-rom za geostrateške studije koji ga je i uputio na mislioca iz Schwarzwalda, isti-čući njegovu komunikativnost, intelektu-alnu originalnosti, unikatnost obzervacija, a više od svega - neizmjernu ljubav ka ši-renju vidika kod mladih talenata.

“Dr. Wolf, zadovoljstvo mi je sto ima-mo mogućnost da razgovaramo, i u znak zahvalnosti i pažnje nudim vam najvrjed-niji poklon koji sam dobio – islam!”, rekao je šeretski veselo, ciljano nastupajući di-

rektno i pomalo agresivno. Družeći se s kvalitetnim misliocima, Imran je znao da su direktnost, otvorenost i jednostavnost vrline koje ne ostavljaju ravnodušnim, a koje sebi čovjek, opet, ne može priuštiti pri komunikaciji s mnogim drugim kategori-jama ljudi.

“Zahvaljujem vam na poklonu mladi kolega”, veselo će domaćin, “a na koji na-čin mislite da će vas cijenjeni poklon pove-ćati kvalitetu moga života?”, pitao je dječije radoznalo ovaj duhom mladi starac.

“Recimo da će vam pomoći pri elimi-naciji mnogih dilema oko razlikovanja do-brog od lošeg, pošto jednostrano oslanja-nje na puki razum, bez konzultacije vjero-dostojne božanske reference često pretva-ra društva i cijele generacije u nerazumne ekperimente s fatalnim posljedicama. Pri-mjeri pogrešnog socijalnog uređenja, nee-fikasnog pravosuđa, kodeksa oblačenja, neuspješnog plasiranja univerzalnog ko-deksa bratstva, psihološka oboljenja, sui-cid u porastu, itd.”, prividno opušteno je navodio Imran, ipak nestrpljivo očekujući reakciju svog sugovornika.

“Uzimajući u obzir činjenicu da danas, bez obzira na znanje, mudrost i reference, nećete naći osobu koja je u stanju da u svim svojim riječima i svim svojim djeli-ma uvijek nastupa razumno i pametno,

Islamska psihologija

Partija stoljećaEdin Tule

POVRATAK U BUDUĆNOST

JOURNAL

51


morat ćete se složiti sa mnom da smo svi mi blesavi, samo u različitoj minutaži”, provokativno će dr. Wolf, očigledno dobro raspoložen i bez žurbe da vrednuje ponu-đene primjere.

“Nema te reference, bez obzira na po-rijeklo, koja je u stanju kvalitetno regulira-ti određeno društvo ako oni koji se poziva-ju na te reference ne shvaćaju izazove i prirodu realnosti mjesta i vremena u kojem žive. Drugim riječima, društvu koje ne po-ima prirodu realnosti mjesta i vremena u kojem žive ne mogu pomoći ni sve objave niti svi poslanici”, nastavio je ozbiljnije Imranov sugovornik.

“Zašto imam osjećaj da nipodaštavate muslimanska društva, smatrajući ih dezo-rijetiranim?”, upitao je Imran nasmiješe-nog lica uz blagi prijekor u očima.

“Možda zato sto su ta društva zabora-vila da je Bog čovjeka – prije svega - stvo-rio radi informacije, a infomacije su oduvi-jek značile moć. Nedavno sam čitao istra-živanje koje je sproveo časopis ‘National Geographic’, oktobarsko izdanje 2003., u kojem se iznosi da sve arapske zemlje za-jedno godišnje ne prevedu na arapski, sa drugih jezika, više od 330 knjiga, dok jed-na Španjolska godišnje prevede oko 16.750 knjiga s drugih jezika na španjol-ski, a što je više od cjelokupnog prijevoda svih arapskih država u zadnjih 50 godina. Nacionalna biblioteka kralja Abdul Aziza u Rijadu ne broji više od pola milijuna na-slova, a što je manje od jedne desetine na-slova koje broji američka biblioteka u gra-du Cincinnati, Ohio. Ono što želim reći, mladi kolega, je da uređenje svijeta pripa-da onima koji raspolažu s više kvalitetnih informacija, pošto takvi po prirodi stvari imaju bolji uvid u potrebe individua i cije-loga društva”, dodao je sada starac autori-tativnim glasom uz pobjednički osmjeh.

Imran je bio upoznat s ovom dispro-porcijom znanja između pripadnika njego-vog civilizacijskog kruga i drugih, i sa-svim sigurno da se time nije ponosio. Sa-mog ga je duboko boljela muslimanska pasivna konzumacija tuđih intelektualno-tehnoloških umotvorina, čiji su korijeni mogli biti samo u odnosu prema informa-cijama. “To što ste upravo rekli jeste ne-slavna situacija današnjih muslimana. Me-đutim, većina muslimana bi vam na vašu prethodnu opasku uzvratilo opaskom na moralnu dekadencu Zapada u odnosu na relativnu čistoću Istoka”, ulazio je dublje u problematiku Imran.

“Razumljivo je da će ljudi zbog nesu-pjeha na jednom polju pokušati održati pozitivnu predstavu o sebi ističući neku preostalu vrlinu. Glavna odlika zapadne

misli jeste eksperimentalnost, i to je ujed-no glavni motorni pogon zapadne civiliza-cije koja je rezlutat mnogih uspona i pado-va u aktivnom i komeptitivnom pokušaju da se svijet učini boljim mjestom za život. Ta eksperimentalnost je ujedno i mač s dvije oštrice, pošto probati sve nije dobro za želudac”, skratio je dr. Wolf.

“Upravo zbog toga sam i spominjao božansku referencu kao korektiv i parame-tar za mjerenje i procjenu šta društvo treba konzumirati, a što ne, pošto čovjekova znatiželja, kao što sami rekoste, nema uvi-jek zdrave okvire”, podsjetio ga je Imran.

“Jasno kao dan, dragi kolega, međutim problem nastaje pri interpretaciji takve refe-rence i njenoj implementaciji na članove društva. Oni za koje se smatra da su najpo-zvaniji da tumače te reference prečesto su daleko od stvarnog života i njegovog sve-stranog shvatanja, te zbog toga u glavama većine ljudi, pri pomisli na usvajanje odre-djene božanske reference na zakonodav-nom nivou, dominira ubjeđenje - pa i oprav-dan strah - da bi nekompetentni ljudi njiho-vo društvo mogli pretvoriti u frankeštajnsku tvorevinu s nezgrapnim elementima dikta-torstva i teokratije. I to je ujedno glavni ra-zlog zbog kojeg se demokratija, uprkos mnogim propustima, smatra još uvijek naj-boljim oblikom društvenog uređenja”, iznosio je svoje strahove dr. Wolf, prešuću-jući ubjeđenje o nesenzibilnosti musliman-skih intelektualaca za različitosti.

“Jasno mi je da najnesigurniji i najrizič-niji faktor u svakom sistemu jeste moralno i inteklektualno nekvalifikovan čovjek. Me-đutim, zar se validnost određene božanske reference ne može promatrati odvojeno od ljudskih greški”, pitao je Imran, inzistirajući na vrednovanju ideologije odvojeno od ne-vjerodostojnih sljedbenika.

“Svakako da može. Objektivni intelek-tualci to mogu utvrditi, napisati ubjedljiva djela i preporučiti javnosti putem razlicitih medija. Međutim, problem se javlja pri traženju suvremenog, opipljivog primjera u praksi, pošto je psihologija mase poput psihologije djece – uče oponašanjem – plastičan primjer im predstavlja sve! Ako ga ne vide, cijela priča o boljim životnim sistemima ostaje u lelujavom domenu ap-straktnog”, pedagoški je zaključivao Wolf.

“Vidim da se pozivate na činjenicu da su različiti kolektivi oduvijek preferirali više ‘vrapca u ruci nego slavuja na grani’, prokomentirao je Imran, dodavši, “među-tim, kolektivi nikad i nisu bili početni ini-cijatori društvenih promjena. To su uvijek bili mladi nadareni pojedinci koji su tak-tom i upornošću umjeli plasirati svoje vizi-je, dok mase ne bi istrošile vlastite arsenale

pritisake i šikaniranja na te buntovnike ‘bez razloga’, kapitulirajući na kraju pred njihovom čeličnom voljom i smislenijim strategijama.”

“S tom vašom observacijom dolazimo do krucijalnog pitanja: gdje naći visoko ambiciozne ljude, u vremenu nametnute bespoštedne egzistencionalne utrke, a koji se svakosatno usavršavaju u multidiscipli-narnom smislu, i dodano k tome su toliko svjesni i širokogrudni da su spremeni po-svetiti svoje živote jednoj viziji, hrabro plivajući uzvodno, mimo dominirajućeg društveno-političkog toka?”, pitao je dr. Wolf, signalizirajući značajno podignutim obrvama težinu zadatka.

“Omladina u muslimanskom civiliza-cijskom krugu, uprkos vještačkim trivijal-nim podjelama, zadnjih desetljeća ubrzano stasava u kompletne ličnosti koje će u do-gledno vrijeme biti na visini zadatka te pred svijet izaći s cjelokupnim sistemom boljim od trenutnog”, optimistično je do-dao mladić.

“Je li mislite na omladinu koja stasava u objektima koji educiraju ljude priprema-jući ih za život u 21. stoljeću koristeći me-tode koje su bile neaktuelne još u kame-nom dobu? Ili govorite, cijenjeni kolega, o omladini koja doživljava islam kroz od-bojno birokratsko lice zvaničnih, profitno orijentiranih, islamskih zajednica - naivno referirajući ljudima i ustanovama koji se bave islamom iz pukih egzistencionalnih razloga? Ili?”, provokativno je pitao ovaj zahtijevni sugovornik.

“Mislim na mlade ljude koji se potpu-no svjesni da ne smiju računati na profesi-onaliste u vjeri i koji znaju kristalno jasno da su zvanične islamske zajednice, od Ma-lezije do Amerike, obična infrastruktura koju svaka sekularna vlada iskorištava u svoje svrhe”, pojasnio je Imran.

“Govorite o otpadnicima od zvaničnih sistema?”, pitao je.

“Pa zar preteča moderne civilizacije nisu pećinari koji su se odrekli pećinskog sistema života, hrabro istražujući nove oblike društvene organizacije?”, odgovo-rio je pitanjem Imran.

“Da vas podsjetim mladiću, njemački sociolog Max Weber, pitajući se zbog če-ga muslimani, uprkos sjajnom početku i brojnim otkrićima, nisu dosegli period in-dustrijalizacije - dolazi sa zanimljivom tvrdnjom u kojoj iznosi da je, po njemu, glavni krivac stagnacije muslimana sadr-žan u islamskom konceptu zadovoljstva s malim, a koji je redovna krilatica skoro svakog poluobrazovanog edukatora musli-manskih masa. To nije i jedini pogrešan koncept duboko instaliran u bit musliman-

JOURNAL

52

skih masa, a koji paralizira razvoj ambici-ja, težnju za ljepšim i sofisticiranijim kod odavno hendikepiranih muslimanskih ge-neracija”, ponovo je bio neugodno direk-tan dr. Wolf.

“Koncept zadovoljstva s malim, koji zaista postoji u islamu, nije kočnica na-pretka nego je to pogrešna interpretacija tog koncepta. Islam propagira zadovolj-stvo s malim u smislu zahvalnosti i na naj-manjim blagodatima, ne u smislu zado-voljstva sa svim i svačim - kako se to, me-đu muslimanima, iz neznanja često propa-gira. Naprotiv! U izvorima islama postoje jasne stavke koje podstiču na najveće am-bicije i motiviraju da se dostignu sami vr-hovi na oba svijeta”, pojasnio je mladić.

“..samo što o tim stavkama gotovo da niko i ne govori, inače kako objasniti neza-interesiranost muslimana da usavrše oruđa u bliskoj prošlosti, zadovoljavajući se vla-stitim civilizacijskim razvojem, i njihovu društveno-političku marginalnost u sadaš-njosti? Ono što je uspješno instalirano u umove i srca muslimana je: ideja prepušta-nja vođstva svijeta drugim civilizacijama uz iluziju o već zarađenoj vječnosti, ideja omalovažavanja date šanse u trenutnom mjestu i vremenu, forsiranje rituala umje-sto informiranosti – a što su, informatički rečeno, pogubne ‘bubice’ koje imaju za cilj pasivizaciju, demotivizaciju i uništenje u neopravdanom iščekivanju nekog vida spasonosne božanske intervencije”, tvrdio je dr. Wolf.

“Evidentno je da se ambicije cijelih ge-neracija muslimana ne uzdižu dalje od osnovnih životnih potreba i toplog džamij-skog tepiha, a što je direktni rezultat nesna-lažljivosti da se uhvati ritam u munjevitoj kapitalističkoj utrci i referiranja pogrešnim autoritetima. Svijet gdje su glavne eduka-tivne porcije patetično-amaterska predava-nja petkom, te časopisi i knjige pisane iz perspektive zarobljenika prošlosti u kombi-naciji s niskim ekonomskim standardom, može da poluči samo slabašnu pjenu u oce-anu svijetskih zbivanja”, govorio je sada zabrinutije Imran, kao da se pravda.

“Čini mi se da će u našem razgovoru svi nedostaci muslimana, sve očite nega-tivnosti u muslimanskim društvima biti pripisane pogrešnim interpretacijama isla-ma i deficitu lidera, baš kao da je to valid-no opravdanje. Svaki kvaliteni sistem ži-vota, tako i islam, bi trebao imati praktične poluge i programe za kreiranje progresiv-nog mentaliteta kod ljudi. Uz potpunu svi-jest da i najbriljantnije ideje ovise o kvali-teti njenih nosilaca, te da napredak ili na-zadak svakog društva leži u (ne)profilira-nim umovima indivudualaca odlučnih na-

mjera, pitam se gdje je ključni kvar u mentalitetu muslimana današnjice?”, pitao je dr. Wolf ispitujući nivo poimanja situa-cije kod svog sugovornika.

“Poslanik islama locira taj kvar u srce, tvrdeći da je to organ od čije ispravnosti ovisi (ne)zdravost cijelog bića”, pojasnio je Imran.

“Odlično!”, uzviknuo je dr Wolf, kao da je priželjkivao taj odgovor, dodavši, “Obra-tite pažnju na sljedeću situaciju: zamislite da sjedite u prirodi kraj obale mora s gru-pom istomišljenika i da na tom skupu svi slušate interesantno izlaganje od strane određenog islamsko-moralnog autoriteta. U narednom momentu vidite luksuznu jahtu kako prolazi, krcatu mladićima i djevojka-ma kako sviraju i pjevaju veseleći se. A sad mi odgovorite brzo i iskreno – šta bi bila vaša prva reakcija na taj prizor?”, zaključio je pitanjem svoj maleni eksperiment.

“Moj prvi osjećaj i misao u pomenutoj situaciji bi vjerojatno bili: osuda uz vizua-lizaciju kazne koja će ih uprkos svemu snaći”, uzvratio je prosto Imran, i ne slute-ći što je razotkrio. Uslijedio je nemilosr-dan analitički zaključak, koji gotovo da je prerastao u neumoljivu intelektualnu egze-kuciju.

“To su klasični doživljaji i reakcije jednog muslimana, a koji su satkani od uskogrudnih, zavidnih i sebičnih motiva. Možete li mi objasniti šta spriječava jed-nog muslimana da na sličnu situaciju rea-guje riječima: ‘Stvoritelju podari ovim ljudima da budu veseli i na budućem svije-tu kao što su veseli sada?’ Jer ako im Stvo-ritelj oprosti te ih uvede u raj, vaš status u raju neće ničim biti ugrožen! Uprkos to-me, vaše srce proizvodi tako sitne misli i želje da stičem dojam da u njih ne može stati nitko do oni ljudi koji laskaju vašoj sujeti, ubjeđujući vas da ste divni, neupo-redivi i nezamjenjivi. Bez namjere da vas uvrijedim, ali prethodni eksperiment je do-kazao klaustrofobičnost vaše predstave o raju, pošto taj prostor doživljavate kao uzak, malen, nedostatan, a što po prirodi stvari ukazuje na jednu veću dimenziju uskogrudnosti, zavisti i sebičnosti prema ljudima na ovom svijetu, pošto je vaš (društveni) status ovdje itekako moguće ugroziti. Velika mudrost, velika snaga, ve-lika misija, mogu da stanuju samo u veli-kom srcu – srcu koje istinski brine i nada se za svakog čovjeka. Što je srca muslima-na učinilo malim ako ne iznad pomenuti mentalitet?”, dr. Wolf je iznuđivao potvr-du svojoj tezi, kao da želi i verbalno pri-znanje poraza.

Imran je nakratko razmislio o ovoj observaciji znajući da njegov sugovornik

ima pravo. Kroz misli su mu prošle slike šikaniranja, odbacivanja, etiketiranja koja se dešavaju i na međumuslimanskim rela-cijama, često zbog najtrivijalnijih pitanja. Osjetio je mučninu u stomaku i želju da se pravda. Ipak, istina mu je bila važnija. “Dr. Wolf, vaše observacije su svakako vrijed-ne pažnje i sasvim sigurno ću im se detalj-no posvetiti. Sada želim istaknuti par či-njenica iz moderne historije Arapa, za koje pretpostavljam da će dati određena objaš-njenja za vašu tezu o nedoraslosti musli-manskih srca. Arapi Zaljeva su npr. sve do 1960-ih živjeli isključivo beduinsko-no-madskim načinom života. Dakle, ti ljudi su u drugu polovicu 20. stoljeća ušli pod ša-torskim krilom, u oskudici čiste vode, ja-šući deve i čuvajući ovce. Čovjek koji je bio 1950-ih u saudijskoj prijestolnici zate-kao ju je istom - kao i prije hiljadu godina - po infrastrukturi, razvojnom nivou, dija-pazonu radnih mjesta, dinamici života, itd. Svima je jasno da su Arapi doživjeli jednu izuzetno brzu tranziciju iz poljoprivredno-nomadskog u industrijsko društvo i to jedi-no zahvaljujući nafti. Za razliku od Arapa, Europljani su istu tranziciju proživljavali oko 500 godina, i to zahvaljujući intelektu-lanom naporu, usavršavanju prisutnih oru-đa, dovoljnom broju upornih pojedinaca koji su stremili boljem, bržem i ugodni-jem. Upravo ta vremenska dužina samog aktivnog procesa prelaska iz jednog tipa društva u drugi, a koji je trajao dugih pet stoljeća, je profilirala zavidan fond univer-zalnih ljudskih vrijednosti koje su krasile glavne nosioce zapadne misli i civilizacije. U zemljama islamskog civilizacijskog kruga identičan proces, uslijed ‘zadovolj-stva malim’, je počeo prilično kasno i tra-jao svega nekoliko desetljeća. U zemljama Zaljeva npr. i dan-danas možete vidjeti ge-neraciju ljudi koji su preživljavali roneći za biserima na dnu Perzijskog mora, koje bi kasnije u Indiji trampili za hranu, piće, odjeću i začine. Ta generacija ljudi je još u snazi, lako prepoznatljiva po crvenim oči-ma s popucalim kapilarima, a što je poslje-dica dubokog i dugog ronjenja na dah, bez potrebne opreme. Muslimani su uslijed na-gle društvene tranzicije dočekali novo vri-jeme nespremni, nesigurni, inferiorni u pregovorima i diplomatskim odnosima s iskusnim zapadnjacima koji sa lakoćom ostvaruju svoje interese u tom dijelu svije-ta”, pojasnio je Imran.

“Shvaćam Vašu poantu! Pretpostav-ljam da želite reći kako su današnje sijede glave u bogatijim muslimanskim zemlja-ma zaljubljene u materijalno bogatstvo i izobilje nakon dugih desetljeća teškog si-romaštva i nedostatka najosnovnijih po-


JOURNAL

53

trepština, te da se ni po koju cijenu ne žele vratiti u taj period, a što su predvodnici drugih civilizacija ispravno detektovali te ih s lakoćom nadmudruju. Međutim, ne treba ispustiti drugi bitan faktor stagnacije koji je instaliran od strane ljudi kojima ma-se referiraju, a to je prenaglašeno isticanje bezvrijednosti ovog svijeta – od strane mnogih muslimanskih misonara - a u ko-jem mase, ili većina pojedinaca, vide ispri-ku za pasivnost, indiferentnost i prepušta-nje vođstva ovoga svijeta onima koji ga više cijene. Činjenica je da čovjek aktivno gradi i ulaže samo u ono što voli i do čega mu je stalo. Čovjek koji ne voli što postoji, ne voli što je sad ovdje na ovom svijetu, čovjek koji ne voli ovaj svijet zajedno s njegovim detaljima neće biti u stanju ni da taj svijet uređuje, dizajnira, dotjeruje i vo-di! Tako npr. čovjek koji ne voli svoje tije-lo neće ga ni održavati, dotjerivati, držati u kondiciji, njegovati. Tako je s ulicom, gra-dom, državom, prirodom, društvom i svim ostalim. Tu upravo leži mentalni ćorsokak u koji su zalutali mnogi praktičari islama jer su kroz pogrešno shvatanje ‘manje vri-jednosti ovog svijeta’ počeli podcijenjivati ono što s ljubavlju i onosvjetskim ambici-jama trabaju graditi. A svaki civilizacijski ćorsokak je makro-slika mentalnog ćorso-kaka kao mikro-primjera pogrešnih men-talnih strategija jednoga uma”, kirurški točno je dijagnosticirao dr. Wolf.

“Moram istaći da sam zapanjen suptil-nošću vaših zapažanja glede moga civili-zacijskog kruga”, priznao je Imran.

“Hvala Vam mladiću, polaskan sam”, zadovoljno je uzvratio dr. Wolf, dodavši, “često se pitam zašto među muslimanima dominira umrtvljujuća, pasivizirajuća, konformistička retorika koja je mentalno pokosila više žrtvi nego kuga. Mislim da smo u današnjem razgovoru došli do odre-đenih odgovora. Slabo obavješteni ljudi, poraženi tromošću muslimanskih zemalja, često ističu svijetao primjer Malezije i nje-ne uspješne ekonomske misli, neznajući da su glavni nosioci malezijskog ekonom-skog razvoja ljudi iz sasvim drugog religij-sko-civilizacijskog kruga – Kinezi, koji drže 80% malezijske ekonomije. Musli-mani Malezije imaju identičnu dijagnozu poput drugih muslimana, pošto su i ubriz-givači demotivirajućih virusa isti! I sa tim zapažanjem dolazimo do zaključka da je mentalna kuga, uništivši duh i ambicije ve-like većine muslimana 20. stoljeća, nasta-vila da hara i u 21.”, upozoravajući je ustvrdio dr. Wolf.

Imran je znao da postoji mnogo činje-nica koje ne idu u prilog muslimanima i bilo mu je drago što njegov sagovornik ni-

je isticao kako muslimanski intelektulaci marginalnim pitanjima prečesto pridaju planetarnu važnost dok za pitanja od pla-netarne važnosti – uslijed tromosti duha - koriste sveopću formulu “inšallah”. Znao je da ga je njegov sugovornik mogao “tu-ći” ističući pravovremena naučna otkrića mnogih zakonitosti u svijetu od strane pre-danih naučnika nemuslimana, a na koja bi muslimani bojažljivo i bez samopoštova-nja donosili citate iz Kur’ana o, od davnina istaknutoj, unikatnosti otisaka prstiju, mo-rima koja se dodiruju, a ne miješaju, plane-tama koja imaju dva ili više sunaca, širenje svemira i mnogim drugim znakovima (aje-tima) makro i mikro kosmosa koje musli-mani stoljećima iščitavaju bez valjanog razmišljanja. Drago mu je što nije iznoše-na teza o nepostojanju naučne originalne misli među muslimanima još od Ibn Khal-duna. Ipak, sve to ga ne bi toliko ni uzne-mirilo jer je znao da će biti odgovoran i jadan samo ako generacije poslije njega, neke 2105. , ne budu govorili “nismo ima-li originalnu naučnu misao još od Imrana”. Budućnost ga je najviše interesirala jer – kao što reče jedan mudrac: “Moji vitalni interesi su u budućnosti pošto tamo namje-ravam provesti ostatak svoga života.”

Osjetio je da se njihov razgovor za taj dan privodio kraju, pa je odlučio okončati tu partiju razgovora s upečatljivo pobjed-ničkim duhom. “Dr. Wolf, neizmjerno sam vam zahvalan na vremenu koje ste za mene odvojili, nadam se da će se naši razgovori nastaviti. Za kraj ću se poslužiti jednim va-šim potezom”, rekao je Imran s osmijehom, “tj. vizualizirat ću vam jednu situaciju i za-tražiti da mi kažete prvu misao i osjećaj ko-ji je ta slika u vama pobudila. Obratite pa-žnju! Predočite sebi mladu osobu koja, iako porijeklom iz najniže društvene klase, saža-ljeva ‘male’ ljude koji su došli da traže sre-ću na ovoj velikoj planeti. Ubjeđena je da ima sva prava da sanja herojske snove i di-rektno utječe u vođenju svijeta, smatrajući se velikom osobom, i po ambicijama i po potencijalu, a kojoj je zadaća da usreći ovu malu planetu. Uči jezike. Poštuje svoje i tu-đe vrijeme do te mjere da ne kontaktira mnogobrojne poznanike i prijatelje osim kad im ima što kvalitetno reći, a kontakti su joj česti. Mudro prkosi konformistima. Boji se smrti jedino ako ga zatekne prije obavlje-ne misije. Često putuje. Uljudno i konstruk-tivno komunicira. Svakosatno se multidis-ciplinarno usavršava nastojeći nadrasti svo-je ranije domete, čudeći se ljudima iz vlasti-tog civilizacijskog kruga čije ambicije ne dosežu dalje od munare, istovremeno ih pi-tajući - ako ne stremimo ka najvećim visi-nama, čemu onda nebo?!”, zapečatio je

Imran svoj mali eksperiment snažnim pita-njem.

“Dragi mladiću, prema osobi sa takvim mentalitetom, pa makar imala devedeset godina, mogu osjetiti samo najdublje div-ljenje i poštovanje”, reče dr. Wolf.

Pošto je obojici vrijeme predviđeno sa današnji razgovor isteklo, starac i mladić su ustali od stola srdačno se pozdravljaju-ći. Mladić se zahvalio na čaju i toplom pe-civu uručivši svom domaćinu maleni pa-ket, a njegovoj supruzi otmjeno upakova-nu sliku. Dr. Wolf i njegova supruga, dir-nuti neočekivanom pažnjom, su ispratili elegantnog mladića želeći mu uspjeh u na-učnom radu, poručivši mu da obavezno dođe na proljeće kako bi zajedno posjetili Donaueschingen, predivnu oazu cvijeća i sklada iz koje su kretale prve kapi najveće europske rijeke.

Dr Wolf je, opušteno se klateći na sto-lici za svojim radnim stolom, u tišini sobe radoznalo otvarao maleni poklon. Nije imao ni najmanje predstave šta bi to moglo biti. Nakon što je nožem za pisma prore-zao tanki omot, iz malene kutije na dlanu mu se ukazala tanka srebrna kovanica i ce-duljica papira. Bio je to srebrni dirhem, zvanična valuta nekada najveće svjetske sile, jedinstvene Islamske države svih mu-slimana – Hilafeta.

Na toj valuti je kružno – u samom cen-tru - bila ispisana poruka na arapskom jezi-ku: “La ilahe illallah, Muhammedu-r-resu-lullah”, dok je u drugom većem krugu, koji je u svojoj unutrašnjosti obuhvatao pr-vi, stajalo: “We inne hazihi ummetukum ummeten wahideten we ene rabbukum fettequun.”

Dr. Wolf je oprezno odmotao ceduljicu na kojoj se nalazio prijevod ispisanog sa-držaja na novčiću: “Es gibt keinen gott au-sser Gott und Muhammed ist Sein Profet; Und diese eure Gemeinschaft ist eine ein-heitliche Gemeinschaft, und Ich bin euer Herr. So fürchtet Mich.”

Starac je pomirisao srebrni novčić osjetivši snažan miris slave i dostojanstva koji je nadirao iz proteklih vremena - šireći se njegovim umom - i govorio o neumit-nim padovima i usponima čak i najvećih civilizacija.

U isto vrijeme, dostojanstveni mladić je koračao brzim i sigurnim koracima, okupiran mnoštvom izazova. Najveći je bio izazov utrke s vremenom. Znao je da vrijeme nikoga ne čeka, pa ni njega. Znao je i da vrijeme najveću prednost stiče dok ljudi spavaju, jer ono nikada ne spava. Znao je i da mu je najbolji saveznik um oštar poput mača, pa da njime presiječe vrijeme i dosanja svoje snove. �


JOURNAL

54

(...) Vlada Saudijske Arabije cijelo je vrijeme igrala dvostruku igru kao uostalom i Vlada Sjedinjenih Američkih Država. U po-litičkom nadmudrivanju SAD je imao jedno lice za Saudijsku Arabiju, a drugo za svoje birače i Izrael, a saudijski kraljevi jedno za Washington, a drugi za svoje građane i osta-le muslimane. Želeći popraviti sliku o sebi među Arapima i muslimanima, Saudijska Arabija je inzistirala na UN-ovoj rezoluciji 242 kojom se Izraelu nalaže povlačenje sa okupiranog teritorija u ratu iz 1967. Među-tim, ni do danas te rezolucija nije ispoštova-na. Rezoluciju su odbili i Izrael i arapske zemlje. Tome su svakako pridonijeli i ame-rički predsjednici koji nisu bili skloni vršiti pritisak na Izrael da povuče svoje snage sa okupiranih područja. No, nakon šestodnev-nog rata i katastrofalnog poraza egipatske vojske te sramote nanesene predsjedniku Naseru, Saudijska Arabija se pomalja kao sve jača i utjecajnija regionalna sila. Do tog rata Egipat je predstavljao izravnu prijetnju Saudijskoj Arabiji, a poslije rata se našao na saudijskom platnom spisku za financijsku pomoć. Nakon rata 1967. regionalni balans moći migrirao je oko Crvenog mora: od Egipta do Saudijske Arabije. U isto se vrije-me Arapi sve više okreću političkom isla-mu, napuštajući arapski nacionalizam. To-mu je najviše doprinio upravo Izrael, koji je, religijski inspiriran, do nogu potukao svoje arapske susjede. Okretanje Arapa religiji islamu automatski je Saudijsku Arabiju uči-nilo globalnom silom kao zemlju u kojoj se nalaze najsvetija mjesta za muslimane. Ka-ko bi se nametnuli kao svearapski vođe Sau-dijci će početi zlorabiti religiju u istoj mjeri kao što je Naser zlorabio arapski nacionali-zam.1 To će na najbolji način iskoristiti Sje-dinjene Američke Države koje će svoje čvr-sto savezništvo sa Saudijcima iskoristiti da umanje utjecaj Sovjetskog Saveza kao poli-tičkog mentora i glasnogovornika nekih arapskih država. Rat iz 1967. godine je imao važan utjecaj na američku domaću politiku u odnosima sa Saudijskom Arabijom. Do 1967. godine ono što je bilo dobro za Izrael, apsurda li, u isto je vrijeme bilo dobro i za Saudijsku Arabiju. Iako je njihovo posredno neprijateljstvo postajalo sve očiglednije obje su zemlje imale zajedničkog neprijatelja u Naserovom Egiptu. Poslije 1967. godine,

prosaudijski i proizarelski lobiji se razdvaja-ju u vršenju utjecaja na američkog predsjed-nika i kongresmene. Nakon 1967. godine, kontrolirajući Zapadnu Obalu, Golansku vi-soravan i Sinajski poluotok Izrael je postao jači nego ikada. U isto je vrijeme arapski svijet proživljavao svoju najveću krizu. Zato ovu godinu mnogi stručnjaci američko-sau-dijskih odnosa uzimaju kao jednu od najri-zičniju u odnosima Washingtona i Rijada. No, zajednička borba protiv komunizma i naftni interesi bili su dostatni da dvije zemlje ne samo prevladaju krizu, nego i da njihovi odnosi u vremenu koje će uslijediti postanu još jači i još bliskiji.2

Međutim, nakon samo šest godina Sje-dinjene Američke Države i Saudijska Ara-bija naći će se ponovno na suprotnim stra-nama. Posrijedi je bio novi izraelsko-sau-dijski sukob koji će prouzročiti najveću obustavu proizvodnje nafte, poznatiju kao naftni embargo ili veliki šok. Embargo će nametnuti Saudijska Arabija s ostalim ze-mljama proizvođačima nafte, članicama OPEC-a, a bit će usmjeren prije svih protiv

Sjedinjenih Američkih Država, ali i ostalih zemlja koje su pomagale Izrael u ratu pro-tiv arapskih država 1973. godine.

Yomkipurski rat

Yomkipurski ili ramazanski3 rat zapo-čeo je 6. listopada 1973. godine napadom egipatske i sirijske vojske na izraelski teri-torij. U prvim dobro organiziranim udari-ma egipatske vojske, koju su niz godina obučavali i naoružavali sovjetski vojni stručnjaci, izraelskoj su vojsci naneseni ozbiljni gubitci u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. Po prvi puta od 1948. i prvog izraelsko-arapskog rata, Izrael je bio u vrlo teškoj situaciji. I danas se vode rasprave o pravim razlozima izra-elske nespremnosti za egipatsko-sirijski napad. Po jednima, zapovjednici izraelske vojske imali su provjerene podatke o pri-premi napada na Izrael, no bili su uvjereni da se Egipćani nakon nekoliko doživljenih poraza neće usuditi više napadati njihovu zemlju. Za druge, Golda Meir, tadašnja

Izraelsko-arapski ratovi u kontekstu američko-saudijskih odnosa

Geneza bliskoistočnog sukoba (II)Mirza ef. Mešić

DIJALOG CIVILIZACIJA

JOURNAL

55

izraelska premijerka, na nagovor američ-kog državnog tajnika Henrya Kissingera, namjerno nije željela provesti punu mobi-lizaciju, kako svjetska javnost ne bi optu-žila Izrael za započinjanje novoga rata.4

U svakom slučaju, nakon američke vojne pomoći i miješanja u sukob, Izraelci su uspjeli potisnuti egipatske i sirijske voj-ne postrojbe na početne položaje te zapri-jetiti i samoj egipatskoj prijestolnici Kairu. Taj će događaj prouzročiti saudijsko na-metanje embarga na izvoz nafte svim drža-vama koje su pomagale Izrael u yomkipur-skom ratu, a među prvima je na udaru bio njihov najpouzdaniji saveznik Sjedinjene Američke Države.

Saudijski naftni embargo

Zbog američkog podupiranja Izraela u ratu protiv Palestinaca i drugih arapskih zemalja poput Sirije, Egipta i Jordana, te vojnih pobjeda izraelske vojske nad spo-menutim državama, Saudijska Arabije je nekoliko puta upotrijebila naftu kao poli-tičko oružje. Iako nijedan nije imao trajnih političkih posljedica na američko-saudij-ske odnose, naftna su embarga usmjerila pozornost svijeta na Saudijsku Arabiju i pokazala važnost nafte u međunarodnim političkim odnosima.

Ubrzo nakon izraelske deklaracije o neovisnosti 1948. godine, koju su podržali Amerikanci, Saudijci su po prvi puta po-kušali upotrijebiti naftu kao političko oružje. Tadašnji je predsjednik ARAM-CO-a James Terry Duce upozorio službe-nike u Washingtonu da saudijski kralj Ibn Saud prijeti američkoj naftnoj kompaniji obustavom normalnog crpljenja nafte ako SAD nastavi podržavati Izrael. Međutim, taj pokušaj nametanja embarga, kao i onaj iz 1956. za vrijeme trajanja Sueske krize, nije imao ozbiljnih političkih posljedica osim potpunog isključenja Velike Britani-je iz nadzora nad Bliskim istokom.5

Kriza u američko-saudijskim odnosima ponovno se pojavila 1967. godine nakon još jednog izraelsko-arapskog rata i potpunog vojnog poraza nekoliko arapskih zemalja a osobito Egipta. Nakon što se potvrdilo da su egipatske vojne aerodrome i baze uz izrael-ske bombardirali i američki i britanski vojni zrakoplovi, Egipat je zajedno sa nekoliko drugih arapskih zemlja prekinuo sve odno-se sa Washingtonom i Londonom. Među-tim, to nije učinila i Saudijska Arabija u kojoj će samo dan nakon završetka Šestod-nevnog rata biti organizirano niz demon-stracija protiv Izraela, Sjedinjenih Američ-kih Država pa i vladajuće obitelji Saud. Građani Saudijske Arabije nisu tek tako

mogli progutati sramotu koju su izraelski vojnici sa svojim saveznicima Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britani-jom nanijeli arapskim državama. Radikal-niji među njima vršili su konstantan pritisak na saudijskog kralja Faisala, koji je od Amerikanaca zahtijevao da utječu na hitno izraelsko povlačenja na granice prije izbija-nja rata. Po ustaljenom redu, kada budu prozvani i ugroženi, saudijski članovi vla-dajuće obitelji deklarativno osuđuju agresi-ju i prijete novim naftnim embargom. Tako je tadašnji saudijski kralj Faisal bin Abd Al-Aziz proglasio naftni embargo za sve one zemlje koje pomažu Izrael. Kako su u ta-kvim situacijama naftne kompanije pred-stavljale svojevrsnog posrednika između američke i saudijske vlade, Saudijci su in-formirali službenike ARAMCO-a da je do daljnjega američkim i britanskim tankerima zabranjen pristup saudijskoj nafti. Među-tim, većeg uspjeha naftni embargo iz 1967. godine nije imao. Iduća dva mjeseca, sau-dijsku su naftu su uspješno nadomjestile američka, venecuelanska, iranska i indone-žanska, tako da je početkom rujna embargo prekinut bez ikakvih posljedica. Jedino što je pokazao jeste nemoć i neznanje arapskih država da pomoću najvrjednijeg prirodnog resursa postignu više poena na međunarod-noj političkoj sceni.6

Proturječja u saudijsko-američkim od-nosima dosegnula su vrhunac krizom pro-uzročenom izraelsko-arapskim ratom 1973. godine. Sjedinjene Američke Drža-ve pomažući Izrael najsuvremenijim oruž-jem i golemom financijskom pomoći iza-zvale su protiv sebe, ali i drugih zapadnih proizraelskih zemalja, još jedan naftni em-bargo sa puno ozbiljnijim posljedicama od onoga iz 1967. godine. Kao i rat, i embar-go su arapske zemlje unaprijed isplanirale. Prvo su na sastanku u Damasku krajem kolovoza 1973. godine, egipatski pred-sjednik Sadat i sirijski predsjednik Hafiz al-Asad, vođeni željom za povratkom teri-torija izgubljenog u ratu 1967., dogovorili sve detalje zajedničkog napada na Izrael, odredivši točan datum početka vojne akci-je. Financijsku, vojnu i drugu pomoć su obećale i druge arapske zemlje.7

Sadat je zatim otputovao u Rijad gdje je dobio garancije od saudijskog kralja Fejsa-la ibn Sauda da će Saudijska Arabija obu-staviti isporuku nafte svim državama koje budu podupirale Izrael u ratu koji će uslije-diti. Taj zadatak imao je obaviti saudijski ministar za naftu Ahmed Zaki Yamani. Ovaj kontroverzni ministar sredinom 1973. godine upozorio je američke vladine duž-nosnike da će Saudijska Arabija promijeni-ti svoju naftnu politiku prema Sjedinjenim

Državama ako se Izrael ne povuče na gra-nice prije rata iz 1967. godine.8

Kralj Fejsal je također upozorio službe-nike ARAMCO-a, stacionirane u Saudij-skoj Arabiji, da američka proizraelska poli-tika stavlja Saudijce u jako nezgodan polo-žaj među arapskim prijateljima, koji su pri-jetili izolirati Rijad zbog saudijske pomirlji-ve politike prema Washingtonu. Iznio je i mogućnost opoziva koncesija naftnih polja američkim naftnim kompanijama, što je u Washingtonu izazvalo pravu uzbunu. Sau-dijski kralj je čak izjavio da zbog bezrezer-vne američke potpore ideji cionizma i drža-vi Izraelu, usmjerene protiv Arapa, Ameri-kanci rizikuju normalno opskrbljivanje naftom iz Saudijske Arabije, pa i održivost samog prijateljstva između dvije zemlje.9

Po prvi puta od uspostave bilateralnih odnosa između Washingtona i Rijada iz-mijenjene su prijeteće poruke koje nimalo nisu bile bezazlene. Te će izjave potaknuti američkog državnog tajnika Kissingera da posjeti Rijad i susretne se sa kraljem Feisa-lom te raspravi o naftnom embargu i bu-dućnosti američko-saudijskih odnosa. Bila je to prva posjeta jednog državnog tajnika Saudijskoj Arabiji nakon 20 godina pauze. Washington je tradicionalno stao na stranu Izraela izdašno ih pomažući najsuvreme-nijim oružjem. No, sada se i Saudijska Arabija nametnula kao spremniji igrač ne-go u krizi iz 1967. godine. Kao vodeća čla-nica OPEC-a, postala je najvažniji proi-zvođač nafte na svijetu sa mogućnošću da još više pomoću nje utječe na političke do-gađaje u međunarodnoj zajednici. To će i učiniti predvodeći najveći embargo u po-vijesti naftne industrije.

Za Wiliama Engdahla cijeli slijed do-gađaja vezanih za Yomkupurski rat, a ka-snije i za naftni embargo, tajno je dirigiran iz Washingtona i Londona uz primjenu moćnih diplomatskih tajnih kanala koje je osmislio i sproveo Henry Kissinger. Kao tadašnji državni tajnik i savjetnik za nacio-nalnu sigurnost američkog predsjednika Nixona, za mnoge čak i moćniji od samog predsjednika, održavao je stalne kontakte i sa izraelskom i sa egipatskom odnosno si-rijskom stranom, prikazujući svakoj krive predodžbe druge strane. Čak je zatajivao izvješća američke obavještajne službe o egipatsko-sirijskim pripremama za rat a navodno je imao je i puna saznanja o bu-dućem naftnom embargu.10

Iako svjesni da bez pomoći SAD-a ne mogu zaustaviti svoje agresivne susjede niti održati unutarnje stanje stabilnim, zbog novog arapskog poraza doživljenog u Jomkipurskom ratu, saudijski su dužno-snici odlučili prekinuti isporuku nafte


JOURNAL

56

svim zemljama koje su pomagale Izrael. Embargo je uveden Sjedinjenim Američ-kim Državama a zatim i Nizozemskoj, Južnoj Africi, Portugalu i tadašnjoj Rode-ziji (današnji Zimbabve) što će izazvati bijes američke javnosti koja će sve glasni-je propitivati o svrsi odnosa sa Saudijskom Arabijom. Tom prigodom saudijski mini-star za naftu Yamani izjavio je kako je ko-načno došlo vrijeme da Saudijci, kao i ostali izvoznici nafte, u potpunosti uprav-ljaju svojom naftom.11

Ebmargo je započeo 17. studenog, ka-da je Saudijska Arabija zajedno sa drugim članicama OPEC-a12, donijela odluku o po-većanju cijene sa 3,01 na 5,11 dolara za barel nafte. Istoga su dana odlučili da će svaki mjesec smanjivati proizvodnju nafte za 5 %, sve dok se Izrael ne povuče sa teri-torija okupiranih 1967. godine. Međutim, kako su izraelske snage napredovale neo-čekivanom brzinom prema egipatskom glavnom gradu, Saudijci su objavili potpu-ni embargo na isporuku nafte. Embargo se dogodio u nezgodnom trenutku za Sjedi-njene Američke Države, jer će se u isto vri-jeme objelodaniti i afera “Watergate”. No to nije smetalo šefu američke diplomacije Henryju Kissingeru da se upusti u takozva-nu “shuttle diplomacy” između Egipta i Sirije sa jedne strane te Izraela sa druge, uz neposredno učešće Saudijske Arabije.13

Kao što sam već spomenuli Kissinger je bio upoznat sa svim detaljima vezanim i za rat i za embargo. Njega je kao čuvenog har-vardskog profesora vanjske politike pred-sjednik Nixon imenovao ministrom vanj-skih poslova pred samo izbijanje Yomki-purskog rata. Jedini će u povijesti američke administracije obnašati u isto vrijeme dvije najodgovornije službe američke vanjske politike: savjetnika za nacionalnu sigurnost i ministra vanjskih poslova ili državnog taj-nika, što će ga učiniti najmoćnijim čovje-kom svoga vremena. Kasnije će za svoje doprinose miru i rješavanju arapsko-izrael-skog sukoba dobiti i Nobelovu nagradu za mir, što mu mnogi osporavaju, smatrajući da je prije trebao odgovarati pred Međuna-rodnim sudom za ratne zločine zbog zlou-potrebe političke moći koju je imao usvo-jim rukama. Kisingeer je u svojoj diplomat-skoj akciji imao dva cilja. Prvo, trebao je uvjeriti arapske zemlje da suradnja sa Sjedi-njenim Američkim Državama donosi puno više koristi nego suradnja sa Sovjetskim Sa-vezom. To će imati na umu krovni princ Fahd, kasnije saudijski kralj, kada je po rije-čima američkog veleposlanika u Rijadu Roberta W. Jordana, stalno ponavljao svo-jim savjetnicima da bliski odnosi sa Sjedi-njenim Američkim Državama donose si-

gurnost od vanjske opasnosti. Zato je naj-bolji primjer upravo Izrael, koji se našao pred velikim porazom u Yomkipurskom ra-tu, no zahvaljujući američkoj vojnoj pomo-ći uspio se obraniti, pa čak i poraziti arapske vojske. Drugi diplomatski cilj za Kissingera bio je “umanjiti” izraelsku pobjedu te doka-zati američku neutralnost u ratu. No to je bilo neizvedivo.

Ono što Kissinger nije mogao spriječiti u svojoj diplomatskoj misiji bio je saudijski embargo na izvoz nafte Sjedinjenim Drža-vama i ostalim zemljama koje su pomagale Izrael. Embargo je posebno pogodio ame-ričku vojsku, odnosno njenu šestu flotu u Mediteranu, koja je ostala skoro paralizira-na uslijed nedostatka dovoljne količine naf-te. U stvarnosti, puno je značajnija bila obu-stava proizvodnje nego sam embargo, iako je i embargo izazvao pravu paniku u bojko-tiranim zemljama. Saudijci su znali kada opskrbe bilo koga naftom ne mogu više utjecati na krajnje odredište naftnih tankera. Zato su odlučili zaustaviti cijelu proizvod-nju nafte. Suprotnosti u američko-saudij-skim odnosima dosegnuli su vrhunac u kri-zi 1973.-1974. godine, kada su upravo Hen-rry Kissinger i američki ministar obrane James R. Schlezinger otvoreno zaprijetili mogućnošću okupiranja naftnih polja u Sa-udijskoj Arabiji i njenim susjednim zemlja-ma ako se embargo nastavi. Kissinger je naručio od američkih vojnih stručnjaka ne-koliko planova koji su podrazumijevali okupaciju saudijskih naftnih polja. S druge strane, saudijski ministar Yamani upozorio da će Arapi u slučaju bilo kakvog napada na Saudijsku Arabiju uništiti sva naftna polja. Zato se 1973. godina, ako se izuzme 11. ruj-na 2001., uzima kao najrizičnija za opsta-nak američko-saudijskih odnosa. Ubrzo su

Saudijci ponovno pokrenuli proizvodnju opskrbljujući tankere onih zemalja koje ni-su bile pod bojkotom, što je značilo i naftu za Sjedinjene Države.14

Saudijci su opet igrali dvostruku igru. Uvođenjem naftnog embarga dokazali su svoju privrženost arapskoj borbi protiv cio-nizma, dok su ponovnim pokretanjem proi-zvodnje indirektno olakšali svome savezni-ku Sjedinjenim Državama, kao najvećem svjetskom potrošaču nafte. Saudijska je vla-da još jednom dokazala da im je savezniš-tvo sa Sjedinjenim Država važnije od bilo kojeg drugog vanjskopolitičkog cilja. Em-bargo je u stvarnosti prekinut kada je sau-dijski kralj Fejsal dobio garancije od Sjedi-njenih Država da će izraelsko-arapski rat biti zaustavljen. Za to je bio zadužen Ki-ssinger koji se u studenom 1973. godine uputio u spomenutu “Shuttle diplomacy” za vrijeme koje je posjetio nekoliko puta Cai-ro, Jeruzalem, Damask, Amman i Jiddu, sve dok nije potpisan mirovni sporazum iz-među zarađenih strana. Embargo je službe-no završen sredinom ožujka 1974. godine kada je Kissinger mogao pokazati napredak u izraelsko-egipatskim pregovorima. Za vrijeme predsjednika Jimmiya Cartera pre-stao je svaki govor o mogućoj upotrebi voj-ne sile protiv Saudijske Arabije. Umjesto toga, administracija je predložila, a Kon-gres je odobrio prodaju najsuvremenijeg američkog oružja Saudijskoj Arabiji.15

Posljedice naftnog šoka iz 1973.

Kao jednu od posljedica izraelsko-arapskog rata iz 1973. godine svijet je po prvi puta osjetio što nafta znači za suvre-menu ljudsku civilizaciju. Nakon nekoliko mjeseci trajanja naftnog embarga, došlo je


JOURNAL

57

do nestašice goriva u brojnim zapadnim zemljama, što će prouzročiti ekonomsku krizu ali i stanje panike i straha. Brojne su zemlje zapale u svojevrsnu recesiju, a sku-plja je nafta izazvala porast inflacije uz veliku nezaposlenost. Energetska kriza snažno je djelovala na politizaciju nafte kao najmoćnijeg gospodarskog oružja.16

Na kraju je nafta kao “oružje” ipak imala učinka. Uz posredničku ulogu Sjedi-njenih Američkih Država, točnije uz veliki napor i diplomatsku vještinu Henrya Ki-ssingera, postignuto je primirje između Izraela, na jednoj strani te Egipta, Sirije i Jordana, na drugoj.

Mir je imao i svoju cijenu. Ona se ogle-dala u poskupljenu nafte za nekoliko puta te pokušaju glavnih proizvođača da redefi-niraju ugovore o eksploataciji nafte s kon-cesionarima u svoju korist. Na kraju im je to i uspjelo. Saudijski će ARAMCO preu-zeti potpuni nadzor nad proizvodnjom i izvozom nafte u Saudijskoj Arabiji te osamdesetih godina postati najvećim svjet-skim proizvođačem nafte na svijetu, jasno i najprofitabilnijim. Isti će primjer slijediti i druge članice Organizacije zemalja izvo-znica nafte ili OPEC-a, koja preko noći po-staje jedna od najutjecajnijih međunarod-nih privrednih organizacija na svijetu.17

Skuplja nafta i nacionalizacija naftnih kompanija donijet će zemljama proizvođa-čima nafte enormne sume novca što će sa sobom donijeti i političku moć. Posebno će se obogatiti male državice poput Kuvajta, Katara i Arapskih Ujedinjenih Emirata, smještene na obalama Perzijskog zaljeva koji će ubrzo, nakon završetka hladnoga rata, doći u žižu svjetskog zanimanja kroz sukobe koji traju od početka devedesetih prošloga stoljeća. Neke zemlje poput Sau-dijske Arabije bogatstvo stečeno prodajom nafte znat će iskoristiti u svome jačanju po-zicije na Bliskom istoku kao i među broj-nim muslimanskim narodima, dok će dru-ge države poput Iraka iskoristiti bogatstvo petrodolara da se naoruža te napadne svoje susjede što će za posljedicu imati raspad države te stranu (američku) okupaciju.

Naftni embargo iz 1973. godine poka-zalo je objema vladama granice njihovih odnosa. Politički lideri obiju zemalja pri-znali su kako bi bilo preopasno za obje ze-mlje da se u potpunosti suprotstave jedna drugoj, a sami prekid bilateralnih odnosa imao bi visoku cijenu u održavanju stabil-nosti cijele regije. Nakon naftnog embar-ga, svaka iduća američka administracija težila je vlastitom bliskoistočnom mirov-nom procesu, nastojeći riješiti palestinsko pitanje odvojeno od drugih međunarodno političkih problema u svojemu odnosu sa

islamskim svijetom. Na drugoj strani, Sau-dijska Arabija nakon 1974., očito svjesna neuspjesima prethodnih, te sve više nagla-šenijim razvojem alternativnih izvora energije, u budućim izraelsko-arapskim krizama nije više prijetila naftnim embar-gima, koji bi itekako mogli ugroziti saudij-sku ekonomiju baziranu u potpunosti na izvozu nafte.

Veliko američko-saudijsko zbližavanje se dogodilo upravo nakon arapsko-izrael-skog rata 1973. i naftnog embarga protiv Amerike i ostalih izraelskih pomagača. Sa-udijska Arabija je u međuvremenu (p)osta-la jedna od najsigurnijih američkih save-znika u regiji. Isti status ima i Izrael. No, za razliku od Egipta i Jordana koji su priznali postojanje izraelske države i sklopili bilate-ralne odnose sa Tel Avivom, Saudijska Arabija to ne misli učiniti. Odražavajući arapski sentiment i poseban religijski iden-titet, kao čuvari svetih mjesta u islamu, sa-udijski kraljevi od početka negiraju posto-janje izraelske države. I ne čudi kada je vlast u Saudijskoj Arabiji podijeljena izme-đu vladajuće obitelji Saud i ultrakonzerva-tivne uleme koji daju legitimitet saudijskim kraljevima. To je i ujedno i najveći apsurd američko-saudijskih odnosa.

I ovaj se izraelsko-arapski rat stavlja u kontekst tadašnje bipolarne podjele svijeta. Američka vanjska politika predvođena Ki-ssingerom ovaj je rat promatrala kao strate-gijsko natjecanje sa SSSR-om. Poslije ovo-ga rata Egipat se sve više priklanja Sjedinje-nim Američkim Državama koje će, uz čvr-sto savezništvo sa Izraelom i Saudijskom Arabijom, sa Egiptom zadobiti odlučujuću prevagu nad sovjetskim utjecajem na Bli-skom istoku. Ispunjenje tog geopolitičkog cilja omogućilo je Sjedinjenim Američkim Državama skoru pobjedu u hladnome ratu te globalni nadzor nad cijelom regijom. U svim budućim mirovnim pregovorima iz-među Arapa i Židova ključnu poziciju će imati Sjedinjene Američke Države.

Sve do Yomkupurskog rata 1973. godi-ne, američku će strategiju prema Bliskom istoku karakterizirati dvije konstante: osla-njanje na Izrael kao glavnog lokalnog ame-ričkog saveznika i podrška reakcionarnim arapskim režimima, čime se zaustavljao val arapskih nacionalno-antiimperijalističkih pokreta. U pozadini američke politike uz globalne geostrateške razloge stajali su konkretni ekonomski interesi vezani za ne-smetanu proizvodnju nafte i njen slobodan i neometan transport do Zapadne Europe i SAD-a. Spomenuti rat i energetska kriza koju će nametnuti zemlje članice OPEC-a predvođene Saudijskom Arabijom još će više pojačati interes SAD za ovu regiju.

Kissingerova politika “korak po korak” poslije Yomkipurskog rata i naftnog embar-ga donijela je diverzifikaciju američkog pri-stupa Bliskom istoku. Kako bi dodatno osi-gurale sigurnosno-ekonomske interese na Bliskom istoku, SAD će unilateralno osla-njanje na Izrael zamijeniti novom strategi-jom lokalnih savezništava koja je podrazu-mijevala uključivanje postnaserističkog Egipta, forsiranje “Bijele revolucije” u Ira-nu i projekt unutrašnje modernizacije Sau-dijske Arabije. Međutim, takva politika SAD će doživjeti neuspjeh islamskom re-volucijom u Iranu 1979. godine te saudij-skim odbijanjem mirovnih pregovora iz Camp Davida. Situaciju će dodatno zakom-plicirati sovjetska okupacija Afganistana te izbijanje iračko-iranskog rata.

Događaji iz 1979. godine

Nekoliko će događaja s kraja 1979. go-dine ozbiljno ugroziti saudijsko kraljev-stvo i narušiti sigurnost u cijeloj regiji. Pr-vo je početkom studenog u Iranu uspješno izvedena islamska revolucija predvođena imamom Homeinijem, koji će pozvati na slične promjene diljem islamskog svijeta. To je prije svega značilo uklanjanje na-sljednih monarhija, što će saudijska kra-ljevska obitelj doživjeti kao direktnu pri-jetnju svojoj vladavini, te uvođenje islam-ske vladavine u sve muslimanske zemlje. Ohrabreni događajima u Iranu, ali u isto vrijeme i poticani od službenog Teherana, saudijski su šijiti, koji su nastanjivali istoč-ne saudijske pokrajine, organizirali niz de-monstracija protiv saudijskih vlasti. Neki od njih su zagovarali i oružanu pobunu ne-girajući saudijsku državu.

Nekoliko tjedana kasnije, saudijska je vlast doživjela još veći šok. Nekoliko sto-tina saudijskih pobunjenika okupiralo je najsvetije mjesto za muslimane, Kabu u Mekki. Zahtijevali su trenutačno odstupa-nje saudijske obitelji sa vlasti, optužujući je za korumpiranost i podčinjenost nevjer-ničkoj zemlji Sjedinjenim Američkim Dr-žavama. Većinu pobunjenika činili su stu-denti islamskog univerziteta u Medini, predvođeni izvjesnim Juhaymanom El-Utaybiem. Na poziv saudijskih vlasti te odobrenje saudijske uleme, krizu su riješili francuski specijalci, po jednoj verziji pu-štajući gas, a po drugoj vodu i kroz nju struju među pobunjenike. Većinu su pobi-li, dok su mali broj živih uspjeli zarobiti.

Optuživana da nije dovoljno islamska, saudijska će vladajuća obitelj nakon doga-đaja iz 1979. godine sve više novaca dari-vati islamskim humanitarnim organizaci-jama i organizacijama za islamsko misio-


JOURNAL

58

narstvo. Na zapadu će, s druge strane, ta-kvo saudijsko postupanje biti označeno kao financiranje i pothranjivanje budućih terorista. To samo pokazuje u kakvoj se situaciji nalazi obitelj Saud. S jedne strane se mora dodvoravati domaćim kritičarima i dokazivati svoju privrženost islamu, a s druge međunarodnoj javnosti, posebno svom savezniku SAD-u, da ne podržava terorističke niti antizapadne ideje. Istina je kao i inače negdje između. Bilo je to najri-zičnije razdoblje za opstanak saudijske vlasti od uspostave moderne saudijske dr-žave koje je alarmiralo i saudijskog save-znika Sjedinjene Države. Tek što su uspje-li riješiti unutarnje izazove, još će dva do-gađaja u susjedstvu imati svoje posljedice na američko-saudijske odnose za idućih nekoliko decenija.

Sovjetska okupacija Afganistana i po-četak iračko-iranskog rata kao nikada do tada, a ni poslije, zbližit će dvije zemlje. U oba su događaja službeni Rijad i Washin-gton bili indirektno involvirani. U iračko-iranskom ratu svojom su financijskom po-moći i naoružanjem pomagali iračku voj-sku, dok su u Afganistanu pomagali mud-žahedine iz čijih će se redova nakon rata regrutirati prvi članovi zloglasne Al-Qai-de. Saudijska Arabija i Sjedinjene Države na jednoj su strani zaustavljali tzv. izvoz Islamske revolucije iz Irana, čineći branu za širenje šiizma, podupirući Irak u ratu protiv Irana, a s druge strane suprotstavili su se SSSR, čija je okupacija Afganistana direktno ugrozila američke interese u Per-zijskom zaljevu, odnosno izazvala nesta-bilnost u cijeloj regiji bogatoj naftom.

Iračko-iranski rat ugrozit će sigurnost u cijeloj regiji i zaprijetiti normalnoj op-skrbi nafte iz zemalja Perzijskog zaljeva. Taj je rat predstavljao ozbiljan ideološki izazov Saudijskoj Arabiji. Sjedinjene Dr-žave su ubrzo nakon početka rata započele sa ponovnim uspostavljanjem bilateralnih odnosa sa Irakom koji su prekinuti nakon rata iz 1967. godine. Nakon što je Iran vra-tio izgubljeni teritorij te zaprijetio prijeći iračku granicu, Saudijska Arabija i druge arapske zemlje zatražile su od SAD da se još aktivnije uključe u rat. Za te zemlje iračko-iranski rat nije imao samo stratešku važnost nego isto tako i etničku i religij-sku. Bio je to rat Perzijanaca protiv Arapa, odnosno šijita protiv sunita.

Za saudijske lidere, gorljiva i funda-mentalistička forma islama postala je in-strument kojim se mobilizirala svijest Sau-dijaca. Islam je iskorišten kao odgovor na sva iskušenja sa kojima se saudijski režim suočio krajem 1979. godine, bilo da se radi o opasnosti od šijitskog Irana ili komuni-

stičkog SSSR-a. Mobilizirano je na stotine imama i učenjaka islama koji su propovi-jedali po džamijama o opasnostima šiizma i komunizma. Saudijski mladići prijavlji-vali su se za rat u Afganistanu. Ogromne svote novca poklanjali su različitim obra-zovnim i humanitarnim organizacijama koje su širile saudijsko-vehabijsko tuma-čenje islama u zemlji i drugim musliman-skim zemljama i po mnogima na taj način pokrenuli organiziranje grupa poput Al-Qaide, što će kao posljedicu imati 11. ruj-na 2001. i druge terorističke napade na zapadne ciljeve. Ovo je imalo značajan utjecaj na saudijsku vanjsku politiku. Sau-dijski se režim naprosto želio osloboditi sve ozbiljnijih kritika i pritisaka koji su do-lazili od militantnijih građana Saudijske Arabije, stoga su ohrabrivali dragovoljce da učestvuju u afganistanskom džihadu protiv Sovjeta. No ti dragovoljci za nešto više od decenije prouzročit će velike nevo-lje kako saudijskom režimu, tako i cjelo-kupnom sigurnosnom sustavu u međuna-rodnoj zajednici. �

Bilješke:1 Za detaljniji prikaz vidjeti; Fouad Ajami, The Arab Predicament: Arab Political Thought and Practice Since 1967, Cambridge University Press, New York, 1981., str. 71.2 Rachel Bronson, Ticker than Oil, str.104-105. 3 Nazvan je Yomkipurskim zato što je započeo na dan židovskog vjerskog blagdana Yom Kipura, Dana po-mirenja. A u isto je vrijeme trajao ramazan, deveti mjesec islamskog kalendara u kojem muslimani prakticiraju post, treću islamsku obvezu. Vidjeti: Thomas W. Lipman, Inside the Mirage...str. 155.4 Radovan Vukadinović, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka... str. 128.5 Gawdat Bahgat, American Oil Diplomacy... str. 48.

6 Gerald Posner, Secret of The Kongdom, The inside story of The Saudi-U.S. Connection, Random House Trade Paperbacks, New York, 2005. str. 38-53.7 Sve okolne arapske zemlje poslale su svoje jedinice i naoružanje kako bi podržale egipatke i sirijske sna-ge. Za vrijeme trajanja rata Irak je poslao 18.000 voj-nika, nekoliko stotina tenkova i nekoliko borbenih aviona. Libija i Alžir su također poslale svoje borbe-ne avione, netom kupljene od Francuske, uz brigadu od 150 tenkova. Tunis je učestvovao sa 2.000, Sudan je poslao u Južni Egipat 3.500 vojnika, a svoje su elit-ne jedinice u Siriju poslali i Maroko i Jordan. Četvrti dan nakon izbijanja rata, Saudijska Arabija je poslala 3.000 svojih vojnika u Siriju, no imali su jasnu zapo-vijed da se ne uključuju u ratne operacije. Saudijska je vlada sada željela izbjeći kritike svojih arapskih susjeda, kao iz 1967. kada su je optuživale da nije pomagala Egipat i Siriju, pa je poslala svoje vojnike uz obećanje da će uvesti naftni embargo. Na drugoj strani, Saudijci su na sve su načine pokušali izbjeći narušavanje dobrih odnosa sa Washingtonom. Ovo je bio prvi i zadnji puta da saudijski vojnici učestvuju u izraelsko-arapskim sukobima. Izvor: http://www.bambooweb.com/articles/Y/o/Yom_Kippur_War.html8 Robert Legacy, Kingdom od Saud, str. 397-8.9 Rachel Bronson, Thicker than Oil...str. 116.10 F. Wiliam Engdahl, Stoljeće rata...str. 216 - 217. 11 Daniel Yergin, The Prize...str. 606.12 U embargu su učestvovale: Saudijska Arabija, Ku-vajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Alžir.13 Thomas W. Lipman, Inside the Mirage... str. 157.14 Robert Lacey, The Kingdom, str. 397-412.15 Gawdat Bahgat, American Oil Diplomacy...str. 48.16 Leonardo Maugeri, “Not in Oil’s Name,” Foreign Affairs, 82 (July/August 2003).17 Brojna su nagađanja prisutna među poznavateljima tadašnjih prilika, pa i ona da su Amerikanci sami po-taknuli jačanje OPEC-a i porast cijena nafte kako bi ojačali naftni kapital, a kako su vodeće naftne kom-panije u američkom vlasništvu od rasta cijene nafte najveću su korist imali upravo Amerikanci. Prisutna i teza o teoriji zavjere o sprezi naftnog kapitala sa voj-no-industrijskim kompleksom u Sjedinjenim Ame-ričkim, čiji zagovornici namjerno izazivaju svjetske krize i ratove kako bi ostvarivali veće profite te se domogli prirodnih resursa pojedinih zemlja poput iračke nafte ili čak afganistanskog maka.


JOURNAL

59

OGLASI

BOŠNJA�KA NACIONALNA ZAJEDNICA

HRVATSKE Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREB

fax: 4848201, tel: 4819377; e-mail: [email protected] ___________________________________________________

OIB 861479004 M.B. 00852872 Ž.R. 2360000-1101413989

Fond za stipendiranje BNZH

N A T J E � A J BNZH raspisuje natje�aj za dodjelu stipendija za akademsku godinu 2009/2010. studentima Bošnjacima koji žive i studiraju u Republici Hrvatskoj. Rok za prijavu na natje�aj je 12.02.2010. g. OBAVEZNA DOKUMENTACIJA:

1. Popunjen aplikacijski formular Fonda; 2. Zamolba s kratkim životopisom i svojeru�nim potpisom; 3. Osobna fotografija (2X); 4. Za brucoše kopije sljede�ih dokumenata: svjedodžbe od sve �etiri godine srednje škole

kao i završnog (maturskog ispita), te potvrda ili indeks kao dokaz o upisu na fakultet; 5. Potvrda o upisu u narednu akademsku godinu:

� Za studente koji studiraju po novim nastavnim planovima („Bolonja”) potvrda o upisanim predmetima u akademskoj godini 2009/2010. s brojem ECTS bodova za svaki predmet, te popis svih predmeta iz godine studija u koju su upisani s brojem ECTS bodova za svaki predmet;

6. Potvrdu o uspjehu u prethodnoj akademskoj godini: - Za studente koji studiraju po novim nastavnim planovima („Bolonja”) ovjereni ispis ocjena položenih predmeta s brojem ECTS bodova za svaki predmet, te ovjereni popis svih predmeta iz prethodne godine s brojem ECTS bodova za svaki predmet;

7. Osobnu izjavu ku�ne liste; 8. Osobnu izjavu o neprimanju stipendije od strane drugih ustanova; 9. Potvrdu o primanjima (neku od navedenih):

� potvrdu o visini zadnje pla�e roditelja, � kopiju zadnjeg odreska mirovine, � potvrdu o nezaposlenosti, � dokaz o nekom drugom izvoru primanja.

NAPOMENE:

1. Prednost �e imati nadareni studenti slabijeg imovnog stanja. 2. Prednost �e imati deficitarne struke iz grada odnosno županije iz koje student dolazi. 3. Prednost �e imati aktivni �lanovi bošnja�kih asocijacija. 4. Odluku o izboru stipendista donijet �e komisija koja �e se formirati za tu akademsku

godinu. Dokumentaciju za natje�aj potrebno je dostaviti u navedenom roku na adresu: Bošnja�ka nacionalna zajednica Hrvatske 10000 ZAGREB, Ilica 54.

Odbor Fonda za stipendiranje BNZH

JOURNAL

60

MURSELOV ŠEGISTAN

Kada sam po prvi put ostao sam sa svojim novorođenim sinom pisao sam ne-ki tekst i nisam primijetio što mi je žena ustvari govorila. “Mursele, idem na pet-naest minuta u trgovinu, pričuvaj Lukma-na” – rekla je i otišla. Nisam ni shvatio da sam ostao sam s mališom kada je započeo plač, a nije mu bilo majke da ga smiri. A taj plač, kao da vojska Mongola maršira kroz dnevnu sobu i usput udara u rostfraj lonce. Želio sam završiti misao, zaključiti poantu u tekstu, ali mala plačna sirena ni-je dala. Što hoće zaboga, dam mu mednu dudu – neće. Plešem oko njega indijan-ske, ali i bošnjačke folklorne plesove da ga malčice udobrovoljim - ne zanima ga. Glumim mu ulomke iz svoje predstave Kameni spavač, jer ja sam glumac, znate - načas zašuti zbunjen mojom teatralno-šću da bi odmah zatim započeo s plačem još huđe i još luđe, preko sedam, preko osam, a čulo se sve i preko Dizdarove Modre rijeke koju sam mu tada izreciti-rao. “Zar sam toliko loš glumac ili je Lu-kman najzahtjevnija publika do sada?” – pomislih razočaran. Plač se nastavio i odlučih da bi bilo najbolje pustiti Lukma-na da plače dok se ne umori. Nitko ne može plakati dovijeka, zar ne? I žena kad plače računa na neku minutažu u kojoj će dobiti pozornost, zar ne? Kada ta pozor-nost izostane prestaje i plač, zar ne? E pa nije tako, i žena i dijete plaču neprekidno, makar se ugušili, dobili moždani udar, pjena im na usta izašla, a zajedno s Mon-golima udaraju u lonce, zar ne, sve dok ne dobiju što traže. Pustio sam ga neko vrije-me, ali mali je odjednom poplavio, počeo se gušiti. To me je pravo zabrinulo. Što ću reći ženi ako se nešto dogodi. Glupan, zamislite. Kao da je riječ o pregorjelom ručku, kao da sam zaboravio kupiti tucet jaja, kao da nisam platio račun za struju. Obuzela me panika i potapšao sam ga po leđima. Mali se prenio iz gušenja i nasta-

vio jecati. “Što sad i gdje je Mirsada za-boga? Što radi u trgovini toliko dugo?” – nervozno sam gunđao.

Držao sam ga u naručju i njihao baš kao što sam vidio ženu da radi. Ni to nije valjalo. Sjetih se da se možda upiškio ili pokakio i odlučio sam ga presvući po pr-vi put, sam samcat. Što ako se pokakio, a ja do sada nisam čistio ničija govna. Dru-gi su čistili za mnom, ali tuđa... Pa to je moje dijete, sjetih se, moja genetska ka-kica i što se ne bi okušao i u tome. Pažlji-vo sam ga položio na stol i skinuo pelenu, u peleni ništa, prazno. “Zašto plačeš ma-li, zašto mami ne plačeš toliko, što si se na mene namjerio” – upitah ga sasvim ozbiljno tražeći od jednomjesečne bebe suosjećanje. Lukman, da je mogao, zasi-gurno bi cinično odgovorio: “A gdje ti je babo mlijeko u tim sisama.” Uz to popri-lično sam se bio oznojio, što od muke, što od skakanja po kući. Dok sam ja nespret-no navlačio pampersice, baš kao što sam vidio ženu da radi, znoj je počeo padati po djetetu koje je golo ležalo na stolu. Mali se najednom smiri, ozbiljno me po-gleda, digne nogice i iz ćune mu izleti vodoskok – ravno meni u lice. “Ovo je previše, gdje si Mirsadaaa!” – viknuh pun očinskog jada.

Eto, to je bilo mojih prvih petnaest dramatičnih minuta koje sam proveo sam sa svojim sinom dok je žena kupovala kruh i mlijeko. Nakon toga počeo sam ci-jeniti angažman i brigu moje žene oko našeg djeteta i zakleo se da joj više nikad neću prigovoriti za umor ili nervozu na-kon neprospavane noći. Kada bih morao provesti čitav dan i noć s malim, mislim da bih na kraju odmarširao s Mongolima u Mongoliju. Te naše Bošnjakinje, prave su mustre; u jednoj ruci drže dijete, s dru-gom spremaju po kući i peru suđe, na le-đima nose pet metara drva, istodobno ku-haju ručak, a muž gleda televiziju ili još

bolje, piše tekstove. Ne bih previše o to-me jer ako nastavim uskoro ću ja morati kuhati ručak, nositi pet metara drva na le-đima, držati dijete, spremati po kući i pra-ti suđe. Ne dao Bog takve sudbine jed-nom Bošnjaku i muslimanu, zlatnom lji-ljanu. Bolje je prepustiti ženama da budu ljiljanolike Bošnjakinje. Nije zgorega ovom prilikom citirati ajet “džennet se krije ispod majčinih stopala”. Neki dan sam tražio ženu da mi pokaže stopala, u čudu me je gledala. Tražio sam obećanje dženneta, nije shvatila.

Kada se Lukman rodio pio sam kahvu u kafiću bolnice Sv. Duh. Dogovor je bio da budem uz ženu na porodu, ali sestre su me istjerale iz rodilišta jer je jedan tata pao u nesvijest kada je njegova žena po-čela vriskati usred porođajnih muka. On nije Bošnjak, pomislio sam tada, mi ne padamo u nesvijest na bojišnici. Glavna sestra je vjerojatno primijetila moj zlura-di osmijeh i istjerala me van. Dok sam izlazio čuo sam blijedog momka kako go-vori: “Sestro, nisam se onesvijestio, po-skliznuo sam se.” Na istom mjestu, prije trideset godina, moj je babo po prvi put došao vidjeti svog sina jedinca. Nije ga bilo puna dva dana, slavio je naokolo, a kada se napokon pojavio majka mu je re-kla: “Seade, prdi isto kao i ti.” Tu sam priču čuo mnogo puta, a jednom sam s babom završio u kafiću kada ga je ostar-jela konobarica u borosanama upitala: “Gospon, jeste li Vi prije dvadesetak go-dina bili ovdje s prijateljima, plesali sa stolcima, radili nered i slavili rođenje si-na? “ Srećom, nisam pratio uzor svoga babe. Učio sam ezan, salavate, tekbire i dok sam čekao da me sestre uvedu da po prvi put vidim sina, u knjigu utisaka rađa-one upisao sam: “Ja, Lukman ibn Mur-sel!” Upisao sam to uz ostale zapise po-put: “Neka sveti Ante blagoslovi našeg Ivana. Ponosna rodbina Pavković.” ili

Zapis o rođenju sina

Ja, Lukman ibn MurselKada se Lukman rodio pio sam kahvu u kafiću bolnice Sv. Duh. Dogovor je bio da budem uz ženu na porodu, ali sestre su me istjerale iz rodilišta jer je jedan tata pao u nesvijest kada je njegova žena počela vriskati usred porođajnih muka. On nije Bošnjak, pomislio sam tada, mi ne padamo u nesvijest na bojišnici. Glavna sestra je vjerojatno primi-jetila moj zluradi osmijeh i istjerala me van. Dok sam izlazio čuo sam blijedog momka kako govori: “Sestro, nisam se onesvijestio, poskliznuo sam se.”

Filip Mursel Begović

JOURNAL

61

MURSELOV ŠEGISTAN

“Nakon dugo čekanja i dvanaeste popije-ne pive rodila se Marica, naše malo zlato od tri i po kile. Pijan od sreće, tata Marko i mama Katica.”

U bolnici Sv. Duh, dakle, lovio sam i sjenu svoga babe, koji je s ostalim očevi-ma želio plesati sa stolcima, ali ja imam san. Moj san je da jednog dana povedem sina na džumu, Bajram namaz. San i sje-ne. Ne idu uvijek zajedno. Bio sam jedno-godišnjak kada me je suprotnom želio naučiti moj babo. Tada je čitao poznatog grčkog filozofa koji je ljudski život uspo-ređivao s vatrenom igrom sjena u pećini. Zanimale su ga i teorije psihologa koji su bili sigurni da lutkarsko kazalište utječe na razvijanje dječje inteligencije. Želeći me zabaviti, a ujedno započeti moje obra-zovanje (bio je ambiciozan) iskoristio je naučeno i izmislio, kako je to nazvao, igru sjena. Ispred mog krevetića postavio je prozirno bijelo platno. Sa druge strane u njega je uperio svjetlo, uzeo par mojih plišanih medvjedića i iza platna započeo nijeme kazališne priredbe. Lutke su igrale svoj ples, a babo je smiješkom nježio zrak: “Sine! Tvoja snaga od koje će drh-tati moja starost sada je krhkost koju ispi-jam zajedno s jutarnjim mlijekom. Sada smo tihi kao gorsko jezero, pogledamo nebo i čudimo se odrazima svojih lica ko-ja nepovratno putuju i stare. Prepoznajem tvoj glas u drhtaju kore mladog bagrema. Sine, pjesmo moja, ne brini, voli te tvoj babo!”

Danas smo babo i ja umorni od među-sobnog igranja, a nitko ne može potvrditi da li je moju inteligenciju povećala nje-gova zamisao ili ne. Razvijao sam se kao i ostali moji vršnjaci, a priča o zajednič-koj igri sjena potisnuta je u predio prohu-

jalog očinstva i djetinjstva. Znamo, zasi-gurno, da nas sjene predaka još uvijek prate. Međutim, znam da malena igra nije bila uzalud. Ponekad, dok razgledavam sjene koje moja hanuma, noseći mog sina u naručju, nasmijana ostavlja hodajući po kući, odjednom me obuzme ludo veselje, dječja radost. One iste sjene koje je moj babo uprizorio ispred mog krevetića, u početku mog djetinjstva, ponovo se vra-ćaju kao odrazi malog plačljivca i žene koju volim. Njihova prisutnost i moja ra-zdraganost ne traju dugo. Da ih ne bi ne-povratno izgubio nakratko zatvorim oči. Pustim sjene da odlepršaju. Neka traže svoj hlad. Tko ima stotinu vrsta sjena ima i stotinu vrsta boli, tko ima jednu sjenu ima i jednu bol, tko nema sjena nema ni boli. Bez sjena, nema ni identiteta. Volim kad me bole moje sjene.

Iskreno, kada mi je Mirsada rekla da je trudna bio sam uvjeren da će biti curi-ca. Oduvijek sam želio sina, Allah najbo-lje zna, a kaže se u narodu da dobiješ upravo suprotno. Zato sam od početka braka želio curicu, čak se uvjerio u to, ali u srcu sam se nadao suprotnom. Eto, izgleda da je upalilo, a Allah najbolje zna. Na kraju krajeva čini mi se da još nisam spreman za curicu. Morao bih se temelji-to mijenjati, a to je teško za jednog muš-kog Begovića. Znam samo muške igre i čini se da mi Begovići nismo ništa napre-dovali od kada smo sa sela Jasen iznad Trebinja sišli u grad. Ni u Zagrebu nije drugačije, muškost nas je zarobila, a njež-ne ruke naših dama i mama ubrzo nagriza deterdžent za pranje suđa. Često sam raz-govarao sa sobom pokušavajući se pri-premiti za curicu. Tu su dva stalna lika, Begović i ja.

JA: Ja samo kćerku tražim! BEGOVIĆ: Zamisli, i ja. I moja je pobje-gla. Zašto danas kćerke bježe od svojih očeva? Sudbina, mora da je. JA: Ne razumijemo se. Ljutiš li se ti Be-goviću na svoju, ja ne? BEGOVIĆ: Ja ću je ubiti, moja kćerka ne smije oblačiti uske suknje i izlaziti iz ku-će! Ja svoju pratim u školu, a ti? JA: Moja ide sama u školu. BEGOVIĆ: Blago tebi, ja sam svoju ro-dio da ju mogu ubiti nakon škole! JA: Smiri se malo, insanu! Ovo je njeno vrijeme. Meni je stvarno žao, ali ti si samo gost ovdje. Tu si da kupiš usku suknju. I meni je tvoje kćerke, naravno, žao. I ja bih moju možda ubio, ali nije ju lahko naći. Brzo završi školu i hajde je pronađi... Za-čas se izmijene, to je strahota jedna. BEGOVIĆ: Ja moju ne bih mogao ni pre-poznati. Možda sam je i viđao, ali... kako ju prepoznati u kratkoj suknji ili gaćica-ma? Ne, tu moje znanje pada.JA: I moje!BEGOVIĆ: Interesantno, toliko nas ima Begovića koji tražimo svoje kćeri. A uspi-je li koji da ih nađe? Rijetko koji. I kad pronađe, uzalud. I ne možeš joj onda ništa. JA: Da, to je teško moj Begoviću.BEGOVIĆ: Kad bi ju pronašao, napokon, i kad bi ona odbila ići sa mnom, ubio bih je!JA: Vidi ga, ja moju ne bi.BEGOVIĆ: A ja bih, zašto ne, pa nije grijeh.JA: Begoviću, budalo, ubi sebe radije!BEGOVIĆ: A što kažeš na sina?JA: Aman???BEGOVIĆ: Nek onda drugi brinu za kćeri!JA: Taman!BEGOVIĆ: Tako je bratac, a naš sin će brinuti za njihove suknje.JA: Aman, taman! �

Ja, Sead ibn Ibrahim Ja, Mursel ibn Sead Ja, Lukman ibn Mursel

JOURNAL

62

ZANIMLJIVOSTI

Stop podzemnim tunelima

Kako bi spriječili krijumčarenje oružja i tehnike na palestinski teritorij koji se već nekoliko godina nalazi pod izraelskom blokadom, egipatski radnici potpomognuti inženjerijom američke vojske počeli su s izgradnjom 25 kilometara dugačkoga pod-zemnog zida između Egipta i pojasa Gaze. Više od 200 podzemnih tunela koji se pro-težu ispod izraelsko-egipatske granice da-nas za palestinska područja u Izraelu pred-stavljaju glavni opskrbni put kojim u Gazu dolazi doslovno sve, od mikrovalnih peć-nica i televizora do motocikala i oružja, poput raketa kratkog dometa.

“Sve što dolazi u Gazu dolazi preko naših tunela. Živa stoka, motocikli, pa čak i automobili koje rastavljamo u dijelove kako bi mogli proći uskim hodnicima”, kaže Abu Rawali, vlasnik jednog od tunela čiju je izgradnju platio oko 220.000 dola-ra. Kako kaže, jedini uvjet za izgradnju tunela je plaćanje jednokratne pristojbe Hamasu u iznosu od oko 3.000 dolara te pristajanje na zabranu krijumčarenja alko-hola u Gazu. Tunelsko krijumčarenje stvo-rilo je na palestinskom području sasvim novu klasu bogataša koji su se doslovno obogatili u podzemlju, a na transportu kri-jumčarene robe zaposleno je oko 50.000 Palestinaca, od čega oko 10% čine djeca. Ulazi u tunele zatvoreni su na palestinskoj strani šatorima, a Izraelci su tunele do sada pokušavali uništavati zračnim napadima. Kako niti jedna mjera do sada nije zausta-vila krijumčarenje, Egipćani su uz pomoć američke vojske počeli izgradnju podze-mnog zida od čeličnih cijevi koji će se pru-žati do 18 metara ispod površine zemlje. Prema najavama inženjera, zid od čeličnih cijevi povezanih specijalnim pločama ne-će biti moguće izrezati ili rastopiti, a unu-tar podzemne barijere bit će ugrađeni po-sebni geofoni, uređaji za otkrivanje tunela i bilo kakvog gibanja ispod zemlje. Prema planovima, cijela bi konstrukcija trebala biti dovršena u sljedeće dvije godine.

“Najavljuju da zid nećemo moći srušiti niti zaobići, ali vidjet ćemo što će se doista zbivati. U svakom slučaju, ni mi nećemo sjediti skrštenih ruku, previše je novca ulo-ženo u konstrukciju tunela da bismo ih ta-ko lako napustili”, kaže Abu Rawali. �

Facebook i razvodiIako su zamšljene kao sredstvo komu-

nikacije i druženja, društvene mreže poput Facebooka sve češće predstavljaju prijet-nju braku. Prema analizama jedne odvjet-ničke tvrtke, čak 20% zahtjeva za razvod braka u Velikoj Britaniji temelji se na in-ternetskoj nevjeri i cyberseksu, odnosno erotskom dopisivanju jednog od partnera s osobama suprotnog spola na Facebooku. “U posljednih pet godina broj zahtjeva za razvod braka uzrokovanih internetom dra-matično je porastao, a pogotovo od kada se na sceni pojavio Facebook. Ne samo da korisnici ove društvene mreže često ulaze u koketiranje s osobama suprotnog spola nego to i njihovi partneri vrlo lako dozna-ju”, izjavila je za “Daily Mail” britanska odvjetnica Karen Moores.

Uz to što se ljudi na internetu mnogo lakše upuste u ljubavnu aferu nego u stvarnom životu, stabilnosti brakova ne pridonosi ni činjenica da se na internetu vrlo lako dolazi do programa kojima se prepiska i aktivnosti bračnog partnera la-ko mogu kontrolirati. Prema procjenama, više od 14 milijuna Britanaca svakodnev-no koristi društvene mreže, a dobar dio njih ne koristi se ovim servisima kako bi razmjenili benigne poruke s prijateljima, nego i kako bi našli partnera za izva-nbračnu avanturu.

Oni koji najčešće zarađuju na ovakvim parovima jesu tvrtke koje proizvode sof-tver koji služi za špijuniranje partnera na internetu te, naravno, odvjetnici za rasta-vu. Činjenica je da na Facebooku i sličnim stranicama nikad ne možete biti “sigurni” u sigurnost svojih tajnih veza, jer na inter-netu se sve neočekivano lako dozna. Čak i ako sve sakrijete od supruge ili supruga, uvijek postoji prijatelj prijatelja na kojeg

ste zaboravili, a koji o svemu može izvije-stiti partnera. U otkrivanju internetske bračne nevjere vrlo često glavnu ulogu imaju i treće osobe kojih se cijela situacija ni najmanje ne tiče. “Bar u polovici sluča-jeva radi se o poznaniku na Facebooku za kojeg ste i zaboravili da postoji, no upravo od njega vam stigne poruka u kojoj detalj-no objašnjava što vaš suprug na netu radi s njegovom kolegicom”, kaže Moores. �

Internet i inteligencijaUnatoč brigama o štetnim utjecajima

digitalnog doba na razvoj mozga, surfanje internetom, tvrde znanstvenici, pomaže po-većanju kvocijenta inteligencije. Istraživači sa Sveučilišta California u Los Angelesu usporedili su mozgove osoba koje rijetko koriste internet i iskusnih korisnika dok su pretraživali mrežu. Nakon pet dana područ-je frontalnog korteksa, koje kontrolira spo-sobnost odlučivanja i integraciju komplek-snih informacija, bitno se aktiviralo.

“Riječ je o području koje je na početku eksperimenta bilo poprilično neaktivno kod osoba koje se ne služe često interne-tom, no nakon pet dana se aktiviralo kao i kod redovitih korisnika”, objasnio je Gary Small, profesor koji je vodio studiju do-davši kako to pokazuje da se funkcije mozga mogu mijenjati, čak i poboljšati upotrebom interneta i to poprilično brzo. “Ovo pokazuje kako se prosječni kvoci-jent inteligencije povećava s napretkom digitalne kulture. Unapređuje se i sposob-nost procesuiranja informacija, dok se greške tipične za obavljanje više zadataka odjednom smanjuju”, dodaje Small.

Čak i dosadne aktivnosti, poput sorti-ranja e-mailova, mogu potaknuti sposob-nost donošenja odluka. “Selektivno či-šćenje e-mailova na dnevnoj bazi može pomoći u razvijanju sposobnosti lakšeg i bržeg prolaženja kroz velike količine in-formacija i odlučivanja što je važno, a što nije”, kaže profesor Small te dodaje kako nam to pomaže da se lakše nosimo s ogromnom količinom informacija koje se

SADRŽAJ

ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Izdavač:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Glavni urednik:Ismet Isaković

Zamjenik glavnog urednika:Filip Mursel Begović

Redakcija:Amina AlijagićMirza MešićSena KulenovićEdis FelićFaris Nanić

Suradnici:Mirsada BegovićAjka Tiro SrebrenikovićEdina SmajlagićDino MujadževićAvdo Huseinović (BiH)Edin Tule (BiH)

Adresa:Preporodov JournalIlica 35, 10000 Zagreb

Telefon/faks:+385 (0)1 48 33 635e-mail:[email protected]@[email protected]: www.kdbhpreporod.hr

Žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni račun:SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

Cijena: 10 kuna

Pretplata:RH 80 HRK godišnjeBiH 20 KM godišnjeSvijet 15 € godišnje

Tisak:mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Na naslovnoj stranici:Ajvatovica

SADRŽAJ

UVODNIKHvala, reise! ............................................................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJUna iz mog sna .......................................................................................... 4Počast palim bošnjačkim vojnicima ........................................................... 5Znanjem protiv raka dojke ........................................................................ 8Akcija darivanja krvi ................................................................................. 10Priznanje donijelo stabilnost .................................................................... 11U susret Bošnjačkom saboru .................................................................. 12Sevdah u Novom Zagrebu ...................................................................... 14Životni problemi ..................................................................................... 15820 godina Povelje bosanskog bana Kulina .............................................. 16Bajramska poruka .................................................................................... 19

HRVATSKAJosipović najozbiljniji kandidat ................................................................. 20

INTERVJU – SENAD NANIĆZadovoljstvo postignutim rezultatima ..................................................... 22

BOSANSKI BAROMETARNema dogovora o promjenama .............................................................. 25Portugal zasluženo slavio ......................................................................... 27

IZ SVIJETARecesija, minareti, Nobelova nagrada za mir... ........................................ 29

KULTURADvore gradi Komadina Mujo ................................................................... 34Na tragu pogrešnih identiteta ................................................................. 35Kulenovićev književni opus ...................................................................... 36Festival ozbiljnih namjera ........................................................................ 39Žena – za krizna vremena! ...................................................................... 41

PRIČE IZ BOSNEPriča o Avdagi Hasiću .............................................................................. 43

SINE IRA ET STUDIO“Drugi” muslimani ................................................................................... 45

ŽIVJETI ISLAMMuhammed a.s. – Poslanik islama (II) ...................................................... 47

POVRATAK U BUDUĆNOSTPartija stoljeća ......................................................................................... 50

DIJALOG CIVILIZACIJAGeneza bliskoistočnog sukoba (II) ........................................................... 54

OGLASIFond za stipendiranje BNZH .................................................................. 59

MURSELOV ŠEGISTANJa, Lukman ibn Mursel ............................................................................. 60

ZANIMLJIVOSTIStop podzemnim tunelima ...................................................................... 62Facebook i razvodi .................................................................................. 62Internet i inteligencija .............................................................................. 62Arapski Nostradamus .............................................................................. 63Svi mailovi idu u Rim ................................................................................ 63

JOURNAL

JOURNAL

2 63

ZANIMLJIVOSTI

pojavljuju i nestaju na našemu mental-nom “ekranu” iz trenutka u trenutak.

“Ipak, postoji i tamna strana medalje. Preduga upotreba računa ima snažan učinak na način na koji razmišljamo, osjećamo i ponašamo se. “Iako internet unapređuje procesuiranje informacija i ubrzava sposob-nost donošenja odluka, pretjerana upotreba može oštetiti neke naše druge vještine. S vremenom se, naime, smanjuje sposobnost povezivanja s ljudima i dolazi do pada zadr-žavanja pozornosti”, upozorava Small te preporučuje da ako cijeli dan osoba radi za računalom, nakon posla se treba što je više moguće družiti s ljudima. �

Arapski Nostradamus Ova će godina biti odlična papi Bene-

diktu XVI, ali loša talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, kao i mnogim dru-gim političarima na čelu s američkim predsjednikom Barackom Obamom, koji bi mogao izgubiti život. Godina će biti lo-ša i egipatskom predsjedniku Hosniju Mu-baraku. Štoviše, Benedikt XVI će u 2010. pridonijeti dolasku do suglasja između kr-šćana i muslimana. To su prognoze za ovu godinu Tunižanina Hassana al-Charnija, koji je poznat i kao arapski Nostradamus.

Arapski astrolog Hassana al-Charni polučio je do sada neke uspjehe u progno-ziranju događaja pa je tako predvidio smrt princeze Diane, palestinskog čelnika Jasera Arafata i kralja popa Michaela Jacksona. Sada premijeru Berlusconiju predviđa crnu godinu i političku propast, koja će uslijediti i zbog fizičkog slablje-nja nakon nedavnog napada kada ga je maketom milanskog Duoma u lice pogo-dio Massimo Tartaglia. Ni Berlusconije-va stranka Narod slobode neće imati do-bru godinu, predviđa Al-Charni u horo-skopu koji je načinio za talijansku novin-sku agenciju AKI (Adnkronos Internatio-nal). No, prije nego li se Berlusconijevi politički suparnici počnu veseliti, treba kazati da je Al-Charni jednom pogriješio u prognozama za Italiju, kada je počet-kom 2008. prognozirao dugi život Vladi lijevog centra Romana Prodija, koja je nekoliko mjeseci poslije pala.

Papa Benedikt XVI će polučiti uspjeh u odnosima s muslimanskim svijetom, što je svakako pozitivno poslije njegova govo-ra u Njemačkoj 2006. nakon kojeg su pro-tiv njega prosvjedovali u islamskim ze-mljama. Tuniski astrolog predviđa Obami “iznenadni, pa čak i tragični konac”, odno-sno “smrt u nenormalnoj situaciji”.

Teheran će dovesti do kraja svoj nukle-arni program i razviti ratnu industriju kao politički pritisak. Mubarak će imati zdrav-stvenih problema, ali i neka od zemalja sjeverne Afrike ostat će bez svoga čelnika. Ove će godine loše završiti, vjerojatno umrijeti, francuski pjevač Johnny Hally-day, a momčad jedne europske zemlje po-bijedit će na Svjetskom nogometnom pr-venstvu u Južnoafričkoj Republici. �

Svi mailovi idu u RimUnatoč velikoj popularnosti Djeda Bo-

žićnjaka i brojnih pisama koja idu na adre-su u Finskoj, veliki istup Katoličke crkve prema modernome načinu komunikacije – internetu, ove godine učinio je Rim sredi-štem najljepših želja. Otvaranjem internet-ske stranice www.Pope2you.net, Vatikan je posjetiteljima omogućio da na izrazito jednostavan način iskažu svoje čestitke pa-pi Benediktu XVI osobno, uz vlastite pri-godne fotografije.

Odabrane čestitke bit će isprintane i pokazane Petrovu nasljedniku, a najljep-še prikazane na samoj stranici. Iako nema točnog podatka, pretpostavlja se kako je do sada poslano na stotine tisuća čestita-ka, dok je sama stranica u zadnjih osam mjeseci posjećena oko sedam milijuna puta. Ujedno je preko iste stranice omo-gućeno posjetiteljima da i drugim ljudima pošalju čestitku, i to s papinom slikom i njegovim porukama. Voditelj i dizajner projekta www.Pope2you.net, talijanski svećenik Paolo Padrini, pobrinuo se da mogućnost slanja čestitke bude dostupna i preko poznatih društvenih stranica kao Facebooka i Twittera, kao i stranice po-svećene fotografijama – Flickr. Svakako treba napomenuti kako je prije ove strani-ce pokrenuta i posebna stranica preko vi-deoportala YouTubea. Posjetiteljima je

time omogućeno pregledavanje svih pa-pinih govora i uživo praćenje nastupa, uz mogućnost snimanja istih na iPod.

Velika novost, koju je na mala vrata na-javio otac Paolo, jest da će papa Benedikt XVI preko spomenutih stranica ujedno ko-municirati s mladim vjernicima o pitanjima koja ih muče. Unatoč silnoj popularnosti in-terneta, vatikanska pošta dan-danas se bori s pismima koja stižu iz cijelog svijeta, kao i s brojnim vjernicima koji žele svojim najmili-jima poslati razglednicu iz samog Vatikana. Pošta ima dvije podružnice na Trgu svetog Petra, dok je glavna pošta unutar samog Va-tikana. U svim poslovnicama turisti mogu kupiti razglednice kao i kovanice s likovima iz crkvene povijesti. Možda je najpoznatija djelatnost vatikanske pošte izdavanje po-štanskih markica – za čiji posjed se bore mnogi numizmatičari. Zadnja izdana marki-ca ove godine izašla je u suradnji vatikanske pošte i pošte Kraljevine Švedske s motivom “Bogorodica s djetetom na tronu s dva anđe-la, u pratnji sv. Joakima i sv. Ane”, što je rad renesansnog slikara Francesca Melanzija.

Ozbiljnost u pristupu internetu kao su-vremenome mediju komuniciranja vidi se i u čestim sastancima rimskih biskupa i struč-njaka medijske komunikacije. Isto tako va-lja napomenuti kako je www.Pope2you.net plod suradnje glavnih medijskih uzdanica Vatikana: Papinskog vijeća za sredstva društvenih komunikacija, Vatikanskog tele-vizijskog centra, Radio Vatikana, Talijanske biskupske konferencije, H2O Newsa te brojnih drugih medijskih stručnjaka.

Ujedno, papa Benedikt XVI. redovito poziva mlade na evangelizaciju: “Osje-ćajte svojom obvezom unositi u kulturu ovoga novog komunikacijskog i informa-cijskog okruženja vrijednosti na kojima počiva vaš život! Na vama, mladi, koji ste se gotovo spontano suživjeli s tim sred-stvima komunikacije, leži posebna zada-ća evangelizacije toga ‘digitalnog konti-nenta’”, rekao je papa Benedikt XVI u poruci za 43. Svjetski dan sredstava druš-tvenih komunikacija. �

Pripremio: Ismet Isaković

Hvala, reise!Hvala, reise!820 godina Povelje bosanskog bana Kulina820 godina Povelje bosanskog bana Kulina

Intervju – Senad NanićIntervju – Senad NanićNema dogovora o promjenamaNema dogovora o promjenama

Priča o Avdagi HasićuPriča o Avdagi Hasiću“Drugi” muslimani“Drugi” muslimani

Muhammed a.s. – Poslanik islamaMuhammed a.s. – Poslanik islamaPartija stoljećaPartija stoljeća

Geneza bliskoistočnog sukobaGeneza bliskoistočnog sukobaJa, Lukman ibn MurselJa, Lukman ibn Mursel

Z A G R E B A Č K A D Ž A M I J A

JOU

RN

AL

, bro

j 115

, 200

9.

FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

preporodov journal, br. 115

Documents