Arilyn pogleda u smjeru plemićeva pogleda i grlo joj se stisne od zle slutnje: na njezinom boku, mjesečeva je oštrica sjala zlokobnim plavim svjetlom. “Što je ovo?” upita on, pokazujući na njezin mač. “Magija”, objasni ona, tražeći pogledom ono što je oštrica osjetila. “Upozorenje o opasnosti.” “Zgodno. Jako zgodno”, otegne on, promatrajući blijedoplavi mač s neobaveznim zanimanjem. “Mač koji sjaji. Reci mi, imaju li ih i u zelenoj boji? Ako imaju, gdje ga mogu nabaviti?” Nezemaljski krik prekine Arilynine ljutite misli. Zvuk je prerezao zrak i odzvanjajući ostao visjeti iznad močvare. Tad se iza grebena obližnjeg brda podigne desetak ogromnih noćnih mora prekrivenih ljuskama.

Pjesme i mačevi

Elaine Cunningham

Vilinsjena Vilinpjesma

Srebrne sjene Thornhold Sfere sna

VILINSJENA

Pjesme i mačevi • Knjiga I

Elaine Cunningham

Prijevod: Ana Briški

Naziv izvornika: Elaine Cunningham: ELFSHADOW

Za Andrewa, mog prvorođenog sina i prijatelja. Zahvale Željela bih zahvaliti Bette Suska, koja me naučila da riječi mogu biti igračke i blago; Marilyn Kooiman koja mi je sugerirala da bi netko tako čudan trebao pisati fantastiku; te Jimu Lowderu na njegovom vodstvu, dobroj volji i nevjerojatom strpljenju.

Uvod Vilenjak je izronio na proplanku, maloj zelenoj livadi okruženoj gustim krugom ogromnih, drevnih hrastova. Put ga je doveo do tog rijetko lijepog mjesta koje je neuvježbanom oku izgledalo potpuno netaknuto. Nikad vilenjak nije vidio mjesto ispunjeno dubljim zelenilom; nekoliko je odlučnih zraka ranojutarnjeg sunca prolazilo kroz lišće i vitice tako da se činilo da je i zrak oko njega gust i pun života. Pod vilenjakovim nogama, smaragdne kapi rose držale su se za vlati trave. Oči su mu se, pretražujući okolinu, skupile dok je razmišljao. Kleknuvši na koljena, pregledavao je travu dok ga nije pronašao - gotovo nezamjetan puteljak na kojem je rosa otpala s do koljena visoke trave. Da, njegov je plijen prošao ovim putem. Brzo je slijedio trag rose do mjesta na kojem je skliznuo između dva ogromna hrasta. Razmaknuo je zavjesu od vitica i iskoračio s proplanka, žmirkanjem tjerajući jutarnje sunce. Kad su mu se oči navikle na mutno šumsko svjetlo, ugledao je uzak utrti puteljak koji je krivudao među drvećem. Divljač koju je gonio nije znala da ih prati, pa zašto ne bi izabrali najlakši put kroz šumu? Vilenjak se provuče kroz šikaru i krene puteljkom. Malo je toga ukazivalo da su prije otisaka njegovih nogu ovdje bili i drugi, no vilenjak nije brinuo. Ovo dvoje koje je tražio bili su unatoč svom bijednom podrijetlu među najboljim rendžerima koje je susreo. Malo je njih moglo hodati kroz gustu, duboku travu na tom zaštićenom proplanku i ostaviti iza sebe samo trag od rose. Vilenjak je tiho klizio po puteljku, dok mu se krv ubrzavala pri pomisli na pobjedu koja je bila pred njim, tako dugo očekivana, a sad tako blizu. Vilenjaci, a pogotovo zlatni vilenjaci, nisu brzopleta bića, a iza misije koja je počela ovog jutra ležale su godine planiranja, desetljeća rasprave i gotovo dva stoljeća čekanja ispravnog načina i pravog trenutka. Vrijeme za napad je došlo, a ovo će biti prvi udarac. Puteljak je završavao kod kamenog zida, te vilenjak ponovno zastane, oprezan i pozoran. Zguri se u sjeni zida i prouči prizor koji se pružao pred njim. Iza zida bio je vrt, jedan od najljepših koje je ikad vidio. Paunovi su se šepurili širom tratine, neki od njih s raširenim repom, razmećući se desecima plavo-zelenih očiju koje su se prelijevale u svim duginim bojama. Kotala ptice blistavih boja cvrkutale su u drveću prekrivenom proljetnim cvijećem, koje je okruživalo jezero prepuno odraza. Vilenjaka obuzme njegova urođena ljubav prema ljepoti i on na trenutak zaboravi na hitnost svog zadatka. Kako je lako, razmišljao je promatrajući vrt, zavesti vilenjake ovakvom raskoši. I stvarno su bili zavedeni, zaključi podigavši pogled iznad vrta prema udaljenom dvorcu, čudesnom zdanju od čarobnog kristala i mramora. Njegove zlatne oči zabljesnuše od mržnje i trijumfa kad je shvatio da ga je trag odveo do samog središta moći sivih vilenjaka. Drevna se rasa zlatnih vilenjaka predugo podčinjavala vladavini sebi manje vrijednih. S obnovljenim žarom počne planirati svoj napad. Situacija je teško mogla biti bolja; nikakva straža nije patrolirala vanjskim vrtovima palače. Kad bi uhvatio svoju lovinu prije nego što se približi dvorcu, mogao bi udariti i povući se neotkriven, te se vratiti sljedećeg dana i udariti ponovno. Između njega i dvorca nalazio se ogroman labirint, izgrađen od šimširove živice. Savršeno! Vilenjak se zločesto nasmiješi. Siva djevojčura i njezin ljudski kućni ljubimac ušli su u vlastitu grobnicu. Mogli bi proći dani prije nego što netko otkrije tijela u tom labirintu. Plan je ipak imao nedostataka. Sam labirint ga nije zabrinjavao, no do njegovog se ulaza moglo doći samo kroz vrt prepun zvončića. Uzgajani zbog zvuka kao i zbog mirisa, cvjetovi su

slali nejasnu glazbu koja je lebdjela prema njemu kroz mirni jutarnji zrak. Vilenjak posluša jedan trenutak i vilica mu se zategne. Već je vidio takve vrtove. Cvijetne lijehe i kipovi bili su razmješteni na takav način da hvataju i provode čak i najmanji dašak vjetra, tako da su cvjetovi neprestano odzvanjali jednom od nekoliko melodija, čiji je izbor ovisio o smjeru povjetarca. Bilo kakvo narušavanje strujanja zraka, koliko god blago, promijenilo bi njihovu pjesmu. Zapravo, vrt je bio prekrasan, no vrlo efikasan alarmni sustav. Budući da je njegova lovina bez sumnje bila u labirintu i da se kretala prema dvorcu, vilenjak je znao da mora riskirati. Lako preskoči preko niskog kamenog zida i protrči pokraj znatiželjnih paunova, te odmjerenim kretnjama kakve su mogli postići samo najbolji vilenjački rendžeri sklizne kroz vrt sa zvončićima. Kao što se i bojao, pjesma zvončića suptilno se promijenila s njegovim prolaskom. Njegovu je osjetljivom uhu ovo narušavanje bilo napadno kao jeka trube, pa se skloni iza kipa i pripremi za nailazak straže iz palače. Prođe nekoliko tihih minuta, a vilenjak se polagano opusti. Na vlastito iznenađenje, došao je neotkriven do labirinta. Bacivši posljednji pogled po vrtu, uvjeri se da je doista sam. Usne su mu se iskrivile s prezirom dok je zamišljao stražu u palači; volovi previše glupi i prosti da bi prepoznali vlastiti glazbeni alarm. Bez sluha, kao i svi sivi vilenjaci. S bezglasnim cerekom, vilenjak klizne u labirint. Vrtni labirinti, znao je, često prate uobičajen obrazac. Nakon nekoliko samopouzdanih zaokreta, počne sumnjati da je pronašao iznimku. Ovaj labirint razlikovao se od svih koje je do tada vidio. Beskrajni i hiroviti, njegovi su zavojiti puteljci lutali od jednog malog vrta do drugog, a svaki je bio još nevjerojatniji od prethodnog. Sa sve većom nevjericom, vilenjak je prolazio pokraj egzotičnih voćnjaka, fontana, sjenica, polja s bobicama, malih jezeraca punih blistavih riba i kolibrića koji su doručkovali između vitica crvenog trubača. Najupadljiviji su bili magični prikazi poznatih epizoda vilenjačkog folklora: rođenje morskih vilenjaka, zmajski rat na Zelenom otoku, vilenjačka armada kako pristaje uz obalu. On nastavi dalje, trčeći do ulaza u još jednu čistinu s vrtom. Baci pogled unutra i klizeći se zaustavi. Ispred njega nalazilo se mramomo postolje na čijem je vrhu stajala velika kugla ispunjena vodom. Sigurno prije nije prošao pokraj nje! Prišulja se bliže da bi je bolje pogledao. Magična iluzija bjesnila je unutar sfere, grozna morska oluja koja je razbacivala malene vilenjačke lađe. Pred njegovim užasnutim očima, morska božica Umberlee izdigla se iz valova, a njezina je bijela kosa letjela u oluji kao bljesak munje. O bogovi, bilo je to ponovno rođenje morskih vilenjaka! Nije bilo sumnje. Čak ni ovakav apsurdan labirint nije mogao imati dva takva prikaza. Vilenjak zarije obje ruke u kosu, čupajući je s gađenjem. On, slavni vilenjački rendžer, trčkarao je okolo u krugovima. Prije negoli se nastavio psovati, začuje blago kuckanje negdje u blizini. Pratio ga je do velikog, okruglog vrta, okruženog cvjetovima koji su privlačili oblake leptira. Mnogo je puteva vodilo iz tog vrta kojim su dominirale blijedoplave ruže u lijehi oblikovanoj kao mjesečev srp. Kod jednog vrha mjeseca od plavih mža stajao je postariji vilenjački vrtlar, sjeckajući ružine grmove s više entuzijazma nego stručnosti. Uljez se ponovno nasmiješi. Po svim znakovima, ovo je bilo središte labirinta; njegova je lovina zasigurno prošla ovuda. Stari će mu vrtlar reći, ako treba i pred vrškom noža, kojim je putem krenula djevojčura. Vilenjak se uvuče u vrt. Kad je ušao, jato leptira uzleti, a vrtlar podigne pogled. Srebrne oči bile su mu sjajne od blage znatiželje zbog ovog prekida. Pogled mu padne na uljeza, no samo mahne i pročisti grlo kao da će ga pozdraviti. Ne, ne to! pomisli uljez u trenutku panike. Nije smio upozoriti svoju lovinu! Bodež poleti, a preko lica vrtlara prijeđe iznenađeni izraz. Ruka starog vilenjaka podigia

se i zašeprtljala oko oštrice u grudima, dok se teško rušio na tlo. Gruba mu se kapica otkotrlja, a iz nje se prolije bujna duga, tamnoplava kosa, prošarana srebrnim nitima. Plavo! Ubojicu preplavi uzbuđenje, pa u tihim skokovima pretrči udaljenost do palog vilenjaka. Dok se saginjao pokraj leša, bljesak zlata privuče mu pogled. Posegne za njim. Ispod vrtlareve grube tunike od lanenog platna izvuče medaljon s kraljevskom krunom. Dakle, istina je. Ubojica ispusti medaljon i sjedne na pete, osjetivši vrtoglavicu od zanosa. Najsretnijom od svih pogrešaka, ubio je kralja Zaora! Ženski vrisak, prodoran i tjeskoban, prekine njegovu privatnu proslavu. U jednom brzom pokretu vilenjački ubojica skoči na noge i okrene se s dva mača u rukama. Našao se licem u lice sa svojom lovinom. Bila je tako bijela i mirna, da se na trenutak činilo da je isklesana iz mramora. No, niti jedan kipar ne bi mogao uhvatiti tugu i krivnju koja je iskrivila njezino blijedo lice. Zglavci jedne šake pritiskali su joj usta, a drugom šakom držala se za ruku visokog muškarca pored sebe. Ah, sudbina mi je naklonjena danas, likovao je vilenjački ubojica. Vođen svojim oštricama, brzo i samopouzdano krene prema paru. Na njegovo iznenađenje, preveliki je djevojčurin sudrug bio dovoljno razborit da skine mali lovački luk s ramena i pošalje strijelu. Vilenjački je ubojica najprije osjetio omamljujući udar, a zatim i vreli bljesak boli dok je strijela probijala njegov kožni oklop i zabijala mu se u bok, malo ispod rebara. Pogleda prema dršku i primijeti da se strijela nije duboko zabila, te da nije pogodila nijednu vitalnu točku. Prizivajući svu svoju strogu samodisciplinu, odbaci bol i podigne mačeve. Još uvijek je mogao ubiti djevojčuru - ubiti ih oboje - prije nego što pobjegne. Doista, ovo će biti odličan posao za jedan dan. “Ovuda!” Rezonantni kontraalt odjekne negdje iz blizine. Ženski je vrisak upozorio stražu u palači. Ubojica začuje korake najmanje desetak stražara koji su se brzo približavali. Ne smiju ga zarobiti i ispitati! Za svoju stvar bi umro, i to rado, no sivi vladari mu sigurno ne bi podarili dostojanstvo smrti. Vilenjački je ubojica oklijevao samo jedan trenutak, da bi se okrenuo i pobjegao natrag prema proplanku i čarobnom portalu koji je ondje stajao. Teško dišući, s vrtoglavicom od boli i gubitka krvi, vilenjak zaroni kroz krug od plavog dima koji je označavao čarobne vratnice. Uhvate ga jake, vitke ruke i spuste ga na tlo. “Fenian! Reci mi što se dogodilo!” “Portal vodi u Evermeet”, zasopće ranjeni vilenjak. “Kralj Zaor leži mrtav.” Trijumfalni, zvonki uzvik otme se vilenjakovom sudrugu, odzvanjajući preko planina i natjeravši nekoliko ptica pjevica u bijeg. “A vilenjačka djevojčura? Harfist?” upita uzbuđeno. “Još su živi”, prizna vilenjak. Napor od pričanja doveo je do novog grča agonije. Iskrivio je lice i objema rukama zgrabio držak strijele. “Smiri se”, utješi ga prijatelj. “Amnestria i njezin ljudski ljubavnik uskoro će pratiti Zaora u smrt.” Nježno je odmaknuo vilenjakove ruke i počeo vaditi strijelu. “Jesu li te vidjeli?” “Da”, stigne odgovor između stisnutih zuba. Ruke se na strijeli umire, pa napnu. “Unatoč tome, napravio si dobar posao.” Brzim pokretom, govornik gurne strijelu prema gore, ispod vilenjakovih rebara u srce. Kad se istjecanje krvi polako zaustavilo, oslobodi strijelu i zabode je natrag u vilenjakovo tijelo pod početnim kutem. Ustane i s tračkom žaljenja zagleda se u mrtvog vilenjaka. “Ali ne dovoljno dobar”, promrmlja.

Jedan Mjesec je izašao, a za njegovim tragom vuklo se devet malih zvjezdica koje su ljubavnici i bardi nazivali Seluneinim suzama. Polako je plačući ispirao boju iz jesenskog sutona. Nad vrtom se spuštao mrak, a magle - tajanstveni oblaci po kojima su Brda sivog plašta dobila ime - počeše se skupljati, prekrivajući vrt i prigušujući posljednje udarce vilenjačkih pogrebnih zvona. Malo je bilo mjesta u Evereski mirnijih od hrama Hannali Celanil, vilenjačke božice ljepote i romantične ljubavi. Hram, ogromna građevina od bijelog mramora i mjesečevog kamena, počivao je na najvišem brdu grada, okružen vrtovima koji su čak i tako kasno ujesen cvali rijetkim cvijećem i egzotičnim voćem. Na niskom postolju u samom središtu vrtova stajao je kip Hannali Celanil, isklesan od rijetkog bijelog kamena. Ali usamljena prilika, šćućurena u podnožju kipa, nije marila za prelijepi okoliš. Otupjela od tuge i šoka, poluvilenjačka djeva tankim je rukama obgrlila koljena i slijepo zurila preko grada u udaljena brda. Nije primijetila da su se u Evereski upalila ulična svjetla; niti se čvršće umotala u plašt kako bi se zaštitila od prohladne magle koja se skupljala oko nje. Činilo se kao da je neki instinkt privukao dijete u vrtove hrama; možda se nadala da će to mjesto, koje je bilo omiljeno sklonište njezine majke, u sebi sadržavati neki zaostali odjek njezine prisutnosti. Arilyn od Evereske, koja još nije napunila ni petnaest godina, nije mogla shvatiti kako je njezina majka, Z’beryl - vješta vilenjačka ratnica-čarobnica - uopće mogla umrijeti, a kamoli od ruke običnih lopova. No, sumnje nije bilo. Ubojice su priznale zločin i tijela njih dvojice još uvijek su se njihala s grudobrana na gradskim zidinama. Arilyn je prisustvovala pogubljenju, promatrajući sablasnu ceremoniju s nekim neobičnim osjećajem nezainteresiranosti. Previše se toga dogodilo što ju je potpuno zaokupilo. Mlada poluvilenjakinja privuče noge bliže grudima i pusti da joj čelo padne na koljena. Iscrpila se pokušavajući pronaći smisao svega toga. Z’beryl je bila jedina obitelj koju je ikad poznavala; je li doista moguće da je više nema? I tad, prateći sjenu majčine smrti, stigao je drugi šok: nagla i tajanstvena pojava Z’berylinih rođaka. Nepristupačni i udaljeni, čudni su vilenjaci jedva primijetili Arilyninu prisutnost, tugujući iza velova svojih srebrnih žalobnih halja. Obitelj bez lica. Sjećanje na njih još ju je uvijek zeblo, i ona se čvršće umota u svoj stari plašt. Odmah nakon pogreba odbacila je vlastite žalobne halje i potražila poznatu ugodu svoje uobičajene odjeće. Nosila je jednostavnu tuniku preko široke košulje, a tamne su joj hlače bile zataknute u iznošene čizme, koje su bile isto toliko udobne koliko i otrcane. Jedina stvar po kojoj se razlikovala od uličnog siročeta bio je drevni mač o njezinom boku. Ruka joj odluta prema maču, jedinoj ostavštini njezine majke, dok su joj prsti odsutno iscrtavali tajanstvene rune koje su se protezale po cijeloj dužini korica. Mač kao da je već postao dio nje. Međutim, majčini rođaci zadržali su se nakon pogreba u žučnoj diskusiji, raspravljajući o tome je li Z’beryl imala pravo ostaviti mač jednom poluvilenjaku. Začudo, nitko joj ga nije pokušao uzeti. Kad su napokon otišli, jednako tajanstveno kao što su se pojavili, Arilyn se nije osjećala ni više ni manje usamljenom negoli je bila prije njihovog pojavljivanja. “Arilyn od Evereske? Oprosti mi, dijete. Ne bih ti želio smetati u tvojoj tuzi, ali moram razgovarati s tobom.” Tiho izgovorene riječi trgnuše Arilyn iz razmišljanja. Uspravila se i zažmirkala u smjeru melodičnog glasa. Visoki, vitki vilenjak stajao je na ulazu u unutrašnji vrt, kao da čeka njezinu dozvolu da uđe. Arilyn je imala oštar vid, naslijeđe majčine rase, pa čak i u maglovitom sumraku lako

raspozna identitet posjetitelja. Njezina uobičajena hladnokrvnost ispari pred idolom iz djetinjstva. Susret s Kymilom Nimesinom, a ona je u ovakvom stanju! Ozlojeđena, ali i uzbuđena, nespretno ustane i obriše ruke o stražnji dio hlača. Kymil Nimesin bio je plemeniti vilenjak iz obitelji visoka roda koja je nekoć vladala u davno izgubljenom vilenjačkom kraljevstvu Myth Drannor. Trenutno učitelj mačevanja na vojnoj akademiji, bio je poznati pustolov i majstor tajanstvene ratne magije. Pričalo se da je povezan s tajanstvenom grupom poznatom pod imenom Harfisti. Arilyn je čvrsto vjerovala u te priče, jer su podržavale herojsku sliku koju je stvorila o Kymilu Nimesinu. Takve priče objasnile bi i njegovu prisutnost; Z’beryl joj je jednom rekla da su vilenjaci iz Evereske bili prilično zainteresirani za djelovanje Harfista. “Lorde Nimesin.” Arilyn se uspravi do pune visine i ispruži obje ruke s dlanovima prema gore, u tradicionalnoj gesti poštovanja. Vilenjak se zauzvrat nakloni, te klizne prema njoj s otmjenošću plesača - ili neusporedivog ratnika. Plemeniti vilenjak, poznat i kao zlatni vilenjak, nije bio čest prizor u koloniji mjesečevih vilenjaka u Evereski. Arilyn se osjeti vrlo obično i sumomo, usporedivši svoju bijelu kožu i dječački ošišanu crnu kosu sa svijetlim, egzotičnim koloritom zlatnog vilenjaka. Imao je brončani ten svoje podvrste, dugu zlatnu kosu prošaranu bakrenim prugama, te oči poput uglačanog crnog mramora. Dok se majstor približavao, Arilyn se divila otmjenosti, čistoj fizičkoj ljepoti koja je povećavala njegovu auru plemenitosti i moći. Kymil Nimesin bio je pravi quessir, časni vilenjak. Ona zakorači prema njemu i duboko se pokloni. “Počašćena sam, lorde Nimesin”, ponovi. “Možeš me zvati Kymil”, on je nježno ispravi. “Prošlo je mnogo stoljeća otkad je moja obitelja bila lordovska.” Vilenjak ju je jedan dugi trenutak proučavao, da bi potom svoje opsidijanske oči okrenuo prema kipu iza nje. “Mislio sam da ću te ovdje naći”, promrlja. “Gospodaru?” Arilyn začuđeno skupi obrve. Njegov pogled bljesne prema njoj. “Kip božice ljepote nevjerojatno je sličan tvojoj majci. Da sam na tvom mjestu, i ja bih noćas došao ovamo”, objasni. “Vi ste je poznavali? Poznavali ste Z’beryl?” željno upita Arilyn. Uzbuđeno zakorači naprijed i zgrabi vilenjaka za podlaktice. Tako joj je malo osoba moglo reći išta o životu njezine majke, da je u svojoj gladi za informacijama zaboravila strahopoštovanje prema slavnom quessiru. “Nakratko smo se sreli prije mnogo godina”, odgovori Kymil. Nježno se oslobodi Arilyninog impulzivnog zahvata i nastavi zamišljeno promatrati kip Hannali Celanil. Jednom ili dvaput bacio je pogled na Arilyn, a njoj se činilo kao da pokušava donijeti neku odluku. Nestrpljivo se prebacivala s noge na nogu, no to ne navede Kymila da nastavi s razgovorom. Nakon trenutka tišine, ona odvoji pogled pun očekivanja od quessira i poslušno zaškilji prema kipu Hannali Celanil, pokušavajući u hladnoj bijeloj ljepoti božice prepoznati nešto od svoje majke. Činilo se da se mjesečina zadržava na kipu, kao da je oduševljena njegovom dražešću. Vitkija i ljepša od bilo koje ljudske žene, Hannali Celanil imala je oštre, delikatne crte lica vilenjačke rase. Mali osmijeh pun razumijevanja svijao joj je savršene usnice dok je bademastim očima nadgledala svoju domovinu. Ruka dugih prstiju počivala joj je na srcu, a druga je dodirivala zašiljeno uho. Hannali Celanil često su prikazivali u toj pozi, kako bi naglasili da je uvijek bila osjetljiva na molitve ljubavnika. Na platnu svoje mašte Arilyn oboji jagodice i uši kipa s malo plave boje i zamijeni pomno izrađenu kapu od bijelog kamena Z’berylinim dugim safirnim pletenicama. U mašti priveže mač o božicin bok, a na kraju zamisli da su joj oči plave sa zlatnim iskrama, tople od majčinske

ljubavi. “Da”, složi se ona. “Doista joj je slična.” Zvuk njezina glasa trgne Kymila iz razmišljanja i njegov odsutni pogled nestane. Položi ruku na Arilynino rame, kratkom i tihom gestom punom sućuti koja se činila stranom njegovoj strogoj naravi. “Žao mi je zbog tvog gubitka, dijete”, reče. “Ako smijem pitati - što sad planiraš?” Zaprepaštena, Arilyn se povuče, prazno zureći u quessira. Pitanje je svakako bilo razumno, no uznemimjuće stvamo. Nije imala pojma što će dalje. Jednostavno nije razmišljala toliko unaprijed. Tišinu prekinu mjedeni, nazalni tonovi krumhoma. Arilyn prepozna signal za promjenu straže; vojarne Straže Evereske stajale su u podnožju brda, a zvukovi njihovog ritualnog večernjeg manevra dolebdjeli su na povjetarcu do vrtova hrama. “Prijavit ću se za stražu”, impulzivno izjavi. Osmijeh preleti preko Kymesinovog lica. “Da je vjetar zapuhao sa zapada, čuli bismo čaranje iz Univerziteta za magiju. Bi li tada odlučila postati čarobnjakom?” Arilyn sagne glavu, posramljena svojim djetinjastim izljevom. No, tvrdoglavo ustraje: “Ne. Uvijek sam željela biti ratnica, kao što je bila moja majka.” Dok je govorila, ponosno podigne obraz, a ruka joj se spusti na držak majčinog mača. Njezinog mača. “Razumijem.” Kymilove su oči slijedile pokret, skupivši se dok je proučavao Arilynino oružje. “Tvoja je majka bila čarobnica i ratnica. Bila je vrlo štovana kao predavač na Školi za magiju i oružje. Da li te podučila u toj umjetnosti?” Arilyn zavrti glavom. “Ne. Bojim se da nemam dara za magiju.” Osmijeh joj preleti licem. “A nemam baš ni interesa.” “Pretpostavljam da ti nije prenijela predaju o mjesečevoj oštrici?” “Mislite, o ovom maču? Ako tu i postoji priča, ja je nikad nisam čula”, odgovori Arilyn. “Majka mi je samo rekla da će jednog dana pripasti meni, i obećala da će mi pričati o njemu kad dovoljno odrastem.” “Jesi li upotrijebila oružje?” “Nikad”, reče ona. “A nije ni majka, iako je mač uvijek imala sa sobom. Uvijek ga je nosila, do...”, glas joj zadrhti. “Do sprovoda”, nježno dovrši Kymil. Arilyn teško proguta. “Da. Do tada. Pročitali su majčinu oporuku i mač je pripao meni.” “Jesi li ga izvukla iz korica?” Quessirovo ju je pitanje zbunilo, no pretpostavila je da on ima svoje razloge zbog kojih ga je postavio. Odgovorila mu je jednostavno odmahnuvši glavom. “Hmmm. Sigurna si da ti Z’beryl nije ništa rekla o tom oružju?” navaljivao je Kymil. “Ništa”, tužno prizna Arilyn. Razvedri se i doda: “Ipak, majka me učila borbi. Jako sam dobra u tome.” Ovo posljednje izjavi s nevinom dječjom prostodušnošću. “Jesi li doista? Vidjet ćemo.” Prije nego što je mogla ponovno udahnuti, vitki je mač blistao u majstorovim rukama. Gotovo sam od sebe, njezin mač sikćući izleti iz korica i ona dvoručnim pariranjem zadrži vilenjakovu prvu munjevitu navalu. Snažan osjećaj preplavi Kymilove crne oči, no prije negoli je Arilyn uspjela imenovati quessirovu reakciju, njegovo je oštro lice ponovno postalo nečitljivo. “Imaš dobre reflekse”, napomene on ravnodušno. “Međutim, taj dvoručni zahvat ima svojih ograničenja.” Kao da želi to dokazati, Kymil izvuče drugo oružje iz pojasa, ovaj put dugački, vitki bodež. Jurne prema Arilyn, prividno napadajući bodežom, dok je mačem zamahnuo oko sebe i

odozgo prema glavi. Instinktivnom elegancijom Arilyn skoči u stranu, izbjegavši nalet bodeža dok je svojim mačem lako odbacila Kymilovu oštricu. Quessirove se obrve podignu, više zamišljeno nego iznenađeno. Ponovno je zavrtio mač u blještavom krugu, pa ponovno. Prije dovršetka drugog ciklusa, svojim bodežom navali prema Arilyn. Iako se činilo da je dijete pažnju posvetilo okretanju mača, on ju nije smeo i njezina je mjesečeva oštrica sjevnula kako bi blokirala bodež. Kymil se povuče, otplesavši nekoliko koraka unatrag i malo spustivši svoje oružje, no Arilyn nije napustila svoj obrambeni položaj. Ostane u polučučnju, budnih očiju, s obje ruke stiščući drevni mač. Izvrsno, bezglasno zaplješće Kymil. Dijete je prikazalo ne samo prirodan instinkt za borbu nego i početak dobrog prosuđivanja. Stavljajući je i dalje na kušnju, ponovno krene i zapljusne je mećavom udaraca, izmjenjujući mač i bodež u zamršenom obrascu koji bi zbunio mnoge vješte i iskusne protivnike. Arilyn je blokirala svaki udarac, što je bilo još nevjerojatnije zbog upornog korištenja onog dvoručnog zahvata. Brzinu očigledno ima, pomisli Kymil, no što je sa snagom? Vilenjak zatakne bodež natrag za pojas i visoko podigne mač, čvrsto ga držeći s obje ruke. Silovito zamahne prema dolje, uvjeren da će udarac izbiti mač iz Arilyninih ruku. Njezino oružje u polukrugu bljesne nadolje i podigne se ususret udarcu. Oštrice se sudariše snagom koja pošalje iskre kroz noć, no čvrsti zahvat kojim je mlada poluvilenjakinja držala svoj mač ne popusti. Zadovoljan, Kymil se povuče iz bitke. I dalje spremno držeći oružje, polagano je kružio oko djeteta, proučavajući je kao da traži neku slabost. No, ono što je vidio neizmjerno ga razveseli. Z’berylina poluvilenjačka kći bila je oko tri palca niža od šest stopa. Bila je visoka za ženskog predstavnika mjesečevih vilenjaka, no djetetova je građa bila vitka i dobro oblikovana. Njezina snaga i spretnost bile bi izuzetne čak i za odraslog vilenjaka. I stvarno je bila, kao što je i rekla, jako dobra. Da, dijete je nepogrešivo obećavalo. Ono što je majstoru oružja bilo najvažnije od svega, bilo je da je Arilyn potegnula mač i preživjela, što je značilo da je čarobno oružje odlučilo prihvatiti Z’berylinu nasljednicu. Primijetivši izuzetan duh koji je sjao u djetetovim jasnim očima poprskanim zlatnim točkicama, Kymil pomisli kako je mač dobro odabrao. Kymil Nimesin došao je u vrtove hrama očekujući da će zateći patetičnog polutana, a ispred njega, u sirovom i neočekivanom obliku, nalazio se žutokljuni heroj. Svjesna njegovog pomnog ispitivanja, Arilyn se okretala zajedno s njim, ostajući mu uvijek okrenuta licem i držeći mač u obrambenom položaju. Radost joj je tekla žilama, a vatreni ushit sjao u očima dok je očekivala nastavak bitke. Iako je odrasla s mačem u ruci, nikad se nije susrela s takvim protivnikom. Niti je ikad rukovala takvim mačem. Više od ičeg željela je da se borba nastavi. Impulzivno poleti naprijed, u pokušaju da povuče Kymila. On lako odbije njezin udar i odmaknuvši se vrati mač u korice. “Ne, za sada je dosta. Tvoj duh je hvalevrijedan, no nepotrebno mačevanje u vrtu hrama bilo bi nedolično.” On ispruži ruku. “Mogu li sad vidjeti mjesečevu oštricu?” Iako razočarana quessirovim odbijanjem da nastavi borbu, Arilyn osjeti da je prošla neku vrstu ispita. Progutavši trijumfalni osmijeh uhvati mač za vrh i ponudi ga majstoru, drškom prema naprijed. Kymil odmahne glavom. “Najprije ga vrati u korice.” Zbunjena, napravi kako joj je rekao. Mač glatko klizne u korice, a ona skine pojas i preda ga zlatnom vilenjaku. Kymil pažljivo pregleda oružje. Jedan dugi trenutak proučavao je rune na koricama prije negoli je svoju pažnju posvetio dršku mača, nježno prešavši prstima po velikom, praznom

ovalnom udubljenju malo ispod drška oštrice. “Trebat će mu novi kamen koji će zamijeniti ovaj što nedostaje.” Upitno podigne obrvu. “Ravnoteža mu je malo nepravilna, zar ne?” “Nisam primijetila.” “Primijetit ćeš s vremenom, kad napreduješ u obuci”, uvjeri je on. “Obuci?” Gomila pitanja zakotrlja joj se kroz um i preleti licem, no Kymil nestrpljivom gestom odbaci njezinu znatiželju. “Kasnije. Najprije, reci mi što znaš o svom ocu.” Vilenjakov zahtjev iznenadi Arilyn i ona zašuti. Mnogo je godina prošlo otkad si je dopustila luksuz razmišljanja o svom ocu. Kao malo dijete izmišljala je pomno izgrađene fantazije, no u stvarnosti nije gotovo ništa znala o okolnostima svog rođenja. Iako su vilenjaci u pravilu naslijeđu posvećivali veliku pažnju, Z’beryl je uvijek naglašavala da je obiteljska pozadina manje važna od pojedinačne zasluge. Arilyn je to neuobičajeno gledište prihvaćala najbolje što je mogla, no ovog je trenutka očajnički žudjela za nekom grandioznom obiteljskom poviješću koju bi mogla ispričati Kymilu Nimesinu. Znala je koliko su takve stvari bile važne zlatnim vilenjacima, ponosnima na svoje obiteljske loze. Pažljivo je odgovorila: “Možda ste primijetili da sam ja poluvilenjak. Moj otac je bio čovjek.” “Bio?” “Da. Kad sam bila mnogo mlađa, često sam pitala majku o njemu, no to bi nju toliko rastužilo da sam prestala. Uvijek sam pretpostavljala da je mrtav.” “A što je sa Z’berylinom obitelji?” navaljivao je Kymil. Arilynin jedini odgovor bilo je prezrivo šmrkanje. Quessir podigne jednu zlatnu obrvu. “Izgleda da znaš za njih?” “Vrlo malo.” Arilyn ponosno podigne obraz. Oni nju nisu željeli, a ona od njih sigurno neće ništa tražiti. “Nikad nisam vidjela nikog od njih prije majčinog sprovoda, niti očekujem da ću ih ikad više vidjeti.” “Da?” Kymilov je interes bio očigledan, no Arilyn slegnuvši ramenima odbaci njegovo pitanje. “Jedina stvar koju su htjeli od mene je mač. Još uvijek mi nije jasno zašto ga jednostavno nisu uzeli.” Zlatni si vilenjak dopusti prezirni smiješak. “Nisu mogli. Ovo je mjesečeva oštrica, nasljedni mač kojim može rukovati samo jedna osoba. Z’beryl ga je ostavila tebi, a on je poštovao njezin izbor.” “Poštovao je? Kako znate?” Vilenjakove crte lica se iskrive. “Izvukla si mač i još si živa”, reče. “Ah.” Kymil ispruži ukoričenu mjesečevu oštricu prema Arilyn u gotovo smjernoj gesti. “Mač je odabrao i tim odabirom te izdvojio. Nitko osim tebe ne može rukovati njime niti ga čak dodirnuti u koricama bez tvog dopuštenja. Od ove noći do trenutka tvoje smrti, ne možeš se rastaviti od ovog oružja.” “To znači da smo mač i ja sad družina?” upita ona oklijevajući i odmjeravajući omžje koje joj je pmžao. “Takoreći, da. Njegova magija je samo tvoja.” “Magija?” Arilyn uzme mač i oprezno ga opaše, kao da očekuje da će ta stvar svaki čas promijeniti oblik. “Što može raditi?” “Budući da ne znam povijest ove određene oštrice, ne mogu reći”, odgovori Kymil promatrajući je s odobravanjem. Arilyn je izvukla mač i proučavala ga s novim zanimanjem,

zaboravivši svoj trenutni strah. “Ne postoje dvije jednake mjesečeve oštrice.” Ona baci pogled prema njemu. “Ima ih još?” “Da, ali su prilično rijetke. Svaka oštrica ima jedinstvenu i složenu povijest, jer se magije mačeva razvijaju i rastu kako svaki nositelj u svoju mjesečevu oštricu ugrađuje novu sposobnost.” Uzbuđenje ozari lice poluvilenjakinje. “Pa onda i ja mogu dodati novu magičnu sposobnost maču? Koju god želim?” “Bojim se da ne možeš”, reče Kymil, pokazujući ovalno udubljenje ispod drška mača. “Tvom maču nedostaje začarani mjesečev kamen koji djeluje kao kanal između nositelja i oružja. Sve magične moći dolaze od nositelja, prolaze kroz kamen i na kraju ih upija sam mač.” . “Ah.” Zlatni se vilenjak blijedo nasmiješi. “Nemoj biti toliko razočarana, dijete. Sve već uspostavljene sposobnosti mača tebi su na raspolaganju.” “Koje?” upita ona sa zanimanjem. Kymilove se crne oči lagano zatvore. Odmahne glavom i polako ispusti rezignirani uzdah. “Vidim, bit ćeš zahtjevan učenik”, promrmlja. “Budući da nemaš nikog drugog, nudim ti, ako to želiš, da te sam obučim.” Arilyn zaneseno izlane: “O da!” Već sljedećeg trenutka, lice joj se objesi. “Ali kako? Vojna akademija me neće prihvatiti.” “Glupost.” Odjednom živahan, Kymil odbaci tu tvrdnju mahnuvši rukom. “Ti već sad pokazuješ više vještine i mogućnosti nego većina njihovih najboljih učenika. Ljudi su, posebno, u najboljem slučaju sposobni naučiti samo osnove borbenog umjeća. Bit će dobrodošla promjena imati vrijednog studenta. I Z’berylinu kći...” Vilenjakov je glas odlutao dok je razmišljao o mogućnostima. Ne baš uvjerena, Arilyn se zagleda u izlizani vrh svoje čizme. “Mora proći još nekoliko godina prije nego što stignem do dobi kad poluvilenjaci mogu biti primljeni...” “To neće biti problem”, prekine je Kymil, a njegov je ton ukazivao da je to pitanje riješeno. “Ti si etriel pod mojim tutorstvom. To je sve što će akademija tražiti.” Arilynina se glava oštro trzne od iznenađenja. Oči joj se rašire od strahopoštovanja pred onim što je rekao i što je uključivala njegova izjava. Tad joj se ramena usprave i ona brzim, odlučnim pokretom vrati mač u korice. Više nije bila poluvilenjačko siroče, dijete nepoznatnog oca. Bila je etriel, plemenita vilenjačka sestra. Kymil Nimesin je tako rekao. “Onda dobro”, otresito zaključi Kymil, “to je riješeno. Jedino još trebaš položiti zavjet naukovanja. Izvuci mač, ako to želiš, i ponavljaj za mnom riječi koje ću izgovoriti.” Svladana, ali uzbuđena, Arilyn izvuče mjesečevu oštricu. Kao obuzeta stane pokraj kipa i klekne na koljena; ovaj će zavjet dati pod nogama vilenjačke božice, kako i priliči jednoj etriel. Držeći mjesečevu oštricu s obje ruke, ispruži mač ispred sebe i podigne oči prema majstom, očekujući riječi zavjeta. Kymilov jedini odgovor bio je oštri uzdah. Ispunjena nesigurnošću, Arilyn se podigne na noge, no zlatni se vilenjak povuče; pogled mu je bio prikovan za mjesečevu oštricu. Arilyn pogleda prema dolje. U njezinim rukama, mač je počeo sjajiti blijedim, plavim svjetlom. Postajalo je sve jače dok se, kao živa stvar, nije odvojilo od mača, dodirujući maglu i pretvarajući je u vrtloge koji su kao utvare lebdjeli oko vilenjaka. Dok je zapanjeni par promatrao, magle se počnu okretati kao da su zbunjene. Napokon, stignu do kipa, donoseći azurni sjaj na božicino lice. Negdje u pozadini svog uma Arilyn prepozna jednu izraženu notu u buci vlastitih emocija. Je li taj osjećaj bio više nalik nekoj hladnoj energiji ili prisutnosti nekog čudnog entiteta, nije mogla reći, no to je bila sila koja se nalazila istovremeno unutar i izvan nje. Rasla je, dok vrt

nije zasjao plavim svjetlom, a njezini osjeti zabrujali od moći. Je li takav bio osjećaj magije? Bio je zastrašujuć i stran, no istovremeno dio nje kao i njezina desna ruka. Potresena, Arilyn odbaci mač. Istog trenutka na vrt se sruši tama, tama koju je oživljavao samo mjesec zastrt maglom i sjaj mjesečeve oštrice koji je brzo blijedio. “Što je to bilo?” upita Arilyn šaptom punim strahopoštovanja. “Kamo je otišlo?” Kymil joj ponovno priđe. “Ne znam”, prizna. “Mnogo je tajni vezano uz mjesečevu oštricu.” Arilyn oprezno posegne da dotakne kamenu ruku koja je ležala povrh božicinog srca. Činilo joj se da se djelić plavog svjetla tamo zadržao. “No, hajde sad”, opomene je Kymil, a njegov oštar ton rasprši osjećaj strahopoštovanja koji ju je obuzeo. “Nemoj dopustiti da te ovaj incident uplaši ili omete. Siguran sam da će se objašnjenje pojaviti kad za to dođe vrijeme. Zajedno ćemo otkriti sposobnosti mjesečeve oštrice. Ti imaš talent i izvanredno nasljedstvo; ja ti mogu dati vještine i vrijedan cilj. A sad, hoćemo li nastaviti sa zavjetom?” Imati Kymila Nimesina kao učitelja i mentora! Arilyn željno kimne glavom i ponovno podigne mač. Svjetlo u njezinim plavim očima zasjenilo je sve bljeđu oštricu dok je ponavljala riječi rituala.

Dva “E, ovo je dobro! Ovo će ući u moje memoare, sigurno i definitivno. Omiljeni ubojica Harfista dolazi k meni po savjet!” Starac se oduševljeno hihotao držeći se za rub svog pisaćeg stola dok se ljuljao naprijed-natrag u stolici usred delirija hroptavog veselja. Posjetitelj niije bio oduševljen njegovim uživanjem u situaciji. Ruku stisnutih uz bokove, Arilyn Moonblade 1 škripala je zubima i čekala da se umirovljeni agent Zhentarima prestane zabavljati. Po njezinom mišljenju, svaki susret sa Zhentarimima trebalo bi rješavati mačem, a ne diplomacijom i pregovaranjem. Crna je mreža bila odana bogovima zla isto koliko i pojedinačnoj i kolektivnoj pohlepi svojih članova, a ovaj je čovjek bio posebno neugodan uzorak. Mjesečeva je oštrica na Arilyninom boku glasno zujala od tihog zgražanja, vrlo precizno odražavajući i njezino mišljenje. Usto, njegovo je izrugivanje pogodilo malo preblizu njezinoj bolnoj točki. Poluvilenjačka pustolovka nije imala drugog izbora nego da podnese tu hihotavu budalu, jer je on posjedovao informacije koje bi teško pronašla negdje drugdje. Mirno je čekala, zureći u starca s dobro prikrivenim gnušanjem. Njegova je naborana koža imala nezdravu sivkastu nijansu, a zbog ispijenih udova i napuhnutog trbuha izrazito je sličio prevelikom pauku. I karakterom je također sličio pauku, i Arilyn se svaki put iznenadila kad bi ga pogledala i shvatila da nema osam nogu, tipičnih za svoju vrstu. Njegov je brlog bio odgovarajuće okruženje, tamna soba s niskim gredama iznad krčme, okićena prašnjavom paučinom i oživljena samo mutnim svjetlom fenjera i mirisom koji se podizao s pripremljene večere - jetra i luk, pretpostavljala je. Odmah je bilo očigledno na što je čovjek trošio svoje nepošteno stečeno bogatstvo; imao je literarnih pretenzija i bio je zaposlen pisanjem masivnog sveska. Gomile skupog pergamenta stajale su razbacane po pisaćem stolu koji se tresao pod napadom njegovog smijeha. Konačno, starac se stiša do hihota i obriše suzne oči. Još uvijek sjajeći od zadovoljstva, mahne prema stolici pokraj pisaćeg stola. “Sjedni, sjedni. Smjesti se udobno, pa ćemo popričati o poslu.” Arilyn je prezirala tu ljubaznost. Taj je čovjek u svoje doba također bio ubojica, no ona nije imala ništa zajedničko s tim kukavnim ljudskim bićem. Smjestila se na rub ponuđene stolice i rekla formalnim tonom: “Primio si našu obavijest i vjerujem da razumiješ situaciju.” “Više-manje.” Čovjek podigne jednu čupavu obrvu. “Čini se kao previše strke oko hrpice religijskih tričarija.” “Neprocjenjivih artefakata, svetih božici Sune”, ispravi ga Arilyn. “Odjednom su Harfisti preplavljeni odanošću prema božici ljepote, a? Kad se to dogodilo?” “Artefakti su ukradeni od poslanika Sunine crkve, a svećenice iz njegove pratnje su ubijene.” “Pa? Takve se stvari događaju.” Starac slegne ramenima. Njegov stav podigne Arilyninu već probuđenu razdraženost vrlo blizu točke ključanja. Ona je bila član patrole koja je otkrila iznakažena tijela. Zbog te uspomene zaboravi svoje ionako bezvoljno pristajanje na diplomaciju. “Naravno, gubitak nevinih života je trivijalna sitnica”, izgovori s otrovnom ironijom, “no Suneina crkva bi jako voljela dobiti svoje artefakte natrag.” “Nevini životi ili ne, ovo nije vrsta kolača u koje Harfisti inače guraju svoje prste”, istakne Zhentarim s vlastitim sarkazmom. “Povrat ukradene imovine? Daj, molim te. To nije nimalo dostojanstveno.” U tome je imao pravo, u sebi se složi Arilyn. Činilo se da Harfisti nasumice sponzoriraju plemenite ciljeve, odabrane putem nekog tajanstvenog procesa u koji nije bila upućena. Međutim,

ovaj je put točno znala koji im je bio cilj. Prošle godine kraljevstva Heartlanda ujedinila su se u križarskom ratu protiv invazije barbara. Taj je križarski rat, iako uspješan, ostavio Heartland politički nestabilnim i, ironično, ojačao položaj Zhentarima smještenih u Darkholdu, njihovoj planinskoj utvrdi. Tim su se pitanjima sad bavili Harfisti. “Nema sumnje da ti je poznato da Zhentarimi imaju jednogodišnji ugovor s lokalnim vlastima. Godina će uskoro isteći, no još neko vrijeme pljačkaške skupine iz Darkholda mogu napadati bez straha od uznemiravanja ili osvete. Srećom”, reče Arilyn suho, “Harfisti nisu odgovomi lokalnim vlastima. Suneina crkva nije se imala kome obratiti kroz uobičajene kanale, pa su se - kao i mnoge druge žrtve pljački, obratili Harfistima tražeći pomoć.” Stari se Zhentarim naceri i zavali dublje u stolicu. Kvrgavim prstima zamrljanim tintom, odlupka živahan ritam na svom stolu. “Naravno. Pa zato Harfisti šalju izuzetno vještog ubojicu da se uvuče u Darkhold, uljudno zatraži povrat Suneine imovine, ostane na popodnevnom čaju s lokalnim ljudima i išulja se van. To bi bilo to, ne?” “Ja inače ne pijem čaj”, reče Arilyn s primjesom crnog humora, “no shvatio si osnovnu ideju.” “Aha. Sad kad smo se riješili formalnosti, zašto mi ne kažeš što stvarno planiraš.” “Vratiti ukradene artefakte.” Starac odškripi još jedan reumatični hihot. “Tvrdoglava djevojčura, zar ne? No dobro, igrat ćemo po tvojim pravilima. Koji to nesretni lupež ima te artefakte?” Arilyn je dugo oklijevala prije negoli će odgovoriti. Kružile su glasine o zloj krvi između ovog čovjeka i osobe koju je tražila, te joj je rečeno da bi ovaj doušnik mogao iskoristiti mogućnost da izravna račune. Prodati bivšeg suradnika njoj je bilo nezamislivo, no znala je da je to među Zhentarimima rutinska praksa. I doista, čovjek koji je sjedio ispred nje izgledao je kao da bi rado prodao i vlastitu majku u ulgarithski harem. “Pa?” potakne je on. “Cherbill Nimmt”, promrmlja Arilyn. Zhentarim ispusti dugi zvižduk. “Polako mi postaje jasno o čemu se radi. Mi smo znali raditi zajedno, Nimmt i ja, kad je on tek počinjao. Ako bi ikoga trebalo ubiti, njega bi trebalo sigurno. Gadan stvor. A kad ja to kažem, možeš mi vjerovati”, naglasi on s perverznim ponosom. Stari ubojica zamisli na trenutak ugodnu mogućnost da njegov bivši prijatelj završi mrtav, prije no što s trunkom žaljenja zaključi: “Unatoč svemu, ne vjerujem da je vrijedno umrijeti da bi se ubilo Nimmta.” “Ne planiram ni jedno ni dmgo. Dobila sam upute da se s njim trampim za ukradene stvari. Ništa više.” Sarkastični pogled koji joj je čovjek dobacio jasno je govorio da njezino nijekanje nije smatrao vrijednim komentara. “Svećenice Sune birane su zbog svoje ljepote, zar ne? Mislim da su se Nimmt i njegovi ljudi dobro proveli prije nego što su istrijebili poslanstvo.” Nostalgični izraz preplavi mu lice. “Nimmt je znao biti dobro društvo u pljački. Sjećam se kad smo...” Arilyn podigne ruku, prekinuvši starca prije negoli je uspio otputovati preduboko u močvam svojih uspomena. “Spremao si se prodati mi neke informacije o utvrdi.” “Za dobm cijenu, prodao bih bilo što.” Arilyn shvati. Iz nabora svog ogrtača izvuče vrećicu sa zlatom i baci je prema njemu. Doušnik uhvati vrećicu izvanrednom spretnošću i odvaže je izvježbanom rukom. “Ovo je otprilike pola dogovorene cijene”, napomene. “Točno pola”, reče ona. “Ostatak ćeš dobiti nakon što se vratim živa i zdrava.” “Živa i zdrava”, ponovi on s prezimim naglaskom. “Šuljanje u Darkhold i suočavanje s čovjekom kakav je Nimmt nije način da si osiguraš starost. Ne, hoću ostatak zlata nakon svršetka

tvoje misije, bilo da si mrtva ili živa.” “Ako se složim s time, što bi te spriječilo da stupiš u kontakt sa svojim starim prijateljima u Darkholdu?” Arilyn zavrti glavom. “Ne, početni dogovor ostaje. Riskiram život na temelju tvojih informacija, a ti riskiraš pola svoje naknade ovisno o mojim šansama da uspijem.” Stari zhentarimski ubojica promisli o tome, pa slegne ramenima. “Dobro. Ove informacije nisu baš tražene, pa mogu uzeti i ono što mi se za njih nudi. Krenimo na posao.” Razbaca hrpu papira na stolu i izvuče nekoliko rukom nacrtanih mapa. Mape! Arilyn se nagne bliže da bi ih bolje pogledala, pazeći da zadrži ravnodušni izraz lica. Bilo kakav znak uzbuđenja sigurno će povisiti starčevu cijenu. Nije očekivala da će naići na mape utvrde. Njezino se potajno oduševljenje poveća dok je starac govorio. Bilo joj je jasno zašto je tražio tako visoke naknade. Pažljivo i vrlo detaljno objasnio je nacrt utvrde, opisao njezinu obranu, objasnio navike i rasporede raznih frakcija i vođa. Dok je govorio, Arilyn je počela oblikovati plan. Nakon sata provedenog sa starcem, jedino joj je preostalo da smisli način ulaska u područje utvrde. Kao da joj je pročitao misli, doušnik prestane govoriti i pogleda je. “Evo tvog prvog velikog problema”, reče, opisujući kvrgavim prstom široku elipsu oko mba mape. “Ova crta ovdje predstavlja litice koje okružuju Darkholdsku dolinu. Čvrsti granit, visok od šezdeset do stotinu stopa, strm kao gradske zidine. Nije baš lagan uspon. Što je još gore, robovi stalno čiste litice od grmlja, trave i svega ostalog. Nema nikakvog zaklona.” “Ovo...”, nastavi starac, pokazujući ravnu crtu na zapadnom kraju litica, “...je vanjski zid, a ova oznaka ovdje predstavlja kapiju. To je jedini sigurni ulaz u dolinu, ali nemoj se uopće zamarati razmišljanjem o tome. Predobro je čuvan. Nitko ne ulazi preko ili kroz taj zid, ako Sememmon, gospodar Darkholda, to ne želi. Shvatila?” Arilyn kimne. “Nastavi.” “Sama utvrda smještena je u sredini ove doline. Na njezinom dnu nema gotovo ničeg, osim nekoliko hvati šume s ove strane. Postoji potok, no pun je stijena i nije baš predubok. Ne možeš ga preplivati bez da se razdereš ili da te vide. Neće biti lako ušuljati se u zamak.” Zastane kako bi mu riječi dobile na težini, pa podmuklo doda: “Kako bilo da bilo, imam baš pravu stvar. Za pravu cijenu, naravno.” Ne sačekavši njezin odgovor, podigne se sa stolice i zgrbi nad škrinjom okovanom broncom. Podigne poklopac i nakon nekoliko trenutaka prekopavanja izvuče kratki svjetlucavi crni ogrtač. Arilyn zastane dah. To je bio piwafwi, magični ogrtač nevidljivosti koji su izradili zli drow vilenjaci. Kako je starac nabavio takvo rijetko i strogo čuvano blago? “Lijepo, zar ne?” reče on, okrećući ogrtač ovamo i onamo kako bi uhvatio i reflektirao mutno svjetlo svjetiljke. “Stavi to na sebe i imaš slobodno jedrenje do utvrde.” “Nije li Darkhold zaštićen čarolijama koje upozoravaju stražu o takvoj magiji?” ogradi se ona, zureći u tamni ogrtač s mješavinom očaranosti i odbojnosti. Stari se ubojica vrati u svoje sjedalo, namjestivši nabore ogrtača preko krila. “Imaju neke zaštite, no ništa što bi moglo razotkriti ovo. Lord Sememmon ne očekuje nikakvih nevolja od strane drowa. Ova ljepotica će te uvesti u utvrdu.” Zločesto se nasmiješi. “Uvela je i izvornog vlasnika, dakako. Drowsku ženu. Ipak, čini se da magija ogrtača ne djeluje unutar utvrde. Uhvatio sam je kako se šulja po oružarnici. Nisam se zamarao pitanjem je li bila špijun ili lopov, no zadržao sam je neko vrijeme. Teško ih je ubiti, te drowe. Volim si povremeno priuštiti pokojeg vilenjaka, a ta je baš imala žara.” On zamišljeno zastane, a onda posegne za svjetiljkom i pojača plamen da bi bolje pogledao svog posjetioca. Dvadeset i pet pustolovnih godina nije teško palo na poluvilenjakinju, a nedostatak ožiljaka iz bitaka govorio je o njezinoj strahovitoj mačevalačkoj vještini. Arilyn

Moonblade posjedovala je svježu ljepotu žene koja je još uvijek južno od svoje dvadesete zime, no doušnik je znao da je gotovo dva puta starija. Njezine oštre vilenjačke crte bile su omekšane ljudskom krvlju, a vitka joj je građa djelovala varljivo krhko. Delikatna i smrtonosna, takva je bila; kombinacija koja bi je učinila omiljenom u bilo kojem bordelu u Faerunu. Njegovo blisko poznavanje takvih ustanova davalo je vjerodostojnost tom sudu. Koliko god bio star, pogled mu je preletio preko Arilyn i lascivnom preciznošću upio svaki detalj. “Hmmm. Ti si siva, zar ne?” upita, primijetivši da je njezina blijeda, gotovo bijela koža dodirnuta plavim duž visokih jagodica i šiljatih ušiju. “Da, ja sam mjesečeva vilenjakinja”, ispravi ga Arilyn. 'Sivi vilenjak’ bio je pogrdni izraz kad bi ga koristili ljudi ili patuljci, a smrtna uvreda iz usta drugog vilenjaka. Neosjetljiv na omalovažavanje koje je upravo pokazao, starac je nastavi proučavati. “Polusiva, još k tome. Ah, dobro. Ja uvijek kažem da je pola vilenjaka bolje nego ništa”, napomene cereći se. “Nakon što završimo možda bi htjela...” “Ne”, brzo reče Arilyn. Razvratni izraz na starčevom odurnom licu podigne joj žuč. Nakon tog komentara o njezinoj lozi, ne bi imala ništa s njim čak i da je lijep i pun vrlina poput vilenjačkog lorda Erlana Duirsara. “Tvoj gubitak.” On slegne ramenima i ponovno podigne piwafwi. “Želiš li taj ogrtač ili ne?” Arilyn je oklijevala. Tijekom svoje karijere preuzimala je mnoge identitete i jednom se prilikom morala prerušiti u crnog vilenjaka da bi se pridružila odbjegloj bandi drowskih plaćenika. To nije bila ugodna uspomena. Drowi su, ako je to uopće moguće, bili još gori od Zhentarima. Kad je zadatak završio, trebali su joj sati da opere crne mrlje s kože i dani da otjera sveprožimajući osjećaj zla iz duše. “Gadljiva?” izazivao je. “Ne baš. Samo se pitam kako se možeš rastati s tako čuvstvenom uspomenom”, reče ona hladno. Zhentarim odgovori sa smiješkom: “Zašto ne? Imam neke stvarno zanimljive ožiljke po kojima ću je se sjećati.” “Deset zlatnika za ogrtač?” upita Arilyn, prekidajući starca prije negoli ju je uspio počastiti s još svojih odumih anegdota. Spominjanje novca odmah ga je osvijestilo. “Deset? Uf! Neće ići. Dvadeset komada i to platinuma.” “Pet platinuma”, ponudi Arilyn. “Deset.” “Dogovoreno.” Novac i ogrtač izmjeniše ruke i Arilyn brzo ugura odom u svoju torbu, prije no što ju je svjetlo svjetiljke moglo još jače nagristi. Primijetila je da je odsjaj piwafwija već potamnio za kratko vrijeme koliko je bio izvan mračne škrinje. Ogrtač bi se vjerojatno potpuno raspao s dolaskom zore, a njegova je magija izblijedila mnogo prije smrti tamne vilenjakinje koja ga je nekoć nosila. Arilyn je znala da drowski magični predmeti blijede izvan Podtamlja, njihovog podzemnog svijeta. Pretpostavljala je da i doušnik to zna, sudeći po njegovom malom podlom osmijehu dok je spremao deset platinastih kovanica. Izgledao je strašno zadovoljan samim sobom, vjerojatno zamišljajući izraz na njezinom licu kad se skupi ogrtač pretvori u sivi dim. Arilyn mu namjemo dopusti njegov mali trijumf. Ponosio se kvalitetom informacija koje je prodavao, no osjećao je i potrebu da prevari svoje klijente. “Usput”, reče on razgovorljivo, “kako namjeravaš ući u utvrdu?” Arilyn skeptično podigne obrvu, a on se ponovno zahihoće i odmahne smežuranom rukom. “Imaš pravo, imaš pravo. Da sam na tvom mjestu, ne bih ni ja sebi rekao. Pretpostavljam da ovdje naš posao

završava, osim ako, naravno...” On sugestivo otegne riječi. Ne osvrnuvši se na njega, Arilyn pokaže na jednu od mapa. “Trebam još informacija o ovom području. Možeš li mi navesti sve puteve iz podrumske razine?” “Sigurno, ali čemu gnjavaža? Sumnjam da ćeš dospjeti tako daleko.” Arilyn se s mukom suzdrži. “Ima li tajnih vrata? Prolaza? Ili moram isplivati van kroz smetlište?” Zhentarim zamišljeno počeše bradu. “Kad to već spominješ, vjerujem da postoji nešto što bi ti moglo koristiti. To će te dodatno koštati, naravno.” Podigne hrpu pergamenata i prekopa ih dok mu nešto ne privuče pogled. Pomno pregleda nekoliko stranica svog rukopisa i zadovoljno kimne. “A, dobro. Jako malo ljudi zna za ova vrata. I sam sam skoro zaboravio na njih.” “Da?” Doda joj stranicu rukopisa, te - nakon što ju je ona pozorno proučila - detaljno rasprave put kojim će pobjeći. Zadovoljna dobivenim informacijama, Arilyn mu doda još nekoliko kovanica i ustane kao da će otići. “Zapamti, nećeš dobiti drugu polovicu naknade dok se ne vratim iz Darkholda. Jesi li još uvijek siguran u svoje savjete?” “Ja stojim iza svojih informacija”, izjavi on odlučno. Svojoj posljednjoj riječi dao je lagani naglasak, jedva suzdržavajući osmijeh kad je bacio pogled na torbu s piwafwijem osuđenim na propast. Vjeruje da me nadmudrio, primijeti Arilyn, iako je time bila zadovoljna. Takvo uvjerenje omogućit će mu da sačuva obraz nakon njezinog sljedećeg poteza. Ona izvuče smotani pergament iz pojasa i baci ga na stol. “Ovo je pismo koje opisuje naš dogovor. Moji suradnici imaju kopije. Ako me izdaš, umrijet ćeš.” Zhentarim se nasmije, premda nelagodno. “Harfisti ne rade na takav način.” Arilyn spusti obje ruke na pisaći stol i nagne se naprijed. “Sjeti se, ja nisam pravi Harfist”, reče. Prijetnja je bila blef, no činilo se da je starac ozbiljno shvatio njezine riječi. On ponovno podigne vrećicu sa zlatom, odmjeravajući je u ruci kao da odvaguje rizik s obećanjem budućeg plaćanja. Arilyn je ustvari bila neovisni pustolov. Tijekom nekoliko godina Harfisti su je često koristili kao agenta, no nikad nije bila pozvana da pristupi njihovim redovima. Mnogo je zadataka dobila iz druge ruke, preko svog učitelja, Kymila Nimesina, jer je u toj tajnoj organizaciji bilo onih koji su poprijeko gledali na poluvilenjakinju i njezinu smrtonosnu reputaciju. Kao prijatelj Harfista i ubojica, bila je neobičan hibrid, no u susretima kao što je ovaj, ta joj je kombinacija davala prednost. Doušnik ju je oprezno pogledavao, potpuno uvjeren da će ona provesti svoju prijetnju. On napokon baci pogled prema torbi s drowskim ogrtačem i naceri se. “Pola vilenjak, pola Harfist, a? Dobar naslov za poglavlje u mojim memoarima.” Komentar ubode Arilyn, čak i od takvog kao što je on. “Ako održiš našu pogodbu, možda ćeš živjeti dovoljno dugo da ga završiš”, reče. Ne želeći baciti bilo kakvu ljagu na Harfiste, ona pojasni svoju prijetnju. “Ako poginem zbog vlastite pogreške, samo ćeš izgubiti naknadu. Ako me netko izda, kopije pisma bit će poslane Cherbillu Nimmtu i vilenjačkoj čarobnici koja je zamjenik u Darkholdu. Koliko znam, gospa Ashemmi ti nije prijateljica, a znam da ni ona ni Nimmt neće biti oduševljem ako saznaju za ovu razmjenu.” Doušnik zavrti glavom i odškripi još jedan hihot. “Nije loše, nije loše”, prizna. “S takvom glavom možda i uspiješ proći kroz Darkhold. Moram priznati da je osvježavajuće vidjeti da Harfisti razvijaju zločestu crtu.” “Cilj pripada Harfistima, no metode su moje”, reče Arilyn čvrsto.

“Što god.” On odmahne rukom, otpuštajući je. “Ne brini za informacije koje sam ti dao. Dobre su. Kreni, i želim ti dobru zabavu dok se budeš uvlačila u utvrdu.” Budući da se nije mogla sjetiti prikladnog odgovora, Arilyn skupi mape i s dubokim olakšanjem ostavi starog zhentarimskog pauka samog u njegovom leglu. Doušnik je dugo i tiho zurio za njom. “Pola vilenjak, pola Harfist”, promrmlja u praznu sobu, uživajući u zvuku fraze. Razmišljajući, nekoliko je trenutaka grickao zanokticu, a tad sa zamahom izvuče pero iz tintarnice i počne pisati. Ovo će biti jedno od najboljih poglavlja u njegovim memoarima, pa čak i ako bude morao malo improvizirati da bi došao do zadovoljavajućeg svršetka. Starac je pisao dugo u noć, obuzet vlastitim bludnim mislima. Njegova svjetiljka ostane bez ulja, no on upali prvu od mnogih svijeća i nastavi pisati. Gotovo je stigla zora kad su se vrata, bešumno i neočekivano, naglo otvorila. On zaprepašteno podigne pogled, a onda mu se lice opusti u cerek. Spusti pero i s iščekivanjem razgiba ukočene prste. “Dobrodošla, dobrodošla”, reče liku koji se približavao. “Predomislila si se, vidim? Dobro, to je baš lijepo. Dođi starom Sratishu i ja ću...” Starčev poziv završi prigušenim gutanjem kad su mu se dvije vitke ženske ruke spojile oko vrata. Mahnito se pokuša osloboditi, no napadač je bio nadijudski snažan. Bacao se naprijed i natrag, no uljez nije popuštao, a stisak se pojačavao. Nakon nekoliko trenutaka doušnikove vlažne oči iskoče, dok su mu se usta otvarala i zatvarala kao kod ribe koja izdiše na pijesku. Konačno, njegovo se beživotno paukoliko tijelo teško spusti na hrpe pergamenata. Uljez nemamo gurne tijelo na pod i sjedne za pisaći stol. Podigne zamrljanu stranicu, brzo čitajući još uvijek vlažne bilješke pri svjetlu jedine, brzo nestajuće svijeće. Tiho kao sjenka ustane i odnese svijeću i nekoliko stranica pergamenta do kamina. Rukopis odleprša na ognjište, a prilika se sagne i ispruži okrajak zapaljene svijeće. Rubovi jedne stranice poprime smeđu boju, a zatim se uviju u sebe dok se plamen pojačavao i širio. Sjenoviti lik stajao je i promatrao kako se završno poglavlje starčevih memoara pretvara u pepeo.

Tri Trgovačka karavana utaborila se za noć, no ispod uobičajenog meteža skrivao se duboki osjećaj nelagode. Na putu od Waterdeepa do Cormyra, karavana je noćila u sjeni Darkholda. Nije bilo neuobičajeno da zakonite trgovačke povorke stanu u zhentarimskom uporištu; posao je ipak bio posao. Otvorena trgovina s Crnom mrežom bila je znatno poželjnija nego pokušaj da se karavana obrani od nje. Budući da je pljačka bila nepouzdan posao, a nabava se morala održavati, isturena je utvrda rutinski kupovala proizvode koje nije mogla ukrasti. Trgovci su dobili sva moguća obećanja da će biti zaštićeni i da će se pošteno trgovati, no nitko u karavani neće mirno spavati te noći. Spokoj u duši bio je nemoguć; okruženi sa svih strana strmim stjenovitim liticama i čvrsto utvrđenim zidom, bili su gotovo doslovno zarobljeni unutar Darkholdske doline s tisuću i kojim članom kontingenta na zhentarimskoj plaći. Karavana je utrostručila stražu, no činilo se da su to napravili i stražari na vanjskom zidu utvrde iznad njih. Članovi trgovačke karavane koji nisu izvukli stražarsku dužnost također su ostali budni do duboko u noć. Napetost su usmjerili u igre na sreću, žestoko ispijanje naglašeno glasnim hvalisanjem i tajne dogovore. U malom šatoru na samom rubu logora usamljena je figura nestrpljivo čekala da ostali zaspu. Sati bučne pijanke polagano su prolazili, i nakon nekog vremena više nije mogla otezati. Arilyn Moonblade pokupi svoje stvari i klizne u noć. Godine prakse i urođeni vilenjački sklad omogućili su joj da se kreće bez zvuka, a noć bez mjeseca ogrne je tamom. Poluvilenjakinja polako pronađe put do utvrde, koristeći rutu koju je pažljivo ucrtala. Osim nekoliko hvati stabala, u dolini je bilo malo prirodnog zaklona. Arilyn je koristila sve što joj je bilo na raspolaganju, jureći od jedne do druge kamene gromade i puzeći kroz zakržljalo grmlje. Napokon dospije do šumice zapadno od Kule stražnjih vrata. Ispred nje je ležao obrambeni jarak, a iza njega masivni vanjski zid utvrde. Stari zhentarimski doušnik naglasio je da ne bi smjela ni pokušati preplivati jarak. Bio je prepun opasnih stvorenja, uključujući i male ribe sa zubima oštrim poput žileta. Jato tih riba moglo je za nekoliko minuta skinuti meso s konja. S druge strane varljivo mirnih voda jarka utvrda se ocrtavala nasuprot noći bez zvijezda, a njezine su crne kule stršale u zrak. Šćućurena u sjeni drveća, Arilyn izvadi nekoliko predmeta iz torbe i pripremi se za ulazak u Darkhold. Nekoliko je tjedana bjesomučnog planiranja bilo utrošeno za ovaj zadatak. Već je toliko znala o utvrdi da se osjećala nekako uprljanom od tog znanja. Prije nekoliko stoljeća zamak su izgradili zli divovi, a u međuvremenu je bio dom zmajeva i jednog nemrtvog čarobnjaka, prije no što su ga osvojili i nastanili Zhentarimi. Činilo se da zlo prožima samu njegovu strukturu, kao da je umiješano u žbuku. Arilyn sklopi mali samostrel i u njega umetne vrlo neobičnu strelicu. Posebno oblikovana za ovaj zadatak, nalikovala je dječjoj igrački, završavajući zdjelicom umjesto vrška. Zdjelicu je ispunjavao paukov sok, moćan adheziv alkemijski izdvojen iz obloge mreža divovskih paukova. Pažljivo je nanišanila Gostinjsku kulu. Strelica poleti vukući za sobom lagano uže i pronađe svoj cilj malo ispod krova kule. Arilyn snažno povuče lagano, ali neslomljivo uže ispleteno od svile. Uvjerena da će izdržati, zanjiše se iznad jarka, otpusti uže i lako sleti ispod samog zida. Gostinjska kula bila je dio vanjskog zida i često je korištena, kao i te noći, za udomljavanje gostiju koje se smatralo preopasnima da bi mogli ući u sam zamak. Bilo je stražara, naravno, no oni su bili smješteni unutar utvrde i bavili su se nadzorom prolaska posjetilaca između kule i dvorišta. Arilyn ponovno zgrabi uže i povlačeći se rukama počne se penjati po kuli. Njezin cilj nalazio se blizu trećeg i posljednjeg kata kule: prozor pokriven zahrđalim

željeznim šipkama. Arilyn ga dosegne, smjesti se na kameni prag i izvadi malu bočicu. Pažljivo premaže malo destiliranog otrova crnog zmaja po vrhovima i podnožjima dvije šipke. Tihi, jetki siktaj ispuni zrak dok je moćna kiselina nagrizala hrđavi metal. Arilyn izvali šipke iz njihovih ležišta i pažljivo obriše ostatke kiseline s rubova, pa se provuče kroz prozor. Na krajeve šipki zalijepi malo akacijine gume i vrati ih na prozor. Kao što je i predvidjela, našla se u uskom hodniku koji je okruživao cijelu kulu. Na ovom katu bile su smještene blagovaonice, a u ovo doba noći samo je iz kuhinje dolazilo nekoliko povremenih zveketa. Zadrhtavši od gnušanja, Arilyn navuče svoju krinku: tamnopurpumu svećeničku odoru koja je pripadala podanicima zlog boga Cyrica. Navuče kapuljaču odore kako bi prikrila lice i krene prema spiralnom stubištu koje je vodilo dolje i van do dvorišta. Prema njezinim mapama, odaje za goste nalazile su se na katu ispod. Arilyn siđe onoliko brzo koliko se usudila, nadajući se da će izbjeći susret s bilo kojim od svojih ‘kolega svećenika’. Sreća ju je služila do posljednjeg kata. Niski, zdepasti muškarac stajao je na dnu stuba i mrštio se na nju. Purpurna mu je kapuljača bila zabačena unatrag, a na čelu je imao naslikano tamno sunce s prijetećom lubanjom u sredini. “Simeon! Bilo je i vrijeme. Požuri jer ćemo zakasniti na procesiju”, otrese se on. Arilyn samo kimne, sagnuvši glavu još niže dok mu je rukom pokazivala da krene u dvorište ispred nje. Svećenikove se oči skupe. “Simeon?” Sumnjičav ton uvukao mu se u glas, a jedna ruka polako krene prema svećeničkom simbolu koji mu je ležao iznad srca. Arilyn prepozna početak čaranja. Preskoči posljednjih nekoliko stuba i udari ga čizmom. Noga joj se žestoko spoji sa svećenikovim tijelom, pa oboje padnu na pod zapleteni u purpurne odore. Arilyn se podigne na noge, no on ostane na podu, presavijen i potpuno bez daha. Ona ga drugim, dobro odmjerenim udarcem, pogodi sa strane u vrat i svećenik potpuno omlitavi. Nervozno uzdahnuvši, Arilyn razmotri situaciju. Nije mogla ostaviti onesviještenog svećenika usred hodnika da se netko spotakne o njega, no, kao što je sam rekao, ako nastavi otezati, zakasnit će na procesiju. Troja drvena vrata vodila su od stubišta; ona brzo odškrine jedna od njih. Iza njih je ležala skladišna prostorija puna velikih putnih škrinja. Arilyn klizne unutra i vrhom noža otvori ključanicu najbliže škrinje. Bila je puna halja, te ona pobaca neke van kako bi napravila mjesta za svećenika. Vrati se do stuba i uhvativši onesviještenog muškarca ispod pazuha odvuče ga u skladište. Istovari ga u škrinju i spusti teški poklopac. Namjestivši kapuljaču natrag preko lica, vrati se do stuba i otvori vrata prema dvorištu. Dočeka je ritam mračnog i nesvetog napjeva. Upravo ispred vrata, beskrajna kolona svećenika prolazila je pored kule na putu prema glavnom ulazu u zamak. Arilyn uvuče ruke u rukave i spusti glavu, zauzimajući držanje novaka u redu iza gomile koja je pjevala i njihala se. Svećenici su se skupili kako bi proslavili Žrtvovanje Moondarka, obred koji je odavao počast Cyricu, Bogu Smrti, Uništenja i Ubojstva. Sad moćno novo božanstvo, Cyric je za života bio zao i ambiciozan smrtnik. Dobio je božanski status i zauzeo mjesto Banea, Bhaala i Myrkula, tri gnusna boga koji su bili uništeni tijekom Vremena nevolja. lako ga nisu prihvatili svi sljedbenici tri pokojna boga, obožavanje Cyrica brzo se ustoličilo među Zhentarimima i savezničkim svećenstvom. Budući da je osim Zhentarima imao malo sljedbenika, njegovi su se svećenici odlučili okupiti pod zaštitom Darkholda. Veliki skup takvih svećenika bilo gdje drugdje bio bi dobrodošao koliko i invazija barbara. Arilyn je za obred Moondarka saznala mjesecima unaprijed; to joj je pružilo idealno vrijeme i način za ulazak u Darkhold. Većina ljudi - čak i Zhentarima - bojala se Cyricovog svećenstva i običavala ga zaobilaziti u širokom luku. Poluvilenjakinja je nosila mnoge krinke i navikla se pretvarati da je netko drugi, no koža

joj se ježila ispod tamnih purpurnih halja tog odvratnog svećenstva. Unatoč tome, glatko se kretala zajedno s povorkom, praveći se da se pridružila pjevanju koje je označavalo početak nesvete službe. Promarširali su kroz prednja vrata u ogromno ulazno predvorje prema drevnom oltaru. Zadubljeni u pjevanje i preplavljeni strahopoštovanjem od prvog pogleda na slavni hram, svećenici nisu primijetili da se jedan lik izdvojio iz formacije i kliznuo prema podrumskim stepenicama. ***** Kapetan Cherbill Nimmt smatrao je sebe razumnim čovjekom, no i njegovo je strpljenje imalo granica. “Došao si ovamo očekujući da ćeš samo odšetati s tim blagom?” zareži, vitlajući velikom kožnom vrećom koju je držao jednom šakom. ‘Svećenik’ podigne obrvu, što se jedva primijetilo ispod duboke kapuljače tamnopurpume odore. “Teško. Postavio si cijenu za te predmete; složio sam se da ću ti platiti”, hrapavo prošapće Arilyn, pokušavajući zvučati kao mladić. Posegne u džep odore i izvuče malu vrećicu koju baci na kameni pod. Ona sleti ispred Cherbilla Nimmta sa zadovoljavajućim zveketom, a on obliže usnice u očekivanju dugo željene nagrade. Nekoliko mjeseci prije toga vodio je patrolu u Planine izlazećeg sunca, sjevemo od Darkholda, kad se dočepao robe koju je sad htio prodati: svete posude obložene draguljima, savršene ruže koja nikad ne vene i kristalne figurice koja je svaku zoru pozdravljala pjesmom u slavu Sune, božice ljepote. Posljednji je predmet u najmanju ruku bio grozna gnjavaža. “Ovo je krcato zlatnim kovanicama, nadam se”, reče Cherbill. Nogom gume vrećicu i zijevne s promišljenom dosadom. “Bolje”, odgovori Arilyn. “Vrećica je dopola ispunjena zlatnicima, a druga je polovica jantar iz Dragonsmerea.” Iznenađenje i pohlepa preplave vojnikovo crveno lice. On zgrabi vrećicu i istrese sadržaj na veliki drveni sanduk. Blistave kovanice zakotrljaju se po drvetu, a neke se neopaženo prospu na pod podrumske prostorije. Cherbill ispusti vreću s artefaktima i pokupi pet komada jantara, milujući ih svojim mesnatim prstima. Bili su to veliki komadi, rijetko tamne boje meda od pješčanog cvijeća i umjetnički izbrušeni. Svaki za sebe otkupio bi i comyrskog lorda. Cherbill ugura dragulje u džep i sagne se da podigne kožnu vreću koja je ležala pored njega. Prepredeni osmijeh prepolovi mu lice i on trzne glavom prema teškim hrastovim vratima. “Puno hvala. A sad se gubi”, naredi. “Ne idem dok ne dobijem ono po što sam došao.” “Kao i svi ostali svećenici, ti si budala”, reče Cherbill prezrivo. “Trebao si otići dok si još imao šanse. Što me sprečava da te ne ubijem i sve ne zadržim?” Arilyn posegne kroz prorez na boku svoje purpume odore i izvuče mjesečevu oštricu. “Ovo?” Posprdan smijeh zatuli iz muškarca i njegov vlastiti mač sikne izlazeći iz korica. S osmijehom punim samopouzdanja on krene u napad. Arilyn izbjegne nalet s prezirnom lakoćom i obrani se od nekoliko sljedećih napada. Vojnik promijeni strategiju. Bar pet palaca viši i stotinu funti teži od protivnika, pokuša

nadvladati vitkog neprijatelja čistom fizičkom snagom. No, njegovi najteži udarci bili su odbijeni i uskoro se na vojnikovom licu pojavila iscrpljenost, kao i prvi hladni dodiri sumnje. “Tko si ti?” zastenje. “Arilyn Moonblade”, odlučno izjavi poluvilenjakinja, odustavši od suhog šapta svećenika u zamjenu za vlastiti čisti rezonantni alt. Skine prupurnu kapuljaču i pokaže Cherbillu Nimmtu sjaj bitke u svojim vilenjačkim očima. “Poslana sam da vratim ukradene artefakte. Trebala sam se trampiti za njih”, reče glasom punim prezira. “Ili ti je draža bitka?” Koristeći dvoručni zahvat koji nije promijenilo ni pet godina učenja na Vojnoj akademiji, Arilyn podigne mjesečevu oštricu u izazov. Činilo se da je Cherbill prepoznao ime. On glasno proguta slinu i ispusti mač koji zazvekeće po podu. “Ne zanima me umiranje.” Predajući se podigne mke i kimne prema vreći s artefaktima. “Uzmi po što si došla i idi.” Arilyn ga je nekoliko trenutaka sumnjičavo proučavala. Osjećaj časti spriječi je da napadne nenaoružanog čovjeka, no nije vjerovala da će je pustiti da ode. “No, hajde”, potakne je on. Ona vrati mač u korice i okrene se da bi pokupila vreću. Cherbill Nimmt očigledno nije znao za vilenjački perifemi vid, jer se trijumfalno nacerio i izvukao dugački, vitki bodež iz pojasa. Izraz njegova lica govorio je jasnije od riječi da se glupa vilenjačka djevojčura možda i zna boriti, ali mu ipak nije dorasla. On skoči prema njezinim leđima. Arilyn se zavrti i munjevitim mu pokretom izbije bodež iz ruke. Njegova se vilica objesi od zaprepaštenja, da bi se čvrsto zatvorila kad je zatvorio oči očekujući ubojiti udarac. “Naoružaj se.” Njezina zapovijed natjera Cherbilla na poslušnost. On se prigne i pokupi mač, pa se oprezno okrene prema njoj. “Zašto?” upita jednostavno. “Ako ćeš me ionako ubiti, zašto se toga ne riješiš?” “Stvarno, zašto ne?” suho reče Arilyn. Na trenutak je poželjela da Harfisti nisu toliko osjetljivi oko nekih stvari. Kao što je njezin zhentarimski doušnik lijepo primijetio, ako je ikad nekog trebalo ubiti, ovaj je čovjek bio prvi na popisu. Harfisti su bili spremni zanemariti njezine prijašnje pustolovine, no jasno su naglasili da se na ubojice - koliko god njihovi ciljevi bili plemeniti ili njihove metode časne - gleda s neodobravanjem. Arilyn jg većinom poštovala njihove želje, no trenutno nije žalila što su je okolnosti ponovno stavile u ulogu časnog ubojice. “Ja nisam odabrala ovu bitku”, reče mu. “No, znaj ovo, Cherbille Nimmte od Darkholda: namjeravam te ubiti u časnoj borbi. To je više no što zaslužuješ.” Ona podigne mač do čela u gesti izazova. Riječi su joj sadržavale hladnu značajku rituala. Pokušavajući prizvati posprdnu grimasu, vojnik uzvrati pozdrav i zauzme obrambeni položaj. Njezin je prvi napad došao odozdo. Cherbill mu je lako parirao i njegov se samopouzdani cerek vrati. On udari po njezinoj oštrici, pokušavajući je satjerati do zida, no Arilyn se čvrsto držala i odbacivala njegove udarce. Vojnik je bilo toliko zauzet bitkom da nije primijetio blijedoplavo svjetlo koje je obrubljivalo mač njegova protivnika. Međutim, Arilyn je prepoznala upozorenje o opasnosti koje joj je mač slao i znala je da mora završiti bitku. Sa sljedećim potezom, njezin mač otvori Cherbillovo grlo i on se stropošta na tlo. Arilyn očisti blještavi mač o praznu vrećicu za novac i vrati ga u korice. Pogleda mrtvog vojnika, zavrti glavom i promrmlja: “To se odmah trebalo ovako srediti.” Njezine oštre uši uhvate prijeteći zveket oklopa iz hodnika. Brzo se krećući, pokupi popadale kovanice i izvadi dragulje iz džepova mrtvog čovjeka. Nije joj palo na pamet da ukrade

novac i dragulje; budući da nisu bili potrebni za ispunjenje dogovora, jednostavno će ih vratiti Suneinim svećenicima. Vežući tešku vrećicu s magičnim predmetima oko struka, započne potragu za tajnim vratima. Ona i Cherbill Nimmt unaprijed su se dogovorili da će se susresti u toj maloj skladišnoj prostoriji u najudaljenijem kutu podruma utvrde. Arilyn je predložila tu prostoriju jer se u njoj nalazio malo poznati tunel za bijeg koji joj je otkrio umirovljeni zhentarimski vojnik. Cherbill se složio s odabirom lokacije jer je bila najdalje od stražarskog mjesta. “Ovamo! Čuo sam nešto odavde”, vikne opori glas. Teški koraci - desetorica, procijeni Arilyn - sve su se više približavali. Iako je bila poluvilenjakinja, Arilyn je u potpunosti posjedovala vilenjačku sposobnost otkrivanja skrivenih vrata. Blijedi okvir okruživao je nekoliko velikih pljesnivih kamenova od kojih je bio izgrađen zid prostorije. Spustivši se na koljena, Arilyn povuče prstima oko nepravilno oblikovanih vrata. U pukotini stijene nađe minijatumi zasun i pritisne ga. Vrata kliznu u stranu. Arilyn klizne u mrak tunela, gurnuvši kamena vrata natrag na mjesto. Iza sebe je čula zbunjene psovke stražara koji su provalili u prostoriju i spotaknuli se o tijelo Cherbilla Nimmta. Okrenuvši leđa Darkholdu, Arilyn krene tunelom. Nekoliko stotina stopa hodnik se oštro spuštao. Postalo je toliko mračno da čak ni njezin izuzetan noćni vid nije mogao probiti tamu. Svjesna da njezin infracrveni vid može otkriti samo toplinske obrasce, a ne neobične zamke koje je najavio doušnik, nevoljko skine malu baklju s pojasa i udari kresivom pored nje. Kao što je i očekivala, jato sićušnih krila i visokih krikova pozdravi pojavu svjetla. “Šišmiši”, promrmlja mašući bakljom ne bi li otjerala uplašena stvorenja. Arllyn je mrzila šišmiše, no smatrala bi se sretnicom ako se bude morala zadovoljiti samo s njima. Zhentarimski doušnik vedro ju je upozorio da se čuva puzećih strvinara. Dva puta duža od čovjeka, ta su čudovišta izgledala kao pretjerano izrasle gusjenice. Uglavnom su se hranili strvinama, no ako je hrane bilo malo - što je vjerojatno bio slučaj u ovom tunelu - puzeći strvinar bi napao i živi plijen. Zbog svog oklopljenog tijela, kandži na nogama i otrovnih pipaka bio je zastrašujući neprijatelj. Kad malo bolje razmislim, pomisli Arilyn, šišmiši uopće nisu loši. Nastavila je dalje, putem razmičući debelu paučinu. Okruživao ju je smrad plijesni i šišmišjeg izmeta, a stopala suj oj krckala po pokretnom sagu od malih stvorenja u tvrdim ljušturama. Visoko držeći baklju, ubrza korak. Nije nimalo željela istražiti tlo. Napokon, hodnik se počne uspinjati. Tunel oštro zaokrene udesno, a Arilyn se naglo zaustavi. Ispred nje su se nalazila neobična, nejasno poznata vrata. Bila su oblikovana kao stožac koji leži na boku, sa širom stranom okrenutom prema njoj, izrađen od dugačkih metalnih traka, od kojih je svaka završavala oštrim vrškom. Arilyn za probu povuče prstom po rubu jedne trake. Kad je povukla ruku, iz prsta joj je kapala krv. Rub je bio toliko oštar da je rez bio potpuno bezbolan. Pažljivo spusti jedno stopalo na najbližu traku. Ona se savije pod njezinom težinom, no skoči natrag na mjesto čim Arilyn odmakne nogu. Arilyn odjednom shvati prirodu ovih vrata. To je bila jednosmjema kapija, koja je djelovala kao zamke za jastoge koje je vidjela kod obale Neverwintera. To je objašnjavalo i zašto su jedina stvorenja u tunelu bili šišmiši i insekti. Ništa drugo nije moglo ući kroz smrtonosni portal. Dok je ponovno stopalom isprobavala stožac, osjeti tračak divljenja prema jednostavnoj učinkovitosti njegova oblikovanja. Sprečavao je da uljezi uđu u Darkhold, a u isto vrijeme pružao mogućnost bijega za one koji su dovoljno pažljivi da izbjegnu rezanje na kriške. Pažljivo držeći baklju s jedne strane, ona zakorači u veliku zamku za jastoge i postrance

krene širom raširenih nogu kako bi utisnula dovoljno traka, oštrih poput britve, da si osigura nesmetan prolaz. Zamka se utiskivala s njom dok se pažljivo pomicala naprijed. Konačno, sagne glavu da izbjegne vrh stošca i iskoči van. Iza nje, zamka s opakim metalnim škljocajem skoči natrag na mjesto. Od tog je mjesta tunel zavijao prema gore. Arilyn naiđe na još dvije takve zamke, da bi zatim tunel naglo završio ispred masivnih kamenih vrata. Zahvaljujući doušnikovim mapama, znala je da je tunel bio dio drevnog kamenoloma koji je ležao jugozapadno od Darkholda. Iz njega su divovi vadili kamen za zamak, a nekoliko ih je još uvijek živjelo u nekim dijelovima kamenoloma. Vrata ispred nje bila su divovske veličine, izgrađena za divove, daleko nadmašujući njezinu snagu. Arilyn bezbrižno smjesti treptavu baklju u držač na zidu i prstima počne povlačiti preko kamenih vrata, dok nije pronašla ono što je tražila. Prema njezinim izvorima, u kamenu je bio isklesan niz šifriramh runa, odajući smještaj skrivene brave. Rune su otkrivale kombinaciju brojeva: četiri dolje, dva desno, tri dolje, sedam lijevo. Arilynini žustri prsti pronađu obrazac sitnih rupica na dovratniku. Pažljivo brojeći do ispravne rupice, ona umetne dugački, tanki šiljak. Vrata se otvore sa škripavim struganjem kamena o kamen. Arilyn izađe i s olakšanjem osjeti otvoreno nebo iznad sebe. Trepne nekoliko puta kako bi pomogla očima da se prilagode svjetlu. Iako je noć bila bez mjesečine i oblačna, činila joj se blistavom nakon tame u tunelu. Ona ugura šiljak u drugu skrivenu bravu i masivna se vrata iza nje zatvore. Vrata su bila tako dobro konstruirana da su se savršeno uklapala u grube granitne litice koje su okruživale dolinu. Čak i sa svojom vilenjačkom sposobnošću otkrivanja skrivenih vrata, Arilyn nije bila sigurna da bi ih mogla ponovno pronaći. Ako bude sreće, neće ni morati. Zadovoljna uspjehom, uputi se natrag do logora. Nije se bojala potjere iz utvrde, jer će zhentarimski plaćenici sigurno pretpostaviti da je Cherbill Nimmt pao kao žrtva neke unutrašnje borbe za prevlast. Vjerojatno im neće pasti na pamet da uzrok vojnikove smrti potraže izvan utvrde. Arilyn klizne u svoj šator malo prije zore. Nervozni stražari nisu je primijetili. Jedva se stigla uvući u vreću za spavanje prije negoli je zapala u drijemež opsjednut snovima. Na drugom kraju trgovačkog logora, Rafe Silverspur promeškolji se u snu. Poluvilenjački rendžer i neustrašivi pustolov, bio je zaposlen kao izviđač i ispomoć pri zaštiti karavane. Pored njega spavala je stasita žena, s osmijehom koji joj je još uvijek blistao na licu i prevrnutim praznim vrčem pokraj vreće za spavanje. Unatoč užicima prethodne noći, mladi je rendžer slabo spavao, a kroz njegove je snove odjekivalo bezbožno zapjevanje iz Darkholda. Rafe promrmlja u snu i okrene se. Dok se okretao, vitka figura tiho kao sjena uđe u šator. Izvadivši nešto iz dubine tamnog ogrtača, uljez podigne lijevu ruku uspavanog rendžera, okrene je i utisne mali predmet u njegov dlan. Tihi siktaj ispuni šator. Rafeovo tijelo se ukoči i oči mu se naglo otvore. Pogled mu se zalijepi za napadača. Čak i kroz bol njegove oči prepoznaju uljeza. Usne mu se pomaknu kao da oblikuju očajno pitanje, no iz njih ne izađe nikakav zvuk. Sjeni sličan napadač čvrsto je držao Rafea Silverspura dok mu se tijelo grčevito trzalo. Konačno, Rafeove se oči okrenu nagore i on se smiri. Začudo, žena pored njega i dalje je mirno spavala. Ne posvetivši joj više od letimičnog pogleda, ubojica stavi ruku na grlo svoje žrtve, tražeći puls. Zadovoljna što ga nije osjetila, mračna figura provjeri posljednji detalj svog ručnog rada. Na dlanu mrtvog rendžera znamen je sjao blijedoplavim svjetlom. Utisnuti u njegov zamršeni oblik nalazili su se mala harfa i polumjesec. Simbol Harfista.

***** Noć se spustila prije nekog vremena, tako da su samo zvijezde i fino ugođeni osjećaj za smjer vodili usamljenog jahača prema Evereski. Mjesec je bio visoko kad se napokon zaustavio, sjahavši na obali rijeke Reaching. Arilyn Moonblade bi radije nastavila putovati, no noću je prelazak brzaca bio nemoguć. Od jutra prethodnog dana poluvilenjakinja je nabrojala mnogo milja između sebe i utvrde Darkhold. Ovom brzinom mogla bi stići do Evereske za nekoliko dana. U svojoj želji da stigne kući, dovela je i sebe i svog konja, sivu kobilu velike brzine i izdržljivosti, do ruba iscrpljenosti. U naletu grižnje savjesti, Arilyn odvede konja do rijeke da se napije. Dugo ga je timarila, pa ga je sapela na najboljem mjestu za pašu koje je uspjela pronaći. Nakon što se kobila udobno smjestila, Arilyn zapali vatru i sjedne prekriženih nogu ispred nje. Tijekom dana jahala je kao demon, koliko da izbjegne moguću potjeru, toliko i da pobjegne od vlastitih misli. Sad, u tišini noći obasjane zvijezdama, više nije mogla izbjeći razmišljanje o smrti Rafea Silverspura. Nakon što su otkrili rendžerovo tijelo, trgovački kapetan i Arilyn složili su se da bi ona trebala napustiti karavanu. Budući da je bila poznata kao agent Harfista, smatrali su je potencijalnom metom tajanstvenog ubojice i samim tim predstavljala je opasnost za cijelu družinu. Nitko nije sumnjao u njezinu nevinost. Ona i Rafe mnogo su vremena provodili zajedno tijekom puta, pa se smatralo da su ljubavnici. Uzdišući, Arilyn nemirno pročeprka po vatri. Nije poduzimala ništa da bi pobila te glasine, jer su odbijale neželjene pokušaje približavanja drugih članova karavane. U stvarnosti, ona i Rafe dijelili su samo prijateljstvo. Usamljenoj je poluvilenjakinji prijateljstvo uistinu bilo rijedak dar. Ona baci pogled na jedini prsten na svojoj lijevoj ruci, koji je blijedo svjetlucao blizu plamena i raširi prste da bi ga bolje pogledala. Prsten je bio jednostavan, samo srebrni obruč s izrezbarenim simbolom jednoroga božice Mielikki, zaštitnice rendžera. Osvojila ga je od Rafea u igri s kockicama, a sad ga je nosila u njegovu čast. Simbolizirao je prijateljstvo koje su dijelili, drugarstvo rođeno na zajedničkim putovanjima i dobrohotno suparništvo časnih protivnika. Obeshrabrena neuobičajenim osjećajem usamljenosti koji ju je opsjedao, Arilyn se zaposli postavljanjem svog jednostavnog logora. Razmota pokrivač i raširi ga ispred vatre, a zatim izvadi nešto suhog voća i putnih kolačića iz torbe, te se smjesti za večeru. Koliko god joj se nije sviđalo kuhanje, dan bi uglavnom završavala toplim obrokom. Te večeri, kuhanje za samo jednu osobu nije joj se činilo vrijednim truda. Gotovo četvrt stoljeća Arilyn je putovala sama, svjesna da se pustolov ne smije vezati za druge ljude. Smatrala je nepravednim potaknuti nekog da je zavoli, samo da bi ga kasnije izložila opasnostima i potencijalnom slomljenom srcu, svojstvenima životu koji je odabrala. Čak su i njezina prijateljstva bila malobrojna i oprezna. Dok se smještala u svoju vreću za spavanje razmišljala je o tome da položi zavjet samoće i čednosti pred nogama kipa Hannali Celanil u Evereski. Ili bi takav zavjet bio u suprotnosti s vilenjačkom božicom ljepote i romantične ljubavi? U njezinom slučaju, primijeti s iskrivljenom grimasom, zavjet bi bio suvišan. Možda uopće nije ni trebala biti poklonikom baš te božice. Izvrne se na leđa, spojivši prste iza glave dok je tonula u misli.

Poluvilenjaci se nisu lako upuštali u bliske odnose bilo koje vrste. Njihovi životni ciklusi nisu bili u skladu ni s ljudima ni s vilenjacima. Arilyn se bližila svojoj četrdesetoj zimi. Da je bila čovjek, smatrali bi je sredovječnom. Mjesečev vilenjak u njezinoj dobi tek bi izlazio iz djetinjstva. Činilo joj se da je provela život ni kao jedno ni kao drugo, a to je pokazivao čak i njezin savez s Harfistima. Njezine su usluge bile visoko vrednovane, no njezina je prošlost ‘časnog ubojice’ sprečavala tajnu organizaciju da je prihvati kao pravog člana. Međutim, činilo se da to Ubojicu Harfista nimalo ne brine. Već je neko vrijeme sumnjala da je ona sama njegova meta. Kamo god bi se okrenula, osjećala je nevidljive oči na sebi. Bila je vješta u praćenju, no nije uspjela pronaći ni traga svom neprijatelju. Ubojica Harfista neprestano je pratio njezin put i već se mjesecima pripremala za sukob koji će sigurno uslijediti. Kako je vrijeme prolazilo, promijenila je mišljenje o ubojičinoj nakani. Toliko je već bilo smrti, a svaka joj je bila sve bliže i bliže. Arilyn je često vjerovala da joj se ubojica namjerno i okrutno ruga, a smrt njezinog prijatelja Rafea uvjerila ju je u to. Škripeći zubima, ispusti dugi, siktavi uzdah. Cijeli je život stvari rješavala mačem i mrzila je što mora čekati da nevidljivi ubojica odigra svoje karte. Mjeseci prisilne neaktivnosti doveli su je do ruba živaca. Tko god bio njezin neprijatelj, sigurno ju je dobro poznavao. No, tko je mogao biti taj ubojica? Tijekom prošlih dvadeset i pet godina s mnogima je ukrstila mačeve i zaradila svoju kvotu neprijatelja. Oni koji su joj se otvoreno suprotstavili bili su mrtvi, te iako se svim silama trudila, nije se mogla sjetiti živog suparnika koji bi imao mozga i vještine da provede takvu dugotrajnu i opaku osvetu. Noć je prolazila i mjesec je utonuo ispod horizonta, no umorna poluvilenjakinja ne pronađe nikakve odgovore. U pokušaju da dozove san, Axilyn okrene misli prema ugodnijim stvarima. Uskoro će stići do Evereske i do kuće. Tamo će se moći odmoriti. A odmor joj je bio prijeko potreban, ne samo zbog napornog putovanja. Bila je iscrpljena od tuge, znanja da iza nje leži sjenoviti trag smrti, te od skrivenih očiju koje su pratile svaki njezin pokret. Čak i sad ih je osjećala na sebi. Nije bilo zvuka, ni sjene, nikakvog pokazatelja da netko promatra njezin logor, no osjećala je prisutnost u zasjedi, iza dosega sjaja žeravice logorske vatre. Oči joj bljesnu prema mjesečevoj oštrici koja je ležala pored nje kao stalni, budni pratilac. Od nje nije dolazio nikakav znak za opasnost. Arilyn je vrlo rano u svojoj karijeri naučila da je čarobni mač može upozoriti na opasnost. Radeći sa svojim učiteljem, Kymilom Nimesinom, otkrila je da ju mjesečeva oštrica može upozoriti na tri različita načina. Plavim svjetlom je sjajila kad se opasnost približavala, a kad je opasnost bila vrlo blizu vibrirala je tihom energijom koju je samo Arilyn mogla osjetiti. Čak i dok je spavala, mač je bio na straži. Mnogo se puta probudila iz sna o približavanju orka i trolova samo da bi svoj san zatekla pretvoren u stvarnost. Upozorenje u snu bilo je posebno korisno, jer je vrlo često putovala sama. Noćas, međutim, mač je bio taman i tih. Na obali rijeke nije bilo opasnosti. Zašto je upomo osjećala nečiji pogled na sebi?

Četiri Festival žetve bio je društveni vrhunac mjeseca eleinta. Poznat pod imenom Blijeđenje, eleint je bio sve prije nego dosadan. Dok se ljeto približavalo kraju, a dani postajali sve kraći i hladniji, jesen je to nadoknađivala dužim noćima ispunjenim pijankama. Žetveni festivali ispunili su kalendar; ekonomija Waterdeepa temeljila se na trgovini više nego na poljodjelstvu, no bogati stanovnici grada nikad nisu propuštali priliku organizirati zabavu. I doista su krenuli punom snagom, ti plemeniti trgovci iz Waterdeepa. Članovi starije generacije smatrali su festival ozbiljnim poslom. Došlo je vrijeme da potvrde svoje položaje u društvu, da nadmaše poslovne konkurente, da prikupe korisne informacije i pokrenu potencijalno korisne glasine i, sve u svemu, da sklope mnoštvo ugovora. Mlađarija se jednostavno skupila da veselo uživa u svom nezarađenom bogatstvu. Kao zajednički trud nekoliko plemenitih obitelji, Žetveni bal uvijek je bio ekstravagantan događaj. Održavao se u ‘Kući purpurne svile’, jednoj od najvećih i najljepših balskih dvorana u gradu. Nekoliko stotina gostiju okupilo se u ogromnoj glavnoj dvorani koja je blještala svijetlošću tisuća malih svjetiljki, koje su uz pomoć magije mijenjale boju kako bi pratile tempo i raspoloženje plesne glazbe. Na sredini mramomog poda gomila plesača kretala se kroz zamršene obrasce rondelera, a dok su se sa smijehom vrtjeli, njihovi su svjetlucavi dragulji i svila odražavali raznobojna svijetla kao beskrajni kaleidoskop. Ostali su sudionici uživali u bogatim stolovima ili se posluživali delikatesama koje su na pladnjevima nosile horde slugu. Ni na čemu se nije štedjelo; ove je noći ovdje bilo sve ono najbolje što je Grad divota mogao pružiti. Zrak je bio prožet mirisima rijetkog stakleničkog cvijeća smještenog u mnogobrojne vaze. Glazbenici su bili među najboljima u Faemnu, a za večerašnju zabavu predviđeno je nekoliko manjih koncerata. Trenutno je glazbena pratnja viola i puhačkih instmmenata svirala onima koji su željeli plesati, no i lutnje i harfe bile su raspršene po udaljenim kutevima i nišama kako bi održavale pravo raspoloženje. Jedan je ugao prostorije — smješten u blizini dobro opremljenog bara — odzvanjao umebesnim smijehom. Vesela se grupica skupila oko Danila Thanna, miljenika mlađe garniture Waterdeepa. Mladić u središtu pažnje bio je brižno odjeven u odoru odabranu tako da naglasi njegov nedavno usvojeni izgled svjetskog putnika. Nosio je šešir širokog oboda od zelenog baršuna, izrađen u stilu šešira koji je bio zaštitni znak jednog slavnog mathskog pirata, sve do pretjeranog perja. Kicoševe su mekane, široke čizme nalikovale onima sembijskih pustolova, no bile su izrađene od rijetke himerine kože i također obojane u zeleno. Fino izvezeni zmajevi i grifoni skakutali su mu po košulji od blijedozelene shou svile. Tu je, medutim, izgled svjetskog putnika završavao. Njegov kaput i hlače boje žada bili su izrađeni po posljednjoj lokalnoj modi, a baršunasti ogrtač u skladnoj nijansi dramatično se protezao do poda. Razmahane su mu ruke bile ukrašene s nekoliko prstenova, a privjesak s velikim smaragdom blještao mu je na grudima. Plava kosa rasula mu se po ramenima, uokvirujući živahno lice sjajnim valovima, održavanim s ljubavlju. Danilo Thann bio je odani ljubitelj umjetnosti kao i modna lutka, slavan po svojim zabavnim, iako tek napola izbrušenim talentima za glazbu i magiju. Upravo je zabavljao svoje prijatelje novim magičnim trikom. “Dan, zaboga! Putnik se napokon vratio”, uzvikne glas iza Danila, prekinuvši samozvanog čarobnjaka usred čarolije. Zbor uzvika dočeka pridošlicu. Veličanstveno nakićen bojama svoje obitelji, crvenom,

srebmom i plavom, Regnet Amcathra uleti među plemenitaše. On i Danilo rukovaše se ozbiljnošću ratnika, da bi se nasmijano zagrlili udarajući jedan drugog po leđima. “Helmovih mi očiju, drago mi je što te vidim”, srdačno reče Regnet kad su se rastavili. Prijatelj iz djetinjstva kao i Danilov suparnik u pitanjima krojačkog pretjerivanja, Regnet pažljivo promotri kicoševu zelenu opravu od glave do pete i otegne: “Ali reci mi, Dan, hoćeš li promijeniti boju kad dozoriš?” Društvo prasne u smijeh. Prije negoli je Danilo uspio uzvratiti, Myrna Callahanter progovori: “Pa da, govoreći o zelenilu, jeste li čuli da je naš dobar prijatelj Rhys Brossfeather viđen kako ulazi u ‘Nasmijanu sirenu’?” Mladi se plemići udruže u zajedničkom podsmjehu. Kao lakoumna i povremeno zlobna tračerica, Myrna je uvijek pažljivo birala uvode, koliko god slabašne, za svoje jezičave pričice. “Stvarno? Čuo sam neke fenomenalne priče o tom mjestu”, reče Danilo, široko se cereći pri pomisli na sramežljivog mladog svećenika u toj notorno opscenoj krčmi. “Je li tamošnja zabava doista toliko nemoralna koliko se priča?” “Pa... tako sam čula”, odgovori Myrna smjerno spuštenog pogleda. Društvo zatuli od smijeha na njezino izvlačenje. “Myrna je vjerojatno bila na pozomici te noći”, dobaci Regnet izazivajući još jedan zbor smijeha. Nimalo uvrijeđena, gospa Callahanter odgovori zlim osmijehom koji bi posramio i crvenog zmaja. Bila je oduševljena svaki put kad bi bila u središtu pažnje, pa izvježbanim pokretom zagladi blistavocrvenu kosu. Dok je to činila, gornja joj se odora rastvori, otkrivajući prozirnu večernju haljinu i još puno više od toga. Nekoliko se vilica objesi zbog nenadanog pogleda, a jedan od gostiju glasno ispusti svoj pehar. Sa šaljivim izrazom lica Danilo se nagne prema Regnetu. “Njezin se odabir trenutka može natjecati s bardima, no zna li pjevati?” “Je li to uopće važno?” suho odgovori njegov prijatelj. Kao i većina gostiju, Myrna Callahanter bila je odjevena da zabljesne. Njezina plavo-zelena haljina bila je gotovo prozirna, s nakupinama šljokica mudro smještenim tako da kreiraju iluziju pristojnosti. Haljina je bila dovoljno duboko izrezana da otkrije rasipno prostranstvo kože. Raznobojne iskrice bile su joj u umjetničkim obrascima zalijepljene po koži ruku, vrata i impresivnih oblina. Čak joj je i kosa - razuzdane grimizne nijanse calimshitske kane - bila pažljivo isprepletena draguljima i pozlaćenim trakama. Ništa u vezi s Myrnom nije bilo suptilno; pratila ju je reputacija da proždire muškarce brzinom i apetitom trolova u mesnici. Znajući da je u središtu pažnje, Myrna nadme grudi u teatralnom uzdahu. Bacivši pogled po okupljenima kroz spuštene trepavice, nastavi svoje ogovaranje. “A tu je i onaj grozan skandal u koji je bila upetljana Jhessoba, jadna mala...” “Myrna, ljubavi. Znam da je širenje glasina glavno zanimanje tvoje obitelji, no moraš li na zabavi pričati o poslu?” Mladi plemići se ponovno jednoglasno nacere. Govornik je bila Galinda Raventree. Ona i Myrna bile su zakleti neprijatelji, a na njihov se mačji rat moglo uvijek računati da će oživjeti zabavu. Međutim, te je večeri Galinda imala drugi motiv da Myrni začepi usta; Jhessobina posljednja nezgoda imala je političkih implikacija koje su mogle dovesti - ne dao bog - do ozbiljne rasprave o značajnim pitanjima. Odana zabavama, Galinda se pobrinula za glatko odvijanje ovog društvenog događaja i bila je odlučna u namjeri da ostane odgovarajuće bezbrižan. Danilo obujmi Myrnina ramena, viteški joj skačući u obranu. “Stvarno, Galinda, moraš Myrnu pustiti da priča. Nakon dva mjeseca s onom groznom trgovačkom karavanom ja prvi

žeđam za malo lokalnih tračeva.” On ohrabrujući stisne Myrnu. “Nastavi, molim te.” “Moj heroj”, zaprede tračerica. Privije se malo bliže njemu, a jedna ruka s grimiznim vrškovima zavijuga mu po grudima da bi se poigrala sa smaragdnim privjeskom. Primijetivši dobro poznati grabežljivi izraz u njezinim očima, Danilo se mudro povuče. No, ruka mu je bila zaprašena šljokicama, pa se tužno zagleda u svoju uneređenu opravu. “Stvamo, Myrna, sav sam prekriven tim prokletim šljokicama.” Nekoliko žena u društvu kradomice provjeri svoje pratioce ne bi li pronašle slične izdajničke tragove. Galinda Raventree primijeti njihovo sumnjičavo pretraživanje, pa se s velikim zadovoljstvom naceri u svoju vinsku čašu. Nesposobna da shvati uvredu, Myrna se ponovno objesi o Danila. “Pokaži još koji trik”, zamoli ga. “Volio bih, ali sam potrošio sve čarolije koje sam imao za danas.” “Oh, ne”, zaguguće ona napućivši usne prema njemu. “Ma nisi baš sve?” “Pa...”, oklijevao je. “Ja jesam radio na nekim zanimljivim preinakama na čarolijama.” Regnet izgovori kroz smijeh: “Još jedna Snillocova snježna gruda?” “No, i to mi je zahvalnost”, otpuhne Danilo u lažnoj uvrijeđenosti. Okrene se prema društvu i jednom rukom punom prstenja mlitavo mahne prema Regnetu. “Prije neka tri mjeseca naš je prenakićeni prijatelj uspio uvrijediti nekolicinu vrlo velike, vrlo pijane gospode u krčmi dolje na dokovima. Razvila se omanja bitka i ja sam mu, naravno, priskočio u pomoć. Bacivši čaroliju Snillocove snježne grude, zazvao sam magični projektil...” “Grudu snijega?” podsmjehne se Wardon Agundar. Njegova se obitelj bavila izradom mačeva i on je malo mario za slabija oružja. “Pa, ne baš”, prizna Danilo. “Probao sam izvesti varijaciju te čarolije i završio s nešto, hm, egzotičnijim oružjem.” “I tako je stvorio čaroliju za Snillocovu krempitu”, doda Regnet široko se cereći. Na sliku koju je stvorila ova pričica, plemići zaurlaše od smijeha, a Danilo se zauzvrat nakloni. “Moje pravo na besmrtnost”, odgovori, stavivši ruku preko srca i zauzevši herojsku pozu. “I što se onda dogodilo?” zadihano upita Myrna. “Jeste li se morali boriti s tim ljudima ili je došla straža?” “Ništa tako dramatično”, prizna Danilo. “Riješili smo stvar kao gospoda. Regnet je bivše protivnike počastio pićem. Desert su ionako već dobili.” Zajedničko stenjanje dočeka njegovu igru riječima. “Bolje ti je da sad pokažeš još koji trik, da se iskupiš”, posavjetuje ga Regnet. Njegovi se prijatelji udruže u nagovaranju Danila da izvede još koju od svojih iluzija. Nakon što je skromno izjavio da sljedeća iluzija nije još savršeno razrađena, on pristane na pokušaj. “Hmmm. Treba mi nešto stvamo vulgarno za komponentu čarolije”, mozgao je. Pogled mu se zalijepi za Regnetov privjesak, prikaz perjanice obitelji Amcathra u blistavim crvenim i plavim draguljima. “Oh, stvamo, Regnet, ovo će mi savrešno poslužiti.” Regnet odglumi trzaj zbog dobronamjeme uvrede, no ipak mu doda nakit. Njegov prijatelj započne s čarolijom, izgovarajući tajanstvene riječi i široko gestikulirajući. Napokon, Danilo baci privjesak u zrak, a predstava kulminira glasnim praskom i oblakom šarenog dima. Kad se dim razišao, mladi plemići zagledaše se u Regneta s potpunom nevjericom, da bi uskoro njihov smijeh odzvanjao dvoranom. Čarolija je pretvorila njegovu raznobojnu raskošnu odjeću u sumomu smeđu druidsku halju. Danilove se oči rašire u tobožnjem očaju. On ustukne za korak i prekriži ruke preko grudi.

“Hmm. Kako li se samo ovo dogodilo?” promrmlja, jednom rukom zamišljeno tapšući jako zgodnu rupicu na bradi. Regnetovo se lice pretvorilo u školski primjer zapanjenosti dok je zurio u svoj staromodni komplet, a njegova je ozlojeđenost izazvala novu provalu smijeha kod njegovih prijatelja. Odjednom smijeh zamre i nervozna tišina obuzme veselo društvance. Visok, krupan muškarac priđe njihovom uglu. Za razliku od ostalih sudionika zabave, ovaj je čovjek bio odjeven u dostojanstvenu crninu, a njegovi su jedini ukrasi bili srebrna ogrlica i kratki ogrtač obrubljen finim sivim krznom. Crna mu je kosa bila prošarana sjedinama, a čelo namršteno od neodobravanja. “Uh-oh”, promrmlja Myrna, a oči joj zasvjetlucaju od veselja pri pomisli na predstojeću katastrofu. Drugi član njihovog društva, mladi plemić koji se već duboko zagledao u čašicu, problijedi ugledavši strogog pridošlicu i odšulja se izvan dometa. Danilo, međutim, podigne ruku u oduševljenom pozdravu. “Ujače Khelben! Upravo smo tebe trebali! Ova posljednja čarolijica pošla je naopako. Možeš li mi pokazati gdje sam pogriješio?” “Ne bih se usudio”, suho reče ujak Khelben. “Izgleda, Danilo, da bismo trebali ponovno malčice porazgovarati.” On čvrsto zgrabi kicoševu ruku prekrivenu šljokicama i prodorno se zagleda u okupljene plemiće. Veselo društvance shvati mig i rasprši se kao jato preplašenih ptica, usput mrmljajući isprike. Ovo ne bi bio prvi put da je Khelben ‘Crnoštap’ Arunsun, nadmag i navodni član tajnog kruga koji je vladao Waterdeepom, kaznio svog lakomislenog nećaka zbog neodgovorne upotrebe magije, a Danilovi prijatelji nisu baš bili ludi od želje da prisustvuju predstojećoj lekciji. “Kukavice, svi skupa”, zamišljeno reče Danilo promatrajući ubrzano povlačenje svojih prijatelja. “Zaboravi ih. Moramo se pozabaviti mnogo važnijim stvarima.” Danilo iskrivi lice i dograbi dva pehara ispunjena Svjetlucavom medovinom s poslužavnika kojeg je nosio konobar u prolazu. Jedan gurne u ruku svog ujaka. “Evo, uzmi ovo. Pretpostavljam da se može zaključiti da si trijezan kao i obično.” Oduševljeni vrisak nadglasa Khelbenov strogi odgovor. “Danilo, vratio si se!” Pripita mlada plemenitašica, odjevena u neskladnu kombinaciju prozirne čipke i bijelog krzna, baci se na zeleno odjevenog kicoša. Vješt u izbjegavanju mrlja od vina na svojoj raskošnoj odjeći, Danilo ispruži pehar daleko ispred sebe dok je hvatao privlačni projektil u oprezan, jednoruki zagrljaj. “Brojao sam minute, Sheabba.” Nasmije se prema njezinom podignutom licu. Plavuša ga rukama obujmi oko struka i zahihoće prema njemu. “Naravno, naravno. Pretpostavljam da si šarmirao sve žene odavde do Suzaila?” “Vjerojatnije je gnojio polja”, uplete se Khelben kiselo. “Njači negdje drugdje, stari magarče”, otrese se Sheabba. Pogledom oprži maga, da bi zatim postiđeno ustuknula shvativši koga je upravo uvrijedila. Danilo primijeti njezin očaj i priskoči joj u pomoć. “Sutra ćeš biti na festivalskim igrama, Shea, zar ne? Divno. Moram jahati u jednoj ili dvije prigode, no kasnije će se društvo skupiti na piću kod ‘Slomljenog koplja’. Ja častim. Vidimo se tamo?” Mlada žena uspije slabašno kimnuti u znak slaganja i zatim pobjegne, nestabilno se probijajući kroz gomilu. Danilo glasno uzdahne i zavrti glavom. “Doista, ujače, dojam koji ti ostavljaš na žene je nevjerojatan. Nemoj očajavati. Radim na jednoj novoj čaroliji, nećeš vjerovati, koja bi za tvoj društveni život mogla napraviti - hej, pazi na svilu!”

Khelben je ponovno zgrabio Danilovu ruku. Ignorirajući mladićeve žestoke proteste, čarobnjak odvuče nećaka iz prostorije do jedne osamljene niše. Konačno slobodan, Danilo se nasloni na mramomu bistu Mielikki, Božice Šume, i složi svoj ogrtač u umjetničke nabore prije negoli se obrati svom namrštenom ujaku. “Čemu dugujem čast za ovakvu otmicu?” “Čuo si za Rafea Silverspura.” Khelben nije bio sklon predugim uvodima. Danilo otpije gutljaj vina. “Ne, ne mogu reći da jesam. Što naš dobri rendžer radi ovih dana?” “Jako malo. Mrtav je.” Danilo problijedi, a grižnja savjesti prelije se Khelbenovim licem. Čarobnjak nastavi nježnijim tonom: “Žao mi je, Dan. Zaboravio sam da ste Rafe i ti postali dobri prijatelji.” Mladić kimne. Lice mu je bilo bezizražajno, no prilično je dugo proučavao mjehuriće u svojoj čaši prije negoli je podignuo pogled. “Bio je označen, pretpostavljam?” Danilov je glas bio ravan, bez ikakvih naznaka lijenog otezanja. “Da.” “Rafe Silverspur”, odsutno ponovi Danilo. “Tvoja će smrt biti osvećena, prijatelju.” Zakletva je bila izrečena tiho, no tko god bi je čuo, ne bi posumnjao da će biti ostvarena. Danilov je glas odzvanjao tihom snagom i tvrdoglavom odlučnošću. Da je netko vidio mladog plemića u tom trenutku, teško bi ga povezao sa samozadovoljnim kicošem kakvog je poznavalo waterdeepsko društvo. Privlačno mu je lice bilo pomračeno bijesom kad se okrenuo prema čarobnjaku, no njegova je srdžba bila pod kontrolom, isto toliko izvanrednom koliko i neočekivanom. “Kako je umro?” “Isto kao i svi ostali - u snu, koliko možemo zaključiti”, odgovori Khelben. “Ako je tako dobar rendžer kao što je bio mladi Silverspur mogao biti uhvaćen nespreman, nije čudo da Harfistit bezglavo trče naokolo zbog tog ubojice.” “Dakle, potraga ne ide baš najbolje.” “Ne”, prizna čarobnjak. “Ovdje ti nastupaš.” Ulazeći natrag u svoj kicoški lik, Danilo prekriži ruke i podigne jednu obrvu. “Nekako sam znao da ćeš to reći.” “Doista”, složi se Khelben suho, znajući da ponašanje njegovog nećaka krije snažne osjećaje. “Naravno, imaš plan”, potakne ga Danilo. “Da. Slijedio sam ubojičinu rutu i počeo se pojavljivati obrazac koji vodi ovamo.” Khelben posegne u džep i izvuče minijaturu s kositrenim okvirom. Danilo prihvati portret i pažljivo ga prouči, pa zadivljeno zazviždi. “Ti si to naslikao? Svih mi bogova, ujače, još ima nade za tebe kao umjetnika.” Mladićevo zadirkivanje prizvalo je blijedi osmijeh na Khelbenovo lice. “Nisam znao da si poznavatelj umjetnosti.” “Umjetnosti, ne. Žena, svakako”, gorljivo reče Danilo, očiju još uvijek zalijepljenih za portret. Tema portreta bila je žena rijetke i izvanredne ljepote. Kovrčava kosa, crna poput gavranova krila, uokvirivala je savršeno ovalno lice, u snažnom kontrastu s njezinom mliječnobijelom kožom. Jagodice su joj bile oštre i visoke, a crte lica delikatno oblikovane. Najizvanrednije su bile oči, bademastog oblika i žive zelene boje. Danilo je bio jako sklon zelenom. “Izgleda li ona doista ovako, ili si si dopustio umjetničku slobodu?” upita.

“Ona stvamo tako izgleda”, potvrdi Khelben. Nakrivi glavu i zagonetno nadometne: “Pa, ponekad tako izgleda.” Danilo namrštenog čela baci pogled prema njemu. Zavrti glavom kako bi se otresao iskušenja da nastavi s ispitivanjem i vrati se na preči posao. “Osim toga što je buduća majka moje djece, tko je ta ljepotica?” “Ubojičina meta.” “Ah. Želiš da je upozorim?” “Ne”, nastavi Khelben, “želim da je zaštitiš. I, na neki način, da je špijuniraš. Ako sam u pravu, bit će potrebno oboje kako bi uhvatili Ubojicu Harfista.” Danilo potone na kamenu klupu pored kipa. Neodređeni, šarmantni osmijeh nestane mu s lica, a ton mu ponovno postane mračan. “Ja bih trebao uhvatiti tog Ubojicu Harfista, zar ne? Možda bi bilo bolje da počneš otpočetka.” “No dobro.” Khelben sjedne pored nećaka i upre prstom u portret kojeg je Danilo još uvijek zibao u mci. “Tijekom većine ubojstava, možda čak i tijekom svih, ova je žena bila u blizini.” “Zvuči kao da imaš sumnjivca, a ne metu.” Danilov se glas stegao od žaljenja dok je zurio u portret. “Ne.” “Ne?” Danilov je ton bio istovremeno iznenađen i pun nade. “Ne”, čvrsto ponovi Khelben. “I to tvrdim iz nekoliko razloga. Ona je agent Harfista. Jedan od najboljih. Po mom mišljenju, ubojica je prati već neko vrijeme. Budući da ne može prići dovoljno blizu da udari i izbjegne otkrivanje, zadovoljava se manje izazovnim metama.” “Žao mi je, no uzimajući u obzir neke od Harfista koji su pali od ruke tog ubojice, teško mi je progutati tvoju teoriju”, pobuni se Danilo. Da bi podržao svoju tvrdnju, na prstima jedne ruke odbroji popis. “Sybil Evensong, Kemigan od Soubara, čarobnica Perendra, Rathan Thorilander, Rafe Silverspur...” Glas mu se izgubi i on pročistiti grlo prije nego što je nastavio. “Ta žena ne može biti sposobnija od svih njih.” “Da, može.” “Stvarno? Hmm. Zašto tvoj lijepi agent Harfista privlači tog ubojicu? Na stranu očigledni razlozi, naravno.” “Ona ima mjesečevu oštricu”, jezgrovito objasni Khelben. “To je magični vilenjački mač, vrlo moćan. Moguće je da ubojica, tko god bio, želi Arilynin mač.” “Arilyn”, Danilo odsutno ponovi ime, ponovno bacajući pogled na sliku. “Pristaje joj. Arilyn kako još?” “Moonblade. Uzela je ime mača kao svoje. No, udaljili smo se od teme.” “Doista. Dakle, što sve može taj čarobni mač?” Khelben je neko vrijeme oklijevao prije negoli je odgovorio. “Nisam upoznat sa svim njegovim moćima”, oprezno reče. “Ovdje ti nastupaš.” “To si već rekao”, primijeti Danilo. Čarobnjakovo se lice smrači od ozlojeđenosti. “Osim nas dvojice, vidiš li još nekog u ovoj prostoriji?” otrese se. “Nema potrebe da nastaviš izigravati budalu.” Danilo se nasmiješi s isprikom. “Oprosti. Navika, znaš.” “Da, dobro, molim te obrati pažnju na tekuća pitanja. Postoji mogućnost da je Arilyn Moonblade odabrana za metu zbog svog mača, kao i zbog svojih talenata. Ako otkrijemo tko je zainteresiran za mjesečevu oštricu i zašto, imamo više šanse da otkrijemo ubojicu.” Danilo ostane neko vrijeme sjediti u tišini. “Jedno pitanje.” “Reci.”

“Zašto ja?” “Tajnost je od vitalne važnosti. Ne možemo poslati nekog očiglednog.” “Oh”, Danilo prebaci nogu preko noge i odbaci uvojak kose preko ramena pretjeranom, ženskom gestom. “Je li to samo moja mašta ili sam upravo bio uvrijeđen?” Khelben se namršti. “Ne potcjenjuj se, dječače. Dokazao si da si više nego sposoban agent i savršen si za ovaj posao.” “Stvarno”, iskrivljeno se složi Danilo. “Trebam štititi ženu za koju se čini da ne treba moju zaštitu.” “Ima još. Potrebne su nam informacije o mjesečevoj oštrici. Ti si se pokazao kao vrlo uspješan u odvajanju žena od njihovih tajni.” “To je dar”, skromno se složi Danilo. Kucne o portret i doda: “Nije da se pokušavam izvući od zadatka, pazi, ali netko mora ukazati na očigledno: zašto je jednostavno ne pitamo za mač?” Mračnog i iskrenog izraza lica, Khelben se okrene prema mladom plemiću. “U svemu ovome ima mnogo više od onog na površini, iako je ovako vješt ubojica koji sistematično briše Harfiste dovoljna nevolja. Nitko ne smije posumnjati da radiš sa mnom - ni ubojica, ni ostali Harfisti, a posebno ne Arilyn.” “Zavjera unutar redova?” zadirkujući upita Danilo. “Moguće”, zagonetno odgovori Khelben. “Divno”, promrmlja Danilo, izgledajući iskreno prestravljen Khelbenovim neočekivanim odgovorom na njegovo zadirkivanje. “Unatoč svemu, ne znam zašto bi to trebali tajiti od Arilyn. Ako se ubojica namjerio na nju, ne bismo li je trebali upozoriti? Ako sazna da sam poslan da joj pomognem, možda će biti sklonija surađivati sa mnom.” Khelben prezrivo otpuhne. “Daleko od toga. Unatoč svim svojim talentima, Arilyn Moonblade je jedna od najtvrdoglavijih, naprasitijih i nerazumnijih osoba koje sam ikad susreo. Ne bi pristala na zaštitu i ne bi dobro podnijela pomisao da se ne može sama suočiti s ubojicom.” Khelben zastane, a grimasa povuče rubove njegovih usta nadolje. “Podsjeća me na svog oca, kad bolje razmislim.” Danilo se skeptično zagleda u čarobnjaka. “Ovo je sve jako zanimljivo, no imam osjećaj da izbjegavaš stvarni problem. To je mač, zar ne? Znaš nešto o njemu što mi ne govoriš.” “Da”, jednostavno se složi Khelben. “Pa?” potakne ga Danilo. Khelben odmahne glavom. “Žao mi je, ali morat ćeš mi vjerovati. Što manje ljudi zna, to bolje. Sumnjam da čak i Arilyn zna puni opseg moći svog mača. Moramo otkriti što ona zna o maču, a tu...” “Ja nastupam”, mrzovoljno dovrši Danilo. “Doista. Ti si vješt u poticanju ljudi da progovore. Međutim, jedno upozorenje. Sve dok ubojica ne bude otkriven i uhvaćen, ne smiješ otkrivati svoj pravi identitet.” “Sigurno, nakon što se navikne na moju pristutnost, ona će...” “Ne”, prekine ga Khelben. Upozoravajuće podigne prst i zastane kako bi naglasio sljedeće riječi. “Ima nešto što bi trebao znati. Arilyn Moonblade je jako dobra. Teško ju je pratiti, a ipak se ubojica stalno pojavljuje blizu nje. Očigledno je da je pomno praćena, vjerojatno magičnim putem. Kao šarmantan, ali nesposoban kicoš, nećeš djelovati kao prijetnja onome tko je prati. Ako ikad izađeš iz svoje uloge...” “Ne brini”, reče Danilo bezbrižno slegnuvši ramenima. “Uvijek najbolje glumim kad imam publiku.” “Nadam se. To bi mogla biti dugotrajna predstava. Arilyn nije budala, a ti moraš ostati uz

nju sve dok te ne dovede do Ubojice Harfista.” Izraz intenzivnog gađenja prijeđe preko lica mladog plemića. “Ne sviđa mi se ideja da koristimo tu ženu kao mamac za klopku.” “Ni meni”, zastenje Khelben. “No, možeš li se sjetiti bolje altemative?” “Ne”, prizna Danilo. “Upravo tako.” Khelben naglo ustane pokazujući da je razgovor završen. “Predlažem ti da se ispričaš gospi Sheabbi. Ujutro putuješ za Everesku.”

Pet Glavna prostorija krčme ‘Na pola puta’ vrvjela je od aktivnosti kad se Arilyn spustila iz svoje sobe. Blizu sjeverozapadne granice planinskog lanca koji je okruživao Everesku, krčma je bila stanica i za ljudske i za vilenjačke trgovačke karavane. U Brdima sivog plašta bilo je svega nekoliko svratišta, a ovo se moglo pohvaliti udobnim sobama, ogromnim štalama i skladištima za privremeno sigurno pohranjivanje robe. Vilenjaci i ljudi, polutani i patuljci, te povremeno i član neke od ostalih civiliziranih rasa, miješali su se u opuštenoj, prijateljskoj atmosferi. Krčma ‘Na pola puta’ bila je mnogo više od svratišta. Između ostalog, bila je i trgovački centar za vilenjačku koloniju u Evereski. Smještena u dolini s plodnom obradivom zemljom i sa svih strana okružena planinama, Evereska je bila prekrasan i čvrsto utvrđen vilenjački grad. Štitio ju je impresivni arsenal vilenjačke magije i vojne snage. Dolinu Evereske od davnina su naseljavali vilenjaci, no sam grad bio je mlad prema vilenjačkim standardima. Kao što je bio slučaj s većinom vilenjačkih naseobina, o Evereski je malo toga bilo poznato, izuzev njezine reputacije neoborivosti i kalibra vilenjačkih čarobnjaka i ratnika koji su prošli obuku u njezinoj Akademiji za magiju i ratovanje. Većini onih koji su putovali kroz Brda sivog plašta, ‘Na pola puta’ je bila Evereska. Malo je osoba prišlo bliže samom gradu. Myrin Silverspear, vlasnik svratišta, bio je ozbiljan, tih mjesečev vilenjak čije srebrne oči nisu ništa propuštale. Držao se svog posla bolje od bilo kog s kim se Arilyn ikad susrela, a činilo se da je njegova udobna ustanova izgrađena s punim obzirom prema diskreciji. Kao rezultat, ‘Na pola puta’ je uvijek brujala od zavjera, dogovora i tajnih sastanaka. Arilyn se tu uvijek zaustavljala na putu prema Evereski da bi preuzela zadatke ili se sastala sa svojim ‘kontaktima’. Iz nekog njoj nepoznatog razloga, Myrin Silverspear posebno se zanimao za nju i njezinu karijeru. Kad god bi odsjela u svratištu, brinuo se o njoj kao da je vilenjačka kraljica. Po običaju, sačeka je pri dnu stuba s dubokim naklonom. “Vaša prisutnost čini čast ovoj kući, Arilyn Moonblade. Je li Vam nešto potrebno večeras, quex etriel?” Po običaju, Arilyn se trgne zbog ekstremnog poštovanja u njegovu pozdravu. “Samo želim biti viđena.” “Ispričavam se?” Arilyn se naceri. “Recimo samo da želim biti viđena kako ulazim u svratište, ali ne i kako izlazim.” “Ah. Naravno.” Po običaju, diskretnom je vlasniku ovo objašnjenje bilo dovoljno. Uzme je pod ruku i ozbiljno otprati do velikog šanka. Ona odabere jednu od najupadljivijih barskih stolica, a Myrin napravi predstavu od odlaženja iza šanka kako bi je sam poslužio. Arilyn otpije vilenjačko piće koje joj je natočio i suspregne napad smijeha. “Hvala, Myrin. Definitivno sam viđena.” “Nema na čemu. Još nešto?” “Ima li poruka za mene?” Myrin odnekud izvuče mali svitak i doda joj ga. “Ovo je stiglo danas poslijepodne.” Ona baci pogled na pečat i raspoloženje joj se smrači. S uzdahom uzme svitak, otvori ga i pažljivo prouči fine, precizne vilenjačke rune. Kymil se želi s njom sastati ovdje, večeras. To vrlo vjerojatno znači da su mu Harfisti dali još jedan zadatak za nju, upravo kad se toliko veselila povratku kući u Everesku. Pobjegne joj još jedan nesvjestan uzdah. “Dobre vijesti, vjerujem?” Arilyn pogleda u Myrinove zabrinute srebme oči. “Možda ti se neće takvima činiti. Kymil

Nimesin se želi sastati sa mnom ovdje, noćas, na uobičajenom mjestu.” Mjesečev vilenjak ne trepnuvši primi njezinu objavu. “Pobrinut ću se da Vaša uobičajena kabina bude slobodna.” “Myrine, ti si diplomat”, promrmlja Arilyn. Između ponosnog vlasnika svratišta i gospodskog majstora oružja bilo je malo ljubavi, no Myrin Silverspear uvijek je primao Kymila s vrhunskom ljubaznošću. Na Arilynino čuđenje, Kymil se prema vlasniku ponašao sa znatno manje poštovanja. “Tako mi kažu”, reče Myrin. Još jednim naklonom se ispriča i ode se pobrinuti se za Arilyninu kabinu. Ona ode na kat po artefakte koje je vratila iz Darkholda, pa se vrati u glavnu prostoriju gdje klizne u unutrašnjost zavjesom zastrte kabine. Gotovo istog trenutka, sićušne čestice svjetlosti zasvjetlucaju na klupi preko puta. Zlatne se točkice povećaju, prošire i konačno sjedine u oblik njezinog dugogodišnjeg prijatelja i mentora, Kymila Nimesina. “Tvoj način ulaska u prostorije nikako da me prestane obeshrabrivati”, promrmlja Arilyn uz osmijeh dobrodošlice za svog učitelja. Vilenjak odsutno odbaci njezin komentar. “Jednostavna stvar. Tvoj je posljednji pothvat dobro prošao, vjerujem?” “Da nije, ne bih ovdje sjedila.” Ona mu preda vreću s artefaktima. “Hoćeš li to vratiti Suneinim ljudima i pobrinuti se da naš doušnik dobije ostatak novca?” “Naravno.” Nakon kratke tišine, Kymil se sjeti pristojnosti. “Čuo sam za smrt Rafea Silverspura. Šteta. Bio je dobar rendžer i nedostajat će Harfistima.” “Kao i meni”, odgovori ona tiho. Kymilove riječi bile su uljudna formula koja je odgovarala konvencijama; njezine su otkrivale iskrene osjećaje. Ona ga oštro pogleda. “Kako si tako brzo saznao za Rafeovu smrt?” “Brinuo sam za tebe, pa sam se raspitao.” “Da?” Kymil prodorno promotri svoju učenicu. “Znaš, naravno, da je ubojica tražio tebe.” Arilyn je zurila u svoje stegnute šake. “Došla sam do tog zaključka, da”, reče ravnim tonom. “A sad, ako nemaš ništa protiv, možemo li razgovarati o drugim stvarima? Imaš li neki zadatak za mene?” “Ne, pozvao sam te na sastanak da razgovaramo o ubojstvima”, reče Kymil. Kako bi naglasio svoje riječi, nagne se prema njoj. “Zabrinut sam za tvoju sigumost, dijete. Moraš poduzeti nešto da se zaštitiš od tog ubojice.” Njezina se glava trgne nagore, a ljutnja joj preplavi lice. “Što hoćeš da napravim? Da se sakrijem?” “Daleko od toga”, strogo je ispravi Kymil. “Moraš potražiti ubojicu.” “Mnogi ga traže.” “Ah, ali možda traže na krivim mjestima. Kao agent Harfista, ti možeš uspjeti tamo gdje drugi nisu. Po mom mišljenju, ubojica se krije u redovima Harfista.” Arilyn oštro udahne. “Ubojica, Harfist?” sumnjičavo upita. “Da”, zaključi Kymil. “Ili agent Harfista.” Ona razmisli od učiteljevim riječima i polagano kimne. To je bila užasna mogućnost, no imala je smisla. Harfisti su bili udruženje pojedinaca, a ne čvrsto strukturirana organizacija. Agenti Harfista - oni koji kao ni Arilyn nisu bili službeni članovi udruženja, ali su radili na određenim zadacima - bili su skloni tome da rade sami, a čak su i mnogi članovi tajili svoje članstvo. Djelovalo joj je nevjerojatno da se taj plašt tajnovitosti može okrenuti protiv Harfista, zaklanjajući ubojicu među njima samima. S druge strane, naučila se vjerovati prosudbama

Kymila Nimesina. On je bio u savezništvu s Harfistima od njezina djetinjstva, i ako je on smatrao da se Ubojica Harfista nalazi unutar njihovih redova, bila mu je sklona povjerovati. Kymilov užurbani glas prekine njezina razmišljanja. “Moraš pronaći tog ubojicu, i to brzo. Puk ima veliko poštovanje prema Harfistima. Ako ne uspijemo naći i zaustaviti ubojicu, to će nauditi časti i reputaciji Harfista.” Zlatni vilenjak zastane. “Imaš li uopće ideju o mogućim posljedicama ove situacije? Zaista, i sama bi Ravnoteža mogla biti narušena! Harfisti vrše vitalne funkcije u borbi protiv zla, posebno u svezi zhentarimskih osvajanja...” “Znam za što se zalažu Harfisti”, pomalo nestrpljivo reče Arilyn. Kymil joj je propovijedao o potrebi za Ravnotežom otkad je imala petnaest godina i njegove je argumente znala napamet. “Imaš li plan?” “Da. Predložio bih da odeš među Harfiste, ako treba pod krinkom, i da istjeraš ubojicu iz njegove jazbine.” Arilyn kimne glavom. “Da, možda si u pravu.” Tanki, neveseli osmijeh zatreperi joj na licu. “Bilo kako bilo, to je bolje nego da ništa ne radim. Ovo čekanje da ubojica udari je nepodnošljivo. Ne mogu to više dugo podnositi.” “Zbog čega djeluješ toliko obeshrabrenom od te prijetnje? Tvoj je život mnogo puta bio u opasnosti.” Kymil zastane i pozomo je promotri. “Ili ima još nešto?” “Ima”, ona nevoljko prizna. “Već neko vrijeme - točnije, nekoliko mjeseci - imam osjećaj da me netko prati. Koliko god se trudila, ne mogu naći tragove progonitelja.” “Da?” Ona je očekivala da će je prekoriti, ili da će je barem preispitati u vezi njezine nesposobnosti da uhvati svog nejasnog progonitelja. “Ne izgledaš iznenađeno”, odvaži se ona. “Mnogi su Harfisti vrlo uspješni rendžeri i tragači”, odgovori Kymil ravnim tonom. “Nije neshvatljivo da je ovaj ubojica, pogotovo ako je on ili ona iz redova Harfista, dovoljno vješt da izbjegne otkrivanje - čak i od strane nekog tako vještog kao što si ti. Što je, vjerujem, dodatni razlog da kreneš u protunapad. Dogovoreno?” “Dogovoreno.” “To je sve što večeras imam za reći. Rado bih te teleportirao do Waterdeepa...” “Ne, hvala”, hitro se ubaci Arilyn. Kymilove se obrve podignu. “Ne namjeravaš poći do Waterdeepa? To bi se činilo vjerojatnim mjestom za početak tvoje potrage.” “Slažem se, i planiram otići do Waterdeepa. Jednostavno, više volim do tamo stići na konjskim leđima.” Ozlojeđenost preplavi Kymilovo lice. “Moja draga etriel, nikad neću shvatiti tvoju averziju prema magiji, posebno s obzirom na to da od djetinjstva nosiš čarobni mač.” “To je već dovoljno loše”, reče Arilyn s rijetkom natruhom gorčine. “Što se tiče magije, ja povlačim granicu tamo gdje završava mjesečeva oštrica.” “Ne razumijem te.” Kymil odmahne glavom. “Svakako, bio je jedan nezgodan incident tijekom Vremena nevolja...” “Nezgodan?” Arilyn ga prekine glasom punim nevjerice. “Slučajnu dezintegraciju cijele družine pustolova ne bih baš nazvala ‘nezgodom’.” “Hammerfellova sedmorka”, reče Kymil glasom koji je ljudske pustolove odbacivao kao nevažne. “Ti se osobno ne moraš brinuti za magičnu vatru.” “Da? Zašto ne?” Za trenutak, Kymil je djelovao smeteno, da bi se ubrzo blijedo nasmiješio. “Uvijek zahtijevna učenica. Vilenjaci i vilenjačka magija nisu bili toliko ozbiljno zahvaćeni kao ljudi u

tom razdoblju.” On se nasloni i spoji vrhove prstiju, kao prava slika učenog profesora. Znajući što se sprema, Arilyn tiho zastenje. Kymil je trenutno bio gostujući učitelj na seminaru na Akademiji za magiju i ratovanje u Evereski, o utjecajima koje je Vrijeme nevolja imalo na vilenjačku magiju. Arilyn, koja nije učila ni u svojim najboljim danima, nije imala namjeru sjediti i slušati neizbježnu lekciju. A nije joj ni bilo stalo da ponovno oživi Vrijeme nevolja, katastrofalno razdoblje kad su bogovi hodali Faerunom u obliku smrtnih avatara, pronoseći pustoš i užasna razaranja. “Ovako je bilo”, započe Kymil, a glas mu obuzme pedantan ton. “Laički rečeno, ljudi koriste tkanje da bi proizveli magiju. Vilenjaci su, na odredeni način, dio tkanja. Tel’Quessir su urođeno magični, po našoj samoj prirodi, i...” Arilyn naglo digne ruku, ponovno ga prekidajući. “Mnogi bi me smatrali N’Tel’Quessirom, ne-osobom. Ja sam polučovjek, sjećaš se? Imam vrlo malo urođene magijske sposobnosti.” Kymil zastane i pogne glavu ispričavajući se. “Oprosti mi, dijete. Tvoji superiorni talenti često me dovedu do toga da zaboravim nesretne okolnosti tvog rođenja.” Arilyn je predugo poznavala Kymila da bi je uvrijedilo njegovo gospodsko razmetanje. “Nesretne okolnosti? Ja sam poluvilenjak, Kymil, a ne kopile.” Dobaci mu prolazan osmijeh. “Naravno, ima i onih koji se ne bi složili.” Kao u odgovor, grubi glas zaurla njezino ime. Arilyn oprezno pomakne zavjesu i pogleda van. Zavrti glavom i tiho opsuje na mješavini vilenjačkog i zajedničkog jezika. Njezina dvojezična psovka izazove zapanjeni uzdah Kymila Nimesina. Ona mu dobaci kratak pogled i zagrize usnicu, kako bi spriječila smijeh zbog njegova uvrijeđenog izraza. “Oprosti.” On zausti, bez sumnje da bi je izgrdio zbog njezine nedostojanstvene upotrebe vilenjačkog jezika, no riječi mu se izgube u metežu koji je zvučao kao omanja invazija barbara. Mala horda grubijana uletjela je u gostionicu. Toptali su uokolo više-manje besciljno, prevrćući prazne stolove i ispuštajući razne urlike i uzvike. Vođa bande bio je neotesani div od čovjeka, gotovo komična karikatura propalice. Njegov je izgled bio sam po sebi dovoljno zlokoban: povez mu je prekrivao jedno oko, s pojasa mu je visio buzdovan okovan željeznim šiljcima, a košulja od zahrđalih kolutova više-manje mu je pokrivala trbušinu. Ipak, nešto je kod njega izazivalo potajne osmijehe. Možda je to bilo tjeme, ćelavo kao svježe sneseno jaje, uokvireno čupavim plavim šiškama koje su bile skupljene u dvije dugačke, tanke žute pletenice. Plavo-ćelavi muškarac odmaršira do Myrina Silverspeara. Zgrabivši vitkog vlasnika svratišta, klipan ga podigne do razine svojih očiju. “Možda me nisi dobro čuo, vilenjače. Pitao sam te je li Arilyn Moonblade bila večeras ovdje. Ako mi ne odgovoriš, moji ljudi...” Mahne glavom prema grupici grubijana koji su se skupili iza njega, “moji ljudi će početi ispitivati tvoje goste. A to nije dobro za posao.” Nema baš mnogo osoba, ljudi ili vilenjaka, koji bi mogli zadržati dostojanstvo dok im se noge njišu nekoliko centimetara iznad poda, no Myrin Silverspear uzvratio je na prijetnju ogromnog čudovišta svojim mimim, odmjerenim pogledom. Nešto je u vlasnikovom izrazu ispuhalo hvalisavost iz grubijanovog lica i on spusti vilenjaka na tlo. “Gubim vrijeme”, objavi on svojim ljudima, dovoljno glasno da ga čuje cijela prostorija. Bio je to očigledan i proziran pokušaj spašavanja obraza. “Ovaj vilenjak ne zna ništa. Raširite se! Ako je ona siva djevojčura unutar kilometra odavde, naći ćemo je!” Kymil spusti zavjesu i okrene se prema Arilyn. “Ti poznaješ tog čovjeka?” “O, da”, reče ona suho, i dalje promatrajući dramu koja se razvijala u glavnom prostom

gostionice. “To je Harvid Beomigarth, trećerazredni pustolov. Prije nekoliko mjeseci tragali smo za istom nagradom. On je izgubio.” “Ah. Ne podnosi poraz baš elegantno, vjerujem”, zaključi Kymil. “Nimalo.” Arilyn malo jače rastvori zavjesu, promatrajući kako se Harvidovi grubijani šire i počinju pretraživati prostoriju. “A nije baš ni neki izazov, no trenutno imam dovoljno drugog posla.” Toliko o mom planu da umaknem svojoj tajanstvenoj sjenci, pomisli Arilyn. S Harvidom Beomigarthom i njegovom galamom, mogla bi isto tako ostati u kabini i objesiti tablu: ‘Arilyn Moonblade. Ubojice se mogu raspitati unutra.’ S druge strane, sav taj metež mogao bi dovoljno odvratiti pažnju... Arilyn naglo ispusti zavjesu i pusti je da padne. Posegne u malu torbicu koja joj je visjela s pojasa i izvuče majušno zrcalo, zlatne mrežice koliko stane u ruku i nekoliko sićušnih pozlaćenih posudica ukrašenih jarkomžičastim runama koje su ih identificirale kao kozmetičke masti ‘Faereena-Svjetskog putnika’. Spretno razmaže puder boje blijede slonovače preko lica, skrivajući naznaku plave boje koja joj je isticala jagodice. Sljedeća je posudica skrivala kremu ružičaste boje, kojom dotakne usne i obraze. Rastrese zlatnu mrežicu, starinski ukrasni pokrov za kosu izrađen od sićušnih metalnih prstenova povezanih u zamršeni obrazac i urešenih zelenim kamenčićima. Nakon što je zagladila kosu preko šiljatih ušiju, pokrovom prekrije valove crne poput ebanovine. Kad je završila sa svojim djelom, jednom rukom obujmi držak mjesečeve oštrice i zatvori oči, formirajući u glavi mentalnu sliku sembianske kurtizane. Nakon nekoliko trenutaka pregleda se i uvjeri da je mjesečeva oštrica obavila posao. Njezina je putna kožna odjeća bila zamijenjena paučinastom haljinom u više slojeva, izrađenom od svile boje žada i safira, a široka je košulja postala steznik, privezan usko i nisko. Sama mjesečeva oštrica činila se malim bodežom optočenim draguljima. Arilyn ispruži malo zrcalo ispred sebe i promotri učinak. Čak i nakon dvadeset godina, osjećala se malčice obeshrabrenom zbog transformacije. Poluvilenjačka ratnica je nestala, a na njezinom je mjestu sjedila egzotično lijepa ljudska žena. Bio je potreban još jedan, završni potez: Arilyn iz torbe izvuče malu izrezbarenu kutijicu i iz nje izvadi par delikatnih leća. Smjesti ih izravno na oči i izrazito vilenjačke oči plave boje poprskane zlatnim poprime zapanjujuću - ali vrlo ljudsku — zelenu nijansu. Cijela je transformacija bila gotova za samo nekoliko minuta. Spremna za polazak, Arilyn baci pogled na Kymila. Napokon, i njegovo se nedokučivo držanje poskliznulo, a izraz očitog gađenja iskrivio mu je crte lica. Vrlo brzo nakon početka Arilynine obuke, Kymil je otkrio sposobnost mjesečeve oštrice da stvara krinke za svog nositelja. Arilyn i mjesečeva oštrica razvili su repertoar od nekoliko praktičnih fasada, no Kymil se nikad nije pomirio s nečim što je smatrao nedostojanstvenim načinom obavljanja poslova. “Ovako odjevena mogu otići, a da ne privučem pažnju”, objasni ona pomalo obrambenim tonom. Čak i nakon tolikih godina njihovog poznanstva, još uvijek bi je pekao svaki znak neodobravanja od strane mentora. Kymil povrati spokojnost i pročisti grlo. “Teško. Ovako odjevena ne možeš nikako izbjeći da te primijete. Kurtizana bez mušterije? To je neuobičajeno i povući će za sobom mnogo priča. Mnogi će te zapamtiti.” “Istina”, složi se Arilyn. “Vidjet će i zapamtiti kurtizanu ljudske rase. Iluziju.” Buka koju su stvarali grubijani približila se, prekinuvši bilo kakve argumente koje je Kymil mogao iznijeti. “Tvoje su metode vrlo uspješne”, prizna joj. “Kreni, i neka bogovi pospješe tvoju potragu. Slatka ti voda i lagan smijeh do sljedećeg viđenja”, zaključi on s tradicionalnim vilenjačkim pozdravom za rastanak.

Nakon što se pozdravio s Arilyn, Kymilove oči poprime odsutan izraz dok se fokusirao na neko udaljeno odredište. On promrmlja: “Srebmi put. Akademija za magiju u Evereski.” Tijelo mu postane prozirno, a obris zatreperi i ispuni se zlatnim iskricama svjetla. One kratko bljesnu i nestanu. Arilyn se strese. Kao nositelj mjesečeve oštrice, navikla se na upotrebu magije zbog nužde, iako je još uvijek osjećala ratničko nepovjerenje prema toj vještini. Magična vatra i putovanje kroz dimenzije plašili su je. Njezino prvo iskustvo s teleportacijom uz Kymila ostavilo ju je bolesnom i potresenom, a njezina se snažna predrasuda prema magičnom putovanju samo pojačala tijekom Vremena nevolja; vidjela je i previše čarobnjaka koji su se teleportirali unutar zidova. Kymilu se možda njezin stav ne sviđa, no ona jednostavno nije mogla promijeniti svoje osjećaje prema tome. Kad je vilenjak otišao, Arilyn vrati misli na trenutni problem. Ponovno odmakne zavjesu, u potrazi za posljednjim dijelom svoje krinke. Trebao joj je muškarac. Kymil je bar u tome bio u pravu: kurtizani je trebala mušterija. Ona je bila toliko navikla da putuje sama, da je na to potpuno zaboravila. Da bi ispravno odigrala svoju vruću ulogu, morala je posuditi muškarca kao rekvizit. Arilyn pomno promotri gostionicu u potrazi za vjerojatnom mušterijom. Prasak smijeha privuče joj pogled prema prednjim vratima. Nekoliko se trgovaca razbaškarilo oko stola prekrivenog praznim kriglama piva. Jedan od njih, mladić u zelenoj odori, otvoreno je očijukao s vilenjačkom konobaricom. Arilyn nije mogla čuti njegove riječi, no one su izazvale urlik pripitog smijeha punog odobravanja od njegovih drugova i natjerali jarko plavu boju u obraze mlade vilenjakinje. Savršeno, pomisli Arilyn, a usne joj se iskrive u lagani prezirni osmijeh. Nije mogla pronaći bolju mušteriju ni da ga je sama čarolijama prizvala iz zraka. Čovjek je bio mlad, s manje od trideset zima na leđima. Kosa boje lana bila mu je pažljivo počešljana, a njegov bogato urešeni ogrtač nabran preko ramena s umjetničkim savršenstvom. Nemarno se zavalio u stolicu dok je mjerkao zanjihani hod konobarice na odlasku. Njegova odjeća i lijena elegancija rječito su govorile o bogatstvu i privilegijama, a osmijeh ukazivao na prvorazredno samozadovoljstvo. Naizgled, bio je razmažen, plitak i sebičan. Ukratko, bio je savršen. Njoj se nisu sviđali takvi tipovi koji su odabrali put dokoličarenja i luksuza. S druge strane, usluge sembianske kurtizane nisu bile jeftine, a od svih muškaraca u gostionici on se činio najvjerojatnijom - i najprijemčivijom - metom za njezin nastup. Blaženo nesvjestan Arilyninog pomnog pregleda, mladić dobaci još jedan, po svoj prilici zabavan komentar. Jedan od njegovih drugova, čovjek gruba izgleda u odori trgovca, zaurla od smijeha i velikom prljavom šapom udari zabavljača po ramenu. Nije se činilo da se mladić uvrijedio zbog trgovčeve prisnosti; umjesto toga, on se trgne i uhvati za rame, ubacujući još jedan komentar koji izazove smijeh oko stola. Vjerojatno nije plemić, zaključi Arilyn, nego bogati trgovac. Muškarci oko stola nisu izgledali dovoljno pijani da bi si dopustili toliko slobode s plemićem. Svjetlokosi mladić nije se doimao jako pijanim, što je također bilo dobro. Činilo se da je pri sebi. Arilyn ustane i tiho klizne u prostoriju. Stražnji je dio dvorane namjerno bio ostavljan u mraku, pa se priljubi uza zid i ostane u sjeni. Nije željela da bilo tko poveže živahnu kurtizanu s etriel, umornom od puta, koja je ranije ušla u gostionicu. Kad se pomaknula u osvijetljeno podmčje, dočeka je naglo zatišje. Muškarci, a i žene, bace promišljene poglede prema njoj. Ona koketno nagne glavu i odlučno krene prema svojoj meti. Jedan od gizdelinovih prijatelja prestane zuriti u Arilyn dovoljno dugo da bi laktom gurnuo njezinu namjeravanu lovinu pod rebra. Mladi kicoš pogleda prema njoj i obrve mu se podignu u lijenom izrazu divljenja. On uljudno ustane kad se približila stolu, a Arilyn iznenađeno

primijeti da je nekoliko palaca viši od nje. “Krasan susret, doista. Mora da živim ispravnim životom”, divio se, hvatajući je za ruku i nisko se klanjajući nad njom. Arilyn je sumnjala da je to istina, no odgovori mu samo mekim osmijehom. Budala neka to shvati kako želi. “Biste li mi se htjeli pridružiti? Usput, ja sam Danilo. Danilo Thann.” Arilyn s naporom suspregne uzdah. Znala je to ime: obitelj Thann imala je raširene trgovačke mreže kao i ogromne posjede sjeverno od Waterdeepa. Kicoš je bio plemić iz Waterdeepa. Bilo je prekasno za povlačenje, pa ona zadrži svoj zavodljivi osmijeh, dok je Danilo Thann izgurao prijatelja i posjeo je u slobodnu stolicu. On se udobno zavali pokraj nje. “A vi...?” Njegov se glas izgubi, pozivajući je da dovrši rečenicu. “Pijem Elquesstriju, molim lijepo”, zaprede ona, namjerno ga krivo razumjevši. Njegove oči zasvjetlucaju. “Ah! Bez imena. Misteriozna dama. I pije vilenjačka pića. To vas, također, čini i damom od ukusa.” On se naceri prema svojoj publici oko stola. “lako je vaš odabir društva već neupitno dokazao tu činjenicu.” Njegovi drugovi se složno zahihotaše, očigledno dijeleći dobro mišljenje koje je mladi Thann imao o sebi. Zveket loše održavanog oklopa prekine zabavu, a Arilyn se nesvjesno ukoči. Nije trebala podignuti pogled da bi znala da je to Harvid Beomigarth. Ruke su je svrbjele od želje da zgrabi mjesečevu oštricu i rasiječe nesnosnog ljudskog ljuskara na pola, no natjera se održati opuštenu pozu kurtizane. “Oprostite, gospodaru, no jeste li vidjeli ovu vilenjačku djevojčuru negdje u blizini?” Harvid gurne grubo nacrtanu skicu Arilyn preina mladom plemiću. Danilo je uzme, baci pogled i vrati mu je. “Ne, ne bih mogao reći da jesam.” “Jeste li sigurni?” Danilo omota ruku oko Arilyninih ramena, smješkajući se Harvidu Beomigarthu kao da su on i pustolov stari prijatelji. “Iskreno, ne. Da si u mom položaju”, otegne, privlačeći ženu bliže sebi, “bi li primijetio ikoju drugu?” Cerek pun odobravanja koji je stigao od propalice preplavi Arilyn. Ona se prisili podignuti pogled do njegova lica. Harvid ne pokaže nikakvih znakova da ju je prepoznao. On se naceri, otkrivajući nekoliko trulih zuba. “Ni ja ne bih gledao”, prizna. Krene do sljedećeg stola, gdje započne s ispitivanjem gostiju uz znatno manje uljudnosti. Arilyn se opusti. Sad samo treba izaći iz svratišta i krenuti dalje. Svakako će morati povesti Danila; poštovanje koje je Harvid pokazao prema mladom plemiću ukazivalo je na to da joj vjerojatno neće pristupiti ni jedan od ostalih grubijana sve dok bude u kicoševom društvu. Opirući se potrebi da zguli plemićevu ruku s ramena, ona pogleda svog budućeg taoca. Danilo Thann se naslonio u svoju stolicu, skupljenih očiju, zadubljenih u nešto. Arilyn poprati liniju njegova pogleda. Iz svog ugla mogao joj je vidjeti ruke koje su čvrsto stegnute počivale u krilu. Činilo se da je primijetio njezine pobijeljele zglavke. Na licu mu je bio zamišljen izraz. Ona ga oštro pogleda. Što je naslutio? On pogleda prema gore i sretne njezin pogled, a njezine sumnje izblijede. Lice mlade budale bilo je bljutavo kao zobena kaša. On bljesne šarmantnim osmijehom koji joj je već postao iritantan. “Krasan prsten. Vrlo popularan stil u Waterdeepu”, neobavezno prokomentira. Podigne Arilyninu ruku i pregleda je s ozbiljnim izrazom poznavatelja, a nekoliko njegovih vlastitih

prstenova zasvjetluca dok ju je okretao u raznim smjerovima. “Prodavali su ih na otvorenom sajmu tijekom festivala prošlog ljeta. Jeste li ih tad kupili?” Njegovo je pitanje djelovalo dovoljno nedužno, no Arilyn izbjegne odgovor. “Posao me već neko vrijeme nije dovodio u Waterdeep.” “Kojim se poslom bavite?” Ogroman čovjek crne kose sa zaliscima hrđave boje obrati se njezinom dekolteu, naginjući se dok je govorio, zbog boljeg pogleda. “Kolega trgovac, možda?” “Ne, nisam trgovac”, slatko odgovori Arilyn. Krajičkom oka primijeti da su i posljednji Harvidovi ljudi izašli iz gostionice. Gosti svratišta se opuste, a obnovljeni razgovori i traženje piva ispune gostionicu. Bio je to savršen trenutak za izvlačenje. “Moj ‘posao’, takav kakav je, najbolje se odvija u privatnijim okolnostima.” Ona ustane, pružajući Danilu ruku i osmijeh pun poziva. Muškarac s crvenim zaliscima prasne u smijeh i zvekne Danila po leđima. “Pa, momče, ti si zbrinut za večeras.” “Ako se uskoro ne vratim, nemojte se pretrgnuti tražeći me”, reče on muškarcima s lažnom ozbiljnošću. Uzme Arilyn za ruku i dopusti joj da ga odvede u stražnji dio gostionice. Tamo su se nalazila vrata, izlaz koji je mogao voditi van ili na kat. Morala ga je uvjeriti da odabere ovo drugo. “Može kratka šetnja?” predloži Danilo kad su došli do ulaznih vrata. “Noć je krasna. Prohladna, no ja obožavam jesensko vrijeme.” Jedan problem riješen, primijeti Arilyn i spremno se složi. Ljubavni par u šetnji pod mjesečinom neće privući poglede. A onda, kad sigurno stignu do šume, može ga se prikladno riješiti. Neka sam odluta natrag i objasni njezinu odsutnost svojim drugovima. Danilo udobno strpa njezinu ruku u svoju. Raspoloženo je brbljao dok su hodali po ulici iza gostionice, časteći je verzijom tračeva iz Waterdeepa koja bi bila strahovito zabavna da je Arilyn bila raspoložena za zabavu. Odgovarajućim plitkim zvukovima ohrabrivala je veselo pričanje mladog plemića, suptilno usmjeravajući njihov put iz gužve nadolazećih trgovačkih karavana prema šumi. Trgovački centar ‘Na pola puta’ bio je velik kao omanji grad i laganim korakom trebalo im je gotovo sat vremena dok se nisu približili putu koji je vodio do ruba šume. Hirovito se jesensko vrijeme promijenilo dok su hodali, a vlažni je vjetar počeo nagoviještati kišu. Dok je Danilo Thann pričao, Arilyn je pažljivo slušala noćne zvukove. Glasovi su lebdjeli do njih iz svratišta, a konji su se zadovoljno glasali u obližnjim štalama. Jedino primijeti da je sjena grmlja neodgovarajuće dugačka. Malo kasnije, jedna jarebica uzleti kao da je nešto prišlo preblizu njezinom gnijezdu. Nije se čuo nikakav sumnjivi zvuk, no Arilyn polako postane uvjerena da je netko još uvijek prati. Dovraga! bijesno pomisli. I to nakon svih muka koje je prošla u gostionici ne bi li svoju sjenku ostavila iza sebe. Harvidovi su ljudi još uvijek toptali oko svratišta, a zvuk bitke privući će ih kao truplo lešinare. Grančica krcne nekoliko stopa od njih. Održavši bezizražajno lice, Arilyn uvuče jednu ruku među nabore svoje svijetle haljine i izvuče bodež iz skrivenog ležišta. U trenu kad su ona i Danilo prolazili pored jednog velikog brijesta, Arilyn se naglo pokrene. Oslobađajući ruku iz plemićevog stiska, posegne iza drveta i za kosu izvuče muškarca iz sjene. Baci ga na deblo i čvrsto mu pritisne bodež na vrat. Istog ga je trena prepoznala kao jednog od grubijana koji je bio s Harvidom Beomigarthom u gostionici, iako ga nije vidjela u Harvidovoj družini ranije te večeri. Njegovo se lice teško moglo zaboraviti: nazubljeni ljubičasti ožiljak urezao mu se preko jednog obraza, nos mu je bio slomljen barem jednom, i nedostajalo mu je uho. “Zašto me pratiš?” upita Arilyn.

Čovjek nervozno obliže usne. “Vidio sam te u gostionici. Izašla si sama, pa sam mislio da bi... znaš već.” “Dama nije sama”, bahato se ubaci Danilo. “Svakako nije sama. Ona je sa mnom.” “Ne miješaj se u ovo”, zareži spomenuta dama. Plemić se povuče za korak, poslušno podižući ruke. “Slijedio si me otkad sam izašla iz gostionice? Ne prije?” Arilyn se nije činilo vjerojatnim da bi taj grubijan mogao biti njezina tajanstvena sjenka, no željela je biti sigurna. Čovjek je oklijevao trenutak predugo prije negoli je odgovorio. “Ne, samo od gostionice. Nikad te prije nisam vidio.” Arilynina oštrica klizne mu po vilici, uklanjajući dobar dio dlake kao i komadić kože. “Nisam sigurna da ti vjerujem. Za koga radiš?” “Za Harvida Beomigartha. Veliki čovjek sa žutim pletenicama.” “I nikog dmgog?” “Ne!” Unatoč njegovim kradomičnim pogledima punim krivnje, Arilyn je bila sklona povjerovati mu. Ovo nije bio nikakav lukavi ubojica. Već je počela odmicati bodež kad joj mutni sjaj zlata privuče pogled. Njezina slobodna ruka poleti u otvorenu vreću koja je bila zavezana za čovjekov pojas i izvuče zlatnu burmuticu sa zavijenom runom izrezbarenom na poklopcu. Ta joj je runa bila poznata. Arilyn uzdahne. “Gdje si ovo našao?” zareži, gurnuvši mu kutijicu u lice. Runa na kutijici bila je znak čarobnice Perendre od Waterdeepa. Ona je bila jedna od prvih žrtava Ubojice Harfista. Čovjekove se oči ispune panikom dok su letjele s jedne na drugu stranu kao da traže mogućnost za bijeg. “Waterdeep”, zakrešti. “Nabavio sam je u Waterdeepu.” “To znam. Reci mi više.” “Od vilenjaka. U Waterdeepu. To je sve što znam, kunem se.” “Ima li taj vilenjak ime?” Kapi znoja izbiju po čovjekovom licu. “Ne, molim te! Ako ti kažem njegovo ime, ubit će me!” “Ako mi ne kažeš, ja ću te ubiti.” “Život je prepun teških odluka”, primijeti Danilo Thann koji je stajao iza nje. Neočekivani zvuk prepadne Arilyn. “Ti si još tu?” Ona baci pogled preko ramena. Plemić se prekriženih ruku opušteno naslonio na drvo. “Pa, naravno”, odgovori on. “Opasno je ovdje vani. Tko zna, možda ima još ovakvih tipova u zasjedi.” “Ne treba mi zaštita”, naglasi ona. “O tome i pričam”, reče on. “Ako ti je svejedno, ne bih imao ništa protiv toga da ostanem u društvu dame koja se zna služiti bodežom.” “Kako hoćeš.” Arilyn ponovno posveti punu pažnju svom zarobljeniku. “Vilenjakovo ime?” “Ne mogu ti reći!” reče on očajno. Bodež ponovno krene na put po njegovoj vilici. “Dobro! Dobro.” “Da?” “Njegovo ime je...” Grubijanov se glas prekine kao da ga je netko zadavio. Arilyn polako spusti bodež, s nevjericom promatrajući kako čovjekovo lice sve više tamni, a jezik mu natiče u ustima. Ona uzmakne, ne mogavši odvojiti pogled od grozno iskrivljenog lica. Duboko, silovito klokotanje

izbije iz čovjeka i on beživotno sklizne niz deblo. “Blažena Mystro!” uzvikne Danilo Thann. “Ubila si ga!”

Šest Arilyn se okrene oko pete da bi se suočila s prestrašenim plemićem. “Nisam ga ja ubila”, reče mu. “Pa, ja ga sigurno nisam ubio”, uzvrati Danilo. “Možda ne znam baš puno, no znam kad je netko mrtav. A on to jest. Možeš li to objasniti?” “Ne mogu.” “Ni ja. Bolje da se vratimo natrag u gostionicu i obavijestimo lokalne vlasti. Neka se oni bave s tim.” “Ne!” Njezina žestina iznenadi mladog kicoša. “Ako ga nisi ti ubila, zbog čega se brineš?” razumno upita. Zbog mnogo toga, pomisli Arilyn. Još jedan leš iza nje bilo je posljednje što joj sad trebalo. Njezina je prošlost izazivala nagađanja, a prije ili kasnije netko bi mogao složiti kockice i proglasiti je Ubojicom Harfista. Činilo se da bi taj dan mogao brzo doći, jer su se vijesti o Rafeovoj smrti prebrzo širile. Kymil je već znao, pa je bilo moguće da će i vlasti u Evereski ubrzo znati za smrt mladog Harfista. “Dođi”, oštro reče. Ugura zlatnu burmuticu u rukav i brzim korakom krene natrag prema štalama. Plemić se ubrzo nađe iza nje. “Kamo idemo?” “Štale.” “Oh? A zašto, pitam se?” Arilyn nije bila raspoložena za šalu. Praveći se da ga želi uzeti pod ruku, pritisne mu vrh svog bodeža o bok. Bodež probode njegovu svilenu tuniku, no veseli izraz lica te budale se ne promijeni. “Molim te, budi pažljiva s tkaninom, hoćeš li?” upozori je. Arilyn pogleda njegov lagani osmijeh pitajući se je li je taj čovjek doista idiot. “Ideš sa mnom.” “Da”, on se mimo složi, zastajući dok je Arilyn otvarala vrata štale. “Čini se da je tako.” Iziritirana, podbode ga, tjerajući ga unutra. “Samo hodaj dalje.” “Mislim, stvarno”, otpuhne on. “Nema potrebe da budeš toliko ozbiljna. Vjeruj mi, ja se voljno žrtvujem”, reče, odmjeravajući je s osmijehom. Njegovo mirno prihvaćanje situacije privremeno zbuni Arilyn. Danilo se naceri zbog izbezumljenog izraza njezina lica. “Ne moraš izgledati toliko iznenađeno, draga moja damo. Priznajem da bodež predstavlja novi pristup, no često susrećem žene koje su jako željne mog društva.” Arilyn šmrkne. “Ovdje smo zbog konja, a ne zbog hrpe sijena.” Danilo nakrivi glavu i razmotri mogućnosti. “No, no. Puna si inovativnih ideja, zar ne?” Škripeći zubima od bijesa, Arilyn ispusti njegovu ruku i otvori vrata prve pregrade. Skladni par dobrodušnih kestenjastih kobila čvrstih kostiju, zabaci glave i zanjišti. Konji su djelovali kao da su u dobroj formi i, što je još važnije, brzi. “Bit će dobri”, objavi Arilyn. “I ja bih rekao”, promrmlja on. Ona zatakne bodež natrag u pojas, zgrabi fino izrađeno sedlo s kuke i gume ga prema Danilu. “Pretpostavljam da znaš jahati.” On uzme sedlo iz njezinih mku. “Molim te! Povrijedila si me”, pobuni se.

“Nemoj me dovoditi u iskušenje.” Danilo uzdahne i zatrese glavom. “Vidim, ja ću se morati pobrinuti za uspostavljanje pravog raspoloženja za ovo jahanje pod mjesečinom.” Došlo je vrijeme da tom nacerenom idiotu objasni koliko je situacija ozbiljna. Jednim brzim glatkim pokretom Arilyn izvuče bodež i baci ga prema njemu. Oružje prozuji pokraj Danila skidajući mu šešir s glave prije negoli se zabilo u drvenu gredu iza njega. Arilyn odmaršira pored njega i iščupa bodež i šešir iz grede, pa gurne šešir prema njemu. On u nevjerici gume prst kroz mpu. “Stvamo! Taj šešir je bio nov”, pobuni se. “Razmisli o alternativi”, istakne ona s mračnim humorom. “Osedlaj konja.” S požudnim uzdahom kicoš natakne unakaženi šešir na glavu i napravi kako mu je rečeno. U vlastitom interesu, radio je brzo. Arilyn je motrila ulaz u štalu, no nije mogla otkriti ni zvuka ni pokreta. Možda se na kraju doista riješila sjenke. Nakon godina odsjedanja u krčmi ‘Na pola puta’, Arilyn je dobro poznavala njezine tajne. Iako se prednji dio štale otvarao prema užurbanoj, dobro osvjetljenoj ulici, vrata pri dnu građevine uputit će ih ravno na pošumljeni puteljak koji će ih odvesti sjeverno kroz šumu. Taj je izlaz koristila više puta. Nakon što su osedlali obje kobile, ona pokaže Danilu Thannu da je slijedi. On poslušno povede svog konja za njom. Arilyn putem zastane pored pregrade svog vlastitog konja. Uzme svoje bisage i za trenutak se čeznutljivo zagleda u sivu kobilu. Boljelo ju je što je ostavlja, no kobili je doista bio potreban odmor. Arilyn izvuče komadić pergamenta iz bisaga i naškraba poruku za Myrina Silverspeara, moleći ga da se pobrine za njezinog konja i da nadoknadi vlasniku para riđana njihov gubitak. Vlasnik svratišta je već i ranije za nju obavljao takve transakcije, pa će imati povjerenja da će mu ona platiti čim se vrati. Njihovo je prijateljstvo bilo neobično, no znala je da se na njega može bezuvjetno osloniti. Arilyn smjesti poruku između dvije daske koje su tvorile zid - štalski će momak znati da je tamo treba potražiti - i potapša svog konja za rastanak. Okrenuvši se prema izlazu, pogleda plemića. Njegov je izraz bio suosjećajan, a nju zapljusne osjećaj iritiranosti. Mnogi su ubojice bili nježni prema svojim konjima, pa zašto je sad ta budala promatra kao mladu majku koja guguće nad svojim djetešcem? “Idemo”, otrese se ona. Nakon što ih je izvela iz štala do puteljka, prikupi svoje lepršave haljine i zajaše posuđenog konja. Kad stigoše do ruba šume, izvuče nož iz čizme i podigne ga tako da ga Danilo može vidjeti. “Ako pokušaš pobjeći, ovo će pronaći tvoje srce prije nego što ti konj prijeđe deset koraka.” Danilo se nasmiješi i podigne ruke u znak predaje. “Ne bih ni sanjao o bijegu. Sad kad si temeljito privukla moju pažnju, jedva čekam da saznam o čemu se ovdje radi. Kad se vratim kući, imat ću strahovitu priču za ispričati. Idemo u Waterdeep, zar ne? Mislim, na kraju krajeva? Zamisli, moći ću večerati mjesec dana po restoranima na račun ove avanture i...” Ostatak njegovih riječi odnio je blaženi vjetar. Arilyn udari konja po sapima i on otrči u noć. Jahali su brzo, no Arilyn nije mogla otkriti nikakve znakove potjere. Tamni oblaci bježali su po nebu, a drveće se savijalo i pogibalo pred vjetrom koji se naglo podizao. Napokon, oluja krene, a putnike zapljusnu ogromne kapi kiše. Zbog prisutnosti brbljavog taoca Arilyn je bila gotovo zahvalna na očajnom vremenu. Vjetar i pljusak potpuno su onemogućili razgovor, a situacija se još pogoršala kad su izašli iz relativne zaštite šume. Arilyn je tjerala dalje, slijedeći brzu rijeku poznatu pod imenom Vijugava voda. Putnička koliba na njezinom donjem rukavcu obećavala je zaklon. Napokon, Arilyn ugleda malu građevinu nalik na staju i potjera konja prema njoj. Sjaše i

podigne zasun s dvostrukih vrata. Nalet vjetra otpuše vrata prema unutra i putnici uvedu svoje konje u zgradu. Arilyn zalupi vratima i baci se svom težinom na njih, s mukom ih zatvarajući protiv vjetra. Konačno uspije i povuče unutrašnji zasun. Danilo je stajao s rukama u džepovima, neosjetljiv na njezine teškoće s vratima. Arilyn se na trenutak naljuti na njega, dok se nije sjetila da ljudsko biće vjerojatno ne može vidjeti u mračnoj prostoriji. “Kakvo je ovo mjesto?” upita on. “Svećenička stražarnica, blizu samostana u kojem se obučavaju Tormovi svećenici.” “Aha. Hoće li im smetati to što je mi koristimo?” “Ne. Učenici je održavaju kao sklonište za putnike. Možemo ostaviti dar za Torma u onoj velikoj kamenoj posudi.” “Kojoj? Ništa ne vidim. Mračno je kao u Cyricovim gaćama.” “Dobro.” Arilyn izvuče kresivo iz bisaga i upali malu zidnu svjetiljku kako bi bar donekle razbila tamu. Drhtavo svjetlo otkrije veliku kvadratnu prostoriju podijeljenu tako da ugosti putnike i njihove konje. Što se tiče udobnosti, bilo je malo toga: drveni pod, nekoliko bala prašnjavog sijena za konje i tri klupe ispred grubog kamenog ognjišta. “Sve udobnosti doma”, vedro primijeti Danilo Thann, “naravno, ako si navikao živjeti u pećini.” “Pobrini se za konje, pa ćemo jesti”, odsutno reče Arilyn, brinući više za praktične pojedinosti putovanja nego za kicoševo mišljenje o smještaju. U svojim je bisagama imala nešto mornarskog dvopeka i nekoliko putničkih kolačića. To će biti dovoljno za večeras, no sutra će morati u lov. Dok se Danilo spoticao naokolo u mutnom svjetlu brinući se za konje, Arilyn se zahvalno riješi krinke sembijske kurtizane. Pozivajući mjesečevu oštricu, razbije čaroliju koja je proizvela krinku. Zataknuvši svoje mokre uvojke iza ušiju, uzme laneni rupčić i obriše kozmetičke pripravke s lica. Napokon skine zelene leće s očiju i vrati ih u svoju torbicu za maskiranje. Kad se ponovno osjećala svojom, rastrese nešto sijena iz bale i oblikuje dvije podloge za spavanje. Uzme bisage i utone na svoj krevet, prekopavajući torbu u potrazi za hranom. “Ono su dva sretna konjića”, objavi Danilo kad joj se pridružio. “Tako su zaronili u ono sijeno da mi je čak počelo dobro izgledati.” Arilyn mu bez riječi doda porciju suhog mesa i tvrdih kolačića. On je uzme, pomiriše i približi očima. “Zbog ovog mi također sijeno sve bolje izgleda.” Unatoč tome, odgrize dobar komad mesa i počne energično žvakati. “Dobro se bori ovo meso, zar ne?” veselo primijeti. Nakon sljedećeg zalogaja izvuče bocu iz vreće koja mu je visjela o pojasu i dobro potegne. Ponudi je Arilyn, no ona samo odmahne glavom. On slegne ramenima i ponovno nagne bocu. “Možemo li ikako bolje rasvijetliti ovo mjesto?” upita. “Jedva vidim vlastite ruke ispred očiju.” “Dok god znaš da su tamo, zašto brineš?” “Pa, čini mi se da smo riješili tu temu”, reče on s malo humora. “Možda bi mogli pričati o drugim stvarima?” “Moramo li?” Ton njezina glasa ušutka ga na dvije minute. Jeli su u tišini koju je narušavalo samo pljuštanje kiše po drvenoj građevini. Baš kad se Arilyn počela opuštati, plemić ponovno počne. “Dakle”, reče on žustro. “Od čega bježimo? Sudeći po odabiru trenutka, pretpostavljam da bježimo od onog trbušastog diva i njegovog društva. Nikad ne previđaj očigledno, kažem ja uvijek.”

“Ne”, reče ona otresitim tonom. “Ne, što?” “Ne, ne bježimo od njega.” “Onda od koga?” Arilyn samo odgrize zalogaj svog putničkog kolačića. Danilo slegne ramenima i pokuša ponovno. “Imam prijatelja koji izrađuje i prodaje odlično oružje. Nord Gundwynd. Poznaješ li ga slučajno? Ne? Pa, on skuplja antikno oružje. Sigurno bi se volio dočepati onog bodeža kojeg si prije koristila.” “Nije na prodaju.” Njezin je ton sadržavao vrlo malo ohrabrenja. I tako je to trajalo. Danilo je neustrašivo nastavljao sa svojim pokušajima da je uvuče u razgovor, no ona je svoj obrok pojela u tišini. On je svoj progutao između djelića tračeva i znatiželjnih pitanja. Napokon, on se protegne. “Dakle, ovo je bilo divno. Osjećam se apsolutno osvježeno. Da preuzmem prvu stražu? Pazi, nije baš da nešto vidim.” Arilyn se s otvorenom nevjericom zabulji u njega. “Prvu stražu? Ti si talac.” “Pa, da”, prizna on kao da je to nevažna stvar, “no pred sobom imamo još dug put, a ti ćeš ponekad morati i spavati.” Arilynina šutnja potraje prilično dugo, dok je razmatrala tu izjavu. “Je li to upozorenje?” upita tiho. Danilo zabaci glavi i nasmije se. “Teško. Ne, s mog gledišta to zvuči kao jednostavna izjava o stvarnosti.” To je bila čista istina, no ona podsjeti Arilyn da su potrebne neke mjere predostrožnosti. Ona baci pogled na Danilov mač privezan mirovnim čvorom za umjetnički izrađene korice. Mnogi su gradovi zahtijevali da se mačevi tako privezuju. To je bila mjera predostrožnosti koja je spriječila mnoge podmukle napade i iznenadne borbe, no taj je zakon djelovao besmisleno primijenjen na kicoša koji je sjedio pored nje. Arilyn ga je teško mogla zamisliti ponesenog borbenim žarom. Unatoč tome, ustrajala je: “Tvoj mač, molit ću, kao i bilo koje drugo oružje.” Danilo slegne ramenima. Raspetlja miroovni čvor i pruži joj mač i korice. Zatim izvuče bodež ukrašen draguljima iz jedne čizme. “Pripazi s tim bodežom”, opomene je. “Osim dragulja - koji su stvamo lijepi, zar ne - oružje ima veliku sentimentalnu vrijednost. Dobio sam ga prošle zime više-manje slučajno. Ustvari, to je jedna zanimljiva priča.” “Ne sumnjam”, prekine ga ona suho. “Što imaš u ovome?” upita, pokazujući zelenu kožnu vreću koja mu je visjela s pojasa. Danilo se naceri. “Odjeća. Nakit. Kockice. Konjak. Crijevolomac. Čak i Moonshae Moonshine - hajde, probaj to izgovoriti tri puta za redom brzo. Znaš već”, zaključi on, “nužne stvari.” “Sve to?” Arilyn skeptično odmjeri vreću. Izgledala je dovoljno velikom da sadrži tuniku, dva para vunenih čarapa i ništa drugo. “E, ali to je čarobna vreća”, objasni joj Danilo samozadovoljno. “Sadrži mnogo više negoli se na prvi pogled čini.” “Isprazni je.” “Ako inzistiraš.” Danilo posegne u vreću i izvuče uredno smotanu košulju od bijele svile. S ljubavlju je smjesti na sijeno, pa pored nje naslaže još nekoliko šarenih košulja. Slijedile su baršunasta tunika i meke rukavice obložene krznom. Zatim tri para hlača, pa donje rublje i čarape. Nakita je bilo dovoljno da uresi stanovnice bordela, a još je tu bilo i nekoliko kockica i tri ukrašene srebrne bočice. Izvukao je još čak tri šešira, jedan s lelujavim nojevim perjem. Hrpa je rasla dok nije

počela nalikovati tržnici na otvorenom. “Dosta!” napokon uzvikne Arilyn. “Uskoro sam gotov”, reče on prekopavajući po dnu vreće. “Najbolje za kraj, i sve to. Ah! Evo je.” Izvadio je oveći plosnati predmet i trijumfalno se njime razmahao. Arilyn zastenje. Budala je iz utrobe te vrećetine, Beshaba je proklela, izvukao knjigu čarolija. Od svih mogućih stvari koje joj je božica loše sreće mogla poslati! Otela je budućeg čarobnjaka. “Molim te, reci mi da ne bacaš magije”, zajauče. “Pomalo se bavim time”, prizna on skromno. Prije no što je Arilyn mogla prozreti njegovu namjeru, on izvadi komadić kresiva i usmjeri ga prema kladama uredno poslaganim na ognjištu. “Zmajev dah”, promrmlja. Pojavi se iskra. Kresivo mu nestane iz ruke, a ugodna vatra ispuni prostoriju toplinom i svjetlom. On se okrene prema Arilyn s trijumfalnim osmijehom, pa se smrzne. “Devet paklova!” izblene. “Ti si vilenjak.” Ona utiša plamen svoje srdžbe koji se opasno razbuktao. “Tako su mi rekli. Ugasi tu vatru.” “Zašto?” upita on razumnim glasom. “Mračno je i hladno, a ovo je izrazito lijepa vatrica, ako smijem primijetiti.” Kako bi mogla ovom razmaženom kicošu objasniti svoju averziju prema magičnoj vatri? On nije vidio pogrešno bačenu vatrenu kuglu; on nije slušao vrištanje svojih drugova, ili osjetio smrad njihovog gorućeg mesa dok su umirali u plamenu koji je odbio proždrijeti njega. Dok je u glavi oblikovala neku poluistinu, Arilyn se borila potisnuti sjećanje na smrt Hammerfellove sedmorke. Uz veliki napor, zadrži miran glas i objektivnost. “Kao što si naslutio maloprije, prate nas. Vjerujem da smo izbjegli potjeri, no ne želim riskirati paleći vatru dok smo tako blizu Evereske.” Danilo ju je proučavao, a onda - kao da nije čuo ništa od njezinih riječi - ponovi: “Vilenjak. Ti si vilenjak. A oči ti nisu uistinu zelene.” Posljednju je primjedbu izrekao takvim žalobnim glasom da Arilyn iznenađeno trepne. “Hoće li to biti problem?” “Ne”, reče on polako. “Samo, pa, ja doista volim zeleno. Mystre mi, ti svakako nisi ono što se činiš na prvi pogled.” “A tko jest?” upita ona oporo. Baci pogled na njegovu svečanu odjeću natopljenu vodom i prepredeno doda: “Osim tebe, možda.” “Hvala”, promrmlja on odsutno. Arilyn u nevjerici zakoluta očima. Potpuno obuzet pažljivim . proučavanjem, Danilo je bio neosjetljiv na uvredu. “Čekaj! Shvatio sam!” grakne on trijumfalno, ubadajući prstom prema njoj. “Znao sam da si mi poznata. Ti si osoba koju je tražio onaj klipan u gostionici. Ariel Moon-nešto, ne?” Dakle, ipak nije totalna budala. “Dovoljno blizu”, prizna ona nevoljko, pa ustane, osjećajući potrebu za šetnjom. “Kako zanimljivo? Dakle, koja je tvoja priča?” upita Danilo, udobno se smještajući u očekivanju večernje zabave. Legao je na bok, prekrižio noge i nalaktio se. Arilyn mu dobaci pogled pun neodobravanja i ode do ognjišta. “Ne, ostavi vatru”, upomo će Danilo kad je počela čeprkati štapom po gorećim kladama. “Oboje smo mokri i hladno nam je, i vatra će nam dobro doći. Daj, zaboravi to i sjedni.” On glasno potapša sijeno pored sebe, pozivajući je. “Dođi. Opusti se. Sve si ih zbunila u svratištu s onom ušminkanom opremom. Onaj nas grubijan nije pratio.”

“Rekla sam ti, ne brinem zbog njega”, reče ona. “Ako ne zbog njega, zbog koga? Prate nas, rekla si.” “Pratili su nas”, naglasi ona, dobacujući mu preko ramena pogled koji ga je trebao utišati. No, Danila Thanna je bilo teško utišati. On zakoluta očima u komičnom gađenju. “Pratili su nas. Dobro, to sve objašnjava.” Arilyn se okrene ignorirajući njegov prijateljski sarkazam. “Gledaj”, reče Danilo njezinom zatiljku, “budući da sam već tu radi provoda, da tako kažem, ne čini li ti se da bih trebao imati ideju o tome s kim ili s čim se sukobljavam? A i kamo idemo, kad smo već kod toga?” Zašto ne? pomisli Arilyn. Možda će ga istina toliko uplašiti da konačno zašuti. Ona utone u sijeno pored njega i čvrsto privuče koljena uz grudi. “Dobro onda, evo ti. Budući da ionako znaš većinu glasina koje kolaju ovim područjem, možda si čuo da netko sistematski ubija Harfiste.” “Jeziva priča”, zadrhtavši reče Danilo. Oči mu se rašire. “O, bogovi. Nisam siguran da mi se sviđa kamo ovo ide. Hoćeš reći da taj Ubojica Harfista goni tebe?” “Pametniji si nego što izgledaš”, reče ona suho. “Hvala, no kako znaš? Mislim, za ubojicu.” Arilyn slegne ramenima pokušavajući zadržati ravnodušnost. “Već neko vrijeme me prate, kamo god pošla. Nekoliko je mojih prijatelja ubijeno. Uglavnom sam bila u blizini kad se to događalo.” “O, draga moja. Kako grozno.” Iskrena toplina i briga u glasu mladog plemića privremeno ometu Arilyn. Pogled joj odleti prema vatri i ukočeno se zagleda u magijom prizvane plamenove koji su raspirili tolike gorke uspomene. Tog je trenutka sve bilo bolje od susreta s nježnim, sivim očima Danila Thanna. Dovela je život tog mladića u opasnost, a koliko god bio budala, nije napravio ništa čime bi zaslužio njezino ponašanje. “Zalim što sam te uvukla u ovo”, promrmlja. “Vjeruj mi, nisam planirala odvesti te ovako daleko.” “Dosad nije bilo problema”, odgovori on, veselo prihvaćajući njezinu ispriku. “U svakom slučaju, rijetka je čast za ovakvog manekena kao što sam ja da može pomoći Harfistima. Ti si jedna od njih, vjerujem?” “Ne”, reče ona polako. “Ja nisam Harfist.” “Da? Pa zašto te onda progoni Ubojica Harfista?” “Povremeno radim za Harfiste.” “Aha. A što točno radiš?” otegne Danilo mjerkajući je i pomičući obrve u parodiji pohotnog pogleda. Arilyn se zapilji u njega, a on se zauzvrat naceri. Budala je uživala u tome da je izaziva! odjednom shvati. To je bila igra. Njegovo pomno ispitivanje nije bilo lascivno, nego dječački nestašno. Sva njezina razdraženost zbog Danila Thanna nahrupi natrag, odgurujući osjećaj krivnje koji ju je maločas obuzeo. Nedostojan, no neodoljiv impuls potakne je da ga na natjera da se malo uzvrpolji. “Ja sam ubojica”, reče prijetećim glasom. Šaljiv izraz prijeđe preko Danilovog lica. “Ma nemoj mi reći. A imaš i neko imanje na obali jezera u pustinji Anauroch koje mi želiš prodati, pretpostavljam?” Arilyn se nevoljko naceri. “Zapamti, izgled vara. U nekim slučajevima”, doda s trunkom sarkazma. Njezina poruga promaši Danila za čitavu stopu. On odmahne na njezin komentar. “Ne, ne, nije to u pitanju. Mogu povjerovati da si ubojica, iako vjerujem da si ljepša od većine. Nego,

mislim, otkad to Harfisti naručuju ubojstva?” “Ne naručuju”, prizna ona. “Taj posao nisam radila godinama, a pogotovo ne za Harfiste. Sad radim na vraćanju izgubljenih predmeta, vodim gerilske odrede, čuvam putnike. Ja sam, prema potrebi, rendžer, špijun ili najamni mač.” Danilo se prevme na trbuh i podboči glavu rukama. “Tvoja svestranost je zadivljujuća, no radi mira u mojoj duši, vratimo se na priču o ubojici. Zar se - ups! oprosti - jesi li se doista prikradala ljudima i ubijala ih?” Arilyn podigne glavu. “Ne, nikad. Izazivala sam naoružane i sposobne borce i pobjeđivala u pojedinačnoj borbi.” “Shvaćam.” Danilo znalački kimne. “Nije ni čudo da te proganja Ubojica Harfista.” Ona upitno podigne obrve, a on se naceri. “Znaš već, zbog pokušaja da podigneš standarde struke. Protiv zakona ceha i sve to.” Arilyn skoro pukne od smijeha, no uspije se suzdržati. “Nikad nisam stvamo pripadala Cehu ubojica.” “Vidiš? Evo ti još jednog motiva. Žele naplatiti zakašnjele pristojbe za članarinu.” Arilyn napokon podlegne pred hihotom. “Nisam sigurna da bi me Ceh ubojica uopće želio za člana.” “Stvamo. Ima li možda neka priča iza toga?” Ona slegne ramenima. “Ne baš. Vrlo rano u mojoj karijeri, ‘ubojica’ mi je postalo neka vrsta nadimka. Kad je netko sa mnom ukrstio mač, umro je”, reče ona jednostavno, odgovorivši na njegov upitni pogled. “Hmmm. Imat ću to na umu. I onda?” “Naziv mi se prilijepio. S vremenom su me stvarno počeli smatrati ubojicom, a i ja sam o sebi tako počela razmišljati, iako sam se smatrala časnim ubojicom. Godinama sam bila nezavisni pustolov, unajmljivana za borbu, pa onda i za ubijanje.” “To mi zvuči kao ubojica”, promrmlja Danilo. “Da, ali se nikad nisam borila s nenaoružanim ljudima i nikad nisam prolila nevinu krv.” “U to si siguma, zar ne? Sigumo je lijepo kad se možeš toliko pouzdati u vlastitu prosudbu”, reče on pomalo zamišljeno. “Bilo to dobro ili loše, ne moram se oslanjati na vlastitu prosudbu”, reče ona. Čak je i njezinim vlastitim ušima glas zvučao gorko. Ona položi ruku na mač na svom boku. “Mač koji nosim ne može proliti nevinu krv. On to neće. To sam saznala kad sam bila još dijete, na obuci u Vojnoj akademiji. Jedan od starijih učenika, Tintagel Ni’Tessine, običavao me vrijeđati zbog moje rase. Jednog dana sam izgubila živce i povukla mač na njega.” “Što se dogodilo?” potakne je Danilo. Mali osmijeh zategne Arilynine usne. “Desna mi se ruka ukočila, a mjesečeva oštrica ispala iz šake. Tintagel je iskoristio priliku i izmlatio me do besvijesti.” “To je užasno!” Ona slegne ramenima. “Događa se.” “Teško da bi se to moglo nazvati ponašanjem nevinog čovjeka”, reče Danilo raspaljeno. “Nisam znao da su predrasude protiv vilenjaka toliko jake.” Arilyn ga čudno pogleda. “Tintagel Ni’Tessine jest vilenjak.” “Čekaj malo”, Danilo podigne jednu ruku, izgledajući potpuno zbunjeno. “Jesam li nešto propustio?” “On je zlatni vilenjak. Ja sam mjesečev vilenjak, i još k tome poluvilenjak”, prizna ona nevoljko. “Zar nisi znao da postoji nekoliko vilenjačkih rasa?” “Ma, znao sam. Samo nikad nisam shvaćao da su razlike tako znatne.”

Ta primjedba, toliko tipična za ljude, je uzdrma. “Zašto nisam iznenađena?” reče tako grubo da Danilo trepne od iznenađenja. Njezin talac nije mogao znati da ona svojim ponašanjem skriva vlastitu ozlojeđenost. Kad je posljednji put brbljala kao kakva klepetuša? Je li ikad ikom ispričala taj incident s Tintagelom? Ili samoj sebi priznala koliko se ponekad osjeća poniženom od moći vlastitog mača? Dovraga, nešto u tom mladiću rušilo je obranu njezine prirodne rezerviranosti, i to mu je zamjerala. Međutim, činilo se da se Danilo nije uvrijedio zbog nagle promjene njezina raspoloženja. “Vidim, dijeliš moju strast za finim draguljima.” “Kako si samo to zaključio?” S malim samozadovoljnim osmijehom on uperi prst prema njezinom maču. “Ovaj kamen u dršku. To je topaz, zar ne?” “Pretpostavljam. Zašto?” “Ma, samo sam znatiželjan. Sam mač djeluje prilično staro, no kamen je izbrušen u modemom stilu.” Arilyn se na trenutak zablene u njega. “To si izvanredno primijetio.” “Ma ne, uopće”, izjavi on skromno. “Kao što sam spomenuo, jako me zanima drago kamenje, pa znam ponešto o njemu. Vidiš kako se male površine svijaju oko osnovice dragulja, vodeći kao saće prema velikoj ravnoj površini? Taj je stil postao popularan prije otprilike pedeset godina.” “Morat ću ti vjerovati na riječ”, reče ona. “No, u pravu si - kamen je relativno nov.” “To znači da je original bio izgubljen? Kakav je to kamen bio?” “Mjesečev kamen.” “Poludragi bijeli kamen, često prošaran plavim. Prirodni vodič za magiju”, izrecitira Danilo tonom poznavatelja. “Zašto je zamijenjen topazom?” Arilyn slegne ramenima. “Kad sam započela s obukom, moj je učitelj dao da se napravi novi kamen zbog ravnoteže drška.” “Mnogi učitelji ne obraćaju toliko pažnje na detalje... ili na svoje učenike, što se toga tiče.” On se naceri. “Moji su mene općenito pokušavali izbjeći kad god su mogli. Izgleda da si ti sretno odabrala svog učitelja.” “Jesam”, toplo reče Arilyn. “Učiti s Kymilom Nimesinom bila je velika čast i...” Naglo se prekine. “I?” Arilyn samo slegne ramenima. Dovraga, pomisli ljutito, opet to radim. Ovaj će čovjek iz mene izvući moju životnu priču prije nego što ga se uspijem riješiti. Najbolniji joj je bio neizbježni poziv drugarstva, malo sjeme prijateljstva koje je raslo između nje i tog stranca - tog plitkog, budalastog, napirlitanog ljudskog bića. Kao obranu, ona namjemo u misli prizove Rafea Silverspura. Podsjetnik na ono što se može dogoditi onima koji su joj bliski ojača njezinu odlučnost da se drži daleko od svih. I ponovno, veseli glas Danila Thanna prekine joj misli. “Znaš, upravo sam shvatio da mi nikad nisi rekla kako se zoveš. Kako te ono nazvao onaj komični barbar u svratištu? Arilyn, zar ne? Arilyn Moonsinger. Ne, nije točno. Moonblade. Da, to je to!” Arilyn ustane i rasprši užarene ugarke Danilove vatre u pepeo. “Naspavaj se”, reče otresito, ostajući mu okrenuta leđima. “Krećemo prije zore.”

Sedam Arilyn prodrma svog taoca, budeći ga iz sna dok je još bio mrak. “Što je bilo?” Danilo naglo sjedne, zureći krmeljivim očima u ozbiljno lice poluvilenjakinje dok mu se vid nije izoštrio. “Oh. Zdravo i tebi. Pretpostavljam da je vrijeme za moju stražu?” “Vrijeme je za polazak”, reče ona suho. “Aha. Ako ti tako kažeš.” Danilo se zakoprca da bi ustao i protegne se, gibajući se amo-tamo i trzajući se kad bi naletio na neko ukočeno mjesto. “Kamo idemo?” “Waterdeep.” “Jao, divno”, reče on vidno se razvedrivši. “Vjerojatno možemo stići neku od trgovačkih karavana za nekoliko dana i...” “Ne”, prekine ga ona tiho. “Ne?” Danilo se zbuni i stane usred rastezanja. “Zašto, zaboga, ne?” Arilyn objasni sa strpljenjem koje se uglavnom poklanja prilično glupom djetetu. “Pratio me vrlo vješt tragač. Krenula sam prema zapadu kad me izgubio. Pretpostavljam da poznaje moje puteve i navike dovoljno dobro da može Waterdeep smatrati logičnim odredištem. Vjerojatno će krenuti najuobičajenijim putem, trgovačkom rutom. Ako krenemo s trgovačkom karavanom, lako će nas stići.” “Ah. Nikad nemoj previdjeti očigledno”, napomene Danilo, mudro kimajući glavom. “Tako nešto”, prizna Arilyn. “Zato ćemo ići sjevernim putem.” Kicoš zavrti glavom i promuca u nevjerici: “Sigurno se šališ. Sjeverni put? Sjevemi put kao - kroz zemlju trolova. Moraš znati da prezirem trolove. Potpuno.” “Ne brini. Zobići ćemo Visoku pustopoljinu.” “Bez trolova?” “Bez trolova”, objasni Arilyn, jer je Danilo još uvijek izgledao zabrinuto. “Opasniji je od južnog trgovačkog puta, no brže ćemo stići do Waterdeepa. Također, prolazimo kroz otvoreni kraj. Ako sam krivo pretpostavila i netko nas još uvijek pokušava slijediti, vidjet ćemo ga isto kad i on nas.” Smatrala je da bi nervoznom kicošu bilo najbolje ne govoriti kako bi joj bio draži takav otvoreni sukob, pa je zastala prije negoli je zadala sljedeći udarac. “I još nešto. Uštedjet ćemo više vremena ako presječemo kroz donji dio močvare.” Danilo zadrži dah i podigne obje ruke u znak protesta. “Močvara? Pretpostavljam da govorimo o Chelimberskoj močvari? Govorimo. E, pa ne hvala. Mislim da ću jednostavno uzeti svog konja i krenuti na jug, ako je tebi svejedno.” Arilyn je predvidjela tu reakciju. “Žao mi je”, reče čvrsto, “ali ideš sa mnom.” On pomirljivo uzdahne, pa se naceri. “Ja stvamo ljudima s vremenom postajem sve draži, zar ne?” “Teško. Moram doći do Waterdeepa i nestati tako da ne uzbunim ubojicu. No”, doda ona zajedljivo, “ako te pustim na trgovačku rutu, ovu ćeš pjesmu otpjevati svima koji te budu htjeli slušati, a ja ću opet biti na početku.” Danilo na trenutak razmotri njezin argument, pa kimne glavom. “Dobro”, reče prijazno, pa počne trpati svoje stvari natrag u čarobnu vreću. Njegovo spremno slaganje iznenadi Arilyn. “Slažeš se? Samo tako?” I dalje se pakirajući, on podigne obrvu prema njoj. “Imam li izbora?” “Ne.” “Pa, nema baš smisla cviliti oko stvari koje ne možeš promijeniti, zar ne?” zaključi on

veselo. Podigne posljednji predmet - srebrnu bocu - i potegne okrepljujući gutljaj prije no što je utrpa u vreću. Tako ohrabren, ustane i okrene se prema Arilyn. “Evo. Gotov sam s pakiranjem. Mislim, bi li nam mogla uloviti nešto za doručak? Bilo što? Sad bi već mogao pojesti ukiseljenog zmaja. A dok si ti u lovu ja ću se malo osvježiti. Nije baš vjerojatno da ćemo susresti ikakvo uljudno društvo na putu koji si odabrala, ali ne mogu izgledati kao ostatak gnolske gozbe, zar ne?” Pogled mu prijeđe preko Arilyn koja je za put bila odjevena u čizme i hlače, jednostavnu plavu tuniku preko široke košulje i svoj tamni ogrtač. “Usput”, reče on neobavezno, u očitom i pretjeranom pokušaju da ispadne diplomat, “ova odjeća je jako... pa, svakako je jako praktična. Stvamo, izgleda udobno! Koliko god ti to značilo, meni je ipak mnogo draža ona koju si nosila u svratištu. Svi oni velovi možda bi bili malo previše za putovanje, ali dopusti mi bar da ti posudim nekoliko komada nakita da ti malo popravim opći dojam?” Arilyn priguši uzdah. Put do Waterdeepa bit će jako, jako dug. Sunce se pojavljivalo iznad horizonta kad je poluvilenjakinja napokon potjerala svog dobro nahranjenog i besprijekomo ulickanog taoca u njegovo sedlo. Zabrinuta čak i zbog kratkog zakašnjenja, Arilyn je odredila žustar tempo, za koji je osjećala da će ga konji moći podnijeti: bilo je važno da prijeđu Chelimbersku močvaru prije nego što padne noć. Dok su napuštali valovite brežuljke u podnožju Planina sivog plašta, ravna, tmurna dolina posuta nazubljenim gromadama i čupavim grmljem zamijenila je prijateljsku šumu jesenjih boja. Kako je tlo ispod kopita njihovih konja postajalo sve močvarnije, nestalo je i to jadno grmlje i jedine preostale biljke bili su rogoz i šaš koji su okruživali male barice ispunjene vodom boje čaja. Sretno cvrkutanje šumskih ptica već je odavno nestalo, a zamijenilo ga je ravnodušno zurenje čaplji na koje su povremeno nailazili. Arilyn nije bila nesretna kad je primijetila da je neugodna ružnoća krajolika začepila plemićeva usta, a njegovo brbljanje spalo na povremena pitanja. Laknulo joj je kad je vidjela da dobro jaše. Dok je jahao, prizore oko sebe upijao je kao neki iscrpljeni turist. “Što je ono tamo?” upita on pokazujući prema velikom kvadratnom uleknuću u močvari. Arilyn pogleda i srce joj potone. “Netko je sjekao treset”, reče ona. “Zbog čega?” “Ogrjev. Dobro gori.” Danilo razmotri njezine riječi. “Zašto bi netko dolazio sve do ove ravne verzije Bezdana zbog ogijeva? Između ovog mjesta i najbližeg civiliziranog područja nalaze se savršeno dobre šume.” Budući da Arilyn nije komentirala njegovu primjedbu, Danilo se zamisli. Napokon pucne prstima i trijumfalno se nasmiješi. “Čekaj malo! Shvatio sam! Naši prijatelji - sjekači treseta, sigurno pripadaju nekoj od neciviliziranih rasa. Orci, možda? Vjerojatnije goblini, s obzirom na teren. Jesam li u pravu?” Arilyn mu dobaci kiseli pogled. “Ne bi trebao izgledati tako zadovoljno zbog toga. Slušaj, taj je treset nedavno vađen. Što god je to napravilo, vjerojatno je još uvijek u blizini.” “Šališ se”, reče Danilo s nadom u glasu. “Ne baš često. Približavamo se močvari. Drži jezik za zubima dok je ne prođemo.” Kicoš se povuče. Uskoro spužvasto tlo tresetne močvare uzmakne pred otvorenom baruštinom, a u zrak se uvuče depresivni, močvarni miris. Prije podneva stignu do ruba Chelimberske močvare. “Ovo je doista turobno mjesto”, obeshrabreno primijeti Danilo. Arilyn se u sebi složi. Po njezinu mišljenju, Chelimberska močvara lako bi se mogla zamijeniti za jednu od nižih razina Devet paklova. Životinjama nije bilo ni traga, no iz svih smjerova je dopiralo jezovito cvrkutanje, kao od

insekata. Golo tlo, pokriveno stijenama izmjenjivalo se s razmočenim dijelovima ispunjenim močvarnim travama, visokim do struka, koje su se njihale i povijale unatoč nedostatku vjetra. Mnoštvo malih barica koje su prekrivale tlo ključalo je bljujući mlazove sumpome pare. Čak se i zrak doimao teškim ispod neba boje škriljevca. “Završimo s tim”, prošapće Arilyn, odlučno vodeći svog konja naprijed. Danilo ju je slijedio, ne izgledajući presretno. Unatoč poznatim i razvikanim opasnostima močvare, njihov je put protekao bez događaja. Arilynina pozornost nije popuštala. Pažljivo je slušala čudne zvukove močvare. Chelimber je iz nepoznatog izvora ispuštao neprekidnu bujicu cvrkutanja, pucketanja, stenjanja i podrigivanja. Buka je bila uznemimjuća i Arilyn je primijetila utjecaj koji je imala na nervozne kobile. Unatoč tome, nije bilo znakova opasnosti i do kasnog je popodneva izgledalo da će put proći bez incidenta. Čak je i Danilo uspio držati jezik za zubima dok se nisu približili, prema Arilyninoj procjeni, zapadnoj granici močvare. Sunce ogrnuto maglom visjelo je iznad močvame trave. Napetost je počela istjecati iz Arilyninog tijela dok su konji birali put prema relativnoj sigurnosti. Pobjeći će iz Chelimbera prije noći, unatoč jutarnjem zakašnjenju. No, nada je bila preuranjena. Gotovo prigušena glazbom močvare pojavi se nova nota, tiho struganje koje Arilyn podsjeti na štucanje zmaja. Nadala se da je taj čudni zvuk samo još jedan od zvučnih trikova močvare, no radi provjere ona podigne ruku i zaustavi Danila. “Čuješ li ovo?” bezglasno upita, oblikujući riječi usnama. Plemićeva je pažnja bila negdje drugdje. Arilyn pogleda u smjeru njegova pogleda i grlo joj se stisne od zle slutnje: na njezinom boku mjesečeva je oštrica sjala zlokobnim plavim svjetlom. “Što je ovo?” upita on pokazujući na njezin mač. “Stišaj se.” “Zašto ti je mač poplavio?” upita on tiho. “Magija”, objasni ona tražeći pogledom ono što je oštrica osjetila. “Upozorenje o opasnosti.” “Zgodno. Jako zgodno”, otegne on promatrajući blijedoplavi mač s neobaveznim zanimanjem. “Mač koji sjaji. Reci mi, imaju li ih i u zelenoj boji? Ako imaju, gdje ga mogu nabaviti?” Nedostatak zabrinutosti u njegovu glasu razbjesni Arilyn. S nevjericom i prijeteći, zagleda se u njega. “Goblini”, objavi tihim glasom. “Sjećaš se onih tvojih ‘tresetorezačih’ goblina? Čak ni tebi ta stvorenja ne mogu biti zabavna.” Danilo napući usnice i razmisli o tome. “Ustvari, bio je jedan mali momak dolje u Cormyru...” “Oh, daj zašuti”, sikne Arilyn. Prstima obujmi držak mjesečeve oštrice i izbaci iz misli Danila i njegove gluposti kako bi se skoncentrirala na predstojeću bitku. Usmjeri svog konja prema zapadu i gestom pokaže Danilu da je slijedi. Ovdje je tlo bilo manje ravno, a na malom su se brdu, nekih sto metara od njih, nalazile ruševine nečeg što je izgledalo kao drevna utvrda. Zalazeće sunce bit će im iza leđa, što će biti nepovoljan položaj za napadače. Na tom mjestu su se mogli utvrditi. Ne, ovdje se ja mogu utvrditi, tiho se ispravi Arilyn bacajući preziran pogled na čovjeka pored sebe. Čak i ako bi Danilo Thann bio u stanju povesti vlastitu bitku - u što je sumnjala - nikad ne bi riskirao krvave mrlje na svojoj finoj odori. Po stoti put od izlaska sunca Arilyn prokune samu sebe zbog svog nesretnog odabira taoca. S goblinima se mnogo puta borila, pa je već naučila da ne može biti previše sigurna u ishod takve bitke. Čak su i konji, koliko god bili razmaženi i ušminkani, osjećali da pred njima

leži opasnost; uši su priljubili uz glavu i nervozno njištali. Svakako, Danilo Thann nije s njom putovao po vlastitom izboru, stoga ga je bila dužna zaštititi koliko god je mogla. No, svih li bogova, mnogo bi ga radije dala goblinima. Možda bi oni mogli izbrisati taj samodopadni izraz s njegova budalastog lica! Nezemaljski krik prekine Arilynine ljutite misli. Zvuk je prerezao zrak i odzvanjajući ostao visjeti iznad močvare. Za njezinog je temperamentnog konja to bila posljednja kap. On se divlje i neočekivano propne. Arilyn s obje ruke zgrabi jabuku sedla. Prije nego što je uspjela uhvatiti uzde, konj krene u bijeg. “Drži se”, poviče Danilo tjerajući svoju kobilu bliže Arilyninom uspaničenom konju. Što to pokušava? upita se ona. Njegov konj nije djelovao ništa mirnije od njezinog. Trčao je uz nju s iskeženim zubima, ušima prilijepljenim uz grivu, a bjeloočnice njegovih prestravljenih očiju divlje su blještale. Danilo zgrabi Arilynine uzde, boreći se da samo jednom rukom zadrži kontrolu nad vlastitim konjem. To je to, pomisli Arilyn s trunkom ravnodušnosti. Oboje smo na tlu. Prije no što su njihovi prestrašeni konji pretrčali desetak koraka, čistom snagom ruku i volje Danilo ih oba zaustavi. Arilyn se s nevjericom zagleda u plemića i zaradi jedan od njegovih šarmantnih, razjamjućih pogleda. On joj dobaci uzde. “Zgodan trik, zar ne? Imaš sreće. Otela si kapetana najbolje waterdeepske polo ekipe. Sljedeći put, draga, potrudi se ukrasti konje koji su navikli na bitke, hmmm?” Prije negoli je stigla odgovoriti na njegovo zadirkivanje, drugi urlik zakotrlja se preko močvare. Arilyn izvuče mjesečevu oštricu i pripremi se za napad. Jedna od opasnosti močvare ležala je u načinu na koji ona iskrivljuje zvuk. Činilo se da izazovi njihovih nevidljivih neprijatelja dolaze sa svih strana odjednom. Kamo onda mogu pobjeći? Iza grebena obližnjeg brda podigne se desetak ogromnih noćnih mora prekrivenih ljuskama. Arilyn je čula priče o ljudima-gušterima iz Chelimberske močvare, no stvarnost joj potjera kuglu straha uz grlo. Visoka kao ljudi, ljuskava sivo-zelena stvorenja na mišićavim nogama teturala su prema njima kroz maglu i močvarnu travu, urlajući i zavijajući od žeđi za krvlju, dok su vitlali oštricama i bojnim čekićima u golemim kandžama. “Čekaj malo! Rekla si da će doći goblini. Ovi mi ne izgledaju kao goblini”, usprotivi se Danilo. “Naravno, možda sam u krivu.” “Ljudi-gušteri”, otrese se Arilyn, boreći se da zadrži svog prestravljenog konja pod kontrolom dok je oblikovala ratni plan. Budući da su bili brojčano nadjačani pet prema jedan, činilo se da je bijeg najbolje rješenje. Bacivši pogled preko ramena, ugleda malu bandu goblina - vjerojatno lovačku družinu - kako se podiže iz močvarne trave učinkovito presijecajući mogućnost za povlačenje prema jugu. “Dobro. Hoćemo se boriti ili bježimo?” upita Danilo. Poluvilenjakinja se brzo okrene. Ljudi-gušteri raširili su se u crtu, blokirajući bijeg prema sjeveru ili istoku. “Ja ću se boriti. Ti bježi”, poviče ona, mačem pokazujući prema mševinama utvrde. Danilo ispruži ruku. “Moj mač?” Arilyn je zaboravila. Posegne iza sedla, izvuče njegov mač iz korica i dobaci mu ga. Danilo spretno uhvati oružje i zaškilji prema zalazećem suncu. “E sad, ono", napomene, “su goblini.” Poluvilenjakinja uzdahne. Još tri stvorenja s isukanim oružjem iskočila su iz gomile kamenja i krša. Brbljajući i režeći, potrčali su naprijed i Arilyn uhvati neugodan miris koji se

uzdizao iz njihove tamnonarančaste kože i prljavih kožnih oklopa. Sva tri goblina razmahivala su se zahrđalim mačevima, a njihovo režanje otkrivalo je redove kratkih, oštrih zuba. Oči boje limuna sjale su od želje za borbom. “Ja ću preuzeti one male”, ponudi se kicoš. “Kreni, ti priglupi trole”, poviče ona. Danilo joj salutira i okrene konja, galopirajući prema ruševinama i goblinima u naletu. Na konju bi, razmišljala je Arilyn, čak i on morao moći savladati tri goblina na tlu. Na njezino iznenađenje, on u trku zamahne mačem na najbližeg čovjeka-guštera, kao da izaziva stvorenja da krenu za njim. Dobra taktika, prizna ona. Ako ih razdvojimo, ne mogu nas tako lako okružiti. A onda više nije bilo vremena za razmišljanje. Ljudi-gušteri su već skoro bili na njoj. Svi ljudi-gušteri. Nakon trenutka iznenađenja, Arilyn shvati. Stvorenja možda love u čoporu, ali nisu inteligentna. Njihovi su instinkti bili namijenjeni preživljavanju, a ne strategiji. Stoga je svaki pojedinačni čovjek-gušter odabrao napasti manjeg, naizgled slabijeg protivnika. Njihova pogreška, pomisli ona uz slabašan osmijeh. Visoko podignuvši blistavi mač, natjera svog konja u napad. Prvi čovjek-gušter dotetura na domet zamahnuvši zakrivljenom sabljom u opasnoj krivulji. Kombinacijom brzom poput munje Arilyn se obrani od njegovog prvog udarca i probode ga. Sljedećeg guštera razoruža odsijecajući mu ruku s kandžama. Njegovi urlici bijesa i boli natjeraju ostatak čopora na lagani uzmak, dopuštajući Arilyn trenutak odmora. Borila se da zadrži konja pod kontrolom dok je bacala pogled u Danilovom smjeru. Išlo mu je mnogo bolje negoli se i usudila nadati. Nekako je uspio sasjeći dva goblina. Još uvijek na konju, na brzinu je sređivao trećeg. Ljudi-gušteri koji su se odlučili za Arilyn, nisu mu uopće posvećivali pažnju. U jednom otkucaju srca, Arilyn osjeti očaj. Njezin će talac sigumo iskoristiti priliku koju je dobio i pobjeći, ostavljajući je da se sama suoči s čudovištima. No dobro, onda će im ona priuštiti pravu bitku. S divljim bojnim pokličem, prkosno podigne mač, izazivajući guštere da se približe unutar njegova dometa. Stvorenja nesigurno zastanu. Dugački, reptilski jezici palucali su između očnjaka nalik na bodeže dok su ljudi-gušteri vagali svoju glad i poticajne urlike goblina nasuprot blistavog mača i neočekivano jakog otpora poluvilenjakinje. Arilynina kobila koja se neprestano propinjala, prestravljeno zanjišti, i taj zvuk naizgled razbije njihovo oklijevanje. Osjetivši slabost protivnika, oni ponovno zaurlaju i nasrnu naprijed, gotovo se penjući jedan preko drugog. Mjesečeva je oštrica plesala i blistala dok je Arilyn sjekla napadače. Još su tri guštera pala grabeći svoje prerezane grkljanje i odrezane udove. Jedan od preostalih stvorova naleti nisko s velikim nožem okrenutim uvis i pametnom idejom: napasti konja. Predviđajući namjeru čudovišta, Arilyn divljački zabode pete u bok konja i trzne uzde. Prestravljena se kobila propne, jedva izbjegavši udarac koji bi je rasporio. Arilyn upotrijebi kobilin zamah da bi skočila s nje. Bacajući se unatrag u saltu, spretna poluvilenjakinja otkotrlja se iz sedla i sleti na noge s mjesečevom oštricom u ruci. Ravnim dijelom oštrice žestoko pljesne kobilu po sapima. Konj pojuri u bijeg izbjegavajući grabeće kandže petorice preostalih gladnih guštera. Ljudi-gušteri, ostavši bez obećanja konjskog mesa, okruže Arilyn i počnu se približavati. Poluvilenjakinja začuje uzbuđeno skvičanje i grubo ćeretanje malo izvan uskog knlga krljušti i oštrica. Krasno, pomisli potišteno. Goblinska se lovačka družina konačno odlučila pridružiti. Kao da nije već imala dovoljno posla. Jedan od ljudi-guštera probije njezinu obranu i vrh njegovog mača zareže vrelu crtu preko

njezinog lijevog ramena. Svojim sljedećim zamahom Arilyn razreže guštera po licu. Oslijepljen, stvor zaurla i zagrebe po očima, pa otetura, rušeći u svom ludilu jednog od svoje braće na tlo. Gušter na tlu se previjao, boreći se da uhvati čvrsto uporište na močvarnom tlu skliskom od krvi. Brzim ubodom, mjesečeva oštrica pronađe njegovo srce i stvorenje se umiri. Arilyn ga preskoči u smjeru oslijepljenog guštera i brzo skrati patnje i te zvijeri. Sad su preostala samo još tri čovjeka-guštera. Iako umorna i ranjena, Arilyn je znala da može pobijediti u tom omjeru. Međutim, sumnjala je da će imati snage na kraju bitke probijati se kroz goblinsku družinu. Dok se borila, začuje neobičnu borbenu himnu koja je dopirala negdje iz močvare. To je bila nepristojna balada, otpjevana na melodiju poznate napitnice, a još je neskladnija bila zbog rafiniranog tona dobro uvježbanog tenora: Nakon bitke nisu baš trijezni, muškarci iz Zhentilske straže pobiju sve ženske koje nađu, jer su im ovce puno draže. Zhentili ne jedu svoje ljube, ni jedan od njih nije žderonja ali je pravo čudo što uvijek svaki po ovčetini vonja. Prokleti čovjek! Arilyn izbjegne bojnu sjekiru i zaškripi zubima od bijesa. Na vlastito iznenađenje, primijeti da ju je glupa pjesmica razbudila mnogo učinkovitije nego bojni poklič gajdi s Moonshaea. Borila se dalje, a podržavala ju je mješavina olakšanja i razdraženosti. Danilo će se izvući, u vlastitom blistavom stilu. Na ljude-guštere glazba nije ostavila nikakav dojam, pa su nastavili s napadom. Jedan od njih s bodežom skoči prema njoj. Arilyn mu izbije oružje iz kandži i krene naprijed, pa zabije mjesečevu oštricu duboko u njegovo reptilsko oko, ubijajući ga na mjestu. Stvorenje se teško sruši prema naprijed, a poluvilenjakinja istrgne svoj mač i odskoči tako da se leš ne sruši na nju. S trijumfalnim krikom, ogromni čovjek-gušter prekriven smeđim krljuštima odvagne svoju bojnu sjekiru i žestoko zamahne prema njezinim koljenima. Ona visoko odskoči da bi izbjegla oštricu, no u povratku je zahvati držak sjekire i sruši je na bok. Izbačena iz ravnoteže, letjela je nekoliko stopa prije negoli je teško udarila u tlo. Zaustavila se licem prema dolje pored zaparene barice koja je smrdjela po sumporu. Podigne se na noge. Ako se i povrijedila ovim padom, bol će doći kasnije. Preostali par guštera, osjećajući krv, navali na nju. Arilyn se okrene prema njima i zguri se u obrambeni položaj, držeći mjesečevu oštricu ispred sebe dvoručnim zahvatom. Mač je blještao sjajnim plavim svjetlom u tami koja se brzo skupljala, obasjavajući mračno lice poluvilenjakinje i zrcaleći hladnu vatru njezinih očiju. Čudovišta, očekujući ranjenu protivnicu i laku lovinu, povuku se od iznenađenja i straha. Iskoristivši njihovu reakciju, Arilyn krene u napad, visoko podignuvši čarobni mač. Topot kopita omete ljude-guštere. Vitlajući mačem, Danilo Thann tjerao je svoju nježnu smeđu kobilu u uskim krugovima oko stvorova i poluvilenjakinje, podbadajući i izazivajući

svojom oštricom, mučeći čudovišta kao da im pokušava odvući pažnju od Arilyn. Što sad? pomisli ona ozlojeđeno. Budali će se zavrtjeti u glavi, pa će pasti s konja prije negoli bilo što pametno postigne. Ričući svoje nezadovoljstvo, jedno od stvorenja podigne dugački hrđavi lanac i pokuša zgnječiti nesnosno ljudsko biće. Njegov prvi udarac izbije Danilu mač iz ruke i stvorenje s trijumfalnim režanjem počne vrtjeti lanac pripremajući se ispaliti oružje na plemića. Arilyn izvuče nož iz čizme i baci ga u otvorena režeća usta stvorenja. S prigušenim hropcem, zvijer se naglo zaustavi. Međutim, lanac se nastavio vrtjeti, omotavajući se uz pucanje kostiju oko gušterove ruke. Na Arilynino iznenađenje, čudovište samo ispljune krv i prebaci oružje u drugu ruku. Danilova divlja trka dovela ga je preblizu smeđem gušteru koji je vitlao sjekirom. Čudoviše podigne sjekiru i zamahne, razrezavši plemićev svileni rukav od lakta do zgloba i raskrvarivši ga. Danilo se u galopu udalji nekoliko metara, pa zauzda konja i obeshrabreno se zagleda u svoju uništenu odjeću. Upre prstom u guštere. “To je to. Sad sam ljut”, obavijesti ih. Ljudi-gušteri zariču i nastave teturati prema njemu, podižući lanac i sjekiru u napad. “Kad ne znaš što ćeš, bježi”, objavi Danilo močvari općenito. Okrene konja i krene prema sjeveru, a ljudi-gušteri krenu za njim. “A, ne, nećeš”, zaurla Arilyn na čudovišta. U nedostatku boljeg oružja za bacanje, zgrabi kamen i baci ga. “Stanite i borite se, vi prerasle vreće kože za cipele!” Projektil pogodi guštera sa sjekirom u tjeme. Urliknuvši od bijesa, zvijer baci svoje oružje i iskeženih očnjaka mahnito se zaleti prema Arilyn. Ona je stajala na mjestu do posljednjeg trenutka, da bi se onda bacila u stranu i otkotrljala na sigurno. Vilice poludjelog guštera zaklope se oko zraka i čudovište se klizajući zaustavi, divlje lamatajući rukama dok se borilo ostati na nogama. Arilyn uđe nisko i zareže ga preko grkljana. Zvijer se sruši licem na tlo. Poluvilenjakinja zadovoljno kimne i potrči prema Danilu i posljednjem neprijatelju. Lako je dostigla ranjenu zvijer koja se sporo kretala i skočila mu na rep kako bi mu skrenula pažnju od njegove napirlitane lovine. S groznim krikom gušter se okrene. Zanemarivši Arilyn, ispusti lanac i dohvati svoj rep, pa ga prebaci preko ranjene ruke. Tužno se zagleda u vrh repa, ispuštajući žalosno, cvrkutavo cviljenje. Arilynin nesvjesno spusti mač. Zvijer se odjednom ukoči. Psikne, zakrklja i trzajući se padne na zemlju. Iz vrata mu pod gadnim uglom izviri mač. Iza palog guštera stajao je Danilo Thann. Ne trudeći se najaviti svoju namjeru, kicoš je tiho probo čudovište kroz vrat. Arilyn osjeti nalet nagle i nerazumne ljutnje. “Gdje su goblini?” upita, smatrajući da će biti bolje da ljutnji da oduška na njima nego na svom taocu. Danilo uperi prst. Na Arilynino iznenađenje, svih šest članova goblinske lovačke družine ležalo je na krvavoj hrpi. Teško dišući, ona ispruži mjesečevu oštricu ispred sebe. Njezino je svjetlo gotovo izblijedjelo, što je bio siguran znak da je opasnost prošla i da je bitka završena. Vrativši mač u korice, ona se okrene prema plemiću. Jedan dugi trenutak tiho su gledali jedno u drugo iznad mrtvog tijela smeđeg čovjeka-guštera. “Zar si ga morao tako ubiti?” Danilo ustukne trepćući od iznenađenja. “O čemu ti pričaš? Njega - kojeg? Ima ih mnogo takvih uokolo, pa možeš birati. Ima i ženskih ‘njih’ vjerojatno, iako nisam stručnjak za guštersku anatomiju.” Arilyn provuče ruku kroz svoje crne kovrče natopljene znojem. “Zaboravi. Gdje je moj

konj?” “Vjerojatno nije daleko”, reče Danilo. Oprezno spustivši jednu čizmu na smeđe krljušti čovjeka-guštera, iščupa svoj mač. Nakon što ga je pažljivo obrisao o busen močvame trave, uhvati uzde svoje kobile i krene u potragu za drugim konjem. Arilyn se polako vukla za njim. Nisu morali ići daleko, jer je Arilynin konj lutao unutar zidova srušene utvrde. Iz svoje čarobne vreće Danilo izvuče nekoliko kocaka šećera i namami kobilu. Konj šmrkne i gumaste mu se usne omotaju oko šećera u njegovoj ruci. Kicoš se nasmiješi i počeše bijelu zvijezdu na čelu konja. “Šećer bi trebao malo zasladiti tvoj temperament, ljepotice moja”, reče. Konj tiho zarže i gume ga gubicom. “Djeluje!” reče on. Baci zamišljeni pogled na Arilyn, pa joj uz lukavi osmijeh ponudi kocku šećera. Arilyn trepne, a vilica joj se opusti od iznenađenja. Zatim se njezino umomo lice neočekivano razvedri i ona se nasmije. “To ću shvatiti kao ispriku”, izjavi Danilo. Preplavi ga oduševljenje kad je uočio ljepotu njezinog obično strogog lica. “Dobra bitka, zar ne?” Njegovo ju je iskreno divljenje zbunilo, a opušteni pristup borbi proturječio dojmu koji je stekla o njemu. Danilo Thann nije baš bio bespomoćni, plitki kicoš kakvim se prikazivao. Bio je opasan, i to na više načina. Arilynin osmijeh izblijedi, a oči joj se sumnjičavo skupe. “Goblini su mrrtvi”, primijeti ona. Danilo izvije obrvu promatrajući pokolj oko njih. “Odlično primjećuješ očite stvari.” “Kako?” ustrajala je, ignorirajući njegovo zadirkivanje. On lagano slegne ramenima. “Znaš gobline. Uvijek se međusobno bore i...” “Dosta!” prasne Arilyn optužujući ga. “Nisam budala i ne volim kad me se tako tretira.” “Naviknut ćeš se”, blago je prekine Danilo namještajući nagib svog šešira. “Što mi ti, bez sumnje, možeš garantirati”, primijeti ona oporo. “Ipak, što god bio, znaš se boriti. Gdje si se naučio boriti s goblinima?” On joj dobaci razomžavajući osmijeh. “Imam petoricu starije braće.” “Jako zabavno”, reče ona suho, prekriživši ruke na grudima dok ga je proučavala. “To ne objašnjava tvoju vještinu ili samopouzdanje u borbi.” “Dobro onda, hoćeš li povjerovati da imam šestoricu braće?” Arilynina ramena se poraženo spuste. “Ovo me neće nikud odvesti”, promrmlja samoj sebi. Uspravi se i žustro obrati mladiću. “Dobro. Tvoje tajne ostaju tvoje. Spasio si mi život i dugujem ti. Zaradio si svoju slobodu.” Ispod ruba šešira Danilo se zajedljivo zagleda u ružni krajolik. “Kako divno”, otegne. “Sad kad ti više nisam potreban, više ne tražiš moje društvo. Zauzvrat, dobijam provod u Chelimberskoj močvari, gdje mogu razgledavati znamenitosti i razgovarati s urođenicima. Doista dobra pogodba, očiju mi. Reci, očekuješ li da pješice krenem na taj samoubilački put?” “Naravno da ne”, odgovori ona. “Jahat ćeš.” Danilo stavi jednu ruku na grudi u dramatičnoj gesti zahvalnosti. “Ah, gospa me doista obdarila - slobodom koju sam mogao i sam uzeti i jednim od mojih vlastitih grla. Usput, to su moji konji. Stvamo, preplavljen sam zahvalnošću.” Arilyn zaškripi zubima i u sebi izbroji do deset. Iako joj je strpljenje bilo pri kraju, ipak nagovijesti svoje namjere: “U zoru krećemo prema jugu. Oboje. Kad naiđemo na trgovačku karavanu ostavit ću te njima na brizi. Jesi li sad shvatio?” “Aha. Hvala ti na najboljim namjerama, ali ne hvala.” Ozlojeđena, poluvilenjakinja potone na tlo i spusti umornu glavu u ruke. Izgleda da je blesan ipak u sebi imao nešto trgovačkog duha; sudeći po tonu, bio se spreman cjenkati kao calimshitski torbar.

“Vjerujem da ti je nešto drugo palo na pamet?” primijeti ona. On sjedne na stijenu nasuprot nje, mršteći se dok je pridržavao pretjerano kićenu odjeću da se ne umoči u guštersku krv koja mu se skupila u lokvicu blizu nogu. “Ustvari, da”, reče blago. “Ti.” Zaprepaštena, ona se uspravi i sumnjičavo zagleda u njega. “Oprosti?” “Tvoje društvo”, pojasni on. “Odsad ćemo biti partneri i putovat ćemo zajedno.” Arilyn se zabulji u njega. Koliko god se činilo neobičnim, djelovao je ozbiljno. “To je nemoguće.” “Zašto?” Uputivši mu strogi pogled, ona reče: “Ja radim sama. Putujem sama.” “Ili, tako je zapisano u zvijezdama”, zapjeva on, nježno je zadirkujući zbog ukočenosti u glasu. Arilyn pocrveni i skrene pogled. “Nisam željela zvučati tako, pompozno”, nastavi tiho. “Jednostavno, ne želim putovati s nekim.” “A što smo radili tijekom protekla dva dana?” upita on, pa podigne ruku kako bi zaustavio argumente koje je željela ispljunuti. “Da, da. Zrtam. Bijeg, taoci, tajnovitost, takve stvari. Ako sve to stavimo na stranu, rekla si da ćeš me zadržati dok ne dođemo do Waterdeepa. Daje li Arilyn Moonblade riječ tako gorljivo da bi je zatim olako povukla?” On se nasmiješi zbog ljutitog bljeska koji joj se pojavio u očima. “I mislio sam da ne. Evo, onda: prema tvojim vlastitim riječima, duguješ mi. Kao plaću za tvoj život, biram da ostanem s tobom do Waterdeepa i možda još malo dulje.” Arilyn je masirala bolne sljepoočnice kao da sve to pokušava nekako razvrstati. “Zašto?” “Zašto ne?” Njezino strpljenje brzo je nestajalo. “Zašto?” upita kroz stisnute zube. “Ako baš moram reći, ja sam pomalo bard-amater. I to prilično poštovan u nekim krugovima, ako smijem reći.” “Konačno, ova će priča imati poantu?” upita ona iscrpljeno. “Naravno. Čula si me kad sam pjevao Baladu o zhentilskim pljačkašima?” Danilo sačeka s izrazom lica koji je očekivao pohvalu. Arilynin jedini odgovor bilo je daljnje zurenje, pa kicoš kroz koji trenutak slegne ramenima i nastavi. “Da. Dobro. Ovo se putovanje pretvara u pravu avanturu, zar ne? Odlučio sam iskoristiti priliku i napisati originalnu baladu o Ubojici Harfista. Prvi! Slava mi je zajamčena! Naravno, imat ćeš veliku ulogu u priči”, napomene brzo i velikodušno. “Već sam napisao dio. Hoćeš čuti što sam dosad smislio?” Ne čekajući ohrabrenje, Danilo pročisti grlo i svojim finim tenorom počne pjevati neke od najnategnutijih stihova koje je Arilyn ikad čula. Prosjedila je kroz dvije kitice prije negoli je izvukla nož i smjestila njegov vrh pod Danilovo grlo. “Otpjevaj još jednu notu”, reče mimo, “i izrezat ću ti tu pjesmu iz grla.” On s grimasom uhvati oštricu između palca i kažiprsta i odmakne je s vrata. “Blažena Milil! A ja sam mislio da su kritičari u Waterdeepu strogi! Što očekuješ od nekoga tko je samo nadareni amater?” “Izravan odgovor bio bi sasvim u redu”, predloži ona. “Onda dobro”, reče on bez uvijanja. “Jednostavno se brinem za vlastito preživljavanje. Nemam nikakvu želju biti sam, a ti si najbolji tjelohranitelj kojeg sam ikad vidio. Iskreno, sumnjam da ću biti sigurniji putujući s trgovačkom karavanom, tako da mi trenutna partija savršeno odgovara.” Arilyn na trenutak razmisli o toj izjavi. Riječi su zazvučale istinito, a on je izgledao onoliko ozbiljno koliko mu je to dopuštalo budalasto držanje. Ako želi zaštitu, prizna Arilyn, ona mu toliko duguje. Ugura oštricu natrag u čizmu i popusti pred neizbježnim.

“Dobro”, zaključi. “Jahat ćemo brzo i dijeliti straže, lov i kuhanje. Nema brbljanja, nema magije i nema pjevanja.” “Štogod”, spremno se složi Danilo. “Dovedi me živog i zdravog do Waterdeepa, pa ću ti i oružje laštiti. Tempusa mi, stvarno bi mu dobro došlo čišćenje.” Dok je govorio, ispruži ruku kako bi pogladio drevne, zamrljane korice mjesečeve oštrice. Istog trena plava iskra osvijetli močvam. Uz oštm kletvu, Danilo uzmakne trznuvši ruku. Podigne kažiprst, s nevjericom ga proučavajući. Koža na vrhu prsta je pocrnjela opaljena magijom mača. “Gdje sam pogriješio? Što je potaknulo tu stvar da me napadne?” upita. “Nisi li rekla da ne može proliti nevinu krv? Oh, čekaj malo - nema krvi. Zaboravi posljednje pitanje.” Održavajući pogled mirnim i glas ravnim, ona reče: “Ima još jedan uvjet kod ovog ‘partnerstva’. Nikad više ne smiješ dodirnuti ovaj mač.” Sišući ozlijeđeni prst, Danilo žustro odvrati: “To mi ne moraš ni reći.” Poluvilenjakinja naglo ustane i baci se u sedlo. “Idemo.” “Zar se nećemo najprije pobrinuti za rane?” upita Danilo, zabrinuto promatrajući njezinu razderanu i krvavu košulju. Pretpostavljajući da misli na svoj prst, ona ga pogleda s nevjericom i prezirom. “Preživjet ćeš”, reče suho. “Budi sretan što nisi pokušao izvući mač.” “Ha? Što bi se dogodilo? I kako ga spriječiš da i tebi to ne napravi?” upita on dok je ustajao. Arilyn tiho opsuje. Nitko nikad nije dodirnuo mjesečevu oštricu bez njezinog dopuštenja. Zašto joj je sad popustila pažnja? “Da?” potakne je on. “Pala je noć”, reče ona tvrdim glasom. “Možda si primijetio da smo još uvijek u Chelimberskoj močvari. Hoćeš li radije odjahati odavde ili ćemo pričati?” “Zar ne možemo oboje?” “Ne.” Kicoš rezignirano uzdahne i zajaše svog konja. “Pretpostavljam da ćemo uskoro loviti za večem?” “Na tebi je red da loviš.” Arilyn petama podbode konja i krene iz Chelimbera prema zapadu. Danilo joj se pridruži. Nagne glavu i oprezno upita: “Jesi li ikad jela guštere? Kažu da im je okus pomalo sličan piletini.” Potpuno zaprepaštena, Arilyn se izvije u sedlu i uputi mu ledeni pogled. “Kad bih mislila da si ozbiijan, ostavila bi te u močvari.” “Lovit ću!” reče on brzo. “Stvarno!” Par je jahao u tišini dok nisu močvaru ostavili iza sebe. Tlo je postajalo sve čvršće pod konskim kopitima, a smrdljive magle su polako nestajale. Čak su i zvijezde počele namigivati, oblikujući jesenja sazviježđa koja su bila Arilynini prijatelji od djetinjstva: Correlian, Esetar i Seluneinu krhotinu. Još uvijek u daljini, nekoliko je stabala oblikovalo mutne siluete nasuprot noćnom nebu. Stabla, pomisli Arilyn uz tihi uzdah olakšanja. Stabla su bila siguran znak da Chelimber nije ništa više od sjećanja. Nikad joj još nije bilo toliko drago što vidi stabla. Iz dubina njezine vilenjačke duše navre molitva zahvalnica, tiha pjesma dobrodošlice za zvijezde i šumu. “Pa, mislim”, izblene Danilo, “koliko još ima do Waterdeepa?” Arilynina privatna radost ispari kao rosa na suncu. “Previše.” Iako je noć bila mračna, njezin vilenjački vid uhvati kicošev nesiguran osmijeh. “Je li to bila uvreda, ili mi se učinilo?” “Da.” “Da, učinilo mi se?”

“Ne.” To ga utiša. Arilyn potjera konja naprijed s namjerom da se utabore kod potoka koji je ležao nešto dalje od skupine stabala. Dobro su jeli te večeri jer je nekoliko bucmastih zečeva neobjašnjivo zalutalo u Danilove stupice. On se opširno zaklinjao da je u lovu upotrijebio samo vještinu, a ne magiju. Arilyn mu nije ni za trenutak povjerovala, no bila je previše umorna i gladna da bi se prepirala. Danilo je čak i pripremio i ispekao zečeve, začinivši ih začinima i vinom koje je izvukao iz svoje čarobne vreće. Rezultat je bio iznenađujuće dobar, pa su putnici u tišini pojeli masno, tečno meso. Napokon su zaspali, dok je nad njima bdjela magija mjesečeve oštrice. U zoru, Arilyn ih usmjeri prema Waterdeepu. ***** Boje zore još su uvijek šarale nebom kad je veliki lik nalik sjeni kliznuo iz svog skrovišta među drvećem. Promatrao je dok je neobičan par uzjahivao i kretao prema zapadu. Prema njegovom načinu razmišljanja, s Visokom pustopoljinom na jugu i krševitim Sivovrh planinama na sjeveru, poluvilenjakinja je imala samo jedan logičan put prema Waterdeepu. Naravno, već ga je iznenadila odabravši sukob s opasnostima Chelimbera. Crni je lik sumnjao da će Arilyn Moonblade krenuti na trolove s pustopoljine ili na orkska plemena i crne zmajeve koji su tumarali goletima Sivovrha. Pratio ju je i promatrao otkad je izašla iz Darkholdske doline i činilo mu se da pozna teren koliko i on. Sigurno zna da samo jedna ruta nudi relativnu sigurnost. Zato je čekao, dopustivši da pustolovka i njezin pratilac steknu veliku prednost. Već ga je nekoliko puta skoro vidjela i više neće riskirati, bar ne dok ne bude spreman za akciju. Pola jutra je prošlo prije nego što je potjerao svog konja. Bez napora je pronašao trag koji su ostavljala dva razmažena polo-konja i nevoljko krenuo za svojom posljednjom lovinom.

Osam Istočni je vjetar snažno puhao s mora, noseći sa sobom ledenu kišicu. Povremeno bi hiroviti zapuh ugasio neki od fenjera koji su osvjetljavali Trgovački put do Waterdeepa. Usprkos vremenu, putnici koji su čekali ispred waterdeepskih Južnih vrata bili su veselo raspoloženi. Mjesečeva gozba započet će rano sljedećeg jutra i svjetina se radovala danima pijančevanja i trgovanja. Sljedećih deset dana ulice Waterdeepa bit će pune trgovaca, a veselje će osiguravati putujući zabavljači. Većina trgovačkih aktivnosti odvijat će se oko Tržnice i u susjednoj Sajmišnoj ulici, no cijeli se grad pripremio za svetkovinu. Ispred Južnih vrata skupilo se miješano društvo. Tu su bile uobičajene trgovačke karavane koje su prevozile robu istočnim i južnim kopnenim putevima. Obrtnici su dovezli kola i kočije nakrcane robom za tržnicu na otvorenom. Putnici svih godišta došli su u Waterdeep da nabave namimice za zimu i uživaju u posljednjem provodu prije no što stigne hladno vrijeme i osudi ih na boravak u kući. Putujući glazbenici i zabavljači dobro su iskoristili ovaj zastoj za svoje nastupe, pružajući svoje lončiće za novac i iskorištavajući publiku koja se ovdje našla. Velika se grupa skupila oko prekrasne plesačice, odjevene samo u prozirne halje calimshitskog harema, koja je uvijala tijelo u ritmu tugaljive muzike drvenog roga. Gomila se povećavala jer je njezin kostim od kiše postajao sve prozimiji. Nedaleko od nje vrtjela su se i kružila četiri muška plesača iz chultske džungle. Njihove su odore bile izvezene egzotičnim cvijećem, a zvončići pričvršćeni na golim gležnjevima izražajno su im zveckali dok su tapkali u kontrapunktu s valovitim ritmom svojih smeđih ruku i tijela. Nekoliko koraka dalje spretni je polutan žonglirao s nizom malog oružja. Nekolicina je prodavača hrane obavljala brze poslove na licu mjesta, a zveckanje razmjene novčića prijetilo je da će zagušiti zvukove jesenske kiše. Straža na Južnim vratima bila je udvostručena kako bi se mogla nositi s očekivanom gomilom, a službenici su provjeravali papire i sa žustrom učinkovitošću slali ljude kroz kapiju. Kiša se pojačavala, pa su promrzli i umorni stražari još ubrzali postupak. Jedan od njih, prepoznajući najmlađeg sina lorda Thanna, samo s poštovanjem dotakne čelo i mahne mladiću neka prođe, jedva obrativši pažnju na vitku figuru u tamnom ogrtaču koja je jahala pokraj njega. “Ozloglašenost ima svojih prednosti”, Danilo veselo obavijesti svoju družicu. Arilyn ničim ne pokaže da ga je čula. Slijedila je njegovog konja prema sjeveru na Visoku cestu, široku popločanu ulicu koja je bila glavni prolaz kroz Južni okrug. Ovo je područje predstavljalo ulaznu točku za većinu waterdeepske kopnene trgovine, te je bilo ispunjeno urednim štalama i skladištima, kao i velikim brojem privlačnih svratišta i gostionica. Waterdeep se doista pripremio za prihvaćanje putnika. Zgrade su bile blistavo osvijetljene. Štalski momci i nosači trčali su naokolo brinući se za robu i životinje. Vlasnici svratišta dočekivali su svoje goste s radosnom okretnošću. Danilo i Arilyn bez zaustavljanja prođu pokraj prvih nekoliko svratišta, jer su ova već odbila horde putnika. Na putu prema sjeveru, situacija sa smještajem nije se poboljšala, a oluja se pogoršavala. Nekoć njegovane kobile rezignirano su šljapkale kroz barice, glava spuštenih na kiši nošenoj vjetrom. Danilo kretnjom pozove Arilyn da ga slijedi, pa povede svoju kobilu iz gužve, prema prvoj u nizu malih, zavojitih pokrajnjih ulica. Prošli su pokraj niza skladišta, pa pokraj malog trgovačkog područja, gdje su se uredni dućančići gužvali jedan do drugog s obje strane ulice. Iznad većine tih dućana bile su izgrađene nastambe, koje su toliko stršale iznad uskog puta da su se stanari s obje strane ulice mogli nagnuti kroz prozor i rukovati, ako su za to bili raspoloženi. Vlasnici su očigledno bili siromašni, no

marljivi; skromne su zgrade bez iznimke bile pažljivo održavane. Ulice su bile čiste, a čak i ovako kasno ujesen prozorske su žardinjere ponosno prikazivale male vrtove ispunjene začinskim biljkama. Nekoliko je tvrdoglavih, miomirisnih biljaka svojim mirisima prožimalo kišom natopljen zrak. Danilo ih povede uz malo brdo, na cestu s odgovarajućim nazivom - Uspinjača. Pred njima je ležala prostrana zgrada uokvirena drvenim gredama, sa zidovima od pletera i blata. Veselo svjetlo blistalo je kroz dugačke prozore na kojima su visjele purpurno-bijele zavjese, ukrašene simbolom nekog ceha. Veliki izrezbareni znak s istim simbolom visio je iznad prednjih vrata, proglašavajući tu ustanovu ‘Kućom dobrog pića’. “Pobrinimo se za konje”, poviče Danilo kroz jaki vjetar. Arilyn uljudno kimne i krene za njim oko niza povezanih zgrada u ulici izgrađenoj u obliku potkove. Najprije su prošli pokraj velike drvene građevine. Miris kvasca koji se širio oko nje govorio je da se tu nalazi mala pivovara. Iz sljedeće zgrade, kamenog skladišta, širio se miris vanilije i maslaca, karakterističan za bijelo vino koje leži u finim hrastovim bačvama. Činilo se da je sljedeća veća zgrada određena za skladištenje zzara, pojačanog vina po kojem je Waterdeep bio slavan. Arilyn nabra nos od gađenja; samo je ta žestoka narančasta tekućina mogla tako izrazito mirisati po bademima. Kao i većina vilenjaka, zdušno je prezirala to prosto piće, no waterdeepsko je društvo zzar smatralo najbiranijim pićem. A to svakako nešto govori, pomisli Arilyn. Konačno zaokruže po zavijenoj ulici i stignu do posljednjih zgrada, štala. Arilyn je zadovoljno primijetila da izgledaju toplo i čisto; konji su izdržali dugo i teško putovanje i zaslužili su odmor. Mladi štalski momak koji je istrčao iz štale da preuzme njihove uzde prepozna Danila. Pozdravi plemića s mnogo poštovanja i uz svečana obećanja da će konji imati poseban tretman. Bogova mi, razdraženo pomisli Arilyn, zar u ovom gradu nema gostionice ni službenika koji ne poznaje Danila Thanna? Nakon što je nacerenom štalskom momku ostavio konje i veliki broj kovanica, Danilo zgrabi Arilyninu ruku i vukući je za sobom pretrči malo dvorište koje je ležalo između štala i stražnjeg ulaza u svratište. Ulete u malo predvorje i ona istrgne ruku iz kicoševog zahvata. Danilo skine ogrtač promočen od kiše i objesi ga na kuku, naizgled ne primjećujući ništa neobično u njezinu raspoloženju. Uz galantnu gestu pomogne joj skinuti ogrtač i objesi ga pokraj svojeg. “Baš je lijepo i toplo ovdje”, primijeti. Doda svoj šešir širokog oboda na vješalicu, pa zagladi kosu i stane naizmjence trljati i puhati u ruke, dok je strpljivo čekao da se Arilyn spremi. Čak i bez ogledala, ona je znala da joj je lice doslovno plavo od hladnoće. Zagladivši mokre crne uvojke iza ušiju, zaveže plavi šal preko kose, u nastojanju da ne izgleda baš toliko ukaljano. Danilo napući usne, no razborito se ustegne od komentiranja. Kad se spremila, on joj položi ruku na leđa i gurne je kroz sljedeća vrata, koja su vodila u gostionicu. “Nije baš ‘Vrč od žada’”, ispriča joj se, imenujući najraskošnije svratište u Waterdeepu, “ali je prihvatljivo, i - što je naj važnije - ovo je sjedište Ceha vinara, pivara i pecara. Često dolazim ovamo. Raskoši i stila nemaju, ali imaju najbolji izbor pića u cijelom Waterdeepu.” Arilyn se nakostriješi od njegove procjene odlika svratišta. Možda ‘Kuća dobrog pića’ nije zadovoljavala plemićeve razmažene standarde, no nakon mnogo dana napornog putovanja njoj je izgledala kao privlačno sklonište. Prostorija je bila topla i slabo osvijetljena, s niskim stropom i raštrkanim separeima koji su stvarali ugodnu atmosferu. Zrak je odisao pečenim mesom, ugodno gorkim pivom i smolastim mirisom klada od sjevemog bora koje su pucketale u otvorenom kaminu. Kakva god bila ograničenja tog svratišta, svakako je dobro poslovalo. Vesele konobarice i kršni mladići nosili su velike pladnjeve krcate pićem i jednostavnom, dobro pripremljenom hranom.

“Vidjela sam i lošije”, uljudno izjavi Arilyn. Danilo ustukne, praveći se da je iznenađen. “Blažena Gospo Midnight! To je čudo! Ona govori!” Arilyn mu dobaci ledeni pogled i prohuji pored njega u gostionicu. Posljednjih dvadeset dana bezuspješno je pokušavala ignorirati gizdelina, progovarajući samo kad je bilo nužno. On, naizgled, uopće nije bio uvrijeđen zbog njezine šutnje, pa je nastavljao brbljati i zadirkivati kao da su prijatelji od kolijevke. “Ako nam pronađeš dobar stol, ja ću se pobrinuti za sobe”, ponudi Danilo vukući se za njom. Arilyn se okrene prema njemu. “Ovo je Waterdeep. Ovdje se rastajemo, i to večeras. Možda je tebi najhitniji cilj da se napiješ, ali ja sam ovdje zbog potrage za ubojicom, sjećaš se?” reče ona tiho. Neuznemiren, Danilo joj podari svoj najslađi pobjednički osmijeh. “Budi razumna, draga moja. Samo zato što smo stigli do Waterdeepa, ne vidim razloga da se ponašamo kao da se ne poznamo. Ustvari, budući da je ovo prilično mala gostionica, to bi moglo biti teško. Pogledaj malo oko sebe.” On pokaže rukom prema prostoriji koja je bila gotovo puna, s miješanom klijentelom koju su sačinjavali vrijedni waterdeepski obrtnici i nešto bogatih trgovaca i plemića - sve odanim pijancima koji su dobro poznavali odlike gostionice. Egzotična odjeća i iscrpljenost od puta koja se vidjela na mnogim gostima, označavala ih je kao putnike koji su došli zbog festivala. Razgovori su bili tihi i opušteni, i gosti su zadovoljno uživali u jelu i piću. Sudeći po njihovim stolovima prekrivenim kriglama i rasplinutim osmijesima, činilo se da su mnogi bili spremni za dugu večer ozbiljnog ‘cuganja’. Svega je nekoliko sjedala bilo slobodno. “Vidiš?” zaključi Danilo. “Zaglavila si sa mnom za još jednu večer. Vrijeme za večeru je gotovo prošlo i bilo bi glupo da se jedno od nas vrati u oluju da bi pronašlo drugo svratište, samo da bi nešto dokazalo. Uistinu, sumnjam da u cijelom Waterdeepu još ima slobodnih soba. Budući da sam ovdje redoviti i - ako smijem reći - cijenjeni gost, dobro će se pobrinuti za nas.” Uočivši njezino oklijevanje, on nastavi: “Hajde, daj. I tebi i meni je hladno i mokri smo i treba nam dobar san, a ja bih svakako htio pojesti nešto što ne moramo loviti.” Ima pravo, prizna Arilyn u sebi. “Dobro”, neljubazno pristane. “Odlučeno je.” Danilova pažnja odluta do točke iza njezinog ramena. “Aha! Evo vlasnika. Ehej! Simon!” zazove, krećući prema zdepastom muškarcu s pregačom oko pasa. Zar se nikad neću riješiti te budale? Arilyn odmaršira prema kaminu u potrazi za slobodnim sjedalom. Tamo, u sjeni, nalazilo se nekoliko malih stolova koji su je privukli svojom odvojenošću. Možda će jedan od uglova biti slobodan. “Amnestria! Quefirre soora kan izzt?” Melodični glas zaustavi je usred koraka, a sve misli o umoru i gladi nestanu pred poplavom sjećanja. Kad je posljednji put čula taj jezik? Okrenuvši se, nađe se licem u lice s visokim mjesečevim vilenjakom srebrne kose. Bio je odjeven u otmjenu crninu, a njegovo elegantno držanje - i dobro održavano oružje - označavalo ga je kao iskusnog ratnika. Progovorio je na formalnom dvorskom jeziku mjesečevih vilenjaka, jeziku kojeg Arilyn nikad nije potpuno savladala. Poluvilenjakinja se bolno sjeti sebe kao nemirnog djeteta koje se vrpoljilo pored majke, nestrpljivo zbog Z’berylinih napora da je nauči bilo čemu drugom osim mačevanju. “Žao mi je”, reče ona sa žaljenjem, “no već dugo nisam čula taj naglasak.” “Naravno”, odgovori pristali quessir, glatko prelazeći na zajednički jezik. “Stari jezik, kojim se tako rijetko govori. Oprostite mi, ali u ovim područjima susrećem tako malo naše rase

da me na trenutak preplavila nostalgija.” Vilenjakov je osmijeh istovremeno bio sjetan i šarmantan. Arilyn kimnuvši prihvati njegovo objašnjenje. “Kako ste me to nazvali maločas?” Vilenjak odgovori uz kratak naklon. “Ponovno, moram se ispričati. Na trenutak ste me podsjetili na nekog koga sam davno poznavao.” “Žao mi je što sam vas razočarala.” “O, siguran sam da to nikad ne biste mogli napraviti”, zakune se on. “Već sad shvaćam kakvu sam sretnu pogrešku napravio.” Arilynine rijetko viđene rupice na obrazu kratko bljesnu. “Jeste li uvijek ovako galantni sa strancima koje slučajno sretnete?” “Uvijek”, odgovori on. “Međutim, rijetko mi sreća dodijeli tako lijepe strance. Biste li mi učinili čast i pridružili mi se? Ovo je jedno od rijetkih mjesta u Waterdeepu gdje se može pronaći Elverquisst, a ja sam upravo naručio bocu. Malo ih zna cijeniti nijanse tradicije.” Arilynino se lice opusti u iskrenom osmijehu. Iznenađenje zbog susreta s mjesečevim vilenjakom na ovom mjestu - i zbog toga što je progovorio jezikom koji je povezivala sa svojom majkom - oslabilo je njezinu prirodnu rezerviranost. Vilenjakovo priznanje o čežnji za domom podsjetilo je i nju da je doista previše vremena prošlo otkad je posjetila Everesku. “Susretljiva ponuda, prihvaćena s velikom zahvalnošću”, odgovori ona, upotrijebivši formalni uljudni odgovor. Ispruži lijevu ruku s dlanom prema gore. “Ja sam Arilyn Moonblade od Evereske.” Quessir stavi svoj dlan preko njezinog i duboko se pokloni iznad njihovih spojenih ruku. “Tvoje ime mi je poznato. Doista sam počašćen”, promrnslja on glasom punim poštovanja. Zvuk koraka koji su se približavali prekine vilenjake. “Arilyn, imam dobre i loše vijesti”, veselo objavi Danilo prilazeći im. “Zdravo! Tko je tvoj pr...” Mladić naglo zastane, a oči mu se stisnu dok je fokusirao mjesečevog vilenjaka. Lice mu se smrači i, na Arilynin užas, ruka mu odluta do drške mača u očiglednom izazovu. Što radi ta budala? pomisli ona s nevjericom. Gosti ‘Kuće dobrog pića’ većinom su bili navikli na žestoko ‘cuganje’, a mnogi od njih bili su veterani bezbrojnih tučnjava po gostionicama. Mogli su osjetiti dolazak bitke jednako pouzdano kao što kapetan na moru može namirisati dolazak oluje. Razgovori se prekinu, a čaše zaposleno zazveče dok su ispijali svoja pića dok su im uvjeti to još dopuštali. Brzo kao što je i došla, prijetnja prođe. Izgledajući blago iznenađen vlastitim ponašanjem, Danilo pusti mač i iz džepa na grudima izvadi izvezenu maramicu. Obrisavši prste kao da ih je nekako uprljao u doticaju s oružjem, nasmiješi se s isprikom koja je obuhvaćala i Arilyn i vilenjaka. “Poznaješ ga, pretpostavljam?” reče u iznenadnoj tišini koja je zavladala u svratištu, bacajući pogled na njihove spojene ruke. Arilyn smeteno istrgne ruku i ugura obje šake u džepove hlača. Prije negoli je uspjela dobaciti ljutitu repliku, njezin novi poznanik progovori. “Na trenutak sam zamijenio etriel sa starom prijateljicom.” Danilove obrve polete nagore. “Bogova mi, originalnog li manevra!” reče zadivljeno. “Moram to pokušati sljedeći put kad ugledam damu s kojom bih se želio upoznati.” Quessirove se oči skupe, no Danilovo umiljato, nasmiješeno lice nije odavalo ni traga sarkazma. Za trenutak sve troje ostanu nepomično stajati. Mjesečev vilenjak uljudno se nakloni Danilu, želeći ga otpraviti, pa mu okrene leđa kao da ga više uopće ne primjećuje. Uzevši Arilyninu ruku, otprati je do stola pored kamina. Gosti osjete da je kriza prošla i zveckanje i mrmljanje ponovno ispune svratište. Još uvijek zaprepaštena zbog Danilova nepristojnog ponašanja, Arilyn osjeti olakšanje

zbog izbjegnute borbe. U Chelimberskoj močvari dokazao se kao izvrstan borac, no nije željela da se pokuša suprotstaviti ovom vilenjaku. Dok ju je quessir vodio do svog stola, ona baci ljutiti pogled preko ramena i usnama oblikuje Gubi se! prema Danilu. Ošinuvši ga pogledom, u sebi ga pokuša natjerati da je ostavi na miru. Ako je i shvatio njezino upozorenje, Danilo ga je glupavo odbio prihvatiti. Opušteno otprati vilenjake do njihova stola. Stol je bio u kutu, dovoljno velik da za njim samo dvoje podijeli piće i razgovor, no Danilo dovuče stolicu i udobno se zavali u nju. Arogantno se i zadovoljno smiješio, kao da je njegova prisutnost bila ovlaštena samom kraljevskom naredbom. “Danilo, što te spopalo?” prasne Arilyn. “Što je tebe spopalo?” uzvrati on lijeno, mahnuvši rukom preko stola prema guessiru. “Stvarno, draga moja, prihvatiti poziv od tog, hm, finog gospodina - ili bi bilo ispravno reći finog vilenjaka - bez odgovarajućeg upoznavanja.” On odmahne glavom i zacokće. “Ovim tempom, kako ću te ikad uvesti u waterdeepsko visoko društvo?” Bijesna zbog njegova nagađanja, Arilyn dugo i polako udahne. Prije nego što je uspjela ispustiti dah u baraži zasluženih uvreda, konačno shvati Danilovo krivudanje. Kad malo bolje razmislim, shvati, vilenjak se doista nije predstavio. Ona skrene pogled na quessira koji je svojim jantamim pogledom budno pratio razgovor. “Ne tajim svoj identitet”, reče vilenjak obraćajući se samo njoj. “Jednostavno, prekinuli su nas prije nego što sam uspio dovršiti upoznavanje. Ja sam Elaith Craulnobur, vama na usluzi.” “Ma, proklete mi oči!” srdačno upadne Danilo. “Čuo sam za tebe! Nisi li ti poznat pod imenom ‘Zmija’?” “U određenim, prijekora vrijednim krugovima, jesam”, hladno prizna vilenjak. Elaith ‘Zmija’ Craulnobur. Arilyn s naporom održi mimoću na licu. I ona je čula za tog vilenjačkog pustolova. Njegova je reputacija okrutnosti i izdajničkog ponašanja bila legendama, i Kymil joj je nebrojeno puta naređivao da se drži podalje od njega. Njezin je mentor naglašavao da bi njezina vlastita reputacija, već ugrožena zbog nesretnog naziva ubojice, bila dodatno ukaljana kad bi se družila s takvima kao što je Elaith Craulnobur. Nije, međutim, željela dopustiti da na nju utječu mračne glasine ili Kymilovo bapsko dosađivanje. Na kraju krajeva, priče o nekim njezinim dogodovštinama vratile su se do nje toliko iskrivljene da ih je jedva prepoznala. To se moglo dogoditi i ovom vilenjaku. Ona se okrene prema svom domaćinu, pazeći da joj lice i glas ostanu neutralni. Sama će prosuditi. “Drago mi je što smo se upoznali, Elaith Craulnobur. Molim te, primi moje isprike zbog nezgodne primjedbe mog suputnika.” “Tvog suputnika?” Elaith promotri Danila s prvim znakom zanimanja. “Puno ti hvala, Arilyn, ali znam govoriti za sebe”, veselo se pobuni Danilo. “Toga se i bojim”, promrmlja ona. “Stvarno, Danilo, znam da nema mnogo slobodnih mjesta, ali molim te, možeš li otići? Prihvatila sam poziv na piće Elaitha Craulnobura. Ako želiš, kasnije ću ti se pridružiti.” “Što? Želiš da odem? I da propustim priliku upoznati takvu legendu? Neće ići. Pa kakav bi ja to bio bard-amater?” Danilo prekriži obje ruke na stolu i povjerljivo se smješkajući nagne se prema Elaithu Craulnobum. “Znaš da se o tvojim dogodovštinama pjevaju pjesme?” “Nisam znao.” Qessirov ton nije poticao daljnju raspravu o toj temi. Danilo potpuno prečuje neizrečenu poruku. “Hoćeš reći da nikad nisi čuo ‘Zmija napada tiho’? Napjev je stvamo dopadljiv. Hoćeš da ti otpjevam?” “Drugi put.” “Danilo...” upozori ga Arilyn kroz stisnute zube. Danilo joj dobaci osmijeh pun isprike. “Arilyn, draga moja, opet sam se zaboravio, zar

ne? To je tako karakteristično za amatere: brbljati sve u šesnaest, dok bi pravi bard samo slušao i promatrao. To ću i napraviti, stvarno hoću. Molim vas, nastavite s vašim razgovorom. Pravite se da me uopće nema. Šutjet ću kao zaliven, doista.” Tvrdoglava budala, pomisli Arilyn prigušivši uzdah. Znala je da raspravljanje s kicošem uglavnom samo pogoršava situaciju, pa se skrušeno nasmiješi Elaithu i reče: “S tvojim dopuštenjem, čini se da će nas biti troje na večeri.” “Ako ti odgovara”, složi se vilenjak blago, odnoseći se prema Danilu kao prema prevelikom i loše odgojenom štenetu. “Vjerujem da se nismo upoznali.” “Ovo je Danilo Thann”, brzo ubaci Arilyn, prije negoli je mladić mogao reći nešto čime bi raspirio vilenjakovu srdžbu. “Ah, da.” Eliath se nasmiješi, lagano zabavljen. “Mladi gospodar Thann. I tebi prethodi tvoja reputacija.” Vilenjak ostavi Danila da shvati tu priinjedbu kako god želi, a on posveti pažnju obredu Elverquissta. Trznuvši dugim prstima, baci sićušnu magičnu vatrenu kuglu prema svijeći na sredini stola. Svijeća se upali, no Arilyn se trzne. Istog trena primijeti Danilov znatiželjan pogled na sebi. Ona ozbiljno odmahne glavom, upozoravajući ga da se ne miješa. Plemić se povuče, promatrajući obred sa sve većim zanimanjem. Elaith Craulnobur je rukama obuhvatio najprije svijeću, a zatim posudu s vilenjačkim pićem koja je stajala na stolu ispred njega. Boca je bila čudesna, napravljena od prozirnog kristala koji je blistao tisućama malih površina. Vilenjak uhvati posudu s obje ruke, polako je okrećući ispred svijeće. Boca je sve jače blistala, upijajući svjetlo. Napokon, quessir izgovori frazu na vilenjačkom jeziku, a pohranjena svjetlost ujedini se u trinaest odvojenih točaka koje su sjale poput zvijezda nasuprot iznenadnom mraku kristalne posude. Arilynino se grlo kao i uvijek stegne od prizora jesenske konstelacije Correliana. Za mjesečeve vilenjake pojava ove fomacije zvijezda označavala je konačnu smrt ljeta. Elaith i Arilyn tiho se udruže u napjevu opraštanja, a uz završne riječi rituala svjetlo izblijedi iz posude. Elaith pažljivo izlije malo tekućine u kalež, vrteći je u složenom obrascu koji pokrene igru čarobnih svjetala i boja. Njegove elegante ruke kretale su se kroz korake rituala s uvježbanom lakoćom. Rezonantna magija ovog obreda razvila se kroz stoljeća ponavljanja, dok su nebrojene generacije vilenjaka slavile spiralni ples godišnjih doba. Dok je promatrala, Arilyn je gotovo zaboravila Danilovu nepromišljenost i Elaithovu reputaciju. Na trenutak dopustila si je da se vrati u svoje djetinjstvo u Evereski. Posljednji put je u obredu Elverquissta sudjelovala s petnaest godina, nešto prije Z’beryline smrti. Sam Elverquisst bio je tekućina boje rubina, magijom destilirana od sunčevog sjaja i rijetkog ljetnog voća. Potpuno glatka, tekućina je ipak bila poprskana zlatnim iskrama i blistala bojom i okusima. U svako je doba bila vrlo cijenjena, no u jesenjim je ritualnima njezin okus prihvaćan kao dar posljednjeg, savršenog ljetnog dana. Elaith dovrši obred i doda kalež Arilyn. Ona ga polako ispije s odgovarajućim poštovanjem, a zatim pogne glavu prema quessiru u ritualnom naklonu zahvalnosti koji je označavao kraj obreda. Zapovjednom gestom Elaith pozove konobara. “Još jedan kalež, molim”, uputi mladića. Naknadno se sjetivši, okrene se prema Danilu. “lli možda još dva? Hoćeš li i ti piti Elverquisst?” “Hvala, ali zzar mi je draži”, reče Danilo. “Naravno”, reče Elaith glatko. “Onda kalež tog svepnsutnog pića i večeru za troje”, naredi nervoznom konobaru koji kimne glavom i pobjegne u sigurnost kuhinje. “No”, Elaith se obrati Arilyn, “što te dovodi u Waterdeep? Mjesečeva gozba, pretpostavljam? Došla si zbog festivala?”

“Da, zbog festivala”, složi se ona, smatrajući to najnevinijim odgovorom. “Zanimljiv događaj. Razuzdan i neukusan, no dovoljno šarolik da bi privukao gomile. Kao i ovo svratište, grad je već pun posjetilaca. Previše pun za moj ukus, iako je dolazak putnika dobar za posao. Vjerujem da si pronašla prikladan smještaj?” Tražeći odgovor, Arilyn pogleda Danila. “Jesi li uspio pronaći sobe ovdje?” “Sobu”, ispravi je Danilo pomalo plaho. “Jednu sobu. Svratište je krcato.” Jednu sobu, s nevjericom pomisli Arilyn. Još jedna noć s Danilom Thannom. S tihim uzdahom utone u svoju stolicu. Elaithu ne promakne njezina reakcija. “Vjerujem da su to one loše vijesti koje si spomenuo”, iskrivljeno primijeti vilenjak. “Neobično mi je da to tako shvaćaš”, suprotstavi se Danilo blagim glasom, naizgled pogrešno shvaćajući šalu. “Meni se ne čini napornim dijeliti sobu s prekrasnom ženom.” “Čini se da etriel", ispravi ga Elaith zajedljivo, primjećujući Arilynin tihi bijes zbog Danilove sugestivne primjedbe, “ne dijeli tvoj entuzijazam.” “Ah, ali dijeli. Nego, znaš, Arilyn je sušta diskrecija”, povjeri mu se Danilo kao muškarac muškarcu. Tog trena vrati se konobar s pićem. Arilyn dograbi kalež sa zzarom i tresne ga pred Danila. “Popij ovo”, predloži mu slatkim glasom, “i još nekoliko takvih. Ja plaćam.” Zatim, uzevši drugi kalež, zadubi se u poluzapamćeni obred točenja i nuđenja Elverquissta. Ako je Elaith i uočio neke pogreške u njezinom izvođenju, nije ih spominjao. Ritual je doveo i do toliko potrebne promjene smjera razgovora, koji se okrenuo lokalnim glasinama, politici i - budući da je to ipak bio Waterdeep - trgovini. Unatoč svom obećanju da će ostati bardski promatrač, Danilo je nastavio verbalni duel s quessirom. Plemić je postigao dobar broj pogodaka. Svaki od njih, da su došli od bilo koga drugog, mogli bi se smatrati osnovom za izazov. Elaith je puštao da šale prođu bez komentara. Ustvari, nije drugo ni mogao učiniti, jer su Danilovi ubodi, ako su to i bili, izlijetali iz njega s takvim prijateljskim taktom da bi ljutita reakcija djelovala apsurdno, kao da se tuče s mjehurima od sapunice. Arilyn je pijuckala svoje piće, u tišini procjenjujući svog neobičnog pratioca pri večeri. Elaith je prema njoj bio šarmantan, nepogrešivo uljudan, unatoč Danilovim budalaštinama. Za osobu s reputacijom divljeg, bezobzimog ubojice, pokazao je zavidno svladavanje i dobro raspoloženje. Možda su glasine ipak preuveličane, razmišljala je. “No, napokon večera”, objavi Elaith. Pojave se dva konobara. Jedan je nosio prilično natovareni pladanj, a drugi mali stolić za posluživanje koji postavi na njihov premali stol u kutu. Konobari polože nekoliko vrsta jela na stol: pečeno meso, nekoliko pilića koji su još cvrčali na ražnjićima, bijelu repu, kuhano povrće i male štruce kruha, još vruće iz pećnice. Mjesečev vilenjak je s gospodskim gađenjem proučavao jednostavan objed. “Bojim se da je ovo najbolje što svratište može ponuditi. Sljedeći put ću te prikladnije ugostiti.” “U redu je. Nakon napornog putovanja najbolja je jednostavna hrana”, umiri ga Arilyn. Ona i Danilo prihvate se jela. Činilo se da obrok dodatno poboljšava Daniiovo raspoloženje. Odvratno veseo, ponovno uplete Elaitha Craulnoboura u razgovor, uživajući u verbalnoj razmjeni kao što mačevalac uživa u dobroj borbi. Previše umorna da bi mogla sudjelovati u dvoboju, Arilyn je unatoč tome budno promatrala prostoriju dok je jela, pozorna prema svemu što bi joj moglo pomoći u potrazi. Moglo se čuti nekoliko komentara o Ubojici Harfista, a čak su i u ovom zaštićenom utočištu gosti osjećali strah zbog jezovitih priča. “Zigosana je bila, žigosana na bedru kao krava za prodaju...” “Kažu da se ubojica provukao pored stražara u Waterdeepskom dvorcu i...”

“E sad, da sam ja Harfist, ovog bi časa rastopio svoj broš i prekovao metal u noćnu posudu.” Arilyn nije saznala ništa vrijednog iz djelića razgovora, no s nevjericom je primijetila kako su glasine o Ubojici Harfista sve više rasle. Površan aplauz započne u jednom uglu, šireći se dok se natjecao s brujanjem razgovora. Stolice se odvuku po podu kako bi se napravilo prostora u sredini prostorije. Dva konobara donesu veliku harfu i postave je u sredinu improvizirane pozornice. Visok, vitak muškarac plašljivo priđe harfi i počne ugađati instmment. “Ah, sad ćemo čuti pravog barda”, zajedljivo primijeti Elaith. Danilo iskrivi vrat gledajući scenu u sredini prostorije. “Stvamo? Tko je to?” “Rhys Ravenwind”, reče Arilyn. Prepoznala je barda s jednog od svojih putovanja u Suzail. Iako je bio mlad i prilično stidljiv, bio je doista dobar. “Hmm. Pitam se da li bi bio raspoložen za duet ili dva, nakon - au!” Danilo se prekine s prijekomim pogledom upućenim Arilyn, pa se sagne da bi protrljao mjesto gdje ga je udarila u cjevanicu. Arilyn odgovori stavivši prst na usta. Gesta je bila izlišna. Nakon prvih nekoliko nota svi su u prostoriji zašutjeli očarani snagom bardove glazbe. Čak i oni koji su se došli klanjati samo umijeću pivara slušali su jednako pažljivo, oduševljeno kao i najodaniji ljubitelji glazbe. Uobičajeno je bilo da putujući glazbenici pjevaju u bilo kojem svratištu ili gostionici, no rijetko je ‘Kuća dobrog pića’ bila počašćena prisutnošću takvog barda. Čak su i Elaith i Danilo zaboravili svoje bockanje dovoljno dugo da bi poslušali drevnu pjesmu u slavu Mjesečeve gozbe. Aplauz koji je pozdravio barda bio je dug i glasan. Uz stidljiv osmijeh, mladić usliša molbe za još jednom pjesmom. Tijekom druge pjesme, sjetne balade o davnim ljubavima i pustolovinama, pridošlica se uvuče u gostionicu. Na trenutak zastane na vratima dok je pregledavao prostor, a onda bešumno prijeđe prostoriju i smjesti se za stol u kutu, blizu Arilyn. Poluvilenjakinja je primijetila njegov ulazak i proučavala ga je s pažljivo prikrivenim zanimanjem. Iako je bio vjerojatno najviši muškarac u prostoriji, kretao se tihom gracioznošću mačke. Kao i većina putnika, bio je odjeven tako da se zaštiti od hladnog jesenskog vjetra. Za razliku od većine, muškarac nije skinuo ogrtač ni kapuljaču kad je ušao u toplu gostionicu. Njegov se stol nalazio u sjenama, izvan osvjetljenja koje je dolazilo od kamina. Ogrtač je čvrsto stisnuo oko sebe. S obzirom na toplinu prostorije, Arilyn je njegovo ponašanje smatrala vrlo neobičnim. Konobarica pridošlici donese kriglu medovine. Dok je naginjao glavu da ispije gutljaj, Arilyn mu letimice ugleda lice. Bio je davno prešao srednje godine, no unatoč tome djelovao je robusno. Crte lica bile su mu obične, osim neobično odlučnog položaja četvrtaste vilice. Nešto se u vezi s njim Arilyn činilo poznatim, iako bi se mogla zakleti cijelim panteonom bogova da ga nikad prije nije vidjela. Promatrala je stranca neko vrijeme, no on ničim nije izazivao sumnju. Očigledno zadovoljan time da sjedi u sjeni i sluša barda, pažljivo je večerao i pijuckao svoju medovinu. Unatoč tome, Arilyn osjeti olakšanje kad bard završi s pjesmom, a muškarac ustane kao da će otići. U svakom kutu vidim opasnost, prekori se ona. Uskoro ću kao neko preplašeno dijete provjeravati da nemam ogrea ispod kreveta. Stvarno mi je potreban odmor. U tom trenu zijevne, prekinuvši obnovljeni verbalni sukob između Danila i Elaitha Craulnobura usred dosjetke. “Stvamo smo dugo putovali”, ispriča se ona. Elaith podigne mku. “Ne govori više. Vrlo je neobzirno od mene što sam te tako dugo

zadržao. Umjesto isprike, možda ćeš mi dopustiti da podmirim račun?” “Hvala”, reče Arilyn, ponovno udarajući Danila ispod stola kako bi ga spriječila da se i oko toga posvađa. “Srest ćemo se opet, nadam se?” upita Elaith. “Da”, reče ona jednostavno. Pognuvši glavu, raširi ruke u formalnoj gesti opraštanja među vilenjacima. Uzme Danila za ruku i odvuče ga prije negoli je mogao opet početi. “Dakle, gdje je ta soba?” upita ga, mireći se sa sudbinom. Danilo je odvede do malog stubišta u pozadini gostionice. “Nije najbolja soba u svratištu - ustvari, ta je jedina ostala - pa nemoj očekivati nikakav luksuz.” “Samo da ima krevet”, promrmlja ona, gotovo otupjela od umora. “Sad kad si to spomenula...”, Danilov glas utihne dok su se penjali uza stube. Elaith je promatrao njihov odlazak. Razmislio je, slegnuo ramenima, pa ustao. Nakratko razmisli o tome da baci nekoliko kovanica na stol kako bi platio obrok, a onda se predomisli. Zašto da se gnjavi s time? Izbjeći plaćanje računa u gostionici bilo je ponašanje kakvo su ljudi očekivali od njega. Za dobru mjeru, on uzme napola punu posudu vilenjačkog pića, čvrsto je začepi i otvoreno zatakne za pojas. Sama je posuda vjerojatno vrijedila više no što će svratište zaraditi tijekom cijelog festivalskog tjedna. Opušteno kimne gostioničam, čije rumeno lice problijedi zbog neminovnog gubitka Elverquissta, i otklizi iz gostionice. Mnogi su promatrali njegov odlazak, no nitko ga se nije usudio izazvati. Kiša je prestala, a vjetar šibao vilenjakov crni ogrtač oko nogu dok se probijao prema štali. On zatraži svog konja i brzo odjaše na zapad prema Zmajevom putu. Tamo se nalazila kamena zgrada, vrlo lijepa građevina izrađena od crnog granita. Visoka, uska i elegantna, kuća se smjestila na glavnom putu između Južnog i Lučkog okruga. Kuća Blackstone, kako se zvala, bila je jedan od mnogih posjeda koje je vilenjak imao u Waterdeepu. Elaith ju je koristio neredovito. Za njegov ukus bila je previše kruta i kvadratna, no za tu večer bila je idealno opremljena. On sjaše kod ulaza kroz željeznu ogradu koja je okruživala posjed i dobaci uzde mladom slugi koji je istrčao da ga dočeka. Ušavši, kimne kućnoj posluzi - paru vrlo povjerljivih mjesečevih vilenjaka - pa potrči uz zavojite spiralne stube do sobe na najvišem katu. Zalupi vratima, magijom ih zapečativši protiv mogućih uljeza. Soba je bila mračna i prazna, osim usamljenog postolja. Uklonivši svilenu tkaninu, Elaith otkrije tamnu kristalnu kuglu koja je lebdjela u zraku, nekoliko centimetara iznad postolja. Prođe rukom iznad glatke površine kristala, mrmljajući niz tajanstvenih slogova. Kugla zasja, u početku mutno, a u njezinim se dubinama zakovitlaju tamne magle. Svjetlost se postupno pojača, ispunjavajući prostoriju dok se slika izoštravala. “Pozdrav, lorde Nimesin”, reče Elaith slici, izgovarajući naslov s blagom ironijom. “Kasno je. Što hoćeš, sivi vilenjače?” upita oholi glas, izgovarajući riječ ‘sivi’ sa suptilnom modulacijom koja je pretvori od zajedničkog izraza za boju u vilenjačku riječ koja je značila ‘šljaku’. U toj je jednoj riječi bilo zgusnuto mišljenje da mjesečevi vilenjaci nisu ništa više od otpadnog proizvoda nastalog pri pradavnom stvaranju zlatnih visokih vilenjaka. Elaith se nasmiješi, ignorirajući smrtnu uvredu. Noćas si je mogao dopustiti toleranciju. “Uvijek dobro plaćaš za informacije. Imam neke koje bi ti mogle biti vrlo zanimljive.” “No?” “Večeras sam susreo Arilyn Moonblade. Odsjela je u Waterdeepu, u ‘Kući dobrog pića’”, započne Elaith. “Jako je lijepa i neobično mi je poznata.”

“Što?” Lice zlatnog vilenjaka pozeleni. “Rekao sam ti da se držiš podalje od nje.” “Susret je bio slučajan”, reče Elaith glatko. “Pod tim okolnostima, teško sam je mogao izbjeći.” “Ne želim da se druži s takvima kao što si ti!” ispljune Kymil. “Njezina reputacija ne smije biti okaljana.” “Daj, molim te”, prekori ga Elaith. “Okaljana? Možda je nadarena, svakako je lijepa, ali ne možeš poreći da mnogi Arilyn Moonblade smatraju ubojicom.” “Ona je bila ubojica.” “Kako hoćeš. E, da. Ima društvo. Vrlo budalasto mladunče jednog od waterdeepskih plemića. Danilo Thann. Nije jasno zašto putuje s njim. Po svemu se čini da joj služi kao kućni ljubimac.” “Da, da”, nestrpljivo reče Kymil. “To već znam.” Neuznemiren upadicom, Elaith nastavi: “No izgled, kao što obojica dobro znamo, može varati. Etrielin pratilac, siguran sam, nije baš budala kakvom se čini. Jesi li znao da je Danilo Thann u rodu s Khelbenom Arunsunom? Nećak mu je, mislim.” “Crnoštapov nećak?” Po prvi put Kyimilovo lice pokaže tračak zanimanja. Jednako brzo, zanimanje nestane. “Što s tim?” “Možda ništa”, dopusti Elaith. “No Arilyn Moonblade je na glasu kao vješta u prikrivanju svog identiteta i namjera. Nije li nevjerojatno da je i njezin pratilac slično nadaren?” Lice u kugli iskrivi se od bijesa. “Tvoja je drskost nezamisliva. Zaboravljaš, sivi vilenjače, da mogu i sam promatrati Arilyn Moonblade. Noćašnji razgovor za tvojim stolom bio je primijećen. Thannovo derište te izazvalo na bitku riječima - primijetit ćeš da nisam rekao duhovitostima - i borba je bila neriješena.” “Ali on je Crnoštapov nećak.” “To si već rekao. Ne vidim zašto je to važno.” “Na dobrom je položaju, a i mnogo je pametniji nego što se pravi”, reče Elaith. “S obzirom na njezinu prošlost, sigurno je da je Harfisti optužuju zbog nedavne poplave ubojstava. Možda je taj Thannov dečko špijun kojeg su poslali da ustanovi njezinu krivnju ili nevinost.” “Ha!” prezimo ga prekine Kymil. “Danilo Thann je Harfist isto koliko i ti i ja.” “Možda i nije, no ako jest, ne bi li bilo zabavno da padne kao žrtva Ubojice Harfista?” “Imaš neobičan smisao za humor.” “Da, to su mi već rekli”, složi se Elaith. “A sad, što s Danilom Thannom?” “Ako hoćeš tu budalu mrtvu, pobrini se za to. Jedan čovjek više ili manje mi ništa ne znači.” Lice u kugli počne nestajati u magli. “Također, vidio sam Brana Skorlsuna”, reče Elaith neobavezno. Istog trena, slika se izoštri. “Da, mislio sam da bi ti to moglo privući pažnju”, promrmlja Elaith, a zlobni mu sjaj bljesne u jantamim očima. “Zamisli moje iznenađenje kad sam nakon toliko godina ugledao našeg zajedničkog prijatelja. Naravno, nisam ga odmah prepoznao. Ljudi strahovito ostare u - koliko je bilo? Gotovo četrdeset godina?” Kymil odbaci pitanje. “Bran Skorlsun je bio tamo? U ‘Kući dobrog pića’?” “Fascinantna slučajnost, zar ne?” opušteno reče Elaith. Izgubljen u mislima, Kymil ponovno ne odgovori. Nakon stanke reče: “Dobro si učinio što si mi se javio. Poslat ću ti tvoju uobičajenu naknadu.” Elaith se Kymilu javio samo da bi ga gnjavio, no sad je njegova znatiželja bila izazvana. Svaka spletka koja je uključivala Brana Skorlsuna mirisala je na avanturu, a gdje ima avanture ima i potencijalnog profita. Odluči zasad ignorirati prodike zlatnog vilenjaka i navaljivati dalje,

ne bi li saznao pojedinosti. Osveta zbog večerašnjih uvreda doći će kasnije. “Ima li još nešto u vezi čega ti mogu pomoći?” ponudi Elaith. “Ništa”, uljudno će Kymil. “Čekaj. Ima nešto.” “Tebi na usluzi”, odgovori Elaith. “Možeš se držati podalje od Arilyn Moonblade.” “Naravno. Je li to sve?” “Da.” Kymilov je ton odzvanjao završetkom. Elaith se ne obazre. Navikao je imati posljednju riječ, u svoje vrijeme i na svoj način. “Kako želiš. Međutim, tu je sitnica u vezi moje naknade”, istakne injesečev vilenjak. “Uvjeti su se promijenili. Želio bih isplatu u, kako da kažem, manje izravnom obliku valute.” “Da? Kakvom?” “Danilo Thann”, ravnodušno odgovori Elaith. “Dogovoreno”, presiječe Kymil Nimesin. “Kao što sam rekao, nije mi važno je li on živ ili mrtav. S obzirom na zlato kojeg si se odrekao, tvoj ponos ima visoku cijenu.” Kao što ćeš i sam saznati, pomisii Elaith Craulnobur, moj ponos doista ima visoku cijenu.

Devet “Mogli bismo ga podijeliti”, odvaži se Danilo. “Teško”, odvrati Arilyn, zajedljivo promatrajući uski ležaj koji je predstavljao jedini krevet u sobi. “Bio bi preuzak čak i za nekoliko tek vjenčanih polutana. Leći ću na pod.” Danilo ju je promatrao kako se smješta na slamaricu pored kamina, povlačeći pokrivač preko glave. “Trebao bih biti gospodin i ustrajati na tome da uzmeš krevet, ali preumoran sam da bi se svađao”, reče. “Dobro”, dopre prigušeni odgovor. Uzdahnuvši, Danilo utone u krevet. Pa što ako je to bila najskromnija soba u drugorazrednom svratištu? Imali su sreće što su uopće pronašli smještaj. A nakon napornog putovanja, bilo gdje je bilo dobro. Ipak, nije mogao odmah zaspati. Dugo nakon što ga je Arilynino tiho, odmjereno disanje uvjerilo da je zaspala, on je budan ležao na kvrgavom madracu. Susret s vilenjačkim lopovom uznemirio ga je. Još u Evereski prepoznao je Perendrin znak na zlatnoj burmutici. Razbojnik s jednim uhom nabavio ju je od vilenjaka u Waterdeepu. Nije bilo nerazumno pretpostaviti da bi taj vilenjak mogao biti ključ za tajnu Ubojice Harfista. U Danilovom umu onaj je lopov Craulnobur svakako bio vilenjak na kojeg bi trebalo obratiti pažnju u njihovoj potrazi. Odavno je otkrio da ljudi koji su na rubu otkrivaju mnogo više no što su namjeravali. Potrudio se najviše što je mogao da zbuni Elaitha Craulnobura. Vilenjakova je mračna reputacija predstavljala određeni rizik u Danilovoj strategiji, no, kao budala, mogao si je dopustiti mnogo toga. Skrušeno se nasmiješi u mrak. Pružio je jednu od svojih najboljih izvedbi, no na Elaitha Craulnobura ona kao da nije djelovala. Te je večeri postigao samo to da još više udalji Arilyn od sebe, što ga je mučilo više negoli je želio priznati. Baci pogled na usnulu poluvilenjakinju. Poluvilenjakinja. Još nešto o čemu valja razmisliti. Danilo ispreplete prste iza glave i zagleda se u pukotine na stropu. Otkad je prvi put ugledao Arilynin portret razmišljao je o njoj kao o ljudskoj ženi. Taj se dojam zadržao dugo nakon što je saznao za njezino stvarno podrijetlo, a s vremenom ju je počeo smatrati jednom od najzanimljivijih žena koje je ikad susreo, iako svakako tvrdoglavim i ponešto tajanstvenim primjerkom te skupine. Te je noći po prvi put bio prisiljen vidjeti drugu stranu Arilyn Moonblade. Potreslo ga je kad je shvatio da se više smatra vilenjakom nego čovjekom; nitko tko bi joj vidio lice tijekom rituala Elverquissta ne bi u to posumnjao. Arilynin je karakter oblikovala vilenjačka kultura u kojoj je odrasla i, pomisli on, koja ju je odbacila. Plemić je vjerovao svojim instinktima u vezi ljudi; rijetko su ga zaveli. Mnogo je puta tijekom putovanja za Waterdeep u Arilyn vidio naznake gorčine koje su mu bile neshvatljive. Sjetio se noći koju su proveli u putničkoj kolibi i izraza njezina lica dok je govorila o zlatnom vilenjaku koji ju je ismijavao zbog njezinog podrijetla. Po prvi put Danilo se zapita što znači biti poluvilenjakom, nikad uistinu dijelom niti jednog svijeta. O da, mogao je to vidjeti u njoj; njezinu čežnju za svim što je vilenjačko. Arilyn je bila privučena Elaithu Craulnoburu, šarmirala ju je njegova ljubaznost i njegovo spremno prihvaćanje nje kao jednake. Elaithju je nazvao etriel. Danilo je znao daje to izraz poštovanja za vilenjakinju koja je plemenita po krvi, karakteru, ili oboje. Stekao je dojam da Arilyn nije navikla na takav tretman, jer se okrenula prema lopovskom mjesečevom vilenjaku kao suncokret koji se okreće prema svitanju. Prema onome što je o njoj naučio tijekom posljednjih dvadesetak dana, shvatio je

da ta reakcija za nju nije bila karakteristična. Bila je itekako ponosna na svoju sposobnost da se bori sama, bez pomoći ili potrebe za ikim drugim. No dobro, on će pažljivo pratiti njihovog novog poznanika. Ako je Arilynina sposobnost prosuđivanja mjesečevog vilenjaka bila smanjena, on će na sebe preuzeti odgovornost za održavanje odgovarajuće perspektive. Bio je u boljem položaju da objektivno razmotri tu situaciju. Sigurno, pomisli, pa mu pobjegne tihi hihot. Ujak Khelben mu je često govorio da je osoba koja premalo zna o samoj sebi opasna. Dobri je nadmag zaboravio napomenuti da previše znanja o samom sebi nije uvijek blagoslov. Danilo uzdahne. Možda su ga neobične vremenske prilike natjerale na takvu introspekciju. Kad je kiša prestala, noć je za jesen bila prilično topla. Vjetar je promijenio smjer i zapuhao s juga, pa je zviždao oko stare zgrade uzrokujući mnogo škripanja i stenjanja. Večeras je bila ona vrsta noći kad čekaš ‘da udari i druga čizma’, a Danilo se nije mogao otresti gotovo opipljivog osjećaja nadolazećeg... nečega. Bilo što se može dogoditi u takvoj noći. Uz toliko gostiju nalivenih pivom i natovarenih novcem, svratište je predstavljalo idealnu metu za lopova ili nešto gore. Ubaci tu još i Arilyninu sjenku, i dobit ćeš mnogo više od samog nemira. Dovoljno da čovjek ostane budan. On baci još jedan pogled na svoju uspavanu družicu. Kako može spavati tijekom takve noći? Čini se da ima mnogo povjerenja u sposobnost mjesečeve oštrice da je upozori na opasnost, što je ova očigledno mogla učiniti na više različitih načina. Danilo je vidio tu stvar kako blista u Chelimberskoj močvari. Jedne noći tijekom putovanja Arilyn ga je probudila i navalila da polože divovske stupice oko logora. Naravno, uhvatili su nekoliko sovomedvjeda. Arilyn je na njegova pitanja odgovorila rekavši samo da joj je mjesečeva oštrica poslala upozorenje u snu. Za čarobni mač, mislio je Danilo, to je svakako zgodan trik. Sovomedvjedi su bili poznati po svireposti, a bez upozorenja koje im je dao mač ne bi imali mnogo šanse protiv stvorenja visokih osam stopa koja su sjedinjavala najsmrtonosnije karakteristike sova i medvjeda. U usporedbi s tim, zašto se Arilyn ne bi osjećala sigurnom unutar četiri zida svratišta? Danilo se prevrne na bok i zagleda kroz otvoreni prozor u nebo bez zvijezda. Noć je bila u skladu s njegovim raspoloženjem - jeziva, zamišljena, nesigurna. Iako je jesenski mjesec bio pun, okrugao i srebrn, noć je bila mračna. Oštar je vjetar razbacivao oblake po nebu i mjesec je samo povremeno provirivao kroz otvor između njih. U nedostatku pametnijeg posla, Danilo je gledao oblake koji su se naganjali, lijeno promatrajući igru mjesečeve svjetlosti po zidovima najskromnije sobe u svratištu. Tako je ležao, svakog sata brojeći udarce zvona s obližnjeg Tormovog hrama, dok nije konačno, uljuljkan od nemime mjesečine, otplutao u nemiran drijemež. ***** Sjena je tiho klizila niz hodnik svratišta, nepogrešivo se krećući prema najudaljenijoj sobi. Teška su vrata nosila ponosan natpis ‘Soba kralja Rhigaerda’, u sjećanje na davni, slučajni posjet bivšeg kralja Cormyra. Stanovnik te sobe obično bi bio najcjenjeniji gost svratišta. I noćas je bilo tako. Vrata se otvore bez uobičajene škripe i uljez klizne u sobu. Rhys Ravenwind sklupčao se ispod debelih pokrivača, jednom rukom s ljubavlju grleći kutiju harfe pokraj svog uzglavlja.

Mračna se figura prišulja do kreveta i podignuvši jednu od Rhysovih vještih ruku dugih prstiju, utisne zlokoban predmet u bardov dlan. Začuje se tihi siktaj spaljenog mesa. Kad je zvuk izblijedio, ubojica otvori prozor i tiho otprhne u noć. Nalet vjetra zahvati strune harfe i instrument ispusti gotovo žaloban akord, kao u oproštaj od svog vlasnika. ***** Niz hodnik, u maloj sobi koju nikad nije počastilo kraljevsko prisustvo, Arilyn Moonblade se prevrtala i okretala na svojoj slamarici u zagrljaju noćne more. Kad god bi joj mjesečeva oštrica poslala upozorenje u snu, odmah bi se probudila, spremna se suočiti s bilo kakvom opasnošću koja se približavala. To je bilo praktično i učinkovito. Ovaj je san imao sav intenzitet i neposrednost upozorenja, ali koliko god se mučila da se probudi, nije ga se mogla osloboditi. Nešto ju je zadržavalo, nešto mračno i drevno i prepuno očaja koji je dijelom bio i njezin. Teško dišući, zatekne se kako sjedi na podu najskromnije sobice u ‘Kući dobrog pića’. Još mamurna, šakama protrlja oči ne bi li otjerala zadnje tragove sna. Bešumno se protegne i navuče čizme. Budući da nakon takvog sna nikad nije mogla zaspati, odluči prošetati. Odjednom se smrzne. Nije bila siguma je li doista budna. Oblaci su se razmaknuli, a mjesec je bacao svjetlost u sobu, otkrivajući vitku, sjenovitu figuru koja se nagnula nad uspavani lik njezinog problematičnog pratioca. Danilo! Ona bez razmišljanja iščupa bodež iz čizme i skoči na noge, spremna izrezati srce iz uljeza. S bodežom ispred sebe baci se preko prostorije na napadača. Na njezino potpuno iznenađenje, rez koji je trebao ubiti uljeza samo raspori Danilov nagruvani jastuk. Ona žestoko tresne o krevet i oblak perja poleti u zrak. Danilo se probudi uz prestrašeni ‘uf’, a rke mu automatski polete prema napadaču. “Pusti me!” poviče Arilyn podižući se na laktove u pokušaju da se udalji od kreveta. Kicoševe se oči šokirano rašire kad su opazile bodež koji je još držala ruci, no on samo pojača stisak oko njezinog struka. “Bogova mi, ženo, nisam li ti rekao da ti to ne treba? Dovoljno si dobrodošla i bez toga.” Na njegovu šalu Arilyn odgovori oštrom psovkom i još jednim pokušajem da se izmigolji. Snagom i brzinom za koje nije vjerovala da su moguće, Danilo ih oboje prebaci s kreveta na pod, pribijajući njezino tijelo ispod svojeg. Dok su se borili među uskovitlanim perjem, on dograbi njezin zglavak i stisne, dok joj ruka nije utrnula, a bodež ispao na pod. Dok se upinjala da se oslobodi, Arilyn izbaci seriju vilenjačkih psovki. “Pusti me”, zareži. “Neću, dok mi ne objasniš što se događa.” Čelik u njegovom glasu je uplaši. Iz nekog razloga Danilo je mislio ozbiljno. No, ona sad nije imala vremena za razgovor. Svi su joj instinkti vrištali da je uljez Ubojica Harfista. Nikad mu još nije bila toliko blizu. Ona se opusti. Danilo, osjetivši njezinu predaju, malo popusti stisak. To joj je bilo dovoljno. Svaki se fino izbrušeni mišić u njezinom vitkom tijelu napne i ona se izvije, divlje ga zbacivši sa sebe. On se zakotrlja, no na Arilynino iznenađenje, ne popusti zahvat na njezinom zglavku. Ona skoči na noge i udari ga u unutarnju stranu lakta. Na trenutak, njegovi refleksi nadvladaju zahvat i Arilyn oslobodi ruku, pa se, usput dohvativši mač, zaputi

prema vratima. Danilo se brzo oporavio od udarca. Baci se naprijed, hvatajući je za članak na nozi. Arilyn se ispruži po podu, a mjesečeva oštrica odleti joj izvan dohvata. Slobodnom nogom bijesno zamahne na njega. Njegova vilica glasno krcne i on joj pusti nogu, psujući začuđujuće tečno za nekog njegova statusa. Arilyn se otkotrlja na leđa i skoči na noge. Iza nje, ošamućeni Danilo bio je na koljenima, rukom se držeći za lice i pažljivo pomičući vilicu. Uvjerena da je njegov otpor skršen, poluvilenjakinja se sagne po svoj mač. Uporni plemić podigne se na noge i baci se na nju. Zajedno padnu na pod, kotrljajući se i udarajući dok su pokušavali steći prednost jedno nad drugim. Arilyn se borila da se oslobodi, iznervirana neočekivanom snagom i ustrajnošću njegova napada. Ne bi je mogao pobijediti s mačem, no bio joj je ravan u golorukoj borbi. Jednostavno mu se neće oteti na vrijeme. “Prestani. On bježi”, reče ona divlje. Njegov stisak se samo pojača. “On? Tko?” “Ubojica.” Danilov izraz lica otvrdne od sumnjičavosti. Arilynine užurbane riječi provale iz nje, u naporu da ga uvjeri prije no što bude prekasno. “Ubojica. Bio je ovdje. Vidjela sam ga pokraj tvog kreveta. Stajao je iznad tebe. Napao je i...” Riječi joj utihnu od užasa. “I?” potakne je Danilo. Arilyn nije mogla odgovoriti. Što se dogodilo s napadačem? U jednom trenu sjenovita je figura bila u sobi, u sljedećem ona se borila s Danilom. Je li moguće da je sanjala? Ona sjedne i pritisne čelo rukama, mutno svjesna da ju je plemić pustio. “Arilyn.” Danilov joj glas nježno privuče pažnju. “Arilyn, draga, reci mi što se događa.” “Kad bih barem znala.” U svojoj zapanjenosti dopusti mu da je zagrli kao da je uplašeno dijete. “Reci mi”, ponuka je on. “Sanjala sam. Kad sam se probudila - barem mislim da sam se probudila - netko je stajao iznad tebe. To je bio ubojica.” “Siguma si?” “Jesam. Ne mogu objasniti zašto, no sigurna sam. Izvukla sam oružje i napala”, zaključi ona. Prije nego što je Danilo stigao odgovoriti, na vratima se začuje oštro kucanje. “Lorde Thann? Je li sve u redu tamo unutra?” “Prokleto sve do Devetog pakla, to je gostioničar”, promrmlja Danilo. “Da, Simone, sve je u redu”, odgovori. “Oprosti zbog buke. Ružan san, to je sve.” “Malo je preglasno za san, gospodaru”, odgovori Simon. “Pa, da”, improvizirao je Danilo, “nakon što se moja družica probudila iz tog sna, trebalo joj je malo, hm, utjehe. Jedno je dovelo do drugoga i tako to. Ispričavam se ako smo nekog uznemirili.” “Sigurni ste da je sve u redu?” “Nikad bolje.” Tišina, a zatim kratak smijeh. “S obzirom na to da moji gosti s manje sreće moraju spavati, lorde Thann, da li biste se mogli malo utišati?” “Uvjeravam te da nećemo više nikog probuditi.” “Hvala vam, gospodaru. Laka vam noć.” Vlasnikovi koraci se ubrzo utišaju. Danilo pogleda poluvilenjakinju, oprezno očekujući njezinu reakciju. Tog je trena Arilyn bila previše zauzeta da bi se uvrijedila zbog njegovog nečuvenog objašnjenja. Siguran da ga neće

ozlijediti, Danilo podigne ruku da bi joj maknuo vlažan uvojak crne kose s lica. “To jest bio samo san”, reče nježno. “Ne”, ustrajala je Arilyn odmičući se od njega. Ona stane na noge i obgrli se rakama, dok je, žestoko se usredotočivši, napadala zagonetku. “To je bilo više od sna. Bilo je više i od upozorenja u snu.” “Gle, samo si malo napeta”, reče Danilo i raširi ruke ispred sebe kao da je pokušava umiriti. “Što je razumljivo, stvarno! Ako uzmemo u obzir sve kroz što si nedavno prošla, gotovo možemo očekivati noćne more. Sama pomisao na one sovomedvjede dovoljna je...” Njegovo umirivanje utihne jer ga Arilyn očigledno više nije slušala. Zurila je, dok su se olakšanje i užas borili za prevlast na njezinom licu. “Znala sam da nije san”, prošapće. Danilo pogleda u smjem njezinog pogleda. Blistajući blijedoplavim svjetlom, na dlanu njegove lijeve ruke nalazila se mala harfa i mjesečev srp. Simbol Harfista. ***** Nemimi su se oblaci razdvojili, a pod nestalnom mjesečinom dva su se lika šuljala po zidu zgrade. Jedan se samopouzdano kretao po uskom izboju, dok je drugi ščepao zid i prestrašeno se vukao za njim. “Vidim, puno si poslova obavljala na prvom katu”, promrmlja Danilo, prijanjajući uza zid dok se trudio pratiti spretniju poluvilenjakinju. “Nekoliko”, odgovori Arilyn odsutno, koncentrirana na svoj cilj. “Samo se nadam da je taj tvoj bard ostavio otvoren prozor”, požali se Danilo. “Usput, znaš li uopće provaljivati brave? Naravno da znaš. Zaboravi da sam pitao. Nego, ako već moraš provaliti kroz prozor, onda si to mogla napraviti i s vratima, što bi nam uštedilo ovu muku puzanja po zidu poput para prokletih paukova...” “Ušuti”, psikne Arilyn potiskujući nalet ljutnje. Ponovno izgrdi samu sebe zato što ju je privukao Danilo Thann. Taj ju je čovjek beskrajno frustrirao. U jednom trenutku bio je mudar borac, u sljedećem prijatelj pun razumijevanja, da bi se odmah zatim pretvorio u bezvrijednu budalu. Posljednje je stanje trenutno prevladavalo. Ako je to uopće bilo moguće, Danilo se ponašao još rastresenije nego obično, bez sumnje preplašen zbog napada na svoju dragocjenu osobu. Trebala ga je ostaviti da se skriva u onoj jadnoj sobici. Arilyn zaobiđe prozor sa zabatima, sigurna na svom malom uporištu, no Danilo se spotakne, zamahne rukama i opasno se zanjiše prema naprijed. Poluvilenjakinja ga uhvati za ogrtač i povuče u sigurnost. “Pažljivo”, prasne ona. “Jesi li siguran da će Rhys Ravenwind biti u zadnjoj sobi?” “Vrlo”, otpuhne Danilo, s obje ruke ščepavši zid dok je virio dolje u dvorište. Iako je pokušavao biti ravnodušan, glas mu je zvučao vrlo nestabilno. “Tražio sam gostioničara da mi dodijeli Kraljevu sobu - uglavom tamo odsjedam kad se previše razveselim, znaš - a on mi je rekao da ju je bard već uplatio. Zamisli!” Približavali su se kraju zgrade. Arilyn pokretom zatraži tišinu i odšulja se do posljednjeg prozora. Bio je otvoren, pa ona bešumno upadne u sobu, kliznuvši iza teških brokatnih zavjesa koje su štitile prozor. Soba je bila tiha, a uljezu nije bilo ni traga.

Zaustavivši dah, Arilyn otklizi do kreveta i položi prste na pjevačev vrat. “Prekasno”, tiho prostenje. Danilo kolebljivo uđe u sobu i pridruži joj se. “Mrtav?” prošapće. Lice mu je bilo neuobičajeno blijedo. “Da.” Ona pokaže žig na bardovom dlanu. Bijes joj se razlije žilama kao tekuća vatra. “Ubit ću to čudovište”, tiho se zakune. “Ne sumnjam, ali ne noćas”, odgovori Danilo hvatajući je za lakat. “Gubimo se odavde. Odmah.” Arilyn se otrgne. “Ne! Preblizu sam.” “Točno”, reče Danilo nategnutim glasom. “Preblizu da bi bilo ugodno, po mom mišljenju. Gledaj, možda se ti ne bojiš tog Ubojice Harfista, ali ja ne izgledam dobro u plavom.” On podigne svoj lijevi dlan kako bi mogla vidjeli blistavoplavi žig. “Sjećaš se ovoga?” “Možeš otići kad god poželiš”, odgovori ona. Danilo provuče žigosanu ruku kroz kosu da bi namjestio kovrče razbarušene od vjetra. Činilo se da ga je taj pokret izbacio iz ravnoteže, jer je zgrabio okvir kreveta kako ne bi pao. “Otići? Ništa me ne bi više usrećilo nego da pobjegnem negdje na sigurno”, odgovori. “Zar nisi ni u jednom trenu pomislila da možda nisam u stanju?” Arilyn ustukne i pažljivo ga pogleda. “O čemu pričaš?” “O sebi. Osjećam se grozno.” “I ja također. Poznavala sam Rhysa Ravenwinda još iz Suzaila.” “Ne, nisam na to mislio, iako je i taj element prisutan. Osjećam se grozno. Razmisli”, reče Danilo pokazujući na mrtvog barda. “Što je ubilo Rhysa Ravenwinda? Vidiš li krv? Tragove borbe?” “Ništa”, prizna ona. “To je dio problema. Svi umru u snu, bez tragova osim...” Oči joj se rašire od razumijevanja. “Otrov”, zaključi, ozbiljno šapnuvši. “Žig je otrovan. Harfisti nisu žigosani nakon smrti, kao što smo pretpostavljaii. Ubija ih magični, otrovani žig.” “I meni se čini”, složi se Danilo. “Ni ti ni ja nismo opremljeni za borbu s ubojicom koji raspolaže magijom, čak i kad bismo ga uspjeli pronaći. U što sumnjam.” Arilynine se oči rašire kad je shvatila. Zgrabi Danilovu ruku, zureći u nju kao da žig može ukloniti čistom snagom volje. “O, bogovi, onda si i ti otrovan. Zašto stojimo ovdje? Jesi li dobro?” On slegne ramenima, odbacujući njezinu zabrinutost. “Mislim da ću preživjeti. Prekinula si ubojicu prije nego što sam dobio mnogo otrova, ali osjećam se sve slabijim.” “Krov”, reče ona, sjetivši se njegovog posrtanja. “Tad mi je sinulo’’, prizna on uz slabi osmijeh. “Dovoljno sam ulazio i izlazio kroz prozore da bih razvio odličnu ravnotežu. Možda sam malo zahrđao, ali nisam toliko loš. Ono spoticanje mi je posložilo kockice.” Glas mu odjednom otvrdne. “Ali to nije važno. Ti si me uvalila u ovo, zbog tebe su me skoro ubili - opet, ako smijem dodati - pa ćeš me ti i odvesti na sigurno. Sad.” Arilyn pristojno kimne, frustrirana zbog blizine ubojice, no jednako toliko zabrinuta zbog Danila. Unatoč njegovim uvjeravanjima, plemić je izgledao prilično blijedo. Tim tempom nikad neće sam izaći iz svratišta. “Dođi”, reče ona, pa suho doda: “S obzirom na okolnosti, možda je bolje da izađemo kroz vrata.” “Oh”, reče on okrećući se od prozora. “Pametno.” Arilyn baci pogled na čarobnu vreću koja mu je visjela s pojasa i sjeti se knjige s čarolijama koju je nosio. Nije voljela koristiti magiju, no sad nije vidjela drugog načina za bijeg. “Znaš li, nekim slučajem, čaroliju za nevidljivost?” “Ne, ali ako otpjevaš nekoliko taktova, pokušat ću je izmisliti”, odgovori on lagano ošamućenim tonom.

Zatečena, Arilyn se s iskrenom zabrinutošću zagleda u njega. “Izgleda da si dobio više otrova nego što smo mislili. Ta je šala bila stara još u doba Myth Drannora.” Kicoš odgovori slabim osmijehom. Podigne komponente za čaroliju i pokaže joj da stane uz njega. “Trenutno se ni ja ne osjećam baš mlado. Idemo odavde.” Nakon nekoliko minuta, nevidljiva Arilyn i Danilo tiho su se uputili na zapad, prema Dvorskom okrugu, do kuće pustolovke Loene. To je bilo najsigurnije mjesto kojeg se Arilyn mogla sjetiti. Loenein gradski dom na Waterdeepskom putu bio je prava tvrđava i nalazio se u vidokrugu stražara smještenih u dvorcu Waterdeep. Ipak, sjetivši se traga smrti koji je ležao iza nje, Arilyn nije uživala u tome što će upetljati ženu. Nije željela dovesti ubojicu do Loeneinih vrata. No, osjećala je da nema mnogo izbora. Danilova je energija bila ozbiljno napregnuta zbog bacanja čarolije za nevidljivost na njih i na konje, i svakog trenutka se činio sve slabijim. Bojala se da ga više neće moći prizvati ako izgubi svijest. Možda da ga pokuša zapričavati? To ne bi trebalo biti teško. “Jesi li siguran da gostioničar neće posumnjati da smo mi uzrokovali bardovu smrt?” upita ona šaptom. Danilo kimne glavom, a taj ga napor gotovo smši s konja. “Zašto?” potakne ga Arilyn dok je posezala za njim da ga uspravi u sedlu. “Ostavio sam magičnu iluziju u našoj sobi”, promrmlja on. “Prije nego što smo išli provjeriti što je s bardom. Za svaki slučaj, znaš.” “Da?” Sjena zadovoljnog cereka preleti mu preko lica. “Sobarica će vidjeti veliku praznu bocu zzara na stolu i dvije uspavane figure isprepletene na krevetu”, reče slabim glasom. “Koje zadovoljno hrču.” Arilynina glava nemoćno klone. “I koje su nevjerojatno slične tebi i meni, pretpostavljam.” “Naravno. Iluzija će se održati do sredine jutra. Dotad će već pronaći bardovo tijelo.” Koliko god bilo nastrano, morala se diviti njegovom rješenju. “Nije ni čudo da si se spotaknuo na podboju. Bacanje takve čarolije potrošilo je mnogo energije.” “Da, no bilo je zabavno”, promrmlja on, ponovno se opasno naginjući na stranu. Arilynina ruka poleti i pridrži ga. “Drži se još malo”, ponuka ga. “Loeneina kuća je iza ugla. Vidiš onaj veliki brijest tamo naprijed? Nalazi se u dvorištu iza njezine kuće.” “Dobro. Ne osjećam se baš najbolje.” Loeneina palača nalikovala je omanjoj utvrdi s kulama i tornjevima. Bila je okružena koliko ukrasnom toliko i neprobojnom željeznom ogradom. Ovdje ćemo biti sigurni, pomisli Arilyn. Brzo sjaše kod kapije, pomogne Danilu da siđe s konja i prebaci mu raku preko svog ramena. Teško se oslanjao na nju dok je vezala nevidljive konje za željeznu ogradu, te malim nožem otvarala bravu na kapiji. “Često provaljuješ?” promrmlja kicoš promatrajući njezine vješte pokrete. “Što sad? Hoće li baciti vatrenu kuglu na nas ili pozvati stražu?” “Nijedno. Nema problema. Loene me poznaje. Bit će u redu”, umiri ga Arilyn, govoreći s više samopouzdanja nego što je osjećala. Još su uvijek bili nevidljivi i to je moglo predstavljati problem. Bilo je teško uvjeriti nekog u vlastitu iskrenost ako te ta osoba ne može gledati u oči, a Arilyn nije mogla dopustiti Danilu da potroši i ono malo snage što mu je ostalo u pokušaju da razbije magiju. Napola ga odvuče po putiću. Podigne alku i žustro pokuca, koristeći šifru koju je naučila

od Naina Keenwhistlera, člana pustolovne družine pod imenom Družina šašavih pustolova. Ovo će kućanstvo sigumo prepoznati šifru: Nain je spasio Loene iz ropstva i ona je godinama putovala sa Šašavim pustolovima. Vrata se odškrinu. “Da?” Hrapavi glas identificirao je govornika kao Elliota Gravesa, Loeneinog slugu. Niti jedan dragi glas nije mogao istovremeno zvučati tako pompozno i tako natopljen viskijem. “To sam ja, Graves. Arilyn Moonblade.” “Gdje?” Vrata se jače odškrinu i kroz njih proviri mršavo, oprezno lice. Arilyn nije sumnjala da je Gravesu pri ruci njegov buzdovan. Bio je jednako vješt borac kao i kuhar i nije izgledao nimalo zadovoljan time što je netko prošao kroz ograđeno dvorište. “Ovdje sam, Graves, samo sam nevidljiva. Imam prijatelja sa sobom i teško je ranjen. Molim te, pusti nas unutra.” Hitnost u njezinu glasu uvjeri slugu. “Jedan po jedan”, reče on, otvorivši vrata dovoljno široko da se provuče jedna osoba. Arilyn gurne Danila ispred sebe. On licem padne na kićeni calimshitski sag. “To je jedan”, pijanim glasom napomene plemić ležeći ničice na tlu. Poluvilenjakinja se progura pored Gravesa i klekne do njega. Osjetivši da je Arilyn prošla, sluga zalupi vrata i zakračuna ih za njima. “Što je ovo?” upita zapovjedni glas. Arilyn podigne pogled. Loene je stajala na stubištu, umotana u noćnu haljinu od blijedozlatne svile, u obje ruke držeći draguljima optočene bodeže. Tamnožuta kosa u divljoj joj je grivi slobodno padala oko ramena, a velikim je očima boje lješnjaka pretraživala prazno predvorje. Nekoć zarobljena kao ‘djevojka za zabavu’ zbog svojeg izuzetnog lica i tijela, Loene je postala vješta ratnica i pustolovka. U srednjim je godinama još uvijek bila lijepa i smrtonosna. Posjedovala je zlatnu eleganciju pustinjske mačke, a sad je izgledala i toliko opasno. Začuju se riječi: “To sam ja, Arilyn Moonblade. Imam prijatelja sa sobom. Otrovali su ga.” “Donesi mi kutiju s napicima”, uputi Loene slugu, ne podižući pogled s tepiha u predvorju. Graves se izgubi sa spremnim buzdovanom. “No, no. Arilyn Moonblade. Kad si se ti počela skrivati ispod čarolija nevidljivosti?” upita Loene silazeći niz stepenice s elegancijom mačke. Svoje draguljima optočene bodeže odloži na mramomi stolić na dnu stepenica. “To nije bio moj prvi izbor.” “Mogu se kladiti”, suho se složi Loene. Žena zakrene magični prsten na ruci, mrmljajući zapovijed koja će razbiti Danilovu čaroliju. Dva se obrisa polako pojave na skupom sagu, lagano se popunjavajući dok nisu poprimili oblik velikog muškarca ispruženog na podu i poluvilenjačke pustolovke. Loeneine lijepe, znatiželjne oči susretnu se s Arilyninima. “Ah. Tu si. Usput, izgledaš grozno.” Ona im priđe i čučne pokraj Arilyn, kanom obojenim prstima opipavajući muškarčevo bilo. “Jako je i redovito. Boja mu je dobra, disanje pravilno. Što mu se dogodilo? Otrov, rekla si?” “Duga priča”, kratko reče Arilyn, uznemireno promatrajući svog pratioca. “Hmmm. Jedva čekam da je čujem. Oh, hvala Graves”, reče Loene prihvaćajući kutiju od sluge. “No, tko je taj tvoj prijatelj?” “Danilo Thann.” “Dan...” Loenein nepovjerljiv odjek preraste u podrugljivi smijeh. “Curo, čudno si vrijeme odabrala da počneš vjerovati čarobnjacima. Njegovi salonski trikovi promašuju češće nego Shou rakete. Uh. A još je i težak. Pomozi mi.”

Dvije pustolovke uspiju okrenuti mladog plemića. Loene mu nježno podigne jedan kapak, pa drugi. Nakon kratkog premišljanja, odabere plavu bočicu iz kutije s napicima i pruži je Arilyn. “Protuotrov”, reče. “Vrlo rijedak. Djeluje nevjerojatno brzo.” Poluvilenjakinja hitro otčepi bočicu, podigne Danilovu glavu i prinese napitak njegovim ustima. Njegove oči zatrepere i otvore se. “Pravi se da je crijevolomac”, preporuči mu Arilyn uz dašak crnog humora. Spomen njegove omiljene zdravice probudi Danila dovoljno da srkne malo napitka. Ponešto okrijepljen, nasloni se na lakat i baci pogled po predvorju. “Bolje se osjećam”, iznenađeno objavi. “Siguran si?” upita Arilyn. “Gotovo kao nov”, zakune se on, kradomice joj pokazujući dlan. Žig je primjetno izblijedio. Arilynina ramena se opuste od olakšanja. Loene je sjedila na petama, a na usnicama joj je poigravao zamišljen osmijeh dok je promatrala prizor ispred sebe. Godinama je poznavala Arilyn i nikad je nije vidjela toliko uznemirenu. Niti jedan napitak ni protuotrov nije djelovao tako brzo - Arilyn je to morala znati - a njezina su inače oštra vilenjačka osjetila morala uhvatiti miris rakije od marelice koja je bila jedini sastojak bočice. Ah, ali tu postoji neka priča, pomisli Loene. Kad bi morala priznati neku svoju slabost, to bi bila njezina neobična sklonost prema zanimljivim i neobičnim pričama. Neočekivana je nagrada te večeri stigla na njezin prag. “Pretpostavljam da će objašnjenja pričekati do jutra”, reče sa žaljenjem u glasu. “Graves, otprati naše goste do njihovih kreveta.” “Jednog kreveta”, ispravi je Arilyn. “No, dakle. Možda malo previše očekuješ od napitka za liječenje”, upozori je Danilo. Arilyn ga prostrijeli pogledom koji bi mudriju osobu zamrznuo, pa mu okrene leđa. “S tvojim dopuštenjem, Loene, ostavit ću Danila tebi na brigu. Moram se pozabaviti hitnim poslom.” Loene ustane i stavi ruke na bokove. “Zaboravi, vilenjakinjo. Naravno da ću zadržati tvog priiatelja dok ne bude u stanju putovati”, otpuhne ona, “ali samo pokušaj otići dok mi ne ispričaš što se događa i zakucat ću tu tvoju plavu kožu na zid.” Arilyn nemoćno uzdahne i ustane. “Dobro. Mislim da kratak zastoj u ovom trenutku neće previše škoditi. Izvadi sherry i pripremi se za poduže sjedenje.” “Čuvam pri ruci cijelu bocu, samo za slučaj da odlučiš navratiti”, zaprede Loene zadovoljno se smješkajući. “Pobrini se za našeg drugog gosta, hoćeš li, Graves?” “Kako želite, gospo.” Žena i poluvilenjakinja uzeše se pod ruku i krenuše u Loeneinu radnu sobu gdje će razmijeniti priče o pustolovinama. Danilo je prekriženih nogu sjedio na tepihu promatrajući njihov odlazak. Primijetio je s čisto osobnim zadovoljstvom da mu je Arilyn dobacila zadnji, zabrinuti pogled prije negoli je izašla iz prostorije. Oštro pročišćavanje grla privuče mu pažnju, pa se zagleda u slugu. Buzdovan je još uvijek visio o čovjekovom pojasu, uznemirujuća nota u elegantnom okružju predvorja. “Ako mislite da možete hodati, gospodaru, otpratit ću vas do vaše sobe”, reče sluga. Kad je Danilo kimnuo, Graves se sagne i ne pretjerano nježno podigne ga s tepiha. Danilo uzme slugu pod ruku, radeći predstavu od oslanjanja na njega dok su polagano hodali uza stube. Pratio ih je par ogromnih crnih mastifa koji su s budnim zanimanjem motrili Danila. Plemić se nadao da su dobro nahranjeni. Primijetio je da je žilavi sluga iznenađujuće snažan i da su njegov hrapavi, viskijem natopljeni glas i oči boje hladnog čelika prikladniji za bojno polje nego za Dvorski okrug. To je bilo umirujuće i Danilo se odjednom bolje osjećao u

vezi onog što je kanio učiniti. Ako već mora ostaviti Arilyn na neko vrijeme, bar će biti dobro zaštićena. Kicoš dopusti Gravesu da ga odvede u bogato namještenu gostinjsku sobu i spusti ga u stolicu. “Treba li gospodin još nešto?” hladno upita sluga. “Spavanje će biti dovoljno”, umiri ga Danilo. “Onaj napitak je stvarno bio odličan.” “Vrlo dobro, gospodine.” Sluga čvrsto zatvori vrata za sobom. Danilo posluša korake koji su se udaljavali. Kad se sve stišalo, ustane i posegne u čarobnu vreću za pojasom, iz koje izvuče svoju knjiga čarolija i dugačko uže. Na brzinu prouči rune s jedne stranice, pamteći složenu čaroliju koju će baciti. Napokon zadovoljan, gurne knjigu natrag u vreću. Od njegove letargije nije ostalo ni traga. Učinci ubojičinog otrova izblijedjeli su davno prije nego što su došli do Loeneine kuće, iako je Danilo zadržao privid slabosti kako bi izvukao Arilyn iz svratišta i odveo je što dalje od ubojice koji je mogao nestati iz zaključane prostorije. On otvori prozor, pričvrsti uže za nogu kreveta i spusti se u dvorište. Nakon iskustva na podboju svratišta, nije bio spreman pokušati s čarolijom levitacije s prozora prvog kata - s protuotrovom ili bez njega. Usput, razmišljao je, moram saznati što je bilo u onom pripravku. Bio je prilično ukusan. Posegnuvši u vreću izvuče komponente za čaroliju i prođe kroz složene obrasce pokreta i napjeva. Nakon što se podignuo u noć i iznad zida, kao pero odlebdi na ulicu. Na kraju se tiho vrati do kuće i rasprši čaroliju nevidljivosti na konjima. Rub noćnog neba zasrebrio je onog trena kad je Danilo krenuo prema zapadu po Waterdeepskom putu. Niže u ulici nekoliko je zadovoljnih gostiju izlazilo iz ‘Kuće zadovoljstva i izlječenja’ majke Tathlorn, raskošne kombinacije gostionice i kupališta, koja je trenutno bila vrlo populama. To je bio siguran znak da se bliži jutro. Danilo Thann oštro trzne uzde svog konja i u galopu krene prema obližnjem Crnoštapovom tornju.

Deset Jašući, Danilo je razmišljao o svemu što se događalo te noći. Dao bi sve da može čuti Arilyninu verziju njihove priče, ali nije si umišljao da je jako dobro prošao u njezinom opisu. Bio je navikao da ga smatraju budalom. Čak je i u svojoj obitelji morao podnositi strogo neodobravanje oca i ruganje starije braće. Prihvatio je to kao dio uloge, no otkad je ugledao glupavog waterdeepskog kicoša koji je zurio u njega iz ogledala Arilyninih očiju, nije više imao želuca za tu šaradu. Možda je vrijeme da se nešto promijeni. Hitro jašući, brzo je stigao do nadmagovog doma. Crnoštapov je toranj djelovao neprobojno. Što je i bio, no samo za neupućene. Štitio ga je niz moćnih magijskih zaštita i uređaja, kao i kameni zid visok dvadeset stopa. Prema svim naznakama, mjesto uopće nije imalo vrata, a prozori su postojali samo na gornjim katovima. Danilo sjaše i promrmlja jednostavnu čaroliju kojom priveže konja. Sljedećom otvori kapiju. Brzo prohuji kroz dvorište i nakon što je pokucao na toranj i tiho izgovorio svoje ime prođe kroz nevidljiva vrata u čarobnjakovu primaću prostoriju. Khelben ‘Crnoštap’ Amnsun spusti se niz spiralno stubište ususret nećaku. “Vidim, napokon si savladao vrata”, primijeti. Danilo se naceri i protrlja zamišljenu čvorugu na glavi. “Dovoljno sam ih puta promašio, zar ne?” “Doista. No, popni se, popni se. Čekao sam tvoj izvještaj”, reče Khelben, rukom ga pozivajući u salon. Na malom stoliću između dvije udobne fotelje pušile su se šalice pržene cikorije. Danilo svojoj dobaci čeznutljivi pogled, ali tvrdoglavo reče: “Nemam vremena. Arilyn je u Loeneinoj kući na Waterdeepskom putu. Moram se vratiti prije nego što primijete da me nema.” “Naravno.” Khelben se udobno smjesti i uzme svoju šalicu. “Jesi li saznao što o identitetu ubojice?” “Još nisam. U Evereski je Arilyn slijedio neki lopov iz Waterdeepa koji je kod sebe imao burmuticu s Perendrinim znakom.” Khelben se zagrcne s cikorijom, a Danilo mračno kimne. “Odgovor na tvoje sljedeće pitanje je: da, siguran sam da je bio Perendrin znak. Ona je bila među prvim žrtvama, zar ne?” “Da”, reče Khelben kad je konačno uspio progovoriti. “Za razliku od kasnijih žrtava, ona nije bila označena žigom. Moguće je da njezina smrt nije djelo Ubojice. Je li taj čovjek priznao Perendrino ubojstvo?” “Ne. Tvrdio je da je burmuticu dobio od vilenjaka. Također, bio je začaran tako da umre prije nego što otkrije ime tog zločinca. Pretpostavljam da ga Arilyn namjerava pronaći.” “Dobro. Ostani s njom. A sad, mač. Reci mi sve čega se možeš sjetiti.” Danilo se smjesti na rub stolice, duboko udahne i počne brzo govoriti. “Izradili su ga vilenjaci i vrlo je star, izrađen od nekog metala bez sjaja, ali vrlo jakog, kojeg ne prepoznajem. Po cijeloj dužini su rune - Espruar, mislim, iako u obliku kojeg još nikad nisam vidio - a također i na koricama. Na dršku se nalazi veliki dragulj, koji...” “Stani!” uzvikne Khelben. Uzbunjen mu se izraz ocrtavao na licu dok se napeto naginjao prema nećaku. “Je li na dršci mjesečev kamen? Jesi li siguran?” “Ne, to je topaz.” “Je li rekla nešto o tom kamenu?” “Ustvari, da. Rekla mi je da je njezin učitelj, Kymil Nimesin, postavio kamen u držak da

bi uravnotežio mač.” “Shvaćam”, opusti se Khelben. “Dobro. Nisam znao da je Kymil Nimesin podučavao Arilyn, ali to ima smisla. On je jedan od najboljih majstora oružja u Kraljevstvima i povremeno radi za Harfiste. Nastavi.” “Mač siječe kroz metal i kosti kao kroz maslac. Udar mu je neuobičajeno brz, iako mislim da je Arilyn zaslužna za veći dio te brzine. Prema njezinim riječima, mač ne može proliti nevinu krv. Ipak, ne znam kako ustanovljava nevinost. Upozorava na opasnost...” “Kako?” “Blista. Također, ponekad biista kad ga Arilyn izvuče, ali ponekad i ne. Nisam uspio u tome pronaći obrazac.” “A kad bi ga netko drugi pokušao izvući?” “Ispržio bi se kao oslić”, ravnodušno zaključi Danilo. “Naravno”, promrmlja Khelben. “Ipak je to nasljedna oštrica.” Podigne obrvu prema Danilu. “Nadam se da to nisi saznao kroz osobno iskustvo?” “Na žalost, jesam. Na sreću, jedva sam ga dotaknuo.” Khelben se zahihoće na njegov šaljivi ton, no brzo se uozbilji. “Još nešto?” “Može upozoriti Arilyn i šaljući joj upozorenje u snu.” “Zanimljivo. Dobro, još nešto?” Danilo ispriča ujaku sve što se događalo, počevši od svratišta pokraj Evereske i opisujući tajanstveni napad u ‘Kući dobrog pića’. “Otrov”, promrmlja Khelben, vidljivo uzrujan zbog nemogućnosti da izvede prave zaključke. “Naravno. Zašto misliš da je ubojica napao tebe? Imaš li razloga smatrati da se sumnja u tvoju povezanost s Harfistima?” Mladić je izgledao pomalo zlovoljno. “Ne, ali svakako se sumnja u moj osjećaj za viteštvo. U sobi je bio samo jedan krevet i ja sam ga uzeo. Prostorija je bila vrlo mračna, pa pretpostavljam da je ubojica smatrao da će kavalir leći na pod.” “Shvaćam. Je li ti sad dobro?” “Nisam dobio mnogo otrova. Ako si završio, imam i ja nekoliko kratkih pitanja.” Danilo pogleda Khelbena ravno u oči. “Zašto te tako zanima Arilynin mač? I kakve on ima veze s ubojicom?” “Moguće je da nisu povezani”, prizna Khelben. “Međutim, s obzirom na povijest mača, nisam to mogao ignorirati.” “Mislim da je vrijeme za lekciju iz povijesti. Imam nekih osobnih interesa u ovome, i to na više načina.” To je rekao tiho, ali je podignuo žigosani dlan tako da ga Khelben može vidjeti. “Ali molim te, budi brz.” Khelben kimne. “Da, vrijeme je da saznaš.” Provuče rukom kroz svoju crnu, prosijedu kosu i duboko uzdahne. “Prije tvog rođenja, Arilynini roditelji nehotice su upotrijebili mačevu magiju kako bi otvorili portal između ovih planina i vilenjačkog kraljevstva Evermeeta. Prokleta je kapija ostala otvorena i najbolje što smo mogli učiniti bilo je da je sakrijemo i premjestimo. Vilenjaci su naredili Z’beryl da rastavi mač. Arilynin je otac uzeo mjesečev kamen sa sobom. I u sadašnjem obliku mjesečeva oštrica sadrži moćnu magiju. Ako se ujedini s mjesečevim kamenom, može je se iskoristiti za otkrivanje kapije prema Evermeetu.” Khelben s uzdahom zaključi svoju kratku recitaciju. “No, to je to. Ako postoji mogućnost da netko zna za kapiju i proganja Arilyn zbog njezinog mača, moramo to saznati.” “Shvaćam”, reče Danilo dok mu je um jurio kroz sve što mu je Khelben ispričao. S obzirom na bajke o bogatstvu vilenjačkog kraljevstva, otvorena bi kapija predstavljala pozivnicu

za pljačku. Evermeetski su vilenjaci bili izrazito samotnjački nastrojeni, a otok su štitili moćna vilenjačka armada kraljice Amlaumil, smrtonosni koraljni grebeni, gomila tajanstvenih morskih stvorenja u savezništvu s vilenjacima i vječno promjenjivo energetsko polje koje bi napadački brod brzo pretvorilo u pepeo i morsku pjenu. U usporedbi s tom obranom, bilo kakva straža postavljena na magični portal predstavljala bi omanju zapreku. Tajnovitost je bila najbolja zaštita za kapiju prema Evermeetu, jer ako bi se saznanje o portalu proširilo, u opasnosti bi bilo posljednje uporište vilenjaka, a samo postojanje te rase na zalazu bilo bi ugroženo. Danilo se pitao kako bi Arilyn reagirala na saznanje da je i ona djelomično čuvar vilenjačkog kraljevstva. “Usput”, doda on, “zašto mi nisi rekao da je Arilyn vilenjakinja?” “Poluvilenjakinja. Otac joj je bio čovjek, više-manje”, reče Khelben. “Kad god sam je vidio i ona je uglavnom prolazila kao čovjek.” “Doista. Bila je sembianska kurtizana kad smo se upoznali. Odlična krinka”, prisjeti se Danilo uz osmijeh. “Uspio sam je prepoznati po Silverspurovom prstenu i, vjerovao ili ne, tvom portretu.” Khelben se kiselo nasmiješi na nećakovu dobronamjemu uvredu. “Što me podsjeća: prema riječima tvoje majke, moj poštovani šogor nije baš prezadovoljan što je njegov ‘nesnalažljivi sin’ pobjegao s ‘nekakvom napirlitanom djevojkom za zabavu’. Možda bi ga trebao posjetiti, kad uhvatiš vremena.” “Još jedna lekcija od dragog oca. Bogovi znaju da sam mu bio takvo razočarenje”, jezičavo otegne Danilo. Osjetivši novi ton u njegovu nastupu, Khelben ga pomno promotri. “Razmišljaš o prekidu?” “Što, da prestanem biti razočarenje?” “Ne. Nego da prestaneš glumiti budalu u službi Harfista.” Danilo slegne ramenima. “Imam li drugih mogućnosti?” “Uvijek postoje mogućnosti”, ustvrdi Khelben. “Nakon ovog zadatka, ako želiš, otkrij tko si zapravo. Ti si dobar agent. Harfisti će te sigurno dočekati s dobrodošlicom.” Kad je Danilo ustao da pođe, Khelbenu se učini da ga nikad nije vidio tako zamišljenog. “Znaš, ujače, možda to stvarno i napravim.” Brzo izašavši kroz magična vrata, Danilo napusti Crnoštapov toranj, zajaše svog konja i požuri natrag prema kući na Waterdeepskom putu. Sunce je na istoku izvirivalo iznad krovova grada, bacajući duge sjene preko još uvijek tihih ulica. Jedna se od njih odjednom pokrene i krene za Danilom Thannom prema Waterdeepskom putu. ***** Loene se opuštena kao mačka sklupčala između svilenih jastuka na svom kauču, podvivši noge u papučicama pod sebe. Arilyn je nikad nije vidjela zadovoljniju. “Zanimljiva priča”, reče Loene. “Vrijedna cijene tog šerija?” suho upita Arilyn, bacajući pogled na polupraznu bocu na stolu koji je ležao između Loeneinog kauča i nešto spartanskije stolice koju je odabrala za sebe. Prva joj je čaša, koju gotovo nije ni okusila, počivala u rukama. Ostatak šerija popila je njezina domaćica koja je bila slavna po svojoj sposobnosti da podnese mnogo takve tekućine.

“I više”, reče žena, podižući svoju četvrtu čašu u zdravici. “Za sretne završetke.” “Uzdravlje”, složi se Arilyn, a lice joj se uozbilji zbog pomisli na posao koji je ležao pred njom. Graves odabere upravo taj trenutak da gurne glavu kroz vrata radne sobe. “Dvoje za doručak, moja gospo?” Loene se zamamno nasmiješi Arilyn. “Hoćeš li ostati? Graves radi najbolje pogačice u Waterdeepu, znaš.” Arilyn nije željela dodatno odlagati svoju potragu, no morala je jesti. “Hvala, hoću, ali uskoro moram krenuti.” “Razumijem.” Loene se okrene prema slugi. “Onda, bit će troje, osim ako naš drugi gost ne bi htio doručak u sobu.” Graves podigne obrve. “Naš drugi gost je već otišao.” “Što?” Arilyn polagano ustane. “Danilo je otišao? Jesi li siguran?” “O, jesam”, reče Graves. Podigne namotaj užeta. “Kroz prozor, ni manje ni više”, promrmlja, vrteći glavom i optužujući sam sebe. “Pustio sam tog pauna da mi se pred nosom odšepiri.” “Budala”, plane Arilyn i udari šakom u stolić za posluživanje dok je žurila iz sobe. Loene poleti i spasi bocu sa šerijem koja se opasno zaljuljala, pa krene za Arilyn u predvoije, cijelim putem stišćući voljeno piće uz sebe. “Pusti ga.” Rukom zadrži Arilyn. Poluvilenjakinja je otrese. “Nije dovoljno jak da bi putovao.” Žena prezimo puhne. “Nemoj u to povjerovati ni na trenutak. Taj je mladić bio potpuno normalan - što god to moglo značiti u njegovom slučaju.” Arilyn se potpuno umiri. “Ne razumijem.” Loeneine su oči bile pune suosjećanja. “Draga moja, njemu je prošle noći bilo dobro. Nije mu bio potreban onaj napitak.” “Kako znaš?” “Doista moraš pitati?” upita Loene. “Za razliku od tebe, ja nisam nesklona uporabi otrova kad to prilika zahtijeva. Znam što se nudi, znam učinke i simptome.” “Dala si mu protuotrov”, istakne Arilyn. “Zašto?” “Rakiju od marelice. Sumnjala sam da tvoj prijatelj nije stvarno otrovan, a njegov je brzi oporavak dokazao da sam bila u pravu.” “A što je s onim žigom?” “Pa, dobro”, dopusti Loene. “Možda je dobio malo nekog otrova kad je bio žigosan, no učinci su svakako nestali prije nego što ste došli ovamo. Ti si bila previše zabrinuta da bi primijetila.” Arilyn polagano kimne glavom. To je imalo je smisla. Danilo je gorljivo želio doći negdje na sigurno. Nakon što mu je to uspjelo, ima li boljeg načina da se zaštiti nego da se odšulja, ostavljajući i nju i ubojicu daleko iza sebe? Nije ga mogla okrivljavati, posebno ne nakon napada na njegov život. Zašto se onda osjećala izdanom? “On je kukavica”, kipjela je. “Dobro je da sam ga se riješila.” “Svakako”, reče Loene, ispravno shvaćajući njezinu ljutnju. “Zaboravi ga, i idemo se najesti Gravesovih nenadmašnih pogačica.” Ona zamahne bocom. “Možemo ih isprati niz grlo s ostatkom ovoga.” “Bojim se da ne mogu”, odgovori Arilyn. “Moram odmah otići. Danilo Thann ima jezičinu koja maše s oba kraja. Raširit će ovu priču po gradu prije zalaska sunca. Ako namjeravam uhvatiti ubojicu, moram to učiniti brzo.” “Hoćeš li se vratiti i ispričati mi što se dogodilo?”

“Imam li izbora?” Loene se naceri. “Tako je utješno kad te prijatelji razumiju.” Pruži bocu šerija uvijek prisutnom Gravesu i zakorači naprijed da bi obujmila Arilynine podlaktice u tradicionalnom pozdravu pustolova. “Onda, dok se mačevi ne rastanu.” Arilyn odsutno ponovi riječi jer joj se um već bavio potragom. Čim ju je Loene oslobodila, poluvilenjakinja posegne u svoju torbu po malu posudicu i češalj. Preko lica premaže tamni pripravak kako bi dobila suncem opaljeni izgled, pa začešlja kosu preko ušiju. Stavivši ruku na držak mjesečeve oštrice, zatvori oči i zamisli mladog ljudskog momka. Loenein hihot obavijesti je da je transformacija uspjela. Ta je iluzija bila jednostavna. Arilynina košulja i hlače odjednom su postali malo širi i činilo se da su napravljeni od grube vune i pamuka koji su se često koristili za radnu odjeću momaka. Izgužvana kapa držala joj je kosu preko ušiju i zasjenjivala vilenjačke oči; radne rukavice skrivale su vitke ruke. Ostatak je bio stvar položaja tijela, kretanja i glasa. “No, od tebe je nastao vrlo privlačan momak”, zadirkivala ju je Loene. “Gotovo da poželim da sam deset godina mlađa.” “Samo deset?” upita Graves uz rijetku provalu humora. Arilynin je osmijeh bio kratak i malodušan. “Molim te, Loene, budi pažljiva. Moja posjeta mogla bi biti dovoljna da namami ubojicu. Čuvaj se.” “Hoću”, obeća žena. “Kao i ja”, dopre do nje slugin tihi glas. Arilyn pogleda Gravesa u oči i zahvalno kimne znajući da njegove riječi ne sadrže nevažno obećanje. Sa svojim uskim, asketskim licem, rijetkom kosom i elegantnim crnim odijelom, Elliot Graves bio je prava slika rođenog kućnog upravitelja. Ustvari se rodio i odrastao u kanalizaciji i bio neustrašivi borac i gore zlopamtilo od zmaja. Bio je potpuno odan Loenei i ne bi je bolje zaštitilo ni dvadeset najboljih cormyrskih Purpumih zmajeva. Dok je hodala kroz dvorište, Arilyn se trudila ne zavidjeti Loenei, no pitala se kako bi bilo imati prijatelja koji je tako odan kao Elliot Graves. Ona je uvijek bila sama i nije bila sigurna da bi mogla živjeti drukčije. Njezino ponašanje prema Danilu zasigurmo nije inspiriralo odanost. Odlučno odbaci takve misli. Već se dugo željela riješiti Danila Thanna, a sad joj se želja ispunila. Bilo je vrijeme da sve svoje napore usmjeri prema uklanjanju Ubojice Harfista s ovog svijeta. Skrene prema stražnjem dijelu kuće. Tamo se spretno popne preko ograde koja je odvajala Loenein posjed od male, slabo posjećene Ulice dragulja. Znala je da ne bi bilo pametno popeti se preko ograde s druge strane, koja je od uljeza bila zaštićena magičnim nadzorom. Lako skočivši na noge, pregleda okolinu kako bi se uvjerila da je sama i da je nitko ne prati. Umirena, gurne ruke u džepove i krene niz Ulicu dragulja dugim, poletnim koracima, kao momak koji je krenuo nekim obiteljskim poslom. ***** Kad je Danilo stigao do Loeneine kuće Waterdeepski je put već bio budan od užurbane jutarnje trgovine. Budući da ga nije skrivala ni tama ni nevidljivost, on sklizne iza kuće do Ulice dragulja i tiho sjaše. Pljune u ruke i spremi se za penjanje preko ograde. Onog trenutka kad je dotaknuo željezo, magična struja pojuri mu rukama. On odskoči od

ograde s oštrom psovkom. Mora postojati neki drugi način ulaska. Zbunjeno se češkajući po glavi, zirne prema prozom gostinjske sobe. Njegovo uže za bijeg više nije bilo tamo. “Nema užeta”, tiho prostenje. Njegov je odlazak, dakle, bio primijećen, a vjerojatno je to uspjelo onom lažno uštirkanom i izglačanom Loeneinom sluzi. Budući da je sumnjao da se Gravesovu šutnju može kupiti, morat će jako brzo govoriti ne bi li Arilyn objasnio zašto je otišao kroz prozor. Ili još bolje, pomisli, možda uspijem ući u kuću i otići s Arilyn prije negoli Graves uspije obavijestiti žene o mom odlasku. Veliki je brijest zasjenjivao stražnje dvorište, a grane su mu bile upravo izvan dohvata. Srećom, Danilo se u djetinjstvu popeo na mnogo stabala, pa je improvizirao jednostavnu čaroliju za pomicanje statičnih objekata. Jedna od velikih grana savije se preko ograde odgovarajući na njegovo magično prizivanje i ispruži svoje lisnate ruke prema mladom čarobnjaku. Danilo skoči i uhvativši se za granu otpusti magiju. Grana se savije u svoj početni položaj, odbacujući ga visoko na drvo. Žestoko je tresnuo i zakotrljao se kroz lišće, divlje grabeći dok mu se ruke nisu dokopale jedne grane. Povukavši se na glavnu granu, zajaše je i iscrpljeno se nasloni na deblo. Lice ga je peklo od mnoštva ogrebotina, a kad je odmaknuo čuperak kose s lica, ruka mu je bila umrljana krvlju. U nevjerici zavrti glavom. “Možda svi oni ljudi koji misle da sam budala imaju pravo”, promrmlja. Nakon što je povratio osjećaj ravnoteže, ostatak uspona bio je lagan. Popeo se po razgranatom brijestu i kliznuo kroz prozor gostinjske sobe bez naknadnih nevolja. S donjeg kata čuo je zveckanje posuđa. Morat će požuriti. Nakon što je izlio nešto hladne vode iz vrča od finog Shou porculana u lavor, pljusne vodu preko izgrebanog lica i provuče ruke kroz kosu ne bi li je barem malo ukrotio. Duboko udahne da se smiri i proizvede svoj najšarmantniji i najplitkiji osmijeh, pa ga čvrsto zalijepi na mjesto. Krene za zvukovima u donji kat, u blagovaonicu. Na svoje iznenađenje, nađe Loene samu za dugim stolom od uglačanog drveta kako odsutno zuri u čašu punu šerija. “Dobro jutro”, reče veselo, uvukavši se u sobu. “Vidim da sam sišao na doručak prije Arilyn. Ona još spava?” Loene spusti čašu i jedan dugi, tihi trenutak zagleda se u njega. “Naporna noć?” Plemić se skrušeno nasmiješi. “Porezao sam se pri brijanju.” “Stvamo. S čim se briješ? S čaporcima jastreba kokošara?” “Tupi žilet.” Danilo odabere krušku iz posude s voćem i zagrize. “Počela si mi govoriti gdje mogu naći Arilyn?” “Jesam li?” Održavanje fasade, a o raspoloženju da se i ne govori, postajalo je svakim trenom sve teže. Danilo odgrize još jedan komad kruške i počne polagano žvakati. Dok se pribirao, njegova domaćica ponovno progovori. “Sjedni, molim te. Ukočio mi se vrat od zurenja nagore.” Plemić poslušno sjedne. Loene ispruži ruku i izvadi mu list iz kose. “Usput”, reče mu nevinim glasom, “hoćeš još malo rakije od marelice?” Danilo je neko vrijeme zurio u prazno. “Napitak?” “Jako dobro.” “I mislio sam da ima poznat okus.” On s rezigniranim uzdahom podigne ruke predajući se. “Pobijedila si. Možemo sad, molim te, razgovarati o Arilyn?” Loenein osmijeh podsjeti ga na macu koja se upravo najela vrhnja. “Možeš računati na to.”

“Da nije slučajno otišla?” “Slučajno jest.” “Dovraga. Nisam je smio ispustiti iz vida. Stvamo jesam budala”, prekori se Danilo. “Možda jesi, možda nisi”, odgovori žena pozorno ga promatrajući. “Imaš li ikakvu ideju o tome kamo je otišla? Bilo što?” Loene se nasmiješi i protegne kao mačka. “Možda znam kamo je otišla Arilyn Moonblade. Možda me možeš uvjeriti i da ti kažem.” Kao pravom sinu waterdeepskog trgovca, Danilu ne promakne lukavi sjaj u njezinim očima. Bespomoćno uzdahnuvši, nalakti se na stol i zagleda u Loene. “Koja je cijena?” upita. Prije negoli mu je odgovorila, domaćica natoči još jednu čašu šerija i gurne je prema njemu. “Arilyn mi je ispričala svoju verziju priče”, zaprede ona. “Zašto mi ti ne ispričaš svoju?”

Jedanaest Jutro je svanulo iznad Waterdeepskog puta. Na krovu visoke zgrade preko puta doma pustolovke Loene dim vatre za doručak počeo se uvijati prema nebu. U sjenci dimnjaka šćućurila se usamljena prilika. Sa svoje čeke na krovu Bran Skorlsun je imao jasan pogled na svaki ugao malog bijelog dvorca koji se protezao ispod njega. On se čvršće omota ogrtačem, prebacujući težinu kako bi pokrenuo krvotok u utrnuloj nozi. Jutro je bilo prohladno, a on iscrpljen do srži. Put iz Darkholdske doline bio je dug, a njegov je zadatak - slijediti Arilyn i ustanoviti je li ona odgovorna za smrt njegovih prijatelja Harfista - postajao mnogo teži nego što je mogao predvidjeti. Dok je Harfist promatrao, prednja se vrata Loeneine kuće širom otvore. Čovjek, pratilac poluvilenjakinje, izjurio je iz kuće tiho i bijesno psujući. Bran ustane, usredotočen na praćenje mladića preko krovova blizu postavljenih kuća. “No, stvamo, nije li to Gavran. Kako si, Bran?” Zapanjen, Harfist se brzo okrene i nađe se licem u lice s prekrasnom poznatom ženom. Opušteno naslonjena na dimnjak, ruku prekriženih preko haljine od blijedozlatne svile, stajala je Loene. Zadovoljstvo zbog susreta sa starom prijateljicom borilo se u Branu s ozlojeđenošću zbog lakoće kojom ga je iznenadila. Smede su joj oči blistale od smijeha dok je podizala lijevu ruku i pokazivala mu jednostavan srebrni prsten. “Kao odgovor na tvoje pitanje, letjela sam. Prsten za spremanje čarolija je jako praktična stvar”, nehajno napomene. “Poklon od Crnoštapa, naravno. Vjerujem da si se već susreo s našim starim prijateljem?” “Ne.” “Dakle, moraš navratiti do Crnoštapovog tornja. Bit će oduševljen tvojom posjetom.” “Nije vjerojatno.” Loene se nasmije. “Mnogo bih dala da saznam uzrok vašeg neslaganja od prije toliko godina.” “Drugi put, Loene. Sad moram ići.” “Ostani”, zaprede ona, pa mu se približi i uhvati ga za ruku. “Ako se bojiš da ćeš izgubiti trag Danila Thanna, ne brini. Ja ti mogu reći kamo je otišao. Bogova mi, Bran”, reče s iskrenim osjećajem, “lijepo te vidjeti nakon svih tih godina. Skoro kao u starim vremenima. Čula sam o nekim tvojim avanturama, ali sam se prestala nadati da ćeš se ikad vratiti u Waterdeep. Pretpostavljam da je tvoje iznenadno pojavljivanje vezano uz Ubojicu Harfista?” Bran je oštro pogleda. “Da, zadužen sam za pronalaženje ubojice. Što ti znaš o tome?” Žena zagladi kosu i čedno se nasmiješi. “Puno. Hoćeš razmijeniti pričice?” Pod njegovim upornim pogledom njezin osmijeh zatreperi i nestane. “Kamo je otišao mladić?” strogo upita Bran. Loene uzdahne. “Krenuo je prema Lučkom okrugu, prema gostionici u Gujinoj ulici. Reci mi samo jedno”, reče, hvatajući ga za ruku kad se počeo okretati od nje. “Kako si saznao da je Arilyn ubojičina meta?” “Meta?” Loene mu pusti ruku i ustukne. “Što drugo?” Razumijevanje joj se pojavi na licu. “Nemoj mi reći da misliš da je Arilyn ubojica?” Ona zavrti glavom u nevjerici. “Ne poznaješ je dobro.” Bljesak boli prijeđe preko čovjekova lica. “Ne, ne poznam je.” “Očigledno. Tko te poslao njezinim tragom?”

Bran je oklijevao. “Harfisti.” Loenein je smijeh bio obojen ironijom. “Vi bi doista morali češće razgovarati jedni s drugima. Jesi li znao da je Danilo Thann Crnoštapov nećak? Njegov dragi ujak Khelben zadužio ga je da pomogne Arilyn u potrazi za ubojicom.” “Tu mladu budalu?” “Pa i nije, znaš. Još prije mjesec dana Crnoštap mi je povjerio da već godinama u tajnosti obučava mladog čarobnjaka. Khelben nije bio zadovoljan tom tajnovitošću. Vjerujem da je naš dragi nadmag dovoljno tašt da želi razotkriti svog mladog štićenika pred svijetom uz sve pripadajuće fanfare. Njegov učenik koji najviše obećava, rekao je, s potencijalom da postane pravi čarobnjak.” Loene je pažljivo proučavala svoje kanom obojene nokte. “Prema onom što sam ujutro saznala, kladila bih se u škrinju punu safira da je Crnoštap govorio o mladom lordu Thannu.” “Čuo sam da si prestala kockati, Loene.” Ženine se kestenjaste oči uozbilje. “Ne smatram to okladom. Arilyn uglavnom dobro procjenjuje ljude, a vjerujem da joj je stalo do tog mladića.” “Zašto si rekla ‘uglavnom’ na takav način, ako je Thann sve ono što vjeruješ da je?” “Nisam mislila na Danila”, žalosno reče Loene. “Možeš baš i znati. Arilyn je krenula razgovarati s Elaithom Craulnoburom.” ***** Kad je Arilyn skrenula za ugao u Gujinu ulicu, ova je već zujala od aktivnosti kao košnica. Lučki je okrug bio najzaposleniji i najnapučeniji dio Waterdeepa, u kojem se legalna i ilegalna trgovina odvijala u svako doba dana. Dvaput je prošetala duž cijele ulice, no nije vidjela ni traga ustanovi koju je spomenula Loene. Napokon zaustavi ozbiljnog prolaznika i upita za stvratište kod ‘Propetog morskog konjića’. On je pogleda kao da ga je udarila. “Bilo je ovdje”, reče pokazujući na veliku drvenu građevinu. Arilyn baci pogled na zgradu. “No, evo vas”, mrzovoljno reče čovjek, okrenuvši se od nje kako bi se obratio slugama koji su između sebe nosili drveni znak. Na njemu Arilyn ugleda ime svratišta za kojim je tragala, zajedno s grubo urezanom slikom morskog konjića. Čovjek uzdahne, baci posljednji čeznutljivi pogled na zgradu, pa krene niz ulicu. Njegovi sluge krenu za njim, noseći svoj neobični natpis. Arilyn zbunjeno ode do zgrade i proviri kroz otvorena vrata. Stolice su bile podignute na stolove, a mala je vojska radnika vrvjela uokolo, ribajući i lašteći svaku površinu u krčmi. Trgovci su dolazili i odlazili s naramcima hrane i pića. Usred gužve, upravljajući njome tihim zapovjedima, nalazio se Elaith Craulnobur. “Gujina ulica. Stvamo odgovarajuća adresa za novi posjed našeg dobrog vilenjaka, zar ne?” Arilyn skoči i okrene se licem prema izvom poznatog, otegnutog glasa. Vilica joj se opusti od zapanjenosti. “Zdravo i tebi”, reče Danilo Thann, opušten kao da se nikad nisu rastali. Pažljivo je prouči, gledajući njezinu krinku s loše prikrivenim gađenjem. “Moram reći, što se tiče krinki, mnogo mi se više sviđa sembijska kurtizana. Ipak, uvjerljiva si. Na trenutak sam te zamijenio sa štalskim momkom. On ima istu ovakvu kapu, samo što je njegova smeđa.”

Arilyn zatvori usta i zapilji se u plemića. “Što ti radiš ovdje?” “Posjećujem prijatelje?” “Imaš prijatelje?” Njegove se obrve podignu u lijenom iznenađenju. “Stvarno. Nije ti neka dobrodošlica, s obzirom na sve nevolje kroz koje sam prošao da te pronađem.” Arilyn šmrkne. “Zašto si se gnjavio s tim?” “Polako se i sam pitam”, promrmlja on. “Ne izgledaš presretna što me vidiš.” Istini za volju, Arilyn bi voljela da nije toliko zadovoljna s tim što ponovno vidi tog kicoša. Oči joj se stisnu. “Kako si me pronašao? Tvoje vještine praćenja morale bi daleko premašivati tvoje sposobnosti bacanja čarolija ili tvoju bardsku vještinu.” “Stvamo, draga moja, trebala bi pričekati s osudom dok ne čuješ moju najnoviju pjesmu. Doista je prilično...” “Dosta!” prasne ona. “Jednom u životu udostoji se pružiti mi izravan odgovor. Kako si me pronašao? Loene?” “Pa...” “Loene”, mračno potvrdi Arilyn. “Dobit će i ona svoje. Sad, zašto si pošao za mnom? Istinu!” On slegne ramenima. “Dobro, ali možda ti se neće svidjeti.” “Iskušaj me.” “Izgleda da sam pokupio jednu od tvojih sjenki, draga moja”, obavijesti je Danilo. “Došao sam ti je vratiti.” Arilyn ustukne. “Ne razumijem.” “Jao meni. Bojao sam se da ćeš to reći”, s uzdahom reče Danilo. “No, dopusti da ti rasvijetlim koliko mogu. Kao što znaš, otišao sam iz Loeneine kuće prošle noći. Više od mjesec dana nisam bio u Waterdeepu i jednostavno sam morao riješiti jedan osobni zadatak koji mi je bio važan.” ‘“Kuća zadovoljstva i izlječenja’ majke Tathlom?” Danilovo slijeganje ramenima bilo je neobvezno. “Od tog mog malog izleta nešto me slijedi. Pazi”, reče naglašeno, “rekao sam nešto. Krajičkom oka vidim sjenu, no kad se okrenem tamo nema nikoga. To”, uzvrpolji se, “jako obeshrabruje.” Opis joj je bio poznat. Mnogo je puta i sama doživjela isti taj osjećaj, iako, shvatila je, ne otkad su prošle noći otišli iz ‘Kuće dobrog pića’. Ona polagano kimne. “Vjerujem da prepoznaješ moj opis te određene sjene?” Arilyn ponovno kimne. “O, dobro”, iskrivljeno reče Danilo. “Napokon smo krenuli u dobrom smjeru. Da te uvjerim, nemam nikakvu namjem sam se baviti s tim. Kako ja to vidim, ako te slijedim još neko vrijeme, možda će se sjena vratiti svom početnom vlasniku, a ja mogu krenuti svojim putem, slobodan kao ptica. Pošteno?” “Valjda”, reče ona nevoljko. “Dođi. Samo budi tiho, ako je to moguće.” “Vodi.” Arilyn uđe kroz otvorena vrata krčme ravno u masivni zid od mišića. Ustukne za korak i pogleda prema gore u prijeteće namršteno lice jednog od najvećih ljudi koje je ikad vidjela. Kockast kao dvorište dvorca, čovjek je doslovno ispunjavao vratnice. “Nismo otvoreni”, zareži on dolje na nju kroz gustu kovrčavu bradu boje hrđavog željeza. “Tražimo Elaitha Craulnobura”, počne Arilyn. “Da te htio vidjeti, dečko, sam bi te potražio”, primijeti div sa zločestim osmijehom. “Sad briši, prije nego što te prebacim preko koljena.” Arilyn izvuče mjesečevu oštricu. “Bojim se da moram inzistirati”, reče tiho.

Čovjek zabaci glavu i zaurla od smijeha, prizvavši još nekoliko muškaraca grubog izgleda. “On inzistira”, reče jednom od njih, pokazujući palcem prema vitkom ‘momku’ na pragu. Njegovi se drugovi nasmiju. Danilo zakopa lice u ruke. “Ona inzistira”, promrmlja. “Zgodan mač, dečko. Antikvamica je niz ulicu”, izazivao je jedan od muškaraca. “Možeš ga slobodno prodati, jer ne izgleda da se znaš njime služiti.” “Maknite se ili izvucite oružje”, reče ona čvrsto. “Ne borim se s nenaoružanim ljudima.” “Jako sportski, dečko, zar ne?” zakrešti drugi. Uslijedi još jedna provala smijeha. “Pa, ‘ajmo ugoditi malom”, zatutnji duboki glas iza planine od čovjeka koji je stajao na pragu. “Da, pokažite mu malo čelika, dečki.” Govornik je imao suncem opaljenu kožu i razvratnu odjeću mathskog gusara. Njegov zlobni osmijeh zablista - zajedno s nekoliko zlatnih zubi - dok je izvlačio dugi nož iz jarkožutog pojasa. S izrazom bolne pomirenosti sa sudbinom, Danilo izvuče vlastiti mač i stane pored Arilyn. Okupljeni lupeži odmjere kicoša od šešira s perjem do ulaštenih čizama i ponovno prasnu od veselja. Vilenjački vlasnik, uzbunjen bukom, podigne pogled. Dok je klizio prema vratima, Arilyn vrati mjesečevu oštricu u korice i skine kapu koja joj je pokrivala kosu i uši. Elaithove oči bljesnu prepoznavanjem. “U redu je, Dunvoon”, reče quessir vrataru. “Tvoja je marljivost pohvalna, no ne smijemo plašiti goste.” Prijekor je bio blag, no ogromni čovjek problijedi i stopi se sa sjenama praćen svojim uplašenim drugovima. “Kakvo ugodno iznenađenje”, promrmlja Elaith, naglašeno govoreći samo u Arilyninom smjeru. “Dobrodošla u moju novu ustanovu.” Rukom pokaže užurbanu atmosferu. “Pribavio sam je prije dvije noći. Prijašnji je vlasnik previše pio, bojim se, i izazvao me na partiju pikada. I tako. Planiramo ponovno otvoriti večeras, na vrijeme za prvu festivalsku noć.” On naglo prekine i uzme Arilyninu ruku u rukavicu, duboko se poklonivši iznad nje. “Oprosti mi. Sumnjam da si došla raspravljati o mom posljednjem poslovnom poduhvatu. Mogu li ti biti na usluzi?” “Nadam se. Znaš da je Rhys Ravenwind bio ubijen one noći kad smo se sreli u ‘Kući dobrog pića’”, započne Arilyn. “Tragedija”, glatko reče Elaith. “Kakve to veze ima s tobom ili sa mnom?” “Bio si tamo”, otvoreno naglasi Danilo. Quessir podigne obrve u blagom prijekoru. “Kao i ti. Uvjeravam te, straža je i prije tebe došla do istog jezivog zaključka, a sad su potpuno uvjereni u moju nevinost.” Arilyn dobaci Danilu pogled koji ga je trebao obuzdati, pa se okrene vilenjaku. “Možemo li razgovarati nasamo?” “Svakako”, složi se Elaith, s gađenjem odmjeravajući Danila. Vilenjak uzme Arilyn za ruku i odvuče je u krčmu. Danilo odbije biti uvrijeđen ili isključen, pa im se odlučno pridruži. “Ne bih se htio miješati u tvoje poslove, draga moja etriel, no bilo bi dobro da se riješiš onog tamo”, promrmlja vilenjak pretiho da bi ga čovjek mogao čuti. “Misliš da nisam pokušala”, odvrati Arilyn. “Stvarno. Kako zanimljivo”, zamisli se on. Na Arilynino iznenađenje, Elaith je njezinu neobaveznu primjedbu razmatrao kao vrlo važan dio slagalice. Ona bi zatražila objašnjenje, no već su prešli cijelu krčmu i došli do stražnje prostorije koja je očigledno služila kao ured. Vilenjak nije gubio vrijeme da se smjesti u prostoriju koja je ranije vjerojatno služila kao skladište. Bila je očišćena i svježe oličena, a prozor

koji je gledao na stražnju uličicu blistao je od jutarnjeg sunca. Drugi prozor, koji je izgledao kao da je nedavno postavljen, gledao je u krčmu. Arilyn se sjeti da je s druge strane izgledao kao ogledalo. Elaith je uljudno posjedne u jednu od kožnatih stolica koje su okruživale stol od egzotične chultske tikovine. Danilo odbije stolicu. Pažljivo rasporedivši nabore svog ogrtača, lijeno se nasloni na zid iza Arilyn. “Što znaš o bardovoj smrti?” upita Arilyn, odmah prelazeći na posao. Elaith sjedne za stol i raširi ruke ispred sebe. “Vrlo malo. Otišao sam iz svratišta kratko nakon što si se pošla odmoriti. Zašto pitaš?” “Nikad nemoj previdjeti očigledno, kažem ja”, vedro primijeti Danilo. Quessir ga prezirno pogleda. Problematični je čovjek lebdio uz Arilyn Moonblade kao da je želi zaštiti, čak i po cijenu svog bezvrijednog života. To je bila šaljiva pomisao, no Elaith nije bio raspoložen za šalu. “Mladiću, ne iskušavaj moje strpljenje. Ja nisam Ubojica Harfista, kao što ti nespretno želiš natuknuti.” Vilenjakova namrštenost izblijedi i on se zlobno nasmiješi. “Istini za volju, gotovo da poželim da jesam. On - ili ona - je doista dobar u svom poslu.” “Sljedeći put kad sretnemo Ubojicu Harfista, svakako ćemo mu prenijeti tvoje dobre želje”, otegne Danilo. “Siguran sam da mu tvoje odobravanje mnogo znači.” Arilyn zanemari svog pratioca i obrati se Elaithu: “Imam razloga vjerovati da je ubojica netko iz redova Harfista.” “Stvamo?” iznenađeno upadne Danilo. Ona mu dobaci pogled preko ramena. “Da. Sad me ispričaj na trenutak, hoćeš li?” Okrene se natrag prema Elaithu. “To mi otežava istragu. Očigledno, ne mogu se izravno raspitivati da ne upozorim pogrešnu osobu.” “Očigledno”, s osmijehom promrmlja Elaith. “Oduševljen sam prilikom da ti budem na usluzi, no ako smijem pitati, zašto si došla k meni?” “Potrebne su mi informacije, a znam da u ovom gradu imaš mnogo veza. Platit ću koliko god tražiš.” “To neće biti potrebno”, čvrsto reče mjesečev vilenjak. “Teško da će Harfisti meni odavati svoje tajne, bar ne izravno, no ja imam i druge izvore, kao i informacije koje Harfistima nisu dostupne. Svakako ću se raspitati.” On otvori ladicu i izvuče pergament i pero. “Reci mi nešto o tom ubojici. Počni s popisom ubojstava.” Popis ubojstava. Arilyn se trgne zbog vilenjakovog izbora riječi izgovorenih s takvom bešćutnom lakoćom. Možda nije bilo mudro poslovati s Elaithom Craulnoburom. Dok je oklijevala, Danilo priđe i sjedne u stolicu pored nje. Plemić izvuče malu burmuticu iz svoje čarobne vreće i posluži se ovećom količinom. Nekoliko puta žestoko kihne, pa ponudi burmuticu Arilyn i Elaithu. “Hvala, ne bih”, hladno reče Elaith. Arilyn je samo zurila u Danila. Njegova je namjera bila previše očigledna da bi je mogla propustiti: podsjećajući je na Perendrinu burmuticu, govorio joj je da ne vjeruje vilenjaku. Nije vjerovala da je Danilo sposoban smisliti takvo lukavstvo i za trenutak je bila sklona složiti se s njim. Ipak, Elaithu je namjeravala reći samo podatke koje bi lako dobio i iz drugih izvora. Kakve je štete moglo biti u tome? Ona ukratko opiše ubojičinu metodu i jezoviti potpis. Pod Elaithovim navođenjem nabroji žrtve, približne datume i mjesta svih napada. Napokon, više se nije mogla sjetiti ničeg što bi željela da vilenjak zna. “Vrlo impresivno.” Elaith podigne pogled s pergamenta i dobaci joj umirujući pogled. “To bi mi trebalo biti dovoljno za početak. Odmah ću se baciti na posao i obavijestiti te čim nešto saznam.” On ustane i pruži dlan prema Arilyn.

Ona sa zahvalnošću položi svoju ruku preko njegove. “Doista cijenim tvoju pomoć.” “Draga moja, možeš biti sigurna da ću napraviti sve što je u mojoj moći.” “Zašto?” otvoreno upita Danilo. Elaith izvuče ruku iz Arilynine i odmjeri plemića dok mu je veseli osmijeh poigravao na licu. “Etriel i ja imamo mnogo zajedničkog. Biste li me sad ispričali? Imam mnogo posla u krčmi ako želim da se otvori na vrijeme za večerašnju zabavu.” Arilyn zahvali kimanjem glave i odvuče Danila kroz stražnja vrata ureda u pokrajnju uličicu. “Kako ti se svidjela posljednja primjedba? ‘Mnogo zajedničkog’, stvamo”, ponovi Danilo s prezirom čim su se vrata zatvorila za njima. “Ne znam koliko još dokaza trebaš.” “O čemu to blebećeš?” “O dokazima. ‘Mnogo zajedničkog’? Razmisli: ti si ubojica, on je ubojica. Za moje uši, to je isto kao i priznanje”, reče on. Arilyn s gađenjem podigne ruke u zrak. “Vidim, ne slažeš se sa mnom.” Poluvilenjakinja zastane, pažljivo promišljajući što će reći. “Što god Elaith Craulnobur još bio, on je vilenjački quessir”,reče. “Nema načina da ti shvatiš što to znači.” “Prosvijetli me”, odvrati Danilo neozbiljnim tonom. “Izraz quessir znači mnogo više nego muški vilenjak. To je formalna riječ s prizvukom određenog statusa i koda ponašanja. Najbliži ekvivalent na zajedničkom jeziku je riječ ‘gospodin’, ali ni to nije baš precizno.” “Teško mogu njega smatrati gospodinom”, primijeti Danilo. “To si vrlo jasno pokazao”, reče Arilyn. “Usput, otkad ti šmrčeš?” Danilo se naceri. “Aha! Shvatila si moju poruku.” “Nije bila jako suptilna”, progunđa ona. “Po čemu si zaključio da je onaj lopov u Evereski dobio burmuticu od Elaitha? On nije jedini vilenjak u Waterdeepu, znaš.” “Ne vjerujem mu”, otvoreno reče Danilo, “i ne sviđa mi se što mu vjeruješ.” “Tko kaže da mu vjerujem?” odvrati Arilyn. “Iako bih vjerojatno trebala. Mjesečevi vilenjaci tradicionalno imaju snažan osjećaj odanosti jedni prema drugima.” Danilo otvori usta namjeravajući progovoriti, pa odustane. “Što se tiče drugog pitanja, zašto si rekla da bi Ubojica Harfista mogao biti Harfist?” “Zato što je to vrlo vjerojatno”, kratko reče Arilyn. “Harfisti su tajna organizacija i malo ih ide okolo i oglašava svoje članstvo u grupi. Ubojica predobro poznaje svoje žrtve da bi moglo biti drukčije.” “Aha.” Arilyn krene niz uličicu, a Danilo se zaputi za njom. “Kamo idemo?” “Idemo pronaći vilenjaka koji je imao Perendrinu burmuticu.” ***** U uličici zasađenoj drvoredom iza prometne gostionice, sjenka se pokrene, slijedeći Arilyn i Danila. “No, no, stari prijatelju. Čemu žurba?” Milozvučan glas pogodi žicu, sjećanja na grozna nedjela koja su se činila neuskladivima s blagim glasom govornika. Ledeni srsi prođu duž kralježnice Brana Skorlsuna i po prvi put u mnogo godina on se nađe licem u lice sa Zmijom.

Elaith Craulnobur se malo promijenio tijekom desetljeća. Bio je vilenjački ratnik u najboljim godinama, elegantno i prekrasno živo oružje. Vitak i spretan, otmjeno se naslonio na drvenu ogradu uličice. Blagi zabavljeni osmijeh obasjavao mu je privlačno lice, a jantarne su mu oči bile zavaravajući prijazne. Bran je znao vilenjakovu pravu ćud. “Jutro je prehladno da bi zmije puzale uokolo.” Elaithove se obrve lijeno podignu. “Pozdrav ti nije baš dobronamjeran, s obzirom na sve pustolovine koje smo podijelili u tvojoj dalekoj mladosti.” “Ništa mi ne dijelimo”, reče Bran izravno. “Družina kandže više ne postoji. Mnogi su članovi pali od tvoje ruke.” Vilenjak ravnodušno slegne ramenima. “Uobičajena pretpostavka koja nikad nije dokazana. Oprostit ću ti tvoje loše manire. Godine koje si proveo lutajući kroz neznane predjele očigledno su zamaglile i ono malo uglađenosti koju si nekad posjedovao.” “Za razliku od tebe, ja sam onakav kakvim se činim.” Vilenjakov pogled preleti preko čovjeka. “Nemaš se baš čime pohvaliti”, primijeti on iskrivljeno. “Ipak, moram priznati da me izjeda znatiželja zbog tvog iznenadnog pojavljivanja. Što te to moglo dovesti natrag u Grad divota?” Elaithov je ton blago zadirkivao, a samopouzdani osmijeh podrazumijevao da mu je odgovor već poznat. Bran nije imao ni strpljenja ni vremena za vilenjakove igre, pa se jednostavno okrene kao da će poći. “Već ideš? Nismo ni stigli porazgovarati.” “Nemam ti ništa za reći.” “Oh, ali ja imam nekoliko stvari koje bi ti mogle biti zanimljive. I ne moraš žuriti. Ono dvoje nije teško pratiti... ako tvoje rendžerske vještine nisu tako žalosno zahrđale kao društvene.” “Uvrede od takvih kao što si ti ne znače ništa.” Vilenjakovo se privlačno lice iskrivi od bijesa. “Nismo baš toliko različiti”, sikne. Brzo se svlada, no jantarne su mu oči zadržale zlokoban sjaj. “Pao si duboko kao i ja, ali si to jednostavno ne možeš priznati. Pogledaj se! Prognan si, da ti jedina namjera i svrha bude da lutaš po dalekim i zaboravljenim rubovima svijeta. A sad si se sveo na vrebanje u sjenama, pokušavajući odagnati svoje gadne sumnje o Amnestrijinoj kćeri.” Branovo se lice smrači od vilenjakovih posljednjih riječi. “Nisi dostojan izgovoriti njezino ime.” “Nisam li?” izazivao je vilenjak. “Princeza Amnestria i ja bili smo prijatelji od našeg djetinjstva u Evermeetu, davno prije nego što si ti bio i sjaj u oku svog oca.” On uzdahne od duboke nostalgije. “Takva elegancija, takav talent i potencijal. Arilyn joj je vrlo slična što se toga tiče. Ima Amnestrijin duh, u kombinaciji s prilično lukavim umom. Doista fascinantna kombinacija. Amnestria bi bila ponosna na svoju kćer, a siguran sam da si i ti”, zaključi on s teškim sarkazmom. “Zašto se ti zanimaš za Arilyn?” upita Bran. Zamišljeni izraz prijeđe preko vilenjakovog lica. “Rijetkost je - čak i tijekom dugog životnog vijeka vilenjaka - da netko dobije drugu šansu. Da je bilo pravde, Arilyn je trebala biti moja kćer.” On zastane i odmjeri Brana. “A ne tvoja.” Harfist ustukne zbog tih riječi. Elaith je bio zadovoljan tom reakcijom i zloban mu osmijeh iskrivi usta. “Da, tvoja kćer”, izazivao je vilenjak, otvoreno ga mameći na priznanje. “Zanimljivi su ti mali obrati sudbine: oh-tako-pravedni Harfist proizvede jednog od najboljih ubojica u Faerunu.” “Arilyn nije ubojica”, ustvrdi Bran. “Ali ona jest tvoja kćer!” trijumfalno vike Elaith, čitajući istinu iz Branova lica i glasa. Po

njegovom mišljenju, jedina dobra stvar kod poslovanja s Harfistima bila je da su oni općenito previše plemeniti - ili previše glupi - da bi mogli nešto tajiti. Vilenjakovo se lice naglo smrači. “Zna li Arilyn za tebe? Ne bi mi se svidjelo da sazna za identitet svog oca pred sudom Harfista, dok on iznosi dokaze protiv nje.” “To nije tvoja briga.” “Vidjet ćemo. Kako je Amnestria?” upita Elaith mijenjajući temu. “Gdje je bila svih ovih godina?” Bran je šutio, a izraz duboke tuge ispuni mu oči. “Unatoč svemu, ti jesi njezin daleki rođak i nema razloga zašto ne bi mogao saznati. Amnestria je otišla u tajno progonstvo prije Arilynina rođenja. Uzela je ime Z’Beryl od Evereske. Mrtva je već dvadeset i pet godina.” “Ne.” “Istina je. Zaskočila su je i nadvladala dvojica lopova.” Vilenjak je zurio u Brana. “Nije moguće”, promrmlja spustivši svoj užasnuti pogled. “Nitko se nije borio kao Amnestria. Zar ništa nije bio poduzeto da se osveti njezina smrt?” “Ubojice su privedene pravdi.” “To još treba vidjeti”, mračno reče Elaith. Kad je ponovno podigao pogled prema Branu, mržnja je goijela u njegovim jantamim očima. “Drugo je oružje možda ubilo Amnestriu, ali uništio si je ti. Drži se podalje od Arilyn. Etriel ima vlastiti život.” Poput borca u napadačkom stavu Elaith se nagne prema Harfistu. Njegov je zlobni osmijeh otvoreno izazivao neprijatelja. “Usput, znaš li da je Arilyn uzela ime Moonblade kao vlastito? Zanijekala je obitelj i status i iskovala vlastito ime i vlastiti kod. I dobra je u njemu. Razvila je vještine koje bi uznemirile njezinog oca Harfista.” On zastane. “Kao odgovor na tvoje ranije pitanje, moje je zanimanje za nju i osobno i profesionalno.” “Ne zanimaju me zagonetke.” “A nemaš ni pameti za njih. Jednostavno rečeno, Arilyn je trebala biti moja kćer, ali nije. Kakav bi bila izvanredan partner, ili...” on se zlobno nasmiješi, “...kakva supruga. Ona i ja možemo postići mnogo, jedno pored drugog.” Branova teška ruka poleti, i on zgrabi Elaithovu košulju i trzne vitkog vilenjaka do razine svojih očiju. “Prije ćeš umrijeti”, zagrmi. “Zadrži svoje prijetnje, Harfistu”, podrugljivo reče Elaith. “Arilyn Moonblade me se ne mora bojati. Samo joj želim pomoći i voditi njezinu karijeru.” “Onda je doista u velikoj opasnosti”, zaključi Bran. Elaith ga krivo shvati i njegove se oči prijeteći skupe. “Ja za nju ne predstavljam opasnost”, prosikće. “Međutim, to se ne može reći za tebe.” Brzinom zmije, bodež se pojavi u vilenjakovoj ruci i bljesne prema Branovom grlu. Ipak, ostarjeli je Harfist još uvijek bio brz. On sruši vilenjaka na tlo. Elaith se iskrene i sleti u čučanj, savijenog zglavka, spremnog da zabije bodež u svog starog prijatelja i neprijatelja. No, Bran Skorlsun je nestao. Elaith ustane i vrati bodež natrag u njegovo skrovište. “Nije loše”, prizna, otresajući malo prašine s noge dok se divio Branovoj vještini. “Trebao bi paziti na leđa, stari prijatelju. Pazi na leđa.” Zatim se vrati prema svom novom posjedu. Koliko god taj susret bio zabavan, imao je još milijardu pojedinosti koje je trebao riješiti prije otvaranja krčme. Pogled mu padne na veliki znak od hrastovine koji je stigao tog jutra, a sad je stajao naslonjen na stražnji zid građevine. Ovo je odlično ispalo, pomisli vilenjak prilazeći da bi ga bolje pogledao. Moram nekog zadužiti da ga odmah objesi. Povuče prste preko uzdignutih slova koja će uskoro ukrašavati ulazna vrata ‘Skrivene

oštrice’.

Dvanaest Bilo je rano popodne i Djevičin trg vrvio je od aktivnosti, blistajući od jesenskog sunca i šarenog trgovanja. Lokalna je legenda tvrdila da je na tom mjestu nekoć stajao oltar na kojem su djevice žrtvovane zmajskim bogovima, stoljećima prije nego što je Waterdeep postao gradom. Ovakvih se dana ta mračna prošlost činila stvamo dalekom. Doba ručka je prošlo, a slasni su se mirisi zadržali u toplom jesenskom zraku. Gomila je kružila između štandova tržnice na više razina, koja je nudila robu u rasponu od svježih proizvoda do egzotičnog oružja. S druge strane trga prodavale su se usluge i oko dvije stotine ljudi miljelo je gore-dolje po stubama tržnice. Oni koji su tražili posao hrlili su na trg. Pridošlice u grad, putnici koji su zbog lopova ostali bez svojih novčanika u potrazi za putem kući, pustolovi, sluge, čarobnjaci, ratnici-najamnici - svi su se ovdje skupili kako bi iznajmili svoje vještine. Na Djevičinom se trgu moglo nabaviti raznih vrsta usluga. Otvorenog je posredovanja bilo malo, no potražioci su bili sigurni da će uvijek naići na diskretne ponude. Potencijalnih je poslodavaca također bilo mnogo. Vlasnici karavana zaustavljali su se na Djevičinom trgu kako bi nabavili stražare i izviđače za dugačka putovanja. Budući da je ropstvo u Waterdeepu bilo ilegalno, trgovci i uglednici u prolazu iz južnih i zemalja dalekog istoka često su dolazili ovamo u potrazi za najamnim slugama koji će zamijeniti njihove robove. Čak i pustolovi koji su željeli stvoriti družine tražili su jedni druge na tom trgu. U središtu aktivnosti sjedio je Blazidon Jednooki. On je bio vjerojatno najpoznatiji od ljudi svoje profesije i vodio je žustru razmjenu između onih koji nude i onih koji traže posao. Sjedokosi bivši pustolov bio je neobičan poslovni čovjek. Odjeća mu je bila prašnjava i neodržavana, a tijelo se činilo kao da se ne sastoji ni od čega osim kostiju i žilavih mišića. Prosjeda mu je brada vjerojatno nekoć bila jarko crvena; trenutno je izgledala kao da je natopljena pivom i naprosto je vapila za šišanjem. Prašnjavi mu je povez pokrivao lijevo oko, a raskopčana kožna košulja otkrivala gole grudi. Blazidona su dvorili knjigovođa i tjelohranitelj. Obojica su bili jednako neobični kao i njihov gospodar. Prvi je bio ‘visoki’, rijetka vrsta polutana koji su narasli nešto viši i vitkiji od većine svoje rase. Malo viši od četiri stope, održavao je gustu, vrlo svijetlu kosu na glavi, licu i bosim nogama, čija se boja odražavala u limunskoj nijansi njegove tunike i hlača. Njegov je nemarni izgled bio u potpunom neskladu s ozbiljnim držanjem dok je marljivo škrabao u knjigu koja je sadržavala Blazidonove račune i bilješke, a svaku je naknadu brojao s onim intenzitetom koji polutani uglavnom rezerviraju za vlastito blago. Tjelohranitelj je bio mali, ali divlji patuljak čiji su čvornati mišići i oštra sjekira više nego nadoknađivali njegov mali rast. Arilyn gurne Danila odvlačeći mu pažnju od izloženih peciva i pokaže neobičnu trojku. “To je Blazidon. Ako itko poznaje našeg čovjeka, to je on.” Danilo kimne. “Moja obitelj često oprema karavane uz njegovu pomoć. Zašto mi ne prepustiš razgovor s njim?” Arilyn ga sumnjičavo pogleda, no tad shvati da kicošev prijedlog ima dobrih strana. Odjevena kao ljudski momak srednjeg staleža i ograničenih sredstava, nije mogla uvjerljivo postavljati pitanja na koja su tražili odgovore. Dobro odjeveni Danilo mogao je ispitivati bez da uzrokuje sumnju. Ona kimne i postavi se iza njega, preuzevši ulogu sluge bogatog trgovca. Blazidon podigne pogled prema njima. “Što trebate?” “Nadali smo se da nam možete naći poslodavca”, započne Danilo. Blazidonovo oko preleti preko plemića i njegovog ‘sluge’, a usne mu se napuće. “Ima

posla za dečka, nema problema, ako zna koristiti to oružje koje nosi. Trgovac draguljima treba nekoliko najamnika. A, za tebe”, reče, zamišljeno odmjeravajući Danila, “čujem da jedna dama iz Thaya traži lokalnu pratnju za festival. Pazi, inače ne radim tu vrstu poslova, ali mogu ti reći gdje ćeš je pronaći.” Arilyn se naceri, no Danilo zapanjeno ustukne. “Gospodine, pogrešno ste me razumjeli. Ne tražim zaposlenje za sebe. Naprotiv, trebali bismo ustanoviti identitet...” Arilyn se progura pokraj njega i ispruži crtež koji je napravila ugljenom, s prikazom čovjeka u čijem je posjedu našla Perendrinu burmuticu. Nije bila nikakav umjetnik, no skiciranje jednouhog čovjeka s iskrivljenim nosom i ožiljkom u obliku munje nije bilo teško. “Znate li ovog čovjeka?” upita dubokim glasom. Blazidon zime u sliku. “To mora da je Barth. Nisam ga vidio već neko vrijeme.” Čovjek prebaci pogled sa slike na Danila, pa na Arilyn. “S kim poslujem, dečko? S tobom ili tvojim gospodarem?” “Sa mnom”, odlučno reče Arilyn. Čovjek kimne glavom. “Dobro.” “Možete li mi reći nešto o njemu?” upita Arilyn. “Ne, ne mogu reći da znam puno. Hamit, njegov partner, je posve druga priča. Dugo se znamo.” “Gdje mogu naći tog Hamita?” “U Gradu”, reče čovjek, koristeći waterdeepski žargon za Grad mrtvih, veliko groblje na sjeverozapadnoj strani Waterdeepa. “Nekog je naljutio. Našli su ga s bodežom u leđima.” On slegne ramenima. “Događa se.” “Imate li bilo kakvu ideju o tome tko je nedavno unajmio Bartha i Hamita?” “To sam upravo ja pokušavao reći”, plačljivo objasni Danilo. Nitko ne obrati pažnju na njega. “Možda”, reče Blazidon bacajući pogled na patuljka. Patuljak ispruži svoj četvrtasti dlan. “Novac”, zabrunda. Danilo poslušno spusti zlatnik u ispruženu šapu. Patuljak ga pregleda, zagrize i uljudno kimne polutanu. Blazidonov knjigovođa okrene nekoliko stranica. “Ta su dvojica radila za svakoga tko je imao novca”, reče polutan glasom ljudskog djeteta. “Tjelohranitelji, snagatori, čak i koje ubojstvo, iako ništa značajno. Također, Barth je volio raditi sam. Specijalnost su mu bile spretne pljačke. Često je radio s jednim suradnikom.” “Ime će vas dodatno koštati”, doda patuljak. Danilo ispusti šaku bakrenjaka u patuljkovu ruku. Ovaj se tako opako zagleda u njega da plemić hitro doda zlatnik na hrpu. “Jannaxil Serpentil”, reče polutan. “Trgovac i učenjak turmishkog podrijetla koji vodi knjižaru u Knjiškoj ulici. Prilično uobražen, no ako imate dobru robu, tamo trebate otići.” “Trebaš još nešto?” upita Blazidon. “Mislim da ne”, reče Arilyn, pa ugura Barthovu sliku natrag u rukav. Ne mogavši odoljeti, podigne obrvu prema Danilu i doda: “Osim ako ne želiš razmotriti ponudu one žene iz Thaya?” Danilo je dotad već povratio ravnotežu. “Ne bi me mogla priuštiti”, grandiozno reče. ***** Odjevena u čednu svilenu haljinu boje vina, Loene preplete prste u krilu i pogleda preko

salona u svog starog prijatelja, čarobnjaka Naina Keenwhistlera. Vremena su se promijenila. Nekad su zajedno sudjelovali u pustolovinama kao članovi Družine šašavih pustolova. Sad su prvenstveno raspravljali o trgovini i politici. “Tvoj plan dobro zvuči, Nain. Računaj na mene.” Čovjek se zadovoljno nasmiješi. “Nećeš požaliti investiciju, Loene. Ne samo da je tržište za chultsku tikovinu i mahagonij u porastu, nego će naš poduhvat pomoći pri uspostavi veza s Lantanskim otokom. Gusarstvo duž obale se pogoršava, a Lantan nam nudi luku u zamjenu za nešto dodatne zaštite njihovih ribolovnih voda.” “Postao si pravi političar, Nain”, reče Loene vješto ga prekinuvši komplimentom. U pričama je uživala, no Nainovo recitiranje političkih pitanja nije je zanimalo. “Ovdje si od podneva. Jesi li objedovao? Ne? Nisam ni ja. Možemo razgovarati za ručkom.” “Rado ću ostati.” “Dobro.” Loene ustane i posegne za izvezenom uzicom zvonca. “Obavijestit ću Gravesa.” Sluga ne odgovori na njezin poziv. Loene ponovno pozvoni, a lice joj se smrkne. “Graves je uvijek vrlo hitar. Mislim da ću provjeriti što ga je zadržalo.” Ode do kuhinje i gotovo kao uljez zastane na vratima. Od dana kad je kupila ovaj mali dvorac, rijetko se približavala toj prostoriji. Pogled joj preleti preko brižno održavane kuhinje. Sve je bilo na svom mjestu, osim jedinog stanovnika. Graves je ležao na radnom stolu od borovine, pored zdjele s jabukama koje su čekale guljenje i tijesta za pecivo koje se odavno osušilo i postalo prozirno. Buzdovan mu je još uvijek bio obješen o pojas, a nož mu je ležao unutar dohvata, pokraj prepolovljene jabuke. Strah naraste u Loenei i ona kao mjesečar prijeđe preko besprijekomog poda. Posegne za njegovom lijevom rukom i okrene je. Na hladnom je dlanu njezinog najstarijeg i najpovjerljivijeg prijatelja blistala harfa i mjesečev srp. Loene padne na koljena pored kuhinjskog stola i rukama zagrli njegovo mršavo tijelo. “Proklet bio, Elliot”, reče tiho. “Trebao si odavno baciti tu značku Harfista u kanalizaciju.” ***** “Zdravo, Jannaxil.” Trgovac poskoči, a dragocjeni svezak kojeg je listao ispadne mu iz ruku. Elaith ‘Zmija’ Craulnobur uđe u sobu i udobno sjedne u stolicu, ispruženih nogu, dok su mu se blijede ruke igrale s malenim bodežom. “Pa stvarno, podigni to”, reče veselo. Jannaxil Serpentil, vlasnik ‘Serpentilovih knjiga i pergamenata’, učini kako mu je rečeno. U šoku podigne knjigu i postavi je na rab stola. Sve dotad, trgovac-jatak osjećao se uvijek relativno sigurnim, unatoč svom riskantnom poslovanju i svojoj lokaciji u surovom i opasnom Lučkom okragu. Vilenjak je nekako prošao kroz zaštitu moći i magije koju je svaki dobar jatak imao. Ovdje, u svom utočištu, Jannaxil nije imao takvu zaštitu. Nadajući se da će steći prevlast nad situacijom, Jannaxil zađe za hrastov stol koji je dominirao njegovim privatnim uredom i spusti se u široku kožnatu fotelju, trudeći se što je više mogao da izgleda kao gospodar svog vlastitog malog svijeta. “Kako si ušao?” upita izravno. “Stvarno, dragi moj. U tvom i mom poslu ima pitanja koja se jednostavno ne postavljaju”, odgovori vilenjak, ležerno prekriživši gležnjeve. “Znam da su određeni papiri došli u tvoje ruke, pisma za zhentarimsko vodstvo u Zhentil Keepu, koja se tiču serije ubojstava?”

“Tako je”, oprezno će jatak. “Volio bih ih vidjeti.” “Svakako.” Jannaxil se podigne iz fotelje i dohvati snop papira s jedne od polica koje su prekrivale zidove ureda. Doda ih vilenjaku, a on ih pomno pregleda. “Tražena cijena je deset srebrnjaka”, prekine jatak tišinu. Trebao je tražiti dva puta toliko. Cjenkanje mu je bila druga priroda, no danas se njegova poduzetnost ublažila zbog reputacije njegova klijenta. Poželi da to jutro nije spomenuo dokumente Elaithovom glasniku. Vilenjak jest proširio glas da će dobro platiti za određenu vrstu informacija, ali svaki dobar jatak trebao bi znati da neke rizike jednostavno nije vrijedno preuzimati. Kad ubojica počne zabadati nos u poslove drugih ubojica, nije se razborito naći u sredini. Elaith položi papire na stol. Zanimljivo, pomisli. Ovdje postoji neka veza, i to važna, no ipak mu je izmicala. Kao što je bio sklon činiti dok bi razmišljao, poigravao se s malim ukrašenim bodežom, nesvjesno ga vrteći spretnim prstima. No, nije mu promaknuo učinak koji je to imalo na jataka. Jannaxilove su oči pratile putanju draguljima optočenog bodeža, promatrajući svaki bljesak i okret s izrazom užasnute opčinjenosti. Ruke su mu ipak mirno počivale na stolu, s debelim prstima raširenim kao da su spremni posegnuti za dobitkom unatoč riziku. Pohlepa. Elaithu se to sviđalo kod ljudi, a Jannaxil, jedan od najboljih jataka u Waterdeepu, imao je te kvalitete na pretek. Zdepast i lukav, mali je debeljko mogao poslovati s najgorim ološem Lučkog okruga i istovremeno raspravljati o rijetkim svescima s najučenijim mudracima nekoliko kraljevstava. Elaith ga je smatrao vrijednim kontaktom i često je poslovao s njim. Namjeravao je platiti traženu cijenu, no nije vidio razlog zbog kojeg se najprije ne bi malo zabavio. “Vrlo vrijedno”, ponovi Jannaxil, ovaj put s manje uvjerenja. “Kome?” upita vilenjak. “Cehu ubojica?” Jannaxil problijedi i upre prstom u papire na stolu. “To je prepiska za Zhentil Keep. Takve se ne pojavljuju svaki dan u Waterdeepu”, zafrflja. “Raritet”, dopusti Elaith. Kruženje bodeža se uspori. “Dobra prilika. Vrijede mnogo više od deset srebmjaka”, ustraje Jannaxil nanjušivši moguću prodaju. Bodež nastavi svoj ples. “Ne znam zašto.” “Pa, vjerojatno postoji nagrada za te papire.” “Tko bi ponudio takvu nagradu?” “Gospodari Waterdeepa možda bi htjeli znati da netko iz grada šalje račun Crnoj mreži za usluge ‘zhentarimskog iznuditelja’”, predloži jatak. Pozvao se na moćno, ali tajanstveno vijeće koje je vladalo gradom, nadajući se da će time osnažiti i ozakoniti svoju prodajnu cijenu. Napokon, tržište za ukradene dokumente te vrste i nije bilo veliko. “Gospodari Waterdeepa?” Elaith prasne u iskreni smijeh. “Hoćeš li im ti reći za to ili ću ja?” Čovjekovo lice dobije tamnocrvenu boju. Obeshrabren i ponižen promrmlja: “Dobro, onda, uzmi te papire. Imaš više koristi od Zhentarima nego ja.” Čim su mu riječi izašle iz usta, Jannaxil shvati svoju pogrešku. Prekasno. Bez kolebanja i bez propuštenog okreta, bodež bljesne prema njemu. Vrisak odjekne praznim dućanom. Elaith je bio poznat po svom posvemašnjem preziru prema zlim vladarima Zhentil Keepa i članovima mračne mreže koja je grad opkoljen crnim zidinama koristila kao jednu od svojih glavnih baza. Za vilenjaka, to je imalo više veze sa stilom nego sa savješću: Ni Zhentili ni Zhentarimi nisu imali ni jedno od toga. Unatoč uvredi i bačenom bodežu njegov se osmijeh nije

pokolebao. “Ja ću i uzeti te papire. Hvala ti na darežljivoj ponudi.” Vilenjak ležerno odmakne snop na sigurno, podalje od lokve krvi koja se počela širiti po stolu. Ugura papire u svoj ogrtač i ustane da bi otišao. Tad, kao da se tek sjetio, posegne za drškom svog oružja. Bodež je stajao uspravno, duboko zabijen u drvo, pribivši Jannaxilovu lijevu ruku čvrsto za stol. Elaith obujmi dršku prstima i nagne se prema prestravljenim jatakovim očima. Znoj je curio po Jannaxilovom licu dok je potpuno hipnotiziran zurio u Elaitha kao da je vilenjak stvarno zmija po kojoj je nazvan. Mjesečev vilenjak ugura zlatnik ispod prstiju unakažene ruke. “Ovo će ti trebati za klerika”, primijeti. Zahihotavši se na vlastitu okrutnu šalu, iščupa oružje i krene. Drugi bolni vrisak pratio ga je do uličice iza ‘Knjiga i pergamenata’. Knjiška je ulica sredinom dana bila prometna, a Jannaxilovi su urlici privukli gomilu do prednjeg ulaza u knjižaru. Elaith je čuo ljude kako mrmljaju i viču o tome što se moglo dogoditi i što bi mogli poduzeti. Uličica je također bila puna, kao i mnoge uličice u Lučkom okrugu, raznovrsnih prevaranata koji su obavljali svoje prljave poslove. Čak su se i najcrnji lopovi stopili sa sjenama kad je vilenjak prolazio. ***** “Danas je potražnja za rijetkim knjigama vrlo velika”, primijeti Danilo, pokazujući rukom na grupicu ljudi koja se skupila ispod skromnog znaka ‘Serpentilovih knjiga i pergamenata’. “Većina ih odlazi”, reče Arilyn primijetivši oprezne izraze na licima promatrača i brzo raspršivanje gomile. “Što god se tamo dogodilo, izgleda da je završilo.” Sam je dućan bio skromna građevina izradena od pješčenjaka. Jedina ekstravagancija bila su bogato izrezbarena vrata izrađena od nekog egzotičnog tamnog drveta. Kad je prišla bliže, Arilyn je na velikim vratima primijetila vratašca koja su prekrivala prozor izrezan na visini očiju. Ta su vratašca bila širom otvorena, otkrivajući police i škrinje s trgovčevom robom, no sama su vrata bila zabravljena zasunom. Arilyn glasno pokuca na dovratnik. “Zatvoreno”, začuje se glas iza nje. “Dođite neki drugi dan.” “Moj posao ne može čekati.” “Pa, morat će!” Arilyn stisne ruku u šaku i ponovno pokuca, ovaj put glasnije. Posljednja dvojica koja su se još zadržavala pokraj dućana razmijene nesigurne poglede i odu. “Odlazi!” “Vrlo rado, čim obavim posao zbog kojeg sam došla.” Mrmljajući sebi u bradu, niski debeljuškasti muškarac izađe iz stražnje prostorije i dogega se do vrata. Unatoč svojoj prilično nedostojanstvenoj visini, trudio se izgledati ljubazno. Odjeća mu se sastojala od pažljivo iskrojene tamne odore preko koje je nosio rastvorenu učenjačku halju ozbiljne crne boje kako bi naglasio da je istovremeno uspješan trgovac i učen čovjek. Crna mu je kosa bila nauljena i zaglađena, a okruglo mu se lice utopilo u masti. Trenutačno je izgledao blijedo i povučeno, a jedna mu je ruka bila umotana u slojeve gaze. Pogled mu prezrivo preleti preko Arilynine krinke seljačkog momka. “Kakav bi to tvoj posao mogao biti tako važan?”

“Tražim Jannaxila.” “Što hoćeš od mene?” Arilyn podigne ugljenu skicu koja je prikazivala lopova Bartha. “Poznaješ li ovog čovjeka?” Trgovčeve se sitne okice skupe u proreze. “Ne izgleda kao osoba koja bi kupovala knjige. A ni ti, što se toga tiče. Odlazi i prestani tratiti moje vrijeme.” “Pazi sad, dobri čovječe”, reče Danilo, rukom se poigravajući sa svojim privjeskom i jasno ističući perjanicu obitelji Thann. “Imamo dobre razloge zbog kojih tražimo tog čovjeka i savjetujem ti da surađuješ.” Plemićev je ton bio krajnje bahat, s arogantnim stavom osobe koja je navikla na poslušnost. Jannaxil odgovori instinktom rođenog ulizice. Povukavši zasun koji je zaključavao ulaz u dućan, uvede ih unutra mrmljajući isprike i neprestano se klanjajući onoliko duboko koliko mu je to dopuštao njegov debeli stas. Jatak odvede Danila i Arilyn u stražnji ured. Prostorija je bila okružena policama punim rijetkih knjiga od kojih su mnoge bile optočene dragim kamenjem i metalima. Arilyn odbije piće i sjedne u ponuđenu stolicu ispred trgovčevog hrastovog stola. Danilo odbije oboje, radije se naslonivši na policu krcatu knjigama. “Malo ću prelistati, ako ti ne smeta”, reče Jannaxilu. “Naravno.” Jatak zauzme fotelju iza stola. Arilyn uhvati pogledom malu nazupčenu rupu, vidljivu u ulaštenom drvetu. Jatak opušteno postavi tintamicu iznad rupe i spusti zamotanu ruku u krilo. “Što mogu učiniti za obitelj Thann?” pompozno upita. Neizgovoreni dodatak ‘ovaj put’ jasno mu je odjekivao u glasu. Arilyn izvuče zlatnu burmuticu iz nabora svog ogrtača i podigne je. “Jesi li ovo već vidio?” Čovjek slegne ramenima. “Moguće. Zlatne burmutice te vrste dovoljno su česte.” “Malo ih nosi ovaj znak.” Arilyn smjesti kutijicu na stol ispred njega i kucne o glatku runu urezanu na poklopcu. “Znaš li ovaj simbol?” “Područje moje stručnosti su knjige i rijetki dokumenti”, reče čovjek važno. “Ne možete očekivati da znam oznake svakog čarobnjaka u Faerunu.” Arilyn se nagne naprijed. “Vidim da si učen čovjek”, reče ugodnim glasom. Jannaxil nagne glavu, skromno se složivši. “U suprotnom ne bi mogao znati da je ovo oznaka čarobnjaka.” Njezina strijela pogodi metu i živac zatreperi ispod čovjekova oka. “Što bi drugo mogla biti takva oznaka?” “Doista, što drugo?” Arilyn spusti skicu pored burmutice. “Siguran si da nikad nisi vidio ovog čovjeka?” Jannaxil podigne sliku i prouči je. “Hmm. Kad bolje razmislim, vjerujem da je kupio knjigu prije nekoliko mjeseci. Platio je razmjenom.” “Ovom kutijicom?” upita ona. Čovjek se udvomo nasmiješi i raširi prste zdrave ruke kao da želi reći ‘dobro, uhvatila si me’. “Ove su knjige vjerojatno vrlo skupe”, reče Danilo, podižući pogled s ukrašenog sveska. “Sumnjam da si dobro prošao u tom poslu.” “Kutijica je vrlo neobična”, obrani se Jannaxil. Posegne za burmuticom i podigne obrvu tražeći dopuštenje. Arilyn uljudno kimne. Jatak podigne poklopac, obilato se posluži burmutom i ušmrče s užitkom. “Ah. Najbolji koji sam ikad probao.” Iz ladice izvuče veliki komad pergamenta i stavi ga na stol, pa istrese ostatak burmuta na njega tresući kutijicu kako bi je do kraja ispraznio. Zatim zatvori poklopac i pruži je Arilyn. “Uzmi malo.” Poluvilenjakinja

znatiželjno otvori kutijicu. Bila je do vrha puna. Arilyn je odloži. “Vidiš?” Jatak dobaci Danilu trijumfalni pogled. “Predmet je prilično vrijedan. Čarolija je vrlo jaka.” “I mora biti”, reče Arilyn. “Kutijica je pripadala čarobnici Perendri.” Jannaxil na tu objavu odgovori vješto hineći iznenađenje. “Da nisi možda dobio još nešto njezino - u razmjeni?” “Nije vjerojatno.” Čovjek zastane i razmisli. “Naravno, budući da nisam znao da je ovo ukradeno, moguće je da je još nešto njezinog došlo u moje ruke. Ne bih znao, ja trgujem knjigama, molit ću lijepo. I, kao što je istaknuo mladi lord Thann, mnoge su moje knjige vrlo vrijedne. Povremeno razmijenim koju knjigu jer su učenjaci poznati po manjku gotovine. Uzmem što god mogu za robu koju primim.” “Smiješno, ali ja našeg Bartha ne bih smatrao nekim učenjakom”, blago reče Danilo. “Žeđ za znanjem može prebivati i u najskromnijem čovjeku”, pobožno reče jatak. “Naučio sam zanemarivati vanjski izgled.” “To je mudro, siguran sam”, reče Danilo. Podigne mali svezak s kožnim koricama i baci pogled na stranice. “Koji je ovo jezik?” “Turmitski.” Jannaxil se oštro zagleda u plemića. “Ta knjiga nije na prodaju.” Kimajući glavom, Danilo spusti knjigu i uzme drugu. “Kako je taj čovjek došao do burmutice?” upadne Arilyn. “Tko zna?” “Naš je čovjek rekao da ju je dobio od vilenjaka”, uslužno reče Danilo. “Doista čudno. Pokušao nam je reći vilenjakovo ime, ali je umro.” On slegne ramenima i podigne knjigu s koricama izrađenim od finih drvenih intarzija. “Vilenjaka?” suho prošapće jatak. “Da, tako je rekao. Barth je imao i partnera”, napomene Danilo podižući pogled s knjige. “Čovjeka po imenu Hamit. Jadnik je dobio bodež u leđa.” Jannaxilove se oči rašire od čiste panike, a plemić nastavi naizgled pogođen grižnjom savjesti: “Oh, žao mi je. Bio ti je prijatelj?” “Ne”, brzo će jatak. U čovjekovim se očima upali svjetlo i dok je bacao pogled na ruku u krilu, na licu mu se pojavi prepreden izraz. “Čarobnicu Perendru zaklao je Ubojica Harfista, zar ne?” “Moguće je”, reče Arilyn. “Što će se dogoditi tom ubojici ako ga pronađete?” Arilyn ga čvrsto pogleda, prepustivši mu da sam pročita njezine namjere. Radoznalo ju je gledao, no tad se njegovo okruglo lice smrači, a pogled mu se spusti na stol. Nakon trenutka tišine, reče ravnim glasom: “Bojim se da vam ne mogu pomoći. Biste li me sad ostavili?” Mrmljajući zahvalu, Arilyn ustane i krene prema izlazu. Danilo spusti knjigu koju je listao, lijeno se protegne i krene za njom. “Od njega baš nismo mnogo saznali”, zabrunda Arilyn dok su hodali niz Knjišku ulicu. “Ne bih rekao.” Nešto u kicoševom samozadovoljnom tonu zaustavi je usred koraka. “Što smo to dobili?” “Ovo.” Danilo pokaže knjigu uvezanu u običnu smeđu kožu. “Što je to?” “Jannaxilova poslovna knjiga.”

Trinaest Arilyn skine kapu i provuče rukom kroz kosu. “Čekaj malo, da ovo shvatim. Ukrao si njegovu poslovnu knjigu?” “Zašto ne?” blago reče Danilo gurajući knjigu natrag u svoju vreću. “Kome se može požaliti? Pregledat ćemo je tijekom ručka, može? U blizini je krčma koja služi izvrsnu prženu ribu.” “To je bio glupi rizik.” Kicoš se naceri. “Ljutiš se samo zato što se nisi ti toga sjetila.” “Možda si u pravu”, prizna Arilyn. “Kako si uspio? Nisam vidjela kad si je iznio iz dućana”, reče dopuštajući mu da je vodi niz ulicu. “Hvala”, reče on kao da mu je upravo uputila kompliment. “Ah, evo krčme. S prikladnim imenom, ‘Prijazni iverak’.” Danilo je uvede u malu točionicu koja je već bila puna ljudi i prodomih mirisa piva i pržene ribe, pa namči za oboje. Brzo je pojeo, pažljivo obrisao prste od masnoće i izvukao knjigu. U njoj su bili uredni stupci, ispunjeni nekim omamentalnim istočnjačkim pismom. “Znaš to čitati?” upita Arilyn. “Još ne.” Danilo baci jednostavnu čaroliju za raspoznavanje jezika. Pred njegovim očima ukrašene se linije na stranici pomaknu i promeškolje, preslagujući se u zajednički jezik. “Zamisli!” reče zadivljeno. “Djeluje!” “Dosjetljiv si ti momak, zar ne?” napomene Arilyn, oštro ga promatrajući. “Povremeno, ali najčešće slučajno”, reče on. Okretao je stranice knjige, površno ih pregledavajući. Nakon nekoliko trenutaka podigne pogled. “Mislim da ti se ovo neće svidjeti.” “No?” Danilo gurne knjigu bliže Arilyn i okrene stranicu na sredini knjige. “Pogledaj ovu stavku. Elaith Craulnobur kupio dvadeset nebrušenih safira.” Okrene nekoliko stranica i pokaže ih. “Ponovno njegovo ime. Prodao je knjigu s čarolijama. Ovdje je kupio cledwyllski kipić, a na ovaj je datum stvarno bio raspoložen za kupovinu. Na posljednoj stranici je zabilješka u vezi upita kojeg je postavio.” Danilo se zagleda u Axilynine oči. “Čini se da je naš dobri vilenjak redoviti kupac.” “To ne znači nužno da je on vilenjak kojeg tražimo”, istakne Arilyn. “Ne budi tako sigurna.” Danilo okrene nekoliko stranica unatrag. “Na ovaj je datum jatak primio isporuku rijetkih kovanica od Elaitha Craulnobura. Kovanice je isporučio čovjek po imenu Hamit kojem je izdao primku. Mogu li sad reći ‘Rekao sam ti’, ili da pričekam dok ne budeš naoružana?” “Dobro, dokazao si svoje”, zaključi Arilyn, “ali kako si to napraviol Svaki put si točno znao kamo trebaš okrenuti.” “Kad imaš praznu glavu, draga moja, lako ju je napuniti raznim nesuvislicama. Imam izvrsno pamćenje, uz ostale talente.” “Ali...” “Ah! Slušaj ovo! Ovo iješava stvar, rekao bih.” Ton mu je bio toliko trijumfalan da si je Arilyn dopustila zbunjenost. Sa sve većom ga je nevjericom slušala kako čita popis robe primljene od Hamita, popis koji je uključivao i začaranu burmuticu. Ona ustane od stola i baci nekoliko novčića za svoju nepojedenu ribu. “Kamo sad idemo?” umorno upita kicoš.

“U posjetu Elaithu Craulnoburu.” Odjednom pun energije, Danilo skoči od stola i krene za poluvilenjakinjom iz krčme. “Arilyn, to nije dobra zamisao. Njemu se neće svidjeti ono što mu namjeravaš reći, a ne zovu ga ‘Zmija’ bez dobrog razloga.” “Mene su i ružnije nazivali.” Danilo je zgrabi za ruku i okrene je licem prema sebi. “Čekaj! Imam bolju zamisao. Zašto ga ne predamo vlastima?” “S kojim dokazima?” To ga zaustavi. “Pa, što je s onom dvojicom? Barthom i Hamitom? Obojica su ubijeni. Jedan magijom, a drugi bodežom.” Arilyn se izvuče iz plemićeva stiska i odlučno krene natrag prema Gujinoj ulici. “Nema nikakvih dokaza za to da je Elaith Craulnobur odgovoran za smrt te dvojice.” Danilo podigne ruke. “Što bi te uvjerilo? Potpisano priznanje?” “Dosta!” prasne ona zabivši mu prst u gmdi. “Nemam vremena za raspravu. Ja idem. Ti možeš ići ili ne moraš, kako hoćeš. Ako se bojiš, ostani ovdje.” Danilo prezrivo šmrkne. “Ne bojim se vilenjaka, ali ne sviđa mi se druženje s takvim lopovom.” “Sad si u društvu osumnjičenog ubojice”, istakne ona. “Ah, ali razlika je ogromna, draga moja”, odvrati Danilo uz samozadovoljni cerek. Pođe s Arilyn, lupkajući ulaštenim čizmama po kamenim ulicama dok je držao korak s njom. “Potpuno različite dimenzije. Ubojica je živopisno zanimanje i stoga gotovo ugledno. Bilo kako bilo, od ove će pustolovine nastati jako zanimljiva pjesma.” “Pravi bard”, zadirkivala ga je. “Samo se nadam da ću dovoljno poživjeti da stignem otpjevati tu baladu”, prokomentira on neobavezno. U njegovoj je šali bilo dovoljno istine da se Arilyn trgne. “Potrudio si se da mi vratiš moju sjenku, za što sam ti zahvalna”, reče ona. “Molim te, nemoj osjećati da si obvezan ostati zbog mene.” “Čini se da si zaboravila da i ja imam interesa u pronalaženju tog ubojice”, podsjeti je Danilo. “Jednom me pokušao ubiti, znaš. Možda je od onih upomih tipova.” “Već si jednom pobjegao od ubojice”, reče Arilyn. “Odjednom si željan suočavanja s njim?” “Ustvari”, prizna.on, “ne. Nadao sam se da ću biti u blizini kad ga ti uhvatiš. To bi trebala biti prava predstava.” Nakon Arilyninog prezrivog šmrcanja, on doda braneći se: “Pa, netko mora biti tamo da zabilježi događaj za još nerođene generacije. Možeš li se sjetiti boljeg sredstva od balade ili osobe prikladnije za taj zadatak od mene?” “Da.” Ovaj put se činilo da su Arilynine riječi probile plemićevu debelu kožu. Izgledajući krajnje uvrijeđeno Danilo utihne i dopusti poluvilenjakinji da se pozabavi poslom. Ubrzo su našli put do Gujine ulice, gurajući se kroz gužvu i zaobilazeći kioske i ulične zabavljače koji su izranjali uokolo kao gljive nakon ljetne kiše. Kad su stigli do Elaithove krčme, dočekao ih je novi znak koji je visio iznad vrata. ‘“Skrivena oštrica’, ha?” promrmlja Danilo. “Jako umirujuće.” Arilyn se nije zamarala s odgovorom. Promarširala je kroz krčmu - ovaj put je Elaithov divovski vratar nije pokušavao zaustaviti - i uletjela kroz vrata vilenjakova ureda. On je sjedio za svojim stolom, listajući dostavnice, i uljeze je dočekao ledenim pogledom. Istog trena privlačno mu se lice preuredi u osmijeh iznenađene dobrodošlice.

Arilyn bez riječi baci burmuticu na stol. Elaith je ovlaš pogleda i blago reče: “Oh, dakle tu je završila. Bi li mi htjela reći gdje si je pronašla?” “Znaš li čovjeka po imenu Barth?” upita Arilyn. “Da. Više-manje sam mislio da ju je Barth ukrao. Neumjereno je volio burmut i nije bio zadovoljan kadje njegov partner prodao burmuticu. Barth je mrtav, pretpostavljam?” “Vrlo.” “Dobro. Platio sam znatnu sumu za čaroliju koja ga je ubila. Uvijek umiruje saznanje da si dobro potrošio svoj novac.” Arilyn uzdahne zbunjena vilenjakovim priznanjem. “Ti si ga začarao tako da umre ako pokuša otkriti tvoje ime. Zašto?” “Draga moja, mislim da je to očigledno. Ponekad je potrebno zaposliti čovjeka kao što je Barth, ali svakako nije pametno to oglašavati.” “Forma se mora očuvati”, primijeti Danilo bez sarkazma, ali nitko ne obrati pažnju. “Zašto me Barth pratio?” upita Arilyn. “To je prilično duga priča”, reče Elaith. “Hoćeš li sjesti?” “Ne.” “Kako želiš. Vjerujem da znaš čovjeka po imenu Harvid Beomigarth?” Arilyn se uspravi i prekriži ruke. “Pomalo.” “U prošlosti sam nekoliko puta zaposlio njega i njegove ljude, u slučajevima kad profinjenost nije bila nužna. Prije nekoliko mjeseci čuo sam njegovo buncanje o ‘vilenjačkoj djevojčuri’ koja se bori dvoračnim zahvatom. Zaklinjao se da će te pronaći i izravnati neke imaginame račune. Budući da sam bio znatiželjan i htio saznati više o tebi, zajedno s njegovom bandom poslao sam i svog čovjeka.” “Bartha.” “Naravno.” Arilyn stavi obje rake na Elaithov stol i nagne se prema njemu licem punim tihe prijetnje. “Zašto?” ponovi. Elaith je šutio jedan trenutak. “Poznavao sam samo jednu etriel koja se tako borila. Mislio sam da si Z’Beryl.” Arilyn ustukne. Ništa je nije moglo pripremiti za taj odgovor. Mutno je bila svjesna Danilove rake oko svog stmka dok ju je vodio prema stolici. “Mislim da bi bilo bolje da mi sve ispričaš”, reče ona zaprepašteno. Elaith Craulnobur ustane i ode do prozora. Ispreplevši svoje dugačke prste iza leđa zagledao se u uličicu kao da bi odgovori na njegovu prošlost mogli biti zapisani u njoj. “Odrastao sam sa Z’Beryl na otoku Evermeet. Rođaci smo, iako daleki. Prije mnogo godina potpuno smo izgubili vezu.” “Pretpostavljam da to ne možeš dokazati”, reče Danilo sa svojeg uobičajenog mjesta iza Arilyn. Vilenjak ga poprijeko pogleda. “Naravno da mogu. Predvidio sam da će se Arilyn vratiti, pa sam određene stvari prenio ovamo.” On otklizi do zidnog sefa, spretno ga otvori i iz njega izvadi dva predmeta zamotana u svilu. Odmota prvi i pruži ga Arilyn. Tihi uzvik pobjegne poluvilenjakinji. Nježno uzme mali ovalni okvir u ruke, ne uspijevajući skinuti pogled s njega. Danilo se nagne preko njezinog ramena. “Tvoja majka?” Arilyn je mogla samo kimnuti. Portret je prikazivao mladu vilenjačku djevu, ne još odraslu etriel, s dugim pletenicama prepletenim svilom boje safira i plavim očima poprskanim zlatom. Pokraj nje stajala je mlađa, sretnija verzija Elaitha Craulnobura. Oboje su bili odjeveni u

obredne halje, srebrne i kobaltnoplave boje - zaručničke halje? Arilyn podigne pogled pun nevjerice prema mjesečevom vilenjaku. Njegov je osmijeh sadržavao drevnu tugu. “Tu je još i ovo”, reče Elaith, odmota ukrašeni mač i položi ga na stol ispred Arilyn. Rune su prekrivale cijelu dužinu oštrice, a bijeli kamen s plavim iskrama sjajio je u njegovom dršku. “To je mjesečeva oštrica!” izlane Danilo upimći prstom. “Ne budi tako iznenađen, mladiću. Ovi mačevi nisu neuobičajeni u mom narodu. Poznajem mnoge koji ih nose ili posjeduju, iako moram priznati da većina tih vilenjaka živi daleko, ili u Evermeetu ili u dalekim predjelima Dolova, blizu mjesta na kojem je stajao Myth Drannor.” “Ti ne nosiš mjesečevu oštricu?” upita ga Arilyn. “Tako je.” “Mislio sam se se vilenjak i mač ne mogu rastajati”, reče ona. “To je istina, no ovaj mač nije aktivan. Sva magija koju je nekoć imao izgubljena je.” Arilynine obrve se namršte. “Nisam sigurna da razumijem.” “Zar ti Z’Beryl nije pričala o mjesečevim oštricama? Ne, vidim da nije.” Elaith se nasloni na rub stola i prekriži ruke. “Prije mnogih stoljeća vilenjaci su izradili prvu mjesečevu oštricu u Myth Drannoru. Iako je to bio čarobni mač, imao je samo jednu ugrađenu sposobnost: mogao je procijeniti karakter. Njime je mogla rukovati samo jedna osoba, a prenosio se s generacije na generaciju. Sa svakom generacijom dodavana mu je nova magična sposobnost koja je proizlazila iz potreba ili prirode nositelja.” Vilenjak zastane i podigne obrvu. “To ti je poznato?” Arilyn samo kimne, ne želeći ga prekidati. “Znaš li koja je bila svrha stvaranja mjesečevih oštrica?” upita on. Ona razmisli, pa odmahne glavom. “Nisam posve iznenađen”, suho reče Elaith. “Učila si od Kymila Nimesina, zar ne?” “Što s tim?” pomalo obrambeno upita Arilyn. “Draga moja etriel, lord Kymil na više načina pripada izumirućoj vrsti. On još uvijek tuguje nad smrću Myth Drannora. Kao i mnogi njegove rase ne može se pomiriti s promjenama koje su preplavile Faerun i promijenile sudbine vilenjačkih naroda. Ako Kymil i zna ulogu koju mjesečeve oštrice imaju u tome, sumnjam da je bio spreman o tome govoriti.” “Ja nisam nikakav učenik i Kymil to zna. Moj je jedini interes ležao u praktičnoj uporabi mača. Kymilovo je vrijeme bilo previše vrijedno da bi ga trošio na lekcije iz povijesti koje se ja ne bih ni trudila zapamtiti.” “Šteta je time i veća”, reče Elaith i uzdahne. “No, da nastavim. Vijeće Myth Drannora predvidjelo je korake koje je bilo potrebno poduzeti kako bi se osigurao nastavak postojanja vilenjačkih naroda u Faerunu. Mi, mjesečevi vilenjaci, na mnogo smo načina najsličniji ljudskoj rasi, a od svih vilenjačkih rasa smo najprilagodljiviji i najtolerantniji. Zbog toga smo i najsposobniji djelovati kao veza između pustinjačkih vilenjačkih rasa i sve dominantnijih ljudi. Odlučeno je da će jedna obitelj mjesečevih vilenjaka dobiti titulu i da će njezini pripadnici postati vladarima otoka Evermeet. Za odabir te obitelji korištene su mjesečeve oštrice, u procesu koji je trajao mnogo stoljeća.” Elaith podigne uspavanu oštricu. “Bio je to jednostavan postupak eliminacije. Kao što znaš, mjesečeva oštrica može prihvatiti ili odbaciti svakog novog nositelja. Obitelj koja je zadržala najviše mjesečevih oštrica tijekom najdužeg vremenskog perioda pokazala je istinsku plemenitost, kao i dokazanu liniju nasljeđivanja. Ona je postala kraljevskom obitelji.” “Što se događa kad mač odbije izabranog nasljednika?” upita Danilo. “Sjećaš se što se dogodilo s tvojim prstom kad si pokušao dotaknuti mjesečevu oštricu?” upita Arilyn. “Au.” Danilo se trzne. “Riskantno nasljedstvo.”

“Upravo tako”, složi se quessir. “Rizik se povećava s prolaskom vremena, jer kako mjesečeva oštrica postaje sve moćnijom, teže je njome rukovati. Malo ih se dokaže vrijednima. Međutim, ne umire svaki nevrijedni nasljednik nakon izvlačenja mača. Ako je on ili ona posljednji član obitelji, zadatak mača - ispitivanje plemenitosti krvne linije - je dovršen, a on postaje neaktivan.” Vilenjakova ruka odsutno dotakne bijeli kamen ugrađen u njegovu mjesečevu oštricu. “Kao tvoj mač”, reče Danilo. “Kao moj mač”, tiho ponovi Elaith. On podigne pogled prema Arilyn i prizna: “Ja sam posljednji od Craulnobura, jedini sin jedinog sina. Mač je došao u moj posjed kratko nakon izrade onog portreta.” Blijedi osmijeh pun samooptuživanja iskrivi mu usta, no ne dotakne se njegovih očiju. “Čini se da je mač znao više o meni nego što sam ja, u to doba, razumio o sebi.” “Žao mi je”, tiho reče Arilyn. “Bilo je i meni. Temeljem izbora mjesečeve oštrice zaruke su poništene. Radije nego da ostanem u Evermeetu i živim s ljagom, odabrao sam otići u Waterdeep i pronaći prikladan položaj za sebe. Ostatak su povijest i...”, vilenjak prekine i ironično se nakloni Danilu, „glasine.” “Sve je to jako dirljivo”, otegne Danilo. “I objašnjava tvoje zanimanje za Arilyn, no, na žalost, gotovo ništa drugo.” “Što još želiš znati?” Danilo podigne Perendrinu burmuticu sa stola. “Vratimo se ovome. Kako si došao do toga?” “Kupio sam burmuticu od jataka.” “Jannaxila.” Elaithove se srebme obrve podignu. “Jako dobro, mladiću. I, također, pretpostavljam da znaš otkudju je on dobio?” “Od Hamita. Čini se da je Waterdeep pravo selo.” “Trenutno sam se sklon složiti s tim”, reče vilenjak, nevoljko odmjeravajući Danila. “Da, na moj su zahtjev Barth i njegov partner Hamit provalili u Perendrinu kuću da nabave jedan određeni predmet - knjigu čarolija. Ona ih je iznenadila, pa su je ubili. Napravili su pogrešku i opljačkali kuću, pa prodali ukradene predmete. Za to sam saznao kad sam ugledao Perendrinu burmuticu u Jannaxilovom dućanu. Kupio sam kutijicu i odnio je kući, pa sam se otišao obračunati s Hamitom.” “Ubio si ga”, napomene Danilo. “Naravno, pobrinuo bih se i za Bartha, no dok sam se bavio Hamitom, ovaj je uzeo kutijicu i otišao u Everesku. Srećom, čarolija je djelovala.” On zastane. “Dotad je već nekoliko Harfista poginulo od ruke ubojice. Iako Perendra nije bila žigosana, nisam smio dopustiti mogućnost da njezina slučajna smrt dođe na moj prag, donoseći sa sobom naziv Ubojice Harfista. Taj mi ogrtač ne bi naročito pristajao.” “Vrlo si otvoren u vezi toga”, reče plemić s primjesom smetenosti. Elaith je izgledao pomalo iznenađeno. “Sigurno si čuo da među lopovima postoji čast. Ubojice imaju sličan zakon.” Vilenjak se okrene prema Arilyn. “Usput, imam neke informacije koje si tražila.” Vrati se do sefa i izvuče nekoliko araka pergamenta, pa jedan od njih doda Arilyn. “Jutros sam nabavio nešto što pripada tebi. Sigurno ne želiš da to dođe u krive ruke.” Arilyn ne shvaćajući pregleda papir. “Ovo je upućeno Zhentarimima u Zhentil Keepu.” “Da. Na to sam naišao dok sam istraživao pozadinu Ubojice Harfista.” Arilyn se nehotice trgne. Elaith s osmijehom poprati njezinu reakciju. “Možda se sad, s obzirom na sve, možemo prestati pretvarati.” “Pretvarati?”

“Daj, molim te”, prekori je on blago. “Doista se divim tvom planu. Vrlo lukavo. Meni ne bi palo na pamet da uredim svoje poslove tako da mogu naplaćivati i Harfistima i Zhentarimima.” “O čemu pričaš?” upita ona zaprepašteno. “Ma, o tvojoj spletki, naravno.” On se nasmiješi. “Genijalna je, iako nije bez rizika. Agent Harfista koji radi za Zhentarime. Kakve god imala mane, Crna mreža uvijek dobro plaća. Kao zhentarimski najamnik pružaš im vrijednu uslugu: istrebljuješ buntovnike, nepoželjne i budale iz njihovih redova. A Harfisti su zadovoljni kad vide da izgoniš gamad s ovog svijeta.” Elaith se naceri. “Harfisti i Zhentarimi napokon ujedinjeni. Kakva prekrasna ironija!” Elaithova se zabava naglo prekine. Vrh Arilyninog mača čvrsto je stajao pod njegovim grlom. “Ja ne radim za Zhentarime”, izjavi ona glasom koji je kipio od potisnutog gnjeva. “Otkud ti takva zamisao?” “Vidi, vidi”, divio se Danilo. “Ipak sam proganjao krivog štakora.” Arilyn mu dobaci bijesni pogled. “Danilo, sad nije vrijeme za...” “Zar ne shvaćaš?” nastavi plemić. “Vilenjak kojeg se spremaš nataknuti na mač je nevin. Mislim, ne možeš reći da je baš nevin, ali nije baš ni kriv. Mislim, hoću reći...” “Pljuni!” “Elaith Craulnobur misli da si ti Ubojica Harfista!” izlane Danilo. “Što naravno znači da on to nije.”

Četrnaest Arilyn polako spusti mjesečevu oštricu. Elaith se uhvati za grlo i obriše kapljicu krvi s mjesta gdje ga je porezala. “Hvala ti za tu dirljivu obranu mog karaktera”, reče Danilu. Okrenuvši se prema Arilyn, vilenjak se duboko pokloni. “Čini se da sam teško pogriješio. Oprosti mi što sam krivo procijenio tvoj karakter, Z’Berylina kćeri. Smijem li objasniti kako je do toga došlo?” “Molim te.” Elaith pokaže rukom na dokument koji je Arilyn još uvijek držala u ruci. “Mislio sam da je ovo pismo pisano tvojom rukom.” “Zašto?” upita Danilo, vidljivo bijesan. “Uz njega je kao prilog poslan račun”, reče Elaith stavljajući dva komada pergamenta na stol. Pokaže na lijevi. “Ovo je račun. A ovo”, doda, pokazujući drugi dokument, “su informacije koje si mi dala o mrtvim Harfistima.” Arilyn se nagne iznad stola kako bi ih pročitala, dok joj je Danilo čitao preko ramena. Na računu za Zhentarime nalazio se popis imena. Sva su joj bila poznata. Posljednje je bilo Cherbill Nimmt, vojnik kojeg je prošli mjesec ubila u Darkholdu. “Ovaj račun sadrži većinu mojih zadataka od prošle godine”, reče ona tihim glasom. “Da, znam”, reče Elaith. Ona usporedi popise. Kao dva stupca trgovačke knjige s primkama, datumi i mjesta bili su poredani u savršenoj ravnoteži. Arilyn se smrzne. Ravnoteža. Za svakog Harfista koji je pao pred ubojicom jedan je zhentarimski agent bio ubijen njezinim mačem. Nijedna strana nije ojačala gubitkom druge. Dok je razmišljala o tom aspektu Elaithova otkrića, u um joj se uvuče sumnja, previše užasna da bi o njoj razmišljala, ali previše uporna da bi je mogla jednostavno zaboraviti. Još uvijek zaokupljen proučavanjem popisa, Danilo ispusti tihi zvižduk. “Bogova mi, netko se jako potrudio da ti smjesti.” “I dobro mu ide”, doda Elaith, pa reče Arilyn: “Vjerujem da Harfisti sumnjaju na tebe i da su poslali nekoga za tobom. Ako im ova takozvana veza sa Zhentarimima padne u ruke, tvoja će krivnja u njihovim očima biti zapečačena. Budi pažljiva.” “Hoću.” Arilyn ustane i ispruži lijevi dlan prema mjesečevom vilenjaku. “Hvala ti na pomoći.” “Tebi na usluzi”, reče on, zakratko polažući svoj dlan preko njezina. S Danilom iza leđa, poluvilenjakinja ode do stražnjih vrata. Na vratima se okrene prema Elaithu. “Još jedna stvar: Kad smo se susreli u ‘Kući dobrog pića’, zamijenio si me sa Z’Beryl.” “Tako je.” “Ipak, nazvao si me drugim imenom.” “Jesam li?” Elaith slegne ramenima kao da to nije važno, pa se okrene prema Danilu. “Usput, naručio sam tvoje ubojstvo. Za svaki slučaj, ako ne uspijem poništiti zahtjev, poduzmi neke mjere predostrožnosti.” Danilo izbulji oči. “Usput?’’ ponovi s nevjericom. Vilenjak je naizgled uživao u kicoševoj zaprepaštenosti. “Napomenuo sam tu zamisao svom starom poznaniku i on je rekao da će se za to pobrinuti.” “Pretpostavljam da nam ne želiš reći ime tog starog poznanika?” upita Arilyn. Mjesečev vilenjak samo podigne obrvu, a ona slegne ramenima. “Samo mi nešto reci. Je li on Harfist?”

Elaith se nasmije. “Nije, sigurno.” Poluvilenjakinja kimne i ostavi se tog smjera ispitivanja. “Usput, zašto si naručio Danilovo ubojstvo?” “Usput”, ošamućeno ponovi Danilo. “Opet taj izraz.” “Ne sviđa mi se naročito”, opušteno reče vilenjak, kao da je to bio dovoljan razlog. “Sad vas molim da me ispričate, imam još mnogo posla.” Arilyn zgrabi Danila za ruku i odvuče ga iz ‘Skrivene oštrice’. Večer se bližila, a kasno popodnevno sunce bacalo je duge sjene. Kicoš se nervozno osvrtao. “Ne misliš valjda da je vilenjak mislio ozbiljno?” upita on kad su se ponovno našli u sigumosti prepune ulice. “Naravno da je mislio ozbiljno, ali sam sigurna da se možemo riješiti bilo čega što nam njegov ‘stari poznanik’ baci na put”, reče Arilyn jednoličnim glasom, brzajući koliko je mogla kroz gužvu. Danilov uznemireni izraz nije nestao, pa ona doda: “Zašto si tako zabrinut? Zar te nikad prije nisu pokušali ubiti?” Danilo šmrcne. “Naravno da jesu. Samo mi se nikad nije dogodilo da se nekom ne sviđam. No, što je sljedeće? Provjeriti tko je taj vilenjakov stari poznanik, pretpostavljam?” “Ne. Pustolovi kao što je Elaith ne bi dugo živjeli kad bi otkrivali imena svojih saveznika”, istakne Arilyn. “Ionako nam to ne bi mnogo pomoglo. Ubojica je vjerojatno iz redova Harfista.” “To si već spomenula”, primijeti Danilo. “Zašto?” Zato što Harfisti i njhovi saveznici djeluju tako da uspostave ravnotežu, pomisli Arilyn. Naglas reče: “Kao što sam ti već rekla, Harfisti su tajna organizacija, a ipak ubojica zna identitet svojih žrtava.” “Ubojica zna mnogo i o tebi, čini mi se”, reče Danilo. “Ne razumijem zašto bi neki Harfist učinio nešto takvo, ili zašto bi se toliko potrudio da te ocrni kao Ubojicu Harfista.” “Ni ja”, reče Arilyn. “I, što ćemo sad? Sad kad nam Elaith više nije glavni sumnjivac nemamo više gdje tražiti.” “Zato moramo osigurati da se ubojica vrati na naš trag”, reče Arilyn. Vitki čarobnjak odjeven u crnu halju okrzne Danila u prolazu, a Arilynine oči zasvjetlucaju. “Tymorina sreća je možda još uvijek s nama”, reče ona tiho. “Vidiš onog mladića koji nosi ogromnu knjigu? Slijedit ćemo ga.” “Zašto?” Danilo krene za njom dok se probijala kroz gomilu. “Obavijestit ću ubojicu o tome gdje me može naći.” “Aha. A zašto si onda još uvijek zamaskirana?” “Elaith je rekao da Harfisti sumnjaju na mene. Moram se držati izvan njihova vidokruga dok ne pronađem ubojicu i ne skinem ljagu sa svog imena.” “Aha. A što ja da radim?” Mladi je čarobnjak kliznuo u krčmu po imenu ‘Pijani zmaj’, s Arilyn i Danilom za petama. “Večeraj nešto”, predloži poluvilenjakinja. Danilo poslušno nađe stol blizu glavnog ulaza i sruši se u stolicu. Praveći se da prati partiju pikada, Arilyn je promatrala u crno odjevenog čarobnjaka dok se smještao za stol. Iz torbe je izvukao bočicu tinte i pero, otvorio knjigu i počeo pisati. Svako malo podignuo bi pogled zureći u prazno i odsutno žvačući vršak pera, da bi se zatim ponovno prihvatio škrabanja. Arilyn se progura kroz gužvu prema mladićevom stolu. Putem konobarici oduzme pladanj, potajno joj gumuvši dovoljno za pivo i još srebmjak uz to. Djevojka spremi novac u džep, koketno bljesnuvši jamicama na obrazima prema zgodnom dečku kakvim se Arilyn činila.

Navikla na takve reakcije na tu krinku, Arilyn joj samo mangupski namigne i nastavi svojim putem. “Smijem li ti se pridružiti?” upita čarobnjaka držeći ispred sebe pladanj prepun piva. “Zašto ne? Dobro društvo i besplatno pivo uvijek su dobrodošli”, stigne odgovor. On uzme kriglu s pladnja kojeg mu je ponudila, iskapi je, pa mahne rukom prema knjizi koja je ležala pred njim. “Svakako mi je dobro došao odmor od mog rada. Ne ide mi dobro večeras.” “Žao mi je što to čujem”, odgovori Arilyn sjedajući i ravnajući se prema migu koji joj je mladić tako očigledno pružio. “Na čemu to radiš? Je li to knjiga čarolija?” Sjajeći od ponosa kao otac koji pokazuje prvorođenog sina, mladić gurne svezak prema Arilyn. “Ne. To je zbirka moje poezije.” Poluvilenjakinja otvori knjigu i prolista je. Na njezinim su se stranicama, pisani naherenim, paučinastim rukopisom, nalazili neki od najodvratnijih stihova koje je ikad pročitala. “To nisu moji najbolji radovi”, skromno izjavi mladić. Čak i bez čitanja njegovih najboljih umotvorina, Arilyn mu je bila sklona povjerovati. Poučniju je poeziju čitala na zidovima javnih nužnika. “Oh, pa ne znam baš”, srdačno slaže lupkajući prstom po stranici. Misli joj odlutaju do bitke u Chelimberskoj močvari. “Ova je balada posebno dirljiva. Ako ikad odlučiš uglazbiti svoja djela, znam prikladnog barda.” Ona baci kratki pogled na Danila koji je zaposleno šarmirao konobaricu čije su prenaglašene obline rastegle uzice njezina steznika. Arilyn šmrkne. Djevojka je izgledala kao kobasica od dva kilograma koju je netko nagurao u ovitak za pola kilograma. “Balada, kažeš?” Mladić se razvedri od njezine pohvale. “Nikad nisam o tome razmišljao”, začudi se. “Stvamo misliš da bi se od ovih stihova mogle napraviti pjesme?” Arilyn odvuče pogled natrag na mladog čarobnjaka. “Zašto ne? Čula sam i gorih.” “Hmmm.” On promisli o tome, pa ispruži ruku u zakašnjeloj gesti predstavljanja. “Hvala ti na prijedlogu, prijatelju. Moje ime je Coril.” “Drago mi je, Coril. Ja sam Tomas”, odgovori Arilyn, srdačno se rukujući. Već je znala njegov identitet. Osim što je bio grozan pjesnik i niži čarobnjak, Coril je bio agent Harfista. Cijenjen kao pronicav promatrač ljudi, njegov je posao bilo prikupljanje i prenošenje informacija. “Dakle, Tomas, što te dovodi ovamo?” upita Coril posluživši se novom kriglom piva. Arilyn nonšalantno zamahne vlastitom kriglom. “Festival, naravno.” “Ne, mislim, što te dovodi ovdje, za ovaj stol?” ustraje Coril. “Oh, razumijem. Trebaju mi neke informacije.” Harfistovo lice gotovo neprimjetno otvrdne. “Informacije? Nisam siguran da ti mogu pomoći.” “Oh, ali sigumo možeš”, navali Arilyn oslikavajući razočarenje i nevjericu na licu. “Ti si čarobnjak, zar ne?” “Jesam”, dopusti Coril, ponešto smekšan. “Što ti treba?” Arilyn otkopča pojas s mačem i položi mjesečevu oštricu u koricama na stol. Zadatak koji je namjeravala staviti pred Corila sigurno će premašiti čarobnjakove ograničene sposobnosti. “Na ovim koricama je nešto upisano. Rekli su mi da je čarobno. Možeš li to pročitati?” upita ga. Coril se nagne naprijed i s velikim zanimanjem prouči oznake. “Ne”, prizna on, “ali ako želiš, mogu baciti čaroliju za razumijevanje jezika na njih.” Arilyn odglumi olakšanje i zahvalnost. “Takvo što je moguće?” “Za određenu cijenu, jest.” Arilyn upeca nekoliko bakrenjaka iz džepa. Iznos, iako bijedan, za ‘Tomasa’ bi predstavljao cijelo malo bogatstvo. Bio je premalen čak i za takvu jednostavnu čaroliju, no veći

bi iznos pobudio sumnju. Zato ona ispruži novac i revno upita: “Hoće li ovo biti dovoljno?” Coril je oklijevao samo trenutak, a zatim kimne i skupi novčiće. Iz nekog zakutka svoje halje izvuče tajanstveni sastojak i zgrbi se nad mačem, mrmljajući riječi čarolije. Arilyn je strpljivo čekala, sigurna da čarobnjak neće uspjeti. Još u prvim danima njezine obuke Kymil Nimesin je i magijom i znanjem pokušao odgonetnuti rune. Ako njegova moćna vilenjačka magija nije uspjela pročitati drevne, zastarjele oblike Espmara, Corilovo bacanje čarolije nije imalo šanse za uspjeh. Pokazavši neobičan mač Corilu, Arilyn je namjeravala poslati poruku ubojici. Budući da je Coril bio kanal za informacije prema Harfistima, te da je ubojica vjerojatno došao iz redova Harfista, novosti o mjesečevoj oštrici mogle bi doprijeti do njega i ponovno ga dovesti na njezin trag. Izgubila je ubojicu u ‘Kući dobrog pića’ zbog Danilove kukavičke izmišljotine, a sad će ga namamiti natrag uz pomoć vlastite smicalice. Nakon nekoliko minuta Coril zbunjeno podigne pogled. “Ne mogu pročitati sve”, prizna. “Što?” Njegove se obrve podignu od iznenađenja zbog njezina oštra tona. “Čini se da su na većinu ovih runa postavljene magične zaštite”, reče braneći se. “Vrlo moćne zaštite.” “Ali možeš pročitati neke?”‚ustraje Arilyn. “Samo ovo.” Jednim tankim prstom Coril opiše najnižu runu, malu oznaku koja se nalazila na dvije trećine duljine korica. “Što piše?” zahtijevala je Arilyn. ‘“Vilinkapija’. A ova gore kaže ‘vilinsjena’. To je sve što mogu pročitati.” On je oštro pogleda. “Otkud tebi začarani mač?” “Dobio sam ga na kockama”, skrušeno reče Arilyn. “Prijašnji vlasnik kleo se da oznake na maču pokazuju mjesto velikog blaga i da samo moram pronaći čarobnjaka koji će mi ih pročitati. Jesi li siguran da ne piše ništa o blagu?” “Potpuno. Barem ne u onom što ja mogu pročitati.” Arilyn slegne ramenima. “Pa, izgleda da sam ipak izgubio tu okladu. Sljedeći put ću biti pametniji, pa dobitak neću uzeti u obliku čarobnih mačeva.” Činilo se da je njezino objašnjenje zadovoljilo Corila. Mladi je čarobnjak izgledao suosjećajno, iako ne dovoljno da bi vratio šaku bakrenjaka razočaranom momku. Još uvijek zapanjena njegovim otkrićem, Arilyn zahvali čarobnjaku i šmugne iz krčme. Um joj se vrtoglavo okretao od silnih pitanja. Što je vilinkapija i što je vilinsjena? Zašto joj Kymil nije rekao za to? Skrene iza krčme s namjerom da se riješi svoje krinke. Velika bačva s kišnicom stajala je pokraj kuhinjskih vrata. Arilyn odbaci kapu i radničke rukavice, pa ledenom vodom spere tamne mrlje s lica. Bilo je vrijeme da ponovno postane vilenjak. Iz torbe izvuče drugu malu posudu ispunjenu blistavom kremom. Razmaže je po licu i rukama i koža joj dobije zlatnu nijansu plemenitog vilenjaka. Istrese kosu tako da pada slobodna i gusta, pa je zatakne za uši, kako bi istaknula zašiljene vrhove. Uhvativši mjesečevu oštricu, u glavi oblikuje sliku vilenjačke svećenice Mielikki, božice šume. Iluzija je bila jednostavna i tražila je samo da njezina plava tunika poprimi izgled dugog talara od crveno-bijele svile, a sama je mjesečeva oštrica postala neupadljivi štap kakvog bi mogao nositi bilo koji klerik. Bila je gotova u tren oka. Namjesti talar tako da joj simbol božice, glava jednoroga, ispravno leži iznad srca, pa se vrati u krčmu. Odavno je naučila da učinkovite krinke ne zahtijevaju velike fizičke promjene. Njezine pravilne crte i neobično pokretljivo lice od nje su napravile prirodnog kameleona, a iluzionistička

moć mjesečeve oštrice pružala joj je potrebne kostime, no transformaciju iz ljudskog momka u vilenjačku svećenicu postigla je najviše kroz govor, držanje i kretanje. Nitko nije mogao primijetiti izrazitu vilenjačku eleganciju svećenice i izjednačiti je s trapavim momkom koji je upravo izašao iz krčme. I tako se Arilyn sigumo uvukla natrag u ‘Pijanog zmaja’. Sjela je za stol pokraj Corilovog, ne privukavši pogled čarobnjaka s kojim je razgovarala prije koju minutu. Naručila je večeru i čašu vina i pravila se da jede. Nije morala dugo čekati. Shalar Simgulphin, bard poznat kao član Harfista, uđe u krčmu i pridruži se Corilu. Arilyn je revno prisluškivala njihov razgovor dok je pijuckala vino. “Pozdrav, Corile. Što te dovodi u ‘Pijanog zmaja’?” upita Shalar spustivši se u stolicu i praveći se da su se slučajno susreli. Coril slegne ramenima. “Ovo je mjesto dobro za promatranje ljudi”, reče neobavezno. Bard utiša glas. “I što si vidio?” “Sve i ništa.” Coril ponovno slegne ramenima. “Mnogo toga vidim, no nemam sredstava da sve to shvatim.” Mala vrećica ispod stola prijeđe iz ruke u ruku. “Možda će ti ovo pomoći”, primijeti Shalar i doda: “Ovaj mjesec ima i malo više.” “I treba”, reče Coril. “Festivalski su troškovi veliki. Već se zbrajaju”, doda značajno. Shalar teško uzdahne. “Radi se o Rhysu Ravenwindu, vjerujem?” “I drugima”, mračnim glasom doda Coril. “Ubojica je ponovno udario, malo nakon zore.” “Tko?” “Čovjek je koristio mnogo imena, no na kraju je bio poznat kao Elliot Graves”, odgovori Coril. Arilynina čaša isklizne joj iz pristiju, a sadržaj se neopaženo prospe po stolu. Upropastila je svoje prijatelje. Smrt Elliota Gravesa bila je na njezinim rukama, kao da ga je ubila vlastitim mačem. Boreći se s očajem, obriše razliveno vino lanenim rupčićem kojeg je donio pažljivi sluga, pa se prisili poslušati sljedeće Corilove riječi. “Graves je bivši pustolov, sad sluga u kući...” “Da, da, znam za njega”, nestrpljivo upadne bard. “Kako se to dogodilo?” “Isto kao i drugi”, zagonetno odgovori čarobnjak. “Međutim, postoji nekoliko razlika. Napad se dogodio za dnevnog svjetla, a čovjek je bio budan. Sigurno je poznavao ubojicu, jer nema znakova borbe.” Shalar provuče obje rake kroz kosu. “Toga smo se i bojali. Ubojica je sigurno Harfist i njegova je pripadnost naširoko poznata.” “Slažem se”, reče Coril. “Kako bi inače prišao tolikim Harfistima bez otpora?” Shalar kimne, pa nevoljko nastavi: “Je li bio još netko?” “Moguće. Poznaješ li pustolovku po imenu Arilyn Moonblade?” “Da. Ustvari, znam za nju. Je li i ona mrtva?” upita bard rezigniranim glasom. “Nisam siguran”, prizna Coril, “no mislim da sam vidio njezin mač ranije večeras. Drevni mač s velikim zlatnim kamenom? Bio je u posjedu mladića koji je tvrdio da ga je dobio na kocki.” Olakšanje preplavi lice Shalara Simgulphina. “Kladio bih se da je momak kojeg si vidio ustvari Arilyn Moonblade. Poznataje po vještini prerušavanja.” ‘'Stvarno.” Coril promisli o tome. “No, to je dobro. Pametno je što putuje prerušena, posebno ako planira odsjesti ovdje, u ‘Pijanom zmaju’.” “Da?” “Vjerujem da će se sutra održati tajni sastanak u vezi tog ubojice, u sobi za sastanke u ovoj krčmi?”

“Tako je.” “Nekoliko je Harfista ovdje uzelo sobe za ovu noć”, objasni Coril. “Ako ubojica namjerava udariti noćas, ovo je vjerojatno mjesto.” Shalar kimne slažući se. “Prekasno je da obavijestimo stražu o toj mogućnosti, no ipak ću pokušati. U najmanju ruku, Harfisti moraju biti upozoreni i oprezni.” On baci pogled po prostoriji. “Vidim ovdje druida Suzoniju, Finolu od Callidyrra, jednog rendžera iz Dolova - mislim da se zove Partrin - i njegovog partnera Cala, za kojeg mislim da nije Harfist. Ima ih još?” Arilyn je s rastućim užasom slušala kako Coril dodaje imena na popis. U svratištu je bilo najmanje šest Harfista. Rijetko se događalo da ih se toliko skupi na jednom mjestu. Zlatna ribica u krigli piva predstavljala bi zahtjevniju metu. Kakva je budala bila! Šaljući znakove ubojici dok joj je on vjerojatno blizu kao vlastita sjena i smije se njezinim jadnim naporima. Vjerovala je da je poduzela dovoljno mjera predostrožnosti da zaštiti Loene i njezino kućanstvo, a ipak je Elliot Graves bio mrtav. Ako ju je ubojica mogao pratiti dok je bila nevidljiva, sigurno može prozrijeti njezine jednostavne krinke. Hoće li joj se rugati i ubijanjem svih Harfista u ‘Pijanom zmaju’? Brzim, istrzanim pokretiina, Arilyn ustane od stola. Ako se još ne može suočiti s ubojicom, barem ga može odvesti s ovog mjesta. Kad se približila vratima, Danilo je uhvati za rub ogrtača. “Oprostite mi, gospo od Mielliki. Je li vaš posao ovdje dovršen?” Arilyn se uz poteškoće usredotoči na kicoša. On se bavio već drugom čašom zzara, a prebujna mu je konobarica sjedila u krilu. “Odlazim”, objavi Arilyn naglo. “Ti možeš ostati ovdje i zabaviti se.” Danilo nježno skloni djevojku s krila i ustane. “Ne želim se zabavljati. Idem s tobom.” Iskrivi lice. “Oh, bože. Ovo je grozno zvučalo, zar ne? U stvari sam htio reći...” “Nema veze”, reče ona rastreseno. “Odlazim iz Waterdeepa. Noćas. Sad. Ako želiš poći sa mnom, požuri.” Danilo je pomno promotri. “Ne govoriš ovo samo meni, zar ne?” upita tihim glasom. Ona mu dobaci pogled pun upozorenja i gurne vrata ‘Pijanog zmaja’, mutno svjesna da je Danilo prati. Na ulici ispred krčme svjetlari su palili ulične svjetiljke. U osvijetljenom krugu stajala su dva muškarca u crno-sivim uniformama Waterdeepske straže. Jedan od njih, čiji ga je privjesak u obliku jednoroga proglašavao štovateljem Mielikki, s poštovanjem pozdravi Arilyn. Ona kimne, pa zastane, s rukom zamrznutom usred geste svećeničkog blagoslova. Prepoznala je obojicu: Clion je bio šarmantni crvenokosi lopov, lak na prstima kao i na jeziku, a drugi je muškarac bio njegova stalna sjenka, Raymid od Voonlara. Prije gotovo petnaest godina, kad su ti muškarci još bili momci na početku karijere, putovala je s njima u družini pustolova. Njihovi su je se talenti duboko dojmili, pa ih je nakon nekog vremena upoznala s Kymilom Nimesinom. Obojica su prošla obuku s vilenjakom na waterdeepskoj Vojnoj akademiji. Njihova prisutnost donese nešto olakšanja uznemirenoj poluvilenjakinji. “Dobro je da je straža ovdje”, reče Clionu. “Nekoliko je Harfista odsjelo u ovom svratištu i bojim se da bi mogli biti u opasnosti.” Stražari razmijene zabrinute poglede. “Govorite o Ubojici Harfista?” upita Raymid. ‘Svećenica’ kimne. “Obavijestit ćemo zapovjednika straže o vašim strahovima”, reče Clion. “Poslat će stražare.” “Poslati? Vas dvojica ne možete ostati?” upita Arilyn. “Ne možemo. Večeras je pogreb Rhysa Ravemvinda. Mi smo članovi počasne straže.”

Arilyn je znala da nije bilo uobičajeno da se gradska straža šalje na pogreb. Ako je straža bila uključena u potragu za ubojicom, možda će joj stari prijatelji dati neke informacije koje će pomoći njezinoj vlastitoj potrazi. “Tužna noć”, napomene ona. “Waterdeep dobro čini kad odaje počast takvom bardu. Vjerujem da je ubojica priveden pravdi?” “Nije nam dopušteno raspravljati o tome, gospo”, odgovori Clion ukočenim, službenim tonom. Arilyn priguši uzdah. Nije imala vremena za takve formalnosti. Vjerojatno će više saznati od njih ako im otkrije tko je, a još više ako ih uhvati nespremne. “Iznenađena sam, Clion, što si me tako brzo zaboravio”, prekori ga, nagnuvši glavu na stranu s lukavim osmijehom na usnama. “A nekoć si se toliko divio mojim dražima.” Šok na njegovom licu bio je gotovo smiješan. “Moja gospo?” promuca on. “Ah, doista sam uobražena”, reče ona teško uzdišući. “Muškarac kao ti, čiji je život ispunjen ženama! Ne može se očekivati da ćeš svaku zapamtiti.” Okrene se prema drugom čovjeku koji je naizgled uživao u nevolji svog druga. “Sigumo me se barem ti sjećaš, Raymid.” Njegov cerek nestane i on je pažljivo prouči prije nego što odmahne glavom. “Izgledaš poznato...” “Imamo zajedničkog prijatelja”, natukne ona. “Majstor oružja?” Shvaćanje zasja na Clionovom licu. “Arilyn!” “Baš ta”, reče ona i peckavo doda: “Stvarno, prijatelju, već sam mislila da si me potpuno zaboravio.” “Teško”, odgovori Clion cereći se dok je prstom povlačio preko ožiljka od noža na nadlanici. “Po ovom sam te zapamtio.” On se brzo uozbilji, dodajući: “To mi također služi kao podsjetnik da ruke ne guram tamo gdje im nije mjesto.” “Tad ne žalim što sam ti dala lekciju”, reče Arilyn. “Malo je bivših lopova primljeno u stražu. Lijepo si napredovao.” “Što te dovodi ovamo, ovako prerušenu?” upita Raymid, uvijek spreman prijeći na posao. “Ili si doista prešla u svećenike?” Obojica se široko nacere. “I promijenila rasu? Teško.” Njezin glas se smrači. “Tražim Ubojicu Harfista kao i vi. Možda ponovno možemo raditi zajedno?” Clion odmahne glavom. “Vjeruj mi, Arilyn, želio bih da ti imamo nešto za reći. Sve što znamo je da moramo otići na sprovod i stajati na straži. Nitko ne zna koga ili što tražimo.” Nenajavljena zvukom koraka, dugačka sjena padne na popločenu ulicu. Raymid podigne pogled. “Ah, dobro. Evo našeg zapovjednika straže.” Arilynin oštri uzdah privuče znatiželjan Danilov pogled. Razgovor je slušao s velikim zanimanjem koje je sad okrenuo pridošlici. Zapovjednik straže bio je mladi vilenjak, vjerojatno pri kraju svog prvog stoljeća života. Koža mu je imala zlatnu nijansu, a kosa bila tamnije zlatne boje i zauzdana na čelu trakom ukrašenom vilenjačkim znakovima. Lice mu je bilo usko, s istaknutim jagodicama i orlovskim nosom, a njegovo se visoko, vitko tijelo činilo elegantnim i gipkim kao trstika. Danilo primijeti kako se ljudskom činila Arilyn, pa čak i čistokrvni mjesečev vilenjak Elaith Craulnobur u usporedbi s egzotičnim zlatnim vilenjakom. Vilenjački se zapovjednik izdvajao držanjem koje je bilo nabusito do krajnosti. Crne su mu oči bile pune golog prezira prema troje ljudi. Vilenjakov crni pogled ponešto omekša došavši do Arilynine zlatne kože i talara od crvene svile. Mnogi su vilenjaci, kao i ljudi, poštovali božicu šume, i vilenjak se duboko pokloni svećenici. “Pozdravi, gospo od Mielikki”, reče.

Crvenokosi čovjek kojem se Arilyn obratila kao Clionu nasmije se na vilenjakovu primjedbu. “No, to bi bilo nešto. Kapetane, htio bih vas upoznati s našom starom prijateljicom. Ovo je Arilyn Moonblade, jedna od najboljih pustolovki s kojima smo Raymid i ja ikad putovali. Arilyn, Tintagel Ni’Tessine.” Naglo se trgnuvši, Danilo se sjeti gdje je čuo to ime. Tintagel Ni’Tessine bio je vilenjak koji je mučio Arilyn tijekom njezinog školovanja u Vojnoj akademiji. On pogleda poluvilenjakinju. Njezino je lice bilo staloženo kad se izravno susrela s Tintagelovim bijesnim pogledom, no u očima joj je bilo opreza, a usne su joj se zategnule. “Poznajemo se”, reče ona ravnim glasom. Zlatni se vilenjak pretvori u sliku i priliku bijesa. “Ovo je bogohulno! Kako se usuđuješ predstavljati kao Mielikkina svećenica, a da i ne spomonem pokušaj da prođeš kao Tel’Quessir.” Njegov prezimi pogled prijeđe preko nje. “Mogu razumjeti tvoju želju da prikriješ svoje stvarno podrijetlo, ali pozlaćena šljaka ne može stvoriti zlato.” Dvojica su stražara s otvorenim ustima i zaprepaštenim izrazima slušala vilenjakovo vrijeđanje. Danila je svrbio dlan od želje da osjeti mač u ruci, no nešto ga je na Arilyninom licu zaustavljalo. “Drago mi je što smo se sreli, Tintagel”, odgovori ona mimo. “Moram priznati da sam i ja ponešto iznenađena tvojim pojavljivanjem. Nema ih mnogo tvoje rase koji nose ovu uniformu.” Vilenjakove se oči skupe i Danilo je mogao samo pretpostavljati da njezine naizgled bezazlene riječi sadrže uvredu. “Moja prisutnost u straži je pitanje časti”, reče on s ponešto obrambenim glasom i izrazom. “Stvamo? Iako do krajnosti poštujem stražu, ne bih si umišljala da ćeš ti o tome razmišljati kao o časnom položaju.” “Sve u svemu, straža je bijedna šala”, pakosno reče Tintagel, ne primijetivši bijesno mrštenje na licima svojih ljudi uzrokovano tim komentarom. “Netko se mora pobrinuti da ona pruži barem privid reda ovoj nezakonitoj hrpi kovanica koju nazivate gradom.” “Ti si taj netko? Kakva sreća za sve nas u Waterdeepu”, reče Danilo s veselim otezanjem u glasu. U vilenjakovoj je primjedbi bilo određenog nenamjemog humora. Waterdeep je ustvari bio dobro uređen i miran grad čiji su zakoni bili provođeni i poštovani. Vilenjakov mračni pogled klizne preko Danila, pa se okrene natrag prema Arilyn. “Moj je otac pogođen u srce u planinama Waterdeepa.” Ruka mu odluta do boka i stegne se oko drška strijele koja mu je visjela o pojasu. Danilo ovlaš ugleda neobično oblikovanu crnu oznaku na drvetu drška. “Posvetio sam život osvećivanju njegove smrti tako da oslobađam grad od gadova kakvi su ubili Feniana Ni’Tessina”, mračno objavi Tintagel. “Vrijedna je to misija”, reče Danilo tonom koji je jasno povlađivao vilenjaku. “Ako ti je svejedno, mi bismo te ostavili da se dalje njome baviš.” Uzevši Arilyn za ruku, odvede je do štala. Poluvilenjakinja pođe za njim, s hladnim uljudim izrazom zamrznutim na licu. “Idem po konje”, ponudi Danilo. Arilyn odsutno kimne, pažnje prikovane za drveno korito pokraj ulaza u štalu. Na jednom je kraju korita stajala ručna crpka. Arilyn dograbi praznu kantu za hranjenje i ode do nje. Napuni kantu vodom i ponovno i ponovno uranjajući skupljene ruke u vodu žestoko istrlja i izriba žlatnu boju s lica i ruku. Začuo se zvuk deranja svile dok je trgala talar, previše nestrpljiva da bi pričekala da iluzija sama nestane. Poluvilenjakinja odbaci uništenu odoru i uspravi se, noseći vlastiti identitet kao prkosnu zastavu. “Mnogo bolje”, reče Danilo i doda joj uzde. “Ta ti nijansa zlatne ne pristaje dobro, a sudeći po primjerku kojeg smo upravo susreli, Tel'Quessir - tko god u Devet paklova oni bili - su

prokleto neugodna svojta.”

Petnaest Unatoč Danilovim prosvjedima, on i Arilyn napustili su Waterdeep i odjahali u noć. Svijetli jesenji mjesec bio je visoko na nebu kad su krenuli prema jugu po liticama iznad Waterbreaka, malog poluotoka od stijena i pijeska koji je stršao u more i štitio južni dio waterdeepske luke. U jasnoj su mjesečini mogli vidjeti stjenovitu obalu ispod sebe i obećanje sigurnosti koje su pružale gradske zidine na sjeveru. Prazno obećanje, pomisli Danilo, s obzirom na sve što se događalo protekla tri dana. Tijekom njihova bijega iz Waterdeepa imao je mnogo vremena za takva razmišljanja. Arilyn je malo govorila dok su jahali, a ovaj put Danilo nije navaljivao. Pružio joj je svu odvojenost i samoću koju je trebala kako bi je u odgovarajućem trenutku uhvatio nespremnu. Noćas ju je planirao natjerati na suočavanje. Plemić se nije radovao tom zadatku, no ako on i Arilyn namjeravaju uhvatiti Ubojicu Harfista, moraju promijeniti smjer svoje potrage. Razgovor s Elaithom Craulnoburom uvjerio ga je da je ujak Khelben bio u pravu: ključ za otkrivanje ubojice bila je mjesečeva oštrica. Danilo poželi da Arilyn može jednostavno reći sve što zna o povijesti mača, no to bi razotkrilo njegovu krinku. Budući da je ona djelovala tako rastreseno, Danilo je na sebe preuzeo da pazi na moguće opasnosti. Unatoč svom svojem bogatstvu i sjaju, Waterdeep je bio isklesan od divlje i opasne zemlje. ‘Divlji sjever’, tako su zlobni južnjaci nazivali to područje i nisu mnogo griješili. Prema sjeveru i istoku od Waterdeepa ležali su plemenitaški posjedi i bogate farme, no južni put odveo je Danila i Arilyn u divljinu. Kad su stigli do grmlja i borova koji su oblikovali udaljene rubove Ardeepske šume, Arilyn zauzda svog konja. “Ovdje ćemo podići logor. Ja idem u lov, a ti se pobrini za konje.” Ne sačekavši odgovor poluvilenjakinja skoči sa sedla, naoruža se malim samostrelom i tobolcem i nestane među drvećem. Dok je postavljao logor, Danilo je pokušavao pronaći način da pokrene razgovor o mjesečevoj oštrici. Razmatrao je i odbacivao jednu zamisao za drugom. Istimari i sputa konje, pa prikupi nešto kamenja i složi ga u krug. Nakon što je u sredini nagomilao drvo, odrezao je dva štapa s rascijepljenim vrhovima do jednake dužine, pa ih zabio u zemlju s obje strane logorske vatre, s namjerom da ispeče ono što Arilynina strelica pogodi. Nešto u samom činu pripremanja logorske vatre pruži mu inspiraciju. Skupljao je komadiće informacija o Arilyn kao dijelove slagalice, a buduća vatra dala mu je konačni, najvažniji dio. Sjeo je pokraj kamenog kruga i počeo čekati poluvilenjakinju. Kad se Ajilyn vratila u logor s nekoliko prepelica, Danilo ustane i nastavi sa svojim zadacima. Baci nekoliko grana u kameni krug, pa posegne u svoju vreću po komadić kresiva. Polaganim i prenaglašenim pokretima sagne se i uperi komadić kresiva prema kamenom krugu. Krajičkom oka pogleda poluvilenjakinju koja prestane rezati grane i mahne rukom kao da ga želi zaustaviti. Namjemo ne obraćajući pažnju na nju, Danilo promrmlja ‘Zmajev dah’. Kresivo u njegovoj ruci nestane, a iz drveta izlete jarki plamenovi šaljući pljusak zlatnih iskri u noćno nebo. Nakon početnog bljeska, čarobna se vatra odmah smiri i pretvori u ugodnu vatricu koja je tiho pucketala. “Nisam li ti rekla da to ne radiš?” Danilo ustane s rukama u džepovima i okrene se kako bi se suočio s razljućenom poluvilenjakinjom. “Možda i jesi”, otegne. “Međutim, ne znam zašto.”

“Ne volim čarobnu vatru i to je to.” Arilyn se prekriženih nogu smjesti na tlo i počne pripremati ražanj. Sa zelene grane ukloni lišće i počne oštriti vrh u oštar šiljak. “Mogu li pomoći?” Poluvilenjakinja mu dobaci prepelice pokazujući da ih treba očerupati. Plemić se hitro baci na posao. Kad je ražanj bio spreman, Arilyn podigne pogled. “Zar nisi već gotov s tim pticama?” oštro upita. Danilo joj pruži prvu prepelicu. Ona je nabode na ražanj i prilično oprezno spusti preko vatre. To će biti dovoljno za početak razgovora. “Stvarno, draga moja”, reče Danilo dok je zaposleno čupao peije s druge prepelice, “ne misliš li da je tvoja averzija prema čarobnoj vatri pomalo budalasta?” “Budalasta!” Arilynine oči bljesnu. Ona sjedne i rukama čvrsto obuhvati koljena. “I ti si mi netko da se možeš razbacivati takvim riječima. Tebi je sve igra. Magija za salonske trikove, a Ubojica Harfista samo tema za tvoje trećerazredne pjesme.” “Moždaje ‘budalasta’ loš odabir riječi”, reče Danilo. Vidjevši da je i druga prepelica spremna, poluvilenjakinja je oduzme plemiću. Sklonivši ražanj s vatre nabode i nju za prženje. Kad je završila, ponovno se okrene Danilu. Lice joj se činilo staloženijim, no vilenjačke su joj oči gorjele od srdžbe i sjećanja na bol. “Čarobna je vatra pošla naopako tijekom Vremena nevolja. Mnogi su poginuli, mnogi dobri ljudi...” Glas joj utihne. “Netko kog si poznavala?” nježno upita Danilo. Arilyn kimne. “U to sam vrijeme putovala s grupom pustolova zvanom Hammerfellova sedmorka. Jedna od njih bila je čarobnica. Pokušala je upotrijebiti čaroliju vatrene kugle protiv ogrea. Cijela je družina nestala u plamenu. Osim mene, očigledno”, zaključi ona gorko. “Pitam se zašto si ti izbjegla?” Arilyn zanemari njegovo pitanje. “Sigurna sam da nisi nikad vidio čarobnu vatru upotrijebljenu u borbi. Ja jesam. Uništenje koje stvaraju ratni čarobnjaci je nezamislivo. Trebao si vidjeti što su Crveni čarobnjaci iz Thaya napravili u dijelovima Rashemena, ili što su Saveznički čarobnjaci napravili Tuiganima tijekom križarskog rata kralja Azouna protiv barbara. Ali, naravno, nitko od waterdeepskog plemstva nije smatrao da je taj rat dovoljno važan...” Arilyn se zaustavi i baci granu u vatm. “Vi ste tako razmaženi, tako zaštićeni, tako opušteni. Ne postoji nikakva mogućnost da me razumiješ, pa zato nemoj tu sjediti i osuđivati me i proglašavati budalastom zbog straha od nečeg što ne možeš nikako pojmiti.” Nekoliko su trenutaka jedini zvukovi bili pucketanje vatre i glasanje sove u lovu. “Vjerojatno si u pravu”, zaključi Danilo. “Malo znam o životu pustolova. Međutim, ipak sam pomalo autoritet što se tiče žena.” Na njegov komentar Arilyn ispusti glasni siktaj. “Ne sumnjam. Tvoja mi stručnost malo znači. Ja nisam žena. Ja sam vilenjakinja.” “Polu-vilenjačka žena. To je dovoljno blizu.” “Stvarno. Bi li mi htio udijeliti neke od tvojih dubokih uvida?” Njezin je sarkazam sjekao kao oštrica bodeža. “Ako želiš”, opušteno reče Danilo i pokaže rukom prema mjesečevoj oštrici. “Recimo, ovaj mač. Ti ga se pomalo bojiš, zar ne?” Arilyn se uspravi, bijesna, upravo kako je Danilo želio. “Naravno da ne! Kako to možeš reći?” “Razmišljao sam o nekim stvarima koje je rekao Elaith Craulnobur. Čini se neobičnim da znaš tako malo o svom maču. Prema svim pokazateljima trebao bi biti sposoban za moćne

magije, a ti jedva da si načela bačvu.” “Mogla sam i očekivati da ćeš upotrijebiti izraz povezan s pićem”, prezimo reče Arilyn. “Ne mijenjaj temu, draga moja. Magija - uključujući i čarobnu vatru - je životna činjenica, pouzdano i moćno oruđe.” “Pouzdano? Ha!” Arilynino se lice zategne od bijesa. “Da si ti vidio svoje prijatelje kako umiru od vatre tijekom Vremena nevolja, promijenio bi mišljenje.” “Waterdeep nije prošao nedimut kroz to nesretno razdoblje”, blago je podsjeti Danilo. “Prema izvještajima, bilo je prilično gadno. Waterdeep je pretrpio ulične borbe sa stanovnicima podzemlja i uništenje pokojeg boga, što je dobar dio grada sravnilo sa zemljom.” “Prema izvještajima?” ponovi ona. “Gdje si ti bio kad se to događalo?” Njegove se obrve iznenađeno podignu. “U podrumu obiteljskog imanja, pijući.” Ona ga prostrijeli pogledom, a on doda braneći se: “To mi se činilo jedinom pametnom stvari u to vrijeme.” Arilyn šmrcne i ušuti. Nakon nekoliko trenutaka baci pogled na svog iritantnog pratioca. On se lijeno izležavao pokraj vatre i promatrao je. Lice mu je bilo puno sućuti, no od svjetlosti vatre sive su mu oči izgledale neuobičajeno pronicljivo. “Budući da se ne slažeš s mojim primjedbama, dopusti mi da dokažem da su moji instinkti ispravni.” “Samo daj”, reče ona. “Skloni ražanj i prođi kroz vatru.” Poluvilenjakinja se zagrcne. “Jesi li potpuno poludio?” “Ne”, reče on ozbiljno. “Mislim da nisam. Poprilično sam siguran da to možeš učiniti a da se ne ozljediš, jer ti inače ne bih predložio. Ustvari, toliko sam siguran, da sam spreman iznijeti ti ponudu. Već me se neko vrijeme pokušavaš riješiti, zar ne?” “Kako pronicljivo.” Danilo podigne ruke. “Ako sam u krivu, otići ću. Noćas.” Arilyn se zagleda u njega. Izgledao je ozbiljno. Kimnuvši glavom, ona se naglo podigne na noge. Spaljene čizme su mala cijena za to da se riješi Danila Thanna. Ona skloni ražanj i doda plemiću obrok koji je cvrčao, pa zakorači ravno u sredinu logorske vatre i prijeđe na drugu stranu. Zapaljene grane zapucketaju joj pod čizmom šaljući iskre posvuda oko nje. Nekoliko komadića zapaljenog drveta i pepela sleti joj na rukav košulje. Ona se brzo pomakne kako bi ih otresla, no druge su joj se iskre uhvatile za nogavice hlača kao male sjajne svjetiljke. Primijeti da tkanina nije ni pocrnjela. Poiuvilenjakinja padne na koljena pored logorske vatre. Gure ruku u plamen i zadrži je tamo. Osjećala je toplinu, ali nije bilo boli. Zatim sjedne na pete i zagleda se u Danila. “Začarao si vatru.” Umjesto odgovora, kicoš posegne u svoju čarobnu vreću i izvuče par rukavica. Navuče jednu i gurne ruku u vatru. Smrad zapaljene jareće kože ispuni zrak. Danilo zguli spaljenu rukavicu i baci joj je u krilo. “Duguješ mi novi par”, mirno reče. Arilyn je zurila u uništenu mkavicu. “Hoćeš li mi reći o čemu se radi?” “Nije li očito? Magijom si zaštićena od vatre. Tragedija Hammerfellove sedmorke, da ne spominjemo tvoju šetnjicu kroz logorsku vatru, to dokazuje. Stvamo, draga moja, inače nisi tako tupava.” U njezinom je smijehu bilo malo veselja. “Oh, to je doista dobro, kad mi ti to kažeš.” “Da se drukčije izrazim: hoćeš li ponoviti vježbu, no ovaj put bez mjesečeve oštrice?” On prekriži ruke i podigne obrvu. Nakon trenutka šutnje, Arilyn podigne ruke kao mačevalac koji priznaje pogodak. Danilo

nastavi: “Zbog svoje averzije prema magiji imaš slijepu točku. Mač očigledno ima jednu sposobnost o kojoj nisi razmišljala. Nije li moguće da ih ima još?” “Pretpostavljam.” “Dakle, da pokušamo saznati koje su?” Arilyn vrati ptice na ražnju natrag na vatru, pokretima osobe koja se odlučno želi pozabaviti praktičnim pitanjima. “Imam važnijih dužnosti.” “Kao, na primjer, pronaći ubojicu.” “Da.” Danilo naglašeno pogledom preleti divljinu koja je okruživala njihov logor. “A zašto smo ovdje?” Arilynina ramena se spuste. “Što god da napravimo, ubojica me i dalje slijedi. Ne zato da me ubije - to je vjerojatno mogao učiniti već stotinu puta - nego kao pijuna u nekoj sablasnoj igri. Ne razumijem njegove motive, no dok to ne shvatim, ne želim biti odgovorna za još mrtvih Harfista.” Ona baci još jednu granu na vatru. “Ovdje nema Harfista koje bi mogao ubiti.” “Je li moguće”, oprezno predloži Danilo, “da te ubojica progoni zbog moći tvojeg mača?” Gorčina preplavi poluvilenjakinjino lice. “Naravno da je moguće. Mač i ja smo nerazdvojni.” “Dodatni razlozi zbog kojih bismo trebali istražiti magiju tvog mača. Kad saznaš što sve može mjesečeva oštrica, moći ćeš shvatiti krajnji motiv ubojice. Kad saznaš motiv, dobit ćeš priliku otkriti identitet zločinca.” Arilyn je s čuđenjem zurila u kicoša. U njegovim je riječima bilo istine, a i ponešto mudrosti. “Kako si došao do toga?” “Prilično lako. Na kraju”, reče Danilo grandiozno, “magija jest moja specijalnost.” On se uspravi uz melodramatičnu gestu. “Stvarno, draga moja. Kad bi mi htjela davati savjete kao ubojica, shvatio bi ih kao da dolaze od stručnjaka. Očekujem da mi pružiš jednako toliko povjerenja.” Podigavši se na noge, on otpleše na panj s druge strane vatre, glumeći uvrijeđenu veličinu. Unatoč samoj sebi, Arilyn se naceri. Općenito, glupost joj nije bila draga, no Danilo je od nje napravio umjetničku formu i podigao je na razinu koja je zahtijevala određeno poštovanje. Danilo uhvati njezin osmijeh. “Što je toliko smješno?” upita mrzovoljno. Poluvilenjakinja trepne. Njegovi zaključci naveli su je da pretpostavi da je njegova glupost samo gluma. Promatrajući ga u ovom trenutku, više nije bila sigurna. Ona izbriše izraz s lica. “Ne mogu se sjetiti. U redu, Danilo, pobijedio si. Saznat ću sve što mogu o maču.” Ustane. “Idemo.” “Sad?” usprotivi se Danilo upućujući čeznutljivi pogled prema prepelicama koje su cvrčale iznad vatre. “Volim biti zaposlena.” I doista, tijekom sljedećih sat vremena bili su vrlo zaposleni. Nakon što su zatrli vatru pepelom, Danilo oko logora postavi jednostavne magične zaštite kako bi zaštitio konje od noćnih grabežljivaca. On i Arilyn se pažljivo spuste preko stjenovitog obronka koji je vodio do mora, pa krenu prema sjeveru, prateći obalu poluotoka Waterbreak. Čak i uz pomoć svjetlosti jasnog jesenskog mjeseca, morali su pažljivo tražiti put preko nazubljenih stijena na obali. Na samom vrhu Waterbreaka stajala je prirodna formacija crnih stijena čiji je donji dio bio potopljen u more. Mali ljuskari držali su se za podnožje stijene, a nekoliko nazubljenih vrhova zabadalo se u nebo poput malih tornjeva. Sve u svemu, pomisli Danilo, izgledalo je kao da je neki pijani čarobnjak pokušao stvoriti minijatumi dvorac. Arilyn posegne u otvor u stjenovitoj formaciji i izvuče malu kožnu kutiju iz koje izvadi

srebrnu panovu sviralu. Dok ju je Danilo zapanjeno promatrao, ona stavi instmment na usne i odsvira nekoliko nota. Srebmi tonovi zazvone preko vode trepereći poput mjesečine. “Zgodna melodija”, primijeti Danilo. “A što ćemo sad?” “Sad čekamo.” Arilyn ga pošalje prema hrpi stijena udaljenoj nekih stotinu metara. On se poslušno povuče i pripremi za čekanje, a ona se smjesti na vrh Waterbreaka i zagleda preko vode s vilenjačkim strpljenjem. Plemić nije mogao procijeniti koliko su dugo zurili u more. Nakon nekog vremena primijeti valić koji je narušio još uvijek srebrnu površinu mora prema jugu. Pretpostavljajući da se čekanje približava kraju, on ustane i otrese lišajeve i pijesak sa stražnjeg dijela hlača. Arilyn izbaci ruku prema njemu, zaustavljajući ga, pa mu gestama pokaže da ostane tamo i šuti. On je ponovno posluša. Valić se pojavi još dva puta, svaki put sve bliže, a onda površinu vode probije sjajna crna glava. Danilo je zapanjeno promatrao veliko biće nalik na tuljana koje je izronilo iz mora. Dok se penjalo na stjenoviti žal pored Arilyn, plemić primijeti da mu tijelo završava nogama, umjesto da se stanji u peraje tuljana. Crne oči sjale su od inteligencije. Stvorenje ispruži ruku, hvatajući Arilyn za podlaktice u tradicionalnom pozdravu pustolova. Na jasnoj mjesečini Danilo je mogao razaznati da su mu ruke kao ljudske, iako pokrivene tamnim krznom, a prsti povezani plivaćim kožicama. “Selkie”, šapne Danilo. Čuo je za ta rijetka stvorenja, ali nikad nije očekivao da će jednog i vidjeti. Njegova se zadivljenost još sto puta poveća kad se selkie odmakne od Arilyn i u trenutku se pretvori u ljudskog muškarca. Nikad nije vidio tako savršenog čovjeka. Preobraženi selkie nije bio viši od Arilyn, no njegovo je blijedo tijelo bilo savršeno oblikovano i moćno. Sjajna tamnosmeđa kosa padala mu je do ramena i uokvirivala glatko obrijano lice, previše muževno da bi se moglo prozvati lijepim. “Zdravo, Gestar”, toplo reče Arilyn. Poluvilenjakinja nije djelovala uzbunjeno zbog preobrazbe, ili selkiejeve golotinje. “Drago mi je, Arilyn. Lijepo te je vidjeti, čak i u ovaj kasni sat”, reče selkie. Baci sumnjičav pogled prema Danilu, a plemić na trenutak ugleda intenzivne oči boje finog plavog topaza. “Onaj čovjek je moj prijatelj i prilično je bezopasan”, umiri ona pridošlicu. “Možeš li poslati upit kroz Vezu? Potrebne su mi neke informacije iz Evermeeta, ako je moguće do jutra.” “Sve za vilenjakinju koja je spasila život mojoj družici.” Arilyn se sa zahvalnošću nasmiješi. “Tražim informacije o mjesečevoj oštrici. Pripadala je vilenjakinji po imenu Amnestria koja je otišla iz Evermeeta prije nekih četrdeset godina. Bojim se da je to sve što znam.” “Trebalo bi biti dovoljno. Odmah ću se za to pobrinuti, a ujutro ću ti poslati obavijest. Budući da se ne mogu tako brzo ponovno preobraziti u ljudsko obličje, doći će Crni Biser.” “Bit će mi zadovoljstvo da je ponovno vidim. Hvala ti, Gestar.” Pustolovi se opušteno zagrle, a selkie se okrene i uroni u more. Danilo se više nije mogao suzdržavati. “To je bio selkie!” Arilyn se okrene prema njemu. “Stari prijatelj. Ovdje ćemo čekati informacije do jutra. Ako ti je hladno, upali vatru.” Plemić kimne glavom. Iako je bio pun pitanja, noć je bila hladna. Počne prikupljati naplavljeno drvo, svjestan da ga Arilyn promatra s veselim osmijehom. “Samo pitaj”, reče ona. “Vidim koliko te košta tvoja šutnja.” Danilo joj se naceri. “Što je Veza? I kako može poslati poruku do Evermeeta i natrag u samo jednoj noći? Je li to magija?” “Ne, nije magija. Veza je mreža selkieja, morskih vilenjaka i razumnih morskih bića koja su vrlo nalik malim kitovima. Svi se mogu kretati zadivljujućim brzinama, a sam zvuk putuje pod

vodom tri puta brže nego zrakom. Podvodne poruke brzo putuju.” “Ali do Evermeeta i natrag?” “Možda upit neće morati toliko putovati. Oni koji služe u Vezi obvezani su na tajnost što se tiče nekih poruka, no možeš zamisliti da među njezinim članovima postoji pravo bogatstvo akumuliranih informacija.” “Oh. A tko je Crni Biser?” “Morska poluvilenjakinja.” “To je moguće? Sumnjam da bih mogao toliko zadržati dah”, začudi se Danilo. Arilyn iznenađeno prasne u smijen. “Morski vilenjaci ne ostaju stalno ispod vode.” “Zanimljivo ime, Crni Biser.” “Shvatit ćeš kad je vidiš. Njezina ljudska majka dolazi iz zemlje s dalekog jugoistoka. Brod joj je potonuo pokraj obale Calimporta i spasili su je morski vilenjaci. Morskih poluvilenjaka ima vrlo malo i Crni Biser mnogo vremena provodi sa selkiejima.” “Vjemjem da selkieji mogu razumjeti njezinu dvostruku prirodu mnogo bolje nego većina drugih bića”, razmišljao je Danilo naglas. Njegova pronicljiva primjedba zapanji Arilyn koja se i sama sa selkiejima osjećala lzuzetno ugodno. “To je istina”, reče ona i odmah promijeni temu. “Ima li još pitanja?” “Da. Rekla si da je mač pripadao vilenjakinji po imenu Amnestria. Tko je to?” Arilyn dugo nije progovarala. Napokon bezizražajno reče: “Moja majka.” “Zar nije Elaith pričao o nekome tko se zove Z’beryl? Mislio sam da je to ime tvoje majke.” “I ja sam mislila.” “Aha.” Tišina je visjela između njih. “Slušaj, zašto ne odspavaš malo?” upita Arilyn nakon nekog vremena. Njezino pitanje uhvati Danila usred zijevanja. “Dobra zamisao.” Slomljeni izraz u Arilyninim očima, u kombinaciji s njegovom vlastitom iscrpljenošću, uvjeri ga u korisnost tog prijedloga. Probudio se dok je nebo još uvijek srebrilo od obećanja zore, zatekavši Arilyn duboko u razgovoru sa Crnim Biserom. Na prvi pogled znao je da to ne može biti nitko drugi. Dalekoistočno naslijeđe morske poluvilenjakinje vidjelo se u nagibu njezinih tamnih očiju i kosi koja joj je padala do bokova kao mokar crni saten. Šiljate su joj uši bile nešto oblije nego Arilynine. Iako je na rukama i stopalima imala plivaće kožice, njezina se bijela koža umnogome razlikovala od pjegave zelene ili plave boje koja je odlikovala većinu morskih vilenjaka. U ranojutarnjem svjetlu golo joj je tijelo sjalo čistim prozirnim sjajem rijetkog bisera. “Nakon smrti kralja Zaora”, reče Crni Biser, “kraljica Amlamil postala je jedini vladar Evermeeta. Njihova je kćer Amnestria poslana u tajni izgon zbog neke privatne sramote.” “To sam vjerojatno bila ja”, tiho reče Arilyn. Glasnije upita: “Kad je točno umro Zaor?” “Na kraju četiristo trideset i druge godine svoje vladavine. Događaj je imao velikog utjecaja na zajednicu morskih vilenjaka, pa ga se i ja dobro sjećam, iako sam bila mlada. Bilo je proljeće, tijekom Festivala visoke plime.” Morska poluvilenjakinja se ugrize za usnicu, računajući. “To bi bila 1321. godina prema ljudskom računanju vremena u Dolovima. Sjećam se i dana; drugi dan chesa.” “Je li ubojica uhvaćen?” “Ne. Amnestrijin je ljudski ljubavnik pogodio i ranio ubojicu koji je ipak uspio nestati bez traga.” “Koje je rase bio ubojica?”

Morska poluvilenjakinja spusti pogled kao da se stidi. “Bio je vilenjak”, prizna. “Da, ali koje rase!” ustrajala je Arilyn. “Ah, to. Zlatni vilenjak. Je li to važno?” “Moglo bi biti”, rastreseno promrmlja Arilyn. Naglo podigne pogled. “Što si saznala o mjesečevoj oštrici?” “Bojim se da se malo zna o njezinim moćima. Izgleda da je Amnestria naslijedila mač malo prije svog izgona, od pratetke čija je obitelj većinu vremena provodila izvan Evermeeta. O povijesti mača više ćeš saznati od mudraca ovdje, na glavnom kontinentu.” Egzotična poluvilenjakinja zastane, pa doda: “Žao mi je što ti nisam mogla donijeti odgovore koje si tražila.” “Odgovorila si na mnoga pitanja.” Arilyn ispruži ruku s otvorenim dlanom. “Hvala ti na pomoći, Crni Biseru.” Druga se poluvilenjakinja nasmiješi i prekrije ponuđeni dlan vlastitom rukom s plivaćim kožicama, pa uz tihi pljusak nestane u moru. Arilyn ostane stajati odsutno zagledana u more. Kad se okrenula, lagano se trgnula kad je vidjela da je Danilo budan. “Pretpostavljam da si čuo.” “Da.” “Možemo se odmah pozabaviti tvojim pitanjima.” “Počinješ shvaćati”, reče plemić s odobravanjem. Ustane i protegne se. “Prvo i najvažnije, zar ni jedan od tih morskih stvorova ne nosi odjeću?” Arilyn izvije obrve. “Od svega što je rečeno, ti si samo to primijetio?” “Bilo je prilično teško ne primjetiti Crni Biser, princezo Arilyn”, reče Danilo uz cerek. “Usput, Vaša Visosti, trebam li kleknuti pred vas ili će biti dovoljan jednostavan naklon?” “Kraljevski su vilenjaci bili Amnestrijina obitelj, a ne moja”, reče ona uljudno. “Ne tvrdim da sam princeza.” Naglo mu okrene leđa. “Molim te, pobrini se za svoj doručak i garderobu što prije možeš. Još jutros se vraćamo u Waterdeep.” “Oh, divno.” Danilo se odmah pozabavi vađenjem odora iz svoje čarobne vreće, razmatrajući pogodnosti svake od njih. “Idemo li nekamo određeno?” “Da.” On s bolnim izrazom i strpljivim uzdahom podigne pogled s gomile svile. “Možda bi mogla biti malo određenija? Tako strašno mrzim biti neodgovarajuće odjeven.” “Crnoštapov toranj.” Na njezine riječi Danilovo lice poprimi neobičan izraz. S tragom crnog humora, ona doda: “Obučeš li se kao čarobnjak, nećeš doživjeti svoju sljedeću čaroliju.” Danilo s gomile odbačene odjeće hitro dohvati košulju od blijedožute svile. “Ovo će divno poslužiti, stvarno.” Nakon nekoliko minuta bio je spreman za polazak. Boje izlaska sunca prošarale su nebo dok su prolazili preko stjenovite obale. “Zašto Crnoštapov toranj?” upita Danilo lako trupkajući pokraj Arilyninih dugih koraka dok su se vraćali prema logoru. “Moram saznati sve što mogu o ovom maču. Pretpostavljam da je učeni čarobnjak najbolji za početak.” “Da, ali u Waterdeepu ima i drugih čarobnjaka, koji imaju više vremena.” “Ne poznajem ni jednog od njih. A Khelbena znam.” “No, stvamo. Khelben Arunsun? On zna biti grozno neugodan”, reče Danilo. “Da, znam”, složi se Arilyn. “No, ako već moram povjeriti svoj mač bacaču čarolija, najbolje da to bude on. On bar zna razlikovati jedan kraj oružja od drugog.” Danilo se naceri. “Zanima me kako bi se velikom čarobnjaku svidjelo da čuje kako ga se naziva ‘bacačem čarolija’.” On se nasmiješi i ispruži ruku. “Slušaj! Imam izvrsnu zamisao. Nema potrebe da oboje idemo u Crnoštapov toranj. Idem sam.”

Arilyn se tako brzo zaustavi da se Danilo u pokušaju da to učini spotakne o kamen. Proučavala ga je dok se saginjao i trljao natučenu potkoljenicu. “Zašto bi to učinio?” upita ona. “Kavalirstvo”, izjavi on, još uvijek se baveći svojom ozljedom. “Nakon svega što si prošla u posljednje vrijeme, mislio sam da bih te mogao poštedjeti susreta sa starom ludom.” “Tvoja je briga upravo dirljiva.” “Naravno da jest”, reče Danilo blistajući. Uspravi se i stavi ruku na njezino rame. “Ti čekaj u gradu. Odmori se i uredi kosu za festival. Što god. Ja ću ući i izaći iz Crnoštapovog tornja prije nego što primjetiš da me nema.” Arilyn ozlojedeno odmakne njegovu ruku. “Khelben Amnsun me poznaje. Zašto misliš da će tebe htjeti primiti?” Danilo je malo predugo šutio. “No?” zahtijevala je ona. “On je moj ujak. Točnije, brat moje majke. Vjeruj mi, moja majka bi ujaka Crnoštapa, nadmaga, ogulila, napunila i ispekla kad bi povrijedio njezinog malog dečka. Nevjerojatna žena.” Danilo se pobjednički nasmiješi. “Kad bolje razmislim, mislim da bi ti se svidjela moja majka.”

Šesnaest Poluvilenjakinjine oči gorjele su od bijesa zbog Danilovog ležernog priznanja. “Zašto mi nisi rekao da si Khelbenov nećak?” On slegne ramenima. “Nisam se sjetio. Ni ti meni nisi rekla da si u rodu s vilenjačkom kraljevskom obitelji”, istakne. “Nikad nismo razgovarali o obiteljskim stablima.” S ozlojeđenim siktajem, Arilyn utihne. Popeli su se uz stjenoviti obronak do logora i pronašli konje koji su mirno žvakali travu. Poluvilenjakinja se bez riječi posveti sedlanju konja. Danilo učini isto i nakon što su uzjahali pruži ruku prema njoj. “Daj mi ruku.” “Zašto?” “Teleportirat ću nas u Crnoštapov toranj. Uštedjet ćemo vrijeme.” “Ne!” Sad je na Danila bio red da se naljuti. “Svih mi bogova, ženo, bar jednom budi razumna.” On se nagne prema njoj i zgrabi je za ruku. Istog trena okruži ih bijelo, mliječno svjetlo. Nije bilo osjećaja kretanja, nikakvog dojma ičeg čvrstog oko ili ispod njih. Arilyn se činilo da lebde u ništavilu, u stanju koje je bilo izvan njezinog razumijevanja ili kontrole. Prije nego što je stigla osjetiti paniku i mučninu koju je očekivala, svjetlo izblijedi, a ispred njih se pojave crni granitni zidovi Crnoštapove kule. “No, je li bilo tako strašno?” upita Danilo. “Ne, nije”, reče Arilyn s trunkom iznenađenja. “Čudno. Od putovanja kroz dimenzije mi je uvijek bilo strašno zlo, sve otkad sam to prvi put probala s Kymilom...” glas joj zamre. Činilo se da Danilo ne primjećuje njezinu rastresenost. On pokuca na kapiju, a bestjelesni glas sluge mu odmah odgovori. “Arilyn Moonblade u posjetu Crnoštapu”, objavi Danilo. Nakon nekoliko trenutaka kapija se otvori, a sam Khelben Amnsun izađe da bi ih dočekao. “Uđi, Arilyn. Uvijek je zadovoljstvo vidjeti te.” Čarobnjakov pogled padne na njezinog pratioca. “Oh, to si ti, Danilo.” “Zdravo, ujače Khel”, odgovori Danilo. “Arilyn je trebala bacača čarolija, pa sam je doveo ovamo.” Obrve Khelbena Amnsuna namršte se kad se okrenuo prema Arilyn. “I ti si poslušala mog prostog nećaka? Nadam se da je ovo važno.” “Moglo bi biti.” Arilyn otpaše korice i pruži mjesečevu oštricu Khelbenu. “Dajem ti dopuštenje da ga dodirneš”, reče s tragom rituala u glasu. “Samo ga nemoj izvlačiti iz korica.” Nadmag prihvati drevni mač i sa zanimanjem ga pogleda. “Zadivljujuće oružje. O čemu se radi?” “Moram saznati sve što mogu o ovom maču i njegovoj povijesti. Možeš li mi pomoći?” “Nisam mudrac, no čarolija za drevno znanje bi mogla pružiti neke odgovore”, reče Khelben gurnuvši mjesečevu oštricu pod ruku. “Slijedite me.” Odvede ih u dvorište. Kad su stigli do tornja, mahne im da krenu za njim i nestane u zidu. Arilyn je oklijevala, pa je Danilo bez formalnosti gurne kroz skrivena vrata. Ona ga prostrijeli pogledom preko ramena. “To sam već radila, znaš.” “Stvarno? Ne bih nikad pogodio.” “Hmmpf.” Poluvilenjakinja izravna ramena i odmaršira u primaću sobu Crnoštapovog tornja. “Dođite gore”, reče Khelben. “Pozabavit ćemo se tvojim mačem u mojoj sobi za čarolije.” Arilyn i Danilo otprate čarobnjaka uz strme spiralne stube koje su se savijale u sredini tornja. Kad su stigli do trećeg, najvišeg kata, našli su se u velikoj radnoj sobi obrubljenoj knjigama. Khelben ih provede kroz nju i otvori hrastova vrata prema dragoj, manjoj prostoriji.

Ispod jedinog prozora u prostoriji stajao je stol, a u sredini sobe, na mramomom postolju, počivao je proročki kristal. U prostoriji nije bilo više ničeg što bi moglo omesti čarobnjaka pri bacanju čarolija. “Pričekajte”, reče Khelben. Spustivši mjesečevu oštricu na stol, nestane kroz vrata. “Komponente za čaroliju”, objasni Danilo. “Svoje potrepštine za magije drži u drugoj prostoriji. Jako je organiziran, naš nadmag.” Khelben se ponovno pojavi, noseći nekoliko omanjih predmeta. “Držite se daljnjeg kuta prostorije”, uputi svoje posjetioce, “i za Mystrinu ljubav, Danilo, pokušaj držati jezik za zubima. Ova čarolija zahtijeva znatnu koncentraciju.” Nadmag stane za stol na kojem je ležala mjesečeva oštrica i rasporedi komponente za čaroliju. Arilyn na trenutak ugleda malu bijelu bočicu koja je nosila Khelbenovu oznaku. Ona se ugrize za usnicu, odjednom zabrinuta zbog hrabrosti svog zahtjeva. Čula je da neke čarolije zahtijevaju žrtvovanje vrijednog predmeta. Po prvi put postane joj čudno da bi nadmag Khelbenova položaja bacio takvu čaroliju za nekakvog poznanika, i to uz takvu cijenu po sebe. Sigurnih ruku i glasa ispunjenog odjecima moći, čarobnjak se kretao kroz riječi i geste prizivanja. Polako otvori dragu bočicu i prostoriju ispuni tamni miris tamjana. Nadmag nagne bočicu i prolije njezin sadržaj preko mjesečeve oštrice. Istog trena, komponente čarolije nestanu uz bljesak svjetlosti. Arilyn je osjetila, više nego vidjela, da je Khelben prešao preko prostorije i stao pokraj nje. Sva je njezina pažnja bila usredotočena na mjesečevu oštricu i sablasnu maglicu koja se iz nje uzdizala. Maglica se vrtložila u spirali, pa se spustila na tlo, da bi se spojila u prikazu vilenjačkog barda s malom harfom, odjevenog u odoru iz drevnih vremena. Ne primjećujući njih troje, sablasni vilenjak progovori. “Neka oni koji čuju, svjedoče baladi o vilinsjeni.” On udari po žicama harfe i počne ponavljati baladu zvonkim, ritmičnim glasom: Na krilima sedam vjetrova, Na valovima svakog mora, Zoastria putnica traži Sjene živog vilenjaka. S blizankom je rođena, i od rođenja U sestrinstvu duše i tijela Zoastria i Somalee Bijahu združene sudbinom. Nasljednici vilenjaka mač je predan, Mlađa je odjedrila na udaljene obale Da se uda, kao što joj je dužnost nalagala. Njezin brod ne stiže do obale. Zoastria sad hodaše sama. Njezin plač podiže plime, Njezina čežnja prizove kroz kamen i čelik

Sjenu sestrinstva. Pozovi kroz kamen, pozovi kroz čelik; Zapovijedaj svojem odrazu. No čuvaj se duha smještenog U sjenci vilenjaka. Vilenjački bard udari posljednji akord, a zatim slika i glazba izblijede. “Stihovi nisu loši”, napomene Danilo prekinuvši napetu tišinu koja je visjela u prostoriji za čarolije. “Ipak, na melodiji bi se još dalo poraditi.” Khelben se okrene prema Arilyn koja je stajala blijeda i mirna. “Ima li ovo ikakvog smisla za tebe?” Ona razmisli, pa odmahne glavom. “A tebi, Dan? Imaš li ikakvih ideja?” Plemić je djelovao zapanjeno. “Mene pitaš?” Njegova primjedba probudi Arilyn iz transa. Ona se uspije lagano nasmiješiti. “Zašto ne? Magija jest tvoja specijalnost, nije li?” “Dan me naučio svemu što znam”, reče Khelben odražavajući njezin suhi humor. “Idemo u donji kat do mog salona. Tamo ćemo razgovarati.” Arilyn podigne mjesečevu oštricu i krene za Khelbenom do velike dnevne sobe namještene udobnim foteljama i ukrašene primjerima Khelbenovih umjetničkih radova. Ona utone u fotelju i položi mjesečevu oštricu u krilo, no Danilo se šetkao po sobi dokono promatrajući portrete koji su prekrivali zidove i stajali na stalcima u kutovima prostorije. “Možeš li ponovno baciti tu čaroliju?” upita Arilyn nadmaga. On sjedne u stolicu pokraj nje. “Ne danas. Zašto?” “Moram saznati sve o mjesečevoj oštrici”, reče ona. “Ako ti ne možeš danas više ništa učiniti, kamo da odem?” Khelben protrlja lice i razmisli. “Candlekeep će vjerojatno imati većinu informacija. Oni imaju dobru knjižnicu o vilenjačkim čarobnim predmetima.” Poluvilenjakinjina ramena potonu. “Mogao si reći i Rashemen”, reče žalosno. “Put do Candlekeepa kopnom trajao bi mjesecima. Morem bi trebalo nekoliko tjedana, možda čak i više zbog zimskih oluja.” “Slučaj je takav da to neće biti problem”, reče Khelben. “Tamo obavljam mnogo svojih istraživanja, pa sam ugradio dimenzionalna vrata između svoje knjižnice i Candlekeepa.” Arilyn je izgledala nepovjerljivo, pa on doda: “Uzmi Danila sa sobom. Dečko ti može pomoći pri istraživanju. On je bio u Candlekeepu sa mnom i poznaje njihove metode. Što kažeš, Dan?” Arilyn i Khelben se okrenu prema mladiću koji je bio obuzet proučavanjem jednog od Khelbenovih portreta. On revno kimne. “Zvuči dobro. U Waterdeepu se nalazi skriveni vilenjak posvećen zamisli da me ubije. Vrlo rado ću krenuti na jug, dok ne promijeni mišljenje.” Khelbenove se crne obrve izviju, no Danilo s neprijaznim slijeganjem ramena odbije čarobnjakovo neizgovoreno pitanje. “Usput, što je vilinsjena?” upita. “Ne znam”, prizna Khelben. “Odgovori koji stignu čarolijom drevnog znanja često su zagonetni.” Arilyn se odjednom prisjeti da su čarolije čarobnjaka Corila protumačile dvije rune na mjesečevoj oštrici: vilinkapiju i vilinsjenu. Tad joj se činilo neobičnim da Kymil Nimesin nije u tome uspio. Sad se pitala zašto i Kymil nije pokušao baciti čaroliju drevnog znanja.

Ona se okrene prema Khelbenu. “Čarolija koju si upravo bacio”, reče naglo, “je li jako teška?” On raširi rake. “Te su stvari relativne, ali vjerujem da možeš reći da je teška. Komponente za čaroliju su skupe, a čarolija nije naširoko poznata. Malo ih je koji je mogu izvesti.” “Ja ne mogu”, reče Danilo nudeći podršku kao da nadmagovu riječ treba poduprijeti. “Shvaćam”, odsutno promrmlja Arilyn. “Je li moguće da je mač zaštićen od vilenjačke magije?” “Sumnjam. Zašto?” “Samo pitam”, reče ona. Odlučno izravnavši leđa, podigne pogled prema Danilu. “Ako moramo ići u Candlekeep, možemo krenuti.” “Trebat će vam pismo za predstavljanje”, reče Khelben, ustane i ode do malog pisaćeg stola. Smjestivši se, naškraba nekoliko runa na komad pergamenta, zavije ga u čvrsti svitak i zapečati svojim znakom. Na drugi komad pergamenta ispiše dragu poraku, pa oba doda nećaku. Danilo baci pogled na poruku. Ugura je u džep na grudima, a svitak ubaci u svoju čarobnu vreću. “Ujače Khel, mogu li nasamo s tobom porazgovarati? Obiteljski problem, bojim se, prilično osobne prirode.” “Nije trenutak za to. Je li važno?” “Mislim da jest. Ti se možda nećeš složiti, naravno.” Nadmag ga mrko pogleda, pa popusti. “Dobro. Dođi u moju radnu sobu. Ispričaj nas”, reče Arilyn. Ona odsutno kimne i dva muškarca nestanu uz spiralne stube. Čim je Khelben zalupio vratima radne sobe, Danilo otvoreno izjavi: “Grupa Harfista organizirala je praćenje Arilyn. Čini se da je smatraju ubojicom. Jesi li znao za to?” Nadmag je bio vidljivo iznenađen. “Ne, nisam. Kako si saznao?” “Slijede je otkad smo se sreli u Evereski. U to sam siguran. Najprije sam pretpostavljao da je to Ubojica Harfista, a onda je vilenjački lopov po imenu Elaith Craulnobur ustvrdio da je rendžer Harfist na Arilyninom tragu. Ne znam kako je on to saznao, ali činilo se da zna mnogo toga o Arilyn.” “Elaith Craulnobur, ha? Rekao si da je ona sumnjala u njegovu upetljanost, zar ne? On bi svakako bio vjerojatan kandidat.” “Ne”, odlučno reče Danilo. Khelbenov je izraz bio znatiželjan, no mladić odmahne glavom i odbije objasniti. “Možeš li saznati nešto od Harfista?” Khelben kimne i položi ruku na proročki kristal. Kugla zasvijetli, a nadmagovo lice poprimi odsutan izraz dok su mu se misli okretale unutra i putovale na daleka mjesta. Plemić je nestrpljivo čekao. Danilo nikad nije vidio čarobnjaka tako uznemirenog kao kad se napokon okrenuo prema njemu. “Pojavila se komplikacija.” “Ah, dobro”, reče Danilo prekriživši ruke. “Ovaj je zadatak dosad bio previše jednostavan.” Khelben zanemari nećakov sarkazam. “Tvoj je vilenjački doušnik bio u pravu. Mala grupa Harfista u Cormyru vjeruje da je Arilyn Ubojica Harfista. Namjeravaju dokazati njezinu krivnju i privesti je na suđenje.” Danilovo lice problijedi. “Nastavi.” “Poslali su Brana Skorlsuna da je slijedi.” Khelbenov je glas ukazivao da je to doista ozbiljno. “Tko je on?” Khelben se ushoda po radnoj sobi, vidljivo potresen. “Bran Skorlsun je Majstor Harfist, jedan od najbolji rendžera i tragača koje Harfisti imaju”, nevoljko prizna. “Tajnost organizacije omogućuje lopovima da koriste ime Harfista za provođenje vlastitih spletki. Gotovo četrdeset

godina Bran traga za lažnim ili odmetnutim Harfistima, većinom na Moonshae otocima, no povremeno i u drugim udaljenim područjima. Posvećen je održavanju čistoće u redovima Harfista.” “Četrdeset godina, ha? Mora da je već prilično star”, primijeti Danilo. Njegov je opušteni ton prikrivao rastuću zabrinutost. Nije bilo nalik Khelbenu da se toliko udalji od glavne teme. Khelben baci pogled prema njemu. “Bran Skorlsun dolazi iz dugovječne obitelji.” “Doista.” Nadmagova se vilica stegne. “Također, on je Arilynin otac.” Danilo se teško osloni na zid i zarije obje ruke u kosu. “Jadna djevojka”, promrmlja. “Jadna djevojka!” prasne Khelben. “Nemoj gubiti iz vida širu perspektivu, Dan. Zar si zaboravio da Arilynin otac nosi mjesečev kamen? Posljednje što nam treba je da se kamen i mač ponovno ujedine.” “I to, naravno”, prizna Danilo. Lice mu otvrdne. “Kako se to moglo dogoditi?” “Harfisti su tajna organizacija”, razdraženo ponovi Khelben. “To mi svi govore. Mora li to značiti da ljevica ne zna što radi desnica?” “Svakako ne. U ovom slučaju vjerovalo se da bi bilo najbolje kad nijedna osoba ne bi znala sve pojedinosti u vezi dimenzionalnih vrata, ili vilinkapije, kako su je kasnije prozvali.” “S obzirom na sve, smatraš li još uvijek da je to bilo mudro?” upita Danilo. “Meni se čini da je vrijeme za uspoređivanje bilješki. Ti imaš saznanja o tome što ubojica želi. Arilyn možda ima ideju tko i zašto.” Khelben je odjednom izgledao vrlo zainteresirano. “Zna li ona identitet ubojice?” “Nisam siguran. Mislim da ne.” “Pa, onda moram pričekati dok ne saznamo. Moramo znati uključuje li to vilinkapiju.” “Crnoštapov je toranj zaštićen protiv magičnog prisluškivanja. Zašto Arilyn ne ispričaš cijelu priču, ovdje i sada?” Khelben je neko vrijeme šutio i lice mladog plemića otvrdne. “Čekaj malo. Ni ti joj ne vjeruješ, zar ne?” “Problem nije u tome vjerujem li joj ili ne. Kad su se Harfisti i vilenjaci udružili u rješavanju opasnosti od vilinkapije, dao sam određena obećanja.” Nadmag zastane. “Zakleo sam se da ovu priču neću ispričati nikome, osim svom vjerojatnom nasljedniku.” Mladić spusti glavu zapanjen mogućim značenjem nadmagovih riječi. “To se ne može odnositi na mene”, promrmlja. “Možda sad nije trenutak za razgovor o tome”, strogo reče Khelben, “no ne bih ti tako nešto sugerirao da nisam ozbiljan. Niti bih prekršio zakletvu koju sam dao prije četrdeset godina.” Danilo kimne, složivši se. “Razumijem tvoj položaj, no Arilyn sad otvoreno istražuje tajnu mjesečeve oštrice. Što će se dogoditi ako tajanstveni ubojica zaključi da je došla preblizu?” Njegov ujak ne progovori, no tišina je sadržavala odgovor. “Ako je razlog dovoljno plemenit, žrtva je opravdana. Točno?” Khelbenovo je lice bilo mračno. “Uglavnom, da.” Mladi plemić polako priđe vratima. S rukom na kvaki zastane i progovori leđima okrenut nadmagu: “S dužnim poštovanjem, ujače Khelben, nisam siguran da želim biti tvoj mogući nasljednik.” Zatim klizne kroz vrata i čvrsto ih zatvori za sobom. “Idemo”, reče Danilo Arilyn kad je sišao niz stepenice. Ona ustane i pripaše mjesečevu oštricu. “Čekaj malo, mladiću”, pozove Khelben s gornjeg kata. “Odlaziš iz knjižnice, sjećaš se? Dimenzionalna vrata?” Danilo zastane na dnu stuba s pomalo nesigurnim budalastim osmijehom. “Ah. Naravno.” “Jeste li jahali? Onda konje morate ostaviti ovdje. Izaći ću s vama i pomoći vam da ih odvedete u štale”, odlučno reče Khelben.

Kad su stigli do ulice, nadmag reče: “Usput, Danilo, dimenzionalna vrata iz Candlekeepa neće vas vratiti izravno u Crnoštapov toranj. Vratit će te na mjesto zvano Ludin dvor, malo dalje od ugla Selduthske ulice i Ulice svile. Vrata su jednosmjerna i nevidljiva, a stoje između dva crna hrasta na sjevemoj strani vrta.” “Imat ću to na umu.” “Želim da mi se oboje javite prije sutrašnje zore. Je li to jasno?” “Knstalno”, brzopleto odgovori Danilo. Bez daljnje rasprave on i Arilyn odvedu konje do štala iza Crnoštapovog tornja i vrate se s Khelbenom do knjižnice na drugom katu. Nadmag odgura policu s knjigama na jednu stranu i otkrije uski crni portal. “Prije nego što odemo u Candlekeep imam još jedno pitanje”, reče Arilyn nadmagu. Njegova spremnost da pomogne u njoj je izazvala sumnju. Je li moguće da zna nešto o mjesečevoj oštrici, nešto što joj je prešutio? Sjeti se probe: ako je slabašni čarobnjak kao Coril mogao odgonetnuti neke od runa na koricama, sigumo Khelben može učiniti nešto slično. Arilyn izvuče mjesečevu oštricu i prevuče prstima preko runa. “Možeš li pročitati neke od ovih?” Khelben se nagne bliže i na nekoliko trenutaka se zadubi u tajanstvene znakove. “Ne. Žao mi je.” “Međutim, znaš što znače”, izjavi ona, tonom upućujući pitanje. Nadmagovo je lice bilo nečitljivo. “Kako bi ja mogao tako nešto znati?” On mahne mkom prema portalu. “Sretan put.” “Hvala ti na dobrim željama”, reče ona pretjerano slatkim glasom. “Budući da ćemo putovati u mraku, svakako će nam biti potrebne.” Khelben mrko pogleda neuljudnu i previše pronicljivu poluvilenjakinju. Ona zauzvrat izvije obrve, uzme Danila za ruku i nestane u baršunastu tamu dimenzionalne kapije. Nadmag se blijedo nasmiješi. Arilyn je bistra, pomisli dok je hodao niz stube prema salonu. Zeleni bljesak privuče mu pogled. Danilo je ostavio maramu, nabranu preko malog portreta koji je ležao na stolnom štafelaju. Čim je Khelben posegnuo za blistavom svilom, ona izblijedi i nestane. “Iluzija”, reče tiho. “Taj dečko postaje predobar.” Istog trena shvati zbog čega je portret bio pokriven. To je bila skica četvoro prijatelja koju je nacrtao po sjećanju prije mnogo godina. Nadmag podigne portret i pažljivo ga promotri. Njegovo vlastito lice zagleda se u njega iz prošlosti, lice mladog čarobnjaka čija se linija rasta kose još nije počela seliti prema sjeveru. Čovjek pored njega također je imao tamnu kosu, kovrčavu i gustu, a nesmiljena mu je tvrdoglavost bila zapisana u vilici i mirnoći očiju. Ispred muškaraca sjedile su čarobnica Laeral i princeza Amnestria od Evermeeta. Khelben čvrsto stisne portret. Laeral je sjedila držeći rukom svoju prijateljicu Amnestriju. Nadmag je jasno vidio zbog čega Danilo nije htio da Arilyn vidi skicu izrađenu olovkom; bez vidljive razlike u njihovim bojama, Amnestria i Arilyn toliko su nalikovale jedna drugoj da poluvilenjakinja nije mogla ne prepoznati svoju majku. Da je vidjela sliku četiri prijatelja, sigurno bi postavila pitanja na koja Khelben još nije bio spreman pmžiti odgovore. Laeral. Čarobnjakov se pogled vrati na drsko, nasmiješeno lice mlade pustolovke. Mnogo je vremena prošlo otkad je posljednji put vidio tu damu. Ona bi povremeno navraćala do Waterdeepa, pa je još uvijek čuvao sobe za nju na najvišem katu svog tornja. No Laeral je razvila ljubav prema putovanju i nastavila s pustolovnim životom, a Khelben se sve češće nalazio zarobljen u Waterdeepu zbog politike i diplomacije. Oboje su postali moćni čarobnjaci i oboje su radili za Harfiste. Među njima nije bilo nikakvih stvarnih neslaganja. Zbog čega su se onda, razmišljao je, toliko udaljili? Nadmag se zatekne kako promišlja Danilove ljutite riječi. Koliko je sam žrtvovao na

oltaru plemenitih razloga? Čak i za čovjeka koji je tragao za samospoznajom, to je bila uznemimjuća pomisao. ***** U svojoj vili nedaleko od Crnoštapovog tornja, Kymil Nimesin odmaknuo se od svog proročkog kristala. Njegovo je četvrtasto lice pokazivalo duboku zabrinutost. Možda je trebao voditi više računa o upozorenju Elaitha Craulnobura o Danilu Thannu. Čak i ako je mladi plemić bio budala kakvom se prikazivao, odveo je Arilyn Khelbenu Amnsunu. Od svih ljudi povezanih s Harfistima, Crnoštap je najvjerojatnije znao tajne Arilynine mjesečeve oštrice. Budući da Kymil nije mogao magijom nadgledati poluvilenjakinju u Crnoštapovom tornju, nije znao što je saznala od nadmaga. Ako ništa drugo, čarobnjak je barem bio dovoljno nepažljiv da spomene odredište dvojca: Candlekeep. Kymil opsuje. Ni tamo je neće moći špijunirati. Ako želi da njegov plan uspije, mora odmah krenuti. Okrene se svojoj pomoćnici. “Filauria, pozovi plaćeničku družinu.” Ljupka etriel koja je stajala pored Kymila, bez riječi krene izvršiti njegov nalog. Uskoro se vratila vodeći četu ljudi pustolova iz prostorija u kojima su pijući pivo i kockajući čekali Kymilov poziv. Jedan je dugi trenutak Kymil promatrao ljude koje je Elaith Craulnobur prepomčio za zadatak. Vodio ih je Harvid Beomigarth, surovi jednooki div od čovjeka. Kao nesretni rezultat barbarskog divljanja, Harvid je svoju veličinu dugovao rasi svog oca, a povez preko oka Arilyn Moonblade. Ratnikove su ogromne ručetine bile čvornate od mišića, a bio je poznat po svojoj vještini u rukovanju s buzdovanom okovanom šiljcima. Četvorica Harvidovih ljudi bili su jednako snažni i neuredni, djelujući kao divlja i moćna sila. Bili su upravo ono što je Kymilu bilo potrebno. “Dakle, Harvid, čini se da ćeš napokon dobiti priliku da se osvetiš za gubitak oka”, započne Kymil preplićući prste u gesti zadovoljstva. Muškarac nestrpljivo zamahne buzdovanom. “Gdje je ta siva djevojčura?” zareži. “Nadajmo se da je tvoja vještina u skladu s tvojim entuzijazmom”, reče Kymil suho. “Dobit ćeš priliku prije nego što sunce opet izađe. Pogledaj.” On zamahne prstima iznad proročkog kristala u kojem se pojavi slika vrta u dvorištu. Nekoliko je ljudi lutalo uokolo uživajući u jasnom jesenskom jutru. “Ovo je Ludin dvor. Znaš za to mjesto? Dobro. Poluvilenjakinja i njezin pratilac, Danilo Thann, pojavit će se ovdje prije zore. Iz dvorišta postoje samo dva izlaza.” Kymil pokaže veliki razmak između dvije građevine. “Ovo bi bio najvjerojatniji izlaz. Morate ga blokirati. Upotrijebite što god nađete. Čekat ćete ih u zasjedi ovdje, u ovoj uličici.” On ozbiljnog lica podigne pogled prema plaćenicima. “I ubit ćete ih oboje.” Iznenađeni uzdah pobjegne vilenjakinji koja je spremno stajala iza stolice majstora oružja. Harvid Beomigarth imao je vlastitih sumnji. On iskrivi lice i velikim prljavim prstom počeše povez na oku. “Ima li problema?” mirno upita Kymil. “Pa, da”, prizna Harvid. “Poznajem mladog lorda Thanna.” “Da? Pa?”

“Ne želim ga ubiti.” “Doista”, prekori ga Kymil. “Mislio sam da se ne prepuštaš takvoj sentimentalnosti.” “Ništa osobno. Jednostavno se ne volim petljati s plemićima. Njegova je obitelj moćna.” “Je li to sve?” šmrkne Kymil. “Vjeruj mi, obitelj Thann će se oporaviti od gubitka. Danilo je šesti sin, ništarija i budala po svačijem mišljenju.” Vilenjakov glas otvrdne. “Ubit ćeš Danila Thanna. To je cijena koju tražim za Arilyn Moonblade.” Sjaj se vrati u Harvidovo zdravo oko. “Kad donesem njezin mač, dobit ću zlato koje si mi obećao?” “Naravno”, glatko reče Kymil. “Kreni sad.” Filauria pogledom isprati plaćenike koji istutnjaše iz prostorije. “Vidjela sam poluvilenjakinju u borbi. Ovi su mrtvi.” Kymil joj potapše ruku. “Naravno da jesu, draga moja, ali oni su potrošni materijal.” Etriel je djelovala zbunjeno. “Ako Harvid Beomigartn i njegovi ljudi ne mogu ubiti poluvilenjakinju, zašto si ih poslao?” “Ne želim Arilyn mrtvu. Samo želim obnoviti njezin mač do njegovog punog potencijala”, blago reče Kymil. “Harvid Beomigarth je sredstvo za to. Na prvi pogled djeluje opasno i on i njegovi ljudi dobro će se boriti s Arilyn. Bran Skorlsun će sigurno izroniti iz sjene ako pomisli da je život njegove kćeri u opasnosti. S njim dolazi mjesečev kamen.” ***** Prvo što je Arilyn primijetila u Candlekeepu bio je zrak koji je bio znatno topliji nego u Waterdeepu. Nije čudo, pomisli ona omamljeno. Ona i Danilo materijalizirali su se nekoliko stotina milja južno od Grada divota. Ispred njih se uzdizala knjižnica, masivna citadela od blijedosivog kamena, okružena zidinama i postavljena na stjenovitoj morskoj obali. lako je okružje bilo oporo, zrak je, čak i ovako kasno ujesen, bio blag, prožet jakim povjetarcem koji je puhao s Mora mačeva. “Kojim poslom?” zagrmi moćni ghs. Tek tad Arilyn primijeti malu stražarnicu koja je stajala ispred ulaza u zidine oko Candlekeepa. Iz nje izađe majušna, smežurana prilika. Čuvar kapije bio je pogrbljen i mršav, a koža mu je bila suha i žuta kao drevni pergament. Međutim, aura moći oko njega bila je tolika da je Arilyn sumnjala da bi mu se itko suprotstavio. “Tražimo dopuštenje za ulaz u knjižnice. Nadmag Khelben Arunsun od Waterdeepa poslao nas je da potražimo informacije o čarobnom vilenjačkom oružju.” Danilo pruži svitak čuvaru. Starac baci pogled na oznaku i kimne. “A tko ste vi?” Danilo se uspravi. “Ja sam Crnoštapov učenik”, reče s mješavinom ponosa i prikladne skromnosti. “Danilo Thann, u društvu s agentom Harfista.” Arilyn mu se nagne bliže. “Dobra izlika”, promrmlja. “Podsjeti me da se nikad ne kartam s tobom.” Plemić se naceri. Ne primijetivši njihov razgovor, čuvar slomi pečat i prouči Khelbenovo pismo. “Možete ući”, reče. Istog trena kapija se otvori, a muškarac u halji izađe i pokloni se čuvaru. “Mjesečeve oštrice”, reče starac i pridošlica se ponovno pokloni. “Ja sam Schoonlar”, reče čovjek, okrenuvši se prema Arilyn i Danilu. Bio je srednje visine, vitke građe, s običnim crtama lica i kosom, odjeven u odoru boje prašine. “Ja ću vam

pomoći pri vašim istraživanjima. Hoćete li poći za mnom?” On ih uz uske spiralne stube odvede u kulu. Prolazili su kat za katom ispunjen svicima i svescima, pokraj ukrašivača i prepisivača koji su marljivo kopirali rijetke knjige, i učenjaka zadubljenih u znanost nakupljenu kroz stoljeća. Smješten na pola puta između dva najveća grada na obali, Waterdeepa i Calimporta, i ležeći istočno od nižih Moonshae otoka, Candlekeep je predstavljao skladište znanja za sva tri područja: Sjever, pustinjske zemlje juga i drevne otočne kulture. Napokon stignu do kata blizu vrha kule. Schoonlar izvuče veliki svezak i položi ga na stol za čitanje. “Ova knjiga mogla bi biti dobro mjesto za početak vaše potrage. To je zbirka priča o vilenjačkim vlasnicima mjesečevih oštrica. Budući da malo nositelja tih oštrica naširoko pripovjeda o sposobnosti svojih mačeva, većinom se oslanjamo na zapise promatrača.” Schoonlar prelista knjigu do indeksa koji je prekrivao nekoliko stranica na početku knjige. “Prema vašim saznanjima, tko je bio prvi nositelj oštrice?” “Amnestria”, reče Arilyn. Schoonlar uslužno povuče prst niz popis imena. “Žao mi je. Nema je na popisu.” “A Zoastria?” predloži Danilo. Učenjakovo lice se rasvijetli. “To ime mi je poznato.” Brzo pronađe odlomak, pa požuri potražiti dodatne informacije. Danilo naglas počne čitati. ‘“Godine 867. po Dolskom računanju, ja, Ventish od Somlara, susreo sam vilenjačku pustolovku Zoastriju. Tražila je informacije o boravištu njezine sestre blizanke Somalee koja je nestala tijekom putovanja morem između Kadisha i Zelenog otoka.”’ Danilo podigne pogled. “Kadish je bio vilenjački grad na jednom od Moonshae otoka, mislim. Davno je nestao. Evermeet je nekoć bio poznat kao Zeleni otok.” “Nastavi”, potakne ga Arilyn. ‘“Povremeno, Zoastriju se moglo vidjeti u društvu vilenjakinje koja joj je nalikovala kao odraz u jezeru. Jednom mi je povjerila da može prizvati vilenjakinju da izvršava njezine naloge, što je činila sve rjeđe u vremenu u kojem sam je poznavao.’” Danilo zastane i pokaže mali zapis ispod odlomka. “Ovu je bilješku dodao pisar koji je sastavio ovaj svezak: “‘Zoastria je umrla bez potomaka, a mjesečeva je oštrica prešla najstarijem djetetu njezinog mlađeg brata. Ime nasljednika bijaše Xenophor.” Danilo se vrati do indeksa, nađe to ime i prelista do njega. Prouči kratki odlomak i naceri se. “No?” nestrpljivo upita Arilyn. “Čini se da je Xenophor upao u razmiricu sa crvenim zmajem i zvijer ga je pokušala spaliti. Kroničar bilježi da je iz eksplozije izašao neozlijeđen i da je otad bio otporan na vatru.” Plemić raspoloženo gurne Arilyn laktom pod rebra. “Rekao sam ti.” “Čitaj dalje.” “Našao sam nešto što bi vas moglo zanimati”, upadne Schoonlar dodajući Danilu raspucani, drevni pergament. “Na njemu je podrijetlo Zoastrijinog mača.” Danilo prihvati svitak i pažljivo ga odmota. S dubokim strahopoštovanjem Arilyn se zagleda u fini rukopis. Pred njom su se nalazila imena njezinih predaka, vilenjaka koji su nosili mač koji je sad bio privezan na njezinom boku. Odrasla je ne znajući za obitelj, a svitak je predstavljao vilenjačko naslijeđe koje joj je bilo uskraćeno. S osjećajem poštovanja ona prstom dotakne rune, nježno prateći tanke linije koje su povezivale vilenjake. Danilo joj dopusti taj trenutak prije nego što nastavi. “Evo nečeg. Ovdje kaže da je Dar-Hadan, Zoastrijin otac, bio čarobnjak više nego ratnik, i da je u mač unio plavu vatru za upozorenje o fizičkoj opasnosti.”

“To već znamo. Nastavi.” Uz pomoć pažljivog Schoonlara radili su cijeli dan i dugo u noć. Pojavljivala se očaravajuća slika, saga o vilenjačkim herojima i reakcijama koje je čarobni mač imao na svakog od njih. Napokon stignu do Thasitalije, samostalne pustolovke. Upozorenje u snu razvilo se zato da bi ona bez straha mogla sama spavati na putu. Prema datumu njezine smrti zaključe da je to bila prateta koja je Amnestriji ostavila mač. Nigdje u bilješkama nije bilo spomena o Amnestriji. “Noć će uskoro završiti”, progunđa Arilyn, “a mi se nismo nimalo približili Ubojici Harfista. Gubljenje vremena.” Danilo se malaksalo protegne. “Ne potpuno. Znamo koju je moć svaki nositelj podario tvom maču, s izuzetkom tebe i tvoje majke.” “Ja nikad neću pridodati magiji mjesečeve oštrice”, reče poluvilenjakinja. “Mjesečev kamen nedostaje, a sva magija potječe iz kamena i samo je s vremenom mač upija. Nisam sigurna je li moja majka dodala neku moć...” Ona zastane. “Što nije u redu?” upita Danilo, odjednom na oprezu. “Vilinkapija”, tiho reče Arilyn. “To je to.” Danilo je djelovao potpuno zbunjeno. “Pardon?” Poluvilenjakinja izvuče mač i pokaže najnižu runu. “Kad smo bili u ‘Pijanom zmaju’, čarobnjak Coril odgonetnuo je ovaj znak kao ‘vilinkapiju’.” Njezino lice oživi dok je lupkala po drevnom svitku otvorenom ispred njih. “Ovo prati povijest mjesečeve oštrice od njezina nastanka sve dok nije došla do moje majke. Bilo je sedam nositelja i znamo sedam magičnih moći mača: brzi udar, sjaj kod upozorenja na nadolazeću opasnost, tiho upozorenje o prisutnoj opasnosti, upozorenje u snu, otpornost na vatru, bacanje iluzija na nositelja i vilinsjena.” Dok je govorila, brojala je moći na prstima. “Nastavi”, potakne je Danilo na kojeg je prešlo nešto njezinog uzbuđenja. “Pogledaj mač”, reče ona trijumfalno. “Na njemu je osam runa. Posljednja, vilinkapija, mora se odnositi na moć koju je moja majka dala maču. To mora biti to!” Ona se okrene Schoolnaru. “Možeš li provjeriti imate li bilo kakvih informacija u vezi nečeg što se zove vilinkapija?” Njihov pomoćnik se pokloni i povuče. Vrati se gotovo istog trena s izrazom duboke uznemirenosti. “Dokumenti su zapečaćeni”, reče bez uvoda. Arilyn i Danilo razmijene zabrinute poglede. “No, tko ih može otpečatiti?” upita Danilo. Schoonlar je oklijevao. “Sigumo neće biti štete ako nam kažeš imena”, pokuša ga uvjeriti Danilo. “Pretpostavljam da neće”, pristane čovjek. “Jedine osobe koje mogu otvoriti dokumente su kraljica Amlauril od Evermeeta, lord Erlan Duirsar od Evereske, čarobnica Laeral i Khelben Amnsun od Waterdeepa.” Arilynino se lice smrači. “Znala sam. Khelben već ima sve odgovore, zar ne?” “Ne bih bio iznenađen da ima većinu”, prizna Danilo. “Zašto nas je poslao ovamo?” “Kao i svi koji su povezani s Harfistima, Khelben voli čuvati tajne”, reče plemić. “On ih također voli i skupljati. Ako mu nedostaje jedan dio slagalice, vjerojatno se nada da ćemo ga mi pronaći.” “Kao na primjer?” “Kao na primjer tko stoji iza ubojstava, vjerujem.” “To znam”, tužno reče Arilyn. Danilo se uspravi. “Znaš?” “Prilično sam siguma. Ono što ne znam jest što je vilinkapija, ili kako je ona povezana s ubojstvima.” Danilo se odjednom potpuno umiri. “Bran Skorlsun”, reče tiho. “Bogova mi, to je veza.”

On naglo ustane od stola. “Dođi. Moramo se vratiti u Crnoštapov toranj. Odmah.”

Sedamnaest Do trenutka kad je dvorište Ludinog dvora očvrsnulo pod njezinim nogama, Arilyn se oporavila od njoj nesvojstvenog napada popustljivosti. Ona iskorači između para crnih hrastova koji su uokvirivali nevidljiva dimenzionalna vrata i okrene se prema Danilu blokirajući mu put. “Prije nego što smo otišli iz Candlekeepa, izgovorio si ime. Tko je taj Bran Skorlsun i kakve on veze ima sa mnom?” “Draga moja Arilyn”, reče Danilo svojim lijenim otezanjem, “još nije zora, a ti želiš stajati ovdje i čavrljati? Ja ne volim biti na ulici u ovo doba.” On baci nemiran pogled preko njezmog ramena na napušteni trg. “Bogova mi, zar ujak Khelben ne zna za dimenzionalna vrata na nekoj pomodnijoj adresi?” Poluvilenjakinja trepne, zapanjena naglom i potpunom promjenom Danilovog ponašanja. “Što ti je došlo?” “Nisam siguran da znam što hoćeš reći”, reče on olako, pokušavajući se provući pokraj nje prema trgu. Ona se nije dala pomaknuti. “Tko si ti, Danilo Thann? Kakva se to vrsta čovjeka krije ispod tih baršuna i nakita?” “Gola”, odvrati on peckavo. “No, molim te, ne ustručavaj se provjeriti moje tvrdnje u vezi toga.” “Dosta!” žestoko reče Arilyn. “Zašto se predstavljaš kao nešto što nisi? Imaš brz um i jaku desnicu; pokazuješ potencijal za učenjaka i čarobnjaka. Više neću prihvaćati da si budala niti ću ti dopustiti da mene tako tretiraš!” “Neću”, reče on blago. “Nećeš? Onda prestani s tim glupostima i odgovori na moje pitanje! Tko je Bran Skorlsun?” “Dobro.” Plemić se nagne prema njoj govoreći najtiše što je mogao. “On je rendžer Harfista o kojem je govorio Elaith Craulnobur, čiji je posao praćenje lažnih i odmetnutih Harfista.” “Stvamo. Kako si ti došao do te informacije? Možda si i ti zaposlen kod Harfista?” “Ja Harfist?” Danilo uzmakne i neumjereno se nasmije. “Draga djevojko, ta bi šala izazvala mnogo veselja u nekim krugovima.” “Onda ti neće smetati ako pročitam ovo.” Arilyn mu iz džepa vješto iščupa pomku koju je napisao Khelben Amnsun. “Candlekeep je zaštićen od magičnog promatranja. Svoju krinku moraš održati samo toliko da uvjeriš Arilyn.” Oči koje je poluvilenjakinja podigla do Danilovog lica gorjele su od bijesa i optužbe. “Otpjevaj mi pjesmu, barde, pjesmu o čovjeku s dva lica.” Prije nego što je Danilo mogao odgovoriti na njezin zahtjev, mačji krik začuje se iz uličice iza njih, popraćen prigušenom kletvom. Danilo baci nemiran pogled prema mračnoj uličici i pogleda mjesečevu oštricu. Sjala je blijedim plavim svjetlom. Zgrabivši Arilyn za ramena, on je čvrsto okrene i gurne naprijed. “Razgovarat ćemo kasnije o tome”, reče tiho. “Mislim da nas netko prati.” Arilyn se prezirno nasmije. “To su, lorde Thann, doista stare vijesti.” “A to si i ti, siva djevojčuro”, zareži glas iz uličice. Zaboravljajući svoj bijes, Arilyn se s mačem u ruci okrene prema uličici. Iz sjene izađe Harvid Beomigarth, praćen dvojicom svojih grubijana. Svjetla uličnih svjetiljki odbijala su mu se od ćelava tjemena i hrđavog oklopa; da nije bilo njegove znatne veličine i samopouzdanog držanja, izgledao bi više smiješno nego prijeteće.

On prekriži ruke preko svoje verižnjače i sa zlokobnim zadovoljstvom zagleda se u poluvilenjakinju. “Vidiš? Rekao sam ti”, promrmlja Danilo. “Da li mene ikad itko sluša? Naravno da ne.” Arilyn sijevne pogledom prema ogromnom pustolovu. “Zar ti nije bilo dosta?” upita glasom oštrim od prezira. “Dosad si već trebao naučiti da ne možeš pobijediti.” Srdžba preplavi čovjekovo lice i on podigne jednu ruku do poveza preko oka. “Ovaj put me nećeš nadjačati”, obeća zamahujući buzdovanom prema njoj. “Čini se da polako uči”, primijeti Danilo. Harvid Beomigarth se još jače namršti. Zalaje zapovijed i još dva grubijana izađu iz uličice. Danilo ispusti dugački, polagani zvižduk. “Pet naprama dva. Možda nisam trebao ništa reći?” Poluvilenjakinja jednostavno slegne ramenima. “Kukavički omjer.” Njezina uvreda rasprši i posljednje oklijevanje Harvida Beomigartha. On se s urlikom zaleti na nju kao poludjeli bik, divlje razmahujući buzdovanom. Arilyn spretno izbjegne naletu i bitka započne. Razjarenost je davala brzinu i snagu Harvidovom buzdovanu. Psujući i urlajući, ponovno i ponovno je zamahivao prema poluvilenjakinji. Njegova je vitka protivnica bila natjerana u obramberii položaj, ulažući svu svoju snagu u izbjegavanje i blokiranje napada. Čim je uspjela, ona baci pogled prema Danilu. Plemiću nije išlo dobro. Harvidova četiri grubijana su ga opkolila; činilo se kao da ih je Harvid uputio da Arilyn ostave njemu. Strava ohladi poluvilenjakinju. Znala je da Danilo, iako vješt u klasičnom mačevanju, neće moći dugo odolijevati četvorici uličnih boraca. Morat će mu priskočiti u pomoć, i to uskoro. Još dok se ta misao oblikovala u njezinom umu, jedan od napadača provukao se kroz Danilovu obranu. Oštrica se odbila od drška plemićevog mača ukrašenog draguljima i duboko zarezala u njegovu nadlakticu. Mač mu sa zveketom ispadne iz ruke, a svijetla mrlja od krvi procvjeta na žutoj svili njegove košulje. Jedan od razbojnika se naceri i nogom odgurne oružje izvan dohvata. Hladni bijes preplavi Arilyn i ona se u trenu preobrazi u divlju vilenjačku ratnicu. Napusti borbu s Harvidom Beomigarthom i krene na Danilove napadače. Mjesečeva oštrica s krvavom učinkovitošću sasiječe najbližeg čovjeka. Poluvilenjakinja se baci preko tijela, divlje gurnuvši Danila u uski prostor između dva hrasta. Onda se okrene i postavi se između tri borca i nenaoružanog, ranjenog plemića. Tri grubijana napadnu, a Arilynin blistavi mač uhvati prve zrake jutarnjeg sunca dok se branila. Napušten i prevaren od svoje lovine, Harvid Beomigarth stajao je sam i neprimjećen. Buzdovan mu se njihao na boku, a vilica mu je opušteno visjela preko oba podbratka. Neko je vrijeme promatrao bitku s omamljenim izrazom na licu. Tad mu se zdravo oko skupi i on odvagnuvši buzdovan u mci krene u napad. Za trenutak shvati da ne može doći do poluvilenjakinje ako ne pobaca vlastite ljude s puta. Nije mu bilo mrsko ubiti vlastite ljude ako je situacija to zahtijevala, no ako to učini morat će se sam suočiti s vilenjačkom ratnicom. Prokleta djevojčura! Harvid se spusti na obližnji sanduk uvlačeći dugi, bijesni dah. A tad mu se njegove duševne sposobnosti - kakve god bile - vrate. Opušteno ispusti dah i udobno se smjesti na sanduk. Može se baš i zavaliti i promatrati predstavu. Istini za volju, nije se naročito želio pridružiti svojim ljudima u Kraljevstvu mrtvih. Neka vilenjačka djevojčura potroši sebe i svoj goropadni bijes na uništenje njegove vjerne vojske. On je mario samo za njezinu smrt. Ako njegovi ljudi u tome ne uspiju, barem je mogu izmoriti. Ruka Harvida Beomigartha ponovno se podigne do poveza na oku i on sjedne čekajući svoju priliku.

Arilyn nije razmišljala o propalici i njegovim planovima. Sva je njezina volja i snaga bila uposlena u borbi s trojicom muškaraca. Omjeri je uglavnom ne bi zabrinjavali, no malo je spavala tijekom tri noći otkad je stigla u Waterdeep. Bila je blizu iscrpljenosti, a desnicu je osjećala kao da se kreće kroz vodu. Jedan od muškaraca zamahne mačem visoko iznad glave i zasiječe dolje prema njoj. Dok je parirala tom napadu, drugi s dugim nožem ispred sebe nisko naleti prema njezinom nezaštićenom tijelu. Arilyn divlje udari nogom, zahvati mu ruku i njegov nož poleti. Mjesečeva oštrica čisto ga zareže preko grla. Čovjekova je smrt Arilyn skupo stajala. Jedan od preostalih grubijana spusti udarac na njezinu desnu ruku. Poluvilenjakinja voljom otjera probadajući bljesak boli, praveći se da je posrnula prema tlu i puštajući mjesečevu oštricu da joj padne pod noge. Dvojica se muškaraca približe, uvjereni da mogu lako dokrajčiti nenaoružanu poluvilenjakinju. Arilyn kradomice izvuče bodež iz čizme i baci se prema gore, koristeći zalet da zabije bodež duboko pod rebra jednog napadača. Krajičkom oka ugleda drugog kako zamahuje mačem prema njezinom vratu. Ona se baci u stranu i oštrica bezopasno zareže u čovjeka kojeg je upravo ubila. Dok se kotrljala u stranu dograbi mjesečevu oštricu, pa se kao mačka dočeka na noge. U tri brza poteza dokrajči posljednjeg napadača i bitka završi. Nije mogla vidjeti Danila, pa pretpostavi da je nekako pobjegao s trga. Dvorište Ludinog dvora divlje se njihalo i poluvilenjakinja zabije vrh mača u kamene ploče, teško se oslanjajući na njega. Njezina rana nije bila ozbiljna, no besane su noći uzele danak. U pozadini svog uma čula je slatki, ustrajni poziv zaborava... Zvuk polaganog, odmjerenog aplauza prizove je natrag. “Prava predstava”, dopre do nje cinična primjedba Harvida Beomigartha. On se podigne sa sanduka i kočopemo krene prema njoj s buzdovanom stegnutim u volujskoj šaci. Zastajući malo izvan dohvata njezinog mača, zareži: “Vrijeme je da izravnam račune.” Harvid visoko podigne buzdovan i spusti ga svom svojom golemom snagom. Arilyn se pribere dovoljno da podigne mač i odbije buzdovan, no sraz je sruši na koljena. Udar boli prostrijeli joj ranjenu ruku i pošalje srebrne iskre preko njezinog vidnog polja. Ona odlučno treptanjem odbaci bol, na vrijeme da ugleda Harvida kojem je zlokobni osmijeh prepolovio lice, kako podiže buzdovan za ubojiti udarac. Ona svoju preostalu snagu utroši u kotrljanje na sigurno. Tupi udar metala o drvo odjekne trgom. Arilyn podigne pogled. Tamo gdje je prije samo jednog trena stajala ona, sad se nalazio visoki muškarac u tamnom ogrtaču. Njegov je čvrsti štap odbacio nalet buzdovana. Zapanjen pojavom visokog borca Harvid zatetura unatrag. Arilynin spasitelj krene naprijed i zabije kraj svog štapa ispod grubijanove prekratke verižnjače duboko u njegov trbuh. S grlenim zvukom, Harvid se presavije. Štap zaokruži i teško se spusti na njegov vrat. Začuje se pucanje kostiju i Harvid Beomigarth se sruši. Arilyn se podigne na noge. Njezina prva reakcija bio je bijes što se netko umiješao u borbu jedan na jedan. “Mogla sam to i sama riješiti”, prasne. “Slobodno”, dopre hladan odgovor. U tom trenutku Danilo izroni između stabala. Izgledao je ošamućeno i držao se rukom za glavu. Iznenađena što ga vidi, Arilyn se okrene od visokog pridošlice. “Mislila sam da si pobjegao.” “Ne. Samo sam bio bez svijesti. Više nego inače, naime. Jesi Ii ti dobro?” upita on, zabrinuto gledajući njezin poderani i krvavi rukav. “Ogrebotina. A ti?” “Malo više od ogrebotine, ali mislim da ću preživjeti.” Plemić skloni ruku s čela i otkrije

veliku podlivenu čvorugu. “Bogova mi, Arilyn, ti si opasnija od onih koljača! Nisi me trebala baš tako zavitlati u stablo. Ako si htjela da se maknem s puta mogla si mi to jednostavno reći.” On baci pogled na Arilyninog spasitelja. “Tko je tvoj prijatelj?” Visoki se muškarac okrene prema Arilyn, zabacujući duboku kapuljaču svog ogrtača. Bio je stariji nego što bi se moglo pomisliti s obzirom na njegovu borilačku vještinu i crnu kosu, s licem koje je bilo duboko izborano i istrošeno od prolaska godina. Arilyn ga prepozna kao stranca kojeg je primijetila u ‘Kući dobrog pića’, one noći kad je bard Harfist bio ubijen. “Blažena Mystra”, tiho reče Danilo. “To je Bran Skorlsun.” Prije negoli je Arilyn uspjela odgovoriti, proguta je zasljepljujući bljesak plavog svjetla i baci je na tlo. Ona instinktivno podigne ruke da bi zaštitila oči. Zvukovi obnovljene bitke odzvanjali su ulicom, no Arilyn je bila privremeno oslijepljena od bljeska. Ona zabije šake u oči, pokušavajući se osloboditi iskri koje su joj pomračivale vid. Njezin se vilenjački noćni vid razbistri prvi i ona ugleda višebojnu toplinsku sliku visokog Harfista kako probada i parira sa svojim drvenim štapom. Noć je divlje odzvanjala od zveketa drveta o metal. Nije, međutim, mogla vidjeti ništa drugo. Bran Skorlsun borio se s nečim, no to nešto nije bilo od mesa i topline. Kad joj se vid povratio, jasnije ugleda i obličje drugog borca. Vitak, taman, nekako nestvaran, napadač je definitivno bio vilenjak po obličju i spretnosti. Arilynino je srce glasno lupalo u ušima dok je zadržavala dah i čekala da vidi ratnikovo lice. Bitka se premjesti i vilenjački ratnik se okrene prema njoj. Arilyn ispusti dugačak, drhtav uzdah. O da, ratnik je doista izgledao poznato. “Ona izgleda točno kao ti”, reče Danilo iza nje. “Bogova mi! To je vilinsjena iz pjesme drevnog znanja, zar ne?” “Sjena i tvar”, promrmlja Arilyn. “No koja je od nas koja?” Gnjev i gorčina uliju poluvilenjakinji novu snagu. Podigavši mjesečevu oštricu visoko u zrak, ona se zaleti na vilinsjenu. Njezin je prvi udar trebao raspoloviti stvorenje. Mjesečeva oštrica prođe kroz njega, no Arilyn nastavi nasrtati na svoju kopiju od sjene. Ponovno i ponovno, mjesečeva je oštrica fijukala kroz vilinsjenu i njezin blistavi mač. “Arilyn, stani”, poviče Danilo kružeći oko divlje bitke i bezuspješno pokušavajući privući pažnju poluvilenjakinje. Budući da je nije mogao zaustaviti a da ga netko od troje boraca ne ubije, mladi čarobnjak se okrene i otrči do drvene klupe. Hrđavi je čavao virio iz drva i Danilo ga iščupa. Uperi ga prema Arilyn i brzo prođe kroz napjev i pokrete čarolije. Čavao nestane iz njegove ruke, a Arilyn se smrzne usred napada, s mjesečevom oštricom visoko u zraku. Danilo skoči naprijed, dohvati je oko struka i odvuče je iz bitke. Tijelo joj je ostalo ukočeno kao kip. Plemić je paraliziranu magijom nasloni na obližnji brijest. “Slušaj”, reče on iskreno. “Žao mi je zbog ovog, ali morao sam te zaustaviti prije nego što slučajno ubiješ Harfista. Vjeruj mi, to ne želiš učiniti. To nije tvoja bitka, Arilyn. Tu stvar ne možeš ozlijediti mjesečevom oštricom. To jest mjesečeva oštrica, zar ne vidiš? Sad, ako te pustim, hoćeš li mi obećati da ćeš biti dobra?” Arilynine su ga oči ubilački promatrale s nepokretnog lica. “Nisam ni mislio da hoćeš”, uzdahne Danilo. Budući da ništa drugo nije mogao učiniti, ostane pokraj nepokretne poluvilenjakinje, čekajući ishod bitke između neobičnih ratnika. Dok je promatrao, pitao se hoće li Arilyn vidjeti veliku sličnost između vilinsjene - njezinog odraza - i ostaijelog Harfista koji je bio njezin otac. Mladić se molio, nadajući se da neće. I doista, u njezinim se vilenjačkim očima nije vidjelo prepoznavanje, nego strah životinje uhvaćene u zamku. Danilo osjeti grižnju savjesti.

“Vrba”, promrmlja i oslobodi je čarolije. Podignuta desnica poluvilenjakinje teško joj padne na bok, a mjesečeva oštrica zazveči po cesti. Arilyn to ne primijeti, jer joj je pogled ostao prikovan za dramu ispred nje. Neobičan se par divlje borio, kovitlajući i sudarajući se mačem i štapom. Vilinsjena zamahne mačem u širokom luku, ciljajući Harfistova koljena. Čovjek iznenađujuće spretno skoči u zrak. Ogrtač mu se rastvori i zaleprša prema gore dok je padao, otkrivajući veliki, blistavi plavi kamen koji je visio s lanca. Oči vilinsjene rašire se ugledavši kamen, a njezine se crte lica, toliko neugodno slične Arilyninima, zgrče od trijumfa. Mjesečeva oštrica - kao da je živa stvar - poskakivala je po cesti krećući se prema vilinsjeni. U tren oka, vilinsjena jednom rukom zgrabi mač, pa se s vlastitom sablasnom oštricom zaleti da odere privjesak s mjesečevim kamenom s vrata Brana Skorlsuna. Plavo svjetlo zaplamti iz mjesečeve oštrice, a odgovori mu bljesak koji se raširi iz kamena. Sa zvukom male eksplozije dvije munje magičnog svjetla sretnu se među rukama vilinsjene i divlje prštanje energije ispuni nebo. Zrak divlje uzavre po Ludinom dvoru, pretvarajući se u magičnu oluju koja zakovitla jesenje lišće u vrtoglave virove, počne prevrtati sanduke i zazveči oklopima palih ljudi Harvida Beomigartha. U središtu vrtloga stajala je vilinsjena u auri plavog svjetla. Njezine oči sretnu Arilynine i ona po prvi put progovori. “Ponovno sam cijela i slobodna”, trijumfalno reče vilinsjena. Njezin je čisti alt odzvanjao iznad buke. “Slušaj dobro, sestro moja. Moramo osvetiti nepravedne smrti. Moramo ubiti onog koji je tebe zaveo i mene zarobio!” Magična struja oko Arilyn i Danila narasla je do nečujnog vriska, šibajući njihovim ogrtačima i kosom. Plemić povuče ošamućenu poluvilenjakinju na zemlju, štiteći je najbolje što je mogao svojim ogrtačem i tijelom. Svjetlost još jednom bljesne, a eksplozija potrese ulicu i sve zavije u tamu. ***** “Ovamo!” poviče Siobhan O’Callaigh i zavitla širokim mačem pozivajući svoje ljude da je slijede. Privučena zvukom eksplozije i sumpornim smradom dima, izvidnica gradske straže jurišala je kroz malu uličicu prema Ludinom dvoru. Kližući se zaustaviše, zapanjeni prizorom ispred sebe. Zapovjednica O’Callaigh nije vidjela tako bizarno bojno polje otkad su prestala Vremena nevolja. Dvorište je izgledalo kao da je bijesni bog skupio sadržaj trga, protresao ga i bacio na kamenje kao šaku kockica. Velike grane odlomile su se s nekoliko dostojanstvenih brijestova, klupe i žardinjere bile su razbacane uokolo, a sanduci i smeće eksplodirali iz uličice. Nekoliko je iskrivljenih tijela ležalo nedaleko, neka od njih u lokvama krvi. Stravičnim je prizorom dominirao blistavi mač koji je ležao u pocrnjelom krugu u sredini dvorišta. Sablasni čuperci plavog dima još uvijek su se kovitlali naokolo, lijeno lebdeći u zrak u ranojutamjem svjetlu. Dok je straža zurila, jedno od tijela se promeškolji. Plavokosi mladić polako sjedne, oprezno pritišćući sljepoočnice prstima obje ruke. Kad se pomaknuo, njegov se ogrtač povuče sa skvrčenog lika poluvilenjakinje. Kleknuvši leđima prema straži, muškarac se zaštitnički sagne iznad blijedog lika i ugura jednu ruku u vreću koja mu je visjela s pojasa. Iz nje izvuče srebrnu bocu. Kad ju je podigao do usta svoje družice, zrakom se proširi poznati bademasti miris zzara.

Poluvilenjakinja se zagrcne, zakašlje i sjedne. “Što se ovdje dogodilo?” upita Siobhan O’Callaigh osornim, službenim glasom. Plavokosi se mladić okrene prema njoj, a zapovjednica straže zastenje od nevjerice i zatakne svoj široki mač natrag za pojas. “Danilo Thann. Beshabinih mi grudi! Trebala sam znati da si ti upetljan u ovu gužvu.” “Zapovjednice O’Callaigh.” Danilo kolebljivo stane na noge. “Ovog jutra izgledate izuzetno ljupko. Zanimljiva kletva, također. Vrlo vizualna.” Ona prezirno puhne, potpuno nedirnuta mladićevim laskanjem. “U što si se sad upetljao?” “Je li Harfist živ?” prekine ih poluvilenjakinja promuklim, ošamućenim glasom. “Jesam.” Na udaljenoj strani dvorišta, visok muškarac u tamnom ogrtaču ustane i polako krene prema straži. Siobhan O’Callaigh podigne ruke u zrak. “Recite mi, hoće li itko na ovom bojištu ostati mrtav?” “Svakako se nadam”, mračno odgovori Arilyn. Prihvati ruku koju joj je pružio Danilo Thann i ustane. “Mrzila bih da ih moram sve ponovno poubijati.” “Dobro, budući da priznaješ da si pobila ove ljude, možda bi bilo bolje da mi ispričaš što se dogodilo”, zatraži zapovjednica O’Callaigh. Visoki se muškarac umiješa. “Ja sam Bran Skorlsun, putnik u vašem gradu. Prolazio sam i vidio razbojnike kako napadaju ovo dvoje. Mladi se par borio samo da se zaštiti. Pružio sam im pomoći koliko sam mogao.” “Izgleda da si mnogo postigao, starče”, reče jedan od stražara, čučeći pored velikog lika pokrivenog verižnjačom. On prebaci tijelo na leđa, pa prepoznajući ga uzdahne. “No, nek’ sam kiklop oca orka. Znam ovog. To je Harvid Beomigarth, polu-barbar, plaćenik. Gadan stvor, ali nije baš uobičajeni lopov. Voli svakojake političke intrige. Ili je volio.” Čovjek izvije obrvu prema Danilu. “Pitam se kakvog bi on posla imao s plemstvom.” “Nikakvog”, čvrsto reče Arilyn. “Imao je posla sa mnom.” “A ti bi bila?” zareži O’Callaigh. Zabacivši jednu od svojih crvenih pletenica, ona čučne da izbliza pogleda palog čovjeka. “Arilyn Moonblade.” “Ona je agent Harfista”, značajno doda Danilo, kao da bi pozivanje na tajanstvenu i vrlo poštovanu organizaciju moglo nekako ublažiti razaranje oko njega. Svaki se član straže smrzne. Kao jedan se okrenu i užarenih očiju zagledaju u Arilyn. “Agent Harfista?” revno upita Siobhan O’Callaigh. “Tebe su napali?” Arilyn odgovori uljudnim kimanjem, a ljudi razmijene sumnjičave poglede sa zapovjednicom. Jedan od stražara naglas izgovori njihovo uzbuđeno nagađanje. “Misliš da bi jedan od ovih mamaca za jastrebove bio Ubojica Harfista?” “Dobro bi izgledalo u tvojim izvještajima da ispadne tako, zar ne?” odvrati Siobhan O’Calaigh cereći se. “Ne. Niti jedan od ovih ljudi nije ubojica.” Iznenađeni čelikom u ozbiljnom glasu poluvilenjakinje, zapovjednica i njezini ljudi ponovno podignu poglede. Zapovjednica je uporno tražila objašnjenje, no Arilyn je tvrdoglavo odbijala pobliže objasniti. O’Callaighino lice pocrveni od bijesa i ona pogleda Danila tražeći ventil za svoju ljutnju. “Što je uzrokom svega ovoga?” zatraži mahnuvši rukom prema općem kršu. Danilo se skrušeno naceri. “Potpuno moja krivnja, bojim se. Nisam baš vješt s mačem kad dođe do bitke, znaš, pa sam pokušao pomoći čarolijom. Nešto je nekako, ovaj, nekako pošlo krivo”, neuvjerljivo zaključi. “Nekako pošlo krivo?” prezirno otpuhne O’Callaigh. “Što je još nova? Mladiću, još

uvijek duguješ gradu zbog štete koju si uzrokovao posljednji put kad su ti se čarolije izjalovile.” “Na moju čast, u potpunosti ću isplatiti odštetu”, zakune se plemić. “Možemo li sad ići?” Zapovjednica se zapilji u njega. “Možda ti misliš da je sve tako jednostavno zato što si sin lorda Thanna i sve to. S moje strane pašnjaka stvari malo drukčije izgledaju. Imam pet mrtvaca koje treba otpremiti i identificirati, gradski trg koji treba očistiti prije početka radnog vremena i neuspjelu čaroliju koju treba prijaviti.” “Oh, pa zar je moraš prijaviti? Bojim se da vijesti o ovoj maloj nezgodi neće povećati moju reputaciju kao čarobnjaka”, pokajnički reče Danilo. “Dobro. Carobnjački ceh neće biti sretan zbog ovoga”, reče O’Callaigh probadajući mladića prstom. “Već pritišću stražu da obuzda neodgovomu uporabu magije. I vrijeme je da im počneš odgovarati. Kad ta gmpa završi s tobom, nećeš si više moći ni stražnjicu počešati svojim čarobnim štapićem.” “Ja ne koristim štapić. Možemo li sad ići?” strpljivo upita Danilo. Siobhan O’Callaigh se neugodno nasmiješi. “Svakako.” Ona se okrene svojim ljudima. “Vi! Ainsar i Tallis. Odvedite ovo troje i stavite ih pod ključ. Ostali, raščistite ovaj nered.” “Nisam baš to imao na umu”, pobuni se Danilo. “Baš grozno. To možeš raspraviti s magistrarom, nakon što on završi sa svojim doručkom. Sigurna sam da će biti jako zainteresiran da čuje sve što ova nerazgovorljiva poluvilenjakinja zna o Ubojici Harfista.” Dvojica rukom pokažu trojki da ih slijedi. Arilyn se sagne da podigne svoj mač piljeći u plavo-bijeli kamen koji je sad blistao u dršku. Počne ustajati i naglo zastane kad joj pažnju privuče drugi kamen koji je potamnio i još uvijek se dimio. Ona podigne vrući kamen ne primjećujući bol u prstima i okrene ga. Ramena joj se objese i ona gume kamen u džep. “Oduzmite im omžje”, zapovijedi O’Callaigh. Čovjek kojeg je nazvala Ainsar posegne za mjesečevom oštricom i trzne ruku s oštrom psovkom. “Usput, nitko osim Arilyn ga ne može dodirnuti”, opušteno objasni Danilo. Razdraženost preplavi zapovjedničino lice. “Dobro, neka zadrži svoj mač, ali uzmite im svo ostalo oružje. A sad ih maknite odavde.” Ona mahnuvši rukom otpusti trojku i stražare, pa obrati pažnju na leševe razbacane uokolo. Sunce je izlazilo i njezini ljudi morat će požuriti ako namjeravaju raščistiti ulicu prije početka radnog vremena. Njezin je zapovjednik mrko gledao na sve što je usporavalo kotače trgovine. Beshabe mi, tiho prokune O’Callaigh - kad god je vidjela Danila Thanna na um joj je padala ta božica loše sreće - zašto se takve stvari uvijek događaju za moje smjene? ***** Arilyn Moonblade sjedila je sama u svojoj maloj, mračnoj ćeliji, držeći u ruci pocrnjeli topaz. Ponovno i ponovno povlačila je prstom preko oznake urezane u njegovu poleđinu, kao da se htjela uvjeriti da to nije uistinu znak Kymila Nimesina. Sumnjala je da njezin stari učitelj stoji iza ubojstava sve otkad je vidjela popise mrtvih Harfista i Zhentarima, popise koji su se usklađivali precizno kao računovođina knjiga. Riječi vilinsjene uklonile su svaku sumnju. Ravnoteža. Kymil je neprestano propovijedao o njoj, govoreći da su dobro i zlo, divlje i civilizirano, čak i muško i žensko, relativni pojmovi. Idealno stanje, tvrdio je, postiže se održavanjem ravnoteže. Čak i u ovoj užasnoj, neshvatljivoj spletki, vilenjak se trudio održati

Ravnotežu. Pitanje zašto je Kymil organizirao ubojstva i dalje je progonilo poluvilenjakinju. Koja je nepravda, koja neravnoteža zahtijevala živote nevinih Harfista? Zašto je Kymil obmanuo nju, etriel s kojom se sprijateljio i koju je obučavao od djetinjstva? A Harfist, Bran Skorlsun, kakvu je on ulogu igrao u zamršenoj priči o Ubojici Harfista? Na koliko god načina pristupila tim pitanjima, odgovori nisu dolazili. Iscrpljena i potištena, Arilyn je zaspala na uskom ležaju ćelije. ***** Pet vilenjačkih klerika radilo je iznad spaljenog lika jednog od najpoštovanijih waterdeepskih vilenjačkih građana. Njihove se molitve uzdignu u udruženom napjevu moći prema Corellonu Larethianu, Vladaru Svih Vilenjaka. Prepleten s napjevom bio je glas pjevačice kruga. Filauria Ni’Tessine posjedovala je taj rijetki vilenjački dar, uglavnom korišten tijekom ekstatičnog noćnog plesa kako bi vilenjake u njihovom mističnom zajedništvu povezao jedne s drugima i sa zvijezdama. Sad je njezino magično pjevanje splelo molitve klerika u jednu nit, začaranu sponu nevjerojatne moći. Blijeda kao smrt, Filauria je pjevala i pjevala, a blistave su joj oči bile prikovane za vilenjačkog gospodara kojem se zaklela na službu. Svakom žilicom svog bića i svom snagom svoje urođene vilenjačke magije, ulijevala je život i snagu u Kymila Nimesina. Sunce se popelo na nebu i jutro je neopaženo prošlo dok su klerici molili, a pjevačica kruga plela svoju magiju. Kad su već počeli očajavati, quessirova spaljena koža se oljušti, otkrivajući nijansu žutog ružinog pupoljka, kao u zdravog dojenčeta zlatnih vilenjaka. Još uvijek slab, ali napokon ozdravljen, Kymil Nimesin pao je u iscjeljujući san. Molitve i pjesma pretope se u zajednički uzdah olakšanja, a Filauria se pogrbi od iscrpljenosti. “Nemoguće”, promrmlja najmlađi klerik, sa strahopoštovanjem prebacujući pogled s Kymila na Filauriju. lako je moć vilenjačkog svećenika bila velika, a njegova vjera jaka, on je uistinu vjerovao da se Kymila Nimesina ne može izliječiti. Ono što je postigla Filauria Ni’Tessine pripadalo je u tkanje mitova i pjesama. Priča o junaštvu pjevačice kruga proširit će se kroz vilenjačke narode. Drugi, stariji klerik, promatrao je Filauriju sa suosjećanjem. Odanost mlade etnel prema Kymilu Nimesinu bila je dobro poznata. “Mi ćemo ga čuvati dok spava. Moraš se odmoriti”, blago je potakne vilenjak. Ona kimne i ustane. Otupjela kao mjesečar, izađe iz Kymilove sobe i prođe kroz poveznu sobu. U njoj je nekoć stajao proročki kristal. Dok je promatrala uništenje, Filauria pomisli da je čudo što je Kymil preživio povratni udar eksplozije. Zidovi sobe za proricanje su pocrnjeli, a prozori s okvirima izletjeli na ulicu. Kad je krenula iz prostorije, pod stopalima su joj krckali sitni komadići sprženog jantara. Proročki kristal, shvati Filauria. Kad se Kymil oporavi, možda će ga moći obnoviti magijom. Etriel padne na pod i drhtavim prstima počne savjesno prikupljati razbacane krhotine. *****

Zveket ključeva prekine Arilynin iscrpljeni drijemež mnogo prije negoli se bila spremna probuditi. Ona uspravno sjedne i gurne kosu s očiju dok su se vrata njezine ćelije otvarala. “Koliko je sati?” “Skoro je podne. Možeš ići”, objavi tamničar. Njezin lovački luk, strijele, bodež i nož zveknu o kameni pod ćelije - ‘dopustili’ su joj da zadrži mjesečevu oštricu, ali su uzeli ostalo oružje. Arilyn ustane i prikupi ga. “Vas troje ste jako važni”, primijeti tamničar. “Sam Crnoštap je poslao obavijest da vas se mora pustiti, čak vam je poslao i vaše konje. Ispred zgrade su. Morate odmah u Crnoštapov toranj.” Arilyn neobavezno progunđa i odmaršira prema sunčevoj svjetlosti. Danilo i Bran Skorlsun već su bili tamo. Plemić, savršeno uređen i odjeven u šumski-zeleno, virio je u svoju čarobnu vreću kao da radi inventuru. “Čini se da je sve unutra”, objavi duboko zadovoljan. Zatim podigne pogled prema Arilyn. “Ah, dobro. Svi smo tu. Hvala ujaku Khelbenu za zalaganje, ne?” “Svakako mu prenesi moje pozdrave.” Ona zajaše kestenjastu kobilu i stisne je petama. Konj oštrim kasom krene prema istoku. Dvojica muškaraca razmijene zbunjene poglede. “Kamo ideš?” poviče Danilo za njom. “Idem naći Kymila Nimesina.” Lice Brana Skorlsuna se smrači. “Majstora oružja? Što on ima s tim?” “Sve”, reče ona. U tren oka oba muškarca zajašu konje i požure za Arilyn. “Kymil Nimesin je Ubojica Harfista?” s nevjericom upita Bran kad su joj se on i Danilo približili. Arilyn ne uspori. “Više-manje.” “Ne bismo li trebali reći vlastima?” upita Danilo. “Ne.” Njezin je glas bio neumoljiv. “Ostavi vlasti izvan ovoga. Kymil je moj.” Danilo podigne ruke u zrak. “Arilyn, barem jednom budi razumna. Ne možeš sama srušiti tog čovjeka. A ne bi ni trebala.” “On nije čovjek. On je vilenjak.” “Pa? Je li zato isključivo tvoje vlasništvo?” upita Danilo. “Ako je on Ubojica Harfista - čak i ako je više-manje - trebala bi ga ostaviti Harfistima. Dovoljno si učinila.” Ona progovori ne gledajući ga, a glas joj je bio tih i pun gorčine. “Da, jesam, zar ne?” “Onda...” “Ne!” Ona se suoči s plemićem. “Zar ne razumiješ? Kymil nije Ubojica Harfista. On je stvorio ubojicu.” “Draga moja, nemoj molim te u zagonetkama prije večere”, preklinjao je Danilo. “Kymil me obučavao. On me uputio u život ubojice da bi me zatim poticao da postanem agent Harfista.” Arilyn se neveselo nasmije. “Zar ne vidiš? Napravio me po mjeri.” Danila zapanji krivnja i tjeskoba na licu njegove družice. On ispruži ruku i zgrabi uzde njezina konja zaustavljajući je. “Prestani to govoriti. Ti nisi Ubojica Harfista.” “Sa svojim pamćenjem, vjerujem da se možeš sjetiti balade o Zoastriji”, reče Arilyn. Zaprepašten prividnom nedosljednošću, Danilo se počeše po obrazu. “Da, ali...” “Izrecitiraj dio o pozivanju vilinsjene”, nastavi ona. Još uvijek zbunjen, Danilo ponovi stihove: “Pozovi kroz kamen, pozovi kroz čelik;

Zapovijedaj svojem odrazu. No čuvaj se duha smještenog U sjenci vilenjaka.” “Zar ne vidiš?” upita Arilyn. “Kymil Nimesin pozvao je vilinsjenu i zapovijedio joj da postane Ubojica Harfista. Evo kamena kojeg sam godinama nosila u svom maču”, reče izvukavši pocrnjeli topaz iz džepa. “Ovo je Kymilov znak. Vjerujem da je kamen bio začaran tako da je on mogao pozvati i zapovijedati vilinsjeni kroz kamen, kao što kaže balada.” “Pa da! Tako te i mogao pozorno pratiti”, reče Danilo. “Nošenje začaranog kamena znatno olakšava proricanje.” On zastane i strogo mahne prstom prema Arilyn, kao školski učitelj koji prekorava učenika. “Kymil Nimesin te izdao i zloupotrijebio magiju tvog mača, ali to ne čini od tebe Ubojicu Harfista.” “Ne čini?” odvrati ona gorko. “Ja sam Arilyn Moonblade. Gdje prestaje mač, a gdje počinjem ja? Ako krivnja pada na vilinsjenu, a sjena je odraz koji mjesečeva oštrica stvara od mene, kako da ja ne budem okaljana krivicom?” Bran Skorlsun napokon prekine svoju šutnju. “Već sam prije vidio vilinsjenu, iako je tad nosila drugo lice. To je samo entitet mača, a mač je tvoj, Arilyn Moonblade.” “Tako je”, složi se Danilo, “a sad možeš i zapovijedati vilinsjeni. Što god namjeravao, Kymil Nimesin je propao kad se vilinsjena oslobodila njegove kontrole.” Arilynin je smijeh bio šupalj. “Dvadeset i više Harfista je mrtvo. Kako je to Kymil propao?” “Nas troje smo na životu”, mračno reče plemić, “a Kymil nema mjesečevu oštricu.” ***** Do podneva se Kymil Nimesin potpuno oporavio od povratnog udara magične eksplozije. Prosijavao je komadiće pocrnjelog kristala kroz svoje duge vitke prste, bijesan zbog vlastite nesposobnosti da obnovi dragocjenu proročku kuglu. Kristal se rasprsnuo kad je pukla magična veza koja ga je povezivala sa začaranim topazom. U trenutku prije magične eksplozije, jedna se slika utisnula u sjećanje zlatnog vilenjaka: mučna, razjarujuća slika mjesečeve oštrice, ponovno cijele, ali izvan njegova dohvata. Kymil nije mogao shvatiti zašto mu vilinsjena nije donijela obnovljenu mjesečevu oštricu. Tijekom više od godinu dana entitet je slijedio svaku njegovu zapovijed. Bio je toliko navikao na poslušnost da mu nije palo na pamet da bi se vilinsjena mogla osloboditi kad se mjesečev kamen vrati na mač. Neobjašnjivo, njegova ubojita vilinsjena - njegovo najbolje magično dostignuće - više nije bila pod njegovom kontrolom. Propustila je obaviti svoj konačni, najvažniji zadatak. Kymil se odupre porivu da baci beskorisne komade slomljenog kristala na drugi kraj sobe, pa umjesto toga pozove svoju pomoćnicu. Uvijek spremna, etriel uplovi u njegovu sobu. “Filauria, pošalji obavijest Eliti Te!’Quessira.” On mahne rukom iznad hrpice spaljenih ostataka. “Očigledno ih više ne mogu doseći kroz kristal. Naći ću se s njima na akademiji i odmah ćemo se teleportirati u Everesku.” Etriel se pokloni i ostavi ga samog da bjesni nad neočekivanom propašću svog plana. Nije imao taj nesretni mač. Prema njegovim izvorima u straži, Arilyn Moonblade, Bran Skorlsun i

Crnoštapov nećak još su bili živi i nalazili su se u pritvom u Waterdeepskom dvorcu. Ako to troje udruži snage, mogli bi otkriti njegov cilj. Njegov je plan potpuno i uistinu pošao krivo. Morat će se poslužiti pričuvnim planom. Kymil se nasmiješi. Dobro je znao svoju nečistokrvnu učenicu. Koliko god bila vješta, Arilyn je vjerovala da je pod sjenom mjesečeve oštrice. Ona će na sebe preuzeli krivnju Ubojice Harfista i poći će za njim da osveti svoje ime i svoj osjećaj časti. Nitko je neće moći odgovoriti. U to nije sumnjao. I donijet će mu mjesečevu oštricu.

Osamnaest Blistavo sunce sredine popodneva raspalilo je šumske boje kad su se tri jahača približila waterdeepskoj Vojnoj akademiji, prestižnoj školi za obuku koja se nalazila nekoliko milja zapadno od gradskih zidina. Arilyn, koja je tijekom puta bila neobično tiha, sjaše i odmaršira do stražarnice. Dva učenika koja su stajala na straži sa zanimanjem se zagledaju u poluvilenjakinju i najbolje što su mogli pokušaju odglumiti iskusne ratnike. “Što trebate?” progunđa jedan od momaka nesigurnim baritonom. Vidjevši da je Arilyn to spremna objasniti oštricom mača, Danilo pođe naprijed i preuzme predstavljanje. “Mi smo agenti Harfista. Tražimo jednog od vaših predavača.” Učenici se šaptom posavjetuju, a onda budući bariton s poštovanjem mahne i pusti ih da prođu. Drugi dječak pozove nekog da odvede konje u štalu, pa ponudi da će posjetitelje odvesti do ravnatelja. Danilo zahvalno prihvati. “Tri Harfista?” promrmlja Arilyn Danilu dok su hodali. “Tri?” On slegne ramenima. “Uvelo nas je unutra, nije li?” Arilyn mu odgovori odmjerenim pogledom, pa zašuti. Učenik odvede trio koji se izdavao za agente Harfista kroz labirint hodnika do ureda ravnatelja akademije. Ravnatelj Quentin bio je krupan, sjedokosi svećeniku smeđoj halji sa simbolom glave čekića koji je pripadao Tempusu, bogu rata. I u ranoj starosti još je uvijek imao široka ramena i goleme nespretne šake, pa je izgledao kao da bi se na bojnom polju osjećao bolje nego u uredu. Tog je trenutka sjedio iza nekoliko gomila pergamenata, izgledajući tužno neprimjereno svom sjedilačkom zadatku. Kad je trio stigao do vrata, on podigne pogled, a lice mu se razvedri zbog ponuđenog predaha. Učenik-stražar progovori: “Brate Quentin, ovi Harfisti traže razgovor s tobom.” “Da, da. Ja ću preuzeti dalje”, odgovori Quentin ustajući od stola i grabeći dugim koracima prema njima. Nestrpljivom gestom otpusti učenika. “Previše je vremena prošlo otkad je Gavran letio ovim krajevima”, reče srdačno, hvatajući Branove podlaktice. Arilyn trzne glavom i zagleda se u Brana Skorlsuna, a neobičan joj izraz prijeđe preko lica. “Što te dovodi ovamo, Bran?” nastavi Quentin. On pljesne Harfista po leđima s bliskošću starog prijatelja. “Možeš li ostati dovoljno dugo da s nama podijeliš večernji obrok i možda nagneš nekoliko pehara?” “Drugi put, bit će mi drago”, odgovori Bran. “Moji drugovi i ja tražimo jednog od vaših predavača. Kymila Nimesina. Je li ovdje?” Ravnateljevo se čelo nabere. “Ne, uzeo je dopust. Zašto?” “Je li rekao kamo ide?” upita Arilyn. “Ustvari jest”, prisjeti se Quentin. “U Everesku, mislim.” “Evereska...” tiho ponovi Arilyn, djelujući potpuno zbunjeno. “Je li bilo što neuobičajeno kod njegovog zahtjeva za dopustom?” Quentin promisli. “Pa, Kymil je sa sobom poveo nekoliko naših najboljih studenata.” “Što mi možete reći o njima?” upita Arilyn. Ravnatelj dohvati jednu od gomila pergamenata sa stola - veliku gomilu - i počne je prelistavati. Arilyn se nestrpljivo premještala s noge na nogu. “Ah, evo ga”, izjavi Quentin sretno, mašući komadom pergamenta. “Kymilov zahtjev za dopust. Sa sobom je poveo Moor Canterleu, Filauriju Ni’Tessine, Caer-Abbet Fen, Kizzita Elmshafta i Kermela Starsingera.”

“Neka od ovih su vilenjačka imena”, napomene Danilo. “Sva su vilenjačka”, ispravi ga Quentin. “Sve zlatni vilenjaci, kad bolje razmislim. Svakog od njih osobno je vrbovao i obučavao Kymil Nimesin. Impresivna skupina, moram reći.” “Vjerujem da imate osobne dokumente svih studenata. Mogu li vidjeti jedan od njih?” upita Arilyn. “Naravno. Koji student?” “Ni’Tessine. Filauria.” “Ah, da”, reče Quentin. “Dobra studentica. Čuo sam da je njezin brat bio na akademiji prije nekoliko godina, no to je bilo nešto prije mog vremena.” “To je bilo prije dvadeset i pet godina”, reče Arilyn primajući pergament koji joj je ravnatelj pružio. “On i ja smo išli u isti razred.” “Zar tako? Kako si rekla da se zoveš?” upita Quentin s prijateljskim zanimanjem. Arilyn mu reče, a njegove se čupave obrve podignu. “Čudno. Kymil je ostavio poruku za tebe.” Ravnatelj izvuče mali svitak pergamenta i pruži joj ga. Ona brzo prouči poruku, pa je bez komentara ugura u džep ogrtača i obrati pažnju na dokumente o Filauriji Ni’Tessine. Kao što je i pretpostavljala, zlatna je vilenjakinja poštovala običaje i prilično detaljno navela obiteljsku povijest. Među Filaurijinom braćom bio je i Tintagel Ni’Tessine, diplomant Vojne akademije, član Waterdeepske straže. Ime njezina oca bilo je Fenian Ni’Tessine. Poginuo je 2. chesa, 1321. po Dolskom računanju. Zanimljivo, pomisli Arilyn, da je vilenjak umro istog dana kad je kralj Zaor bio ubijen. Ona brzo vrati papir ravnatelju. “Hvala.” “Uvijek spremno pomažem Harfistima”, srdačno reče Quentin. “Možda bi me mogli uputiti u to što se događa?” “Vrlo rado, ali neki drugi put”, reče Bran. “Samo mi jedno reci”, ustrajao je Quentin. “Je li Kymil Nimesin u bilo kakvoj opasnosti?” “Računaj na to”, obeća Arilyn mračnim glasom. Ne previše nježno, ona istjera Brana i Danila iz prostorije. Kad su stigli do dvorišta akademije, okrene se i suoči s Harfistom. “Zašto te ravnatelj nazvao Gavranom?” Harfist se za korak povuče, pomalo iznenađen intenzitetom njezina pitanja. “Moje rođeno ime, Bran, je riječ za gavrana u drevnom jeziku Moonshae otoka. Zašto pitaš?” “Čuvši ga tamo, sjetila sam se nečeg što sam gotovo zaboravila”, polako reče Arilyn. “Akademiju sam pohađala zajedno s bratom Filaurije Ni’Tessine, Tintagelom. On je sa sobom nosio prelomljeni držak strijele kao talisman. U drvo je bio utisnut mali žig - gavran. Tintagel je govorio da ga to podsjeća na svrhu njegova života. Od jednog njegovog prijatelja saznala sam da mu je otac, Fenian Ni’Tessine, ubijen tom strijelom.” Arilyn oprezno pogleda Harfista. “Je li ta strijela bila tvoja?” “Ne znam. Ime Fenian Ni’Tessine mi nije poznato”, reče Bran tiho. On izvuče strijelu iz svog tobolca i pruži je Arilyn. “Je li ovo taj znak?” Ona prouči žig i kimne. “Pomaže li ti to što je Fenian Ni’Tessine ubijen drugog dana chesa, 1321. godine? Godinu dana prije nego što sam ja rođena.” Posljednju je izjavu izgovorila jedva čujnim glasom. “Ne. Žao mi je.” “Možda će ti ovo pomoći da se sjetiš: tog dana je kralja Zaora ubio zlatni vilenjak kojeg je zauzvrat pogodio ljudski ljubavnik moje majke.” Ona podigne svoje oprezne oči do Harfistovih. “Nije uobičajeno da ljudi nose mjesečevo kamenje, a dragulj kojeg si ti nosio pristaje u mač moje majke. Griješim li ako mislim da si ti ubio Feniana Ni’Tessinea?”

“Nisam mu znao ime, no čini se da si u pravu”, prizna Bran. Crte boli i žaljenja koje su izbrazdale Harfistovo lice odgovore i na Arilynino neizgovoreno pitanje. Pogledi im se za trenutak zadrže, u tihom priznanju. Ona vrati Branu strijelu, pa se okrene, duboko potresena. Danilo, koji je u tišini pratio njihov razgovor, ispusti dugačak zvižduk. “To znači da je Bran Skorlsun...” “Arilynin otac”, tiho reče Bran. On se okrene prema poluvilenjakinji. “Rekao bih ti nakon nekog vremena.” “Malo si predugo čekao”, primijeti Arilyn slabim glasom. Lice joj otvrdne i ona reče: “Ali mi možeš reći zašto si imao mjesečev kamen.” “Istini za volju, ne mogu”, prizna Bran. “Još Harfističkih tajni?” upita Danilo s tračkom sarkazma. “Barem ne s moje strane”, reče Harfist. “Vijeće vilenjaka iz Evermeeta i Majstori Harfisti odredili su da moram nositi mjesečev kamen do svoje smrti, no nikad mi nisu rekli zašto.” “Vratimo se onda do Crnoštapovog tornja, pa ćemo saznati”, suho reče Arilyn. Okrene se na peti i krene prema štalama akademije. “Žena od akcije, tvoja kći”, primijeti Danilo kad su krenuli za njom. Harfist odsutno kimne. Pričljiva obitelj, s grimasom pomisli Danilo. Naznaka osmijeha razvedri mu lice dok je razmišljao o ubilačkom izrazu koji je vidio u očima poluvilenjakinje. Po njegovom mišljenju, ujak Khelben je to i zaslužio. Odjašu do grada u potpunoj tišini. “Čekajte ovdje”, uputi Danilo Arilyn i Brana kad su stigli do zida Crnoštapovog tomja. “Sunce je odavno zašlo i ujak Khelben nas čeka već satima. Davno je bilo kad je nadmag morao nekog čekati, pa je sigurno izbezumljen. Dajte mi koji trenutak da ga smirim.” Rekavši to, mladi plemić prođe kroz dvorište i nestane u čvrstom granitnom zidu tornja. Nakon nekoliko trenutaka Arilyn se pomakne kao da će krenuti za njim, no Bran je zadrži. “Čekaj. Teško je koristiti nevidljiva vrata bez vodstva čarobnjaka.” Arilyn mu otrese ruku. “Vidim blijede obrise. Teško je sakriti tajna vrata od vilenjaka.” “Poluvilenjaka”, ispravi je on tiho i oštro. Njegove su riječi bile namijenjene izazivanju sukoba. Arilyn se napne. Nije još bila spremna priznati odnos koji ih je vezao i borila se protiv snage svoje ljutnje. “Cijelog mog života moja je majka tugovala za tobom”, reče ona konačno. “Nikad nisam imala oca i ni sad ne osjećam potrebu za njim, no kako si mogao - kako je itko mogao! - napustiti Z’beryl?” “Nije imao izbora.” Zapanjeni, Arilyn i Bran pogledaju gore. Pred njima je stajao Khelben Arunsun s Danilom iza leđa. “No, čini se da se lutajući Harfist vratio”, hladno primijeti nadmag. “Donoseći nevolje, kao i obično.” Bran uzvrati Khelbenov užareni pogled svojim mimim, staloženim izrazom. “Prošlo je mnogo godina. Ne možemo se vratiti i ponovno proživjeti mladost, no moramo li odbaciti prijatelje s kojima smo je dijelili? Laeral i ja smo se sporazumjeli. Zar ne možemo to učini i nas dvojica?” Čarobnjakovo se lice smrači na spomen njegove ljubavnice. “Kakve Laeral s tim ima veze?” “Ne dovoljne, čini se”, tužno reče Bran. “Putevi su nam se sreli kratko prije nego što sam otišao s Moonshae otoka. Ona je bila na putu za Evermeet.” Čelo mu se naglo namršti i on

pogleda Arilyn. “Laeral je moja prijateljica, ali mi se ne čini pravednim da nju vilenjaci prihvaćaju, a svoju poluvilenjačku braću ne.” “Tvoja je briga zakašnjela, ali dirljiva”, primijeti Arilyn s hladnom pomgom. “Dosta, Arilyn Moonblade”, reče Khelben razdražljivo. “Imaš potpuno pravo da ti se čovjek ne sviđa - Mystra zna da se ni meni ne sviđa - ali nemoj ga krivo suditi. Kao što sam rekao, nije imao izbora negoli ostaviti tvoju majku. Sama mu je uzela taj izbor iz ruku. U to vrijeme nije ni znao za tebe.” “Istina je”, reče Bran tužno. “Vidiš?” upita Khelben Arilyn, koja je slušala nedirnuta objašnjenjem. “Ne.” Ozlojeđen njezinom tvrdoglavošću čarobnjak podigne obrve prema nebu, pa ih pozove prema tomju. “Dodite, dođite.” Kad su ušli u primaće prostorije, Arilyn zbuni nadmaga. “Ti si ovo sve odavno znao.” “Sumnjao sam”, prizna on, “ali o tome nisam smio s tobom razgovarati. Dan kaže da znaš tko je ubojica. Tko?” “Polako”, mračno reče Arilyn. “Najprije mi reci zašto je moj... zašto je Bran Skorlsun nosio mjesečev kamen.” “Tako su odlučili vilenjaci iz Evermeeta”, reče Khelben. “U koju svrhu?” Nadmag prijeđe pogledom od Arilyn do ostarjelog Harfista. “Jeste li vas dvoje razgovarali?” “Ona zna”, reče Bran. “Ona također zna da joj je majka bila princeza Amnestria”, doda Danilo. Khelben kimne Arilyn. “Dobro, jer inače to ne bih mogao drukčije objasniti. Amnestria se udala za čovjeka i zanijela njegovo dijete. Vilenjaci nisu oduševljeni takvim ponašanjem svojih princeza.” On ispusti dugi uzdah. “U nesvjesnom pokušaju da premosti ta svoja dva svijeta, Amnestria je mjesečevoj oštrici dodala potencijalno opasnu moć. Mjesečev je kamen bio uklonjen prije negoli je moć bila potpuno unesena u njega.” “To bi bila vilinkapija”, upadne Arilyn. Kad je Khelben uputio mrk pogled Danilu, ona izvije obrve i doda: “Tvoj nećak nije otkrio igru. Vilinkapija je dimenzionalni portal između Evermeeta i Waterdeepa. Kako bi inače vilenjak koji je ubio kralja Zaora u Evermeetu mogao istog tog dana biti nađen mrtav u Waterdeepu? Nije baš izvedivo.” “Impresivno. Složila si sve dijelove slagalice”, primijeti nadmag. “Ne”, reče Arilyn. “Još uvijek ne razumijem zašto je mjesečev kamen predan Branu.” “Kazna”, reče Khelben. “Amnestria je poslana u izgon i zaklela se da će zaštiti vilinkapiju. Znala je da sve dok Bran nosi kamen, oni neće moći biti zajedno.” “Zašto meni to nitko nije rekao?” upita Bran. “To znanje stavilo bi ključ vilinkapije u tvoje ruke”, reče Khelben. “Vilenjaci iz Evermeeta nisu imali toliko povjerenja u tebe. Budući da nisu mislili da bi poluvilenjakinja mogla naslijediti mjesečevu oštricu, nisu predvidjeli mogućnost ponovnog susreta oca i kćeri.” “Kymil se pobrinuo da se sretnemo”, gorko izjavi Arilyn. Sva trojica muškaraca djelovala su zbunjeno, pa se poluvilenjakinja okrene prema Branu. “Tko te unajmio da me slijediš?” “Neki Harfisti iz Cormyra su stupili sa mnom u kontakt”, reče on. “Lycon od Sune? Nadasha?” kratko upita Arilyn. Bran kimne. “Ima smisla. Kymil je često radio s njima, no oni mi nikad nisu potpuno vjerovali. Vjerujem da mu je bilo lako uvjeriti ih da sam ja Ubojica Harfista i da te trebaju poslati za mnom.” “Dakle, Kymil Nimesin je organizirao ubojstva Harfista da namami Brana do tebe,

nadajući se da će ponovno ujediniti kamen s mjesečevom oštricom. Strašno”, promrmlja Khelben. “No što on hoće s vilinkapijom?” Arilynin je osmijeh bio leden. “Pobrinut ću se da saznam prije nego što ga ubijem.” “Ne možeš krenuti za Kymilom”, pobuni se Khelben. “Sad kad je mjesečev kamen opet u maču, sama prisutnost mjesečeve oštrice može pomoći bilo kome - a posebno vilenjaku - da pronađe i upotrijebi skriveni portal!” “Možda ona pronađe Kymila prije nego što on pronađe skriveni portal”, predloži Danilo. “Prekasno. On je već tamo”, reče Arilyn. “Ostavio mi je poruku u kojoj mi govori gdje ćemo se naći.” “Gdje... Ah, da. Evereska”, sjeti se Danilo. “Ostavio je obavijest da ide u Everesku. Pa, idemo po njega.” “Ne budi lud, Dan”, prasne Khelben. “Mjesečeva oštrica ne smije prići blizu Evereski.Vjerujem da si već pretpostavila da je vilinkapija premještena tamo”, reče on Arilyn. “Da. Možda mjesečeva oštrica ne može ići u Everesku, ali ja mogu.” Ona otpaše pojas s mačem i pruži čarobnu oštricu Khelbenu. “Evo. Bit će dovoljno siguran u tvojoj riznici.” Khelben odmahne glavom. “Ni bez mača ne možeš otići u Everesku. Kad je mjesečev kamen ponovno postavljen u dršku, veza između tebe i oružja je dovršena. Nositelj se ne može rastati od aktivne, nedimute mjesečeve oštrice na bilo koje vrijeme i to preživjeti.” Arilyn se zagleda mač u svojim rukama, pa ga zavitla preko prostorije. On sleti sa zveketom. “Neka bude tako. Ako mogu preživjeti dovoljno dugo da pronađem i svladam Kymila Nimesina, bit ću zadovoljna.” “Zašto?” upita Danilo. Uhvati je za ramena i protrese. “Zašto bi odbacila svoj život?” Ona ga prkosno i odlučno pogleda. “Moj život nije nikad potpuno pripadao meni, pa nije na meni da ga odbacim ili zadržim. Moram ispraviti zlo počinjeno mojim mačem.” Glas joj je bio čvrst i potpuno lišen samosažaljenja. “To ću i učiniti, no pod vlastitim uvjetima. Možda sam poluvilenjakinja i polu-Harfist, ali odbijam biti polu-osoba. Više neću biti sjena mjesečeve oštrice.” “To nikad nije ni bio slučaj. Ti zapovijedaš mjesečevoj oštrici, a ne obmuto”, reče Bran. “Da je to istina mogla bih je negdje ostaviti”, reče ona tvrdoglavo. “Pretpostavljam da nema koristi od toga da te pokušam razuvjeriti”, reče Khelben. “Nimalo.” “Tad ću čuvati mjesečevu oštricu za tebe. U pravu si. Mač bi trebao ostati ovdje”, zaključi nadmag. “A i ti bi trebala ostati, što se toga tiče.” “Hvala ti, Khelben. Još ću te nešto zamoliti. Možeš li mi posuditi kakav prijevoz do Evereske? Možda grifona, s čarolijom brzine?” upita ona. “Može”, složi se Khelben. “Ako ustraješ u odluci da odeš u Everesku, pomoći ću ti u tome. No, uz jedan uvjet. Danilo ide s tobom.” “Ne.” Glas joj je bio neumoljiv. “Idem sama.” Khelben se zapilji u Brana kao da je za sve to nekako on kriv. “Ona je tvoja kćer, nema nikakve sumnje.” Okrene se natrag Arilyn. “Dobro, dobila si prijevoz. Začarani grifon trebao bi odgovarati.” “Dobro. Kamo moram otići po njega?” upita Arilyn. “Štale su na vrhu Waterdeepske planine.” Čarobnjak ode do svog stola i naškraba nešto na komadić pergamenta. Pritisne svoj pečatnjak na poruku i njegova se runa čarolijom utisne u papir. Doda poruku poluvilenjakinji. “Daj ovo čuvaru grifona. On će ti dati sve što ti treba.” “Hvala.” Ona krene prema izlazu iz tornja. “Arilyn.”

Ona se zaledi na zvuk Danilova glasa, no ne okrene se. “Trebat će ti novi mač.” On zastane. “Dopusti mi da ti posudim svoj.” Arilyn kimne i prihvati mač koji joj je ponudio, pa zakorači kroz čarobna vrata. Psujući ispod glasa, Danilo je promatrao njezin odlazak. “Je li itko od vas ovo mogao predvidjeti?” “Ja sam trebao”, odgovori Harfist. “Previše je slično nečemu što bih i sam učinio u njezinim godinama.” Prije nego što je nadmag stigao odgovoriti, pažnju mu privuče oštro kucanje koje je naizgled dolazilo iz sredine prostorije. “Piergeironov osjećaj za vrijeme je odličan kao i uvijek”, progunđa čarobnjak kočopemo se otputivši do vrata koja su vodila u podrum i tajni tunel do palače waterdeepskog vladara. “Čekajte ovdje”, uputi on svoje posjetitelje. Danilo je koračao gore-dolje ispred vrata, mrmljajući kletve protiv lordova Waterdeepa i njihove preopterećenosti protokolom. Imao je malo strpljenja za postupke reda i zakona. Radio je samostalno i u tajnosti, kako bi mogao ostati slobodan od svetih uza doličnosti koje su vezale sve aspekte waterdeepskog života. Nema veze što je Kymil Nimesin na slobodi, što je ugrožena sigurnost vilenjačkog kraljevstva, što Arilyn dragovoljno ulijeće u sigurnu zamku. Lordovi Waterdeepa se vjerojatno savjetuju s Khelbenom o novom spomeniku ili nekoj sličnoj budalaštini. Nestrpljivom mladom plemiću Khelbenovo tajno savjetovanje s glasnikom trajalo je cijelu vječnost. Crnoštap se napokon vrati, držeći u ruci pergament službena izgleda. Na licu mu se ogledala duboka uznemirenost. Khelben nije bio sklon dugim uvodima. “Ovo je od lordova Waterdeepa. Arilyn Moonblade proglašena je Ubojicom Harfista, odmetnutom pustolovkom u službi Zhentarima.” “Što?” prasne Bran. “Tko ju je proglasio? Ja sam trebao donijeti tu presudu!” Tražeći tišinu, Khelben podigne ruku i nastavi: “Piergeiron kaže da su dokazi čvrsti. Anonimni je izvor u Waterdeepski dvorac poslao papire koji precizno usklađuju svako ubojstvo s dokumentacijom o Arilyninom mjestu boravka. Također, pojavilo se pismo u kojem se Zhentarimima podnosi račun za usluge ubojice. Datumi se poklapaju sa svakim ubojstvom Harfista.” Danilov pogled postane leden. “Elaith Craulnobur ju je prodao. Umrijet će zbog toga.” Khelben je izgledao zabrinuto. “Ona je radila s tim lopovom vilenjakom, zar ne? Mystre mi, to na suđenju neće izgledati dobro.” “Suđenje.” Danilo se sruši u stolicu. “Zar će doći do toga? Možeš li nešto poduzeti?” “Mogu govoriti njoj u prilog.” “U toj optužbi nema istine”, pobuni se Danilo. Trgne se i doda: “Barem nema mnogo istine.” “Jednu sam stvar davno naučio”, reče Bran. “Istina često nema snagu promijeniti mišljenja. Izgleda da Harfisti nikad nisu potpuno vjerovali Arilyn. Bilo kakva naznaka upetljanosti sa Zhentarimima đodatno će utjecati na njihovo mišljenje. Moraš priznati da je ona sa svojom reputacijom ubojice najočitiji osumnjičenik.” Čak je i Danilo morao pristati na tu logiku. “Sigurno, kad se dozna cijela priča...” “Cijela priča se nikad ne smije ispričati”, izjavi Khelben odlučnim glasom. “Ako se znanje o vilinkapiji proširi, Evermeet će biti ugrožen. Tajna mora biti zaštićena.” Ispunjen bijesom, Danilo skoči na noge i optužujući se zagleda u Khelbena. “Čak i po cijenu Arilynina života?” “Da.” Pogledi im se zakače kao rogovi, Danilov goreći od osude, Khelbenov čvrst od njegove posvećenosti dužnosti. Mladić prvi skrene pogled.

“Idem za Arilyn”, naglo reče. “Budi razuman, Dan”, progunda Khelben. “Kako ćeš je naći? Je li ti rekla gdje je vilinkapija?” “U Evereski, to je sve što znam.” Danilove se oči skupe. “Čekaj malo. Zar ti ne znaš?” “Evereska je velik grad”, odsiječe Khelben. “A ja nisam osobno premještao kapiju.” Danilo s gađenjem odmahne glavom. “Dobro, tko zna? Ili se možda smiješ odreći svojih zavjeta tajnosti dovoljno dugo da se rastaneš s tom informacijom?” “Pazi što govoriš. Laeral je smislila čaroliju koja je premjestila vilinkapiju. Jedine osobe koje znaju njezinu točnu lokaciju su kraljica Amlauril i vilenjački lord Brda sivog plašta, Erlan Duirsar. Možda dosad zna i vilenjačko vijeće u Evereski. Mystre mi, ovaj će nered unazaditi odnose s vilenjacima za koje stoljeće”, zaključi Crnoštap mrmljajući sebi u bradu. “Ti se bavi politikom, ujače. Ako mi ne možeš pomoći, idem sam u Everesku.” “Idem s tobom.” Tihi glas Brana Skorlsuna bio je čvrst kao iskovani čelik. “Grozan si kao i tvoja kći”, reče Khelben. “Zašto misliš da će te vilenjaci pustiti i blizu Evereski, Bran? Vilenjaci imaju dugo pamćenje, a nisu baš previše skloni ljudima koji upropaste njihove princeze.” Bran susretne nadmagov divlji pogled. “Tko bi drugi mogao pratiti Arilyn do mjesta vilinkapije?” “Ne dolazi u obzir!” Danilo se neveselo nasmije. “Oh, molim te, ujače. Nisi li barem malo znatiželjan saznati gdje je vilinkapija? Sad kad je mačka u mljekamici, da tako kažem, morat ćeš prije ili kasnije premjestiti tu stvar.” Khelben raširi oči. “Još jedna stvar”, doda Bran. “Ako želimo pomoći Arilyn, moramo privesti Kymila Nimesina. U njezinom trenutnom stanju, bojim se da će ga ubiti.” “Neka”, odgovori Danilo. “Oprosti, ali neću se rasplakati nad tužnom sudbinom Kymila Nimesina.” “Koliko god me to boljelo”, ubaci Khelben, “moram se složiti s Branom. Arilyn je bivši ubojica. Kymil Nimesin je vrlo poštovani majstor oružja. Kymil mora biti priveden i ispitan magijom. Bez takvih dokaza na suđenju, bez Kymilove prisutnosti, Arilyn izgleda kao Ubojica Harifsta. Imat će mnogo manje šanse za oslobođenje od optužbi ako ubije Kymila.” “Dakle, slažeš se da moramo ići, ujače Khelben?” “S obzirom na naše opcije, da.” Čarobnjak se okrene Branu. “Ako bi nas mogao ispričati na tren, moram porazgovarati sa svojim nećakom prije nego što odete. Dođi gore, Dan.” Khelben i Danilo popnu se po stubama tornja do prostorije s magijskim zalihama. Čarobnjak zatvori i zaštiti vrata i baci se na posao. “Bio si u pravu. Potrebno je ponovno premjestiti vilinkapiju”, otvoreno reče. “Oh, divno. S Laeral koja šeta okolo s vilenjacima iz Evermeeta, tko će napraviti to čudo?” Khelben uperi čvrsti pogled u nećaka. Danilo odmahne glavom i prošapće: “Sigurno ne misliš ozbiljno.” “Vrlo sam ozbiljan.” Čarobnjak ode do svoje knjižnice sa svicima, velike police koja je pokrivala cijelu dužinu jednog zida i sadržavala ogromnu raspoređenu zbirku. Mali okrugli odjeljci sadržavali su stotine svitaka, zbog čega je polica izgledala kao pretjerano velika košnica, ili barem kao impresivan stalak za vina. U nedostatku vremena, Khelben promrmlja čaroliju. Istog trena jedan od odjeljaka zasvijetli zelenim svjetlom. Khelben izvuče svitak iz svijetleće niše, otpuše prašinu s njega i

ukloni magične zaštite kojima je bio zapečaćen. “Evo čarolije, Dan.” Khelben raširi svitak na stolu i mirno se zagleda u mladića. “Ja sam se zakleo da je neću baciti, pa ćeš to morati ti učiniti.” Danilo problijedi. “Možeš to učiniti. Radio sam s tobom od tvoje dvanaeste zime, nakon što je tvoj posljednji učitelj od očaja dao otkaz. Imaš sposobnost. Misliš li da bih doveo tvoj život u opasnost inzistiranjem da baciš čaroliju koju ne možeš kontrolirati?” “Bio si savršeno spreman žrtvovati Arilynin”, reče Danilo. “Pažljivo, mladiću”, upozori ga nadmag. “Malo je stvari u životu tako jednostavno kako bi ti želio. Nakon što poneseš teret i odgovomosti koje sam ja upoznao, tek tad možeš suditi o meni. Hoćeš li baciti čaroliju ili nećeš?” Danilo kimne i nagne se nad svitak. Jedan pogled na tajanstvene simbole koji su oblikovali moćnu čaroliju bio je dovoljan da shvati kako zadatak leži na neisprobanim krajevima njegove magijske sposobnosti. Malo bi čarobnjaka pokušalo baciti takvu čaroliju. To što je Khelben to očekivao od njega bio je dokaz čarobnjakovog povjerenja. Ili možda očaja. Dok se mladi čarobnjak trudio pročitati čaroliju, bol mu je kao munja sijevala kroz glavu, od čega su tajanstveni simboli plesali po pergamentu. Žestokom koncentracijom Danilo se natjera usredotočiti na čaroliju i nakon nekog vremena simboli uspore svoj ples. Dok su se oblikovali u obrasce, njihovo značenje počelo se razjašnjavati. Danilo počne pamtiti složene pokrete i čudne riječi koje su oblikovale čaroliju. Nakon nekoliko trenutaka zatvori oči. Vidio je rune oslikane zlatom na crnom polju. Jednom kad bi doista naučio magiju, mogao je simbole vidjeti u svom umu. Otvori oči i kimne. “Imam ga.” “Već? Jesi li siguran?” Plemić se naceri ujaku. “Bojim se da će čarolija predstavljati lakši dio posla.” “Ne budi umišljen, dečko.” “Istina je! U usporedbi s pokušajem da spriječim Arilyn u pretvaranju Kymila Nimesina u strvinu?” Khelben se s oklijevanjem nasmiješi. “Možda imaš pravo. Čak i bez mjesečeve oštrice, Arilyn predstavlja snagu s kojom valja računati.” U Danilovim ušima čarobnjakovim je riječima neodstajalo uvjerenosti. “Ne misliš da može uspjeti, zar ne?” “Žao mi je, Dan. Bez mjesečeve oštrice bit će sretna ako preživi do sutrašnjeg zalaska sunca.” “Onda je bolje da Bran i ja krenemo.” Khelben skine srebrni prsten s prsta i pruži ga Danilu. “Prsten transportiranja. Na začaranom grifonu ona će do Evereske stići sutra, kasno popodne.” “Hvala”, reče Danilo prihvaćajući prsten, pa skine veliki smaragd izrezan u obliku kvadrata kako bi napravio mjesta za njega. Khelben zavije svitak s čarolijom i pruži ga nećaku koji ga ugura u čarobnu vreću. Dok je to radio, Danilu padne na pamet hrabar plan. Na trenutak se razmišljajući zapilji u vreću. “Pretpostavljam da sam spreman”, reče nakon nekog vremena. “Mislim da nemaš drugog izbora.” Siđu niz stube do salona u kojem je Bran nestrpljivo čekao. “Spremni?” upita on mladog plemića. Danilo trepne. “Upravo sam se nečeg sjetio. Budući da Arilyn leti do Evereske na grifonu, mora sletjeti izvan grada i organizirati drugu vrstu prijevoza.” On se okrene nadmagu. “Možeš li stupiti u kontakt s Grifonskim gnijezdom? Možda je rekla čuvarima koje je odredište imala na umu.”

“Dobro si se sjetio, Dan. Odmah se vraćam.” Khelben Arunsun vrati se istim putem do prostorije za bacanje čarolija, ne bi li se raspitao kroz svoj kristal. Danilo iz svoje čarobne vreće izvuče nekoliko rukavica i pažljivo oslušne čekajući na zvuk zatvaranja vrata, pa ode u kut sobe. Arilynina je mjesečeva oštrica još uvijek ležala tamo kamo ju je bacila. Mladić samo za tren zastane, pa se natjera prihvatiti bol i podigne ukoričenu oštricu. Kao što je i očekivao, struja magične energije prostruji mu kroz ruku, a jetki smrad izgoijelog mesa ispuni prostoriju. On brzo ubaci mjesečevu oštricu u čarobnu vreću i svuče rukavicu s pocrnjele ruke. Projuri kroz pokrete i napjev čarolije koja će stvoriti iluziju. Kad je završio, činilo se da mjesečeva oštrica još uvijek leži tamo gdje ju je Arilyn ostavila. On se okrene prema Branu Skorlsunu i tiho reče: “Arilyn treba mjesečevu oštricu i ja joj je namjeravam odnijeti. Ako progovoriš o ovome, mrtav si.” Blijedi osmijeh nakrivi Harfistove usnice i on spusti ruku na Danilovo rame. “Mladiću, sviđa mi se kako razmišljaš.” Vrativši se u salon, Khelben Arunsun nabere nos od gađenja. “Blažena Mystra! Ovdje grozno smrdi.” “Tvoj kuhar bez sumnje svim silama prži leću”, reče Danilo. “Jesi li saznao kamo je Arilyn krenula?” “Da. Svratište ‘Na pola puta’, malo izvan Evereske.” Danilo je upravo to i očekivao. “Dobro. Idemo onda.” Plemić i Harfist izlete iz Crnoštapovog tornja s prilično netaktičnom brzinom. Cereći se kao dva školarca koji uživaju u nepodopštini, napuste dvorište i zađu u tamu ulice. “Zdravo, Bran”, reče melodičan, blago veseli glas. Harfist naglo stane. U sjeni kitničarskog dućana stajao je Elaith Craulnobur. Vilenjak istupi pod svjetlo ulične svjetiljke. “Počeo sam se brinuti da vas je Crnoštap pozvao da se nastanite u tornju. Vidim da je njegov nećak s tobom, pa pretpostavljam da je i Arilyn blizu?” Danilove se oči skupe. On posegne za svojim mačem, no sjeti se da ga je dao Arilyn. Mjesečev vilenjak se nasmije. “Tvoje su korice prazne kao i tvoja pamet. Ne brini, dragi dječače. Nemaš se čega bojati s moje strane.” “Stvarno? Mislim da si naručio moje ubojstvo.” “Ne moraš se brinuti oko toga.” “Lako je tebi reći”, odgovori plemić. Vilenjakove se obrve veselo podignu. “Da li bi te utješilo saznanje da je pokušaj već učinjen?” “‘Kuća dobrog pića’”, reče Danilo, odjednom shvativši. Oči mu se skupe. “Dakle, cijelo si vrijeme znao tko stoji iza ubojstava.” “Da sam znao, ne bih potrošio neumjerene iznose novca na mito za Zhentarime. Oni su spremni izdati svoje ljude, no cijena prijateljstva je visoka”, reče Elaith, pa podigne dokumente koje je prije dva dana pokazivao Arilyn. “Gdje je Arilyn? Moram razgovarati s njom o ovome.” Danilo se umiri. “Netko je poslao kopije tih papira u Waterdeepski dvorac. Mislio sam da si to ti.” “Bogova mi, nisam. To je bio Kymil Nimesin. On je sam poslao račun Zhentarimima. Sjedeći na dvije stolice, prikupio je priličnu svotu.” Mjesečev vilenjak odmahne glavom, a mračan izraz zamijeni njegovu običajenu krinku blage zabavljenosti. “Volio bih znati što namjerava učiniti s tim novcem. Dosad se prilično obogatio, a svoju spletku dovršava predajući Arilyn kao Ubojicu Harfista.” Danilo zabrinuto podigne pogled prema Branu. “To bi mu bio prikladan način da objasni Arilyninu smrt, zar ne? Plemeniti majstor oružja sasjekao poluvilenjačkog ubojicu?” Bran samo

kimne, ne skidajući pogled s Elaithova lica. “Dodatni razlozi zbog kojih bi se Arilyn trebala odmah suočiti s Kymilom”, složi se mjesečev vilenjak, pa doda papire Danilu. “Molim te, daj joj ovo.” Plemić baci pogled na papire. “Ne razumijem.” “Uvijek je pametno imati pričuvni plan”, reče Elaith. “S ovim papirima Arilyn može okrenuti Zhentarime protiv Kymila. Zabavan kraj za tog zlikovca, zar ne?” “Arilyn nikad ne bi surađivala s Crnom mrežom!” zagrmi Bran. “Dragi moj Gavrane, pokušaj bar jednom biti praktičan.” Elaith uzme račun iz Danilove ruke. “Na ovim papirima nalazi se niz imena ljudi koji Zhentarimima nisu više korisni.” “Da? Pa?” “Pa, pretpostavimo da na popisu ima još imena, uključujući i neke pojedince koji jesu važni zhentarimskom rukovodstvu.” Bran je još uvijek djelovao bijesno, no Danilove usnice razvuče mali osmijeh razumijevanja. “Vidim. Malo smo dotjerali račun?” upita mladi plemić. “Ako odabereš prava imena, mamac bi mogao djelovati”, složi se Elaith blago. “Već sam se za to pobrinuo. Kao i obično, u redovima mreže nedavno je bilo nekoliko neobjašnjenih smrti. Kad bi se odjednom pojavilo objašnjenje...” “Vrlo mudro”, prizna Danilo, “no sumnjam da bi Arilyn željela da Zhentarimi obave njezin posao. Ne razmišljaj više o tome. Ona bi radije sama sredila Kymila Nimesina.” “Vjerojatno si u pravu.” Elaith pogne glavu. Bran je sumnjičavo promatrao mjesečevog vilenjaka. “Teško da se ovakvo ponašanje može očekivati od slavne Zmije.” Elaith ispusti val ciničnog smijeha. “Nemoj me pogrešno smatrati plemenitim. Ja to nisam.” “Što hoćeš od Arilyn?” upita Bran. “Malo preozbiljno shvaćamo svoje očinske dužnosti, zar ne?” podbode ga vilenjak. Osmijeh mu naglo izblijedi, a jantarne mu se oči odjednom učine mračnima i praznima. “Ne brini se, Harfistu. Shvaćam da je Amnestrijina plemenita kći izvan mog dohvata. Da je Arilyn doista opaki ubojica, kao što sam ranije mislio, stvari bi bile drukčije.” “Zašto joj onda pomažeš?” zbunjeno upita Bran. “Za razliku od etriel, mene ne grize savjest pri pomisli da drugi obavljaju moj posao.” Elaithov glas odjednom otvrdne, a njegove jantarne oči susretnu Danilove. “Kymil Nimesin me previše puta uvrijedio. Želim njegovu smrt. Ako ne griješim, Arilyn će ga ubiti. Vrlo jednostavno. Iako smo ona i ja vrlo različiti, što se tiče Kymila Nimesina oboje želimo isto.” Danilo još trenutak izdrži vilenjakov ubojiti pogled, pa kimne. “Osveta”, reče tiho. “Napokon se razumijemo”, reče mjesečev vilenjak s čudnim osmijehom. Stopi se sa sjenama i nestane. “Blažena Mystra”, tiho reče Danilo. “Održati Kymila Nimesina na životu možda će se pokazati mnogo težim nego što sam mislio.”

Devetnaest “Tako mi Mielikki, ovako ni jedan rendžer ne bi putovao”, gunđao je Bran Skorlsun mašući glavom da se otrese zbunjenosti od čarolije za putovanje. Harfist zatrupka nogama kao da se želi uvjeriti da ponovno stoji na čvrstom tlu. Njegov pokret poprati drobljenje palog lišća, jer su se on i Danilo teleportirali u šumu ogrnutu maglom. Noć se produbljivala oko njih, pa plemić pokaže prema svjetlima koja su treperila kroz gole grane drveća. “Svratište ‘Na pola puta’ je tamo naprijed. Idemo”, potakne ga Danilo probijajući se kroz jesensko lišće sa zapanjujućim manjkom šumske vještine. Spretniji u takvim stvarima, Bran ga je tiho pratio. Hitnost ubrza njihove korake. Nakon nekoliko minuta stignu do velike čistine. Ispred njih je ležao skup drvenih građevina okupljenih oko velikog kamenog svratišta. Vilenjački i ljudski trgovci žurili su uokolo zaposleni brigom za svoje životinje, cjenkanjem s drugim trgovcima ili pohranjivanjem svoje robe preko noći u jednom od nekoliko skladišta. Zadovoljni zvukovi konja dolazili su iz velikih štala, a zveckanje posuđa moglo se čuti kroz prozore kuhinje svratišta. Mirisi večere davali su jesenskom zraku ugodnu toplinu. “U svratištu ‘Na pola puta’ sam prvi put sreo Arilyn. Ovdje je ostavila svog konja, pa sam i bez Khelbenovog raspitivanja u Grifonskom gnijezdu bio prilično siguran da će se vratiti po njega.” “Koliko smo daleko od Evereske?” upita Bran. “Nedaleko”, umiri ga Danilo. “Zapadno smo od grada. Jahanje traje sat, možda dva. Provjerimo je li Arilynin konj još ovdje.” Ušuljaju se u staje. Danilo lako pronađe Arilyninu sivu kobilu. “Idemo u krčmu naći nekog tko će nam prodati konje za nas”, predloži. “Dobro.” Bran navuče kapuljaču preko glave i krene za Danilom prema ispruženoj kamenoj građevini. Dok je plemić vješao svoj raskošno ukrašeni ogrtač na vješalicu u garderobi, Harfist proviri u veliku, napučenu prostoriju. On zaustavi Danila rukom. “Tko je onaj vilenjak iza šanka?” Danilo pogleda. Mali, ozbiljni mjesečev vilenjak stajao je na jednom kraju šanka, pogrbljen iznad nečeg što je djelovalo kao knjiga računa. “On? Myrin Silverspear. Vlasnik.” odgovori Danilo. “Zašto pitaš?” “Susreo sam ga jednom, prije mnogo godina, kad sam bio sam, na svom jedinom putovanju za Evermeet”, promrmlja Bran. “Čudno je da je zapovjednik straže u palači postao gostioničar.” On se okrene Danilu. “Uđi sam. Malo je vjerojatno da bi me prepoznao, no bolje da mu ostanem izvan vidokruga.” Rekavši to, rendžer se izvuče iz garderobe i stopi s noćnim sjenama. Danilo odšeta do šanka. Vlasnik podigne pogled prema njemu, promatrajući ga srebrnim očima koje nisu ništa odavale. “Lorde Thann. Dobrodošli natrag.” “Hvala, Myrin. Rekao bih da mi je drago što sam se vratio, no imao sam lošu sreću. Pivo, molit ću.” Vilenjak mu pruži zapjenjenu kriglu i Danilo se, otpivši gutljaj, smjesti na barsku stolicu. “Upravo sam izgubio konja na kocki”, reče. “Trebao bih nabaviti dva nova konja. Brzo.” “Konji ili transakcija?” upita vlasnik bez naznaka humora. “Pa, oboje, pretpostavljam. Htio bih se za to pobrinuti odmah, jer se ne cjenkam najbolje nakon previše ovih.” Danilo podigne polupraznu kriglu. Vilenjak ga je u tišini proučavao . “Nekoliko mojih trenutnih gostiju vam može pomoći.

Rado ću vas upoznati.” Myrin Silverspear pozove konobaricu, mladu mjesečevu vilenjakinju, čija crna kosa i koža plave nijanse podsjeti Danila na Arilyn. Nakon nekoliko uputstava, djevojka nestane. Vrati se za nekoliko trenutaka s amnskim trgovcem. Danilo baci pogled na trgovčev dobro podmazani osmijeh i pripremi se na rastanak od većeg dijela svoje gotovine. Muškarac je očigledno bio trgovac konjima, u svakom smislu riječi. Kao i većina amnskih domorodaca, bio je nizak, nabijen i taman. Nosio je šarenu odjeću koja je bila slabo prikladna za hladne jesenske vjetrove sjevera, kao i impresivnu količinu zlatnog nakita i jednako blistav osmijeh. Pohlepa za zlatom sjala mu je u očima isto tako vidljivo kao i zlatni zub koji je obasjao njegov osmijeh. Da bi uštedio vrijeme, Danilo odglumi cjenkanje i plati oduševljenom trgovcu gotovo traženu cijenu. Također prihvati njegovo uvjeravanje da će trgovačka karavana krenuti za Everesku ujutro. S takvim konjima, zaklinjao se trgovac, mladi lord može prespavati učinke mnogih krigli piva i još uvijek je stići. Nakon što je trgovac otišao iz točionice po konje, Danilo izvije obrvu prema vilenjačkom vlasniku. “Ne bih čovjekove riječi želio dovoditi u pitanje, no uistinu, da li ujutro odlazi trgovačka karavana?” “Tri karavane namjeravaju krenuti ujutro. Još će ih nekoliko vjerojatno proći tijekom dana. Ako želite ući u grad, moći ćete bez problema uvjeriti jednu od njih da vas ubroji među svoje članove”, reče vilenjak lukavo odgovarajući na Danilovo nepostavljeno pitanje. Plemić kimne i ustane. “Dobro. Pa, mogao bih baš i pogledati na kakve sam konje potratio očev novac.” Amnski je trgovac doveo konje do vrata krčme i Danilo sa zadovoljstvom primijeti da su životinje doista dobre, crne i vatrene, vrijedne gotovo pola iznosa koji je za njih platio. Dok je vodio dva nova grla prema štalama, Bran se pojavi iza njega. Zatim pronađu prazan odjeljak blizu Arilynine kobile i smjeste se u sijenu čekajući dolazak poluvilenjakinje. ***** Cijele noći i dobar dio dana Arilynin je grifon letio prema Evereski. Kasno poslijepodne poluvilenjakinja je ispod sebe ugledala maglovite obronke Brda sivog plašta. Njezino srce ubrza na pomisao o povratku domu svog djetinjstva. Dok su brda prerastala u planine, željno je pogledom tražila zelena polja i duboke, meke šume Doline Evereske. Ruke kojima je držala uzde grifona malo se opuste i ona ponuka magično stvorenje na silazak. Začarano za povećanu brzinu, stvorenje je bilo sposobno prevaliti velike udaljenosti. Čak i bez magičnog ubrzanja, bila je to izvanredna zvijer sa snažnim, smeđim tijelom lava i glavom i krilima divovskog orla. Arilyn nije ni pokušala odletjeti izravno u Everesku. Grad je bio tako dobro zaštićen da bi imala vrlo male šanse preživjeti takav let. Stražarnice su istočkale planine koje su okruživale Everesku, a vilenjački stražari oštrih očiju primijetili bi je na pet milja od grada. Kad bi pokušala letjeti iznad njihova vidokruga, vjerojatno bi susrela patrole divovskih orlova koje su kružile nebom. Vilenjački strijelci koji su jahali na tim grlima bili su poznati po svojoj nepogrešivosti. Zato je uputila grifona daleko od zidina grada i doline koja ga je okruživala, nadletjevši nisko izad zapadne šume. Ugledala je poznatu čistinu kojom je dominirala velika kamena građevina okružena drvenim zgradama i užurbanim trgovcima.

Budući da grifon nije mogao sletjeti usred zaposlenog trgovačkog gradića a da ne uzrokuje uzbunu, Arilyn potjera svoje krilato grlo do obližnje udoline. Ogromna krila zvijeri saviju se u luk kao u divovskog orla i ona se spusti u uskoj spirali. Jastučići lavljih šapa dotaknu tlo i Arilyn sjaše s velikim olakšanjem. S posljednjim krikom grifon krene prema Waterdeepu, a Arilyn se uputi prema štalama svratišta ‘Na pola puta’. Njezina je kobila bila tamo, sjajna i u dobrom stanju. Arilyn je potapše s iskrenom naklonošću. Poželi da ima vremena potražiti Myrina Silverspeara i zahvaliti mu, no on će razumjeti da nije mogla. Ostavi malu vrećicu s kovanicama na unaprijed pripremljenom mjestu u štali, kao plaću za brigu o konju. Zlatno je svjetlo kasnog popodneva palilo nebo kad je okrenula svog konja prema gradu. Nakon začaranog grifona, činilo joj se da se njezina hitra kobila presporo kreće, a napredovanje su joj dodatno otežavale naizgled beskonačne trgovačke karavane koje su zauzele cestu okruženu drvećem. Dok je tražila put kroz vrevu kola i jahača, nije primijetila dva jahača na amnskim pastusima koji su je pratili kroz gužvu, slijedeći njezin put do vilinkapije. ***** Uporni nalet gugutanja eksplodira pred prozorom radne sobe Erlana Duirsara. Lice vilenjačkog lorda odavalo je njegovu strepnju kad se okrenuo prema pomoćniku. “Pusti glasnika unutra”, oštro zapovijedi. Mladi vilenjak otvori prozor i pusti glasnika da uđe. Na prozorski prag doskakuće siva golubica i nagne glavu kao da uljudno traži prijem. Mali svitak bio joj je komadićein srebrne vrpce privezan za nogu. “Lord Dursair će vas primiti”, reče pomoćnik ptici. Mali glasnik odleti izravno do vilenjačkog lorda Brda sivog plašta, pa se s očekivanjem smjesti ispred njega. Val uznemirenosti preplavi Erlana Duirsara. Prošlo je dosta vremena otkad je posljednji put primio poruku od zapadne straže. Myrin Silverspear bio je ponosan vilenjački ratnik koji se više volio sam pobrinuti za većinu problema. Stvar bi morala biti doista ozbiljna da bi je ‘gostioničar’ poslao u Everesku. Erlan odveže svitak. Dok ga je čitao, lice mu postane uznemireno. Uljudan cvrkut, ptičja inačica nakašljavanja, privuče mu pažnju natrag glasniku. Sićušne glavice nagnute u upitnom položaju, ptica je čekala njegov odgovor. “Ne, neće biti odgovora”, reče joj Erlan. “Možeš ići.” Ptica nakloni glavu i odcvrkuće pozdrav nepogrešivo pun poštovanja, pa se rasprši u mnoštvo sićušnih svjetala. “Gospodaru?” upita pomoćnik. “Odmah sazovi vijeće. Naglasi da se moramo sastati odmah u potpunoj tajnosti.” “Da, lorde Duirsar.” Pomoćniku ne promakne hitnost u lordovom glasu. On se pokloni i požuri do srebrne kugle kroz koju će poslati nečujne pozive. Svaki član vijeća nosio je naušnicu koja je bila magično prilagođena tako da omogući transport izravno u dvorane lorda Duirsara. Erlan Duirsar zurio je kroz prozor u dvorište ispod sebe, ogroman trg okružen građevinama od začaranog ružičastog kristala. Vilenjačke, izrade, s hirovitom asimetrijom i solidnom praktičnošću koja je karakterizirala rad mjesečevih vilenjaka, građevine su bile dom većine lordova i dama koji su sjedili u vijeću. Dužnosti i privilegije vladanja dijelili su svi u Evereski, a obični su se vilenjaci često skupljali na trgu zbog obreda, festivala ili svadljivih

gradskih sastanaka. Međutim, o pitanjima s kakvima se grad sad suočavao na kraju je odlučivao njegov glas. Erlan Duirsar imao je to na umu dok je koračao u dvoranu za sastanke kako bi se obratio vijeću. Moćna i ponosna grupa vilenjaka proučavala ga je s različitim stupnjevima znatiželje i nestrpljenja. “Znam da svi imate važnijih poslova, no moram zatražiti da noćas ostanete u vijeću. Evereski će možda biti potrebni posebni talenti svih prisutnih vilenjaka.” “Što se događa?” upita ravnatelj Akademije za magiju. “Bran Skorlsun došao je u Brda sivog plašta”, reče jednostavno Erlan Duirsar. To je bilo dovoljno objašnjenje. ***** Zvijezde su počele žmirkati na nebu kad je Arilyn ušla u središnji vrt kroz labirint od šimšira isprepletenog ružama. Ispred nje je stajao kip Hannali Celanil, isto onako blistavo lijep kakvim ga se sjećala. Poluvilenjakinja izvuče mali svitak pergamenta iz džepa i podigne ga u zrak. “Rekao si mi da ćemo se sresti kod kipa moje majke. Završimo s tim.” Glas joj je odzvanjao praznim vrtom. Nakon jednog trenutka, Kymil Nimesin izađe iza kipa. “Arilyn. Ne možeš znati koliko sam oduševljen što te vidim”, reče gospodskim glasom koji je prštao od zadovoljstva. “Da vidimo koliko brzo mogu promijeniti tvoje mišljenje o tom pitanju”, reče Arilyn izvlačeći Danilov mač. Prije nego što je mač izašao iz korica, nekoliko vilenjačkih ratnika izroni iz svojih skrovišta između živica od šimšira. S oružjem u rukama oni oblikuju polukrug iza Kymila, spremno čekajući njegov znak za napad. “Trebaš pomoć ovih dana, zar ne?” upita Arilyn. Kymil se s nevjericom zagleda u njezin mač. “Gdje je mjesečeva oštrica?” upita. “Ako si ti ovdje, vilinkapija mora biti blizu. Sigumo nisi mislio da ću donijeti mjesečevu oštricu sa sobom.” Kymil je zurio u nju, nesiguran da li da joj vjeruje ili ne. Njegov plemeniti plan, njegova veličanstvena zamisao, mogla bi propasti zbog obične mješanke. To je nemoguće. Njegovo je privlačno brončano lice blistalo od pravedničkog gnjeva. “Gdje je mač?” ponovi on. “Tamo gdje ga ne možeš dohvatiti”, odgovori Arilyn smiješeći se. Skupljene su oči zlatnog vilenjaka iskrile od zlobe kad je promijenio taktiku. “Ovo je iznenađenje. Bila si tako povodljiva svih ovih godina. Tko bi mislio da možeš biti isto toliko tvrdoglava i glupa kao i Z’beryl?” Primjedba uhvati Arilyn nespremnu, što mu je i bila namjera. Ledena ruka tuge zgrabi je za srce. “Što misliš time reći?” “Što bih još trebao misliti?” izazivao je. “Nakon što sam saznao za tajnu mjesečeve oštrice, trebalo mi je petnaest godina - petnaest godina! - da otkrijem da su Amnestria i vilinkapija u Evereski. Možda bi još uvijek tražio, da nisam susreo neke studente koji su učili kod Z’beryl od Evereske.”

“Sumnjam da je bilo koji od majčinih studenata znao njezin identitet. Ne mogu vjerovati da bi je itko od njih izdao”, reče Arilyn. “Možda ne namjerno. U svom divljenju prema tvojoj pokojnoj majci, pokušavali su oponašati njezinu neobičnu dvoručnu tehniku borbe.” On raširi ruke. “Zamisli moj bijes kad sam konačno pronašao vilenjakinju i mač, samo da saznam da mjesečevog kamena nema i da mi je vilinkapija i dalje uskraćena. Prirodno, tvoja je majka odbila reći gdje je kamen, pa sam se pobrinuo da oštrica dođe nekom tko je obećavao da će biti razumniji.” Boja isteče iz Arilyninog lica. “Ti si je ubio.” “Naravno da nisam”, odgovori Kymil glasom stegnutim od pravedničkog prezira. “Nju su ubila, kao što je izvijestila straža, dva lopova, iako sam im ja možda prodao nešto začaranog oružja. Možda sam ih i obavijestio da ima debeli novčanik.” Arilyn baci vilenjačku kletvu na Kymila Nimesina kao koplje. On prezimo iskrivi usnice. “Ako moraš biti vulgama, svakako govori zajedničkim jezikom i ne kaljaj vilenjački.” “Prljavi ubojico”, ispljune ona. “Sad imam još jedan razlog više da te ubijem.” “Ne budi zamorna. Ja nisam ubio Z’beryl”, mimo odgovori Kymil. “Samo sam prenio neke informacije lopovima koji su to učinili. Naravno, nisam žalio zbog načina na koji su oni iskoristili te informacije.” On zastane i rukom mahne prema zlatnim vilenjačkim ratnicima iza sebe. “Uskoro ćeš joj se pridružiti u zagrobnom životu, kakav god je dočekao.” Arilyn među vilenjacima ugleda poznato lice. “Zdravo, Tintagel. Još uvijek si Kymilova sjena nakon svih ovih godina?” “Ja slijedim lorda Nimesina”, ispravi je Tintagel Ni’Tessine s hladnim prezirom, “kao i moj otac prije mene.” “Ubojstva ste pretvorili u obiteljski posao, vidim.” “Može li se pojam ubojstvo upotrijebiti u odnosu na uništavanje sivih vilenjaka? Istrebljenje bi bio vjerojatniji pojam”, zareži on. “To je prikladno”, složi se Kymil. “Kad otvorimo kapiju, moja Elita će se uvući i ubiti sve članove takozvane kraljevske obitelji. Kad nestanu uzurpatori, bit će obnovljen ispravan red i ravnoteža.” “Shvaćam”, reče Arilyn polako. “I Kymil Nimesin će, vjerujem, vladati umjesto njih.” “Teško.” Pun prezira, Kymil gospodski šmrkne. “Visokim vilenjacima, istinskim Tel'Quessirima, nisu potrebne vulgarne orme kraljevstva. Obnovit ću vladajuće vijeće staraca kakvo je postojalo u danima Myth Drannora.” “Stvamo?” izazivala je Arilyn. “Čini mi se da najprije moraš doći do mjesečeve oštrice. Kako ćeš je oduzeti Khelbenu Arunsunu, pitam se.” “To je laž”, prasne quessir. “Ne možeš ostaviti mjesečevu oštricu kad ti se svidi. Mač je ponovno čitav i ti si vezana s njim kao majka s novorođenčetom. Da je doista tako daleko, ti bi bila mrtva.” “Što da kažem?” uzvrati Arilyn neuljudno slegnuvši ramenima. “Čudo je što sve možeš napraviti kad si odgovarajuće motiviran. Ja odbijam umrijeti dok ti dišeš.” Lice joj otvrdne. “Možda imaš pravo što se tiče mjesečeve oštrice i možda ni jedno od nas neće još dugo poživjeti. Izazivam te, Kymile Nimesine, na dvoboj. Neka bogovi presude između nas.” “Tvoja pretencioznost je gotovo zabavna”, reče Kymil. “Učenik se ne može ni nadati da će pobijediti majstora.” “Događalo se.” Vilenjak ju je na trenutak promatrao, pa ljubazno primijeti: “Draga moja Arilyn, ne možeš se boriti u dvoboju s tom beživotnom oštricom.” U odgovor, poluvilenjakinja podigne Danilov mač do svog čela.

Kymil se samo nasmije i okrene se Eliti. “Ubijte je.” ***** Khelben Arunsun stajao je pokraj prozora Crnoštapovog tornja zureći u nadolazeću noć. Koliko god je pokušavao, nije se mogao osloboditi Danilovih riječi. Po pitanju vilinkapije, čarobnjak je napravio ono što je smatrao najboljim. Vijeće Harfista odlučilo je da je tajnovitost jedina prava zaštita za vilenjačko kraljevstvo, a tajnu su štitili tako da su je podjelili kao komade kruha. U to vrijeme takav se postupak činio najrazboritijim. Sad Khelben više nije bio siguran. Harfisti su djelovali u tajnosti, uvijek prikupljajući informacije i koristeći svoje nadarene članove da bi suptilno podrivali zlo ili ispravljali narušenu ravnotežu. Po pitanju vilinkapije, sam je veo tajnovitosti koji su koristili, uglavnom s velikim uspjehom, protiv njih okrenuo vilenjak kojem su vjerovali. U tome, znao je Khelben, leži problem. Bran Skorlsun je gotovo četrdeset godina pratio lažne Harfiste i povremeno odmetnute članove. Kakve bi se još katastrofe mogle dogoditi ako bi takvi lažni Harfisti mogli pristupiti tajnama Harfista? Danilo je u mnogo toga bio u pravu, prizna Khelben. Nadmag je svjesno i namjemo ugrozio Arilynin život. Bez mjesečeve oštrice nije bilo vjerojatno da će preživjeti noć. Srce mu je bilo teško zbog nećaka koji se očigledno snažno vezao za poluvilenjakinju. Nadmag naglo napusti prozor i ode do kuta prostorije u kojem je još uvijek ležala mjesečeva oštrica. Koliko je on znao, Arilyn nije imenovala nasljednika. Kome će onda poslati oštricu? On odsutno posegne za drevnim koricama i ruka mu se zatvori oko zraka. “Što!” Prekinut u razmišljanju, brzo projuri kroz riječi čarolije za raspršivanje magije. Mjesečeva oštrica izblijedi, a njezin blijedi obris još za tren ostane visjeti u zraku kao da mu se tiho ruga. “Iluzija”, promrmlja. “Danilo je uzeo mač i ostavio iluziju.” Dečko postaje predobar da bi ostao nezapažen, pomisli čarobnjak, ne mogavši suzbiti mali osmijeh pun ponosa. Prevuče ruku preko čela. Shvaćao je Danila, no kako je dečko mogao biti toliko glup da ugrozi vilinkapiju? I Danilo i Bran Skorlsun riskirali su svoje živote da bi pomogli Arilyn. Khelben nije bio siguran bi li trebao biti ljut ili postiđen. Možda mogu uspjeti. Možda Danilo može bez problema premjestiti kapiju i možda Arilyn može pobijediti Kymila Nimesina. Možda bi ih trebao pustiti da pokušaju, razmišljao je nadmag. Težina odgovornosti pritiskala je Khelbena Arunsuna i on se odjednom osjeti jako starim. Pođe stubama do svoje prostorije za bacanje magija kako bi upozorio Erlana Duirsara. Vilenjački lord od Evereske neće biti zadovoljan kad sazna da je mjesečeva oštrica ponovno cijela i na putu prema mjestu vilinkapije. ***** Zvuci bitke odzvanjali su kroz vrtove hrama, spuštajući se niz labirint puteva koji su se ispreplitali do vrha najviše planine Evereske. Dva muškarca potrče, viši od njih vodeći uz put.

Brzo i sigurno, stari Harfist odjuri do vrha planine. Tamo, u samom središtu vrta, ugleda prizor koji ga zaledi do srži. Ispred kipa prelijepe vilenjačke božice stajala je njegova kći, boreći se za život protiv četiri zlatna vilenjaka. Mjesec koji se dizao odražavao se na njihovim blistavim oštricama. Strahopoštovanje ispuni Brana i Danila koji je tek tad dospio do vrta. Držalo ih je nepokretne u svojoj čaroliji. Nikad nisu vidjeli takvu borbu. U svakoj družini svaki od spretnih zlatnih vilenjaka smatrao bi se rijetkim šampionom. Iako su dvojica pala od Arilynina mača, preostala četvorka plela je ples smrti oko poluvilenjakinje. S jedne strane stajao je još jedan zlatni vilenjak, visoki, vitki quessir koji je čekao ishod bitke s izrazom pravedničkog samopouzdanja. U tom trenu jedan od boraca uspije izbiti Arilynin posuđeni mač iz njezine ruke. Na jasnoj mjesečini Danilo ugleda pobjednički cerek na licu Tintagela Ni’Tessinea. Panika preplavi plemića, a s njim i trenutak neodlučnosti. Nije namjeravao otkriti mjesečevu oštricu dok ne nađe vilinkapiju i ne premjesti je na sigumo. Tintagel Ni’Tessine podigne desnicu preko grudi, pripremajući se na udarac prema Arilyninom grlu. Danilo hitro donese odluku. “Arilyn!” poviče, gumuvši ranjenu ruku u čarobnu vreću. Drugi nalet bola sijevne mu kroz ruku kad mu se prsti sklope oko čarobnog mača. Zapanjeni vilenjaci ga pogledaju, a on zavitla ukoričenu oštricu prema Arilyn. Bljesak plave munje propara vrt kao eksplozija. Magični grom potrese tlo i zlatni vilenjaci popadaju od njegove siline. Arilyn je stajala u podnožju kipa s blistavim mačem u ruci kao moćno obličje sazdano od magije i osvete. Dim od eksplozije tekao je prema njoj. Pred Danilovim ošamućenim pogledom pramenovi se počnu izvijati i savijati, oblikujući iza poluvilenjakinje blijedi krug koji je sjao sablasnim plavim svjetlom. “Vilinkapija!” poviče Kymil Nimesin pokazujući. “Morate proći pored nje i ući u vilinkapiju!” Vilenjački ratnici ustanu i razmijene nelagodne poglede. Danilo baci pogled na zbunjeno lice Brana Skorlsuna i istog trena shvati što ih je uznemirilo. Nisu mogli vidjeti kapiju. Neka dimenzionalna vrata bila su vidljiva samo moćnim čarobnjacima. Od svih ljudi skupljenih u vrtu, samo je Danilo mogao vidjeti u što je pokazivao Kymil Nimesin. Plemić dohvati svitak sa čarolijom iz torbe i pripremi se za premještanje vilinkapije. Lecnuvši se shvati da mu Khelben nije rekao kamo da premjesti kapiju. Kratki osmijeh dodirne mu usne kad mu se odgovor pojavio. Stvarajući mentalnu sliku nove lokacije vilinkapije, mladi čarobnjak započne dugi napjev i pokrete čarolije. “Za čast Myth Drannora!” vrisne Kymil pokrenuvši vilenjake u borbu. Troje ih okruži Arilyn. Vitlajući štapom, Bran pojuri u pomoć svojoj kćeri, no zaustavi ga Filauria Ni’Tessine. Visoki Harfist i vilenjačka pjevačica kruga bili su neobični protivnici, no Filauria ga je zaustavljala zapanjujućom vještinom. “Tvoj mač ne može proliti nevinu krv”, Tintagel samozadovoljno podsjeti Arilyn. “Protiv mene je bezvrijedan.” “Vremena su se promijenila. Hoćeš probati?” upita ona. Tintagel krene u napad i u tri udarca Arilynina mjesečeva oštrica pronađe njegovo srce. Vilenjakove se oči rašire u nevjerici dok je padao na tlo. S prodornim krikom Filauria pobjegne iz bitke i padne na koljena pokraj bratova tijela. “Vrijeme za tugovanje nad našim mučenicima doći će kasnije”, bjesnio je Kymil. “Moraš proći kroz vilinkapiju.” Arilyn je divlje zamahivala na dva vilenjačka napadača, odlučna da ih spriječi da poslušaju Kymilove naredbe. Mjesečeva oštrica pronađe srce jednog vilenjaka i

odmah ga ubije. Sljedećim udarcem Arilyn prospe crijeva i posljednjem protivniku. Njegov mač padne na tlo dok je grabio utrobu koja se izlijevala. Arilyn se posklizne na prolivenu krv i padne na tlo. “Pokaži mi”, zatraži Filauria. Kymil je usmjeri prema vilinkapiji i gurne je. Etriel potrči i skoči preko Arilynina ispruženog tijela u nešto što nije mogla vidjeti. U tom tenu Danilo dovrši čaroliju. Svitak mu nestane iz ruku i druga magična eksplozija potrese vrt. Preživjeli se užasnuto zagledaju. Samo je pola Filaurie Ni’Tessine prošlo kroz vilinkapiju. Izbezumljeni vrisak odjekne vrtom hrama. Gospodska suzdržanost Kymila Nimesina nestala je zajedno s nadom da će ispuniti svoju životnu misiju. Brzim, istrzanim pokretima, vilenjak napravi pokret za čaroliju teleportacije koja će ga odvesti s poprišta njegova neuspjeha. “Čekaj!” poviče Arilyn. Dok je Kymil ubilački zurio u nju, ona se podigne na noge. “Još nisi izgubio.” Kymilove opsidijanske oči prikuju se za nju. Od mržnje su njihove crne dubine izgledale još tamnijima. “Ne govori u zagonetkama. Nisi dovoljno pametna za to”, zareži on, odgovarajući s omalovažavanjem. Arilyn priđe bliže, zapanjivši svog bivšeg učitelja. “Ponovno ti nudim izazov na dvoboj koji će trajati dok jedan od nas ne ostane bez oružja ili ne postane nesposoban. Ako pobijediš, otkrit ću ti novu lokaciju kapije.” Bljesak zanimanja pojavi se u Kymilovim crnim očima. “A u nevjerojatnom slučaju da ti pobijediš?” “Ti umireš”, reče ona kratko. “Ne!” poviče Bran preko vrta. “Mnogi te smatraju Ubojicom Harfista. Moraš dovesti Kymila Nimesina na suđenje ili bi mogla visjeti umjesto njega.” “Riskirat ću”, reče ona nepokolebljivo. “Možda ti to želiš, ali ja ne”, objavi Danilo. “Ako mi ne obećaš da nećeš ubiti tog mršavog bijednog orkskog potomka, morat ćeš se sa mnom boriti da dođeš do njega.” Arilyn mu dobaci ozlojeđeni pogled. On u odgovor skine rukavice. Mjesečina otkrije jako opečenu ruku i lice iscrpljeno od bacanja čarolije. “Ako kreneš u borbu sa mnom, morat ćeš me ubiti”, doda on tiho. “Mislim da to neće biti teško.” Njegov odlučni glas uvjeri Arilyn da misli ozbiljno. “Mislim da si mi se više sviđao kao budala”, reče mu. Danilo se nije dao smesti. “Zakuni se!” “Dobro. Imaš moju riječ. Ostavit ću ga dovoljno čitavog da može na suđenje. Dogovoreno?” “Jest”, reče Danilo. “Sredi ga.” Arilyn se ponovno obrati vilenjaku. “No? Što će biti?” “Samo znanje o lokaciji kapije neće mi mnogo pomoći”, istakne Kymil cjenkajući se i isprobavajući granice njezine odlučnosti. “Ako dođe do toga, sama ću te tamo odvesti. Ponijet ću mjesečevu oštricu i otvoriti prokletu kapiju za tebe. Čak ću ti organizirati i oproštajnu zabavu prije nego što kreneš u Evermeet”, reče ona. “Dogovoreno.” Kymil izvuče mač i podigne ga do čela u prezrivom pozdravu. Vilenjak i poluvilenjakinja ukrste mačeve i bitka počne. Jedva se prisjetivši da moraju disati, Danilo Thann i Bran Skorlsun promatrali su dvoboj u tišini punoj strahopoštovanja. Obojica su bili iskusni borci, obojica su mnogo vidjeli i učinili

tijekom svojih života, no bitka koja je bjesnjela pred njima bila je potpuno izvan njihova iskustva. Bio je to nevjerojatan, hipnotički ples smrti, s pojedinim pokretima koji su bili gotovo previše brzi da bi ih mogle pratiti ljudske oči. Arilyn i Kymil su se suočili s vilenjačkom elegancijom i spretnošću, oboje do krajnjih granica napeti zbog vještine i strastvene odlučnosti jedno drugog. Usklađene težinom, snagom i brzinom, povremeno ih se moglo razlikovati samo po bojama: Arilyn je bila bijela mrlja nasuprot crnom nebu; Kymil neskladna munja zlatnog svjetla. Vilenjački su mačevi blistali i vrtjeli se, a iskre od sudaranja oružja letjele su u sve tamnije nebo tako brzo da se Danilo s nevjericom prisjetio festivalskog vatrometa. Zvonki udari mača o mač dolazili su tako brzo da se odzvanjajući zveket stopio u jedan metalni vrisak koji se razlijegao sve dalje. Tihi zvuk odvoji se od nezemaljskog urlika i glas se počne oblikovati u Danilovom umu. Nije govorio ni riječima ni zvukom, niti se obraćao njemu. Neodoljiv kao pjesma sirena, magični se glas uzdizao iznad buke bitke: preklinjući, ustrajući, prizivajući. Pozivao je na osvetu. Pozivao je na smrt. Danilo zaprepašteno shvati da je to glas vilinsjene. Mjesečeva oštrica počela je svijetliti dok se entitet mača, odlučan da se osveti, borio da izmakne nadzoru. Čak i Danilu, njegovi su zahtjevi bili gotovo neodoljivi. Arilyn ne smije popustiti, mahnito pomisli Danilo. Gledao je kako mjesečeva oštrica ostavlja iza sebe trag od plavog svjetla dok se kretala polukružno i prema gore. Sami su pokreti bili previše brzi da bi ih se moglo razabrati, no osvjetljene putanje mača zadržavale su se u zraku kao blistave plave trake nasuprot noćnom nebu. Odjednom nastupi tišina, a splet plavih svjetala počne blijediti. Kymil Nimesin polako se podigne na noge; razlomljeni dijelovi njegova mača ležali su razasuti oko njega. “Blažena Mielikki, gotovo je”, reče Bran sa zahvalnošću. S uzdahom olakšanja Danilo i Harfist krenu naprijed. Izraz na Arilyninom licu ih zaustavi, a strava obuzme Danila kad je shvatio da bitka još nije završila. Kao da se kreće sama od sebe, mjesečeva oštrica odlebdi prema gore u Arilyninim rukama. Blistajući zlokobnim plavim svjetlom, izravna se u razini Kymilova grla. Poluvilenjakinja je drhtala od napora da zadrži mač, a lice joj se grčilo protiv poriva da ubije svog bivšeg učitelja. Kymil Nimesin prkosno je zurio u oštricu i čekao smrt. “Bori se, Arilyn”, preklinjao je Danilo. “Ne dozvoli da tobom upravljaju vilinsjena i tvoja vlastita želja za osvetom.” Kao i na ulicama Waterdeepa, magična struja se pojačavala. Zrak se ponovno divlje kovitlao oko preživjelih u opipljivom izljevu vilinsjenina bijesa. Samo je Arilyn uspjela ostati na nogama nasuprot sile koja je imala snagu oluje. “Dođi!” Arilynin zapovjedni glas odjekne iznad buke. Bijesna struja magične energije zatreperi, pa se brzo počne skupljati. Za tren oka, ispred Arilyn je stajala vilinsjena. “Dosta je”, strogo reče Arilyn. “Nismo jedine kojima je Kymil Nimesin naudio. Harfisti imaju pravo izvesti ga pred sud. Zbog toga mora ostati na životu.” “To je pogreška”, pobuni se vilinsjena, s neprikrivenom mržnjom zureći u Kymilovo ispruženo tijelo. Poluvilenjakinja podigne glavu. “Možda jest, no ja je imam pravo napraviti.” Podigne mjesečevu oštricu i Arilyn i njezina sjena na tren se zagledaju jedna u drugu. Napokon, vilinsjena se lagano pokloni i raširi ruke s otvorenim dlanovima u vilenjačkoj gesti poštovanja. Zatim izblijedi u plavu maglu koja nestane u malom hitrom vrtlogu u mjesečevom kamenu na maču.

Arilyn vrati mjesečevu oštricu u korice i krene prema svojim drugovima. Bran je pomagao Danilu da ustane, a mladić je kukao nad svojom nekad lijepom odjećom. “Danilo.” On podigne pogled prema poluvilenjakinji. Odjeća joj je bila razderana i krvava, a lice gotovo sivo od iscrpljenosti. Njegovom su pronicljivom pogledu njezine vilenjačke oči govorile jasno kao riječi. Arilyn se napokon pomirila sama sa sobom i bila je gospodarica mjesečeve oštrice. “Sad je gotovo”, reče ona.

Epilog “Jesam li ti otpjevao baladu o Chelimberskoj močvari?” upita Danilo Harfista. “Dvaput”, reče Bran Skorlsun. “Oh.” Arilyn zahihoće. “Jesi li primijetio da broj goblina i ljudi-guštera raste sa svakim izvođenjem? Očekujem da će sljedeći put ubaciti pokojeg orka u lonac, kao začin.” Arilyn, Danilo i Bran zadržali su se nad svjetlucavim vinom u ‘Kući dobrog pića’, a noć je prohujala pored njih dok su pričali. Krčma se ispraznila. Stolice su završile na stolovima; konobarice su se povukle u krevet. Krčmar je drijemao pokraj šanka, džepova otežanih od zlata koje mu je Danilo ugurao. Unatoč zajedničkim pustolovinama i raznim vezama koje su ih povezivale, malo su znali jedni o drugima. Svo troje je nestrpljivo željelo saznati što više o povijesti svojih drugova, njihovim snovima i planovima. Do zore su već lijepo napredovali. Razgovor neizbježno skrene na događaje prethodnog dana. “Sad kad ti je obnovljen ugled, što namjeravaš raditi?” upita Bran Arilyn. Zamišljeni izraz prijeđe joj preko lica. “Sud Harfista proglasio me nevinom, no to nije nužno obnovilo moj ugled. Vjerojatno ću moći pronaći posao, no godine će proći prije nego što vratim reputaciju.” “Kao ubojica?” dovitljivo upita Danilo. Arilyn zakoluta očima i uzdahne. “Hvala ti što si stvari vratio u pravu perspektivu.” “A ti?” upita Bran Danila. “Vjeruješ li još uvijek da su Khelben i Harfisti pogrešno djelovali u vezi vilinkapije?” Danilo pažljivo odabere riječi prije negoli je odgovorio. “Neko vrijeme sam vjerovao. Međutim, kad sam pokušao smisliti bolji način, nisam uspio. Možda ne opravdavam sve što je Khelben učinio, no nisam se ja morao suočavati s odlukama koje je on morao donositi.” “Što je s opasnostima koje uključuje tajnovitost?” “One ostaju”, prizna Danilo pomalo uznemireno. “Ponovno, ne vidim pravu alternativu. Djelovati za dobro i održavati ravnotežu često znači raditi male korake. Ako želiš oblikovati grm, moraš ga nježno obrezivati, a ne na njega navaliti kosom.” Bran se nasmiješi. “Potrebna nam je pronicljivost i talent kao što je tvoj.” Harfist posegne u unutarnji džep ogrtača i izvuče malu kutijicu. U njoj je blistala značka Harfista, sićušni polumjesec i harfa, izrađeni od finog srebra. “Ova je značka bijedna stvarčica u usporedbi s ostatkom tvojeg nakita”, blago je zadirkivao stariji muškarac dok je davao kutijicu Danilu, “no ipak je znak rijetke vrijednosti. Zadovoljstvo mi je što ti je mogu ponuditi, zajedno s mjestom među Harfistima.” Mladić je oklijevao, pa ga Bran potakne: “Uzmi je i nosi s ponosom. Zaslužuješ da te znaju po onome što doista jesi.” “Počašćen sam tvojim povjerenjem, nemoj me krivo shvatiti”, uvjeri ga Danilo. “U ulozi seoske lude bio sam prilično učinkovit. Ne mogu nastaviti s radom ako me znaju kao Harfista.” “Možda nećeš imati izbora”, istakne Bran s tračkom humora. “Tvoja vlastita balada će proširiti tvoju slavu.” Arilyn se nasmije. “Uloga ti je dobro služila, Danilo, no nisi li je prerastao? Trebao bi dobiti poštovanje koje zaslužuješ, a dovoljno si domišljat da razviješ nove metode.” “Ujak Khelben je također predložio nešto takvo”, prisjeti se Danilo. Bran se ponovno nasmiješi i pruži mu značku. “Ovo je pravo zadovoljstvo. Khelbenu se neće svidjeti što sam uzurpirao njegovu privilegiju, a rijetko mi se pruži prilika da iznerviram

dobrog čarobnjaka.” Harfist se pridruži Danilovom smijehu, pa spusti kutijicu ispred mladića i uhvati ga za obje podlaktice: pozdrav pustolova drugu i sebi ravnom. “Ti si dobar čovjek, sine”, zaključi Bran. Duboko dimut, Danilo prihvati značku. “Hvala. Već si mi dao još veći dar. Nikad nisam doživio ovakvo prihvaćanje, čak ni od svoje obitelji.” “To također mora prestati”, objavi Arilyn. “Obitelj Thann će čuti za sve što si napravio, čak i ako ih mačem budem morala jednog po jednog posjesti i natjerati ih da slušaju.” Lice joj se smekša i ona položi ruku na Danilovo rame. “Drago mi je zbog tebe. Zaslužuješ tu čast.” “Nemoj misliti da sam tebe zaboravio”, reče Bran Arilyn. On skine vlastitu izlizanu značku i ponudi joj je. Arilyn ustukne. “Ne mogu to uzeti”, pobuni se. “Zašto ne? Nikad nisam sreo nekog tko ju je više zaslužio.” “Ali to je tvoja...” “Dodatan razlog zbog kojeg bi je trebala dobiti”, reče Bran. “Bogovi znaju da ti nisam mnogo dao.” Iznenađena tugom u njegovu glasu, Arilyn podigne pogled prema Harfistu. “Ne optužujem te. Činimo ono što moramo. Ti nisi učinio ništa manje.” Njezin glas poprimi poslovan ton. “Prihvaćam. Međutim, znaš što znači dati nekom značku Harfista?” “Naravno”, odgovori Bran sa zbunjenim osmijehom. “Očekuje se da ćeš jamčiti za mene, da ćeš me nadgledati dok me ne prihvate kao Harfista zbog mojih zasluga”, nastavi Arilyn kao da ga nije čula. “S obzirom na moju prošlost i ozloglašenost koju sam stekla zbog ovog suđenja, to neće biti ugodan zadatak i mogao bi potrajati. Hoćeš li u tu svrhu biti u blizini ili ponovno namjeravaš nestati u dalekim krajevima?” Harfistovo se srce zagrije zbog poziva koji je ležao iza njezinih riječi. Mogućnost da upozna svoju izvanrednu kćer, njegovim preostalim godinama pruži privlačnost kakvu cesta nikad nije imala. “Ostat ću”, reče on. “Za rendžere ima sasvim dovoljno posla i na Sjeveru. Možda ću nakon nekog vremena otići u mirovinu i nastaniti se u Waterdeepu.” “Oh, divno”, reče Danilo cereći se. “Ujak Khelben će biti oduševljen.” “Govoreći o nadmagu, moramo se savjetovati s njim u vezi vilinkapije”, reče Bran. “Moramo srediti zaštite i osigurati njezin novi položaj.” Arilyn primijeti mladićev cerek. “Što je, Danilo?” “Što? Ah, samo se slažem s našim Harifstom.” On nevoljko ustane od stola. “Moram ići. Trebat će mi nekoliko sati da objasnim svoju dugotrajnu odsutnost obitelji, da ne spominjem razne nove skandale koje sam natovario obiteljskom imenu. Otac će biti samo tiho razočaran, no majčine se reakcije ne bi postidio ni crveni zmaj.” Arilyn također ustane, a oči joj borbeno bljesnu. “Idem s tobom.” “Stvarno?” upita Danilo djelujući jako zadovoljno. “Mislio sam da se šališ.” “Rijetko se šalim.” Njezin je glas bio ozbiljan, pa on zabaci glavu i nasmije se. “Bogova mi, ovo će biti vrijedno vidjeti.” Trio izađe iz krčme i pokupi svoje konje. Arilyn zajaše i na trenutak se zagleda u plemića. Njegovi su zeleni baršunasti ogrtač i ekstravagantni dragulji djelovali pomalo neprikladno za novog Harfista. “Trebaš li vremena za presvlačenje prije nego što krenemo?” “Zbog čega, draga moja?” otegne Danilo. Ozlojeđeno puhnuvši poigra se s labavim perjem svog najnovijeg šešira. “Moram te obavijestiti da se ova odora smatra vrhuncem mode u waterdeepskom društvu. Ustvari”, doda, “smatrat će se kad me vide u njoj.”

“Kako god ti kažeš”, reče ona udovoljavajući njegovim budalaštinama. “Samo da više nikad ne moram slušati onu nesretnu baladu, bit ću zadovoljna.” Danilo se naceri Branu i baci se u sedlo. “Čini se da dama ima ukusa. Barem”, doda kad je pogledom zajedljivo preletio preko njezine putne odjeće, “u glazbenim pitanjima.” Arilyn spusti pogled na svoju uobičajenu odjeću: čizme, hlače, široka bijela košulja i tamni ogrtač. Jedini ukras bila je izlizana značka Harfista. “Što nije u redu s mojom odjećom?” “Nadao sam se da ćemo odgovarajuće proslaviti nakon što pobijedimo gospu Cassandru Thann. Oprosti mi, draga moja, ali ta roba jednostavno ne zadovoljava.” “Meni se sviđa.” “Da. Dobro. U svakom slučaju, uspio sam otići u kupovinu nakon suđenja.” On posegne u svoju čarobnu vreću i izvuče oblak prozime svile boje safira. Podigne je, prikazujući dnevnu haljinu rijetke ljepote. Arilyn se trijezno zagleda u njega. “Mogu vidjeti tvoje ruke kroz tkaninu”, primijeti. Njegov jedini odgovor bio je široki osmijeh. “Reci mi, Danilo, koliki dio kicoša je stvaran, a koliko ga je izmišljeno?” upita ona dok je njegov zarazni osmijeh prelazio i na njezine usnice. “No, vanjska forma se mora očuvati”, reče on vrativši haljinu u torbu. “Čini mi se da ti se haljina ne sviđa.” “Dobro ti se čini.” “Da vidimo, što bi ti još moglo dobro stajati? Jesi li ikad razmišljala o haljini od plavog baršuna, možda izrezanoj otprilike dovde? Ne? Onda bar plava košulja. Duboko plava svila, s malo zlatnog nakita. Možda ogrtač od baršuna odgovarajuće boje. Da!” objavi on. “Slučajno znam divan mali dućan koji nam je usput i koji...” Arilyn se nagne i pljesne sapi njegova pastuha. Konj uvrijeđeno zanjišti i odjuri cestom, a ostatak Danilovih riječi odnese vjetar. Arilyn spusti pogled na svog oca. Polagano ispruži ruke s dlanovima prema gore, u vilenjačkoj gesti poštovanja. Godinama zadržavane suze blistale su u očima Harfista kad je uzvratio pozdrav. Njegova kći oštro protrese uzde svoje kobile i odjuri za Danilom Thannom. “Ostaje još jedna tajna, Danilo”, primijeti Arilyn dok su zajedno jahali kroz gradske ulice. “Gdje si stavio vilinkapiju?” Danilo joj uputi svečani pogled. “Premjestio sam je na najsigumije mjesto kojeg sam se mogao sjetiti.” “Da?” “U Crnoštapov toranj.” “Što?” Nestašluk se kao zora pojavi na Danilovom licu. “Možeš li se sjetiti sigurnijeg mjesta? Ili čovjeka sklonijeg skrivanju tajni?” “Ne, ali...” “Ima još”, reče Danilo. “Stavio sam vilinkapiju u Laeraline odaje. Budući da naša gospa čarobnica mnogo vremena provodi u Evermeetu, mislio sam da bi joj tako moglo biti zgodnije da češće posjeti ujaka Khelbena. Što misliš, hoće li mu to popraviti ćud?” Arilyn se zvonko nasmije. “Moglo bi. Ipak, ima jedan problem. Kad je vilinkapija bila u Evereski, uvijek me privlačio hram Hannali Celanil. Znači li to da ću sad osjećati snažnu potrebu posjećivati Khelbena Arunsuna?” Nakon što su se zajedno zahihotali nad slikom koju je oslikala, Danilo se uozbilji. “Ustvari, lokacija je odgovarajuća. Vilinkapija je stvorila mnogo neuravnoteženosti. Njezino premještanje u Crnoštapov toranj moglo bi ukloniti raskol koji je njezino stvaranje unijelo između Evermeeta i Harfista.”

“Već govoriš kao Harfist”, zadirkivala ga je Arilyn. “Namjeravaš li se odreći svojeg budalastog ponašanja?” Umjesto da joj odgovori, Danilo skine srebrnu značku Harfista sa svilene tunike. Savije ogrtač na unutrašnju stranu i pažljivo je pričvrsti na podstavu. Osmijeh koji je okrenuo prema Arilyn bio je lijeni, prazni cerek najpoznatije modne lutke u Waterdepu i najozloglašenije nesposobnog čarobnjaka. “Ja, Harfist?” Danilo se nasmije. “Draga moja djevojko, ta bi šala izazvala mnogo veselja u određenim krugovima.” Arilyn se blijedo nasmiješi. “Dakle, tako će to ići?” “Mislim da je najbolje tako”, reče on olako. “A što je s tobom?” “Kad sam započela s obukom, Kymil Nimesin mi je rekao da me mjesečeva oštrica odvaja. Uvijek sam osjećala da moram biti sama, da sam samo sjena moći mog mača. No, mjesečeva je oštrica moja i stvari se moraju promijeniti.” Arilyn izvuče mač i pokaže liniju runa. “Sad ima devet runa; ova nova je moja.” Ona zastane i pažljivo odabere riječi. “Nije toliko moć, koliko uklanjanje određenih ograničenja.” Okrene mjesečevu oštricu i s drškom prema naprijed pruži je Danilu. Njegove se sive oči ispune razumijevanjem. Arilyn mu je nudila mnogo više od svog mača. Duboko dirnut, on prihvati simbol njezina prijateljstva i zanjiše ga u svojim opečenim rukama. “Rijetka, dragocjena stvar”, promrmlja, ne gledajući mjesečevu oštricu nego lice poluvilenjakinje. “Počašćen sam zbog toga što je dijeliš sa mnom.” Pogledi im se dugo zadrže, sve dok Arilyn ne skrene oči. Njezin je nesiguran izraz dirnuo Danila u srce. Da bi razvedrio situaciju, on obnovi svoj umišljeni cerek i vrati čarobni mač njegovoj vlasnici. “Vrijedne stvari uvijek treba dijeliti s drugima. Na primjer, tvoju ljepotu.” On dramatično izvuče prozimu haljinu iz svoje vreće. “E sad, što se tiče ove haljine...” Osmijeh rasvijetli Arilynino lice. “Ne izazivaj.”

O autoru Elaine Cunningham napisala je jedanaest fantastičnih romana i niz kratkih priča. Bivša učiteljica glazbe i povijesti sad se bavi isključivo pisanjem, a živi u Novoj Engleskoj s obitelji i gomilom računala.

Carrie A. Bebris

Sjajno jezero:

Ruševine Myth Drannora

Okrutni kult... zlo jezero... strašni plan. Sudbina Faeruna leži u rukama četvero neodlučnih heroja.

Novelizacija SSI-ove računalne igre, za igrače koji žele upoznati cijelu priču, ljubitelje RPG igara, D&D-a i fantasya.

Ed Greenwood

Elminster: Stvaranje maga

U drevnim vremenima čarobnjaci su tragali za Jedinom Pravom Čarolijom koja će im omogućiti shvaćanje cjelokupne magije i podariti im moć da zavladaju svijetom. Ta čarolija je žena i

njezino ime je Mystra. Njezini poljupci su čudesni.

Elaine Cunningham

Vilinpjesma

Pjesme i mačevi • Knjiga II

Tajanstvena čarolija začarala je barde Waterdeepa, mijenjajući njihova sjećanja i dodavajući opasne nove priče njihovom repertoaru. Danilo Thann, mag Harfista i budući bard mora se

suočiti sa zelenim zmajem koji čuva ključ te tajne.

Douglas Niles

Tama nad Moonshaeom

Knjiga I Moonshae trilogije

Uđite u Zaboravljena kraljevstva i posjetite kraljevinu Moonshae, u kojoj upravo počinje strašni rat. Duboka, mračna rupa proždire proljetno sunce i crpi mu snagu. Zla zvijer je svakim đanom

sve jača, a njezini sljedbenici uživaju u mirisu krvi. Princ Tristan mora okupiti stanovnike Moonshaea u borbi protiv mraka.

1 moonblade - mjesečeva oštrica