I

HRVATSKE NARODNE PJESMEK N J I G A O S M A

Z REDOVNO

A

G

R

E

B

1 9 3 9 HRVATSKE

IZDANJE

M A T I C E

ZAKLADA

TISKARE

NARODNIH

NOVINA

JUNAKE(USKOKE

PJESMEPETA PJESME)

ODIO PRVI / SVESKA I HAJDUKEU R E D I O

D R. N I K O L A

A N D R I

*

O HRVATSKOJ DUHOVNOJ INDIVIDUALNOSTI(Na osnovu narodnih pjesama o hajduku I Godine 1876., im se Matica Ilirska probudila na nov ivot pod imenbm Matice Hrvatske, pokrenuto je pitanje o sakupljanju narodnih pjesama po svim hrvatskim krajevima. Bilo je i k r a j n j e vrijeme, jer je novi tok vremena gutao tradicionalno blago, kao to lokomotiva guta i prodire ugljen za svoje prodiranje u najzabitnije krajeve, u kojima su obani, pastirice i narodni guslari jo pjevali svoje lijepe pjesme, batinjene od pradjedova i prababa. Prijetila j e opasnost, da e se u dimu tih lokomotiva za* guiti i posljednji dah narodnoga pjevanja. I jo je sva srea, da su se u Matiinim ormarima za vremena poeli skupljati pisani zbornici, meu kojima nema mlaih od 60100 godina, a ima ih i iz konca 18. vijeka. Prvu je inicijativu za skupljanje tih pjesama dao Mihovio Pavlinovi, koji je predao Matiinom odboru veliki zbornik pjesama, to ih je kroz dugi niz godina sabirao i od drugih dobivao po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. im se odbor odluio na izdavanje, raspisao je u lipnju iste godine poziv na narod za sabiranje. Prvi je poklonio svoj veliki zbornik sam predsjednik Matiin, Ivan Kukuljevi, skupa sa zbornikom Nikole Tommasea, to ga je veliki ibenanin podobivao i ispisao oko godine 1840. po Dalmaciji. Iza toga dolazili su zbornici ime Ljubica, Luke Marjanovia, Franje Kuhaa, kanonika Balda Glavia (sa 119 plavo ukorienih knjiica!), dva klasina zbornika dinastije Alaevia, debeli zbornici Luke Ilica Oriovanina, 5 Mijatu Tomiu)

stari Babukiev zbornik (od god. 1798.) i mnogi drugi. Poto je odboru polo za rukom da i brau Muhamedove vjere pridobije za sakupljanje i kazivanje narodnih pjesama, nalo se za desetak godina na okupu preko 150 gotovih zbornika, po kojima su se poele ureivati knjige. Prva, junaka, u redakciji Ivana Broza i Stjepana Bosanca, izala je god. 1896.; druga, u redakciji samoga Bosanca god. 1897., a trea i etvrta (god. 1898. i 1899.) u redakciji Luke Marjanovia. Od godine 1909.1929. izale su u mojoj redakciji tri knjige enskih pjesama. God. 1909. Balade i romance, god. 1914. Prialice i lakrdije, a god. 1929. Ljubavne pjesme. U ovoj osmoj knjizi odabrao sam samo 30 Uskokih i hajdukih pjesama. I to uskokih 9, a hajduke 21. Odmah dodajem, da uskoke nisu ni do polovice iscrpene, kako bi mogle biti, pa sam zato spremio ve i devetu knjigu, u koju bi doao vei dio uskokih pjesama i nekoliko historijskih (kao Berislavi ban i Frankopan u boju s Turcima, Ban Zrinovi u Sigetu, Franjo Matijevi i paa od Poege, Turci pod Beom, pjesme o Kulinu banu, itd.). Kao desetu i posljednju knjigu Matiinih narodnih pjesama ako se ne misle izdavati unurske pjesme zamislio sam sloiti H a r e m s k e p r i a l i c e, koje su se kroz stoljea pjevale po bosansko-hercegovakim haremima, a ima ih vrlo lijepih. U istoj knjizi s haremskim prialicama mislim sloiti i B u n j e v a k e g r o k t a 1 i c e, koje je skupio posljednjih decenija gosp. Ive Pri po Bakoj, a svojim osnovnim znaajem i ikavtinom daju zajedniki tip pjesama bosanskih i bakih Hrvata. U odabiranju uskokih pjesama trudio sam se da pronaem one, koje donose neki novi motiv ili opisuju dogoaje, koji nam nisu ni iz historije, ni iz dosadanjih izdanja narodnih pjesama poznate, pa su neke doista i unika meu svim poznatim pjesmama. Zato mnogima nisam ni naao nikakovih varijanata. Tako onoj, kojoj sam dao ime R a m s k i g v a r d i j a n p a l i s v o j u c r k v u , za 6

koju kae sakuplja Mihovio Pavlinovi, da je pravo historika iz godine 1689. U pjesmi N e s r e t n o v o j e v a n j e g r o f a F r a n a , kao da je sauvana uspomena na jednoga Frankopana, a zapisao ju je Matej Maurani (brat Antunov i Ivanov) godine 1836. u Novom Vinodolskom. Pjesma je svakako jedna od najstarijih verzija sa slinom sadrinom. Samo se u Erlangenkom rukopisu (str. 134.) nalazi jedna pjesma, u kojoj se opisuje, kako se u Hrvatskom Primorju sukobljuju na galijama jedna turska i jedna senjska eta i kako na galiji padaju dva senjska junaka. Ali je Mauranieva pjesma toplija i umjetniki zaokruenija. Ni pjesmi I v e v a r a d v a d u d e v a s i n a (iz starog Alaevievog zbornika, iz konca 18. ili poetka 19. stoljea) ne nalazim nigdje slinog motiva. H r v a t k a d j e v o j k a preobraava se u H r v u b a r j a k t a r a (takoer iz Alaevia) znaajna je ne samo zbog duhovitog priklanjanja imena Hrvo uz nacionalno ime Hrvatke djevojke, nego i zbog skladnog pripovijedanja, koje je izneseno, kao kakav narodni roman, u 497 stihova. Pjesma o I l i j i P e r l u i u p o d K l i s o m ivahno prikazuje borbu hrvatskih zatonika s Turcima, a ni samo ime junakovo nije nam do danas bilo poznato u galeriji junaka, koji su se borili za krst asni i slobodu zlatnu. Sin b a n a Z a k a r i a o s v e u j e o c a i b r a u vanredna je (Alaevieva) pjesma, za koju sam naao jo pet varijanata: kod Glavia, Vijolia, dvije kod Filipa Banica iz Donjega Doca kod Sinja, i jednu u ostavtini bosanskih klerika. Kad ovjek proui ovu pjesmu, ne moe da se zadosta nadivi kreativnoj snazi i pjesnikoj dui naega naroda. Doao od Janoka Vuk (u Vijolievoj dubrovakoj varijanti zove se t a j krvnik Vuk Brankovi), popalio Kotare, porobio i ubio bana Zakaria, sinove mu nabio na kolac, dvije keri odveo u ropstvo, a enu mu konjem pogazio. Htio je da posijee i malog Niku od pola godine, ali ga nesretna majka namoli, da ga ne posijee do petnaeste godine, a onda neka slobodno doe i pogubi ga.

Kad je mali Niko ponarastao i poeo zalaziti u pjanu mehanu, drugovi mu se uzeli podsmijevati, to se ne osveuje zatorniku svoje porodice, koji mu je ne samo poubijao brau i oca, nego i konjem pregazio majku, koja je (u Banievoj varijanti) upravo nosila u utrobi njega: Ako nam se virovati ne e, Ti r&zgri svilene rukave, Pa pogledaj na desnici ruci: Konjska ploa i osam avala, to je tebe krvnik oepio U utrobi stare majke tvoje! Nato mladi Niko sjedne na svog drijepca i poleti k Janoku gradu, da se osveti Vuku. Pobije se s njim, a u po megdana morade Vuk pobjei na svojoj kobili. Sada dolazi u Vijolievoj varijanti pet stihova, koji bi iznenadili i u kakvoj Shakespearovoj tragediji: To je bilo o urevu danu, Kad kobila drijepca razumije: Da ga stoji cika usred polja, Pa u enskoj kosti oslabile, Pa mi stade posred druma puta. Tako mladi Niko dostie na svom drijepcu Vukovu kobilu i otkide Vuku glavu, u kuli mu pobije dva sina, poskida s kolaca glave svoga oca i brae, zakopa ih u zemlju, a na Vukovu udovicu natjera konja, kao sto je Vuk natjerao na njegovu majku. U nekim pjesmama motiva o sinu bana Zakaria (neke varijante zovu ga Zadariem i Makariem), ima znaajan odlomak, u kojemu mladi Niko brani svoga k o n j a , kad ga oine Vuk, rijeima: Kopilane, Brankoviu Vue, I to kljuse ima gospodara, Ne udaraj bijesna putalja, Ve hod' amo, da pijemo vino! 8

I jo neke od ovih uskokih pjesama bit e sasvim nove a veina ih je starija od sto godina za strune folkloriste. Pjesma o B o r b i K u l i n a b a n a i n j e g o v i h b o g u m i l a ne spada u ovu uskoku knjigu, pa sam je uvrstio u devetu meu historijske. Zapisao ju je ; i opet prije sto godina! Luka Ili Oriovanin, a sluao ju u slavonskom Dubocu od nekog Joze Izakovia. Pjesma govori o Kulinovoj borbi s kraljevskom (ugarskom) vojskom, koja je imala da istrijebi bogumilsku sektu. Kulina je izdao stari Jankovi, koji se priklonio ugarskom kralju i sa skupljenom vojskom udario na pobratima od Kulina bana. Da li je ovu pjesmu spomenuti Joza Izakovi nauio od kojeg drugog pjevaa ili je historijsku fabulu uo od kojeg pismenog ovjeka, ne znamo, jer se prije sto godina nisu skupljale i zapisivale narodne pjesme po dananjim strunim propisima. A poto je posljednjih nekoliko godina utvreno, da narod ne pamti historijske dogoaje due od 150200 godina, jasno je, da je Izakovi iz nekih knjiga ili iz pouke kakvog sveenika mogao primiti neto, to j onda sm stavio u stihove, koji ,su mu dosta dobro poli za rukom. Prema tome se kritiki ne moe utvrditi, da je ikoji stariji historijski dogoaj u ustima narodnih pjevaa potekao iz narodnog pamenja, nego iz usmene pouke raznih sveenika, koji su po kojekakvim vjerodostojnim i nevjerodostojnim knjigama, itijama i Kranskim naucima kao i po raznim usmenim predanjima, upletali u svoje pripovijesti i propovijedi razne legende, koje je onda narod po svom ukusu razraivao. Kojim je putem sve to moglo dolaziti do nas, odmah emo uti. II Mladi srpski literarni historik, Nikola Banaevi, pokuao je godine 1926. u svom lanku Le cycle de Kosovo et les chansons de geste (u Revue des tudes slaves) da dokae utjecaj francuskih epskih legenada na formiranje pjesama o Kosovu. T a j svoj rad on je god. 1935. znatno 9

proirio i u Knjigama skopskog naunog drutva tampao pod imenom Ciklus Marka Kraljevia i odjeci fraiicusko-talijanske viteke knjievnosti. Ova je rasprava napisana s velikim poznavanjem predmeta, o kojem se radi, a rezultati bili bi mu/ ovi. Francuska je u srednjem vijeku stvorila i pjesniki obradila vrlo veliki broj epskih legenada, koje su se prijepisima, prijevodima, preradama, imitacijama i usmenim prenoenjem rairile po svim susjednim i po nekim udaljenim zemljama. Italija je bila najizloenija toj velikoj poplavi francuske srednjevjekovne epike. Ve od 12., a naroito od 13. vijeka, francuski ongleri i jakulatori (pjevai) prelaze Alpe u velikom broju i po talijanskim gradovima i zamcima pjevaju pred graanima i plemiima, koji su ih, zbog slinosti jezika, razumijevali, slavne p u stolovine francuskih junaka. Svi francuski chansoni prelazili su u Italiju, gdje su postali jo popularniji nego u Francuskoj. Naroito je mletaka oblast igrala u tome vrlovanu ulogu u 13. i 14. vijeku, odakle je val tih epskih legenada zapljusnuo i nae Primorje. Za dugotrajnog mletakog gospodovanja nad naim obalama svi su nai Dalmatinci govorili lingua franca, pa su mogli ne samo usmeno nego i pismeno predan je primati preko Mletaka. Kulturni utjecaj romanskog Zapada prodirao je prekoDalmacije duboko na Balkan u raznim granama umjetnosti, pa i na polju nae narodne epike. Preko nas preli su u Srbiju, Bugarsku i Rusiju: legenda o Aleksandru, pria o Trojanskom ratu, roman o Tristanu i Bovu d'Antone. Vesele pripovijesti Vuka Vrevia moe potpuno r a zumjeti samo ako ih uporedi s Boccaccijevim Dekameronom i ostalim talijanskim srednjevjekovnim novelama. Rolando (ili Orlando) pobijedio je saracenskog gusara Svizenta upravo pred Dubrovnikom, pa je ta injenica jo vie pribliila ovog romanskog junaka naem narodu. Ve u 11. vijeku bila je u Splitu poznata legenda o neaku Karla Velikoga Rolandu i o Olivieru. Talijanski su pjevai jamano vrlq rado traili zarade u naem Primorju* 10

gdje ih je sva inteligencija mogla razumjeti, a na dvorovima bosanskih kraljeva i velikaa, javljaju se ve u poetku 15. vijeka razni svirai i ongleri, a jamano i pjevai. Talijanski ongleri dolazili su svake godine na dan sv. Vlaha u Dubrovnik da pokau svoju vjetinu, a Dubrovani su opet sa svoje strane slali u Bosnu svoje umjetnike, da zabave kralja i velmoe. I rukopise mogli su donositi dubrovaki trgovci iz Italije i Mletaka. Kako je Jireek pronaao, jedan je mletaki tampar godine 1549. uputio u Dubrovnik tri sanduka knjiga. Za Dubrovnik je bilo u jedan mah narueno 20 primjeraka knjiga o junaku Bovu d'Antone, koji je mogao u naim krajevima zadobiti to vie simpatija, to se mnoge pizode njegova romana odigravaju ba na naem narodnom teritoriju. U 16. vijeku bili su na hrvatski jezik prevoeni ve cijeli I reali di Francia, a jedan se kako je Medini zapisao jo prije nekoliko godina uvao u biblioteci tamonjih Franjevaca. Da li se i danas uva veliko je pitanje. To bi bile generalne misli u Banaevievu predgovoru, iza kojega je autor poeo objanjavati Karadievu pjesmu o Urou i Mrljaveviima i ovisnost uloge Kraljevia Marka o ulozi Guillaume d'Orange-a, koju ovaj francuski junak igra u eposu Couronnement de Louis kao branitelj mladog kraljevia Luja (Uroa). U opsenih dvanaest poglavlja slae mladi uenjak glavne motive u kosovskom ciklusu, kojima nalazi izvore u sredovjenim zapadnjakim legendama. Zakljuio je, da je kosovska legenda nikla, upravo dobila pjesniki oblik, u zapadnim naim primorskim krajevima, gdje je u drugoj polovini 15. vijeka bila koncentrirana narodna borba protiv Turaka i gdje je bilo ive veze sa zapadom, odakle su dolazili pjesniki motivi. Banaevieve rezultate primili su od vee esti danas ve i najpoznatiji objektivni strunjaci na polju nae epske knjievnosti (Murko, Gesemann), koji spominju kao gotovu injenicu prelaenje raznih epskih motiva sa zapada na Balkan preko Dalmacije i Hrvatskog Primorja. Da predusretne eventualnim napadajima domaji

ih domorodaca zbog svojih naunih rezultata, ini se, da je Banaevi (na 183. strani svoje rasprave) rekao, da istraivanje stranog utjecaja na pjesme kosovskog ciklusa ne moe niukoliko umanjiti njihovu vrijednost, jer ta vrijednost nije u fabulama pjesama, nego u duhu, kojim su te pjesme proete i u formi, kojom su zaodjenute. U Uskokim i hajdukim pjesmama ove nae knjige nema izrazitih stranih motiva, jer je veina ovih pjesama potpuno originalna, budui da obrauju posebne herojske doivljaje naroitih hrvatskih junaka i dogoaje, koji se odigravaju na hrvatskom narodnom podruju. A da im je visoki etiki duh, kojim su proete, i estetska forma, kojom su zaodjenute, prvoklasne vrijednosti, uvjerit e se svaki dobromisleni italac, koji ih proita. Znaajno je, da je veina ovih naih pjesama kraega oblika, to dokazuje njihovu starinu i jedinstvenu cjelinu, jer to je pjesma dua, pjeva ima vie prilike da kontaminira nekoliko motiva pod istom kapom. III Iz raznih Matiinih zbornika izabrao sam ja za ovu knjigu 21 h a j d u k u p j e s m u i popunio ih samo sa 25 varijanata, jer ih vise nisam ni naao. Glavni i gotovo jedini junak tih pjesama jest poznati historijski hajduk, Hrvat i katolik, Mijat Tomi, iz druge polovine 17. vijeka, roen na Duvanjskom polju, na kojem je okrunjen prvi hrvatski kralj. Zbog njegova plemenita srca i junakog opiranja turskom zulumu, jo ga i danas slavi tamonji narod u svojim pjesmama kao najmilijeg svog junaka, pa razne esme, pilje i livade, nose i do dana dananjega njegovo ime. Mijat je bio, kao rijetko koji hajduk i harambasa, dobar drug i dobar ovjek. Od obijesti nije ubijao osim kad se osveivao a to je otimao od bogatih inovjernika, dijelio je bratski meu svoje drugove i meu izgladnjelu raju. Njegovo hajdukovanje moe se smatrati izrazom seljakog kolektiva, jer kao to su u srednjem 12

vijeku velikai i aristokracija bili glavni nosioci svih javnih poslova, tako se u novijem vremenu naroito u hajdukim pjesmama istie seljatvo kao nosilac socijalnih momenata. Hajduke organizacije bile su u potpunom smislu demokratske. Meu njima nije bilo nikakovih gospodara, jer su svi bili kao braa, a harambaa je ostajao na svom poloaju, dok ga nisu skinuli zbog kakove mane.*) Kako se Mijat Tomi u hrvatskom narodu Bosne, Hercegovine i Dalmacije smatrao gotovo kroz tri stoljea najveim zatonikom i dobroiniteljem narodnim, pripisao mu je duevne odlike, kojih veina drugih hajduka nema, neka mi bude doputeno, da bacim pogled na veinu dosad izdanih pjesama o njemu i na ove, koje se sada prvi put tampaju u ovoj knjizi, pa da izvedem po tim pjesmama zakljuak, koji se sam od sebe namee. Uz ime Mijata Tomia prislanjaju se gotovo sve poznate pjesme o i a n o m k u m s t v u . Kako je poznato, kranin moe postati kumom nekom muslimanu samo ianjem kumeta. Tako se Mijat okumio s Tenjanin Alijom, begom Ljuboviem, Bianin Alijom, itd. Godine 1861. izaao je u Zadru Vijenac uzdarja narodnoga ocu Andriji Kai-Mioiu, u kojemu je uitelj uro Margeti, rodom iz Mijatova Duvna, tampao narodnu pjesmu o Mijatu i Tenjanin Aliji. U toj pjesmi polazi Mijat sa Savom od Posavja, s jednim Arapinom i svojim neakom malim Marijanom da porobi dvore Alijine. Kad su stigli onamo, Mijat zatrai od Alije hiljadu dukata i razne dijelove junake opreme. Alija ne daje nita, nego hoe da zametne kavgu. Ali uto priskoi Alijina kaduna (trefila se mudra) pa utia svoga mua i zamoli ga, da joj dopusti da ona pridobije i umiri Mijata. Alija joj do*) O Mijatu Tomiu izdalo je god. 1931. Hrv. kulturno drutvo Napredak u redakciji prof. Ivana Renela dvadeset narodnih pjesama' s opirnijim opisom samog Mijatovog ivota, a profesor beogradskog univerziteta dr. D. J. Popovi izdao je iste godine dvije kapitalne knjige O hajducima, zadravajui se uglavnom na hajdukim vremenima svoga naroda.

13

pusti, a ona uzima svog malenog sina iz beike, pa ga daje Mijatu skupa s makazicama, zamolivi ga, da joj oia dijete, a ona e njega i druinu mu bogato nagraditi. Mijat pristaje, ali ga Sava od Posavja i Arapin napadaju, traei od njega, da edom udari o zemljicu crnu; od zla roda nek nije poroda! Mijat se obraa i na svog neaka Marijana, pitajui ga za savjet, to bi uinio. A Marijan u velikom potovanju prama ujakovoj volji, odgovatra, neka radi, to je njemu drago, jer to god uini, bit e dobro uinjeno. Nato se Mijat u svojoj plemenitosti primi kumstva i oia dijete, blagosivajui pametnu kadunu i nagraujui je sa dvjesta dukata, da ih nosi o bijelu vratu. Sve ih nosi, rekao je, njima se ponosi; sve si stekla, skuplja si od zlata, jer si me okumila svojim umom i pameu, budui da kumstvo i pobratimstvo iskljuuje svako zlo djelo meu ljudima. I u Pavlinovievoj pjesmi iz dalmatinske Podgore, koju donosimo u cijelosti u ovoj knjizi pod imenom iano kumstvo Tomi Mihovila, obrauje se isti domai motiv. U n j o j polazi Tomi na skupljanje iara u kulu Bianin Alije s istim Savom od Posavja i crnim Arapinom, dok na mjesto neaka Marijana dolazi od Gradaca Rade. Kad je kaduna, donijela svoga sinia, da joj ga Mihovio oia, crni Arapin savjetuje svoga harambau, da zakolje dijete, ali ga drugi hajduk od toga odgovara. I harambaa oia dijete, pa prostre svoju dolamu, na koju razaspe razno prstenje i novac, a nasred dolame metne mlado svoje kume, da se igra kumovim darovima. U varijanti Krste Markovia (s otoka ipana) uz istu fabulu opisuje se pakosni znaaj hajduka Rada, koji se ne zadovoljava darom begoviinim. Zapala ga je, naime, samo jedna tanahna koulja, pa nije znao u emu e ljeto preljetiti, u emu li zimu prezimiti. Zato se vraa u begove dvore, ubija bega i begovicu, a dijete im (Mijatovo kume) izvadi iz kolijevke i baca dvoru niz prozore. Kod diobe plijena zapade Mijata, kao harambau, dragocjena sablja, nato se Rade opet osjeti ponienim, pa mu 14

Mi jat odsi jee glavu s rijeima: Kurbo Rade, sve je tebi krivo pa ti malo i ivota bilo! To je rijetka kazna, kojom je Mi jat kanjavao svoje drugove, ali je psihiki opravdana. Mijat nije podnosio u svojoj eti krvolone, drske i umiljene glave.*) Slavonska varijanta Luke Ilica Oriovanina, koja je jedna od najveih (202 stiha) s ovim motivom, zamuena je, jer je fabula u neku ruku kristijanizirana, budui da u n j o j i ne dolazi do ianja mladoga kumeta po muslimanskom obredu, nego do nekog naumljenog krtenja u nekoj kranskoj crkvi. Ali je pjesma vrlo znamenita zbog karakteristike hrvatskog hajduka. Djetetova majka pozivlje Turke da ubiju Mi jata, a kad je hajduk opazio, to mu se sprema, on, u velikom svom bijesu, spopadne kume za desnu nogu, premiljajui, da li da njim udari o studeni kamen ili o crkvena vrata. Ali se predomisli, bojei se, d a e g a B o g p o k a r a t i , ako ubije dijete ni krivo ni duno. Zato uzme maramu od zlata, kojom je mislio darivati kumu, pa je razastre po crkvi, na nju metne maleno dijete, a u ruku mu dade zlatnu jabuku, koju je bio i donio za nj, da se njom zabavlja. A onda izvadi iz depova pune ake srebra i zlata, kojim je darovao po crkvi svetake kipove, molei Boga, da ga spasi iz zakljuane crkve. Kad se naao na slobodi, poubija sve Turke, a nevjernu kumicu svee konju za rep, pa bi ubio i samoga turskoga cara, Da mu nije sablja dobrostiva 1 desnica u ramenu ruka, Kao ena kod zloesta mua.*) Prvi put se borba Mijatova s nezadovoljnim lanom svoje druine javlja u Erlangenskom rukopisu (na str. 169.), gdje se Vid eravica bori s Mijatom o jedno pozlaeno krilo. Ova je pjesma ujedno i jedan od najzornijh dokaza, da je Mijat Tomi ivio i hajdukovao u drugoj polovici 17., a ne 18. stoljea, kako se prije dralo, jer se inae ne bi njegovo ime spominjalo ve u pjesmama na poetku 18. vijeka.

15

Maleno kume Mijat uze pred sebe na konja i odnese ga svom bijelom dvoru, gdje ga je hranio do dvadesete godine, a kad je dijete doraslo do enidbe, Mijat mu daje nebrojeno blago i alje ga kui, dajui mu dobar savjet, Nemoj nigda ii u hajduke, Jer tako mi Boga jedinoga, 'Ne e nigda mojim putem

poi!

Ali se i u drugim pjesmama Mi jatova kola pokazuje dobro srce ovog narodnog junaka. U vinodolskim Krvavim svatovima Predojevi Jurja (Matiino izdanje, knjiga V., str. 381.) oajava Mijat, poto mu je druina poubijala Jurjeve svatove, a nevjesta se sama usmrtila, da bi se volio bio ne roditi, nego ovdi danas prigoditi. U Zborniku za narodni ivot (knjiga IV., god. 1899.) ima duvnjanska pjesma o Mi jatu, kako izbavi ja svog neaka Marijana iz tamnice bega Atlagia. Da dobije Marijana, krade Mijat begova mlada sina Ibrahima i odlazi s njim u goru, odakle poruuje begu, neka pusti Marijana i sam doe k njemu u goru, da iz njegovih ruku primi u zamjenu sina Ibrahima. Stvar se, oevidno, prikazala begu opasnom, jer bi Mijat mogao ubiti i njega i njegova sina: Al da vidi Tomia Mijat a: On mu edo u povoju daje, Jer se dri junake be

side.

U zborniku Milka Cepelia (akovo, 1903.) ima velika pjesma od Perkana Pavia iz Kreeva (800 stihova), u kojoj Mijat osveuje svoga druga Pletikosu Rada. Poto je Radina krvnika, repovakog bega i njegovu zloinaku majku posjekao i zakopao ih u podrum, da uvaju konje, oprata on ivot mladoj begovici, koja je bila svjetovala svoga mua, da ne ubija Rada, jer Rade nije repa bez korijena, pa e doi Mijat i osvetiti mu se. ak joj ostavi i mnogo novaca, jer je mlada, pa bi se mogla 16

dobro udati. Zahvalna begovica polijee k Mijatovoj ruci, pa ga ljubi u skut i u ruku, jer joj nije dokundiso (povrijedio) hrz i obraz, nato joj Mijat odgovara: Aja, kumo, begovice mlada, To ti nije u zanatu momu, Ni u mojih iz gore hajduka. Da to radi Tomi Mihovile I njegovi iz gore hajduci, Ne bi mogli, bona, etovati, Ni junatvo svoje provoditi.

,\

Jednu od najznaajnijih pjesama za utvrivanje plemenitog Mijatovog karaktera izdali su Juki i Marti (Ljubomir Hercegovac) god. 1858. u svojim Narodnim pjesmama bosanskim i hercegovakim, koja govori o Mijatu i Turcima Mostaranima. Poto su mu Mostarani poslali sve, to je od njih traio, jer znadoe to Tomi bijae, podijelio je Mijat meu svoju druinu sve srebrne toke, a svom neaku Marijanu toke od suhoga zlata. Kad je to vidio hajduk Mamenica, pomami se kao eravica, pa potee od bedrice ordu i udara Tomia Mijata; kako ga je lako udario, ljutu mu je ranu nainio: vide mu se obje digerice i koulja, gdje mu srce stoji. Nato Mamenica ode sa trideset hajduka u goru, a ranjenog Mijata ostavi s jedinim neakom Marjanom. Mladi otpae svoj mukadem-pojas, utegne ujakove ljute rane i sakrije ga u aiku-travu, dok nije stigla Mi jatova posestrima, koja mu je donijela beza sto arina i poteno utegnula pobratimove rane. Kratko vrijeme poslije toga Turci uhvate zlikovca Mamenicu i povedu ga u Mostar. Kad su stigli blizu Mostara, Mamenica povie iza svega glasa: Haramijo, gdje li si mi, Mijo? II ne uje, il ne haje za me, ostavljajui me u dumanskim rukama? Mijat bjee srca junakoga, pa onako ranjen, skoi, potegne od bedrice ordu, rastjera Turke i spasi Mamenicu. Zagrli se sa svojim krvnikom i sve mu o p r o s t i .1?2

I u drugoj Juki-Martievo j pjesmi govori se o Mijatu i o bezima Fetibegoviima, koji su poli u Hrvate da pokupe carevu miri ju (danak). Hajduci ih, s Raketom na elu, potrae u jednom hanu i nau ondje samo tri mlada razoruana bega; jednom odsijeku glavu, uzmu carevu miriju, a dvojicu po Mijatovu nalogu ima Raketa da otprati do vode Painca i ondje da ih pusti neka idu svome bijelu dvoru. Ali im Raketa na putu obojici odasijee glavu, n a t o s e j e M i j a t r a s r d i o . I Vuk Karadi ima jednu pjesmu u VII. knjizi, u ko jo j se govori o Mi jatu i hajduku Malenici, koji se sa dvadeset drugova odmee od Mi jata, jer mu Mijat nije davao onoliko plijena, koliko je Malenica mislio, da treba dobiti. Ali Malenicu, etujui dalje bez Mijata, zatee zla kob: Arap Sarajlija pobije mu svih dvadeset drugova, a njemu samom zada sedamnaest rana. Onako ranjen, zazove on dragog pobratima Mijata, da se s njime oprosti i halali. Mijat ne bi bio Mijat, da nije odmah potrao. Malenica ga zamoli za oprotenje i ostavi mu sve svoje pusto blago, da pokopa njega i svu druinu; da ih u gori ne bi pojeli vuci i bauci. To izusti i duicu pusti. Mijat primi kao svoju svetu dunost da osveti nevjernog pobratima. I doista, su Ubi se s Arap-Sarajlijom, pobije se s njim, poubija po jednog Turina za svakog Maleniinog hajduka, a za samog Malenicu ubije Arapa, pa zapjeva kroz goru zelenu: A gdje si mi, dragi pobratime? A da ti je sada pogledati, Kako smo te osvetili divno! U pjesmi Juki-Martievoj, u kojoj se opisuje smrt Mijatova, alje stambulski car pau Sehidiju za upravitelja i vezira u Bosnu, ali se paa brani, jer u Bosni ive dvije pae: jedan Smail-paa u Sarajevu, a drugi u Duvnu i Livnu: Mihat harambaa. Ali mu se na ino ne mogae, nego ode u Bosnu, ubije Smail-pauj, pa poe prama 18

Duvnu, gdje sazove sve kranske knezove i naloi im, da mu donesu Mijatovu glavu ili e otii njihove za njegovu. Knezovi odmah nakite listak knjige bijele i poalju je Mijatu u planinu, da doe pai, jer e inae paa sve njih posmicati. Mijat smjesta sazove svoju druinu, da se opreme to ljepe mogu, kao da e u svatove, pa da pou s njim spasavati duvanjske knezove, jer, rekao im je: Nije pravo, moja brao draga, A da ginu pravi siromasi. Momci obuku svilene koulje, zlatne toke i hrvatske orape (uope je hajduka oprema u ovoj pjesmi opisana obilatije i ljepe nego igdje) i siu sa Vran-planine u Duvno. Mijat ue pod ador vezira, koji mu ponudi kavu (dakako, Mijatova eta od 42 momka, bila je opkolila vezirov ador), ali Mijat ne htjede piti, bojei se otrovanja, dok ne pije sam vezir, jer, ree: da ti meni u peinu doe, najpri bih ja tebi nazdravio, pa ti, pao, au potkuio. Nato iin kavedija morade donijeti zdravu kavu. Sjeli ljudi, pa se dali u eglen (razgovor). Paa pita Mijata, da li je istina, da on hvata tursku djecu i prodaje ih u kaure. Mijat odgovara, da to nije nikada uinio, nego samo jedanput, prvih dana, kad se morao odmetnuti u hajduke, pa se zurut dogodio (naao se u velikoj nevolji) te uhvatio dvoje c i g a n a d i , koje je prodao, Potle nisam nikad nikad are Ni vlakoga ni turskoga sina! Na drugo pitanje vezirovo: je li istina, to govore ljudi, da on ljubi lijepe djevojke i nevjeste skoro dovedene, odgovara Mijat, da je sve to la, jer toga junaci ne trae. Samo priznaje, da doekuju na drumu trgovce razbijajui im bale i tovare. Dakako, jer mi, veli, ne oremo, pao, ne kopamo; trgovako blago otimamo, hranimo se (time) i odijevamo se. A kad ga je paa zapitao, 19*

zbog ega se on odbio u hajduke, odgovara mu Mijat: To ti, pao, i sam znati more: turski zulum doteao raji; Bog visoko, a car je daleko, nitko nama pomo ne mogae! Ja imadoh lijepe podvornice i livadu Zelenu jabuku 1 ), sve mi ote od Duvna kadija. Triput odoh do turskoga suda, al je sve mi iizaludu bilo, pa ja odoh potraiti pravde u bogae i bijesne klance, gdjeno sude gorske kosovice, pa sam Turke sudit nauio, ponajbolje Suzicu2) kadiju. Nato paa, na molbu Mijatovu, odvee duvanjske knezove, pusti sve na slobodu, a Mijatu dade jo pedeset dukata, da se gdjegod u mehani napije sa svojom druinom predajui mu i dalje u vlast Duvno i Livno. Kasnije u Sarajevu najmi paa jednog Arapa, koji Mi jata ubije, u dvoru Bobovca Ilije, kako nam pria i Pletikosieva trogirska pjesma u ovoj knjizi pod imenom Smrt Mijata hajduka. U pjesmama o hajduku Mijatu Tomiu nije odluna stvar, da li je on u i s t i n i i bio tako plemenita srca, kako ga nae pjesme prikazuju, nego je odluno, da ga t a k v o g e l i i m a t i i u uspomeni zadrati hrvatski narodni slua, a pjevai iz drugih krajeva, koji pjevaju drugim sluaima, moda bi Mijatu dali sasvim protivne osobine, koje daju obinim svojim hajducima. Zato je Mijat Tomi prototip hrvatskog narodnog junatva i predstavnik sasvim posebne narodne individualnosti**

Ne mislim, da sam ovim nabrajanjem pjesama, koje potvruju jedinstveni karakter hrvatskog hajduka Mijata Tomia iscrpao sve pjesme, koje su o njemu kojegdje razasute, ali sam svakako iscrpao glavne tampane zbornike i sve rukopise, koji se nalaze u Matiinim dolapima. Po njima e svaki objektivni mislilac moi da izvede zaklju*) Ta livada jo i danas zove se Mijatovom jabukom. ) Kako se tom kadiji Mijat osvetio, vidi se u naoj travnikoj pjesmi Duvanjski kadija kosi hajdukovu livadu, koju donosimo u ovoj knjizi.2

20

ak o specijalnoj karakternoj individualnosti hrvatske due, kako se javlja u svim narodnim pjesmama irokog podruja tradicionalne nae knjievnosti. Ja sam godine 1909. dakle prije punih 30 godina! u feljtonu jednog naeg politikog dnevnika napisao lanak o k r a n s k o m p r a t a n j u , kako se javlja u naroitim hrvatskim narodnim pjesmama. Na t a j lanak navela me je duboka studija poznate nae folkloriskinje gospoe Kamile Lucerne pod imenom Christliche Vergeltungs- und Versohnungsideen im serbokroatischen Volkslied. Ona je svoju raspravu u prvom redu zasnovala na pjesmi Ivan pijanica i lijepa Mara, koju je nala u Nevenu god. 1854. i na jedinstvenoj pjesmi o Kraljeviu Marku i bratu mu Andrijau, kako nam se sauvala u Hektorovievu Riban'ju i ribarskom prigovaran'ju., U prvoj pjesmi oprata Mara svome muu, pijanici Ivanu, koji ju je u pijanstvu ubio, a u drugoj oprata Andrija bratu Marku, koji ga je pri diobi plijena nedunoga sagubio. I IVIara i Andrija vraaju zlo, koje im je uinjeno, ljubavlju, samilou i oprotenjem. I jo izdiui ele oni zabauriti zlodjelo svojih krvnika. Pjesme su dakle prelivene kranskim milosrem, kakvo se rijetko gdje javlja u tradicionalnim knjievnostima priprostih naroda. Motiv Hektorovieve hvarske pjesme ne nalazimo kasnije ni u kojem k r a j u i ni u kojem zborniku potonjih sabiraa, tako srdano i umjetniki opisan, kao to ne nailazimo ni na Fortisova dalmatinsku Hasanaginicu u prvobitnoj njenoj istoi i jedrini.*) Poezija jadranskih ribara*) Za mene je, dakako, i Fortisova Hasanaginica po svojoj unutranjoj snazi prototip naroite hrvatske duevnosti. A i po spoljanjem obliku, kako ju je talijanski opat sluao oko godine 1774. u Dalmaciji, odaje pjesma sve znakove ikavtine, koja se moe uzimati kao jedna od najznaajnijih osobina specijalnog hrvatskog idioma. Fortis ju je sluao u ikavskom obliku, a tampao (ne zna se zato) u ijekavskom, ali pod crtom a) iza etvrtog stiha posebno istie, da se je tim obraanjem u ijekavtmu u tekstu odaleio od istinitog izgovaranja (da cui nel iesto io mi sono un po allontanato), jer samo ikavtina prikazuje istinu

21

i dalmatinskih seljaka u prolim vijekovima poseban je odlomak u prouavanju nenatrunjene psihe i baladske snage hrvatskoga naroda. Ja sam za motiv o Vojnu pijanici, koji u pijanstvu ubija svoju nedunu enu, a ona mu na samrti oprata i ne e materi da prizna, tko ju je ubio, nego joj dokazuje, da su joj rane od Boga poslane, naiao samo na est varijanata u 30 tampanih zbornika (meu kojima su i Marjanoviev i Kuhaev), a u Matiinim rukopisima jo na 26 tokavskih, akavskih i kajkavskih, koje sam sve kasnije tampao u V. knjizi Matiinih pjesama. Najljepe i umjetniki najzaokruenije primjerke toga motiva naao sam u istim hrvatskim krajevima oko Poege, Sibinja i Reljkovieva Davora (prije Svinjara) dakle u onim krajevima, za koje izdava najstarijeg i najveeg zbornika naih narodnih pjesama, Erlangenskog rukopisa prof. Gerhard Gesemann tvrdi, da je veina pjesama toga rukopisa zapisana u onoj prelaznoj zoni od slavonske ikavske tokavtine ka kajkavtini, dakle u onom etverokutu, to ga ini Sisak-Sava-Gradika-Virovitica-Kirievci-Sisak. Bilo kako mu drago, kransko pratanje i plemeniti znaaj pojedinih naih junaka meu kojima se istie Mijat Tomi osobite su karakteristike naroite hrvatske duhovne individualnosti. Nikola Andri

njihova izgovaranja (mantiene piu la verita della loro qualunque siasi pronnunzia), pa bi prva etiri stiha imala glasiti: to se bili u gori zelenoj, al su snizi, al su labudovi (on zapisuje labutove) ? Da su snizi ve bi okopnuli, labudovi ve bi poletili. Ali da to Fortis u svojoj u ono doba zaudo kritikoj naunoj savjesnosti i nije naroito istaknuo, vidi se po stihovima, da mu ni jedan ije (ili kako on sve pie sa je: bjeli, snjezi) nije dvosloan nego jednosloan, dakle ikavski, jer u Dalmaciji nema tokavske ekavtine, kao ni u Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. Samo u nekoliko rijei Fortis se zabunio, pa ih ostavio u ikavskom obliku: Svoju dicu ljepo darovala i Stariini svatov govorila, gdi, prid, itd.

22

USKOKE PJESME

1 NESRETNO VOJEVANJE GROFA FRANA Zahvali se grof trsaki Frane U Krbovcu za stolom gosposkim, Da e skupit Ugre i Hrvate: Karlovane, lake konjiare, I Brinjane, ognjene pukare, Otoane, srebrom okovane, I Senjane po izbor junake; Da e armat tanke ormanice,1) Vr' e na nje bubnje i svirale I uzgore rljene 'bandire, Pod bandire Barbu kapitana, A u njega Hreljanovi Pavla; Da e pojti krajem uz Podgorje, Na Jablancu vodu uzimati, Ka Dubrovcu grau pristajati, Totu dobre konje iskrcati I hladne ih vode napojiti I drobne ih zobi nazobiti. to je rekal grof trsaki Frane, Kako rekal, tako uinio: On sakupi Ugre i Hrvate: Karlovane, lake konjiare 1 Brinjane, ognjene pukare, Otoane, srebrom okovane I Senjane po izbor junake. Armali su tanke ormanice,*) Lake galije naoruati.

5

10

15

20

25

25

Vrgu na nje bubnje i svirale I Uzgora rljene barjake, Pod bandini Barbu kapitana I u njega Hreljanovi Pavla. Idu oni krajem uz Podgorje, Na Jablancu vodu uzimae, Ka Dubrovcu gradu pristajae; Totu dobre konje iskrcae I hladne ih vode napojie. Ne hti piti konji Franovia, Franovi je konju govorio: Pij, konjiu, zla zakoni moja! Oni idu malo ponaprida, Prva puka, ka 'e u Turak' pukla, Ubila je Barbu kapitana; Druga puka, ka 'e u Turak' pukla, Ranila je Hreljanovi Pavla. Kad to vidi grof trsaki Frane: Aj druino, draga brao moja, Vrnimo se Senju bijelome! Jidu oni Senju bijelome, Kada doli pod Senj grad bijeli, Ugleda ih Hreljanovi Miho, Na njemu je klobuk s bilim perjem, Hiti klobuk va no sinje more I joe je junak govorio: Nosi, more, bilo perje moje, Kako mrtva Barbu kapitana I mojega brata ranjenoga! Tri junak bilu dvoru svomu, U dvoru mu divno kolo igra, U kolu mu majka i sestrica I Pavlova Pola zarunica. On je junak kolu govorio: Stani, kolo, nikad ne igralo, Nikadare u dvoru mojemu! Mrtav nam je Barba kapitane, 26

Ranjen nam je Hreljanovi Pavle. Kad su oni rii razumili, Njemu 2 ) majka bila lica skube, A sestrica ute kose guli, A njegova Pola zarunica, Ona lomi prste i prstenje. Druina je Pavlu govorila: Bora tebi, Hreljanovi Pavle, Oemo te mi mladi nositi Na dvorove tvojoj staroj majki, Ali tvojoj Poli zarunici? Druini je Pavle govorio: Aj, druino, mila brao moja, Nosite me miloj majki mojoj, Moja 'e Pola srca milostiva, Oe mene esto poha jati3).Iz starog rukopisa Mateja Maurania (od god. 1836.) Novi2 3

65

70

75

Vinodolski

) T. j. njegova, Pavlova majka. ) akavski oblik, pohaati.

2 SEN JANI U LOVU Senjani se u lov podigoe, U lijep se zeman1) podigoe: U proljee kadno cavti cv'jee, lijepom starom Durev-dainu. Do podne im vedro nebo bilo, A od podne vedro i oblano; Iz oblaka studen vjetar pada, Mrznu im se puke uz jeerme, A jeerme uz koulje tanke, A koulje uz bijelo meso. Dok poklie jedan od Senjana:*) U lijepo vrijeme.

5

10

27

O Ivane, naa harambao! Ti si ovud i prije hodio, I hodio i lova lovio, Znade gdjegod peinu kamena, Da bi u n j o j vatru sastavili I bijelo meso razgrijali? A besjedi Senjanin Ivane: Istina je, moja druini ce, Da sam ovud i prije hodio, I hodio i lova lovio, Ma ja ne znam peinu kamena, Za crkvicu svetog ura znadem. Svetoj crkvi slomit emo vrata, C'jepat emo oklop od puaka, U n j o j emo vatru sastaviti, Da bi Bog do i srea od Boga, Da mi nae razgrijemo meso I zdravo se Senju povratimo, Bolju emo crkvu sagraditi I na crkvi vrata nainiti, Sve od srebra i suhoga zlata. Paka idu oni naprijeda, Tu su nali crkvu svetog ura, I na crkvi vrata razlomie, I u crkvi vatru sastavie, I bijelo meso razgrijae. Pa se zdravo Senju povratili, Veliku su crkvu sagradili I na crkvi vrata nainili, Sve od srebra i suhoga zlata. to rekoe, to ne porekoe.Vijoliev zbornik I., str. 227

15

20,

25

30

35

40

Pjevao Niko ura iz

Konavala

28

175 IVE VARA DVA DUDEVA SINA Vozila se ormanica tanka, Puna ona robija nakrcana: Ormaria duda od Mletaka. Na n j o j jesu dva dudeva sina, Pak beside Senjariinu Ivi: Bora tebi, Senjanine Ive! Sve je roblje na otkuipe dolo, A ti ne e, Senjanine Ive, Dati za se ni srebra, ni zlata, Sitni biser i drago kamenje Nego kapi 1 ) u galiji tankoj! Kad je Ive rii razumio, Pa je njima tiho besidio: Bora vami, dva dudeva sina! Dajte meni listak knjige bile, I kalamar crna mureepa 2 ), I od orla jedno perce malo; Pisat hou miloj majci mojoj, Da se meni ve ne nada majka. Kad ga ula dva dudeva sina, Daju njemu listak knjige bile, I kalamar crna mureepa, I od orla jedno perce malo, Pa on pie miloj majci svojoj: Oj starice, mila majko moja, Ne n a d a j se, moja mila majko, Ne n a d a j se ve u dvore Ivi! Ve te mol ju 3 ), moja mila majko, Da mi sedla dobra konja moga, P i t a j mi ga bilicom penicom, Poji mi ga vinom i rakijom,*) ami. 2 ) Boicu "tinte (tal. calamaro). 3 ) Molim.

5'

10

15

20

25

30

29

Uzdaj mi ga uzdom biserovom, Sedlaj sedlom od suhoga zlata, Pa ga p u t a j pod Lugovo ravno, Moga u se nagledati konja. Kad je majka rii razumila, Pitala mu dobra konja vranca Pitala ga bilicom penicom, Pojila ga vinom i rakijom, Uzdala ga uzdom biserovom, Sedlala ga sedlaem od zlata, Pa ga puta pod Lugovo ravno. Igra konjic kao bila vila Gori, doli po Lugovu ravnu, . Gledala ga dva dudeva sina, Meu se su oni besidili: Mili Boe, na svemu ti hvala, Lipa konja na Lugovu ravnu, Da nam ga je u ruci imati, Hiljadu bi zlatnih prigorili! Pa se oni za njim zatrkali I trali po litnjega danka, Ali konjic pristupit ne dade. Besidi im iz galije Ive: Bora vami, dva dudeva sina! Moj je konji roda gospodskoga, Dajte meni zelene dolame U dolamam' depe sa dvi strane; Naspite ih i dajte ih meni, Ja u poi do Lugova ravna, Dobra u vam uhvatiti konja. Dudevi se privarili sinci: Daju njemu zelene dolame. Ie Ive iz galije tanke. Kad je junak naisrid polja bio, Viknu Ive tanko, glasovito, Pa je Ivu konjic poznavao, Bre-bolje k njemu doletio. 30

Kad se Ive konja dobavio, On se ipi konju na ramena, Po utee, vesela mu majka! Gledala ga dva dudeva sina, Rukom su se po elu udrili, Ter su oni tibo besedili: Nije zmija zmiju privarila, Kako nas je Senjanine Ive.4)Alaeoi, br. 14

175

75Iz Makarskog Primorja

) Ovu je pjesmu gotovo, doslovno prepisao iz starog Alaevieva rukopisa Mili. Pavlinovi (br. 32).

4 RAMSKI GVARDIJAN PALI SVO JU CRKVU Procvilio Mati gvardijane A u Rami 1 ), u bijeloj crkvi, Pa od zemlje na noge skoio, Pa dohvati divit i kalema I ageta knjige nekiene 2 ), Pa on kiti sitnu knjigu b'jelu. U knjizi je fratre besjedio: Eto knjige, sinjski providure, Po imenu Mato kapetane! Ali ne zna, al ne haje za nas? to durasmo 3 ), vie ne moemo Od prokletih Turak' Prozorana I onoga bega Haalica. Kad nam bee b'jeloj crkvi sie, Dobre konje u crkvu uvodi, Za otare4) dobre konje vee, Paramentom konje pokrivaju, Iz kalea rujno vino piju,1

5

10

15

) ) 3 ) 4 )2

Selo u Bosni uz rjeicu Ramu. Neispisani papir. to smo dosad trpjeli, vie ne moemo. Oltare.

31

Kolenjacim' brke istiraju. 5 ) Kad nam bee ve iz crkve poe, Valja bega dobro darivati: Uz bega je dvanaest momaka, Svakom valja po ut dukat dati, Ali-begu trideset cekina. Kad nam bee crkvi ne dolazi, Onda alje dvije sluge svoje, Dvije sluge, etiri uture, 8 ) Valja njiha, brate, nal'jevati Dvije vina, a dvije rakije. Ne bi tkalja natkala marama, Ni Primorje vina nanijelo, Ni Makarska eene rakije Ni Venedig nakovo cekina! Pa kad fratre knjigu nakitio, On pod knjigu knjigonou nae, Pa je alje k Sinju "bijelome. A kad knjiga b'jelu Sinju sie, A na ruke Mati providuru, A kad Mate knjigu razgledao, Pa vidio, to mu knjiga kae, Tad se Mate vrlo okazio (?), Te prol'jeva suze niz obraze, Pa nakiti jednu knjigu b'jelu Na Kotare Jankovi Stojanu: Bre, Stojo, k Sinju bijelomu! Pa nakiti drugu knjigu b'jelu, Ka Primorju Daniiu Mati: Bre, Mato, k Sinju bijelomu! Pa nakiti treu knjigu b'jelu Ka Otoci Manuiu Pavlu: Bre, Pavle, k Sinju bijelomu!

20

25

30

35

40

45

50

5 ) upaju brkove fratrovima kolegija franjevakog, koji jo damas ondje nose brkove. 6 ) Drveni sud za vino.

52

Pa dozivlje slugu Tratomira: Hajde, slugo, po jai vrania! Dodade mu tri knjige bijele: Nosi knjige ka Kotaru b'jelu, A dok doe do Kotara b'jela A do kule Jankovi Stojana, Odmab Stoj u ispod kule vikni, Nemoj dobra odjait vrania, Ve mu podaj sitnu knjigu b'jelu, Pa odatle odvrati vrania, Goni vranca ka Primorju b'jelu A do kule Mate Daniia. Mate, brate! ispod kule vikni I tu knjigu sitnu njemu podaj! Ni tud nemoj vranca odjai ti, Ve ga goni ka Otoci b'jeloj A do kule Manduia Pavla. Pavle, sine! ispod kule vikni, Pa rnu podaj sitnu knjigu b'jelu. Ni tud nemoj odjait vrania, Vee hajde k Sinju bijelome! Istom sluga k Sinju bijelomu, A1 eto ti Jankovi Stojana Na putalju dobru konju svome, A za njime sluga na malinu. Doklem Stojo odjai putalja, Sluga voda do dva dobra konja. U ta doba Daniiu Mate, A a njime sluga na vraniu. Mato pade u mermer-avliju, Dobra konja odjai halata 7 ), Sluga voda oba dobra konja, Ode Mato na bijelu kulu. U ta doba Manduiu Pavle Na ogatu dobru konju svomu,^ Halat ili Slat, crveni konj.

r

55

60

65

70

75

80

85

55

3

A za njime sluga na doratu. Sjai Pavle dobra dogu svoga, Sluga voda oba dobra konja, Ode Pavle na bojali-kulu. 8 ) Trojica se sastali srdara, Pa sjednuvi, hladno piju vino, Meu njima providure Mato. Providur je njima besjedio: Tri srdara, tri sokola siva! Pa im dade sitnu knjigu b'jelu; Najpri dade Jankovi Stojanu, Pa je Stojan knjigu razgledao, Pa je dade Manduiu Pavlu. I Pavle je knjigu razvidio, Pa je dade sinjskom providuru. Providur je njima besjedio: Tri srdara, tri sokola siva, Ja to emo mi od ramske crkve? Onda ree Jankovi Stojane: to go ree, da te posluamo! Njemu veli sinjski providure: Hajde, Stojko, ka Kotaru b'jelu, Skupi, sine, trista Kotarana, Povedi ih k Sinju bijelomu! A ti, brate, Daniiu Mato, Hajde, brate, ka Primorju b'jelu, Povedi mi trista Primoraca! A ti, brate, Manduiu Pavle, Hajde, brate, ka Otoci b'jeloj, Skupi, brate, trista Otoana, Povedi ih k Sinju bijelomu! Pa otolem odoe srdari, Svaki ode svom bijelom dvoru, Svaki skupi po trista junaka, Svedoe ih k Sinju bijelomu.8

) Obojena kula.

34

Providur je do trista skupio, To je, brate, dvanaest stotina, Sve momaka, djece neenjene, Komu nije ao poginuti, I komu je kua kabanica, Duga ara i otac i majka. Dvije bree9) bratac i sestrica, Sva rodbina u tankih fiecih. Onda veli Mato providure: Ej, Stojane, sve moje uzdanje! to emo mi od ivota svoga? Tko e sada biti etobaa? Onda ree Jankovi Stojane: to go ree, da te posluamo. Njemu veli Mato providure: Ej, Stojane, moja v'jerna slugo, Hajde, sine, k Rami plemenitoj, Uzmi, sine, etu silovitu, Eto, sine, moe i bez mene. A kad Stojan r'jei razumio, Providura poljubi u ruke, I on uze vojsku silovitu, I on pojde u Ramu bijelu. Uze vojsku i ode pred njima. I dojdoe na Prolog planinu, Na Prologu konak uinili, A ujutru dobro uranili, Uranili i Boga molili. Onda ree Jankovi Stojane: Dva srdara, do dva pobratima! Sramota je nami k Rami sii Jal' bez rane, jal' bez mrtve glave, Ve, uje li, Daniiu Mato, Hajde, sine, uz vodu Neretvu, Robi, sine, sela oko vode,9

125

130

135

140

145

150

155

) Brea, puka izraena u talijanskom gradu Brescie.

35

Robi, sine, s obadvije strane! Hajde, sine u Rakitno ravno, I Rakitno radi porobiti Sve do kule Idri-kapetana, A1 ne idi ka Mostaru b'jelu, Ve ti hajde k Rasni plemenitoj, Odmah hajde k crkvi manastiru! A ti, brate, Manduiu Pavle, Hajde, brate, uz malu Neretvu, Robi sela s obadvije strane Do Konjica, malene kasabe! Radi, sine, Konjic porobiti, Pa s' otale natrag povratiti Do bijele kule Repovake, Radi, sine, kulu porobiti; Otle doi k crkvi manastiru, A ja idem ka krnu Kuipresu, Radit hou Kupres porobiti, Rcublje svesti i pl'jeno stjerati, Sii hou korpiju10) irokome, Ako Bog da i Gornje i Donje I Bugojno i Veselu strau, Sve odake k r a j vode Vrbasa Do proklete kule dralovia! Dvaput jesam do nje dohodio I nisam je mogo porobiti, A sad u je radit porobiti. Pa eto me uz Vrbas studeni, Na Mejnik u etu izvoditi, Eto mene b'jelu manastiru. Tu se sada drutvo rastanulo: Ode Stojan bijelu Kupresu Te je krni Kupres porobio, Roblje vodi, a plijeno goni, I on sie Skoplju bijelome,1S

160

165

170

175

180

185

190

) Ovo je Skoplje kraj na izvoru Vrbasa u Bosni.

36

Pa je ravno Skoplje porobio, Ravno Skoplje i Donje i Gornje, I Bugojno i Veselu strau, Sve odake k r a j vode Vrbasa Do proklete kule dralovia. B'jelu kulu porobit ne moe, Ve se vrati uz Vrbas vodicu. Roblje robi, a plijeno goni; Na Mejnik je etu izvodio, I on doe k b'jelu manastiru. Doeka ga Mati gvardijane. Poljubi ga u elo junako: Ej, aferim, slugo principova! U ta doba Daniiu Mato, A za njime Manduiu Pavle, Sretno stigli b'jelu manastiru: Roblje vode, a plijeno gone. Pak su tue riocu prenoili, I sjutra su rano uranili, I lijepu crkvu istr'jebili. Povedoe fratre i popove, Ponesoe Gospinu priliku, Uz n j u ide dvanaest fratara. Od bijele odmakoe crkve. ao bilo Mati gvardijanu, ao bilo prebi jele crkve, Na crkvu se esto obzirae; Prevari se, ujede ga guja! Natrag se je odmah povratio, Pa zapali prebijelu c r k v u . . . Kako ju je fratre zapalio, Odmah se je mamom pomamio.11) Sinjani ga mladi uhvatie, Svezae mu ruke naopako, Te odoe k Sinju bijelomu,u

) Oevidno, siao s uma.

Pjevajui, konje igrajui, Pripucaju sv'jetle venedike.12) Donesoe Gospinu priliku 18 ), I stavie u bijelu Sinju, I pribiva 14 ) u bijelu Sinju, Kako tada, tako i danaske. Mih. Pavlinovi, br. 5?

230

Zapisioa spominje, da je ova pjesma (iz god. 1689.) opravo historika**) ) Mletake puke. ) Sliku Blaene Djevice, koju su ponijeli iz manastira istrijebivi ga (ispraznivi) skupa s fiatrovima, koje su odveli u Sinj. ") Naime: ta Gospina slika. *) Na dan Velike Gospe (15. kolovoza) slavi se i danas u Sinju uspomena, kad su godine 1687. ramski fratri, bjeei ispred Turaka, prenijeli Gospinu sliku u Sinj. Prigodom dvjestagodinje proslave (1887.) prenoenja te udotvorne slike opisao je opirno taj dogaaj o. Markovi u svojoj knjizi Sinj i njegovo slavlje.13 12

5 HRVATKA DJEVOJKA PREOBRAAVA SE U HRVU BARJAKTARA Otkada je svijet postanuo, Nije lipi cvitak procvatio, to je sada na ovu godinu U Hrvatu, gradu bijelomu: U Hrvatu Hrvatka divojka! Na curu su svati navalili: Dvanest bana od dvanest zemalja, A trideset sa mora serdara I dvadeset paa utuglija 1 ) I momaka mladih itlugdija 2 ),

5

10

*) Utuglija, turski vojniki poglavar, pred kojim se nosi stijeg sa tri konjska repa (u u turskom znai tri, a tug konjski rep). 2 ) itlugdija, gospodar itluka (sela ili imanja), na kojemu rade ivije, kmetovi.

38

A1 divojka za nikoga ne e. Glas do glasa, aber do abera 8 ) Aber doe Hvaljen Beir-agi, tono hrani do trista momaka Na svom hlibu i na svom tajinu 4 ), Pa se Beir riju zaklinjae: Tako mene mati ne rodila I tako mi sveca Muhameda, Ja u poi ka Hrvatu gradu, Ka Hrvatu Hrvatki divojci; Prosit u je glavom u matere, Prosit u je sebi za ljubovcu. Kako reka', tako uinio, Pak on ie na bijelu kulu, Pak se aga lipo napravio: On obue krkali-akire 5 ), A na njima kope pozlaene; Na nidarje troje toke mee Dvo'e od srebra, a tree od zlata, Utee se mukademom 6 ) paom, Za pas mee dva ivta7) puaka, Dva inglea i dva bairbarea, Izmeu njih palu 8 ) od elika, U kojoj su tri draga kamena, Pak on vee saruk oko glave, Vas je saruk od eena zlata. Kad se aga lipo napravio, On poleti doli na avliju Pa se spade konjma u podrume, Pa prihvati pretila dorina I izvede doru na avliju;) ) ) ) ) ) Aber ili haber, isto to i gla, vijest. Tajin, obrok jela. Crvene, skerletne. Gospodskim, nekim naroitim pojasom. Dva para. PSla, veliki no, hamdar.

59

Na avliji timar 9 ) uinio: Mlake vode i bila sapuna, Suner 10 ) mu je vodu pokupio, A arafom dlaku otvorio; Utire ga tumagli-okrugom. A kadli mu timar uinio, Osedla ga sedlom tatarijom, A zauzda ljutom madarijom, Pritee mu etiri kolana, A po njima zlatarli-tkanicu, to mu uva sva etri kolana, Smota ebe, prikri tatariju, A priko nje mrku medvidinu: Koliko je na medvidu dlaka, ? Toliko je utih praporaka. ambre") su mu konju do kopita. A kadli je konja opravio, On uhvati dva siva sokola, Pa ih mee konju na jabuku 12 ) A bojali-ibuk 13 ) zapalio, Pak se spade doli na avliju, Pa prihvati debela dorina, Privede ga binjekteu-stini, 14 ) Alah! ree, poklopi dorina, Ode momak ka Hrvatu gradu, Biloj kuli Hrvatke divojke. Kad je doa' ka Hrvatu gradu, Biloj kuli Hrvatke divojke, On razjai plemia dorina,

45

50

55

60

65

70

Oeao, spremio konja. i : ) Suner, spuva. u ) Kite, rese, rojte. 12 ) Jabuka na sedlu, obluk ili unka, ono to je ipeto na prednjoj i na stranjoj strani sedla. 13 ) Bojali: ibuk, obojeni, areni. ") Kamen, s kojega se uzjahuje.na konja.10

40

Pribacd mu didun15) na jabuku, Pa ga pua u polje Ruicu. Sokolove sive oprostio, Da mu love ptice prepelice, A on side pod bojali-kulom, Podviv noge ibuk zapalio. A1 divojka na kuli bijae, Gdi joj m a j k a kosu zapliae: Dva tovara upliala blaga, Dokle keri kose zapliala Od petero i od devetero. Pa se curi dade pogledati, Pogledati u polje Ruicu, Pa ugleda bijesna dorina, Ter je staroj besidila majci: Moja majko, moja milosnice! Da je tebi pogledati bilo A u polje, u nau Ruicu! U n j o j dobar konjic pasijae, Ja bih rekla i bi se zaklela, Da mi konja dobar junak jai! Pa se curi dade pogledati, Pogledati pod bijelu kulu, Pa ugleda Hvaljen Beir-agu. Kad Beira cura uigledala, Od mila joj oi postadoe, A niz obraz suze oborie, Pak staricu majku dozivae: , Moja majko, moja milosnice! Otkad a je Hrvat postanuo, Naa bila sagraena kula, I ti mene odgojila, majko, Ja ne vidih lipega junaka, to sam sada, moja mila majko, to sam sada ispod kule nae;I5

) Dizgen, uzde, vodice.

41

Da me prosi, ja bih pola, majko. Ve ti zovi Kumbriju robinju, Pa je, majko, ti opravi lipo, Na n j u mei svilu i kadifu, Pa nek ode pod bijelu kulu, Pa nek pita golema junaka, Kud li ide i esa li trai? Kad joj majka rii razumila, Tad dozivlje Kumbriju robinju, Pa je ona opravila lipo: Na n j u mee svilu i kadifu, Pa je posla pod bijelu kulu, Da upita golema junaka: Kud li ide i esa li trai. Kad robinja rii razumila, Ona ode pod bijelu kulu, Pak upita Hvaljen Beir-agu: Oj boga ti, neznana delijo! Kuda ide i esa li trai? A veli joj Hvaljen Beir-aga: uje li me, Kumbrijo robinjo! Amo kau, u Hrvatu gradu, U Hrvatu Hrvatku divojku. Ve te molju, Kumbrijo robinjo, Odvedi me Hrvatki divojei, Ja u tebe darovati lipo, Dat u tebi stotinu cekina! A kad cura rii razumila, Prid njim se je na noge skoila, Pa ga vodi u bijelu kulu, A u kuli Hrvatki divojei. Pak on pita16) u majke divojku, On je pita, majka mu je daje. Nedaleko svadbu ustavie, Ti svatovi do petnaest dana.") Zatrai, zaprosi.

42

Ode Beir dvoru bijelomu, A kad doe dvoru bijelomu, Njemu doe od cara vermana"), Da on ie na carevu vojsku I da vodi do trista belija 18 ). Tad je staroj besidio majci: Moja majko, moja milosnice! Kai pravo, mila majko moja, A1 se meni prinje 19 ) oeniti, Ali caru na vojnicu poi? A stara mu besidila majka: Prinje ti se, sinko, oeniti, Nego poi u carevu vojsku. A kad Beir rii razumio, Tad je staroj majci besidio: Stara majko, moja milosnice! Da je itko m a j k u pogubio, Ja bih tebe, moja mila majko. Ta prinje je caru ugoditi, Nego mi se, majko, oeniti. Pa se bie na noge skoio, Prihvati se zelena barjaka, Odnese ga pod bijelu krdu, Pobi temelj u mramoru stini, Pak izvede do trista belija, Da se kupe pod b a r j a k junaci I da iu na carevu vojsku. Glas do glasa, aber do abera, Aber doe ka Hrvatu gradu, Ka Hrvatu Hrvatki divojci. Kad divojka rii razumila, Od alosti kose obrijala,17 ls

145

150

155

160

165

170

) Ferman, zapovijed. ) Belija, turski vojnik. 19 ) Da li je za mene prisnija (ili prenija) stvar oeniti se ili poi caru u vojsku. ao ) Bie, bjee.

43

Pak prodava svoje ruho bilo I uzima pritila konjica, Kano oni Hvaljen Beir-age. Na se mee junako odilo, Ka' odilo Hvaljen Beir-age. Sama sebi ime nadivala, Po imenu Hrvo barjaktare. Pa poklopi debela dorina, Pak evo je kuli Beir-age. Kada biloj dolazila kuli, Barjak vije ispod bile kule, Oko njega do trista belija, Ispod njega bijeli eadore, Pod njim sidi Hvaljen Beir-aga. Do adora dotira konjica, Pa razjaha pritila dorina, Pribaci mu didun na jabuku, Od adora skuta podignula, Pod ador je cura ulazila, Pa besidi Hvaljen Beir-agi: A moj ago, Hvaljen Beir-ago, Hoe mene sebi prihvatiti, Ja sam ovdi od Stambola bila, Po imenu: Hrvo barjaktare, Jesam uo, mili gospodare, Da ti ide u carevu vojsku, ; Pak u i ja u vojnicu poi. Kada Beir rii razumio, Tad je 'vako njemu besidio: Bome, hajde, Hrvo barjaktare! Prid adorom do trista belija, Umeu se s ramena kamenom, A besidi Hrvo barjaktare: Da ti bora, mili gospodare! Je li testir21) baciti s belijam'?21

175

180

185

190

195

200

205

) Da li e mi biti doputeno da se i ja nadmeem?

44

A veli m u Hvaljen Beir-aga: Testir tebi, Hrvo barjaktare, Testir tebi, kolika ti drago! A kad cura rii razumila, Tad se stade bacati s belijam'. Jednom baci, mal' im ne dobaci, Drugom baci, puno im pribaci, Treom joj se bacit ne dadoe: Umal' momci ne zavrgnu kavgu. A1 besidi Hvaljen Beir-aga: Bora vami, do trista belija, Vi ajdete na dno polja ravna, Svak poteci na svomu konjicu Sadno polja do adora moga: Koji prvi do adora doe, Metnut u ga mladim barjaktarom. A kad ula lijepa djevojka, Tad je 'vako njemu besidila: Gospodare, Hvaljen Beir-ago: Je 1' mi testir potei s belijam'? A veli joj Hvaljen Beir-aga: Testir tebi, Hrvo barjaktare, Testir tebi, koliko ti drago. A kad cura rii razumila, Ona ode niz polje s belijam'. Kad su sali na dno polja ravna, Kad rekoe, tada potekoe. Ali Hrvo puno stranji bio, Da ne reku, da je bila22) bila, Pak potee i izme kandiju, Te pokucnu debela dorina I pretee do trista belija: Prva ona do adora: doe! Kad to vidi Hvaljen Beir-aga: Bre aferim, Hrvo barjaktare!M

210

215

220

225

230

235

240

) Hila, Mmba, prevara.

45

Pa se mai u dep od dolame, Izvadi mu stotinu cekina: Na to teibi, Hrvo barjaktare, Nosi barjak prid mojom druinom! Kad to uo Hrvo barjaktare, Tad se bio na noge skoio, Desnom rukom barjak prihvatio, Pa poklopi plemia dorina, Ter on ode sentu selametu,23) Ode pravo ka igitu gradu. Kad je doa' ka igitu gradu, Ode Beir k carevu adoru, Od adora skuta podignuo, Pa se caru lipo poklonio, Poljubi mu ruku i kolino Pak je 'vako njemu besidio: Evo mene, mili gospodare! A veli mu care gospodare: uje li me, Hvaljen Beir-ago! Evo ima tri godine dana, Otkad bijem ilit na Krajini, A1 od njega ne odbih kamena, Od kamena klaka i prine.24) Niti znadem, gdi mu stoje vrata. A1 bih i to lako prigorio, Ma ti ne zna ilitliju Luku I njegova bijesna vrania. Posla' sam mu do trista belija, Svih je trista meni pogubio, Pak i mene na megdan pozivlje. Ve, uje li, moje dite drago, Hoe za me ti na megdan poi, Moju ruisu zaominut glavu?s3

245

250

255

260

265

270

275

) Sent je turska rije, koja znai zaviaj, postojbina, ali se u ovom stihu ne bi mogla tako shvatiti. Zapisiva Alaevie objanjava tu rije mjestom, gdje se sakupljaju ljudi s vie strana. **) Ni krea, ni pijeska, kojim je kamen omazan.

46

Ja u tebe darovati lipo: Dat u tebi od Bosne harae, I dat u ti na moru emije Brez promiue na devet godina, Ako Boig da i sria boija, Da pogubi ilitliju Luku! Kad je cara Beir razumio, Do crne se zemlje poklonio, Pa mu ljubi ruku i kolino, Ter mu Beir tiho besidio: Bome hou, mili gospodare! Pak on dode svojim belijama, Sve belijam' po istini kae. To ga slua Hrvo barjaktare: Gospodare, Hvaljen Beir-ago, Ja u za te na megdan izai A onome ilitliji Luci. Pa d a vidi Hrvu barjaktaru! Ona ode ka ilitu bilu, A pod ilit na polje iroko, Kad na polju ilitlija Luka, A uz njega debeli vraniu. eka junak na dugu megdanu, Pa on vie sa duga megdana: Jesi 1' dola, o turska katano? Hoemo li megdan podiliti, I mi nau sriu okuati, to kom Bog da, iznese godina! A veli mu Hrvo barjaktare: Bome hou, ilitlija Luka! Pa eyo ih na polje iroko. A1 besidi Hrvo barjaktare: Zavod' konja, ilitlija Luka! I Luka je konja zavodio. A1 da vidi Hrvu barjaktara, Gdi ugaa kopjem od megdana: im je junak kopje ispustio, 4?

Pada vranac Lukin na koiina. A besidi ilitlija Luka: Stani, pobro, ko sam i ja tebi! Hrvo stade nasrid polja ravna I kad Luka kopje ispustio Klee dorat na oba koiina;.25) Kad to vidi ilitlija Luka, On se junak strano pobojao, Pa besidi ilitlija Luka: A bora ti, neznana delijo! Idem poi ka ilitu bilu, Pa u bolje kopje donositi, Jer sam loe kopje pogodio. A veli mu Hrvo barjaktare: Ne budali, ilitlija Luka, Dvaput, /pobro, ne raa te majka, Nego jednom jadno i emerno, Ve ti stani na dugu megdanu! Kad je Luka rii razumio, Junaku se ino ne mogae, Ve potira vranca debeloga, Pa ga goni niz to polje ravno. Do po polja vranac bri bio, Od pole ga dostignu dorate. A da vidi Hrve barjaktara: Malo ga se sabljom dohvatio, Rusu mu je glavu otkinuo. Odnese je carevu adoru, Ter je daje Hvaljen Beir-agi. A kad Beir glavu prihvatio, On je daje caru estitome.25

315

320

325

330

335

340

) Misao je odvie zbijena. Slika je ova: Kad je Hrvo bacio koplje, pogodio je Lukina vranca, koji je odmah pao, a kad je Laka bacio svoje, Hrvin je dorat poklekao, a koplje Lukino zacijelo preletjelo preko njega kao u mnogim slinim megdanima. Od toga se Luka pobojao, pa zamolio, da smije poi kui i donijeti bolje koplje. - Ur.

48

Agu bie care darovao, Dade njemu od zlata jabuku, Potpisa mu bosanske harae, Dade njemu na moru emije Brez promine na devet godina Da uzimlje umruk 26 ) na emije. Pak na ilit skladno udarie, A kada mi ilit osvojie, U ilitu svi sklanjae podne. Ode Beir dvoru bijelomu l povede do trista belija; Tad se mai u dep od dolame Pak izvadi dvi zlatne jabuke, Pa ih dade Hrvi barjaktaru: Na to tebi, Hrvo barjaktare, To ti Beir za mutuluk 27 ) dava, Jer pogubi ilitliju Luku! Pa besidi svojizim belijam': ujete li, do trista belija! Vi hajdete ka Hrvatu gradu, A do kule Hrvatke divojke, Dovedite mlaanu divojku, A ja odoh dvoru bijelomu S pobratimom Hrvom barjaktarom. A1 mu veli Hrvo barjaktare: Gospodare, Hvaljen Beir-ago! Divojka mi po majci je svojta Idem i ja sa svatima poi. A1 besidi Hvaljen Beir-aga: Nemoj poi dvoru bijelomu, Ve se vrati sa mojim svatovim', Bit e uvik u dvoru mojemu. Zaklinje se Hrvo barjaktare, Da on hoe sa svatovim' doi.28 27

345

350

355

360

365

370

375

) umruk, carina. ) Za mukuluk, na dar.

49

Pak odae k a Hrvatu bilu. Kad su bili na prvom konaku Besidi im Hrvo barjaktare: Da vam bora, do trista belija! Idem poi naprid ka divojci, Od nje hou potegnut mutuluk, Svima u ga svatim darovati. A1 me dadu do trista isvatova. Kad su bili na drugom konaku, Tad besidi Hrvo barjaktare: A bora vam, do trista belija, Idem poi ka Hrvatu bilu, A do kule Hrvatke divojke, Jer ja vama nita i ne kaem: Ona meni velika je svojta, Ono mi je edo materino. A kad svati rii razumili, Tad pustie Hrvu barjaktara. Kad divojka izun28) prihvatila, Plaho29) goni debela dorina: Doklem doe svojoj biloj kuli. A kad biloj dolazila kuli, Bre drugog konja opravila, S' sebe svlai junako odilo, A oblai divojako ruho. Kad evo ti kienih svatova. Tu se svati ponapie vina Jenibulam 30 ) dadoe divojku, Vie au jedan do drugoga: Azur31), isvati, vrime putovati, Kratki danci, a dugi konaci!28 29

380

385

390

395

400

405

) Izun, doputenje. ) Plaho, brzo. 30 ) Jenibule su ene, koje prate nevjestu, da ne bude sama meu mukarcima. 31 ) Azur ili hazur, gotovo, spremno; obinije hazurala, spremajte se, na noge!

50

Otolen se svati podigoe, Tad besidi do trista belija: Gdi je nami Hrvo barjaktare? A veli im sa konja divojka: Bora vami, kieni svatovi! Poslala sam Hrvu barjaktara, Da nas eka na prvom konaku. Kad su bili na prvom konaku, Tad besidi do trista belija: Kud nam nema Hrve barjaktara, Kako emo ka Beiru doi? A veli im sa konja divojka: Otia' je Hrvo barjaktare ekat e nas na drugom konaku. Kad su bili na drugom konaku, Tad besidi do trista belija: A gdi nam je Hrvo barjaktare ? Mi ne smimo Beir-agi doi, Kad nam nema Hrve barjaktara. A veli im sa konja divojka: Ne ludujte, do trista belija! Otia' je Hrvo barjaktare Na mutuluk Hvaljen Beir-agi, Da mu idu kieni svatovi, Svi mu idu i vode divojku. Kad to ulo do trista belija, Tad mi dobre razigrae konje, Zaigrae priko polja ravna. Kad su bili posrid polja ravna, Gledao ib Hvaljen Beir-aga, Gledao ih kroz durbina svoga, Sve na oko prihvati svatove, Sve po redu svate pribrojio, A1 mu nema Hrve barjaktara. A kad vidi Hvaljen Beir-aga, Da mu nema Hrve barjaktara, Tad procvili suzam' od oiju: 51

410

415

420

425

430

435

440

445

Gdi si, Hrvo, moje desno krilo? Ti si moju zaminio glavu, A sad nema od tebe ni glasa, O moj Hrvo, na veselju mome! Pa on pade po meku dueku. Kad evo ti prid kulu svatova, Meu svatim' lijepa divojkaStara siinu besidila majka: Moj Beire, moje dite drago! Sadi, sinko, doli na avliju, Pa ti skini sa konja divojku, Donesi je na bijelu kulu! Za to Beir haje i ne haje. Stara ga je zaklinjala majka: Ajde, Beo, moje dite drago! ao mu se bie ujat 32 ) majci, Pak on spade doli na avliju, Pa on skide sa konja divojku, Odnese je na kulu bijelu. Kad je veer za veerom bilo, Tad besidi Hvaljen Beir-aga: Gdi si, Hrvo, moje desno krilo? Da sam znao tebe izgubiti, Ja se nigda oenio ne bih. A kad ula lijepa divojka, Da joj cvili Hvaljen Beir-aga, Od milja joj oi postadoe, Pa se cura u depove mai, Ter izvadi dvi zlatne jabuke, Pa besidi Hvaljen Beir-agi: Jesu 1' ovo, Hvaljen Beir-ago, Jesu 1' ovo dvi zlatne jabuke, to je tebi care darovao, A ti meni, Hvaljen Beir-ago? A kad Beir rii razumio,**) Odupirati.

450

455

460

465

470

475

480

52

Veoma" se bie zaudio, Muhamedu svome zahvalio, to Bog dade i sria boija, Da mu dade s divojkom junaka, Ba jiunaka Hrvu barjaktara, A divojku Hrvatkinju mladu. Onda bilo, sad -se spominjalo! 33 )Stari Alaeviev zbornik,, str. 299

485

Iz

Dalmacije

S3 ) U Alaevievom zborniku mogli bi neki ime Harvatka djevojka itati i kao Arvatka djevojka, a onda bi se ime djevojino i njezin Arvat-grad dovodio u vezu s tim imenom,, koje se esto javlja u bugarskim i makedonskim pjesmama. Meutim, Bogii ji svojim bugarticama (br. 3?) ve daje ovoj junakoj djevojci etniko ime Hrvatka, nalazei mu moda objanjenje u selu Harvati na Prespanskom jezeru i u drugim selima, koja su u Heladi do danas sauvala svoje hrvatsko ime. A da se h na poetku rijei Hrvatka doista ima i itati, potvruje ime Hrvo, koje je djevojka uzela preruivi se u mukarca Hrvu barjaktara. U r .

6 CAR VOJUJE NA OCA GVARDIJANA A moj Boe, velika ti hvala, Tamo doli na Irudu gradu: U njemu je jedan manastire I u njemu pet stotin' fratara, Meu njima starac gvardijane. Ima starac do tri kule blaga: Jedna kula uenih dukata, A druga je srebrenih talira, Trea kula mrkih platurina. Za to uo care gospodare, Pa napisa listak knjige bile, A na ruke starca gvardijana: uo jesam, no vidio nisam, Da imade do tri kule blaga: Pokloni mi sve tri kule blaga! 53

5

10

15

Ako mi ih pokloniti ne e, Koliko je u iniku 1 ) prosa, Pa da zbroji sve zrnce po zrnce, On'liko u sakupiti vojske, Dovest u je do Iruda grada, Irud grada ja u osvojiti, Porobit ga i popaliti ga, A tebe u stara uhvatiti, ivu u ti zube povaditi, Mojoj Ajki erdan nakititi. I tebe u vri u tamnicu, U kojoj je gliba do kolina Hladne vode i vie kolina; Po n j o j lize svaka gadelina: Zmije kolju, a jakrepi pale, A lasice brste naunice. Metnut u ti stinu mramoritu, Bit e tebi stolac vikoviti, Pa e na njem kosti ostaviti. Knjigu tije starac gvardijane, Knjigu tije, pa se na n j u smije, Jednu tije, drugu perom pie: uje li me, care gospoidare! Silnu vojsku more sakupiti, Pa je dovest do Iruda grada, Irud grada more osvojiti, Osvojiti, pa ga popaliti; Mene stara more uhvatiti, Pa mi ivu zube povaditi, Svojoj Ajci erdan nakititi, I bacit me u tamnicu tavnu, Koja ima gliba do kolina, Zmije kolju, a jakrepi pale, A lasice brste naunice. More metnut stinu mramoritu,1

) itiia mjera.

54

Nek mi bude stolac vikoviti, Nek u na njem kosti ostaviti! Ali ne e, care, tako biti, Ve ti bora, care gospodare, Koliko je u iniku prosa, On'liko je u mene pilia, Svu bi tvoju vojsku pozobali! Ve ti bora, care gospodare: Kada zae sunce za goricu, A pomra mise na Danicu, A prisahne trava i gorica, I uzmakme edrvan-vodica, Onda kupi silnu vojsku svoju, Hajde s njome do Iruda grada: Nda ti se starac gvardijane. Ako ne e, moj estiti care, A ti kupi pae i vezire I ostale turske kapetane, Izabrane Turke janiare, S njima hajde u damiju, care, Klanjaj, care, za tri bila danka, Za tri danka uvik bez pristanka, Mrke noi i ne spavajui, Pa ih alji po svoj carevini, Kupi vojsku to god veu more, Pa s njom hajde do Iruda grada! Kad je care knjigu prouio, Rasrdi se care gospodare, Ne hti ekat, dokle zae sunce I pomra mise za Danicu, A prisahne trava i gorica, I uzmakne edrvan-vodica, Ve on kupi pae i vezire I ostale turske kapetane, Izabrane Turke janiare. S njima ie u damiju care, Klanja care za tri bila danka, 55

Za tri danka uvik bez pristanka, alje ljude po svoj carevini, Kupi vojske to god vie more. Kad je care vojsku sakupio, Nitko vojske pribrojit ne more. Otole se s vojskom podignuo, U ponoi, kad ne ide vojska. S njome doe do Iruda grada; Koliko je polje naokolo, Svega su ga pritisnuli Turci: Konj do konja, junak do junaka, adorovi kano labudovi, Bojna koplja kano gora crna, Da u nebo i jabuku baci, Ne bi pala na zemljicu crnu: Bojno bi je koplje doekalo. Kako bila zora zabilila I Danica lice pomolila, Ustade se starac gvardijane I pogleda niz to polje ravno. Ali se je polje zacrnilo, Pa se nita viditi ne more Od Turaka od hrabrih junaka. Kada ih je starac razgledao, Natrag se je starac povratio, Pa probudi sve svoje misnike, S njima ode u crkvu Ruicu. Jo ne bie kape poskidali, Ni oltara svetih prikrivali: Bie vedro, pa se naoblai, Iz oblaka tiha rosa pada, A iz rose krupa i gromovi, Sve od oke, koja jo i vie. Sve pobie, nitko ne ostade, Sam ostade care pod adorom. Moli Boga care gospodare, Da on doe staru gvardijanu; 56

Moli Boga i .domolio ga. Pa kad doe staru gvardijanu, On mu ljuibi skute i kolina I postole, gdi mu noge stoje, I oltare, gdi misu govore: Da bi svojom rukom prikriio, Tihu rosu da bi ustavio, Ne bi li ga ogrijalo sunce, Da on moe dvoru bijelomu. Dat e njemu do tri k u l e blaga: Jednu kulu uenih dukata, Drugu kulu srebrenih talira, Treu kulu mrkih pleturina. Bio starac srca milostiva, Pa je svojom rukom prekriio, . I tihu je rosu ustavio, arko sunce cara ogrijalo, Pa ga pusti dvoru bijelomu. Car mu alje do tri kule blaga, Jednu kulu uenih dukata, Drugu kulu srebrenih talira, Treu kulu mrkih pleturina.Filip^Bani, br. 47

125

130

135

140

145

Kazivala mu Manda Strni iz Srijana u Dalmaciji

7 ILIJA PERLUI BIJE TURKE P O D KLISOM to se ono u k r a j Klisa svitli, II su vrata od suvoga zlata, Ili arko sa zapada suince, IV je b a r j a k Perlui Ilije? Nisu vrata od suvoga zlata, Ta kliska su od elika vrata, Nit je arko sa zapada sunce, Ta sunce se istom pomolilo, Neg je b a r j a k Perlui Ilije. Pod barjakom divan-kabaiiica, 5?

5

10

A na njojzi Perlui Ilija. Sio Ile, noge prekrstio, Pa on kupi etu od junaka; Kupio je momke udnovate, Koj' nemaju ni oca, ni majke, A za vjernu i ne znadu ljubu, Da ne reknu, kad rana dopadnu, Da ne reknu: Jao meni, majko, Pomozi mi, moj jedini babo, Prihvati me, moja virna ljubo! Kad je junak etu sakupio I u eti momke udnovate, Lipo 'e Ile etu razredio, Jo mudrije strae pometao, I nad strae strau karaulu. Pa on mee jednog do drugoga, Da se momci ne plae Turaka, Neg da Turke iz potaje tuku. Pa on sjede sred svojeg atora, Da se junak ponapije vina. Istom malo postajalo vrime, Jo trideset ne popio oka, A1 eto ti prva straa dojde, Kako dojde, besiditi pojde: > A Boga ti, Perlui Ilija, to si sio i vino popio? Vino ti se s krvcom pomialo, A rakija na rane istekla! Evo idu s tvrdog Klisa Turci, Gorom pici, poljem konjanici, Da imade sokolova krila, Ti Turcima utei ne more. Kad to uo Perlui Ilija, Kad je uo, to govori straa, On nit haje, miti pohajuje, Ve uzima novu bocu vina, Vino pije, vodom s' rashlauje. 58

Jo se Ile ni napio nije, A kamo li srce razigrao, A1 eto ti drugoga straara, Na njemu je sedam grdnih rana. Kad on dojde Perlui Iliji, Kad on dojde, besiditi pojde: Boga tebi, Perlui Ilija, to si sio, nigda ne sidio, Zar ne vidi, ne vidio sunca, Zar ne vidi sedam grdnih rana? Evo Turci kano sitne zvizde, A barjaci kano i oblaci, Konj do konja, junak do junaka, Nit e ute' nit odniti glave. Za to Ile nita i ne haje, Dalje pije u atoru vino, Pije vino kano vodu hladnu, A rakiju kano malvasiju. Istom malo postajalo vrime, A1 eto ti treega straara. Kako dojde, besiditi pojde: Bre, Boga ti, Perlui Ilija, Zar ne vidi, ne vidio dana, Da desnicu u lijevoj nosim, A ti sidi, vinom se veseli? Vino ti se s krvcom pomialo, Rakija ti na rane istekla, Ne brine se ti za etu svoju. Evo idu s tvrdog Klisa Turci, Gorom pici, poljem konjanici. Ta da ima labudova krila, Ne bi mogo junak im utei, Ni utei, ni izniti glave. Kad je uo Perlui Ilija, Kad je uo, to govori straa, Razgleda se junak napkolo, Kao vue, kad lovi jaganjce. 59