građansko orginal sve

Click here to load reader

Post on 20-Feb-2016

232 views

Category:

Documents

3 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

građdansko skripta

TRANSCRIPT

1. POJAM GRAANSKOG PRAVA

Graansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila ureuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, inidbi ili imovine.

2. NAZIVNaziv graansko pravo potie iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. Meutim, staro rimsko ius civile i moderno graansko pravo su pojmovi razliitog sadraja. Teite naziva graansko pravo je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadraju samih odnosa. Prema tome, jedino graansko pravo moe u svom nazivu obuhvatiti istovremeno odreeni krug imovinskih, pa i neimovinskih odnosa.

Naziv privatno pravo direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) i privatno (ius privatum), koju je izvrio ve Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na poloaj drave, a privatno ono koje se tie koristi pojedinaca. Bitno je istai da je graansko pravo bilo uvijek svrstavano ne samo u privatno pravo, ve je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad je zapoeo proces sadrajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo ope privatno pravo ili ope graansko pravo. U privatno pravo danas, osim graanskog prava, spadaju i trgovako pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i dr.

Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadraj tog prava i prirodu odnosa koje ureuje. Ono ureuje uglavnom imovinsku zatitu neimovinske sfere ovjeka.

3. NAELA GRAANSKOG PRAVA

Posebno karakteristina su 4 naela graanskog prava:

1. Naelo dispozitivnosti. Naelo dispozitivnosti znai da graanskopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na podruju obveznog prava ovo naelo manifestuje se kao sloboda ugovaranja. Sloboda ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog uesnika u prometu da se odlui da li e ui u obvezni odnos ili ne, slobodu izbora vrste ugovornog odnosa, te slobodu utvrivanja oblika i sadraja ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvruje ope granice slobode ugovaranja koje stranke ne smiju prekoraiti. U stvarnom pravu naelo dispozitivnosti manifestuje se u slobodnom koritenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U nasljednom pravu naelo dispozitivnosti izraava se u slobodi oporunog raspolaganja.

2. Ravnopravnost stranaka. Poloaj stranaka u graanskopravnom odnosu je koordiniran. Nema subordinacije koja je karakteristina za upravno pravo.

3. Imovinska sankcija. Sankcija je tetna posljedica koja pogaa onoga ko se ne dri nareenja ili zabrane izraene u pravnoj normi. Sankcija je takoer posljedica koja stie onoga ko ne izvri obavezu koju je preuzeo stupanjem u graanskopravni odnos. Sankcije su u graanskom pravu bile u poetku line (duniko ropstvo).

4. Prometnost prava. Pri prometnosti se misli na promet subjektivnih graanskih prava. Subjektivno graansko pravo je ovlatenje koje nastaje za uesnika konkretnog graanskopravnog odnosa na osnovu normi graanskog prava u objektivnom smislu. Mogunost prometa subjektivnih imovinskih prava postoji jedino u graanskom pravu, uz odreene izuzetke koji se nazivaju strogo osobna graanska prava, a koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi sa jedne osobe na drugu. (npr.roditeljsko pravo)

4. SISTEM GRAANSKOG PRAVA

Poznata su 2 modela u izgradnji sistema graanskog prava: institucijski i pandektni.

Institucijski sistem potie iz rimskog prava. Gaj u Institucijama kae da se svo pravo odnosi na osobe (personae), imovinu (res stvari) i tube (actiones). Ovaj trodijelni sistem pokazao se neodgovarajuim za graansko pravo.

Pandektni sistem razvijen je u njemakoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemakom Graanskom zakoniku iz 1896.godine. Sastoji se od 5 dijelova: opi dio, obvezno pravo, stvarno pravo, porodino pravo i nasljedno pravo. U savremenoj nauci prednost se daje pandektnom sistemu.

Opi dio graanskog prava sadri skup pravila i naela koja su zajednika svim dijelovima graanskog prava;Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureuju odnosi izmeu ljudi s obzirom na stvari. Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureuju oni drutveni odnosi u kojima je jedna stranka (vjerovnik) ovlatena da od druge stranke (dunik) trai izvrenje neke inidbe, a ona je duna tu inidbu izvriti. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za sluaj smrti jedne osobe (ostavitelja) ureuje podjela njene imovine na druge osobe (nasljednike).

5. ODNOS GRAANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

Graansko pravo trgovako pravo. Postoje 2 varijante ovog odnosa: Dualistika varijanta sastoji se u potpunom odvajanju trgovakog od graanskog prava. Monistika varijanta zadrava jedinstvenost graanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova, sa eventualnim odstupanjima za privrednopravne subjekte i poslove.

Graansko pravo porodino pravo. Izmeu graanskog i porodinog prava postoje slinosti i razlike, kako u prirodi odnosa, tako i u metodama ureivanja tih odnosa. Slinost u pogledu odnosa postoji u dijelu imovinskih odnosa u braku i porodici. Priroda ostalih odnosa je meusobno potpuno razliita. U porodinom pravu ureuju se lini odnosi, a imovinski odnosi su podreeni ostvarenju linih prava. Metodoloka slinost je u naelu dispozitivnosti (dobrovoljnosti) zasnivanja odnosa i naelu ravnopravnosti subjekata, a razlike su neprometnost porodinih subjektivnih prava i odsustvo imovinske sankcije u porodinom pravu.

Graansko pravo radno pravo. Radno pravo je prije osamostaljenja u zasebnu granu prava bilo sastavni dio graanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa je bio ugovor o slubi (locatio conductio operarum).

Graansko pravo upravno pravo. Metode, odnosno naela upravnog prava suprotni su onima graanskog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije meu strankama, u upravnom pravu vai naelo subordinacije, umjesto naela prometnosti naelo neprometnosti i delegacije nadlenosti, umjesto imovinske sankcije preovladava lina sankcija. U upravnom pravu preovladavaju kogentne, a u graanskom dispozitivne norme.

Graansko pravo meunarodno privatno pravo. Meunarodno privatno pravo ureuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi sa tzv.meunarodnim obiljejem. Npr.ugovor o prodaji zakljue 2 dravljanina razliitih zemalja na teritoriji tree drave. Postavlja se pitanje koje e nacionalno graansko pravo biti primijenjeno u konkretnom sluaju. Taj zadatak rjeava meunarodno privatno pravo pomou tzv.kolizijskih pravila. Naziv meunarodno to pravo nije dobilo zato to je zaista meunarodno, ve zato to ureuje privatnopravne odnose sa meunarodnim obiljejima. Ono je unutranje pravo drave.

II - IZVORI GRAANSKOG PRAVA

1. POJAM I VRSTE PRAVNIH IZVORA

Izvori prava su razliiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. U nauci o izvorima poznata je podjela na dravne i drutvene izvore prava.

Za dravni izvor je karakteristino da je formalni tvorac prava ustavom odreeni zakonodavni organ. Osnovni oblik u kome se javlja pravno pravilo iz tog izvora je propis, posebno zakon. Norma je heteromna, odnosno stvaralac norme nije istovremeno i adresat.

Za drutveni izvor ili tzv.autonomno pravo karakteristini su samonormiranje meusobnih odnosa i akcija lanova odreenih asocijacija. Norma je autonomna, odnosno oni koji stvaraju normu u naelu su i njeni adresati.

Izvori graanskog prava su propisi, pravni obiaji, sudska praksa i pravna nauka.

2. PROPISI

Propis sadri napisano pravno pravilo. Meu propisima postoji rang koji odreuje njihov meusobni odnos. Najznaajniji propisi su ustav i zakon.

Ustavi sadre relativno mali broj odredaba graanskog prava, ali one imaju prvorazredan znaaj. Ustavom se ureuju temelji pravnog, politikog i ekonomskog sistema odreene drutvene zajednice.

Zakoni. Pod zakonom se podrazumijeva akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisani nain, a koji sadri apstraktno, ope pravno pravilo. Zakon je najei i najuobiajeniji pravni izvor. Svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon. Propis je i svaki podzakonski akt. Za nae graansko pravo karakteristino je da ono nije u cjelini ureeno novim zakonima.

Retroaktivnost propisa. U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Zabrana retroaktivnosti za zakonodavca vai relativno jer moe odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag. Za sudiju je zabrana retroaktivnosti apsolutna. U pravnoj nauci postoje 2 teorije koje pokuavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa.

Prema teoriji steenih prava, propisi ne mogu djelovati retroaktivno ako bi time vrijeali steena prava pravnih subjekata. Meutim, zbog sporne prirode steenih prava Roubier je postavio novu, tzv.modernu teoriju prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvataju pravne situacije koje su u toku, ali ne mogu uticati na posljedice koje su takve situacije ve proizvele. Npr. ako je raniji propis odreivao da se poslovna sposobnost stie sa 18 godina, a kasniji podie granicu na 21 godinu, osobe koje u trenutku stupanja propisa na snagu imaju 20 godina bi po klasinoj teoriji steenih prava ostajali poslovno sposobni i dalje, dok bi po modernoj teoriji izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su zakljuili nakon navrene 18.godine bili i dalje valjani.

3. PRAVNI OBIAJI

Pravni obiaji su pravila ponaanja koja su se formirala u drutvenoj zajednici na osnovu nekog ponavljanjem utvrenog shvatanja, a zakonski im je propis svojom normom direktno ili indirektno dao pravni karakter.

Pravni obiaj kao izvor prava mora sadravati 2 elementa: a) materijalni, koji pokazuje da je drutvena praksa koja se manifestuje kao vrenje ili nevrenje odreenih radnji dovoljno esta, stalna i jednolina; b) psiholoki (opinio iuris sive necessitatis), tj.uvjerenje da se radi o opeobaveznom pravilu ponaanja.

Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih obiaja: 1. Pravni obiaji su subordinirani zakonskom pravu jer vae samo onda ako ih zakon priznaje;2. Pravni obiaji su supsidijarni pravni izvor, tj. u obzir dolaze samo ako odreeni odnos nije u cjelini normiran propisom, a pravni obiaj nije protivan naelima na kojima se zasniva pravni poredak odreene zajednice. Pravni obiaji su izvor naeg graanskog prava

Na podruju obveznih odnosa primjenjuju se tzv.trgovaki obiaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzansama. Nastaju kao proizvod ponavljanja i ujednaavanja poslovne prakse uesnika u pravnom prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se opim uzansama. U suprotnom, radi se o posebnim uzansama.

4. SUDSKA PRAKSA

Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donoenje vie saglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na osnovu kojih se formira opeobavezna pravna norma. Sudska praksa je indirektan izvor prava jer kod nas sudska odluka nema karakter presedana. Zbirke sudskih odluka nemaju karakter zakona, ve odluka vieg suda djeluje na nii sud samo snagom svoje uvjerljivosti, te zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednaavanje sudske prakse.

5. PRAVNA NAUKA

Pravna nauka je takoer samo indirektan izvor prava. Ona djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti, ali se sudija u konkretnom sluaju ne moe pozvati na neko nauno djelo kao na zakon.

III - GRAANSKOPRAVNI ODNOS

1, 2. POJAM I POSTANAK GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Graanskopravni odnos je drutveni odnos koji je ureen pravnim pravilima graanskog prava. U prvom redu se javlja kao faktiki, materijalni drutveni odnos. Materijalni drutveni odnos postaje graanskopravnim odnosom u trenutku kada ga graansko pravo prizna i uredi. Time se stvara mogunost prinudnog ostvarivanja prava i obaveza subjekata u takvim odnosima. Pretvaranjem faktikih drutveno-ekonomskih odnosa u graanskopravne odnose omoguava se privredno kretanje.

Izmeu drutveno-ekonomskih odnosa sa jedne i graanskih prava sa druge strane, postoji uzajamno djelovanje. Drutveni odnosi daju graanskom pravu sadraj, a graansko pravo tim odnosima daje pravnu karakteristiku.

3. PRAVNE INJENICE

Pravne injenice su injenice za koje pravo vee postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava. Pravne injenice se dijele s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju u normiranju samog graanskopravnog odnosa.

4. VRSTE PRAVNIH INJENICA S OBZIROM NA POSTANAK

Po ovom kriteriju pravne injenice se dijele u 2 osnovne vrste: prirodni dogaaji i ljudske radnje.

Prirodni dogaaji postaju pravne injenice kada pravo za njih vee pravne uinke. Takvi dogaaji nazivaju se i pravnim dogaajima (npr.roenje, smrt, protek vremena itd).

Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni uinci. Dijele se na dozvoljene (pravne radnje) i nedozvoljene (delikti). Meu pravnim radnjama najvaniji je pravni posao. To je oitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih uinaka. Takvi uinci su postanak, promjena ili prestanak graanskopravnog odnosa.

Delikti su nedozvoljene ili protupravne ljudske radnje. U graanskom pravu radi se o graanskim deliktima, za razliku od krivinih. Delikt je protupravna radnja uz koju norme graanskog prava i mimo volje poinioca veu nastanak odnosa odgovornosti za tetu.

5. VRSTE PRAVNIH INJENICA S OBZIROM NA FUNKCIJU

S obzirom na funkciju, pravne injenice se mogu javljati kao pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija.

Pretpostavka je pravna injenica koja je zaista kao injenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao odreeni graanskopravni odnos. Npr.ako je neko zaista umro, tada je ta pravna injenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Dakle, dok u obinom govoru izraz pretpostavka koristimo kada nismo sigurni da li se neto dogodilo ili ne, u graanskopravnoj terminologiji se pod pretpostavkom podrazumijeva injenica koja se sigurno dogodila i ije postojanje se uvijek moe dokazati.

Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se vee postanak, promjena ili prestanak subjektivnih graanskih prava. Naime, subjektivna prava uvijek proizilaze iz jedne pretpostavke. Da bi se ta pretpostavka za koju je povezano subjektivno graansko pravo razlikovala od svih ostalih koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom. Prema tome, svaka pravna osnova je pretpostavka, ali svaka pretpostavka nije pravna osnova. Npr, pretpostavke za oporuno nasljeivanje su: smrt ostavitelja, imovina, ivi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja, sposobnost nasljednika za nasljeivanje, oporuka u korist odreenog nasljednika.Pravna osnova iz koje nastaje subjektivno pravo odreenog nasljednika na nasljedstvo oigledno je postojanje oporuke u njegovu korist.

Presumpcija je pravna injenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokae suprotno. Kao presumpcija se moe tretirati samo ona pravna injenica koju je propis odredio. Takva injenica zove se pravna presumpcija (praesumptio iuris). Osim pravne presumpcije koja se uvijek moe oboriti dokazom, postoji i tzv.neoboriva presumpcija koja se naziva pravna presumpcija i o pravu (praesumptio iuris et de iure). Neoboriva presumpcija znai da se neka injenica smatra po propisu kao dokazana, a protivdokaz uope nije dozvoljen (npr.poznavanje stanja u zemljinim knjigama).

Fikcija je pravna injenica za koju se zna da se uope nije dogodila ili da se nikad nee ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni odnos. I za fikciju vai naelo da se ne moe fingirati svaka pravna injenica, ve samo ona za koju propis to dozvoli.

IV - SUBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

POJAM PRAVNOG SUBJEKTA

Pravni subjekt je nosilac prava i obaveza. Za pravni subjekt esto se koristi izraz osoba (lice). Pravni subjekt moe biti fizika osoba i pravna osoba.

PRAVNA, POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST

Pravna sposobnost je svojstvo biti nosilac prava i obaveza. Ona je osnovno svojstvo pravnog subjekta. Ako bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravnim subjektom (ovjek bi sa pravnog gledita postao stvar, a pravna osoba bi prestala postojati).

Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitim oitovanjima volje stiu prava i obaveze. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali ne mora imati i jednak stepen poslovne sposobnosti.

Deliktna sposobnost (uraunljivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protivpravna djelanja. Dok se za poslovnu sposobnost trai pravno relevantna volja pravnog subjekta, za deliktnu sposobnost trai se odreeni stepen svijesti (mogunost samoopredjeljenja). Zbog toga i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne.

Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dunosti, ve svojstva. Razlika je u tome to se osoba moe odrei svojih subjektivnih prava, ali se svojstava ne moe sama odrei.

A. FIZIKA OSOBA

POJAM, POSTANAK I PRESTANAK FIZIKE OSOBE

Fizika (prirodna) osoba je iv ovjek kao subjekt prava. ovjek postaje pravnim subjektom samo onda ako mu to pravni poredak priznaje (robovlasnitvo je sistem u kome nisu svi ljudi bili pravni subjekti).

Fizika osoba postaje roenjem. Ponekad se ukazuje potreba da se neroenom djetetu sauvaju neka prava. Dijete u majinoj utrobi u pravu se naziva nasciturus. Kod nasciturusa se sluimo fikcijom onaj ko e se roditi uzima se kao da je ve roen. Pri tome se mora voditi rauna o slijedeem: 1. Fikcija mora ii u korist nasciturusa;2. Dijete se zaista mora roditi ivo. U suprotnom otpadaju sve pravne posljedice fikcije.

Fizika osoba prestaje smru. Smrt znai i prestanak pravne sposobnosti fizike osobe. U sluaju da se ne zna da li je osoba ije pravne odnose treba razrijeiti iva ili mrtva, pravo se slui presumpcijom smrti koja se u naem pravu pojavljuje u vidu proglaenja nestale osobe umrlom. Dakle, ovom presumpcijom prezumira se i prestanak pravne sposobnosti fizike osobe.

POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIKE OSOBE

Poslovna sposobnost fizike osobe ima 3 stepena: puna i ograniena poslovna sposobnost, te poslovna nesposobnost.

a) Puna ili potpuna poslovna sposobnost stie se po naem pravu sa navrenom 18.godinom ivota. Osobe koje su navrile 18 godina nazivamo punoljetnim (izuzetak su stariji maloljetnici koji su zakljuili brak). Punoljetna osoba moe sama sklapati pravne poslove.

b) Ograniena ili djelomina poslovna sposobnost. Pravni poslovi koje sklopi osoba sa ogranienom poslovnom sposobnou vae tek onda kada ih odobri zakonski zastupnik te osobe. Pravni posao koji sklapa osoba ograniene poslovne sposobnosti zove se epavi pravni posao (negotium claudicans).

c) Potpuna poslovna nesposobnost. Osobe koje su potpuno nesposobne ne mogu uope same sklapati pravne poslove, ve to za njih ine njihovi zakonski zastupnici. Kod nas su potpuno poslovno nesposobni maloljetnici mlai od 15 godina i punoljetne osobe koje su sudskom odlukom potpuno liene poslovne sposobnosti, a usljed zakonom odreenih razloga.

Deliktna sposobnost nastupa sa navrenom 14.godinom ivota. Maloljetnik koji je navrio 14 godina potpuno je deliktno sposoban ako je duevno zdrav. Duevno zdravlje se presumira. Maloljetnik izmeu 7 i 14 godina ivota nije deliktno sposoban, ali e iznimno biti ako se dokae da je pri injenju graanskog delikta bio sposoban za rasuivanje.

B. PRAVNA (JURISTIKA OSOBA)

Pravna osoba je drutvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost.

Historijski korijeni pravne konstrukcije pravne osobe nalaze se u srednjevjekovnim pravnim shvatanjima koja su dijelom zasnovana na rimskom i kanonskom pravu, a dijelom na germanskom i drugim obiajnim pravima evropskog kontinenta.

OSNOVNE PRAVNE TEORIJE O PRAVNOJ OSOBI

1. Teorija fikcije. Prema ovoj teoriji, drutvene tvorevine nisu personae, jer nisu bia koja imaju vlastitu volju. Tu se samo zamilja da persona postoji, dakle fingira se subjekt kojeg Heise prvi u literaturi naziva juristikom osobom. Teoriju fikcije su preko Savigny-a prihvatili pandekisti. Teorija fikcije danas se naziva klasinom teorijom, jer su sve ostale teorije nastale kao plod kritikih osvrta na tu teoriju.

2. Potvrdne teorijea) Organska teorija ljudski kolektiv smatra stvarno postojeom kolektivnom osobom, koja je ivi organizam, kao i ovjek. Taj pravac, koji kolektiv vie psihologizira, vee se uz Zitelmann-a. Osnovna zasluga organske teorije je u tome to je upozorila na realnu egzistenciju pravnih osoba. Krupan nedostatak joj je to je poistovijetila organizam i organizaciju. b) Teorija pravne realnosti prihvaena je i razraena od strane francuske civilistike doktrine. Ova teorija pravne ili tehnike realnosti naglaava 2 osnovna naela: da treba priznati postojanje pravne osobe ak i u sluaju zakonske utnje, uvijek kada se kolektivni interes organizovano izrazi; da treba priznati sva prava pravnoj osobi, aki preko zakonskog teksta, ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog interesa. c) Teorija ustanove ili institucije. Po ovoj teoriji, iji je autor Hauriou, pravna ustanova je drutvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarenja odreene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stie pravnu sposobnost im postigne takav stepen koncepcije i organizacije na kome postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Teorija ne moe pruiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to nisu.

3. Odrine teorijea) Teorija namjenske imovine. Brinz je poeo uiti da prava ne pripadaju samo nekome, ve da mogu pripadati i za neto. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekta. To su imovinske mase bez subjekta, ali sa odreenim ciljem. Umjesto pravne osobe, Brinz je postavio teoriju o namjenskoj imovini. Obzirom da je i teoretski neodrivo uenje o postojanju subjektivnih prava bez subjekta, smatra se da Brinz nije nita doprinio nauci o pravnoj osobi. b) Teorija destinatora, iji je autor Ihering smatra da stvarni subjekti prava kao pravnih osoba jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje izmeu vlasnitva u ekonomskom i pravnom smislu. c) Teorija kolektivnog vlasnitva. Njen autor, francuski teoretiar Planiol, doao je na ideju da pravna osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna, te da bi je trebalo zamijeniti pozitivnim pojmom kolektivnog vlasnitva koje realno postoji ispod maske koja se naziva pravnom osobom. d) Druge odrine teorije obuhvataju autore koji negiraju postojanje subjektivnih prava uope. Budui da njima ne treba nikakav pravni subjekt, u konstrukciji im ne treba ni pravna osoba. Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen.

4. Teorija realne egzistencije moe se postaviti ako se kao rezultat opih napora nauke, legislative i prakse pokua izvui ono zajedniko. Supstrat osobnosti moe biti ivo ljudsko tijelo i u tom sluaju se pravni subjekt javlja kao fizika osoba. Meutim, supstrat osobnosti moe biti odreeni skup pojedinaca ili odreena imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. U prvom sluaju radi se o korporaciji, a u drugom o zavodu ili zakladi. Subjektivitet fizikih i pravnih osoba je jedinstven.

POSTANAK PRAVNE OSOBE

U nauci se smatra da su potrebne najmanje 3 pretpostavke da bi se neka drutvena tvorevina mogla pojaviti kao pravni subjekt:

1. Drutvena tvorevina mora imati trajnu i vrstu organizaciju, prema vanjskom svijetu mora predstavljati organizacijsko jedinstvo;2. Organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine lanova;3. Sticanje pravne sposobnosti (subjektiviteta). Mogua su 3 praktina rjeenja pitanja sticanja pravnog subjektiviteta. Po sistemu slobodnog udruivanja, pravna osoba nastaje organiziranjem, to se vidi iz statuta. Nadlenom dravnom organu mora se podnijeti prijava, meutim ona nema konstitutivni karakter. Po sistemu normativnog akta drutvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na 2 naina: direktnim propisom kojim se osniva tano odreena pravna osoba ili odreivanjem pretpostavki koje neka organizacija mora ispuniti da bi postala pravna osoba. Pravna sposobnost stie se tek registracijom. Meutim, nadleni organ mora izvriti registraciju u sluaju da su ispunjene zakonske pretpostavke. Po sistemu koncesije, organizacija dobiva pravni subjektivitet posebnim aktom upravnog organa. Taj akt daje se po diskrecionoj ocjeni i naziva se odobrenjem.

Navedene pretpostavke su kumulativno postavljene.

PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Pravna sposobnost fizike osobe ira je od pravne sposobnosti pravne osobe. Za fiziku osobu se kae da ima opu pravnu sposobnost, a za pravnu osobu da ima posebnu pravnu sposobnost. Fizika osoba djeluje u okviru onoga to nije zabranjeno, a pravna osoba u okviru onoga to joj je odreeno statutom pravne osobe. U statutu je izraena tzv.statika volja pravne osobe. Tu se odreuje cilj, odnosno svrha pravne osobe, a time i obim pravne sposobnosti. Statut ili ugovor o osnivanju nuno sadri i unutranju organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi pravne osobe. Statut, odnosno ugovor, mora predvidjeti i lanska prava, odnosno odreena prava korisnika. Budui da je u statutu izraena volja pravne osobe, on uvijek ima oblik, a esto i snagu pravnih propisa. Isto vai i za ugovor o osnivanju pravne osobe.

POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Pravna osoba svoju dinamiku volju izraava preko svojih organa. Stoga pravna osoba postaje poslovno sposobna preko svojih organa. Zato statut pravne osobe mora predvidjeti organe pravne osobe. Tijelo ili organ je fizika osoba ili skup fizikih osoba preko kojih pravna osoba izraava svoju vollju. Radnja organa pravne osobe u okvirima statuta smatra se radnjom same pravne osobe (npr.akt koji donosi dekan fakulteta nije njegov osobni akt, ve akt fakulteta).

Ako sa stanovita pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fiziku i pravnu osobu, dolazimo do slijedeih zakljuaka:

Kod fizike osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istovremeno. Kod pravne je suprotan sluaj. Za fiziku osobu je karakteristino stepenovanje poslovne sposobnosti, za pravnu ne. Za fiziku osobu ne postoji stepenovanje pravne sposobnosti, koje je karakteristino za pravne osobe.

DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe polazna je osnova i za priznavanje njene deliktne sposobnosti. Postoji odgovornost gdje se trai krivica, kao i odgovornost za tetu bez krivice. Ako se trai krivica, krivica pravne osobe prosuivae se po krivici njenih organa. Ako je organ pravne osobe fizika osoba, za krivicu se trai uraunljivost. Ako je organ pravne osobe kolektivan, postoje propisi po kojima se zasniva odgovornost i u takvom sluaju.

VRSTE PRAVNIH OSOBA

Postoje 4 osnovne vrste pravnih osoba: pravne osobe javnog prava i pravne osobe privatnog prava, te korporacije i zaklade.

Kod podjele pravnih osoba na javne i privatne, u javne se svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese. Kao dopunski kriterij po kome se pravne osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava navode se osnivanje, finansiranje, upravljanje i kontrola od strane drave, javna ovlatenja i sl. Prema tim kriterijima, u pravne osobe javnog prava ubrajaju se drava, jedinice lokalne samouprave i uprave, javna preduzea itd. Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog prava.

Podjela pravnih osoba na korporacije i zaklade vri se prema tzv.supstratu[footnoteRef:1] pravne osobnosti. [1: supstrat temelj, osnova, podloga, nosilac]

Korporacija je organizirani kolektiv fizikih osoba koji je samostalan pravni subjekt razliit od pojedinaca koji su lanovi korporacije. Teite u supstratu pravne osobnosti je na skupu fizikih osoba, mada korporacija ima svoju imovinu koja je razliita od imovine lanova. Za korporaciju je karakteristino da se njen identitet ne mijenja promjenom lanova. Kako je korporacija samostalan pravni subjekt, njena pravna sposobnost nije zbir pravnih sposobnosti njenih lanova. Zbog toga lan neke korporacije moe stupati u graanskopravne odnose sa svojom korporacijom. Tipine korporacije su dioniarska drutva.

Zaklada je za odreenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata poslovna sposobnost. Zakladom upravljaju fizike osobe, ali je dominantni element supstrata njene pravne osobnosti upravo sama imovinska masa. Zaklada se osniva aktom dravne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilo fizika ili pravna osoba.

U praksi je vrlo teko odrediti da li neka pravna osoba spada u korporaciju ili zakladu, jer je redovna pojava da konkretna pravna osoba predstavlja kombinaciju osnovnih tipova. U takvom sluaju se pravna osoba razvrstava prema elementima koji u njoj preovladavaju.

Kada su u pitanju vrste pravnih osoba u naem pravu, mogu se razlikovati 3 perioda: do 1971; 1971.-1988.godine i period nakon 1988.godine.

U periodu do 1971.godine sve pravne osobe bile su podijeljene na drutvene i graanske pravne osobe. Drutvena pravna osoba definirana je kao pravni subjekt ija je ekonomska baza iskljuivo u drutvenom vlasnitvu. Ove pravne osobe nisu mogle biti nosioci prava vlasnitva. Bile su nosioci prava koritenja i prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Najvanije drutvene pravne osobe tog perioda su drava, politiko teritorijalne jedinice, odnosno DPZ i radne organizacije. Graanske pravne osobe su drutvene tvorevine ija je ekonomska osnova u graanskom vlasnitvu. U ovom periodu bile su marginalnog znaaja i tretirane su kao relikt prolosti. U pravilu se nisu mogle baviti privrednom djelatnou, jer im bi ta djelatnost prela odreenu granicu, automatski bi njihova imovina postala drutvenom. U graanske pravne osobe ubrajane su vjerske organizacije, razliite zaklade ili zadubine, te udruenja graana.

Period 1971.-1988.godine je period oivotvorenja koncepcije udruenog rada. Normativnu osnovu ine Ustavni amandmani iz 1971, Ustav SFRJ iz 1974.godine i Zakon o udruenom radu iz 1976.godine. U ovom periodu dolo je do znaajnih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim oblicima drutvenih pravnih osoba. Drutvena pravna osoba definirana je kao ona drutvena tvorevina koja svoje ciljeve moe ostvariti samo angaovanjem sredstava u drutvenom vlasnitvu. Temeljni oblik organizacije drutvenih pravnih osoba su bile Organizacije udruenog rada (OOUR, RO, SOUR), Samoupravne interesne zajednice, DPO, DPZ i drutvene organizacije.

Period nakon 1988.godine poinje radikalnim promjenama u drutveno-ekonomskom i pravnom poretku. Normativna podloga data je amandmanima na Ustav SFRJ i Zakonom o poduzeima (ZOP) iz 1988.godine. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe u ekonomiji sada je poduzee, koje se definira kao pravna osoba koaj obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka, odnosno dobiti. ZOP razlikuje 4 tipa poduzea: 1. Drutveno poduzee, koje posluje sredstvima u drutvenom vlasnitvu; 2. Zadruno poduzee, koje posluje sredstvima u zadrunom vlasnitvu;3. Mjeovito poduzee, koje posluje sredstvima u drutvenom, zadrunom i vlasnitvu fizikih lica;4. Privatno poduzee, koje posluje sredstvima u privatnom vlasnitvu, tj.vlasnitvu fizikih osoba i graanskih pravnih osoba.

PRESTANAK PRAVNE OSOBE

Pravna osoba prestaje nestankom jedne od 3 prethodno spomenute pretpostavke (organizacijsko jedinstvo, imovina, sticanje pravne sposobnosti).

Osim toga, pravna osoba moe prestati: propisom ili aktom dravne vlasti (zabranom); postizanjem cilja zbog kojeg je osnovana; smanjenjem broja lanova ispod odreenog broja koji je npr.predvien statutom pravne osobe; odlukom lanova koji ine pravnu osobu; nestankom imetka pravne osobe; steajem. Pravna osoba nad kojom se provodi steaj prestaje postojati danom upisa u sudski registar rjeenja o zakljuenju steajnog postupka. Imovinskopravni odnosi takve pravne osobe rjeavaju se u postupku likvidacije.

V - GRAANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

1. POJAM SUBJEKTIVNOG GRAANSKOG PRAVA

Najpoznatiji pokuaji definiranja subjektivnog prava su:

Teorija volje njemakog pravnika Windscheida, prema kojoj je subjektivno pravo pravnim poretkom zagarantovana mo volje, pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo. Iheringova teorija interesa, prema kojoj u subjektivnom pravu treba vidjeti pravno zatien interes. Interes je uvijek neka korist ili dobro u najirem smislu rijei.

Voljno-interesna teorija, koja predstavlja sintezu prethodnih, je najprihvaenija. Prema ovoj teoriji, subjektivno pravo definira se kao pravnim poretkom pojedincu dodijeljena mo volje, odnosno pravna mo u svrhu zadovoljenja njegovih potreba. Pojam pravna mo podrazumijeva ovlatenje priznato od strane pravnog poretka na osnovu kojeg pojedinac smije djelovati.

Na bazi ovih gledita moe se dati slijedea definicija: Subjektivno graansko pravo su ovlatenja koja pravnom subjektu u odreenom graanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog graanskog prava.

2. RAZLIKA IZMEU PRAVA U SUBJEKTIVNOM I OBJEKTIVNOM SMISLU

Graansko pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima se ureuju odreeni drutveni odnosi. U subjektivnom smislu, to je skup ovlatenja koje norma objektivnog prava priznaje subjektima u odreenom graanskopravnom odnosu. Dakle, nema subjektivnih prava bez pravnog subjekta. Nasuprot tome, objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema neki pravni subjekt koji bi bio njegov nosilac.

4. FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAANSKIH PRAVA

Putem subjektivnih prava izraavamo meusobni odnos pravnih subjekata u odreenom graanskopravnom odnosu. Subjektivnom graanskom pravu jednog subjekta odgovara obaveza drugog subjekta. Osim toga, preko subjektivnih graanskih prava izraavamo i faktiki odnos koji postoji izmeu subjekta i objekta u pravnom odnosu.

5. SADRAJ SUBJEKTIVNOG GRAANSKOG PRAVA

Pripadanje i ovlatenje. Sa stanovita objekta, veza izmeu subjekta i objekta graanskopravnog odnosa izraava se pripadanjem objekta subjektu. Sa stanovita subjekta, ta veza se izraava putem ovlatenja. Ovlatenjem se pravno izraava ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari unutar graanskopravnog odnosa. Tako je npr.pravo vlasnitva u subjektivnom smislu maksimalan skup ovlatenja koje pripadaju jednom subjektu u pogledu odreene stvari. Vlasnik moe sa svojom stvari raditi sve osim onoga to je propisima zabranjeno. Najtipinija vlasnika ovlatenja su posjedovanje, upotreba, koritenje i raspolaganje.

Interes. Smisao ovlatenja jeste u njihovom cilju. Kada ovlatenja posmatramo sa stanovita cilja, u ovlatenjima otkrivamo interese i to prvenstveno materijalne interese subjekta.

5. ZAHTJEV

Zahtjev je objektivnim pravom zagarantovana mogunost da se od drugoga trai injenje ili proputanje koje istovremeno znai ostvarivanje naeg subjektivnog prava.

Npr. pravo vlasnitva u subjektivnom smislu prati zahtjev usmjeren protiv svih, da vlasnika niko samovoljno i protivpravno ne ometa u obavljanju njegovih vlasnikih ovlatenja.

Ako ponaanje obveznika ne odgovara zahtjevu ovlatenika, zahtjev daje mogunost da se subjektivno pravo prisilno ostvari. U tom sluaju zahtjev dobiva oblik tube ili prigovora. Dakle, zathjev nije identian sa subjektivnim pravom, ve je samo njegov pratilac. Zahtjev moe zastarjeti, a da subjektivno pravo i dalje ostane. Istovremeno, zahtjev nije identian ni sa tubom, jer se moe postaviti i u obliku prigovora.

6. VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Apsolutna i relativna. Apsolutna su ona koja djeluju prema svima (erga omnes), npr.pravo vlasnitva i druga stvarna prava. Relativna subjektivna graanska prava su ona koja djeluju izmeu tano odreenih stranaka (inter partes), npr.obvezna prava.

Prenosiva i neprenosiva. Prenosiva su ona koja se mogu neogranieno prenositi sa jednih na druge pravne subjekte. Najvei broj subjektivnih graanskih prava je prenosiv. Neprenosiva se nazivaju i strogo osobna (lina) graanska prava, npr. osobne slunosti usus, usus fructus i habitatio.

Glavna i sporedna. Sporedno (akcesorno) pravo je pravo iji nastanak, prenos ili prestanak zavisi od postojanja nekog drugog subjektivnog prava. Kao sporedna prava najee se javljaju zalono pravo, pravo na ugovorenu kamatu, pravo na ugovornu kaznu, na trokove, na plodove itd.

Preobraajna prava. Pod preobraajnim pravom podrazumijeva se ovlatenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okona graanskopravni odnos sa drugim subjektom bez njegovog pristanka. Prema uincima koje izazivaju, preobraajna prava se mogu podijeliti na:

preobraajna prava nastanka graanskopravnog odnosa (npr.prihvat ponude, okupacija itd); preobraajna prava promjene graanskopravnog odnosa (npr.pravo izbora kod alternativnih obaveza); preobraajna prava prestanka graanskopravnog odnosa (npr. otkaz ugovora, opoziv punomoi, pravo pobijanja ugovora itd).

Osim termina preobraajno pravo koriste se i nazivi potestativno pravo i pravna mo. Preobraajna prava mogu nastati na osnovu zakona ili ugovora. U pravilu su vezana za prekluzivni rok (prestaju ako se ne ostvare u tom roku).

VI - OBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Objekti graanskopravnog odnosa su stvari, inidbe i imovina povodom kojih pravni subjekti stupaju u odnose.

A. STVARI

1. POJAM STVARI

Pod stvarima u pravnom smislu podrazumijevaju se materijalni dijelovi prirode koji se mogu ulima primijetiti, koji su prostorno ogranieni i koji postoje u sadanjosti ili za njih postoje pretpostavke da e doista nastati u budunosti.

2. PODJELA STVARI

Stvari se prema razliitim kriterijima mogu podijeliti u razliite grupe.

a) Podjela stvari po kriteriju prometnosti

Prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova. Po ovom kriteriju stvari se dijele na:

Stvari u prometu (res in commercio) su stvari na kojima postoji neograniena mogunost sticanja prava vlasnitva, i svih drugih imovinskih prava. Stvar u prometu nije identian pojam sa robom. Roba je pokretna stvar, a stvar u prometu moe biti i nekretnina. Poznato je da se zemlja ne smatra robom. Stvari ograniene u prometu su stvari iji se promet ograniava iz odreenih drutvenih, ekonomskih, politikih i drugih razloga (npr.lijekovi, oruje, opojne droge, eksplozivi, otrovi itd). Stvari izvan prometa (res extra commercium) su stvari koje uope ne mogu biti objekti imovinskih prava niti pravnih poslova (npr.javni putevi, parkovi itd).

b) Podjela stvari po kriteriju prirodnih osobina

Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles res immobiles). Pokretne su stvari koje se mogu premjetati u prostoru a da se pri tome ne uniti njihova bit, odnosno da se time ne promijeni njihova dosadanja struktura. Nepokretne stvari su one koje ne mogu mijenjati poloaj u prostoru a da im se time ne uniti bit, odnosno ne promijeni struktura. Na pitanje da li je odreena stvar nekretnina odgovara se pomou kriterija prirodne kvalitete, kriterija pertinencije i kriterija posebnih ciljeva. Kriterij prirodne kvalitete. Po ovom kriteriju nekretnine su prvenstveno zemljita i sve ono to je sa zemljitem trajno povezano, bilo mehaniki ili organski (zgrade, instalacije, usjevi itd). Kriterij pertinencije. Po ovom kriteriju, pertinencija se smatra nekretninom ako slui njenim ekonomskim svrhama. Npr. traktor, plug, kola itd na jednom poljoprivrednom dobru smatrajuse nekretninama kao i samo dobro. Pertinencija je nekretnina po namjeni, to znai da je vlasnik nekretnine odredio da odreena pokretna stvar trajno slui ekonomskoj svrsi te nekretnine. Kriterij posebnih ciljeva. Po ovom kriteriju, odreena stvar se smatra nekretninom zato to je tako odreeno propisom. Pravni reim za brodove i avione vrlo je slian onome za nepokretne stvari (upisivanje u registre sline zemljinim knjigama i stvarnih prava na njima).

Znaaj ove podjele prvenstveno se ogleda u injenici da za pokretne i nepokretne stvari postoje razliiti pravni reimi u pogledu sticanja vlasnitva i ostalih stvarnih prava. Nekretnine i stvarna prava na njima se upisuju u gruntovnicu, to ne vai za pokretne stvari. Zalono pravo na nekretninama je hipoteka i razlikuje se od zalonog prava na pokretnim stvarima koje se zove runi zalog (pignus).

Zamjenjive i nezamjenjive stvari (res fungibiles res non fungibiles). Zamjenjive su stvari koje se u prometu odreuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. Tu spadaju npr.brano, eer, vino, cement itd. Zamjenjive stvari zovu se i generine (genus=rod). Nezamjenjive su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju prema svojim strogo odreenim individualiziranim osobinama. Oznaavaju se i terminom species (npr.odreena umjetnika slika). Kod pitanja da li se u konkretnom sluaju radi o zamjenjivoj ili nezamjenjivoj stvari nije uvijek odluan kriterij prirodne kvalitete, ve se uzima u obzir i volja stranaka.

Znaaj ove podjele posebno dolazi do izraaja u obveznom pravu, u sluaju propasti stvari. Ako je objekat inidbe odreen kao genus, obveza naelno ne prestaje propau stvari, jer genus ne propada (genus non perit). Kod nezamjenjivih stvari, obveza prestaje u sluaju propasti stvari bez krivice dunika. Ukoliko je species propala krivicom dunika, obveza se pretvara u odgovornost za tetu.

Potrone i nepotrone stvari (res consumptibiles res non consumptibiles). Potrone su stvari koje se jednokratnom upotrebom unitavaju ili im se vidljivo smanji supstanca. Nepotrone su stvari koje se ne unitavaju prvom normalnom upotrebom, niti im se vidljivo smanjuje supstanca. Potrone stvari su obino i zamjenjive, ali ne mora uvijek biti tako. Npr.roendanska torta je potrona, ali nezamjenjiva stvar. Obrnuto, zamjenjive stvari mogu istovremeno biti i nepotrone (npr.igla). Kod odreivanja da li je odreena stvar potrona ili ne, ne odluuje samo objektivni kriterij ve esto i volja stranaka: one mogu potronu stvar tretirati kao nepotronu.

Ovo razlikovanje znaajno je kod stvarnih prava na tuoj stvari, npr. na uzusfruktus mogu se dati samo nepotrone stvari.

Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles res non divisibiles). Pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na vie istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljita. Ova klasifikacija posebno je znaajna kod suvlasnitva i obveza sa vie vjerovnika i vie dunika. Nedjeljive su stvari ijom bi se podjelom unitila njihova bit ili im se nesrazmjerno umanjila vrijednost (npr.iva ivotinja, dijamant itd). Nedjeljivim se smatraju i djeljive stvari ija podjela je propisom zabranjena.

Postoje 3 naina podjele stvari: fizika podjela (mehanikim putem), geometrijska podjela (karakteristina za zemljite koje se linijama dijeli na vie parcela) civilna podjela (podjela po vrijednosti, tj.kod podjele nedjeljive stvari stvar se proda pa se njena cijena podijeli).

Znaaj klasifikacije stvari na djeljive i nedjeljive posebno je izraen kod razvrgavanja suvlasnike zajednice.

c) Odnos izmeu pojedinih stvari

Jednostavne stvari su one koje po obinom shvatanju ine jedinstvo (npr.kamen, biljka, ivotinja itd).

Sastavljene stvari su one koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu, na nain da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju prethodnu fiziku egzistenciju. Razlikuju se 2 kategorije sastavljenih stvari: a) Sastavljena stvar sa nesamostalnim dijelovima. Ovdje spadaju stvari kod kojih sastavni dijelovi gube raniju samostalnost, ali zadravaju fiziko postojanje. Gubitak samostalnosti sastoji se u tome da se sastavni dio ne moe odvojiti, a da se time cijela stvar ne uniti (npr.armaturna ipka u betonskom stubu). Ovakva sastavljena stvar pravno se smatra cjelinom i zbog toga nisu mogua posebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima. b) Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima je stvar kod kojih sastavni dijelovi pored fizikog postojanja zadravaju i odreenu samostalnost (npr.toak na automobilu). Na pojedinim sastavnim dijelovima ovakve stvari mogua su zasebna prava koja nisu identina sa pravom na cijeloj stvari (npr.toak posuen vlasniku auta ne postaje njegovo vlasnitvo).

Pripadak ili pertinencija je sporedna stvar koja je odreena da tajno slui ekonomskoj svrsi neke glavne stvari, a da pri tome ne postane njen sastavni dio. Karakteristike pertinencije su:

1. Ona je samostalna, ali sporedna stvar;2. Pertinencija trajno slui svrsi glavne stvari (npr.klju i brava). Zato npr. no kojim trenutno otvaramo pismo nije pertinencija tog pisma. 3. U vezi sa postankom i opstankom pertinencije bitni su subjektivni i objektivni element. Kod pretvaranja neke stvari u pertinenciju odluujuu ulogu ima volja vlasnika glavne i sporedne stvari, koji odreuje da jedna stvar bude pertinencija druge (subjektivni element). Meutim, vlasnik pertinencijom moe uiniti samo stvar koja se u prometu normalno shvata kao pertinencija (objektivni element).

Znaaj pertinencije je u tome to ona slijedi pravnu sudbinu glavne stvari (accessorium sequitur principale). Ako se eli da pertinencija ne bude obuhvaena pravnim poslom, to se mora izriito naznaiti.

Plodovi (fructus). Plodovi su proizvodi koji na odreeni nain nastaju od neke stvari, a odreeni su da se odvoje od same stvari. To su prinosi koji se javljaju redovno i periodino, pri tome ne umanjujui vrijednost same plodonosne stvari. S obzirom na nain postanka, plodovi se dijele u 3 kategorije:

a) Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi koje stvar daje bez umanjenja svoje supstance i bez uea ljudskog rada (npr.divlje voe, samonikla trava itd). b) Industrijski plodovi su plodovi koje stvar daje uz uee ljudskog rada i prirode (npr.plod plemenite voke). Industrijske plodove ne treba poistovjeivati sa industrijskim proizvodima robom. c) Civilni plodovi (fructus civiles) su plodovi (prihodi) koje se od stvari dobivaju posredstvom nekog pravnog odnosa (npr.zajamnina, zakupnina, kamate itd).

Prirodni i industrijski plodovi mogu se podijeliti na:

1. Fructus pendentes (visei plodovi) su plodovi koji jo nisu odvojeni od plodonosne stvari. Slijede pravnu sudbinu plodonosne stvari. 2. Fructus separati (odvojeni plodovi) su plodovi odvojeni od plodonosne stvari koji su time postali samostalne stvari.3. Fructus percepti (ubrani plodovi) su ne samo odvojeni od plodonosne stvari, ve su i pobrani. Vano je u pravu razlikovati odvojene i ubrane plodove. Vlasnik stie vlasnitvo plodova ve samom separacijom. Isto vai za savjesnog posjednika, uzufruktuara i zakupca dok ostali vlasnitvo stiu tek percepcijom. 4. Fructus consumpti (potroeni), fructus non consumpti (nepotroeni) i fructus percipiendi (zanemareni plodovi). Zanemareni plodovi su oni koje je trebalo ubrati, a to nije uinjeno. Ovo razlikovanje znaajno je kod vraanja plodonosne stvari vlasniku.

Civilni plodovi dijele se na dospjele i nedospjele. Vlasnitvo civilnih plodova stie se dosjelou i percepcijom.

Ukupnost (skupina) stvari (universitas rerum). Pod ukupnou stvari podrazumijeva se skup fiziki samostalnih i meusobno ravnopravnih stvari koje su ujedinjene zajednikom ekonomskom svrhom i u prometu se javljaju pod zajednikim nazivom (npr.stado ovaca, roj pela, biblioteka itd). Objekat pravnog odnosa nije skupina stvari kao cjelina, ve su to samo pojedine stvari unutar skupine.

U okviru ukupnosti stvari treba spomenuti posebnu kategoriju koju nazivamo komplementarne stvari. To je skup fiziki samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj nedostatak jedne stvari onemoguava normalnu upotrebu cjeline (npr.ah, par cipela, karte za igranje itd). Vanost razlikovanja komplementarnih stvari ispoljava se u sluaju obveza na predaju stvari. Npr. ako naruimo biblioteku od 200 knjiga, a dobijemo samo 100, isporuilac je obavezu izvrio nepotpuno. Meutim, ako naruimo 100 pari cipela a dobijemo 200 lijevih cipela, isporuilac uope nije izvrio obavezu.

d) Novac i procjenjivost stvari

Cijena je vrijednost stvari izraena u novanom obliku. Procjenjivost je mogunost da se stvari svedu na svoj novani ekvivalent. Shodno tome, procjenjive stvari (res aestimabiles) su one ija se vrijednost moe izraziti novanim ekvivalentom. Neprocjenjive stvari (res inaestimabiles) su onekoje se ne mogu svesti na novani ekvivalent (npr.pramen kose, gruda zemlje itd). S obzirom na procjenjivost stvari, u graanskom pravu se razlikuju 3 vrste cijena: 1. Redovna cijena (pretium ordinarium). Pod redovnom cijenom stvari, koja se esto naziva i trinom cijenom, podrazumijeva se njena normalna prometna vrijednost.2. Vanredna cijena (pretium extraordinarium) je subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Kod procjene se uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari. 3. Afekciona cijena (pretium affectionis). Pod afekcionom cijenom podrazumijeva se posebna subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Tu se kod procjene uzima u obzir samo vrijednost koju odreena stvar ima za odreeni subjekat bez obzira na njenu prometnu vrijednost ili vezu sa drugim subjektima.

Ove vrste cijena posebno dolaze do izraaja kod odgovornosti za tetu, odnosno kod naknade tete.

B. INIDBA ILI PREDMET OBAVEZE

1. POJAM INIDBE

inidba ili predmet obaveze je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dunik na osnovu obaveznog odnosa duan izvriti vjerovniku. Dok je stvar objekat stvarnopravnih odnosa, inidba je objekat obaveznopravnih odnosa.

2. KARAKTERISTIKE INIDBE

Da bi se neka radnja ili proputanje smatralo inidbom, mora imati slijedee pravne karakteristike: 1. inidba mora biti ljudska radnja. Djelovanje koje potie od elementarne sile, ivotinje ili automata nije inidba. Pokreti automata smatraju se radnjom njegovog vlasnika. 2. inidba mora imati imovinski karakter. Imovinski karakter inidbe znai da se njeno ispunjenje direktno ili indirektno oituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju stranaka. 3. inidba mora biti objektivno mogua. Obaveza ne nastaje ako je inidba u trenutku sklapanja pravnog posla bila objektivno nemogua. To je tzv.prvobitna nemogunost inidbe. Obaveza ne konvalidira ako je prvobitna nemogunost inidbe naknadno otpala. Ako je prvobitno mogua inidba postala nemogua bez krivice dunika, obaveza se gasi. U suprotnom sluaju pretvara se u odgovornost za tetu. Subjektivna nemogunost inidbe znai da je inidba nemogua samo za odreeni subjekat. Subjektivna nemogunost ne ukida obavezu, ve je pod odreenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za tetu. 4. inidba mora biti pravno dozvoljena, ne smije se protiviti naelima drutvenog ureenja, prisilnim propisima niti moralu drutva. 5. inidba mora biti odreena ili barem odrediva. inidba je odreena kada je u svim pojedinostima tano oznaena, individualizirana. (npr.plaanje novane svote u iznosu od 50 KM). inidba je odrediva kada u samom postanku obaveze nije tano odreena, ali pravni posao sadri podatke pomou kojih se ona moe odrediti ili su stranke ostavile treoj osobi da je odredi. Meu odredive inidbe spadaju alternativne, fakultativne i generike inidbe.

3. SADRAJ INIDBE

Sadraj inidbe moe se svesti na 4 tipina klasina izraza:

a) Davanje (dare) je inidba davanja stvari. Pod tim se podrazumijeva da je dunik vjerovniku obavezan pribaviti vlasnitvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod inidbe davanja objekat inidbe je uvijek stvar. Meutim, dati i predati nisu pravno isti pojmovi. inidba iji sadraj nije prenos nekog stvarnog prava ve npr.detencije ili posjeda, nije inidba na dare, nego facere (injenje). Danas se novana inidba ne smatra inidbom dadvanja zamjenjivih stvari, ve inidbom vrijednosti. b) injenje (facere). Pod ovim pojmom podrazumijeva se inidba rada. Objekt ove inidbe moe biti funkcija rada (npr.okopati vinograd) ili rezultat rada (npr.naslikati portret). Na funkciji rada zasnivaju se ugovori u slubi, a na rezultatu rada ugovori o djelu. c) Proputanje (non facere neinjenje). Pod proputanjem se podrazumijeva neizvravanje odreenih radnji od strane obveznika koje bi on inae mogao obavljati da nije u obaveznom odnosu. Uvijek se pod proputanjem podrazumijeva proputanje vlastite radnje. Npr. obaveza da u odreeno doba dana neu svirati klavir kao objekat ima inidbu proputanja (neinjenja). d) Trpljenje (pati) je nespreavanje tue radnje koju bismo bili ovlateni sprijeiti da nismo u obveznom odnosu. Trpjeti se moe samo tua radnja. (npr.ako smo susjedu dozvolili prelazak preko naeg zemljita, objekat nae obaveze je inidba trpljenja).

C. IMOVINA

1. VIEZNANOST POJMA IMOVINE

Pojam imovine ima nekoliko znaenja: ekonomsko, pravno i knjigovodstveno.

2. IMOVINA KAO EKONOMSKA KATEGORIJA

Imovina u ekonomskom smislu je skup dobara koja pripadaju odreenom subjektu.

3. IMOVINA KAO PRAVNA KATEGORIJA

Imovina kao pravna kategorija je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nosiocem. Pravni pojam imovine treba razlikovati od pojma imovinske mase ili imetka. Npr. sat kao materijalna stvar nije dio imovine, ve dio imovinske mase nekog subjekta. Meutim, pravo vlasnitva na tom satu je dio imovine tog subjekta. Dakle, sat je uao u imovinu u obliku prava vlasnitva koje pomenuti subjekt ima na njemu.

Po modernom shvatanju, obaveze nisu samostalan dio imovine, ve su one teret na pojedinim subjektivnim graanskim pravima. To istovremeno znai da ima obaveza koje uope niti kao teret ne ulaze u imovinu.

Bitno je napomenuti da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose direktno na stvari, dakle direktno na dijelove imovinske mase, ali ta prava moraju imati imovinski karakter. U imovinskim pravima nalazimo uvijek ekonomski interes ovlatenika koji je izraen na odreeni nain. Objekat na koji se odnose subjektivna graanska prava redovno se moe izraziti i u novanom ekvivalentu, to omoguava promet subjektivnih graanskih prava.

4. IMOVINA KAO KNJIGOVODSTVENA KATEGORIJA

Imovina kao knjigovodstvena kategorija se sastoji od prava, koja predstavljaju aktivu, i obaveza, koje prestavljaju pasivu. Po tom shvatanju bi se dugovi mogli smatrati sastavnim negativnim elementom imovine. To bi znailo da subjekat koji ima samo dugove ima negativnu imovinu. Meutim, imovina kao pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna. Takav predznak moe imati samo onaj dio imovine koji se moe svesti na novani ekvivalent, a time izraziti na kontu potraivanja odnosno dugovanja. Knjigovodstveni pojam imovine ima svoj smisao, ali se ne smije identificirati sa pravnim pojmom.

5. FUNKCIJE IMOVINE

Pojavu garantne funkcije imovine uvjetovao je prelaz sa osobnih na imovinske sankcije. Meutim, vjerovnikovo pravo da se namiri iz imovine dunika ne moe ii tako daleko da se od dunika stvori subjekat bez imovine.

Jamstvena funkcija Imovina dunika prua jamstvo vjerovniku za namirenje njegovog potraivanja. Imovinska masa je materijalna podloga imovine. Meutim, ona postaje pravno upotrebljiva tek kada se izrazi pomou imovine, jer pravno samo dunikova imovina moe vjerovniku sluiti kao jamstvo za namirenje potraivanja.

Olakanje prometa Pomou imovine omoguava se da prava i obaveze jednog subjekta kao cjelina cirkuliu u prometu. Upravo zbog te funkcije imovina se moe pojaviti kao objekat graanskopravnih odnosa.

6. KARAKTERISTIKE IMOVINE

Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znai da pravni subjekt moe imati samo jednu imovinu. Nosilac imovine ne moe svoju imovinu samovoljno razdijeliti u pojedine grupe, pa za svaku od tih grupa zasnovati poseban pravni reim. Kada bi se to dozvolilo, vjerovnik nikada ne bi znao iz koje se imovinske grupe moe i smije namiriti. Meutim, pravni poredak dozvoljava da se unutar jedinstvene imovine razlikuju pojedini fondovi koji slue postizanju posebnih ciljeva, ne dirajui time u osnovne funkcije imovine. Meutim, takvi fondovi se ne osnivaju samovoljno, ve je njihovo postojanje predvieno propisom.

Identitet imovine znai da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi, bez obzira na promjene pojedinih njenih dijelova (ulazak i izlazak dijelova iz imovine). Identitet imovine omoguava njenom nosiocu aktivno uee u prometu. Nosilac moe neprestano mijenjati sastav imovine: jedn prava moe sticati a druga gubiti, a da uprkos tome sa pravnog gledita njegova imovina ostaje ista. Promjene nisu pravno prouzrokovale postanak neke druge imovine.

VII - PRAVNI POSLOVI

1. POJAM PRAVNOG POSLA

Pravni posao je oitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih uinaka, meu kojima su najvaniji postanak, promjena ili prestanak nekog graanskopravnog odnosa. Pravni posao je iri pojam od ugovora. Svaki ugovor je pravni posao, ali svaki pravni posao nije ugovor. Obaveznopravni ugovori imaju 3 bitne karakteristike: 1. Takvim ugovorima se zasnivaju obaveze i protivobaveze;2. U takvim ugovorima je do maksimuma izraeno naelo stranake dispozitivnosti ili naelo autonomije (slobodnom voljom nastaje sam odnos, a slobodnom voljom se odreuje i njegov sadraj)3. Obaveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude.

Meutim, na podruju obaveznog prava ne postoje samo obaveznopravni ugovori, ve i poslovi za gotovo (npr.realna kupoprodaja), kao i poslovi raspolaganja (npr.cesija).

Bitno je napomenuti da naelo stranake ravnopravnosti ne dozvoljava da se kod pravnog posla jedna strana prema drugoj odnosi kao vlast. Zato npr.izdavanje upravnog akta, donoenje presude i sl, nisu pravni poslovi.

Kada sklapaju odreeni pravni posao, stranke ele postii odreeni uinak. Meutim, odreene uinke za odreena oitovanja volje vee sam pravni poredak, tako da e uinci nastupiti bez obzira na volju stranaka. Npr. prilikom realne kupoprodaje prodava na sebe preuzima odgovornost za mane prodate stvari, bez obzira da li je znao za takav uinak kupoprodaje. Dakle, pri sklapanju pravnog posla nastaje uinak koje su stranke htjele postii, ali automatski i svi drugi uinci koje pravni poredak vee za takav pravni posao.

Pravni uinak koji stranke ele postii odreenim pravnim poslom mora biti dozvoljen. Zbog toga delikt nije pravni posao. Meutim, delikt izaziva postanak graanskopravnog odnosa odgovornosti za tetu mada za postanak tod odnosa nije mjerodavna volja delinkventa.

2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA

Pravni poslovi kojima se ustalio sadraj i pravnotehniki naziv u teoriji se nazivaju imenovanim (nominatnim) ili tipinim pravnim poslovima. Ostali pravni poslovi su inominatni ili atipini pravni poslovi. Ovisno od kriterija, pravne poslove moemo podijeliti na slijedee skupine:

a) Jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani nastaju oitovanjem volje samo jedne strane (npr.testament). Dvostrani pravni poslovi (ugovori) nastaju saglasnim oitovanjem volje dviju stranaka. Meu ugovorima su najvaniji obavezni (obligacijski) ugovori. To su dvostrani pravni poslovi kod kojih se jedna strana obavezuje drugoj na odreenu inidbu (npr.zajam, kupoprodaja, najam itd). Obavezni ugovori dijele se na 2 velike grupe: jednostranoobavezni ugovori su takvi dvostrani pravni poslovi kod kojih je jedna strana samo vjerovnik, a druga samo dunik (npr.posudba); dvostranoobavezni ugovori su takvi dvostrani pravni poslovi kod kojih je svaka strana istovremeno i vjerovnik i dunik (npr.kupoprodaja).

b) Pravni poslovi meu ivima (inter vivos) i pravni poslovi za sluaj smrti (mortis causa). Kod pravnih poslova inter vivos uinak nastupa jo za ivota stranaka, a kod poslova mortis causa uinak nastupa nakon smrti stranke koja je poduzela pravni posao.

c) Naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) pravni poslovi. Naplatni su pravni poslovi kod kojih se za inidbu trai protuinidba. Nije vano da li se protuinidba daje u novcu ili ne (npr.naplatni pravni posao je i zamjena). Kod besplatnih pravnih poslova ne trai se protuinidba (npr.darovanje).

d) Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je ve iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipinog kauzalnog pravnog posla zakljuujemo da se tim poslom eli postii prenos vlasnitva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne moemo zakljuiti svrhu njegovog sklapanja.

e) Formalni i neformalni pravni poslovi. Formalni su oni pravni poslovi za koje je oblik odreen bilo propisom ili po odredbi stranaka. Pod izrazom neformalni pravni posao po pravilu se danas podrazumijeva pravni posao sklopljen u usmenom obliku.

3. ELEMENTI SADRAJA PRAVNOG POSLA

Razlikuju se 3 grupe elemenata (sastojaka) koji ulaze u sadraj pravnog posla i to: 1. Bitni elementi pravnog posla (essentialia negotii) su oni elementi koji predstavljaju nuni minimum za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i cijena. Bitni elementi odreeni su strogim propisom i zato se nazivaju objektivno bitnim, za razliku od subjektivno bitnih, odnosno onih za koje se stranke dogovore da se imaju smatrati bitnima. 2. Prirodni elementi (naturalia negotii) su elementi koji se u pravnom poslu podrazumijevaju jer proizilaze iz same prirode odreenog pravnog posla. Takoer se odreuju propisom, meutim bez njih pravni posao moe postojati. Strankama je ostavljeno na volju da u sadraj pravnog posla unesu ili ne unesu prirodne elemente. Meutim, obzirom da su prirodni sastojci odreeni propisom, ako stranke ne ele da oni vae u pravnom poslu moraju ih izriito iskljuiti. U suprotnom, prirodni elementi vae po sili zakona. (npr.odgovornost prodavaa za mane prodate stvari). 3. Uzgredni elementi (accidentalia negotii) su elementi koji vae samo ako ih stranke izriito ugovore. Meu najtipinije spadaju uvjet, rok i namet.

4. UVJET (CONDICIO)

Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u buduoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po volji stranaka zavisi uinak pravnog posla. Dakle, karakteristino je da je to odredba koju pravnom poslu mogu dodati samo stranke. Kada bi se uvjet odreivao propisom u smislu da se mora dodati pravnom poslu, takva odredba ne bi bila uvjet ve pretpostavka. 5. VRSTE UVJETA

Najtipinije vrste uvjeta su slijedee:

a) Suspenzivni (odgodni) uvjet odgaa uinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se uvjet ispuni, uinak pravnog posla nastaje. Ako se izjalovi do uinka pravnog posla uope nee ni doi. Primjer: otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom da se sin oeni.b) Rezolutivni (raskidni) uvjet je takav uvjet kod kojeg pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje uinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, uinak pravnog posla prestaje.c) Afirmativan je uvjet koji trai da se neto dogodi, tj. da doe do nastupa budue i neizvjesne okolnosti. Tim nastupom se mijenja dosadanje stanje. d) Negativan je uvjet koji trai da se neto ne dogodi, tj. da ne nastupi budua i neizvjesna okolnost. Negativni uvjet je ispunjen tek onda kad je sigurno da uvjetovana okolnost nee nastupiti. e) Potestativan je uvjet kod koga je ispunjenje uvjetovane okolnosti ovisno o volji uvjetno ovlatenog, odnosno ispunjenje uvjeta sastoji se u djelanju ili proputanju uvjetno ovlatenog. (Primjer: ako sutra otputuje)f) Kazualni uvjet je uvjet ije ispunjenje ovisi o sluaju, odnosno ispunjenje je izvan volje ovlatenika (ovisi o nekom prirodnom dogaaju ili djelanju neke tree osobe). g) Mikstni ili mjeoviti je uvjet ije ispunjenje ovisi istovremeno o volji uvjetno ovlatenog i o sluaju.

Pravi uvjet je uvijek budua i neizvjesna okolnost. Ako nedostaje jedan od tih elemenata, radi se o nepravom uvjetu. Takvi su slijedei uvjeti: a) Nuni uvjet je onaj kod koga je uvjetovana okolnost budua, ali ne i neizvjesna (npr. ako NN umre).b) Pravni uvjet (condicio iuris) je okolnost predviena samim pravnim propisima, neovisno od volje stranaka. Dakle, radi se o pretpostavci potrebnoj za postanak nekog pravnog odnosa. c) Nemogui uvjet je onaj koji se ne moe ostvariti ni fiziki niti pravno. Ovdje je vaan trenutak sklapanja pravnog posla. Ako je uvjet u trenutku sklapanja posla bio mogu, pa tek kasnije postao nemogu, smatra se da se uvjet izjalovio. To je vano jer postojanje nemogueg uvjeta u trenutku sklapanja pravnog posla moe izazvati nitavnost samog posla. d) Nedoputeni uvjet je uvjet koji je protivan ustavom utvrenim naelima drutvenog ureenja ili prisilnim propisima. e) Nemoralan je uvjet koji je protivan moralu drutva. Takav uvjet je istovremeno i nedoputen. Nedoputeni i nemoralni uvjeti su po djelovanju izjednaeni sa nemoguim uvjetima.

6. DJELOVANJE UVJETA

Djelovanje uvjeta prati se kroz 2 vremenska razdoblja: Vrijeme pendencije poinje sklapanjem pravnog posla i traje dok se uvjet ne ispuni, odnosno izjalovi. To je vrijeme neizvjesnosti, kada uvjet visi (condicio pendet). Ako je pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom, u ovom periodu ne nastaju pravni uinci. Meutim, uvjetno optereeni ima i za vrijeme pendencije neke obaveze, koje proizilaze iz postojeeg pravnog stanja. Najvanija obaveza sastoji se u tome da uvjetno optereeni ne smije poduzimati radnje koje bi mogle dovesti do osujeenja uvjeta. Sva raspolaganja uvjetno optereenog sa stvari u vrijeme pendencije su pravno valjana, ali su izvrena pod uvjetom. To znai da e sva raspolaganja prestati vaiti u trenutku ispunjenja uvjeta. Ako bi zbog raspolaganja uvjetno optereenog u vrijeme pendencije dolo do oteenja stvari, uvjetno optereeni odgovara za tetu koja je nastala njegovom krivicom.

Pozicija uvjetno ovlatenog prelazi i na njegove nasljednike. Meutim, to pravilo ne vai doslovno kod pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim uvjetom. U takvom sluaju, ako uvjetno ovlateni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici ne stupaju na njegovo mjesto.

Ako je pravni posao sklopljen pod rezolutivnim uvjetom, djelovanje u vrijeme pendencije suprotno je djelovanju suspenzivnog uvjeta. Uinci pravnog posla nastupaju odmah i traju dok traje vrijeme pendencije.

Ispunjenje uvjeta. Uvjet je odluen ako je ispunjen (condicio existit) ili ako se izjalovio, tj.kada je sigurno da se vie nee ispuniti (conditio deficit).

Bitno je napomenuti da ima pravnih poslova koji ne trpe uvjete. To su u sutini pravni poslovi s ijom prirodom je nespojiva neizvjesnost koju uvjet unosi u pravni posao. Dodavanje uvjeta takvim poslovima proizvodi nevaljanost poslova ili se ex lege smatra da takvi uvjeti nisu ni dodani.

7. ROK (DIES) Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom se uinak pravnog posla ini ovisnim o protoku vremena, tj.uinak nastaje tek od odreenog vremena ili pak traje do odreenog vremena. Iz navedene definicije proizilazi klasifikacija na poetne (dies a quo) i zavrne (dies ad quam) rokove. Poetni rokovi (npr. od 01.01.2001...) slini su suspenzivnim uvjetima jer se uinak pravnog posla odgaa. Zavrni rokovi (npr.do 01.01.2002) slini su rezolutivnim uvjetima jer uinak pravnog posla prestaje istekom roka.

Razlika izmeu roka i uvjeta je u tome to rok ne sadri element neizvjesnosti. Ovaj element posluio je kao osnova za klasifikaciju rokova na jednostavne (proste) i sloene.

Jednostavni rokovi su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. Odreeni su kalendarski (dies certus an, certus quando), tj. kao dan za koji je sigurno da e se dogoditi i kad e se dogoditi, npr.01.10.2001.

Sloeni rokovi su oni koji u sebi sadre element neizvjesnosti (dies incertus pro conditione habetur = neizvjestan rok smatra se uvjetom). Ovisno o kombinaciji u kojoj se moe nai element neizvjesnosti, sloeni rokovi mogu biti odreeni na nekoliko naina: dies certus an, incertus quando rok koji e se sigurno dogoditi, ali nije izvjesno kada (npr: kada NN umre); dies incertus an, certus quando rok za koji je neizvjesno da li e se dogoditi, ali ako se dogodi zna se kada e to biti (npr: na NN-ov 26.roendan ne zna se da li e ga NN doivjeti, ali ako ga doivi datum je poznat); dies incertus an, incertus quando rok za koji je neizvjesno i hoe li se dogoditi i kada e se dogoditi. (npr: kada zavri fakultet)

8. NAMET (MODUS)) ili nalog

Namet je uzgredna odredba pravnog posla dodana besplatnom pravnom poslu kojom se sticatelju namee izvrenje neke dunosti.

Modus u pravilu predstavlja odreeno smanjenje onoga to je sticatelj dobio na osnovu besplatnog pravnog posla. Meutim, modus nije protuinidba. Modus se moe dodati iskljuivo besplatnim pravnim poslovima.

Ako primatelj ne ispuni nametnutu obavezu mogua su 2 rjeenja: davalac ga moe tuiti na ispunjenje modusa ili zbog neispunjenja modusa zatraiti natrag ono to je primatelju dato. Neispunjenje modusa djeluje kao nastup rezolutivnog uvjeta.

9. OBLIK OITOVANJA VOLJE

Pod oblikom oitovanja volje podrazumijevaju se razliiti oblici i razliite mogunosti kojima unutranja volja subjekta dolazi do vanjske manifestacije. Klasini oblici oitovanja volje su:

Usmeno oitovanje volje. Pod usmenim oitovanjem podrazumijeva se oitovanje pomou ive izgovorene rijei (viva vox).

Pisano oitovanje volje. Pod pisanim oitovanjem volje podrazumijeva se oitovanje dato pomou pisanih rijei (scriptura), bez obzira na materijal na kome je pisano, sredstvo kojim se pisalo, te vrstu pisma i jezika na kome se izraavalo. Pisano oitovanje ne mora biti vlastoruno napisano ali mora biti vlastoruno potpisano. Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta. Redovno se sastoji od imena i prezimena. Paraf se, kao skraeni oblik vlastorunog potpisa, takoer vrlo esto susree. Bitno je napomenuti da se ugovori graanskog prava ne potpisuju parafom. Faksimil je mehaniki otisak vlastorunog potpisa. Po pravilu, faksimil nije dovoljan kao potpis. Rukoznak je ranije koriten od strane nepismenih ljudi. Da bi bio punovaan, rukoznak mora biti ovjeren od 2 svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. Danas se zbog razvoja daktiloskopije umjesto rukoznaka upotrebljava otisak prsta.

Oitovanje volje znacima. Kod ovog oitovanja volje trai se upotreba openito poznatih i razumljivih znakova, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi bar u onom krugu u kome se daje oitovanje pomou znakova. Kao oblik oitovanja volje imaju ogranienu upotrebu jer se njima moe dati pristanak, ali ne i ponuda nekog pravnog posla.

Oitovanje volje konkludentnim radnjama, za razliku od prethodno nabrojanih, spada u indirektna oitovanja volje. Sastoji se u tome da se iz odreenog ponaanja oitovatelja moe sigurno zakljuiti (concludere) da je posrednim putem htio izraziti odreenu volju. Osoba koja je izvrila odreene konkludentne radnje, a ne eli da se one shvate kao oitovanje volje, mora takvu mogunost izriito iskljuiti (izjavom). Takva izjava zove se protestatio. Dakle, protestatio je izriito oitovanje volje kojim se odreena osoba unaprijed osigurava od pogrenog shvatanja njenih postupaka. Ui pojam od protestatio je reservatio. To je izjava kojom se stranka ograuje od toga da se neki njen in shvati kao naputanje prava.

utnja. Srednjevjekovno pravilo qui tacit consentire videtur (ko uti smatra se da odobrava) ne vai. utnja ponuenog po pravilu ne znai prihvatanje ponude. Postoje 2 izuzetka: 1. Kada je ponueni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponuaem u pogledu odreene robe, ako konkretnu ponudu ne eli prihvatiti, mora reagovati izriitim odbijanjem. U suprotnom se smatra da je prihvatio ponudu.

2. Osobe koje su se ponudile da izvravaju naloge druge osobe za obavljanje odreenih poslova, kao i osobe kod kojih izvrenje takvih naloga spada u poslovnu djelatnost (advokati, pediteri, posrednici i sl) dune su izvriti dobivene naloge ukoliko ih nisu odbile odmah nakon prijema.

U teoriji se zagovara i trei izuzetak, prema kome bi se utnja mogla smatrati prihvatanjem ponude ako bi se ponuda odnosila na ugovor u iskljuivu korist ponuenog (npr.darovanje).

10. OBLIK PRAVNIH POSLOVA

Pod oblikom pravnih poslova podrazumijevaju se samo oni oblici oitovanja volje u kojima se moe izraziti potpuni sadraj pravnog posla. Zbog toga treba pojmovno razlikovati oblik oitovanja volje od oblika pravnih poslova. Neformalni pravni poslovi su oni za koje se ne trai unaprijed odreeni oblik.Posao je formalan ako se za njega, po samom zakonu ili po sporazumu stranaka, unaprijed trai odreeni oblik. Najei oblici pravnih poslova su:

Usmeni oblik pravnog posla Kada su oitovanja volje stranaka data ivom rijeju ili kombinacijom izgovorenih rijei, znakova ili konkludentnih radnji.

Pisani oblik pravnog posla postoji kada su oitovanja volje stranaka data pomou pisanih rijei. Sklopljen je u trenutku kada ga stranke potpiu. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpiu jednu ispravu, ili da svaka strana potpie primjerak isprave namijenjen drugoj strani. Pisani pravni posao treba biti sastavljen u najmanje onoliko primjeraka koliko ima stranaka. Ako se pojedini primjerci ne slau, mjerodavan je izvornik, a to je primjerak koji su stranke potpisale. Ako je potpisano vie primjeraka, mjerodavan je onaj koji su stranke odredile da slui kao izvornik. Ako stranke nisu nita odredile, onda se u vezi sa ostalim dokazima i utvrenim okolnostima prosuuje koji je primjerak mjerodavan.

Pravni posao sklopljen pred svjedocima. Uee svjedoka kod sklapanja pravnih poslova se danas po pravilu ne trai. Meutim, jo uvijek postoje neki pravni poslovi (posebno poslovi mortis causa) koji se moraju sklopiti pred svjedocima. Tipian primjer je pisana oporuka pred svjedocima.

Uee organa dravne vlasti kao oblik pravnih poslova. Ponekad se za punovanost pravnog posla zahtijeva uee organa vlasti, bilo pri samom aktu sklapanja pravnog posla, bilo nakon ve nainjene pisane isprave o pravnom poslu. Tipini oblici uea organa dravne vlasti kod pravnih poslova su: Oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadlenim organom. Najei su oni koji se zakljuuju u obliku sudskog zapisnika. Ovakav oblik esto se trai za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi koji ne znaju itati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne znaju slubeni sudski jezik. Pored ovog oblika, pravni posao moe biti sklopljen i u obliku zapisnika pred organom opinske uprave, ukoliko je to predvieno propisom. Potvrivanje (ovjeravanje, solemnizacija) isprava je ovjeravanje privatnih isprava da im se da znaaj javnih isprava. Ovdje sudija ovjerava sam sadraj isprave, pa potvrena izjava ima istu vanost kao i javna isprava sastavljena na sudu. Ovjeravanje potpisa. Ovjeravanjem potpisa potvruje se da potpis na nekoj ispravi potie od odreene osobe. Ovjera potpisa ne znai da se time potvruje autentinost sadraja (teksta) isprave. Ovjeravanje potpisa vre organi dravne uprave, javni biljenici i ovlatene osobe u trgovakom drutvu, ustanovi ili nekoj drugoj pravnoj osobi.

Usmeni dodaci pisanom ugovoru. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je da i sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u istom obliku. Postoje 2 izuzetka od tog pravila, prema kojima e kasnije usmene dopune formalnom ugovoru biti pravno valjane: 1. Kad se usmena dopuna odnosi na sporedne take o kojima u formalnom ugovoru nije nita reeno, a to nije protivno cilju radi kojeg je oblik propisan;2. Kad se kasnijim usmenim dodacima smanjuju ili olakavaju obaveze neke ugovorne strane, a oblik je propisan iskljuivo u interesu ugovornih strana.

Ukoliko je oblik ugovora odreen voljom stranaka, dozvoljene su izmjene i dopune neformalnim (usmenim) sporazumom bez obzira o kojim elementima ugovora se radi.

Ciljevi i smisao oblika pravnih poslova. Oblik se najee trai radi valjanosti, utuivosti, dokazivanja i upisa u javni registar.

11. VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

Pretpostavke valjanosti pravnog posla su:

1. Pravna i poslovna sposobnost subjekata;2. Valjano i saglasno oitovanje volje;3. Mogua, dozvoljena, odreena ili odrediva inidba;4. Dozvoljena osnova;5. Forma pravnog posla (ponekad).

Nevaljani pravni poslovi mogu biti nitavi ili pobojni. Razlike su u njihovim karakteristikama, razlozima koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su ovlatene da ih istiu, roku isticanja i posljedicama koje izazivaju.

A. NITAVOST

1. POJAM I KARAKTERISTIKE NITAVIH PRAVNIH POSLOVA

Nitavi su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne uinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se i apsolutno nitavim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu ni zakljueni. Nitavost nastupa ex lege, a sud o njoj vodi rauna po slubenoj dunosti (ex officio). Nitavost nastaje ex tunc, tj.od trenutka zakljuenja pravnog posla. Ako bi naknadno otpao uzrok nitavosti, takav pravni posao ne bi konvalidirao, osim u nekim iznimnim sluajevima predvienim zakonom. Vano je napomenuti da stranke ne mogu svojom nagodbom otkloniti nitavost ugovora koje su zakljuile.

2. RAZLOZI NITAVOSTI

Razlozi nitavosti su: poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesaglasnost oitovanja volje, nemogunost, nedozvoljenost, neodreenost odnosno neodredivost inidbe, nepostojanje ili nedozvoljenost osnove, te ponekad nedostatak potrebne forme.

Poslovna nesposobnost stranaka. Nitavi su pravni poslovi koje zakljue osobe mlae od 18 godina i punoljetne osobe liene poslovne sposobnosti. Izuzetak su maloljetnici sa navrenih 15 godina ivota koji su stupili u radni odnos. Oni mogu sklapati pravne poslove u okviru raspolaganja svojom zaradom. Nitav e biti i pravni posao koji zastupnik pravne osobe zakljui bez saglasnosti odreenog organa u pravnoj osobi, ukoliko je ta saglasnost predviena statutom ili ugovorom pravne osobe.

Nevaljanost i nesaglasnost oitovanja volje. Svi oblici nevaljanog oitovanja obuhvaeni su irim pojmom koji se naziva mane volje. Dakle, pod manama volje podrazumijevaju se sluajevi nesaglasnosti izmeu volje i oitovanja. Nesklad moe biti svjestan i nesvjestan. Svjestan nesklad izmeu volje i oitovanja postoji u sluajevima kada stranka namjerno oituje neto to u stvari nee. To su sluajevi kolskog primjera, ale, simulacije, prijetnje i mentalne rezervacije. Nesvjestan nesklad postoji u sluajevima kada stranka nesvjesno oituje ono to u stvari ne eli. Tipini sluajevi ovog nesklada su zabluda, neznanje, nesporazum i prevara. Sve nabrojane mane volje, osim mentalne rezervacije, izazivaju nevaljanost pravnih poslova.

Mentalna rezervacija je svjestan nesklad izmeu volje i oitovanja kad jedna strana prilikom sklapanja pravnog posla svjesno oituje kao svoju volju neto to ona u stvari nee, a druga strana za to ne zna. U ovakvim sluajevima iz potrebe zatite interesa treih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao vaee e se uzeti ono to je oitovano.

Nitavost pravnih poslova uzrokuju slijedee mane volje:

1. kolski primjer i ala. Posao sklopljen u ali moe biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim. 2. Simulacija. Pod simulacijom se podrazumijeva prividno sklapanje pravnih poslova. Moe biti apsolutna i relativna. Apsolutna simulacija se sastoji u sklapanju fiktivnog pravnog posla radi izbjegavanja propisa, prevare treeg lica ili u neku drugu svrhu. Dakle, kod apsolutne simulacije stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne ele nikakav pravni posao. Relativna simulacija je sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Prividni posao naziva se simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani posao je nitav, a disimulirani valjan pod uvjetom da su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke. 3. Nesporazum (dissensus). Nesporazum moe biti o prirodi ugovora koji se sklapa, o osnovi, ili o predmetu obveze (inidbi). Takav ugovor se u teoriji naziva i nepostojeim. Ne proizvodi pravne uinke.

Nemogunost, nedoputenost, neodreenost ili neodredivost inidbe

Nemogunost inidbe je razlog nitavosti pravnog posla ako je inidba bila objektivno nemogua u vrijeme zakljuenja posla (impossibilium nulla obligatio est). Pod objektivnom nemogunou se misli na radnju koju niko ne moe izvriti. Subjektivna nemogunost inidbe izaziva samo odgovornost dunika za neispunjenje preuzete obaveze. Subjektivno nemogua je inidba koja se u stvari moe izvriti, ali je ne moe izvriti osoba koja se na to obavezala. Naknadna nemogunost ne izaziva nitavost posla. Dunik e u tom sluaju odgovarati za tetu ako je nemogunost nastupila njegovom krivicom. U suprotnom, obaveza prestaje.

Nedoputenost inidbe postoji ako je ona protivna naelima drutvenog ureenja, prisilnim propisima i moralu drutva. Pravni posao takvog sadraja je nitav. U okviru pojma nedoputenosti razlikuju se zabranjeni, nemoralni i zelenaki pravni poslovi. Zabranjeni su pravni poslovi protivni zakonskim normama, nemoralni su protivni moralnim normama odreene drutvene zajednice. Zelenakim se smatra ugovor u kome neko za sebe (ili nekog treeg) ugovori korist koja je u oiglednom nesrazmjeru sa onim to je on drugom dao ili uinio ili se obavezao dati ili uiniti. Zelenaki ugovor je u sutini vrsta nemoralnog ugovora.

Neodreenost ili neodredivost inidbe. Neodreena inidba nee izazvati nitavost, ukoliko je odrediva. Nitavost pravnog posla izaziva neodrediva inidba.

Nepostojanje i nedozvoljenost osnove. U naoj teoriji preovladavaju objektivna gledita o osnovi, kojima je svojstvena identifikacija osnove sa kauzom. Osnova se definira kao pravni cilj kome stranke tee i koji je isti kod iste vrste ugovora, odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog ugovora (causa finalis). Kod dvostranoobaveznih ugovora osnova obaveze jedne strane je protuobaveza druge strane. Kod realnih ugovora osnova je predaja stvari, a kod besplatnih ugovora osnova je namjera da se drugom uini neka usluga ili korist (intentio liberalis, animus donandi).

Kauza je pravno izraena ekonomska svrha koja se objektivno ostvaruje izvrenjem ugovornih obaveza, ostvarivanjem subjektivnih obaveznih prava. U svom objektivnom vidu kauza je tipizirana, odnosno uvijek jednaka za odreeni ugovor. Odreena je strogim propisom (ius strictum). Mora postojati u svakom ugovoru, ali se kod apstraktnih pravnih poslova ne naznaava izriito. Meutim, kauza se ne moe prezumirati, odnosno mora postojati, to znai da se moe dokazati.

Na objektivni pojam kauze nadovvezuje se subjektivni element dozvoljena osnova. To nije objektivizirana svrha, ve najjaa, najneposrednija pobuda koja usmjerava ugovaratelja da zakljui ugovor i preuzme obavezu. Subjektivna svrha ne mora biti naznaena izriito.

Dakle, kod pravnih poslova openito, a posebno kod ugovora, moraju se razlikovati 3 elementa: 1. pravna osnova, 2. kauza ili objektivna svrha ugovora, 3. osnova ili subjektivna svrha ugovora.

Nedostatak potrebne forme. Forma se za valjanost pravnog posla trai samo u izuzetnim sluajevima: ako zakon to izriito propisuje, te ako su se stranke sporazumjele da forma bude uvjet valjanosti.

DJELOMINA NITAVOST

Nitavost neke odredbe ne povlai nitavost cijelog ugovora u sluaju kada ugovor moe opstati bez te nitave odredbe, a odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odluujua pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

POSLJEDICE NITAVOSTI

1. Obaveza restitucije (restitutio in integrum), tj. povrat u prijanje stanje je osnovna dunost ugovornih strana u sluaju nitavosti ugovora. Ako povrat nije mogu, ili se priroda onoga to je ispunjeno protivi vraanju (npr.izvrena je neka usluga), mora se dati odgovarajua naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donoenja sudske odluke. Ako je ugovor nitav zbog toga to je po svom sadraju ili cilju protivan prisilnim propisima sud moe odbiti zahtjev nesavjesne strane, a to je strana koja je u vrijeme sklapanja pravnog posla znala ili morala znati za navedene razloge nitavosti.

2. Oduzimanje predmeta inidbe u korist opine moe biti dosueno pod istim pretpostavkama pod kojima sud moe odbiti zahtjev nesavjesne strane za restitucijom. U tom sluaju sud odreuje da stranka opini u kojoj ima boravite preda sve to je stekla po osnovu zabranjenog pravnog posla.

3. Odgovornost za tetu pada na onu stranu koja je skrivila sklapanje nitavog pravnog posla. Dunost naknade tete ne postoji ako se dokae da je strana koja trpi tetu znala ili morala znati za postojanje uzroka nitavosti.

Svaka zainteresirana osoba moe se pozivati na nitavost, dakle ugovorne strane i trea lica, od kojih prvenstveno javni tuilac i pravobranilac. Vrijeme isticanja nije ogranieno, a pravo na isticanje nitavosti se ne gasi.

B. POBOJNOST

Pobojni (relativno nitavi) pravni poslovi proizvode pravne uinke, ali se mogu ponititi u predvienom roku i iz propisima predvienih razloga. Ako protekne rok za njihovo ponitenje, pobojni pravni poslovi konvalidiraju. Posljedice ponitenja nastupaju ex tunc, to znai od dana zakljuenja. Sud ne pazi na pobojnost po slubenoj dunosti, ve na zahtjev strane u ijem interesu je pobojnost ustanovljena. Pobojnost ne nastupa ex lege. Mora se podii tuba na pobijanje, tzv.querella nullitatis.

RAZLOZI POBOJNOSTI

Ograniena poslovna sposobnost je razlog pobojnosti samo u sluaju kada ogranieno sposobna osoba zakljui pravni posao bez odobrenja zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ne uslijedi ni kasnije. Suugovaratelj ima pravo odustati od ugovora pod uvjetom da nije znao da ta osoba nema punu poslovnu sposobnost, ili ako ga je ogranieno sposobni prevario da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Pravo odustajanja od ugovora vezano je rokom od 30 dana od dana saznanja za pomenute injenice. Meutim, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka roka, pravo na odustanak se gasi. Osim odustajanja, suugovaratelj ima pravo pozvati zakonskog zastupnika da se izjasni o ugovoru. Zakonom se prezumira da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se ne izjasni u roku od 30 dana od dana poziva.

Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla su prijetnja, zabluda i prevara.

O prijetnji kao razlogu pobojnosti govori se kada jedna strana, ili trea osoba, predoavanjem nekog zla izazove opravdani strah druge strane, zbog ega ona zakljui odreeni pravni posao. Strana koja je zakljuila pravni posao pod prijetnjom ima pravo traiti ponitenje, ali pod pretpostavkama:1. Da je prijetnja postojala u vrijeme zakljuenja posla;2. Da je prijetnja bila nedozvoljena;3. Da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzronoj vezi sa sklapanjem posla ije se ponitenje trai.

Oitovanje iznueno prijetnjom predstavlja oblik svjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja. Razlikuje se prijetnja kao tzv. psihika prisila (vis compulsiva) i fizika sila (vis absoluta) koaj podrazumijeva izvravanje akta nasilja nad nekom osobom u trenutku oitovanja i radi iznuivanja oitovanja volje.

Zabluda (error) je pogrena predodba o nekoj okolnosti. Razlikuje se vie vrsta zablude: zabluda o pravu (error iuris), zabluda o injenicama (error facti), zabluda u motivu (error in motivo) itd. Zabluda u pravu se po pravilu ne uvaava, kao ni zabluda u motivu, dok se zabluda o injenicama uvaava. Zabluda spada u oblike nesvjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja.

U naelu je zabluda relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odluni za preuzimanje obaveze. Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke pravnog posla moe se nazvati pravnoposlovnom zabludom. Pravnoposlovna i zabluda u motivu su 2 razliite vrste zablude, mada je razlika meu njima vrlo teko ustanovljiva. Pravnoposlovna zabluda moe se podijeliti na 2 vrste: 1. Zabluda u oitovanju postoji kada stranka izjavi neto to ne odgovara njenoj pravoj volji. Neki autori smatraju da postoje 2 vrste zabluda u oitovanju: u jednom sluaju stranka nije htjela ni sam akt koji predstavlja njeno oitovanje, a naravno ni sadraj tog akta. U drugom sluaju stranka je htjela sam akt oitovanja, ali nije htjela sadraj koji je tim aktom izjavila. 2. Poslovna zabluda u uem smislu. U ovom sluaju ne postoji direktni nesvjestan nesklad izmeu volje i oitovanja, ve je volja stvorena i oitovana zato to je stranka bila u zabludi u pogledu jednog elementa pravnog posla.

Da bi zabluda bila uzrokom pobojnosti pravnog posla, mora biti bitna i neskrivljena.

Bitnost zablude. Centralni problem kod odreivanja bitnosti zablude jeste kriterij njenog razlikovanja od nebitne. Prema klasinom shvatanju, koje zastupaju Savigny i Zitelmann, kriterij razlikovanja je subjektivni (psiholoki). Bitna zabluda je ona bez koje se posao uope ne bi zakljuio, odnosno da je stranka znala injenicu za koju je bila u zabludi, ne bi ni sklopila ugovor. Smatra se da ovaj kriterij nije dovoljno precizan.

Bitnom se po ZOO smatra zabluda samo onda ako se odnosi na: 1. bitna svojstva predmeta misli se na predmet koji je objekat inidbe davanja;2. osobu sa kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona);3. okolnosti koje se po obiajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odluujuim, a strana koja je u zabludi inae ne bi sklopila posao takvog sadraja;4. pobudu koja je bila odluna za preuzimanje obaveze. Ovo se iskljuivo odnosi na besplatne pravne poslove.

Zabluda u motivu sklapanja pravnog posla po pravilu ne izaziva nevaljanost. Izuzetak postoji u sluaju besplatnog pravnog posla i ako je zabluda bitna, tj.ako je bila odluujua za preuzimanje obaveze.

Neskrivljenost zablude. Zabluda je neskrivljena ako je stranka u zabludi prilikom sklapanja posla postupila sa panjom koja se zahtijeva u prometu. U privrednim obaveznim odnosima zahtijeva se panja dobrog privrednika, a u ostalim panja dobrog domaina. Prema opeusvojenom modernom konceptu zablude, uope se ne postavlja pitanje da li je onaj ko je u zabludi mogao izbjei zabludu da je upotr