bogoslav kala por t re t vana

pitanja ljubljanskom grafikom bijenalu

marijan trar

99

100

Svake dvije godine biljeimo gotovo identinu tvrdnju: ovogodinji Bijenale je rekordan, potukao je prethodne po broju izlagaa i izloaka, po sudjelovanju znaajnih imena grafike, po broju drava uesnica itd. Uistinu opaamo oscilacije u kvalitetnom presjeku cjeline, u vie ili manje problemski usmjerenoj bijenalskoj atmosferi, u isticanju ovog ili onog pravca, u prevladavanju ove ili one tehnike, u jednoj ili vie novonastalih tehnikih tekovina, pa ipak je svaki bijenale u takvu ili drugaijem smislu kvalitetniji u odnosu prema ranijima. Neosporno je da je Ljubljana njime izvojstila glas umjetniki ozbiljnog, i istodobno svim vrstama traenja otvorenog, izlobenog mjesta; da je svojom vie nego zadovoljavajuom organizacijom izlobe kao i prateih konferencija, privatnih i programiranih susreta meu autorima i kritiarima postala pojam privlanog grafikog sredita. Nesumnjivo je takoer da je taj uspjean organizacijski napor i zaudno nagli uspon jugoslavenske grafike razlog magnetizma ljubljanskih bijenala, a ne samo ime smo njihov iroki odjek dosad obino tumaili poloaj Ljubljane kao sretno izabranog mosta izmeu istoka i zapada.

Ako ukratko analiziramo ovogodinji bijenale, moramo kao prvi superlativ pribiljeiti dosad nedo-stignutu visoku tehniku razinu izvedbe. Za dananje grafiare gotovo vie nema tajni i zapreka da putem reprodukcije dostignu bilo koje eljeno optiko djelovanje. U usporedbi sa slikarstvom ravnopravni su ne samo po velikim formatima, po razigranim koloristikim mogunostima izraza, nijansiranja i strukture, nego imaju i dodatnu, grafici svojstvenu tehniku privlanost. Realizacija likovne zamisli kod veine izloaka dovedena je bez obzira na stil u kojem se autor izraava do stilske adekvatnosti i tehnike kristalnosti izvedbe, kojoj u mnogim primjerima ne vidimo mogunost daljnjeg ispunjenja. Objema moguim putovima putem bogaenja osnovne likovne zamisli ili putem odbacivanja svega akcesornog doprle su vodee grafike linosti do najvieg stupnja, na kojem se moemo bojati narcisoidne stagnacije, ponavljanja sama sebe.

Upravo odatle prijeti opasnost na koju nas ve nekoliko godina a posebice ovaj put upozoruje Bijenale. Uza sve novopronaene perfekcije tehnike prirode spomenimo samo neslueni razvoj serigrafije i njene reproduktivne preciznosti pomou foto-postupaka od svih resurekcija starih tehnikih naina, od kojih su neki doivjeli svoje novo zlatno doba spomenimo samo renesansu drvoreza prole godine (osobito kod Japanaca), te ovogodinje oivljavanje litografije u razliitim istim i kombiniranim primjenama svjedoci smo trajnog i zabrinjujueg razvodnjavanja primarnih namjena grafike kao umjetnosti. Likovno ispovjedna strana dananje grafike u prilinoj je krizi. Tako, na primjer, na ovogodinjem Bijenalu gotovo nismo mogli pronai primjere angairane, ekstremno protestne, ulino neposredne, ako hoete, ple-bejski svakidanje grafike, iako znamo da takva ivi i ima veliki krug pristaa. Kao da se Bijenale pretvorio u umjetniki hram za ekskluzivnu grafiku, za grafiku elite, koja se s bjelokosnih kula, s visoka osvre na pojave banalne grafike, tehnikih priprostosti, premda upravo one aktualnim sadrajem znaju uzburkati osobito mlado i buntovno mnotvo. Na takvo zatvaranje namjerno ili sluajno ovdje je irelevantno upozorili su neki referenti na kongresu AICA na Bledu. Nesumnjivo bi takva grafika, to tehniku podreuje ispovjednosti, znaila oivljavanje bijenalske per-fekcijske monotonosti.

Unato tome smatram da razvoj grafike na ljubljanskim bijenalima pokazuje svoj prirodan i dosljedan put. Ne smijemo zaboraviti da se umjetnost nakon posljednjeg rata odluno opredijelila za temeljno preispitivanje formalistikih postupaka i psihofizikog djelovanja elemenata na ovjekovu percepciju. Nalazimo se na stupnju, kad smo djelomino ve apsolvirali poglavlje geometrijskog oblikovanja dok organski oblici zbog neusporedivo vee kompleksnosti ostaju jedva na poetku istraivanja! a takoer djelovanje obojene i strukturirane povrine. Od tih je prvo unijelo neoekivane korekture starih koloristikih shvaanja, naroito u op-artu i vizuelnim komunikacijama, dok je drugo do kraja iskualo razliite mogunosti tvarnog i reljefnog uinka u razliitim vrstama strukturizma i enformela. Ponovna pojava figuracije znaila je umjetnicima manje traenje novog likovnog sadraja, a vie neposredno unoenje spomenutih spoznaja u novu tematiku. Ovdje smo takoer morali doi do nove percepcije i napokon uvidjeti da, nije dovoljno samo preodijevanje starih stvari u novo ruho, nego e biti potrebno iznova definirati njihovu bit. A u tome se nagovijeta novi stupanj razvoja, koji e istodobno biti izlaz iz dananje naoko slijepe ulice, ulice bez izlaza osim vraanja, pona-

vijanja sadrajnih i oblikovnih konstanti, te uivanja u tehnikoj percepciji. Prve pokuaje ponovnog definiranja starih stvari nai emo bar na dva posljednja bijenala. Svraam panju na pojavu drugaije primijenjene perspektive koja se, uporno i sve vie, ulazei u bit konvencionalnih prostornih znanja, pokazuje kod sve veeg broja umjetnika. Anatomija je takoer kao analitika spoznaja o ovjejoj tjelesnosti dobila mnotvo neoekivanih i istinskih reformatora. I jo vie, na posljednjem Bijenalu ak opaamo nekoliko pokuaja da se ne samo restituira dosad zapostavljana ispovjednost, nego da joj se, negiranjem ili zanemarivanjem izvedbene perfekcije, dade najvanija uloga. Nepokolebljivo vjerujem u zakonitost cikli-ko-dijalektikog razvoja umjetnosti. Umjetnik kao pojedinac i umjetnost u cjelini iz bezdunosti e se formalistiko-tehnikih istraivanja uvijek iznova izbavljati traenjem uravnoteene ili katkad vie katkad manje naglaene sadrajnosti u simbiozi s oblikom.

Osim toga i u organizacionom pogledu veoma je urgentno pitanje kako ljubljanski grafiki Bijenale ograniiti pravim i razumno odmjerenim okvirima. Na spomenutom bledskom savjetovanju neki su autori isticali besmislenost ovako preopsenog bijenala, a neki opasnost da se on preobrazi u nekakav grafiko-tehniki kaos, koji bi se jedva mogao nazvati izlobom iste grafike. U tom su pitanju miljenja osobito bila podijeljena. Dok su se jedni zauzimali za potpunu slobodu i za sve grafike tehnike, drugi su zagovarali ograniavanje bijenala na istu, strogo reproduktivnu grafiku. Najotriji su ak odricali serigrafiji pravo sudjelovanja na bijenalu. Najrazumljivije nam se ini da se ustraje na reproduktivnim grafikim tehnikama. Ograniiti bijenale na jednu ili nekoliko tehnika, na odreeni pravac likovnog gledanja ili ak na izabrane drave znailo bi nepopravljivu tetu za domau i svjetsku grafiku informiranost, osobito sada kad se ljuljaju pozicije Bijenala u Sao Paolu i kad, uz Bijenale u Tokiju, upravo ovaj u Ljubljani moe postati najpotpuniji pregled dvogodinjeg svjetskog grafikog stvaralatva. Pri ograniavanju na reproduktivne grafike vrste moramo se odluiti koje ubrojiti meu njih. Svaki grafiar zna da stopostotne reproduktivne grafike nema, jer su manje ili vee razlike meu otiscima neizbjene, izuzevi moda hod nekih foto-postupaka, a njih bi ipak trebalo izdvojiti iz razloga koje u navesti.

yukihisa isobe nacrt za padobran

101

lourdes castro naneseea sjena, tamno sivo na jastuku

102

103

Bijenale je ve dosada ispravno otklanjao istu mo-notipiju, to e rei, otisak ploe koja nije obraena kao postojana matrica nego je za svaki otisak posebno oslikana. Kod manjih monotipnih zahvata, na primjer kod akvatinte ili drvoreza, kriterij ne bi smio biti preotar, jer bismo kasnije morali odbaciti tradicionalni japanski drvorez, kao i veinu modernih dubokih tehnika, osobito bojenih (nanoenje boje posebnim tamponiranjem). Razumno je priznati reproduktivni znaaj i grafici kod koje se autor, uz postojano obraenu matricu, djelomino slui i monotipskim zahvatima, a ipak moe postii mnotvo praktiki jednakih otisaka. Bez ustezanja mogle bi otpasti i one grafike koje, usprkos reproduktivnim mogunostima, nemaju dva bitna tehnika svojstva imanentna svakoj grafici: grafiki list dobivamo otiskivanjem bilo koje obraene matrice pod veim ili manjim pritiskom, a osim pritiska specifian se karakter postie i odljepljiva-njem otisnutog lista (papira, svile, plastine materije i si.) s matrice. Pod mikroskopom se lijepo vidi razlika izmeu boje nanesene kiicom pri slikanju i otisnute, a zatim odlijepljene obojene povrine grafikog lista. Struktura koja tako nastaje daje poseban vizuelni dojam grafike drai, koju slikarske tehnike nemaju. Slijedei ova razmatranja moemo prihvatiti kao pravu grafiku i one tehnike u kojima je jae naglaen prvi element, to jest od-ljepljivanje kao kod serigrafije i one u kojima je jae istaknut drugi, to jest pritisak kao kod litografije. Odbacit emo meutim foto i kino tehnike koje se slue projiciranjem na fotografski osjetljive povrine. Njih bismo prije mogli uvrstiti meu nov? mogunosti slikarstva.

Svjestan sam da se ak ni takvim ogranienjem na istu grafiku ne bi bitno smanjio opseg izlobe. Stoga mislim da bi najuspjenija bila selekcija po stroim vrijednosnim kriterijima i, s tim u vezi, neke korekture kod onih kolekcija koje su dosada bile u iskljuivoj nadlenosti nacionalnih irija i upravo zbog toga esto preiroke, a katkada i ispod prosjeka. Samo e tako Bijenale moi postii kvalitetnu razinu i istodobno ostati u prostorno razumnom, to znai jo uvijek sagledivom, opsegu.