gouda 11.07.2011. nasa bosna bosna/nasa bosna 26.pdf · 8.000 ljudi, dok je nalog un holandskim...

www.bihplatform.nl GOUDA 11.07.2011.

Nasa Bosna - List gradjana Bosne i Hercegovine u Holandiji

1

NASA BOSNA List gradjana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj Broj 26

NAMA VALJA ICI DALJE, PREKO BRDA I DOLINA, I PO SUNCU I PO KISI, PREKO VODE DO SLOBODE!

Almir Dervisevic

SJECANJE NA GENOCID U SREBRENICI, DEN HAAG 11. JULI 2011.

ISTINA, PRAVDA, SUDJENJE I KAZNJAVANJE KRIVACA! Mi ovdje stojimo, holandski i bosanski Holandjani, zajedno na ovom mjestu, izmedju Parlamenta i Ministarstva odbrane. Sjecamo se da je prije 16 godina, 11. jula 1995., u srcu Evrope, ponovo izvrsen jedan genocid. U bosnjackoj enklavi Srebrenica, koja je od strane Ujedinjenih nacija proglasena Zonom sigurnosti, ubijeno je preko 8.000 ljudi, dok je nalog UN holandskim vojnicima bio da zastite stanovnistvo enklave. Ali je rukovodstvo Holandskog bataljona zatajilo, Holandska vlada je zatajila, UN su zatajile. Od tada odzvanja poziv prezivjelih clanova porodice, i mi postavljamo ovdje sa njima pitanje: Kako je moglo sve to tako pogresno da se odigra? Izvjestaj Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju NIOD izlozio je hiljade cinjenica u jednom redu ali nije odgovorio na ovo pitanje. Parlamentarna anketna komisija Srebrenica nije saslusla i odbila je da cuje rodbinu i one koji su izbjegli. Mi poznajemo stav nase holandske politike: “ Da, mi podrzavamo projekte u Srebrenici i mi saosjecamo sa vama. Ali mi nismo pocinili ubistva, to je ucinio Mladic sa svojim ljudima.” Na ovaj nacin Holandija pere ruke od krivnje. Poziv za pravdu prebacuje se na Ujedinjene nacije, koje su neprikosnovene i ne moraju odgovarati. Zar to nije zataskavanje? Ako Holandija svoju odgovornost zeli ozbiljno preuzeti onda vlada i parlament moraju: • Odgovoriti na poziv Evropskog parlamenta da se u svim clanicama EU organizuje sjecanje na Srebrenicu svake godine na 11.juli. • Prezivjelima i rodbini odati priznanje za njihovu ispovjed i za njihovu dozivotnu patnju. Pritom su iskrena izvinjenja prikladna. • Svoje propuste priznati i pobrinuti se za odgovarajucu nadoknadu stete zrtvama. • Ne pruzati saradju u pristupu Srbije EU dok se general Mladic ne isporuci Tribunalu za bivsu Jugoslaviju. Izvrsioci genocida zele da uniste jedan cijeli narod. U njihovoj ideologiji mrznje oni obezljudjuju svoje navodne protivnike; njihov identitet a time im se porice njihovo pravo postojanja. Ali nasuprot “nehumanosti” i “nestanka” stoje “humanost”, “priznanje” i “sjecanje”. I zato mi stojimo danas ovdje, kao svih ovih godina. Za mnoge je Srebrenica proslost. Sve vise se od prezivjelih i zrtava trazi da zaborave i oproste. Ali kako to moze? Srebrenica nije proslost! Danas desetine hiljada ljudi se rastaje od oko 500 zrtava genocida u Srebrenici, koji se sahranjuju na groblju u Potocarima. Mi danas ovdje izgovaramo njihova imena, jedno po jedno – da ih ne bismo zaboravili.



2

Glas mrtvih, glas prezivjelih koji poziva na istinu, pravdu, sudjenje i kaznjavanje krivaca, je takodjer nas glas: Nikad vise Srebrenica, nigdje na svijetu! BiH Platform Politiek Comite STARI MOST IKV PAXCHRISTI IZBN MLADI BiH



3

MLADI BiH O HAPSENJU RATKA MLADICA

Reakcija Mladi BiH na hapsenje Mladica Danas je i do nas, organizacije Mladi BiH, stigla vijest da je bivsi general Ratko Mladic uhapsen u Srbiji. Iako nam je veoma drago da ovakvi ratni zlocinci ne mogu pobjeci pravdi, nase misli su ipak uz one koji su postali zrtve ubijanja Mladica. Htjeli bi vas podsjetiti na to da prezivjeli jos uvjek traguju za svojim voljenim nestalima i da oni svaki dan zive posljedice ovih groznih djela. Iako ce se Mladicu suditi, zrtve i prezivjeli nikad nece dobiti svoje najblize natrag. Pored toga, osudjujemo nacin na koji je doslo do hapsenja. Vec 16 godina Mladic je bio u mogucnosti da zivi na slobodi. Srbijanska vlada je znala gdje se on nalazi, ali nije poduzela potrebne korake, kako bih se Mladic uhapsio. Veoma je bolno da se ovo desilo tek u momentu kada Srbija treba da dokaze svoju dobru volju, kako bi se priblizila clanstvu Evropske Unije. Hapsenje je jedna stvar, druga je doci do zadovoljstva zrtava i prezivjelih. Da bi se ovom cilju priblizili, potrebno je priznanje za ono sto se desilo, ne samo od Mladica i ostalih ratnih zlocinaca, vec sa strane nacionalnih i internacionalinih politicara. Svakako suocavanje s prosloscu i priznanje cinjenica, koje su dokazima utvrdjene od strane ICTY-a, je tako isto duznost svih ljudi koji zive sirom svijeta. Isto tako, pozivamo da se tokom sudjenja posveti duzna paznja onima koji je najvise zasluzuju: zrtvama i prezivjelim. U okviru danasnjih dogadjaja, pozivamo vas da nam se u sto vecem broju pridruzite 11. jula, tokom Srebrenicke komemoracije u Den Hagu, kako bih ponovo pozvali nizozemske i internacionalne politicare, kao i javnost, za priznanje Srebrenickog genocida, koji se jos uvjek odbija sa strane Srbijanske vlade, parlementa Bosne i Hercegovine i mnogih drugih aktera! Mladi BiH

RATKO MLADIC ODGOVORAN JE ZA SMRT 30 DO 40 PUTA VISE LJUDI NEGO JE TO OSAMA BIN LADEN

Ratko Mladic je odgovoran za smrt 30 do 40 puta vise ljudi nego je to Osama Bin Laden. Bin Ladenova smrt bila je nekoliko sedmica dominantna vijest medija, sto nije slucaj sa hapsenjem Ratka Mladica. Nakon njegovog hapsenja,euforija ocigledno nestaje jako brzo. Ratko Mladic je odgovoran za najgori oblik ratovanja u kojem su pocinjeni najbrutalniji zlocini protiv covjecnosti,svih vremena, koji nisu bili nuspojava nego sredstvo za unistenje Bosne i vise od stotinu tisuca Bosnjaka. Bila je to upravo Mladiceva odluka, ne koristiti protiv civila „samo" granate nego i protuzracne i zapaljive rakete. Za popis cijelog arsenala njegovog genocidnog rata,tuzilastvo ce trebati nekoliko sedmica. Takodjer ce biti vraceno u sjecanja da su ova djela barbarizma i masovnog unistenja ljudskih zivota odigrala se pred ocima svjetske javnosti bez mnogo otpora. Ovog otpora nedostajalo je i na bosanskoj strani jer se jedan dio stanovnistva dozvolio prevariti od strane UN i pricom o zasticenim enklavama. UN je u bosanskom genocidu imao istu funkciju kao tusevi u Auschwitzu: „Ljudi su tusevima smirivani prije nego bi bili ubijeni. Isto kao i od strane UN". Sa Mladicem jos jednom postaje jasno da se napokon mora i pravno objasniti uloga zapada: „Zasto su zapadni politicari i generali odobravali Mladica iako su obecali zastitu za 40 000 civila u Srebrenici i preko 2 miliona civila u cijeloj Bosni i Hercegovini"? Nadamo se masovnim razotkrivanjima uloge UN-a u procesu protiv Mladica.



4

OPSTINA SREBRENICA IZGLASALA REZOLUCIJU O SREBRENICI

U Srebrenici su srpski vojnici ubili preko 8.000 Bošnjaka

Rezolucija je slicna onoj kakvu je donio Evropski parlament o Srebrenici

Glasovima 13 bošnjaĉkih i jednog odbornika romske nacionalnosti Skupština opštine Srebrenica je 8. aprila 2011. usvojila Rezoluciju o Srebrenice u identiĉnom tekstu kakav je donio Evropski parlament o Srebrenici. Nakon duge diskusije i ukazivanja srpskih delegata da predloţeni tekst optuţuje cijeli srpski narod, te da je Skupština ove opštine 2005. godine jednoglasno donijela rezoluciju kojom se osuĊuju svi zloĉini poĉinjeni od 1992. do 1995. godine svi srpski odbornici napustili su sjednicu.

U sali je ostalo 14 od ukupno 27 odbornika koliko broji ova Skupština. Odobrnici SDS-a Momĉilo Cvjetinović i SNSD-a Miloš Milovanović su pitali šta Srebrenica i njen narod dobijaju donošenjem ove rezolucije istiĉući da će ona sigurno negativno uticati na meĊunacionalne odnose u ovoj sredini sa ĉime se bošnjaĉki odbornici nisu sloţili insistirajući po svaku cijenu da se taj akt donese i optuţujući srpske odbornike da oni ne ţele da osude zloĉin koji se desio Bošnjacima u julu 1995.godine, što su srpski odbornici demantovali istiĉući da osuĊuju sve zloĉine poĉinjene u BiH i Srebrenici tokom cijelog rata.

UN ZAŠTIĆENA ZONA „SREBRENICA“ 11-07-1995 – 11-07-2011



5

Adresirano parlamentima: Ujedinjenih Nacija, Sjedinjenih Američkih Drţava, Kanade, Evropske Unije, Savjeta Evrope,

Australije, Izraela, Republike Crne Gore, Republike Srbije, Republike Hrvatske, Republike

Makedonije, Republike Kosovo, AP Vojvodine, Bosne i Hercegovine

Poštovani,

11. jula je godišnjica pada UN-ove zaštićene zone Srebrenica u ruke Miloševićevih fašista, a

direktna posljedica čega je tzv. ,,Republika srpska.“ S 16 godina vremenske distance od tog

užasnog zločina, pitamo Vas:

,,Da li ste za fašizam kao sistem?“

Trnopolje



6

Auschwitz Tražimo, da se o ovom pitanju izjasnite u skupštinskoj proceduri i jasno i nedvosmisleno se

odredite prema fašizmu i tzv. ,,Republici srpskoj“, donoseći rezoluciju kojom ćete se solidarisati ili

distancirati sa ili od, navedena dva zla i tako date svoj doprinos opstanku ili ukidanju ovog

Miloševićevog i Karadžićevog genocidnog projekta. Vjerujemo da će prevagnuti Vaše humano

civilizacijsko antifašističko opredjeljenje, kao i svijest da je tzv. ,,Republika srpska“ jezivi

podsjetnik na zlo i genocid.

Dr. Ervin Sendijarević Ţeljko Milićević Edit Agović Esad Krcić Dţevad Kurić

Bosnia and Herzegovina Justice for Bosnia "BS Most" Association of Editor of Bosnjaci.net Platform BiH

World Network Task Force (Canada) Bosniaks of the Netherlands Bosniaks.Net / USA Nederland

RS NECE NIKADA DOBITI MEDJUNAORDNI LEGITIMITET JER JE UTEMELJENA NA RATNIM ZLOCINIMA I GENOCIDU

Ĉetvrtak, 02 Juni 2011

Rat je izrodio Frankensteina u obliku RS, utemeljene na ratnim zloĉinima i etniĉkom ĉišćenju. General Ratko Mladić je Adolf Eichmann na Balkanu. Ipak, on ostaje heroj mnogih srpskih ultranacionalista, posebno u Bosni. Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. moţda je okonĉao rat, no izrodio je ĉudovište Frankensteina u obliku Republike Srpske i u reţiji generala Ratka Mladića i Radovana Karadţića - piše Jeffrey T. Kuhner u juĉerašnjoj kolumni lista "Washington Times". Nakon podsjećanja da Republika Srpska ima svoj vlastiti parlament, zastavu, carinsku sluţbu i policiju, ovaj list piše: "Drugim rijeĉima, bosanski Srbi imaju sve oznake jedne drţave. Njihovi lideri sada insistiraju na referendumu koji bi u konaĉnici rezultirao otcjepljenjem od BiH i sjedinjenjem sa Srbijom. Ukratko, put prema velikoj Srbiji još nije završio, samo su se sredstva promijenila.



7

Vojnu agresiju sada je zamijenila politiĉka demagogija", prenosi "San". BiH je, piše list, nestabilna i krhka, "proizvod je zapadnjaĉke izgradnje nacija koja je osuĊena na propast". "Petnaest godina na okupu je odrţava jedino UN, mirovne snage i NATO. Njen glavni nedostatak je taj što većina graĊana, Srba i Hrvata, ne ţele dijeliti istu drţavu s bosanskim muslimanima". Washington Times dalje piše da Republika Srpska nikada neće dobiti meĊunarodni legitimitet, jer je utemeljena na ratnim zloĉinima i etniĉkom ĉišćenju: "Većina nesrba bila je sprijeĉena da se vrati u svoje domove. VoĊe bosanskih Srba igraju se s vatrom. Glasanje o neovisnosti neizbjeţno će izazvati ţestoku reakciju meĊu Bošnjacima koja bi vjerovatno rezultirala još jednim ratom". Komentirajući politiĉku situaciju u Srbiji, list istiĉe da tamošnje osvetniĉke snage takoĊer jaĉaju: "PredvoĊene ogavnim Tomislavom Nikolićem, radikalni nacionalisti prema anketama jaĉaju sve više. Nikolić je nacionalsocijalist, koji se bori protiv ekonomske liberalizacije i Zapada. Naroĉito zahtijeva da se Kosovo ponovno vrati Beogradu, ali on to zahtijeva na "miran naĉin". Za mnoge Srbe, general Mladić poziva na oţivljavanje srpskog carstva i prolijevanje krvi". Haški tribunal, ocjenjuje Washington Times, tuţan je neuspjeh. Nije donio regionalno pomirenje niti istinsku pravdu. "Slobodan Milošević, balkanski kasapin umro je u miru, dok se njegovo suĊenje vuklo godinama, bez presude na vidiku. Kao Milošević i general Mladić (i Radovan Karadţić) moći će napraviti predstavu portretirajući Srbe kao ţrtve antisrpske zavjere. Mladić je moţda bolestan i star. Ali on je utjelovljenje srpskog nacionalizma. Koji nije mrtav", zakljuĉuje ameriĉki list. (Vijesti.ba) Preuzeto sa bloga: http://luteriorlovic.blogger.ba alijas: Knjiţevnik Ševko Kadrić Stub Srama Philipp Ruch +49-152 539 51 683 http://www.pillarofshame.eu

APEL ZA OSLOBODJENJE GENERALA ARMIJE BiH JOVANA DIVJAKA

Postovani prijatelji! Danas se tacno navrsava 100 dana od hapsenja gdina Jovana Divjaka. Zelimo ovim putem da vas obavjestimo da smo na danasnji dan, poslali ministrici pravde Austrije gdji Beatrix Karl, peticiju sa zahtjevom o pustanju na slobodu gdina Divjaka. U potpisu peticije su Stranka dijaspore BiH, Bosansko-hercegovacki savez udruzenja u Svedskoj te Savez Banjalucana u Svedskoj te potpisi 600 gradjana BiH, Svedske i Danske. Istu mozete naci u prilozenom filu na engleskom jeziku. Podrska gdinu Divjaku nije izostala ni 11. juna kada smo organizovali miting na kome su nasi gradjani uplatom kod povjerenika udruzenja "Obrazovanje gradi BiH" dali i svoj novcani doprinos u finasiranju odbrane gdina Divjak. Ovim putem takodje izrazavamo nase duboko razocarenje nonsalantnim reagovanjem drzave BiH i Ministarstva pravde na celu sa g-dinom Borisom Colakom a u vezi sa ovim slucajem. Ukoliko se slucaj gdina Divjaka ne rijesi

http://www.pillarofshame.eu/



8

pozitivno u njegovu korist, trazicemo odgovornost gore pomenutih. U prilogu vam dostavljamo originalni tekst peticije upucenim Ministarstvu pravde u Becu i Austrijskoj ambasadi u Stokholmu. Zajedno smo jaci! Stranka dijaspore BiH www.strankadijaspore.com

ZAHTJEV VISOKOM PREDSTANIKU VALENTINU INZKU DA URGIRA OSLOBADJANJE

I VRACANJE U BiH GENERALA JOVE DIVJAKA

OHR - za Visokog predstavnika gosp. Dr. Inzka

Grad Sarajevo - za Gradonacelnika gosp. Aliju Behmena

Kanton Sarajevo - za Premijera gosp. Fikreta Musica

Ministarstvo za boracka pitanja : za uvazenog , dragog Ministra , Doc, Dr. gosp. Ajnadzica

Patriotska Liga BiH - za Predsjednika

Predmet : Implementacija Inicijative '' Deda'' Jovo -DUSA SARAJEVA !

Uvazeni Dr. Inzko !

NVO '' Djeciji Pokret Mira - Ljubavi - Prijateljstva '' - Djeca Sarajeva, ciji sam Koordinator i Osnivac,

zajedno sa studentima, kao predstavnicima '' Saveza Mladih Snaga'' Pokreta za Mir,

trazi od Vas, visokog predstavnika da omogucite odlazak Inicijativne grupe Pokreta za Mir, u Austriju, vasu Domovinu, kako

bismo posjetili i vratili Jovu u Sarajevo !

Grupu bi cinilo pet mladih ljudi sa mnom na celu !

Nadam se da ovo nece biti problem , kako Vama , tako i gradskoj Upravi, Kantonu Sarajevo i

ministarstvu za boracka pitanja!

Molim vas da ovo uradite u hitnom vremenskom periodu !

Inicijativna grupa Pokreta ! Unaprijed zahvalni !

Predjednica ''SMS'' (Saveza Mladih Snaga) Pokreta za Mir - Studentica zavrsne godine FPN Amila Haracic Osnivac i Koordinatorica www.djecasarajeva.ba Ivana Ina Mostarac 062/85 35 66

http://www.strankadijaspore.com/

http://www.djecasarajeva.ba/



9

Uvazeni Dr. Inzko !

Pozdravljam Vas, i ujedno molim da , prije nego sto bude kasno, uradite sve sto je u Vasoj moci, da se moj/nas veliki,

dragi Prijatelj, HEROJ, General Jovan Divjak, ODMAH VRATI U SVOJE SARAJEVO,

koje je LJUDSKI- NORMALNO-ISKRENO, OD branio od srbijanskih, agresorskih, genocidnih snaga, pod komandom

BALKANSKIH KASAPINA, MONSTRUMA karadzica i mladica!!!!

Vjerujem da Vam nece biti tesko ovo uraditi za COVJEKA- za nekoga kog Sarajevo i Bosna nikada nece

zaboraviti i ostaviti samog.!

Mi, obicni, normalni, bh smrtnici, nemamo drugog izbora nego da budemo u manjini,

jer živimo u sredini koja gaji klero-fašizam kao način života.

S dragim '' Dedicom'' , kako ga od milja zovu djeca i mladi ljudi,

kao i ja sama, su svi oni kojima se ,svakodnevno, prevrće želudac , zbog tuđe izdaje principa za

koje su se zajedno sa Jovom borili !

3. marta 2011. godine je Vasa Drzava uhapsila Prijatelja i velikog Humanistu, Generala Jovana Divjaka ??????

ZASTO, Dr. Inzko !!!!

AGRESORSKA, GENOCIDNA RSRBIJA JE PUNIH 16 god. SKRIVALA Ratka Mladica , ljudsko smece koje je

UBILO 200 000 hiljada bh gradjana, uz aminovanje MZ. ????

Jovan Divjak je govorio da se NE puca, i spasavao je DJECIJE, LJUDSKE ZIVOTE....sto radi i dan danas !

JEL' TO PRAVDA ZA NORMALNOG COVJEKA ???

Ako cete dozvoliti da se ovo desava mom Prijatelju, onda, u tom slucaju, ponovo osudjujete i mene, kao i cijelo moje

SARAJEVO, koje je , u stvari, Evropa u malom !

Shvatila sam da niko ne moze voljeti ovaj Grad, kao mi sami, prave Sarajlije...., ali sam vjerovala i jos uvijek vjerujem, da ste

Vi jedan od onih , normalnih, dragih, ljudi koji imaju dusu, razumijevanje i Ljubav za sve sto nas cini sretnim, opustenim,

zadovoljnim!

Ne traze djeca i mladi ljudi puno od Vas, ili od Vase drzave koja se drzi zakonskih normi....ali Vas, jos jednom molim,

SKRATITE NJEMU, DZENTLMENU S RUZOM, DRAGOM DEDICI JOVI, kao i nama, njegovim BOSANCIMA,

AGONIJU!

U stvari, ne zelim da Vas molim, ja , ispred NVO '' Djeciji pokret Mira- Ljubavi- Prijateljstva'' - Djeca Sarajeva i '' SMS''

Pokreta za Mir,

Trazim i ocekujem od Vas da sutra vratite Jovu kuci !!!!

Imamo pravo da se branimo , da opstanemo u ovom cudnom , sivilu bh Zivota !!!!

Imamo pravo na MIR, na SLOBODU, kao i svi vi....

Imamo pravo da budemo BOSANCI u svojoj JEDNOJ I JEDINOJ DOMOVINI RBiH, koja ima svoj USTAV

po kom zelimo da zivimo....

Imamo pravo da mi, obicni smrtnici, osudjujemo sve one koji su Izdali i rusili svoju Drzavu....

jer '' oni'' nemaju pravo na to....

I, na kraju, imamo pravo da zahtijevamo da nas oslobodite svih , fasistickih okova koje ste nam svi

vi naturili dejtonskom prevarom i podjelom moje/ nase RBiH !!!!!!

General Divjak se, zajedno sa nama, borio za NASA PRAVA I SLOBODU...!

Ako se iko izivljava nad njim, to znaci da ponovo ubija sve nas, i nasu BOSNU !

Mozda cete reci, i Vi, kao sto to kaze Regija --Bosne nema...? , kazem , mozda...ali, Kako , bolan Bosne nema...??

Ima je, zar ne vidite...! BOSNE je bilo...Bosne ce biti....dok i jedan normalan BOSANAC po njoj hoda !!!!

Ovo je poruka djece i mladih ljudi iz Pokreta za MIR, kojima je dosta TERORA, TIRANIJE, FASIZMA,

SEGREGACIJE, MRZNJE... Na kraju, ocekujemo od Vas da nas petero iz Organizacije, odmah odvedete do naseg PRIJATELJA,

kako bismo ga , legalno, vratili u njegov Grad, medju ljude...,njegove Sarajlije !

Nadam se da cete nam ispuniti nasa ocekivanja !!!!

Predjednica ''SMS'' (Saveza Mladih Snaga) Pokreta za Mir - Studentica zavrsne godine FPN Amila Haracic Osnivac i Koordinatorica www.djecasarajeva.ba Ivana Ina Mostarac 062/85 35 66

http://www.djecasarajeva.ba/



10

PREDIZBORNI SASTANAK PROSIRENE UPRAVE PLATFORME BiH U UTRECHTU

Na sastanku prosirene Uprave Platforme BiH odrzanom 10. marta 2011. godine u objektu Oaze u Utrechtu predsjednik ove krovne organizacije udruzenja i klubova gradjana BiH u Holandiji Affan Cehajic je podnio opsiran izvjestaj o intenzivnom radu uprave u proteklom sestomjesecnom periodu kao i finansijski izvjestaj. Takodjer je

izlozio projekat za zbrinjavanje starijih osoba i nacin osiguranja materijalnih sredstava.

Nermin Agovic, Elvira Crnic Kapo i Dr. Ervin Sendijarevic

Konstatovano je da kategorija BH starijih ljudi nije velika ali je jako osjetljiva. Nasi ljudi stariji od 55 godina vecinom nisu mogli nauciti jezik zbog cega ne poznaju svoja osnovna socijalna prava. Oni u principu ne prave domacim institucijama nikakve probleme, cak i kad boluju od teskih depresija, izolovanosti i postratnog sindroma. Natasa Savic je iznijela tragican slucaj Junuza Karahasanovica, rodom iz Kovaca kod Zavidovica, koji za 7 godina nije progovorio ni jednu bosansku rijec. Zbog ovakvog stanja BH zajednica planira da se sa prijedlogom i realizacijom ovog projekta usmjeri na ublazavanje i moguce rjesenje ovog problema putem kucnih posjeta i preduzimanjem zajednickih aktivnosti sa starijim licima. Pored ovog projekta izlozen je plan radne konferencije/seminara o dobrovoljnom povratku u BiH i odrzivom razvoju i saradnji koja bi se realizovala zajedno sa Medjunarodnom organizacijom za migracije IOM, Holandskim institutom za migracije NMI, Stihtingom za mlade preduzetnike INT ENT, Stihtingom Pharos itd. Istaknuto je da je do sada samo 850 gradjana BiH iskoristilo pogodnosti Reemigracijskog zakona, sto je jako malo u odnosu na ukupan broj nasih ljudi koji zive u Holandiji (oko 50.000). Cehajic je obavijestio skup i o Scouting turniru u malom fudbalu, odrzan je 26. marta 2011. u Amsterdamu, sa ciljem izbora najbolje fudbalske selekcije Holandije za ucesce na VIII Svjetskom prevenstvu Dijaspore BiH u malom fudbalu u Velikoj Kladusi od 20. do 22. maja 2011. godine. Prvoplasirana ekipa je Mladi BiH, drugi je Amsterdam a treci Utrecht. Dr. Ervin Sendijarevic, predstavnik Platforme BiH u Glavnom odboru SSDBiH je izvjestio o obimnim aktivnostima GO i pripremi za odlazak na sastanak GO koji ce se odrzati u Velikoj Kladusi za vrijeme odrzavanja



11

VIII Svjetskog prvenstva Dijaspore BiH u malom fudbalu. Na ovom sastanku je bio prisutan i predstavio se nedavno izabrani predstavnik BH zajednice u Lize Nermin Agovic. U svom kracem optimisticnom izlaganju izrazio je nadu o uspjesnoj buducoj saradnji sa rukovodstvom Platforme BiH jer, kako je rekao, samo na taj nacin mozemo ocekivati podrsku za dio nasih mnogobrojnih projekata i aktivnosti od strane Lize. Dzevad Kuric

NERMIN AGOVIC: PLATFORMA BiH I U BUDUCNOSTI TREBA DA IGRA CENTRALNU ULOGU U PREDSTAVLJANJU BOSANACA I HERCEGOVACA U HOLANDIJI

Nermin Agovic, roĊen 18. oktobra 1980. u Sarajevu, zavrasavam magistarski iz demokratske i javne uprave na Univerzitetu u Tilburgu. Od 2008. do 2010. bio sam clan rukovodstva PvdA u Tilburgu i kandidat za vijecnika u opstini Tilburg, bio clan uprave u Stichtingu Tilburg za Tuzlu od 2006. do 2009. Kao novi ĉlan rukovodstva ispred Bosanaca i Hercegovaca u Lize naredne tri godine zalagaću se da u saradnji sa nasim organizacijama sto bolje i efektivnije zastupam interese nase zajednice u Holandiji. Lize je organizacija koja zastupa interese 15 juznoevropskih zajednica pred vladom Holandije i samim tim zahtjeva puno zalaganje i saradnju od svih nas da bi se naš glas ĉuo. Zastupanje interesa u globalu je fluidan proces koji zahtjeva zalaganje, inovitet i aktivnost zajednica. Drugim rijeĉima: bicemo zastupljeni onoliko koliko sami odlucimo i koliko se potrudimo. U prva tri mjeseca mog mandata sam odluĉio da se informišem o nivou i naĉinu na kojem su Bosanci i Hercegovci organizovani. U odnosu na mnoge druge zajednice u Lize mogu sa ponosom reći da Bosanci i Hercegovci uz mnogo poteskoca ipak pokazuju trud i zalaganje da se organizuju. Pored mnogo lokalnih organizacija koje su u suštini najblize nasem narodu i treba da sluţe kao pokretac mnogih projekata je iznimno vaţno da imamo jaku centralnu organizaciju koja ce koordinirati rad lokalnih organizacija i djelovati kao pravi predstavnik nase zajednice na drţavnom nivou. S tim dolazim

na ulogu Platforme BiH. To je organizacija koja zbog njene formalne pozicije i u budućnosti treba da igra glavnu ulogu u predstavljanju Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji. Saradnja nasih lokalnih organizacija uz koordinaciju BiH Platforme moze pomoci uspjesnoj integraciji, informisanju o novim zakonima koji se tiĉu nase zajednice, ali i druzenja novih generacija, i predstavljanja Bosanaca i Hercegovaca u pravom svijetlu. Moţemo i da uĉimo jedni od drugih. Naprimjer: Bosanska organizacija „Bron‟ u Amsterdamu ima svoje prostorije, uspjesno realizira razne projekte i bez dileme moţe da posluţi kao primjer mnogim lokalnim organizacijama koje se suoaĉavaju sa problemima organizovanja. To moţemo uraditi ako spojimo naše organizacije. Ĉinjenica je da je lakše reći nego uraditi tako nešto, ali bez zalaganja i truda nemoţemo puno oĉekivati. Naše lokalne organizacije imaju ĉesto razliĉite motive za organizovanje. Tako naprimjer imamo organizacije koje se fokusiraju na organizaciju Prijedorĉana; organizacije kojima vjera sluţi kao poĉetna taĉka; organizacije kojima je sport razlog da se organizuju i organizacije koje predstavljaju mlade iz BiH. Sve te organizacije imaju jednu zajedniĉku stvar, a to je da smo Bosanci i Hercegovci koji ţive u Holandiji. To je ono sto nas veţe i koordinacija svih tih organizacija koliko ona bila teška treba da bude uspostavljena kako bi uspješno reprezentatovali našu zajednicu u Holandiji. Kao ĉlan rukovodstva ispred Bosanaca i Hercegovaca u Lize sam zavisan od aktivnosti nasih organizacija. Da bi maksimalno iskoristili sredstva, znanje i profesionalnost kojim Lize raspolaze vaţno je da na pametan naĉin instituiramo prestavljanje naših interesa. Lize je samo jedna od organizacija koja pruza pomoc i sredstva za našu zajednicu ali isto tako postoje mnoge druge mogućnosti za koje i neznamo. Ne treba zanemariti saradnju sa privatnim sektorom koji moţe pridonijeti finansiranju raznih projekata. Sve u svemu ĉekaju me tri uzbudljive godine u kojima ću se maksimalno potruditi da uz saradnju sa BiH Platformom i ostalim organizacijama na pravi naĉin predstavljamo interese nase zajednice u Holandiji. Za sva pitanja mozete mi se direktno obratiti na broj telefona: 06526 37747 i e-mail adresu: [email protected]

mailto:[email protected]



12

K U L T U R A

Pogled na glavnu ulicu u Srebrenici, nedjelja izjutra 11. jula 2010.

15

zapisa iz jedne posjete Bosni i Hercegovini

Juli 2010.

peter otto



13

Peter Otto (Rotterdam, 1955) Skulptor Peter Otto radi posljednjih nekoliko godina na izradi jednog umjetnickog djela u kamenu u Holandiji pod nazivom “Kamen strpljenja” (Steen van Geduld”). Ideja o izradi ovog umjetnickog djela je nastala povodom pada Srebrenice. Djelo nudi jedno mjesto za sjecanje. Za sve koji pate od posljedica ratne traume i za one koji su zrtvama bliski, ovo djelo pobudjuje na razmisljanje i osjecanja.

Njegove skulpture su izlozene u razlicitim muzejima i velikim kolekcijama. Po narudzbi belgijskog muzeja Modernih umjetnosti iz Genta (S.M.A.K.) upravo zavrsava zbirku “Umjetnikovi zapisi” (“Artist Writings”) u Rimu. U ovoj zbirci nalaze se takodjer i tekstovi napisani 2010. nakon njegove posjete Potocarima gdje je 11. jula sahranjeno 775 Bosnjaka. Otto je izdao jednu mapu sa 15 zapisa o ovoj posjeti, a prvi primjerak mape je otkupio Muzej Kröller-Müller u Otterlou.

Nedavno je njegova mapa sa 15 zapisa prevedena i na bosasnki jezik i izdata je u digitalnoj formi. Ovo je prva publikacija te zbirke u bh. novinama – Nasoj Bosni posvecena obiljezavanju 16. godisnjice genocida u Srebrenici. Otto zivi u Arnhemu i radi u Kleve u Njemackoj. Detaljnije informacije mogu se naci na: www.steenvangeduld i www.peterotto.nl

Uvod Crtajuci jedan oblak ne mogu ici dalje od konture jednog balona sa tekstom. Moj prazni tekstbalon baca sjenu i odslikava tamnu stranu nemirne svjetlosti. To je sve. Magrita je imala zadovoljstvo da u takvo prazno polje naslika rijec Horizont. To je romanticna lakoca iz proslog vijeka. Ostaju li iluzije forma elegantne prevare pored teske stvarnosti. Iluzije za mene na suvise lagan nacin ilustruju odnos rijeci i slike. Istrosene rijeci pokazuju bolnu nemoc u temeljnom objasnjenju teske realnosti. Odatle slijedi pitanje kako da se istrosene rijeci zaobidju govoreci o utiscima koji su puni slikovitog znacenja u jednom bivsem ratnom podrucju. Moja posjeta Srebrenici, petnaest godina nakon izvrsenja genocida, predstavlja jedno nepristrasno istrazivacko putovanje u jednoj veoma opterecenoj sredini. U ovo vrijeme vise nije moguce sa ravnodusnim pogledom putovati kroz ovo ratno podrucje. Svuda su vidljive posljedice kobnog Balkanskog rata koji je bjesnio od 1991. do 1995. godine. Ne vide se samo ostaci primitivnog razaranja u ratu nego i mentalni preokret stanovnika koji obiljezava odnos prema okolini. Da bi izbjegao ocekivani patron ratnih slika ne mogu nista drugo nego da prema postavljenom zadatku posmatram sve izmedju teske patnje i tragova nasilja. Na ovaj nacin je izbjegnut izazov da se daju klisirane predstave o ratu. Ovaj izvjestaj iz petnaest dijelova predstavlja jedan pokusaj da se utvrdi kako se svakodnevno i neprekidno utisci mijenjaju zahvaljujuci ratnoj okolini. August 2010.

Posveceno mojoj supruzi Rijani (Rianne)

Sa zahvalnoscu svima koji su pomogli

http://www.steenvangeduld/

http://www.peterotto.nl/



14

775 mrtvih su polozeni na groblju Potocari, subota, 10. juli 2010.

Savjest

Postojao je jedan prisilan razlog da u ovom trenutku ovamo putujem. Prije petnaest godina mucila me je unutrasnja

borba u vezi istinitosti informacija o padu enklave. U vijestima su se pojavljivale slike komandnih licnosti koje su

se razmetale drzeci zdravicu. Medjutim, izvjestaja o izbjeglicama nije bilo.

Pokazalo se da su to bile zrtve, bezimene, koje su odvezene, sto je ostavilo mrlju sa krivicom i kaznom na svacijim

ledjima. Danas postoje dokazi kolektivnog ubistva. Isto kao i Auschwitz i ovo je mjesto u istoriji postalo lokacija

obescascivanja ljudi. Ime ovog grada: Srebrenica, kao ime jednog grada, jedna fabrika akumulatora nesto dalje i

preko 8000 ubijenih Bosnjaka. Oblaci iznad groblja plove a onda negdje donose svjezinu i vedrinu. Tako se to

dogadja. Mracne misli su samo uobrazilja. Sada ima mnogo toga pozitivnog da se kaze o enklavi koja je pala -

Srebrenici. Zivot se nastavlja, ljudi zude za svojom buducnoscu. Sutra je ponovo 11. juli, a zatim zavlada tisina.

Njegujemo li mi nasu proslost da bi se cvrsto drzali onoga sto nam se dogodilo ili smo zivi dokaz novih sansi,

poslije petnaest godina? Srebrenica je bila pakao, ali kako sada dalje.



15

Krevet za loziranje ujutro, 10. juli 2010.

Dobro dosli

“Zdravo, dobro ste dosli”. Prvo izujte cipele i stavite kofere u stranu. Da li smo vec jeli? U svakom slucaju ima caj

sa medom od djeda pcelara. Gostoprimljivost je topli prijem sa ozracenim ocima punim radoznalosti, iako jedni

druge ne razumijemo. Napolju, sa balkona, vidi se svjetlosni biserni lanac u mraku. Veliki kauc je razvucen u

krevet. Neki carsaf i nastane tisina.

Dvije slicice u pozlacenom okviru pokazuju ulicicu koja vodi prema dzamiji. Sta bi drugo mogao ocekivati u ovom

enterieru? Jednu fotografiju sportskog vozaca u crvenom trkacem autu? Ova soba nije karavan. Ovo je sprat u

jednoj poludovrsenoj zgradi sa dva lakta ubodena u brijeg.

Stepenice do glavnih ulaznih vrata izgledaju nejednako visoke. Sa svakim korakom na vise krece se covjek prema

tacki koja je svojevremeno gledala na vatreno polje koje su snajperisti drzali pod kontrolom. To su bile noci kada je

vladao strah. Sljedeceg jutra su se vidjeli popravljeni minareti kao elektricni stubovi na gusto naseljenom

brezuljkastom zemljistu. U ovoj okolini su ostecenja od udara granata sa obicnim cementom zatvorena. Razvuceni

kauc nudi luksuzni domaci komfor za prenociste. Dobro dosli.



16

Ruzin list uz konvoj mrtvih, 9. Juli 2010.

Cvijece

Cvijece je za trofejiste. Za pobjednike ili bolesne i mrtve. U ovom momentu je 775 mrtvih tijela u

vozilima odvezeno. Ljudi placu, skrivaju suzne oci svojim rukama i salju jednu molitvu ka nebu.

Novinarski fotografi stoje pritom kao dzeparosi na strazi. Jedna casa puna otvorenih emocija u pola

sekunde je lakomo ispraznjena. Kod mnostva prisutnih su tuga i stid neizmjerni, dok pogled ne prelazi

jedan kvadratni metar. Pri tom se namece pitanje: ko je s kime vodio rat. Ko je sebi dozvolio da ga uvjere

u jedan novi identitet i da protjera svog komsiju? Poslije petnaest godina prevoze mrtve laganim

korakom, a zivi stoje sa jednim cvijetom u ruci i ispracaju ih do mjesta u kojem ce naci posljednji smiraj

u Potocarima. Ruzina vodica jakog mirisa je prosuta po putu. Cvijece je palo po asfaltu i iz kamiona se

promaljaju mnoge ruze koje cine ostri kontrast sa sivim ceradama. Ovaj ruzin list je stajao na jednoj

cvjetnoj stabljici, koju je drzao u ruci jedan svjedok.



17

Cvijece na cesti ispred zgrade Predsjednistva BiH u Sarajevu, petak 9. juli 2010.

Zgazeno cvijece

Stara slika ulice pocinje da se obnavlja. Ljudi koji su docekali konvoj sa 775 mrtvih pocinju da se

osipaju. Covjek sa crvenim fesom drzi cvrsto jedan protestni pano i razgovara sa nekim ko je jos ostao.

Cak i kamermani pakuju svoje stvari. Svako je jos opijen dogadjajima.

Ostalo cvijece je dokaz onih minuta koje su za vrijeme ispracaja konvoja bile ispunjene placem, jaucima i

molitvama. Plavokosa policajka je pozivala udovice koje nisu htjele da oslobode prolaz kamionima sa

tijelima mrtvih da to dozvole. Vozila su se kretala lagano dalje da bi potom zasla iza krivine u pravcu

Srebrenice. Na ulici je ostalo da lezi cvijece koje je palo sa kamiona i bilo pregazeno.

Miris od poprskane ruzine vodice se jos osjeca. Ljudi izbjegavaju da jedni drugima u oci pogledaju i u

luku zaobilaze cvijece. To su tragovi godisnje ceremonije koja ne dozvoljava da se istorija iz 1995.

zaboravi. Ubrzo ce doci vozilo za pranje ulica i vozice auta ovim asfaltom. Nakon jednog sata nema nista

vise sto ukazuje na transport sa mrtvima koji je ovuda prosao. Svi tragovi zalosti se brisu. Sada je cekati

na sljedecu godinu. Zastava ostaje da visi.



18

Pred vratima renovirane kuce u glavnoj ulici Srebrenice; 10. juli 2010.

Spajanje porodice

Na putu do mezarja sjedi cijela porodica spremna za snimanje. Nedo je sa svojom suprugom i sincicem

stigao iz Sjeverne Amerike. Nik se vratio zajedno sa suprugom iz Australije. Otac sa prugastom majcom i

njegova kcerka u bijeloj bluzi izbjegli su vec 1992. Ljudi su se okupili u staroj kuci povodom ponovne

sahrane. Pretpostavljam da je ova proslost slicna onoj na crnoj planini duz puta A-1 prema Parizu. Ako se

nalazite u podnozju jedne tako visoke planine pune ljudske istorije, glad za veselim stvarima je veoma

velika. Ima cak vremena i za svecano raspolozenje.

Prizemlje je kupila i obnovila jedna italijanska organizacija. To je jedna posebna zagonetka. Na spratu svi

stanuju. Nedina supruga kaze da je za vrijeme obiljezavanja jedne godisnjice sahrane za tri dana odlucila

da se uda za njega. Nikova supruga mi se povjerila da je sa svojom majkom bila zajedno u jednom

koncentracionom logoru na sjevernoj granici Bosne. Razgovor je zatim pao u dugu sutnju. Vise nije htjela

govoriti o svojoj sudbini. Mi smo svjedoci posljednje pocasti koju oni svi skupa ovog puta izrazavaju

svom rodjaku. Rodjak im je identificiran. Na dan masovnog pogreba vise se nismo sreli. Ali smo

razmijenili vizitkarte uvecer uoci sahrane kada su na polje prenoseni posmrtni ostaci.

Mi cemo im jos poslati ovu fotografiju. Postoje zabavne i romanticne price iz Srebrenice za koje svijet

mora znati, naglasava Nedina supruga sa vatrom u njenim ocima. To se vidi i na snimku.



19

Novi mezari, 11. juli 2010.

Cekajuci

Svake godine dodaju se novi mezari. Pronadjena tijela se spustaju. Zemlja je otvorena, a onda, sa mnogo

suza i molitve, zatvara se preko umrlih. Porodica odaje posljednju pocast. Konacno neko vise nije medju

nestalim. Pritom je obavljen posao istrazivanja. Ljudski DNA se testira i ljudi dobiju obavijest. Tada se

primice datum dzenaze, ljudi se okupe da ozale mrtvog. Tad mrtvi dobije svoje ime iznad mezara i

okruzen je mnogim srodnicima. To je mjesto za sjecanje koje se vise ne zaboravlja.

Jednom se dogodilo da je jaka kisa sprala zemlju nazad u mezare. Upravo u noci uoci masovne dzenaze.

Kisa je lila kao iz kabla bez prestanka, i nebo je plakalo. Sa dodatnim lampama ljudi dobrovoljci su pod

pljustecom kisom opet iskopali nove mezare. Mora da je to bio horor film. Mrtvi su nesto dalje gore na

zemlji cekali u dugackim redovima. Oni nisu rad marljivih ruku primijetili. Sada oni cekaju nas. U

Potocarima, nasuprot komande Holandskog bataljona III, duz puta za Srebrenicu.



20

Na glavnoj ulici u Srebrenici, 10. juli 2010.

Kuca

Mogao si vidjeti plamenove kako iz kuce dolaze. Krov se slegao. Za dva sata je zapaljeno skoro

osamdeset kuca. Zasto moram obracati paznju na izgorene kuce? Svaki covjek ovdje zivi kao sto to radi

svako na svijetu. Kuce pripovjedaju svoju pricu, tamo nema nista lijepo ili ruzno. To je tako kao sto

izgleda. Svako ko sada misli da su se tamo iza zidova desile uzasne stvari, on to sam mora da zna.

Prestanite sa tom prosloscu. Mi sada zivimo ovdje i stanujemo u ovoj ulici. Ne zalimo se i ne zalimo za

nasim kucama. Cinimo sve najbolje sto mozemo i trazimo posao, dobijamo nesto novca od porodice i u

najmanju ruku zivi smo. Neka nekad poznati Srebrni grad ponovo zablista i neka nam da posao prijemom

posjetilaca i njihovim boravkom u prirodnom podrucju. To je takodjer Srebrenica. Ali tu stranu posjetioci

ne zele da vide. Ako ljudi gledaju kucu i nas smatraju jadnima, to je potcjenjivanje. Mi smo ponosni da

dalje zivimo. Mi gledamo na lijepe stvari koje ce doci. Mi gradimo nesto sto je opet samo nase. To je

vaznije od malo nade zapisano na jednoj razglednici. Nemoj nikad zazaliti nekoga ko svoju sudbinu

uzima u vlastite ruke. Niko ne moze napraviti fotografiju nase kuce bez uvida da smo mi ponosni na ono

sto imamo. To kazem ja, Ibrahim Hadricovic.



21

Detalj interiera u Sarajevu, 9. juli 2010.

Uspomene

U uglu kod prozora nalazi se jedna mala prica. Jedan fudbaler osvoji jedan pehar i ponese ga kuci. Zbirka

trofeja se povecava. Negdje tako postaje od jednog enterijera mali kucni oltar sa pricama.

Tako je 2004. godine covjek proslavio jedan jubilej. Ko je tamo prisustvovao veselju i ko nije mogao

primiti poziv? Mozda je osamdesetgodisnjica postojanja mogla biti povod za pomirenje i podsjecanje na

fine uspomene. Ko je posjetio mjesto Srebrenicu njemu je jasno zasto ovdje na logu stoji neka vrsta

zelenog bora a ispod jedan simbol fontane. Bokal ili vaza su u logicnom skladu sa casom za pice.

Cijevasti rad od stakla podsjeca na dimnjak, a olovka i prekrivaci, koji izgledaju da su tamo slucajno

postavljeni, takodjer imaju svoje znacenje za taj moment.



22

Posmrtni ostaci se prenose iz bivse komande Holandskog bataljona na mezarje kroz lanac dobrovoljaca.

Subota 10. juli 2010.

Pcelinja rupa

Dvije rijeci obojene u narandjasto stoje iznad prozorskog otvora. Koji je to vojnik iz svoje glave izvukao

rijeci: “Pcelinja rupa” (“Het BijENGAT”), da ih napise, nije znacajno. Ocigledno je bilo vremena za to, a

neko je imao kantu boje i cetku. Je li tome prethodila neka opklada? Zar nije rukovodstvo naredilo:

„Izbrisite taj tekst, to je sramotna egzibicija!‟ Nakon svih dogadjaja u najmanju ruku te rijeci zvuce

bizarno. Taj tekst stoji na fasadi glavne komande Holandskog bataljona III. Zagonetka ostaje da te rijeci

nikad nisu uklonjene. Kolonija pcela je zamisliva; vojnici su otisli i odletjeli. Sada je cijela zgrada sabirno

mjesto mrtvih koji ce se sutra poloziti i tako jedno vrijeme ostati dok im sahrana ne ponudi posljednje

mjesto mira.

Nick iz Melburna i Necko iz Farge dosli su da sahrane svog rodjaka. Drugi se znoje noseci mrtve do

druge strane puta. Kao holandski vojnik mozda bi zelio ove rijeci zaboraviti. Ali one jos tamo stoje. U

narandjastim slovima. Tih deset slova u Bosni formira jedan fragment holandske istorije. To je jedna

konfrontirajuca misao ako vidis sada sta sve prolazi kroz tu pceljinju rupu.



23

Zrtva 727 nosi se na zelenom tabutu, mezarje u Potocarima, 10. juli 2010.

Broj 727

Transport iz Sarajeva je stigao na odrediste. Pronadjeni posmrtni ostaci su jedan po jedan obiljezeni

brojevima, dobili su opet svoja imena i polozeni su na jedno polje u ocekivanju masovne dzenaze

sljedeceg dana. Kao neki kineski zmaj priblizava se jedna duga povorka mrtvih. Posmrtni ostaci su

upakovani, polozeni na dasku, zvanu tabut, a zatim su sa nekom vrstom pokrivaca od stofa

zelenotravkaste boje prekriveni. Kada vecernje sunce zasija na svjetlu se kroz zeleni stof vide vrece sa

tijelima polegnute. To je jedan ponizavajuci izgled. Mrtav covjek prolazi i sutra ce, 11., pod vec

pripremljenim biljegom - baslukom 727 vjecno da miruje.

Travnato polje, gdje mrtvi provode noc pod otvorenim nebom, je podijeljeno baslucima.

Dva stapa koja su pobodena u zemlju obiljezavaju medjuprostor gdje clanovi porodica mogu da oplakuju

i mole se za umrlog. Na ovom mjestu desava se prvo spajanje sa svojim pronadjenim clanom porodice.

Tu se moze osjetiti jedna ogorcena tisina. Neko sjedi zgnjecen izmedju dva tabuta i drzi se sa lijevom i

desnom rukom za jedan i za drugi tabut.

Kamere vec cekaju na sljedece slike. Onaj ko misli da je ovo teren za proslavu, poseban komad zemlje

gdje se podize cirkus, taj nema pojma ni o datumu ni o mjestu. Svaka pronadjena zrtva je prije vise

godina istim ovim putevima hodala kao sto to sada mi cinimo da bi dosli kuci. Umrli ostaju iza ograde

mezarja i cekaju na nas.



24

Ugao ulice u Sarajevu, 13. juli 2010.

Poslije rata

Kuca je mjesto puno istorije, moja majka ima jednu pricu koju ja jos ne mogu cuti.

Vrijeme je jedan sat koji se ne moze vise od danas vratiti nazad. Jucer je bio jedan stari zamoran dan koji

vise ne postoji. Danas je neka vrsta prijatelja sa kojim mogu izaci da prosetam. Sutra ce doci i donijeti

nam stvari koje smo obecali. Zajedno sa mamom je tako sigurno i poznato a price dostizu do ivice mog

kreveta. Kutija sa jajima vec stoji u hodniku za dorucak. Pomirisi samo jednom, pera crnog luka leze na

zemlji u nasem povrtnjaku i mirisu. Ulazna vrata stoje otvorena, kuhinja je za moju tetku i mamu. Subota

je uvecer i ja mogu ostati do zore! Napolju je mracno, cigareta tetka Ede na balkonu postaje svitac sa

glasovima. Djed cita mirno na kaucu. Gosti ostaju jos jednu noc. Sa svima je jako zabavno, vecer ne

prolazi tek tako. Na spratu me ceka moja soba sa cijeg se prozora vide sjajne zvijezde. Sutra nosim moju

bijelu jaknu. Ovdje stanujem sa mojom porodicom, sada imam jedanaest godina. Ime mi je Arnel. Imam

jednu zlatnu medalju za skijanje i stanujem u glavnoj ulici u Srebrenici.



25

Rucak po dolasku u Srebrenicu, 10 juli 2010.

Telefon

Dolazak u gradic obiljezen je sa cvrstim zagrljajima. Ljudi se ponovo vide. Prostosrdacno pozdravljanje

djeluje kao nezgodna gimanastika. Jedna vrsta bacanja patuljaka ili rukovanja sa drvetom. Volvo-station

sa svedskim tablicama i novi Kawasaki stoje vani na trgu. Unutra se na sto postavlja zdjela sa cevapima,

bosanskim specijalitetom. Prijateljstvo se dijeli sa punim ustima. Telefoni su odlozeni kao revolveri koji

omdah mogu pucati. To je momenat kad covjek slobodno i lagano stavi svoj indentitet na stol. Ali ono sto

nije receno telefonom, kolorise razgovor tokom dodavanja izrezanog kruha.

Tih nekoliko prstiju nad kobasicama su Ibrahimovi. On zna da se njegov otac jos uvijek vodi kao nestali,

ali mu je tesko da o tome govori. Prije petneast godina je ova grupa ljudi, nekoliko djecaka od 11 do 15

godina, lutali okolo da bi spasili goli zivot. Oni znaju puteve u okolini i poznaju opasnosti minskih polja i

smrad znoja izdajnika. Taj jak nos da osjete zlo se podrazumijevao. To je vrsta cula koji probudjuje

drugarstvo i sigurnost, ali i obozavanje za maco-borbe u kavezu. File smo zaobisli prolazeci preko brda.

Kod strmih krivina prerovana zemlja, jedna masina za kopanje i jedna plavobijela plasticna traka na kojoj

pise POLICIJA. Ostaci mrtvih se posebno pretrazuju u deponijama smeca.



26

Vitrina sa sladoledom, centar Sarajeva, 9. juli 2010.

Cascavanje Ova vitrina izgleda jezivo. Kao u nekom groznicavom snu. Drhtavo meso, razrezani stomaci, masni krajevi koji su napola propali, vodenasti i vise preko zdjela. Cetiri mala tornja podsjecaju me na nisane mezara kod muslimana koji malo dalje u gradskom parku leze pokopani. Pogledaj ipak jednom: tamo stoje neki svjezi i lijepi nisani, kako to moze da bude? Sta ucini petnaest godina mermernim nisanima u ovoj klimi? Istorija Sarajeva baca ovdje sjene u ociscenom staklu. Ipak se udaljite od ove vitrine, upozoravam vas, u tim cinicnim oblicima i bojama pociva kletva. Pod onim cokoladnim stubovima leze mrtvi iz gradskog parka.



27

Mezarje na brezuljku Srebrenice, 10. juli 2010.

Bros

Iz spavace sobe, pravo ispod krova dijela kuce u kojem se jos moze stanovati, padao je pogled na ovaj

krajolik. Kuce imaju nove krovove i okrecene su. Iz povrtnjaka ide jedna staza dalje uzbrdo. Tamo pozadi

se skriva ulaz u mezarje. Ko od mjestana tamo lezi, na koji nacin su ljudi dozivjeli svoj kraj. Tacnije

receno: kada su oni umrli? Kako su svi oni padom enklave nestali? Zbog slike ovih bijelih nisana pogled

nikad vise nije nepovrediva turisticka panorama sa brezuljcima, drvecem, elektricnim zicama koje se sa

kuce na kuci njezno ocrtavaju kroz pejsaz. Jedno groblje u Srebrenici je kao rana koja svaki put bude

otvorena i ne moze da se izlijeci.

Kad se gledaju iz daljine bijeli nisani izgledaju kao jedna kolonija izleglih bijelih labudova na jednoj

tamnoj stijeni. U svom ovom zelenilu ovaj prazni prostor je sa paznjom izabrano mjesto, koje je kao bros

na haljini nanesen na ovaj krajolik.



28

Tekuca voda duz puta kod Potocara, 11 juli. 2010.

Voda

Duz asfaltiranog puta od Srebrenice do Potocara veselo protice jedan potocic. Voda je prilicno bistra ali

mulj i smece na ivici potoka cini pogled neveselim. Na obalama su zalijepljeni komadi odjece jedan do

drugog u neopisivom neredu. Ugrudvani otpad ne moze da zaustavi vodu. Voda vijuga bezbrizno kroz

dijelove krivina nailazeci na grane drveca, jednu plasticnu kesu i prazne boce. Slobodni krajevi obojenog

konopca masu kao vodene biljke i sapcu rijec: „proslo, proslo, proslo‟. Ovaj mali potocic djeluje utuceno.

Tragovi proslosti, koja se sastoji od okrutnosti i teznje za osvetom, leze cvrsto speceni na obalama.

Potocic kao malo dijete na ulici veselo skakuce i opada dalje do koljena kao da hoce da sazna sta se tamo

dogodilo. U zemljisnoj karti je ucrtan ovaj potocic iz kojeg svaka kapljica tece do usca u Dunav. Hiljade

izbjeglica su duz ovog potoka isli ka Potocarima. Odatle potice ova misao: Kad u ovaj potok padne jedna

suza ona preko Dunava dodje direktno u Crno more.

Kasnije smo culi da je nafudbalskom stadionu u Srebrenici ubijeno oko 500 ljudi. Za to je tamo otkrivena

jedna spomen ploca. Ovaj potocic nesvjesno tece oko tog zidom ogradjenog stadiona. Voda ne cini

istoriju. Voda ipak nema savjesti. Ono sta ostaje ovdje na obalama je patnja koju mi negiramo ili ta

gomilica istorije koju mi sami zelimo vidjeti.



29

fotografija: Otto Snoek

Pogled sa drugog sprata kuce,

Srebrenica

10. juli 2010.

odgovoran

-

Sa zahvalnoscu prevodiocu

Elma Kuric 1. juni 2011.

-

sve fotografije

i tekstovi:

peter otto

-

Kontakt:

Postbus 716

6800 AS Arnhem

www.peterotto.nl e-mail:

[email protected]

http://www.peterotto.nl/




30

UDRUŢENJE ON FILE OBILJEŢILO 15 GODINA RADA

Pise: Mujo Midzic Amsterdam Asocijacija novinara i pisaca On File 15 maja, prigodnim programom, obiljeţila je deceniju i po djelovanja. Od 1996. godine pod krovom ove asocijacije okupilo se oko 250 novinara i pisaca sa skoro svih strana svijeta, a medju osnivaĉima bila je i Sabina Gazić koju su ratne godine iz Banja Luke dovele u Amsterdam. Osnivaĉi su bili Judit Neurink, Andre van Es, Inge Krul, Isam Al-Khafaji, Kinfu Assefa i Chris Keulemans, odani prijatelj Bosne. U On File (pomenućemo samo neke već afirmisane autore) danas djeluju: pisac i reţiser Ibrahim Selman, istraţivaĉ društvemnih zbivanja i analitiĉar VPRO Mariwan Kanie, novinar i dokumentarista Sergej Kreso, profesor sociologije i prevodilac Sharog Heshmat Manesh, TV novinar Arnob Chakrabarty, iranska novinarka Mina Saadadi, egipatski pisac Raouf Mousad Basta, slikar i knjiţevnik Goran Baba Ali, slikarka Afifa Aleiby, Lena Sangin i Natavan Huseynova iz Azerbedjana, filmski autor i kritiĉar Rada Šešić i mnogi drugi. U udruţenju djeluju pisci i novinari sa Bliskog Istoka, iz Afrike, Azije, zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i sa Balkana. Već petu godinu On File objavljuje on line magazin Ex Ponto (www.expontomagazine.nl/) Antonije Nino Ţalica, pisac i filmski autor, Sarajlija i Amsterdamer, profesionalno je angaţovan u On File-u kao koordinator već punu deceniju, dok je u ovoj asocijaciji prisutan od njenog osnivanja. Iskoristili smo priliku da uz vrijedan jubilej On File-a uputimo i nekoliko pitanja gospodinu Ţalici: Koji su bili osnovni ciljevi postavljeni pred On File prije petnaest godina i da li se realizuju dosljedno? Iako sam u On File od osnivanja, nisam prisustvovao samoj osnivaĉkoj sjednici, tako da ne znam koje su tada bile ambicije. Znam zasigurno da je osnovna ideja bila da novinari, a nešto kasnije i pisci, koji su našli utoĉište u Nizozemskoj dobiju svoju profesionalnu organizaciju. Nijedno izbjeglištvo nije lako, profesionalni identitet se lako gubi u novim okolnostima, u okviru novog jezika i kulture, poslovnih odnosa, sistema. Što se tiĉe novinara i pisaca, intelektualaca uopšte, taj problem je mnogo izraţeniji nego kod nekih drugih, da kaţemo, praktiĉnijih zanimanja. Jezik je tu ĉesto osnovni ali nije i jedini problem, nije potrebno puno pojašnjavati koliko je mreţa kontakata i poznanstava bitna za svakog novinara ili pisca, a izbjeglice su uvijek lišene baš toga. Teško je zamisliti da će neko ko je, recimo, bio vodeći kolumnista u nekom velikom listu u Africi ili Iranu to isto moći biti i u izbjeglištvu, da će pisati za Volkskrant ili voditi program na nacionalnoj televiziji. Ali, da će na neki naĉin ostati u profesiji i saĉuvati svoj profesionalni identitet, to je već mnogo ostvarljivije. Tu negdje su i ti ciljevi koje sebi zacrtavamo u On File-u, moramo biti realni, biti svjesni situacije u kojoj smo se zatekli, ali ne i predavati se olako, mnogo toga zavisi i od liĉnih sposobnosti i talenata samih ĉlanova, a organizacija je tu da ih na razliĉite naĉine podrţi. U tom smislu On File ima više aktivnosti – organizujemo susrete, promocije, prezentacije, kurseve, stimulišemo projekte ĉlanova, organizujemo gostujuća predavanja naših ĉlanova na visokim školama, univerzitetima i institutima, izdajemo i naš on line magazin Ex Ponto. Tu su i povremene izdavaĉke aktivnosti i mala video produkcija.



31

Ovih godina prisutna je recesija u kulturi. Kako se to odraţava na rad On File-a, ako uporedimo ulaganja u programe ranijih i ove godine? Taĉno je da se svuda osjeti odredjeni pritisak, na sreću On File je dovoljno mala i fleksibilna organizacija, sa popriliĉno skromnim budţetom uspjevamo dosta toga napraviti, po svemu sudeći to je, pored ostalog, naišlo na razumijevanje i u ministarstvu OCenW od kojeg i dobivamo osnovna sredstva. I mi smo, naravno, osjetili neku “turbulenciju“, opšta klima u društvu i kulturi nije baš najpovoljnija, ali na sreću kriza nije previše uticala na naše aktivnosti. Trenutno imamo vrlo sposoban i motiviran upravni odbor na ĉelu sa predsjednikom Bertusom Hendriksom, blagajnicom Hetty Krapels, sekretarkom Michele Jacobs i potpredsjednikom Martinom van der Randenom, koji se zdušno bori za što povoljniju poziciju organizacije. Pored toga, u ovih petnaest godina stekli smo i odredjeni ugled i u profesionalnim krugovima i nizozemskom društvu uopšte, a to jako pomaţe kada se grade projekti i traţe subsidije.

Antonie Nino Zalica, pisac i filmski autor

Šta bi mogao ĉiniti izbjeglica – intelektualac – umjetnik za zemlju svog porijekla, a ne ĉini? Da li uopšte i treba nešto da ĉini, ako je već otišao? To je vrlo široko, ali i veoma individualno pitanje. Nivo te angaţovanosti moţe vrlo da varira, od osobe do osobe, od jedne zemlje porijekla do druge, a kao što smo već rekli On File okuplja ĉlanove i veoma mnogo razliĉitih zemalja i regija. Ipak, pokušaću da dam neku opštu sliku – tu i tamo ima i osoba koje bi najradije zaboravile prošlost i posvetile se neĉemu drugome, i to je ponekad sasvim razumljivo, ali, opet, takvih je vrlo malo. Ima intelektualaca koji gotovo fanatiĉno i dalje vode borbu za istinu o svojim zemljama, ĉak podredjujući svoje profesionalne kapacitete nekoj vrsti politiĉkog aktivizma. Ipak, meni se ĉini da preovladjuju oni koji se traţe negdje izmedju ove dvije krajnjosti. U posljednje vrijeme, razvoj interneta i novih medija uopšte uĉinio je da se svijet, na neki naĉin, “smanjio“- otvorene su mnoge mogućnosti uticaja i na prilike u matiĉnim zemljama i na širenje informacija prema publici u Nizozemskoj i na Zapadu uopšte. Primjetio sam da su mnogi naši ĉlanovi vrlo angaţovani u ovim smjerovima. Pa, i samo postojanje Ex Ponto magazina pokazuje upravo ovaj trend, ljudi se, ipak, najradije bave temama koje su im najbliţe i u kojima su najpotkovaniji, a to se gotovo po pravilu tiĉe problematike u zemljama porijekla. Vaše ĉitaoce sigurno će interesovati i mala “kolonija“ bosanskih autora u On File. Napomenuo bih i da su od ĉetiri dosadašnja koordinatora tri bila iz Bosne i Hercegovine, prije mene tu su bili Goran Trkulja i Alisa Alijagić, a ĉlanovi su - tek da pomenem neke – i Pavle Pavlović, Rada Šešić, Sergej Kreso, Nensi Mujĉinović, Alosman Husejnović, Kemal Duraković, Sabina Gazić... Ĉini mi se da i ovaj mali spisak takodje moţe biti i djelimiĉan odgovor na pitanje koje ste mi postavili? Ukratko, moje iskustvo iz On File govori mi da veĉina izbjeglica – intelektualaca nastoji i moţe uĉiniti nešto za zemlju svog porijekla, ponekad i mnogo više od uobiĉajenog profesionalnog angaţmana. I na kraju jedno liĉno pitanje. Šta trenutno piše ili priprema da piše Antonije Nino Ţalica?



32

Pa, nisam baš previše lijen, uradio sam jedan filmski scenario sa bratom Pjerom i nadam se da će dogodine doći i do realizacije. Uĉestvujem u projektu “priĉe sa Noorda“ sa jednom grupom nizozemskih autora. U okviru On File osnovao sam autorsku grupu pisaca koji nose iskustva ratova pod nazivom Combat Writers (nešto kao: pisci – borci) u kojoj su, pored mene, Ibrahim Selman iz Iraka (odnosno Kurdistana), Raouf Basta iz Egipta i Stewe Mwase iz Ugande. Prvi nastup imali smo u amsterdamskom Norderparkkamer 4 maja u zvaniĉnom programu za dan sjećanja na ţrtve rata. Trenutno radim na sinopsisu za jedan holandski igrani film, na temu naših ljudi ovdje. Nastupio sam sa jednim esejem u medjunarodnom programu “We are all fanatics“ u amsterdamskom Castrum Peregrini. Nastupao sam nedavno i u programu Kamera Kultura u haškom Nuthuis. Pomalo pišem i prozu u nadi da ću ubrzo skupiti neku zbirku ili roman. Naravno, povremeno napišem ponešto i za Ex Ponto. Tu je i stalna saradnja sa Osmanom Arnautovićem, Gratiartis iz Brisela i ĉitavom mreţom naših autora svuda po Europi i svijetu, prije svega na promociji knjige priĉa bosanskohercegovaĉkih autora iz dijaspore, koju smo nedavno uspješno predstavili i na sajmu knjige u Sarajevu.

ANDRIC U MOJOJ AVLIJI

Pise: Halil Dzananovic

Utorak, 08 Mart 2011 09:05 U znak sjećanja i poštovanja na tog ''bajkolikog'' ĉov(j)eka, pokušao sam jednog praskozorja da na listovima lokvanja, cjedeći šumske maline, ispišem zahvalu o laĊama koje su prenosile snove i o velikim pticama koje su rušile kamene graĊevine, u kojima su se skrivale zle vještice. Sanjao sam ga kako plaĉe i uzalud se raspituje. On nije pripadao ovoj budućnosti ni onoj prošlosti. Gorĉina s kojom je shvatio, da je prošao prije nego je poĉeo, tjerala ga je vjetrom, kišom i samoćom da sebi sazida dvorac. U tom monumentu Andrić je potonuo izmeĊu dvije istine... Onda su dojahali ''namunjeni ljudi'' pokazujući u nebo pjevali su o mojoj ništavnosti. Rekli su da on nije moj, proboli su kopljem lokvanj, boja maline postala je crvena. Ribe su utekle meĊu pitome ajkule. Iz daljine, kroz vodene struje, ĉuo sam vrisak delfina. Rekli su da im kleknem,

jer su me probudili iz tuĊih snova. Traţili su da im se poklonim, jer su se sukobili s mojim bogom koji je, po njima, bio takoĊe u pogrešnom snu. Lišili su me snova i predali vjetrovima, da na njima urliĉem kao vuk samotnjak, kako bi imali dokaz, da su na safariju, u divljaĉ ispucali svoje oporuke koje im je Isus ostavio, ne znajući da se oni neće zaĉinjati u djevicama, već u prljavim pizda-materinama. PRVI SUSRET SA DRINOM, ĆUPRIJOM I ANDRIĆEM Bio sam klinac i nestašni palac kad mi je drug Kadrija Hodţić, nestao u 'etniĉkom ĉišćenju Vlasenice, mada je bio bolestan i bezopasan, ( Nek' je mir i rahmet njegovoj dobroj duši! ), donio roman: Na Drini ćuprija. Bio sam tek sišao s' planina, ( još uvjek, haman sam i danas, poma l' divalj ) u blizinu grada i krenuo u peti razred osnovne škole. U Bratuncu. Moj prvi susret s Andrićem bio je ujedno i prvi sukob s djedom, rahmetli Salkom Hodţićem, kome sam, dok je on uz šljivku akšamluĉio, ĉitao epsku bošnjaĉku poeziju: ''Trţe sablju buljubaša Mujo, te on vlaše sa glavom rastavi...'' Andrićev roman me se dokopao na samom poĉetku, jer je liĉio na bajku. Stope konja u kamenitoj obali Drine. Tako da sam se, na neki naĉin, u to vrijeme sukobio sa dva razliĉita svijeta, koji su saĉinjavali isti junaci, naravno, opisani iz razliĉitih percepcija, i razliĉitih namjenskih principa. Ujedno, bilo je to vrijeme kad sam i sam tragao za svojim junacima. Jednom sam, tako, pokušao da prevarim djeda, te sam ubacio nešto svoje svojeglavosti: Sabljom ga je vlaše dokaĉilo i na njemu pancir oštetilo, po ramenu malo porezalo, dok zla krvca kulaša (konja ) poprska...Stani! skoĉio bi djed i podvrisnuo: nije tako, ti ne znaš ĉitati!, nakon ĉega bi napamet izdeklamovao sporno poglavlje? Tad nisam znao, ali ću mnogo godina kasnije, zahvaljujući korisnom druţenju sa profesorom dr. Nedţadom Ibrahimović-em, u ''pustarama'' Holandije, svakako saznati. Naime, djed je taj mitski svijet poznavao do u detalje, pa je preko mene i mog ĉitanja, na neki naĉin, vršio redovitu kontrolu, je l' sve kako treba i kako bi moralo biti.

http://www.bhmagazin.com/kultura/5849-andri-u-mojoj-avliji.html?tmpl=component&print=1&layout=default&page=



33

Pljuvanje po Andriću je, ne znam odgovor, ( ili znam, ali ga se bojim, opet ono: ne znam?), bilo neizbjeţno. Jer da , recimo, nije onaj bošnjo macolom smlatio njegovu bistu u Višegradu, našao bi se već neki ćosavi šešeljevac da mu na glavu natakne šajkaĉu sve zajedno sa kokardom, a u podnoţje spusti ( radi hlaĊenja ) osvještanu kamu, nakon ponovljenog rituala ''Kurban,'' na svetosavski naĉin, na višegradskom mostu. Glasovitoj Ćupriji na Drini. Kako sam odmicao sa ĉitanjem, te nastavljao s osluškivanjem glasova mojih suseljana i komšija srba sve sam jasnije konto da ni o ĉemu pojma nemam. Ni o sebi, ni o drugima. Istinu o sebi i svijetu poĉeo sam traţiti u knjigama, ne znajući, još uvjek, da one vrve od imaginarnih junaka, fikcija iz razliĉitih umova. Naš prvi komšija, NeĊo Kulija ( ovo : Kulija, kasnije ću saznati, bilo je šprdajući nadimak po kom sam ga i upamtio ) vjeĉito nakresan, neuredan, sa neizbjeţnom ulojanom šajkaĉom na glavi ĉesto je pjevušio, ne znajući da ga ja špijuniram: Stan balijo kud si navalio, nisu vlasi sićani orasi...Grgoljio je u nekom, samo njemu znanom, posebnom elementu. Osim prvih knjiga oslanjao sam se na djeda koji je, za mene , bio sveznadar. Na pitanje: Ko je, šta je i gdje je balija? djed bi odgovarao: Nadam se da ga nema u tebi i da ga nikad nećeš upoznati u orginalnom izdanju. A na pitanje ko je ćafir, bezboţnik, nevjera...djed bi kazao: To niko ne zna, to će ti se samo kazati. Nadam se i molim se da pravi ćafirluk i balijstvo neće stati na tvoj put...Ti moraš odrasti na svoj naĉin, ti se moraš iznutra osluškivati, ti moraš vidjeti kad je najgušći mrak... Ako budeš svoj, mala je vjerovatnoća da ćeš ikad osjetiti tuĊina u sebi. TuĊina kog moramo obuzdavati da nas ne nadvlada. Je li moj djed ikad ĉuo za rijeĉ ego? Ne, nije, ne vjerujem, ali je ipak znao da on postoji i na to mi je na najjednostavniji naĉin ukazao. Nako ĉitanja knjige: Stanski sinovi, Seje Omeragića. Vidno potrešen, jer mi je bezbroj školskih drugova ( u istoj školi u koju sam i sam išao ) na najsvirepiji naĉin usmrćeno. ( Što ću kasnije, naţalost, i kroz zvaniĉna dokumenta saznati ) Zapisao sam tekstić koji nema znaĉenja, ali ima opomena da se sve moţe istrgnuti iz konteksta, iskarikirati, da je sve što postoji sklono propadanju i truleţi, te da niko osim dvonogog nije opijen besmrtnošću. Ili, kako to, već, reĉe Kant : Ni u ĉemu ne postoji stvarna vrijednost, vrijednost je u našem istraţivanju, tog, neĉeg. Haman, nisam znao ćo'jeka, al je bio hasul mudar.

Diţi se Andriću! Ustani Andriću. Diţi se! Pogledaj izbliza u Bratuncu, Osnovnu školu: Vuk S Karadţić-fiskulturna sala, pogledaj svoju "Prokletu avliju!'' Pogledaj! Dodirni koljenom ispod stola, na kom su poslagane pivske flaše za vrijedne etno-ĉistaĉe i sa kog curi "krv biološki deformisana" dodirni koljena: '' Jelene ţene koje nema," probudi Aniku, dok "Baćku" dodaješ zalogaj meze, otrgnut sa" kurbanskog mesa." Kradţoza ne pominji, za njeg' već kazao da neće umrijeti. Da će po "Tamnom vilajetu kopilad praviti!" Uspravi se Andriću. Nobelovĉe! Ministru u tamnim frakovima boje crnih gavranova i cipelama koje su

premazivale Crne svastike, jer su im muţevi i zetovi pobijeni u tvojim (ne) djelima. Diţi se! Natovari samar na grbava leĊa i na njeg prikaĉi pleten sepet! Pa skokni do Višegrada. Uz Drinu. Bistra je. Nema krvi. Sad Drinom teku majĉine suze! Vješto zaobiĊi naoštreno kolje na koje si u svojim (ne) djelima "turĉinovom rukom" nevine ponabijao. Pa još uvjek, ko u najstrašnijim filmovima, vrište i mole te da ih poskidaš, a ti ,ne brigaš, prilogo i nehaješ. Diţi se nobelovĉe! U onom selu, kod Višegrada, u opleten koš, strpaj malog Bajicu, pa pravo za Carigrad. Otud se sretni vratite i ljepši most sagradite. Dok Mehmed Paša Sokolović bude gradio, ti ne razgraĊuj, već pomozi i gledaj da se skupiš, da se ti parĉići što se razletješe od tupoglavih udaraca teške macole u Višegradu, ( ono, kad su u Drinu bezglave i preklane "poturice" ponovo morale skakati da odigraju još jednu igru bez izgleda na kraj! ), vrate na svoje mjesto. Diţi se Andriću! SKOPĈAVANJE SA ZAKAŠNJENJEM ILI U RIKVERC Kasnije ću skopĉati ( uvjek na guranje, vazda kasnije ) da bi ''dizanje'' Andrića bilo uzaludan posao i da nije ljudski dirati u njegovo vjeĉno konaĉište. Ponad kog blješti ''nobelovska zvjezdasta prašina'', ali prašina. Jer, zlosrećna mater ( BiH ) ili maćeha, u ovom sluĉaju babica, koja je na nesvjestan, pomalo, moţda podmukao naĉin, i sama pripomogla da se, recimo, iz Velikog Emira rodi mali sitniĉavo-osvetoljubivo-smeţureni Nemanja koji će biti odbaĉen, od dojuĉeranjih sunarodnika, baš kao kopile, te nikad do kraja prihvaćen u svom novom društvu u kom se, zahvaljujući nekoj, valjda, recimo, djevici, prepoznao. Nemanja će moţda izgraditi ''Kamengrad'' i na razgoraĉene oĉi pošumljenog entiteta, u kojima se oĉitava stalna ţudnja da vide zlo njihovim pra-pranĊedima nanešeno, pa da osebujnom šumskom maštom, uz ideologiju voska i crne mantije, osm isle uzvratni udarac



34

sjemenima sa zelenkastim korama. Do tad će Šumska podjeliti, kao što muslimani djele kurban, svim siromašnim, knjigu ''Na Drini ćuprija'', siromašnim u dţep i, što je veće zlo, u glavu. Ali neće ni nemanjići do vijeka, Drina nije nauĉila da je obuzdavaju, pregraĊuju, nadvisuju...Nemanjiće će najvjerovatnije otpuhati mećave sa privremeno okupiranog ( zahvaljujući korumpiranoj vlasti ) tuĊeg Mećavnika. TuĊeg i dalekog, koji nikada neće prihvatiti (zlo)korijen u svoja njedra. Jednom izdajnik uvjek izdajnik. Znaju to i srbi samo im u ovoj priĉi više odgovara da se prave da ne znaju. Nemanju će uništiti oluje koje tutnje u crnim ponorima osvetniĉkog pamćenja, jer za drugo pamćenje, nakon svega, moţda je isuviše prekasno. Shvatio sam ( pišući: Diţi se nobelovĉe! ) da je to bio trenutak slabosti i nemoći, ali sam, usput, još nešto u glavi nakofrĉio: Pa mi, zapravo, ne znamo ništa o Andriću. Sve što piše nije prošlo nikakve provjere, te smo mi uskraćeni saznanja: je l' Andrić bio dobar ĉov(j)ek ili samo genijalac? Eh, moj zlosrećni nobelovĉe ni ja ni ti nismo dorasli jedan drugom. Ti si mene, kao ĉitatelja, nadrastao, a ja sam u tebi prepoznao dţelata s olovkom koja je ( uzgred reĉeno ) ubitaĉnija od svih oruţja, jer sam se u tvojim likovima, na neku svoju nesreću, prepoznao. Mada nikad neću reći, priznati: da mi je Turska bliţa od Šumske? to je tako. Ali i da nije, meĊu nama se, zahvaljujući upravo nama i onom što nas je do sad (pr)osvijetljavalo sve više razdvaja-topi, a kad se poslije topljenja obruše kojekakve padavine, padavine ljudskosti, ponajprije, umjesto jezikom govorićemo topovima. Danas, nakon toliko vremena, u kom su bezbojni ostavili najsurovije tragove, osjećam iskreno divljenje prema onima koji nam tumaĉe Andrića, kao genijalca. Treba poštovati tu sjemenku, samoniklu na prostorima kojih se naţalost odrekla, ali moţda ne u potpunosti svojom krivicom. Posebni plodovi koji povremeno niĉu na prekrasnim prostorima neopisive ljepote i vjekovne divljine logiĉkim slijedom, tokom (uz)rasta malo podivljaju, pa iako liĉi da su se uspeli, oni se zapravo survaju. Nikom se Bosna nije dozvolila, zato se njeno djeviĉanstvo i plaća s toliko krvi, jer samo nevina krvari, a naša draga vjeĉito zrije u sopstvenoj rani. Sudeći prema izoštrenim vrhovima s kojih se odašilje zov za nedostiţnom ljepotom, naša draga je tako blizu neba i tako daleko od sebe. Sve dalje i dalje. Pa neĉudi da je ponekad, naprimjer, u Skandinaviji ima više nego što treba a u Bosni manje nego što bi smjelo i što bi se moglo podnijeti. NAPADATI S ARGUMENTIMA JE JUNAŠTVO A S ORUŢJEM KUKAVIĈLUK Razumijem i one koji napadaju, samo im ne kontam stil, naĉin, logiku...u njihovim napadima ne osjećam da su ''neprijatelja'' prouĉili i da su ga locirali. Oni, koji napadaju Andrića, kao da napadaju neku fikciju a ne stvarnog ĉov(j)eka koji je hodao ovim pustim vjetrometinama. Treba se posvetiti prouĉavanju otpadništva, koje nas, manje više, sve redom ponekad ''hrani'', treba otpadnike preispitati. Zakazati nova suĊenja. Dovesti svjedoke. Dovesti, zajedno sa Semirom Osmanagićem, svijtske arheologe, Obezbjediti dokaze. Iskoristiti forenziĉare. Moţda i u materici ( BiH ) postoji neka odbojna supstanca, moţda nije sve do Andrića, Selimovića, Kulenovića i inih ća ća ća... Moţda ona zlobaba što je uzalud godinama ( pih, niko joj ne priĊe ) leţala po Evro ćelijama ima neke veze s biologijom. Moţda, ona, kao primjerak koji nikad nije pustio svoju lozu, a radio je zdušno, uz sveće, šljivku i ĉvarke na tom, uništavajući druge bujnije zelenije loze, moţda ona zna šta je genetiĉka greška, odnosno zašto su muslimani s genetiĉkim fautom. Moţda je ona, s obzirom kako izgleda, još uvjek nevina-devica takoreći. Moţda nju i nije napravio, što reĉe gospodin Vešović : lju'ski kurac, a moţda ju je pravio, upravo taj, muslimanski s genetiĉki lošom markom? Moţda ona nije ispala iz pizde, moţda je ona nebeska ţena, koju su spustili anĊeli uoĉi bogojavljenja na svetosavski naĉin. Treba to sve ispitati. Ako je sloboda u samospoznaji onda je logiĉki da za protjerane s nebesa, koji pate meĊu nama, genetiĉki neispravnim, treba imati saţaljenja. Strepljenja, uz suze i znoj, te povremeno pljuvanje, koje se podrazumjeva, a i neko drugo nuţdenje, na osnovu njihovih jezika i obraza, nije, bar po zakonima nas sa falinkom, zabranjeno. Imami i ja potrebe, jer sam i sam zoon politikon, da povremeno napadnem : Selimovića, Andrića, Ćatića ( što je kasno na sedţdu pao ) Kulenovića što je prekasno ( Na pravi put sam ti majko izašo ), Maka, što je, po rijeĉima Tunje, išao da plaĉe nad stećcima, umjesto da bagru stihovima oplamena. Šantića, što nas je ''navuko'' na: Ostajte ovdje...Branka Ćopića, što prvo nije ćopio na onu svoju rospiju, pa ondak sa Brankova mosta, Radojicu Tautovića, knjiţevnog kritiĉara, što me zajeba primanjem, prije vakta, u Udruţenje, te reĉe: Isto je biti pjesnikom ili pijancom, oboje fata, a ja sam volio fantaziju. Admirala Mahića, što se smrznuo ove zime...Ha-dţema Hajdarevića, što me je polupjanog, u Amsterdamu, na fin naĉin, izvaćario za lovu, Zilhada Kljuĉanina, ( ĉuvenog, kolumnistu, nek' je Zilhad zdrav i ţiv, rahmetli ''Ljiljana'' ) što je po BH Stichtingu, u Amsterdamu, hodo dignuto zabaĉene glave, te okrnjio talijanski luster...Neke od pisaca izdajnika što su izdali sve što su mogli. Naruţio bih i neke od pravih prijatelja što me nisu ruţili dok sam svojski loko, Ajšu Zahirović, što prima onolike plakete, za pjesniĉke mete i domete, ĉak iz Indije, Dinu Merlina, što je natjeravao Vesnu Zmijanac ( ako hoće novi duet ) da smrša, i danas mi ţulj ne prolazi, te sve pisce (po)ĉetnike, i pjesnike p(r)oĉetnike...Hadţije, što nakon hadţa, umjesto deva, jašu hadţinice, te da iz zaborava, napadajući, istrgnem još neke naše pisce koji su umrli ka obiĉni a poslije i kao pisci...Ali sam došao do zakljuĉka da sam priliĉno priglup ( inaĉe sam ) što se tiĉe napada i duplo sk(gl)uplji kad se tiće odbrane. Te sam na vrijeme savio rep ĉudeći se mojim sunarodnicima koji tvrde da ga uopšte nemaju? Sidrana ne bih optuţivao, ne što



35

se neĉeg bojim, ili kalkulišem, već za to što je smogao snage i jedini meĊu jedinima, otišao, te voljom prirode popišo Mećavnik. Bešika je bešika, brajko moj! No vratimo se Andriću, odnosno njegovu, nesumnjivo, grandioznom opusu kog će, iskreno se nadam, osim moje generacije, išĉitavati mlaĊi naraštaji i priraštaji, te da im se nikad ne dogode oproštaji koje mi vucaramo nesposobni i nemoćni da ih izgovorimo, postajući sve bolesniji, jer dati oproštaj nekom ko ga ne zasluţuje u ime onih kojih nema jest licimerje, a vucati ga u sebi nije ništa drugo do bolest dijagnosticirana u rubrici: mrţnja. NE DA SE ANDRIĆ, ĆUPRIJA I DRINA Nemam potrebe da se upuštam u srţ tumaĉenja andrićevskog misaonog toka i stvaralaĉkog opusa, jer za to su zaduţeniji drugi, s većim dometima, s kojima tumaĉeći neko djelo tumaĉe sami sebe, nesvjesno ( valjda ) udaljavajući prosjeĉnog ĉitaoca od bitnosti. Pokušavam, samo, da malog ĉovjeĉuljka postavim naspram gromade. Nešto kao kad seljaĉić, ( kao ja-birvaktile ), u prvom susretu s neboderom, ostaje zapanjen u divljenju ne znajući kud se ulazi a još manje kud se izlazi iz tog dvorca koji dotiĉe nebo. Predpostavljajući da su i otvoreni balkoni ulazi, s nejasnoćama kako se stiţe do tih ulaza. U Andriću su mnogi, kao u onim devetim krugovima, jednostavno zalutali. Pa šta ako je o nama i pisao na loš naĉin, kazat će neko, zašto se niko nije našao da liĉnim primjerom dokazuje suprotno? Zašto mi oponašamo andrićevske lirske kreauture? Zašto ga ne ĉitamo iz druge percepcije? Zašto imamo osjećaj kao nevino okrivljeni u sudnici, koji misli da je presuda već donešena. Kad razmišljam o grandioznom djelu nobelovca, po nekad mi se ĉini da mi samo lutamo pod tim horizontima, a po nekad da je i autor u stvaralaĉkom zanosu voĊen dalekim izvorima koje mi ne znamo drugaĉije imenovati do dar boţiji, jednostavno u svoj toj raskošnosti , moţda, malo otišao predaleko, ostavljajući nas obiĉne smrtnike na bezbrojnim a ne obiljeţenim raskršćima njegova duhovnog putešestvija. On se zaustavio, a mi, manje više, smo sve manji u dodiru sa Andrićem, pogotovo ako se dodirujemo na poĉetku ćuprije gdje nas je doveo u nedoumicu ĉiji je konj ugravirao svoje stope na kamenitoj obali Drine? Treba imati dovoljno prisebnosti kad se obraćamo onima koji protiĉu. Treba voditi raĉuna da korita ne dobiju višak i da ne poĉne prelijevanje na obje obale, njihovo potkopavanje i obrušavanje. Ili, jednostavno, zakonima fizike, u nemogućnosti da prime preteţak poklon na scenu stupaju mgnetne sile dna i sve se u mulj potapa. Treba biti ĉovjek i to baš onda kad osjetiš da te ljudi od nekog ushićenja nose. Treba znati da ćeš im kad tad oteţati. U mom srednjoškolskom vaktu, u Upravnoj školi, ( Ive Lole Ribara 48 u Beogradu ) a na osnovu predmeta: Lektira, opisao sam svoj doţivljaj, svoje viĊenje ''Proklete avlije.'' Nakon ĉeg je profesorka poslala taj švrakopis u neku novinu i oni su to objavili? Sjećam se skoro cijelog teksta, ali navodim samo završnu reĉenicu...Andrićeva priĉa je, i vremenski i geografski, udaljena od nas. Ali, njeni protagonisti, junaci, kako dublje zalazimo u suštinu liĉe jaje jajetu, na nas.Tako da nam Andrić, kroz svoje junake, sugeriše da je neko i (ne)namjerno zaprljao naše avlije pa nam valja da ih svi redom, na vrijeme, proĉišćavamo, kako bi izbjegli strahote meĊusobnog (samopro)ĉišćenja. Dakle, Andrićeva poetika, od: Ex Ponto do Znakovi pored puta, ( Ĉuvajte se ugroţenih ljudi i ljudi koji misle da su ugroţeni. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga ĉesto i neoĉekivano i podmuklo napadaju ) me, veoma dugo, fascinirajuće privlaĉila. Od prve plaće, prvo što sam kupio bio je komplet Andrićevih izdanja. U KLUBU NAKRESANIH PJESNIKA I PJESNIKINJA KOJE VARNIĈE Nisam osjećao nikakav dar ili talent za pisanje, nit me to opterećivalo, ali su drugi, navodno, primjetili: od profesora preko školske raje do prvih curica koje su me s paţnjom slušale, a ja se ĉudio seljaĉkom dušom po ulicama ''produhovljenog'' Beograda. Te sam, na nagovor, poĉeo piskarati. I to se, već u startu, okrenulo protiv mene. Naime, poĉeo sam pisati, kao što je Bregović poĉeo svirati, da se jednostavnije dopre do ţenskog srca, a poslije je sve lakše. No, brzo sam se zasitio sladunjave romantike, shvatajući, usput, da ja, nako iz glave mogu ''mlatiti'' stihove koji ''obaraju.'' Poĉeo sam roviti gdje ne treba. Poĉeo sam traţiti istinu. Poĉeo sam sam sebe da obiljeţavam. Bilo je to, nekako, nakon mog prijema u Udruţenje ( polovinom osamdesetih ) plavih rovioca, rznosaĉa kulture ljubavi i neizbjeţne balkanizirane gluposti, u kojoj dominira mrţnja, kao simbol onih koji se traţe po tuĊim grobljima. U cik zore, oko pet ujutro, ĉetiri inspektora me hapse, u samaĉkom hotelu, Jurija Gagarina 179 Novi beograd. Zbog, navodno, antikomunistiĉke ( ĉitaj fašizoidne ) pjesmice: ''PJEVAC.'' Pjevac kog su jurili psi/ tukli jaĉi/ iz sliĉnog' roda/ ograĊen ţicom u kokošinjcu / klikti : Ţivjela sloboda! Ne pitaj te, izvukla me tadašnja devojka, bre, Slavica, inaĉe bi me izvlaĉili, kako ono kaţu, oni što smo njihovo cvijeće,? Aha, mrtvozornici. SJAHA S KONJA MLAD JANIĈAR Ovih dana, na nekim ''produhovljenim'' sajtovima, primjetih da se mnogi raspituju za ime autora pjesme: Janiĉar, koju je na nagovor Novice Negovanovića prvi snimio i otp(j)evao bard srpske folklorne scene Cune Gojković, ono Predrag mi se ne da napisati. A poslije njega, ko bi drugi nego naš Sinan Sakić, mali Šaban iz velikog Šabca. Imao sam tu ĉast, to jest nesreću, da upoznam autora ''Janiĉara'' i da okusim na svojoj koţi slane kolegijalne poglede. Dragan Traţivuk mi je, jednom prilikom, rekao da pošaljem dvadesetak pjesama na adresu u krugu dvojke, te



36

saĉekam, eventualni poziv. Kao glavni konsulent ( i savjetnik ) u Udruţenju je slovio knjiţevni kritiĉar Radojica Tautović, koji je, najzasluţniji za moje prve korake. Na glasanju za prijem novog ĉlana, mene mi, oko 30 posto je bilo protiv. Jedni su smatrali da sam predugaĉak, što je donekle bila istina, a drugi prekratak, u svojim pokušajima. Tautović je odigrao svoju igru i ja sam postao ĉlan. Neko je kasnije, poĉetkom tzv pjesniĉke štafete, prozvao mlaĊahnog podoficira JRM ( Jugoslovenska Ratna Mornarica ) ( ili je još bio kadet ? ) Duška Vasiljevića i on je poĉeo: JANIĈAR Harao je i palio vitkom sabljom seko carstvom cara Sulejmana dugo na daleko Jednog dana došao je u borbama voĊen da zapali i poruši mesto gde je rodjen Kob sudbine i njen danak dade mu na dar celi ţivot da proţivi kao janiĉar Na zgarištu puste kuće plakala je ţena stara on poteţe svoju sablju sablju janiĉara Ţar zasija iz oĉiju duši što sad gine taman htede poseći je ona reĉe sine Nemoj sine ne greši se ako svoga znadeš majka sam ti poznajem ti nad usnama mladeţ Sjaha s konja mlad janiĉar i sablju ispusti majka htede nesto reći ali ne izusti Dok je oficirĉe ĉitalo, jeţio sam se, jeţio sam se od neke Ċavolske snage stihova i vatre iznutra, crveneći kao titova marama, jer su svi oni koji glasaše, protv mog prijema, gledali u mom pravcu. Gledali su me sa prezirom, vidio sam im to u oĉima, kako je i sam Ivin frak, ma nije frak, već fratar-kazao u onoj priĉi. Dakle, moje napredovanje u Udruţenju stihoklepštine je poĉinjalo sa sabljom u ruci. U oĉima mi je zaista zaplesala slika janiĉara, sablje, majke, koje više nemam, bilo je uţasno, u meni se skupljla gorĉina, strah, bijes, nedoumica....Sve ću ja to nakon lumpovanja, u restoranu ''Skadarliji,'' te iste noći, iz inata ili logiĉkim slijedom, ispovraćati u njihovu oboţavanu pjesnikinju, po struci medecinska sestrica. Ah, te medecinarke su ĉudo, neke su toliko moćne da i polumrtvake podiţu, nekom, svojom, bioenergetskom Zonom Zamfirovom. Ujedno sam, već ''zaraţen'' bratstvom i jedinstvom, valjda pod dejstvom alkohola, poĉinjao da širim sestrinstvo. Pucalo se i tad, na sve strane, mada je zvaniĉno ratno stanje otišlo ka Istoĉnim frontovima. Danas mislim da su Andrić, Selimović, Sidran...baklje u našem mraku. Baklje koje gore, a sve što gori hoće i oprţiti, kako, uostalom, tumaĉeći islam-reĉe, Enes Karić: to je ko ţiška, ako je uzmemo u ruku opeći će nas, ako je ne uzmemo ugasiće se. No sve su prilike da će ova imena, u smislu gorućeg bljeska, potrajati, te da će prije il



37

kasnije konobari po bosnanskim krĉmama poĉeti da gase-pale svijetla, kao znak fajronta i znak da se prije tog mora isplatiti raĉun. Bojim se, a kad se bojim uplašen sam, a kad sam uplašen, onda i u meni ima malo poplašenog Nikole koji se na kolor fotografiji, u crnoj odori, smješi s kamom o pojasu, duţom nego njegovo pamćenje. * "Hteo sam da pokaţem kako u vrlo razliĉitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti." Kazao je Kiš. * A šta sam ja drugo htio nego da osvjetlim ono što svi krijemo, u sebi, a to je i divljenje i prezir prema ĉov(j)eku i djelu. Za djelo sam siguran, za ĉov(j)eka nisam. * Njegovom ( Ivinom ) obliku nedostajalo je priznanje zvjezda i njihovo odricanje od savršenstva u korist ĉovjeka. Zatim, priznanje kiša koje su izvirale iz neba, oblikujući vrhove stjena u nerazumljive likove pune poruka. Priznanje da on ne pripada bogolikosti i da će na njegovom dvorcu iz snova nicati rušilaĉke imperije. Njegov oblik je mimo njegove volje nastajao tek u budućnosti u kojoj je prošlost, zakucavana na mapu historije, pokazivala svu svoju grozotu. Prošlost u kojoj je on išĉezao ne da se vrati već da mi povraćamo njegove zagubljene seni ne znajući im svrhu i namjenu. Jer, ''Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.'' Uzviknuće legendarni pjesnik i dobriĉina Miroslav Mika Antić, u svojoj poemi: Mit o ptici. Mikina poema već na samom poĉetku nudi savršenstvo nerazuma,( Ko u ramenima oseća zemljinu teţu kao prikriveni bol, pripada potomstvu onih što su u drevna vremena, znali za veštinu lebdenja), baš kako je Mika u skadarlijskim noćima znao reći: ''Treba pobediti snove, moj mladi mastiljavĉe, treba ih oţiveti, ali ne u sebi, jer je to nemoguće, već u drugima koji nam iz svojih svetova gaze po snovima''... Mika, kad bi govorio, oko njeg bi se širio miris friško peĉenog hljeba, mirišljavih ( na štampu i olovo ) jutarnjih novina, i lijepih dama probuĊenih iz tuĊih snova. Mika je volio sve osim sebe i onog što je on vidjeo. Znao sam nabrojati imena praskozorja boje Mikinih pjesama i vrste vina koje je volio, znao sam osvanjivati u ''Skadarliji'' kako bih se uvjerio da je prošla još jedna noć, u kojoj su zvjezde mirovale, te da sam prošao, još jedan ja, kroz neku uznemirenu ljepoticu, s ĉijih sam ramena skidao zvjezdaste praške koje su mirisale na Kalemegdan zajedno s ibrikom ĉiste vode u Alipašinom turbetu. Znao sam da se samo u mutnim vremenima poznaju bistri ljudi i da prvi stradaju, znao sam, još onda, da ću pucati u ćorke, slovima koja najbolje vide tuĊim oĉima, jer svojih nemaju. Zabiljeţite me u sjećanjima, jer ćemo se tamo ponovo sresti. Svi smo mi neĉije buduće sjećanje. Prestao sam brinuti, snovi me više ne muĉe, podjelio sam ih bogatašima duhom... Meni je u ovom obliku sasvim dovoljno što poznajem one koji na snove liĉe. SANDZACKA ZAJEDNICA PREDSTAVILA STVARAOCE IZ CRNE GORE Amsterdam

F. Kajević, Safeta Osmičić , F. Softić, H. Dzananovic i S. Aličković



38

Knjizizevno vece odrzano u organizaciji Zajednice sandzacke dijaspore u Holandiji odrzano 2. aprila 2011. godine u Amsterdamu bilo je istinski pokazatelj dvogodisnje zrelosti ovog udruzenja, a vrlo uspjesni domacin bio je Islamski kulturni centar. Vece je trajalo preko tri sata uz prisustvo pedesetak ljubitelja pisane rijeci koji su bili istinski zainteresovani za pisce i publiciste Bosnjaka-Muslimana iz Crne Gore. U Holandiju su doputovali Ibrahim Cikic, Fehim Kajevic, Faiz Softic i Sulejman Alickovic, dok su gosti veceri bili Safeta Osmicic, Nijaz Hajdarevic i RasimAgovic. Za ovu priliku iz Belgije je doputovao Hajdarevic,. Program je vodio Halil Dzananovic pjesnik iz Amsterdama koji je i govorio vlastitu poeziju. Veceri je prisustvovala i Miranda Sidran Kamisalic, ambasador BiH u Holandiji koja se prigodnim rijecima obratila prisutnim izrazavajuci zadovoljstvo sto se nalazi sa piscima koje smatra istinskim nosiocima saradnje medju narodima i drzavama. Predsjednik Zajednice sandzacke dijaspore u Holandiji Enes Nuhovic u pozdravnom govoru pozelio je da ovakvih okupljanja bude sto vise koja ce doprinjeti razumjevanju medju ljudima i ciniti da zivot u dijaspori bude usmjeren na prave i istinske vrijednosti. Centralni dogadjaj veceri bilo je predstavljanje dokumentarne knjige GDJE SUNCE NE GREJE Ibrahima Cikica porijeklom iz Bijelog Polja u Crnoj Gori. On je bio zrtva policijske akcije pocetkom 1993. godine kada je pohapseno skoro kompletno rukovodstvo Stranke demokratske skcije Crne Gore i Srbije. Svoj hod po mukama prilikom policijske istrage i kasnije u zatvoru opisao je u knjizi na potresan i impresivan nacin, ali bez truna mrznje i zelje za osvetom. Autor je posle objavljivanja knjige proglasen od novinara i medjunarodnih humanitarnih organizacija najtragicnijom licnoscu danasnjice. Inace, knjiga ce uskoro biti prevedena na engleski jezik i izdata u Njujorku. Cikic je prisutnim na knjizevnoj veceri u Amsterdamu, na mahove u vrlo emotivnom i do suza obracanju, govorio o svojoj sudbini suznja. Sa posebnim postovanjem govorio je o casnim ljudima u Crnoj Gori koji su stali u odbranu njegovih prava na zivot i misljenje i necasnim ljudima koji i danas pokusavaju, posle skoro dvije decenije od njegovog zatocenja, da ga osude za nesto sto nije uradio. Sudi mu se u Crnoj Gori po tuzbi ljudi koje je pomenuo u svojoj knjizi jer im je, kako iticu u tuzbi, nanio dusevni bol. Sudjenje jos uvijek traje i vodi se u Bijelom Polju. Medju onim koji mu sude ili svjedoce protiv njega ima i ljudi koji nose bosnjacka imena. Sulejman Alickovic je govorio o svojoj knjizi STECCI U SANDZAKU, u kojoj je pokazao da su se i na ovim prostorima nalazili Bogumili i to znatno prije nego neke etnicke zajednice. Istorija ovih prostora mora se drugacije i objektivnije pisati, posebno i sa stanovista danasnjih Bosnjaka. Fehim Kajevic, novinar, pjesnik i publicist, govorio je o knjizi Faiza Softica STRAH OD RODNE KUCE, pozdravljajuci ovo djelo kao istinski umjetnicki dozivljaj zivota ljudi u dijaspori i ljudi ostecenim ratnim strahotama u Bosni. Safeta Osmicic je citala dijelove svog romana MELEK RABIJA, dok su na kraju neki ucesnici programa govorili i po jednu svoju pjesmu. Bilo je to, kako je na kraju istakao i pisac Faiz Softic, jedno od najljepsih ali i najduzih knjizevnih veceri kojima je on prisustvovao. Zajednici sandzacke dijaspore u Holandiji i Islamskom kulturnom centru iz Amsterdama, na kraju jos jednom da istaknemo, treba odati duzno priznanje i pohvale na organizaciji i pokusaju da spoje stvaraoce koji vode porijeklo iz Crne Gore i publike koja zeli da se upozna sa njihovim stvaralastvom a zivi skoro dvije decenije u Holandiji. Radoznalost za zivot i stvaralastvo Bosnjaka-Muslimana i iz Crne Gore samo je jos jedan pokazatelj koliko ih muce iste brige i zelja da se krene ka svijetlijim danima. Mujo Midzic



39

ZLATKO LUKIC – BOSANSKI RODOSLOVI

Naziv knjige: BOSANSKI RODOSLOVI

Sadrţaj: Atlas rodoslovnih karata bosanskih vladara i visokog plemstva i dinastija onih monarhija koje su imale utjecaj na civilizacijski razvoj BiH; Turska, Ugarska, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Austro-Ugarska i ostale.

BOSANSKI RODOSLOVI Autor: Zlatko Lukić Izdavać: Međunarodni centar za mir, Sarajevo i Planjax, Tešanj

Tvrdi uvez, 290 str, format 23 x 32cm, ilustrirano u boji Cijena: 99 KM Cijena u pretplati: 75 KM Uštedjeli ste: 24 KM

Otkrijte kako su europske kraljevske dinastije mijenjale povijest Bosne.

Ovo jedinstveno izdanje uvjerit će vas da je genealogija sve samo ne dosadna i teška.

Ona je fascinantna i zanimljiva, oĉaravajuća i uzbudljiva!

Koliko se puta ţenio kralj Bosne Tvrtko I. i koje su mu ţene bile? Tko je ubio kralja Bosne Stjepana Tomaša i zašto? Znate li zašto je Stjepan II. dao svoju kćerku za cara Zigmunda? U kakvom su rodu Nemanjići sa Nijemcima? Koliko je kraljica Europi dala Bosna? Zašto je zadavljena Marija, unuka Stjepana II. Kotromanića? Koji su bosanski plemići bili vitezovi Reda Zlatnog Zmaja? Šta je Husrev beg u rodu sa sultanom Bajazidom II.? Jesu li Mehmed-paša i Ferhad-paša Sokolović braća? Gdje je sahranjena zadnja bosanska kraljica Katarina Kosaĉa, a gdje njena kći?

Zahvaljujući BOSANSKIM RODOSLOVIMA Vaša će znatiţelja biti zadovoljena. Proniknut ćete u tajne svijeta bosanskih kraljeva i visokog plemstva, te saznati kako je došlo do otkrića i spoznaja koje su oblikovale sadašnjost.

Knjiga je za sve one koji se bave poviješću ali i za laike. Knjiga kakvu treba svaka biblioteka, svaka škola i fakultet.

Krenite na uzbudljivo putovanje kroz fascinantni svijet genealogije!

Na: 119 grafiĉki prikazanih rodoslovnih karata, 2 usporedne tabele, 2 povijesne karte, 10 autentiĉnih povijesnih fotografija. I dio - Kratak pregled povi jesti BiH od Ilira do austrougarske okupacije



40

II dio - Ţivotopisi vladara Bosne III dio - Ţivotopisi bosanskih plemićkih obitelji ATLAS: I. Rodoslovne karte vladara i plemstva BiH II. Rodoslovne karte susjednih drţava III. Zemlje koje su utjecale na razvitak BiH Aneks 1: Rodoslovne karte vezane za BiH Aneks 2: Rodbinske veze najvećih dinastija i bankarska carstva 10 razloga da naruĉite BOSANSKE RODOSLOVE već danas: 1. Steći ćete cjelokupan pregled srednjevjekovne povijesti BiH, 2. Upoznati ćete ţivote svih vladara BiH i visokog plemstva, 3. Otkrit ćete imena svih paša i vezira bosanskog pašaluka i njihovu narodnost, 4. Saznat ćete imena svih ţena, ljubavnica i djece osmanskih sultana, 5. Otkrit ćete sve braĉne i dinastijske veze najvećih kraljevina Europe, 6. Saznat ćete sve pretke zadnjeg bosanskog princa unazad 33 generacije, 7. Otkrit ćete koliko je genealogija zabavna i uzbudljiva, a uz to ćete i mnogo toga nauĉiti, 8. Obogatit ćete svoje znanje i proširiti horizonte otkrivanjem gotovo svih tajni bosanskog plemstva, 9. Uţivat ćete u listanju prekrasno dizajnirane monografije, s ĉijih stranica jednostavno "blješte" zapanjujuće i fascinantne ĉinjenice, 10. Svim profesorima, studentima i radoznalim ljubiteljima povijesti dragocjena i neprocjenjiva pomoć u uĉenju i pisanju školskih, seminarskih, magistarskih i doktorskih radova. O autoru: Zlatko Lukić (11. 2. 1953. Zagreb) do 1992. ţivio u Banjaluci, a od 1992. u Švedskoj, Norveškoj, Njemaĉkoj, Nizozemskoj i sada u Hrvatskoj. Izvedene drame: Crveni kesten, Djeca noći i Hibernatori. Objavljeni romani: Antigona Bosanska, Tajna knjiga, Progonstvo, Posrtanje knjige, KaraĊoz, Kino Bosna (sve 2 izdanja) i Katarza. Ostalo: Bosanska sehara (poslovice i fraze u BiH), Geneza Bošnjaka (esej), Anatomija zla na Balkanu (esej), zbirka pjesama Zagrljaj. Nagrade: Pjesma Moja naiva, nagrada Knjiţevne omladine za poeziju BiH 1975., Pripovijetka Njih dvojica nagrada „OsloboĊenja“ za novinska priĉu 1978., Drama Djeca noći, nagrada za originalni dramski tekst, 1982. Roman Katarza, nagrada za najbolji roman, 2007. Uvršten u antologiju bh pripovijetke 1979. u redakciji ĉasopisa „Ţivot“ s priĉom Golubovi ne umiru. Na internetu: http://www.zlatkolukic.com E–mail: [email protected]

Pretplatna cijena traje do 30. juna 2011. Moguća kupovina na 3 rate.

Narudţbe slati na adresu: E-mail: [email protected]

MERSIHA IZ NIJMEGENA

Eldin Eminović

Eldin Eminović je roĊen u Derventi. Objavio je dva romana: 'Muzej' (Beograd 2004) i 'Hodnik' (Beograd 2005), i jednu knjigu moderne proze: 'U zemlji zakasnjelih sjena' (Beograd 2005). Jedno vrijeme je ureĊivao kolumnu za Internet izdanje Derventskog lista. Zastupljen je u knjiţevnim zbornicima 'Dobro jutro' (Lukavac 2001) i 'Balkansko





41

pero' (Sarajevo 2009). Njegova kratka priĉa 'Fata koju su par puta sahranjivali' je objavljena u Internet ĉasopisu 'MaxMinus'. Biografija mu je objavljena u knjizi 'Ko je ko u bh. dijaspori'.

Roman Mersiha iz Nijmegena je saĉinjen iz tri dijela. Mlada bosanka Mersiha vara svoga muţa sa mladićem sumnjivih nazora. Tako nastaje ljubavni trokut koji se pukim sluĉajem nije završio tragiĉno. Svako od njih je ispriĉao svoju ispovijest. MeĊusobno ispreplitane njihove ispovijesti ĉine roman nepredvidljivim i nesvakidašnjim i stavljaju pod lupu sve nedaće sa kojima se susreće grupacija ljudi okupljena pod zajedniĉkim nazivom ´dijaspora´, novi duh

Evrope, i sjećanje na zemlju koju su nekada zvali svojom.

HUMANITARNI RAD

DOSTAVLJENA POMOC SLIJEPIM IZ ZENICE Opstinsko udruzenje sjijepih i slabovidnih osoba iz Zenice pocetkom juna dobilo je znacajnu pomoc u vidu medicinskih i drugih vrsta pomagala iz Amsterdama. Zahvaljujuci angazovanju Udruzenja za hendikepirane osobe ST GPB i Udruzenju BiH dijaspore SABA, predsjedniku Saveza slijepih iz Zenice Suadu Skopljaku i njegovim saradnicima, uz prigodne govore, uruceno je pet “braille” masina za slijepe osobe, 42 stapa,c etiri “braille” rucna sata , tri seta “braille” rucnih masina, jedan “braille”aparat za ucenje “braille” pisma, naocare za slabovidne, lupa, kao i jedan digtafon, a sljedeci put bice i vise. Na petodnevni put u Zenicu isla je predsjednica ST GPB Gillian Ford i predsjednica SABA Dina Sovic Kapetanovic sa kcerkom Ednom koja je najmladji clan SABA, kao i Bert Ensing i gospodja Wams humanitarni radnici iz Amsterdama Delegaciju iz Amsterdama primio je nacelnik za drustvene djelatnosti Zenice Zijad Softic, a ista je bila i gost Radija Zenice u programu za slijepe. Brat predsjedice SABA Ermin Kapetanovic, inace, zaposlen kao inspektor u Opstini, bio je od velike pomoci u pripremi ove posjete i, zajedno sa roditeljima, pruzio i gostoprimstvo gostima iz Holandije. Porodica Kapetanovic



42

obezbjedila je kompletan smjestaj, a omogucila im je i posjetu Jadranskom moru u blizini Sibenika. Delegacija je posjetila i Sarajevo gdje su vidjeli neke od znacajnih kulturno-istorijkih spomenika.

gosp. Wams, Ermin Kapetanovic, Jillian Ford, Edna Sovic (najmladji clan SABA)

Edina Kapetanovic-Sovic, Suad Skopljak (predsjednik Saveza slijepih Zenice) Bila je ovo samo prva akcija pomoci slijepim i slabovidnim osobama u Zenici. Sljedecih mjeseci pripremicemo jos materijala koji im je neophodan i na adekvatan nacin i dostaviti u BiH, istakla nam je Dina Sovic Kapetanovic. M. Midzic

UDRUŽENJE MLADIH ZA RAZVOJ ˝VIZIONAR˝ BUGOJNO

ID: 4236516370007

Transakcijski broj računa: 1995210052756753 (Sparkasse)

Adresa: 307. Motorizovane brigade br. 92, 70230 Bugojno

Telefon: 062-376-992 / fax: 030-251-222

Email: [email protected]




43

HUMANITARNA AKCIJA

ZA LIJEĈENJE DJEĈAKA FARISA HARAĈIĆA

Realizator akcije:

Udruženje mladih za razvoj „VIZIONAR“, Bugojno

Cilj akcije je prikupljanje novĉanih sredstava za lijeĉenje djeĉaka Farisa Haraĉića.

Kratak opis: Faris (Dţevad) Haraĉić, je roĊen 19.01.2000. godine u Bugojnu. Dijagnosticirana mu je bolest akutna mijeloblastna leukemija AML/M2. Trenutno se nalazi na lijeĉenju na Hematoonkološkom odjeljenju djeĉije bolnice u Sarajevu. Za njegovo ozdravljenje potrebno je izvršiti hitno presaĊivanje koštane srţi koja bi se obavila u Njemaĉkoj a za koju je potrebno izdvojiti novĉana sredstva u iznosu od 50.000,oo KM (pedesethiljada konvertibilnih maraka). S obzirom da porodica nije u stanju obezbjediti sva potrebna novĉana sredstva, Udruţenje mladih za razvoj “VIZIONAR”, Bugojno sa svim ljudima dobre volje , našim kolegama i prijeteljima će pokušati da skupi bar dio sredstava kako bi uspjeli saĉuvati ţivot djeĉaka koji je tek napunio jedanaest godina. Naĉin podjele sredstava Sva sredstva prikupljena za ovu humanitarnu akcije biti će uruĉena porodici Haraĉić. Sredstva će uruĉiti predsjednik Udruţenja mladih za razvoj „VIZIONAR“ , Bugojno, gospodin Adis Ĉaušević Period trajanja akcije Humanitarna akcije će trajati od 01. -30. apila 2011. godine. Realizatori akcije 1. Udruţenje mladih za razvoj „VIZIONAR“, Bugojno;

Predsjednik Udruţenja mladih za razvoj „ VIZIONAR“ Adis Ĉaušević



44

Z D R A V L J E

STA TREBA DA ZNAMO KAD ODLAZIMO U POSJETU LJEKARU

Pise:Prof.dr.Ferid Cengic

Ĉesto nismo zadovoljni odnosom našeg kućnog ljekara prema nama i našoj bolesti. Ima ljekara koji su u komunikaciji bolji od drugih, iako ne moraju biti i struĉniji. Nekima opet fali osobina da uspostave odnos povjerenja, iako mogu biti sasvim dovoljno struĉni. Da bi se izbjegli eventualni nesporazumi potrebnoi je da kao pacijenti vodimo raĉuna o nekim stvarima.

1. Da doktori nisu svemogući, da su to obiĉni ljudi, da ĉesto imaju dan kada su i sami zabrinuti zbog svojih personalnih problema, te da su nervozni i da nemaju uvijek beskrajno strpljenje.

2. Da dobijanje recepta za llijek nije obavezno nakon posjete ljekaru. U najvećem broju sluĉajeva dovoljan je ljekarski savjet, uputa ili preporuka.

3. Svaki lijek ima i negativne uĉinke, koji nekad mogu izazvati više štete, nego da lijek nije propisan. Za to ne treba insistirati na receptu za lijek, pogotovu ne treba prejudicirati koji lijek ţelimo (jer smo od nekoga ĉuli da je dobar).

4. Pacijetni obiĉno nisu u stanju da ocijene struĉnost ljekara, a svoje zakljuĉke o nekom doktoru baziraju uglavnom na njegovom blagonaklonom i umilnom ponašanju. Doktori trebaju da se sa respektom odnose prema pacijentu, ali ne smiju svoje neznanje maskirati pretjeranom snishodljivošću.

5. Dosta doktora zbog guţve i premorenosti, ţeli da "jeftino proĊe" i da se otarasi pacijenta. Pacijent mora znati da postavi pitanja o svojoj bolesti i da bude uporan u traţenju odgovora. Ispisivanje recepta je najbrţi naĉin da se doktor otarasi pacijenta, a istovremeno i najneefikasniji i najskuplji naĉin. Lijek neće djelovati, pacijent ili socijalno će ga platiti, a pacijent će opet doći doktoru u još veću guţvu, po novi brzotrzni recept, pa se zaĉarani krug nastavlja.

6. Zato je doktor u privatnoj praksi u prednosti, jer ima dovoljno vremena za razgovor. Ĉak i ako je manje struĉan, ostaviće daleko bolji utisak od onoga koji radi za platu. Takvome su na leĊa natovarene sve moguće veze i vezice, od roĊaka i prijatelja, do rodbine svih zaposlenih gdje radi. Uz to mu se nabija na nos svaki poklon koji dobije, a o novcu da i ne govorim.

7. Antibiotici su opasni lijekovi, koje treba izbjegavati kad god je moguće. Većina najĉešćih današnjih upala izazvana je virusima. Antibiotici ( kao ni sva ostala sredstva) ne djeluju kod gripe, nahlade, a i kod većine upala gornjih disajnih puteva (grla, sinusa, ţdrijela, bronha). Antibiotici izazivaju rezistenciju,a ĉesto oštećuju pojedine organe (bubrege, jetru,itd. ) mijenjaju floru u crijevima, izazivaju alergije (koţne reakcije). Neke alergiĉne reakcije mogu biti po ţivot opasne. Antibiotici podstiĉu i izazivaju gljiviĉne upale, koje se mnogo teţe lijeĉe, nego virusne upale dišnih puteva. Zato ne treba ići doktoru i "traţiti antibiotik". Ispitivanja u Holandiji su pokazala da sinusitis i bronhitis jednako dugo traju i sa antibioticima i bez njih.



45

8. Antibiotike treba rezervisati za teţe bakterijalne infekcije. Najbolje je uraditi bris sa antibiogramom, da se taĉno odredi uzroĉnik i njegova osjetljivost.

9. Ne treba ĉesto mijenjati svog kućnog ljekara, najbolje je kad jedan ljekar bude za decenije ţivota. On tada zna pacijenta "u dušu", a i pacijent zna taĉno kako se s doktorom ophoditi i šta od njega oĉekivati.

10. Ne treba oĉekivati od doktora svemoguće. Iako je medicina, zahvaljujući prije svega unaprijeĊenju tehniĉkih mogućnosti, izvanredno uznapredovala, posebno u pogledu dijagnostike, ipak je medicina daleko od toga da moţemo biti zadovoljni. U Holandiji, pored svih mogućih lijekova protiv bolova, nekoliko miliona ljudi svakodnevno trpi bolove, iz ovih, ili onih razloga.

11. Pa ipak je savremena medicina mnogo bolje stojeća i u tom pogledu, u odnosu na raznorazne nadriljekare i raznorazne nadripraktike, koje obiĉno, samo u poĉetku, kao i kod svakog novog lijeka, ili ĉak placeba (laţnog lijeka) pokaţu neko poboljšanje. Najveći broj pacijenata boluje od psihosomatskih bolesti (ĉak 80 posto posjeta u praktici kućnog doktora), te sugestija ima izvanredno veliki znaĉaj.

Vidi http://ocnidoktor.blogger.ba/

S P O R T

ZAVRSENO VIII SVJETSKO PRVENSTVO DIJASPORE BiH U NOGOMETU

VELIKA KLADUŠA - U Velikoj Kladuši je 21. maja 2011. završeno 8. Svjetsko prvenstvo dijaspore BiH u malom

nogometu koje se po prvi puta odrţavalo u Bosni i Hercegovini. Organizator ovog osmog po redu Svjetskog prvenstva bio je Svjetski Savez dijaspore Bosne i Hercegovine, a suorganizator i domaćin Opstina Velika Kladuša. Za titulu prvaka bosanskohercegovaĉke dijaspore borilo se 15 reprezentacija rasporeĊenih u ĉetiri grupe. Na ovom Svjetskom prvenstvu u Velikoj Kladuši uĉestvovale su bh. selekcije iz Belgije, Holandije, Norveške, SAD-a, Kanade, Engleske, Danske, Njemaĉke, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Ĉeške, Švedske, Italije i Irske. Ţrijebom su reprezentacije bile podijeljene u ĉetiri grupe, nakon kojih smo dobili osam uĉesnika ĉetvrtfinala. Nakon uzbudljivih ĉetvrtfinala i polufinala, u finalu, u utakmici za šampiona i vicešampiona dijaspore BiH u malom nogometu, sastale su se ekipe SAD i Slovenije. Pobjeda je po prvi puta pripala bh. ekipi iz SAD-a, koja je u finalu savladala takodjer dobru selekciju Slovenije sa 2:1 pogotkom desetak sekundi prije kraja utakmice. Tako je ekipa SAD postala po prvi puta pobjednik na 8. Svjetskom prvenstvu dijaspore BiH u malom nogometu, koje je odrţano u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Kladuši. U susretu za treće mjesto ekipa Norveške pobijedila je selekciju Švedske rezultatom 5:4.

U veĉernjim satima u Gradskoj sportskoj dvorani upriliĉena je podjela medalja i pehara najuspješnijim meĊu petnaest reprezentacija uz bogat kulturno- umjetniĉki program. Zahvalnicu uspješnom domaćinu 8. Svjetskog prvenstva dijaspore BiH u malom nogometu ĉelniku Velike Kladuse Admilu Mulaliću uruĉili su predsjednik Svjetskog Saveza dijaspore Zaim Pašić i sekretar Anes Cerić. Zahvalnicu domaćinu uruĉio je i poĉasni konzul BiH u Turskoj Kemal Baysak. Medalje i zahvalnice uĉesnicima svih reprezentacija uruĉio je naĉelnik Admil Mulalić. Zahvalnice su uruĉene i ĉlanovima Organizacionog odbora SSD BiH, te ĉlanovima Odbora Općine Velika Kladuša, kao domaćina. Pehar pobjedniĉkoj ekipi Sjedin jenih Ameriĉkih Drţava uruĉio je predsjednik SSD BiH Zaim Pašić. Pehar ekipi Slovenije uruĉio je poĉasni konzul BiH u Turskoj Kemal Baysak, dok je pehar trećeplasiranoj ekipi Norveške uruĉio generalni konzul BiH u Stuttgartu Haris Halilović.

http://ocnidoktor.blogger.ba/



46

Ekipa Holandije sa Z. Pasicem, A. Mulalicem i K. Baysakom

Pehari su uruĉeni i najboljem igraĉu Nerminu Hasanbe goviću, ĉlanu ekipe Slovenije, najboljem strijelcu Adnanu Ĉiraku, ĉlanu ekipe Švedske i najboljem golmanu Ilfanu Kudiću, ĉlanu ekipe SAD-a. Pehar za fair play dodijeljen je ekipi Austrije. Specijalni pehar za najmlaĊeg uĉesnika pripao je Jasminu Halkiću iz Kanade. Dresom bh. Reprezentativca Seada Salihovića nagraĊen je Arnes Pobrić (Engleska), a dok je dres našeg drugog reprezentativca Vedada Ibiševića pripao Edi Hodţiću izAustrije. Nakon uruĉenja pehara, zahvalnica i medalja, zajedniĉko druţenje domaćina sa uĉesnicima i gostima uz kulturno – umjetniĉki program u kojem su nastupala Kulturnoumjetniĉka društva „Tono Hrovat“ iz Velike Kladuše, „Vrnograĉ“ iz Vrnograĉa, te KUD „Ljiljan“ iz Slovenije. TakoĊer su nastupili i krajiški estradni umjetnici Hasib Murtić i Zlatan Tepić. Za slijedeće Deveto svjetsko prvenstvo dijaspore BiH kao domaćini kandidirali su se Slovenija i Holandija.

Folklor KUD-a Toni Hrovat iz Velike Kladuse



47

Prelijepa atmosfera, veliki interes publike i vrijedni domaćini su uĉinili ovaj dogaĊaj nezaboravnim svim uĉesnicima i gostima. Ovogodinje prvenstvo dijaspore BiH obiljeţio je izuzetno kvalitetan mali nogomet i još bitnije sve ekipe su igrale izuzetno fer i sportski, tako da nije bilo niti najmanjeg ispada, a cjelokupna organizacija i trud domaćina su bili na veoma visokom nivou, što je u konaĉnici rezultiralo odliĉnom atmosferom i stvaranjem novih prijateljstava izmeĊu svih uĉesnika na prvenstvu. Na kraju prvenstva u nedjelju 22. maja je na Gradskom stadionu u Velikoj Kladuši odigrana prijateljska nogometna utakmica izmeĊu kombinirane ekipe SAD i Kanade i velikokladuškog prvoligaša - ekipe „Krajišnika“, u kojoj su domaći nogometaši pobijedili sa rezultatom 1:0. Ovu utakmicu je pratilo nekoliko stotina gledalaca, a ekipe na terenu prikazale su odliĉan nogomet a jedini pogodak u prvom poluvremenu postogao je nogometas „Krajišnika“ Samir Šabić iz slobodnog udarca.

MLADI-BiH POBJEDNIK SCOUTING TURNIRA U MALOM FUDBALU U AMSTERDAMU

Scouting turnir u malom fudbalu odrzan je 26. marta 2011. u Amsterdamu sa ciljem izbora najbolje fudbalske selekcije Holandije za ucesce na VIII Svjetskom prevenstvu Dijaspore BiH u malom fudbalu u Velikoj Kladusi od 20. do 22. maja 2011. godine. U ostroj konkurenciji tim Mladi-BiH zauzeo je prvo mjesto i time na najbolji nacin odbranio boje nase istoimene omladinske organizacije. Od ukupno 7 odigranih utakmica sest je zavrsio pobjedom sto je na kraju rezultiralo osvojenim prvim mjestom.

Pobjednicka ekipa Mladi-BiH

Sastav tima Mladi-BiH: Medin Alagic, Semir Golic, Haris Kahrovic, Anel Kahrovic, Goran Krnjic, Emir Mujovic , Mirnes Music i Miralem Music . Trener ekipe je Mumin Mehic. Drugo mjesto je zauzeo tim Amsterdam, dok je trece mjesto pripalo timu Utrechta.

http://www.mladi-bih.nl/index.php?page=fotogalerija-o



48

Najbolji strijelac sa 10 golova bio je igrac ekipe Amsterdama Jakub Senan. Turnir je pratio relativno veliki broj navijaca iako je odziv ekipa za ucesce bio ispod ocekivanja zbog cinjenice da je turnir odrzan u subotu sto mnogima nije odgovaralo. Glavni sponzor ovog turnira bila je firma Geotec Survey B.V. vlasnika Zeljka Javora.

MLADA FUDBALSKA EKIPA IZ DONJEG MOSTRA SAMPION INTERNACIONALNOG FUDBALSKOG TURNIRA U ALMERE

ŠAMPIONI......ŠAMPIONI......ŠAMPIONI......!!!!!!!!! Mladi fudbaleri Škole fudbala „Napad je najbolja odbrana“ iz Donjeg Moštra na celu sa trenerom Fuadom Lepicem i njegovim pomocnikom Rasimom Ascalicom, osvojili su ovogodišnji Internacionalni fudbalski turnir u Almeru koji se odrzao 11. i 12. juna 2011. Od 10 odigranih utakmica mladi fudbaleri su pobijedili u devet i samo jednu utakmicu su odigrali nerjeseno (0:0), a gol razlika je 24:1, sto je po svim ocjenama briljantan rezultat.

Pobjednicka ekipa mladih fudbalera iz Donjeg Mostra na Internacionalnom turniru u Almeru Bilo je veliko zadovoljstvo biti Bosanac i Hercegovac u trenutku proglasenja prvaka turnira jer treba napomenuti da se nasa ekipa nalazila u grupi od 4 Holandske ekipe i 1 iz Njemacke a ne treba zaboraviti da je Holandija svjetski vice prvak u fudbalu pa je uspjeh time jos veci.



49

Mi kao domacini iz udurzenja SANA iz Almera zelimo da se zahvalimo mladim fudbalerima ŠF „Napad je najbolja odbrana“ na predivnoj igri i vrhunskom rezultatu koji su postigli. Ovaj projekat se ne bi mogao organizovati bez velikog broja entuzijasta dobrovaljaca/volontera: Senad i Zejna Brkić, Edin i Sabina Puzić, Elvir i Neti Puzić, Elvedin i Mubera Kodţaga, Senail Sivro, Omer Mujakić, Esad i Danijela Ćosović, Enes i Indira Jajetović, Nera Beganović, Evaldin-Ćelo i Selma Maglajĉetović, Semir-Sem i Coni Omiĉević, Kenan i Emina Hadţić, Avdo i Irma Krivić, Sejad Krunišić, Selmir Krunišić i Jasmin Kasum. Naravno sve su to podrzali i sponzori: Fikret Miskić i Irena Šabić, Senail Sivro, Sejad Krunišić, Emir i Nedreta Mlivić, Elmir i Aida Hasanbašić, Mirsad Hodţić, Kenan i Emina Hodţić, Vloer Sevdah i R&D Media Europe B.V. HVALA. ŠAMPIONIMA.....HVALA SVIMA.....! Elvedin Kodzaga Predsjednik udruzenja SANA iz Almera

LINKOVI KROVNE I OSTALIH ORGANIZACIJA ZAJEDNICE BiH U HOLANDIJI www.bihplatform.nl Het Platform - Krovna organizacija zajednice udruzenja i gradjana BiH u Holandiji www.nauk.nl Naucno akademski umjetnicki klub BiH-NL “NAUK” www.bihbc.nl BH Biznis klub www.mladi-bih.nl Mladi BiH www.bpn.ba Bosnian Professional Network www.srebrenica-herdenking.nl Srebrenica 1995-Nikada zaboraviti

BH KONZULARNI DANI SVAKE POSLJEDNJE

SUBOTE U MJESECU U AMBASADI BOSNE I

HERCEGOVINE

U DEN HAGU

KONZULARNE USLUGE GRADJANIMA BiH U

NIZOZEMSKOJ PRUZACE SE I U 2011. GODINI

od 10 do 14.00 casova

SVAKE POSLJEDNJE SUBOTE U MJESECU

U AMBASADI BIH U DEN HAGU

Bezuidenhoutseweg 223

Tel. 070 358 85 05

Nasa Bosna je list gradjana BiH U Nizozemskoj Izlazi kvartalno Glavni urednik: Dz.Kuric Clanovi redakcije: M. Midzic N. Ribic [email protected] www.bihplatform.nl

http://www.bihplatform.nl/

http://www.nauk.nl/

http://www.bihbc.nl/

http://www.mladi-bih.nl/

http://www.bpn.ba/

http://www.srebrenica-herdenking.nl/


http://www.bihplatform.nl/

gouda 11.07.2011. nasa bosna bosna/nasa bosna 26.pdf · 8.000 ljudi, dok je nalog un holandskim...

Documents