bodler, rembo, malarme

26
Simbolizam ( H. Fridrih), uvod odlike moderne lirike- disonanca, disharmonija, enigmatičnost, autonomnost, dvoznačnost, deformacija stvarnosti, preobražavanje kao dominantan metod, umesto osećanja i posmatranja, izbegavanje komunikativne fukcije jezika, lirski subjekat se javlja kao operator jezika; nova stilizacija, koja podrazumeva razdvajanje oznake i označenog; efekat šoka, začuđenosti; XIX vek uvodi prekid sa tradicijom, autonomiju lirike u odnosu na društvo; ona se počinje opisivati negativnim kategorijama preteče modernizma u poeziji- Ruso : predstavlja prvu radikalnu formu modernog raskida s tradicijom, uvodi jaz između Ja i sveta ( poeta maudit), prezir kao nadmoć, razliku između subjektivnog i mehaničkog vremena ( pri čemu se kasnije časovnik stalno javlja kao simbol tehničke, mehaničke civilizacije); ispunjenje postaje kraj sreće ( Nova Eloiza); ideja stvaralačke mašte ( Ispovesti), čija snaga više nije mitotvoračka već imaginativna; Didro : ideja o vezi genijalnosti sa imoralnošću i društvenom beskorisnošću- emancipacija genija od spoznajnih i etičkih moći ( nasuprot Kantu i Lesingu); Didro prvi povezuje teoriju književnosti sa istorijom slikarstva, ono što se kasnije vraća sa Bodlerom ( ton stiha= boja slike); zagovara fokus izvan jezičkog sadržaja, oslobađanje od predmetnosti ( apstraktno u poeziji ponovo dolazi sa Bodlerom); kontakt poezije i čitaoca nije proces razumevanja već sugestije; nered i haos postaju estetski potentni; Novalis : lirika je distancirana u odnosu na ostale književne rodove, javlja se kao opozicijia u odnosu na stvarnost; “magijsko prizivanje” kao diktatura mašte, poezija kao mahom samosvrhovita i, mada ipak podrzumeva izvestan stepen razumevanja, ono je dostupno samo odabranima; lirska sugestija počiva na razvojenosti forme i sadržaja, na fragmentarnosti, haosu; francuski romantizam : moderno pesništvo neki tretiraju kao deromantizovani romantizam ( Bodler: “Romantizam je nebeski ili đavolski blagoslov kojem zahvaljujem večne ožiljke”); rusoovska izolovanost postaje programska, kao i melahnolija, ništavilo i unštenje; poezija kao prajezik čovečanstva; teorija groteske:

Upload: petra-bjelica

Post on 24-Nov-2015

457 views

Category:

Documents


5 download

TRANSCRIPT

Simbolizam

( H. Fridrih), uvod

odlike moderne lirike- disonanca, disharmonija, enigmatinost, autonomnost, dvoznanost, deformacija stvarnosti, preobraavanje kao dominantan metod, umesto oseanja i posmatranja, izbegavanje komunikativne fukcije jezika, lirski subjekat se javlja kao operator jezika; nova stilizacija, koja podrazumeva razdvajanje oznake i oznaenog; efekat oka, zauenosti; XIX vek uvodi prekid sa tradicijom, autonomiju lirike u odnosu na drutvo; ona se poinje opisivati negativnim kategorijama

pretee modernizma u poeziji- Ruso: predstavlja prvu radikalnu formu modernog raskida s tradicijom, uvodi jaz izmeu Ja i sveta ( poeta maudit), prezir kao nadmo, razliku izmeu subjektivnog i mehanikog vremena ( pri emu se kasnije asovnik stalno javlja kao simbol tehnike, mehanike civilizacije); ispunjenje postaje kraj sree ( Nova Eloiza); ideja stvaralake mate ( Ispovesti), ija snaga vie nije mitotvoraka ve imaginativna; Didro: ideja o vezi genijalnosti sa imoralnou i drutvenom beskorisnou- emancipacija genija od spoznajnih i etikih moi ( nasuprot Kantu i Lesingu); Didro prvi povezuje teoriju knjievnosti sa istorijom slikarstva, ono to se kasnije vraa sa Bodlerom ( ton stiha= boja slike); zagovara fokus izvan jezikog sadraja, oslobaanje od predmetnosti ( apstraktno u poeziji ponovo dolazi sa Bodlerom); kontakt poezije i itaoca nije proces razumevanja ve sugestije; nered i haos postaju estetski potentni; Novalis: lirika je distancirana u odnosu na ostale knjievne rodove, javlja se kao opozicijia u odnosu na stvarnost; magijsko prizivanje kao diktatura mate, poezija kao mahom samosvrhovita i, mada ipak podrzumeva izvestan stepen razumevanja, ono je dostupno samo odabranima; lirska sugestija poiva na razvojenosti forme i sadraja, na fragmentarnosti, haosu; francuski romantizam: moderno pesnitvo neki tretiraju kao deromantizovani romantizam ( Bodler: Romantizam je nebeski ili avolski blagoslov kojem zahvaljujem vene oiljke); rusoovska izolovanost postaje programska, kao i melahnolija, nitavilo i untenje; poezija kao prajezik oveanstva; teorija groteske: Didro, Igo i legel ( haos, vena agilnost, fragmentarnost, transcedentalna bufonerija); raspoluenost sveta na suprotnosti, pri emu se pozicija runog izjednaava sa pozicijom lepog, to omoguuje nastanak ideje o disharmoniji fragmenta, koja prestaje da bude oksimoron; celina se sada moe spoznati samo kao fragment.Uticaj Poa na Bodlera kroz ideju sugestije, neodreenosti i upotrebu sinestezije kao prikaz natulne senzacije; kroz estetiku i teoriju; kroz pokuaj da se dejstvo poezije priblii dejstvu muzike ( Vagner);Prvi cilj- nagovetaj, evociranje kroz nekonvencionalne simbole

Bodler 1821- 1867. ( H. Fridrih)

Prva upotreba pojma modernost- 1889: sposobnost da u pustinji velegrada ne vidi samo propast oveka nego i da nasluti neotkrivenu tajanstvenu lepotu; prvi korak ka ontolokom pesnitvu i ontolokom utemeljenju teorije knjievnosti.

Cvee zla ( 1857)- zaetak depersonalizacije moderne lirike: oseajnost srca ne pogoduje pesnikim stvarima, namerna bezlinost, suze koje ne teku iz srca; kljuni pojmovi: opsednutost, sudbina, koncentracija, centralizovanje Ja, nasuprot rastvaranju i prostituciji ( kao samoodricanje, odustajanje od duhovnosti) kao simptomima moderne civilizacije; teme se zasnivaju na napetosti izmeu satanizma i idealnosti- negativni sadraji u okviru promiljene kompozicije- zbirka se javlja kao celina, sistem, arhitektonski strogo komponovano delo: 1) Splin i ideal ( kontrast izmeu uzleta i pada), 2) Pariski prizori ( pokuaj bekstva u spoljanji svet velegrada), 3) je Vino ( pokuaj prodora u vetaki raj; napor ovek da izbegne sudbinu), 4) Cvee zla ( destrukcija, provokacija, tema nastrane ljubavi) 5) Pobuna ( protiv Boga; dvosmislenost, sumnja u Hristov ideal, pitanje da li se Hrist prevario u vrednost oveka) 6) Smrt ( mir u smrti; poslednja pesma Putovanje sugerie znaaj rasporeda pesama; evocira prizor venog greha i splina; putovanje u smrt kao nain da se izbegne zlo). Ovako ureeno delo predstavlja distancu u odnosu na romantizam, ali i svest o znaaju forme, koja se javlja kao sredstvo spasa u okviru disonance moderene lirike, gde je oblikotvorna forma vanija od prozivnoljnog izraza ( matematika tanost i proraunatost, kao uticaj od Poa na simboliste i poetiku potonjih pesnika); drugi vaan zaokret u odnosu na romantizam jeste eshatoloka svest koja je sada dovedena do vrhunca ( npr. u Le coucher du soleil romatique); sam Bodler svoju zbirku naziva neskladnim proizvodom muze kraja vremena; zbirka se zasniva na sukobu izmeu pesnikovih tenji i prevrtljive stvarnosti; sukcesija pesama se daje kroz psihiko dejstvo i estetski utisak, a pesme se grupiu prema srodnosti i kontrastu ( poslednja pesma u ciklusu Splin je protivtea prvoj- Blagoslov/ Sat); metafizika dimenzija- ovek je ogrezao u grehu, Satana trijumfuje u tom svetu, u kojem umetnost dobija prednost; 3 faze zbirke- blagoslov pesnika, beda pesnika i pesnikov ideal lepote; metafiziki trijumf je najavljen u pesmi itaocu, i na kraju ciklusa dobija pun oblik; red nije narativan, diskurzivan, ve tematski, ali ne didaktian, i govori o potrebi da se pesme grupiu po principu kontrasta ili slinosti; s jedne strane- suprotnost izmeu Plavetnila i Ponora, sa druge izmeu Mora i Vina ( vetaki raj), dok je na relaciji Plavetnilo-More prisutna euforija, a na relaciji Vino-Ponor, strepnja;

modernost za Bodlera kao kompleksan pojam: runoa, greh i samoa u okviru velegrada; doba tehnike kao progresivna vladavina materije i atrofija duha; vana komponenta je i misterija ovakvog sveta, tajanstvenost i prijemivost za poetsku obradu; to rezultira disonantnim slikama velikog intenziteta ( miris cvea i smrad katrana, metalno otrovno zelenilo, zora kao prljava mrlja, ustajali parfemi, pleh-muzika, bezusna lica...);

lepo i runo: lepota kao agresivna i zauujua, ista i bizarna; runo izaziva iznenaenje, javlja se kao deformisano lepo koje postaje bizarno; ovaj spoj dolazi kao rezultat zakona apsurdnog koji prisiljava oveka da patnju izrazi smehom, omoguuje mu pogled u irealno kao beg od skuenosti.

rascep izmeu pesnika i itaoca: zaet sa Rusoom; aristokratsko zadovoljstvo ne dopasti se, poezija kao strasno uivanje u otporu i proizvod mrnje; pesnika svest, nekada beskrajni izvor radosti, sada je postala neiscrpni arsenal naprava za muenje

upotreba oksimorona kroz kljune rei: tama, ponor, pustinja, zatvor, hladnoa, crno, trulo i polet, azurno, nebo, ideal, svetlost, istota; iza njih se mogu razaznati ostaci hrianstva; satanizam se javlja kao negacija animalnog zla posredstvom izmiljenog zla s ciljem da se ostvari skok u ideal; ovek kao homo duplex, koji mora da zadovolji svoj satanski pol kako bi dokuio nebeski, kroz manihejsku i gnostiku formu; ovaj ovek je hiperbolian i raspoluen, bez misterije spasenja, pri emu se zlo tretira kao samostalna mo;

prazni ideal: ( pesma Elevation) shema platonskog porekla, po kojoj se duh uspinje u transcedentno, shema ascensio ili elevatio, pri emu se krajnje nebo, empirej, javlja kao jasna vatra; devet podruja koje duh prelazi, ali do konanog uspenja se ne dolazi; cilj uspenja se ispostavlja kao prazan ideal kome se tei, ali se ne dostie; ovaj prazan ideal je romantiarskog porekla, ali ga Bodler dinamizira- on postaje snaga koja privlai i na kraju odbija, po principu dijalektike zla, usled ega se ideal i ponor dovode u direktnu vezu; i prazan ideal i zlo imaju za cilj da pothranjuju uzbuenje koje omoguava bekstvo iz stvarnosti, ali bekstvo ne dovodi do eljenog cilja; na elu ideala stoji besadrajna smrt, kako se ispostavlja u Putovanju; re je o, donekle, autoreferencijalnoj napetosti i mistici, koja rezultira praznim idealom kod Bodlera, neodreenim Drugim kod Remboa i pukim nita kod Malarmea.

F-ja jezika: razlika izmeu funkcije saoptavanja i muzike autonomije; u tom kontekstu, vaan je opet Po, sa Filozofijom kompozicije i Principom poezije- forma od rezultata postaje ishoditem pesme, a smisao obrnuto; poetak pesnikog procesa je ton, i on se nadalje oblikuje putem jezikog impulsa, stvarajui smisao; tako sadraj postaje nosilac zvukovne dominante, dok ovo naknadno dodavanje smisla tonu mora biti matematiki precizno; tako pesma postaje the poem per se, ili kasnije poesie pure; takoe uticaj francuskih iluminata ( poznatih Bodleru i vanih za simbolizam), sa spekulativnom teorijom jezika, po kojoj re potie iz kosmikog pra-jednog ( kasnije Malarme: U rei ima neeg svetog to nam zabranjuje da se njome olako poigravamo); ovakva magija jezika se kod Bodlera sree tek u neobinim rimama, asonancama, nizom samoglasnika koji upravljaju smislom, a ne obratno, a sa Malarmeom se dolazi do krajnjih granica razumljivosti;

Pariski san: san kao razliita forma unutranjeg bia, unutranjeg vremena i enje za daljinom; irina; proizvodi irealne sadraje, poseduje snanu stvaralaku i poetsku potenciju; Bodler ga esto izjednaava sa anorganskim, koje opet postaje sinonim za umetniko ( tipino za modernu poeziju); san daje prizor metala, minereala i vode, osloboenih zemaljskog ( iskljuio sam iz svog vienja zelenilo i neuredan biljni svet; opijah se slau jednolikom mermera, vode i metala; ne stabla drvea, ve kolonade; nijedna zvezda odozgo, s nebesa, ni zrake sunca u sumrak skrivene; a iznad svega toga sjaktavog poprita lebedela je neizmerna tiina venosti)

mata: ima funkciju razlaganja stvarnosti i kao takva stoji na poetku umetnikog ina ( moderna estetika, koja se vie razvija sa Remboom); mata treba da bude derealizujua ( otuda Bodlreova osuda fotografije i prirodnih nauka; ja bih livade da obojim crveno, a stabla u plavo);

predavanja

motiv splina- 4 pesme nose taj naziv; pre Bodlera se javlja u Onjeginu, kod Ljermontova, a tema splina i dosade se iri od druge polovine XIX veka; u pitanju je oblik hipohondrije, dosade i gaenja na ivot; prolazna, bezrazlona melahnolija; ama, amotinja; tema splina nadilazi granice anrova i povezuje se sa temom vremena; zemaljski ivot je skuen, a Bodler kratkotrajnost ulnog utiska i sree pokuava da pretvori u venost; strepnja od bekstva vremena postaje potreba i zadovoljstvo; nije u pitanju ista tuga, oajanje ili dosada, ve je re o gorini i estini; cerebralno poreklo mu daje logiku koja spreava bekstvo u sanjarenje; alegorije splina- magla, nebo kao poklopac, to sugerie strogu zatvorenost; splin kao stanje due zatvorenika, sunja; i psihiko, i fizioloko stanje;

Egzotini miris: sonet; Bodler je jedan od prvih pesnika koji je uestalo beleio miris, i to kao inioca erotske privlanosti i kao motiv koji izaziva seanje; ovde izaziva vizije ( koristi se glagol vizuelnog- vidim, prepoznajem) egzotinog prizore ostrva vitkih ljudi i ene ija iskrenost nas udi; miris grudi ga vodi ka luci, a miris tamarinde se mea sa pesmom mornaraPribranost: u dodatku zbirci, objavljena posthumno; forma obraanja, pitanje kome- onome o emu govori ( tuzi), samome sebi ili itaocu- esta dilema kod Bodlera; obraa se tuzi kao ljubavnici kroz razgovor sa samim sobom; u prvoj strofi zaziva spokojstvo; izmaglica i pomrina; druga strofa: opis grada, zadovoljstvo se javlja kao okrutni delat, koje neminovno iziskuje kajanje ( biblijska konotacija), to stoji u kontrastu sa prethodnom slikom egzotinog zadovoljstva; trea strofa- ene na balkonu, u starinskim haljinama; iz vode izbija osmehnuto, nedoreeno kajanje ( zapravo regrer, aljenje); 4. strofa- sunce umire, mrtvaki pokrov; spokojstvo u noi; Valeri smatra da vrednost pesme poiva na vezi zvuka i smisla, mada kritikuje moralizam srednjeg dela;Spleen IV: kia koja izaziva tmurno raspoloenje od spolja, vlaga, mrak i tama; gradacija- nebo pada kao poklopca, zemlja se pretvara u memljiv aps; nada nalee na zidove; kia sputa reetke tee od zatvorskih, gnusni paukovi pletu mree u naem mozgu, zvone besna zvona kao uklete due, huku, i mrtvaka kola prolaze sporo, Nada jeca slomljena, a Teskoba odnosi pobedu; pesma se javlja kao analiza oseta zatvorenog prostora, tamnice i vlage koja iz nje izbija; slepi mi kao simbol utamniene nade ( po Kajzeru, najkarakteristinija ivotinja za grotesku), ovde imamo itav inventar gotskih slika ( pauk, slepi mi, tamnica); Balkon: prstenasta strofa, pesma o uspomenama; ena se naziva majkom uspomena; uspomene koje pretenduju na venosti ( izrekosmo mnoge neprolazne stvari; zakletve, mirisi, poljupci bez kraja da l e izroniti ikad iz ponora, kao to se jutrom, podmlaena sjaja, diu sunca oprana u dubini mora?)Poziv na putovanje: 3 strofe od po 12 stihova sa refrenom, neparni stihovi, dosledna rima; postoji istoimena pesma u prozi; zvunost- asonance, aliteracije, dosledan ritam; san uokviruje poetak i kraj: zamisli... usniva svet ceo; tripartitnost zvuka i ritma odaje utisak valcera; motivski i metriki se nadovezuje na Igoovu pesmu Mokra sunca; prvi deo prve strofe: poziv i odreenje predela, analogija izmeu predela i osobe koja se poziva (u kraju tom, ko u prii, to samo na tebe lii); drugi deo prve strofe nudi kontrast, i analogija se produbljuje; izrazita zvunost poziva se osea kroz nazale, aliteraciju s, tako da se stie utisak apata i blagosti; mesto se tretira kao tamo, kao egzistencija, ali su njene kvalifikacije nejasne ( da li je u pitanju mesto na kojem bi se moglo voleti do smrti, ili neodreeno mesto na kojem se voli i umire...); upotreba infinitiva sugerie neodreenost, bezlinost, bezvremenost; pejza je odreen kao neba ( ne nebesa)- sunca su natopljena, neba zamuena: da li je u pitanju akvarel, nemogu prostor? Refren- gotovo sholastike odrednice lepote: sklad, zadovoljstvo, luksuz, naslada, dakle rasko se spaja sa spokojem, stapanje suprotnosti; druga strofa tematizuje enterijer, kroz inventar ( nametaj, svod, ogledala) koji deluje na ulo vida, ulo dodira ( nametaj je uglaan), sluha ( sve to se tu zastalo naim bi duama aptalo rei rodnog jezika) i mirisa ( magnolija i iris iji se teak miris dahu ambre podaje); dolazi do promene gl. oblika ( kondicional), javlja se prvo lice mnoine; prostor se odreuje kao mesto idealnog stanja due; opozicijia zatvoreno/ otvoreno- soba/ dua; trea strofa: slika kanala, vode, zaspalih brodova, zalazeih sunca, zumbula, zlatne boje sugerie vizuelnu inspiraciju likovne umetnosti; taktilni aspekt: toplota sunca ( u dalju tople, sanjive tonu gradovi i njive); povratak na prezent: dosegnuto savreno stanje ( i usniva svet ceo), harmonizacija, smirenje, san koji dolazi sa zalaskom sunca); ne sugerie se polazak na putovanje ve povratak, kroz prizor smiraja; priroda kao snana emanacija raja, oseanje slavne rezignacije; smiraj kao poinak bia, povratak u rodni kraj, zaviajno mesto, ali kao mesto sanjarenja, a ne prostor detinjstva, kroz tradicionalnu vezu motiva ljubavi i smrti; Smrt ljubavnika ( ciklus Smrt): grobnice kao divani, nada za posle smrti; kombinacija 2 boje- plavo i ruiasto; udan miris cvea ( miris se esto javlja u pesmama o smrti); kraj otvara temu hrianstva kroz Anela koji vraa sjaj mutnom ogledalu i zgaenoj vatri;Odricanje Svetog Petra ( ciklus Pobuna): od tree strofe se obraa Hristu; ideja da se Hrist prevario, da ljudi nisu zasluili njegovu rtvu ( dakle, Sv. Petar je bio u pravu, doslovno tumaenje ili antifraza, ili namerna dvosmislenost kroz etiko-religijsku dilemu?); 3 mogunosti tumaenja: Bodler odobrava to to se Petar odrekao Hrista; govori kroz antifrazu, ironiju, tj. ne odobrava; namerno ostavlja dvosmislenost; ciklus Pobuna se ceo moe itati u istom kljuu, jednom od ova tri; antihrianski stav bi mogao biti u skladu sa figurom otpadnika; Avelj i Kain ( Pobuna): obre tradicionalno shvatanje- Aveljevi potomci su prigrabili vlast, a Kainovi su prezreni; naizmenino obraanje rodu Avelja i rodu Kaina;Litanija Satani: satanizam kao romantiarska moda, figura Satane kao pobunjenika ( + Prometej); modernistiko preispitivanje kanonskih hrianskih shvatanja; kod Miltona- praroditelj pesnika i umetnika; Satana kao: najlepi i najumniji od svih anela, Bog kog ne slave, princ, sveznalac podzemlja, kuni doktor naeg straha, tajnik onoga kom namiu ue

Pariske slike

tema grada- retka tema pre Bodlera; predstava o gradu biblijske tradicije- kao mesta prostitucije i trgovine; sa romanom stvar je drugaija, pa se realizam bavi temom grada koja prua sliku ljudske raznovrsnosti; prozaizacija lirske poezije je karakteristina za ovaj period; Bodler se javlja kao prvi veliki pesnik Pariza kao prestonice sveta, nastojao je da u zbirku ukljui to vei broj tema; akcenat na usamljenosti pojedinca u velikom gradu, pri emu se, kao dominantni likovi koji ivot u gradu ine osobenim, javljaju slepci, starci, prostitutke...; elegija, dvostruka odrednica: pentametar ili heksametar, tj. elegijski distih; drugi pojam potie od Ovidija- istie se tugovanje, a ne metriki obrazac; Labud: posveen Igou; Bodler se ovde dri tree knjige Enejide, gde je prikazan ivot Andromahe u zatoenitvu posle Hektorove smrti i pada Troje; evokacija Vergilija se ovde ukrta sa slikama Pariza iz epohe Drugog Carstva, a pojavljuje se i Crnkinja, slina eni sa obale Malabara, koju takoe progone slike izgubljenog zaviaja; labud, koji uzalud trai baru po kojoj je nekad plivao, postaje sredinja figura izgnanstva; u tom smislu je vana i posveta: Igo je tada bio izgnanik, a izgnanstvo se javlja kao jedna od kljunih tema elegije posle Ovidija; paralela Troja-Rim-Pariz; Bodler ovde ali Pariz- grad se bre menja no srce smrtniku; 2 dela pesme- prvih deset strofa se obraa Andromahi, zatim Pariz koji se gradi i labud koji se gega u toj praini, i crnkinja u drugom delu, i sa njom sva bia koja nisu na svom mestu, kao izgnanici ( na one to suzama gase e, i ije gubitke niko povratiti nee, to sisaju Patnju ko dojke vuije!Na mravu decu to venu ko cvee!...Mislim na sudbinu nestalih mornara, na pobeene, i na stvorenja mnoga!)Putovanje: posveena Maksimu di Kanu, pesniku, koji je sa Floberom putovao na Bliski Istok i napravio prve fotografije Jerusalima; poslednja i najdua pesma zbirke, podeljena na sedam celina, od kojih se 3 sastoje iz samo jednog stiha; tema plovidbe i putovanja, inae vana za simbolizam; smrt ne bi bila poslednje ve prvo putovanje; otputovati znai umreti, a umreti znai krenuti na put- VIII deo: smrti, kapetane, vreme nam je poi! Dojadi nam taj svet! Razapnimo jedra! Ako su zemlja i nebo mraniji od noi, srca su naa radosna i vedra. Jak otrov nam ulij iz svojega stakla! I dok plamen kroz mozak bude rovo, da zaronimo do dna Raja il Pakla, na dno Nepoznatog, da naemo Novo!

Bodlerovi knjievni pogledi:

hoe da stvori novu, racionalnu teoriju o lepom, koje je uvek dvostrukog sastava; dvojstvo u umetnosti se javlja kao fatalna posledica dvojstva u oveku; lepo je uvek bizarno, ali ne svesno i hladno, ve naivno bizarno; osuuje progres, jer podstie duhovnu lenjost; oseam mrnju prema iskljuivo moralnoj nameri pesme- istina nema nieg zajednikog sa pesmama, svrha umetnosti je izvan morala, pesma nema drugo do sebe samu; umetnost moe biti kodljiva ako remeti uslove ivota; pisci koji se nazivaju asnim i moralnim zapravo ne slue vrlini, jer podstiu hipokriziju na moralnom planu, zamiljajui svet savrenim; ismeva parnasovsku zaokupljenost paganstvom, neobuzdana sklonost ka formi vodi u l`art pour l`art, to je detinjasto i jalovo, u opreci sa duhom oveanstva; pesnik je neprikosnoveno racionalan, on je pre svega razum; mata je poduila oveka moralnom znaenju boje, mirisa; ona je kraljica istinitog, mora raspolagati ogromnom zalihom opaaja, stvarati metafore i analogije; priroda je runa i ja dajem prednost udovitima iz moje matemata- ona je analiza, ona je sinteza... ona je to, i nije sasvim to.Ona je osetljivost...upravo je uobrazilja pouila oveka moralnom smislu boje, obrisa, zvuka i mirisa. Ona je stvorila, na poetku sveta, analogiju i metaforu... Ona proizvodi opaaj novog... Bez nje, sve ostale sposobnosti, koliko god bile temelje i izotrene, kao da ne postoje... Nijedna se ne moe liiti nje, a ona moe da nadoknadi neke...univerzalne analogije, korespodencije: dovodi se u vezu sa pojmom sinestezije, iako ga Bodler nikad nije koristio; podrazumeva pesnika tumaa; 2 aspekta sinestezije: mata, sposobna da stvara univerzalne analogije, i dejstvo haia, istananost ula; ista umetnost je, u modernom smislu rei, stvaranje sugestivne materije; naelo poezije je tenja ka superiornoj lepoti; korespondencije- vertikalne, koje odgovaraju pojmu simbola, kao spoj ulnog i natulnog, materijalnog i duhovnog; horizontalne, koje odgovaraju alegoriji, i podrazumevaju razl. modalitete ulnosti; proistiu iz postulata da je Re iskazala svet u nekom sveukupnom i nedeljivom jedinstvu gde jedino ona ume da tumai stvaralatvo; ovu ideju je Bodler mogao naslediti od Svedenborga i Furijea ( doba pojave drutva i industrijske nesree nazivao limbinim periodima); ne postoji duevno stanje koje ima samo jednu korespondenciju, ve itava lestvica mogunosti

Auerbah- Splin- cela pesma se sastoji od jedne reenine konstrukcije: tri temporalne zavisne reenice, od kojih svaka ini jednu strofu i poinje sa kad, i od jedne glavne reenice koja se delu u poslednje dve strofe; aleksandrinac; vrsta klasina komozicija; temporalne reenice prikazuju kini dan, sa metaforama- nebo kao poklopac koji ostavlja tminu, zemlja kao vlana tamnica, Nada uhvaena kao slepi mi, mlazevi kie kao ipke u zatvoru, paukovi koji u nama pletu svoje mree; kad deluje pretee, sugerie konanost oaja; pauci u mozgu osporavaju ovekovo dostojanstvo; IV strofa donosi naglo pojaanje- zvona koja urlaju u nebo i besno skau, a sve iz stilske pozicije tragikog i uzvienog; u V strofi se smiruje, povorka pogrebnih kola, prolazi duom; antiteza simbolike i realizma, data kroz metafore ( pauci, poklopac itd.); simbol kao kljuan faktor, ali kroz realizam u prikazivanju runog i stranog;protivrenost izmeu visokog tona i odsustva dostojanstva, koji deluje kao stilska greka; spleen kao ma triste misere;Dajem ti ovu pesmu...: takoe se sintaksiki sastoji od jednog pokreta, jedne glavne reenice i trolane apostrofe; sadraj- sveana posveta pesme voljenoj, da bi i u dalekoj budunosti ova sudelovala u njegovoj slavi; slava se meutim ispostavlja kao seanje koje spada u nisku kategoriju; namera pesnika je podmukla, i prema njoj, i prema itaocu, to dobija kulminaciju na kraju, kroz proklinjanje;

odnos ljubavnika i seksualnost: pojavljuje se kao opsesija sa mrnjom i prezirom, zavisnost, poniavajua patnja; izvor nadahnua, oboavanje ( Madona, Muza); ulo mirisa ima vodeu ulogu; sve pesme koje se bave predmetima erotske ulnosti su ili ispunjene otrom disharmonijom, ili su vizije koje prizivaju opijenost i apsolutno Drugde; ali, ono to je konstanta- subjekat postaje rob poude, a predmet poude gubi dostojanstvo, neplodan je i destruktivan; najee su u pitanju katahreze; Himna lepoti- tobom, kao olujnim veerom, opoj pline; zaaran Usud tvoje suknje kao pas prati; dahtavi zaljubljenik nad svojom lepoticom lii na samrtnika to grli grobni kamen; Oboavam te- ja polazim u napad, verem se, puzim blie, ko jato crva koje prema leini gmie; Prokletnice- kad mi anele! Kae, zgrozim se neizmerno, a evo ipak k tebi ustima vrelim stremim;hrianski kontekst je jasan ( ena-greh, pouda-smrt-truljenje), ali od njega Bodler drastino odstupa: ne trai milost i nadu u iskupljenje, ve Nitavilo; Hrist se ne pojavljuje ( osim u Odricanju sv. Petra, gde je suprotstavljen bogu; iskvarenost ulnog se tie samo onog to je telesno i zemaljski pokvareno, dok uivanje u onome to je zemaljski zdravo ne nailazi na prokletstvo, Bodler je sklon da spiritualizuje ednost, mladost i zdravlje; odrava svoju gordost u oduzimanju dostojanstva i sebi i drugima, teologija u kojoj sebe stavlja u ravan sa bogom; primer takve pesnikove apoteoze u Blagoslovu- hvaljen bio, Gospode, to patnju prua nama; Smrt umetnika: poslednja pesma prvog izdanja zbirke; mutno izoblienjekao zemaljska pojava pred kojom se umetnik poniava kako bi doao do svoje praslike; ali, ova praslika se tretira drugaije u odnosu na tradiciju- la grande Creature, budi seanje na demonsko, ima peorativno znaenje kod Bodlera; ona je i predmet oajnike poude i podrugljivog prezira; leur Idole daje jasnu porugu; i udnja ka toj praslici je drugaija- paklena elja kao porona pouda; smrt se na kraju javlja kao nada, ali ne kao oblik istog ispunjenja u transcedentnom, ve kao mrani Kapitol;

Viktor Bromber- Labud: obraanje Andromahi, da li je re o invokaciji ili konstataciji? Hronologija ukazuje na raslojavanja- sadanje vreme seanja, zatim seanje na stari Pariz; kombinacija sadanjeg vremena, svrenog prolog, nesvrenog,davno prolog; u drugom delu, vlada sadanje vreme pokaznog naina; u treoj strofi imamo pozu linosti u veitoj sadanjosti; analogije- modernost herojskog ivota i heorizam modernog ivota, kroz paralelizam izgnanstva suiava crnkinja-Andromaha, Eneja se naao u izgnanstvu, isto kao i Igo, kome je Labud posveen; samoa i bol na nivou subjekta i Andromahe, prenose se na opti nivo- bol postaje plodan ( njeni bolovi su neizmerno velianstveni, reka raste od suza koje se u nju izlivaju, bol koji se daje sisati kao neka dobra vuica- povratak motivu grada); Andromahina vernost je prikazana kao stanje, bez promena; najiri nacrt pesme je zasnovan na drami kulture kroz dijalektiku raspada i kontinuiteta;

uticaj likovne umetnosti: najbolji uvid u neku sliku e moi da bude sonet ili elegija; Mrtvaki ples je prikaz istoimene slike Ernesta Kristofa; njemu je posveena i pesma Maske, a Konstantenu Giju Pariski san; Svetionici- svaka strofa je posveena jednom od slikara ( Rubensu, Leonardu, Mikelanelu, Vatou, Delakroau, Remrantu, Goji i Pieu); umetnik kao putokaz;

Kompanjon: razliite recepcije Cvea zla- prva se uklapa u kontekst akademske i neoklasicistike kritike realizma ( zameran mu je vulgarni realizam)- Bodler kao erotski i barokni realista; satanista- Pobuna; zlo uvek poinje velikim slovom, kako bi se naglasilo teoloko znaenje pojma, tj. prvobitni greh; ( U svakom oveku, u svakom trenutku, postoje dva istovremena usmerenja, jedno ka Bogu, drugo ka Satani); Bodler kao dekadent- potie od Gotjea, ime istie naputanje romantizma i sklad izmeu pejzaa i duhovnog stanja; duh dekadencije- Tuni madrigal, Putovanje, Lunina tuga, Jesenji sonet, Zalazak romantinog sunca, Smrt ljubavnika; analogija izmeu Bodlera i Rasina, javlja se od Prusta i Anatola Fransa- Bodler kao hrianin ( Prust- najoajniji prorok jo od vremena starozavetnih proroka); lepo je uvek bizarno za Bodlera; on veruje u univerzalnost Zla, jedini zamisliv napredak za oveka sastojao bi se u smanjenju tragova prvobitnog greha: Neizleivo poinje slikom stvaranja Bojeg pada, a zatim ide ka sveprisutnosti zla; svest o zlu naziva svetionikom i bakljom, i ona je suprotna ideji napretka ( tzv. mranoj svetiljci); sa Valerijem, a zatim Rejmonom i Fridrihom, istorija pesnitva posle Bodlera poinje da se zasniva na razvoju ontologije nejasnosti i depersonalizacije, kao i na ideju njenog pribliavanja tiini, pri emu je Bodler tretiran kao zaetnik moderne poezije; Sartr- Bodler kao reakcionar koji ne odstupa od svojih gospodara ( npr. u Samomuitelju, gde sebe opisuje i kao rtvu i kao delata; time je Bodler sveden na izbor izmeu progresivnih i reakcionarnih uverenja; Bonfoa je naglasio ulogu smrti kod Bodlera- ona postaje nain saznanja, pri emu je i afaziju shvatao kao alegoriju njegove celokupne poetike; tako shvaen pesnik sumnja u jezik, delo i sliku jer oni izdaju prisustvo, dovodi u pitanje mogunost komunikacije, poeziju tretira kao odsustvo; zatim ona opet otkriva prisustvo i mogui govor; tako poezija posle Bodlera ostaje mesto dijalektike odsustva i prisustva, strepnje i poverenja; Benjamin- alegorija modernog oveka jeste sredstvo kojim se izraava moderna nesaglasnost u odnosu na prirodu; ona je sredstvo depersonalizacije lirike; vezuje se za ruevine; postmodernistiko itanje Bodlera preispituje njegovu vezu sa istorijskom stvarnou, naglaavajui alegorizaciju strepnje pred modernim svetom; njegova odrednica je zgusnuto kretanje, lieno svakog razvoja- predmet izloen alegorijskoj nameri je istrgnut iz ivotnih odnosa, u isti mah je i izlomljen i ouvan... Bodlerov ruilaki zamah nikad ne tei unitenju onoga ka emu je usmeren; Starobinski Labuda ilerovski naziva sentimentalnom elegijom; u elegiji, po ileru, priroda i ideal su predmeti oplakivanja, poto je priroda viena kao izgubljena, a ideal kao neto to jo nije dostignuto, i po tome Splin i ideal u potpunosti odgovara ilerovskim kategorijama.Kompanjon kao istorijski tri dominantna Bodlera izdvaja dekadentnog, klasinog i modernog, dok ove ostale razumeva kao prelazne legende i mitove, na nivou stereotipova;

Rembo 1854- 1891. ( H. Fridrih)

Pokuaj da se odbace kako sopstveni poeci, tako i knjievna tradicija, s ciljem da se stvori jezik koji postaje prajezik moderne lirike; pisao vezani, pa slobodni stih, zatim asimetrine ritmike pesme u prozi ( Iluminacije i Sezona u paklu); mogua podela: prvi period predmetnog stvaralatva do 1871, i prediod tamnog, ezoterinog pesnitva; moe se shvatiti kao realizacija Bodlerovih zamisli, s tim to napetosti Cvea zla sada postaju apsolutne disonante; Pisma vidovnjaka: ideja o pesniku vidovnjaku na liniji od antike, preko neoplatonizma do Montenja, i donekle Igoa; cilje pesnitva je osmotriti nevidljivo, uti to se ne uje, odnosno prazna transcedencija; on deformie stvarnost u irealne slike koje nisu znaci prave transcedencije, ve besadrajna napetost; pravi subjekt ovog vienja nije empirijsko Ja, u pitanju je donekle samonaputanje Ja, kojim ovladava boansko nadahnue; Jer Ja je neko drugi. Ako se lim probudi kao truba, onda to ne treba njemu pripisati. Ja prisustvujem procvatu mog miljenja, jer ga posmatram, jer ga sluam. Ja gudalom povuem jedan potez i ve se iz dubine javlja simfonija. Pogreno je rei: ja mislim. Moralo bi se rei: mene misle. pesniki podsticaj stavlja se u pogon samokanjavanjem, kako bi se prodrlo u nepoznato; pesnik tako postaje veliki bolesnik, veliki zloinac, veliki ukletnik- i najvii meu onima koji su znalci stvari; abnormalnost postaje imperativ pesnikog stvaranja ( Abnormalnos t postaje normom); u drugom pismu kae Prokleti pretke, poziva na spaljivanje Narodne biblioteke a Luvr smatra smenim; grotesku proiruje na antiki svet bogova ( Venera radnicima u predgrau donosi rakiju, jeleni sisaju Dijanine dojke); u sonetu Venera Anadajomena, koji daje prikaz raanja Venere, iz zelene limene kade izranja masno i debelo ensko telo sa sivim vratom i crveno podlivenom kimom, sa irom; u pesmi Ce qo`on dit au poete a propos de fleurs govori o tome kako pesnik treba da peva o duvanu a ne o lozi, o pamuku, krompirovoj bolesti, od cveta je vrednija suza jedne svee; telegrafske bandere su lira- izrugivanje lirici cvea, rua, ljiljana; odnos prema modernosti slian Bodlerovom: otpor, ako je re o materijalnom i naunom napretku, i prihvatanje, ako se radi o novim iskustvima, odakle i potie Remboova gradska poezija u Iluminacijama- nepovezane slike, izmiljeni gradovi fantazije ili budunosti, bez prostornog reda; alpske kolibe i bakarne palme, vetako more; gradovi bez prisnosti meu ljudima; u blatu ulica vie ljudski zloin; predimenzionirani haos kao osnovno obeleje ove poezije;hrianstvo: nije tako destruktivno kao kod Bodlera; u pitanju je pobuna koja se zavrava utanjem, i javlja se kao deo njegove pobune protiv naslea uopte; tekst koji poinje sa Bitsaida, jezero sa pet galerija, temelji se na Jevanelju po Jovanu, u kojem se govori o tome kako je Isus izleio bolesnika na ovom jezeru; kod Remboa, Hrist nepomino posmatra bogalje koji se kupaju, i iz ijih se lica ceri Satana; jedan od njih izlazi izleen, ali to nije uinio Hrist; tekst ostaje ( namerno?) nedoreen; Boravak u paklu: 7 proznih komada; gomilanje rei, pitanja bez odgovora, svaka naredna reenica demantuje prethodnu, i stvara se utisak pobune koja se buni protiv sebe same; osnovna linija- bezaviajnost u tradicionalnom svetu stvari, due i uma; kree se od Paganska krv se ponovo vraa, jevanelje je prolo, naputam Evropu, hou da plivam, da berem travu, da lovim, da pijem sokove jake poput vrelog metala preko sa udnjom oekujem Boga do Nikada nisam bio hrianin, ja spadam u one koji su uvek pevali o patnji; hrianstvo se ovde ispostavlja kao trauma, nastaje grimasa, jer je roenjem Hrista roen malograanin; pakao potie upravo od hrianstva; druga glavna tema je elja za beg iz Evropedehumanizacija: sa Remboom poinje krajnje razdvajanje lirskog subjekta od empirijskog Ja, to onemoguava biografsko tumaenje; poezija na taj nain postaje monoloka, ne obraa se nikome, ne tei da osvoji sluaoca; shema nadilaenja blizine daljinom: npr. u pesmi u prozi Nocturne vulgarie- Oluja otvara pukotine u zidovima, razbija granice ljudskih stanita

Pijani brod ( 1871): fantazija irealnih prostora; brod koji je zaplovio preko neba ( slino kod Igoa u istom nebu); tekst utemeljen kao apsolutna metafora, jer govori samo o brodu, a ne o simbolizovanom Ja; brod plovi niz Rajnu, ostavlja posadu ubijenu na obali; zatim ga bura preputa svome blagoslovu; kupa se u Poemi Mora; preokret- pojavljuje se nostalgija za Evropom (ja jo alim evropske drevne lukobrane), ali u vidu sna koji ne moe biti ispunjen; slike su meusobno nekoherentne, smenjuju se nasumino, ali je dinamika kretanja jasna- odbijanje i pobuna na poetku, fantazmagorini predeli i pustolovina morem, i pad u mir otuenosti i nemoi; deformisanje realnosti, tenja ka daljini i zavretak u porazu kao stalno mesto Remboove poezije;

strast za transcedencijom kao besciljno razaranje realnosti; transcedencija se uvek ispostavlja kao prazna, nakon ega sledi nuan povratak u realno, koje i dalje ostaje pol napetosti; realnost biva ralanjena, tako da prelazi u irealno, a njeni praelementi za Remboa su voda i vetar, koji postepeno postaju buka i oluja, diluvijalne sile o koje se razbija predmetni svet;lepo i runo vie nisu suprotnosti, nego varijante nadraaja; njihova objektivna, tradicionalna razlika je uklonjena; runoa se sada javlja kao provokacija prirodnog oseanja za lepotu koja izaziva ok, to je u skladu sa Remboovom poezijom koja se bavi nadpredmetnim relacijama; pesma Sedeoci: mit o runoi, starci kvrgavi, rohavi, modrih podonjaka, namorstvo im curi preko potiljaka, stresaju grozdove svojih podvaljaka sa crnim irevima, oiljcima od boginja; bizarni kosturi, sede na skeletima stolica, glave im se njiu u ljubavnim zanosima senilne mate; u pitanju je grupa koja se sastoji od anatomskih i patolokih detalja, a ne od likova, za razliku od Bodlerovih Sedam staraca; bez hronologije i prostora; ulna irealnost: slike koje prekorauju granicu poezije, slede dinamiku razaranja- cvetovi mesa koji bujaju u zvezdanim umama, kralj koji stoji na svom trbuhu, azurna slina, dvopek ulice; poezija koja ne ukazuje na realnost nego na sam in stvaranja nadrealnosti; nju omoguuje naelo neograniene kreativne slobode subjekta koji sam stvara svoje sadraje; ova apsolutna sloboda subjekta oslobaa predmetnosti; umetniki impuls, o kojem Rembo govori, ostavlja za sobom izoblienu sliku sveta, javlja se kao in nasilja koji preokree poredak, spaja ulno sa irealnim: nebom se voze koije, belenik visi zakaen za lance svog sata, zeleni pijanisti, crni meseci, plava kobila; korienje anorganskog ( minerali- safir, metal, kristal, srebro, smaragd...), uz stalno prisutnu disonancu tj. princip razbijanja, a ne spajanja- sunce opijeno katranom, julsko jutro sa zimskim ukusom pepela, bakrene palme;

Iluminacije: tampa u boji i prosveteljenja; rasuta tematika- mrnja i preobraaj, prorotvo i odustajanje, napred i nazad; ostavljaju utisak halucinacije; Pria: knez koji je hteo da upozna istinu i trenutak bitne elje i bitnog zadovoljenja ubija ene, podanike, pratioce, ivotinje, ali su svi oni i dalje postojali (Moe li se do ekstaze doi unitavanjem, podmladiti se okrutnou); Marina: prvi primer upotrebe slobodnog stiha; dvostruki kontrast: 1) izmeu metrike slobode i ureenog govora 2) izmeu ureenog govora i smelog sadraja; izbegava povezivanje reenica i smisla putem veznika; prikaz pomorskog i kopnenog podruja koji se ukrtaju, tako da je slika mora ujedno i slika kopna, i obrnuto- korenje kupina je uzburkano, pustare struje; sinegdoha- more se oznaava penom i osekom, brod pramcem; prvi primer moderne tehinke poistoveivanja razliitih stvari; dolazi do naputanja postojeeg poretka;Mostovi: precizan opis, ali kao iseak nepoznatog grada; mostovi su prikazani kao linije koje prave aru i figure, pritiskaju obalu, iako su lagani i dugi; izolovan crveni prsluk, nepoznatog porekla, naglaava odsustvo ljudi i nejasnou- sintaksa je jednostavna, ali nudi apsurdne relacije koje nisu zasnovane na kauzalnosti; stvari su ogoljene do istog pokreta ili geometrijske apstrakcije; ton je prirodan, ali ne stiemo utisak saoptavanja i potrebe za komunikacijom; Mistina: travnjaci od elika i smaragda, i plamene livade poskakuju sve do vrha glavice; na levoj strani- zloini i porazi, desno- svitanje, progres: mogua slika Stranog suda, ali bez verske sutine; dinamika pokreta- vertikalni: nebo je kod Remboa stalno u silaenju, a more u tenji ka usponu ( um morskih koljki se propinje, a rascvetana blagost neba i zvezda se sputa prema padini); krajnji pokret ide nadole, gde ova blagost zvezda stvara mirisavi i plavi ponor; Rembo je naglaavao analogiju izmeu poezije i magije i alhemije;

predgovor Sabranim delima- N. Bertolino

detinjstvo za Remboa je izgubljeno edensko doba: ciklus Detinjstvo ( 5 pesama), IV pesma, subjekat prolazi razl. stanja- Ja sam svetac, u molitvi na doksatu, Ja sam uenjak u tamnom naslonjau, Ja sam peak na velikom drumu kroz patuljaste ume; ove mnogobrojne egzistencije su mu dostupne jer je ostao dete ostavljeno na molu koji se otisnuo na debelo more, pri emu more simbolie vizionarski raj; detinjstvo je totalitet i beskonanost; slino je i sa mladou ( ciklus Mladost- 4 pesme);ciklus Bdenje: ispovedno-autobiografski ton, bdenje kao stanje u kojem subjekat umnogostruuje egzistenciju; Bertolino ga dovodi u vezu sa pojmom buenja- to je za Remboa stanje koje ne bi trebalo da bude ogranieno na kratak trenutak posle spavanja, ve koje bi trebalo da se neometano nastavlja; bdenje je tako stanje produenog i ustaljenog buenja; pokuaj da se zadri trenutak u kojem su sauvane sve mogunosti datog postojanja; ciklus ivoti: samo tri pesme; sugerie se zakljuak o neminovnom osiromaenju egzistencije koje biva sve tee to se vie odaljujemo od detinjastva; bogatstvo detinjastva se ne moe obnoviti; I pesma: (o nedogledni putevi svete zemlje, terase hrama); duhovna opredeljenost za Orijent- bramani; pokuaj da se izbegne asocijacija na hrianstvo; sea se svete zemlje, svog duhovnog zaviaja; rasko ambijenta- srebrni i sunani asovi oko reka, prisnost sa pejzaom- ruke polja na mom ramenu; spoljanji podsticaj za povratak u realnost dolazi u vidu bunog uzleta jata grimiznih golubova ( grme oko moje misli); u drugom delu pesme, nakon ovog prekida, uporeuje svoja neviena bogatstva sa ve postojeom knjievnou, ali njih drugi prepoznaju kao haos, iako on kae da vidi nastavak; taj haos je zapravo neuoblieni ivot, dok je istorija riznica osuena na obamrlost, ime porie bilo kakvu vezu sa njom; sledea pesma: ja sam muziar koji je pronaao neto kao klju ljubavi; svoja otkria tretira kao revolucionaran preokret; kosmogonijska uloga muzike- re klju povezuje pojam muzike sa pojmom ljubavi; navodi negativna iskustva- prosjako detinjstvo, egrtovanje ili dolazak u nanulama, polemike, pet ili est udovitva i nekoliko svadbi na kojima me moja svojeglavost spreila da dosegnem dijapazon drugova, to ukazuje na distancu u odnosu na knjievne krugove, usled ega je postao skeptian; u pitanju je namera da se odustane od knjievnosti kao posla; ali, taj skepticizam od sada ne moe pokrenuti na delovanje, i on oekuje da e postati veoma zao ludak; III pesma- okolnosti navedene u pesmi moda upuuju na stvarne dogaaje ( u jednom ambaru..., u jednom podrumu..., u nekom starom pariskom pasau...), a neke su oigledno fantazija ( na nekoj nonoj sveanosti u nekom severnom gradu..., u nekom velianstvenom stanu okruenim celim Istokom...), ime orijentalni duhovni pejza kojim poinje cilkus ovde dobija konanu afirmaciju- pesnik je okruen izmatanim Istokom, zahvaljujui kojem je ostvario svoje ogromno delo i svoje slavno povlaenje; Promukao sam svoju krv- viesmislenost, kao i razreen svoje dunosti- dunost kao nametnuti evropski okvir, ili uzvien pesniki cilj; zakljuak ostaje isti, bez obzira na ovo tumaenje- nalazim se stvarno s one strane groba, to upuuje na paralelu duevnog stanja Boravka u paklu; sve tri pesme su komponovane slino: na poetku svake od njih se pominje san o apsolutu, uz nadu da e se taj san ostvariti, zatim se u drugom delu taj san preispituje u kontekstu spisateljskog rada ( treba li pisati ili ne), da bi se na kraju stupilo u izvesnu vrstu smrti, ija priroda ostaje nejasna; poetski apsolut se ispostavlja kao laan, ukoliko se smesti u konvencionalan okvir knjievne karijere; zato poezija ostaje subverzivna i u stalnom sukobu sa apsolutom;

Malarme ( 1842- 1898.) H. Fridrih

moderno kod Malarmea, slinost sa Bodlerom i Remboom- intelektualno usmerena fantazija, preokretanje logikog i realnog; impulsivna snaga jezika; dvostruk odnos prema modernosti; raskid sa humanistikom i hrianskom tradicijom;

druga faza stvaralatva: oko 1870; postojanje vie znaenjskih slojeva koji se meusobno ne preklapaju; dopunjuje Bodlerovu ideju imaginacije koja deformie stvarnost- tako to ontoloki utemeljuje zaumnost jezika; poezija postaje mesto susreta sa apsolutom ( shvaenom kao Nita); to se ostvaruje kretanjem od univerzalnog ka partikularnom, ne obrnuto; koristi entitete poput: vaza, lepeza, ogledalo, ali ih liava predmetnosti, premda one ostaju prisutne zahvaljujui prisutnim oznaiteljima, ali ih ova specifina onotologija oneobiava;

Svetica: cela pesma od jedne reenice, jednostavan ton; uz upotrebu apozicije ( na tom staklu) obezbeuje utisak mrmljanja, jer zavisne reenice ostaju otvorene, eliptino formirane; predmeti: prozor, stari instrument od sandalovine, harfa, staklo, harfa, knjiga; oni jesu u uzajamnom odnosu, ali su u predmetnom smislu odsutni, pa je taj odnos teko definisati- harfa je u treoj strofi stvorena veernjim letom anela, pa je tako moemo percipirati kao metaforu za aneosko krilo; s druge strane, ona je od perja i slui kao muziki instrument; na taj nain Malarme ukida realne razlike i omoguuje vieznanost; flauta, mandolina i viola nisu predmetno prisutne, samo jeziki, a slino je i sa knjigom iji su zvuci nekad uborili; od tree strofe ovaj postupak dolazi do vrhunca- sve je neopozivo odsustvo ( svetica svira bez stare knjige, bez stare sandalovine, pa se postavlja pitanje svira li uopte); distanciranje od predmetnosti Malarme postie zanemarivanjem onoga to je prisutno, pa se celina ispostavlja kao odsustvo, ija je egzistencija obezbeena jezikom, i to kao utanje; deavanje se odvija u jeziku; pritom se koristi posebno vreme- poodmaklo, kasno i apsolutno ( jer se pominje vee i pridev star);

Lepeza gospoe Malarme: forma soneta; tradicionalan motiv- lepezu jedne ene, Malarme obrauje na nov nain; nema interpunkcije; udaljavanje od lepeze koja stoji u naslovu- u prvoj strofi se pominje samo lepet, koji se odnosi na samu poeziju: ona e posedovati jezki samo kobajagi, jer je on sada vien kao lepet krila koja streme ka nebesima; lepeza se zatim pojavljuje u drugoj strofi, iza ega odmah sledi ako je to ona, pa njen status ipak ostaje hipotetiki; slino je i sa ogledalom ( quelque miroir) u kojem tone nevidljivi pepeo, za koji ne znamo ta je, ali i on ipak postoji, jeziki; iz ovakve postavke sledi Malarmeova ontoloka shema: stvari koje se odlikuju realnom prisutnou zapravo su neiste i nisu apsolutne; tek se inom njihovog ponitavanja omoguava raanje njihovih svojstava u jeziku; to je transcendirajui jezik koji izbegava svaku smisaonu jednoznanost; on se javlja kao lepet krila, neprestano, neogranieno kretanje; sonet Izronio iz okrugline i odskoka: stroga forma; prva strofa- pokret izranjanja iz odskoka i obline ( jezik spaja heterogeno, prostornu i dinamiku vrednost); tek u treoj strofi saznajemo da je prolazna tvorevina od stakla zapravo vaza; smisao se, ukoliko pesma uopte moe da poseduje smisao, priziva ili ostvaruje unutranjim ogledanjem samih rei- rei kao to su povrno, bez, gorko, nepoznat, prekinuti imaju negativnu konotaciju, i ona se ogleda u ontolokom statusu vaze i Silfa, oni ne postoje; pritom, rua je kod Malarmea simbol za pesniku re ( cvet- u vezi sa flos orationis kod Cicerona, to je Malarmeu bilo poznato), i simptomatino je to ona na kraju ostaje prazna; samo neuspevanje u tenji za apsolutnim jezikom ostvaruje re, a to je upravo ovaj sonet; ono to ne moe da se ostvari kao ontoloki zahtev, ostvaruje se kao pesma;

princip dehumanizacije: prema Malarmeu, lirika nije oduevljenje i delirijum, ve precizna obrada rei; literatura se sastoji u tome da se ukloni gospodin Takoitako koji pie, pevati znai unititi jedan dan ivota ili malo umreti; dehumanizaciji takoe odgovara, kao kod Bodlera, krajnje distanciranje u odnosu na vegetativnu prirodu- njegova lirika se veinom slui stvarima koje su vetake ( sobni predmeti i sl.), a cvetove koristi kao simbole za pesniku re; ljubav ima istu vrednost kao i prazne vaze, pehar, ipkasta zavesa; tema ljubavi je obraena tako da ukazuje na iskustvo po kojem nemi poljubac kazuje vie nego rei ( O tako draga iz daljine), iz ega se opet da zakljuiti Malarmeovo osnovno stanovite- da re tek na granici sa utanjem postaje svesna svoje odredbe da bude logos, ali i svoje nedovoljnosti; dehumanizacija razara trojstvo autor-delo-italac: delo je bezlino, i im se od njega odvojimo, ono vie ne trpi nikakvo pribliavanje itaoca. Stvari naprosto ovako stoje: delo stoji posve samo, ono je stvoreno i jednostavno postoji; veinu simbola koje koristi Malarme je sam stvorio, i oni se mogu shvatiti samo u kontekstu njegove lirike ( staklo, gleer, prozor, kocka);

strogost u formi kontrastira sa sadrajima koji se rasplinjavaju- to vie razvlaimo nae sadraje, to ih vie razreujemo, utoliko vie moramo da se potrudimo da ih veemo u jasne, opipljive, nezaboravne stihove; poto sam naao nita, naao sam lepotu- dovodi u vezu Nita i logos; logos je mesto na kojem se nita ne raa za svoju duhovnu egzistenciju, a ako i pesnike forme shvatimo kao pojave logosa, onda je mogue razumeti Malarmeovu reenicu; lepota je uvek uobliena u jeziku; sa Malarmeom se odigrava konano razdvajanje lepote i istine, koje e biti konstitutivno za modernu knjievnost ( Gotfrid Ben- oblikotvorna snaga niega);

sredstva pomou kojih Malarme ostvaruje svoj jezik ( koji je uvek disonantan u odnosu na stvarnost, normalnost): glagoli u infinitivu, participe po uzoru na apsolutni ablativ, inverzije koje su gramatiki neosnovane, potiranje razlike izmeu jednine i mnoine, pridevska upotreba glagola; cilj ovih sredstava je da se rei vrati njena postojanost i izvornost, to se ostvaruje putem razbijanja i cepanja reenice na fragmente; diskontinuitet umesto povezanosti, naporednost umesto toka; fragment dobija rang simbola za savrenstvo ( fragmenti su svadbeni znaci za ideje), i to postaje jedno od fundamentalnih stavova moderne estetike;

utanje- prodire kroz oskudan jezik i unitene, odsutne predmentosti; za njega je poezija utljivi izlet u apstraktno, a tekst je nestajanje, utljivi koncert; idealna pesma bi bila utljiva pesma sainjena od same beline; Pozdrav navodi tri osnovne sile njegove lirike: samou, kao iskonsku situaciju moderne poezije, greben ( na koji e se nasukati) i zvezdu, kao nedostinu idealnost koja je za sve to kriva; to proistie iz namerne izolacije ( Moje delo je jedna slepa ulica), koja ( kao to je sluaj sa Remboom) dovodi delo do take u kojoj ono samo sebe ukida, koja najavljuje kraj poezije;

jezik: gubi referencijalnu funkciju i saoptava samog sebe, i to tako da se ne moe razumeti; on zahteva od itaoca novo poimanje fenomena razumevanja, razumevanje postaje sugestivnost; moji stihovi imaju onaj smisao koji im se daje- potencijal jezika je beskrajan, i on mora izazvati kod itaoca takoe potencijal, u davanju smisla; sugestija kod Malarmea podrazumeva slino to i kod Bodlera- ona je suprotnost realnom opisu, ona je prizivanje i aluzija ( imenovati neku stvar znai pokvariti tri etvrtine uitka u jednom pesnikom delu; uivanje se sastoji u postepenom odgonetanju; sugerisati stvar, to je cilj); sugestija ostaje jedini most ka itaocu;

ontoloka shema:

odvraanje od stvarnog- javlja se kao posledica ontoloki shvaenog nesaglasja izmeu stvarnosti i jezika; prognaj iz svoje pesme stvarno, jer ono je prosto; poezija znai stvarati re za neku stvar koja ne postoji; podrazumeva upotrebu anorganskih stvorevina ( kao kod Bodlera), koje postaju znaci duhovnosti- u Irodijadi oni reprezentuju onaj stupanj ivota do kojeg e se vinuti mlada devica; Malarme, zatim, koristi perifrazu- oslobaa stvari njihove materijalnosti, i od istroenosti uobiajenih rei; nju takoe koristi da bi stvar razloio na kvalitete: upali ta svetla od kojeg vosak/ na lakom plamenu i nitavnom zlatu plae stranu suzu; ovde imamo opis svee, ali tu vladaju simboliki odnosi: pla, nitavnost, stvarnost, i oni se javljaju kao sadraj stihova; vie se ne tiu svee, ve unutranjeg stanja lirskog subjekta;

ideal, apsolutno, Nita- Malarmeov ideal nema transcedentna svojstva, on je Nita ( le nant); Nita je istina; apsolutno i Nita imaju komplementarnu ulogu- apsolut oznaava idealnost u kojoj su izbrisani svi elementi empirijskog, i put do njega vodi preko apsurda; apsurdno je odvojeno od vremena i mesta i u konanoj odvojenosti postaje nita, isto bivstvovanje i isto Nita postaju identini ( kao kod Hegela); Malarmeov nihilizam je idealistiki, utoliko to podrazumeva da se apsolutno misli kao ista sutina bitka, osloboena svih sadraja, pri emu se do njega moe pribliiti poezijom koja ga ini prisutnim ponitenjem i potiranjem stvarnoga;

Nita i jezik: kljuno pitanje za Malarmea jeste odnos ova dva; umesto empirijskog Ja dolazi bezlino Ja, kao mesto na kojem univerzum ostvaruje svoj identitet: odsada vie nisam lian nego bezlian, ja vie nisam onaj Stefan koga si ti poznavao nego jedna sposobnost duhovnog univerzuma da sebe vidim i razvijam, i to posredstvom onoga to je bilo moje Ja. U stanju sam da prihvatim samo jo onaj razvoj koji je apsolutno nuan, kako bi univerzum u tom Ja naao svoj identitet. apsolutno, shvaeno kao Nita, doziva jezik kao logos, da mu on bude mesto na kojem e se predoiti kao ista pojava; ono to se stvarno ponitava putem jezika, koji iskazuje njegovo odsustvo, dobija putem istog tog jezika, imenovanjem, svoju duhovnu egzistenciju; tako shvaena, re je stvaralaki in istog duha; uz to ide i shvatanje imaginacije kao razarajue sile- razaranje je postalo mojom Beatrie;

primer: sonet na -iks ( istim noktima...); Malarmeovo objanjenje: ovaj sonet se sastoji od beloga i crnoga, a pogodan je za bakrorez od sna i praznine. Na primer: otvroren noni prozor, prazna soba u kojoj nema nikoga; no oblikovana od odsutnosti i pitanja, bez nametaja i tek sa naznakama neodreenih konzola sa ogledalom koje visi u pozadini, u kojem se zvezdano i nepojamno ogleda Veliki medved, povezujui naputenu kuu sa nebom; prisutan je strah, ali bez ivota, i vlada celom pesmom; zatim no, prazna dvorana, ogledalo, otvoreni prozor, zlato koje umire; prozor i ogledalo su Malarmeovski simboli za prodor u transcedentno; u pesmi se prati prelazak sa prisustva na odsustvo; na kraju se uje da e treperenje zvezda uskoro prestati- vreme je u prve dve strofe jedva pokretna sadanjost, prei e u bezvremenost;

Malarme ontoloki utemeljuje rascep izmeu jezika i idealnosti; rei koje su kljune za obeleavanje neuspeha: hrid, brodolom, utapanje, pad, no, uzaludnost; neuspeh je dvostruk- neuspeh jezika u odnosu na apsolut ( izvlaim re da bih je uronio u njenu uzaludnost), i nemo apsoluta u odnosu na jezik; Proza za izvaene iz mree- delo moe svome cilju samo da se nasmei, ono nikada ne moe da ga dosegne; nesklad izmeu htenja i mogunosti, imanentan delu, mora postojati, jer je taj neuspeh jedino jemstvo postojanja idealnosti; jedino to pesnitvu polazi za rukom jeste neostvareni kontakt izmeu oveka i apsoluta;

primeri: Druga lepeza- sadri stvarni ( lepeza se pokree i sklapa) i duhovni dogaaj; ovaj drugi je posredovan prvim- u lepezi ivi ista, besputna radost koja tei u beskraj; ali prostor ( koji se odnosi na ideal), trepti kao kakav veliki poljubac, koji, smeten jer je roen ni za koga, ne moe da izae van ni da se smiri; iz toga vidimo kako je apsolut izolovan, i zbog toga se lepeza sklapa; ostaje samo odsjaj apsoluta;Pesmica II- javlja se glas ptice koja se u ivotu nikada vie nee uti, kao glas apsoluta koji je izolovan; ne dobijamo nijedan jednoznaan iskaz- ptica raerupana lei na nekoj stazi; uje se i jecaj, ali lirski subjekat nije siguran da li dolazi iz njegovih grudi ili iz grudi ptice;

posie pure: isto kod Malarmea jeste ono to je osloboeno od svih primesa realnosti; distanciranje od iskustva, od didaktikog sadraja, svakodnevnih oseanja; poezija kao igra jezika, shvaenog kao muzika: Posie pure je onaj veliki trenutak u kojem reenica na harmonian nain zaboravlja svoje sadraje; poezija koja preokree pojavni svet i izdvaja njegove elemente iz prostornog i vremenskog poretka ( kao kod Remboa- ulica izloena crnom letu eira); pesnik treba samo jedno da ini: da tajanstveno radi s obzirom na nikada; odnos izmeu imanentnog i transcedentnog ostaje disonantan;