SARL BODLER

ČITAOCU

Glupost, zabluda, grijeh i tvrdičluk su nama Duhove zaposjeli i muče naše tijelo,A mi grižnjama milim priskrbljujemo jelo,Baš kao što prosjaci tove vlastitu gamad.

Tvrdoglavi nam grijesi, pokajanja nam mlaka;Debelo naplatiti svoja priznanja znamo I veselo se potom na blatan put vraćamo Misleć da niskom suzom sprana je mrlja svaka.

A naš duh začarani dugo je ljuljan bio Jastukom zla na ruci Satani Trismegistu, I dragocjeni metal naše volje u čistu Paru je ovaj mudri alhemist pretvorio.

Đavo u ruci drži konce koji nas miču!Mi dražest u odvratnim stvarima nalazimo,I za po jedan korak svaki dan silazimoKa Paklu, bez užasa, kroz punu smrada tmicu.

Ko što ljubi i grize razvratnik bez krajcareKakvoj prastaroj drolji grud silno izmučenu, Krademo, u prolasku, nasladu zabranjenu,Cijedeći je snažno, poput narandže stare.

Jedno pleme demona banči u mozgu nama,Zbijeni, vrve, ko da milion crva plazi,A Smrt, kad udišemo, u naša pluća slazi –Rijeka nevidljiva, sa gluhim tužaljkama.

A ako još uvijek nasilje, otrov, kama, Požar izvezli nisu prijatne šare svojeNa banalnome platnu jadnih nam sudbi, to jeVaj! stoga što smjelosti nemamo u dušama.

Al tu gdje šakali su, kuje, panteri, zmije, Majmuni, škorpioni, kraguji, te nakazeŠto preskamuču, grokću, urlaju, tlima plaze, U zvjerinjaku gnusnom naših poroka nije

Takvog koji toliko ružan je, zloban, zao,Premda gestama krupnim ni kricima sklon nije,Od zemlje krš i lom bi stvorio najradije,I u zijevu jednom sav svijet progutao:

Takvoga ko Dosada! Nju nehotične prateSuze, dok iz nargile puši i sni stratište.Ti, čitaoče, znaš to lukavo čudovište, Dvolični čitaoče, – meni sličan, – moj brate!

IIALBATROS

Često, rad zabave, mornari uhvateAlbatrose, ptice goleme sa mora,Nehajne sudruge plovidbe, što prateBrod koji se kliže vrh gorkih ponora.

Tek što na palubu te kralje plavilaMetnu, postiđene, i kretnje sputane – Jadno puste svoja duga bijela krilaDa poput vesala vuku se sa strane.

Taj krilati putnik, smeten i slab li je!Smiješan i ružan, on, lijep tren pred tim!Jedan, kratkom lulom po kljunu ga bije,Drugi, hramljuć, glumi bogalja što leti!

S tim kraljem oblaka pjesnik sličnost ima:Strijelcu se smije, drugar nepogoda,Al na tle izgnanom, među zvižducima,Divovska mu krila smetaju da hoda.

III

UZAŠAŠĆE

Ponad svih dolina i jezerskih voda,Ponad šuma, brda, oblaka i mora,Onkraj sunca, onkraj eterskih prostora,I onkraj granica ozvjezdanog svoda,

Duše moj, s lakoćom ti se krećeš sada,I, ko dobar plivač kog vali opjane,Ti veselo brazdaš bezmjerja bezdane,Pun neizrecivih i muških naslada.

Odleti daleko od te kužne pare,Da sebe očistiš u zraku visina,I pij, poput čistog i božanskog vina,Plam od koga bistri prostori se zare.

Poslije dosada i tuga bez krajaŠto pune teretom maglene živote,Sretan ko se može jakim krilom otetUvis, ka poljima vedrine i sjaja;

Onaj kom se misli slobodno ustreme,Ko ševe, u nebo čim ograne zora,Ko lebdeć nad žićem, shvata bez naporaŠta kažu cvijeće i stvari nijeme.

IV

SUGLASJA

Priroda je hram gdje riječi smućene Iz živih stubova katkada zašume; Tu čovjek prolazi kroz simbolā šumeDok ga posmatraju njine prisne zjene.

Ko što se u dalji duga eha spojeU neku duboku i mračnu cjelinu. Ogromnošću nalik na svjetlo i tminu,Suglasni su zvuci, mirisi i boje.

Neki su mirisi ko put dječja svježi, Ko oboe blagi, ko travnjak zeleni, – Drugi su pobjedni, bujni, iskvareni,

A širenje njino do u beskraj teži, Ko ambre, mošusi, izmirne, tamjaniŠto poju žar koji duh i čula pjani.

SAGLASJA

Priroda je hram gdje riječi smušeneIz stubova živih katkad uvo čuje;Tu čovjek kroz šume simbola putujeDok rodbinski njine gledaju ga zjene.

Ko što se u dalji duga eha spojeU neku duboku i mračnu cjelinu,Ogromnošću nalik na svjetlo i tminu,Miris, zvuk i boja u saglasju stoje.

Neki su mirisi ko put dječja svježi, Ko oboe blagi, ko polja zeleni, A drugi pobjedni, bujni, iskvareni,

Čije prostiranje ka bezmjerju teži, Ko ambre mošuši, izmirne, tamjani,Što poju žar koji duh i čula pjani.

XXII

HIMNA LJEPOTI

Silaziš li s neba ili izlaziš iz bezdana,Ljepoto? Iz tvog oka, božanskog i adskoga,I zla i dobra djela liju se smiješana,

I sa vinom se možeš uporediti stoga.

U oku ti se krije sunčev smiraj i zora,Širiš, ko burno veče, mirise svud po zraku,Cijelovi su ti piće a usta su amfora – Koji hrabre dječaka, uliju strah junaku.

Dođe li sa zvijezda il iz bezdanske tmice?Podsuknje ti, ko pseto, zatravljen Udes prati;I radost i nesreće ti siješ nasumice,Svim vladaš, ničem račun nije ti polagati.

Dok gaziš po mrtvima, za njih briga te nije,Od ukrasa ti, Strava nije najmanje ljupka,Umorstvo u privjeske spada ti najmilije,I o trbuhu gordom sa ljubavlju ti cupka.

K tebi, svijećo, leti zablješten vodencvijet,Pucka, gori i kaže: “Blagosiljam tu baklju!”Ljubavnik zadihani, nad dragu kad se svije,Ko samrtnik je koji miluje svoju raku.

Nebo il ad, svejedno, Ljepoto, ko te stvara,O, nemani golema, bezazlena i jezna!Ako tvoj pogled, noga, smiješak, dver otvaraBeskraja koji volim, a ostade mi neznan.

Božja? Vražja? Svejedno! Angel ili Sirena?Svejedno, ako – vilo, čije oko velure,Ritam, sjaj, miris krije, kraljice jedinstvena! – Pružaš svijet manje gnusan, i manje teške ure!

XXVKOSA

O runo, ko valovi što se do pleća sruče!O prstenje! O miris koji bezbrigu tvori! Ushite! Da zamračen alkoven naš napuče Večeras uspomene što u kosi ti huče, Njome ću, ko maramom, po zraku da vijorim!

Azija čeznutljiva, Afrika usijana, Dalek, odsutan, skoro pokojni svijet se skriva U dubinama tvojim, šumo razmirisana! Duhovi drugih plove na valu glazbe, a na Mirisu tvom – o moja ljubavi! – duh moj pliva.

Otići gdje drveće i ljude, soka site,Obeznanjuju dugo podneblja puna žara.Jake vitice, vi me ko vali odnesite! More od abonosa, blještave kriješ snitvePune vesla, jarbola, zastava i jedara:

Bučna luka gdje duša može do volje mile U golemome valu zvuk, miris, boju piti, Gdje lađe koje klize preko zlata i svileŠire velike ruke kako bi zagrlileSjaj čistog neba u kom treperi jar vječiti.

U taj okean crni, kome je drugi dodan, Zaljubljen u pijanstvo gnjuraću svoje lice,A moj duh profinjeni, mažen ljuljanjem broda, Znaće vas naći, o ti, ljenosti puna ploda, I ti beskrajna zipko mirisne dokolice!

Plava koso, ko šator od razapete tmine, Nudiš svod od plaveti, okrugle i goleme. Svrtci vitica tvojih žal pahuljasti hine Gdje sliveni mirisi mošusa i pakline I kokosovog ulja žestoko opjane me.

Dugo će! vječito će! duž teškog runa tvogaRubin, biser i safir da moja ruka sijeDa nikad nisi gluha za čeznuća mi mnoga!Zar ti nisi oaza gdje sanjam, vrč iz kogaU dugim gutljajima vino sjećanja pijem?

XXIX

U ustalasanoj sedefnoj haljini,Čak i kada hoda, to je plesu sličnoOnih dugih zmija, kad fakiri njiniSvojim palicama njišu ih ritmično

Ko pijesak tmuran i azur pustinje,Nedirnuti ljudskim trpnjama oboje,Ko morskog talasja duge mreže sinje,Prostire se, puna bešćutnosti svoje.

Sjajno joj je oko – mineral pun čari,U čudu prirode simbolične njeneGdje se spaja angel nevin i sfinks stari,

Gdje je sve sjaj, zlato, čelik, dijamanti,Vječno, ko zvijezda beskorisna plamtiHladna uzvišenost nerotkinje žene.

XXXISTRVINA

Sjeti se stvari što je vidjesmo, dušo moja,U lijep ljetnji osvit svježi:Na zavijutku staze, gnusna strvina kojaNa postelji od šljunka leži,

S nogama u vazduhu, kao pohotna žena,

Vrela, na otrove se čuje;Nehajno i besramno otvorila se njenaUtroba, otkud pare struje.

Sunce je tu trulinu zrakama žeglo ko daPrikladno želi je skuhatiI sve što u jedninu sli velika PrirodaUstostručeno da joj vrati.

I gledalo je nebo u onaj kostur krasanKao cvijet kad krene cvasti.I mislila si da ćeš – jer smrad bješe užasan – U nesvijest na travu pasti.

Muhe zvrndahu iznad utrobe te smrdljive,Otkud su čete izlazileCrnih ličinki što su, niz ove dronjke žive,Ko tekućina gusta lile.

Ko val, sve to se pelo i spuštalo, il kaoMjehurovi bi uzletjelo;Ko da se tijelo, kog je neznan dah napuhao,Umnožavalo i živjelo,

A muzika se čudna širila iz te smjese,Kao potok i kao vjetar,Il kao zrnje kad ga vijač vrti i treseRitmičnim kretanjem rešeta.

Oblici izbrisani, sveli se tek na sanju:Vizija, u dolasku spora,S platna zaboravljenog, koju tek po sjećanjuUmjetnik dovršiti mora.

Iza stijenja kuja, nemirom obuzeta,Gledala nas je gnjevnom zjenom,Vrebajuć tren da opet otme od tog skeletaParče ranije ispušteno.

A ipak jednom nalik ovome smeću bićešOvom groznom leglu pošasti,Zvijezdo za moje oči, sunce za moje biće,Ti, moj anđele, moja strasti!

Da! Takva bićeš, nakon uzete svete tajne –Kraljice među ljupkim svima! – Kada legneš pod travu i prebujno cvjetanjeDa pljesniviš među kostima.

Ljepoto moja! crvi kad poljupcima krenuDa te proždire, ti im javiDa sačuvah i oblik i bitnost božanstvenuRaspadnutih mojih ljubavi!

XXXIIDE PROFUNDIS CLAMAVI

Zazivam Tvoju milost, jedina koju volim, Sa dna ponora mračna, gdje pade srce moje, Ovo je svemir tmuran, obzor olovne boje, Gdje plivaju u noći hula i užas goli.

Tu šest mjeseci lebdi sunce što studen zrači,A noć svih šest ostalih mjeseci zemlju krije;Čak ni zemlja na polu toliko gola nije: Ni potoka, ni travke, ni šume, ni divljači!

Na svijetu se užas smisliti veći ne daOd hladne okrutnosti ovog sunca od leda I silne noći što se ko stari Haos čini.Najnižoj životinji zavidim na sudbiniŠto, uroniv u svoju tupost, može da sapava, – Tako se sporo klupko vremena primotava.

XXXILETA

Gluv i opak stvore, dođi mi na grudi,Nemani s nehajnim licem, tigre mio, Dugo bih, prstima uzdrhtalim, htioDa gustinom teške tvoje grive bludim.

U tvoje podsuknje, gdje tvoj miris živi,Daj mi da uronim ojađeno čelo,I udišem kao cvijeće uveloPokojne ljubavi moje vonj pljesnivi.

Htio bih da spavam! Spavao bih prijeNo živio! U snu, poput smrti slatkom,Po lijepom tijelu tvom, ko bakar glatkom, Bez grižnje ću svoje poljupce da sijem.

Ništa neće kao ambis tvog krevetaProgutati moje stišane jecaje;Moćan zaborav u tvojim ustima je,A u poljupcima tvojim teče Leta.

Mom ću se udesu, odsad mojoj slasti,Pokoriti ko da bješe pisan meni,Nevino osuđen, poslušni mučenik,Kome revnost trpnju podjari do strasti.

Sisaću, da pizmu udavim u sebi,Prijatnu kukutu i nepentes sa tihDražesnih vršika grudi ti šiljatih,Gdje nikada srce zasužnjeno ne bi!

LII

BOČICA

Ima mirisa jakih za koje materijeSve su porozne. Ko da kroz staklo to probije.Otvarajući škrinju, s Istoka stiglu, čijaBrava zubima škripi i s krikom te odbija,

Ili, u pustoj kući, crn ormar, pun prašine,Iz kojega se oštar miris vremena vine,Nađeš bočicu staru, što uspomene skriva,Iz koje, u povrtaku, šikne duša, skroz živa.

Spi tisuć misli što se ko grobne larve čine,Podrhtavaju blago sred teške pomrčine,Šire krila, polete, azurom pokapane, Crvenim ostakljene, ili zlatom protkane.

Opojna uspomena kroz zrak uzmućen enoLeprša; sklapaš oči; a dušom poraženomVrtoglavica vlada, gura je s ruke dvijeU ljudskim mijazmima smračene provalije;

Ponoru stoljetnome na ivicu je baca,Gdje, ko mirisni Lazar što kida plašt mrtvaca,Miče se i ustaje leš avetinjski: staraLjubav, sva užegnuta, grobna i puna čara.

I tako, kad nestanem iz ljudske uspomene,U kut ormara kobnog kada bace i mene,Staru bočicu, trošnu, prašnu, neutješljivu, Prljavu i odbojnu, napuklu i ljepljivu,

Mrtvački lijes tvoj ću biti, o kugo mila, Svjedok ću biti tvoje zaraze, tvojih sila,Otrove kog anđeli spravljaju! piće što meIzgriza, o, živote i smrti u srcu mome.

LVII

POZIV NA PUTOVANJE

Kćeri i sestro mila, Kakva to slast bi bilaZauvijek tamo otići! Da voliš kako ushtiješ, Da voliš i da mriješU zemlji koja na te liči! Ta sunca ovlažena S tog neba zamućenaMome duhu su čarolija

Ista ko tajanstvena I nevjerna ti zjenaKada kroz tvoje suze sija.

Red i ljepota tamo vlada,Raskoš, spokojstvo i naslada.

Blistavim namještajem, Što od godina sjaje,Bile bi sobe ukrašene; Rijetko cvijeće koje Sliva mirise svojeI ambrine vonje maglene, Stropovi nagizdani, Zrcala ko bezdaniI istočnjačko blještavilo, Iz svega tu bi duša Tajno mogla da slušaJezik svog rodnog kraja milog.

Red i ljepota tamo vlada,Raskoš, spokojstvo i naslada.

Gle, na tim kanalima Zaspalih lađa imaKoje beskrajno skitnju vole;

S kraja svijeta one Doplovile su, skloneDa najmanju ti žud utole.

Od sunca što se gase Polja ogrnula seI kanali i grad cijeli – Bojom jakinta, zlata, I sav svijet san hvataU toplom svjetlu što ga preli.

Red i ljepota tamo vlada,Raskoš, spokojstvo i naslada.

LXI

JESENJA PJESMA

1.

Naskoro u hladne ronićemo tmice;Naših kratkih ljeta zbogom živi sjaju!Već čujem: s turobnim treskom, cjepaniceZvonke po dvorišnom pločniku padaju.

Sva zima u moje vratiće se biće:

Gnjev, mržnja, srh, užas, teški rad prinudan; Ko sunce u paklu svom polarnom, biće Moje srce samo – leda rujna gruda.

Dok pad drva slušam, stud me obuzima: Ni gradnja stratišta nema odjek gluši.Moj duh je ko kula što pod udarcima Ovna neumornog i teškog se ruši.

Monoton me tresak ljulja, dok se meniČini da se, negdje, lijes s hitnjom kuje.Čiji? Kraj je ljeta, evo i jeseni!Odlazak u zvuku tajnovitom čujem.

LXXVIISOVE

Pod crnim tisjem, što ih krije,Poredane se sove stisle,Kao bogovi tuđi čijeRujne oči žacnu te. Misle.

Tu će stajati, bez pomaka,Sve do tužnoga trena kadaUgasne zadnja kosa zrakaI tama sasvim ne zavlada.

Da se treba, usred svijeta,Bojati vreve i pokreta – Iz njinog stava mudrac shvati.

Čovjek, kog opi sjen prolazna,Uvijek će ga stići kaznaŠto htjede mjesto mijenjati.

XCVI

OPSESIJA

Velike šume, strah mi ko crkve zadajete;Urlate ko orgulje; u srcu ukletome,Sobi vječite tuge, gdje hropci stari trepte, Mrtvačkih psalama se vaših odjeci lome.

Mrzim te, Okeane! Ti skokovi, ta graja – Moj duh ih prepoznaje u sebi, a taj gorakSmijeh poraženoga čovjeka, pun jecajaI psovki, u divovskom čujem smijehu mora.

O, noći bez zvijezda – čije svjetlosti zborePoznati jezik – kako mogo bih da te volim!Jer ja tragam za praznim, za crnim i za golim!

Al čak i pomrčine – platna su, gdje se stvore,Šiknuvši iz mog oka – a hiljade ih ima – Već iščeznula bića, sa prisnim poglednima.

CVII

SEDAM STARACA

O, grade uzvrvjeli, grade što pun si snova,Gdje prolaznika, danju, utvara ščepa noćna,I gdje tajanstva, posvud, teku poput sokovaTijesnim kanalima ovog kolosa moćna.

Jednoga jutra, dok su diljem ulice nujneKuće, čija visina u magli se uveća,Hinile ko dva keja jedne rijeke bujne,I dok – taj dekor koji na dušu glumca sjeća –

Prljavožuta magla prostor je sav plavila, Koračah, kao junak živčevlja napregnutaI u raspri sa dušom što umorna je bila, Predgrađem koje teških kola potresa tutanj.

Odjednom, starac čije rite žutilom kaoDa su na boju kišnog neba se ugledale,Koji bi izgledom kišu novčića izazvaoSamo da nisu zlobom njegove oči sjale, –

Iskrsnu. Ko da mu je zjenica umočenaU žuč. Njegov je pogled činio ljućom studen.Njegova duga brada, što bješe ukočenaKao mač, stršala je, slična onoj u Jude.

I nije poguren, već je prosto prelomljen bio, Kičma mu s nogom tvori ugao sasvim pravi,A njegov štap, što mu je držanje dovršio, Davao mu je izraz i korak teturavi

Hromog četvoronošca il škrca na tri noge.Kroz blato je i snijeg išao posrćući,Kao da cipelama gazi mrtvace mnoge,Ne ravnodušan, nego svijetu duman vrući.

Za njim parnjak mu: rite, leđa, brada, štap, oko,Ni u čem različiti, taj iz pakla istogaBlizanac stogodišnji; išle su istim korakomTe barokne prikaze put cilja neznanoga.

Kakvoj uroti sramnoj na nišan bijah stao? Ili kakav zloban slučaj tako me ponižava? Jer, s časa na čas, sedam puta sam izbrojaoToga zlokobnog starca kako se umnožava!

Kom je smiješan uzruj koji obuze meneI ko se od sabratske drhtavice ne strese,Neka zamisli da su, iako istrošene, Sedam nemani gadnih – vječnima činile se!

Zar ne bih umro da sam dvojnika i osmoga,Prestrogog, ironičnog, kobnog, vidio tada?Gnusnog Feniksa, oca i sina vlastitoga!No ja okrenuh leđa toj povorci iz hada.

Ko pjanac koji vidi duplo, i to ga ljuti,Vratio sam se kući i vrata zatvorio, Stravljen, bolestan, smrznut, a duh groznica muti:Tom zagonetkom i tim besmislom ranjen je bio.

Uzalud moj razum je htio krmu da nađe;Oluja u igri mu omete sve napore,A igrala je duša, igrala poput lađeBez katarki, niz strašno, i bezobalno more.

CVIIIMALE STARICE

1.Sred vijugavih bora prijestolnice sijede,Gdje sve se, čak i užas, u čaroliju stvara,Usudu svojih ćudi pokoran, iz zasjedeMotrim ta bića čudna, dražesna i prastara.

Nakaze te raspale nekad žene su bile, Lais il Eponina! Grbave i slomljeneI krive – volimo ih! To su još duše! Mile, Dok ispod izbušenih sukanja i studene

Tkanine, bič sjeverca nepravdenog ih bije,Drhte kad kraj njih s treskom prolaze omnibusi,I stežu na svom kuku, ko kakve relikvije,Torbice koje krase cvijeće il rebusi.

One kaskaju, posve slične lutkama s konca, Vuku se ko što čine zvjerčice kad ih rane,Il skaču, ne htijući da skaču, jadna zvoncaO koja nesmiljen se vješa Zli Duh. Skrhane

Posve, ali ko svrdlo imaju oštre zjene,Sjajne ko one rupe gdje voda spava noću,Imaju malih cura očice božanstveneKoje svemu što sija čude se i kikoću.

Uočiste li: mnogi kovčezi starih ženaGotovo ko djetinji znaju maleni biti?U te sanduke slične skrila je smrt visprena

Simbol čiji nas okus i čudi i ushiti,

A oči kad mi nazru priviđenje nejakoKroz uzavrelu sliku Pariza da prolazi,Meni se svagda čini lomno to biće kakoKa novoj kolijevci posve lagano gazi;

Sem ako – na umu je geometrija meni –Ne upitam se, pred tim zbrkanim udovima,Koliko puta stolar mora da promijeniOblik škatulje koja sva ta tijela prima.

Te oči – zdenci koje milion suza stvori,Posude za topljenje gdje hladan metal sjaje...Te oči tajnovite gdje čar vječita goriZa onog koga stroga Nesreća dojila je!

CIXSLIJEPCI

Gledaj ih, moja dušo; oni su grozni, zbilja!Pomalo smiješni su, i lutkama su slični;Strašni; ko mjesečari svima su neobični;Par tmušnih jabučica – ne zna se kuda cilja.

Te oči, gdje ugasnu božanska iskra, ko daGledaju u daljinu, dignute k svodu plavu;Niko ne vidje da je ko od njih tešku glavu,Pognuo zamišljeno, dok po pločniku hoda.

Oni prolaze tako kroz crninu bez kraja,Sestru tišine vječne. Dok okolo, o grade!Ori se tvoja pjesma, smijeh, mukanje, graja,

Sve do krvoločnosti zaljubljen u naslade,Gle! ja se isto vučem! al, gluplji od njih, kažem:Šta li svi ti slijepci na Nebesima traže.

CXI

JEDNOJ PROLAZNICI

Zaglušna ulica urla oko mene. Dižuć, njišuć rukom, raskošnom, vezeneSkutove, prošla je u crnini žena,Visoka i vitka, sva bol uzvišena.

Sa nogom statue, okretna, otmjena. Zgrčen, kao čudak, pih iz oka njena – Tog olovnog neba gdje uragan klija – Draž što zatravljuje i slast što ubija.

Munja … i noć potom! Ljepoto od trena, Čije oči mene ponovo rodiše

Zar tek u vječnosti srešće mi te zjena ?

Daleko! Prekasno! Možda nikad više!Jer ti ne znaš – gdje ću, ja – gdje si nestala,Mogoh te voljeti, i ti si to znala.

CXXI

PARISKI SAN

1.

Toga strašnoga krajolika,Kakav ne vidje smrtna zjena,Zanosi me i jutros slikaI nejasna i udaljena.

Taj san bijaše pun čudesa!Osebujan je to hir bio:Sve nepravilno rastinje samIz tih prizora odstranio.

Ko slikar što se naslikanimGordi, iz svoga umotvora Pih jednoličje (koje pjani!)Metala, vode i mramora.

Babilon stuba i arkada,To palata bješe bez kraja,Puna basena i kaskadaNiz zlato, mrko il bez sjaja:

To slapovi su teški biliPoput zavjesa od kristala,Zasljepljivi se objesiliPo zidovima od metala.

Ne drveće, već kolonadeOkružile jezerca snena,Gorostasne gdje su najadeOgledale se, poput žena.

Između rujne i zelene Obale, plave plime vodePrema međama vaseljene Milionima milja hode.

Dragulja bješe tu nečutih,Mađijskih vala; i zrcalaBezmjernih, posve zabljesnutihSvime što bjehu odslikala.

A Gangovi, sa nebeskoga

Svoda, bezbrižni, tihi, lijuIz svojih urni blaga mnogaU dijamantsku provaliju.

Ja, što vilinske čarolijeSazdah, kroz tunel od draguljaPuštam – jer tako volja mi je – Da okean ukroćen kulja.

Sve, čak crna boja, bilo jeKo lak, bistanje, duga palaNa sve, a tečnost sjanje svojeUramila u zrak kristalan.

Al nigdje zvijezde, ni tragovaSunca, ni na dnu neba, nijeDa osvijetle čudesa ovaIz kojih lična vatra bije.

Nad tim čudima, punim mijene,(O, užasne li te novosti!Ništa za uši, sve za zjene!)Lebdjela je šutnja vječnosti.

2.

Otvorih oči, pune plama,Da grozni ćumez moj prelete, I vrativši se u dušu, namahOsjetih žalac brige klete.

Zidne je ure glas pogrebanPodne surovo odzvonio,A pomrčina lila s nebaNa sleđen tužni svijet cio.

CXLI

ODRICANJE SVETOG PETRA

Šta Bog, dakle, radi s valom anatemaŠto raste do njemu dragih Serafina?Ko tiranin prepun i mesa i vina,Uz blag žagor naših hula strašnih drijema.

Jecaji mučenih i pogubljenika,To mora opojna simfonija da jeKad toliko krvi naslada mu staje,A ipak se nebo ne zasiti nikad.

Ah! sjeti se, Hriste, vrta maslinova,Bezazleno, kleknuv, molitve si slaoOnom što na svome nebu se smijao

Kad ti dželat čavle u meso zakova,

Kad vidje kako ti pljuje na božanstvoSva sila stražarskog i kuhinjskog gada,Kad osjeti kako trnje ti probadaGlavu gdje bezmjerno stade Čovječanstvo!

Kad je izdužila ruke ti raspeteUžasna težina tvog slomljenog tijela,A krv i znoj su ti lili s blijedog čela,I kad pred sve bješe stavljen poput mete,

Jesi l snio sjajne, divne dane kadaDođe da ispuniš vječno obećanje,Jašuć na magarcu krotkome dok granjeI cvijeće na sve puteve ti pada,

Kad, srca prepunog hrabrosti i nade,Trgovce si niske šibo nemilice,Kad posta gospodar? Zar prije suliceGrizodušje tebi ranu ne zadade?

– Ja ću zadovoljan izići, zaista,Iz ovog svijeta gdje čin brat snu nije;Mač bih potegao, nek me mač ubije!Dobro je to Petar što odreče Hrista!

CXLIX

PUTOVANJE

Za Maksima di Kana

1.

Dijete, zaljubljeno u mape i estampe,Svemir dr`i jednakim svom apetitu ale.Oh, kako veliki je svijet u svjetlu lampe,U oku uspomene kako je svijet malen.

S mozgom plamena punim, srcem kog ispuniše Kivnost i žudnje gorke, krenusmo kad je zoraSvanula, i odosmo, prateći val što njišeSvu našu beskonačnost na konačnosti mora.

Jedni, vedri bjegunci od domovinskog srama,Drugi, od kolijevke, njenih užasa; imaPokoji zvjezdar što se utopi u zjenama Žene, tiranske Kirke s pogubnim mirsima.

Da ne bude u stoku prometnut, svako žarkimNebesima i svetlom i prostorom se pjani; Ledom što ujeda ih, i suncem što ih bakri,

Tragovi cjelova su polako izbrisani.

Ali putnici pravi – oni su što odlazeRadi odlaska; srca, poput balona laka,Nikada ne skrenuše sa suđene im staze,I, ne znajući zašto, “Krenimo!” kažu svakad.

Oni, čija žud svaka oblik oblaka ima,I koji sniju, ko što topove regrut snije,O promjenljivim, silnim, neznanim užicimaKojim duh ljudski ime nikad saznao nije.

2.

Svak od nas je, o užas! kao lopta i čigraU skoku i u vrtnji; čak i san kad se snije,Radoznalost te muči, vrti, s tobom se igraKao svirepi angel što sunce bičem bije.

Jedinstvene li sudbe sa ciljem što se krećeI, pošto nije nigdje, posvud može da bude!A čovjek, čija nada nikad sustati neće,Da nađe spokoj trči, vječito, poput lude!

Duša je trojarbolnjak što Ikariju traži;“Otvori oči!” – s mosta glas jedan odjekuje.A drugi, lud i vreo, sa katarke, na straži:“Ljubavi...slavo...srećo!” Dovraga, greben tu je!

Svako ostrvce što ga glas osmatračev javlja,Jedan je Eldorado, obećan od Sudbine;Tvoračka Mašta koja za orgije se spravlja,Pokraj običnog školja, u svjetlu jutra, mine.

O jadni zaljubljenik u zemlje himeričke!Da li ga okovati il baciti u moreToga mornara pjanog što otkri AmerikeČija fatamorgana zagorči sve ponore.

Tako, gazeći blatom, i probisvijet stari,Sa nosom k nebesima, sjajne rajeve sniva;Posvuda, gdje jazbinu svijećin plam ozari,Oko mu zatravljeno Kapue razotkriva.

3.

Putnici čudnovati! Kakve se sve otmjene Priče štiju iz vašeg oka dubljeg no more!Ko blago, pokažite raskošne uspomene,Divni nakit što eter i zvijezde ga tvore,

Bez pare i jedara hoćemo u daljinu!Da biste razgalili naših zatvora čamu,

Kroz naš duh što je napet, ko platno, neka minuSve vaše uspomene u obzorskome ramu.

Recite šta vidjeste?

4 “Zvijezde kako ploveI takođe pijesak kog je valovlje milo;I, uza sve potrese, nenadne sve slomove,Kao i ovdje, često dosadno nam je bilo.

Sunce što obasjava okean ljubičasti,Sjaj gradova pod suncem što u zalazak tone,Zapališe nam srca neutaživom strastU zavodljivi odsjaj nebesa da urone.

Gradovi prebogati, ogromnost krajolika,Tajnovitiju nikad nisu milinu kriliOd one koju slučaj puki oblačjem slika,I uvijek od čežnje zabrinuti smo bili.

Žudnji se uživanjem snaga samo doliva,Žudnjo, ti staro drvo kom slast ko đubre služi,I kako tvoja kora deblja i jača biva,Granje bi htjelo k suncu što bliže da se pruži.

Veliko drvo, od kog čempresi kraće žive, Zar ćeš uvijek rasti? Ipak, o vama brižeć, Brasmo skice za vaše albume proždrljive, Braćo, kojoj je krasno sve što iz dalji stiže.

Idole sa surlama pozdravljali smo svuda,Prestolja ozvjezdana u sjajne adiđare,Filigran-dvorce čija vilinska raskoš luda Bila bi ubitačan san za vaše bankare;

Ženskinje koje svoje zube i nokte knije, I odijela koja zjenice opjane ti,I vješte krotitelje, što ih miluju zmije.”

5.

A zatim, zatim šta još?

6. “O djetinja pameti!

I da ne bismo s uma smetnuli stvari bitne:Posvuda vidjeli smo, i ne tražeći toga,Od vrha pa sve do dna ljestvice neumitne,Predstavu, skroz dosadnu, grijeha besmrtnoga:

Žena, robinja niska, tašta, glupa, što sebe

Bez smiješka obožava i voli bez gađenja,Čovjek, tiranin alav, škrt, bludan, pun pohlepe,Robinjin rob, i kanal gdje bujica ne jenja.

Krvnik koji uživa, mučenik koji vrišti,Pir sa začinom krvi, gdje vonj krvi se čuje,I despot čije živce otrov svevlasti ništi,I rulja zaljubljena u bič što zaglupljuje;

I mnogo vjera, sličnih našoj, a svakoj valjaNebesa osvojiti; Svetost što čavle traži I kostret, ko mekušac što na logu se valjaPerjanom, da bi iz njih izvukla slatke draži.

Brbljivo čovječanstvo, pjano od duha svoga,A blesavo i danas ko što je bilo vazda,Viče ka Bogu iz svog hropca pobješnjeloga:“Nek si zasvagda proklet, o moj slični, moj gazda!”

A oni manje glupi, što slast bezumlja znaju,Bježe od grdnog krda kog Sudba u tor smjesti!I u opijumu se bezmjernom sakrivaju! – S globusa cijeloga ovo su vječne vijesti

7.

Gorko saznanje koje ostaje u putniku! Mali i jednoličan, svijet ovoga časa, Juče, sutra, i svagda, nudi nam našu sliku: Pustinja od dosade, oaze od užasa!

Da li ostati? Ići? Idi, ako već treba.Ostaj, kad možeš. Jedni – trče, drugi se zgureDušmana da prevare, zlokobnog, koji vreba – Vrijeme! Vaj! ima ih što bez prestanka jure,

Kao Ahasver ili ko apostoli. NjimaNišta, brod ni voz, nije prebrzo da umaknu Gladijatoru sramnom, sa mrežom; drugih imaŠto ga ubiti znaju iz zipke da ne maknu!

Kada nam nogom stane za vrat, mi ćemo moći“Naprijed!” viknuti, s nadom. Kao što, nekad, za Kinu,Sa kosom u vjetru smo polazili, dok očiSviju nas prikovane bijahu za pučinu,

Mi ćemo zaploviti po okeanu Tmine,Poput putnika mladog kom srce sve veseliČujte li te grobne glasove, čari njine, Koji pjevaju: “Amo! vi koji biste jeli

Lotosa mirišljavog! ovdje se može bratiČarobno voće koje vašem srcu je téčno;

Dođite opiti se slastima čudnovatimOvoga popodneva što će trajati vječno!

Slutimo po naglasku, prisnom, ta avet ko je;Naši Piladi k nama pružaju ruke. “ K svojojElektri plivaj da se osvježi srce tvoje!” – Veli ona što nekad koljena ljubismo joj.

8.

O stari kapetane, o Smrti, kotvu gore !Ta zemlja dosadi nam, o Smrti! Da se krene! Ako su, ko od tinte, crni nebo i more – U srcima nam – znaš ih – zrake su nakupljene!

Da se okrijepimo, lij nam otrove svoje! Hoćemo – mozak nam je spržen od plama ovog – Ponoru na dno, Paklu il Nebu, svejedno je,Na dno Nepoznatoga da bismo našli novog!