đana bosne i hercegovine u nizozemskoj brojplatformbih.nl/nasa bosna/nasa bosna 39.pdf · geerlof...

www.bihplatform.nl GOUDA, 14. oktobar 2014.

1

Naša Bosna - List građana Bosne i Hercegovine u Holandiji

NAŠA BOSNA List građana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj broj 39

NAMA VALJA IĊI DALJE, PREKO BRDA I DOLINA, I PO SUNCU I PO KIŠI, PREKO VODE DO SLOBODE!

Almir Dervisevic

Čuvari Omarske Udruženje logoraša Bosne i Hercegovine Udruženje logoraša Prijedor ‘92 Udruženje logoraša Kozarac

OTVORENO PISMO ARCELORMITTALU S.A.

22. augusta 2014. godine

Obraćamo Vam se ovim pismom jer Vaše djelovanje u vezi s bivšim logorom Omarska smatramo neprihvatljivim i potpuno nemoralnim. Kako nećete da odgovorite na naša prethodna pisma koja su slali naši pravnici iz Freshfields Bruckhaus Deringer iz Londona, nalazimo da je otvoreno pismo jedini mogući način da privučemo Vašu pažnju.

Iako znamo da ste svjesni ovih činjenica, ipak bismo Vas podsjetili da je Omarska jedan od najozloglašenijih koncentracionih logora na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata u kojem su se tokom nekoliko mjeseci u ljeto 1992. godine desila monstruozna smaknuća, fizička, psihološka i seksualna mučenja, i masovna ubistva. Također bismo Vas željeli podsjetiti da je više od 700 mještana prijedorske opštine nesrpske nacionalnosti ubijeno upravo u tom logoru. Imajući u vidu ove činjenice, željeli bismo Vas dalje podsjetiti na obećanja Vaše kompanije i dogovore s nama u svojstvu bivših logoraša i aktivista.

ArcelorMittal S.A. je 14. januara 2005. godine dao usmenu saglasnost da će Bijela kuća u Omarskoj koja je korištena kao objekat za mučenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote ostati netaknuta i nepromijenjena. Ispred ArcelorMittala S.A. je, tokom istog tog sastanka, izvršni direktor za Evropu Roeland Baan, a kojem su ispred Fondacije Optimisti 2004 i drugih organizacija iz Bosne i Hercegovine prisustvovali Satko Mujagić i Sten Fierant dao obećanje da će pristup, odnosno ulazak u bivši logor biti


2


dozvoljen u svaka doba. Štaviše, ArcelorMittal S.A. je tokom pres-konferencije održane u Banjoj Luci 1. decembra 2005. izjavio da će u Omarskoj biti izgrađen memorijalni centar finansiran sredstvima ArcelorMittala S.A. na 34 jutra zemlje iza i oko Bijele kuće. Međutim, unutrašnjost Bijele kuće je prekrečena i na taj način su dokazi o počinjenim ratnim zločinima pokriveni i prikriveni. Štaviše, obećanje o slobodnom pristupu je naknadno promijenjeno putem emaila u kojem je rečeno da će ulazak biti dozvoljen samo na dva datuma komemoracije, 24. maja i 6. avgusta, dok će posjete drugim danima biti dopuštene na blagovremeno podnešen zahtjev. Isto tako, gotovo deset godina kasnije, u Omarskoj ne postoji ništa da nagovijesti činjenicu da se Omarska koristila kao logor, a kamoli da je izgradjen memorijalni centar.

Umjesto toga, zadnjih godina aktivisti redovno nailaze na sabotaže i zabrane komemoracija u Omarskoj kako od strane ArcelorMittala S.A. tako i od strane lokalnih organa vlasti koji djelima, provokacijama i negiranjem genocida počinjenog u Prijedoru jasno pristaju uz nacionalističku ideologiju iz 1992. godine koja je odgovorna za nezamislive horore poput Omarske prvenstveno sa svojim vođama kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić kojima se trenutno u Hagu sudi po optužbama za genocid.

Jedan od primjera učešća Arcelor Mittala u sabotažama i zabranama komemorativnih skupova jeste nedozvoljavanje pristupa grupi aktivista Četiri lica Omarske iz Beograda pod vođstvom Milice Tomić, zajedno sa profesorom Eyalom Weizmannom i njegovim saradnicima sa Goldsmith univerziteta iz Londona 14. aprila 2012. godine.

Još jedan primjer je sprečavanje predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, g. Teodora Merona, koji je lično preživio Holokaust, da uđe 26. novembra 2013. godine u glavnu zgradu bivšeg logora.

Ove godine, Oružane snage Bosne i Hercegovine su spriječene da uđu u bivši logor kako bi odale počasti svojim prisustvom tokom godišnje komemoracije 6. avgusta 2014. godine. Ovog ljeta, isti elitni skvadron je bio prisutan na komemoraciji održanoj u bivšem logoru Keraterm 24. jula i na lokaciji masovne grobnice Hrastova Glavica 5. avgusta, obe lokacije u prijedorskoj regiji. Međutim, pristup im je bio onemogućen kako bi ih se spriječilo da se u Omarskoj pridruže bivšim logorašima, preživjelim članovima porodica, međunarodnim studentima, gostima i aktivistima iz različitih zemalja, te nekolicini medijskih kuća.

Vrlo smo zbunjeni djelovanjem i motivima Arcelor Mittala S.A. Ukoliko ArcelorMittal S.A. nije direktno odgovoran za ove zabrane, onda se pitamo kako to jedna od najvećih multinacionalnih kompanija može dozvoliti da im se ime povlači po nastavljenom, bezoružanom, procesu genocida u Prijedoru u kojem je uskraćivanje pristupa logoru zadnja faza istog?

Ovo je već otišlo toliko daleko da Vam se ne obracamo više tek kao dotični bivši logoraši, aktivisti, i stanovnici opštine Prijedor, nego također i zabrinuti ljudi koji svakodnevno zapažaju ludilo nacionalizma u svom vrhuncu i pasivnost međunarodnih aktera u pogledu istog. Slogan Vaše kompanije preobražavajući sutrašnjicu (engl. transforming tomorrow) postaje donekle upitan u tom smislu pošto Vi direktno, ili indirektno, podržavate tekuća dešavanja, opisana u prethodnom tekstu. Vaši motivi, razlozi, i moralno stajalište su također veoma upitni, i mi smatramo da je vaša uloga u ovoj priči postala sramotna.

Željeli bismo čuti Vaš komentar na objelodanjena dešavanja, i još jednom bismo Vas željeli pozvati na sastanak što je moguće prije, u Prijedoru ili ako Vam je teško posjetiti nas – mi bismo mogli doći da se sastanemo s Vama u vašem sjedištu bilo u Luksemburgu ili u Londonu, da porazgovaramo o realizaciji vaših obećanja i dogovora.

Unaprijed se radujemo Vašem otvorenom odgovoru,

Satko Mujagić i Azra Muranović u ime grupe Čuvari Omarske (preko 10.000 članova)

Jasmin Mesković u ime Saveza Logoraša u Bosni i Hercegovini


3


Mirsad Duratović i Sudbin Musić u ime Udruženja Logoraša Prijedor ‘92

Sabahudin Garibović u ime Udruženja Logoraša Kozarac

Pismo podržano od: Goran Zorić i Nikola Kuridža u ime Udruženja Mladih ’KVART’, Prijedor, Bosna i Hercegovina Radna Grupa Četiri Lica Omarske, Beograd, Srbija

Behzad Čirkin, poslanik u Narodnoj Skusptini Republike Srpske, Bosna I Hercegovina Fikret Alić, bivši logoraš Keraterma i Trnopolja čiji su snimci doveli do raspuštanja logora Keraterm i Omarska, kao i osnivanja Međunarodnog krivičnog Tribunala u Den Hagu

Murat Tahirović u ime Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Bosna i Hercegovina Mirsad Tokača, Istraživačko dokumentacioni centar, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Dr. Susan Schuppli, Senior istraživač & Koordinator u Centru za forenzicku arhitekturu Goldsmiths Univerzitet London, Velika Britanija Dr. Marko Attila Hoare, Fakultet umjetnosti i društvenih nauka,

Kingston Univerzitet, London, Velika Britanija Dr. David Pettigrew, Profesor Filozofije Southern CT State University Čan Upravnog odbora Univerziteta Yale “Program Genocid studija” Clan uprave Bosansko Americkog Instituta za Genocid, Chicago, Ilinois i Medjunarodnog tima strucnjaka Instituta za Istrazivanje Genocida, Kanada

Sten Fierant, bivši član Upravnog odbora Fondacije Optimisti 2004, Holandija

Geerlof de Moojj, dobitnik nagrade Kraljevske akademije nauka 2013 u Holandiji, za esej ”Genocid u Bosni i Hercegovini”

Amir Jatić u ime Platforma BiH, krovna organizacija udruženja Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji

Emir Ramić u ime Instituta za istraživanje Genocida, Kanada Sanja Seferović Drnovšek , J.D. and Ed.M, predsjednik Bosansko-Američkog Instituta za Genocid i Edukaciju član Komisije za Holokaust i Genocid države Ilinois, Sjedinjene Američke Države Dr. Hariz Halilović, naučnik o pitanjima genocida i autor knjige "Mjesta bola" (Berghahn, 2013). Monash Univerzitet, Melbourne, Australija.

Ajla Delkić, Izvrsni direktor Savjetodavnog Vijeca za Bosnu i Hercegovinu, Washington D.C., Sjedinjene Američke Države Chris Keulemans, novinar i autor: “Omarska 15 godina kasnije”, Amsterdam, Holandija Prof. Dr. Dzemal Sokolović Prof. dr. Lada Sadiković, Fakultet za Kriminologiju, Kriminalistiku i Sigurnosne studije, Univerzitet Sarajevo, Bosna i Hercegovina


4


ZAŠTO BOSANSKOHERCEGOVAČKI I POSEBNO BOŠNJAČKI POLITIČARI ŠUTE

O PONIŽENJU MAJKE HAVE TATAREVIĆ ?

PONIŽAVANJE ŽIVIH I MRTVIH ŽRTAVA AGRESIJE I GENOCIDA U PRIJEDORU Date: 08/10/14 17:44:33 Poslije negiranja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, poslije negiranja genocida nad Bošnjacima, poslije kontinuiranog ponižavanja Bošnjaka koje se ogleda u: zabrani obilježavanja godišnjica agresije i genocida zbog korištenja riječi 'genocid', podnešenju krivičnih prijava protiv organizatora mirnih skupova preživjelih žrtava i svjedoka genocida, ponižavanju organizacija koje okupljaju žrtve i svijedoke genocida, namjernom, organizovanom i ciljanom širenju straha među porodicama ubijenih i nestalih, dok se slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u prijedorskoj vlasti, dok se dozvoljavaju skupovi fašističkih grupa protiv kojih su se prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, dok se žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu, dok se ignorišu zahtjevi svijetskih boraca za istinu i pravdu koji su jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokućena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, politički establišment entiteta Republika Srpska i posebno općine Prijedor sada negiraju mrtve bošnjačke žrtve koje su pokopane prije nekoliko dana, a pronađene u masovnoj grobnici Tomašica. Dvadesetog jula 2014. godine, kada je klanjana kolektivna dženaza u Prijedoru, priča Have Tatarević je obišla svijet. Muharem, Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad i Nishad Tatarević su ukopani, nakon što su ekshumirani iz največe masovne, primarne grobnice u Evropi poslije Drugog svijetskog rata, Tomašica. Strašno je, ponižavajuće, neljudski, anticivilizacijski da danas, majka Hava mora dokazivati da su oni ubijeni u agresiji i genocidu. Dok bošnjački političari na to šute, dok međunarodna zajednica, ako je uopšte ima, mirno posmatra ponižavanje prijedorskih živih i mrtvih žrtava genocida, prijedorski Bošnjaci i Hrvati kojima je namjenjena sudbina građana drugog reda u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući njima, moraju konačno svoju sudbinu uzeti u svoje ruke, a time i sudbinu svoga Prijedora. Zato pozivamo prognanike i sve prijatelje istine i pravde da svoj glas na oktobarskim izborima u Bosni i Hercegovini daju za one političke stranke i nezavisne kandidate koji u svojim strateškim programskim ciljevima zagovaraju zaštitu žrtava agresije i genocida. Osnovna ljudska prava i slobode ugroženih, potlačenih, diskriminiranih žrtava agresije i genocida moraju postati strategijski faktor političke diferencijacije na izbornom političkom bosanskohercegovačkom tržištu. Emir Ramić Institut za istraživanje genocida, Kanada


5


POLITIKA

Tužilac: ZLOČINI U BiH DJELO GENOCIDNE NAMJERE

U završnoj riječi tužilac Alan Tiger rekao da je Karadžićevo prisilno mijenjanje demografske strukture

BiH trebalo da se postigne uništenjem velikog broja Muslimana i Hrvata. Genocid je bio i namjera i cilj.

Na samom početku svoje završne riječi tužilac Tiger bio je izričit: sve ono što su počinile vlasti i

oružane snage Republike Srpske u Bosni i Hercegovini bile su pažljivo koordinirane akcije, koje je

pokretao sam Karadžić ili sa drugim učesnicima zajedničkog zločinačkog poduhvata. Paravojne

formacije iz Srbije, koje su "poslali Karadžićevi beogradski kolaboranti" primane su raširenih ruku u

svim opštinama pod kontrolom vlasti sa Pala. Te snage su brutalno izvršavale preuzimanje vlasti, po

obrascu koji je Karadžić odobrio, poslije čega je uslijeđivalo etničko čišćenje. Nesrbi su hapšeni i

zatvarani u logore i zatočeničke objekte, zlostavljani i ubijani.

"Vlasti koje je uspostavila Republika Srpska i na čijem čelu je bio Karadžić u potpunosti su učestvovale

u organizovanju i ostvarivanju tih zločina. Na primjer, u Zvorniku, Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Ključu,

Foči, Višegradu i drugim opštinama navedenim u optužnici", rekao je tužilac. U ubijanju, zlostavljanju i

progonima nesrpskog stanovništva, uz Arkanovce i Bele Orlove, učestvovala je i policija Republike

Srpske, kao i jedinice TO, rekao je tužilac Tiger i naglasio da se zločini ne mogu pripisati samo divljanju

paravojski niti je tačno, kako tvrdi odbrana, da lokalne ni centralne vlasti RS nisu znale za torture koje

vrše te formacije. Primjer za to je škola u Karakaju gdje je streljano 160 zatočenika, o čemu se pričalo

na ulicama Zvornika.


6


"Zločini protiv neželjene zajednice"

S r e b r e n i c a

"Ti zločini nisu bili upereni protiv žrtava kao pojedinaca, nego protiv pripadnika neželjene zajednice",

rekao je Tiger i dodao: "Karadžićevo prisilno mijenjanje demografske strukture Bosne i Hercegovine

trebalo je da se postigne uništenjem velikog broja bh. Muslimana i Hrvata. Jedino pravo ime za taj

zločin je genocid. Jer genocid je počinjenje zločina sa namjerom da se djelomično ili u cijelosti uništi

nacionalna, vjerska, rasna grupa kao takva. Kratko rečeno genocid je djelo plus namjera." A genocidne

namjere pokazivao je Karadžić i prije početka sukoba u svojim javnim govorima, rekao je tužilac.

Svi ti elementi, tvrdio je tužilac Tiger u svojoj završnoj riječi, dokazani su izvan razumne sumnje.

Dokazana su ubojstva, nanošenje teških ozljeda, nametanje nepodnošljivih uslova života, koji su

prisiljavali nesrpske zajednice na iseljavanje. Sve su to bili genocidni akti kojima je prethodila

genocidna namjera. Ubijanje nije jedan jedini oblik genocida. Genocidne namjere se prepoznaju u nizu

drugih pritisaka na zajednicu koja se želi uništiti. Stvaranje nepodnošljivih uslova života, uništavanje

osnova života na određenim područjima i prisilno premještanje spadaju među genocidne akte, nabrojao

je tužilac.

"Dosljedna primjena genocidne namjere"

Tužilaštvo traži najtežu kaznu za Karadžića

Tužilac Haškog tribunala je u završnom podnesku dostavljenom uoči završnih riječi koje počinju danas zatražio kaznu doživotnog zatvora za bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića za zločin genocida u BiH. (29.09.2014)

Karadžić, glumac koji briljira u svakoj ulozi


7


Karadžić i Krajišnik složni da nisu odgovorni za zločine u BiH

"Kada su pripadnici jedne zajednice u više navrata žrtve masakra, kada se prema njima brutalno

ophodi, kada su terorizirani i traumatizirani, kad se odvode u logore, kada su im kuće sravnjene sa

zemljom, a vjerski objekti pretvoreni u ruševine, kad se prisilno premještaju, a uništava im se istorijsko

tkivo koje ih je povezivalo, zajedno sa svim istorijskim simbolimna, onda je neminovan zaključak da je

namjerno napadnuto samo postojanje te zajednice i to tako da se ona više ne može obnoviti. To je

dosljedna primjena genocidne namjere", rekao je Alan Tiger.

U svojoj završnoj riječi koja je trajala pet sati i sutra će se produžiti još pet sati tužilac Tiger i ostali

zastupnici tužbe istakli su da su stotine svjedoka na ovom i drugim suđenjima potvrdile da je u ratu u

Bosni i Hercegovini ostvarivana politika etničkog čišćenja, "kojoj je Karadžić bio pokretačka snaga". "U

pregovorima sa međunarodnim mirovnim posrednicima on je lagao o pravom stanju stvari, a u sudnici

je pričao lažne priče. On je lažov i mafijaš", rekao je tužilac Tiger. On je optužio Karadžića da je

odgovoran za svaku pojedinačnu tragediju, a ljudskih tragedija je bilo na hiljade u ratu u BiH.

Poslije zastupnika tužbe, vijeću će se završnim riječima obratiti i optuženi Karadžić, koji je bio zastupnik

sopstvene odbrane. Da bi iznio svoje završne argumente i on će imati na raspolaganju deset sati na

sudskim zasjedasnjima u srijedu i četvrtak.

• Datum 29.09.2014 • Autor Dževad Sabljaković


8


Satko, Duško, Mehmed, Rule i ostala raja:

U HOLANDIJI PRIKUPLJENO 60.000 EURA ZA POMOĆ BiH

Rusmir Bajrić, Satko Mujagić, Dušanko Kitić i Mehmed Pargan

http://www.klix.ba/vijesti/humanitarne-akcije/bh-gradjani-u-holandiji-prikupili-60-000-eura-za-pomoc-

bih/140729069 Prvih dana sredstva su trošena na kupovinu namirnica, alata, kreča i sl. Član Upravnog odbora ove organizacije Satko Mujagić kazao nam je da je pomoć stigla u prave ruke jer su, kroz saradnju s ljudima na terenu, dobili informacije kome je šta potrebno i ko je ugrožen. Prije dva dana stigla su dva kamiona namještaja i hrane, a 44.000 KM utrošeno ja na kupovinu 130 frižidera i veš mašina koji su podijeljene u Janji, Bijeljini, Maglaju, Sanskom Mostu, Prijedoru, Olovu, Modriči, Kalesiji... "Trudili smo se da pomoć raspodijelimo jednako na sva područja BiH. Primarni su nam bili penzioneri, porodice s više djece, povratnici i sl. Ne moram naglašavati da nismo gledali etničku pripadnost. Akciju '10 eura za BiH' nastavljamo i dalje u Holandiji u okviru koje pozivamo građane te zemlje da doniraju mjesečno 10 eura kako bi nakon nekoliko mjeseci ponovo mogli kupiti potrebne stvari za poplavljena područja. Sad ćemo se bazirati na kupovinu peći i grijalica jer ide zima", rekao je Mujagić za naš portal. Od ove sume, 8.000 eura je prikupljeno prodajom stare odjeće u Holandiji. "Ljudi su danima bili u skladištu i razvrstavali odjeću, novije stvari pakovali a druge odvajali u stranu i na kraju smo je prodali", rekao je Mujagić. Grupa koja je organizovala ovu akciju zove se "Leteći Bosanci", a pridružio im se i policajac Dušanko Duško Kitić koji im pomaže u akcijama u Doboju. Policajac Dušanko iz Doboja je stekao veliku popularnost, nakon što je u kameru Federalne televizije izjavio da su "dobojski i krizni štab RS-a nula, a da bi ljudi u Doboju bez pomoći iz Federacije pocrkali od žeđi" tokom katastrofalnih poplava koje su pogodile našu zemlju. Osim Mujagića i Kitića, tu su i Mehmed Meša Pargan, Rusmir Rule Bajrić, Šemsudin Habibović, Melis Bećirbašić, Amir Jatić, Emina Bešlagić... Sarađuju sa udruženjima "Fantomi Kozarac", "Cmok Tuzla" i "Komšiluk" iz Sarajeva, te drugim nevladinim organizacijama u BiH. Trenutno rade na povezivanju holandskih gradova i institucija sa bh. gradovima kako bi pomoć bila još organizovanija. U akcijama Platforme aktivno radi 50 koordinatora te veliki broj saradnika. Neki ljudi su dali svoj doprinos kupivši skladište za stvari koje su se prikupljale za pomoć ili šleper za odvoz te


9


pomoći. "Na jesen će biti održani humanitarni koncerti i utakmice u Holandiji na kojima će se, također, prikupiti pomoć. Nećemo stati. Pozivamo bh. građane koji žive van BiH da nam se priključe u prikupljanju pomoći", kazao je Mujagić. Više informacija potražite na web http://pomozibosni.com/ i Facebook stranici Platforme BiH https://www.facebook.com/pomozibosni .

Zahvalnica “Platformi BiH” za pomoć poslije poplave

MAGLAJLIJE ZAHVALILE BOSANCIMA U HOLANDIJI

Objavljeno: 08. 10. 2014 - 17:12

Da veliki doprinos bosanskohercegovačke dijaspore iz Kraljevine Holandije poplavljenim gradovima i selima u BiH nije ostao neprimijećen u domovini, govori vijest iz Maglaja. Naime, nakon višemjesečne akcije “Nove mostove gradimo zajedno”, u kojoj je “Platforma BiH”, krovna organizacija bh. klubova u Holandiji, otpremila stotinjak tona pomoći maglajskim žrtvama majskih poplava, općinski dužnosnici iz grada na Bosni uzvratili su zahvalnicom “Platformi BiH”.

Pismenu zahvalnicu uz tekst “Za nesebičnu pomoć i podršku građanima općine Maglaj stradalim u majskim poplavama” potpisali su Mehmed Mustabašić, općinski načelnik, i Marko Zelić, predsjedavajući Općinskog vijeća Maglaj, a uručena je Mikici Mehinović-Hodžić, volonterki “Platforme BiH”.

Zahvalnica iz Maglaja obradovala je bh. volontere “Platforme BiH”, koji su se još jednom uvjerili da se njihova pomoć prati i cijeni u domovini.

Autor: A. Hu.


10


Američki šamar bh. vlastima: GDJE JE NESTAO NOVAC, VAŠE PONAŠANJE JE NEČUVENO!

David Barth, direktor misije Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH i pukovnik Scott Miller, vojni ataše u našoj zemlji, svojim su zajedničkim tekstom na stranici Ambasade SAD-a u BiH udarili pravi "šamar" bh. vlastima, koje nisu gotovo ništa uradile za ljude poplavljenih područja.

Ambasada SAD-a u BiH

Tekst prenosimo u cijelosti: "Iako šef razvojne agencije i viši savjetnik u američkoj vojsci imaju različite odgovornosti i partnere, obojica smo se lično uvjerili u nesposobnost vlasti u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima, da odgovore na potrebe građana. Tragične poplave su porodicama oduzele dvije najpotrebnije stvari – sigurnost sopstvenog doma i produktivno zaposlenje. Ali, političari u BiH su se pokazali nesposobnim ili nespremnim da prate napore međunarodne zajednice, makar i sa pola intenziteta, odlučujući da se ponašaju po svom standardnom običaju favoritizma, interesa stranke, tajnih dogovora i prebacivanja krivice na drugog. Na donatorskoj konferenciji održanoj u julu, međunarodna zajednica je osigurala više od 800 miliona eura u cilju pomoći poplavljenim područjima. Više od 100 miliona eura od tih sredstava je već potrošeno na humanitarnu pomoć koju je međunarodna zajednica uputila neposredno nakon poplava ili na projekte obnove i oporavka od poplava. Međutim, međunarodne institucije su vlastima BiH obezbijedile više od pola milijarde eura za pomoć i oporavak od poplava. Malo je šta od tog novca stiglo do ugroženih građana ili opština. Četiri je mjeseca prošlo od prvih poplava, a bh. političari niti imaju kakav plan, niti čak ozbiljnu ideju koju bi mogli ponuditi za oporavak.


11


Žrtve poplava skoro ništa nisu dobile osim praznih obećanja i izgovora od svojih lidera. Umjesto toga, ti isti lideri su brzo iskoristili međunarodnu pomoć da napune vreće kojima pokrivaju postojeće rupe u budžetu koje su nastale kao rezultat njihove politike, a vrlo malo sredstava je otišlo za pomoć poplavljenim. A sada traže preostala sredstva? Svaki učenik iz poplavljenih područja moći će se ovaj mjesec vratiti u školu, jer su se Evropska unija i Ujedinjene nacije potrudile da brzo saniraju štete u školama. Hiljade preduzeća i poljoprivrednika će se moći vratiti produktivnom radu jer su se USAID, Vlada Švedske, Vlada Norveške i druge organizacije potrudile da pomognu ponovnom pokretanju biznisa. Osnovna infrastruktura, poput mostova, vodovoda i puteva je brzo popravljena zahvaljujući zajedničkim naporima međunarodne zajednice. Ali, šta su same bh. vlasti uradile na tom polju? Jasno je da ima i svijetlih primjera. Oružane snage BiH, osoblje Civilne zaštite, volonteri, angažovali su se hrabro i neumorno u prvim danima nakon poplava. OS BiH i dalje provode aktivnosti, te sada rade na projektima deminiranja, čišćenja puteva i na obnovi infrastrukture. Ministarstvo finansija i Centralna banka su brzo reagovali da bi oslobodili fondove USAID-a sa ciljem implementiranja naših najhitnijih projekata. I mi i građani BiH smo im zahvalni na tome. U poplavljenim područjima su se rafting klubovi, lokalne grupe, dijaspora i određeni opštinski lideri angažovali kako bi jedni drugima pomogli bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili političku pripadnost. Nažalost, ova nastojanja ignorisali su političari koji su izgradili lične imperije ponavljajući priče o tome kako razlike među etničkim grupama ne dopuštaju zajedničko funkcionisanje, priče o prošlim neprijateljstvima i viktimizaciji. Građani ove zemlje to prepoznaju kao političke taktike korištene u prošlosti da bi manipulisali, zavadili i kontrolisali ljude. Građani znaju da njihovi političari koriste zastrašivanje i nesigurnost kako bi izbjegli transparentnost i odgovornost. To teško da može biti recept za prosperitetnu i uspješnu budućnost na koju djeca BiH imaju pravo. Sudija Vrhovnog suda SAD, Louis Brandeis, poznat je po izreci ”sunčeva svjetlost je najbolji dezinficijens”. Iako nam svakako treba više sunčeve svjetlosti, on sigurno nije govorio o vremenskim prilikama. Njegova poruka je da transparentnost najbolje osigurava da se javne politike izvršavaju u skladu sa javnim interesom. Međunarodna zajednica može opravdati svaki svoj trošak. Mogu li to tvrditi i političari u BiH? Građani znaju istinu i moraju biti spremni zahtijevati više. Oktobarski izbori su prilika da građani iskažu svoje stavove i odaberu budućnost kakvu žele. Poplave su otkrile nebrojene primjere onog najboljeg u reakcijama običnih ljudi u BiH i najgoreg u reakcijama političarima. Građani BiH zaslužuju bolje i za sebe, i za svoju djecu i unuke. Jedini način da se to desi jeste kroz zahtijevanje odgovornosti – i traženje da se tog standarda pridržavaju pobjednici na sljedećim izborima", stoji u pismu. (Klix.ba)


12


S A O P Š T E NJ E Z A J A V N O S T Nedavno je Stranka demokratske akcije Sandžaka preko svojih parlamentaraca, gospode Sulejmana Ugljanina i Enisa Imamovića, pozvala da po uzoru na Južni Tirol, Sandžak bude uređen kao prekogranična regija, čime bi se otvorila egzistencijalna perspektiva za tamošnje stanovništvo svih etnosa i konfesija i zaustavilo njihovo iseljavanje. Međutim, iako se radi o provjereno uspješnom modelu ekonomskog razvoja, primijenjenom u više članica Evropske unije, gospoda Ivica Dačić i Aleksandar Vučić, umjesto da državnički i vizionarski prepoznaju odličnu formulu za razvoj ne samo Sandžaka, nego i ostalih regiona, kao i države, reagovali su ideološki instiktivno, uz krajnje neprimjeren, promašen i prijeteći istup u javnosti. Nejasno je s kojom svrhom je bilo dvojezično nabrajanje mjesta u Južnom Tirolu, u interpretaciji gospodina Vučića, kojim je zasmijao auditorij, a vjerujemo mnoge i zabrinuo, jer nije se moglo izbjeći logično pitanje: Otkud takav toponimski genijalni poliglota na tako odgovornoj funkciji? Krajnje neukusno, očito rasijani Aleksandar Vučić, svoju „principijelnost“ je potkrijepio i morbidnim isčitavanjem procentualnih rezultata Udruženog zločinačkog pothvata i genocida Srbije u mjestima i gradovima Bosne i Hercegovine, kojeg, napomene radi, i sam je bio učesnik i saučesnik. Njegova komparacija Sandžaka s tzv. republikom srpskom, također ničim je izazvana, jer niko ozbiljan i iole moralan ne bi pozvao na reciprocitet s Miloševićevim monstruoznim projektom, koji u legalnim međunarodnim odnosima može biti samo predmet izučavanja posljedica nazadne ideologije i procesuiranja umova koji su je sprovodili, ali nikako moneta za potkusurivanje s legitimnom inicijativom, koja genocid kao sredstvo ne prihvata ni u naznaci. Smatramo da, sve dok nisu ugroženi integritet i suverenitet Srbije, ne postoji objektivan razlog da Novi Pazar opstruira projekte od opšteg dobra za Beograd, Kragujevac, Niš ili Novi Sad, kao ni obratno, posebno ako se radi o kapitalnim inicijativama za implementaciju evropskih standarda, što je i zvanično opredjeljenje aktualne beogradske vlasti, s čime u vezi potpisano je niz pretpristupnih protokola s Evropskom unijom. Upozoravamo da adresa za rješavanje pitanja poput „sandžačkog”, koja su od krucijalne važnosti za relaksaciju i oporavak cijele države, može biti samo ozbiljan i ideološki nekontaminiran državni aparat, a nikako, kao u ovoj situaciji, stranački repovi Miloševićevog nacionalsocijalizma i Šešeljevog radikalnog šovinizma, koji uporno umjesto prema Evropskoj uniji i NATO-u, državu guraju ka četništvu i Rusiji, jer moglo bi se desiti da država izgubi kredibilitet i da se rješenja za ekonomsko, političko, pravno i sigurnosno beznađe lokalnog stanovništva, koje više ne želi biti taoc više nego očito zlonamjernih opstrukcija, počnu tražiti u Briselu, Vašingtonu, Strazburu.


13


Ovo nije prvi put da pokušaji europeizacije Srbije bivaju dočekani na “četnički nož”, čime se nanosi ogromna šteta na ivicu siromaštva dovedenom srbijanskom društvu, koje jednostavno nema vremena za gubljenje. Prisjetimo se da je prijetnje slične ovima, koje su gospoda Vučić i Dačić uputili gospodi Ugljaninu i Imamoviću i kakve su pripadnici četničkog pokreta nedavno uputili i muftiji sandžačkom Muameru ef. Zukorliću, svojedobno, gotovo identičnim povodom i tonom, aktuelni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić uputio tadašnjem premijeru Zoranu Đinđiću, poručivši mu da je i Tito pred smrt imao problem s nogom. Ostalo je historija, ili njezino zaustavljanje, a analitičari se slažu da je tadašnje ubijanje reformi Srbiju desetljećima unazadilo, pa zaista impresionira upornost istih ljudi u destrukciji svih pomaka naprijed. Usprkos nebezazlenosti prijetnji, zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi Srbija, pozivamo Stranku demokratske akcije Sandžaka, da u interesu svih građana, hrabro, principijelno i konstruktivno nastavi svoje profesionalno djelovanje, jer je u opisu misije svake ozbiljne parlamentarne stranke iznalaženje modaliteta za dugoročan i održiv prosperitet zemlje u čijoj izvršnoj vlasti participira. Istinski proevropske srbijanske političke subjekte, parlamentarce, naročito one iz Sandžaka - nezavisno od etnokonfesionalne pripadnosti, te istaknute pojedince, institucije i organizacije, pozivamo da solidarisanjem sa Strankom Demokratske Akcije, stanu u odbranu slobode parlamentarnog djelovanja, pluralizma i budućnosti Srbije. Građanski Monitoring će zvaničnim dopisom o svemu obavijestiti odgovarajuće međunarodne institucije, koje se bave monitoringom i zaštitom ljudskih prava. S poštovanjem NVO Građanski Monitoring Edit Agović


14


PADDY ASHDOWN POJASNIO:

REFERENDUM U ŠKOTSKOJ I ONAJ KOJIM PRIJETI Dodik NEMA NIKAKVE SLIČNOSTI

t16.09.14. 08:41h

Ne postoji nikakva sličnost između referenduma u Škotskoj i referenduma kojim prijeti Milorad Dodik, upozorio je nekadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown u razgovoru za ''Dnevni avaz''.

- Prvi je miroljubiv, urađen u skladu s ustavom, u dogovoru unutar britanskog parlamenta i naroda. Drugi nema nikakvo zakonsko uporište, predstavljao bi očigledno i otvoreno kršenje međunarodnog prava i označio bi kraj mira u Bosni i Hercegovini - kaže Ashdown.

On ističe i da su zapadni zvaničnici jasno rekli već odavno šta misle o najavama predsjednika entiteta RS Dodika.

Škotski referendum, koji će biti održan za dva dana, uzburkao je emocije ne samo na britanskom otoku nego i širom Evrope. Ako većina glasača odluči da je Škotska nezavisna, ona će 24. marta 2016. godine postati samostalna država. Ashdown se nada da se to neće desiti.

- Prije bih rekao da će odgovor biti ne nego da. Ali, niko nikada s apsolutnom sigurnošću ne može predvidjeti konačan odgovor birača - zaključuje on.

(FENA/dg)


15


S A O P ŠT E NJ E Z A J A V N O S T Postavljanje spomen-krsta na mjestu s kojeg je godinama terorizirano Sarajevo, pri čemu ubijeno je više od 12.000 civila svih konfesija, uključujući i 1.601 dijete, u prvom redu primitivna je glorifikacija moralne perverzije i cinična zloupotreba i fašizacija jednog vjerskog simbola, a onda i kršenje međunarodnih normi, kojima se u svim naprednim društvima svijeta veličanje zločinačkih ideologija krivično sankcioniše. Od Međureligijskog vijeća - u prvom redu Srpske pravoslavne crkvene opštine Sarajevo kao njegovog člana – Delegacije EU, OHR-a, EUFOR-a i domaćih vlasti, očekujemo da u skladu sa svojim misijama, obavezama i zakonom, poduzmu odgovarajuće radnje, kako navedeni nečuveni bezobrazluk ne bi ostao nekažnjen i ohrabrenje za one koji ne razlikuju svjetlo od tame, a od Grada Sarajevo očekujemo da zbog širenja laži i omalovažavanja stradanja desetina hiljada pobijenih i ranjenih Sarajlija, protiv odgovornih podnese krivične prijave. Navedeni incident, uz nedavno postavljanje spomen ploče Ratku Mladiću na Vracama, kao i izgradnja crkve na Budaku, iznad Memorijalnog centra i mezarja u Potočarima, jasno opravdavaju upozorenja eminentih stručnjaka da Daytonski sporazum nema mehanizme zaštite osnovnih prava građana, a što je još gore, njime se ozbiljno narušava dignitet pobijenih i diskriminišu preživjele žrtve Udruženog zločinačkog pothvata Srbije na našu zemlju – što je grubo kršenje međunarodnih konvencija o agresiji i genocidu – te je jasno da je krajnje vrijeme za usklađivanje zakona Bosne i Hercegovine s međunarodnim pravom. S poštovanjem, Anto Tomić Građanski Monitoring za Srednju Evropu - Njemačka Emir Ramić IGK – Institut za istraživanje genocida - Kanada Ivana Mostarac Djeca Sarajeva – dječiji pokret za mir – Bosna i Hercegovina Ervin Sendijarević EU Bosanski Kulturni Centar - Nizozemska Jadranko Odalović GV – Bosansko Građansko Vijeće – Bosna i Hercegovina


16


Potresno pismo Sarajke: MOJU MAJKU SU UBILI ČETNICI, A NJENO IME BI SE

MOGLO NAĆI NA KRSTU IZNAD SARAJEVA

Redakcija DEPO Portala objavila je pismo građanke Sarajeva koja je u užasu opsjednutog

grada izgubila majku i ujaka. Oboje su stradali od granata ispaljenih sa okolnih brda, poput

danas zloglasnog Zlatišta…

Zgrožena informacijom da bi se njihova imena mogla naći na krstu iznad Sarajeva, uputila je bolno i

potresno pismo, koje objavljujemo u cjelosti:

Poštovana redakcijo!

U sarajevskim medijima već duže vrijeme se piše o akciji Saveza logoraša Republike Srpske, sa

Branislavom Dukićem na čelu, da se na Zlatištu podigne spomenik svim srpskim žrtvama stradalim

tokom opsade Sarajeva (1992-1995). Njegova provizorna verzija – famozni KRST na Zlatištu- s

razlogom je već izazvao brojne opravdane proteste i ogorčenje građana Sarajeva. Prvenstveno zbog

činjenice da je upravo s tog mjesta ubijeno bezbroj nevinih žrtava u Sarajevu, koje se odatle vidi kao na

dlanu i golim okom prepoznaje gotovo svaka zgrada i ulica.

Ja, koja sam preživjela tešku porodičnu tragediju i u istom danu izgubila majku i ujaka od granata

ispaljenih upravo s tog mjesta, osjećam jednako ogorčenje i potrebu da izrazim svoje neslaganje s

podizanjem takvog spomenika. Moje ogorčenje je u toliko jače što bi se na planiranom spisku srpskih

žrtava, po interpretaciji Branislava Dukića i Saveza logoraša RS, mogla naći i moja majka i njen brat – s

njihovim srpskim imenima i prezimenima, koje nisu ubili Muslimani već četničke granate ispaljene na

njihov voljeni grad Sarajevo u oktobru 1992. godine. To ogorčenje je opravdano i time što se takvi


17


spiskovi odavno sastavljaju pa i objavljuju u pojedinim publikacijama u RS, čime se očito nastoji

isfabricirati što veći broj žrtava srpske nacionalnosti u Sarajevu.

Napominjem da ja lično nemam ništa protiv krsta ili bilo kojeg drugog vjerskog simbola, ali mislim da

mu na Zlatištu ne može biti mjesto. Isto tako još se manje slažem da se na ovako koncipiranim

spomenicima na bilo kom drugom mjestu nađu imena građana Sarajeva koji su stradali kao žrtve

zločinačke opsade grada, a među njima i moji najbliži.

Moja majka koja se do zadnjeg dana svog života smatrala Jugoslovenkom, bila ateista i ježila se

nacionalnih torova, ostala je u Sarajevu i do smrti dijelila sudbinu svojih sugrađana, to jest svoga

naroda, jer njen narod bili su njene komšije, prijatelji i sugrađani. Kad je počelo granatiranje i ubijanje, s

nevjericom me pitala kako joj od njene prve komšinice Sadete može biti bliži neki grmalj s okolnih brda.

Trpjela je kao i ostali glad i žeđ i prve jesenske studeni. Bolovala za drugim djetetom, mojim tada

četverogodišnjim bratom koga smo u augustu ‘92. uspjeli staviti u jedan od rijetkih konvoja koji su

napustili grad, kako bi bar on bio spašen.

Bojala se za mene, za supruga, za sestru i za roditelje koji su ostali na okupiranoj Grbavici i za čiju

sudbinu nismo ništa znali. Išla je na posao pod kišom metaka i granata, obijala danima pragove raznih

dobrotvornih organizacija i društava kako bi došla do komada hljeba da bi ga potom dijelila sa našim

prijateljima i komšijama.

Pravila je postelje djeci i komšijama u hodniku našeg stana koji je bio relativno sigurniji jer je bio na

prvom spratu.

Do kraja svoga života nikada se više nije najela, nikada se više nije ugrijala. I nikada se nije pomirila s

užasom u kojem smo se našli.

Prije nekoliko godina našla sam dijelove govora (ne znam da li ga je ikada održala) koji je pripremila za

proslavu 500. godišnjice od dolaska Jevreja u BiH, održane u Holiday Innu u ljeto 1992. Ovako je

počinjao:

“Zovem se Nataša Vlačić, predstavljam sebe, svoju porodicu, brojne prijatelje, moje komšije, Bosance i

Hercegovce, Srbe, Hrvate, Muslimane, Jevreje i sve druge narode i narodnosti ove naše nesretne

zemlje koji su zaleđenih duša, skamenjeni i užasnuti, svjedoci bezumlja, poražavajućeg za ljudsku

vrstu.”


18


Poginula je noseći kanistere kad se s mojim ocem vraćala iz reda za vodu na Skenderiji, obučena u

ljubičaste hlače i gornji dio moje trenerke sa slikom veselog američkog tinejdžera.

Geler ju je pogodio u glavu.

Ja sam je čekala kući i nikad je nisam dočekala.

Čula sam zvuk granate koja ju je ubila na domak kućnog praga.

Bila je i ostala najveća ljubav mog zivota.

Moja majka je u mladosti svirala violinu i pjevala u horu Radio Sarajeva, pisala pjesme, diplomirala

Filozofiju, mrzila je sve nacionaliste, a naročito Radovana Karadžića koga je poznavala kao primitivca

još od studentskih dana i iz vremena zajedničkih nastupa mladih pjesnika.

Voljela je život, druge ljude, svoju porodicu. Taj život, pravo da vidi svoju djecu kako odrastaju, pravo

da upozna svoju unučad, oduzeli su joj oni koji je i mrtvu žele iskoristiti u svoje politikantske i

nacionalističke svrhe.

Ubijena je u Sarajevu 5. oktobra 1992. godine u 47. godini života.

Moj ujak, Momir Vlačić, je igrom sudbine ranjen u granatiranju Baščaršije istog dana kada je ubijena

moja majka a njegova sestra. Preminuo je četrnaest dana kasnije u Kliničkom centru od posljedica

ranjavanja. Bio je istaknuti violinist Sarajevske filharmonije i član originalne ratne postave Sarajevskog

gudačkog kvarteta, koji je djelovao u najtežim danima Sarajeva. Zvali su ga sarajevskim Paganinijem.

Bio je pravi umjetnik, bonvivan i vatreni navijač Želje.

Posljednji put kada smo se sasvim slučajno sreli na Mejtašu, te nesretne 1992. godine, rekao mi je:

“Svi mogu otići odavde, ali ja i moja sestra nikada nećemo napustiti naš voljeni grad”.

Tako je i bilo.

Na smrtovnici moje majke iz oktobra ’92. godine, objavljenoj u Oslobođenju, navedeno je da je

poginula: “…kao sam dragi Bog zna koja po redu nevina žrtva zločinačkog i četničkog granatiranja

Sarajeva”.

Zar da se njeno ime i ime njenog brata nađu na spomeniku kojeg podižu oni koji su ih ubili?!

S poštovanjem,

A.V. (puno ime i prezime poznato redakciji DEPO portala)


19


Hanjalić: ONI BI DA NAS VRATE U SREDNJI VIJEK

Kemal Hanjalić

Gordana Sandić-Hadžihasanović 22.04.2014 Akademik Kemal Hanjalić u intervjuu za RSE uz ostalo kritički se osvrće na politiku bošnjačkih političara u BiH, te njihovo "dodvoravanje' velikom bratu, ašikovanje sa Istokom i prizivanje otomanske nostalgije. Prof. dr. Kemal Hanjalić je međunarodno priznati stručnjak u oblasti energetike, (matematskog modeliranja turbulencije i transportnih procesa, termotehnike i nuklearne tehnike). Dobitnik je brojnih prestižnih priznanja, među njima i ordena za zasluge na polju nauke, holandske kraljice Beatrix. Naučnu karijeru započetu na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, nastavio je na više inostranih univerziteta. Danas je posebno angažovan na Univerzitetu Sapienza u Rimu i Državnom Univerzitetu Novosibirsk u Rusiji. U BiH je obavljao više stručnih i drušvenih funkcija - bio je gradonačelnik Sarajeva. RSE : Vi ste jedan iz plejade brojnih, koji danas čine bh. naučnu dijasporu. O tome govori i knjiga Minstarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali i Monografija Mašinskog fakulteta u Sarajevu, koja je objavljena povodom 55 godina postojanja ove visokoškolske institucije, i u kojoj su imena 40-ak svjetski priznatih stručnjaka. Da li to potvđuju i Vaši, gotovo svakodnevni susreti? Hanjalić: Navešću jedan kuriozitet koji to ilustruje: nedavno sam bio na konferenciji u SAD - u, na Univerzitetu Teksas A&M, o novim metodama matematskog modeliranja u mehanici fluida sa naglaskom na aeronautiku, sa zapaženim učešćem predstavnika vazduhoplovne industrije (BOEING, AIRBUS, Rolls Royce) i nacionalnih institucija za svemirska istraživanja (NASA, DLR). Od 4 pozvana plenarna predavača (keynote lecturers), dvojica su bila porijeklom sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Osim mene, to je bio Branko Basara, koji je doktorat počeo raditi pred rat u Sarajevu, a završio na City Univerzitetu u Londonu. Branko je već dugo rukovodilac razvoja sektora Napredne simulacione tehnologije u kompaniji AVL-List u Grazu, Austrija. A za večerom smo sjedili zajedno sa druga dva


20


pozvana predavača, jedan iz BOEING-a i jedan profesor iz Bostona; pitali su - kako to da iz jedne male zemlje ima vas toliko uspješnih i poznatih u ovoj oblasti? Zaista je to bila jedna dobra škola, definitivno najbolja iz te oblasti, ne samo u Jugoslaviji, nego u Jugoistočnoj Evropi, iz koje su izašli stručnjaci priznati širom svijeta. RSE: Osim što ste profesor na brojnim svjetskim univerzitetima, dobitnik ste prestižnih priznanja u zemljama različitih kultura i religija. Jeste li bilo kad osjetili neko podozrenje prema Vašem porijeklu i da li je ono kod ovih priznanja, bilo uopšte bitno? Hanjalić: Zaista, radio sam i dobio priznanja u zemljama različitih kultura i religija i svuda sam bio primljen korektno i sa uvažavanjem. Uostalom, u skoro svim tim zemljama ja sam išao na poziv. To ne znači da ni ja, kao i mnogi drugi imigranti, nismo nailazili povremeno na nekakvo podozrenje, ali to nije vrijedno pomena. Danas, posebno u razvijenim zemljama, jako je puno stranaca različitog porijekla na univerzitetima, klinikama, u privredi, pa i državnim institucijama. Rijetko ko gleda na porijeklo, btine su reference. Primarni kriterij je kvalitet i uspjeh, koji se mjeri i ocjenjuje. Uostalom, i kod nas kad je u pitanju sport - fudbal, košarka, rukomet,.. tu možemo reći da smo se integrisali u svjetske tokove, dovode se najstručniji treneri i igrači, jer postoje jasni i mjerljivi kriteriji uspjeha - plasman. Volio bih da se ta praksa uvede pri izboru, imenovanju i zapošljavanju u drugim sferama. Nažalost, sport je izuzetak: pogledajte nacionalnu i stranačku strukturu funkcionera u državnim ustanovama svih nivoa, rukovodnog osoblja u javnim poreduzećima, fakultetima, klinikama. RSE: Prilikom brojnih susreta koje imate, da li ljudi u svijetu pokazuju zanimanje za ono što se zbiva u Bosni i Hercegovini? Sva ta naša vjersko-etnička trvenja, podjele i zatvaranje u nacionalne torove, opstrukcije, nesposobnost da prihvatimo ono što se u EU smatra osnovnim vrijednostima i mjerilima građanskog društva, su za mnoge kranji anahronizam. Hanjalić: Pitaju me ponekad da li idem u Sarajevo, kakva je situacija, ide li se naprijed, da li su posljedice rata još vidljive, itd. Ali nema zaista nekog ozbiljnog interesovanja. Uostalom, u javnim medijima dugo nisam ništa pročitao niti gledao o BiH. Naša zemlja je mala po bilo kojim mjerilima, a za svijet su naši ratni sukobi bili i ostali neshvatljivi. Sva ta naša vjersko-etnička trvenja, podjele i zatvaranje u nacionalne torove, opstrukcije, nesposobnost da prihvatimo ono što se u EU smatra osnovnim vrijednostima i mjerilima građanskog društva, su za mnoge kranji anahronizam. Evropa je iskusila slična zbivanja nekad u prošlosti, tridesetogodišnji rat, fašizam, ali toga danas nema, možda u Sjevernoj Irskoj, i evo od skora u Ukrajini. Holandija je nekad bila jako podijeljena na protestantski i katolički dio, a danas ne znate da li je neko vjernik i koje je vjere. Nikad nisam čuo da neko o tome govori, čak to nije uputno ni pitati. RSE: Kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine, šta je prema Vašem mišljenju najvažnije da konačno ova zemlja krene putem reformi? Hanjalić: Izbjegavam da dajem ocjene i savjete, nisam politički analitičar i već dugo ne živim stalno u BiH. Ali sam sklon da podržim "vox populi", zahtijeve brojnih građana da sadašnji politički lideri, prije svega vodećih stranaka koji kroje sudbinu ove zemlje već dvije decenije, konačno shvate da nisu učinili ono što je narod od njih očekivao, da prepuste mjesto nekim mlađim. Znam da je sada skoro nemoguće naći političko rješenje: stvorene su i utvrđene nacionale busije, ali skoro svi današnji politički akteri su bili tu i kada su te busije stvarane i nesporno su sami doprinijeli stanju kakvo imamo danas. Demokratija nisu samo slobodni izbori, nego i vladavina prava, transparentno i odgovorno upravljanje, polaganje računa, uvažavanje potreba i interesa većine građana, a ne samo onih koji su glasali za partije na vlasti. Posebno je pogubna kadrovska politika dominirana partiokratijom, nepotizmom, jaranlukom; toliko je nesposobnih i nekvalifikovanih na visokim i važnim funckijama. Evo, čujem i čitam, pojavljuju se u svim sredinama, u svim etničkim grupacijama, mlađi ljudi koji drugačije razmišljaju, koji nisu korumpirani, koji su tolerantniji, koji shvataju da je Bosna i Hercegovina i kao cijela isuviše mala i beznačajna, a kamoli rascjepkana na pojedine entitete, da bi nešto značila na međunarodnoj sceni. Posebno ističem odgovornost bošnjačkih političara, dijelom zato što potičem iz tog etničkog kruga. Bošnjaci jesu bile najveće žrtve i gubitnici, to se ne smije zaboraviti, zločine treba istraživati i


21


sankcionisati, ali treba ići i naprijed. Međutim, svako malo čitam o nekim inicijativama koje jednostavno nisu prihvatljive drugim etničkim grupama, a ni velikom broju Bošnjaka, djeluju provokativno, vode daljim podjelama i umanjuju šanse za oživljavanje zajedništva. Mislim na dodvoravanjima 'velikom bratu', na to 'ašikovanje' sa Istokom, prizivanje otomanske nostalgije, 'kulturne' manifestacije o kojima čitamo i ovih dana, a koje Fadila Nura Haver ispravno naziva "balilukom". Ili, nedavno u kolumni Oslobođenja čitam upute da inspiracije za promjene treba da crpimo od jednog arapskog mislioca iz XIV vijeka i u "beduinskom konceptu života". Ovaj autor je izgleda zaboravio na renesansu, industrijsku, postindustrijsku, informatičku, biotehnološku revoluciju. Simptomatično je da su protagonisti ovih ideja neki novi 'lideri' školovani u Turskoj, Maleziji,... I umjesto da nas povezuju sa uspješnim privrednicima, stručnjacima, naučnicima, dobrim obrazovnim institucijama, posebno tehničko-tehnološkim kojih neosporno ima u tim zemljama, da koriste svoje veze i uticaje (ako ih zaista imaju) da privuku proizvodne investicije koje bi potstakle stvaranje novog dohotka i izvoza, oni bi da nas vrate u srednji vijek. RSE: Koliko pratite Vašu užu naučnu oblast - energetiku i ono što se dešava u Bosni i Hercegovini. Da li ljudi koji se time bave uspijevaju ići ukorak sa dostignućima u toj oblasti u savremenom svijetu? Hanjalić: Vrlo je malo naučno-istraživačkih i razvojnih aktivnosti u energetici kod nas, mada je to jedna od oblasti gdje bi zaista mogli i trebali puno više raditi. Kako reče svojevremeno, ali u drugom kontekstu, jedan književnik, "Bosna nema šta izvoziti nego struju i kulturu". Za kulturu nisam siguran, to je druga tema, ali za struju jesam. Imamo resurse, a struja je čist proizvod, lako se izvozi, nema striktnih barijera kao napr. za mlijeko, poljoprivredne proizvode. Pratim da se već dugo planiraju investicije u nova postrojenja, posebno korištenje hidropotencijala, što pozdravljam. Mnogi se 'guraju' u to jer je vrlo unosno, donosi političke poene i znatne materijalne prihode. Ali investicije ne zahtijevaju neku veliku tehničku i naučnu pamet. Nekad smo mnogo toga radili sami - Energoinvest je prizvodio skoru svu opremu za elektrane izuzev glavnih komponenti - kotlova, turbina i generatora, isporučivao kompletne regulacione i mjerne sisteme, velike termoaparate za domaće potrebe, ali još više za izvoz, a danas malo šta možemo sami. Pretpostavljam da će se sve uvesti, do posljednjeg šarafa, izuzev možda građevinskih radova. Malo ima inicijative da se obnove bar neki segmenti nakadašnje proizvodnje, za što, vjerujem, imamo još nekog znanja i umijeća. RSE: Koliko je to prostor za bavljenje naukom za domaće istraživače? Hanjalić: Na fakultetima, mašinskim, elektrotehničkim, metalurškom, tehnološkom, imate ljudi koji nešto znaju, imate laboratorije i neku infrastrukturu. Kao jedan od prioriteta, istakao bih angažovanje na praćenju, dijagnostici i poboljšanju performanci i efikasnosti postojećih postrojenja, te rekonstrukciji i nadgradnji u cilju zadovoljavanja sve striktinijih medjunarodnih ekoloških kriterija. To se posebno odnosi na termoelektrane koje isporučuju preko 70% električne energije u BiH. Ovim bi se postiglo produženje vijeka trajanja postrojenja i umanjile potrebe za novim investicijama, da ne govorim o pozitivnim ekološkim efektima.Uštede od 1 do 2 %. koje bi se sigurno mogle ostvariti na pr. u TE Kakanj, je skoro pola snage novoplanirane hidroelektrane Vranduk. Mi smo nekad bili prisutni, posebno u termoelektranama, bavili se raznim problemima na potsticaj i traženje Elektroprivrede i Energoinvesta, vršili ispitivanja, zajedno sa osobljem elektrana rješavali probleme. Međutim, koliko znam, danas skoro da i nema saradnje, šta više, neki dokazano uspješni tehnološki postupci koje smo tada razvili i uveli u pogon prije rata, koji su patentirani i citirani u svijetu, nakon skoro 25 godina, čujem da su isključeni!? Ne znam zašto, nema informacija, nema dijaloga. Direktori zaboravljaju da je Elektroprivreda javno preduzeće, da potencijalne štete plaćaju svi građani kroz monopolističku cijenu struje, ali i investicije u kojima sudjeluje država novcem svih građana. RSE: Gdje ste trenutno i čime se bavite? Hanjalić: Trenutno sam u Rimu, boravim ovaj semestar kao gostujući profesor Sapienza univerziteta. Međutim, uskoro odlazim opet u Rusiju gdje pri Državnom Univerzitetu Novosibirsk vodim veliki projekat-grant Ministarstva za obrazovanje i nauku Ruske Federacije, prvobitno odobren na 3 godine, a nedavno produžen na još 2 godine. Povremeno boravim i na Univerzitetu Delft, Nizozemska, gdje imam status profesora emeritusa. Čim se bavim: glavna preokupacija mi je sada Ruski projekat: to je


22


konglomerat od osam segmenta u kojima je angažovano blizu 50 istraživača, među njima i par akademika i dopisnih članova Ruske akademije nauka, brojni profesor i docenti, te oko 20 mladih istraživača sa univerziteta i Instituta za termofiziku. Naslov projekta je "Simulacije procesa u energetici", a obuhvata paralelno kompjuterske simulacije raznih procesa i sofisticirane laboratorijske i industrijske eksperimente. Lično učestvujem u istraživanjima u nekim od projekata, ali moj primarni zadatak kao vodećeg naučnika (Lead scientist) je vođenje i koordinacija, podizanje nivoa istraživanja uvođenjem novih metoda i tehnika, a u cilju boljeg razumijevanja procesa, otkrivanja novih fenomena... Bitan cilj je i poboljšanje vidljivosti institucija na svjetskoj sceni. Figurativno rečeno, ja sam neka vrsta trenera, treniram istraživačke timove za plasman u višu ligu. Danas svaka razvijenija nacija ulaže velike napore kako bi neki od njihovih univerziteta dospjeli na neku od svjetskih rang lista. To je samo formalno pitanje prestiža, ali neosporno visoki plasman znači potvrdu kvaliteta koji donosi razvojne podsticaje i značajne društvene koristi. RSE: Šta je novo u tim istraživanjima, koji su izazovi? Hanjalić: Ima puno novog i vrlo originalnog, reći ću nešto o kompjuterskim simulacijama. Svaki proces, prirodni, tehnički, društveni, može se numerički simulirati, naravno sa većom ili manjom dozom aproksimacije. To je danas moćno oruđe koje se primjenjuje u praktično svim oblastima ljudskog djelovanja. Prognoza vremena se dobrim dijelom bazira na kompjuterskoj simulaciji, a takođe i predviđanja ekonomskih, financijskih, socioloških trendova i dešavanja. U prirodnim i tehničkim naukama i aplikacijama simulacija je neizbježna za proučavanje procesa, razvoj novih proizvoda, optimizaciju i uopšte predskazivanje ishoda raznih rješenja i scenarija. U 2006 godini, Nacionalna fondacija za nauku SAD (NSF) je objavila strateški dokument "Tehničke nauke bazirane na simulacijama - Revolucionariziranje tehničkih nauka kroz simulacije" (Simulation-based Engineering Science, SBES: Revolutionarizing Engineering Science through Simulation). Dokument počinje konstatacijom da SBES može da ima izuzetnu ulogu u potsticanju razvoja vitalnih za zdravlje, sigurnost i tehnološku kompetitivnost nacije, a kao prioritetne oblasti identificiraju se medicina, nacionalna sigurnost, energija i okolina, materijali, te industrijske i odbrambene tehnologije. U Rusiji primjenjujemo simulacije uporedo sa eksperimentima u izučavanju fenomena i novih energetskih procesa i tehnologija.

http://www.slobodnaevropa.org/content/hanjali%c4%87-oni-bi-da-nas-vrate-u-srednji-vijek/25358391.html


23


PREZENTACIJA PROGRAMA IZGRADNJE DIJELA MEMORIJALNOG CENTRA SREBRNICA-POTOČARI

Dion van den Berg iz PAX-a prezentira projekat izgradnje dijela MC U ambasadi BiH u Den Hagu su predstavnici mirovne organizacije PAX 1. oktobra 2014. godine prezentirali program druge faze izgradnje Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Prema informacijama dobijenim od menadžera programa Željka-Puce Danilovića i Diona van den Berga Program ima za cilj da da “Holandski doprinos” daljem razvoju Memorijalnog centra koji će širiti jaku poruku svijetu ”Srebrenica se ne smije ponoviti nikad više!”. Programom je predviđena finansijska podrška, ekspertni angažman mirovne organizacije PAX i Memorijalnog centra Kamp Westerbork, podrška veterana Holandskog bataljona i asistencija od strane holandskog Ministarstva odbrane i Ministarstva spoljnih poslova. U okviru programa realizovaće se četiri projekta: restauracija bivše zgrade Komande holandskog bataljona, rekonstrukcija jedne osmatračnice i jednog opservacijskog položaja, daljna izgradnja kapaciteta Uprave i Direkcije MC kao i Udruženja preživjelih Srebrenice i davanje sadržaja rekonstruisanoj zgradi Komande holandskog bataljona.


24


Ambasador BiH u Holandiji Ahmet Halilović je u najavi prezentacije naveo da je već upoznat sa ovim programom koji je otpočeo 1. juna o.g. i da je u Srebrenici o istome razgovarao sa ljudima zaduženim za njegovu realizaciju, koja će trajati dvije godine. Prezentaciji programa i projekata druge faze izgradnje Memorijalnog Centra Srebrenica-Potočari u Den Haagu prisustvovali su i aktivisti BiH Platforme, kao i mnogo puta ranije gdje se govorilo o mogućnostima pomoći domovini. Među njima bili su i neki od najstarijih aktivista i rukovodilaca ove krovne organizacije dijaspore BiH u Holandiji: Šefkija Hadžiarapović, Bećir Zečić i Besim Ibišević. Iskoristili smo priliku i pitali ih da iznesu svoje mišljenje i utiske o ovom izuzetno vrijednom i zahtjevnom projektu. Šefkija Hadžiarapović je rođen u Srebrenici i u toku je svega šta se zbiva na tim prostorima. -Pocetak aktivnosti u Memorijalnom centru, na prezentaciji svega šta se zbivalo u toku rata na ovim prostorima, je ohrabrujuća vijest. Posjetom Potočarima moći će se u Centru vidjeti šta se sve zbivalo na tom prostoru i šire, posebno u julu 1995. godine. To se mlađim ljudima treba vjerodostojno prezentovati da se ti zločini nad Bošnjacima ne zaborave. U daljoj fazi definisanja i završetka radova na pojedinim segmentima Centra mora se potpuno objektivno prezentirati uloga svih aktera događaja pa tako i Holandskog bataljona.Tu ne smije biti odstupanja od činjenica bez obzira što su one za njih negativne. Nadam se da se to neće dozvoliti i da će udruženja koja zastupaju žrtve genocida o tome voditi dužnu brigu, rekao nam je gospodin Hadžiarapović. Bećir Zečić, iako je od nedavno u zasluženoj penziji, kao istaknuti volonter se redovno odaziva važnijim skupovima gdje može pružiti doprinos unapređenju saradnje Bosne i Hercegovine i Holandije. -Memorijalni Centar treba da bude na nivou sličnih u svijetu gdje se prezentiraju nepobitne činjenice o učinjenim nedjelima i zločinima. Iz prezentovanog se vidi da se tome teži i da će BiH i Holandija zajednički privesti ovaj dio projekta kraju. Bilo bi dobro da se kod eventualnih budućih prezentacija projekta traži i mišljenje šire javnosti, kako bi projekat bio još kvalitetniji. Danas to nije bio slučaj što se, nadam se, neće ponoviti. Dobro je što se od kraja septembra u Potočarima već može vidjeti sta se događalo tamo u toku rata i kako je izvršen genocid nad Bošnjacima, naglasio je gospodin Zečić. Besim Ibišević, rođen u Srebrenici i kao historičar bavio se i muzeološkim poslovima u Srebrnici, a i u Holandiji. -Otvaranjem dijela Memorijanog Centra za posjetioce i stručnjake humanističkih nauka počeće i istinsko informisanje i edukacija o tome šta se zbivalo u Srebrenici i sire, posebno u ljeto 1995. godine. Imajući uvid o radnim karakteristikama ljudi koji se bave ovim projektom mislim da im nedostaje više stučnjaka. Mogu se u rad tijela i komisija uključiti više historicari, a posebno ljudi koji su osposobljeni za muzeološke poslove, istakao je gospodin Ibišević. Prezentaciji je prisustvovala i poznata aktivistkinja holandske humanitarne organizacije Politički Komitet “Stari Most” Jehanne van Woerkom koja ima istaknutu ulogu u dugogodišnjim zajedničkim naporima ove humanitarne organizacije i predstavnika Platforme BiH na promociji istine o zločnu i zaštiti prava žrtava genocida u Srebrenici. Ona je kritikovala ulogu koju u ovom projektu ima i holandsko Ministarstvo spoljnih poslova zato što još nije primijenilo Rezoluciju Evropskog parlamenta da se 11. juli, dan pada zastićene zone Srebrenica, u cijeloj Evropi proglasi Danom žalosti i što Ministarstvo odbrane nije spremno ni da na svojoj zgradi spusti zastavu na pola koplja za vrijeme obilježavanja Dana sjećanja na genocid u Srebrenici 11. jula na trgu Het Plein u Den Hagu. Renovacija bi, izmedju ostalog, trebala biti rezultat zahtjeva organizacija najbližih žrtvama, iznijela je svoje kritičke ocjene u pismu koje smo objavili u prošlom broju “Nase Bosne”. Sa mišljenjem gospođe Van Woerkom, koja je pored BiH angažovana i u Platformi Komisije za istinu u Španiji, nakon ove prezentacije složio se i jedan broj pristnih pa se može očekivati naknadna nova reakcija.


25


Direktor agencije SENSE Tribunal Mirko Klarin govorio je o značaju otvaranju SENSE Dokumntacionog centra Srebrenica 21. septembra u Potočarima. U saradnji sa Memorijalnim centrom u Potočarima agencija SENSE je osnovala Dokumentacioni centar Srebrenica sa ciljem da prikaže kako su događaji iz jula 1995. istraženi, rekonstruisani i procesuirani u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju

Mirko Klarin, direktor agencije SENSE u Ambasadi BiH u Hagu

Klarin je podsjetio da je u prisustvu velikog broja zvanica i gostiju, u nedelju 21. septembra u Memorijalnom centru Potočari svečano otvoren Sense – Dokumentacioni centar Srebrenica. Svečanosti su prisustvovali predstavnici Majki Srebrenice i drugih udruženja žrtava, političkog života BiH, diplomatskog kora i nevladinih organizacija iz Sarajeva, Zagreba, Beograda, Podgorice i cijelog regiona. Otvaranje je izazvalo veliku pažnju javnosti i prisustvo velikog broja elektronskih i štampanih medija.

U Potočarima otvoren SENSE Dokumentacioni centar Srebrenica


26


Otvaranje Dokumentacionog centra Srebrenica

Zločini koji su u julu 1995. godine počinjeni u Srebrenici bili su predmet devet suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Prateći ta suđenja i izvještavajući o tome šta je rečeno i viđeno u sudnicama, SENSE je prikupio obimnu dokumentaciju: hiljade sati snimaka svjedočenja preživjelih, očevidaca i počinilaca zločina, dokumentarne snimke iz jula 1995, fotografije mjesta zločina i vazdušne snimke, vojne dokumente zaplijenjene u štabovima jedinica koje su u julu 1995. učestvovale u napadu na zaštićenu zonu. U želji da tu živu istorijsku građu vrati tamo gdje pripada, SENSE je u saradnji sa Memorijalnim centrom u Potočarima osnovao Dokumentacioni centar Srebrenica. Cilj Centra je da, uz pomoć iskaza svjedoka i drugih dokaza izvedenih na suđenjima, prikaže kako su događaji iz jula 1995. istraženi, rekonstruisani i procesuirani u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. https://www.facebook.com/138463719513391/photos/a.954533467906408.1073741826.138463719513391/955011357858619/?type=3&theater Mujo Midžić Dževad Kurić


27


K U L T U R A

“GLOBALNI OSJEĆAJ SAMOĆE” - NOVA KNJIGA POEZIJE SEADA POROBIĆA U izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva iz štampe je izašla nova knjiga poezije Dr. Seada Porobića pod nazivom” Globalni osjećaj samoće”. Knjiga je izašla u okviru biblioteke “Dobra riječ i sadrži šest ciklusa sa 76 pjesama što čini knjigu od 100 strana. To je neobično ako se zna da se ovih godina zbirke izdaju sa vrlo malim brojem pjesama i sa vrlo oskudnim grafičkim dizajnom. To u ovom slučaju ne važi i treba pohvaliti izdavača na trudu oko izgleda knjige. O estetskim vrijednostima nove zbirke poezije dobri poznavaoci u dijaspori dali su visoke ocjene, ali se treba nadati da će se pojaviti osvrti i u stručnim časopisima. Dr. Porobić je lektor bosansko/hrvatsko/srpskog jezika na Univerzitetu u Hamburgu u Njemačkoj, a izbjegao je za vrijeme rata u BiH iz Odžaka. Rođen je 1967. godine u Odžaku. O njemu smo i pisali u jednom od prošlih brojeva “Naše Bosne” povodom štampanja njegove doktorske disertacije koju je odbranio na Univerzitetu u Hamburgu. Monografija o ispitivanju razvoja verifikacije u poeziji BiH izazvala je značajnu pažnju stručne javnosti kako u BiH tako i u okviru katedri za slavistiku u svijetu. Objavio je 2001. godine i zbirku poezije pod nazivom “Pjesme od nemira”, što je svojevremeno i zabilježeno u nekim medijima. Do kraja ove godine izbor iz poezije Seada Porobića trebalo bi da se nađe i u časopisu “Sarajevske sveske”, gdje će biti predstavljeno stvaralaštvo dijaspore. Ostaje da se nova knjiga “Globalni osjećaj samoće” promoviše u okviru nekih kulturnih manifestacija u domovini, a za očekivati je da to prvo bude u rodnom Odžaku. M.Midžić


28


Promocija knjige Gorana Sarića u Mostaru: “LIJEPO GORE KLASICI MARKSIZMA”

20.3.2014.

U prepunoj dvorani Muzičkog centra Pavaroti u Mostaru u organizaciji portala tacno.net i nevladine organizacije Gariwo održana je promocija knjige Gorana Sarića “Lijepo gore klasici marksizma – ratni dnevnik”. Izdavač knjige je ‘Gariwo’ kojoj je ovo 20 knjiga. Svetlana Broz direktorica Gariwa kazala je između ostalog, kako je malo tako čestito i pošteno napisanih knjiga pomoću kojih nove generacije mogu učiti što se događalo na prostorima koje Sarić opisuje, a ne da podliježu dnevno-političkim manipulacijama onih koji su često bivali i ratni zločinci i profiteri te, čak i u ratnim vremenima, zloupotrebljavali građane za vlastite interese. Knjiga za mene predstavlja jedan važan dokument, ne samo zbog toga što je dobro napisana, već i kao jedan važan sociološko – antropološki dokument, na kojem će se nove generacije učiti što se zapravo događalo na prostoru koji Goran opisuje u svojoj knjizi“, kazala je Broz. Na promociji nove Sarićeve knjige, uz Svetlanu Broz, govorili su Amer Tikveša, Enver Kazaz, Gradimir Gojer i autor.

“On govori o ubistvu porodice Golubović, zločinu nad Srbima u Bradini, maltretiranju logoraša srpske i hrvatske nacionalnosti po konjičkim kazamatima i brojnim drugim stvarima koje su nikad oprana mrlja na savjesti kako Konjica tako i onog dijela BiH odakle je dolazilo i dolazi najviše glasova za njen opstanak i njenu multietničnost. Iz Sarićevog pisma možemo itekako nazrijeti da je na toj strani dio vojnih, policijskih i političkih struktura itekako radio na etničkom čišćenju, nešto više sofisticiranom nego što se to dešavalo na srpskoj i hrvatskoj strani, ali gotovo jednako učinkovitom”, kazao je između ostalog Amer Tikveša.

“Posebno je zanimljivo citiranje pisama Lazara Drljače, slikara osobenjaka, koji je više decenija svog života proveo u Šantića vili u selu Borci, gdje je i Boračko jezero. Drljača je to mjesto odabrao kao topos raja na zemlji. U ratu to mjesto postaje topos pakla odakle četnička armada bljuje vatru na stanovnike Konjica, zatočenike njihovog zla. Odlomci iz pisama Lazara Drljače te ratni autorovi zapisi tu korespondiraju kao dijalog ta dva toposa smještena na istom mjestu ali u različitim vremenima te istovremeno kao dijalog ta dva vremena, onog „kad je Bog po zemlji hodao“, kako autor na jednom mjestu kaže, te onog kad je Bog, kao označitelj za metafizičko dobro, protjeran sa zemlje.”


29


“Nekoliko vrsnih, potresnih detalja donosi ovaj dnevnik. Jedan od njih je svakako onaj u kojem se opisuju zločini nad Srbima, koji su ostali u Konjicu, iako ih je Kradžićeva ideološka nomenklatura pozivala da se pridruže ubilačkoj moći koja je napala ovaj prelijepi grad na obalama Neretve. (…) Sarićev dnevnik preko ovakvih detalja funkcioniše kao mnemotop koji u našu svijest priziva i druge slične zločine (…) Poricanje takvih i sličnih zločina nije tek puko etičko pitanje, već ono posvjedočuje karakter institucionaliziranog društvenog pamćenja s ciljem da se stvori slika o apsolutno nevinoj, etički neupitnoj Armiji BiH i njenim pripadnicima i da se Bošnjaci predstave kao stalne svepovijesne žrtve drugih. Na taj način bošnjačka želi ostvariti moralnu nadmoć nad drugim nacionalističkim ideologijama i pribaviti sebi moralno opravdanje za mentalnu, lobotomiziranu okupaciju svojih podanika.”

Enver Kazaz je naglasio da je bošnjačko vojno i političko rukovodstvo multietničku Armiju BiH sredinom rata pretvorilo u vojsku jednog naroda i jedne religije. On je uz ostalo podsjetio i kako današnje bh. elite o proteklom ratu govore da “treba pamtiti kako se ne bi ponovilo”. Međutim, dodao je, narodi tako pamte ideološke interpretacije rata, koje proizvode medijske, religijske, političke i kvazi-akademske elite.

“Ovo je knjiga istine koja ne retušira ratnu stvarnost ona govori o tome da su zločini bili na sve tri strane a ne samo na jednoj strani kako u BiH govore, kazao je Gradimir Gojer. Ratni dnevnik Gorana Sarića plijeni i kao literatura i kao svjedočenje. Ona je svjedočanstvo o dešavanjima u gradu Konjicu za vrijeme rata. Objektivno viđenje sva tri naroda izdavajaju ovo djelo po iskrenošću od drugih. Svi prisutni su dobili knjigu besplatno.

“To je moja istina i za sve greške u ovoj knjizi odgovaram ja. Ova knjiga nije napisana ideološki i nije joj namjera da bilo koju stranu osim samo običnog čovjeka sačuva. Komšije susjeda prijatelja i mene su dobri ljudi sačuvali da stojim ovdje i da vam pričam”, kazao je autor knjige Goran Sarić.

Autor tacno.net

Kadir Habibović napisao „ŽIVOT PROTIV SMRTI, SREBRENICA“

U utorak promocija knjige čovjeka koji je izbjegao strijeljenje

Objavljeno: 05. 10. 2014 - 18:48 Novosti » Iz minute u minutu –

U utorak, 7.oktobra, Javna ustanova Kulturno sportski centar Vogošća, u velikoj sali općine Vogošća sa početkom u 19 sati organizuje promociju knjige „Život protiv smrti, Srebrenica“ autora Kadira


30


Habibovića. U ovom autobiografskom i vrlo potresnom djelu govorit će profesorica Fahira Fejzić – Čengić i režiser i scenarista Šahin Šišić, dok će odlomke iz knjige čitati glumci: Gordana Boban, Semir Krivić, Amar Selimović, Armin Omerović i Edhem Husić. Nastupit će i učači Kur´ana: Mustafa ef. Isaković i Ammar Efendić, mujezin Begove džamije u Sarajevu.

U knjizi „Život protiv smrti, Srebrenica“ autor opisuje svoj bliski susret sa smrću ratne 1995. godine. Tokom pada Srebrenice bio je teško ranjen, vođen na strijeljanje, ali želja za životom bila je jača te je, kao jedan od rijetkih sapatnka iz tog kraja, dželatima uspio pobjeći ispod noža. Nakon što je "preživio" strijeljanje, sedamnaest dana, bez hrane i oružja, tumarao je kroz šumu, teškom mukom savladavao nepoznatu teritoriju. Vrlo lijepo, dopadljivo i detaljno, vodi čitaoca tim svojim putem smrti od Potočara do Kladnja.

Autor traga za pravdom, postavlja pitanja zbog kakve su to krivice ljudi ubijani na pravdi Boga, zašto nisu imali pravo na život, dostojanstvo. Govori o tome kako je uspjevao kontrolisati i ukrotiti svoju psihu, o pozitivnosti, raličitim vidovima reagiranja, o halucinacijama sa kojima se po prvi put susretao, o svemu onom što nikada u životu nije mogao zamisliti da se može dešavati njemu ili bilo kome drugom.

- Iako sam bio ranjen, pripadnici UN snaga u Potočarma, kao i mnogim drugim srebreničanima, nisu mi htjeli pomoći.Uspio sam se ubaciti u jedan autobus sa ženama i djecom. Sve punktove, do posljednjeg, uspješno sam prolazio, jer su me žene i djeca štitili svojim tijelima. No, u blizini Kladnja, na posljednjem punktu, iz autobusa su izveli žene i poslali ih u pravcu Kladnja, a mene u kamionu sa ostali muškarcima previđenim za strijeljanje uputili ka Rašinom hanu na području vlaseničke općine. Po dolasku na tu lokaciju uspio sam iskočiti iz kamiona i uteći našim dželatima, kaže Kadir Habibović

Kadir Habibović rođen je 1964. godine u Srebrenici. Po zanimanju je mašinski tehničar. Nakon knjige „Život protiv smrti, Srebrenica“, priprema novu o životu poslije rata, radnog naziva „Dobri i loši ljudi“.

Autor: E. MURAČEVIĆ


31


Utisci iz Bosne: Aerodrom Tuzla, hit ljeta!

Pise: Dr.Ferid Čengić http://letholandez.blogger.ba 26.09.2014.

Aerodrom Dubrave kod Žvinica

Lani su uvedeni letovi Wizz-air-a iz Švajcarske i Skandinavije za Tuzlu. Ove godine je proradila i linija iz Holandije, iz južnog grada Eindhovena (inače sjedišta PHILIPS-a).

Mnogi su ovog ljeta koristili prednosti ove ekonomske linije. Umjesto skupih aviona za Sarajevo, te skupih autobusa, gdje je osoblje često neljubazno i gdje vožnja traje 30 sati, sada se može za manje pare za dva sata doći iz Holandije do aerodroma Dubrave kod Živinica.

Problem je transport na aerodrom i sa aerodroma, sa udaljenijih destinacija. Obično rodbina i prijatelji pomažu da svojim automobilima prevezu članove familije. Tako sam i ja jedne nedjelje vozio autom sina, koji je putovao u Eindhoven.

Nekada smo vrlo često išli putem od Semozovca do Srednjeg i dalje do Bijambara. Nekako se tu najčešće odlazilo autom na izlet pored Sarajeva. Uz riječicu Ljubinu pored puta bilo je mnogo mjesta za izlete i roštiljanje pored brze bistre vode. Sada ih je veoma malo, jer su ta mjesta uz vikendice i kuće, privatizirana i ograđena. Sarajlije često posjećuju restoran “Imidž”, čija se terasa nalazi nad samom rijekom.

Kraj je zaista lijep, a cesta je prilično dobra. Od Srednjeg se put penje ka Nišićima. Na vrhu pukne pogled na ovu veliku visoravan. Kod skretišta za poznatu pećinu Bijambare je parking pun vozila. Prolazimo i kroz Čevljanoviće, poznate kao mjesto održavanja najpopularnije koride. Ranije je tu bio rudnik olova i cinka, a bio je povezan uskotračnom prugom sa Brezom i Podlugovima.

U Olovu stajemo na benzinskoj pumpi. Grad se prilično “uredio”. U sjećanju su mi ustvari još uvijek poratne slike i Olova i Kladnja, kada se u Bosnu ulazilo skelom preko Orašja. Tako i Kladanj sasvim


32


pristojno izgleda. Od Kladnja se malim dijelom vozimo novoizgrađenom dionicom, a onda dolazi najgori dio puta, preko Karaule. Srećom, počeli su radovi na izgradnji tunela, kojim će se izbjeći dionica uskog puta sa bezbroj oštrih okuka.

U Živinicama pravimo pauzu, jer ima još do dolaska aviona. Nedjeljno je popodne i prilično je pusto. Niz kafana i restorana brze hrane imaju ponekog gosta. Kapućino u kafani sam razmutiš, donesu ti kesicu. Cijene manje nego u Sarajevu, limunada 2 marke, kapućino isto.

Od glavnog puta za Tuzlu u centru Živinica se skreće desno, pravcem prema Kalesiji i Zvorniku. Na znaku prije raskrsnice nacrtan je avion, a ne piše da se ide za aerodrom Dubrave. Ovo je prije zadnjeg rata bio vojni aerodrom, a nakon rata su ga koristili Amerikanci kao bazu. Možda odatle još uvijek ta neka tajnovitost. Sjetih se vremena kada je kod važnih vojnih i civilnih objekata stajao saobraćajni znak sa prekriženim foto aparatom: "Zabranjeno fotografisati!". Koliko je sve prolazno i kako sad to izgleda smiješno, kad iz satelita snime muhu kako trlja noge.

Prolazimo kroz ravnicu, drugačije je ovdje nego u Kladnju ili Olovu. Kuće su velike i izgledaju bogate, ali je veliki broj prazan, i mnoge su na prodaju. Usput ima par pekara, gdje se u slučaju gladi može u svaka doba, pa tako i sada, šta kupiti za brzi zalogaj. Prelazi se dva puta ispod pruge, jednom i preko pruge. Ima nekih sedam-osam kilometara do skretanja za aerodrom. Ni skretanje nije baš upečatljivo obilježeno. Od skretanja vodi put duž privatnih kuća s obje strane i onda se odjednom stiže na odredište.

Aerodromska zgrada je adaptiran hangar za avione, ili neka bivša radionica, bar tako izgleda. Ustvari i nije tako loše za nekoga ko ne zakera mnogo. Parkiralište je svježe prošireno i dvojica momaka zaustavljaju auta na ulazu i naplaćuju dvije marke, čak i ako samo hoćeš nejkoga da ispustiš.

Avion će sletjeti na vrijeme, i ja se opraštam sa sinom. Na povratku , čim sam ostavio Đurđevik, poče veliko nevrijeme. Morao sam stati jer je počeo padati grad i nije se skoro ništa vidjelo. Putem su se veoma brzo formirale bujice, potoci mutne vode koji su donosili zemlju na put. Vozio sam tako kroz nalete pljuskova, sve do Kladnja, kada su se oni urijedili.

Onda se vrijeme popravilo i bilo je vedro kad sam se popeo na Ivančiće. Stigao sam u šeher koji je bio okupan posljednjim zracima sunca.

I moj drugi sin je nedavno koristio ovu liniju Tuzla-Eindhoven. On je išao autobusom do Tuzle, a tako i u povratku. Taksi od Živinica do aerodroma iznosi 15 maraka, a ima i lokalni autobus za dvije marke.

Za one koje žele praktične informacije: povratna karta Sarajevo – Tuzla centrotransovim busom košta 30 maraka i otprilike po danu ima bus svaka dva sata. U povratku se bus pokvario, stenjao je uzbrdo, ali nije bilo čekanja, odmah su ga zamijenili u Srednjem.

Sve u svemu otvaranje ove linije je jedna dobro urađena stvar. Kako za Tuzlu i Živinice, tako i za naše ljude u emigraciji. Sada putuju i oni kojima to nije prijeka nužda pa se mnogo češće odlazi u BiH odnosno Holandiju, u posjetu familiji i prijateljima. Cijena karte ovisi o vremenu kad se put bukira, a sada je otprilike 50 eura u jednom pravcu, ako se bukira mjesec unaprijed. Prilično su skupi dodaci na prtljag. Na aerodormu se može ostaviti auto i nekoliko dana, a takav dugotrajni parking košta sedam maraka po danu.

Tuzlanski aerodrom pored Bosanaca koriste i ljudi koji žive i u susjednoj Srbiji i Slavoniji pa su avioni ovog ljeta uvijek bili puni (barem su mi tako rekla djeca kod svakog od njihova četiri leta).


33


Vidi link za bilten Glas slobode Plenuma Sarajevo:

https://issuu.com/plenumsa/docs/final_glas_slobode?e=0


34


Nasa Bosna - list građana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj Izlazi: kvartalno Glavni urednik: Dž.Kurić Članovi redakcije: M. Midžić N. Ribić [email protected] www.bihplatform.nl

LINKOVI KROVNE I OSTALIH ORGANIZACIJA ZAJEDNICE BiH U HOLANDIJI www.bihplatform.nl Platforma BiH - Krovna organizacija udruženja i građana BiH u Holandiji www.izbn.nl Islamska zajednica Bošnjaka u Holandiji www.nauk.nl Naučno akademski umjetnički klub BiH-NL “NAUK” www.bihbc.nl BH Biznis klub www.mladi-bih.nl Mladi BiH www.srebrenica-herdenking.nl Srebrenica 1995 - Nikada zaboraviti www.srebrenica95.nl Udruženje preživjelih Srebreničkog genocida 95. www.pomozibosni.com Pomoć poplavljenim u Bosni i Hercegovini

KONZULARNO ODJELENJE AMBASADE BiH U DEN HAGU POČELO SA RADOM KONZULARNE INFORMACIJE NA STRANICI AMBASADE: www.bhembassy.nl Ambasada Bosne i Hercegovine

Bezuidenhoutseweg 223

2594 AL Den Haag +31 70 358 8505

đana bosne i hercegovine u nizozemskoj brojplatformbih.nl/nasa bosna/nasa bosna 39.pdf · geerlof...

Documents