gouda 1. april 2010 nasa bosnaplatformbih.nl/nasa bosna/nasa bosna 21.pdf · hadžiarapoviću,...

www.bihplatform.nl GOUDA 1. APRIL 2010

Nasa Bosna - List gradjana Bosne i Hercegovine u Holandiji

1

NASA BOSNA

List gradjana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj Broj 21 NAMA VALJA ICI DALJE, PREKO BRDA I DOLINA, I PO SUNCU I PO KISI, PREKO VODE DO SLOBODE!

Almir Dervisevic

The Hague, 26. February 2010

On 26th of February 2007. the International Court of Justice in The Hague reached its verdict in legal suit Bosnia and Herzegovina against Serbia and Montenegro.

Three years later, one artist is still waiting for justice for all victims of aggression

and genocide in Bosnia and Herzegovina.

Numerous killed, tortured, raped and displaced citizens of Bosnia and Herzegovina are also still waiting.

Justice for Bosnia and Herzegovina

SVJETSKI SUD PRAVDE – INTERNATIONAL COURT OF JUSTICE



2

Den Haag, 26. februara 2010.

26. februara 2007. Internacionalni sud pravde u Hagu je donio presudu po tuzbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore.

Tri godine kasnije, jedan umjetnik jos uvijek ceka na pravdu za sve zrtve

agresije i genocida u Bosni i Hercegovini.

Jos uvijek cekaju i bezbrojni ubijeni, zlostavljani, silovani i prognani gradjani Bosne i Hercegovine.

Pravda za Bosnu i Hercegovinu

PROGLASENE NAJZASLUZNIJE LICNOSTI I UDRUZENJA U NIZOZEMSKOJ Platforma gradjana Bosne i Hercegovine, krovna organizacija bosanskohercegovačkih građana i udruzenja u Nizozemskoj je i ove godine u skladu sa postojecim kriterijumima izabrala i proglasila najuspjesnije ličnosti i udruzenja za 2009. godinu. Na svečanom skupu u Ambasadi BiH u Den Haagu 8. marta o.g. uručene su zahvalnice i priznanja istaknutim licnostima i organizacijama medju gradjanima Bosne i Hercegovine, kai i zasluznim holandskim pojedincima i organizacijama koji su aktivni u bh. organizacijama ili pomazu rad bh. zajednice podsticuci i razvijajuci na taj nacin i prijateljske veze i odnose BiH i Holandije.

Sefkija Hadziarapovic, Zenada Alijagic, Aida Kasum i Johan Extra Svecanost, koja je odrzana povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovinena a na medjunarodni praznik zena, u Ambasadi BiH otvorila je Admira Fazlić, predsjednica Platforme BiH, a potom se svecanom skupu obratila i Miranda Sidran-Kamišalić, ambasadorica BiH u Holandiji, koja se zahvalila gradjanima BiH u Holandiji na ustrajnom radu u pomoci svojoj domovini Bosni i Hercegovini ali i istakla, pored nominovanih, i imena nekih drugih zaslužnih kulturnih pregalaca koji uspješno promoviraju BiH u holandskom društvu. Prema pristiglim prijedlozima u skladu sa kriterijumima datim u konkursu uprava Platforme BiH je donijela odluku da se uruče priznanja najuspješnijim pojedincima i organizacijama. U izboru za ličnost godine priznanje je jednoglasno dodijeljeno Šefkiji Hadžiarapoviću, dugogodišnjem aktivisti bh. zajednice u Holandiji, osnivaču vise bh. udruženja, bivšem potpredsjedniku i predsjedniku Platforme BiH, nesebicnom pregaocu i volonteru u mnogim aktivnostima bh. zajednice u Holandiji, posebno onih koje su vezane za Srebrenicu i tamosnja udruzenja zena.



3

Najuspješnije bh. udruženje u protekloj godini na humanitarnom polju bilo je Udruzenje 'Libertas BiH' iz Brunssuma, a na kulturnom planu je 'Zlatni ljiljan' iz Arnhema. Nagrade su primile Aida Kasum, predsjednica udruženja iz Brunssumai i Zenada Alijagić, voditelj Folklorne sekcije 'Zlatni ljiljan'. Udruzenje “Libertas”je vec poslalo pozamasnu humanitarnu pomoc Domu zdravlja i OS u Bosanskoj Krupi, a od kraja prosle godine radi na realizaciji velike humanitarne akcije pomoći Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Mladicu Narcis Skelicu, radniku Gradskog saobracaja iz Amsterdama, zbog uspjesnog posredovanja u velikoj akciji slanja 16 tramvaja Grasu Sarajevu, u vrijednosti preko 3 miliona eura, dodijeljena je posebna zahvalnica. Pocasna plaketa dodijeljena je M. Cehajicu, osnivacu Platform BiH, koja mu je naknadno urucena, jer gosp. Cehajic iz zdravstvenih razloga nije mogao biti prisutan. Od holandskih organizacija i pojedinaca priznanja su dobili Kamp Westerbork, zbog dobre saradnje s 'Memorijalnim centrom Potočari', Boyd Noord iz Međureligijskog mirovnog vijeća IKV koji vec vise godina radi na projektima pomoci BiH te Johan Extra, koji je u clan Uprave Udruzenja 'Libertas BiH” iz Brunssuma, poznat kao konstruktivan i nezamjenjiv strucni savjetnik u realizaciji mnogih a posebno humanitarnih projekata pomoci BiH. Suada Pasic

Arnhem, 25.februara 2010 g. Predmet: Cestitka povodom Dana nezavisnosti BiH 1. marta 1992. godine je datum kada su dvije trecine gradjana Bosne i Hercegovine izasli na referendum i izjasnili se ZA nezavisnu, suverenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, drzavu svih njenih gradjana i naroda. Na osnovi te odluke ostvareno je medjunarodno priznanje i BiH je primljena u Ujedinjene nacije. Obiljezavajuci Dan nezavisnosti obiljezavamo jedan od najsvijetlijih datuma svoje povjesti, dogadjaj koji su prizeljkivale mnoge generacije, dogadjaj koji danas predstavlja stvarnost. Oni koji danas osporavaju ovaj datum ignorisu povijesnu cinjenicu o medjunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine a time i medjunarodne i domace pravne akte o kontinuitetu sadasnje drzave BiH sa Republikom Bosnom i Hercegovinom. Zato moramo biti odlucni i istrajni u izgradnji moderne pravne, funkcionalne, jedinstvene i stabilne drzave Bosne i Hercegovine koja ce postati ravnpravan clan Evropske i svjetske zajednice progresivnih nacija. Svim onim koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom od sveg srca cestitamo

1. mart - Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Admira Fazlic Predsjednik Platforme BiH

Dodijeljene nagrade i priznanja su ovih dana bile omiljena tema u okviru pojedinih organizacija i preko razlicitih internet foruma i blogova uz dosta polemicnih tonova i kritika, zbog navodne nedovoljne transparentnosti u kandidaturi, izboru i nacinu odlucivanja. Tvrdi se da postoje stotine Bosanaca i Hercegovaca koji zasluzuju priznanja a njih nigdje nema, sto je samo po sebi pozitivna okolnost, ako je tacna. Medjutim, mnogi od njih nisu poznati rukovodstvu Platforme BiH niti njenim organizacijama pa tako ni siroj bh. javnosti u Holandiji. Pored toga, niko ih nije predlozio i argumentovano obrazlozio kandidaturu za bilo koji oblik priznanja. Prema tome, postojeca kritika gubi svoju ostricu i smisao jer pada van domasaja postojecih kriterija o dodjeli nagrada i priznanja. Kandidati za priznanja trebaju u nacelu biti clanovi neke od postojecih bh. organizacija ili na odredjeni nacin sa istima saradjivati i davati doprinos od sireg znacaja za bh. zajednicu u Holandiji ili doprinositi njenim projektima saradnje i pomoci matici Bosni i Hercegovini. U okviru svecanog programa dodjele priznanja svoje odabrane pjesme govorili su sve popularnija bh. pjesnikinja Safeta Osmicic i dobro poznati stari dobri pjesnik Vjekoslav Vukadin.



4

PROFESORE IBRAHIMAGICU, DAYTONSKI USTAV NIJE VALIDAN NI PO DOMACEM NI

PO INTERNACIONALNOM PRAVU

Ovim zelim da kao clan Radne grupe za pravna pitanja Glavnog odbora SSDBiH potvrdim moj raniji stav i izrazim protivljenje davanju bilo kakvog prijedloga novog Ustava BiH u ime SSDBiH jer time neminovno ulazimo u dejtonsku parlamentarnu proceduru u kojoj nemamo nikakve sanse za uspjeh nego samo mozemo ocekivati poraz i gubljenje prava i kredibiliteta da kao dijaspora BiH pravnim putem zahtjevamo povratak legitimnog i legalnog Ustava Republike Bosne i Hercegovine. U prkos tvrdnji prof. Omera Ibrahimagica da je Dejtonski ustav, sadrzan u Aneksu IV Opsteg okvirnog mirovnog sporazuma za BiH, validan isti je kao Ustav BiH nelegalan jer je nametnut protupravno i nedemokratskim putem. Medjunarodni sporazumi podliježu ratifikaciji država potpisnica u skladu sa njihovim odgovarajucim ustavnim postupcima, a Dejtonski ustav je tek nedavno preveden, nikad nije objavljen u Sluzbenom listu BiH i nije prošao obaveznu ustavnu proceduru u skladu sa clanom 268 Ustava Republike BiH koji jasno propisuje zakonski postupak kako se Ustav može mijenjati. To su nezaobilazne ustavnopravne cinjenice koje se sudski mogu bez problema dokazati i cijeli sporazum oboriti, a poznato je da se danas sudski procesi sve vise dobijaju ili gube zbog nepostivanja pravno obavezujucih procedura ili klauzula. Dejtonski sporazum je neprihvatljiv i sa aspekta medjunarodnog prava i ugovornog prava. Po medjunarodnom pravu Povelja UN iskljucuje mogucnost interveniranja u ustavna pitanja zemalja clanica. Povelja kaže da ništa ne može opravdati miješanje izvana u unutarasnji ustavni sistem države clanice UN, a slucaj BiH je poseban primjer medjunarodnog ustavnopravnog masakriranja od strane susjednih zemalja i tzv. Kontakt grupe. Po ugovornom pravu Becka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, iskljucuje mogucnost da atributi suverenosti budu predmet medjudržavnih ugovora (clan 46). Ugovore, donesene pod pritiskom, smatra ništavnim (clan 51 i 52), pa i one dobrovoljne, ako su rezultat nelegitimne volje pregovaraca, ako su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu, nemaju mandat (clan 49), a sto se u slucaju BiH neosporno sve desavalo. Prof. Ibrahimagicu je poznato da je Ustav Republike BiH, clanovima 154 i 155 zabranjivao pregovaranje o Ustavu Republike izvan Parlamenta (Skupstine) Republike BiH, pogotovo u uslovima agresije i ratnog stanja, a sto je u slucaju Dejtonskog sporazuma i Ustava flagrantno krseno. Ocigledno je da je te cinjenice profesor zaboravio ili ih je namjerno zanemario da bi opravdao svoju tezu o “validnosti” Dejtonskog ustava. Zato dijaspora BiH mora odustati od ovog naivnog plana podastiranja novog prijedloga Ustava BiH institucijama BiH i istrajati na dokazivanju da imamo naš legalni Ustav Republike BiH, usvojen od strane Parlamenta Republike Bosne i Hercegovine, medjunarodno priznate clanice UN sa svim pravima i obavezama koje proizlaze iz te cinjenicete i insistirati na njegovom vracanju na snagu posto je isti samo privremeno suspendovan. To je najkraci i najefikasniji put ka povratku na legalno ustavno stanje u BiH i prekid dugogodisnje agonije i masovne patnje koja vlada u cijelom bh. drustvu. Nakon toga ostaje otvorena mogucnost brze i efikasne nadogradnje Ustava Republike BiH u skladu sa potrebama integracija u EU i ostalim zahtjevima savremenog demokratskog društva. Dzevad Kuric



5

INICIJATIVNI ODBOR GLOBALNOG POKRETA BiH (GP BiH)

Saopstenje za javnost

Poštovani građani Bosne i Hercegovine, Obavještavamo bosanskohercegovačku javnosti i građane BiH, u matici i dijaspori, da je 06/07. februara, 2010. godine formiran Inicijativni odbor Globalnog pokreta Bosne i Hercegovine (GP BiH) u cilju konsolidacije globalne mreže aktivizma intelektualaca, kao i svih njenih kreativnih i dobronamjernih građana, u nastojanju da se kroz aktivan općekoristan društveni angažman kreiraju novi putevi perspektive za bosanskohercegovačko društvo i njene građane, ma gdje bili nastanjeni. Globalni pokret Bosne i Hercegovine (GP BiH) proklamuje otvorenost za sve pojedince dobre volje i konstruktivne organizacije sa spremnošću da djeluju na organiziran i programski način u globalnim svjetskim okvirima, za dobrobit države Bosne i Hercegovine, njenih naroda i građana, kroz afirmaciju tradicionalnih multietničkih i multikulturoloških pozitivnih vrijednosti, kao i univerzalnih civilizacijskih tekovina, na principima uzorite demokratske prakse. Organizaciona struktura i programsko opredjeljenje GP BIH odražavaće duh solidarnosti i humanizma, implementirajući zacrtane ciljeve u rasponu od lokalnog do državnog nivoa u Bosni i Hercegovini, i od regionalnog, preko kontinentalnog, do globalnog, to jest svjetskog nivoa, preferirajući sklad između izgovorenih riječi i ostvarenih djela, između talenta i odgovornosti, te između zvanja i primijenjenih znanja. Princip da se svrsishodna praksa utemeljuje na pragmatičnoj teoriji biće u fokusu pažnje Inicijativnog odbora da bi se odezbjedili uvjeti za značajno programsko i organizaciono uvezivanje intelektualnih i kreativnih resursa i potencijala u matici i dijaspori, a u cilju ukupnog društvenog prosperiteta i stavljanja individualnih sposobnosti u funkciju općeg dobra. GP BiH će kroz svoje djelovanje podržavati i programski sarađivati sa pojedincima i organizacijama što afirmišu nove društvene vrijednosti i naraslu društvenu svijest o nužnoj potrebi za organizovan i programski angažman dobronamjernih građana BiH u matici i dijaspori u uvjetima alarmantne društvene situacije, uslijed rasprostranjenosti društvenih proturječnosti što svakodnevno generira individualne frustracije i udaljava BiH od aktuelnih globalnih integrativnih procesa. Članovi IO su svjesni znatne moći i uticaja onih koji nisu dobronamjerni prema državi Bosni i Hercegovini kao uzoritom primjeru multietničke, multireligijske i multikulturološke pozitivne historijske prakse, kao i da država BiH ima mnogo prijatelja širom svijeta koji se permanentno zalažu za njen progres, što treba da je motivirajuće za njene građane da ulože dodatnu praktičnu energiju u pravcu samoorganizovanja u cilju uklapanja u globalne integrativne procese, gdje BiH treba da izbori svoje mjesto eliminišući sve restriktivne oblike demokratske neuviđajnosti - afirmišući ideje, kadrove, projekte i programe, koji će bosanskohercegovačko društvo promovisati u pozitivnom svjetlu. Članovi Inicijativnog odbora GP BiH: 1. Ibrahim Osmanbašić (BiH) – predsjednik 2. Emir Ramić ( Kanada) – koordinator za Sjevernu Ameriku 3. Senada Softić-Telalović (Australija) – koordinator za Australiju 4. Enes Abdić (Švicarska) – blagajnik, koordinator za Evropu 5. Enes Bešić (Njemačka) - član 6. Nijaz Sofić (Australija) - član 7. Semir Đulić (USA) – član S poštovanjem! Inicijativni odbor GP BiH 06/07. februar, 2010. godine Predsjednik IO: Ibrahim Osmanbašić



6

PREDAVANJE O BOSANSKIM PIRAMIDAMA NA AMSTERDAMSKOM VU UNIVERZITETU

Projekt istraživanja Bosanske doline piramida imao je premijeru i na jednom nizozemskom univerzitetu. Osnivač Fondacije „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” dr. Semir Osmanagić gostovao je na VU Univerzitetu u Amsterdamu. Studenti, diplomci, magistri i doktoranti bh. dijaspore („Mladi BiH”) bili su domaćini predavanju. U prisustvu ambasadorice Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj Mirande Sidran Kamišalić, zatim predstavnika nizozemskog Ministarstva vanjskih poslova, Odjeljenja za Jugoistočnu Evropu, nekoliko konzularnih predstavnika, profesora i studenata VU Univerziteta i predstavnika brojne bh. dijaspore u ovoj zemlji, dr. Osmanagić je održao dvosatno predavanje pred punom dvoranom. Dvije su teme dominirale: prva, o novoj paradigmi koju sobom neumitno donose piramide koje se otkrivaju na pet kontinenata i nestajanju dogmatskog načina razmišljanja o ovom fenomenu; i druga, o značaju otkrića prvih evropskih piramida u Visokom. Brojne potvrde naučnih institucija o vještačkom karakteru piramidalnog kompleksa u Visokom nisu nikoga ostavile ravnodušnim. Postalo je jasno da se i svijet arheologije zauvijek mijenja: on više ne pripada ekskluzivno arheolozima već multidisciplinarnom naučnom pristupu koji kombinuje klasični i moderni satelitski i georadarski naučni instrumentarij.

Dr.Osmanagic manirom vrhunskog svjetskog predavaca cinjenicama osvaja publiku Jednosatna diskusija koja je slijedila fokusirala se na svrhu piramida te njihov značaj za Bosnu i Hercegovinu kao protivtezu korumpiranoj lokalnoj politici. Osjetio se ponos bh. dijaspore zbog postojanja piramida u BiH, s jedne strane, i razočaranost needuciranošću i nedobronamjernošću jednog dijela bh. kulturnog establišmenta u odnosu prema ovom projektu. Bilo je i zabluda koje su među holandskim naučnim miljeom širili predstavnici muzejskih institucija iz Sarajeva tvrdnjama da su bh. institucije navodno u zadnjih 30 godina dobro istražile ovo područje s arheološkog i geološkog stanovišta. Ta teza je lako demantirana sistematskim istraživanjima koje već pet godina provodi Fondacije i koja pokazuju da je središnja BiH totalno neistražena, a da u sebi krije dokaze o postojanju drevnih kultura. Naravno, najava održavanja Međunarodne radne akcije volontera od juna do septembra ove godine, uzrokovala ja i prve prijave iz ove zemlje i najavu dolaska u Visoko. Ovaj kulturni i naučni događaj je sniman s tri kamere (Nizozemska, Belgija, BiH) i predstavnicima digitalnih i pisanih medija (www.bihplatform.nl , Nasa Bosna, magazin „Quest”, Avaz). Slijedeće gostovanje dr. Osmanagića na univerzitetu u Nizozemskoj uslijediće već 21. maja 2010. u Eindhovenu.



7

NASI KANDIDATI I IZABRANI NA OPSTINSKIM IZBORIMA U HOLANDIJI

Pise: Senada Rougoor-Mahalbasic [email protected]

Prije dva dana je zavrsen koalicijski sporazum i formiranje opstinskog kolegijuma i vijeca u Emmenu, gdje sam izabrana za vijecnika opstine Emmen i pocela svoj treci po redu izborni period. PvdA je izgubila dosta glasova u Emmenu kao i u svim ostalim opcinama. U 2006. smo imali 18 mjesta, sada 11. Na svu srecu jos uvijek smo ostali najveca stranka, skoro 25% emmenara je glasalo za Partiju rada PvdA. Iza Rotterdama i Amsterdama smo treca opcina po rezultatu kojeg je ostvarila PvdA. Na gradskoj poltickoj sceni je najveci pobjednik Wakker Emmen, pet mjesta, koja ima strategiju slicnu PVV politici desnicara Wildersa, koja znaci da u praksi zapravo ne zele da preuzmu odgovornost. Strategija je negiranje svega i stvaranje nemogucih uvjeta sto se tice kontinuiteta velikih projekata u gradu. Opstinski College se sastoji od 3 vijecnika PvdA , 2 CDA i 1 VVD. Veliki uspjeh PvdA je u cinjenici da je skoro 80% izbornog programa ove partije preuzeto u koalicijskom sporazumu, sto je garancija kontinuiteta socijalne politike grada i brige za porodice i djecu koji zive na minimumu. Ovom prilikom zelim da pozovem nase gradjane da 9. juna izadju na Parlamentarne izbore i iskoriste svoj glas, s obzirom da je odziv ovaj put bio ispod 50%, sto je zabrinjavajuce. Drzavni izbori ce biti odlucujuci i pitanje je hocemo li svi zajedno u Nizozemskoj izabrati progresivnu ili ultra desnicarsku vladu? Na Facebook-u sam otkrila cijeli pokret ljudi svih boja i nacionalnosti koji su organizovali kampanju koja lici na Obaminu za Joba Cohena, bivseg gradonacelnika Amsterdama. Mislim da ova zemlja u ovim nestabilnim politickim vremenima treba nekoga kao sto je Job Cohen, a to znaci i PvdA kao najvecu stranku. Ucinimo sve da Holandija ponovo postane zemlja koju smo upoznali u devedesetim godinama kada smo stizali kao izbjeglice i izadjimo na izbore.

Damir Ibrovic, predstavnik PvdA je sa 1437 glasova uoci izbora izabran za najboljeg clana savjeta opstine Helmond ali je odustao od izbora zbog ne slaganja sa politikom PvdA. Sabina, dosadasnje vijecnice PvdA u Amsterdamu je odustala da se bavi politikom a Ajla Mandic, vijecnica u Apeldornu izpred PvdA nije dobila dovoljan broj na proteklim izborima. Mladi ekonomisti Amar Ramadanovic i Mersad Dzabic, obojica kandidati D66, iz opstina Rotterdam i Veenendaal, nisu uspjeli dobiti potreban broj glasova iako su bili na granici istih. Takodjer Mersiha Dzabic, mladi sociolog i aktivna clanica organizacije Mladi BiH, je kao kandidat PvdA iz Veenendala podijelila slabe izborne rezultate ove partije na lokalnom nivou.

Zenicanka Senada Rougoor- Mahalbasic je izabrana za vijecnika opstine Emmen i pocela svoj treci izborni mandat



8

REAKCIJE NA DEKLARACIJU O SREBRENICI SKUPSTINE SRBIJE KOJA NE SADRZI RIJEC GENOCID

Iako u Srebrenici izvrsen genocid - zlocin bez premca u poslijeratnoj Evropi

- Deklaracija o Srebrenici usvojena u Skupštini Srbije 30. marta 2010. morala je biti usaglašena s Rezolucijom Evropskog parlamenta i morala je da sadrži riječ genocid, jer se presuda Međunarodnog suda pravde upravo odnosi na genocid - izjavila je direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić

- Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji smatra da ova deklaracija ne zadovoljava očekivanja svih koji su željeli da Srbija tim gestom pokaže da je spremna da se distancira od politike Slobodana Miloševića, te da je parlament ovom raspravom dao jednu vrlo sramnu sliku stanja duha u srbijanskom društvu. -Sve ono što se dešavalo u parlamentu Srbije mnogo je važnije za samu Srbiju zato što ona pokazuje dubinu identifikacije s politikom Slobodana Miloševića, nemogućnost da se prihvati odgovornost za tu politiku i da se od nje distancira.

- Nura Begovic iz Udruzenja “Zene Srebrenice” kaze da za majke Srebrenice ništa ne znači ono što je usvojeno u Skupštini Srbije. Ovo je čista manipulacija i sve dok se ovako budu ponašali, nema pravog mira, pomirenja ni povjerenja, ni bolje budućnosti. Još nas više boli što se o ovome pitanju ne raspravlja u parlamentu BiH. To treba da bude tema svake skupštine. - Predsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ Munira Subašić, komentarisući usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici u parlamentu Srbije, kazala je da se stvari nisu nazvale pravim imenom te da se ne može riječ genocid zamijeniti riječju zlocin.

- Predsjednica Udruženja 'Žena - žrtava rata' Bakira Hasečić je, komentirajući usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici u srbijanskoj skupstini, kazala da je takva formulacija sramna, znajući da je Evropa usvojila rezoluciju u kojoj stoji da je u Srebrenici izvršen genocid. „Sramotno je, ponižavajuće prema žrtvama“, kazala je Hasečić dodajući da ipak misli da će jednog dana pošteni građani Srbije shvatiti da je izvršen genocid i da je izvršeno plansko ubijanje jednog naroda. - Glavni muftija Islamske zajednice Muamer Zukorlić odbacio je kao "neadekvatnu, nesvrsishodnu i nipodaštavajuću" Deklaraciju srbijanskog parlamenta o osudi zločina u Srebrenici. On smatra da su usvojenom Deklaracijom vlasti u Srbiji pokazale su svoju "moralnu, političku i civilizacijsku nemoć i propustile priliku da otvore novu bijelu stranicu odnosa sa Bošnjacima potvrđujući time da su taoci politike koja je dovela do genocida".

- Cuveni beogradski advokat Srđa Popović komentirajući “Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici”, koju je usvojila Skupština Srbije kaze: - Diskusija u Skupštini je bila sramotna. Prosto se vidio jedan strašan naboj da se zamagli i sakrije ono što je suština i ono što je najvažnije bilo da se kaže. A to je, naravno, da je ovdje u pitanju genocid. Sada kada gledam, meni se čini da je bolje da ništa nisu ni donosili. - Poslanik Evropskog parlamenta i izvjestilac za Srbiju Jelko Kacin (ALDE/ LDS) ističe, da je raspravama i usvajanjem Deklaracije o Srebrenici u Narodnoj skupštini, Srbija krenula pravim putem.

Međutim, sa žaljenjem konstatuje da slanje nedovršenih poruka nije ona evropska politika i preuzimanje odgovornosti za pomirenje koju Srbija i njeni građani zaslužuju, i koju cio region već tako dugo iščekuje.

Da bi Deklaracija imala svoju istinsku svrhu, vrijednost i odaziv, potrebno je da Srbija u potpunosti uvaži odluke Međunarodnog suda pravde i da se eksplicitno prizna da je u Srebrenici počinjen genocid.

Usvajanjem Rezolucije o Srebrenici na plenarnom zasjedanju u Strasbourgu u januaru 2009. Evropski parlament pokazao je jasan stav prema tim događajima. U skladu s Rezolucijom, ali i odlukom Međunarodnog suda pravde zločin počinjen nad stanovnišvom 11. jula 1995. u Srebrenici nije i ne može biti drugo osim genocid.

Priznanje i prepoznavanje zločina počinjenog u Srebrenici kroz Deklaraciju vodi ka pomirenju i eliminaciji svih stereotipa kolektivne krivnje, ali kao prepreka na tom putu i dalje stoji odsustvo generala Ratka Mladića na optuženičkoj klupi u Haagu. Nedovršena poruka koju je Srbija kroz Deklaraciju poslala, nažalost, nije u potpunosti doprinijela suočavanju s prošlošću i promjeni atmosfere u regionu. Suočavanje s prošlošću može uroditi plodom ako se ono izvrši iskreno i u potpunosti. Djelimično suočavanje ostavlja posao nedovršen i donosi realan rizik da se pogrešno protumače nastojanja Srbije da se obračuna s prošlošću - smatra Kacin.

- Doris Pack, izvjestilac Evropskog parlamenta za BiH izjavila je da je usvajanje deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije najmanji mogući korak koji je mogao biti učinjen, ali da se u tom dokumentu stvari ne imenuju pravim imenom.



9

Žene i kćerke ubijenih u Srebrenici ovakvu deklaraciju ne mogu da prihvate kao pravo izvinjenje - izjavila je Pak i dodala da Deklaracija "nije na pravi način osudila niti imenovala zločin koji se u Srebrenici dogodio".

Ona je dodala da je Deklaracija trebalo da pokaže srpskom narodu da je ono što je uradio režim Slobodana Miloševića i general Ratko Mladić, urađeno u ime srpskog naroda.

Da je Deklaracija bila striktna i imenovala stvari pravim imenom - genocid, i da je rečeno: 'to je urađeno u naše ime', onda bi ona rezultirala stvaranjem jasne slike u Srbiji šta se zaista dogodilo u prošlosti - izavila je Pak.

Ona navodi da je deklaracija usvojena u ovakvom obliku zbog činjenice da je jedan od koalicionih partnera u Vladi Srbije "Miloševićeva partija", ali i zbog toga što se opozicija i jedan broj ljudi u Srbiji protive tome da se stvari nazovu pravim imenom.

Komentarišući polemike koje su se u Beogradu vodile o tome da se u istoj deklaraciji osude i zločini počinjeni nad srpskim stanovništvom, Pak je navela da ne bi trebalo "miješati stvari", kao i da je potrebna "jasna deklaracija o tome šta je urađeno od strane Srba".

Iako postoje i druge stvari koje su se dešavale u prošlosti, genocid se mora nazvati svojim imenom, jer nikada nećete zaista vjerovati u izvinjenje ako je urađeno na ovakav način - istakla je Pak.

- "Times" konstatuje da je uprkos tome dobrodošlo usvajanje Deklaracije u kojoj se osuđuje to što se dogodilo u Srebrenici i upućuje izvinjenje, iako je riječ o preuzimanju minimalne istorijske odgovornosti za zločin bez premca u posljeratnoj Evropi.

Istina o Srebrenici je važna, kako za porodice žrtava, tako i za politički razvoj Srbije i regionalno pomirenje. To je način da se obezbijedi da se ksenofobija i atavizmi koji su u prošlom vijeku ranili Evropu nikada više ne ponovi. Riječi, međutim, nisu dovoljne. Srbijanske vlasti konačno moraju da uđu u trag Mladiću i da ga uhapse.

- Nevladina organizacija Žene u crnom ocijenila je danas da je usvajanjem Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nastavljen kontinuitet poricanja agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu i istakla da se Skupština Srbije "i ovoga puta narugala žrtvama genocida" u Srebrenici, njihovim porodicama i preživjelima. Skupština Srbije je još jednom izbjegla da pokaže solidarnost sa žrtvama zločina počinjenog u naše ime i da osudi i kazni sve one koji su učestvovali u genocidu. Najoštrije protestujemo protiv ove odluke Skupštine i zahtijevamo da Srbija isporuči Haškom tribunalu ratnog zločinca Ratka Mladića, piše u saopštenju Žena u crnom. Dodaje se da je Skupština Srbije odbijanjem da genocid u Srebrenici nazove tim imenom relativizuje učešće Srbije u tom strašnom zločinu "falsifikovanjem činjenica i relativizovanjem konteksta vođenog rata".

Na taj način Skupština Srbije svjesno je ignorisala presudu Međunarodnog suda pravde donijetu 26. februara 2007. godine, kao i presude Haškog tribunala u slučajevima "Krstić", "Jokić" i "Blagojević" u kojima su sudski utvrđene činjenice da se na prostoru Srebrenice dogodio genocid, navele su Žene u crnom.

COVJEK SE OD ZLA MOZE SPASITI SAMO TRAZENJEM ISTINE, GDJE GOD GA ONA ODVELA

Prof. dr. ŽARKO KORAĆ, predsjednik SDU poslanik Skupstine Srbije i profesor psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu: U SREBRENICI JE POČINJEN GENOCID

Ja neću glasati za rezoluciju koja izbegava reč genocid...*Veliki sam protivnik takozvane simetrije zločina. Sada govorimo o ovom, jer je najteži, a drugim ćemo drugom prilikom...*Zlo uništava ne samo svoje žrtve, već i one



10

koji ga čine. Ako to zaboravite, ostavljate svojoj deci i svim potomcima žig srama kojeg će oni, iako nevini, nositi kroz istoriju...*Milošević je sa svojom ratnom politikom etnički čistih teritorija doživeo poraz; bilo bi strašno ako bi se ona nastavila u miru tezama da u BiH ljudi ne mogu da žive zajedno. A zašto ne bi mogli?...*Potencijal za zlo je veliki u svakom čoveku. Sreća je da ga najveći broj ljudi nikada ne realizuje...*Hvala vama što još imate snage da tražite sagovornike koji bi potvrdili da sve još nije izgubljeno na prostoru bivše Jugoslavije i da ima ljudi koji su svesni stradanja vašeg naroda u proteklom ratu...... Kasnih osamdesetih i ranih devedesetih je na tadašnjoj sarajevskoj televiziji emitirana popularna emisija "Meraklije", autora i voditelja Vehida Gunića, u kojoj je njegovana samo sevdalinka, i ništa više. U jednoj od emisija moj prijatelj i zemljak (Krajišnik) Gunić je, želeći da podsjeti kakva se muzika može čuti u "Meraklijama", rekao: "Zna se kakvu brazdu mi oremo"! Eh, oni koji mene redovno prate u ovom serijalu intervjua mogli su se uvjeriti da sam u posljednje vrijeme načinio nekoliko intervjua sa političkim i javnim radnicima iz Beograda. Ali, kada god poželim da nađem u glavnom gradu Srbije sagovornika, zna se kakve tražim, odnosno zna se kakvu brazdu ja orem. Volio bih da sam sa uvaženim prof. dr. Zarkom Koraćem razgovarao o psihologiji (kojemu je to struka) ili o mojoj drugoj sportskoj ljubavi - košarci, jer je njegovo prezime itekako košarkaško, ali bilo je prečih tema. Nismo ih mi birali, već one nas. Gospodine Korać! Četiri godine prije nego što je Evropski parlament proglasio 11. juli za Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, skupa sa grupom nevladinih organizacija predložili ste Skupštini Srbije da se donese Rezolucija o Srebrenici. No, ni tada, kao ni do sada, to nije prošlo. Šta se desilo tada s tim prijedlogom? PROF. KORAĆ: Na desetogodišnjicu Srebreničke tragedije, 2005. godine, predlog rezolucije čak nije ni stavljen na glasanje, da bi se eventualno uvrstio u dnevni red skupštinskog zasedanja. Tadašnji predsednik Skupštine Predrag Marković, iz stranke G17, cinično je medijima izjavio "da nikakvog predloga nema", što je bila potpuna neistina. Ni jedna od vodećih stranaka, uključujući i Demokratsku Stranku, nije želela tu rezoluciju. Već tada se u javnosti pojavila teza da treba osuditi "sve zločine", što dobro zvuči, ali u praksi nema puno smisla, jer je predlog, koji smo podneli Nataša Micić i ja, jasno govorio o jednom konkretnom zločinu, o njegovoj desetogodišnjici, koristi reč genocid i traži osudu konkretnog zločina koji je učinjen u naše ime. Ovih dana je Rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije ponovo aktuelizirana. Dok vodimo ovaj razgovor, javnosti nije poznat konačan prijedlog iste. Dakle, kakav prijedlog (naziv rezolucije) Vi očekujete da će se naći pred poslanicima Skupštine? PROF. KORAĆ: Budući da je to inicijativa Borisa Tadića, predsednika Srbije i predsednika DS, očekujem da će se Skupštini najverovatnije ponuditi rezolucija koja govori o velikom zločinu u Srebrenici, ali ne koristi reč genocid i još jedna, koja osuđuje zločine učinjene srpskom narodu u proteklim ratovima na tlu bivše Jugoslavije. To bi bio nažalost kompromis vrlo žestoke i ružne javne rasprave u Srbiji ovih dana. Da li Vi lično smatrate da je u Srebrenici počinjen genocid? PROF. KORAĆ: Da. Ne radi se samo o sudskim presudama, od kojih se ta reč prvi put pojavljuje u presudi generalu Krstiću. Radi se onome što je tamo stvarno urađeno. Ako neko sistematski ubije za nekoliko dana sve punoletne i naravno, mnoge nepunoletne muškarce koje je zarobio u Srebrenici, onda on teži uništenju celokupnog stanovništva na tom prostoru. S obzirom na odnos političkih (i ideoloških) snaga u Parlamentu Vaše zemlje, da li se može realno očekivati da će se konačno donijeti ta Rezolucija i u kakvoj formi? PROF. KORAĆ: Što se mene lično tiče, moj stav je jasan i javno je izrečen. Ja neću glasati za rezoluciju koja izbegava reč genocid. To su saopštile kasnije i neke druge, uglavnom manje parlamentarne stranke, kao LDP Čedomira Jovanovića, Savez vojvođanskih Mađara ili LSDV Nenada Čanka. Nažalost, to nije stav većine. Ali bez obzira na ovu činjenicu, ima promena u odnosu na ranije godine. Sada većina bar prihvata da je tamo učinjen težak zločin. Problem je što ta većina želi istovremeno da ga relativizuje i veže za druge zločine, izbegavajući pri tom njegovu užasnu suštinu koja ga izdvaja od drugih zločina. Upravo zato, ovaj zločin je postao simbol stradanja u ratovima u BiH. Veliki sam protivnik takozvane simetrije zločina. Sada govorimo o ovom, jer je najteži, a drugim ćemo drugom prilikom. Takođe, uvek sam smatrao da smo najodgovorniji prema zločinima učinjenim u naše ime. Njih moramo prvo da osudimo. Da li bi eventualna Rezolucija o Srebrenici bila koristan akt po srpski narod u cjelini? PROF. KORAĆ: Naravno. Samo onaj koji je osudio zlo za koje je moralno odgovoran, čuva svoju ljudskost. Zlo uništava ne samo svoje žrtve, već i one koji ga čine. Ako to zaboravite, ostavljate svojoj deci i svim potomcima žig srama kojeg će oni, iako nevini, nositi kroz istoriju. I uvek će im se to vraćati. Kako ćete ponovo povratiti poverenje sveta koji vas gleda, ako se ne izvinite žrtvama i njihovoj rodbini. I to iskreno. I naravno, kaznite krivce. Ne vidim drugi put. A sada, malo o SDU, kojoj ste na čelu i jedan od njenih osnivača. Radi se o relativno mladoj stranci koja je nastala 1996. izdvajanjem iz GSS. Zašto ste se izdvojili?



11

PROF. KORAĆ: Želeli smo da pokušamo da obnovimo ideju socijaldemokratije u Srbiji, koja nije bila istorijski jaka, ali je bila politički važna, jer je dala jednog Svetozara Markovića ili Dimitrija Tucovića. Oni su bili, pored ostalog, žestoki protivnici tadašnjoj agresivnoj i ekspanzionističkoj politici Srbije. Nekada mislim da zbog toga veoma nedostaju i današnjoj Srbiji. Nažalost, nismo ostvarili veću podršku među biračima u Srbiji. Ali smo jedan principijelan glas u javnosti koji obično prepoznaju po beskompromisnom zalaganju za ljudska prava i antiratnom stavu. Nismo pravili političke kompromise kao drugi i to nas je koštalo veće popularnosti. Ali mi postojimo već više od deset godina i demonstriramo bar jedno - da je moguće politički opstati u Srbiji protiveći se šovinizmu i nasilju. Trenutno imate jedno poslaničko mjesto u Skupštini, skupa sa LDS-om, GSS-om i LSV-om. Koliko ta koalicija može bitno utjecati na skupštinske odluke i imate li podršku od drugih parlamentarnih stranaka kada se radi o odlukama i zaključcima za koje se zalažete? PROF. KORAĆ: GSS se stopio sa LDP, a Canak je trenutno u skupštinskoj većini Demokratske Stranke. Na te stranke se uvek može računati kada se radi o osudi rata i zaštiti ljudskih prava. Ali će proći još dosta vremena dok naši stavovi ne postanu dominantni u Srbiji. Mi smo, realno, jedna politička alternativa koja opstaje uprkos mnogim teškoćama. U onoj meri u kojoj se Srbija bude menjala u moderno i demokratsko društvo, naši stavovi će biti više prihvaćeni. Poznata je crveno-crna koalicija iz vremena Miloševića. Šta je ostalo od nje danas, barem u skupštiskim klupama, te Vladi? PROF. KORAĆ: To je zanimljivo pitanje. Radikali su se pocepali, što se moglo očekivati, pošto je njihov šef Šešelj već više od šest godina u Hagu. Drugi su razvili ambicije da vode stranku i tako se rodila Srpska Napredna Stranka, koju vode Nikolić i Vučić i koja po istraživanjima javnog mnjenja ima oko 30% podrške birača! Oni za sebe tvrde da su demokrate i proevropski nastrojeni, što očito birači veruju, ali ja ne bas previše. Proći će još mnogo vremena pre nego što poverujem da je Aleksandar Vučić, koji je pre samo dve godine držao poster sa likom Ratka Mladića u Skupštini Srbije i vikao da je ona "sigurna kuća za njega", postao demokrata. Miloševićevi socijalisti su mala stranka koja je u Vladi sa Tadićem. Nikada se nisu izvinili za ono što su radili i nikada nisu preuzeli odgovornost za to. Mučno je gledati ih kako uživaju u ponovo stečenoj vlasti. Nedavno je novi patrijarh Irinej (Miroslav Gavrilović) jednom svojom izjavom uvrijedio muslimane, da bi se potom izvinio. Komentar? PROF. KORAĆ: To je bila teška i nepotrebna uvreda. On se dosta kategorično izvinio posle toga. E sada ostaje da se opredelite, da li je on neiskusan sa medijima, pa je rekao nešto što stvarno ne misli, ili je rekao upravo ono što misli. Ja sam sklon da prihvatim tuđe izvinjenje, a vreme će pokazati šta on stvarno misli. To se ipak ne može sakriti. Mnogi ozbiljni analitičari i političari sa naših prostora (ex-Jugoslavija) za predsjednika Tadića kažu da, kada je odnos Srbije prema Bosni u pitanju, pred zvaničnicima međunarodne zajednice priča jedno, ali kada ode u Banja Luku kod Dodika, sasvim drugo. Ili pak šuti na nasrtaje premijera RS na suverenitet BiH. Kako Vi vidite odnos Tadića prema mojoj domovini? PROF. KORAĆ: Mislim da je politika Srbije prema BiH pogrešna. Posle svega za šta je odgovorna Miloševićeva politika u BiH, pravi diskontinuitet sa njom bi se najbolje video u podršci integracionim procesima u toj nesrećnoj državi, koju kroz celu njenu istoriju neko deli. Ja mislim da su svi ljudi koji danas žive u njoj žrtve, ali naravno ne mislim da su jednake žrtve. Milošević je sa svojom ratnom politikom etnički čistih teritorija doživeo poraz; bilo bi strašno ako bi se ona nastavila u miru tezama da u BiH ljudi ne mogu da žive zajedno. A zašto ne bi mogli? Kako to da tako žive svuda u Evropi koja se upravo zato i ujedinjuje. Mislim da bi Beograd morao da razvija mnogo bliže ekonomske, kulturne i svake druge veze i sa Sarajevom, pored Banja Luke. Lepo je govoriti protiv podele BiH i podržati njen teritorijalni integritet, ali treba da vodite politiku koja ne dovodi do dalje UNUTRAŠNJE PODELE te zemlje. Milorad Dodik, baš kao onomad i Karadžić, javno negira zločine koje je počinila vojska bosanskih Srba u Bosni. Da li taj čovjek, osim što djeluje protiv BiH, istinski radi u interesu bh. Srba i ko mu, kao takvom, čuva leđa? PROF. KORAĆ: On se ponaša kao čovek kome trenutni dominantni politički položaj u Republici Srpskoj garantuje opstanak na vlasti doveka. Očigledno uživa u moći i sve manje je svestan da se približava tački kada će prvo međunarodna zajednica, a posle i Beograd, početi da traže drugo rešenje za nagomilane probleme na relaciji Banja Luka - Sarajevo. Otkriće Dodik kako je varljiva ljubav i podrška u politici. Spora je i inertna Evropska Unija i teško postiže kompromis, ali ne bi trebao da se zavarava, postići će ga ona. Gledao sam Miloševića u vrlo sličnoj priči, uživaš da ponižavaš moćne zemlje, a onda otkriješ da i nisu tako nemoćne kako izgledaju. Što se tiče njegovih izjava o zločinima, moram da kažem da mi je bilo vrlo teško da ih slušam. Zar je tako teško priznati istinu, koju ionako zna ceo svet. Ili je opet na delu "zavera"? Želite li komentirati presudu protiv Ilije Jurišića? PROF. KORAĆ: Nažalost, nisam pazljivo pratio samo suđenje. Presuda je svakako izrečena u atmosferi da niko nije pravno odgovarao za "tuzlansku kolonu". Taj događaj se u Srbiji dominantno vidi kao izdaja obećanja o bezbednom izlasku vojske iz Tuzle i namernom masakru rezervista. Bojim se da je presuda bila obeležena ovim već formiranim stavom javnosti u Srbiji.



12

Tako je Jurišić bio dvostruka žrtva; i javnosti u Srbiji i samog događaja za koji po tvrdnji objektivnih posmatrača iz Tuzle, on sam nema odgovornost. To je utoliko tragičnije, jer je Tuzla jedini veći grad u BiH koji tokom rata sačuvao svoju etničku strukturu, što je naravno zasluga ljudi koji su ga tokom rata vodili, ali i svih građana Tuzle. Nadam se da će uskoro biti potpisan sporazum između Srbije i BiH koji će Jurišiću omogućiti da bude prebačen u BiH i nadam se da će na ponovljenom suđenju on dokazati svoju nevinost. Možemo li svi mi, sa prostora raspadnute Jugoslavije, uopće govoriti o budućnosti i dobrim komšijskim odnosima ako svako od nas sam sebi ne kaže istinu o svojoj prošlosti - i to onoj bliskoj? PROF. KORAĆ: Odgovor bi morao da glasi: ne. Ali, iskustvo pokazuje da su retki narodi koji su to uradili do kraja. Ponekada su potrebni vekovi da se prizna greška. Pa Turci ni posle skoro sto godina ne priznaju genocid nad Jermenima, a Japanci uglavnom ćute o svojim zlodelima u Kini u Drugom svetskom ratu. Ne smemo se zavaravati, svi narodi misle lepo o sebi i ne vole da pričaju o krivici. Nije ljudska priroda savršena, jos manje društvo. Mnogo nam još ostaje da radimo na sebi. Potencijal za zlo je veliki u svakom čoveku. Sreća je da ga najveći broj ljudi nikada ne realizuje. Budući da sam rastao uz neka svjetski poznata sportska imena sa prostora bivše zajedničke nam domovine, moram Vas ovo pitati: da li ste bili u ikakvom srodstvu za pokojnim Radivojem Koraćem - Žućkom? PROF. KORAĆ: Da, njegov otac i moj otac su bili braća. Hvala vam na ovom pitanju, on je već pomalo zaboravljen, a bio je u mojoj mladosti moj veliki uzor, moj dobri i plemeniti brat. Tragično je poginuo u trideset i prvoj godini zivota. Hvala Vam velika za ovaj razgovor. PROF. KORAĆ: Hvala vama što još imate snage da tražite sagovornike koji bi potvrdili da sve još nije izgubljeno na prostoru bivše Jugoslavije i da ima ljudi koji su svesni stradanja vašeg naroda u proteklom ratu. Više bih voleo da to ne znam i da ništa nisam video. A najviše bih voleo da se to nije dogodilo. Ali ja stvarno verujem da se čovek od zla može spasti samo traženjem istine, gde god ga ona odvela. Pozdrav i vašim čitaocima. RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (192)

NATAŠA KANDIĆ, osnivač i izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) - Beograd:

SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU NIJE TEMA U SRBIJI!

Natasa Kandic, humanista

...Šta više, mislim da uz zaštitu države, za Madića nije problem da putuje u Rusiju i da boravi i tamo i ovde...*Nema mehanizama koje bi Karadžić pokrenuo da ponovo postane ličnost br. 1 u Republici Srpskoj. On je gotov...*Na vlasti nije partija, niti ima tih političara, koji shvataju da nema demokratske budućnosti dok se ne napiše i glasno pročita knjiga o proslosti...*SPC ima svoju ulogu i odgovornost ali današnja vlast u Srbiji ima bliske odnose sa SPC i nema kritički odnos prema ulozi SPC u raspadu bivše SFRJ...



13

Negdje sredinom 1993., neposredno nakon rušenja banjalučke Ferhadije, u prostorije Odbora IZ-e Banja Luka i Muftijstva dolazili su mnogi, iz cijeloga svijeta. K'o na ibret, što bi naš narod rekao. Naročito su nas pohodili novinari iz nekih zapadnoevropskih zemalja, te SAD. Sve su nam posjete bile važne jer smo ipak imali s kime, osim sa samima sobom, podijeliti našu tugu. Ali, jedna posjeta iz Beograda, iz Srbije, u kojoj je itekako žario i palio (nažalost, palio je, doslovno, i okolo!) Milošević, nam je bila posebno draga baš zato što je otuda i što je predstavljala zehru onog dijela srbijanskog društva koje se nije slagalo sa diktatorskim režimom i svim njegovim krvavim rezultatima, posebno u BiH. Gospođa Nataša Kandić je bila vjesnik i neposredni promotor savjesti, čovjekoljublja i pravednosti jedne druge Srbije, ma kolika ona bila u to vrijeme. Koristim i ovaj uvod da joj se zahvalim što je tamo i tada podijelila s nama našu veliku žalost i tugu, ali što je bila i ostala pravednik, humanist i čovjekoljubac. I ne samo tada i ne samo - tamo...Uostalom, moja sagovornica je dobitnica preko 20 međunarodnih, regionalnih i nacionalnih priznanja za ljudska prava. 2000. godine je dobila Martin Ennals Award, prestižno priznanje za borce za ljudska prava. Nataša Kandić je, takođe, u Time magazine, proglašena jednim od 36 evropskih heroja 2003. 2004. je Fondacija za ljude u NEED dodjelila priznanje Nataši Kandić i FHP-u i njihovu nagradu Homo homini je uručio Vaclav Havel. 2005. godine je proglašena počasnom građankom Sarajeva i magazin Slobodna Bosna je proglasio ličnošću godine u Bosni i Hercegovini. U septembru 2006. Time magazine je proglasio Natašu Kandić jednim od heroja u proteklih 60 godina. U martu 2007. Nataša je postala član Međunarodnog savjetodavnog vijeća Međunarodnog žurnala tranzicione pravde (Oxford University Journals), a u avgustu 2008. e pozvana da se pridruži Savjetodavnom vijeću Weiser Centra za demokratije u razvoju Univerziteta u Mičigenu.

U srijedu, 3. decembra ove godine Vam je u Berlinu, uz Mirsada Tokaču iz Sarajeva i Vesnu Teselić iz Zagreba, uručena nagrada Fondacije "Heinz Schwarzkopf". Čestitam Vam na tome. Šta za Vas predstavlja rečena nagrada?

KANDIĆ: Ta nagrada je priznanje za iniciranje regionalne saradnje i ma koliko te saradnje nema više između FHP i Istraživačko-dokumentacionog centra, s obzirom da je ta organizacija napustila Koaliciju za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, upravo preko te Koalicije regionalna saradnja je postala najbolja karaktersitika civilnog društva u post-jugoslovenskim zemljama. Na političkom nivou komunikacija u regionu ima negativni trend a na civilnom niovu je veoma konstruktivna i delotvorna. Tu nagradu uzimam kao priznanje za postignute rezultate u regionalnoj saradnji civilnog društva.

19. novembra ste bili u Vukovaru, na obilježavanju 18-te godišnjice pada toga hrvatskog grada. S tim u vezi i pitanje: da li i današnja zvanična Srbija ima isti odnos prema tragediji koja se desila u tom gradu prije osamnaest godina, kao što imate Vi, "Žene u crnom" i druge nevladine organizacije iz Vaše zemlje?

KANDIĆ: Nažalost, daleko smo od vremena kada će 18. novembra u Vukovaru biti zvanični predstavnici Srbije. Moje prisustvo, i prisustvo aktivistkinja "Žena u crnom" i mladih iz "Inicijative mladih" uznemirava vlasti u Srbiji. Ma koliko okretali glavu od tog Vukovara verujem da ih uznemiravamo i da im nije prijatno što je moja poruka ove godine, izgovorena u Vukovaru, bila da je vreme da u Vukovar dođu predstavnici vlasti Srbije i da se izvine porodicama žrtava. Govorila sam i o potrebi da učenici i studenti iz Srbije posete Vukovar i čuju od porodica žrtava šta se tu dogodilo. Te moje reči kritikovali su mediji koji podržavaju političke partije koje su veoma bile prisutne u Vukovaru u novembru 1991. ali verujem da je bar jedan političar bio svestan da će se to jednog dana i destiti.

Sredinom novembra izjavili ste za sarajevsko "Oslobođenje" da ste skeptični da će Srbija uhapsiti ratnog zločinca Mladića. Hoćete li obrazložiti svoju skepsu?

KANDIĆ: Gotovo godinu i po imamo istu situaciju - haški tužilac ocenjuje pozitivno saradnju sa Srbijom ali nema Ratka Mladića. Sada je i Holandija postala mekša. Kao da je međunarodna zajednica prihvatila činjenicu da Srbija ne može da locira i uhapsi Mladića. Moje lično mišljenje je da tajne službe Srbije imaju sve podatke o Mladiću i Hadžiću, kao što je to bilo sa Radovanom Karadžićem, ali da nema političke saglasnosti oko toga treba li ga uhapsiti. Dokle god oba haška optuženika ne budu uhapšena imaćemo pitanje a zašto onda hapsiti i suditi za ratne zločine u Srbiji i uopšte u državama bivše Jugoslavije. Ratko Mladić je ključ odnosa Srbije i BiH i odnosa prema prošlosti.

Znači i Vi tvrdite da se on nalazi u Srbiji?

KANDIĆ: Šta više, mislim da uz zaštitu države, za Madića nije problem da putuje u Rusiju i da boravi i tamo i ovde.

Zalažete se da Srbija proglasi 11. juli za Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Da li ste optimist da će se to dogoditi prije 11. jula slijedeće godine, naprimjer?

KANDIĆ: Nisam optimista. U Vladi Srbije je Soscijalistička partija Srbije čija podpredsednica Slavica Đukić Dejanović, inače predsednica Skupštine Srbije, otvoreno kaže da se njena partija ničega nije odrekla iz prošlosti niti o bilo čemu promenila stav.



14

Dužnost nevladinih organizacija je da nastave da vrše pritisak da se 11. juli prizna kao dan sećanja na žrtve genocida, I to sve, da uznemiravamo i upiremo prstom u tu vlast koja pokriva nedela počinjena u prošlosti.

Kako ocjenjujete dosadašnji rad Tužilastva za ratne zločine Srbije?

KANDIĆ:To Tužilaštvo steklo je veliku podršku Haškog tužilaštva. Kada je 2004. godine počelo sa radom, činilo se da će značajno uticati da suđenja za ratne zločine postanu važna politička tema. Na početku bilo je straha da se optuže oficiri bivše JNA, posle 4 godine optuženi su prvi oficiri te bivše JNA, optužili su i desetak aktivnih policajaca ali se u suđenjima za ratne zločine na Kosovu pokazalo da Tužilaštvo nije kredibilno, da odustaje od optuživanja policijskih oficira, da nije samostalno, da se ponaša kao organ Socijalističke partije Srbije, time što hoće da pokaže da su sve strane činile ratne zločine i da su prema Srbima počinjeni zločini. Ima sjajnih sudija, na koje niko može uticati, ali sudije ne mogu da menjaju optužnice.

Kako komentirate prijevremeno puštanje na slobodu ratne zločinke Biljane Plavšić i da li se FHP oglasio tim povodom?

KANDIĆ: U pitanju je odluka međunarodnog suda i to može da nam se ne sviða ali je odluka na osnovu zakona. Bitnije je kako su se mediji i političari odnosili prema njoj. U Srbiji političari su ćutali a mediji su je pratili u stopu kao da je kraljica došla u posetu. Politički doček u Republici Srpskoj je protiv potrebe smanjenja tenzija i za približavanje ljudi u BiH.

A da li ste se i kako, eventualno, odredili vezano za pokušaj početka suđenja ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Hagu, preinačavanje optužnice protiv njega i možemo li, po Vašem mišljenju, očekivati brži i efikasniji proces protiv njega nego što je to bio slučaj sa Miloševićem?

KANDIĆ: Karadžić je sam srušio mit o sebi kao najvećem srpskom heroju. Pokazao je da ga zanima samo njegova budućnost i to su razumeli i obični ljudi u Republici Srpskoj. On će pokušati da blokira suđenje ali dobio je advokata i time je efikansost suđenja obezbeđena. Nema mehanizama koje bi Karadžić pokrenuo da ponovo postane ličnost br. 1 u Republici Srpskoj. On je gotov.

Da li FHP surađuje sa nevladinim organizacijama slične provenijencije iz okruženja, posebno iz BiH i posebno iz RS (ako ih ima)?

KANDIĆ: FHP je pokrenuo inicijativu za osnivanje Regionalne komsije za utvrđivanje činjneica o ratnim zločinima (REKOM) i danas postoji regionalna koalicija koja broji više od 500 organizacija. To je do sada najveći uspeh i FHP i nevladinih organizacija u regiji.

Boriti se za ljudska prava na prostoru gdje Vi živite i djelujete jeste i opasan posao, zar ne? To je posebno bilo opasno ranih i srednjih 90-tih, kao i poslije, dok je Milošević vladao. Kako je danas?

KANDIĆ: Kao i za vreme Miloševića, i danas se često čini da je beznadežno, ali nije tako. Ukupno, civilno društvo je jače, organizovanije, FHP ima jasnu i prepoznatljivu poziciju u društvu. I malih pomaka ima. Ali se ne može reći da smo značajno uticali na vlast.

Suočavanje sa prošlošću je ponekad za nekoga bolno. Da li je, po Vašem viđenju, srpsko društvo, u nekom releventnijem procentu, danas spremno na tako nešto?

KANDIĆ: Suočavanje s prošlošću nije tema u Srbiji. Na vlasti nije partija, niti ima tih političara, koji shvataju da nema demokratske budućnosti dok se ne napiše i glasno pročita knjiga o proslosti.

"Žene u crnom", Sonja Biserko, Nataša Kandić, Biljana Kovačević Vučo.., samo su neka od imena ili naziva organizacija onih koji su u prvom ešalonu borbe za ljudska prava i objektivno suočavanje sa bliskom prošlošću u Srbiji. Dakle, žene prednjače, ili se na prvi pogled tako čini? Ako je tako, kako biste to objasnili?

KANDIĆ: Tačno je da žene prednjače u vršenju pritiska na vlast kada su u pitanju prošlost i poštovanje ljudskih prava. To se u Srbiji priznavalo do smene Miloševića. Ali tada je nastala najezda “demokrata” iz muških redova. Danas u vlasti gotovo da nema onih koje smo poznavali u vreme vlasti Miloševića kao njegove kritičare. Danas su u vlasti i oni koji su doveli da Srbija bude bombardovana i iza toga se još uvek skrivaju.



15

U Godišnjem izvještaju FHP za 2008. godinu između ostalog stoji da ste bili fokusiran na uključivanje što većeg broja nevladinih organizacija, udruženja porodica žrtava i drugih društvenih grupa u regionalnu debatu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o prošlosti i u tom kontekstu stvaranje regionalne koalicije....Da li se ta koalicija desila u toku ove, 2009. godine?

KANDIĆ: Ja sam veoma ponosna što imamo regionalnu koaliciju za osnivanje REKOM, što se o prošlosti debatuje u svim post-jugoslovenskim zemljama - u Doboju, Cazinu, Prištini, Zaječaru, Vukovaru... a počeće i u Makedoniji, u Skoplju. Rekla bih da je sazrela društvena potreba za suočavanje s prošlošću. Ostaje da nađemo delotvorne mehanizme pritiska da pridobijemo nacionalne vlade i parlamente da prihvate inicijativu o osnivanju REKOM. Prvi put zajedno su orgnaizacije za ljudska prava i udruženja porodica žrtava.

"Svaka vlada preuzima odgovornost za dela i nedela svojih prethodnika, a svaka nacija za dela i nedela iz svoje prošlosti. Hannah Arendt, "Ajhman u Jerusalimu" "- stoji kao logo na vašem portalu. Da li su srpska Vlada i nacija to učinili?

KANDIĆ: U savezu sa SPS-om, današnja vlast je daleko od toga da razume Hanu Arent.

Kako biste ocijenili ulogu SPC u vrijeme krvavog raspada bivše SFRJ, pa i poslije?

KANDIĆ: SPC ima svoju ulogu i odgovornost ali današnja vlast u Srbiji ima bliske odnose sa SPC i nema kritički odnos prema ulozi SPC u raspadu bivše SFRJ.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (184)

SARADNJA BiH BIZNIS KLUBA I UDRUZENJA STBA

Edhem Emre - Direktor NOVE USLUGE ZA GRADJENE BOSNE I HERCEGOVINE

• JESTE LI OSTALI BEZ POSLA ILI IMATE KONFLIKT NA POSLU • DA LI STE IMALI POVREDE NA RADU PA SADA TRAZITE SVOJA PRAVA I ODSTETU • PROBLEMI SA INTEGRACIJOM I RE-INTEGRACIJOM • TREBA LI VAM POSREDNIK ZA ZAPOSLJENJE ILI U PRAVNIM KONFLIKTIMA • ZELITE PRESKOLOVAVANJE ILI DOSKOLOVAVANJE • ZELITE UZETI REIMIGRACIJU

Sve to mozete dobiti u udruzenju STBA u Roosendaalu. Ovo udruzenje postoji vec pet godina i do sada je pruzalo usluge turskim, marokanskim i bugarskim stanovnicima Holandije a od sada i BOSANSKIM. Iz mnogih istrazivanja je dokazano da gradjani Holandije stranog porijekla imaju vecu stopu ne zaposlenosti od Holandjana. Razlika u procentu ne zaposlenosti je pogotovo medju zenama. Dokazano je da ljudi stranog porijekla vrlo cesto dodju u konflikte na poslu zbog ne poznavanja svojih prava I duznosti, pogotovo sa pravnog aspekta.



16

Stranci su vrlo cesto zrtve birokratije I nisu u stanju da ostvare svoja prava na ostete upravo zbog ne poznavanja zakona. Desava se da se nasi ljudi povrijede na poslu I da dobiju jako malu ostetu ili budu prepusteni sami sebi ne znajuci da imaju pravo I na re-integraciju, na preskolovavanje. Edhem Emre je Holandjanin turskog porijekla koji stoji na celu ove organizacije. “Prije desetak godina shvatio sam koliko je pravna pomoc neophodna strancima u Holandiji. Koliko je neophodno postojanje jedne organizacije koja se bori za njihova prava i koja ih zastupa. Uz pomoc par kolega pravnika i ekonomista smo osnovali ovo udruzenje. Nas moto je da stranci MORAJU dobiti pomoc na svom maternjem jeziku jer tek tad se mogu ocekivati i pravi rezultati.Naravno znanje holandskog je neophodno i to savjetujemo svim nasim klijentima, ali postoje pravni i ekonomski termini koji moraju biti dobro objasnjeni . A to je moguce samo na maternjem jeziku. I samo od strane strucnjaka. Nakon pet godina prisustva u par opstina u Holandiji ( Roosendaal, Roterdaam, Eindhoven, Midelburg) nakon priznanja naseg rada od strane UWV-a, nakon mnogo dobivenih slucajeva i odsteta i holandske glavne ustanove su shvatile da smo u pravu. Da su rezultati puno brzi i efikasniji kada se klijentima strucne informacije daju na maternjem jeziku i kada ih zastupaju profesionalna i strucna lica. U nasem udruzenju rade strucnjaci iz raznih zemalja. Iz dana u dan se prosirujemo i jacamo. Nakon nase odlicne saradnje sa BiH Biznis klubom koji koristi i prostorije u nasoj organizaciji, odlucili smo da svoje usluge ponudimo i gradjanima BiH. Kontakt osoba i koordinator na bosanskom jeziku je gospodja Naida Ribic. Svi Bosanci i Hercegovci koji zele nase usluge bit ce vodjeni i zastupani od godpodje Ribic. Za starije i bolesne su predvidjene i posjete kuci ili telefonska pomoc pri nekim vaznim sastancima. ”Rekao je za “Nasu Bosnu” gospodin Emre. Zato , dragi zemljaci, ne oklijevajte da zatrazite pomoc bilo koje vrste, pogotovo ako se radi o osteti na poslu. Provjereni strucnjaci ove organizacije ce se potruditi da pravda bude zadovoljena ali ce se pobrinuti i da njihova usluga bude placena od strane osiguranja ili fondova pri Ministarstvu. ZASTO NE ISKORISTITI TU SANSU???? Adresa STBA je : Nieuwe Markt 65 A – Roosendaal ; Tel: 0165 – 56 44 68 ; e-mail: [email protected]; (www.stba.nl) Mozete se javiti i koordinatoru na bosanskom jeziku: [email protected] Naida Ribic

PREDSTAVLJANJE MLADIH USPJESNIH STRUCNJAKA

Vec duze vrijeme postoji potreba redovnog predstavljanja mladih bosanskohercegovackih visoko obrazovanih strucnjaka razlicitih profila u Holandiji koji su postigli zavidne obrazovne rezultate i zvanja, zaposleni su u razlicitim multinacionalnim kompanijama, malim ili srednjim preduzecima, naucnoistrazivackim, obrazovnim, kulturnim i drzavnim institucijama, vlasnici su firmi i sl. Nasa Bosna je to i do sada povremeno cinila a u buduce ce ovo predstavljanje imati stalnu rubriku.

KAROLINA DRAKOVAC – PSIHOLOG

Karolina Drakovac, psiholog



17

Osnovni podaci

Moje ime je Karolina Drakovac. Rodjena sam 15. maja 1987. u Rogatici, BiH. 1992. godine dosla sam u Holandiju i zivjela sam sa roditeljima i bratom u Helden -Panningen (Limburg) do 2005., kada smo se preselili u Almere i kada sam pocela studirati u Amsterdamu na Vrije Univerzitetu.

Obrazovanje

U Panningenu sam isla u Osnovnu skolu (Openbare Basisschool) i poslije toga sam 6 godina isla u srednju skolu (VWO). Sa 18 godina sam upisala Fakultet Psihologije i Pedagogije na Vrije Univerzitetu u Amsterdamu. Tu sam se u trecoj godini studija opredjelila za smijer Klinicke psihologije koja osposobljava terapeute za odrasle. U zavrsnoj, cevrtoj (master) godini sam imala praksu i istrazivanje za magistarski rad na polju interkulturne psihijatrije tzv. i-psy u Utrechtu. To je takodjer novi tip institucija osnovan u Holandiji (sa centralom u Den Haag) koje su specijalizovane za psiholosku pomoc strancima. Institucija takoder zaposljava strance psihologe iz sljedecih razloga:

- osobama koje traze psiholosku pomoc lakse je razgovarati sa psihologom na svome jeziku, - psiholog poznaje mentalitet osobe sa kojom razgovara, sto je vrlo bitno za uspjesnost pruzanju psiholoske pomoci, - psiholog poznaje opstu problematiku osobe sa kojom razgovara itd.

Istrazivala sam i diplomirala upravo na temu problematike vezane za pruzanje psiholoske pomoci strancima u Holandiji. Specijalizovana sam se za rad sa osobama kojima je potrebna psiholoska pomoc, a koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine i sa prostora bivse Jugoslavije. Studije sam zavrsila 2009. godine.

Radno iskustvo

- Odmah poslije studija pocela sam raditi u i-psy Utrecht i od ove godine radim i u i-psy Almere. Vise o ovoj instituciji mozete procitati na www.i-psy.nl.

Ostale aktivnosti, sport, hobi itd.

- Izlasci, putovanje, citanje, crtanje, fitness, yoga, snowboarding na sarajevskim olimpijskim planinama...

Rad u bh. organizacijama

- Do sad nisam bila ukljucena, ali hocu da budem, pa sam se vec uclanila u Organizaciju Mladi BiH u Holandiji i Naucno Akademski Umjetnicki Klub NAUK BiH-NL.

Utjecaj izbjeglickog statusa na izbor obrazovanja i opredjelenja u zivotu

- Odavno sam naslucivala da je psiholosko stanje covjeka kljucno za njegovo razmisljanje, govor, odluke, aktivnosti, zdravlje… Stvari se pocnu desavati prvo u psihi – dusi. Nekada se (a i danas) za pojam psihe koristio termin dusa (psihologija – nauka o dusi). Rat, kojem smo bili izlozni, ocito se desio prvo u glavama nekih ljudi a onda se ta ideja materijalizovala. Naravno da su desavanja u mojoj zemlji i prisilno napustanje ognjista utjecali na moje razmisljanje. Sva desavanja su potvrdila poznatu istinu kako stanje duse moze u licnom i u kolektivnom zivotu stvoriti raj ili pakao. U nadi da i sebi i drugima mogu pomoci u trazenju puta za sretniji i bolji zivot, opredjelila sam se da studiram ovu ‘nauku o dusi’.

Planovi za buducnost - mjesto BiH

- Ako mi se pruzi prilika voljela bih upoznati psihologe koji rade u BiH i pomoci im u radu u BiH, a takoder bih voljela i da njih upoznam sa malo drugacijom problematikom sa kojom se ja srecem ovdje u Holandiji i da eventualno ostvarimo suradnju u oba pravca.

Sta inace mislite o nasoj dijaspori?



18

- Nasu rasturenost po svijetu mozemo pretvoriti u prednost tako sto mozemo ujediniti sva nasa znanja i iskustva iz raznih zemalja u kojima zivimo i postati ‘naucna internacionalna nacija’ - mislim na sve ljude dobre volje iz BiH i sa prostora bivse Jugoslavije.

Zelje i planovi ?

- Moja zelja je da pomazem narodu iz BiH i iz krajeva cijele bivse Jugoslavije u rjesavanju poteskoca koje su psiholoske prirode. Svjesna sam da sam mladi psiholog ali isto tako sigurna sam u svoje potencijale koje sam uz pomoc roditelja izgradjivala jos od djetinjstva i pripremala se za ovaj posao. Smatram da mogu pomoci svakome ko ima nekih psiholoskih poteskoca da ih pocne rijesavati, kao i svakome ko nema psiholoskih problema preventivno pomoci da ne dodje do problema koji dolaze i bez nase volje. A za sve skupa (sa ili bez psiholoskih problema) treba neprestano istrazivati puteve srecnijeg i zdravijeg zivota.

Karolina Drakovac

i-psy Almere; Metropolestraat 1-C; 1315 KK Almere; telefon: 088 – 3574000; email: [email protected]

HUMANITARNI RAD I POMOC

AKCIJA POMOZITE NAM DA POMOGNEMO DRUGIMA Pod ovim nazivom je 12. decembra 2009. godine odrzano humanitarno vece koje su organizovali IKC “Bošnjak “Arnhem i Klub “Bosna “ Arnhem – Rheden. Cilj ove veceri bio je prikupljanje financijskih sredstava za pomoc djeci oboljeloj od karcinoma u Holandiji, preko fondacije Kika, i za djecu sa specijalnim potrebama u Bosni i Hercegovini, preko Zavoda za pomoc djeci i omladini u Pazaricu. Veliki broj djece, omladine i odraslih – clanova dvije, gore navedene organizacije, ulozilo je puno vremena i rada da bi te subote sve dobro funkcionisalo. I trud se, hvala Allahu, isplatio. U velikoj sali Turkyem dzamije prisutnima je ponudjen raznovrstan cjelovecernji program. Prvi dio veceri, u muzickom kolazu, publici se predstavio mjesoviti hor Couleur locale sa holandskim clanovima hora i bosanskim dirigentom Seadom Siočićem. Oni su izveli nekoliko pjesama na bosanskom, holandskom i engleskom. Zatim je nastupio Erol Ozan koji je svirao saz i pjevao na turskom jeziku. Najmladji ucesnik, Smajil Jašarević, predstavio se instrumentalnim izvedbama na harmonici. Neizostavne su bile sevdalinke koje su izveli orkestar “Behar“ - Rusmir, Ragib i Nihaz Jašarević kao i Maida i Alem Hadžić uz pratnju Denisa i Seada Siočića. Vidno zadovoljna publika toplo je pozdravila sve izvodjace. Nastavak veceri bio je prepun prijatnih mirisa i ukusa. Neumorne clanice naseg dzemata i kluba pocastile su goste biserima bosanske sofre: od svih vrsta pita do hadzijskog cevapa, od raznih poslastica do mirisne kafe, a sve to jos prekrasno prezentovano. Vrijedilo je truda, gosti su nase vrijedne domacice neprestano obasipali komplimentima. Poslije vecere gosti su mogli da uzmu ucesce u raznim aktivnostima: ucenje bosanskog kola, pjevanje sevdalinke, gledanje filma o Pazaricu ili se kroz razgovor sa domacinima vise informisati o ciljevima ove akcije. Tokom veceri prisutnima se kroz svoje radove predstavio bosanski likovni umjetnik Almir Dervisevic. Osim sto je svojim slikama na najljepsi nacin ukrasio salu, Almir je i sva sredstva od prodatih slika darovao za ovu akciju. U gostima su nam bile i holandske organizacije “Out of Area “ koja vec duze vrijeme pomaze u Pazaricu, kao i organizacija “Selamnet “ koja nam je ponudila svoju podrsku u nastavku nasih aktivnosti.



19

Fako Dzigal, Sead Siocic i dr.

Ovo humanitarno vece bilo je veoma dobro posjeceno, prisutni su ocito uzivali u prijatnoj i spontanoj atmosferi. Utiske velikog broja Bosanaca, Holandjana, Turaka srocicemo u par redaka: Vi ste divni domacini, drago nam je da smo vas ovom prilikom jos bolje upoznali! Bilo nam je prelijepo, inace rado pomazemo u raznim akcijama, pa tako i veceras. Sjajno smo se druzili i jos bolje upoznali! Sreli smo ljude koje dugo nismo vidjeli i jako smo sretni zbog toga. OVAKO NESTO NAM CESCE TREBA! Ove veceri sakupljeno je 2400 eura i ta suma je podjeljena na dvije organizacije koje pomazu bolesnoj djeci u Bosni i Holandiji. Koliko god da je ovaj iznos skroman, nadamo se da ce biti od znacaja tamo gdje je pomoc potrebna. Mi cemo, ako Bog da, i dalje nastaviti sa pruzanjem pomoci i akcijama, kako smo to u nasem cetrnaestogodisnjem postojanju u Arnhemu navikli. Jedan od veoma vaznih ciljeva nam je da kroz ovakav rad kod nase djece razvijamo osjecaje i naviku da pomazu drugima. Zelja nam je da se lanac pomoci nikad ne prekida jer – nama je Allah pomogao da prezivimo i pocnemo zivot u muhadzirluku i tu se prica ne zavrsava. Svemoguci nam je podario mogucnost da svoj zivot oplemenimo, a kako to mozemo bolje nego nastavljajuci ono sto je nama darovano – pruzati ruku pomoci onima kojima je pomoc potrebna. Sve ljude dobre volje pozivamo da nam se pridruze u nasim akcijama, a rado cemo se i sami odazvati akcijama koje drugi organizuju. Jasminka Siočić

U POSJETI NANI HALIDI U STARACKOM DOMU U LEIDENU

Stichting “Zlatni ljiljan” iz Arnhema u cijem sastavu djeluje istoimeno folklorno drustvo pokrenuo je vrlo znacajn projekat. Naime, aktivisti ovog stichtinga i foklornog drustva zapoceli su seriju obilazaka starackih domova i socijalnih ustanova u kojima borave nasi gradjani kako bi ima bar na jedan dan uljepsali i olaksali boravk kroz pjesme i folklorne igre Bosne i Hercegovine. Uz to aktivisti Zlatnog ljiljana podpomognuti i drugim udruzenjma koji djeluju i rade na lokalitetima gdje se ove ustanove nalaze, pripremaju i bogatu sofru sa orijenatlnim Bosanskoherecgovackim jelima i slasticama. Tako se to dogodilo u nedelju 28. februra u starackom domu t’Huis op de Waard u Leidenu u kojem vec 7 godina boravi nasa prijedorcanka Halida Kuckovic koja je 1. marta slavila svoj 65. rodjendan. Ovu tesko bolesnu i usamljenu staricu obilazi njen sin i neka rodbina. Stalnu brigu o nani Halidi vodi poznata aktivistikinja nase BiH dijaspore u Holandiji gospodja Natasa Savic zajedno sa Suadom Pasic, koje inace zive u Leidenu. Njih dvije stalno pruzaju potrebnu pomoc nani Halidi, bilo da se radi oko prevodjenja, jer nana Halida zbog bolesti nikada nije ucila holandski jezik pa sve do toga da sa ovom usamljenom staricom provedu svoje slobodno vrijeme uz razgovor i kafu. Proslogodisnja akcija koju je pokrenula gospodja Savic oko dobijanja potrebne saglasnosti ovog doma za kupovinu i instaliranja satelitske opreme kako bi Halida pratila nase TV programe realizovana je u vrlo kratkom roku uz pomoc Stichtinga ‘Zlatni ljiljan” i gospodina Camila Hadzihasanovica koji je donirao svu potrebnu opremu.



20

Prijedorcanka Halida Kuckovic uz folklor Zlatni ljiljan proslavila rodjendan Juce je u t’huis op de Waard bilo jako zivo. Restoran ove ustanove bio je prepun njenih stanara koji su dosli vidjeti dio kulturne bastine Bosne i Hercegovine. Na samom pocetku gospodja Savic je prisutne upoznala sa programom i znacajem ove posjete. Potom su folklorasi iz Arnhema pod vodjstvom Zenade Alijagic, izveli dvije koreografije i pobrali veliki aplauz publike. U vremenu kada se folklor morao presvuci u drugu nosnju prikazan je film o turistickoj ponudi i prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine sto je iznenadilo skoro sve prisutne. Razgovarao sam sa nekoliko njih i saznao da oni nisu ni sanjali da je Bosna i Hercegovina ovako lijepa zemlja jer gledajuci slike iz ratnog perioda imali su sasvim drugu predstavu o njoj. Po zavrsetku filma nasa pjesnikinja Naida Ribic recitovala je pjesme iz svoje zbirke objavljene na holandskom jeziku koje su posjetioci vrlo pazljivo slusali. Potom je folklor izveo jos dvije koreografije i ponovo bio nagradjen dugim aplauzom. Ovo je bio prvi put da se prisutni susrecu sa jednim folklornim drustvom u impresivnim nosnjama i zivim igrama. Nasa nana Halida koja izuzetno voli folklor i folklorne igre nije krila svoje suze i uzbudjenost. Iskoristili smo priliku da gospodju Halidu slikamo sa folklorasima pa ce jedna uvecana i uokvirena slika naci mjesta u njenoj skromnoj sobici. Zbog ogranicenog prostora folklor je nastupio sa 10 igraca i to: Zenada Alijagic-koreograf, Namka Avdagic, Sadija Ademovic, Minka Sacic, Fatima Ademovic, Emira Gazibegovic, Ena Granic, Mirela Kunovac, Enis Kopic i Armin Cerkez. Nakon programa povukli smo se sa nanom Halidom u drugu prostoriju u kojoj su nase vrijedne zemljakinje Suada Pasic, Selvedina Gusic, Naza Sirucic, Branka Javor i jos nekoliko nasih vrijednih zena, vec servirale nasu bogatu sofru. Rodjedansku tortu pripremila je gospodja Natasa Savic. Nakon pjevanja rodjendaske pjesme i nekoliko starih sevdalinki pocelo se sa vecerom. Potom je nana Halida primila prigodne darove sa puno cvijeca. Najdirljiviji trenutak bio je kada je sin nane Halide svojoj majki darovao zlatni sat uz rijeci: “Ti nisi zardaila svoju penziju ali svu onu energiju i ljubav koju si pruzila u mom odgoju sa zeljom da me izvedes na pravi put, zasluzujes ovu moju skromnu nagradu. Da mi dugo pozivis i neka te prati dobro zdravlje”. Ove rijeci nisu ostavile ravnodusne prisutne, pa su poletjele suze niz obraze. Kada smo se osladili vrlo ukusnom rodjedanskom tortom bilo je vrijeme naseg rastanka. Rastali smo se uz obecanje nani Halidi da ovo nece biti nase zadnje druzenje i da ce nasi aktivisti na celu sa gospodjom Savic i nadalje brinuti o njoj. Nana Halida vidno uzbudjena najtoplije se zahvalila svim koji su pripremili program i sofru te svojim prisustvom uvelicali njeno slavlje. “Ovaj rodjendan pamtit cu dok sam ziva”- kaze kratko na kraju nana Halida Kuckovic. Stichting “Zlatni ljiljan” zajedno sa gospodjom Natasom Savic vec priprema naredno slicno druzenje u jednom domu u Amsterdamu. Nijaz Alijagic



21

APEL ZA POMOĆ U LIJEČENJU HARUNA ŠABIĆA

Petnaestogodišnji Harun Šabić iz Zavidovića je prošle godine iznenada obolio od osteosarkoma. Osteosarkoma je zločudni

tumor kosti koji napada nažalost mlađu populaciju. Kao i svaki tumor, potrebno ga je liječiti kemoterapijom te poslije terapije

ukloniti tumor i dio kosti te nadograditi taj dio tumorskom protezom. Na Onkološkom odjelu u Sarajevu Harun je primio četiri

kemoterapije i odlično odregovao na njih te se zaustavilo dalje širenje tumora ali za uklanjanje tumora i stavljanje tumorske

proteze je potrebno da se ode na kliniku Rizzoli u Bolognu. Nažalost u Sarajevu je nemoguće uraditi tu operaciju jer klinika ne

posjeduje tumorske proteze. Ljekari su predložili i savjetovali roditeljima Haruna Šabića da se ova komplikovana operacija

odradi na klinici Rizzoli. Za ovaj vid operacije potrebno je 45 000 eura i zato se mole svi koji su u mogućnosti novčano pomoći

da se odazovu na ovaj apel pomoći.

ŽIRO RAČUNI SU OTVORENI KOD UNICREDIT BANK ŽIRO RAČUNI SU: 1. KM- 40349192000 2. EUR- 40349192101 3. USD- 40349192112 UPUTE ZA UPLATU IZ INOSTRANSTVA: USD: -------------- BENEFICIARY BANK UNI CREDIT BANK DD MOSTAR BOSNA I HERCEGOVINA SWIFT KOD UNCRBA22. BENEFICIARY CUSTOMER FULL NAME OF THE CLIENT: SABIC FIKRET NUMBER OF THE CLIENT ACCOUNT: IBAN BA39 3384 2028 1387 9458 ACCOUNT: 40349192112 EUR:----------- BENEFICIARY BANK UNI CREDIT BANK DD MOSTAR BOSNA I HERCEGOVINA SWIFT KOD UNCRBA22. BENEFICIARY CUSTOMER FULL NAME OF THE CLIENT: SABIC FIKRET NUMBER OF THE CLIENT ACCOUNT: IBAN BA39 3384 2028 1387 8585 ACCOUNT: 40349192101 Unaprijed zahvalna na pomoci porodica Sabic

PROMOVIRANA PUBLIKACIJA O PISCIMA BH. DIJASPORE

29. 01. 2010.

Nakon predstavljanja „Ko je ko u bh. dijaspori – Doktori nauka i naučno-istraživački radnici“, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine“ u Sarajevu je promoviralo i publikaciju „Ko je ko u bh. dijaspori – Pisci“, o kojoj su govorili: dr. Safet Halilović, ministar te pisci Šimo Ešić, Goran Simić (Kanada) i Bekir Sejranović (Norveška).



22

Ističući podatake da je Bosna i Hercegovina jedna od država sa najbrojnijom dijasporom u svijetu u odnosu na broj stanovništva (čak jedna trećina živi van njenih granica), ministar dr. Safet Halilović je rekao da se publikacija „Ko je ko u dijaspori – Pisci“ sastoji iz dva dijela, prvog u kome su biografski predstavljena 72 bh. pisca razasuta širom svijeta, a u drugom su predstavljeni oni autori iz iseljeništva čija djela su promovirana na Sajmu knjige u Sarajevu od 2005. do 2009. godine i to pod pokriviteljstvom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Našli su se tako u publikaciji pisci koji pišu dvojezično (Josip Osti i Hedine Sijerčić Tahirović), zatim oni koji prevode ili uređuju bh. literaturu na jezike zemalja u kojima žive (Izet Muratspahić), pisci koji prevode na jezike bh. naroda (Goran Simić), kao i autori dobitnici značajnih književnih nagrada u državama u kojima žive (Zulmir Bečević i Saša Stanišić) i najviših međunarodnih priznanja (Mirko Kovač i Ismet Bekrić), te članovi društava pisaca u kojima žive (Predrag Matevejić i Saša Skenderija). Neki od ovih pisaca angažovani su u oblasti obrazovanja i očuvanja maternjeg jezika (Safeta Obhođaš) i drugim sferama kulture (Emina Čabaravdić Kamber, Midhat Ajanović i Antonija Žalica). Interesantno je da se u publikaciji nisu našle biografije tri istaknuta bh. pisca iz dijaspore: Aleksandra Hemona, Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića, za koje predstavnici Sektora za iseljeništvo pomenutog ministarstva, koje je pripremilo publikaciju, tvrde da sa ova tri autora nisu uspjeli stupiti u kontakt. Govoreći o publikaciji, Šimo Ešić je kazao da je obradovan njenim objavljivanjem, jer je ona važno komunikacijsko sredstvo između nas u našoj državi i bh. pisaca u dijaspori, te je najavio skori izlazak i antologije bh. pisaca u dijaspori, u kojoj će biti kritički prikazana djela ovih autora. Objavljivanjem publikacije „Ko je ko u bh. dijaspori – Pisci“ Ministarstvo želi predstaviti dio ljudskih resusrsa koje naša država ima u svojoj dijaspori i na taj način potaknuti interesovanje institucija, organizacija i javnosti u BiH na vezivanje ovog resursa sa razvojem naše države. MAJO DIZDAR, književnik i publicist:

JEDNOSTAVNO MI JE VAN PAMETI, BILO I OSTALO, NAPLAĆIVATI PATRIOTIZAM!

Kada sam već navikao i sebe i čitatelje da u uvodu svakog svog intervjua kažem koju riječ, evo, za ovu priliku reći ću da sam se u razgovoru sa gospodinom Majom Dizdarom osjećao krajnje odgovorno (kao, uostalom i sa svakim), da sam birao ne samo pitanja i njihovu tematiku brižljivo, nego i pazio na svaku izgovorenu riječ pa i slovo, jer razgovaram sa čovjekom od pera, jezika. S druge pak strane, istovremeno bilo mi je i izazovno, informativno i lahko, jer sa ljudima poput Dizdara prava milina je razgovarati i ne moraš se upinjati da iz njih izvučeš riječi, rečenice, odgovore. Naprotiv, njihovi odgovori na postavljena pitanja teku poput bujice. A, k tome, imaju itekako šta za reći, kako o sebi i svome stvaralaštvu, pogledima na ljude i događaje, odnosno na svijet, tako, ali meritorno i o drugima. I, konačno: bio je itekako od riječi kada je u pitanju dogovor za ovaj intervju, što je, imam puno razloga da to naglasim - atipično za današnju Bosnu i njene ljude, posebno za intelektualce ili one koji sebe ni krivi ni dužni takvima smatraju.

Majo Dizdar u Mormonskoj crkvi u Solt Lejk Sitiju



23

Vjerujte, da se ovdje sada pojave Andrić, Krleža ili Kiš, niti jedan od njih ne bi mogao čak ni preživjeti od onoga što napiše kao ozbiljnu literaturu... * Mi naš šund glorificiramo na svakom koraku i ponosimo se s njim, kao svaka budala što se ponosi svojom glupošću... Što kažu, budala se diči onim što pametan pokušava sakriti... * Institucija vakufa je duže od 500 godina prisutna na prostorima Bosne i Hercegovine, a Bosanci uglavnom nemaju pojma o tradiciji vakufa i uvakufljavanja u islamskom svijetu... * Nikada nisam sreo nekoga ko za Maka Dizdara, kao čovjeka, nije imao lijepu riječ, doslovce samo najljepšu riječ. I to je, čini mi se, nešto najljepše što vam otac može ostaviti u amanet... * Jednom riječju, ne sviđa mi se društvo u kojem živim i okruženje u kojem se nalazim. Ali, nije mnogo bolje ni na drugim svjetskim prostorima, samo su oni mnogo bolje našminkani nego ovo, naše, do kosti ogoljeno i primitivno društvo... * Mislim da su naši ljudi sjajno, perfektno živjeli dok su tamo još bili, uslovno rečeno – proleteri....

Moram priznati da sam bio na slatkim mukama vezano za odabir pitanja iz Vašeg zaista prebogatog književnog i publicističkog opusa. Krenimo, recimo, od Vaša dva ratna trilera - "Crna rupa" i "Snajperist", koji su do sada doživjeli po dva izdanja. Jeste li očekivali toliki interes čitalaca i hoće li se, eventualno, desiti i treće njihovo izdanje?

DIZDAR: Meni je svakako drago da ste za početak našeg razgovora odabrali ova dva moja ratna trilera, koji možda i jesu dva ponajdraža djela koje sam napisao, mada sam, kako kažu, napravio i poneku značajniju stvar, poput recimo predratne TV-serije pod naslovom „Sarajevske priče“, koja je ujedno bila i prva jugoslavenska kriminalistička TV serija, u kojoj su glumila tada najveća jugoslavenska glumačka imena, a koja je pobudila poprilično interesovanje i dobila velike pohvale kritike. Èak mi je, u to vrijeme neposredno pred rat, urednik dramskog programa Televizije Sarajevo, sada rahmetli, Mirza Idrizović, ponudio sjajne uslove da radim samo za televiziju, dakle da radim samo na igranim serijama, čime bih i zvanično bio dramski pisac. Neću nikada zaboraviti kako mi je rekao da ću imati svoj apartman u Rajskom dolu na Igmanu, da se tamo zatvorim i pišem, da će mi frižider biti uvijek pun svega što zaželim, i jela i pića, a da ću imati i zamašne predujmove za ono što radim, što je bila privilegija koju je tada imao još samo Avdo Sidran. Nažalost, ništa od toga nije bilo... .

Sa promocije o ocu Maku Dizdaru–sa promotorom Abdulahom Sidranom

Počeo je rat... U kojem su nastala dva vaša ratna trilera!?

DIZDAR: Da, počeo je rat, tu ste u pravu. A romani nisu nastali odmah kad je rat počeo, prvi, „Crna rupa“, nastao je pretposljednje godine rata, a drugi, „Snajperist“, odmah nakon rata. I, uz ovo prisjećanje, moram priznati da ti moji romani i nisu nastali baš tako spontano. Kako sam bio pripadnik generalštabne jedinice, Press Centra Armije RBiH, pala je ideja da ja napravim taj jedan ratni triler, koji će biti zasnovan na nekoliko istinitih događaja sa istinitim imenima četnika koji su zapovijedali opsadom Sarajeva i njegovim granatiranjem, te da napravim izvjesnu obavještajnu intrigu na koju će se četnici upecati, naravno nakon što se pobrinemo da dio tog štiva stigne do njihovih ruku. Tako je nekoliko nastavaka ovoga romana štampano u „Prvoj liniji“, glavnom pisanom armijskom glasilu, za koje smo znali da redovno stiže u ruke četnika, no zbog nečega se prekinulo sa objavljivanjem (kao i stripa za koji sam ja radio scenarij), što je bio samo još jedan u bezbroj naših propagandnih promašaja i lutanja, tačnije, promašaj ljudi koji su trebali tačno znati kako i na koji način djelovati prema neprijatelju, ali oni to, ili nisu znali, ili su, kako tvrde mnogi današnji izvori, iznutra na sve moguće načine podrivali našu borbu, pa i ovakvu..., dobro smo mi, kad je tako (a jeste), uopće preživjeli taj rat, a dobro smo i sad živi, šta smo sve uradili i radimo sami sebi.

U kakvim je, dakle, okolnostima nastao Vaš sjajni roman Snajperist?



24

DIZDAR: Sve što sam prethodno rekao, kazao sam usput, želivši u suštini ustvrditi jednu drugu činjenicu, koja glasi da ja zapravo i ne znam pisati dok mi se nešto ne naruči, pri čemu me na rad obavezuje data riječ ili potpisan ugovor, a u mirnodopskim uslovima i predujam za posao koji radim. Tada svemoćni i sveprisutni „Ljiljan“ se zainteresirao da bude izdavač serije romana sa „Silnim“, kao glavnim likom romana „Crna rupa“, pa sam ja napisao i sljedeći roman pod nazivom „Snajperist“, uz obavezu da napišem ukupno 12 romana, a kako je „Ljiljan“ već tada pokazivao znakove osipanja, to se prvo, čini mi se, osjetilo na njegovoj izdavačkoj djelatnosti, i to je, ujedno, bio jedini razlog što od ovoga projekta nije bilo ništa. Da jeste, sada bismo imali 12 uspjelih ratnih romana, štiva čije je pisanje Titova i svaka druga pametna vlast itekako pomagala, osim naše, potpuno nepametne vlasti, koja nam svoju nesposobnost neprestano podastire pred noge, od rata naovamo, sve češeće i sve pogubnije, pa mi danas nemamo ni ratnih romana, ni ratnih TV-serija, ni ratnih filmova, što vam ga nekako dodje kao da nismo ni ratovali, i to strašno ratovali...

Intervju sa Majom Dizdarom ispred rodne kuce na Baščaršiji

To bi vam danas, svakako, omogučilo lagodniji život, zar ne!?

DIZDAR: Da, svakako. I mada to za ovu priču i nije najznačajnije, evo da ipak to i potvrdim. Da je bilo drugačije, vjerujem da bih ja danas bio skoro pa bogat čovjek. Neću nikad zaboraviti tvrdnju koju je o mojim romanima izrekao kolega pisac, Zlatko Topčić, prilikom njihove sarajevske promocije: „Da je kojim slučajem Majo Dizdar Amerikanac i da je ove romane objavio u Americi, on bi bio bogat čovjek“.

Pisanje i bogatstvo se nekako slabo slažu, posebno na balkanskim prostorima, zato sam upravo i izrekao malopređašnju tvrdnju!?

DIZDAR: Potpuno ste u pravu, i nisu za to krivi pisci, imamo mi sjajnih pisaca, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u bivšem jugoslavenskom okruženju, ali se ovdje slabo čita, osobito u BiH, tu se čita sramotno malo i sve smo nepismeniji, tako da o bogatstvu stečenom pisanjem, čak i iole boljem životu, ovdje nema ni riječi. Vjerujte, da se ovdje sada pojave Andrić, Krleža ili Kiš, niti jedan od njih ne bi mogao čak ni preživjeti od onoga što napiše kao ozbiljnu literaturu. Umro bi od gladi, svaki ponaosob i svi zajedno. Ali, zato šund pjevači i opčenito šund-stvaraoci žive sjajno u ovome šund društvu, sa nepismenom šund i turbo publikom, koje bi se svako iole civilizirano društvo postidilo. Mi naš šund glorificiramo na svakom koraku i ponosimo se s njim, kao svaka budala što se ponosi svojom glupošću... Što kažu, budala se diči onim što pametan pokušava sakriti.

Da li su spomenuta dva romana prevedena na strane jezike?

DIZDAR: Ja na propagandi svojih romana nisam nikada učinio ni najmanjega pomaka, ne zato što ne vjerujem u takvu rabotu i njene rezultate, nego naprosto zbog toga što ne živim od pisanja beletristike, inače bih nešto poradio i na prijevodima. Nešto se, zapravo, već i radi na prijevodu dva spomenuta romana na engleski jezik, ali, ne treba žuriti. Uostalom, literatura je nešto



25

što živi samo za sebe i odvojeno od autora, pa ako nešto vrijedi, vrijeme će to pokazati. Veliki, ogromni ruski pisac Mihail Bulgakov, postao je slavan sa svojim fantastičnim romanom „Maestro i Margarita“, i to punih 60 godina nakon svoje smrti. To je slava bez štele, to je prava, prirodna i potpuno zaslužena slava. Nema veze što Bulgakovu njegova slava nije donijela i novac, on zbog novca, uostalom, nije ni pisao...

U fazi priprema za ovaj razgovor rekli ste da završavate jednu sarajevsku monografiju - knjigu pod naslovom "Sarajevski vakifi i njihovi vakufi 1462-2001". Zanimljivo je da naša drevna prijestolnica ima svoje vakife i pri kraju prošloga te početkom ovoga stoljeća i milenijuma, dakle i u ovim, po BiH „kokuznim“ vremenima. Hoćete li spomenuti barem neka njihova imena?

DIZDAR: Institucija vakufa je duže od 500 godina prisutna na prostorima Bosne i Hercegovine, a Bosanci uglavnom nemaju pojma o tradiciji vakufa i uvakufljavanja u islamskom svijetu, mada ovdašnji narod, po nekoj navici i tradiciji, rado udjeljuje, ne samo nevoljniku, nemajući pojma da je instutucija milostinje vezana direktno za vakufe i uvakufljavanje i da je na taj način duboko usađena u njihove gene. Što se tiče vakufa u BiH, Sarajevo je izvrstan primjer da se ilustrira značaj uvakufljavanja, s obzirom da je ovaj grad nastao direktno na vakufskoj zemlji i na vakufima, prvo velikodušnošću Isa-bega Ishakovića, osnivaća Sarajeva, koji je svojim zadužbinama oko 1462. godine postavio temelje gradu, a zatim i Gazi Husrev-begu, najvećem dobrotvoru Sarajeva, koji je svojim brojnim monumentalnim gradnjama Sarajevo od kasabe pretvodio u šeher, da bi grad i dalje rastao najvećim dijelom dobrotvorstvom njegovih građana, koji su Sarajevu u osmanskom periodu poklonili sve njegove mostove, vodovode, hamame, tekije, karavan saraje, mektebe i ruždije i tako dalje. Posljednji veliki vakif Sarajeva do vremena koje ja obrađujem bio je Adil-beg Zulfikarpašić, koji je kroz svoj vakuf najveći dio svoga velikog bogatstva poklonio Sarajevu i njegovim građanima.

Nedavno je u izdanju izdavačke kuće TN iz Zagreba i Fortuna toursa iz Mostara štampana Vaša Turistička monografija o Sarajevu i, ako sam dobro informiran, ona je prevedena na 16 jezika. Kako tumačite toliki interes za ovu monografiju?

Majo Dizdar u razgovoru sa vakifom Adil-beg Zulfikarpasicem

DIZDAR: Da, baš tako, doživio sam nešto što rijetko ko na ovim prostorima doživi, da ga prevedu na toliko, čak 16 jezika, i to je za mene velika čast, makar bila riječ i o nečemu što nije literatura, nego faktografija. U svakom slučaju, zbunjujuće je vidjeti u nekoj knjižici svoje ime i ono što ste pisali, tiskano nekim nerazumljivim kineskim i japanskim znakovima, čak ne znate pročitati ni vlastito ime, mada bih volio da znam kako ono zvuči na tim jezicima. Ja sam, naravno, veoma ponosan na tu činjenicu, jer me raduje što će jedan Japanac ili Kinez, recimo, na svom jeziku, dakle bez nesigurnog posrednika ili njegovog nesigurnog poznavanja posredničkog jezika, kroz moju knjigu saznati sve što je potrebno o glavnom gradu moje države. Mislim da sam time ispunio svojevrsnu misiju, kakovoj bi svaki stvaralac iz bilo koje oblasti kulture i umjetnosti trebao da teži, to je nešto što se zaista može tretirati kao svojevrsna patriotska zadaća, za razliku od koječega što se danas utrpava pod pojam patriotizma.

Malo ste zastali sa pisanjem beletristike. Tome u prilog govori i činjenica da ste odlučili raditi još jednu komercijalnu, ali sigurno zanimljivu knjigu - o bh. turbetima. Koji su Vas razlozi odmakli (nadajmo se privremeno) od Vaše omiljene beletristike, a približili nekim drugim spisateljskim žanrovima?



26

DIZDAR: Odgovor je veoma jednostavan i sasvim prozaičan. Za ovo što sad radim moguće je namaknuti kakav takav honorar, što je veoma značajno za nekoga ko nema mjesečnu plaću, nego živi od honorara, dakle od onoga što, kao tzv. slobodni umjetnik, sam zaradi sa svojih deset prstiju. I naplati, naravno. Bavim se mišlju da krenem pisati jedan roman koji bi kroz jedan duži period, dakle u nekoliko generacija, pratio sarajevsku sredinu, nekoliko ovdašnjih porodica koje pripadaju četirima različitim kulturološkim i naročito religijskim korijenima, ali koje istovremeno veže zajednički život u jednome malom gradu kakav je Sarajevo. Nešto slično sam pročitao nedavno iz pera Orhana Pamuka, mislim da se taj njegov roman zove „Dževdet-beg i njegovi sinovi“, preporučujem ga svakome za čitanje..

Početkom maja ove godine bili ste u Mostaru jedan od promotora knjige Mirsada Sinanovića "Roman o Ajvazu". Hoćete li i naše čitatelje, unajkraćem, upoznati kako ste predstavili rečenu knjigu i kako Vi doživljavate prusačku legendu o Ajvaz dedi?

DIZDAR: Moram reći da ste me iznenadili sa ovim pitanjem, otkud najednom Sinanović u našoj priči (nije Sinanović, nego opet Dizdar kao promotor, op. B.G.). No, neka ga, taj je čovjek u posljednje vrijeme, u jednom veoma kratkom vremenskom roku, napisao četiri zaista dobra romana, prvi je „Žrtvovanje vuku“, za kojeg čujem da je ovih dana u Cikagu promovirano englesko izdanje, zatim „San Hasana Nazira“, pa „Kulin“ (ban) i napokon Ajvaz (dede). Sinanović ima raskošan talenat i umijeće da se veoma spokojno i sigurno kreće kroz različite historijske periode, baš kao da ih je sam živio, od bogumilskog vremena Bosne, dakle srednjovjekovlja, preko osmanskog perioda, do ovoga našeg, tragičnog, u kojem je nastao spomenuti roman „Žrtvovanje vuku“. Mada svaki od ovih romana mogu, prilično kompetentno, nahvaliti, na vašu ću želju posebno komentirati „Ajvaza“. U pitanju je dobar, veoma dobar roman, a Sinanoviću je pošlo za rukom da oživi jedno veoma značajno vrijeme i jedan nadasve značajan događaj, kada je Ajvaz dedo, snagom svoje molitve izmolio Svevišnjega da raspoluti jednu ogromnu stijenu iz koje je potekla voda nasušno potrebna žednom Akhisaru (Pruscu). Kako sam se i sam svojevremeno bavio pokušajima da prikupim odgovarajući materijal za izradu filmskog scenarija na ovu temu i nisam uspio, tim više sam u prilici da se, evo i javno, začudim Sinanovićevom umijeću da prikupi građu koju ja nisam uspio, i da likove, što istinske što izmaštane uspješno oživi u svome romanu. To je velika stvar, a ono što želim „Ajvazu“ i Sinanoviću, jeste da doprinesu širenju sjajne priče o Ajvaz dedinoj stijeni, događaju koji po svome značaju nimalo ne zaostaje za sličnim kerametom koji se, navodno, dogodio u Međugorju.

Napisali ste svojevremeno sjajnu reportažu o bureku na Manhattanu, u New Yorku. Zaista, nekako djeluje nespojivo - Manhattan i burek. Svijet je toliko izmiksan - kulture, tradicije, adeti... da kontrasti blijede, isčezavaju, zar ne?

DIZDAR: To je pitanje zapravo iz iste priče kao i pitanje o Ajvazu, mada se na prvi pogled čine nespojivima. Naime, u oba slučaja se radi o našoj tradiciji, koja je, u slučaju bureka sa Menhetna, sjajnog gospodina Medunjanina, vlasnika lanca restorana „Ðerdan“ u Njujorku, uspješno prezentirana građanima glavnog grada svijeta, a u slučaju Ajvaza svakome koga naša prošlost interesira, i zato, u oba slučaja, treba skinuti kapu i pozdraviti napor ova dva čovjeka, koja se bave toliko različitim poslovima, ali svakako veoma uspješno i korisno po Bosnu i Hercegovinu i njen imidž u svijetu. Uostalom, s burekom i ostalim bosanskim specijalitetima u Americi će se, vjerujem, daleko dogurati, neki dan sam gledao reportažu kako su naši ljudi sa tradicionalnom bosanskom kuhinjom (burekom, čevapima itd.) napravili pravo čudo u nekom američkom gradu, nisam uspio upratiti kojem. I to je veliki uspjeh koji treba pozdraviti i propagirati na svakom koraku.

Koliko je na Vaš književni ego utjecala činjenica da ste sin rahmetli Mehmedalije Maka Dizdara? Da li Vam je otac bio uzor?

DIZDAR: Nemojte mi zamjeriti što ću biti kratak i odrešit. Na prvi dio pitanja odgovor je - nikoliko! Mak je pisao poeziju, sav je bio od poezije (o tome svjedoči, napokon, i moje ime), ja pišem isključivo prozu, a poeziju nisam čak ni odveć blizak, to jednostavno nije izraz kojem sam sklon. Da vam odgovorim i na drugo pitanje vezano za Maka. Mak bi svakome na svijetu mogao biti sjajan uzor. Bio je jedan fin, smiren čovjek, bezazlen u svakom slučaju, raspoložen da svakome posveti minut svoga vremena i da mu pomogne. Nikada nisam sreo nekoga ko za Maka Dizdara, kao čovjeka, nije imao lijepu riječ, doslovce samo najljepšu riječ. I to je, čini mi se, nešto najljepše što vam otac može ostaviti u amanet.

Član ste i Savjeta Instituta sevdaha, Fondacije Omera Pobrića. Ako se burek može pojesti na Manhattanu, može se ćuti i sevdalinka u Seattle-u i drugim dijelovima Amerike. Kako biste, uktratko, definirali ulogu Instituta sevdaha u kontekstu borbe za očuvanje našeg duha i identiteta općenito?

DIZDAR: Sevdalinka je jedan od naših potencijalno najjačih brendova, samo na tome treba još puno raditi. Omer Pobrić je samo jedan od najglasnijih i najhrabrijih pionira, međutim sve je više novih ljudi koji u sevdahu prepoznaju veliku šansu afirmacije bosanske kulture, tu je Mostar sevdah reunion daleko, najdalje otišao, a daleko će stići i ovaj najmlađi iz porodice Imamovića - Damir, unuk Zaima Imamovića a i mnogi drugi. Obradovao me je svojevremeni nastup jedne Amerikanke koja nam je, uz promociju mojih romana u, čini mi se Iriju, na sceni, pred prepunom salom, sjajno otpjevala nekoliko sevdalinki.

I ovo je pitanje neizbježno: Kao pripadnik Armije RBiH, da li ste se borili za ovakvo Sarajevo i Bosnu kakve danas imamo?



27

DIZDAR: Ja sam se kao pripadnik i oficir Armije RBiH borio za oslobođenje i samostalnost Bosne i Hercegovine i ni za šta drugo. Samo mi je to u tom trenutku bilo u mislima, da se oslobodimo agresora i u tom smislu sam se, na svoj način, sam angažirao još aprila 1992. godine, nisam čekao da me mobiliziraju ili da me Caco pokupi na ulici. Smatrao sam da je obaveza i čast braniti svoju porodicu, prijatelje, svoj grad i svoju državu i nisam ništa drugo imao na umu. Mnogi jesu, od toga kako da nešto maznu i ušićare još tokom rata, kako da opljačkaju, prevare i obmanu (što je meni i tada i sada bilo naprosto neshvatljivo), do toga kako da zauzmu što bolji položaj poslije rata i kako sve to što bolje da naplate. Sramotno je šta su ovdje radili i šta i danas rade ne samo ekstremisti koji su namjerili da Bosne i Hercegovine nestane, i još na tome nesmiljeno rade, nego i ovi što bi im jedinstvena Bosna i Hercegovina morala biti jedina fantazija, ali nije, njima je jedina fantazija kako da umnože vlastito bogatstvo, moć i vlast, i sve ono što sa time ide. To je naprosto neshvatljivo, takva kratkovidost i nedostatak vizije budućnosti, kakvu najčešće iskazuju bošnjački lideri i njihovi trabanti. Lično sam se, ponavljam (a time ću i najkonkretnije odgovoriti na dio vašeg pitanja), borio samo za slobodu, i van pameti mi je da se danas tako silno maše boračkim i drugim zaslugama kako bi se namakle veće penzije i druge beneficije , ja čak ni beneficiranu penziju nisam htio da prihvatim, a kamo li nešto drugo, jednostavno mi je van pameti, bilo i ostalo, naplačivati patriotizam. Kod nas ga naplačuju svi, i što je najgore, svi uživaju ogromne penzije, ne samo oni koji su branili zemlju, nego i oni koji su je napadali, to nema nigdje na svijetu, nema vjerujte mi.

Da li biste komentirali nedavni referendum u Švicarskoj na kojem se 57% njihovih građana izjasnilo protiv gradnje minareta?

DIZDAR: O tome su drugi već veoma mnogo rekli, i lijepo je što večina osuđuje taj čin, ali je strašna, najstrašnija ipak činjenica da je jedan referendum na tu temu uopće mogao u nekoj europskoj zemlji biti organiziran, o pozitivnom izjašnjavanju o zabrani izgradnje minareta, što se dogodilo u Švicarskoj, da i ne govorim. Mada sam ateist, svejedno sam odlučno protiv toga da se bilo šta radi protiv bilo kojeg religijskog ubjeđenja, međutim strašno sam i svim silama protiv uplitanja religije u politiku, vojsku i policiju, kao druge institucije vlasti, što se kod nas neprestano dešava. Zna se šta je i kakav treba da bude djelokrug rada vjerskih poglavara i službenika, politika nikako i nikad, to je smrtonosno za svako društvo! Smatram, recimo, da Turske danas ne bi ni bilo da nije bilo Ataturka, pa eto, iz te moje tvrdnje možete izvući i sve druge zaključke vezane za ovu problematiku, možete, napokon, naslutiti i odgovor na vaše prethodno pitanje - za kakvu sam se Bosnu i Hercegovinu borio, a šta sam danas dobio i imam. Jednom riječju, ne sviđa mi se društvo u kojem živim i okruženje u kojem se nalazim. Ali, nije mnogo bolje ni na drugim svjetskim prostorima, samo su oni mnogo bolje našminkani nego ovo, naše, do kosti ogoljeno i primitivno društvo. Valjda će se i to jednoga dana promijeniti, pri čemu ne treba reći: Ako Bog da, što je ovdje omiljena minderaška poštapalica. Neće dati Bog, mi to moramo uraditi, ako imamo pameti, naravno. A malo je imamo, tragično malo.

Posjetili ste SAD. Kuda ste sve proputovali tim povodom, koje od brojnih susreta biste izdvojili kao Vama posebno zanimljive i nezaboravne?

DIZDAR: U SAD sam bio u dva navrata, oba puta podugo, po dva mjeseca, tako da sam imao vremena obići Ameriku uzduž i poprijeko. Tamo sam boravio u organizaciji novine „SabaH“, tada iz Njujorka, danas iz Sent Luisa, tačnije moga prijatelja Šukrije Džidžovića, vlasnika Sabaha, koji je imao snage i volje da, pratktično bez ikakvih prethodnih znanja o novinama (vidio je kako mi u PRESS Centru Armije radimo novinu, on je radio fotografije) napravi jednu novinu koja je, uz saradnju nekolicine profesionalnih novinara, dugo vremena bila novina koja je zasluživala da se o njoj veoma pozitivno govori i koja je odrađivala jednu izuzetno veliku misiju - spajanja Bosanaca širom Amerike, što je inače trebao biti posao države, a ne incidentni slučaj pojedinca, i na tome Džidžoviću i njegovoj malobrojnoj njujorškoj ekipi treba odati svaku počast, pri čemu, prije svega, uz Šukriju treba spomenuti njegovu suprugu Mirsadu, kčerku Ertanu i zeta Elvira, oni su dugo davali i preko svojih mogućnosti kako bi jedna takva novina opstala tako daleko od matične zemlje i u tako osobitim uslovima kapitalističke konkurencije na kakve mi ranije nismo bili naučili. Obilazeći, dakle, Ameriku za potrebe pisanja za SabaH, usput sam imao i poneku promociju, prvi put moga romana „Tragač“, a drugi put „Snajperiste“ i „Crne rupe“. Obišao sam tako petnaestak država SAD-a, vidio bezbroj interesantnih predjela i doživio bezbroj interesantnih doživljaja, a bogami sklopio i mnogo prijateljstava sa zaista sjajnim ljudima.

Kako ste Ameriku doživjeli - iznutra?

DIZDAR: Da bih vam odgovorio na to pitanje moram proći i jedna potežak test, da se prisjetim gdje sam boravio i gdje sam imao promocije. Pa ću tako prvo spomenuti Njujork, zatim Čikago, Sent Luis, Detroit, Džeksonvil, Atlantu, Iri, Harisburg, Hartford, Solt Lejk Siti..., ne znam, imao sam promocije na još nekim mjestima, a za potrebe novine i u sasvim privatnim putovanjima posjetio sam Las Vegas, Tampu i još neka interesantna mjesta, drag mi je, recimo, bio i duži boravak u Stamfordu, gdje su Džidžovići jedno vrijeme živjeli i tako dalje... Pitanje vam je, definitivno dobro. Ameriku sam, za razliku od mnogih drugih koje su tamo vodali k'o mečku, zaista uspio doživjeti iznutra, samim tim što su Džidžovići, za moga prvoga boravka u Njujorku, živjeli usred Menhetna, jednim sasvim običnim životom kakav tamo živi jedan Portorikanac ili pak Meksikanac, te sam tako, zaista, imao veoma blizak dodir sa Amerikom i njenim asfaltom, što je, uistinu, jedna velika unutrašnja senzacija. Nikada, recimo, neću zaboraviti trenutak kad pitam jednog Crnca nasred Menhetna, koliko košta ono što prodaje na svojoj tezgi, ne sjećam se više šta je to bilo, a on kaže da ne zna engleski. Ili, neću nikada zaboraviti čistaćicu, vjerovatno Portorikanku, koja me moli da joj nešto objasnim, jer ona nije Amerikakna i slabo poznaje jezik. Sjajno sam se



28

osjećao i jednom prilikom kad sam, upitan od nekih mladih Amerikanki iz unutrašnjosti - gdje se nalazi neki spomenik u Njujorku, imao priliku da ih malo „provodam“ Menhetnom. Možda bi, za ovu priliku, ipak, najsretnije bilo da ste me upitali kako sam tamo doživio naše ljude, pa ću vam, neupitan, „brz odgovor dati“. Mislim da su naši ljudi sjajno, perfektno živjeli dok su tamo još bili, uslovno rečeno – proleteri. To mogu najkompetentnije objasniti preko načina života mojih stalnih domaćina, dok god su oni živjeli, ponavljam to - uslovno rečeno - proleterski (pri čemu mislim na vrijeme kad ih nije zanimala ni kuća, niti su željeli imati stalno mjesto boravka, bili su, dakle, lako pokretljivi nomadi, željni novih predjela i poznanstava), dok ih nije zanimala ušteđevina, poznanstva koja „nešto znače“ i tako dalje, taj je svijet živio sjajno, i bogatije i zabavnije i lagodnije i ljepše u svakom slučaju. Uklapanje u američki kliše čini se da je gotovo svakog našeg tamošnjeg čovjeka pretvorio u nešto što on nije nikada mislio da će postati, pri čemu bi, najbliža i najnevinija procjena toga statusa, mogla zvučati kao – prosječni Amerikanac, a svaka prosječnost je dosadna i ružna.

Hoćete li, za ovu priliku, nevesti neke od utisaka iz Amerike koji su vrijedni da budu zapamćeni i zabilježeni?

Neću nikada zaboraviti film koji smo snimili na Menhetnu, Najo, vlasnik jedne male filmske kuće iz Bruklina, Šuki i ja. Zatim, neću nikada zaboraviti moje druženje sa amišima u jednom selu kod Detroita i sa mormonima u Solt Lejk Sitiju, neću nikada prestati biti zahvalan mome „rodjaku“ Stipi Dizdar, biznismenu bogatašu iz Sent Luisa, koji je potrošio silne pare i energiju da moje društvo i mene provoda njegovim gradom, neću nikada zaboraviti kad sam pročitao kako je neko ovdašnje pozorište imalo nastup u „čuvenom“ Kristal palasu na Brodveju, a ja otkrio da sam i ja tamo imao nastup, i nisam to ni na kakva zvona stavio. Nije riječ, naime, o dijelu Brodveja na Menhetnu, nego u Astoriji, što je nebo i zemlja. Takodjer neću nikada zaboraviti boravak u Detroitu kod ratnog i poratnog prijatelja Sakiba Jakupovića i njegove predivne porodice, s njim smo se sjajno družili, osobito na promociji mojih knjiga koju je on organizirao i uopće „odradio“ maestralno, kao sve drugo što taj čovjek radi, od bavljenja muzikom nadalje. Ima toga još mnogo, ali neka ponešto ostane i za knjigu putopisa kroz Ameriku, koju ću uskoro napisati i, naravno, objaviti. I na samom kraju, da kažem da mi je žao što nisam vidio i „europsku Ameriku“, pri čemu mislim na Boston, grad na kojem upravo zavidim autoru ovoga intervjua.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

ZIMA PUNA AKTIVNOSTI U AMSTERDAMU

Pise: Mujo Midzic

Pise: Mujo Midzic Program aktivnosti za 2010. god. bosanskohercegovackih aktivista u Amsterdamu (SABA) poceo se realizovati vrlo intenzivno. U protekla tri mjeseca organizovali su, ili su bili organizatori, desetak raznovrsnih programa. Medju njima posebno se izdvajaju tri programa. Nedeljna okupljanja koristili su za odrzavanje tematskih predavanja primjerenim interesima clanova. U februaru su se posvetili lokalnim izborima u Amsterdamu i problemima depresivnih osoba, dok su pocetkom marta obiljezili medjunarodni praznik- Dan zena. O izborima je govorio clan uprave Luka Oluic, a predavanje o depresiji odrzala je psiholog Karolina Drakovac iz Almera. Ona je, inace, angazovana u ustanovi ‘I-PSY’ koja pruza strucnu pomoc migrantskoj populaciji. Nakon uvodnih predavanja prisutni su mogli postavljati i pitanja sto se i dogodilo, posebno na predavanju o depresiji. S obzirom da su clanovi SABA uglavnom starije osobe i da su skoro svi dosli u Holandiju uslijed ratnih zbivanja na prostoru bivse Jugoslavije razumljivio je da su mnogi od njih imali a i sada imaju niz psiholoskih i psihiatriskih teskoca. Iznosili su svoje probleme i iskustva, dok im je mlada i agilna psihologistica Drakovac odgovarala i upucivala na moguca rjesenja. Iskoristila je i priliku da prisutne pozove i u Almere u I-PSY gde strucnu pomoc mogu dobiti na maternjem jeziku.



29

Predavanje i razgovor o depresiji u SABA Povod 8. marta - Dana zena organizovano je zabavno vece u prostorijama Portugalaskog kluba, tradicionalnom mjestu okupljanja clanova SABA. Nastupio je muzicar Jure Banovic i pjevacice Desa i Dzana. O znacaju Dana zena nadahnuto je govorila Selveta Blazevic, istaknuta clanica SABA. U ime uprave prisutne u sali Portugalskog kluba pozdravila je clanica uprave Dina Sovic-Kapetanovic. Sve zene koje su dosle na zabavu dobile su na poklon cvijece od organizatora. U opustenoj i veseloj atmosferi ostalo se skoro do ponoci sa zeljom da se ovakve zabave odrzavaju i cesce.

VEZA SA VELIKANOM SEVDAHA OMEROM POBRICEM

Citajuci jutarnje vijesti iz nasih novina na nternetu naisla sam na veoma tuznu vijest. Nevjerujuci sama sebi jos jednom sam dobro pogledala i procitala tuznu objavu. Iz mog oka potekla je iskrena suza . Ode moj prijatelj i moj sevdalija, kako sam ga pri svakom susretu nazivala. U sekundi su proletjele slike od naseg prvog susreta i sve sto smo zajedno napravili.

Omer Pobric vise nije medju nama Odrasla sam u porodici gdje je sevdalika bila svakodnevni dio zivota... Ratom dovedena u Holadiju moja ljubav prema sevdahu je postala jos veca i cvrsca. I tako kroz pjevanje i zanimanje za sevdalinku sve cesce sam se susretala sa Omerom i sa njegovim Institutm sevdaha koji je osnovao. Cesto sam razmisljala kako bi to bilo da se u stvarnosti sretnem sa Omerom i pokusam da napravimo nesto zajedno na siroj afirmaciji sevdaha. I jednoga dana sam pozvala njegov broj i on mi se javio i rekao: - Aida sine, kao da me poznaje 100 godina, nema problema, samo dodji i sve cemo dogovoriti - sve za sevdah. I tako je to pocelo . Samir i ja smo u toku godisnjeg odmora otisli njegovj kuci u Mulice. Tom prilikom smo upoznali i tetu Muneveru, Omerovu suprugu, te Dinu i Esmera, saradnike Institua sevdaha. Pregledali smo njegov cardak koji je uredio kao tradicionalnu bosansku sobu, sa vrijednim eksponatima i mnostvom knjiga o sevdahu.



30

Tog dana smo u njegovj kuci dogovorili nastup Instituta sevdaha u Brunssumu koji mnogi nikad nece moci zaboraviti. S tim je pocelo nase druzenje i aktivno djelovanje kao clanova Instituta sevdaha sa ciljem dalje afirmacije i sirenja izvornog i pravog sevdaha.

Moja se zelja tako pocela ostvarivati. Vedri i uvijek dobro raspolozeni Omer je sa Institutim sevdaha posjetio nas Bosance i Hercegovce u Holandiji i ostavio ne zaboravan trag u nasim sjecanjima.

Kroz moje druzenje i saradnju sam ga dozivljavala kao narodnog mentora i riznicara nase kulture, jer svaki susret s njim je bio cas istorije sevdaha o zapisanim i nepisanim elementima jednog bogatog nasljedja. Naravno, pored sadrzaja sa starim predanjima bilo je i novijih dogodovstina sa Himzom, Zaimom, Safetom i ostalim njegovim sardnicima. Oni su imali mjesta u svakom njegovom kazivanju.

Omer nam je u amanet toliko toga vrijednog, lijepog i dobrog ostvaio da mi to nemozemo, necemo i ne smijemo nikada zaboraviti. Njegova uloga u opstanku sevdaha kao autohtone pjesme na nasim prostorima, je ogromna i treba sluziti kao briljantan primejr za motivaciju drugih i nastavak kolosalnog rada koji je on zapoceo.

Nastavimo zajedno ono sto je Omer zapoceo i time cemo najbolje zadrzati uspomenu na njega. Sjetimo se da je Omer imao obicaj da kaze: “Nema Bosne i Hercegovine bez sevdaha!”

Neka mu je rahmet golemi a zemlja lijepe Bosne lahka.

Aida Kasum

SLIKAR CELOVIC IZLAGAO U AMSTERDAMU



31

Akademski slikar Nail Celovic predstavio se pocetkom ove godine i likovnoj publici u Amsterdamu na samostalnoj izlozbi. U galeriji ‘Beemster Art Center’, koja se nalazi pedesetak metara od kraljevske palace na Damu, izlozio je desetak slika vecih formata koje je uradio u protekle dvije godine. Slikar Celovic Likovnu akademiju u Sarajevu zavrsio je pocetkom osamdesetih godina proslog vijeka. U ciklusu inspirisanim zivotom princa Clausa (a i grobnim mjestom princa – katedralom u Deleftu) Celovic produbljuje svoje likovno istrazivanje kako u formi tako i koloritu. Preciznim potezima, skoro do savrsenstva, iscrtava i boji nove oblike koji su u pocetnom bili potpuna realnost. Na izlozbi su predstavljeni i neki stariji radovi, cime se mogla uociti i kontinuiranost nekih tema i formi. Na otvaranju izlozbe u Amsterdamu 15 januara predstavila se svojim interpretacijama narodnih pijesama sa prostora bivse Jugoslavije i supruga Abida. Ona je, inace, i studirala solo pjevanje. Ovom prilikom o stvaralastvu Celovica govorila je Ellen Walraven, umjetnicki direktor kulturnog centra de Balie u Amsterdamu. Slikar Nail Celovic od 1992. godine zivi i stvara u Voorburgu. Holandskoj publici predstavljao se na skoro 80 kolektivnih izlozbi i desetak samostalnih. -“Zadovoljan sam prijemom kod publike sobzirom da sam prvi put samostalno izlagao u Amsterdamu. Na otvaranju izlozbe, po pitanjima koja su mi upucivali pojedini posijetioci, moglo se uociti da se radilo o poznavaocima likovnih umjetnosti. Vlasnici galerije ‘Beemster Art Center’ pokazali su profesionalno umjece organizujuci ovu izlozbu.”, rekao je u kracem razgovoru nakon otvaranja izlozbe Celovic. M. Midzic

27. FESTIVAL KULTURE MIGRACIJE U LUXEMBOURGU

Piše: Safeta Osmičić Asocijacija CLAE je ove godine organizovala 10. SALON DU LIVRE ET DES CULTURES u sklopu FESTIVALA KULTURE MIGRACIJE u dane 19.20. i 21. marta 2010. u LUXEMBOURGU. U prostoru prizemlja ogromnog sajmišta LUXEXPO u Luxembourg-Kirchberg stalo je na stotine štandova iz svih zemalja svijeta, na kojima su bili exponirani dijelovi tradicionalnog obilježja ili jela karakterističnih za zemlju koja se predstavljala na tom sajmu, a u velikim salama na spratu održavali su se susreti ljudi koji djeluju na polju kulture i umjetnosti. Spiskovi učesnika gore navedene manifestacije prave se mjesecima unaprijed. Na ovogodišnje predstavljanje PISACA iz BiH pozvani su: Jasmin Imamović i Marko Vešović (Bosna i Hercegovina), a iz zemalja iz našeg okruženja bili su: Nadija Rebronja (Srbija), Kemal Musić (Crna Gora) i Faiz Softić (BiH-Luxembourg), svi poznati po značajnim ostvarenjima na polju književnosti, kao i Safet Hadrović Vrbički (Crna Gora). Priliku za predstavljanje dobili smo Sead Ramdedović i ja, Safeta Osmičić, koju smo iskoristili čitajući našu poeziju i prozu. Publika koja je ispunila veliku salu bila je oduševljena nastupom svih učesnika književne manifestacije, a poslije toga je imala priliku da kupi knjige prisutnih autora. Druženje narednog dana u prostorijama Udruženja „Sloga“, proteklo je u prijatnoj atmosferi, a pisci su se ponovo predstavili prisutnoj publici. U predstavljanju kulturne tradicije BiH nastupio je ansambl „Tuzlanke“ iz Tuzle, a na štandu BiH bile su izloženi suveniri i tradicionalna jela iz bosanske kuhinje. Mart 2010.



32

SLIKE VIKTORA MAJDANDZICA U KNJIZI “International Comtemporary Masters 2010”

Nedavno je u SAD objavljena knjiga “International Comtemporary Masters 2010” sa slkama poznatog bosanskohercegovackog slikara Viktora Majdandzica, koji zivi i stvara u Holandiji. Pored slika nalazi se i tekst na 4 stranice (pocev od 46).

Izdavac je World Wide Art Books, Santa Barbara, CA. Knjigu možete vidjeti na www.wwab.us. Majdandzic je ovim povodom pozvan da ucestvuje i na izložbi u Museum of South Nevada, Las Vegas, SAD u periodu Juni-Septembar 2010. 2008. godina je bila jubilarna 50-ta godisnjica slikarskog rada Majdandzica koju je proslavio izlozbama u Den Hagu, Amsterdamu, Nijmegenu, Zenevi, Londonu i Briselu www.majdandzic.nl.

OLAKSICE KOD SKLAPANJA BRAKA HOLANDJANA SA STRANCIMA Holandija se dobro potrudila da ograniči sklapanje brakova između holandskih građana i građana u zemljama van EU. Ove mjere se odnose prije svega na holandske građane porijeklom iz Maroka, Turske, ali i sa Balkana. Da bi neko doveo mladu ili mladoženju, mora imati rješeno stambeno pitanje, biti zaposlen, i imati prihode koji su veći od 20 posto od minimalne plate (odnosno bijstand uitkering-a). Bračni partner ne smije biti mlađi od 21 godinu, a prethodno mora položiti ispit holandskog jezika, i to pri holandskoj ambasadi u državi odakle dolazi. Bračni partner koji dolazi potpisuje izjavu da neće polagati pravo na holandsku socijalu. Holandija je sada prisiljena da ova pravila ublaži. Naravno, ne nakon neke inicijative iznutra, nego pod pritiskom odluke Visokog evropskog suda. Ministar pravde Ernst Hirsh Ballin je izjavio da će ovo ministarstvo prilagoditi pravila. Najvažnija proimjena se odnosi na ukidanje uredbe o prihodima koji moraju iznositi 120 procenata minimalne plate. Od sada će se svaki slučaj razmatrati individualno, i rješavati obzirom na lične prihode i okolnosti. Takođe se neće praviti razlika između sjedinjavanja porodica (brak učinjen prethodno u drugoj zemlji), i uvoza bračnog partnera (pa se brak sklopi u Holandiji). Nije mi jasno šta ovo posljednje znači. Do sada je onaj (ona) ko je htio sklopiti brak, morao prethodno sve završiti u zemlji iz koje potiče, a to znači položiti jezik, i dobiti dozvolu boravka, bio već u braku, ili namjerava ući u brak. Ostaje na snazi izjava da pridošlica neće polagati pravo na holandsku socijalu (bijstand uitkering). Izvor: http://www.telegraaf.nl/binnenland/6242877/__Eis_inkomen_gezinsvorming_verlaagd__.html?p=1,1



33

Z D R A V L J E

ANTROPOZOFIJA I ALTERNATIVNO LIJECENJE MALIGNIH BOLESTI

Prof. dr. Ferid Cengic Antropozofija i alternativno liječenje malignih bolesti. Preparat imele Iscador u liječenju raka. Antropozofija je pravac u filozofiji koji je utemeljio Austrijanac Rudolf Steiner (1861 - 1925). Antropozofija je našla i praktičnu primjenu u nekim granama života pa tako i u poljoprivredi, obrazovanju i medicini. Holandska doktorica Ita Wegman (1876 – 1943) je zajedno za Steinerom tako uvela u liječenje raka preparate poluparazitske biljke imele (maretak), od kojih je najpoznatiji preparat Iscador. Iscador se i danas proizvodi u švicarskoj fabrici Weleda, koju je osnovala dr. Wegman. Godišnji promet na Iscadoru iznosi oko 50 miliona eura. Antropološka medicina počiva na magičnoj vezi između ljudi, biljaka, životinja, minerala i nebeskih tijela. Ona ide pod ruku sa alhemijom, homeopatijom, mitologijom i astrologijom. Odabir sredstava za liečenje se vrši ne po njihovim farmaceutskim djelovanjima, nego po mističnim idejama i vezama između bolesti i lijeka. Tako je imela parazit, kao što je tumor parazit u organizmu. Parazit se istiskuje parazitom, pa je imela znači pogodna za istjerivanje drugog parazita. Osim toga je imela (viscum album) čudna biljka, sa nizom karakteristika koje ne postoje kod drugih biljaka. Tako ona ima zeleni korijen, može rasti i u pravcu zemljine teže, i u suprotnom pravcu, itd. To je po antropozofičnoj medicini jedan od najvažnijih argumenata za njeno ljekovito svojstvo. Doduše u holandskoj narodnoj medicini imela se odavno smatra ljekovitom biljkom. Preparat imele Iscador proizvođač predstavlja kao alternativni lijek koji ima prije svega dejstvo na popravljanje imunog sistem domaćina, a ima uticaja u pozitivnom smislu i na psihu bolesnika. Preparat se proizvodi u različitim koncentracijama i daje se uglavnom u intravenskim infuzijama. Cijena Iscadora je poprilično visoka. Holandsko udruženje za borbu protiv nadriljekarstva ističe da naučna ispitivanja nisu pokazala da iscador ima terapeutsko dejstvo kod malignih bolesti. Naprotiv iz udruženja ističu otrovnost imele i veoma veliki broj komplikacija koje ova terapija može donijeti.

INTERNACIONALNI FUDBALSKI TURNIR U ALMERE

U subotu i nedjelju 22. i 23.maja 2010. u Almeru se odrzava Internacionalni fudbalski turnir za djecu od 12 do 14 godina starosti, gdje ce ponovo ucestvovati i bh. ekipa mladih fudbalskih talenata iz Donjeg

Mostra kod Visokog. Domacin ove ekipe bice Udruzenje SANA iz Almera



34

S P O R T

7. SVJETSKO PRVENSTVO DIJASPORE BiH U MALOM NOGOMETU U LUKSEMBURGU Naredno, 7. svjetsko prvenstvo bosanskohercegovačke dijaspore u malom fudbalu/nogometu, u organizaciji Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, bit će održano u Luksemburgu od 23. do 25. aprila 2010. Na ovom eminentnom takmičenju očekuje se učešće reprezentacija Bosanaca i Hercegovaca iz SAD, Austrije, Australije, Belgije, Češke, Danske, Engleske, Francuske, Nizozemske, Hrvatske, Italije, Kanade, Luksemburga, Njemačke, Norveške, Švedske, Švicarske, Slovenije...

Domaćin takmičenja je Zajednica bh. klubova Luksemburga.

Nakon austrijskog Linza, koji je bio tri puta izvanredan domaćin ovog takmičenja, belgijskog Antwerpena, njemačkog Münchena i britanskog Birminghama, čast da bude domaćin ovog sedmog prvenstva pripala je našim zemljacima u Luksemburgu. Naredno, 7. svjetsko prvenstvo bosanskohercegovačke dijaspore u malom fudbalu/nogometu, u organizaciji Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, bit će održano u Luksemburgu od 23. do 25. aprila 2010. Na web stranici Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine www.bihdijaspora.com u sekciji aktivnosti možete pronaći dodatne informacije o ovom eminentnom takmičenju, preslušati radio djingl te ispuniti prijavu za učešće na prvenstvu. Domaćin takmičenja je Zajednica bh. klubova Luksemburga. Svoje reprenzentacije do sada su prijavile sljedece zemlje : Amerika, Svedska, Njemacka, Kanada, Luksemburg, Belgija, Holandija, Engleska, Svicarska, Slovenija, Ceska, Austrija, Francuska GO SSDBiH Komisija za Sport



35

SCOUTING TURNIR U MALOM NOGOMETU – BEUSICHEM 2010 U organizaciji Platforme BiH 21.februara organizovan je Scouting turnir u malom nogometu u Beusichemu radi izbora najboljih igrca koji ce nasu zajednicu predstvaljati na 7. SP dijaspore u Luxemborgu od 23. do 25. aprila ove godine. Zbog velikog interesovanja za ovaj turnir se prijavilo 27 ekipa, ali se broj, zbog nedostatka terena, na zalost, morao ograniciti na 16 ekipa. Turnir je otvorila predsjednica Platforme BiH Admira Fazlic dok je o nacinu takmicenja na turniru i izboru igraca govorio potpredsjednik Platforme i clan komisije za sport Affan Cehajic. On je podvukao obavezu sportskog i fer igranja i drzanja igraca. Nakon izvlacenja parova u prvoj utakmici sastale su se ekipe Bereka i Dzemata A’dam. Utakmice su u grupnom takmicenju trajale po 12 minuta a u polufinalu 15 i finalu 20 minuta.U finalu su se sastali opet ekipe Bereka A’dam i Dzemata A’dam. Ekipa Dzemata A’Dam bila je ubjedljivo bolja i sa rezultatom 4-1 postala pobjednik ovogodisnjeg turnira. Sam turnir je protekao u vrlo korektnoj i sportskoj borbi tako da nije zabiljezen niti jedan ozbiljniji prekrsaj niti povreda. Da regularnost turnira bude na visini pobrinuli su se clanovi komisije i zapisnicari: Admira Fazlic, Affan Cehajic, Muki Metalsi, Ivan i Mumin Ademovic, dok je lakse povrede vrlo uspjesno rijesavala doktorica Munevera Curovac. Brigu o gostima vodile su Natasa Savic i Suada Pasic. Solidno ponasanje i sportsko druzenje tokom turnira nastavljeno je u vecernjim satima u kantini sportskog centra Beusichem uz muziku Mise i Sandija iz orkestra Mostar Sevdah Reunion i nase tradicionalne narodne igre folklornog drustva “Zlatni ljiljan”.

Pobjednicka ekipa Dzemat Amsterdam – Prelazni pehar urucio N. Alijagic

Pehare pobjednickim ekipama: za prvo mjesto Dzematu A’dam, drugo mjesto ekipi Berek A’dam i trece mjesto ekipi Patriotska liga Istocne Bosne iz Vughta urucila je gospodjica Admira Fazlic. Imena 8 igraca i 2 golmana procitao je Affan Cehajic koji je naglasio da ce se nakon nekoliko vrlo jakih pripremnih utakmica, spisak putnika za Luxemborg svesti na 6 igraca i golmana. Spisak selektiranih igraca je slijedeci: Enis Okanovic, ekipa Berek (golman), Medin Alagic, Mamus (golman), Amir Alisic, kapiten, Jasmin Ramic, Berek, Almir Selimovic, Berek, Dario Porobic, Sarajevo, Danijel Brkovic, Mamus, Esmin Voljevica, Mamus, Adnan Peljto, Eindhoven, Alen Sendic, Eindhoven, igraci. Uz spektakularno zongliranje loptom u novom dresu maldi igrac ekipe Mamus Danijel Brkovic pokazao je opremu koju je donirala firma “Geotec” iz Zwijndrechta u vlasnistvu zenicana Zeljka i Branke Javor, na cemu im Platforme BiH najtoplije zahvaljuje. Rastali smo se u nadi da ce Scouting turnir u narednoj godini biti jos masovniji, cestitajuci pobjednickim ekipama sa zeljom da nas izabrani tim postigne sto bolji plasman na 7.SP dijaspore u Luxemborgu . Na kraju je zahvaljeno svim ekipama, sponzorima, muzicarima Misu&Sandiju, folklornom drustvu ‘Zlatni ljiljan”, brojnoj publici i svim onim koji su na bilo koji nacin doprinjeli uspjesnoj realizaciji ovog turnira.



36

Nijaz Alijagic

29-05-2010 FUUDBALSKI TURNIR U ARNHEMU

Klub Bosna-Arnhem organizuje 10-ti jubilarni turnir u malom fudbalu.

Za razliku od predhodnih godina ove godine namjeravamo to uraditi na drugaciji nacin. Namjera nam je da pored ljubitelja fudbala i ostali imaju dan koji ce im ostati u ugodnom sjecanju. Najbolji nacin da to realizujemo je opisan bosanskom rijeci teferic.Trenutno smo u zavrsnoj fazi pregovora o angazovanju estradnih umjetnika za ovu priliku o cemu cemo vas obavjestavati u sljedecim javljanjima.

Za sve dodatne informacije kao i za prijavu ekipa mozete se obratiti nasem sportskom koorrdinatoru.Njegovo ime je Azem Begovic, broj tel.0614382941 ili putem mail-a [email protected]. Takode se sa vasim pitanjima i sugestijama mozete obratiti i na nasu klubsku mail adresu: [email protected].

predsjednistvo kluba Bosna



37

DOMOVINA SE I SPORTOM BRANILA 4. februara 2010.

Kako na prethodnim tako i na posljednjem proglašenju koje nosi naziv "Sportista godine u BiH" i na kojem se nagrađuju i oni koji su dali doprinos u razvoju sporta i promociji zemlje u svijetu, nebi niti riječi o sportistima i sportskim radnicima koji su u naj-težim vremenima za BiH istu branili pod zastavom sa zlatnožutim ljiljanima, a takvih je zaista bilo u svim sportovima.

No, uz dužno uvažavanje svih, ovdje želim upoznati one koji odlučuju o nagradama sa radnicima i sportistima iz sporta kojeg svrstavaju u one "male", a koji u toku rata postade veći i od onih koje svrstavaju u "velike sportove".

Stranac, a patriota

Naravno, riječ je o stonom tenisu, sportu čiji Savez prvi među BiH sportovima dobi status člana svjetske i evropske stonote-niske asocijacije i na taj način prvi reče svijetu da je BiH bilo, da je ima i da će je biti. Zasluge za takav čin, bez sumnje, pripa-daju gospodinu Đuri Žifku i gospodinu Stjepanu Kljujiću. Gospodin Kljujić je u to vrijeme bio predsjednik OK i STS BiH, dok je gospodin Đuro Žifko, u nemogućnosti da normalno funkcioniše STS BiH, obavljao sve poslove u ime tog Saveza. Tačnije, kan-celarija STS BiH je bila u Luxemburgu gdje je gospodin Žifko živio i iz te zemlje djelovao veoma uspješno. Danas se gospodi-na Stjepana Kljujića i sjete, ali gospodin Đuro Žifko, kojeg su članovi, reprezentacije u šali zvali "Stonoteniski Savez", je je-dnostavno nestao iz sjećanja ili bolje rečeno iz istorije stonoteniskog sporta BiH. Sramota! Iako nije bio državljanin BiH, istoj je dao više nego mnogi koji su već dobili priznanja. Spomenut ću samo dio onoga što je gospodin Đuro Žifko dao u odbrani BiH. Pored administrativnih poslova, okupio je mušku stonotenisku reprezentaciju i sa istom na najljepši način prestavljao najmlađu članicu UN-a širom svijeta. Mnogo je klubova i pojedinaca koje je gospodin Đuro u toku agresije na našu zemlju, obradovao. I ono najbitnije na svim kongresima koji su se održavali prilikom svjetskih i evropskih prvenstava posebno 1993. i 1994 (Šved-ska i Engleska) bio je delegat BiH na istima. Tom prilikom, nije propustio da svijetu kaže da se u BiH nevodi vjerski rat, nego da je to (o)smišlje(a)na agresija na jednu suverenu državu.

Trebalo bi zaista mnogo prostora da bi se kazalo sve ono šta je stonoteniski sport dao u toku agresije na našu zemlju. Zato ću samo nabrojati nekoliko najvažnijih takmičenja i imena onih koji su BiH prestavljali na tim takmičenjima.

- Evropsko prvenstvo za juniore i juniorke i pionire i pionirke Topolčani - 1992. godina. Na ovom prvenstvu smo imali samo je-dnu predstavnicu u ženskoj konkurenciji; Lindu Mešan, juniorsku šampionku BiH i trenera Fadila Mešana. Mušku reprezentaci-ju su činili: Ivanek, Alagić, Smajić, Hadžić i trener Fikret Fazlić.

Kemala Fazlica Kemu ne smijemo zaboraviti!



38

Na tom prvenstvu je prvi put svijetu predstavljena zastava sa zlatnožutim ljiljanima najmlađe članice UN-a. Ponos koji osjeća-ju oni koji su tada predstavljali BiH, je nemjerljiv.

- Međunarodno prvenstvo Čehoslovačke - Bratislava 1993. godina. Žensku reprezentaciju su činile sestre Adela i Linda Mešan sa trenerom Fadilom Mešanom. - Svjetsko prvenstvo - Gotheborg - Švedska 1993. godina - Evropsko prvenstvo Birmingham - Engleska - 1994. godina.

Dovoljno je reći da su naši predstavnici bili stalna meta medija koji su mnogo prostora svakim danom davali upravo njima i nji-hovim izjavama. To je bilo važnije od samog nastupa. Kada se govori o ratu, treba spomenuti da su članovi STS BiH i njegovi takmičari među prvima stupili u odbranu zemlje. Mnogi su ranjeni, a neki su i živote ugradili u njene temelje. Jedan od njih je Kemal Fazlić Kemo, najboji stonoteniser STK "Željezničar" Sarajevo i jedan od najboljih koje je BiH imala.

Ovo je samo mali dio onoga što je zaboravljeno, a što su dali članovi STS i njegovi takmičari.

Ako ništa drugo, nadam se da ćete na sljedećem proglašenju barem spomenuti one, koji su u najtežim vremenima za BiH, istu sportom branili - napisao je u svom pismu priznati i poznati sportski radnik Fadil Mešan.

Prvenstva u Švedskoj i Engleskoj

- Na ovim prvenstvima našu zemlju su predstavljali: Vanja Šantić, Elvira Mehić, Adela Mešan, Linda Mešan i trener Fadil Me-šan, te u muškoj konkurenciji: Nenad Stevanović, Samir Mulabdić, Muhamed Mehmedović, Tarik Hodžić, Boris Pranjković, Remhad Hasanović i trener Đuro Žifko - podsjetio je Mešan.

Namik Alimajstorovic

PRVA SIJALICA U BiH U SEMIZOVCU



39

BH KONZULARNI DANI SVAKE POSLJEDNJE SUBOTE U MJESECU U

AMBASADI BOSNE I HERCEGOVINE

U DEN HAGU

KONZULARNE USLUGE GRADJANIMA BiH U NIZOZEMSKOJ PRUZACE SE I U

2010. GODINI

od 10 do 14.00 casova

SVAKE POSLJEDNJE SUBOTE U MJESECU

U AMBASADI BIH U DEN HAGU

Bezuidenhoutseweg 223

Tel. 070 358 85 05

Nasa Bosna je list gradjana BiH U Nizozemskoj Izlazi kvartalno Glavni urednik: Dz.Kuric Clanovi redakcije: M. Midzic N. Ribic [email protected]

LINKOVI KROVNE I OSTALIH ORGANIZACIJA ZAJEDNICE BiH U HOLANDIJI www.bihplatform.nl Het Platform - Krovna organizacija zajednice udruzenja i gradjana BiH u Holandiji www.nauk.nl Naucno akademski umjetnicki klub BiH-NL “NAUK” www.bihbc.nl BH Biznis klub www.mladi-bih.nl Mladi BiH www.bpn.ba Bosnian Professional Network (organizacija u 7 zemalja svijeta)

gouda 1. april 2010 nasa bosnaplatformbih.nl/nasa bosna/nasa bosna 21.pdf · hadžiarapoviću,...

Documents