Unatoč sve većem strahu, Danilo je slušao močvarnu glazbu najobjektivnije što je mogao. Zvuk je izrazito nalikovao onom ogromnog lovačkog roga. “Poziv u bitku”, tiho reče Wyn, odražavajući Danilove uznemirene misli. Elaith omota uzde oko jabuke sedla i pripremi luk. “Protiv čega se borimo?” “Ne znam”, napeto odgovori Wyn. “Protiv nečeg novog, možda.”

Pjesme i mačevi

Elaine Cunningham

Vilinsjena Vilinpjesma

Srebrne sjene Thornhold Sfere sna

VILINPJESMA

Pjesme i mačevi • Knjiga I

Elaine Cunningham

Prijevod: Ana Briški

Naziv izvornika: Elaine Cunningham:

ELFSONG

Za Voloa, koji me vodio kroz Waterdeep. Kad se sljedeći put sretnemo, pivo je na moj račun!

Uvod U srcu Sjevernih zemalja, nekoliko dana puta od velikog grada Waterdeepa, leži beskrajna, prastara šuma, poznata kao Visoka šuma. Ono malo pustolova koji su se odvažili zaći u nju donijeli su natrag priče o čudnovatim prizorima i magičnim zvijerima, i mnoge su legende i pjesme govorile o ljepoti i opasnostima te zemlje. Jedna priča, međutim, nije našla svoj put do hvalisanja pored vatre ili bardskog znanja. Zločinac iz neispričane priče bio je zeleni zmaj imenom Grimnoshtadrano - Grimnosh, za prijatelje i žrtve - a taj ga je nedostatak glasovitosti priječio pri dobavljanju njegove omiljene razbibrige. Grimnosh je skupljao zagonetke isto toliko pohlepno kao što je zgrtao blago. Zaskočio bi iz zasjede i izazvao sve koji bi prošli blizu njegovog šumskog brloga, nudeći im njihove živote u zamjenu za novu zagonetku. Putnika je bilo malo, i nitko nije ponudio zagonetku na koju Grimnosh ne bi mogao odgovoriti. Zmaj je unatoč tome pustio nekolicinu na slobodu, nadajući se da će njihove priče dovabiti vrednije izazivače u šumu: majstore zagonetače i bardove u potrazi za slavom i pustolovinama. Naravno, u skladu sa svojom prirodom, zmaj je namjeravao pojesti te učene muškarce i žene čim bi iz njih izvukao njihove zagonetke. Na zmajevu nesreću, putnici koje je pustio umakli su u zahvalnu anonimnost i prošlo je više od stoljeća od posljednjeg njegovog izazova rješavanja zagonetki. Zbog toga se iznenadio kad je usamljena putnica stigla u šumu s vlastitim izazovom, magičnim zazivom dovoljno moćnim da prodre u njegov labirint pećina i razbije njegov zimski san. Grimnosh je izronio u svijet upadljivih kontrasta i ledenog bještavila. Bilo je jutro nakon zimskog solsticija i šuma je bila ogrnuta dubokim, neokaljanim pokrovom od snijega. Osim male čistine ispred grotla pećine i uske ceste koja je ležala iza njega, stabla su rasla tako blizu da su čak i usred zime gotovo potpuno zaklanjala nebo. Njihove su se prepletene crne grane caklile od leda, ukrašene s toliko siga da je šuma nalikovala špilji isklesanoj od dijamanata i opsidijana. Zmajeve nadsvođene oči skupiše se u zlatne proreze dok je proučavao ženu koja se usudila zaći u tu odbojnu zemlju. Omotana u sivi ogrtač i povijena od godina, sjedila je na maloj bijeloj kobili finih kostiju. Samo je mali dio nje bio vidljiv - duboka kukuljica pokrivala joj je glavu i skrivala lice - no zmajev je oštar nos uhvatio izazovan miris vilenjačke krvi. Njegov je prvi poriv bio da poždere glupu vilenjakinju koja ga je prizvala van na snijeg i hladnoću, no sjetio se moći čarolije koja ga je probudila. Grimnosh je predugo bio bez zabave, a vilenjačka je čarobnica, činilo se, obećavala. I tako ju je zmaj slušao, cijelo vrijeme tapkajući u polaganim krugovima oko nje, pletući svojim valovitim zelenim repom obrasce, okretne i zlokobne kao tajanstvene geste čarobnjaka - odmjeravajući je. Kad je dovršila svoj nečuveni zahtjev, Grimnosh sjedne na bedra i prasne u prezriv smijeh. Gromoglasan je urlik zatresao drvored drevnih hrastova. Kao harfa koja vibrira od trznute žice, živa je šuma odjekivala dubokim, bubnjajućim zvukom glasa šumskog zmaja. Zimom ogoljene grane se zatresu, otresajući sige koje su padale oko vilenjakinje kao mnoštvo padajućih očnjaka. “Veliki Grimnoshtadrano se ne pogađa s vilenjacima”, reče veliki crv sa zloćudnim veseljem u zlatnim očima. “Ja ih jedem." “Zar misliš da je najbolje što ti mogu ponuditi lagani ručak?” upita ona glasom istanjenim od prolaska godina. “U svoje sam vrijeme bila bard i majstor zagonetaka, a još uvijek sam čarobnica.” Malen, ironičan osmijeh produbi bore koje su joj brazdale lice i ona doda iskrivljenim tonom: “I, da ne pokvariš probavu, trebao bi znati da sam ja polu-vilenjakinja.” “Zar tako?” zagrmi zmaj, približivši se za korak. Ova žena koja nije pokazivala straha

istovremeno ga je iritirala i zainteresirala. “Koju polovicu da pojedem?” Vrh njegovog repa šibne naprijed i on laganim dodirom zabaci njezinu kukuljicu kako bi je bolje pogledao. Kao užina, žena nije bila naročito privlačna. Čak i u svom najboljem izdanju, vilenjaci su bili ukusni, ali nejaki, a stoljeća života gotovo su ogoljela kosti ovog primjerka. Bila je stara, čak i po zmajevom računanju, i njezino je uglato lice imalo nijansu i teksturu starog pergamenta. Čupavi snopovi kose boje dima držali su joj se za lubanju, a oči su joj toliko izblijedjele da su djelovale gotovo bezbojno. Ipak, moć ju je okruživala kao jutarnja magla na šumskom jezeru. Zmaj se prestane poigravati s čarobnicom i prijeđe na posao. “Želiš da ti dam Jutarnju ševu. Što nudiš zauzvrat?” upita Grimnosh izravno. “Zagonetku koju nitko ne može odgonetnuti.” “S obzirom na broj i kalibar ljudi koji su u posljednje vrijeme prolazili ovuda, to ne bi trebalo biti previše teško”, primijeti zmaj, opušteno pregledavajući čaporke na svojoj zelenoj šapi. “To će se promijeniti. Drevna balada o velikom Grimnoshtadranu potaknut će ambiciozne bardove da te potraže.” “Da? Još uvijek nije.” “Još uvijek nije napisana”, reče ona s tračkom osornosti. “Za to mi je potrebna Jutarnja ševa." Dugi je, zlokoban trenutak zmaj piljio u drsku poluvilenjakinju. “Koliko god to neobično zvučalo, nisam raspoložen za zagonetke. Objasni, i govori otvoreno.” “Za tebe je Jutanja ševa samo još jedna vilenjačka harfa, magična stvarčica koja leži povrh tvojeg blaga.” Čarobnica podigne svoje duge, elegantne ruke. “Uz pomoć ovih, mogu rukovati rijetkom vrstom vilenjačke magije, poznatom kao čar-pjesma. Kad se moja moć udruži s onom u harfi, mogu baciti čaroliju koja će uplesti novu baladu u sjećanje svakog barda unutar gradskih zidina. Svaki začarani bard vjerovat će da je oduvijek znao za moćnog Grimnoshtadrana. Svaki začarani bard težit će za tvojim zagonetačkim izazovom. Ti će bardovi proširiti baladu po cijeloj zemlji. Mnogi će saznati za tvoje ime, a najbolji i najhrabriji od njih će ti doći.” “Hmmm.” Zmaj zamišljeno kimne. “A o čemu će govoriti ta balada?” “Poslat će izazov onima koji su istovremeno Harfisti i bardovi. Morat će proći kroz tri probe: odgovoriti na zagonetku, pročitati svitak i otpjevati pjesmu.” “A što će balada nuditi tim bardovima ako uspiju? Uobičajenu slavu i bogatstvo, pretpostavljam?” “To doista nije važno.” Grimnosh prezimo šmrkne, poslavši oblačić smrdljive pare prema poluvilenjakinji. “Lako dijeliš drugima bogatstvo koje nije tvoje?” “Tvoje je blago sigurno”, reče ona čvrsto. “Ti ćeš odabrati zagonetku, a koliko ih je dosad uspjelo ispravno odgovoriti na takvu zagonetku?” “Bez i najmanjeg hvalisanja, nijedan.” “Tko god prođe prvu probu - što je prilično nevjerojatno - nastavit će do druge. Svitak kojeg ću ti dati bit će zagonetka s mnogo slojeva. S razumnom sigurnošću mogu ustvrditi da niti jedan Harfist neće moći odgovoriti na sve slojeve zagonetke. S potpunom sigurnošću mogu reći da niti jedan od njih ne rukuje magijom čar-pjesme. Potrebna je upravo ta magija da bi stvarno pročitao svitak i otpjevao pjesmu.” Grimnosh promisli o tome, a njegov vijugavi rep odluta do poluvilenjakinjinog konja. Zmaj je odsutno vrtio upleteni rep konja, kao što bi dijete motalo uvojak kose. Kobila je nervozno frktala, no ostala je stajati na mjestu. Nakon nekog vremena, zmaj reče: “Ako je sve što

kažeš istina, kako si to saznala?” Žena razgrne nabore svog ogrtača, otkrivajući malu srebruu značku na kaputu; sićušnu harfu u zagrljaju mladog mjeseca. “S Harfistima sam više od tri stoljeća i znam u što su se pretvorili.” Lice joj otvrdne, a grudi joj se stadoše uzdizati u dugim, odmjerenim udasima. “Današnji Harfisti vjerojatno će na tebe krenuti čelikom, a ne pjesmom. Pojedi ih koliko god želiš.” “Izdaja!” objavi Grimnosh, promatrajući drevnu Harfisticu s iznenađenjem i zadovoljstvom. Ona slegne ramenima i podigne svoje bezbojne oči u susret usredotočenom pogledu velikog crva. “To potpuno ovisi o tvom gledištu.” “Dobar odgovor.” Zmaj je dugo šutke promišljao. “Čini mi se da uz pomoć takve čarolije možeš mnogo postići. Osim što ćeš mi poslati povremenu popodnevnu zabavu, što se nadaš postići?” “Što se svaki Harfist nada da će postići?” Ovaj je put u njezinom osmijehu bilo traga gorčine. “U svim stvarima mora biti ravnoteže.” ***** Zima je bila jaka i sporo je prolazila. Dva je puta mjesec rastao i opadao iznad Sjevernih zemalja, no nanosi snijega još uvijek su se nakupljali u visoke gomile pored zidova Silverymoona. Međutim, unutar čudesnog grada Proljetni sajam bio je u punom cvatu. Sa svog prozora u kuli, poluvilenjačka čarobnica gledala je živu tapiseriju od boje i zvuka. Izravno ispod nje ležala su dvorišta Utrummskog Glazbenog konzervatorija i bardovi iz mnogih zemalja gurali su se u kazalište na otvorenom da bi podijelili i proslavili svoju umjetnost. Djelići melodija dopirali su do nje, nošeni povjetarcima ugrijanim moćnim čarolijama i mirisnim od cvijeća. Iza glazbene škole pružala se nakrcana tržnica koja je nudila svu robu i bogatstva takvih sajmova, kao i posebnosti Silverymoona: rijetke knjige i svitke, komponente za čarolije, i sve vrste glazbenih i magičnih naprava. Jednako tako izloženi na pregled bili su i stanovnici Silverymoona. Blistavo odjeveni u svoje najbolje oprave, slavili su bezvremene rituale proljeća sa smijehom, plesom i prošaptanim obećanjima budućih veselja. Dugo je promatrala veselu gomilu. Proljetni je sajam bio prizor s toliko boja i slavlja, toliko raskoši i obećanja, da je morao razveseliti srce. Čak je i njezino ubrzalo, iako se dizalo s plimama od preko tri stotine proljeća. Ponovno ju je povukla ta bolna radost, kao i svake godine kad se umiruća zima predavala pred dobom obnove. Sveje to osjećala jednako žestoko kao i bilo koji mladić ili djeva. Uskoro će narod Silverymoona plesati na drugačiju glazbu, a svi će bardovi u gradu pjevati samo pjesme koje je ona napisala. Veselilo ju je to što će pjesme izaći iz tihih srebrnih žica Harfista. Njezini uveli prsti potraže značku Harfista na ramenu haljine, nekoć štovani broš kojeg je - unatoč svemu - nosila tolike godine. Ona ga zdere s haljine i stisne u šaci, kao da želi utisnuti svaku sićušnu krivulju i liniju talismana s harfom i mjesecom u meso svoje ruke. S uzdahom, okrenula se prema začaranoj žeravnici koja je žarila u sredini odaje u kuli. Opirući se žestokoj vrućini, prišla je blizu koliko se usudila i bacila značku Harfista u posudicu žeravnice. U tišini je promatrala kako se značka topi u sitnu, sjajnu lokvicu.

Samo je još jedna priprema ostala za bacanje njezine najveće čarolije: godine su ukrale pjesmu njezinom glasu, a pjesmu mora imati. Posljednji ostaci obiteljskog bogatstva otišli su za nabavku napitka koji će obnoviti ljepotu njezinog glasa i lika. Izvukla je čuturicu iz rukava i stala ispred zrcala u odaji. Zatvorivši oči, šaptala je riječi čarolije, pa ispila dubokim gutljajima. Toplina napitka jurila je kroz nju, spalivši godine i ostavivši je zadihanu od neočekivanog bola. Zgrabila je okvir zrcala tražeći oslonac, i kad se crvena sumaglica razišla, otvorila je oči i s nevjericom se zagledala u učinak čarolije. Zrcalo je odražavalo sliku žene u kasnim srednjim godinama. Nekoć vitka figura sad je bila punašna i majčinska. Njezina blistava crvena kosa, koja je u mladosti bila plamen i svila, svela se na dosadno smeđu, prošaranu sivim pramenovima. Bar su drevne, izbljedjele oči vratile svoju mladenačku boju, jer su ponovo bile blistavo plave boje, koju su njezini ljubavnici često uspoređivali s finim safirima. Nakon prvog uboda razočarenja, shvatila je da nije mogla odabrati bolju krinku. Prelijepa žena koja je inspirirala usporedbe s rubinima i safirima privukla bi previše pažnje, a nitko živ nije je se sjećao u ovakvom izdanju. Prava je provjera čarolije bio njezin glas. Duboko je udahnula i otpjevala stih vilenjačke tužaljke. Note su odzvonile čisto i točno, sopranom nalik na zvonca zbog kojeg su je nekad slavili. Zadovoljna, iznova je proučila svoj odraz i mali joj je osmijeh zaoblio usne. Harfisti su je poznavali kao Iriador, ime uzeto iz vilenjačke riječi za rubin. Sad je bila samo granat, još uvijek dragulj, no mutna sjena sjaja i vatre rubina. Bila je zadovoljna slikom tamnijeg dragulja. Gamet 1 će joj služiti kao novo ime. Okrenula se kako bi proučila harfu koja je stajala blizu prozora kule. Na prvi se pogled ni ona nije činila vrijednom spomena. Mala i dovoljno lagana da se može s lakoćom nositi, imala je samo dvadeset žica. Bila je izrađena od tamnog drveta, a njezine su zakrivljene linije i suptilne rezbarije naviještale vilenjačko podrijetlo. No, kad bi se na harfi sviralo, malena jutarnja ševa izrezbarena u drvu kretala bi se kao da pjeva u ritmu s glazbom. To nije bilo lako razabrati, jer je harfin magični imenjak bio izrezbaren na zvučnoj kutiji, gdje ju je samo svirač mogao vidjeti, i to samo ako je točno znao kamo treba pogledati. Gamet sjedne ispred harfe i razgiba prste, radujući se njihovoj obnovljenoj spretnosti, pa odsvira nekoliko srebrnih nota. Konačno, počne pjevati, a glas i harfa stopiše se u čaroliju velike moći. Glazba posegne nevidljivim rukama za posljednjom komponentom čarolije: rastopljenim srebrnim mjehurom u začaranoj žeravnici. Dok je Gamet pjevala, ostaci značke Harfista uzdigoše se u zrak kao sićušan vir i ispletoše se u dugu, tanku vrpcu. Ona nepogrešivo poleti prema njezinoj harfi, omatajući se oko jedne žice. Stopila se kao da ju je upio sam metal, i čarolija bi dovršena. Drevna se melodija utiša, i posljednji uzburkani akord izblijedi u tišinu. Radosna, čarobnica ponovno počne svirati i pjevati. Njezine su pjesme lebdjele iznad grada, noseći korozivnu, podmuklu magiju na dahu vjetra. Cijelu je noć svirala, dok joj se glas nije sveo na cvilež, a prsti prokrvarili. Kad su se prve boje jutra ušuljale kroz prozor na kuli, Gamet zabaci harfu na rame i krene razgledati što je stvorila. ***** Težak se udarac smči na leđa Wyna Ashgrovea, srušivši mu magičnu liru s ramena. Prvi je poriv vilenjačkog minstrela bio da posegne za palim instramentom, no godine pustolovina naučile su ga dragačije. On se naglo okrene kako bi se suočio s napadačem, prstiju zategnutih oko

drške svog dugog mača. Wyn se opusti, podigavši pogled - visoko ga podigavši - do blaženog lica sa smeđim zaliscima, koje je pripadalo Keriganu Hrabrom. Kerigan, Sjevernjački skald i gusar, sprijateljio se s Wynom prije nekih desetak godina, nakon što je opljačkao i potopio trgovački brod koji je nosio Wyna na istok s Moonshae otoka. Sjevernjaci izrazito cijene bardove, pa je Kerigan poštedio vilenjakov život, te mu čak ponudio da će ga odvesti do luke po njegovom izboru. Wyn je predložio bolji plan. Uvijek žudeći za time da nauči više o ljudima i njihovoj glazbi - čak i o gruboj, prizemnoj glazbi Sjevernjačkih skaldova - vilenjak se ponudio Keriganu kao učenik. Njihovo je zajedničko putovanje bilo ispunjeno surovim pustolovinama i razmetljivim pričama, pa je vilenjački naučnik smatrao Kerigana jednom od svojih zanimljivijih studija. “Wyn, momče! Kasniš u dolasku, no nisi manje dobrodošao zbog toga!” Pozdrav je odzvanjao iznad ulične buke, a Kerigan naglasi svoje riječi još jednim srdačnim udarcem po leđima. “Drago mi je što te ponovo vidim, Kerigan”, reče Wyn iskreno, dok se saginjao po svoju liru. “Problemi na putu, zar ne?” upita skald. Oči mu zasjaje u očekivanju nove priče o pustolovini. Wyn slegne ramenima, ispričavajući se. “Led na rijeci. Danima nas je zadržao.” “Šteta”, reče Kerigan. “Pa, bar si stigao na glavnu predstavu. To se ne smije propustiti, čak i ako zbog toga moraš odgoditi vlastiti sprovod. Požuri, idemo.” Wyn se kimajući glavom složi i stade koračati pored svog prijatelja. Proljetni sajam u Silverymoonu uvijek je kulminirao koncertom na otvorenom na velikom posjedu Utrummskog Glazbenog konzervatorija. Škola je bila dobra i zasluženo poznata, a bila je izgrađena iznad ostataka starijeg bardskog učilišta. Svi najbolji bardovi obučavali su se na konzervatoriju u nekom dijelu svoje karijere, i proljetno je hodočašće dovodilo većinu njih iz cijelog Faeruna i dalje. Drugi su zabavljači također dolazili, da bi nastupali, naučili nove pjesme ili kupovali instrumente. Posljednji je koncert balada nudio kvalitetu i raznolikost koja je bila izvanredna čak i za Silverymoon. Skald i vilenjak bili su neobičan par, dok su se laktovima probijali kroz uzvrvjelu gomilu. Kerigan je bio izrazito mišićav i širokih grudi, a uzdizao se gotovo sedam stopa u visinu na neskladno tankim, krivim nogama. Kaciga mu je bila ukrašena širokim parom rogova; to, njegov gomoljasti nos, i obrazi ukrašeni zaliscima prizivali su sliku dvonožnog losa. Skald je pjevao sam sebi dok je hodao, a njegov je glas zvučao kao rika koja bi razbila maglu, i bio je u savršenom skladu s njegovom neotesanom pojavom. Wynovo je napredovanje kroz gomilu bilo tiho i elegantno, a njegovi maniri bili su toliko profinjeni da se činilo kako po svoj prilici ne primjećuje zurenje upućeno njegovom grubom pratiocu, a nije ni djelovalo da je svjestan zadivljenih pogleda koje je izazivala njegova vilenjačka ljepota. Wyn je posjedovao zlatnu kožu i crnu kosu uobičajenu za narod plemenitih vilenjaka, a njegove su velike oči bademastog oblika bile duboko zelene boje drevnih šuma. Njegove su kovrče boje ebanovine bile kratko podšišane, a bio je elegantno odjeven u kožne hlače mekane kao maslac, i prošivenu svilenu košulju boje mladog lišća. Čak su i njegovi instrumenti bili izuzetni. Uza svoju srebrnu liru, nosio je malu flautu od kristala duboko zelene boje, koja mu je visjela s pojasa u torbici izrađenoj od srebrne mreže. Dva neskladna glazbenika uguraše se u dvorište u trenu kad je glasnikova truba najavljivala početak koncerta. “Gdje želiš sjediti?” zagrmi Kerigan, glasom jasno čujnim iznad trubljenja krumhorna. Wyn pogleda uokolo. Nije ostalo niti jedno prazno sjedalo, a bilo je i vrlo malo mjesta za

stajanje. Znao je da to neće odvratiti naglog skalda. “Sjedalo na prolazu, možda nekoliko redova od pozornice?” predloži on, imenujući područje koje bi Kerigan ionako odabrao. Sjevernjak se naceri i zaore naprijed kroz gomilu. Sagne se iznad dva poluvilenjačka barda i prošapće prijetnju. Bardovi poslušno napuste sjedala, a na licima im se ocrtavalo olakšanje što su se tako lako izvukli. Wyn se s uzdahom probije do Sjevernjaka koji ga je dozivao. Ako ništa drugo, Kerigan je pribavio sjedala bez da je izvukao mač - vjerojatno prvi put u životu, primijeti Wyn s natruhom iskrivljenog veselja. Wynovo se lice razvedrilo kad je najavljen prvi nastup: ciganska balada o davnom savezu između Harfista i Rashemenskih vještica. Pripovijest se pričala isključivo kroz glazbu i ples, a malo je bilo umjetnika koji su mogli savladati zamršene korake i geste koje su govorile jasno kao riječi. Aplauz je odzvanjao dvorištem dok su glazbenici pristizali na platformu - mali, garavi ljudi s violinama, jednostavnim udaraljkaškim instrumentima i trokutastim lutnjama poznatim kao balalajke. Pripovjedačica je bila mlada rashemitska žena, sićušna i plaha, odjevena prema običajima u široku crnu suknju i izvezenu bijelu košulju. Noge su joj bile bose, a njezina je crna kosa bila čvrsto upletena i omotana kao kruna oko glave. Nepomično je stajala na sredini platforme dok je glazba počinjala ritmičnim, niskim potezanjem žice ogromne bas balalajke. U početku, pripovjedačica je govorila samo svojim zadivljujućim tamnim očima i malim gestama ruku, no jedan po jedan pridruživali su se instrumenti, i njezini su se pokreti ubrzali dok je plesala priču o magiji i spletkama, bitkama i smrti. Plesanje priča Rashemitskih cigana sadržavalo je jedinstvenu magiju, a ova je žena bila jedna od najboljih koje je Wyn vidio. Ipak, nešto u izvedbi dojmilo ga se kao da nije sasvim ispravno. Problemi su u početku bili suptilni: pogrešna gesta rukom, zlokobna nota u jecaju violine. Wyn nije mogao shvatiti kako se to dogodilo: izvođači balada na festivalu bili su pažljivo odabirani, i nastupili su samo najbolji, najautentičniji pripovjedači. Nakon nekoliko trenutaka, Wyn shvati da je klasična priča bila značajno izmijenjena. Tema Harfista, nemiran arpeggio kojeg je po običaju svirala sopran balalajka, potpuno je bila izostavljena, a vragolasta bas melodija koja je predstavljala Elminstera, Mudraca od Shadowdalea, bila je iskrivljena u kolebljivu melodiju, nagovještajući drhtanje i besmislenu zlokobnost. Dok je zaprepašteni vilenjak promatrao, koraci plesačice zapnu, pa ponovo uhvate nit priče. Okretala se sve brže i brže, a gole su joj noge blistale dok je slijedila novo kazivanje. Wyn otrgne pogled od pozornice i pogleda Kerigana. Ako je skald i primijetio nešto osim uzvitlanih suknji i golih nogu, to se nije vidjelo u njegovom širokom cereku. Uznemireni vilenjak pregleda gomilu, očekujući da će ugledati bijes na licima oštroumnijih bardova. Na njegovo čuđenje, svi su u publici promatrali baladu s osmjesima koji su govorili o uživanju i, što je još više uznemirivalo, prepoznavanju. Kad je ciganski ples završio, skup prasne u klicanje i pljesak odobravanja. Pored Wyna, Kerigan je vikao i glasno udarao nogama. Vilenjak potone duboko u svoje sjedalo, previše omamljen da bi se uključio u aplauz, ili da bi primijetio kad je završio. Oštar ubod skaldovog lakta privuče Wynovu pažnju natrag na pozornicu, gdje je zbor prelijepih svećenica pjevao baladu u slavu Sune, božice ljubavi. Wyn primijeti da je i ta balada promijenjena. Pričanje se nastavljalo sve dalje i dalje, i svaka se balada znatno razlikovala od onih koje je Wyn učio u bardskoj tradiciji, koje su se prenosile nepromijenjene kroz generacije bardova. Ipak, nijednom Wyn nije primijetio da bi neki bard pokazao i najmanji znak uznemirenosti. Ostatak je koncerta prošao kao san iz kojeg se nije mogao probuditi. Ili je poludio, ili je prošlost bila ponovno napisana u umovima i sjećanjima stotina najvještijih i najutjecajnijih bardova Sjevernih zemalja.

Wyn Ashgrove nije bio siguran koja ga je mogućnost više užasavala.

Jedan U samom srcu Waterdeepa, u krčmi slavnoj po svom pivu i svojim tajnama, šest se starih prijatelja skupilo oko stola za večeru u ugodnoj, privatnoj odaji. Debeli zidovi od kamena i drevne grede prigušivali su zvukove koji su dopirali iz kuhinje i točionice iza njih, a u sredini svakog od četiri zida stajala su čvrsta hrastova vrata. Na svakim se vratima nalazila svjetiljka koja je sjajila blijedim plavim svjetlom. Svjetiljke, magične naprave koje su sprečavale zvukove da izlaze iz prostorije, također su znatiželjnim čarobnjacima priječile špijuniranje. U središtu odaje nalazio se okrugli stol od uglačane chultanske tikovine, a debelo pojastučene i prilično istrošene fotelje oko njega govorile su o mnogim dugim, opuštenim posjetima. Kupola od blijedog, užarenog azura okruživala je stol, osiguravajući da nijedna riječ ne može proći kroz magičnu barijeru. U gradu čije su životne sokove činili jednaki udjeli zlata i spletki, višestruke čarolije za privatnost nisu bile neuobičajene. Sve u svemu, prizor je bio dovoljno uobičajen; prijatelji nisu. “Za to sam saznala tek prošle večeri”, reče Larissa Neathal, naočita crvenokosa žena koja je, unatoč ranom satu, bila omotana u bijelu svilu i niske bisera. Kružila je po rubu vinske čaše svojim vitkim prstom dok je govorila, dokono izvlačeći čistu, jezovitu notu iz pjevajućeg kristala. “Zabavljala sam Wyneada ap Gawyna - princa jednog od manjih Moonshae kraljevstava — i on je nadugačko pričao o propasti žetve na jednom od otoka. Polja i livade miljama oko Caer Callidyrra misteriozno su se osušile, gotovo preko noći!” “To je nesreća, a ne pogreška, ali ako se ne tiče Waterdeepa, nemamo suza na bacanje”, primijeti Mirt Zelenaš, prekriživši ruke preko svoje tunike poprskane hranom, kao da želi okončati razgovor o tome. Kitten, plaćenica čija je kosa bila raščupana smeđa četka, i čije je kožno odijelo bilo izrezano tako da otkrije duboki dekolte, nagne se naprijed i zaigrano ubode Mirta u njegov golemi trup. “To ti kažeš, Gospodine Pivski Trbuše. Mi s nešto rafiniranijim ukusom...”, tu zastane i baci lukav, prikriven pogled oko stola, “...znamo da te vijesti nagovješćuju zlo za Waterdeep na više načina no što Elminster ima lula.” Ona počne odbrojavati brige na svojim prstima s crvenim čaporcima. “Prvo, slavni vrtovi s biljem pored starog učilišta. Tamošnja lazarkinja koristi se za izradu Moonshaeskog proljetnog vina koje se tako dobro prodaje na našem Ljetnom sajmu. Nema lazarkinje, nema vina, ne? Također, naša najbolja vuna dolazi iz tih krajeva, a proljetno će striženje biti slabo ako ovce nemaju što pasti. Samo probaj reći waterdeepskim tkalcima, krojačima i tekstilcima da nas se ne tiče. A što je s trgovačkim cehom? Na Moonshae otocima ne možeš isprazniti ni noćnu posudu, a da ne naletiš na nekog sitnog plemića, a svi oni pokušavaju nadmašiti jedni druge kupovanjem naše fine robe. Ako imaju novaca, pazi. S propašću žetve, neće ga imati.” Ona podigne jednu iscrtanu obrvu. “Mogla bih nastaviti.” “Uglavnom to i radiš”, progunđa Mirt, no omekša svoje riječi dobronamjernim namigivanjem. “I u Južnom okrugu ima problema”, reče tiho Brian, sklopivši svoje žuljevite ruke na stolu. Brian Oružar bio je jedini od njih koji je živio i radio među waterdeepskim radnicima, i zbog svog je praktičnog glasa i oštrog oka bio najprizemljeniji od svih tajnih Lordova Waterdeepa. “Karavane gube robu zbog razbojnika. Izvan gradskih zidina putnici i cijele farmerske obitelji nađene su raskomadane, a da nisu ni jedan mač izvukli u svoju obranu. Izgleda kao da su čudovišta na djelu, i to čudovišta s magijom. Divljač je izbjegla iz šuma prema jugu, i previše je praznih lonaca za pirjanje. Ribari također imaju nevolja: razrezane mreže, ulov

opljačkan, prerezane zamke. Što ti kažeš na to, Crnoštape? Da li morski narod popušta u poslu i pušta one ubojite sahuagine preblizu luci?” Sve se oči okrenu prema Khelbenu ‘Crnoštapu’ Amnsunu, najmoćnijem - i najmanje tajnom — od waterdepskih Lordova. Bilo je nemoguće pogoditi njegovu dob, no crna kosa i puna tamna brada bile su mu prošarane srebrom, a linija kose mu se očigledno povlačila. U sredini njegove brade nalazila se osebujna sijeda linija, koja je naglašavala njegovo učeno, otmjeno držanje. Visok i mišićav, bio je impozantan muškarac, čak i dok je sjedio. Te je večeri nadmag djelovao neobično zabrinuto. Njegov je pehar stajao netaknut ispred njega, a malo je pažnje posvećivao brigama svojih kolega Lordova. “Sahuagine? Ne, koliko ja znam, Brian. Nisam primio izvještaje o sahuaginima”, odgovori Khelben rastresenim glasom. “Što je tebi noćas zapelo u grlu, čarobnjače?” zapita Mirt. “Imamo već dovoljno nevolja, pa možeš i svoje staviti na stol, zajedno s ostalima.” “Moja je priča vrlo uznemimjuća”, počne Khelben polako. “Mladi vilenjački minstrel spotaknu se o misteriju na Silverymoonskom Proljetnom sajmu, i protekla je tri mjeseca putovao u potrazi za nekim tko će poslušati njegovu priču. Izgleda da su drevne balade izvođene na Proljetnom sajmu, posebno one koje su napisali Harfisti ili koje se bave njima, bile promijenjene.” Larissa zazvoni svojim srebmim smijehom. “No, eto važnih vijesti! Svaki ulični pjevač mijenja priče, prilagođavajući melodiju i riječi svojim hirovima i ukusu slušatelja.” “Tako je”, složi se nadmag. “To je običaj uličnih izvođača. Pravi su bardovi potpuno drugačiji. Dio bardove obuke je pamćenje tradicija i znanja, koji se prenose generacijama, precizni i nepromjenjivi. Zbog toga je mnogo bardova među Harfistima: da bi sačuvali znanje o našoj prošlosti.” “Nije često da se ne slažem s tobom, Crnoštape”, po prvi put progovori Durnan, umirovljeni pustolov i vlasnik krčme u kojoj su se sastajali. “Čini se da imamo dovoljno briga danas i ovdje. Neka se prošlost pobrine sama za sebe.” Ostali Lordovi Waterdeepa složno zagunđaše. “Da je barem sve tako jednostavno”, reče Khelben. “Izgleda da su sami bardovi pali pod utjecaj neke vrste moćne čarolije. Magija s tako dalekosežnim utjecajem može značiti samo dolazak još većih nevolja. Moramo saznati tko je bacio čaroliju, i u koju svrhu.” “To je tvoje područje, čarobnjače”, istakne Mirt. “Mi ostali znamo vrlo malo o magiji.” “Magija ne može pružiti odgovor”, prizna Khelben. “Ispitao sam nekoliko bardova koje je zahvatila čarolija. Oni govore istinu prema svom uvjerenju, i magično ispitivanje ne daje odgovora. Što se njih tiče, balade su iste kao i uvijek.” Kitten široko zjevne. “Pa? Bardovi su jedini koji brinu o takvim stvarima, a dok god su oni sretni, u čemu je problem?” “Mnogi bardovi umiru sretni”, reče Khelben. “Nisu samo promijenjene stare balade, nego su i nove nekako ucijepljene u sjećanje bardova. Vilenjački minstrel spomenuo je novu baladu koja bi mogla namamiti mnoge Harfiste u smrt. Ona potiče bardove Harfiste da potraže Grimnoshtadrana zbog nekog suludog izazova na zagonetanje.” “Starog Grimnosha? Zelenog zmaja?” Mirt iskrivi lice. “Dakle, ovo je više od kićene nepodopštine; to je kićena zamka. Što misliš, tko bi mogao biti iza toga?” “Bojim se da ne znam”, prizna nadmag. “No, balada spominje svitak. Ako ga neki bard uspije dobiti od zmaja, možda bih mogao pronaći tvorca čarolije.” “Pa, bravo”, reče Kitten. “Barem je bardove lako pronaći.” Khelben odmahne glavom. “Vjeruj mi, pokušao sam. Čini se da su svi dostupni bardovi Harfisti zahvaćeni čarolijom, pa bi stoga svaki od njih mogao biti nesvjesno oruđe u rukama bacača čarolija. U tome leži problem.

Tko kaže da začarani bard neće odnijeti svitak svom skrivenom gospodaru? Ne, potreban nam je bard koji je u vlasti svoje pameti i svojih sjećanja.” “Što je s vilenjakom, onim koji ti je donio priču?” predloži Larissa. “Za početak, on nije Harfist”, reče nadmag. “No, još je važnije za uspjeh ove misije da bard razumije i glazbu i magiju. Svitak kojeg spominje balada najvjerojatnije je svitak s čarolijom, a ako je to tako, samim čitanjem čarolija se aktivira. Vilenjački minstrel nema čarobnjačku obuku. A i znate što bi se vjerojatno dogodilo ako pošaljem vilenjaka da se suoči sa zelenim zmajem.” “Doručak, ručak ili večera bi se dogodila”, reče Kitten izravno, “ovisno o dobu dana. Dakle, što ćeš učiniti?” “Razaslao sam upite, nadajući se da ću naći nekog izdaleka, čiji su talenti nepromijenjeni.” Nadmagova je frustracija bila gotovo opipljiva. Prijatelji na trenutak utihnu. Brian zamišljeno pogladi bradu, prije no što progovori. “Čini se da ćeš morati postupiti kao i mi, Crnoštape; snaći se s onim što imaš. Možda među Harfistima ima neki čarobnjak koji bi mogao proći kao bard. Znaš li nekog takvog?” Khelben Amnsun uputi dug pogled majstoru oružja, pa spusti glavu među ruke, polako odmahujući glavom kao da to želi poreći. “Sačuvala nas Gospa Mystra, ali bojim se da znam.” ***** Daleko na jug od Waterdeepa, mladić je zviždukao ulazeći u predvorje Ljubičastog minotaura, najboljeg svratišta u tethyrskom kraljevskom gradu. Kimnuo je ozarenom gostioničaru i krenuo se probijati kroz napučenu kockarnicu u luksuznom prizemlju svratišta. Mnoge su crne oči primijetile njegov prolazak, jer je Danilo Thann bio na glasu kao čudak u tom uskogrudnom i ponešto ksenofobičnom južnjačkom gradu. Njegovo ponašanje i izgled jasno su govorili o sjevernjačkom nasljeđu: bio je visok i vitak, a plava mu je kosa padala u gustim valovima do ramena. Nestašluk mu je virio iz sivih očiju, a lice mu je nosilo stalan osmijeh i izraz otvorenog prijateljstva i prostodušne mladosti. Unatoč nezreloj pojavi, Danilo se nedavno dokazao kao uspješan i popularan član ceha trgovaca vinom. Također, bio je vrlo bogat, i nije mu bilo mrsko trošiti novac. Mnogi su redoviti gosti podigli pogled sa svojih karata ili kockica i pozdravili ga s iskrenim zadovoljstvom, a nekolicina ga je pozvala da se pridruži kockanju. No, te su večeri Danilove ruke bile natrpane visokom gomilom fino umotanih paketa i djelovao je izrazito željan da pregleda svoja novostečena blaga. Dobacujući pozdrave i šale dok je prolazio, požurio je prema mramornom zakrivljenom stubištu u pozadini kockarnice, te ustrčao uza stube, preskačući po tri odjednom. Došavši do svoje odaje, Danilo baci robu na izvezene jastuke nagomilane na calimskom sagu. Izvuče dugačak, uzak paket i odmota ga, otkrivajući blistavi mač. Za trenutak se divio sjaju i izradi, a zatim skoči u obrambeni položaj i nekoliko puta kićeno zamahne prema zamišljenom protivniku. Nazalan, gunđavi glas istog trena ispuni odaju, jer je čarobni mač zapjevao turmsku borbenu pjesmu. Mladić ispusti mač kao da mu je opekao prste. “Egad! Platio sam dvije tisuće zlatnika za mač koji pjeva, a ima glas kao Deneirov magarac! Ili možda kao Mililova punica?” mozgao je, češući se po obrazu, dok je razmišljao kojeg bi bardskog boga bilo najbolje zazvati u tim okolnostima. Nakon nekoliko trenutaka, slegne ramenima.

“Pa, znaš već što sam mislio”, reče, hirovito se obraćajući odbačenom maču. “Dakle. Što da radim s tobom?” Mač nije imao stav o tom pitanju. Bio je izrađen tako da pjeva kad se njime rukuje, kako bi poticao ratnike do novih razina hrabrosti i divljaštva. Također, odbijao je magična stvorenja koja čine zlo uz pomoć glazbe, kao što su sirene i harpije. Konverzacija nije bila jedan od njegovih talenata. Danilo ode do pisaćeg stola natrpanog knjigama. Podigne uski svezak s koricama od grimizne kože i prolista ga. “Ovo bi vrijedilo pokušati”, promrmlja, pozorno pregledavajući čaroliju koju je razvio da bi dodao još melodija u repertoar začarane glazbene kutije. Oštro kimne i spusti knjigu, pa rukama hitro prođe kroz geste čarolije. Završivši s tim, dohvati lutnju s kuke na zidu i smjesti se prekriženih nogu na tepih pored mača. Započne svirati i pjevati besramnu baladu, a nakon nekoliko trenutaka tišine, mač zapjevuši s njim. Kad se priključio, oponašao je ne samo riječi i melodiju, već i zvonke, jasne tonove Danilovog uvježbanog tenora. “Ti si bariton, ali pretpostavljam da tu nema pomoći”, napomene mladi mag, no bio je beskrajno zadovoljan uspjehom svoje čarolije. Danilo je učio magiju od dvanaeste godine, pod strogim nadzorom svog ujaka Khelbena Amnsuna. U početku je učio u tajnosti, kako bi izbjegao javno negodovanje - njegovi su rani pokušaji da nauči vještinu rezultirali brojnim šarolikim nezgodama - no pokazao je zavidan talent, pa je Khelben uskoro poželio i službeno ga uzeti kao učenika. Danilo je odbio. Čak je i tad imao osjećaj da bi mogao više postići ako cjeloviti opseg njegovih sposobnosti ostane u tajnosti. Njegovo bogatstvo i društveni položaj - obitelj Thann bila je član trgovačkog plemstva Waterdeepa - pružao mu je pristup mjestima do kojih većina Harfista nije mogla doprijeti. Malo je njih sumnjalo da je on išta više od onog što se činilo: diletant i kicoš, zabavan amater koji se bavi glazbom i magijom, gizdelin i pomalo budala. Sjedeći na fino izrađenom tepihu između gomila izvezenih jastuka, Danilo Thann izgledao je odgovarajuće za ulogu koju je odabrao, gotovo potpuno udomaćen u luksuznom okolišu. Čak je bio i odjeven u skladu s bogatim grimiznim nijansama koje su ispunjavale odaju. Njegove hlače, svilena košulja i haljetak bili su tamne, ljubičaste nijanse, a visoke čizme od antilopa bile su obojene u skladu s tim. Zbog te je oprave, prema svom pratiocu Harfistu, izgledao kao hodajući grozd, no Danilo je bio prilično zadovoljan. Nakon što se pridružio cehu trgovaca vinom, naručio je potpuno novu garderobu u nijansama grimizne boje, jer je to bila omiljena boja ove zemlje. Nošenje grimiza bio je znak dobronamjernosti, i to je razveselilo mnoge krojače, postolare i draguljare koje je Danilo posjetio. Sve u svemu, nova garderoba i mala zaliha nakita od ametista bile su mala cijena za popularnost koju je uživao u Tethym. Danilo je pjevao sve dok se srebmi mjesec nije visoko uzdigao na nebu. Nakon što je čarobni mač na njegovo zadovoljstvo naučio baladu, mag vrati oružje u korice, pa ga pričvrsti za svoj pojas. Obavivši to, ponovo podigne lutnju i zapjeva. Među waterdeepskim je plemstvom bio poznat po svojim zabavnim pjesmicama, no budući da u blizini nije bilo zadivljenih slušatelja, svirao je glazbu koja mu je bila najdraža: napjeve i balade velikih bardova iz davnih vremena. Magični alarm pošalje ustrajan zvučni impuls kroz odaju, razbijajući Danilovo sanjarenje i nadglasavši njegovu pjesmu. Prodorno upozorenje o opasnosti djelovalo je neobično neumjesno, no on istog trena odloži lutnju i ustane. Neki je uljez potaknuo jednu od magičnih zaštita koje je smjestio oko svratišta. Ode do stola pored otvorenog prozora i podigne malu kuglu. Na njegov dodir, alarm se utiša, a u srcu kristala oblikuje se slika. Prizor koji je prikazivala prizove nesvjestan osmijeh na lice mladog maga. Vitka ženska figura šuljala se po krovu dva kata iznad njega s užetom u rukama. Bila je nečujna i gotovo nerazaznatljiva nasuprot tamnog neba; samo mu je magija kristalne kugle omogućavala da vidi potencijalnog napadača. Slobodnom rukom, Danilo posegne za posudom

elverquissta kojeg je čuvao upravo za takvu priliku. Zadržavajući pogled na magičnom kristalu, on natoči obilne porcije vilenjačkog likera boje rubina u dva pehara. Dok je promatrao, sićušna figura koja se odražavala u kristalu skoči daleko u noć. Uže koje je držala naglo se napne, a ona se kao njihalo zaljulja prema njegovom otvorenom prozoru. Danilo spusti alarm i podigne pune kaleže. Poluvilenjakinja sleti ispred njega u čučanj, tiha i okretna kao mačka. Njezine plave oči pretraže odaju, a spreman bodež bljesne u nježnoj ruci. Zadovoljno ustanovi da je sve u redu, pa ugura bodež u čizmu i podigne se do svoje pune visine, samo tri palca niža od Danilovih šest stopa. Arilyn Moonblade bila mu je prijateljica i partnerica već gotovo tri godine, no Danilo se nikad nije prestao diviti njezinim talentima - ili njezinoj ljepoti. Crne joj je uvojke zamrsio noćni vjetar, a bila je odjevena za prikrivanje: blijedo, ovalno lice zatamnila je mašću, i nosila je hlače te labavu košulju neupadljive crne nijanse koja je djelovala kao da upija sjenke. U Danilovim je očima, ipak, poluvilenjakinja sjajem nadmašivala sve prenakićene waterdeepske plemkinje koje je ikad sreo. I opet se morao podsjetiti na važnost njihovog poslovnog odnosa. “Krasna noć za radove na krovu”, primijeti on opuštenim tonom i pruži joj pehar. “Onaj je skok bio vrlo impresivan. No, reci mi, jesi li ikad pogrešno izračunala dužinu užeta?” Arilyn odmahne glavom, pa odsutno ispije sadržaj pehara. Danilo raširi oči. Vilenjačko je piće imalo udar žešći od paladinovog konja, no njegova prijateljica nježna izgleda kao da je pila vodu. “Odlazimo iz Tethyra”, izjavi ona, tresnuvši praznim kaležom o Danilov stol. Mag Harfist spusti vlastiti pehar pored njezinog. “Oh?” oprezno upita. “Netko je raspisao nagradu za tvoju glavu”, reče ona mračno, pružajući mu težak zlatnik. “Ove je dobio ubojica koji je pristao preuzeti posao. Još sto takvih onome koji uspije.” Danilo odvagne zlatnik iskusnom rukom i ispusti dugačak, spor zvižduk. Zlatnik je težio otprilike tri puta više od normalne trgovačke težine; iznos koji je navela Arilyn predstavljao je priličnu količinu. Baci pogled na oznake na licu zlatnika; bio je umjetnički ukrašen nepoznatim uzorkom reljefa od runa i simbola. “Izgleda da ovih dana privlačim bolju klasu neprijatelja”, primijeti on iskrivljeno. “Slušaj me!” Arilyn ga zgrabi za obje podlaktice i protrese ga. Intenzitet u njezinim plavim očima otjera posljednje tragove veselja s mladićevog lica. “Čula sam nekog kako pjeva tvoju baladu o ubojici Harfista.” “Blažena Milil”, opsuje on tiho, napokon shvaćajući situaciju. On je napisao baladu - groznu hrpu stihova - o njihovoj prvoj zajedničkoj pustolovini. Činjenice su bile dobro prikrivene, pa iako nije identificirala ni njega ni Arilyn kao Harfiste, samo spominjanje tog društva ‘nametljivih Sjevernjačkih barbara’ moglo je stvoriti mnogo zamjerki u uznemirenim zemljama Tethyra. Mjesecima su on i Arilyn radili ne bi li potkopali urotu za zamjenu vladajućeg paše udruženjem cehova, on iz ceha trgovaca vinom, a ona u mračnom podzemlju ceha ubojica. Sve je to upropastio jednom nepromišljenom baladom. Danilo u sebi prokune vlastitu glupost, no iz navike prikrije osjećaje iza bezbrižnog sarkazma. “Lokalci prilično žestoko izražavaju svoje glazbene sklonosti, zar ne?” On presiječe Arilyninu razdraženu repliku podigavši ruku. “Oprosti, draga moja. Moć navike. Naravno, u pravu si. Odmah moramo odjahati na sjever.” “Ne.” Ona ispruži ruku i dotakne jedan od njegovih prstena - čarobni poklon Danilovog ujaka, Khelbena Amnsuna, koji je mogao teleportirati do troje ljudi natrag u sigurnost Crnoštapovog tornja, ili drugdje, po želji nositelja. Danilo je iz iskustva znao koliko Arilyn mrzi magični prijevoz. Ako je voljna posegnuti

za tim, situacija je doista ozbiljna. On zgrabi svoj pojas s mačem i za njega pričvrsti čarobnu vreću koja je sadržavala njegovu garderobu i putne namirnice, a zatim brzo u nju ugura tri knjige čarolija. Odsutno ubaci i ubojičin zlatnik, pa posegne za njom. Poluvilenjakinja se povuče za korak i odmahne glavom. “Ne idem s tobom.” “Arilyn, nije trenutak za preosjetljivost!” “Nije to.” Ona duboko uzdahne kao da se pokušava smiriti. “Danas je došla obavijest iz Waterdeepa. Dodijeljena mi je druga misija. Krećem ujutro.” Magični alarm počne ponovno pulsirati. Arilyn zgrabi čarobnu kuglu i zagleda se u nju. Tri sjenovite figure kretale su prema rubu krova, samo dva kata iznad njih. Arilyn skloni alarm i baci pogled prema otvorenom prozom. “Nema vremena za objašnjenja. Kreni!” “I da te ostavim da se sama boriš s njima? Nema šanse.” Njezin osmijeh ne dopre do očiju i ona dotakne sivu svilenu ešarpu oko struka koja je proglašavala njezin položaj u tethyrskom cehu ubojica. “Ja sam jedna od njih, sjećaš se? Reći ću da si već otišao. Nitko me neće izazvati.” “Naravno da hoće”, prasne on. Ubojice u Tethyru uspinjale su se kroz rangove ubijajući nekog s ešarpom višeg ranga. Arilyn je nekoliko puta bila prisiljena braniti svoju nevoljko nošenu ešarpu. Uže koje je ostavila ispred prozora počelo se njihati dok je netko polagano silazio prema odaji. “Kreni”, preklinjala je Ariiyn. “Dođi sa mnom”, zatraži on. Ona odmahne glavom, neumoljiva. Danilo zgrabi tvrdoglavu poluvilenjakinju u naručje. “Ako misliš da ću te ostaviti, onda si veća budala od mene”, reče, riječima se utrkujući s nadolazećom opasnošću. “Ovo stvarno nije trenutak koji bih odabrao da ti to kažem, ali dovraga, ženo, volim te.” “Znam”, odgovori ona tiho, čvrsto ga grleći zauzvrat, i intenzivno pretražujući pogledom njegovo lice, kao da ga želi pohraniti u sjećanje. Arilyn se izvuče iz njegova zagrljaja i podigne jednu nježnu ruku da ga pomiluje po licu. U tom trenutku, skupi drugu šaku i zabije je u njegov torzo. Danilo padne kao posječeni hrast. Dok se borio da udahne, osjeti njezine prste na svojoj ruci kako okreću prsten za teleportiranje koji će ga poslati natrag u Waterdeep. On posegne za njezinim zglavkom, namjeravajući je odvući sa sobom u sigurnost, no čarolija teleportacije ga preplavi, a njegovi se prsti zatvore oko vrtloga bijele praznine. ***** Kad je Danilo stigao u sigurnost primaće dvorane Crnoštapovog tornja, prvi mu je impuls bio da se odmah vrati u Tethyr. Međutim, njegov mu čarobni prsten neće ponovo dati tu moć sve do sutrašnjeg dana. Khelben bi ga mogao poslati natrag, shvati Danilo, i čim je skupio dovoljno zraka u plućima da se može pomaknuti, zaleti se uz zavojite kamene stube do nad-magovih privatnih odaja. Khelben nije bio kod kuće, a nije bilo ni njegove dame, čarobnice Laeral. Danilo hitro pretraži toranj, s istim rezultatom. Bio je sam, i potpuno je zaglavio u Waterdeepu. Harfist požuri natrag dolje do primaće dvorane i baci se u fotelju iza malog pisaćeg stola. Naškraba kratku poruku svom ujaku, opisujući što se dogodilo u Tethyru, pa baci čaroliju od koje papir zalebdi na razini oka blizu ulaza u odaju. Za dobru mjeru, oko pergamenta stvori i aureolu od iskričavih ljubičastih svjetala, tako da ga Khelben svakako primijeti kad se vrati kući. U

međuvremenu, Arilyn je bila sama u Tethyru, a on nije mogao napraviti ništa da bi joj pomogao. Bespomoćnost urodi osjećajem frustracije i odjednom Harfist više nije mogao podnijeti simboličan grimiz koji je nosio na sebi. Skine prstenje od ametista i ugura ga u čarobnu vreću na svom pojasu, no ostala je činjenica da je još uvijek odjeven kao ‘hodajući grozd’. On izjuri iz tornja, pa kroz druga nevidljiva vrata, koja su omogućavala izlazak iz ulaštenog crnog kamenog zida koji ga je okruživao. Žustrim tempom krenuo je prema kući koju je nedavno kupio. Tamo će moći odbaciti grimizne ostatke svoje misije u Tethyru i čekati poziv svog ujaka. Posljednje dvije godine i Danilo i Arilyn dobivali su misije izravno od Khelbena Amnsuna; zasigurno će mu nadmag moći reći kamo je Arilyn poslana po zadatku. Dok je hodao, Danilo se prekori što je ostavio svoju magičnu kuglu u Tethyru. Bio je to mali kristal za praćenje koji je on prilagodio u alarm, no uz njegovu bi pomoć vjerojatno mogao otkriti kako se Arilyn snalazi. Trenutak prije no što ga je prsten za teleportaciju odnio iz Tethyra, bacio je zadnji pogled na nju. S izvučenim mačem, poluvilenjakinja je stajala licem prema prozoru u borbenom stavu, okružena čarobnim plavim svjetlom mača dok je čekala njegove neprijatelje. Nije mogao izbaciti tu sliku iz glave, niti je mogao prestati brinuti o ishodu bitke koja je sigurno uslijedila. Bio je toliko zaokupljen mislima da nije obraćao previše pažnje na ulicu prepunu ljudi. On požuri pored pokrajnje uličice i žestoko se zaleti u nečije snažno tijelo. Snažne ruke uhvate Harfistova ramena, ispruživši ga ispred sebe, pa Danilo usredotoči pažnju na nasmiješeno lice svog prijatelja i plemića, Caladorna Cassalantera. Muškarac je bio nekoliko godina stariji od Danilovih osam i dvadeset, a također i viši, te širi. Tamnocrvenu kosu nosio je kratku, i imao je žuljevite ratničke ruke. Caladorn je već dugo bio gradski prvak u borbenim vještinama i konjaništvu. U posljednje je vrijeme naizmjence odlazio na pomorske pustolovine, odbacivši čak obiteljsko ime dok ne ‘učini nešto čime bi se dokazao vrijednim tog imena’. S naporom, Danilo prizove plitki cerek koji bi njegov prijatelj čvrsto ga prilijepi na lice. “Drago mi je da smo se sreli, Caladorn. Zamisli da baš na tebe naletim.” Plemić se nasmije i olabavi stisak. “Lakše malo, Danilo. Krčme nisu dugo otvorene, a ti već hodaš kao da se boriš s promjenjivim vjetrom.” Caladorn skupi oči. “Ili si možda bolestan? Ne izgledaš baš prisebno.” “Žao mi je što to moram reći, ali sve od čega patim je mala glavobolja”, slaže Danilo, delikatno pritisnuvši vrhove prstiju o čelo. “Znaš da si ostario kad se ovako loše osjećaš dan nakon što se nisi zabavljao prošle noći.” On zastane, kao da mu se lagano zavrtjelo u glavi od vlastite pronicljivosti. “Ili nešto u tom stilu.” Caladorn se nasmije i pljesne ga po ramenu. “To je moj dečko. Poznaješ gospu Thione, zar ne? Lucia, draga moja, nemaran sam. Dopusti mi da ti predstavim starog prijatelja, Danila Thanna. Unatoč svom izgledu, potpuno je bezopasan!” Danilo obrati pažnju na ženu koja je stajala pored Caladorna. Malena i vitka, bila je odjevena u haljinu bogate grimizne boje i okrunjena sjajnom kestenjastom kosom smotanom u debele uvojke oko lijepo oblikovane glave. Njezine su crne oči promatrale Danila s tračkom zabavljenosti, a fine su joj orlovske crte nosile nepogrešivi pečat Južnih zemalja. Dan priguši uzdah: noćas neće moći pobjeći svojim sjećanjima na Tethyr. Lucia Thione bila je istaknuti član waterdeepskog društva, a kao daleka rođakinja tethyrske prognane kraijevske obiteiji, često je nosila tradicionalni grimiz, razbacujući se svojim egzotičnim kraljevskim podrijetlom. Danilu se nije sviđalo takvo držanje, no poznavao je pravila dvorskog ponašanja i mogao ih je slijediti kao i bilo tko drugi. On uzme ruku Lucije Thione i duboko se nakloni. “Caladorn je budala, draga gospo. Kad je u pitanju prelijepa dama, niti jednog se muškarca ne smije smatrati bezopasnim.” On se nasmiješi prijatelju, uklanjajući prijetnju iz

svojih riječi i ostavljajući samo kompliment. “U tom slučaju, ja se smatram upozorenim, a mi ćemo te napustiti”, reče Caladorn veselo, obgrlivši Luciju ogromnom rukom oko ramena. Dan je promatrao njihov odlazak, primijetivši brižnost u načinu na koji se Caladorn saginjao iznad sitne plemkinje. Dakle zato se Caladorn zadržavao u Waterdeepu, umjesto da krene u potragu za pustolovinom negdje drugdje. Iako nije bio zavidan, Danilo nije bio raspoložen za susrete sa srećom drugih ljudi. Osjećajući se vrlo usamljeno, odjednom osjeti potrebu za žestokim pićem i skrene u obližnju krčmu. Istog trenutka požali svoj izbor. Dočekao ga je miris šume okupane kišom, a krov se točionice uzdizao barem pet katova u visinu kako bi ugostio živa stabla koja su rasla unutar prostorije. Nježne čestice plavog svjetla lebdjele su među gostima koji su bili gotovo isključivo vilenjaci. Razlog za to postao je odmah očigledan: dvojac dobro naoružanih zlatnih vilenjaka stražario je na vratima kao par namrštenih podupirača za knjige. Oni ga pomno pregledaju, razmišljajući. “Znam te”, reče napokon jedan od njih. “Ti si onaj... mag o kojem se raspravljalo na posljednjem sastanku krčmarskog ceha.” Danilo im se nasmiješi svojim najboljim osmijehom. “Očito ste čuli za onaj nesretan incident kod Ljutog zmaja. Ne brinite, platio sam svu štetu, Osim brade onog patuljka, naravno - teško je odrediti tržišnu vrijednost takvih stvari, zar ne - ali će ona ponovo izrasti za koje desetljeće. A nije ni da bi čarolija mogla utjecati na vaše klijente, naravno: nitko ovdje nema bradu, pa i ako se pivo odjednom pretvori u plamen, neće ničiju zapaliti. Ako bacim tu čaroliju, što naravno neću učiniti.” Vilenjački stražari dohvate Danila za laktove i okrenu ga prema vratima. Krajičkom oka, Harfist ugleda drevnog vilenjaka koji je odlučno podigao ruku dugih prstiju. Istog trena, stražari se zaustave. Vilenjak - kojeg su fine bijele halje i platinasta kapica označavale kao osobu od značaja - prošapće nekoliko riječi svojoj domaćici, Yaereene Ilbaereth. Njezino delikatno lice obasja osmijeh iskrenog zadovoljstva i ona raširenih ruku krene prema Danilu. Stražari se rasplinu pred njom, dok je Dan začuđeno motrio razvoj događaja. Očekivao je da će ga izbaciti iz krčme, a ni sam se nije htio zadržavati, no teško je mogao ignorirati vilenjakinju kraljevska izgleda koja mu je prilazila. Yaereene je bila visoka i vitka, sa srebrnom kosom i očima uobičajenim za mjesečeve vilenjake. Nosila je blistavu haljinu koja je naizmjence bila plava ili zelena, jer je mijenjala boju da bi se uskladila s hirovima i bojom malenog vilinskog zmaja koji joj se ugnijezdio na ramenu. Stvorenje se naceri i zamahne paučinastim krilima dok su se približavali, a njegove su se krljušti odražavale u finom plavom topazu upletenom u zamršenu mrežu vilenjakinjine ogrlice. “Dobrodošao u Tavernu vilinkamena”, reče Yaereene, ispruživši obje ruke prema Danilu u maniri uobičajenoj za dame waterdeepskog dvora. Bila je to susretljiva gesta, pozdraviti čovjeka po njegovim običajima. Danilo uzme njezine mke i poljubi tanke prste, a zatim uzvrati gestu. Ispruživši obje ruke s dlanovima prema gore ispred sebe, duboko joj se nakloni u karakteristično vilenjačkoj gesti poštovanja. Yaereenin se osmijeh proširi, pa se pretvori u oduševljeni smijeh, kad se Dan obratio vilinskom zmaju s nekoliko riječi na njegovom jeziku. U odgovor, maleno stvorenje elegantno nagne svoju draguljima optočenu glavu na jednu stranu, dopustivši Danilu da ga počeška po vratu kao kućnu mačku. Yaereene uhvati Danila pod ruku i odvede ga dublje u točionicu. “Večeras si gost Evindala Duirsara, patrijarha svećenika Corelliona Lathaniana”, reče ona, pokazujući ostarjelog vilenjaka koji je posredovao u Danilovu korist. “Možemo li te kasnije zamoliti za uslugu, nakon što večeramo i zajedno popijemo piće?”

“Naravno”, odgovori Danilo susretljivo, iako nije imao ni najmanju ideju o kakvoj bi se usluzi moglo raditi. Vilenjački je svećenik ustao pred Harfistom, pa su se nakon ritualnog pozdrava njih dvojica smjestila ispred kristalne posude. “Piješ li elverquisst?” upita svećenik. “Samo kad ga ima”, odgovori Danilo šaljivo. Evindal Duirsar se nasmiješi i zatraži još jedan pehar, kojeg istog trena donese vilenjački poslužitelj. Svećenikovo se raspoloženje naglo otrijezni i on se nagne naprijed i progovori tihim glasom: “Moj sin je Erlan Duirsar, lord Evereske. On mi je pričao o tvojim uslugama vilenjačkom narodu.” “Shvaćam.” Danilo se nasloni u stolac, ne znajući kako da nastavi. Prije dvije godine pomogao je pri zaštiti Evermeeta, otoka koji je domovina i posljednje utočište vilenjaka, premjestivši magičnu kapiju iz vilenjačke naseobine pod imenom Evereska na sigurniju, tajnu lokaciju. Nije znao koliko su te informacije poznate, no sudeći po načinu na koji ga je Yaereene primila i po mnogobrojnim susretljivim naklonima koje su vilenjački gosti slali u njegovom smjeru, bila je to slabo čuvana tajna. “Pretpostavljam da to objašnjava dobrodošlicu ovdje”, zaključi Danilo. “Nimalo.” Evindal nepokolebljivo odmahne glavom. “Malo ih zna za događaje u Evereski. Ovdje si dobrodošao zbog drugih, očiglednijih razloga.” “Definiraj ‘očigledno’”, zatraži Danilo. Vilenjački se svećenik tiho nasmije i pokaže rukom prema sredini točionice. Tamo je sjedila vilenjačka djeva kose boje lana, svirajući na pozlaćenoj harfi i pjevajući. Danilo prepozna melodiju Djeva sivih maglica, koju je sam napisao. Pjesma je uspoređivala čarobnu maglu koja je okruživala i štitila Everesku s neuhvatljivom ljubavnicom, no - iako je bila popularna među Danilovim prijateljima u waterdeepskom plemićkom društvu - njegovom su uhu stihovi bili plitki i pretjerano sentimentalni. On ih je namjerno takvima napisao. Zbog čega bi tako nešto pjevali vilenjaci, inače zaljubljenici u glazbu, čak i prevedeno na vilenjački jezik? “To je prekrasna pjesma”, zadivljeno reče Evindal. “Izgleda da je prijevodom dobila na vrijednosti “, promrmlja Dan. Evindal se nasmiješi. “Ovakva je skromnost kod barda osvježavajuća.” On ustane od stola. “Bojim se da me moje dužnosti zovu natrag u hram, ali molim te, ostani koliko želiš. Pozovi se na mene kad god ti zatreba, jer ti Narod mnogo duguje.” Danilo podigne pehar. “Po cijeni elverquissta, pokrit ćete dug još ove noći.” Svećenik se smješkao sebi u bradu dok je izlazio iz krčme. Danilo je promatrao njegov odlazak, zbunjeno se mršteći. “Što radiš ovdje, osim što se mariniraš u vilenjačkom piću?” Danilo se trgne i iznad sebe ugleda strogo lice Khelbena Amnsuna. Kao i obično, nadmag je bio odjeven u jednostavnu, tamnu odjeću i umotan u kaput obrubljen krznom da bi se zaštitio od morskih vjetrova koji su čak i sad, usred ljeta, ledili waterdeepske noći. Khelbenova je crna kosa prošarana sjedinama bila neuobičajeno raskuštrana, a obraz pokriven bradom izgledao je mračnije nego inače. Danilo je bio jedan od rijetkih ljudi u Waterdeepu kojeg moćni čarobnjak nije mogao prestrašiti, te on veselo odmahne svojim punim peharom. “Sjedni, ujače. Pozvao bih te da mi se pridružiš na čašici...” “Ali sumnjaš da bi obojica stali na nju.” Nadmag dovrši šalu kiselim glasom. “Ne glupiraj se, Dan. Imamo važnijih pitanja za razgovor.” “Zaista”, progovori Harfist tiho, sukobivši svoj odmjeren pogled s Khelbenovim bijesnim očima. “Počnimo s najvažnijim: gdje je Arilyn?” Nadmag je za tren ostao šutjeti, a zatim kimne prema posudi s elverqusstom. “Mag tvog

potencijala nema se pravo napijati ovako moćnim pićima. Magija traži oštru pamet i jasan um. Ili si možda zaboravio što se dogodilo kad si posljednji put preslobodno pio? Čuo sam da poslužitelj u Stalwarts klubu još uvijek nalikuje biću iz Bezdana.” Danilo stisne oči. “U potpunosti vladam svojim osjetilima - kakva god bila - a i ja sam te večeri bio u Cormyru. Žalim zbog toga što sam tako drastično promijenio poslužiteljev izgled, no smijem li te podsjetiti da se ta epizoda odigravala tijekom Vremena nevolja? Nije samo moja čarolija tih dana krenula naopako!” “Braniš svoje umijeće.” Khelben utone dublje u stolicu i odobravajući kimne. “To je dobar znak. Smijem li zaključiti da ozbiljnije shvaćaš svoje proučavanje magije, ili se previše nadam?” Vilica mladog maga se zategne i on provuče ruku kroz svoju gustu plavu kosu. “Dok sam bio u Tethyru, naučio sam čarolije iz knjige koju si mi posudio, kao i još nekolicinu iz sveska o južnjačkoj magiji kojeg sam tamo kupio. Uz moje dužnosti kao Harfista, pribavio sam više od dvadeset novih čarolija i istražio nekoliko vlastitih. Iako učim u tajnosti, to ne znači da mi nedostaje odlučnosti”, dovrši on napetim, tihim glasom. “Isto tako, iako izigravam budalu, nije me tako lako smesti kao što ti misliš. Ostavio sam svoju družicu samu u opasnosti i zahtijevam da mi kažeš gdje je i kako je.” “Pošteno”, zaključi Khelben s tračkom isprike u glasu. “Arilyn je na sigurnom, na putu prema svom novom zadatku.” “Gdje je? I zašto mora ići sama?” “Za zadatak je potreban netko tko se može predstaviti kao vilenjak. Ti bi bio previše sumnjiv u krajevima u koje se ona uputila. Više od toga ti ne mogu reći.” Danilo prihvati novosti u tišini. Iako mu je laknulo kad je saznao da je Arilyn na sigurnom, bojao se da će je novi zadatak odvesti daleko izvan njegova dohvata. Arilyn je uvijek bila više vilenjakinja nego čovjek, pa će biti i manje vjerojatno da će razmišljati o ljudskom ljubavniku nakon što provede više vremena s vilenjacima. “A ja sam čovjek”, zaključi Danilo naglas. “Ne laskaj si”, reče mu ujak zajedljivo. “Na sreću, određeni zmaj te ne poznaje toliko dobro kao ja.” Odjednom Khelben privuče punu Danilovu pažnju. “Zmaj, kažeš?” Nadmag ponovo zastane i zagleda se u suprotni zid. “Ti si dobio glazbeno obrazovanje. Dobro obrazovanje.” “Prije mnogo godina”, reče Danilo odsutno, zbunjen zbog naglog preokreta u razgovoru. “Zašto?” “Harfistima su potrebne usluge barda. Trenutno se čini da niti jedan nije na raspolaganju.” “Ne sviđa mi se kamo ovo vodi. Trebao bih se provući kao bard, zar ne? S kojim argumentima?” Khelben kimne glavom vilenjačkoj pjevačici. “S onim, na primjer.” Danilo zagospodari svojim omamljenim čulima i usredotoči se na baladu. Imala je ljupku melodiju koja mu je bila nejasno poznata. Poznavao je dovoljno vilenjačkog jezika da razazna dio priče o Khelbenovoj gospi, čarobnici Laeral, i iscjeljujućoj moći ljubavi. “Vrlo je lijepa. Čija je?” Nadmag se oštro zagleda u njega. “Jesi li siguran da je ne prepoznaješ?” Kad Danilo odmahne glavom, Khelben se mračno nasmiješi. “No, riješili smo i to pitanje. Balada je tvoja. Vrlo popularna melodija ovih dana, na žalost.” “Ali...” “Da, znam. Ti je nisi tako napisao. To se u zadnje vrijeme često događa.”

Danilo pažljivije posluša pjevačicu. “Oghme mi, nisam loš!” Khelbenovo se lice smrači zbog mladićevog neozbiljnog zazivanja zaštitnika slova. “Ovo je ozbiljno, dečko! Nisu samo tvoje pjesme izmijenjene!” Harfist zaštitnički spusti dlan na Khelbenovu ruku. “Možda to još nisi primijetio, ujače, no uvijek ima mnogo prostora za usavršavanje. Što hoćeš da napravim: da ih vratim u originalno stanje?” “Točno”, reče nadmag, bacivši nekoliko kovanica i ustajući od stola. “Počinješ sutra u zoru i imaš mnogo posla. Trebat će ti zalihe za put i pokoji instmment - što ti ono sviraš, citru?” “Lutnju”, odsutno odgovori Danilo. Nije imao izbora, pa je krenuo za ujakom iz krčme. Konačno mu je sinulo što je Yaereene htjela od njega; bilo je uobičajeno da bard svira u svakoj krčmi ili svratištu koje posjeti. Na putu prema van, Danilo se nakloni vlasnici, bespomoćno raširivši ruke kad je pokazao namrštenog nadmaga. Yaereene mu oprosti dobrohotnim naklonom, i požuri kako bi sustigao Khelbena. “Prvi dio tvog posla sastoji se od susreta s partnerom”, Khelben zastane i podigne jednu sijedu obrvu, “i tvojim učenikom.” “Imam učenika?” reče Danilo zapanjeno. “Ona tako misli, a ja ne vidim nikakve vrijednosti u tome da je uvjeravam u suprotno. Bit će ti korisno da imaš vještu ratnicu pored sebe. Kakva god imala ograničenja kao bard, njezine su preporuke kao ratnika vrlo impresivne.” Danilo zabode prste u kosu i žustro protrlja skalp, u mutnoj nadi da će uspjeti otresti se mentalnih paukovih mreža koje su ga sprečavale da shvati nešto što je nadmagu očigledno bilo kristalno jasno. “Samo radi rasprave, recimo da ja jesam bard, učenica, citra i sve. Koga bih ja to trebao zabavljati?” “Grimnoshtadrana”, odgovori Khelben dok je dugim koracima hodao prema Crnoštapovom tomju. “Ali nije li on...” “Zeleni zmaj? Da, bojim se da jest.” Danilo shvati da zijeva kao nasukani šaran. Zatvorivši usta, žustro zavrti glavom. “Spomenuo si nešto o zmaju, ali pretpostavio sam da se šališ.” On postrance pogleda ozbiljan ujakov izraz, pa teško uzdahne. “Pretpostavljam da sam trebao znati.” “Ova misija zahtijeva nekog sa znanjem magije i glazbe”, nastavi Khelben. “Sutra ujutro krećeš prema Visokoj šumi, izazivaš zmaja, uvjeriš ga da si ti bard kojeg je čekao i dobiješ od njega na bilo koji način svitak koji je trenutno u njegovom vlasništvu.” Harfist se skrašeno osmjehne svom ujaku. “Kako ti kažeš, ujače Khelben. A sad mi reci, što bi želio da učinim nakon doručka?”

Dva Kad je Khelben ugurao nećaka u primaću odaju Crnoštapovog tornja, mladi je vilenjak ustao da ih dočeka. “Ovo je Wyn Ashgrove. Putovat će s tobom”, reče nadmag umjesto upoznavanja. Danilo se borio da prikrije nevjericu dok je pomno promatrao svog novog partnera. Čitavih šest palaca niži od Harfista i vitak kao jasika, vilenjak je imao ozbiljno učenjačko držanje. Također je posjedovao darežljivu mjeru ljepote naroda zlatnih vilenjaka, eleganciju tijela i lica s kojom se nije mogla usporediti nijedna druga rasa. Delikatna srebrna lira bila je prebačena preko njegovih leđa, a kristalna flauta koja je visjela s pojasa bila mu je bliže ruci nego njegov dugi mač. Sve u svemu, vilenjak je Danilu djelovao prikladnije za šarmiranje dama poezijom i pjesmom, nego za napore putovanja. Wyn uljudno pozdravi Danila, a zatim, na Khelbenov zahtjev, sjedne i otpjeva baladu o zmaju Grimnoshtadranu. Danilo je ostao stajati prekriženih ruku, dok je s uvježbanom objektivnošću slušao glazbu. Primijetio je da je pjesma dobro napisana, no u stilu doba prije nekoliko stoljeća. Riječi balade bile su izazovne, uzbudljiv poziv na akciju, pa ga je priča unatoč otporu privukla. Počeo je shvaćati razloge ujakove zabrinutosti. Čim je balada završila, Danilo prijeđe na posao. “Koliko je Harfista odgovorilo na ovaj izazov?” “Koliko ja znam niti jedan”, odgovori Khelben. “Doista? Čudno.” “Izgleda da ova balada nije često izvođena. Wyn je dugo proučavao balade o Harfistima i od Harfista i rekao mi je da iako većina bardova zna tu baladu, nevoljko je pjevaju.” Danilo polako kimne. “Vrlo odgovorno od njih. Ako ova balada ne predstavlja stvamu prijetnju za Harfiste, zašto misliš da bih ja trebao odgovoriti na njezin poziv?” “Naoružan si nečim što je drugim bardovima nedostajalo: svojim pamćenjem”, reče nadmag, rukom ga pozivajući da sjedne. “Vrijeme je da čuješ ostatak Wynove priče.” Harfist se smjestio i slušao dok je Wyn govorio o događajima na Proljetnom sajmu u Silverymoonu i neobičnoj čaroliji koja je pala na tamošnje bardove. Nakon što je vilenjak završio, Danilo promasira svoje bolne sljepoočnice i pokuša unijeti reda u priču. “Dakle, kažeš da je ova balada nedavno komponirana, ali najbolji bardovi u zemlji vjeruju da je stara gotovo kao i sam zmaj.” “Tako je”, reče Wyn. “Ne vidim svrhu.” Vilenjak ga čudno pogleda. “Moćni mag izumio je način da namami Harfiste u njihovu smrt.” “S vrlo malo uspjeha”, istakne Danilo. “Istina. Bacač čarolija djeluje protiv Harfista na još jedan, suptilniji način. Koliko razumijem filozofiju Harfista, vaša je svrha, djelomično, da pomognete sačuvati znanja iz prošlosti. Mijenjajući balade Harfista bacač čarolija podriva djelovanje društva.” Danilo razmisli o tome. Na površini, vilenjakova je procjena problema djelovala dovoljno precizno. No, zašto je zmajeva balada bila tako rijetko izvođena? Činilo se da je tu na djelu još neki motiv koji nije mogao dokučiti. Očigledno je to mislio i Khelben, jer se nadmag inače nije bavio glazbom. Danilo spremi tu misao za buduće razmatranje i obrati pažnju hitnijim pitanjima. “Na koji način bismo trebali doći do svitka?” “Prema baladi...”, odgovori Wyn učenjačkim tonom, kao da ne raspravljaju ni o čemu

hitnijem od suhe teorije, “...moraš odgovoriti na zagonetku, pročitati svitak i otpjevati pjesmu. To je dovoljno jasno. Nakon što izvršiš te zadatke, možeš od zmaja zatražiti blago koje želiš. Očigledno, tražit ćeš svitak. Budući da se spominje u baladi i budući da se balada prvi put pojavila kad su svi bardovi pali pod utjecaj čarolije, razumno je pretpostaviti da je svitak izradio bacač čarolija kojeg tražimo. Ako je tome tako, nadmag ga može upotrijebiti da otkrije njegov identitet.” Danilo zakoluta očima prema stropu, no ipak strpljivo progovori: “Recimo, samo u svrhu rasprave, da će zmaj održati riječ nakon što odgovorimo na zagonetku i dati nam svitak. Zanemarivši nevjerojatnost te mogućnosti, razmisli o sljedećem: Što se događa ako pogriješimo kod odgonetanja?” “Pretpostavljam da će zvijer napasti”, reče Wyn, bez trunka zabrinutosti u glasu. “Da, i ja to pretpostavljam”, reče Dan s pretjeranom strpljivošću. Okrenuvši se prema Khelbenu tiho reče: “Prije no što vrišteći izjurim iz ove kule, možda bih trebao upoznati onu drugu pustolovku koju si spomenuo? Ratnicu?” “Ostavio sam je u kuhinji”, reče Khelben i uzdahne. “Ako je tipična za svoju vrstu, već je ispraznila ormare u smočnici i bacila sa na moje komponente za čarolije.” Danilo trepne. “Nemoj mi reći: naša je neusporediva ratnica polutan?” “Ne. Ona je patuljčica.” Za Danila je ovo novo otkriće bilo jednako veliko iznenađenje kao i ostala čuda te večeri. Patuljačke se žene vrlo rijetko moglo susresti daleko od klana i ognjišta, a one koje su putovale često su puštale bradu kako bi se mogle predstavljati kao muškarci. “Patuljački bard”, mozgao je odmahujući glavom. “Što nam dovodi tu vrlo neuobičajenu osobu?” Khelben ustane i izvuče smotani pergament iz pojasa, pa ga pruži Danilu. “Ovo je sve što znam. Dođi; upoznat ću te s njom.” Nadmag zamoli Wyna da ih pričeka, a zatim otvori vrata koja su vodila u odaju čija je svrha bila dvojaka - u njoj se večeralo i primalo goste. Danilo ustane i krene za njim, putem proučavajući pergament. Bilo je to pismo od čarobnjaka Vangerdahasta, dvorskog savjetnika kralja Azouna od Cormyra. “Vangerdahast kaže da je pronašao neku vrstu barda čiji talenti, kakvi već jesu, nisu promijenjeni tom tajanstvenom čarolijom.” Danilo šmrkne. “No, ovo je naročito poticajan dokument.” Vrativši se pergamentu, pročita naglas: “‘Patuljačka je zabavljačica, poznata kao Morgalla Vesela, veteran Savezničkog rata, podrijetlom iz Earthfast planina, gdje se susrela i sprijateljila s princezom Alusair. Patuljčica se bavila svojim poslom u Cormyru gotovo tri godine. U ime kralja Azouna, tražim da pružite svu susretljivost prijateljici njegove kćeri i da priključite patuljčicu svojoj družini za ovu misiju. Morgalla je, po mom mištjenju, upravo ono što je Harfistima potrebno.’” Danilo se sumnjičavo zagleda u ujaka. “Nije li lijepo od Vangerdahasta što je tako uslužan. Možda ću zvučati sitničavo, ali moram reći da mi motiv dobrog čarobnjaka djeluje malčice sumnjivo.” “Barem jednom se slažemo.” Khelben zastane s rukom na kvaki kuhinjskih vrata. “Nisam imao vremena razgovarati s patuljčicom. Idemo vidjeti što nam je to poslao moj kolega.” Khelben otvori vrata. Njegova je kuhinja bila isto toliko jedinstvena kao i ostatak Crnoštapovog tornja. Jednu stranu prostorije zauzimali su redovi polica s rijetkim biljem u teglama okupanim blijedim zelenim svjetlom čiji se izvor nije mogao odrediti. One su ispunjavale prostoriju drvenastim, oštrim mirisom. Neki od ormara sadržavali su uobičajeni skup tanjura i lonaca, no nekoliko je vrata služilo kao kapije prema dalekim mjestima. Kao dječak, Danilo je posebno

volio ormar koji je na dohvat ruke dovodio vječno plodno drvo nara, no morao je priznati da su vrata koja su vodila u malu ledenu pećinu mnogo praktičniji uređaj. Ovog je trena, međutim, njegova pažnja bila usredotočena na patuljčicu koja je sjedila pored kuhinjskog stola. Morgalla Vesela ustoličila se na tronošcu, njišući svojim malim nožicama u čizmama i razmahujući se lovačkim nožem, dok je pažljivo rezbarila posljednje ostatke mesa s pečenog pileta. Dobro očišćene kosti na pladnju ispred nje svjedočile su o tipičnom patuljačkom apetitu, kao i debeli klin koji je nedostajao iz koluta sira, te izmrvljeni ostaci ječmenog kruha. Tek tad Danilo primijeti da je ona posložila meso i sir između kriški kruha i postavila obilan obrok na pladanj zajedno s kiselim krastavcima i malim posudicama sa začinima. Očigledno je namjeravala podijeliti hranu, jer je stol bio uredno postavljen za četvoro s tanjurima i kriglama, a pjenušavi je pehar s pivom stajao spreman u blizini. Kad su muškarci ušli u kuhinju, Morgalla spusti nož i zapilji se u Danila dugim, ozbiljnim pogledom. Zatim skoči sa svog tronošca i ispruži zdepastu ručicu u pozdrav. “Drago mi je, barde. Ja Morgalla od klana Chistlesmitha, ljubimica Olama Chistlesmitha i Thendare Spearsinger, od patuljaka Earthfasta. Ponosna ja sam što stupam tebi u službu.” Danilo je dovoljno poznavao patuljačke običaje da bi znao koliko ga je počastila ovim detaljnim predstavljanjem. Čak i u prijateljskim situacijama, prirodno oprezni patuljci obično su se predstavljali samo prvim imenom, i ponekad imenom klana. Da ga je htjela uvrijediti, bila bi samo ‘Morgalla od patuljaka’, u čemu bi se moglo prepoznati ‘Imaš li s tim problema?’ On uhvati njezinu nadlakticu u kratkom pozdravu i dobaci otrovan pogled Khelbenu. Mladi Harfist još nikad nije odbio misiju koja mu je bila dodijeljena, no zamjerao je ujaku što mu nije ostavio ni malo izbora. Ova je večer izrazito nalikovala tumbanju nizvodno u bujici poplave. Još gore, nadmag je naveo Morgallu da povjeruje da je on, Danilo, bard kojeg je vrijedno slijediti. “Kad od mene zatraže da te opišem”, istakne Khelben, prozrijevši uzrok nećakovog bijesa, “bard nije prva riječ koja mi pada na pamet. Taj je naslov odabrala Morgalla.” “Je.” Patuljčica trzne glavom, slažući se. “I bolje ti paše halja neg’ mnogima što ju nose.” Danilo je pogleda s pitanjem u očima, pa ona objasni: “Putujući bard pjevao je tvoje pjesme na Azounovom dvoru. Bolje su od mnogih. Najbolja mi je priča o čarobnom maču.” “Ne valjda Balada o Ubojici Harfista?” Dan se teško nasloni na zid. Prvo se prokleta balada pojavila u Tethyru, a sad još i daleko na istoku u dvorovima Cormyra? “Ta je. Dobra priča. Malo kratka, ipak.” “Kratka?” Danilov se zapanjeni izraz produbi. “Ali ima devedeset i devet strofa!” “Kao što rekoh”, složi se Morgalla. Danilo odustane od tog smjera ispitivanja i pobliže se zagleda u patuljčicu. Činilo se da je Morgalla prilično mlada, jer još uvijek nije imala bradu. Velike, vlažne smeđe oči podsjećale su Dana na njegovog najdražeg lovačkog psa; iskreni, tužni izrazi bili su gotovo identični. Lice joj je bilo široko s visokim jagodicama, punim usnama i malim nosom s bezbrižnim vrhom. Gusta, crveno-smeđa kosa bila je čvrsto upletena u dvije dugačke pletenice, a u njezinu je građu, visoku četiri stope, bila upakirana impresivna količina mišića i oblina. Morgalla je bila odjevena za putovanje u jednostavan smeđi haljetak koji joj je padao do koljena, smeđe dokoljenice povezane kožnim remenčićima i kožne čizme sa željeznim vrhovima. Malu je sjekiricu zatakla za pojas, a naslonjen na kuhinjski stol stajao je štap od čvrstog hrasta s ožiljcima od bitaka. Štap je na vrhu imao nacerenu glavu dvorske lude, zajedno s tradicionalnom šlampavom kapom od zeleno-žute karirane tkanine. Danilo nije bio stručnjak za patuljačku ljepotu, no Morgalla mu je djelovala slatko i prilično bezopasno unatoč svom oružju. Ili, možda, ispravi se on bacivši još jedan pogled na dvorsku ludu, zbog njega. Dan primijeti da ne nosi nikakve glazbene instrumente što ga se

dojmilo kao još jedan neobičan detalj. “Nikad prije nisam susreo patuljačkog barda”, napomene on neobavezno, nadajući se da će je potaknuti da priča. Činilo se da ju je komentar pogodio u živac, jer je Morgallino lice otvrdnulo. “I još uvijek nisi.” Khelben i Danilo se pogledaju. “Ako nisi bard, zašto su te onda poslali ovamo?” upita nadmag. Patuljčica mu u odgovor pruži velik, presavinuti komad papira. Khelben ga izravna na kuhinjskom stolu i upusti se u poduže proučavanje. Brk mu se trzne i pobjegne mu tihi hihot. Danilo se nagne kako bi pogledao ujaku preko ramena, pa ispusti dugačak, zadivljen zvižduk. Podigne pogled prema Morgalli, a sive su mu oči odražavale zabavljenost i poštovanje. “Ti si ovo nacrtala?” upita. “Tu sam, ne?” odgovori ona mrzovoljno, prekriživši ruke na grudima. Danilo kimne glavom, potpuno shvaćajući situaciju. Na papiru se nalazila vješta skica čarobnjaka odjevenog u halju posutu zvijezdama i mjesecima. Visok, čunjasti šešir počivao je na pregustoj šikari bijelih obrva, a crte lica, iako komično pretjerane, bile su nepogrešivo Vangerdahastove. Čarobnjak je mahao dirigentskim štapićem pred orkestrom sjajnih lebdećih instrumenata. Kralj Azoun sjedio je u pozadini uživajući u koncertu, dok mu je lagani zadovoljni osmijeh podizao rubove brka. Naslov je bio jednostavan - ‘Ceh glazbenika’. Crtež je, znao je Danilo, ubo čarobnjaka u dvije bolne točke. Prije mnogo godina, u svojoj lakomislenoj mladosti, Vangerdahast je razvio čaroliju uz pomoć koje su instrumenti sami svirali. Čarolija je veselila Azouna, koji je, na nevolju dvorskog čarobnjaka, često tražio da je baci za zabavu. Morgallino je umjetničko djelo dovodilo Vangerdahasta u nepriliku, no također je predstavljalo i problem za njegova kralja. Mnogi su ljudi u Cormyru i okolnim zemljama poprijeko gledali na Azounovu želju da ujedini matice zemlje Faeruna pod jednom vladavinom: njegovom. Prikaz kralja i njegovog dvorskog čarobnjaka kao jedinih članova ceha glazbenika bio je vješt podsjetnik na kraljev poriv da centralizira vlast. Morgallin se rad opasno kolebao na liniji između satire i pobune. Da bi stvari bile još gore, crtež je na papiru bio otisnut, što je ukazivalo na to da bi u opticaju moglo biti još mnogo kopija. “Shvaćam zašto ju je Vangy poslao u lov na zmaja”, promrmlja Danilo ujaku, pa baci pogled na Morgallu koja je taktično davala prostora dvojici muškaraca da raspravljaju o crtežu. Ponovno sjedeći za stolom zaposleno je crtala. Njezina je zdepasta šaka letjela preko papira, a obrve su joj se namrštile od koncentracije. “S druge strane, možda su mu se odjednom zamjerili zmajevi”, napomene Khelben, stisnutim očima zureći u njezino umjetničko djelo. Harfist se prigne ne bi li ga bolje pogledao. Na stranici papira sam je Khelben brzo dobivao oblik, stojeći ispred štafelaja i slikajući štapićaste likove na platno. Skupina u crno odjevenih Lordova Waterdeepa s kacigama na glavama poslušno je stajala oko njega, držeći mu njegove palete i kistove. Danilo se naceri. Na najosnovnijoj razini crtež je vješto ubadao nadmagove umjetničke pretenzije. Također, savršeno je uhvatio rašireno vjerovanje da je nadmag sila - možda i jedina sila - iza tajnih Lordova Waterdeepa. Crtež je pružio Danilu još jedno objašnjenje za Morgallinu prisutnost. “Koliko se sjećam, Vangy ne drži baš mnogo do Harfista.” “Polako shvaćaš, barde”, reče Morgalla. Podigne pogled sa crteža. “Vangerdahast me zamolio da nacrtam tu sliku, lorde Khelben. Ne bi te htjela uvrijediti.” “Ne bih volio biti u blizini kad to poželiš”, reče Danilo, dok su mu sive oči veselo blistale. Patuljčica zablista, shvativši Danilovo zadirkivanje kao veliki kompliment. “Ako ti se

sviđa, uzmi ga.” Ona presavije crtež i pruži ga Danilu. Zahvalivši joj, on ga odsutno ugura u svoju torbicu s novcem. “No, što s Vangerdahastom? Ako je on naručio crtež, vjerujem da očekuje da će ga primiti.” “Neee”, reče Morgalla uz čedan osmijeh. “Ima ih puno svojih, meni vjeruj.” “Vidim, vas dvoje ćete se odlično slagati”, primijeti Khelben suho. “Zaista hoćemo”, složi se nećak. “No, ako smijem otvoreno reći, Morgalla, zašto se smatraš mojim učenikom? Ja nisam umjetnik.” Patuljčica slegne ramenima. “Bardovi pričaju priče. Ja sam do zadatka došla kroz drugi tunel. Ti pričaš dobre priče, a ja sam tu da učim. I da se borim, ako dođe do toga. Nadam se da će biti puno i jednog i drugog.” Ona dohvati hrastov štap i zamahne njime kao da želi naglasiti poantu. Karirana kapa dvorske lude zaklepeće uokolo. Učinak toga nije baš ulijevao strah. Danilo duboko udahne ne bi li se umirio. Unatoč svojim ratničkim preporukama i šašavom šarmu, Morgalla nije djelovala ništa bolje pripremljena za zadatak koji je ležao pred njima od vilenjačkog učenjaka koji je čekao u primaćoj odaji. “Smijem li se nadati da bi Harfisti mogli odustati od uobičajene prakse i unajmiti omanju četu?” upita Danilo nadmaga. “Ne, i mislio sam da ne. Onda bi vjerojatno trebali povesti majstora zagonetača s nama. To bi nam znatno povećalo izglede.” Khelben zamišljeno kimne. “Pametno. Pobrini se za to i uzmi konja; Wyn i ja ćemo se pobrinuti za druge konje i zalihe.” Morgalla skoči sa svog tronošca. “Idem s tobom, barde”, revno objavi. “Previše magije tu ima za mene.” Danilo podigne obrvu. “Imaš li prigovora na glazbene dućane?” Sjaj u očima patuljčice izblijedi. Popne se natrag na tronožac i uputi Danilu dugačak, pozoran pogled. “Ovako barde: ja ću te nacrtati dok te nema.” Izvadi novi komad papira i odmah započne crtati. “Nikad mi nitko nije crtao portret”, razmišljao je Danilo naglas. Sviđao mu se crni humor u Morgallinoj umjetnosti, a budući da je razvio zavidnu toleranciju prema zadirkivanju, prilično se veselio mogućnosti da vidi kako će ga ona prikazati. “Siguran sam da će me oduševiti”, zaključi uz osmijeh. “Možda, ali bit ćeš prvi”, objavi Morgalla. Khelben slegne ramenima i povede ga natrag u predvorje. “Imaš li nekog majstora zagonetača na umu?” upita on Harfista. “Vartain od Calimporta”, reče Danilo čvrsto. “On je izvrstan. Njegove usluge traže i pustolovne družine, kao i one koje traže zabavljača. Bio je u Waterdeepu prije nekoliko mjeseci kad sam otišao iz grada. Provjerit ću registar kod Halambara, da vidim je li na raspolaganju.” “Pametno”, dovrši Khelben. Kriios Halambar, naširoko i potajno poznat kao ‘Stara Kožna Plućica’, bio je poglavar waterdeepskog ceha glazbenika. Zabavljači svih vrsta registrirali su se u njegovu dućanu, a poslodavci kojima su bile potrebne usluge te vrste obično su svoju potragu počinjali ondje. Ako je Vartain bio na raspolaganju za najam, bit će na popisu, a ako je već zaposlen, ime njegovog poslodavca također će biti zabilježeno. U svakom slučaju, Danilo će moći pronaći majstora zagonetača. Nadmag izađe s Danilom u dvorište. Nakon trenutka šutnje, nakratko stavi ruku na mladićevo rame. “Znam da se ovo naglo stuštilo na tebe i jasno mi je što si sve morao ostaviti iza sebe. Žao mi je što to moram tražiti.” Za trenutak, dvojica muškaraca ostadoše stajati u tišini. Iako dirnut ujakovom brigom, Danilo nije mogao podnijeti Khelbenovo neizravno spominjanje Arilyn. On zaobiđe vlastitu žestoku bol, namjemo krivo interpretirajući nadmaga. “Kao i obično, tvoje povjerenje me održava

i inspirira”, pecne ga. “Nisam to mislio i ti to znaš!” prasne Khelben. “Savršeno si u stanju obaviti ovaj zadatak. Što ti nedostaje kao bardu možeš vrlo dobro nadoknaditi kao mag.” Izvuče malu, tanku knjižicu iz džepa kaputa. “Ova knjiga je za tebe. U nju sam prepisao čarolije koje će ti koristiti ako zmaj odbije suradnju.” Danilo zahvalno prihvati knjigu i ugura je u čarobnu vreću o svom pojasu. Knjiga čarolija nestane bez traga. Obećavši da će se vratiti prije zore, klizne kroz nevidljiva vrata u vanjskom zidu kule i nestane u noći. ***** Kao i veći dio Waterdeepa, bogati kraj poznat kao Dvorski okrug ostajao je budan dugo u noć. Ulica mačeva bila je krcata dobrostojećim stanovnicima Waterdeepa koji su se zaputili na privatne zabave, ili tražili krčme, plesne dvorane i dućane po kojima je grad bio slavan širom Faemna. Često se govorilo da se u Waterdeepu može kupiti doslovno sve. To je bilo točno, no kupovanje je također bio i oblik zabave. Glazbenici su svirali po ulicama i trgovima, šireći praznično raspoloženje. Toplo osvijetljeni dućani i bazari nudili su sve moguće ugode i poticaje. Sluge su raznosile poslužavnike krcate delikatesama i malenim peharima s vinom. Prekrasne trgovačke pomoćnice odjevene u primjerke odjeće i dragulja koji su bili na prodaju, miješale su se s kupcima, nudeći savjete i laskanje. Bile su vješte u tome da uvjere klijente da slična ljepota može biti njihova, po cijeni od nekoliko zlatnika. U jednom od takvih dućana, Rebeleighinim elegantnim pokrivalima za glavu, visoka žena srebrne kose stajala je ispred ogledala i promatrala svoj odraz s mješavinom iskrivljenog humora i rezignacije. Kao gospa Amnsun, Laeral se morala nositi s nizom društvenih obveza. Budući da je Sredljetni festival bio nadomak ruke, činile su se upornim i beskrajnim kao hidrine glave. “Ovo će biti savršeno za bal pod maskama gospe Raventree”, zaneseno će vlasnica dućana, stojeći na prstima ne bi li namjestila Laeralino pokrivalo za glavu načinjeno od nježnih vezica i sićušnih perlica od koralja. “Autentično je, znate. Jednom je pripadalo moonshaeskoj princezi koja je umrla prije više od dvije stotine godina.” “Jasno mi je i zašto”, našali se Laeral. “Da si je mogla priuštiti poštenu verižnjaču, još bi bila živa.” “Oh da, zaista”, suglasno će Rebeleigh, smaknuvši joj pokrivalo s glave. Prodavačica je bila mala sredovječna žena koja se kao vjetrenjača okretala prema vjetrovima mode, a bila je i hodajući kalendar društvenih zbivanja. Ona nije znala ništa o Laeralinim godinama pustolovina, zavjera i bitaka. Sve što je Rebeleigh shvatila iz Laeraline napomene bilo je da pokrivalo nije zadovoljavajuće i to je bilo dovoljno. Ona dohvati zgodan komad od ledenoplavog baršuna sa srebrnom trakom. “Ovo će vam lijepo pristajati, moja gospo. Malo se sagnite, molit ću.” Laeral je posluša, pa se zagleda u ogledalo i prasne u smijeh. “Čini se da nikako nemaš sreće s pokrivalima za glavu”, napomene slatkasto otrovan glas pored nje. Laeral se okrene i spusti pogled prema ljupkom, neiskreno nasmiješenom licu Lucije Thione. Kao potomak tethyrske kraljevske obitelji, gospa Thione bila je moćna osoba u waterdeepskom društvu. Bila je popularna domaćica i vrlo tražena ljepotica te naširoko hvaljena zbog svoje poslovne oštroumnosti i šarma. Taj šarm nikad nije trošila na Laeral, što je čarobnicu

potajno zabavljalo. Lucia se nakostriješila zbog zabavljenog sjaja u Laeralinim srebrnim očima. gospa Thione je prezirala čarobnicu čije su rođenje i rane godine bile okružene tajnovitošću, a i zavidjela joj je na ulozi gospe Amnsun, jer se za tu poziciju i sama neuspješno prijavila. Također, majušna se plemkinja osjećala beznačajnom pored čarobnice visoke šest stopa i potpuno zasjenjenom zbog Laeraline nezemaljske ljepote. “Barem to nije začarano”, nastavi Gospa Thione jer je Laeral očigledno bila previše tupava da bi shvatila finu uvredu. Ona se ponovo nasmiješi. “Vjerujem da bi ti bilo grozno da moraš ponovo proživjeti te neugodnosti.” Plemkinja napokon dobije reakciju: Laeralino se lice potpuno umiri. “Ulični glazbenik je baš pjevao o tebi. Dođi, poslušaj sama”, reče Lucia tiho. “Sigurna sam da će te oduševiti.” Ne čekajući odgovor ona otklizi iz dućana i pridruži se omanjoj gomili skupljenoj oko uličnog pjevača. Minstrel je bio muškarac vesela izgleda, srednjih godina, a iako mu je glas bio blag i ugodan, ljudi su se nelagodno prebacivali s noge na nogu dok su slušali. Lucia se probije do Caladorna i sućutno ga stisne za ruku. “Pa zar ponovo pjeva tu groznu baladu?” “Da”, reče Caladorn škripeći zubima. “Mislio sam da su svi bardovi u gradu dobili službenu zabranu da je pjevaju.” Lucia se oštro zagleda u svog mladog ljubavnika. Iako je bez sumnje bio zgodan i zabavan, nikad prije nije primijetila da ga zanimaju politički problemi. Još važnije, to je upozorenje stiglo od Lordova Waterdeepa tek jutros. Lucia je za takve stvari znala jer se trudila biti u tijeku, no kako je Caladorn za to saznao? Ona ga odvuče od gomile kako bi nasamo porazgovarali. “Zasigumo nema istine u toj baladi?” “Bojim se da ima. Gospa Laeral je nekoć putovala s pustolovnom družinom pod imenom Devetorka. Pronašla je moćan artefakt, neku vrstu krune, koja ju je pretvorila u luđakinju i prijetnju.” “Vjerujem da to nije bilo naširoko poznato”, potakne ga ona nježno, pazeći da sakrije svoju znatiželju i oduševljenje. “Sve dosad”, složi se on. “Takve stvari ne bi smjele biti pjevane na svakorn uglu kao zabava za puk. Laeralin pad i posredovanje Khelbena Arunsuna tiču se samo lordova i moćnih čarobnjaka.” Lucijine se tamne oči stisnu od nagađanja. Takvi su stavovi bili neobični za Caladorna, koji je kao mladić presjekao veze sa svojom plemićkom obitelji kako bi živio pustolovan život. “Slažem se, ljubavi moja, no što bismo mogli ti ili ja poduzeti da ga spriječimo?” “Ništa. U pravu si.” Caladorn se natjera na osmijeh, no njegove su oči i dalje lutale prema gomili koja se povećavala. Nemirno se premještao s noge na nogu i odsutno okretao srebrni prsten na lijevoj ruci. Lucia je sa zanimanjem promatrala. “Znaš, nisam večeras raspoložena za sjedenje na koncertu u Tri bisera", reče ona opušteno. “Zabava u mojoj vili u Morskom okrugu je već za nekoliko dana i moram obaviti još toliko kupovine. Hoćeš li se ljutiti ako to sad dovršim, ljubavi?” “Nimalo”, odgovori Caladorn samo malčice prebrzo. On poljubi svoju gospu i odjuri kroz gomilu. Nakon što je provjerila u dućanu sa šeširima i ustanovila da je Laeral iščezla, Lucia prijeđe ulicu do elegantne male taverne. Sjedne blizu otvorenog prozora, naruči začinjeno vino, i ostane čekati. Nije trebala dugo čekati. Uskoro je kroz gomilu požurila patrola straže, raspršujući ljude

po naredbi Lordova Waterdeepa. Lucia se zavali u stolicu s osmijehom savršenog zadovoljstva. Caladorn, njezin zgodan i viteški ljubavnik, mogao bi biti veza koju je dugo tražila! Naravno, dolazak straže mogao bi biti i slučaj. Ona baci pogled na neverwinterski vodeni sat na zidu taverne. Ne, straža nije trebala proći tom ulicom još najmanje deset minuta. Lucia je pažljivo proučila stražarske rute i znala je koliko vremena prolazi između patrola u svakom području Waterdeepa. Naravno, ne da bi se hvalila tim znanjem u većini društvenih krugova. Ona se nagne naprijed i željno se zagleda u prizor. Ako je Caladorn uistinu iza toga morat će još mnogo naučiti o ljudima kojima vlada. Bio je vrlo drag, no bio je i previše čista srca i previše plave krvi da bi shvaćao kako će njegove akcije djelovati na većinu ljudi u gomili. Stanovnici Waterdeepa bili su neovisan narod i sumnjala je da će dobro podnijeti takvu vrstu uplitanja. Lucijini su se instinkti pokazali besprijekornima. Minstrel se glasno usprotivio naredbi i započeo svađu sa zapovjednikom straže. Okrenuo se prema gomili koja se razilazila i naredio ljudima da se suprotstave takvoj tiraniji, zahtijevajući da se nesmetano čuje istina. Ova je predstava bila znatno bolja od njegovih pjesama, primijeti Lucia cinično, a gomila koja se brzo povećavala ukazivala je da u svom mišljenju nije bila usamljena. Zabavljeno je promatrala minstrela koji je skočio na klupu ne bi li se bolje narugao pompoznom ponašanju stražara i waterdeepskih lordova. Čak je izvukao i kratki mač kojim se razmahivao da bi popratio svoje prigovore. Nije bio dovoljno pijan od moći da bi izravno izazvao zapovjednika straže, primijeti Lucia. Ipak, smiješna je gesta potakla gomilu i nekoliko je ljudi počelo zasipati stražare najprije uvredama, a zatim i s robom iz obližnjih trgovina. Drugi pak potrčaše u zaklon, prevrćući kioske i gazeći robu pod nogama. Čuvari, waterdeepska teže naoružana milicija, stigla je hitno kako bi pomogla stražarskoj patroli. Uskoro je ulica bila očišćena od buntovnika i red je bio uspostavljen. Gospa Thione se zahihoće dok su minstrela odvlačila dvojica čuvara, jer je on cijelim putem pjevao prostačke proteste. Trgovci i vlasnici kioska počeli su raščišćavati ostatke, spašavajući sve što nisu pregazili ili ukrali lopovi kojih je bilo čak i u najboljim gradovima. Gospa Thione uvijek je znala iskoristiti priliku. Kliznula je iz taverne i tiho prišla postarijoj ženi koja je plačući stajala usred svog zgnječenog, razbacanog cvijeća. Lucia izrazi suosjećanje prodavačici i pruži joj mali novčanik. Stavivši prst na usta, Lucia Thione ode dalje. Najotmjenije što je mogla prođe niz ulicu, dijeleći srebrnjake zajedno sa suptilnom mješavinom suosjećanja i tihe pobune. ***** Danilo je žurio prema Halambarovoj trgovini lutnjama, odsutno primijetivši da trgovački centar u Ulici mačeva djeluje prilično tiho s obzirom na doba dana. Možda zbog vremenskih prilika. Noć je bila hladna i nepopustljivi je morski vjetar njihao ulične lampe čija su svjetla nemirno treperila. U svojoj je grimiznoj odori prikladnoj za vruću, suhu tethyrsku klimu, Danilo drhtao od vlažne hladnoće. Skrene u trgovinu koja je nudila gotovu odjeću i kupi putni ogrtač šumski zelene boje, potpuni komplet garderobe i nekoliko praktičnih kožnih čizama. Trgovcu je ostavio dodatni zlatnik i natjerao ga da spali odbačenu grimiznu odoru. Nakon nekoliko minuta, Danilo ugleda elegantnu kuću koju je tražio. Kao i većina građevina u toj ulici bila je visoka tri kata, a bijela joj je fasada blistala između debelih, crnih greda. Veliki prozori s obje strane vrata imaii su mnogobrojne male ploče olovnog stakla

izrezanog u obliku dijamanta, a sama su vrata bila izrađena od debelih hrastovih dasaka. Mjedene šarke i brave na vratima i prozorskim kapcima bile su oblikovane kao majušne harfe - čudnovato, ali sa svrhom: svaki pokušaj da se brave silom otvore pokretao je moćnu magičnu zaštitu. Priroda ovog čuvara nije bila naširoko poznata, jer ni jedan od lopova koji su ga izazvali nije preživio da bi pričao o detaljima. Kad je Danilo otvorio vrata, njegov dolazak najavi nježan zvuk harfe na vratima. On uđe, pruživši ogrtač slugi koji ga je dočekao s pozdravom. Dućan se sastojao od jedne prostorije koja je zauzimala cijeli donji kat zgrade. Danilu sdesna bili su izloženi instmmenti na prodaju, u rasponu od s pravom slavnih lutnji koje je izrađivao vlasnik, do jeftinijih limenih zviždaljki sa zapadnih Moonshae otoka. S lijeve strane od ulaza nalazila se radionica gdje su majstori graditelji instrumenata i njihovi šegrti izrađivali i popravljali najbolje instrumente u Waterdeepu. Sam je Kriios Halambar bio tamo te večeri, pognut iznad velike bas lutnje zvane theorbo, strpljivo je opremajući novoistesanim kotačićima za ugađanje. Halambar podigne pogled skriven iza teških kapaka prema vratima i njegovo se usko lice rasvijetli nečim za što je Danilo pretpostavio da je osmijeh. Ceh-majstor nježno odloži theorbo i ustane. “Dobro došli, lorde Thann! Napokon ste se vratili u Waterdeep. Naravno, došli ste se registrirati, no mogu li vam još nekako biti na usluzi?” Danilo trepne. Već je najmanje dvadeset puta bio u Halambarovoj trgovini, no nikad nije bio pozvan da doda svoje ime na registar bardova. Niti je ikad dobio - a ni itko drugi, što se toga tiče - tako srdačan pozdrav od inače nabusitog ceh-majstora. “Potrebna mi je nova lutnja”, reče Dan. “Morao sam ostaviti svoju na nedavnom putovanju.” Ceh-majstor odmahne glavom, tiho suosjećajući zbog takvog gubitka. “Ako se dobro sjećam, svirate lutnju sa sedam žica. Imam jednu koja bi vam mogla odgovarati.” Ode do stražnjeg kraja prostorije i s kuke na zidu skine instrument izuzetne ljepote. Lutnja je bila izrađena od javorovog drveta boje vrhnja. Složena rozeta od umetnutog ružinog drveta, tikovine i ebanovine okruživala je zvučni otvor. Danilo uzme instrument, skine rukavice i sjedne na obližnji tronožac. Odsvira nekoliko nota. Zvuk se lijepo prenosio, a žice su mu dobro ležale. On podigne pogled, smiješeći se. “Zvuk i izrada govore da je ovo vaša lutnja, majstore Halambar. Prodano jest, samo recite cijenu.” Halambar se nakloni. “Za vas, dvanaest stotina srebrnjaka.” Lutnja je vrijedila toliko, i više, no Danilo odmahne glavom i nevoljko je ispruži prema ceh-majstoru. “Bojim se da nemam toliki iznos kod sebe, a moram večeras kupiti lutnju. Imate li kakav slabiji instrument?” “Molim vas, ne razmišljajte o tome. Bit će mi drago da vam odobrim kredit.” To je bio prvi takav slučaj, no Danilo nije namjeravao raspravljati o svojoj dobroj sreći. Kupio je također i dodatne žice, kožni pokrov za lutnju otporan na vremenske prilike i svežanj notnog papira na kojem će škrabati nove pjesme. Ako Harfisti od njega traže da odigra ulogu barda, pretpostavljao je da bi im trebao udovoljiti s nekoliko originalnih radova. Dok je Halambarov službenik bilježio kupljeno, Danilo odšeće do registra i počne listati stranice s uslužnim Halambarom za petama. “Znate li gdje se nalazi majstor zagonetač imenom Vartain? Prije nekoliko mjeseci bio je u Waterdeepu.” Halambar pročisti grlo. “Vartain je bio i otišao više puta no što lira ima žica. Njegove su usluge visoko vrednovane, no njegovi se poslodavci brzo umore od njega.” “Da?” “Vartain ima jednu vrlo nezgodnu naviku”, objasni ceh-majstor. “Naime, izgleda da je

uvijek u pravu.” “Razumijem da to može izluđivati, no upravo to mi je potrebno. Ako on nije na raspolaganju, možete li mi preporučiti nekog jednako dobrog?” “Volio bih da mogu”, odgovori Halambar listajući knjigu. “Malo ima majstora zagonetača ovih dana, a još ih se manje može natjecati s Vartainovom vještinom i znanjem. U Waterdeepu sigurno nema niti jednog. Možda biste mogli potražiti Vartainovog trenutnog poslodavca i ponuditi veću cijenu za njegove usluge. Izgledi su veliki da je poslodavac požalio što ga je uzeo u najam i da će s dobrodošlicom dočekati priliku da ga se riješi. Ah, evo unosa.” Mračan osmijeh dotakne Halambarove usne i on kucne prstom po stranici. “Možda ipak na svijetu ima pravde. Ako itko zaslužuje Vartaina, to je ovaj lopov!” Danilo baci pogled preko ceh-majstorovog ramena i zastenje. Nakrivljenim, tankim slovima bile su ispisane riječi: Vartain od Calimporta, majstor zagonetač. Unajmljen ovog dvadeset osmog dana mirtula. Poslodavac: Elaith Craulnober.

Tri Crni ogrtač Elaitha Craulnobera vijorio je za njim kao bijesna sjena dok je ljutito marširao kroz selo nekoć poznato kao Taskerleigh, malu skupinu građevina usred polja i šuma. Gradić je bio potpuno napušten osim nekoliko starih leševa koji su trunuli po kućama. Da stvar bude još čudnija, samo je jedna kuća - mala koliba na rubu šume - bila oštećena. Nije bilo znakova bitke, nikakvog dokaza o epidemiji, i do sada, ni traga blagu. Elaith požuri prema uništenoj kolibi i počne nogama razbacivati krš. Iza njega je hodao sredovječni čovjek brončane kože i potpuno ćelav, čije su lagano izbuljene oči promatrale prizor s izrazom ravnodušnog zanimanja. Vilenjakovi najamnici, desetak čvrstih i dokazanih plaćenika, mrmljali su, kradomice rukama oblikujući znakove za zaštitu, dok su lunjali kroz grad duhova. Pažljivo su prikrivali svoju nelagodu pred vilenjačkim poslodavcem koji nije nimalo tolerirao praznovjerje, a još manje kukavičluk. Srebrni bljesak privuče Elaithov pogled i on odbaci srušenu gredu kako bi dohvatio predmet. Sagnuvši se, podigne zavijutak srebme žice. Šaka mu se stegne oko žice u čistoj frustraciji. “Bila je ovdje”, promrmlja vilenjak. Gotovo godinu dana tragao je za rijetkim, neprocjenjivim blagom i potrošio čitavo bogatstvo prateći ga do ovog udaljenog sela. Polako ustane na noge i okrene se prema Vartainu od Calimporta. “Zakasnili smo”, reče pokazujući Vartainu što je pronašao. Majstor zagonetač mirno kimne glavom, kao da je predvidio takav slijed događaja. “Nadajmo se da se neće danas ponoviti.” Okrene se i odšeće prema podivljalom vrtu obližnje farme. Elaith zaškripi zubima i krene za njim. Znao je Vartainovu vrijednost: majstor zagonetač bio je genijalan i snalažljiv, vrijedan dodatak svakoj misiji. Vartain je stalno razmišljao, promatrao, vagao činjenice, razmatrao i kalkulirao vjerojatnosti. Kad bi mu uputili pitanje, slobodno je dijelio svoje primjedbe i iskreno izražavao mišljenja i činilo se da nikad nije u krivu. Ukratko, bio je strahovito naporan. Vilenjakova je razdraženost naglo promijenila smjer kad je stigao do vrtnog zida. Njegove se jantarne oči stisnuše zbog prizora na koji je naišao. Dvojica njegovih preplaćenih ljudi kopali su bodežima po pepergum drvetu. To je drvo uzgajano u Sjevernim zemljama zbog ljetnog hlada i blistavog jesenskog lišća, a svakog je proljeća rađalo gustom elastičnom smolom čiji je okus podsjećao na pepermint. Jedan od zabušanata, crnobradi medvjed od čovjeka imenom Balindar, dugo je radio za Elaitha i trebao je znati da ne bi smio riskirati njegov bijes. Vilenjak je kupovao trud svojih plaćenika darežljivom plaćom u zlatu, a njihovu je odanost osiguravao hladnim čelikom. Elaith izvuče nož za bacanje iz rukava i baci ga prema stablu. Oštrica duboko zagrize u meko drvo, samo nekoliko centimetara od Balindarove glave. Plaćenik se hitro okrene, s rukom na maču i prestrašenom kletvom na usnama, pa razrogači oči ugledavši hladno lice svog poslodavca. Sklonivši ruku s oružja, polagano je podigne u pomirljivoj gesti. Iako je bio za glavu viši i dobrih pedeset funti teži od vilenjaka, Balindar očigledno nije bio zainteresiran za borbu sa svojim poslodavcem. “Ovo ti smatraš blagom?” upita Elaith svilenkastim glasom punim prijetnje, skočivši spretno preko vrtnog zida. “To? Dječje poslastice?” “Nisam ja to izmislio”, progunđa Balindar. “Zagonetač je rek’o meni i Šugi da skupljamo smolu s peperguma.” Drugi plaćenik - strijelac, mršav kao šiba, čija je proćelava glava s

tragovima smeđih malja bila zaslužna za prikladan nadimak - nervozno je vrtio glavom, potvrđujući rečeno. Na rubu bijesa, Elaith se okomi na čovjeka iza sebe. Vartain se upravo uspio s naporom popeti preko vrtnog zida, pa je stajao zureći u udaljene brežuljke, prekriživši ruke preko svog trbuha u meditativnom stavu. Nešto je u njegovim izbuljenim crnim očima, velikom kljunastom nosu i ćelavom tjemenu podsjećalo Elaitha na škanjca. Vartain ga pogleda, kao da ga je privukla vrućina vilenjakovog ljutitog zurenja. “Otprilike ligu prema sjeverozapadu teren ukazuje na prisutnost pećina”, reče Vartain blago, pokazujući prema stjenovitim brežuljcima iza sela. “S obzirom na blizinu potencijalnih gnijezda, oprez zahtijeva da imamo čepove za uši na raspolaganju.” Elaith se na trenutak zagleda u majstora zagonetača, čekajući objašnjenje. Međutim, Vartain je rijetko objašnjavao ono što se njemu činilo očiglednim, osim ako bi mu bila postavljena izravna, određena pitanja. Običavao je pružiti jednu ili dvije činjenice, te dopustiti drugima da sami dođu do logičnog zaključka. Vilenjak nije bio raspoložen za uviđavnost prema takvoj darežljivosti i u tri brza pokreta dohvatio je majstora zagonetača za grlo. “Čuvaj svoje igrice za zabave gospe Raventree”, prosikće Elaith između stisnutih zuba. Oštro ga protrese i nastavi. “Jasan odgovor. Odmah!” Vartain zahropće i uperi prst prema brežuljcima na sjeverozapadu. Elaith baci pogled i istog trena pusti zagonetačevo grlo. Na horizontu, nekoliko se krilatih, sivih stvorenja pojavilo sa stjenovitog izboja. Pticolike su se zvijeri podigle prema nebu, leteći u petlji kao lešinari, no vilenjakove su oštre oči primijetile ljudska tijela i kosu koja im je vijorila iza glava. Bile su to harpije, čudovišta čija je pjesma bila magično oružje koje je moglo čarolijom ukočiti slušatelja, dajući zlim zvijerima vremena za mučenje i žderanje. “Harpije napadaju sa sjevera!” poviče vilenjak. “Ljudi, k meni!” Ljudi pojure prema vrtu. Vartain je već uhvatio smolu koju je Balindar prikupio, te ju je gnječio u male valjke. Elaith zgrabi Šugin bodež, nagrebe malo smole i ugura je u uši, pa pruži bodež Balindaru, najboljem ratniku u grupi. Neće biti dovoljno za sve. Dogodilo se da je vrijeme isteklo prije negoli smola. Kad su prve note pjesme harpija doprle do ljudi, četvorica su se jednostavno paralizirala. Četiri živa kipa stajala su pred Vartainom s rukama ispruženim u preklinjanju, prijetećim mrštenjem na licu i očima ispunjenim jezom. A tada, unatoč zaštićenim ušima, Elaith je začuo nezemaljsku pjesmu i više nije mogao misliti na svoje ljude. Slomljeni kameni zid bio je dovoljno dobra crta obrane, pa je skinuo luk s ramena, gestikulirajući ljudima da se također naoružaju. Izvuče šest strijela iz tobolca - bit će sretan ako ih uspije toliko ispaliti - i spusti se na jedno koljeno. Vilenjak zapne prvu strijelu, čekajući da stvorenja dođu na domet. Unatoč mnogim pustolovinama i reputaciji zastrašujućeg ratnika, Elaith se nelagodno osjećao dok je promatrao nailazak pticolikih čudovišta. U ustima osjeti gorak, metalan okus. S tračkom iznenađenja ustanovi da je to strah. Ishod ove bitke nije bio siguran i vilenjaka preplavi trenutna panika na pomisao da će umrijeti prije no što nađe blago za kojim je tako dugo tragao. On potapše drevni mač na svom boku, kao da se želi podsjetiti što je na kocki u ovoj bitki. Harpije se brzo približe i red spremnih strijelaca zadrhti od tog prizora. Tucet njih, primijeti Elaith, protiv deset ljudi na koje nije utjecala čarolija. Omjeri nisu bili nimalo povoljni i ljudi su zurili u neprijatelje s golom stravom u očima. Krila i donji dio tijela čudovišta nalikovala su golemim lešinarima, a čaporci na nogama grčili su se od okrutnog iščekivanja. Od struka prema gore, stvorenja su nalikovala ženama sive

kože s mladolikim tijelima i licima odurnih vještica. Gusta, siva kosa uvijala se u zapetljanim uvojcima oko njihovih lica, a usta puna očnjaka grčila su se i rastezala dok su pjevale svoju omamljujuću pjesmu bez riječi. Čim je vodeća harpija došla u domet, Elaith ispali strijelu. Srebrni vršak krene prema čudovištu i probije mu rame, zabijajući se u krilo. Poleti perje i stvorenje zakriči dok se u spirali sunovraćalo prema tlu. Ranjena je harpija žestoko tresnula, no istog se trena podigla na noge. Iz jedne joj je žilave ruke curila krv, no drugom je vitlala koštanom toljagom. Kad je pojurila prema Elaithu, skakućući kao ptica, podigne se oduran smrad. Vilenjak ponovo ispali strijelu i ovaj se put strijela ukopa ispod harpijine dojke. Zvijer se sikćući sruši, batrgajući se nekoliko trenutaka prije no što je pristala umrijeti. Pogled na mrtvu harpiju izludio je druga čudovišta, jer su shvatila da je većina njihovog plijena imuna na glazbenu magiju. One se razmašu stegnutim šakama, čupajući svoje divlje kose, a tempo se njihove smrtonosne pjesme ubrza. Spuštale su se, cijelo vrijeme pjevajući, šireći čaporke dok su se obrušavale prema ratnicima. Ljudi su ispalili samo jednu salvu strijela i već su harpije bile na njima. Zanemarujući ljude koji su već podlegli njihovoj pjesmi, harpije se bace na one koji su se još borili. Kao sova u lovu na zeca, jedno od čudovišta zaroni prema plaćeniku poluorku. On se sagne, ali ne prije no što su harpijine opake kandže zarovale po njegovim leđima, duboko ga režući preko ramena. Gotovo istog trena druga se harpija zabije u ranjenog plaćenika i od sudara se oboje zakotrljaše po tlu. Poluorkove se ogromne ruke instinktivno stisnu oko napadača, trenutak prije no što je otrov iz kandži prve harpije počeo djelovati. Zarobljena se harpija vrišteći uvijala dok se pokušavala osloboditi, no plaćenik ju je čvrsto pribio na tlo. Bijesna, harpija ogoli očnjake i raspori poluorkovo grlo. Urlajući zavjet svom bogu osvete, sjevernjački najamnik zabije svoj mač kroz mrtvog druga u harpijine grudi. Napori stvorenja da se oslobodi se uspore i crna mu krv procuri iz kuta groznih usana. Uvjeren da je dokrajčio harpiju, sjevernjak se sagne da iščupa svoj mač, a umiruća mu harpija pljune u lice. Sjevernjak zatetura unatrag urlajući od bola i grebući s obje ruke oslijepljene oči. Nakon nekoliko sekundi i on ostane paraliziran. U međuvremenu, druga se harpija obrušila na majstora zagonetača. Vartain se baci na zemlju i iznenađujuće se spretno otkotrlja. Harpija promaši svoju metu i sleti nekoliko stopa dalje od njega. S izvijenim krilima, baci se prema Vartainu ispruženih ruku. Zagonetač prinese ustima šuplju drvenu cijev i puhne. Strelica poleti prema harpijinom licu. Zvijer prodorno zakriči i uhvati se za obraz, ostavivši svoj pernati trbuh nepokriven. Elaith zakorači bliže i razreže je žestokim zamahom, a harpija se sruši na tlo usred pljuska krvi i perja. Dva stvorenja spuste se niže kako bi okružili vilenjaka, razmahujući se debelim toljagama izrađenim od ogreove nožne kosti. Boreći se s mačem i bodežom, Elaith je odbijao nekoliko harpija. Leteći u krug držale su se izvan dosega ubojitih udaraca, no on je upomo probijao njihovu obranu. Čudovišta su već krvarila iz mnogih rana. Ostatak njegove družine nije imao toliko sreće. Na udaljenoj strani bojnog polja, tri stvorenja zgrbila su se iznad rasporenog tijela, kljucajući i svađajući se oko iznutrica. Čovjekove su se ruke grčile, ukazujući da je - bar za kratko - još uvijek živ. Nedaleko, Balindar se mučio u jezivom dvoboju s velikom harpijom, načičkanom strijelama, no još uvijek punom bijesa i borbenosti, koja je rukovala koštanom toljagom spretno kao mačevalac rapirom. Kad su njegova dva neprijatelja napokon pala mrtva, Elaith dohvati luk i pogledom potraži jednu od tri harpije koje su još uvijek kružile iznad bojnog polja. Njegova prva strijela poletjela je izravno u otvorena usta harpije, prekinuvši njezinu pjesmu, i ona se sunovrati na tlo.

Sljedeći hitac nije bio toliko dobar; srušio je metu, no harpija je sletjela blizu ruba šume. Bila je ranjena, no još je uvijek pjevala. Elaith dohvati strijelu iz tobolca jednog od začaranih muškaraca i pripremi se za hitac koji će je dokrajčiti. On zapne strijelu i nacilja, no prizor koji se odigravao na rubu šume bio je toliko neobičan da je na trenutak spustio luk, zureći u nevjerici. Još jedan borac pridružio se bici. Dronjavi pustinjak mučio je ranjenu harpiju, bodući je čvrstim komadom drveta kao da se igra s privezanim i razjarenim psićem. Činilo se da pustinjak uživa u borbi; ramena su mu se tresla, a njegov je visoki hihot odzvanjao kroz oštru pjesmu harpija i probijao Elaithovu zaštitu od smole peperguma. Pustinjakovi su dronjci lelujali oko njegovih mršavih udova dok je skakao okolo, a razbarušena gomila prljave kose spuštala mu se do sredine leđa. Zadovoljan zbog pomoći, kakva god bila, Elaith se ponovo usredotoči na bliži problem. Njegova posljednja strijela pogodi zadnju harpiju u letu ravno u srce. Samo je još jedna harpija pjevala; ona koja se borila s Balindarom. Zeleći prekinuti nezemaljsku pjesmu, Elaith zavitla svoj bodež prema Balindarovom protivniku. Oružje se zakovitla i pogodi harpiju u leđa, točno među krila. Stvorenje u šoku raširi ruke i njegova pjesma eksplodira u posljednjem vrisku. Balindar se naceri i dokrajči zvijer kratkim ubodom. On i Elaith isukanih se mačeva približe trima harpijama koje su se gostile lešom. Ne želeći ostaviti svoj obrok, stvorenja se zaštitnički zgrbe iznad raskomadanog leša i zasikću prema ratnicima. Dok su harpije promatrale smrtonosnog vilenjaka i ogromnog crnobradog borca, dvojica Elaithovih ljudi provukla su se iza njih i ubola dva stvorenja u leđa. Prije no što je itko mogao ponovo udariti, treća se harpija otisnula u sve mračnije nebo. Odletjela je prema sjeveru, dok su joj iz kandži visjela krvava crijeva. Tišina koja je pala na bojno polje bila je mutna i teška kao gusta magla. Nakon dugog, napetog trenutka, preživjeli iščupaše zaštitnu smolu iz ušiju i suočiše se s gubicima. Trojica su bila ubijena, a još je pet ljudi stajalo zaleđeno od harpijine pjesme ili otrova. Ubili su jedanaest čudovišta, no Elaith nije tu bitku smatrao pobjedonosnom. Ostala su mu četiri sposobna čovjeka, ne računajući njega i majstora zagonetača. Taj broj nije se mogao suočiti s izazovima koji su ih još čekali na putu. Vilenjak nogom prevme jedno od čudovišta i sagne se po svoj bodež, zadržavajući dah zbog otrovnog smrada. Visoki hihot ponovo zazvoni, ovaj put pored njegovog lakta, i on se hitro okrene prema pustinjaku. Ovaj je konačno dokrajčio harpiju koju je Elaith ranije ozlijedio. Ispod zapetljane slame od kose nalazilo se prljavo bezdlako lice i divlje oči izrazito bademastog oblika i ljubičaste nijanse. Ljubičaste oči! Elaith prestravljeno i zgađeno ustukne. Ludi je pustinjak bio vilenjak! Kao da želi potvrditi njegovo otkriće, pustinjak šakama zgrabi zapetljanu kosu i visoko je podigne. Jedno je uho potpuno nedostajalo, no drugo je bilo dugačko, šiljato i nepogrešivo vilenjačko. Pustinjak se zagleda u zaklanu harpiju tužno odmahujući glavom. “Smrdljive jesu, sigurno, ali na harfu plešu, da, da!” Prizor brata vilenjaka koji tuguje nad harpijom bio je previše za Elaitha. “Mičite mi to stvorenje s očiju”, zareži on na Balindara. “Možda bi trebao razmisliti”, upadne Vartain. “Čini se da je ovaj nesretnik jedini preživjeli u Taskerleighu. Trebali bi ga ispitati, koliko god lud bio. Možda nam može reći nešto o tome što se ovdje dogodilo, tako da možemo planirati sljedeći korak našeg putovanja.” Elaith kimne. Pustinjak je izgovorio nešto što je trebalo istražiti. Uhvativši ga za koščatu ruku, Elaith ga odvuče uz vjetar od harpijina leša. “Spomenuo si harfu. Što s njom?” Bijedni vilenjak ispruži prste ispred sebe, zureći u njih s čuđenjem koje je sugeriralo da je upravo sad dobio te koščate izrasline. “Svirao sam je”, prošapće. “Svirao sam harfu, i čak su se i korredi došuljali iz šume da plešu na njezine srebme zvuke.” Pustinjakove su riječi zvučale mirno i odmjereno i Elaith se počne nadati da bi mogli dobiti još nekoliko korisnih informacija. “Je li u

vezi te harfe bilo nečeg posebnog? Ima li ime?” “Zvala se Jutarnja ševa i mnogo je posebnija no što si možeš zamisliti”, odgovori mirno odrpani vilenjak. “Gdje je?” zatraži Elaith. Jad preplavi vilenjakovo opustošeno lice. “Otišla”, jadikovao je. “Oduzeta!” “Tko ju je uzeo?” upita Vartain. Pustinjak okrene svoje ljubičaste oči prema zagonetaču. “Veliki zeleni. Njegov je dah na mjestu pobio seljake.” Elaith i Vartain razmijene zapanjene poglede. Pustinjak je opisivao napad zmaja. “Kako si ti preživio?” upita Vartain. “Magija.” Pustinjakova koščata ruka opiše krug u zraku iznad njegove glave, očigledno prikazujući neku vrstu zaštitne sfere. On pritisne sljepoočnice prstima. “Ja živim, ali je zmajev pogled razbio moj...”, glas mu izblijedi u tihom očaju. Ni Elaith se nije osjećao posebno radosno. Zmajevi bilo koje vrste bili su vrlo rijetki, a zeleni su bili i rijetki i usamljenički nastrojeni. Pustinjakov je zmaj najvjerojatnije bio Grimnoshtadrano, veliki crv vrijedan štovanja, koji je živio nedaleko u Visokoj šumi. Zmaj je rijetko izlazio iz šume i očigledno je jako želio harfu, te se neće rado od nje rastati. Naravno, potpuno odraslom zelenom zmaju ne bi bilo lako uzeti ni nešto do čega mu je samo umjereno stalo. “Grimnosh”, promrmlja Balindar s nevjericom, pa zavrti svojom masivnom crnom glavom. “Ja sam za to da se vratimo u Waterdeep. Nemam namjeru završiti kao ovi ljudi”, reče obrambeno. “Farmeri”, istakne Elaith. “I, sudeći po broju mrtvih, nije ih bilo dovoljno da se suprotstave zmaju.” “Bilo ih je mnogo više no što smo ih pronašli”, ispravi ga Vartain, izvukavši ozlojeđeni izraz iz svog poslodavca. “Mislim da su...” “Pojedeni”, upadne pustinjak, progovorivši pogrebnim glasom i ponovo prasne u oštar smijeh. Ovaj je put njegov hihot zvučao histerično, i on se baci u divlji ples, okrećući se i skačući među leševima koji su ispunjavali uništeni vrt. Elaith se okrene, a lice mu postane nečitljivo. “Prikupite preživjele. Idemo odavde.” “A što s ovim ljudima?” upita Vartain, pokazujući one koje je zaledila harpijina glazbena čarolija. Trojica su bila neozlijeđena, no Sjevernjak, ako preživi, bez sumnje će ostati slijep. Peti je čovjek žestoko krvario iz četiri duga, nazubljena reza gdje su mu kandže razderale desnu ruku. Njegove nepomične crte lica nisu pokazivale bol, no koža mu je bila blijeda i sigurno će umrijeti ako ga uskoro ne počnu liječiti. “Već smo izgubili trojicu ratnika zbog harpija i ne možemo si priuštiti gubitak još petorice.” Vilenjak zatvori oči, trljajući bolne sljepoočnice. “Zaveži ih na njihove konje, ako baš moraš, ali mi odlazimo odavde!” reče, podižući glas kako bi ga čuli preko pustinjakovog luđačkog hihotanja. “Uhvatili smo ovo troje u pokušaju da nam se prišuljaju”, Šugin piskavi glas najavi Elaithu iza leđa. “Dovedite ih, ljudi!” “Još harpija?” umomo upita vilenjak, ne trudeći se ni da se okrene. “Gotovo, ali ne potpuno”, objavi poznati, razdražujuće lijeni glas. “I znaš što kažu - tko god u Devet paklova oni bili - gotovo se broji samo kad bacaš potkove ili magične vatrene kugle.” Užas i nevjerica preplave Elaithovo lice. “Ne”, prošapće vilenjak, u sebi proklinjući bogove što mu tako vraćaju za njegov nevrijedan život. Polako se okrene. Naravno, tamo je stajao Danilo Thann, indolentno se smiješeći i očigledno previše glup da bi bio uplašen zbog

četvorice plaćenika koji su ga dopratili do svog strašnog vilenjačkog poslodavca. Čovjek zabaci ogrtač i zatrese značku s harfom i mjesecom, pričvršćenu za košulju ispod njega. “Ne harpije”, ispravi ga veselo Danilo Thann. “Harfisti. Prilična razlika, kad malo bolje razmisliš.” “Možda.” Vilenjakove se oči stisnu u jantame proreze. “Međutim, moja se situacija nije znatno popravila.”

Četiri Lucia Thione je s velikim zadovoljstvom promatrala balsku dvoranu svoje vile u Morskom okrugu. Sve je bilo spremno za zabavu, raskošan događaj koji će otvoriti sezonu Sredljeta. Nikad se nije toliko namučila oko planiranja zabave i osjećala se ispunjenom dok je promatrala plodove tjedana teškog rada. Vaze sa svježim ružama ispunjavale su sve niše i ukrašavale male stolove. To je samo po sebi bio trijumf jer je te godine neobična pošast poharala usjeve i vrtove Waterdeepa. Možda su za radne ljude to bile teškoće, no za Luciju je to bila samo neugodnost koju je moguće zaobići pod uvjetom da osoba ima novca i kreativnosti. Kao kupac za trgovačke karavane Lucia je znala gdje se može pronaći gotovo sve. Ruže su dovezene iz Rassalantara, a bačve kupina iz Korinskog arhipelaga sjeverno od Moonshae otoka. Teletina, prepelice i jarebice donesene su iz Maglovite šume, dan jahanja na jug. Lucijin glavni poslužitelj pripremio je dimljenog lososa iz Gundarluna i bačve slavnog ledenog vina iz Nevenvintera. Mala vojska slugu brinut će za potrebe gostiju, a za sat vremena stići će glazbenici radi posljednjeg pokusa pod kritičkim okom Faunadine, Majstorice svečanosti. Faunadine je bila odeblja, prosjeda polutanka čije su vještine bile vrlo tražene. Zbog njezinog osjećaja za detalje čak su se i najbolje i najpažljivije organizirane zabave doimale jednostavnima, pa je Lucia smatrala osobnim i političkim trijumfom činjenicu da je preotela polutanku od gospe Raventree. Srebrnaste note harfe prekinu Lucijine samozadovoljne misli i ispune je ogorčenjem. Pa nisu valjda njezine dobro uvježbane sluge pustile glazbenika u dvoranu prije dogovorenog vremena! Ona krene za zvukom do prozorske niše dok su joj papučice od ljubičastog baršuna šaputale po glatkom mramoru. Ispod luka velikog prozora, pod sjenicom pokrivenom rascvjetanim vriježama, sjedila je poluvilenjakinja sumornog izgleda svirajući na maloj crnoj harfi drevne izrade. Na prvi pogled, zbog svoje je izblijedjele kose i jednostavne sive haljine izgledala kao debeljuškasta, majčinska domaćica, potpuno neumjestan lik u elegantnoj odaji. Budući da je Lucijin posao bio da vidi ono što bi drugi propustili, ona primijeti oholi, aristokratski kut njezine glave, moć i sigurnost u rukama dugih prstiju i inteligenciju u sjajno plavim očima. Iako je razboritost nalagala da pozove sluge da izbace uljeza, instinkti su upozorili Luciju da bi bilo bolje riješiti ovo u četiri oka i to vrlo pažljivo. “Susrela sam sve večerašnje izvođače”, počne Lucia. “Unatoč vašoj vještini na harfi, gospo, vi niste jedna od njih. Mogu li znati vaše ime?” Harfistica nije podigla pogled s instrumenta. “Možeš me zvati Gamet. Budući da smo već radile zajedno nema potrebe za formalnostima. Molim te, sjedni.” Lucia utone u nisku klupicu pokrivenu baršunom, što je dalje mogla od čudne poluvilenjakinje. “Moje je pamćenje izvrsno, no ne sjećam se našeg druženja.” “Prije tri noći, na tržnici u Ulici mačeva. Balada koju si čula bila je moja, a onaj je bard bio pod mojim utjecajem. Sama za sebe balada uzrokuje mnogo pomutnje, no kasnije sam promatrala tebe na djelu i moram priznati da si znatno doprinijela situaciji.” “Laskaš mi”, oprezno reče plemkinja, uznemirena saznanjem da su njezine aktivnosti bile primijećene. “Ni najmanje. Raspitala sam se na nekim mjestima i saznala da si izuzetno svestrana. Zbog svojih si poslovnih interesa vrlo utjecajna u waterdeepskoj trgovačkoj mreži i plaćaš članstvo u dva ceha. Također, dosegla si visok položaj u dvorskom društvu.” Gamet je napokon prestala svirati i podigla oči ispreplevši svoj plavi pogled s plemkinjinim opreznim očima. “I što

je najvažnije, uspjela si se uvući među Lordove Waterdeepa. Nije čudo da te Vitezovi od Štita izrazito cijene. Rekli su mi da si ti njihov agent najviše razine u ovom gradu.” Lucijino je srce bolno udaralo, no ona jednostavno sklopi ruke u svom svilenom krilu. “Bila bih glupa kad bi priznala bilo što od toga”, reče. “Da, bila bi”, složi se Gamet uz kiseli osmijeh. “No, budući da sam prilično sigurna u svoje činjenice, nije mi potrebna potvrda.” Plemkinja je u glavi hitro prevrtala mogućnosti. Osim njezinih povjerljivih agenata nitko u Waterdeepu nije znao da je ona član Vitezova od Štita, tajne organizacije s juga koja je prikupljala informacije i manipulirala politikom za vlastite ciljeve. Očigledno, s ovim je informacijama Gamet mogla zaprijetiti da će je uništiti u Waterdeepu i mogla je tražiti što god poželi. Postojala je i druga opasnost: poluvilenjakinjine su riječi Luciji otkrile da su te informacije stigle izravno od visokih dužnosnika Vitezova od Štita. Lucia je osigurala svoju poziciju među njima tvrdeći da je član tajnih Lordova Waterdeepa. Budući da je identitet Lordova bio strogo čuvana tajna i budući da su Lordovi i Vitezovi bili zakleti neprijatelji, nije bilo vjerojatno da će međusobno izmjenjivati informacije, te se nije bojala da bi njezini pretpostavljeni ili pravi Lordovi otkrili njezino lukavstvo. Ako ova poluvilenjakinja - koja je očigledno bila bliska s nekim važnim članom Vitezova - zatraži usluge koje može pružiti samo waterdeepski lord, tad će Lucia imati ozbiljnih problema. “Izgleda da znaš mnogo o meni i zbog toga si u prednosti”, reče Lucia slatko, nadajući se da će izvući još informacija. “Što bi željela znati?” izravno odgovori poluvilenjakinja. “Pa, rekla si da je bard bio pod tvojim utjecajem. Kako si to postigla?” Gamet ubere veliki cvijet trubača s vriježa iznad glave i pruži ga plemkinji. “Pokazat ću ti kako sam to postigla”, reče jednostavno i ponovno položi prste na žice harfe. Zasvira veselu plesnu melodiju na koju otpjeva nekoliko zagonetnih stihova. Cvijet u Lucijinoj nici sparuši se u osušeno smeđe vlakno. Plemkinja se zagrcne i podigne pogled prema sjenici. Vriježe su također stradale i mrtav list padne joj na obraz. Lucia ga brzo skloni rukom i duboko udahne ne bi li se smirila. “Ti si dakle i čarobnica i bard.” “Može li se to dvoje odvojiti ili su dio istog talenta, pitanje je za kasniju diskusiju. Bit će dovoljno reći da, kao i ti, imam mnogo vještina. Međutim, zajednička nam je jedna namjera: borba protiv Lordova Waterdeepa.” Gamet nježno skine harfu s ramena i nagne se prema plemkinji. “Smijem li govoriti otvoreno?” “Molit ću.” “Radeći iznutra možeš mnogo toga poduzeti protiv waterdeepskih tajnih Lordova. No, možeš li udariti na Khelbena Arunsuna?” “Mnogi su pokušali i propali. On je previše moćan”, okolišala je Lucija. “To sam upravo htjela i reći”, reče Gamet bodući zrak tankim prstom. “Khelben je daleko previše moćan. Mnogi ga smatraju osloncem sile i utjecaja Lordova. To me nervira. Ne mislim da bi on smio biti na položaju s toliko političke moći i pobrinut ću se da ga uklonim.” Lucia je sumnjala u to, no nije se mogla raspravljati. “Što želiš da učinim?” “Stvaraj probleme drugim Lordovima, tako da budu stalno zauzeti i da im popusti pozornost. Neka trčkaraju po gradu gaseći male vatrice.” “Teško da ti je za to potrebna moja pomoć. Waterdeep ima mnogo problema ovih dana.” Gamet se nasmiješi i pogne glavu u laganom naklonu. “Hvala ti.” Plemkinja se zamisli proučavajući osušeni cvijet u ruci. Ako je propast lokalnih polja i usjeva Gametino djelo, ta je žena doista moćna. “Kako ćeš ukloniti Khelbena s njegova položaja?”

“Nadmag je možda suviše opasan za izravan napad, no nitko nije toliko moćan da ga se ne bi moglo okaljati.” “Ali Vitezovi od Štita već godinama tragaju za informacijama koje bi mogli iskoristiti protiv njega!” “Nešto ne mora nužno biti istinito da bi naškodilo”, istakne Gamet. “Optužba ne mora biti dokazana; često je dovoljno samo to da su riječi izgovorene. Riječi imaju veliku moć.” Ona ispruži ruku i pomiluje tamno drvo svoje harfe. “Kao i glazba.” Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, čarobnica nastavi: “Kontroliram mnogo bardova. Oni će proširiti priče o Khelbenu i njegovoj gospi. Slučajno su mnoge od njih i istinite. Znam mnogo toga o Khelbenu, stvari koje njegovi najbliži prijatelji samo naslućuju. Moji će bardovi primijeniti pritisak, kao što si vidjela neku večer.” “A ja?” “Ti znaš tko su Lordovi. Ako se dovoljan broj njih skloni s puta, povećat ćemo pritisak na Khelbena. Nakon nekog vremena čak će i on pogriješiti, a možeš biti sigurna da će za to saznati cijeli grad.” “Ne stavlja li to tebe u opasan položaj? Kad se počnu pričati te slabo poznate priče, trag će im se lako moći pratiti do tebe.” “Vrlo pronicljivo”, reče Gamet odobravajući. “Vitezovi nisu pogriješili u procjeni tvojih talenata. No, ja sam to predvidjela i pripremila sam krivi trag. Khelbenov nećak, Danilo Thann, silno se trudi postati bard. Poboljšala sam mnogo njegovih pjesama i uplela ih u pamćenje bardova pod mojom kontrolom. Možeš biti sigurna da su te pjesme naširoko i često izvođene. Kao što znaš, Waterdeep je grad koji je lud za pomodnim stvarima. Svaku slijedi gotovo fanatično prije no što je napusti zbog nove. Pjesme Danila Thanna su trenutno najveći hit i stanovnici Waterdeepa ih pažljivo i zainteresirano slušaju. Tako ću iskoristiti Danila Thanna da bih okaljala ime njegovog ujaka, nadmaga, u isto vrijeme otklanjajući pažnju koja bi inače krenula prema meni. On će prihvatiti zasluge, i krivnju.” Lucia nepopustljivo odmahne glavom. “Poznajem Danila. On je pomalo budalast, no u njemu nema zlobe. Neće mirno stajati dok se kalja ime njegovog ujaka. A ne mogu ga ni zamisliti kao majstora barda i sigurna sam da i ostali pate od sličnog nedostatka maštovitosti.” Gamet zatakne opušteni pramen prosjede smeđe kose iza pomalo šiljatog uha. “Obje su zamjerke primjerene, no uvjeravam te da niti jedna neće predstavljati problem. Slava mladog ‘barda’ već se prilično proširila i nastavit će rasti - posthumno. Jesmo li se napokon dogovorile?” Luciji je bilo jasno da nema izbora, no shvaćala je da bi joj spletka mogla biti od koristi. Ako uspiju ukloniti Khelbena Arunsuna s vlasti, ona bi mogla zatražiti nagradu, a Vitezovi će je oduševljeno isplatiti. Što se tiče vlastite najdublje tajne, postupat će s Gamet jednako kao što se rješavala svojih pretpostavljenih svih ovih godina: pravit će se da je Lord Waterdeepa, i kao povjerljive informacije prenosit će sitnice koje će prikupiti kroz poslovne dogovore, društvene tračeve i svoju špijunsku mrežu. Možda će se čak, ako su sumnje ispravne, njezina veza s Caladornom pokazati korisnom koliko i zabavnom. Mladić je bio očaran njome i potpuno joj je vjerovao. Ako mali čuva neke tajne, one joj stoje na raspolaganju. “Vjerujem da možemo raditi zajedno”, složi se Lucia. “A sad mi reci nešto više o svom planu.” “To nije potrebno. Nastavit ćemo korak po korak. Kad mi zatrebaju tvoje usluge objasnit ću ti što očekujem.” S tim se jedan potomak kraljeva nije mogao pomiriti. Lucia polako ustane. Tresući se od ljutnje, bijesno se zagleda u poluvilenjakinju. “Ja nikome nisam sluga. Sjeti se, potrebna ti je moja politička moć.”

“Manje no što je tebi potrebna magija kojom vladam kroz glazbu”, odvrati Gamet. Ostadoše tako sučelice, probadajući se pogledima u tihom izazovu. Lucia je prva odvratila oči. “Dogovoreno”, reče Gamet smiješeći se. “Bardska vještina i politika će ponovo udružiti snage, kako i treba biti. A sad, pokažimo Khelbenu Arunsunu što se može učiniti kad između to dvoje postoji prava ravnoteža.” ***** Našavši se licem u lice s Elaithom Craulnoberom, Danilo je počeo sumnjati u mudrost svoje odluke da se suoči s vilenjakom i cjenka za Vartainove usluge. Kad su se prvi put sreli, prije dvije godine, Elaith je odmah osjetio nesklonost prema Danilu i, samo iz tog razloga, naručio njegovo ubojstvo. Sudeći prema izmučenom izrazu Elaithovog lijepog, četvrtastog lica, Danilo zaključi da vilenjak žali zbog svoje odluke da poništi tu narudžbu. Divlji hihot razbije napetu tišinu i odrpani vilenjak dotetura kroz vrt. Zalazeće je sunce bacalo dugačku jasnu sjenu iza njega dok se okretao i skakao. Danilo je promatrao vilenjaka dok ovaj nije nestao iza ugla zgrade, pa se umiljato nasmiješi Elaithu. “Tvoj prijatelj?” Mjesečev vilenjak ne obrati pažnju na njegovo bockanje i prstom pokaže značku Harfista. “Kako si ti to dobio? Ako je odlučiš prodati, znam mnoge koji bi bogato platili.” “Značku Harfista moraš zaraditi”, tiho reče Danilo. Vilenjak se naceri. “A ti si je zaradio?” “Recimo samo da, ako već nisam, na dobrom sam putu.” Elaith prekriži ruke i izvije jednu srebmu obrvu. “Slušam.” “Harfistima su potrebne usluge barda. Budući da ih je većina pala pod utjecaj čarolije koja je iskrivila njihovu glazbu i njihovo pamćenje mene su unovačili da im pomognem.” “Stvarno! Hvala ti što si sa mnom podijelio tako divne vijesti”, reče vilenjak, srdačno se smiješeći. “Većina mojih suradnika bit će oduševljena kad sazna da su Harfisti spali tako nisko. Mjesecima ću na račun ove priče večerati po krčmama.” “Drago mi je što sam ti na usluzi. Mogu li ti sad predstaviti svoje suputnike: Morgalla Vesela, bard zapanjujućih talenata i Wyn Ashgrove, minstrel iz Evermeeta. Možda ste se već upoznali?” Danilov izbor riječi nije bio bez zlobe; znao je za Elaithov samonametnuti izgon s tog otoka, domovine vilenjaka. Wyn pozdravi mjesečevog vilenjaka uljudnim ritualnim naklonom, kojeg Elaith jednostavno zanemari s nevjericom se zagledavši u nabijenu, nisku ženu u smeđoj odjeći koja je stala Danilu uz bok. “Patuljčica, lorde Thann? Tvoj se ukus za odabir suputnika žalosno pokvario. Gdje je Arilyn ovih dana?” “Drugdje”, kratko reče Danilo. “Dakle, ako smo potrošili tekuću zalihu verbalnih bodeža, imam za tebe poslovnu ponudu.” Elaith je djelovao zainteresirano. “Posao koji dovodi sina waterdeepskog trgovca ovako daleko na teren mogao bi biti zanimljiv.” “U najmanju je ruku neuobičajen”, reče Harfist. “Wyn, otpjevaj mu baladu.” Minstrel skine srebrnu liru s ramena i zapjeva Baladu o Grimnoshtadranu. Elaitha je to očigledno razdražilo i nije obraćao pažnju na zlatnog vilenjaka, no dok je Wyn pjevao, Vartain se približi i stane pored svog poslodavca. Majstor je zagonetač slušao s dubokim interesom, a njegove su izbuljene crne oči oživjele od zanimanja i znatiželje.

“Vjerujem da shvaćam odredište tog puta”, reče Vartain kad je pjesma završila. “Ovo troje žele odgovoriti na zmajev izazov, što znači da moraju odgovoriti na zagonetku, pročitati svitak i otpjevati pjesmu. Budući da riječi ‘pročitati svitak’ najvjerojatnije ukazuju na bacanje čarolije, ovaj je mladić vjerojatno mag. On putuje s dva barda. Ono što mu još nedostaje je vještina majstora zagonetača i došao je ovamo da bi se cjenkao za moje usluge. Sa sve tri vještine imaju prilike za uspjeh, ili bar za preživljavanje.” “Pa ti ne ideš nikamo”, reče Elaith izravno. “Potpisao si ugovor za cijelo trajanje ovog lova i ostat ćeš meni na usluzi.” Vartain kimne, no povuče Elaitha na stranu. Okrenuvši leđa pridošlicama, izgovorio je svoje argumente lopovskim žargonom, nečujnim jezikom gesta. “Kao majstor zagonetač prikupljam razne vrste znanja. Nedavno sam primijetio da su balade o Harfistima, ili one koje su napisali, promijenjene. Kad sam ispitivao bardove koji su ih pjevali, svi su ustrajali u tvrdnji da su pjesme iste kao uvijek. Vrlo je moguće da ovaj mladić govori istinu. Svi raspoloživi bardovi Harfisti potpali su pod utjecaj čarolije, a ipak zmajev izazov određeno govori da mora doći Harfist. To objašnjava i mladićevo otvoreno pokazivanje pripadnosti toj, obično vrlo tajnovitoj, organizaciji. Možda Harfisti i prolaze kroz teška vremena, no oni su općenito vrlo učinkoviti. Ako su mu dali pristanak za tu misiju, vjerujem da je to stoga što ima velike šanse za uspjeh.” “Pa?” naglas upita Elaith. “Pa, ti možeš njegov uspjeh učiniti svojim”, pokaže Vartain, a koščati su mu prsti gestikulirali glatkom, uvježbanom lakoćom. “Nisi slušao baladu koja govori da oni koji uspješno izazovu Grimnoshtadrana mogu odabrati svoju nagradu iz zmajevog blaga.” Elaith se na tren zapilji u zagonetača, a zatim mu se u očima pojavi neobičan bljesak. Okrene se prema Danilu i njegovim suputnicima i zagleda se u njih odmjerenim, promišljenim pogledom. “Naravno, nadoknadit ću ti gubitak Vartainovih usluga”, požuri Danilo, ugledavši izraz vilenjakovog lica, u želji da iskoristi prednost. “Znam da ti ne treba novac, no priča se da si sklon magičnim stvarčicama.” On povuče rukav svoje košulje, otkrivajući draguljima optočeni nož u pažljivo izrađenim kožnim koricama, prilagođenim za držanje na zglavku. Okrene se, tako da se izvlačenje noža ne shvati kao prijetnja i baci nož prema stablu peperguma. Nekoliko je sekundi nož vibrirao u mekanom deblu. Odjednom nestane. Danilo podigne zglavak prema vilenjaku. Nož se vratio u korice. “Vrlo korisna igračka”, složi se Elaith. “Dobro, možeš dobiti Vartaina. Uzet ću nož, a s njim i pedeset platinastih kovanica, standardne trgovačke težine. Prvo ću uzeti sad; drugo će biti naplaćeno od tebe ili od tvoje imovine kad se vratim u Waterdeep. Imam još jedan uvjet: moji ljudi i ja ćemo udružiti snage s tvojom silnom vojskom.” On zastane i ironično se nakloni prema Wynu i Morgalli, pa se okrene natrag Danilu, dok mu je na licu titrao lagani osmijeh. “Od ovog dana do svršetka potrage ti i ja ćemo biti partneri.” Danilo je, potpuno zabezeknut, zurio u vilenjaka. Nakon nekog vremena pronađe vlastiti jezik i ošamućeno progovori: “Partneri?” “Tako je.” “Lopovske mi Beshabe!” svesrdno opsuje Danilo, prizivajući božicu loše sreće. “Nisam predvidio ovakav preokret!” “Ni ja”, suho će Elaith. “Vidim da si oduševljen izgledima kao i ja. Unatoč tome, jesmo li se dogovorili?” “Valjda jesmo”, polako se složi Danilo. Sumnjičavo je promatrao vilenjaka, no ipak odveže kožne korice i pruži mu ih. Elaith izvuče čarobni nož iz korica i pažljivo ga pregleda,

isproba mu težinu i ravnotežu, pa ga baci visoko u zrak. U jednom glatkom pokretu uhvati nož u padu i zavitla ga u stablo peperguma. Draguljima optočeni nož zabio se u istu točku u koju ga je bacio Danilo. “Zanima me nešto”, neobavezno reče Elaith. “Recimo da bacim taj nož u neprijatelja. Rana neće zacijeliti kad se nož čarolijom povuče, zar ne? Šteta ostaje?” “Tako je.” Vilenjak je gledao Danila u oči dok je vezao nož za podlakticu, a osmijeh mu nije bio ugodan. “Krasno”, reče. ***** Jutro je još bilo mlado kad se Larissa Neathal izvukla iz kreveta. Sjedeći za toaletnim stolićem ispred velikog trostrukog ogledala, tražila je na svom licu tragove cjelonoćne zabave. Smijeh i glazba još su joj uvijek odjekivali u glavi, od čega je osjećala tupu bol, no sive su oči bile bistre, a bijela koža besprijekorna. Nježno prstima pritisne jedva primjetne podočnjake, pa slegne ramenima i posegne za posudicom obojene kreme. Larissa nije voljela kozmetiku i rijetko ju je koristila, no za sat je vremena imala dogovor, a u svom poslu nije mogla dopustiti da izgleda bilo kako drugačije osim najbolje moguće. Prethodna je večer bila posebno profitabilna za lijepu kurtizanu. Društveno istaknuta gospa Thione otvorila je sezonu Sredljeta ekstravagantnom kostimiranom zabavom. Tijekom dugih sati pijanke, Larissin je legendami kapacitet za plesanje i pijenje bio rastegnut do krajnjih granica. S gledišta kurtizane - pogotovo kurtizane koja je također bila i waterdeepski Lord - zabava nije mogla biti bolja. Šarmom je izvukla nekoliko poslovnih tajni iz opčinjenog cormyrskog trgovca, prikupila nešto zanimljivih vijesti od Gamet, bardkinje iz dalekih krajeva i upoznala trgovca-plemića iz Tethyra. Lord Hhune - debeli muškarac crne kose, s malim, nečitljivim očima, debelim crnim obrvama i gustim brčinama - zatražio je od nje da mu pokaže gradske znamenitosti. Nije joj se svidio, no, budući da je Tethyr bio uzavreli kotao političkih nevolja, pokušat će od njega prikupiti što više informacija. Unatoč svim tim uspjesima Larissa se osjećala lagano bolesno veći dio večeri i bilo joj je drago kad je zabava završila. Možda je uhvatila prehladu, razmišljala je, bacivši pogled na kostim koji je prebacila preko baršunaste sofe pored vrata prije no što se srušila u krevet. Iskrojena prema oblinama i bogato izvezena haljina Shou princeze privukla je mnogo zadivljenih pogleda, no tanki je crveni saten nudio malo zaštite od hladnih noćnih vjetrova koji su šibali Morski okrug. Ili je možda previše radila. Posljednjih su nekoliko tjedana Lordovi Waterdeepa bili rastegnuti do granica svojih raznolikih sposobnosti. Larissin je talent bio skupljanje informacija, a njezina se sfera nalazila usred vrtloga društvenih događaja i dvorskih primanja. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put spavala više od dva ili tri sata i polako se počela osjećati kao hodajući mrtvac. Kako god bilo, Larissa nije bila raspoložena za igranje uloge nacerene kurtizane i plesanje prema hirovima nekakvog stranca. Inače je svoju ulogu igrala sa stvarnim ponosom i iskrenim uživanjem, no danas nije imala srca za to. No, nije joj bilo pomoći. Zato priguši zijevanje i nastavi s pripremama. Najprije rasplete svoju crvenu kosu. Budući da su bujne pletenice bile preduge da bi ih sama mogla počešljati, ona pozvoni malim brončanim zvoncem koje će prizvati sluškinju. Skinuvši prstenje, utrlja mirisnu

kremu u ruke, pa ustane od toaletnog stolića i klizne do ogromne hrastove garderobe. Njezina blijedozelena spavaćica, čudo od prozirne svile, uvijala se i lelujala oko nogu dok je hodala. Otvorivši garderobu, Larissa se upusti u ozbiljnu raspravu sa samom sobom o tome koja će se od haljina najviše svidjeti novom klijentu. Iza nje, vrata odaje zaškripe. “Uđi, Marta, i požuri. Moram biti spremna za sat vremena”, reče Larissa ne okrećući se. “Ne morate se truditi, draga gospo”, reče duboki glas s teškim naglaskom. “Ta mi je zelena haljina koju gotovo nosite sasvim dovoljna.” Zapanjena, Larissa se hitro okrene u oblaku lebdeće svile. Lord Hhune od Tethyra sjedio je na sofi, drsko pipkajući crveni saten njezina Shou kostima. Pred vratima su stajala dva u crno odjevena muškarca s isukanim zakrivljenim bodežima, držeći između sebe zarobljenu prestravljenu Martu. Larissina desna ruka instinktivno poleti do lijevog prstenjaka, tražeći začarani prsten kakav su nosili svi waterdeepski Lordovi. Srce joj potone kad shvati da ga je nenamjerno skinula s ostalim prstenjem i ostavila na toaletnom stoliću. Prsten joj je davao imunost na otrove, a omogućavao joj je i da prizove svoje moćne suradnike. Misli joj pojure preko drugih mogućnosti. Vikati upomoć bilo bi jalovo. Među svojim je slugama imala nekoliko vještih i povjerljivih ratnika; ako nisu već ovdje braneći je, onda su mrtvi. Sve su njezine haljine bile opremljene lukavo skrivenim malim bodežima, no gotovo prozime spavaćice nisu nudile takvu zaštitu. Larissa je imala samo jedno oružje na raspolaganju - umijeće kurtizane - i život sluškinje ovisio je o njezinoj vještini. Uz delikatan smijeh ona klizne do Hhunea. “Laska mi vaša nestrpljivost”, reče pohotnim glasom. Podigavši pogled prema njegovom licu, uputi mu najprivlačniji osmijeh i počne se igrati s gumbima njegova kaputa. “No, moja sluškinja nije vješta u igricama u kakvima bismo vi i ja mogli uživati. Sigurna sam da bi i vaši ljudi dobili bolju uslugu u jednoj od gradskih kuća. Možda biste im mogli dati slobodan dan, neka isprobaju zadovoljstva grada, kako bismo nas dvoje mogli provesti popodne u... privatnosti?” Larissa zaleluja bliže, a Hhuneove oči potamne od izraza kojeg je kurtizana dobro poznavala. Ona si dopusti malo nade. “Vrlo si lijepa”, reče plemić zategnutim glasom, pa uhvati punu šaku njezine blistavo crvene kose. “Gotovo da mi je žao zbog onog što se mora dogoditi.” Hhune brutalno trgne Larissinom kosom, povlačeći joj glavu unatrag. Rubom slobodne ruke žestoko je udari preko grla. Omamljena od boli, kurtizana padne na koljena. Hhuneova zapovijed prizove još trojicu iz hodnika. Dvojica grubijana je zgrabe, dok je treći uhvatio ruke kojima je mlatarala. Čovjek joj sistematično polomi prste, jedan po jedan. Kad je zadatak bio dovršen, Hhune kimne i njegovi se ljudi povuku. Još uvijek na koljenima, Larissa se njihala naprijed-natrag, stisnuvši svoje uništene ruke na grudima, dok su jecaji navirali iz zdrobljenog grla. “A sad, Larissa, Lorde Waterdeepa, nećeš još danima moći komunicirati glasom ni perom”, hladno reče Hhune. “Ne moraš se bojati za svoj život, draga gospo. Čak štoviše. Ovaj grad zaudara od barbarske magije i previše ih je ovdje koji bi mogli razgovarati s tvojim duhom. Moji su ljudi previše vješti, a da bi ti dopustili da umreš, pa ćeš živjeti danima, kao u začaranom snu. Nakon toga”, on zastane i slegne ramenima, “možeš se probuditi. Možda će napici i molitve obnoviti tvoj glas, tvoje ruke i tvoju ljepotu. A možda i neće.” On se okrene prema svojim ljudima. “Pobrinite se za to”, zapovijedi. “Što se tiče sluškinje, ubijte je i uklonite tijelo. Naš će se waterdeepski agent pobrinuti da tijelo nestane u

luci.” Hhune odjuri iz spavaće sobe, osjetivši lagano gađenje zbog željnog sjaja u očima ljudi koji su opkolili rasplakanu kurtizanu. Za Vitezove od Štita mučenje nije bilo neuobičajeno oružje i ti su Ijudi odabrani zbog svoje vještine u tom umijeću. Hhuneu se to gadilo, no pretpostavljao je da bi svatko trebao uživati u svom poslu. Gotovo se sudario s Gamet koja ga je čekala u hodniku. Zbog izraza otvorenog neodobravanja kojeg mu je uputila, Hhune osjeti potrebu da se opravda. “Kurtizana je riješena”, reče, kimnuvši glavom prema zatvorenim vratima. “Budući da je sinoć nisi uspjela otrovati, smatrali smo da je potreban drugačiji pristup.” Oči poluvilenjakinje su opasno goijele. “Gospa Thione propustila mi je reći da su svi Lordovi Waterdeepa imuni na otrov. Da sam znala da ta metoda neće djelovati, ne bih protratila noć brbljajući s njom i svirajući na zabavi kao običan minstrel.” “Zar Thione to nije spomenula? Vrlo zanimljivo”, zamišljeno će Hhune. Gamet primijeti da južnjački plemić uopće nije nezadovoljan propustom gospe Thione. Budući da je unutarnja politika Vitezova od Štita nije zanimala, ona samo slegne ramenima i okrene se, pa požuri niz hodnik do nadsvođenih vrata i stupi na balkon. Hhune ju je promatrao, a crne mu se obrve namršte od zbunjenosti. Što ta poluvilenjakinja pokušava učiniti: poletjeti? Znatiželja pobijedi i on se odšulja niz hodnik onoliko tiho koliko mu je to dopuštala njegova masivna građa. Izvirivši iza ruba zavjese, iznenađeno se trgne. Mliječnobijeli konj stajao je na balkonu, dva kata iznad tihe ulice. Dok je Hhune promatrao, Gamet se uspne na leđa životinji i uhvati uzde, pa oštro pljesne konja po vratu. Konj je oklijevao, i njezino lice otvrdne u masku koncentracije i ljutnje. U odgovor, konj pogne glavu u gesti koja je rječito govorila o tuzi i rezignaciji, pa se lagano kao slavuj podigne u zrak. Zatim brzo kao ta nježna ptica, odjuri u oblake. “Asperii”, dahne Hhune glasom punim strahopoštovanja. Za te je rijetke, magične konje samo čuo i nikad prije nije nijednog vidio. Kao pegazi, i ti su konji mogli letjeti, no nisu imali krila. Njihov je let proizlazio iz prirodne moći levitacije i bili su neobično brzi. Asperii bi stvorio telepatsku vezu s magom ili svećenikom velike moći i do kraja života bi ostajao uz svog gospodara. Ovo je otkriće pobudilo Hhuneovo zanimanje. On je u Waterdeep stigao dan ranije, s pošiljkom robe za sajam Sredljeta. Nakon što se riješio svojih trgovačkih dužnosti, pozvao je gospu Thione očekujući rutinsko izvješće. Umjesto toga, otkrio je da se udružila s opasnom čarobnicom i da je pokrenula plan koji će uroditi plodom već kroz nekoliko dana. Nije mu htjela reći pojedinosti. Samo po sebi, to ga nije iznenadilo, jer on nije bio nadređen gospi Thione, a Vitezovi od Štita su tajne čuvali čak i jedni od drugih. Međutim, dobio je dojam da ni sama gospa Thione nije znala sve što će se dogoditi. Hhuneovom oku nije promaklo da Gamet drži stvari pod kontrolom. Čarobnica je koristila Vitezove od Štita kao osobno oruđe, u to je bio prilično siguran. Također, sumnjao je da ona zna nešto što joj daje moć nad gospom Thione. Hhune bi vrlo rado znao što je to. Možda bi, mozgao je, produženi boravak u Waterdeepu mogao biti vrlo koristan. ***** Jutarnje je svjetlo naviralo kroz visoke, uske prozore koji su okruživali ovalnu spavaću

odaju. Lucia Thione se protegne, lijeno kao zadovoljna mačka i posegne za svojim mladim ljubavnikom. No, krevet je bio prazan i samo su izgužvane svilene plahte i udubljenje u madracu ukazivali da je prethodna večer bila išta više od ugodnog sna. “Ah, budna si. Sad se uistinu može reći da je jutro stiglo.” Odjeven u kožnu odjeću i jahaće čizme, Caladorn ušeta u sobu, s kestenjastom kosom još uvijek mokrom od kupanja. Lucia se uspravi i podigne lice za poljubac. Mladić se sagne i nježno je pozdravi. “Već ideš?” upita ona, pomalo uvrijeđeno. “Ali u zadnje si vrijeme tako mnogo radio. Tako smo malo vremena imali za sebe.” “Imam posla”, reče Caladorn, privrženo se smiješeći i prstom u rukavici prateći finu liniju njezina nosa. “Trgovac tvog kalibra sigurno zna koliko je to važno.” “Kakvog posla?” “Grad me zaposlio da obučim one koji se žele natjecati na igrama Sredljeta. Cijeli ću dan provesti na Polju trijumfa.” Obećavši joj da će se naći navečer u njegovoj kući, Caladorn napusti svoju gospu. Napokon sama, Lucia se nasmiješi i baci natrag među jastuke. Čekala je dok nije čula prigušeni zvuk zatvaranja ulaznih vrata. Iako bi ovo jutro uživala u Caladornovom društvu, trebala joj je samoća da pronađe izlaz iz svojih problema. Pretvarajući se da je članica waterdeepskih Lordova, uspela se na visoku poziciju među Vitezovima od Štita. Njihova joj je podrška omogućila prikupljanje ogromnog bogatstva i sve je išlo dobro dok joj se Gamet nije uplela u život. Čarobničino ju je opasno znanje praktički stavilo u položaj roba. Dolazak lorda Hhunea iz Tethyra znafno je pogoršalo situaciju, jer Vitezovi od Štita neće biti zadovoljni kad saznaju za njezin savez s Gamet. Ta je suradnja započela na opasan način: Gamet je preuzela kontrolu nad Hhuneom, njegovim ljudima i Lucijinim lokalnim agentima. Da stvari budu još gore, Gamet je zatražila od Lucije imena Lordova Waterdeepa. Lucia nikako nije smjela priznati da ne posjeduje te informacije, pa je za Gamet sastavila kratak popis: Khelben Arunsun, Larissa Neathal, zelenaš Mirt, Duman, i Texter Paladin. Ta su imena šaptom izgovarana u svim waterdeepskim krčmama i zasad će biti dovoljna. Lucia je znala da će morati biti bolja i to uskoro. Plemkinja odbaci pokrivače i izađe iz spavaće sobe. Ako Caladorn ima veze s waterdeepskim Lordovima, ovdje neće naći dokaze za to. Ona se spusti po stubama do sljedeće razine, na kojoj su se nalazile kupaonice i garderobe. Jedna je odaja bila ispunjena škrinjama i ormarima i djelovala je kao dobro mjesto za početak potrage. Tiho se krećući kako ne bi uzbunila Caladornovog slugu, Lucia je sistematično pretražila svaku škrinju i svaku ladicu, tražeći bilo što što bi moglo povezati Caladorna s Lordovima Waterdeepa. Pročešljavala je odaju gotovo sat vremena, ali sve uzalud. Frustrirana, ali odlučna da ustraje, Lucia se uputi prema vlastitoj garderobi. Planirala je pretražiti kuću do posljednjeg čavla i pločice, no nije to mogla učiniti odjevena u prozimu noćnu haljinu. Caladorn, koji je u svemu bio pažljiv i romantičan, napunio je ormar s nekoliko različitih haljina za takva jutra, sve u njezinoj zaštitnoj ljubičastoj boji. Duboko uzdahnuvši, Lucia izvuče halju boje lavande iz ormara. Možda, nakon kupke i presvlačenja... Njezine se misli naglo prekinu. Iz nekog njoj nedokučivog razloga, obrub haljine je zapeo za stražnji dio drvene garderobe. Ona čvrsto potegne haljinu, no ova se čvrsto držala, pa se Lucia spusti na koljena i pažljivo se zagleda. Drvena vlakna oko zarobljene tkanine bila su jednolika i neprekinuta, a kad je prevukla prstima preko glatke ploče nije osjetila nikakav procjep ili nabor. Činilo se kao da svila boje lavande raste izravno iz drva. Uzbuđena, Lucia odgurne ostale haljine i počne pretraživati unutrašnjost garderobe. Nakon nekoliko minuta, njezini su pažljivi prsti pronašli sićušni gumb, skriven u zavojitom

obrascu drveta. Ona ga pritisne i na stražnjoj strani garderobe nečujno se otvore mala vrata, oslobađajući haljinu i otkrivajući skrivenu policu. Lucia posegne unutra i izvuče crnu kacigu, prekrivenu gustim velom. Navuče kacigu preko glave i okrene se prema stojećem ogledalu. Iako je savršeno jasno vidjela, lice joj je bilo potpuno skriveno velom. Otpjeva nekoliko stihova tethyrske narodne pjesme. Ni glas nije bio njezin. Ustvari, nije se uopće mogao prepoznati. Glas je mogao biti ženski ili muški, star ili mlad. Otme joj se oduševljeni smijeh, kojeg je također zamaskirala kaciga Lorda Waterdeepa. Tako dakle! Njezin je mladi ljubavnik ustvari držao položaj na kojem se ona samo pretvarala da jest! Caladorn joj ništa nije mogao uskratiti i s onim što sazna od njega lako će moći zadovoljiti Gamet. Osmijeh joj zaobli usne i teret brige spadne s njezinih uskih ramena. Lucia skine kacigu i vrati je natrag u ormar. Prije no što će zatvoriti vratašca, skrivenim vratima pažljivo ponovo zakvači obrub haljine. Složi ostale haljine kako ih je pronašla, kako bi izgledalo da je garderoba netaknuta, pa odjene odjeću koju je nosila prethodne večeri. Pospremivši sobu, odšeta iz Caladornovog doma u smjeru Kuće zadovoljstva i izlječenja Majke Tathlorn. Zbog jutarnjeg je uspjeha osjećala da je zaslužila masažu, manikiranje, a možda i još ponešto.

Pet Taskerleigh je ležao dva dana iza njih, no Danilo je još uvijek tragao za objašnjenjem škripca u kojem se našao. Koliko je on znao, Elaith Craulnober bi radije oženio trola nego putovao u njegovom društvu, a evo ih sad zajedno. Danilo je njihove udružene snage od jada prozvao Glazba i sakaćenje i ime se zadržalo. Po njegovom mišljenju to nije bio dobar znak. Od svih saveza koje je Harfist susreo, njihov je bio daleko najneugodniji. Vilenjak je imao sve predrasude svoje rase i nimalo nije volio patuljke, no na Danovo iznenađenje, nije se bolje ponašao ni prema Wynu. Vilenjački je minstrel bio pošteđen Elaithovog oštrog jezika, no ovaj je napadno ignorirao Wynovo prisustvo među putnicima. Međutim, nekoliko je puta Elaithov pogled počivao na zlatnom vilenjaku, a čista mržnja u njegovim jantamim dubinama prestravila je Danila. Sa svoje strane, Wyn je svima iskazivao jednaku hladnu pristojnost i činilo se da ne primjećuje loše manire drugog vilenjaka. Ako je i postojala neka zajednička crta koja je povezivala neskladne pustolove, bio je to Vartain. Činilo se da majstor zagonetač svima podjednako ide na živce. No, Elaithovi su plaćenici, a posebno ogroman crnobradi čovjek imenom Balindar, bili prilično oduševljeni patuljačkom djevom. Kad su saznali da je Morgalla veteran Savezničkog rata, preplavili su je znatiželjnim pitanjima. Waterdeep nije poslao vojsku u pomoć protiv barbarske invazije, pa su mnogi najamni ratnici sa Sjevera osjećali da su propustili najveću i najslavniju pustolovinu svog života. Patuljčica je spočetka oklijevala, no zbog njihovog se zanimanja zagrijala i do sredine jutra sljedećeg dana njezine su dobro ispričane priče znatno ublažavale dosadu napornog puta. Dan je slušao dijelove razgovora, uživajući u njezinom blagom glasu i vještom pričanju. Sjetio se Morgallinog mrzovoljnog odbijanja naziva ‘patuljački bard’, no za njegove je uši ona zaslužila taj naziv, čak i ako joj u duši nije bilo glazbe. A u to je sumnjao. Svake noći otkad su otišli iz Waterdeepa, Morgalla ga je molila da svira lutnju i pjeva. Nikad mu se nije pridružila, no svaku je pjesmu i baladu slušala s ushićenim izrazom pomiješane radosti i čežnje na širokom licu. Danilo baci pogled na Elaitha koji je jahao odvojeno od ostalih, budan i oprezan kao srebma lisica kojoj je nalikovao. Nije mogao zamisliti kakvo ga je to blago moglo natjerati da krene na put. U Waterdeepu se naširoko pričalo da je vilenjak gotovo neizmjemo bogat. Elaith je često unajmljivao plaćeničke bande i slao ih u potrage i pustolovine, no posljednjih je godina on sam ostajao u Waterdeepu, sklapajući mračne dogovore i žanjući plodove tuđeg znoja i krvi. Harfist mu ni za trenutak nije povjerovao, i što prije uspije saznati vilenjakovu tajnu namjeru, to će veće biti šanse da njegova mala družina preživi. Danilo usmjeri svoje grlo, brzog i izdržljivog konja kojeg je najviše volio na dugim putovanjima, do vilenjakova crnog pastuha finih kostiju. “Kako je Cleddish?” upita Harfist, kimnuvši prema plaćeniku ranjenom u napadu harpija. Cleddish je bio jedan od petorice ljudi koje je čarobna pjesma harpija pretvorila u žive kipove. Tog je jutra učinak konačno nestao i Danilo će se dugo sjećati njegovih užasnih, prodornih krikova nakon buđenja. Harfist je nosio mnoštvo majušnih bočica s napicima koji su ubrzavali liječenje ili služili kao protuotrovi i jednu od svake je dao Cleddishu. Ova je mjera predostrožnosti zatvorila rezove koje su načinile prljave harpijine kandže i vjerojatno će spriječiti gangrenu, no čovjek je ipak izgubio mnogo krvi. Danilo se bojao da je Cleddish pretrpio i skrivene rane. Plaćenik je sjedio na svom konju s mračnom, stoičkom odlučnošću, no malo je govorio nakon napada, a lice mu je bilo gotovo jednako sivo kao i pletenica koja mu je visjela preko ranjenog ramena. Ipak, Cleddish je imao više sreće od suputnika, Sjevernjaka kojeg je

oslijepio harpijin otrov. Na Elaithovu zapovijed, slijepog su čovjeka oslobodili muka, a tijelo ostavili pored puta. “Cleddish djeluje vrlo tiho i boja kože mu je loša”, istakne Danilo, “no ne poznam ga dovoljno dobro da bih prosudio je li to normalno." Elaith okrene patnički pogled prema čovjeku, s izrazom lica koji je jasno govorio da taj prekid podnosi samo kao jednu od rnnogih uvreda. “Cleddish je unajmljeni mač, a ne dragi rođak. Znaš ga koliko i ja.” “Ah. Dakle, i tu smo temu iscrpili”, suho reče Danilo. “Nadam se.” Nakon trenutka tišine, plemić pokuša ponovno. “Uza sav trud, ne mogu si zamisliti tebe kako udružuješ snage s bardovima i Harfistima.” Vilenjak odgovori zagonetnim osmijehom. “Recimo da sam postao zaštitnik umjetnosti.” “Vrlo pohvalno. Moram ti reći, stvarno sam se iznenadio kad sam saznao da si opet krenuo za pustolovinama. Vjerujem da je tvoja ekspedicija u Taskerleigh bila uspješna?” “Možda ne bi trebao toliko vjerovati.” Replika je izgovorena svilenim, ugodnim glasom, no ipak je sadržavala upozorenje. Danilo ga odluči ne poslušati. “Piknuo sam te u živac, ne?” reče veselo. “Pa, ako su tvoji ljudi očekivali nagradu i razočarali se, možeš im podići moral tako da im ponudiš blago zelenog zmaja.” Ostavio je neizgovoreno pitanje da lebdi u zraku. “Velikodušna ponuda.” Elaith uputi Harfistu podrugljivi naklon. “Prihvaćam u ime svojih ljudi. A sad me ispričaj, molim te, jedan od nas bi trebao paziti na cestu.” Vilenjak podbode konja u kas, udaljivši se nekoliko metara od Harfista. Danilo iskrivi lice i s obje ruke protrlja vrat. To je prošlo onoliko dobro koliko je i očekivao. Ipak, vilenjak je u nečem imao pravo. Teren kroz koji su jahali bio je krševit i negostoljubiv i oprez je svakako bio na mjestu. Selo Taskerleigh ležalo je pored Ganstarovog potoka, u brdovitom, plodnom području sjeverozapadno od farmi hrama Goldenfield. Ceste su kroz to područje postale zapuštene, jer su glasine o čudovištima i nestanak nekolicine pustolovnih družbi obeshrabrili ponovno nastanjivanje. Po glavnoj se cesti, koja je vodila prema zapadu od napuštenog sela, također slabo putovalo, jer su samo najhrabriji putnici zalazili u Visoku šumu, a još ih je manje iz nje izlazilo. Put koji su pratili Glazba i sakaćenje išao je uz rub stjenovitih brežuljaka koji su označavali grobnicu Palog kraljevstva, drevne naseobine ljudi, vilenjaka i patuljaka. Zemlja je odavno podivljala: guštare su prekrile polja, zgrade su svedene na pokoju hrpu kamenja, patuljački su se tuneli urušili ili su postali dom podzemnih čudovišta. Za Danila, prizor je predstavljao zlokoban nagovještaj o tome što snađe ljude, vilenjake i patuljke kad pokušaju raditi zajedno. Sunce je bacalo duge sjene ispred njih dok su se penjali po izrazito visokom i stjenovitom brijegu. Na vrhu, Elaith ih zaustavi, i jahači se skupe kako bi pregledali teren pred sobom. Blizu podnožja brda cesta se račvala. Danilo je znao da južni ogranak vodi do grada Secombera, gdje se povezuje s jednim od većih trgovačkih putova. Sjeverni je ogranak bio uski puteljak koji je vodio u Visoku šumu. Daleko na sjeveru Danilo je mogao vidjeti brze vode Jednorogovog brzaca, a iza rijeke ležala je gusta zelena divljina. Dio ceste ispred njih prolazio je kroz močvarno područje, pa je cesta podignuta na uski nasip od kamena i zemlje. Tu je cestu prije mnogo godina izgradila pustolovna družina poznata pod imenom Devetorka, i ona je završavala u njihovoj slavnoj utvrdi u sjevernom dijelu Visoke šume. No, članovi Devetorke otišli su u mirovinu mnogo prije Danilova rođenja - prema nekim se glasinama većina njih valjala u bogatstvu u drugoj ravni - i nasip se urušio. Danilo je sumnjičavo promatrao močvaru. Sumrak je bio još satima daleko, no već su do

njih dopirale pjesme žaba i drugih, nepoznatih močvarnih stvorenja. On se borio s ljudima-gušterima u strašnoj Chelimberskoj močvari i nije želio ponoviti to iskustvo. “Ja ću logorovati upravo ovdje”, reče Danilo. “Ovdje nema vode, niti stelje za konje”, istake Vartain, sasvim predvidljivo. Kakvu god zamisao predložili, majstor zagonetač je uglavnom imao bolju. “Najbolje bi bilo jahati dalje. Brzim tempom izaći ćemo iz močvare prije noći. Najbolji i najsigurniji logor bit će blizu rijeke, ali ne u samoj šumi.” Elaith uljudno kimne u znak slaganja, pa Danilo pristane unatoč svojim zlim slutnjama. Brzo su jahali, zauzdavši konje u korak tek kad su stigli do uskog nasipa. Oprez je bio potreban, jer iako je na nekim dijelovima puta bilo dovoljno prostora za dva ili tri konja bok uz bok, velike je dijelove ceste preuzela močvara. Pažljivo su birali put jašući u tišini. Dok su jahali, kreketanje žaba postajalo je sve glasnije, uz jedan nezemaljski, odzvanjajući ton zbog kojeg se činilo da se močvara zatvara oko njih. Danila je to uznemirivalo pa se, kad su se približili sredini nasipa, nagnuo prema Morgalli i prošaptao: “Podsjeća me na učinak koji postižem kad pjevam tantrasku operu u maloj kupaonici.” “Da, ne sviđa mi se”, mračno odgovori patuljčica. “Tantrasku operu moraš naučiti voljeti”, našali se Danilo. Morgalla odsutno kimne. “I to.” Njezine su smeđe oči pretraživale plitku vodu tražeći znakove opasnosti. Nakon nekoliko trenutaka, pljesne Danila po koljenu da mu privuče pažnju, pa uperi prstom udesno. Busen guste trstike boje zobi njihao se na povjetarcu. Vrhovi nekih stabljika bili su djelomično presječeni i ispuštali su neobičan, šuplji zvižduk dok je preko njih puhao vjetar. Dok su jahači prolazili, prekinuo se tijek zraka i žalostan je zvuk prestao. “Alarm?” predloži patuljčica. Danilo se upravo namjeravao usprotiviti kad primijeti neobičan busen trske nekoliko metara ispred sebe. Izgledalo je kao da je gustiš od trske posložen u nekoliko redova. Stabljike u pozadini bile su dugačke i debele, a svaki je sljedeći red bio sve kraći. Sve su stabljike sa svake strane bile zašiljene. Nešto je u tom redoslijedu pokrenulo Danilovo pamćenje. On posegne dolje i povuče jednu stabljiku blizu puta, no ova se nije dala iščupati, pa on iz čizme izvuče lovački nož i odreže povijeni vrh. Bio je tvrd i nesavitljiv. Vrhove ovih vodenih biljaka nije slomio prolazni povjetarac, u to je bio siguran. Danilo pozove Wyna i vilenjački minstrel zauzda konja uz bok njegovom. “Pogledaj onaj gustiš od trske ispred nas”, tiho reče Danilo. “Je l’ ja to samo zamišljam, ili te na nešto podsjeća?” Zlatni se vilenjak iz pristojnosti zagleda u biljke. Odjednom, njegove se zelene oči zapanjeno rašire. “Orgulje”, promrmlja. “Nekakvo je biće izradilo glazbeni instrument u ovoj močvari!” “Dovraga”, žestoko reče Danilo. “Nadao sam se da izmišljam.” Harfist uhvati Morgallin pogled i položi ruku na dršku mača. Ona jedva primjetno kimne i potjera svog ponija do Balindara. Nešto mu šapne i ogromni ratnik prenese prigušenu poruku dalje. Plaćenici pripreme oružje s takvim manjkom suptilnosti, da se Danilo trgne. Međutim, zlatni vilenjak skine svoju liru s ramena i brzo provjeri ugođenost žica. Istog trena, ‘orgulje’ zasviraju. Isprva, zviždukave se tonove teško moglo razaznati između nasumičnih, šupljih zvukova trske koju je oko njih njihao vjetar. Zvukovi ubrzaju i postanu viši, spajajući se u gotovo plesnoj melodiji od koje su redovi trske veselo zadrhtali. Glazba je neobično nalikovala govoru, primijeti Danilo. Trenutak kasnije, pjesma se vrati kao jeka s udaljenog kraja močvare. Sve bi dao da sazna o čemu je govorila melodija, a još i više da izbjegne saznanje o tome kome se obraćala. A tad najveće trske počnu odašiljati zvuk. Duboki, zvonki poziv zazvoni iznad močvare u

stravičnom kontrapunktu prema vedroj plesnoj melodiji. Unatoč sve većem strahu, Danilo je slušao močvarnu glazbu najobjektivnije što je mogao. Zvuk je izrazito nalikovao onom ogromnog lovačkog roga. “Poziv u bitku”, tiho reče Wyn, odražavajući Danilove uznemirene misli. Elaith omota uzde oko jabuke sedla i pripremi luk. “Protiv čega se borimo?” “Ne znam”, napeto odgovori Wyn. “Protiv nečeg novog, možda.” Glazba orgulja naglo prestane. Tmuma tišina visjela je iznad močvare, prekidana samo tihim prskanjem mjehurića koji su izlazili na površinu vode. Vartain pokaže mjehuriće s obje strane nasipa. “Što god da su, okružili su nas”, primijeti. Ta je primjedba bila posljednja kap za Cleddisha. Njegova je duga sijeda pletenica šibala s jedne na drugu stranu dok je mahnito tražio nevidljive glazbenike po močvari. Njegov pjegavi konj osjeti paniku jahača, pa počne njišteći uzmicati. Na to Cleddish pukne. Bacivši mač u močvaru, s obje ruke obuhvati vrat svog konja, što poveća njegovu paniku i on se propne. Kopita mu se previše približe rubu nasipa, kamen popusti, i konj i jahač se sunovrate u močvaru. Konj je hitro stao na noge i uzverao se natrag na put, dok su mu oči divlje kolutale od straha. Cleddish se bacakao u plitkoj vodi, histerično vrišteći. “Izvucite ga van!” vikne Danilo onima koji su bili najbliži palom čovjeku. Morgalla skoči s konja i dohvati svoje koplje. Uhvativši ga blizu ludine glave, patuljčica ispruži drugi kraj prema histeričnom plaćeniku, čvrsto se ukopavši čizmama u tlo. “Uhvati se”, poviče, no Cleddish više nije mogao ni čuti ni misliti. Izvor njegove panike postane očigledan kad su iz trava i vode izronile zelene ruke, grabeći mahnitog plaćenika za grlo. Danilo ugleda dugačke prste koji su završavali gomoljastim vrhovima, prije no što je Cleddish nestao pod površinom. Voda se nekoliko trenutaka divlje pjenila. Morgalla okrene koplje i otkrije mu vrh, plešući naprijed-natrag u pokušaju da odluči gdje će ubosti. “Jašite dalje”, tiho zapovjedi Elaith. “Držite se što dalje od ruba nasipa. Možda su ta stvorenja kao vukovi, pa napadaju samo one koji oslabe i odvoje se od krda.” Morgalla se okrene na peti. “Ostavićeš ga?” upita. “Da”, otrese se vilenjak. “I to brzo, prije nego što se ono što ga je pojelo odluči za sljedeće jelo.” Kao u odgovor, velika zelena glava probije površinu vode nekoliko metara dalje od mjesta na kojem je nestao Cleddish. Stvorenje je imalo izbuljene žute oči i široka usta žabe, no kad se izdiglo iz vode tijelo mu je nalikovalo čovječjem. Njegove se čeljusti odjednom izbeče kao kod divovske krastače, ali s jednom razlikom: tri dugačka zelena privjeska visjela su s donjeg dijela ogromne zračne vreće. Oštro zujanje počne izlaziti iz stvorenja, nepogrešivi poziv na bitku koji je Danilu užasno nalikovao na zvuk gajdi. Još se stvorenja pojavilo iz močvare u odgovor na zov i zujanje se pretvori u borbeni zbor. Elaith i njegovi plaćenici nisu prestajali ispaljivati strijele, no spretne su se žabe sklanjale pod površinu vode, pa je samo nekoliko strijela pogodilo cilj. Žabolika su se stvorenja približavala polako, sa svih strana. Jedan od svirača zabaci svoju zelenu ruku i zavitla zaoštrenu trsku kao sulicu. Čvrsto koplje zabode se duboko u bok Balindarova konja. Životinja vrisne i propne se, šaljući ogromnog plaćenika u močvaru. Zelene ruke ponovo posegnu za svojom lovinom, no ovaj je put Morgalla bila spremna. Ona probode čudovište kroz zglavak, pa žestoko povuče koplje natrag i prema gore, izvlačeći stvorenje dijelom na nasip. Neozlijeđenom rukom ono je zgrabi za nogu, ali vilice mu se izbeče zbog druge vrste napada: zakriči. Zvuk ne bi bio bolniji čak ni da se orkan protisne kroz gajde.

Morgalla se zaledi, a lice joj se iskrivi od agonije. Dvije srebrne munje bljesnu prema patuljčici. Elaithov prvi nož razdere zračnu komoru stvorenja i kričanje se pretvori u prazno klokotanje. Drugi nož probije zglavak stvorenja, pribijajući ga za nasip i oslobađajući Morgallu. Ona otpleše unazad, čupajući koplje iz čudovišne žabe. Dohvativši sjekiricu iz pojasa, zakopa je duboko između žutih očiju, pa iščupa Elaithov nož i gurne mrtvo stvorenje natrag u vodu. Ono potone još uvijek se trzajući, ostavljajući za sobom crnu mrlju koja se širila. Morgalla sa zahvalnošću kimne prema vilenjaku, no on se već okrenuo, pripremivši mač za sljedeći napad. Pored Morgalle, Balindar uspuže na nasip, teško dišući dok se pokušavao riješiti prljave vode. “Nisu dovoljno blizu”, promrmlja Wyn čvršće stisnuvši svoju liru, zlatnog lica naboranog od zabrinutosti. Danilo dobaci pogled ispunjen nevjericom prema vilenjaku. U tom trenutku nepažnje, jedno od stvorenja skoči na put i dohvati Danilov gležanj. Patuljčica se istog trena stvori pored njega i njezina sjekirica ponovo bljesne. Divovska žaba jaukne i odskoči, hvatajući se za odrezani ud iz kojeg je kapalo, a Danilo izvuče svoj dugi mač i prereže mu grlo. Još se tri žabe popnu preko tijela svog palog brata i užasna stvorenja preplave nasip s obje strane. “Jesu li ti sad dovoljno blizu?” poviče Danilo Wynu, zamahujući mačem prema najbližoj žabi. Zlatni ga vilenjak nije čuo. On zasvira na liri, pjevajući glasom visokim i čistim poput ženskog, no ipak nepogrešivo muževnim. Vilenjakov se kontra-tenor izdigao iznad zvukova bitke i jezivog zujanja puhaljki amfibija. Mirno, kao da izvodi za prijatelje u svojim odajama, Wyn otpjeva nježnu, lirsku melodiju. Tekst je bio na vilenjačkom jeziku, no osjećaj mira ispuni Danilovo srce čak i dok se nastavljao boriti. Samo je jednom čuo takvu glazbu: nakon bitke u Evereski vilenjački je svećenik pjesmom izliječio Harfistovu oprženu ruku. Sad osjeti istu moć, isto strahopoštovanje i istu poniznost pred ljepotom koju nije mogao ni pokušati oponašati, ali ni razumjeti. Činilo se da Wynova glazba okružuje vilenjaka i njegova konja nevidljivom zaštitnom sferom. Žabe koje bi se približile ustuknule bi. Postupno se površina mirnoće proširila, pa smrtonosne žabe spuste svoja oružja od trske i zaustave svoje hrapavo borbeno skičanje kao da žele bolje čuti vilenjačku pjesmu. Konačno, svirači se povuku u močvaru, tonući duboko u vodu, dok iznad površine ne ostadoše samo njihove izbuljene oči. I dalje pjevajući, Wyn pojaše naprijed po nasipu. Ostali krenu za njim, i dok su jahali kroz sve dublji sumrak, put su im osvjetljavale tisuće žutih očiju koje nisu treptale. ***** Koliko god se činio nepreglednim i tajanstvenim za posjetitelja, Waterdeep je posjedovao slojeve povijesti i spletki koje čak ni njegovi stanovnici nisu mogli zamisliti. Ispod gradskih ulica i zgrada nalazila se mreža tajnih tunela i prolaza koji su se opirali pokušajima kartografiranja ili istraživanja. Još dublje, nalazili su se rudnici davno nestalih patuljačkih naroda, a ispod toga, pričalo se, ležale su spiljske nastambe i napuštena blaga zmajeva. Također, postojale su priče i o tunelima prema drugim ravnima, no većina ljudi nije bila sklona načinjati te teme. Waterdeepom se dobro upravljalo unatoč tim tajnama, ili, možda, baš zbog njih.

Jedan od najsigurnijih tajnih tunela protezao se između Piergeironove palače i Crnoštapovog tornja. Duboko uznemiren, Khelben Arunsun tim se putem vraćao kući, bezuspješno se pokušavajući sjetiti prelijepog lica Larisse Neathal kakvo je nekad bilo. Mirt je pronašao kurtizanu u njezinu domu, jedva živu i premlaćenu gotovo do neprepoznatljivosti. Khelben nikad prije nije vidio bivšeg plaćenika kako plače. Sada, nakon što je vidio Larissu i Khelben je bio blizu suza. Odnijeli su je u palaču čim su liječnici rekli da je smiju pomaknuti i tamo je ostala pod najboljom njegom - i najboljom zaštitom - koju je grad mogao pružiti. Činilo se da joj napici za izlječenje i kleričke molitve olakšavaju patnje, no ništa nije moglo dotaknuti njezin drijemež nalik smrti. Bila je previše ozlijeđena, na mnogo načina, da bi takve metode mogle uspjeti. Život njegove prijateljice bio je uistinu u rukama bogova. Uza svu svoju moć, nadmag je bio bespomoćan. Khelben se popne po stubama u svoj toranj. Vrata se širom otvore čim je prišao, a na vrhu je stajala Laeral. Bila je odjevena kao i obično, u prijanjajuću, zavodljivu haljinu, a bogata joj se srebrna kosa prosula preko nagih ramena. Ipak, ovaj put je na licu nedostajalo veselja, a i jamice na obrazima su nestale. “Kako je Larissa?” upita ga. Čak i kroz zabrinutost, glas joj je bio topao kao ljetni povjetarac. “Spava”, promrmlja Khelben. “To je najbolje što mogu reći.” Laeral ispruži ruke nudeći utjehu. Dugo su tako stajali držeći jedno drugo, to dvoje moćnih čarobnjaka. Khelben se prvi povukao zagladivši srebrnu kosu svoje gospe i darujući joj mali, zahvalni osmijeh. “Stigla je poruka od Gospe od Berduska dok te nije bilo”, tiho reče Laeral, izvukavši malu kuglu za praćenje iz nabora svoje haljine. Takvi su uređaji zahtijevali moćnu magiju, pa su ih Harfisti i njihovi saveznici koristili samo u trenucima neposredne opasnosti. “Banda razbojnika uhvatila je Asper. Traže otkupninu i uzet će je samo iz ruke njezina oca.” Khelben duboko udahne, smirujući se. Asper je bila ratnica, trenutno na zadatku blizu Baldur’s Gatea kao čuvar karavane. Bila je to sitna ženica, smiona, tamna i vesela, ali ne manje smrtonosna zbog svoje sretne naravi. Također, bila je usvojena kćer i zjenica oka njegovog prijatelja Mirta. Iako je Mirt bio umirovljeni plaćenik koji se još uvijek mogao dobro potući, ipak je ostario. Khelben se bojao učinka ovih vijesti na svog prijatelja, pogotovo kad su došle toliko brzo nakon Larissine tragedije. Ipak, mora saznati. “Odmah ću obavijestiti Mirta”, reče. “Idem s tobom”, ponudi Laeral, no nadmag odmahne glavom. “Ne, bolje je da netko ostane ovdje, ako stigne još vijesti o Asper. Ionako sam se namjeravao sresti s Mirtom u krčmi.” “Ah. Zaboravila sam da je večeras Provod Lordova Istomišljenika”, reče Laeral uza sitan osmijeh. Tih se šest Lordova Waterdeepa redovito sastajalo, ponekad da bi planirali strategije i podijelili informacije, no često samo da bi uživali u prijateljstvu. Nadmag se ponovno spusti po stubama u grad-ispod-grada, ovaj put krenuvši tunelom koji je vodio do Razjapljenog portala, krčme u vlasništvu njegovog prijatelja Dumana. Brzo se provukao kroz labirint vrata, prolaza i ljestava, koji ga je doveo do tajne pokrajnje prostorije u krčmi. Te je večeri skup Lordova bio umanjen i ozbiljan. Mirt, Duman i Kitten čekali su pored netaknutih pehara. Brian Oružar stigao je odmah za Khelbenom. Nadmag iznese vijesti. Mirt ga je saslušao u tišini, kimnuo glavom i ustao. “Pa, idem onda”, reče jednostavno. Duman uhvati bucmasti zglavak prijatelja. “Daj mi sat vremena da se pobrinem za krčmu,

dečko. Mnogo je godina otišlo niz rijeku, ali ponosno ću ponovno jahati s tobom.” Umirovljeni plaćenik odmahne glavom, odbijajući ponudu bivšeg druga po oružju. “Ostani, Dumane i pobrini se za grad. Premalo nas je ostalo.” S tim riječima, Mirt nestane niz ljestve, zapanjujuće spretno za čovjeka njegove debljine i starosti. Mirtove su riječi odjeknule odajom. “U pravu je, znate”, istakne Kitten. “Prvo Larissa. Sad Mirt ima druga posla. Texter je opet nekamo odjahao, a samo bogovi znaju gdje je Sammer.” Ona otpije pivo i iskrivi Iice. “Iako, ne moraju se uzbuđivati što se tiče tog tipa.” Duman kimne, složivši se. Putujući trgovac Sammereza Salphontis donosio je vrijedne informacije iz okolnih kraljevstava, no ostali Lordovi ga baš nisu voljeli. “Imam još loših vijesti”, reče Brian. “Tijekom posljednjih deset dana, dobio sam gotovo trideset narudžbi za sablje.” “Dakle, posao ti dobro ide”, primijeti Kitten, zagledavši se u svoje prekrasno manikirane nokte. Iako se u javnosti uglavnom pojavljivala razbarušena i raskopčana kao da je upravo ustala iz svog - ili, točnije, nečijeg tuđeg - kreveta, ove je večeri bila elegantno odjevena i frizirana kao i druge waterdeepske plemkinje. Oružar izvuče mali zakrivljeni nož iz kožne vrećice i pljusne ga na stol ispred nje. “Ješi li kad vidjela ovakvo što?” Kitten ga podigne i pažljivo prouči, zbunjeno se mršteći zbog desetak sićušnih oznaka urezanih na oštrici. “Izgleda kao da netko prati rezultat na ovoj stvarčici.” “Tako je”, reče Khelben i namrštenog, ozbiljnog lica, uzme joj nož iz ruku. “Južnjačke ubojice često koriste takve noževe. Što više oznaka, to slavnija karijera. Otkud ti to, Brian?” Čovjek slegne ramenima. “Imam novog šegrta. Malom je trebao posao. Nema pojma o kovanju, ali džepari bolje od polutana. Čovjek od kojeg je ovo ukrao naručio je šest sablji.” “Koje su omiljeno oružje u južnim zemljama”, umorno doda Khelben. “Izgleda da imamo priljev južnjačkih ubojica. Netko bi odmah trebao obavijestiti Piergeirona; on je uobičajena meta.” Kitten proguta ostatak piva, pa ustane uz šuštanje brokata i čipke. “Idem; obukla sam se za palaču jer sam planirala obići Larissu.” Nestane kroz jedna od četiriju vrata iz odaje. “To je to za večeras, dakle”, reče nadmag ustajući od stola. “Prije no što odeš, Khelben, ima nešto što bi trebao čuti”, reče Duman. Krčmar otvori vrata koja su vodila u skladište krčme. Khelben i Brian se začuđeno pogledaju, no krenu za njim. Prođu pored bačvi i uredno posloženih sanduka do točionice. Duman odškrine vrata i pozove ih bliže. “Ja kažem je istina!” tvrdio je jedan pijani glas iza vrata. “Nee, kak’ bi moglo? Pa bi onda čarobnjak bio stariji od zmaja”, suprotstavi se drugi čovjek. “Istina je, kažem ja”, izjavi drski ženski glas, “i Danilo bi to trebao znati. On je u rodu s Khelbenom i voli obiteljsku povijest. Često priča jednu strašno zabavnu nepristojnu pričicu, zar ne, o svojoj prateti Clarindi Thann...” “Šuti, Myrna.” Prepoznatljivi promukli glas Galinde Raventree bio je neuobičajeno oštar kad je ušutkala protivnicu. “Khelben uvijek kori Dana zbog onih slatkih, bezopasnih čarolijica, i ova je pjesma samo Danov način da ga počupa za bradu.” “Dobro rečeno, gospica”, zatutnji glas u kojem se naziralo cormyrsko račlanje. “Mladi bard pripovijeda dobre priče, svakako, ali pjesma nije ništa više ni manje od toga.” “Čujmo je još jednom!” zatraži drugi. Zvukovi lutnje utišaju raspravu i nakon nekoliko žuboravih nota žena počne pjevati dubokim, sirovim glasom koji je istovremeno bio zavodljiv i ženstven. Khelben prepozna tamni glas - pripadao je Maskiranom Minstrelu, tajanstvenoj ženi koja se skitala Dvorskim okrugom, često dajući koncerte na otvorenom za lijepih ljetnih večeri. O njezinom se imenu i podrijetlu

žestoko raspravljalo po gradu: smatralo se da je luda plemkinja, zfeentska špijunka ili agent Harfista. Što god od toga bila, njezina pjesma u Khelbenovoj glavi nije ostavljala mjesta sumnji da je potpala pod prokletstvo bačeno na bardove. “U Godini Grobnice čarobni je let Odnio mudraca u zemlju sjena I Malaugrymi, s moćima da mijenjaju svijet Slijediše ga na svjetlost dana. Harfisti se skupiše da zvijeri otjeraju, Koristeći štap jak i crn, i čelik i magiju.” Durnan gurne Khelbena laktom pod rebra. “Kažu da je tvoj nećak napisao tu pjesmu, ali ne mogu vjerovati da bi dečko to napravio. Pjesma govori svašta o tebi i Elminsteru i priča o vama od prije dvije stotine godina. Tko je mogao tako nešto napisati?” “Volio bih da znam”, promrmlja Khelben, ušutkavši ga pokretom ruke kako bi mogao čuti riječi pjesme. Stihovi koji su uslijedili nisu bili umirujući. Pjesma se doista temeljila na jednoj Danilovoj, a događaj na koji se odnosila odigrao se za vrijeme Harpstar ratova, mračnog doba od prije dva stoljeća. Khelben se pobrinuo za Danilovo obrazovanje u povijesti i znanju Harfista, no pjesma koju je Danilo napisao nije bila više od zakukuljene alegorije; riječi ove balade detaljno su opisivale bitke, imenovale mnoge Harfiste koji su poginuli u ratu i upozoravale na postojeću prijetnju od nekoliko preživjelih Malaugryma koji mogu mijenjati obličje po želji. Djelovalo je kao da je osoba koja je izmijenila riječi bila na licu mjesta, primijeti Khelben s rastućim osjećajem užasa. Nadmag pretraži svoje pamćenje, tražeći imena Harfista koji su preživjeli ta vremena i koji su još možda na životu. Možda je neki preživjeli iz tog pradavnog rata skrenuo s puta Harfista, toliko se izopačivši da je nadživio smrt kao leš. To bi objasnilo mnogo toga, jer bi izuzetno moćan nemrtvi čarobnjak bio u stanju zapovijedati čarolijom koja bi mogla promijeniti umove i sjećanja bardova. Balada je otvorila još jedan problem. Khelben je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi širenje balade o Laeralinoj nezgodi sa zlim artefaktom, no pjesma se nalazila svugdje, šireći sumnje i nepovjerenje. U Khelbenovom je životu bilo mnogo događaja za koje bi bilo bolje da ostanu u tajnosti, no činilo se da ih netko vrlo odlučno pokušava iznijeti na vidjelo. Iako je Khelbenovo podrijetlo bilo zabilježeno, a njegovo rodoslovlje otvoreno za sve koji su se htjeli raspitati, u biti je njegova povijest bila posuđena od nekog drugog. Malo ih je znalo njegovu stvarnu dob, tajne njegove prošlosti, ili doseg njegove moći. U stvarnosti, Khelben je mnogo manje kontrolirao waterdeepske poslove no što je to mogao, no malo bi ljudi u to povjerovalo kad bi sve njegove tajne izašle na vidjelo. Zadnja strofa balade Maskiranog Minstrela vrati njegove uznemirene misli natrag glazbi: Kao mahuna mlječike, čije sjeme daleko luta Na dahu vjetra, ili u rukama morskih puta, Kad sjeme pobjegne, mahunu ne možeš popraviti I kad se kapija otvori, ne možeš magiju opozvati, Zato pazi se onih koji tu kapiju mogu otvoriti

I Paklenih vrata utvrdu do naših obala pustiti. Krčma zapadne u duboku, zlokobnu tišinu. Povijest i legende bile su pune priča koje su poticale budnost protiv previše ponosne i previše moćne magije, a posljednji je stih balade sadržavao uobičajenu lozinku za propast. Svi su znali priču o Utvrdi paklenih vrata i ambicioznom čarobnjaku koji je otvorio kapiju prema Bezdanu. Vrazi, impovi i drugi opaki stanovnici nahrupili su na svjetlo, uništivši kraljevstvo i zadržavši se sve do današnjeg dana u Silverymoonu, gdje su napadali putnike i povremeno pokretali ratove. Opasnost od moćne magije koja pođe naopako bila je stvarna, a njezine posljedice su se mogle vidjeti i preblizu kući. “Istinaje, kažem ti”, ustrajalaje Myrna. Ovaj put joj se nitko nije suprotstavio. Duman položi ruku na Khelbenovo rame. “Na tvom mjestu, izašao bih kroz stražnja vrata.” ***** Wyn Ashgrove nastavio je pjevati, vodeći pustolove do sigurnosti sve dok nasip nije bio daleko iza njih, a prve zvijezde počele namigivati s neba. Danilo je prvi prekinuo tišinu punu strahopoštovanja. “Ovo je bilo nevjerojatno, što god bilo. Što je to bilo?” “Čar-pjesma”, šapne Elaith pored njega. Po prvi put vilenjakova je svilenkasta mirnoća djelovala potreseno, i on je zurio u minstrela s golim strahopoštovanjem. “Rijetka vilenjačka magija koja može začarati bilo koje stvorenje koje diše. Sad shvaćam kako se usuđuješ loviti zmajeve s tročlanom vojskom! Malo je vilenjaka koji imaju taj dar, a ja nikad nisam vidio boljeg od ovog.” Danilo dojaše bliže Wynu i upita: “Može li se umijeće čar-pjesme naučiti?” “Kao i kod svake vrste magije, potrebna je određena količina prirodnog dara”, odgovori vilenjak. “Također, kao i kod svake magije, čar-pjesma se uči kroz vježbu i proučavanje.” Danilo kimne, upijajući izrečeno. “Dakle, kažeš da to i ljudi mogu naučiti?” “Ne, ne kaže!” prasne Elaith, bahato podigavši glavu. Duboko udahne kao da će nastaviti, no njegov se uvrijeđeni izraz lica zaledi, pa nestane iza bezižražajne maske. Mjesečev vilenjak usmjeri svog konja na stranu i žestoko pojaše prema obali rijeke. Zaustavio se tek na čistini, pa pozvao ostale da postave logor. Začudo, Danilo je shvaćao Elaithovu reakciju. Imao je usađeno vilenjačko nepovjerenje prema ljudima i želju da svoju kulturu održi netaknutom. Elaith Craulnober bio je posljednji od drevne plemićke obitelji, rođen na Evermeetu i odgojen kao član kraljevskog dvora. Wynova ga je magija podsjetila na ono što je bio i rugala mu se zbog onog što nije bio. Danilo je to razumio, no čvrsto je vjerovao da može naučiti magiju vilinpjesme, bez štete po vilenjake. On se okrene Wynu koji je u tišini jahao pored njega. Zlatni se vilenjak nakrivio u sedlu iscrpljen od moćne čarolije koju je bacio. “Volio bih naučiti više o takvoj glazbi”, reče Danilo čeznutljivo. “Da li bi me htio podučavati?” Minstrel dugo nije odgovarao, pa Danilo nastavi: “Vjerujem da ne gajiš isto neprijateljstvo i ista uvjerenja kao naš prijatelj”, reče, kimnuvši prema Elaithu, koji je već upravljao plaćenicima pri izradi kruga za logorsku vatru, za kuhanje večere i odbijanje

grabežljivaca. Morgalla je radila pored Balindara, svojom sjekiricom izbijajući iveije s klada za potpalu. “Neprijateljstvo ne”, tiho će Wyn. “Ispričaj me.” S tim riječima vilenjački minstrel klizne sa svog konja i uputi se prema radnicima, prijateljskim tonom zazivajući Morgallu. Patuljčica zastane i podigne pogled, a sumnjičavost joj se ukaže na širokom licu. Tako ostavljen, Danilo zapanjeno trepne otvorenih usta. Wyn je bio savršeno uljudan otkad su se prvi put sreli, no značenje njegovih djela bilo je zapanjujuće jasno. Ako je morao birati između podučavanja čovjeka vilenjačkoj magiji ili trpljenja - u stvari, traženja - društva patuljčice koju je do tada izbjegavao, minstrel nije dugo razmišljao. “Pa, lijepo je biti opet na poznatom terenu”, Danilo će iskrivljeno samom sebi, dok se spuštao s konja. “Sva ona popularnost, poštovanje i odobravanje tamo u Waterdeepu su me počeli nervirati.”

Šest Do trenutka kad je večera počela cvrčati iznad vatre, opasnosti su močvare djelovale dalekima, zasjenjene možda veličinom zadatka koji je ležao pred njima. Koliko god su amfibijski svirači bili zastrašujući ipak su zmajevi bili najmoćnija bića na zemlji, a zeleni su zmajevi bili zli i nepredvidljivi. Možda baš usprkos opasnosti koja ih je čekala, članovi Glazbe i sakaćenja djelovali su odlučnima u namjeri da posljednju noć prije suočavanja pretvore u proslavu. Svježe ulovljena riba cvrčala je iznad vatre, začinjena biljem iz Danilove čarobne vreće - “Nikad nemoj putovati bez određenih udobnosti”, savjetovao je on Yanda, kuhara družine - a tartufi koje je Vartain pronašao ispod guštika od mladih hrastova dodani su riži koja se pušila u putnom kotliću. Dok su putnici jeli, Wyn je pjevao pjesme koje je prikupio tijekom godina putovanja među Sjevernjacima, narodima Moonshae otoka i desecima faerunskih zemalja. Morgalla je sjedila na kladi, nekoliko metara od vatre, žvačući putni kruh i ribu, dok je slušala Wynovo pjevanje. Doista se činilo da je vilenjakova pjesma sve opčinila. Dok je Danilo promatrao krug plaćenika, sumnja mu se uvuče u um. Budući da je Wyn bio u stanju začarati žabolika stvorenja, kakve bi učinke njegova glazba mogla imati na ljude? Da li bi ih moć vilenjakove glazbe mogla sve podvrgnuti njegovoj volji? Obrisavši prste o rupčić, Danilo se povuče u sjene izvan kruga vatrica koje su okruživale logor. Koliko god mu se nisu sviđale njegove sumnje, morao je biti siguran da Wynova magična sposobnost ne ugrožava misiju. Počne bacati vračku, jednostavnu čaroliju koja će otkriti korištenje magije. Wyn prestane svirati, a njegov oštar noćni vid probije sjene koje su krile maga. “Instrument je čaroban, pjesma nije”, reče on mirno. Vilenjak ustane i ispruži srebrni instrument. “Dođi. Probaj sam. Ovo je lira promjene i na zapovijed će preuzeti oblik bilo kojeg drugog instmmenta svoje veličine ili manjeg. Ali molim te, ne gajdi”, reče s laganim osmijehom. “To se podrazumijeva”, složi se Danilo vraćajući se u krug. Liru je uzeo s velikim zanimanjem; čuo je za takve instmmente, no još ni na jednom nije svirao. “Rebek, molim”, reče, a lira se odmah pretvori u dugoljast instrument kruškolikog oblika, koji je lagano podsjećao na lutnju, no svirao se kao violina s gudalom od konjske dlake. Danilo ponovo progovori, a rebek se pretvori u najneobičniju harfu za krilo koju je ikad vidio. Instrument je bio blijede boje naplavljenog drveta, a u drvu su bili pažljivo izrezbareni sitni morski prizori, zajedno s brodovima, sirenama i galebovima. Impresioniran, Danilo pruži magični instrument Wynu. “Glazba harfe mi je posebno draga, no ne znam je svirati”, reče Wyn čeznutljivo, gurnuvši harfu natrag Danilu u ruke. “Hoćeš li nam učiniti čast?” “Svakako”, glatko će Elaith, usta zaobljenih u uljudnom osmijehu. “Mali zadatak za nekog tko tvrdi da je Harfist i teži za sukobljavanjem s legendarnim zmajevima.” “Govoreć’ o legendama, vilenjak, tvoje ime sam čula nekoliko puta”, razgovorljivo će Morgalla. Nabode komad ribe lovačkim nožem zlokobna izgleda i nastavi: “Sam’ zašto te uvijek zovu zmijom u tim pričama. Zašto je to, je l’ znaš?” “Gujom”, ispravi je Vartain. “Zbog elegancije u borbi i brzine udara.” “Ak’ puže, tak’ mi je svejedno”, reče patuljčica slegnuvši ramenima. “Da odgovorim na tvoje pitanje, Wyn”, brzo će Danilo, “harfa je bila moj prvi instrument, iako je nisam svirao već godinama. Moj prvi učitelj bio je bard, izučen u stilu MacFuirmidh škole. Odlučno je zahtijevao da se stare pjesme izvode na instrumentu za koji su komponirane.” Danilo isproba žice i osjeti da mu se prsti još uvijek sjećaju glazbe. Nakon kratkog razmišljanja zasvira uvod u patuljačku baladu, staru pjesmu koju je naučio od barda posjetitelja iz

Utrummskog Konzervatorija u Silverymoonu. Bila je to tužna, ali dostojanstvena tužbalica za narodima i načinom života koji je polagano nestajao sa zemlje. Na Danilovo iznenađenje, Wyn Ashgrove zapjeva patuljačku pjesmu s iskrenim osjećajem. Ubrzo mu se pridruži i Morgalla, skladno pjevajući bogatim altom. Duboki tonovi njezina glasa pokrivali su otprilike isti raspon kao i Wynov visoki kontra-tenor i dva su se glasa skladno spojila u duetu. Dok je svirao, Harfist je sa strahopoštovanjem slušao pjevače. Vilenjakov je srebrnasti glas sadržavao ljepotu mora i zvijezda, dok je bogata, ženstvena snaga Morgallinog glasa izranjala iz zemlje i kamena: suprotnosti, možda, no zajedno su tvorile cjelinu. Posljednje note harfe izblijede, ostavivši nevidljivu sponu među pjevačima koju ni jedno od njih nije očekivalo. Njihovi se pogledi na tren spoje, pa se pomalo sramežljivo razdvoje. Morgalla duboko udahne i podigne oči prema Danilu. Na licu joj je bio prkosan izraz koji preraste u nevjericu kad je grupa počela pljeskati. “Ljepota, snaga i talent!” poviče Balindar, podigavši svoju limenu putnu šalicu u pozdrav patuljčici. “Morgalla, draga, imaš izvanredan glas”, reče joj Danilo. Ona slegne ramenima i skrene pogled. Wyn uzme svoj instrument od Harfista i pruži ga patuljčici. “Sviraš li, osim što pjevaš?” Ona šmrkne i ispruži ruke kratkih prstiju na pregled. “S ovima?” “Ima instrumenata, čak i žičanih, koji bi ti dobro pristajali”, reče Wyn. “Jesi li ikad čula za cimbal s čekićima?” “Čekići, veliš?” Patuljčica se zainteresirala unatoč samoj sebi. Vilenjak se lagano nasmiješi. “Više su kao žlice nego kao čekići, i pažljivije se udara nego po nakovnju, ali je zamisao ista. Pokazat ću ti.” Vilenjakova zapovijed promijeni harfu za krilo u malu drvenu kutiju, širu na jednom kraju i iskrižanu žicama. Wyn uzme dva mala batića i počne lupkati po žicama, pokazujući Morgalli način na koji su organizirani tonovi, a zatim zasvira dio melodije koju su upravo otpjevali. “Sad ti”, reče i pruži joj batiće. Patuljčica počne svirati, najprije oklijevajući, a zatim s rastućim oduševljenjem kako je pronalazila jednu melodiju za drugom. Instrument joj je savršeno odgovarao, jer je kombinirao patuljačku ljubav za udaraljke s Morgallinom čežnjom za melodijom. Majušni su batići pristajali njezinim rukama kao da su izrađeni po narudžbi. Danilo je slušao Morgallinu svirku sa zadovoljstvom, ali i s osjećajem krivnje. Patuljčica je od njega željela naučiti bardsko umijeće, a on je malo toga učinio da bi ispunio njezina očekivanja ili zaradio njezinu odanost. Dakako, nekoliko ju je puta pozvao da pjeva s njim, no previše je brzo prihvaćao njezino odbijanje i previše je bio zaokupljen drugim stvarima da bi se pitao što stoji iza njezina oklijevanja. Wyn Ashgrove se dokazao osjetljivijim i pažljivijim i Danilo mu je na tome bio zahvalan. Dan se nagne bliže Wynu i promrmlja: “Ovo je bilo vrlo ljubazno. Čini se da si je osvojio.” Vilenjak ne obrati pažnju na zadirkivanje. “Morgallina je ljubav prema glazbi očigledna; njezin talent možeš sam procijeniti. Trebalo joj je samo sredstvo i malo ohrabrenja. Što se tiče ostalih”, Wyn kimne prema plaćenicima, “ova će im glazba skrenuti pažnju s opasnosti koje nas čekaju.” Morgalla konačno zastane, uzdahnuvši duboko od čistog zadovoljstva. Glazba ju je toliko zaokupila da je zaboravila na ostale i od aplauza se zbunjeno prenula, pocrvenjevši. “Pokloni se”, savjetovao joj je Danilo smiješeći se. “Svakako netko s tvojim talentom zna cijeniti pažljivu publiku.”

“Davno je to bilo”, reče patuljčica iskrivljeno. “Ti sviraj, bard.” Osjetivši da je ne bi trebao gurati, Danilo uzme svoju lutnju i počasti pustolove bestidnom pričom o svećenici Sune - božice ljubavi i ljepote - koja je željela postati najozloglašenijom i najpopularnijom domaćicom u Faemnu. Svećenica je bila vrlo zadovoljna uspjehom dok joj rendžer u prolazu, nimalo zadivljen njezinom divljom zabavom, nije savjetovao da posjeti satire i nauči nekoliko lekcija iz raskalašenosti. Ona je to i učinila, na Sredljetnu noć, a ostatak je pjesme pričao o natjecanju između svećenice i satira u zabavljanju. To je bez sumnje bila najopscenija pjesma u Danovom širokom repertoam neukusnih pričica. Nakon što je društvo prestalo sa smijehom i bestidnim komentarima, Danilo odsvira potpuno različitu baladu. Bila je to povijesna priča o pradavnoj bici između ljudi i kraljice drow vilenjaka koja ih je porobila da rade u njezinim rudnicima. Otpjevao je tu staru pjesmu kako mu je prenesena u strogoj bardskoj tradiciji, u inat moći koja je začarala bardove i promijenila njihovo pamćenje povijesti. Wyn je lagano kimnuo glavom, shvaćajući i odobravajući Harfistovu gestu. Završivši, Danilo odloži lutnju i pozove Vartaina koji je sjedio izvan kruga osvijetljenog vatrom, žvačući komad sušenog mesa. “Na tebi je red, zagonetaču. Daj nam priču.” Vartain obriše prste o tuniku i stupi u krug. Njegovo je ćelavo tjeme odražavalo vatru kao mali brončani mjesec, a igra svjetlosti i sjene na njegovom licu istaknula je ispijene linije i istaknute crte. Morgalla gurne Danila i pruži mu komad papira. U nekom trenu tijekom putovanja nacrtala je Vartaina kao lešinara s pivskim trbuščićem. Danilo proguta hihot. “Ima jedna drevna priča iz moje domovine”, započne Vartain bogatim, pažljivo moduliranim basom, “o bogatašu koji je bio blagoslovljen s dva sina. Kao i svi, i on je ostario, i znao je da mu je preostalo još malo vremena. Pozvao je sinove i rekao im da ne može odlučiti koji će od njih biti njegov nasljednik. O tome će odlučiti utrka. Sinovi moraju krenuti sljedeće jutro do Kaddishta, gradića udaljenog nekih dvadesetak milja. Sin čija deva stigne posljednja postat će očev nasljednik. “Kad se drugog jutra sunce uzdiglo, pronašlo je dvojicu muškaraca već spremnih za utrku, odjevenih za putovanje na njihovim najboljim devama. Otac ih blagoslovi i poželi im sreću i utrka počne. Svaki je sin primijenio sve načine kojih se mogao sjetiti da ostane iza drugoga, a životinje su postajale sve nemimije i sunce je polagano zalazilo iza pustinje. Do kraja dana, njih su dvojica prešla manje od sto koraka! “Duboko uznemireni, braća su se sklonila u svratište. Naručili su vino i počeli raspravljati o svojim nevoljama. Obojica su se obogatila vlastitim radom i svaki je imao vlastite poslove i obitelji. Otac im je zadao zadatak kojem nisu vidjeli kraja. U pokušaju da dođu do nasljedstva našli su se u vrlo stvarnoj opasnosti da poginu u pustinji koja je ležala između svratišta i grada Kaddishta. Svoju su dilemu ispričali krčmaru. Nakon kratkog razmišljanja krčmar im je dao savjet u dvije riječi. “Sljedećeg jutra braća su se ponovo uputila prema Kaddishtu, no taj su put jahali što su brže mogli. Recite mi, dakle, kakav im je savjet dao krčmar?” Oko logorske vatre zavlada tišina, dok su suputnici razmišljali. Jedan za drugim slijegali su ramenima, priznajući poraz. “Dvije riječi su bile: Zamijenite deve”, reče Vartain. “Otac je odredio da sin čija deva stigne posljednja postaje nasljednik. Zbog toga, onaj koji tako pobijedi u utrci, dobit će i bogatstvo.” “Dobra priča”, prizna Suga. Suhonjavi plaćenik ispije iz limene čuturice i rukom obriše usta. “Meni su dobre zagonetke, oduvijek. Drugi najbolji način da provedeš hladnu zimsku noć!” “Zagonetke su mnogo više od toga”, strogo se suprotstavi Vartain. “U drevnim

vremenima bitke su se rješavale kroz izazove u zagonetanju i nasljednici kraljevstava su se tako birali. Kroz davanje ili rješavanje zagonetke može se baciti i magija.” Nakašlje se da pročisti grlo i nastavi učiteljskim tonom. “Postoje mnoge vrste zagonetki, pitalica, slagalica i misterija. Sve one izazivaju um, razvijaju karakter i vježbaju osobu da oštro promatra i da razmišlja jasno i precizno.” “Evo jedne dobre”, nastavi Šuga kao da Vartain nije ni progovorio. “Koliko polutana može pojesti trol na prazan želudac?” On naglasi pitanje glasnim podrigivanjem. Uslijedi nekoliko odgovora, a Šuga na svaki odmahne glavom. Konačno se okrene prema Vartainu samozadovoljno se cereći. “Oš’ ti probat’, zagonetaču?” Vartain podigne svoj kljunasti nos. “Jednostavne pošalice nemaju veze s umijećem zagonetanja.” “Jednog!” veselo odgovori Šuga. “Trol može pojesti jednog polutana na prazan želudac. Nakon prvog, želudac mu više nije prazan!” “Znam ja jednu!” dometne Orkoklop, mršavi strijelac koji je nadimak dobio zbog hrđave nijanse svojih prosjedih zalizaka. “Kak’ zoveš natjecanje između dva čarobnjaka?” “Taj znam”, reče Danilo “Bacačko sijelo.” Svi članovi kruga zastenju i na nadobudnog zagonetača poleti nekoliko putnih kolačića. Orkoklop izbjegne dobronamjerne projektile i naceri se. Vartain nije izgledao zadovoljno. “Ispričajte me, vjerujem da ću se povući”, reče kamenim glasom, pa ukočeno odmaršira do svoje slamarice i legne, okrenuvši leđa veseljacima. “Povući, a? Ne podnosi baš suparnike”, našali se Morgalla. Plaćenici prasnu u smijeh, presretni što se mogu nasmijati na zagonetačev račun. “Vrijeme je za pjesmu”, reče Danilo Wynu, kimajući prema Vartainovim ukočenim leđima. Koliko god bio inteligentan, zagonetač izgleda nije imao pojma o tome kako ga ostali doživljavaju. Sad, pomisli Danilo, nije vrijeme da ga prosvjetljujem. Možda će jednog dana razgovarati o tome s Vartainom, no zagonetaču je sad bilo potrebno svo samopouzdanje i koncentracija zbog izazova koji je ležao pred njima. I zato minstrel uzme svoju liru i zapjeva napjev o vilenjačkoj domovini, otoku ljepote, magije i mira. Tijekom prvog dijela pjesme Elaith se nasioni na stablo na rubu logora, s izvježbanom lakoćom vrteći među prstima mali bodež optočen draguljima. Dok je Wyn pjevao, četvrtasto je lice mjesečevog lica omekšalo, dobivajući gotovo čeznutljiv izraz. Na kraju pjesme Elaith uđe u krug osvijetljen vatrom. “Primijetio sam da nosiš kristalnu flautu, od vrste koja raste u pećinama divljih vilenjaka s Evermeeta”, reče on tiho, pokazujući prozimu zelenu flautu koja je visjela s minstrelovog pojasa. “Znaš li kojim slučajem neki od plesova s mačevima, slavnih na sjevernoj obali otoka? Duh Elmtreea, možda?” Umjesto odgovora Wyn izvuče flautu nalik na dragulj iz zaštitne vrećice i odsvira nekoliko tonova. “Da, to je ta”, zadovoljno reče Elaith. Vilenjak se okrene svojim ljudima. “Trebat ću vaše mačeve. Bodeže i noževe, također, molim vas.” Zbunjeni, plaćenici mu predaju svoje oružje. “S obzirom na društvo u kojem se krećem ovih dana, radije ću oba svoja mača zadržati unutar dohvata”, veselo će Danilo. “Ako ti je svejedno.” “Svakako”, uzvrati Elaith istim prijaznim tonom. “Nije da ti mnogo pomažu, naravno.” Morgalline se smeđe oči stisnu zbog uvrede upućene Danilu. “Taj vilenjak mi je počeo radit’ rupu na peti”, promrmlja ona promatrajući Elaith koji je slagao oružje u zamršenom obrascu križeva i krugova.

Završivši, kimne vilenjačkom minstrelu i zauzme mjesto u sredini obrasca. Wyn zasvira polaganu, lirsku melodiju. Mjesečev vilenjak zapleše, lagano koračajući između prekriženih mačeva, izmjenjujući pete i prste. Dok se Danilo divio vilenjakovoj lakoći, primijeti da Elaith nije dodao svoje oružje u obrazac. Kao i Danilo, vilenjak je nosio mač na svakom boku. Na jednom od njih Danilu je nešto bilo poznato. Harfistove se oči skupe kad je shvatio prirodu oružja koje je nosio lopovski vilenjak. Bila je to mjesečeva oštrica, drevni vilenjački mač koji je prelazio s generacije na generaciju. Mjesečeva je oštrica mogla prosuditi karakter i radije bi uspavala svoju magiju nego da dođe u ruke nevrijednom nasljedniku. Danilo je znao da Elaith posjeduje takav mač koji ga je odbio i time stvorio sjeme koje je urodilo životom punim izdajstva i zla. Zašto bi ga vilenjak sad nosio? Dok je glazba postajala sve brža, Danilo je premetao to pitanje po glavi. No, vilenjakov je ples privlačio oko zbog neobične mješavine elegancije i prijetnje. Njegovo blijedo lice postalo je napeto i usredotočeno dok se okretao i skakao u tempu s pjesmom kristalne flaute. Srebma mu je kosa blistala u svjetlu vatre, a on je sam djelovao kao da se pretvorio u prelijepo i smrtonosno oružje. A tada, vilenjak udari čizmom, šaljući jedan bodež visoko u zrak. On se spusti u spirali kao zvijezda padalica, odražavajući svjetlost dok se preokretao. Vilenjak ga lako uhvati i ponovo ga odbaci u zrak. Ritam se ubrza, a Elaith počne odbacivati oružje u let jedno po jedno. Skačući i izmičući se, izbjegavao je oštrice koje su padale, neke hvatajući, a nekima dopuštajući da padnu u obrascu koji se neprestano mijenjao, prije no što bi ih opet odaslao u zrak spretnim trzajem zglavka ili čizme. Bila je to zadivljujuća predstava umijeća i spretnosti i Danilo se zatekne kako promatra suspregnutog daha, dok mu je srce udaralo sve brže. Elaith je bio savitljiv i elegantan kao guja po kojoj je dobio ime i isto toliko brz. Flauta zazvoni u konačnoj noti i ples završi. Elaith je stajao u savršenom krugu od oštrica, ruku podignutih prema zvijezdama, blistave srebrne kose i četvrtastog lica preplavljenog ekstazom. Oko vilenjaka se zadržala magija, a svaka je oštrica blistala intenzitetom koji nije dolazio od svjetlosti zamirućih logorskih vatri. Danilo je sa strahovitom sigurnošću znao da je vilenjakov ples sadržavao snagu rituala. Sam je Elaith bio vod za tajanstvenu vezu između zvijezda i čelika. Taj mu uvid zatreperi u umu i nestane prije no što ga je mogao uhvatiti i preispitati. Danilo ponovno shvati koliko slabo razumije vilenjake. S tim saznanjem pojavi se i ubod tuge i čežnje koju nije mogao imenovati. Družina ispusti zajednički uzdah strahopoštovanja i olakšanja. Prigušeni razgovori zapodjenu se u malim grupama i nitko ne krene po svoje oružje. Bilo je jasno da te noći više nitko neće nastupati. Elaith ode iz kruga, teško dišući zbog napora uloženog u mistični vilenjački ples. Podigavši čuturu s vodom, protrese je i shvati da je gotovo prazna. Vilenjak ispije i osvrne se, tražeći drugu. Danilo posegne u svoju vreću i izvadi malu srebmu bocu. “Elverquisst”, reče tiho i pruži je vilenjaku. Elaith se oštro zagleda u Harfista, kao da se pita razumije li čovjek svoju gestu. Rijetko je vilenjačko piće bilo dijelom mnogih vilenjačkih rituala i proslava, a ponuditi ga sada, nakon vilenjačkog plesa, bio je izraz poštovanja koliko i dar. To je Danilo naučio od Arilyn, jer je ona s njim podijelila ritualni pozdrav ljetu i opisala mu druge rituale koji su elverquisst činili proslavom, a ne samo pićem. Elaith prihvati bocu kimnuvši glavom. Izlije nekoliko kapi na zemlju i polako otpije, uživajući u destiliranoj esenciji ljetnog voća i vilenjačke magije. “Dobro nogatanje, vilenjak”, pohvali ga Morgalla. Riječi su patuljčice razbile auru smirenosti i misterije koja je okruživala mjesečevog vilenjaka. On sjedne nasuprot Morgalli i zagleda se u nju kao što bi netko proučavao neobičnu

životinju koja mu se tajanstveno pojavila u dvorištu iza kuće. “Kako to da si se toliko udaljila od klana i ognjišta?” upita. “Vaš se broj smanjuje, a patuljačkih je žena toliko malo, pa bih mislio da ćeš biti kod kuće, ispunjavajući svoju dužnost i rađajući male rudare.” “Pazi kako joj se obraćaš”, reče Danilo prigušenim glasom. “Gospa patuljčica nije krava muzara.” Morgalla uperi svoje smeđe oči u Elaitha. “Izgleda da ni vilenjacima ne ide baš najbolje. Puno polu-vilenjaka šeta okolo, a vidim da ih je većina od vilenjačke majke i oca čovjeka. S vašim ženama je sve u redu, to bar znamo.” U Elaithovim je očima nešto zatreperilo u odgovor na tu uvredu, a snalažljiva patuljčica, ugledavši to, uputi mu smrtonosan udarac. “A i ti mi se javljaš. Nisam vid’la nijedno derište sa šiljatim ušima da te prati okolo.” “Ustvari”, blago će Elaith, “Narod drži svoju djecu podalje od patuljaka i goblina dok ih ne nauče razlikovati. Budući da su vilenjaci izuzetno inteligentna rasa, u stanju smo uočavati te sitne razlike nakon, recimo, dvadeset ili trideset godina prakse.” Morgalla polagano ustane. Svjetlost vatre blistala je s mača s dvije oštrice i drška sjekire od ulaštenog drveta, istaknutih na njezinom pojasu. “Izazivaš, vilenjak, a ne bi trebao. Mi koji rudarimo zemlju imamo izreku: ‘Pazi što smatraš granitom.’” “Il’ ćeš požalit”, promrmlja Danilo, u nadi da će razbiti napetost koja je zavladala između dvoje boraca. Ni Morgalla ni Elaith ne obrate pažnju na njega. “Jako zgodno”, reče Elaith, kimnuvši prema Morgallinoj sjekirici. Njegov je ton podcjenjivao i oružje i nositelja. Njezin pogled otvrdne. “Prva i zadnja zgodna stvarčica koju je mnogi ork ikad vid’o, ak’ me shvaćaš.” “Ustvari, patuljačka suptilnost mi uglavnom izbjegne”, odvrati vilenjak, sarkastično poput noža. Danilo spusti ruku na rame ljutite patuljčice. “Komadanje vilenjaka u mamac za ribe je vrlo primamljiva pomisao, priznajem. Imam bolju zamisao: nacrtaj ga umjesto toga.” Morgalla polako kimne, zureći nekoliko trenutaka u Elaitha. Smeđe joj oči bljesnu i ona posegne za svojim drugim oružjem: ugljenim olovkama. Patuljčica se smjesti na cjepanicu udaljenu nekoliko koraka i počne crtati. “Postajemo pravi diplomat, zar ne?” hladno reče Elaith. “Ako čekaš da ti zahvalim zato što si spriječio bitku, očekuje te duga, tiha noć. Nije mi potrebna zaštita od obične patuljčice.” Danilov je osmijeh sadržavao tračak ironije. “Morgallaje više od obične, no pustimo to sada. Tvoja je borbena vještina legendarna; previše te cijenim da bih gledao kako se razbacuješ svojim talentom protiv tako nevrijednog oružja kakvo je Morgallina sjekira.” Nakon nekoliko trenutaka, Harfist odšeće do Morgalle i ispruži ruku. Ona mu preda papir. Na njemu se nalazio na brzinu skiciran obris koji je prikazivao uzorak drevnih naroda Moonshae otoka, u kojem su krugovi bili prepleteni tako da se nije mogao otkriti ni početak ni kraj. Međutim, Morgallin se uzorak razlikovao od svih koje je Dan ikad vidio u ilustriranim tekstovima. Upletene zajedno među povezanim krugovima nalazile su se dvije stvari: dugačka, vitka guja s vilenjačkim ušima i Elaithovim crtama lica i beživotan, mlitav mač s mutnim mjesečevim kamenom na dršci. Harfist podigne pogled s papira, zapanjeno zureći u patuljčicu. Ponovno je vidjela više no što bi joj oči mogle reći. Danilo bez komentara pruži crtež Elaithu. Vilenjak ga prihvati u tišini, a bezizražajno mu je lice bilo blijedo kao smrt. “Kao što vidiš”, tiho će Dan, “njezina umjetnost ima opasniju oštricu nego njezina sjekira.”

“A?” zapišti Morgalla, očigledno ozlovoljena zbog insinuacije. Ona izvuče oklevetano oružje iz pojasa i zamahne njime. “Mogao bi se obrijati s ovom sjekirom, bard!” U odgovor, Danilo pomiluje gotovo nevidljivu crvenu bradu na njezinom obrazu. “Kao i ti, gospo patuljčice, kao i ti.” “Hee, hee”, zahihoće ona, zadovoljna kao i bilo koji dječarac u pubertetu koji se divi svojoj prvoj bradi. U zajedničkom smijehu koji je zazvonio kroz družinu, nitko osim Danila nije primijetio da je Elaith kliznuo od vatre. lako je Harfist pobijedio u ovoj rundi, u njegovim sivim očima nije bio trijumf, nego zbunjenost. ***** Zvijezde su poškropile nebo iznad vile gospe Thione, a u potpuno zatvorenom dvorištu rijetko noćno cvijeće širilo je mirise u toplu ljetnu noć. Fontana je tiho plesala u sredini dvorišta, zaklonjeni luk od vinove loze nagoviještao je ukradene poljupce, a sjenica s mekim jastucima pozivala je na duge sastanke. Glazba harfe ispunjavala je zrak. Ipak, žena nagnuta nad njezinim žicama, u svom srcu nije imala mjesta za romantiku. Jedina strast koja joj je još preostala bila je pravda. Bol joj je grčila ruke i Gamet prekine pjesmu uz frustriranu kletvu. Od dana kad je pribavila harfu Jutarnju ševu od zmaja mučila se da zagospodari njezinim moćima. Ona je bila izobraženi mag i mogla je bacati magiju i kroz čarolije i kroz pjesmu. Artefakt kao vilenjačka harfa posjedovao je mnogo vlastite magije i ona je razvila čaroliju koja će joj dati do sedam moći. Dosad je uspjela zadobiti samo četiri, a i s njima je nesigumo rukovala. Greška nije bila u čarobnjaštvu već u slabom sviranju. Ona ponovno prokune Harfiste zbog onoga što su postali, i zbog onoga što je ona postala u njihovoj službi, i Khelbena Arunsuna zbog njegove uloge u tome. Glasnici, putujući čuvari povijesti i tradicije već odavno nisu bili dijelom organizacije Harfista. Odvojili su se prije mnogo godina, ne želeći kompromitirati svoju neutralnost služenjem ciljevima Harfista koji su postajali sve više politički. Nakon toga, bardski su koledži, nekad bastioni vrsnoće, počeli propadati i nestajati u sjećanje. Harfisti nisu mnogo poduzeli da bi to spriječili. Zapošljavali su ih Elminster i Khelben u ratovima i obrani trgovačkih putova. Da, mnogi su Harfisti još uvijek bili bardovi, no ti su bardovi većinom bili ratnici i doušnici koji su slučajno svirali ili pjevali. Nekoć častan naslov ‘bard’ sad je mogla dobiti bilo koja budala koja je znala jodlati kakav seoski napjev. Prestiž i moć bardske umjetnosti su propali i mnogi su ljudi bardove smatrali tek malo boljima od putujućih lopova. Bardovi, nekoć savjetnici kraljevima i kraljicama, sad su kao sluge jeli u kuhinji, u stankama između sviranja plesnih melodija. To Gamet nije mogla oprostiti. A nije mogla ni zaboraviti kad su se njezine vlastite ruke ukočile od godina borbe i bacanja čarolija u ime Harfista. Njezina je posljednja bitka za Harfiste bila u Harpstar ratu protiv stvorenja iz druge ravni. Jedan stari druid pronašao ju je teško ranjenu i napuštenu u konfuziji bitke, jer su mislili da je mrtva, i njegovao dok nije ozdravila. Kad se Gamet oporavila i ponovno počela pjevati i svirati, druid je prepoznao njezin dar za čar-pjesmu i upoznao ju je s malom družinom šumskih vilenjaka. Iako je bila poluvilenjakinja, šumski su je vilenjaci prihvatili i uvježbali njezin talent. Gotovo je dvije stotine godina Gamet živjela među njima, i dok joj je moć

rasla, rasla je i njezina odlučnost da dokaže Harfistima da glazba nije sila koju se smije olako shvatiti. Šapat svile prekine čarobničine mračne misli. Gamet podigne pogled. U luku živice stajala je gospa Thione. Te je večeri plemkinja bila odjevena u haljinu od pripijene ljubičaste svile, pokrivenu s tunikom od prošivenog satena. Kosa joj je bila zauzdana baršunastom mrežicom, a fine su joj orlovske crte bile mirne i samozadovoljne. “Kako je u gradu?” upita Gamet, masirajući bolne ruke. “Jadno, zahvaljujući tebi”, veselo odgovori Lucia Thione. “Tvoja glazbi naklonjena čudovišta love farmere i putnike. Trgovački su cehovi, kao i Lordovi Waterdeepa, unajmili plaćeničke družine da se bore protiv tih čudovišta. Čak i uz te mjere predostrožnosti, bit će mnogo manje ljudi na Sredljetnom sajmu. To je uzrok mnogih rasprava i nezadovoljstva trgovaca i prodavača. Propast usjeva donijela je teškoće, no za one koji si mogu priuštiti visoke cijene, proizvodi i roba dolaze putem mora.” “Teškoće?” ponovi poluvilenjakinja. “Što bi onda bila katastrofa?” Lucia zastane. “Prekid trgovine.” “Ah, Waterdeep.” Gametin je osmijeh bio nesmiljen. “Dobro onda, pobrini se za to.” “Pazi kako mi se obraćaš”, napeto reče plemkinja. “Ne primam zapovijedi kao nekakva sluškinja.” “Naravno da primaš. Ti služiš Vitezovima od Štita, a oni su me uvjerili da ćeš surađivati u mom planu da skinem Khelbena Amnsuna s vlasti.” “Tako si rekla. Kako da znam je li to istina?” upita Lucia. Gamet izgovori ime i žena problijedi. Čarobnica je imenovala Viteza visokog položaja i mračnih moći, čovjeka kojem je sama Lucia odgovarala. “Šalje ti pozdrave”, opušteno doda Gamet. “Pojačat ćemo svoje aktivnosti protiv grada”, nastavi ona. “Imam nešto utjecaja kod lokalnog morskog naroda - iznenadila bi se da znaš koliko glazbe i nezadovoljstva leži ispod mora. Također, uklonit ćemo još nekoliko Lordova, kako bismo povećali pritisak na Khelbena Arunsuna i njegove moćne suradnike. Daj lordu Hhuneu imena tri manje poznata Lorda. Iako su Hhuneove metode grube, on ima načina da brzo riješi problem.” “Hhune je još u gradu?” upita Lucia, ne mogavši prikriti zabrinutost u glasu. Hhune nije skrivao svoju ambiciju, a ništa ga ne bi više zadovoljilo nego da preuzme Lucijino mjesto u Waterdeepu. Gamet postrance pogleda plemkinju. “Što s tim? Tvoj je nadređeni rekao da mogu koristiti sve resurse pod njegovom komandom. Hhune je vođa ceha u svojoj zemlji, i spretan je kod organizacije i regrutiranja. Naredila sam mu da pokuša uspostaviti lokalne cehove za waterdeepske lopove i ubojice. Nije vjerojatno da će uspjeti, no to Lordovima Waterdeepa daje još jednu stvar oko koje moraju brinuti. No, koja imena Lordova ćeš dati Hhuneu?” Ne oklijevajući, Lucia Thione imenuje tri poslovna suparnika, ne znajući, niti brinući da li bilo tko od njih sjedi među Lordovima Waterdeepa. “Dobro.” Gamet zadovoljno kimne i ustane sa stolice. U odgovor na poziv koji plemkinja nije mogla čuti, njezin konj dokaska iz udaljenog kuta Lucijina vrta. Čarobnica pričvrsti svoju harfu za sedlo i uzjaše. “Moram na nekoliko dana otputovati na sjever. Tamo ću dobiti još jednu moć koju mogu koristiti protiv Khelbena Amnsuna, a putem ću se riješiti još jednog waterdeepskog Lorda. Ostavljam grad u tvojim sposobnim rukama i očekujem da će sve biti u redu kad se vratim.” Luciji zastane dah kad se bijeli pastuh uzdigao ravno u nebo. Kao mala kometa, bljesnuo je prema sjeveru. “Asperii”, šapne, shvativši donekle raspon čarobničine moći. Odjednom, Gametine su posljednje riječi zvučale manje kao kompliment, a više kao upozorenje.

***** Središnja vatra za kuhanje se polagano gasila i, jedan po jedan, članovi Glazbe i sakaćenja povlačili su se od nje, omatajući se u ogrtače ili putne pokrivače. Uskoro, jedini su zvukovi bili pucketanje vanjskih vatri, udaljeno cvrkutanje insekata i šuštanje lišća dok se Orkoklop penjao na obližnji hrast, preuzimajući prvu stražu. Morgalla, također na straži, klizne među sjene. Sjedeći sam, Danilo je lijeno bacao kapice žira u umiruću vatru, pokušavajući se ne sjećati drugih noći provedenih pod zvijezdama, kad mu je jedini sudrug bila tvrdoglava, nerazumna, šutljiva poluvilenjakinja-ubojica. To su bila, mozgao je čeznutljivo se smiješeći, najbolja vremena koja sam doživio. Nikad se mladić nije osjećao toliko sam kao tog trena, okružen plaćenicima koji su hrkali. Prvi je put shvatio Khelbenovu brigu zbog bliskog partnerstva koje je iskovao s Arilyn. Ovako ili onako, Harfisti su uglavnom na kraju radili sami. Uzdahnuvši, Danilo posegne u čarobnu vreću o svom pojasu i prekopa je, tražeći knjigu čarolija koju mu je pripremio ujak. Ako sve bude prema planu, već sljedećeg popodneva suočit će se sa zmajem Grimnoshtadranom i htio se pripremiti što bolje može. Dah zelenog zmaja bio je oblak otrovnog plina. Nadao se da ga je Khelben naoružao čarolijom koja može stvoriti zaštitne sfere. Međutim, knjiga je sadržavala samo jednu čaroliju, koja se razlikovala od svih koje je dotad vidio. Danilo je prouči s rastućim uzbuđenjem. Na lijevoj su strani stranice bile ispunjene uredno ispisanom glazbom: jednostavnom, uzvišenom melodijom i osnovnom notacijom za pratnju lutnje. Na desnoj strani nalazilo se nekoliko redaka objašnjenja, a zatim i riječi pjesama, ispisane drevnim runama. Ova je čarolija koristila glazbu kao govornu komponentu, dok je pratnja lutnje oblikovala potrebne geste rukama. Rezultat je bila čarolija nalik vilenjačkoj čar-pjesmi koju je koristio Wyn. Osim primjene na sutrašnji sukob, čarolija je fascinirala Danila jer je sugerirala način spajanja njegove obuke u umijeću magije s njegovom iskrenom ljubavlju prema glazbi i tradiciji, te njegovom trenutnom ulogom barda. Kao i sve ostale zadatke u službi Harfista, Danilo je zadatak pronalaženja zmajevog svitka dobio od ujaka. Više od dvije godine mladi je mag blisko surađivao s Arilyn, uživajući u izazovima koje mu je pružala i znanju da se njihove neskladne vještine udružuju u jedinstvenu cjelinu, no većinom je slijedio njezino vodstvo i reagirao na situacije koje je ona birala. Zauvijek će cijeniti to vrijeme koje proveo s poluvilenjakinjom i jedan dio njega će se i dalje nadati da ono još nije završilo. Međutim, prvi je put Danilo uvidio put koji bi mogao pratiti sam, koji bi sam mogao stvoriti. Ako ova čarolija nije jedinstvena, možda bi mogao naučiti magiju vilinpjesme kojom je rukovao Wyn! Danilo ustane i odnese knjigu s čarolijom do udaljenog dijela logora, gdje je Wyn Ashgrove sjedio zureći u stabla, zadubljen u misli. Unatoč minstrelovom ranijem odbijanju, Danilo je osjećao da mora istjerati na čistac pitanje čar-pjesme. “Elaith je rekao da malo vilenjaka posjeduje magične vještine kao što su tvoje. Nedostaje li sposobnosti, ili učitelja?” Wyn se iznenadi zbog neočekivanog pitanja, no promisli o njemu. “Vjerujem da mnogo više vilenjaka ima sposobnost no što ih primi obuku. Ja sam rođen u obitelji glazbenih učenjaka,

pa su moji talenti prepoznati rano, a metode za njihov razvoj su bile pri ruci. Možda drugi nisu te sreće.” “Kad bi se takve čarolije zapisale, možda bi mnogo više naroda tvoje rase moglo naučiti to umijeće”, ustvrdi Danilo, prstom tapkajući po knjizi čarolija. Pruži je vilenjaku na pregled. “Na taj način, mogli bi kombinirati magično umijeće i bardsku obuku.” “Te dvije vrste magije nisu kompatibilne”, čvrsto će Wyn, gurajući mu knjigu natrag u ruke. Ustane, jasno pokazujući da je razgovor završen. U tom trenu Morgalla izroni iza grma, otirući komadiće lišća s ramena s izrazom mrkog gnušanja. Patuljčica nije djelovala nimalo postiđeno što se otkrila kao prisluškivač. “Ne bi se htjela s tobom svadit’, bard, ali slažem se s vilenjakom. Magija je fina i dobra za oružje i kleričke molitve, al’ ne mješaj glazbu u nju”, odlučno reče. Danilo nije ni pokušavao raspravljati s patuljčicom, i, budući da su mu njezine riječi prizvale na um neodgovoreno pitanje, skrene temu na druge stvari. “Govoreći o čarobnom oružju, kako si znala što je Elaithov mač, da si ga mogla onako nacrtati?” Morgalla slegne ramenima. “Čula tvoju priču o vilinženi i mjesečevoj oštrici, ne? Kak’ je mač povezan s vilenjakom koj’ ga nosi.” Ona uperi svoj štap s glavom lude u točku iza Danila. “Ak’ to je istina, tvoj vilenjak ima problem: nem’že koristit’ mač, nem’že ga se r’ješit’.” Danilo se okrene i nađe se gotovo licem u lice s Elaithom. Vilenjak baci pogled na otvorenu knjigu čarolija u njegovim rukama. “Još salonskih trikova?” reče s prezirom. “Pripremam se za sutra”, tiho će Danilo. “Moglo bi biti pametno imati plan u slučaju da naš veliki zeleni prijatelj ne ispoštuje svoju stranu pogodbe.” “Tako je”, složi se Elaith, pa se, prekriživši ruke, zanjiše na petama kao da promišlja o čovjeku ispred sebe. “Naravno, shvaćaš da, ako tvoj zmaj želi biti pronađen, on će naći tebe. Zeleni se zmajevi ne stapaju sa šumom samo izgledom. Vrlo ih je teško pronaći i gotovo nemoguće uhvatiti u zasjedu. Ne možemo se razdvojiti i tragati za njim, jer ako zmaj prvo sretne grupu koja ne može odigrati njegovu igru sa zagonetkom, zvijer bi mogla biti neraspoložena da sasluša izazov zagonetke od druge grupe.” Danilo polagano kimne. “Što predlažeš?” “Neka zmaj dođe k tebi. Rano ćemo krenuti i putovat ćemo na sjever, prema planinama. Tamo negdje je zmajeva jazbina, skrivena u Beskrajnim špiljama. Znam za jednu malu čistinu nedaleko od jazbine. Pošalji mu izazov - možeš otpjevati onu prokletu baladu, na primjer. Ako te zmaj ne čuje, šuma je prepuna stvorenja koja će brzo prenijeti tvoju poruku. Zatraži svitak od zmaja, zajedno s nečim čime ćeš nagraditi ljude. Škrinja sa smaragdima će biti sasvim dovoljna.” “I ja mislim”, promrmlja Danilo. “Bilo bi bolje sukobiti se s Grimnoshtadranom s malom grupom. Zmaju se možda neće svidjeti ako kreneš na njega s čitavom družinom.” “Mislio sam ići sam, osim Vartaina.” “Sad moraš razmišljati i o partneru”, podsjeti ga Elaith. “Ako se želiš ubiti, budi ljubazan i napravi to na svoj račun. Da, Vartain će ići da odgovori na zagonetku, no moraš uzeti bar još minstrela. Čar-pjesma je moćno oružje.” “Ne Wyna”, čvrsto će Danilo. “Nikako ne idu vilenjaci. Zeleni zmajevi vas, narode, smatraju delikatesom, a Grimnoshtadrano je možda baš raspoložen za užinu.” “Imaš pravo”, zagunđa mjesečev vilenjak. “Čarpjevač će ostati van vidokruga.” Pogled mu padne na Morgallu, koja je slušala s izrazom osobe navikle na ratne savjete. “Ipak, možeš uzeti patuljčicu sa sobom, ako treba nahraniti zmaja.” “Sumnjam da bih je mogao zadržati”, reče Danilo, primijetivši ratnički sjaj u njezinim očima, “i ne zavidim ničemu što bi je moglo pokušati pojesti.”

“Tak’ je”, složi se Morgalla. “Al’ šta ak’ zvijer ne ispoštuje svoj dio pogodbe?” “Ako se naš veliki zeleni prijatelj ogluši”, odgovori Danilo, “izazvat ću ga na sljedeću zagonetku. Zagonetka je ustvari čarolija koja bi ga dovoljno dugo trebala zadržati da možemo pobjeći.” Elaith je djelovao sumnjičavo. “Bilo bi bolje da povedeš čarpjevača.” “Možda. Zanima me, Wyn”, opušteno će Danilo. “Oni močvami svirači bili su omanji. Jesi li ikad probao začarati nešto veće od djevojke u krčmi?” “Zmaja ne”, prizna Wyn s laganim sjajem u zelenim dubinama očiju, “ali sam neko vrijeme živio među Sjevernjacima i otkrio sam da su njihove žene vrlo prijemčive. Je li to dovoljno?” “Dovoljno blizu”, prizna Danilo, iznenađeno se nasmijavši. Provodeći vrijeme s Arilyn naučio je da je vilenjački humor najčešće suh i suptilan; Wynov je komentar djelovao nekarakteristično lascivno, no vilenjakova je procjena sjevernjačkih žena - čije su obilne draži cijenili oni ambiciozni i atletski nastrojeni - bila vrlo prikladna. “Ako čarolija ne uspije - a iskreno, lorde Thann, moramo razmotriti tu mogućnost - imam prašak koji će zapaliti zmajev oblak otrovnog plina”, reče Elaith, podigavši mali cilindar. “Ako zvijer otvori usta pripremajući se za napad, ovo ubacimo unutra. Rezultat nalikuje paležu u dućanu alkemičara. Eksplozija će ošamutiti stvorenje i dati nam vremena za bijeg.” ‘“Ko će se približit’ dovoljno da ubaci? Imaš ti tak’ dobru ruku, vilenjak?” upita Morgalla. “Vartain će se za to pobrinuti”, odgovori Elaith. “On je majstor za zračni pištolj.” “Nije čudo”, suho će Danilo. “Taj ima više zraka u sebi od sjevernog vjetra.” “Stvarno”, reče odmetnuti vilenjak, za promjenu se slažući s njim. Patuljčica odgovori prezimo šmrknuvši. “Kad vas dva počnete skup’ pjevat’, vrijeme je da se ide spavat’. Možda ujutro budete opet svoji, pa se budete opet grebli.” “Kasno je”, složi se Wyn, i njih dvoje se upute do udaljenog dijela logora, ostavivši Dana i Elaitha same s njihovim neugodnim savezom. “Gdje si nabavio taj eksplozivni prašak?” oprezno upita Harfist. Vilenjakov se put previše približio njegovom, a ono što je znao o Elaithu nije ni pod kojim okolnostima ulijevalo mir u dušu. “Jesi li planirao susret sa zmajem?” “Ne, ali moj me put doveo blizu njegovoj jazbini. Vartain je to smatrao mogućim, pa je predložio da se pripremim”, odgovori vilenjak naizgled iskreno. “Dalekovidan momak, zar ne?” zadivljeno će Danilo, praveći se da uzima vilenjakov odgovor zdravo za gotovo. “Je li doista toliko dobar koliko kažu?” “Jest, a isto je toliko i nepodnošljiv”, progunđa Elaith. “Nikad ga nisam zatekao u pogrešci, a on ne oklijeva pohvaliti se tom činjenicom.” “Skroman tip, nema što.” “Čuo si ga kod vatre. Vartain je čvrsto uvjeren u vlastitu nadmoćnost i pretjerano ponosan na svoje tradicije.” “Da”, suho odgovori Danilo. “Za trenutak me podsjetio na vilenjaka.” Elaithove obrve iznenađeno polete u vis. “Točno”, prizna, ne bez humora. Budući da je vilenjak djelovao neuobičajeno pristupačno, Danilo odluči izvući neke informacije iz njega. Međutim, nije bio siguran je li mu motiv da iskoristi neočekivano drugarstvo ili da ga uništi. “Govoreći o vilenjacima i tradicijama i tako dalje, onaj ples s mačevima je bio nevjerojatan. Tijekom plesa zamijetio sam da nosiš svoj nasljedni mač. Budući da ti to nije navika, pitao sam se zašto si ponio mjesečevu oštricu sa sobom.”

Krhko primirje rasprši se istog trena. “To nije tvoja briga”, hladno reče Elaith, pa se okrene na peti i tiho nestane u mrak. ***** Kad je noć izblijedjela pred prvim srebrom jutra, Texter Paladin nastavi svoje usamljeničko putovanje. Iako je bio odan gradu Waterdeepu i revan prema svojim dužnostima kao jedan od njegovih tajnih Lordova, Texter nije mogao dugo izdržati unutar zidina. Često bi izjahao sam u divljinu kako bi obnovio svoj zavjet Tyru, bogu pravde kojem je služio. Tišina bi mu pročistila um i omogućila mu da posegne unutar sebe u potrazi za snagom, a teški su izazovi puta stavljali na kušnju i tesali njegove viteške vještine. Njegova su mu putovanja također omogućavala da služi gradu izviđanjem situacije u Sjevernim zemljama. Situacija sjeverno od Waterdeepa bila je još gora no što se Texter bojao. Sa visokog položaja na sedlu svog ogromnog ratnog konja, paladin prouči uništena polja oko sebe. U ovo doba godine, drugi urod sijena već bi trebao biti viši od pojasa, no njegov je konj stajao između zakržljalih izdanaka i trnjaka. Ovo polje, koje je ležalo vrlo blizu divljini, bilo je posađeno za krmu, no ista je priča bila i sa usjevima za hranu, posađenim bliže sigurnosti farmerskih sela. Mnogo je dana Texter jahao kroz prizore uništenja, i primijetio je neobičan obrazac. Usjevi su uništeni svuda oko grada, no kako je jahao prema sjeveru, oštećeno se područje sužavalo. Štogod - ili tkogod - uzrokovao pošast, ostavio je jasan i naizgled hotimičan put. Ostavivši uništeno polje iza sebe, Texter krene na sjever, prema prvim zakržljalim stablima koja su označavala početak šume. Dok je jahao prema rijeci Dessarin, primijetio je da je čak i šuma poharana duž tog tajanstvenog puta. Paprat se osušila, mahovina je pocrnjela na oborenim stablima, a obližnje je drveće bilo jezovito tiho, bez cvrkuta ptica ili šuškanja male divljači. Ženski vrisak odjekne iza malog brežuljka. Texter potjera konja u galop i pojuri u smjeru zvuka. Potjeravši konja preko vrha brda, ispod sebe ugleda i rijeku i izvor vriska. Pored obale rijeke, dva su se sivo-zelena orka poigravala s mladom ženom. Odložili su oružje i dobacivali je jedan drugom u okrutnoj igri hvatanja. Oči su im sjale crvenim svjetlom od odbljeska prvih zraka sunca, a kljovasti su im zubi blistali u perverznom oduševljenju zbog ženina straha. Texter izvuče mač i zaleti se niz brdo. Tutnjava kopita moćnog konja zatrese tlo, i zapanjeni orci odbace ženu i skoče po svoje oružje. Prvi zgrabi sjekiru i zakotrlja se na noge na vrijeme da dočeka Texterov prvi zamah. S tim udarcem, paladin mu odsiječe glavu koja odleti u rijeku i nestane nizvodno u bujici. Drugi ork zaleti se preko tijela svog palog brata, visoko držeći buzdovan sa šiljcima. Texterov pastuh, naučen na bitku, spretno uzmakne pred zamahom, a paladin udari tupom stranom oštrice, dohvativši orka preko gubice i zakovitlavši ga od sebe. Texterov mač zareže i proreže sivu kožu orkovih grudi, od čega polete čuperci grube dlake. Njegov posljednji ubod pronađe srce stvorenja i ork se potrbuške sruši na krvavo tlo. Texter sjaše i priđe ženi koja je plačući ležala stisnuvši se u sebe. “Smirite se, gospo”, reče nježno. “Sad ste sigurni.” Žena podigne morski-zelene oči prema njemu, dok su joj se suze slijevale niz obraze. Bila

je iznenađujuće mlada, ne više od petnaest zima, i lijepa unatoč suzama. Imala je debele smeđe pletenice i slatko Iice, s obrazima poput jabuka, posutim pjegicama. Seoska djevojka, primijeti Texter, vjerojatno iz sela pored Yartara, ali je daleko od kuće. Razlog njezina putovanja ležao je pored nje: košara do pola puna paprati koja je rasla u mirnijim vodama na rubu rijeke. To je zelenilo bilo delikatesa, popareno i posluženo s malo masla, a zbog propalih usjeva bilo je još cjenjenije. “Odvest ću te tvojoj kući”, ponudi Texter, pružajući joj ruku. “Galadin je jak i može nas oboje s lakoćom nositi.” Djevojka mu dopusti da je povuče na noge. “Najprije vam moram zahvaliti što ste mi spasili život”, reče ona glasom koji je bio sladak, jasan i neobično staložen. “Žalim što vam ne mogu ponuditi drugu nagradu, osim pjesme.” Čedno sklopivši ruke ispred sebe, djevojka zapjeva. U njezinom je glasu bilo glazbe vjetra i vode, i zaziv neuhvatljivog sna. Dok je pjevala, lik joj se promijeni iz seoske djevojke u rijetko, magično stvorenje. Ispred Texterovih zapanjenih očiju, njezino lice postane toliko lijepo da je moglo zarobiti dušu muškarca. Kaskada kose boje morske trave razlila joj se preko ramena, a vitke su joj se ruke s plivaćim kožicama ljupko kretale u ritmu glazbe. Samo je boja njezinih očiju ostala nepromijenjena: živa morsko-zelena boja sirene. Dok je Texter s nepodijeljenom pažnjom slušao njezinu pjesmu, krajolik oko njih počeo se zamagljivati, a oblici i boje rastopiše se kao slika ostavljena na suncu. Uskoro nije bio svjestan ničega osim čarobne pjesme bez riječi i čežnje iz dubine duše koju je pobudila u njegovim grudima. Ne znajući što radi, Texter se ponovo popeo na konja. Sirena pozove paladina da je slijedi, pa zaroni u rijeku. Plivajući bez napora uzvodno protiv brze struje, krene na sjever, neprestano pjevajući. U transu od njezine sirenske pjesme, Texter je jahao pored rijeke, ne shvaćajući da ga stvorenje vodi sve dublje u divljinu.

Sedam Članovi Glazbe i sakaćenja ustadoše prije zore i do prvog svjetla već su zašli duboko u Visoku šumu. Kako su putovali na sjever, put se sužavao dok nije postao potpuno zaklonjen dubokim, lisnatim baldahinom. S obje je strane rastao debeli guštik od paprati, a baršunasta je mahovina pokrivala isprepleteno korijenje oko drevnih stabala. Povremeno bi put slijedio Jednorogovu brzicu, čije su živahne plavo-zelene vode smijući se jurile preko uglačanih stijena. Čak je i sam zrak djelovao zeleno, jer je svjetlo prolazilo kroz slojeve stabala, a povjetarac mirisao na divlju metvicu za koju se vjerovalo da je najmilija hrana jednoroga. Danilo je pretraživao sjene u potrazi za jednorozima, no jutro je prošlo bez takvog blagoslova. Možda, pomisli on, magična stvorenja osjećaju opasnost koju putnici prizivaju, pa se mudro drže na udaljenosti. Danilo nije ni na tren zaboravio da je zmaj samo jedna od opasnosti u ovoj misiji. Iako je vrlo malo spavao prethodne noći - gotovo je do zore učio tešku čaroliju - Harfist je bio na oprezu, očekujući opasnost iz bilo kojeg smjera. Imao je partnera, mjesečevog vilenjaka, kojem se nije moglo vjerovati ni pod kakvim okolnostima, a otkriće da Elaith nosi mjesečevu oštricu još više je uznemirilo Danila. Nije mogao pojmiti zbog čega bi Elaith nosio podsjetnik na svoj neuspjeh. Ustvari, malo je toga u vilenjakovim motivima imalo smisla. Danilo nije shvaćao zašto bi Elaith od zmaja tražio samo škrinju s draguljima. Vilenjakova je sklonost prema magičnim stvarima bila legendama i zasigumo se među zmajevim blagom nalazilo nešto privlačnije od dragulja. Ovom naslućivanju Danilo pridoda i vrlo stvarnu mogućnost da će se Elaith pokazati izdajicom kad dobije ono što traži. Jahači stigoše do male čistine prije podneva i baciše se na posao prema Elaithovim uputstvima. Dvojica plaćenika postavila su logorsku vatru, dok je Orkoklop, njihov najbolji strijelac, ubio nekoliko vjeverica koje su brbljale i jurcale među drevnim hrastovima. Lonac s jako začinjenim gulašom uskoro je krčkao iznad vatre čije su cjepanice namočene u vodu i posute biljem kako bi mirisni dim zbunio zmajev oštar nos. Ta se mjera predostrožnosti, objasni Elaith, trebala pobrinuti da se na čistini ne zadrže nikakvi tragovi njegova ili Wynova boravka. Budući da su vilenjaci bili omiljena hrana zelenih zmajeva, veliki su crvi bili posebno vješti u njihovom praćenju i pronalaženju. Poriv da upravo to učini mogao bi skrenuti zmajeve misli sa zagonetačkog izazova. Nakon toga, vilenjak pošalje plaćenike niz putić obrubljen mladim brezama, kroz predio šume za koji je tvrdio da je previše gust da bi dopustio prolaz potpuno odraslom zmaju. Na Danilovo iznenađenje, Elaith preda uzde svog crnog pastuha Šugi, te naredi Orkoklopu da uzme Wynovog i Balindarovog konja. “Nas trojica ćemo ostati u blizini”, objavi Elaith. “Balindar i ja radi zaštite mojih interesa, a minstrel da osigura magiju čar-pjesme, ako se ukaže potreba.” Danilo mu se hladnih očiju unese u lice. “Nismo se tako dogovorili. Ne dopuštam da dovedeš Wyna u opasnost.” “Dok tu stojiš i svađaš se, umjesto da uputiš izazov zmaju, sve nas dovodiš u opasnost”, uzvrati Elaith, pokazujući logorsku vatru. “Što misliš, koliko će mu trebati da shvati da se u njegovoj šumi nalaze putnici?” “Bilo bi najbolje da napravimo što kaže”, reče Wyn Danilu. “Ima pravo u vezi zmaja. Napravit ćemo što god je potrebno da dobijemo taj svitak.” Nevoljko kimnuvši, Harfist pristane, a Balindar i dva vilenjaka sklone se niz vjetar u obližnji šumarak mladih breza i divovske paprati. Morgalla labavo priveže preostala tri konja

blizu puta za bijeg, a Vartain odreže borovu granu i obriše tragove stopa s pjeskovite čistine. Nakon toga, pridruže se Danilu pored logorske vatre. Nakon priprema, činilo se kao da je samo njih troje stiglo na čistinu, pa Danilo zauzme mjesto na stijeni prekrivenoj mahovinom i počne ugađati lutnju. “Počni već jednom!” psikne Elaith iz obližnjeg šumarka. “Ovaj tvoj zmaj biće ljepa promjena”, promrmlja Morgalla Danilu, bijesno piljeći u skrovište mjesečevog vilenjaka. Danilo duboko uzdahne i zapjeva riječi Balade o Grimnoshtadranu, dodajući novu strofu koja je opisivala njegove zahtjeve. “Što sad?” upita patuljčica kad je pjesma završila. “Čekamo”, odgovori Harfist. “Nakon nekoliko minuta, ponovo ću je otpjevati.” Čekali su gotovo sat vremena i Danilo je nekoliko puta. otpjevao izazov, prije no što je njihovo strpljenje bilo nagrađeno. Ogromno krilato stvorenje uđe u vidokrug iznad čistine. Grimnoshtadrano se obruši pored obale Jednorogove brzice, dok su mu se ogromna šišmišolika krila izvijala da uhvate igru toplog zraka koji se izdizao iz rijeke. Sa zapanjujućom elegancijom, zmaj lagano sleti na obližnju obalu, pa na sve četiri krene prema čistini. Tri prestravljena konja prekinu uze i odjure niz put. Njihovi jahači to ni ne primijete. Danilo je gledao sa strahopoštovanjem. Nikad još nije vidio zmaja, a Grimnoshtadrano nije bio stvorenje iz legendi koje je očekivao. Uvijek je zamišljao zmaja kao pogrbljeno čudovište, nametljive prisutnosti, smrtonosnog, ali nezgrapnog. Nešto nalik ujaku Khelbenu, kad bolje razmisli. Grimnosh je svakako bio ogroman - Danilo je pretpostavljao da se proteže osam stopa od gubice do vrha repa - no bio je lijep i izvanredno elegantan, a njegov se dugački, vitki rep okretao u zraku iznad njega u neprekidnom, vijugavom ritmu. Zmaj se kretao kroz grmlje tiho kao bilo koje drugo šumsko stvorenje. Krljušti mu nisu zveketale kao neka reptilska verzija oklopa, a njihove su površine odražavale sve nijanse zelene boje u šumi. Dok je zmaj prilazio, Danilo primijeti da mu se boja mijenja u skladu sa zelenilom oko njega. Grimnosh je mogao i po volji mijenjati boju, pa su njegove krljušti preuzele blistave nijanse smaragda, žada i malahita kad je stigao na čistinu. Krunski dragulji, primijeti Danilo, a analogija je pristajala kraljevskom stvorenju. Grimnoshtadrano je, ušavši na čistinu, počeo kružiti oko tri pustolova kao vuk koji se sprema za napad, cijelo ih vrijeme proučavajući. Oči su mu bile zlatno-zelene, s okomitim prorezom zjenica, i blistave od hladne, strane inteligencije. “No?” upita zmaj. Glas mu je bio duboka, neljudska grmljavina koja podsjeti Danila na odjek timpana. Odloživši lutnju, Harfist ustane i duboko se pokloni pred zmajem. “Drago mi je, plemeniti Grimnoshtadrano. Ja sam Danilo Thann od Waterdeepa, Harfist i bard, a ovo su moji drugovi, oboje bardovi. Iz riječi moje pjesme znaš što tražimo.” “Ovu sitnicu, vjerujem?” Grimnosh sjedne na svoja stegna i prednjom šapom skine veliku torbu koja mu je visjela s jednog roga. Iz nje izvuče svitak pergamenta. Položi ga na tlo ispred sebe, a pored njega stavi malu zlatnu škrinju. Lupnuvši vrhom repa, otvori poklopac i otkrije gomilu sjajnih dragulja. “Jesi li spreman zaraditi ovo?” “Moji talenti ne uključuju zagonetanje”, reče Danilo. “Doveo sam ti vrednijeg protivnika.” Vartain ustane, visoko držeći ćelavu glavu. “Ja sam Vartain od Calimporta, majstor zagonetač, obučen u Mulhorandskoj tradiciji. Putovao sam iz južnog Shaara do Waterdeepa, od zapadnih Moonshae otoka do istočnih zemalja Rashemena, skupljajući zagonetke i priče iz stotina kraljevstava. Od njih sam skupio tri sveska zagonetki, koje su s počastima prihvaćene u

Candlekeepu. Učenjak sam jezika modernih i zaboravljenih, kako bih mogao proniknuti u blaga ranijih doba. Budući da aktivan život također nudi zagonetke, pomagao sam mnogim slavnim istraživačima i pustolovima. Skromnost mi ne dopušta da ih imenujem ili nabrojim.” “Shvaćam i zašto”, složi se zmaj s tračkom ironije u glasu. “Dobrodošao u šumu, Vartaine od Calimporta. Rijetko mi sudba daruje ovakav izazov. Moraš mi dati vremena da razmislim, kako bih ti mogao postaviti zagonetku vrijednu tvojih talenata.” “Prvo, veliki Grimnoshtadrano, dopusti mi da imenujem vlastitu nagradu”, doda Vartain, zaradivši pogled pun nevjerice od Danila i Morgalle. “Želim povratiti određeni vilenjački artefakt, posljednji put viđen u selu Taskerleigh.” Zmaj šmrkne. “Kasniš. Zamijenio sam ga za pjesmu, može se reći, ne baš uspješnu, s obzirom da ste vas troje prvi koji ste na nju odgovorili.” “S kim, ako smijem pitati?” “Jedno po jedno, molit ću”, odvrati Grimnosh. “Tu ću ti informaciju dati kao nagradu ako odgovoriš na moju zagonetku. Dogovoreno?” Vartain uljudno pogne glavu. Zmaj je kuckao po svojoj vilici načičkanoj očnjacima dok je razmišljao, a metalni zvuk udaranja čaporaka o zube djelovao je rastrojavajuće. Napokon, Grimnosh pročisti grlo - ispuštajući mali oblak plina koji je smrdio po pokvarenim jajima - i izgovori sljedeću zagonetku: “Odavno je nestalo kraljevstvo kralja Khalzola. Četiri su koraka do mjesta njegovog groba: Prvi je gdje brodovi pristaju, Drugi prođe i ne ostavi ništa, Zadnji mora biti jači od bilo čega, Cijelo otkriva sve. ” “Reci mi, zašto su podanici pokopali kralja Khalzola u bakrenom lijesu?” Nad čistinom zavlada tišina. Danilo gurne zagonetača i nagne se blizu njegova uha. “Zato što je mrtav?” predloži Harfist ispod glasa. Vartain mu dobaci preziran pogled. “Ostavi to meni”, ljutito psikne i okrene se prema zmaju. “Ovo je klasična pitalica, u kojoj je odgovor od jedne riječi zadan, dio po dio, u nekoliko povezanih zagonetki”, objavi on naglas. “Pitalica je vrlo elegantna, svakako, i nije mi poznata. Ipak, evo rješenja: “Gdje brodovi pristaju nego na mulu? Kad nešto prođe tako da uništi sve pred sobom, kažemo da hara. Hold, ili utvrda, mora biti jača od svega što krene na nju. Kad ih staviš zajedno, dobiješ mjesto groba kralja Khalzola: Mulharahold, grad južno od Bakrenih planina. Bakreni lijes je, naravno, ključ koji potvrđuje odgovor pitalice.” Vartain ušuti, obraza podignutog u iščekivanju. Zmaj je zadovoljno proučavao svoje čaporke. “I mislio sam da ćeš to reći”, zagrmi. Vartain posegne za svitkom, no zmaj mu skloni ruku udarcem repa. “Ljudi se uvijek tako žure”, zaprede. “Odgovor na pitanje ‘Zašto su podanici pokopali kralja Khalzola u bakrenom lijesu?’ je mnogo jednostavniji no što bi ti htio, i sa žaljenjem moram reći da nema nikakve veze s mjestom gdje je pokopan. Pokopali su ga, dragi majstore, zato što je bio mrtav!” “Nije jedini”, promrmlja patuljčica.

“Ali strogo govoreći, tvoja gatka nije bila jednostavna zagonetka”, usprotivi se Vartain razdraženo. “Bila je to pitalica!” Morgalla ozlojeđeno puhne. “Ali bila je to pitalica”, tiho ponovi. “To će ti dobro izgledati na nadgrobnom kamenu, ak’ ima klesara koji to znaju napisat’!” S dvije kandže, zmaj uhvati Vartaina za tuniku i podigne ga u zrak. Promišljeno prouči zagonetača koji se njihao ispred njega, a zatim mu zglavcima slobodne šape protrlja ćelavo tjeme kao da briše jabuku. Učinak je bio obeshrabrujući, a namjera očigledna. “Čekaj!” poviče Danilo i hitro ponudi Grimnoshu drugi izazov. “Ako ne uspiješ odgovoriti na zagonetku koju ti zadam, pustit ćeš nas na slobodu, sa svitkom kao jedinom nagradom. Ali ako uspiješ, ostat ću ovdje, tebi na usluzi, do kraja svog života.” “Hmmm. Bilo bi zgodno imati glazbenika pri ruci”, mozgao je Grimnoshtadrano. On ispruži Vartaina ispred sebe i dobro ga pogleda. Pivski trbuščić i krive, mršave noge obješenog majstora zagonetača davale su mu svo dostojanstvo i privlačnost zarobljene žabe. “Sve u svemu, ovaj tu djeluje prilično nejestivo.” Zmaj ispusti Vartaina, koji zagunđavši nestane među gustom paprati. “Zagonetka je u obliku pjesme”, započne Danilo, podižući lutnju. “Doista! Kako neobično.” Grimnosh se smjesti kao oprezna mačka, oslonivši svoju masivnu glavu na jednu šapu. “Zagonetaj koliko te volja.” Danilo zasvira početne akorde glazbene čarolije koju mu je dao Khelben, nadajući se da će početi djelovati prije no što zmaj prepozna spletku. Nadajući se, ustvari, da će uopće djelovati! Uvježbao je pratnju lutnje, naučio melodiju i zapamtio tajanstvene riječi, ali ih se do ovog trena nije usuđivao kombinirati. Kad je otpjevao prvu notu, val moći jurne kroz njega, istječući van s melodijom. Iako nije mogao odrediti otkud dolazi, magija mu je djelovala neobično poznatom. Imao je čudan osjećaj da je uvijek bila tamo, u njegovim omiljenim pjesmama, kao sjena koju je primijetio u uglu oka. Preplavi ga oduševljenje i osjećaj ispunjenosti, dublji od svega što je dotad osjetio. Utjecaj na zmaja bio je isto toliko dubok. Njegove ogromne zlatne oči postale su sanjive, a pogled odsutan. Dugačak zeleni rep nastavio je vijugati, no složen obrazac kretanja sve se više pojednostavljivao, dok se samo vrh nije nastavio njihati s jedne strane na drugu, krećući se u ritmu s glazbom kao troma kobra koja pleše prema svirali calashitskog krotitelja zmija. Nakon nekog vremena, Danilo zaključi da je zmaj potpao pod utjecaj čarolije, pa kimne Morgalli. Ona polako krene naprijed, smeđih očiju sjajnih od uzbuđenja, i povuče svitak pergamenta ispod zmajevog lakta. Prerano! Duboka grmljavina razlegne se iz zmajeva grla dok se borio da se oslobodi čarolije. Morgalla popusti i povuče se, a Danilo nastavi pjevati. Na tren se činilo da će zmaj popustiti. U tom trenu, polomljena paprat divlje zašušti, a iz nje izviri Vartainova glava. Zagonetač je izgledao ošamućeno i ljuljao se kao mladica u oluji. Grimnosh se počne pomicati i trzati kao da pokušava otresti duboki drijemež. Njegov se rep prestane ritmički njihati i krene u uznemireno, uzavrelo kretanje. “Bježite, budale”, prasne Elaith iz svog skrovišta. Prije no što su mogli odgovoriti, Grimnoshev se pogled usredotoči i ispuni zlobom. Oklopljene se grudi stvorenja napnu; duboko je udahnuo. Vartain prinese sulicu ustima i napuše obraze. Mali spremnik nepogrešivo poleti prema zmaju i nestane u užasnoj gubici u trenu kad je zmaj otvorio usta za napad. Rezultat je bio trenutačan i spektakularan. Eksplozija prasne preko čistine, gaseći vatre i odnoseći lišće s drveća. Sila udara istrgne Danilu lutnju iz ruku i zakovitla ga na tlo. On se s mukom uzvere na noge, gluh za sve osim bolne zvonjave u ušima. Kad mu se vratila sposobnost

vida, on ugleda ošamućenog zmaja na leđima pored ostataka vatre. Iz pocrnjelih usta visio mu je jezik, a zlatno-zelene ploče koje su mu pokrivale trbuh blistale su kroz pramenove dima koji su se polako razilazili. Kašljući i mašući rukama u pokušaju da otjera smrdljivi dim, Harfist se osvrtao tražeći svoje drugove. Prvo se sjeti Morgalle; ona je bila najbliže zmaju. Nije se trebao brinuti. Morgalla je već bila na nogama, trijumfalno rukom stežući svitak i široko se cereći. Pumpajući nogama, ona odjuri sa čistine s Elaithom i Wynom za petama. Balindar se sporije kretao, lagano teturajući i držeći se za uši. Danilo se osvrne za Vartainom. Zagonetač je pao licem među paprati i brončana je kupola njegove glave bila jedva vidljiva iznad razbacanog zelenila. Harfist zgrabi Balindara za ruku i uperi prst prema onesviještenom zagonetaču. Krupni muškarac baci pogled na Vartaina, pa iskrivi usta i odmahne glavom. Danilo skine prsten od oniksa s ruke i pruži ga plaćeniku, pa ponovno uperi prst. Nacerivši se, Balindar strpa prsten u džep, pa prebaci Vartaina preko ramena i krene za ostalima. Danilo je posljednji ostao na čistini. On dohvati svoju lutnju i prebaci remenicu preko ramena, pa baci pogled na omamljenog zmaja. Grimnosheve su se moćne grudi podizale i spuštale u plitkom, ali pravilnom ritmu. Svi instinkti upozoravali su Danila da pobjegne istog trena. Međutim, pogodba koju je upravo sklopio s Balindarom postavila je neke praktične probleme, pa se on prišulja zmaju, dohvati škrinjicu i ubaci je u svoju čarobnu vreću. Blago nestane bez traga i on otrči niz puteljak, dok mu je lutnja lagano poskakivala na ramenu. Družina se pregrupirala gotovo milju dalje. Do trena kad je Danilo stigao, tri su prestravljena konja uhvaćena i smirena, a Vartain oživljen, zahvaljujući ponovljenim dozama iz Sugine boce s crijevolomcem. Morgallino je lice bilo prašnjavo i izgrebano od pada, no činilo se da čvrsta ženica nije pretrpjela druge ozljede. Danilo zapanjeno zavrti glavom i spusti se na veliki kamen pored nje. Stavivši ruku oko njezinih širokih ramena, čvrsto je zagrli. “Hvala Vječnom nakovnju što si patuljak”, promrmlja on, posudivši izraz iz mitologije njezinog naroda. “Moš’ se kladit’ da mu falim”, odgovori Morgalla namignuvši. “Glasno i često.” ***** Zadnje srebro sutona izblijedi s Mora mačeva, a u Lučkom okrugu Waterdeepa poslovi postadoše mračni i tajnoviti kao more iza njega. Oni koji su poznavali grad i koji su željeli vidjeti izlazak sunca sljedećeg jutra, znali su koje uličice treba izbjegavati i koje su krčme posluživale opasnost zajedno s razvodnjenim pivom. Stražarska je patrola, dodijeljena južnom vrhu okruga, bila stoga iznenađena pronašavši veliku i glasnu grupu trgovaca na uglu Lučke i Pristanišne ulice. “Ima li problema?” upita zapovjednica straže što je uljudnije mogla, s obzirom na to da je vikala preko galame koju je uzrokovalo tridesetak ljutitih glasova. “Nego što da ima!” Govornik je bio Zelderan Guthel, poglavar Savjeta farmera i povrćara, i nakon njegovih riječi gomila se donekle stiša. Osim ostalih dužnosti, ceh je davao u najam skladišni prostor trgovcima svih vrsta. Bijesna se gomila skupila ispred velikog kamenog skladišta, izgrađenog za čuvanje žitarica za zimu. Van sezone, korišteno je za spremanje egzotične robe, posebno izrađene ili uvezene za prodaju na Sredljetnom sajmu. “Ovo je zajednička zgrada i grad je odgovoran za njezinu zaštitu! Što namjeravate

učiniti?” Bijesni zbor gunđanja poprati majstorovo pitanje. Zapovjednica se počeše po obrazu. “Učiniti? Ovo je područje dobro pokriveno. Provjeravamo ovo skladište svakih dvadeset minuta!” “Onda, ko god je ispraznio skladište, prošišo je kroz nas brže neg’ pokvareni gulaš”, progunđa patuljak u pregači zamrljanoj pivom. “Moja je krčma tu imala sto bačvi medovine. Bolje gradu da mi vrati, sam’ to hoću reći!” “Uvijek je to činio.” Zapovjednica izvuče malu knjigu i pero iz torbe. “Sačinit ću potpuni izvještaj”, reče, zapisujući ime patuljka i njegov gubitak. Ostali se skupe, izvikujući popise nestale robe i zahtijevajući akciju. Za nekoliko trenutaka, četiri su člana patrole bila izvan vidokruga, okružena raspaljenim trgovcima koji su se gurali u želji da predaju svoja izvješća. Izgledalo je kao da se gomila nije primjetno umirila. Iz obližnjih uličica odjekne topot kopita, dok su pojačanja stizala iz drugih četvrti. Prvi pristigli čuvar na konju primijeti bljesak zeleno-zlatne verižnjače usred bijesne gomile i dođe do naizgled razumnog zaključka. Razmahujući kratkim štapom, uleti s konjem među gomilu i počne hitro udarati oko sebe kako bi raščistio put i oslobodio stražare pod opsadom. Trgovci se povuku, otkrivajući četiri člana redovite patrole. “Spašena”, zapovjednica straže zapiljila se u čuvara s užasom i nevjericom. U rukama nije držala oružje, već knjigu za izvještaje i pero. Tišina koja je zavladala u gomili bila je duboka i nelagodna. Patuljački krčmar je prvi prekine. Masirajući čvorugu na glavi od čuvarevog štapa, promrmlja: “Bolje gradu da mi vrati, sam’ to hoću reći.” ***** Valovi su zapljuskivali drvenu platformu, rapršujući zrakom slanu vodu. Lucia Thione odskoči, spašavajući svoje svilene haljine od sigurne propasti. “Gdje li je taj Hodatar?” ljutila se. “On je vrlo pouzdan”, uvjeri je Zzundar Thul, bacajući kradomičan pogled na vitke gležnjeve koje je otkrila njezina brza kretnja. Preplanuo i mišićav od teškog rada, Zzundar je bio brodar i sin brodara, no mogao je prepoznati i cijeniti kvalitetu u gospe kao bilo tko drugi. Po njegovu je mišljenju, od svih privilegija koje je uživao kao poglavar ceha brodara, ovaj sastanak s gospom Thione bio najviše rangiran. Kao uspješan trgovac i organizator karavana, bila je član ceha i nedavno je postala njihova veza s morskim narodom koji je pomagao u čišćenju luke. U tu je svrhu i došla u dvoranu ceha. Zzundar je bio zahvalan za izgovor koji mu je omogućio da je otprati do doka, iako to nije bilo onako romantično kao što je želio. Ustvari, dok za sirene nije se mnogo razlikovao od velike cisterne. Otvarao se prema prolazu koji je vodio iz podruma cehovske zgrade blizu doka. Povučeni sireni nisu se voljeli petljati s ljudima, pa im je takav raspored dobro odgovarao. Površina vode se nabere i probije je sjajna, glatko obrijana glava. Siren se napola izvuče iz vode i osloni se na laktove, drsko se zapiljivši u plemkinju. “Imam vijesti”, reče izravno. “Nekoliko brodova upućenih u Waterdeep napadnuto je danas poslijepodne. Jedan je pao pred gusarima, drugi pred čudovištima iz mora. Nije bilo preživjelih.” Siren brzo navede imena, vlasnike i luke podrijetla svakog broda, informacije koje su njegovi ljudi skupili s ostataka potopljenih brodova. “A tovari?” upita gospa Thione.

“Izgubljeni.” Zzundar problijedi ispod svoje preplanulosti. “Brodovi koje si imenovao nosili su robu za Sredljetni sajam! Kažeš da baš ništa nije moglo biti spašeno?” “Učinili smo sve što smo mogli”, hladno će Hodatar. Škrge na njegovu vratu zatrepere, otkrivajući bijes. “Sigurna sam da jeste”, žurno će Lucia da ga umiri. Ustvari, uznemirivalo ju je njegovo držanje. Gamet ga je opisala kao raspoloženog za suradnju, ako već ne pristojnog, no Luciji se nije sviđao odvažan, proračunat izraz u njegovim uskim očima morski-zelene boje. Ona zastane kao da ju je nešto smelo. “Kakva je ono buka s ulice, Zzundar? Ah, luda sam što sam dolazila u ovaj okrug sama i u ovo doba noći!” jadala se, podigavši svoje ogromne crne oči prema njemu. Ceh-majstorovo se čelo namršti dok se trudio uhvatiti zvukove koji su uznemirili damu. Napokon, začuje tihe zvukove glasova i konjanika. “Ne morate brinuti. Ja ću provjeriti i odmah ću se vratiti”, reče, tapšući je po ruci kao da je pokušava umiriti. Njezin zaštitnik požuri uz usku spiralu drvenih stuba koje su vodile prema ulici. Nakon nekoliko minuta, podzemnom odajom odjekne udar teških drvenih vrata. “Konačno”, kiselo će Lucia. Kad se okrenula natrag prema sirenu, sva joj je mekoća nestala s lica. “Što je s robom?” “Bit će na sigurnom na Kitovim kostima”, reče Hodatar. “Umanjena za gusarski udio, naravno.” “Rekla sam ti da je odnesete u Orlumbor”, prosvjedovala je ona. “Na tom otoku imam posrednike koji mogu rasparčati robu. Kitove kosti nemaju ništa osim kolonije tuljana i stijena!” Siren slegne ramenima, nimalo impresioniran njezinim ispadom. “Što ne mogu prodati Ruathyma, poslat ću na jug u malim pošiljkama prema Alaronu. Imam kontakte s tamošnjim Moonshae trgovcima. Tvoj bi udio trebao biti najmanje trećina tržišne vrijednosti robe u Waterdeepu.” “Trebao bi biti znatno više od toga”, prasne Lucia. “Bez informacija koje sam ti dala, tvoji gusari ne bi znali trgovačke putove i ne bi mogli zarobiti te brodove!” “Informacije su vrlo vrijedne”, podmuklo se složi siren. “Pitam se, na primjer, koliko bi Zzundar mogao platiti za informaciju da su brodovi nestali na tvoju zapovijed.” Lucijine se tamne oči stisnu. “Vrlo si ambiciozan, Hodatar”, primijeti ona tiho, pa izvuče malu svilenu vrećicu iz steznika i zanjiše je ispred sirena. “Nije li dovoljno da uzimaš plaću i od mene i od grada Waterdeepa?” Hodatar joj istrgne vrećicu iz ruke i željno povuče uzice koje su je zatvarale. Zadovoljno se nasmiješi, prstom dotaknuvši rijetke komponente za čarolije koje je tražio kao plaću. “Magija nije jeftina i rijetka je pod morem. Kad je naučim koristiti, vladat ću kraljevstvima koja nadilaze vaše najambicioznije osvajače!” Lucia delikatno zijevne, vrhovima prstiju tapkajući rastvorene usnice. “Ne budi dosadan, Hodatar. Budući riblji kraljevi ne bi se trebali ponižavati ucjenom”, prekori ga, prikrivajući prezir otmjenim glasom. “No, Gamet mi je rekla da si bio dobar saveznik i bilo bi joj drago da uspiješ u svom proučavanju magije. Kao čarobnjak bio bi nam još korisniji. Imam talisman koji će povećati moć tvojih čarolija.” Uvuče ruku u džep haljine, pa zastane, zagrizavši donju usnu, praveći se da je govorila ne razmišljajući pa se sad premišlja. “Naravno, moglo bi biti opasno za nekog neznalicu”, žurno doda. “Taj ću rizik rado preuzeti!” reče siren. Utone duboko u vodu, a zatim brzo udari repom i izleti prema plemkinji. Lucia Thione je bila spremna. Iz džepa iščupa zakrivljeni bodež i zarije mu ga duboko u trbuh, režući prema dolje kroz krljušt i meso kao da pastrvi vadi utrobu. Hodatar se teško sruši na

drveni pod, usta razjapljenih od šoka i boli dok je držao svoje unutarnje organe koji su se izlijevali. Plemkinja je ravnodušno promatrala njegove samrtne grčeve. Kad se izdajnik Hodatar prestao trzati, ona se sagne do vode i poprska nešto slane tekućine po haljini. Ustavši, nekoliko puta provuče prste kroz kosu, zapetljavši uredne uvojke u spetljanu masu kestenjastih kovrča. Na kraju izvadi novčanik i raspe šaku kovanica po tlu, kako bi izgledalo da ju je siren pokušao opljačkati i poginuo u natezanju. Kad se Zzundar vratio, ona mu se baci u naručje, bespomoćno blebećući da nije htjela ubiti Hodatara. Jecala je na njegovim širokim grudima, dopustivši mu da joj gladi kosu i mrmlja besmislene primjedbe o bogovima, sudbini i pravu svake žene da se zaštiti od lopova i propalica. Nakon prikladnog vremena, ona podigne pogled prema Zzundam, poklonivši mu mali, zahvalan osmijeh, i izjavi kroz suze da ove noći ne bi mogla podnijeti samoću. Kao što je i predvidjela, ceh-majstor je bio toliko ushićen zbog tog preokreta da nije posumnjao u njezinu priču. Niti se sjetio pitati kako je znala da će snažna struja koju uzrokuje jutarnja plima odnijeti tijelo daleko prema moru. Sam je Hodatar to rekao Gamet, a Lucia je provjerila tu teoriju s tijelom sluškinje Larisse Neathal. Zzundar nije bio jedini član ceha opčinjen njezinom elegantnom ljepotom i bilo je lako osigurati pristup prema doku sirena za dvojicu agenata Vitezova od Štita. Naravno, tom je čovjeku platila manje osobnim sredstvima od onih koje je koristila za Zzundara. Ona postrance pogleda ceh-majstora i suspregne uzdah. Nije bila nesklona korištenju šarma i ljepote u svrhu vlastitih ciljeva, no gorko je žalila što to mora činiti da bi pomogla Gametinoj osveti protiv Khelbena Arunsuna. Prateći Zzundara iz cehovske dvorane, Lucia se pitala što bi poluvilenjačka čarobnica još mogla tražiti od nje.

Osam Jašući na magičnom asperiiju, Gamet je jurila kroz jutarnje oblake na užurbanom putu prema sjeveru. Daleko ispod sebe mogla je vidjeti tornjeve Silverymoona, blistave u blagom ružičastom svjetlu i taj je prizor ispuni mračnim zadovoljstvom. Prošlo je više od tri mjeseca otkad je posljednji put posjetila taj čudesan grad i bacila čaroliju koja je vezala bardove za njezinu volju. Izvrsno su obavili svoj posao i uskoro će dokazati moć bardskog umijeća. S povoljnog položaja na svom letećem pastuhu, uoči usku smeđu vrpcu, glavni trgovački put koji je vodio na istok iz Silverymoona do Sundabara. Pošalje nečujnu zapovijed konju. Asperii posluša bez komentara ili pritužbe, no misli telepatskog stvorenja ostadoše čvrsto zatvorene. Na tren je to razdraži, no imala je previše drugih briga da bi se mogla brinuti o raspoloženju mrzovoljnog konja. Prije podneva, ispod sebe ugleda čvrste sive zidine koje su okruživale Sundabar. Grad su u davnim vremenima izgradili patuljci i još uvijek je bio teško naoružana tvrđava. Nekoć dom bardskog učilišta imenom Anstruth, još je bio slavan po finim drvenim instrumentima koji su se tamo izrađivali. Smjestio se na križanju rijeke Rauvin i trgovačkog puta, a iza njega su ležale guste šume koje su gradskim obrtnicima davale drvenu građu. Egzotičnije drveće dovoženo je teglenicama koje su putovale prometnom rijekom. Na visini na kojoj se nalazila Gamet, teretni su joj brodovi izgledali kao voden-bube. Još jedna zapovijed pošalje asperiija u spiralni silazak. Gamet otvoreno sleti na trgovački put i uđe u grad bez problema, jer su bardovi bili dobrodošli gotovo svuda, zbog glazbe i vijesti koje su sa sobom donosili. Prolazeći uskim popločanim ulicama pored kuća i dućana zaposlenih trgovaca, shvatila je koliko se Sundabar promijenio otkad je zadnji put hodala njegovim ulicama, prije gotovo tri stotine godina. Kao vrlo mlada plemkinja, studirala je na Anstruthu na putu prema diplomi Magnum Alumnus, najvišoj počasti koju je bard mogao primiti. Međutim, godine učenja nisu je dovele do cilja, jer ju je karizmatičan mladi bard nagovorio da se pridmži Harfistima. Dok je jurcala po Sjevernim zemljama, obavljajući zadatke za političare Khelbenovog kova, bardska su učilišta počela kliziti u konačnu propast. To Gamet nije mogla zaboraviti. U početku, Harfisti su bili stvoreni, barem djelomično, da bi održavali tradiciju i čuvali povijest, no njihovi su napori uvijek bili usmjereni prema ovom ili onom političkom cilju. I ona će vratiti lordovima i vladarima u njihovoj vlastitoj valuti. Neka Khelben i njegov soj vide što se događa kad glazba i povijest više ne služe njima i ne rade za njihove političke igre! Snalaženje u Sundabam pokazalo se mnogo težim no što je Gamet očekivala. Grad kroz koji je jahala sad je bio mnogo više zaokupljen trgovinom nego umjetnošću i tištilo ju je kad je pronašla samo jednu preostalu građevinu izvornog Anstmtha: koncertnu dvoranu čiji su kameni zidovi preživjeli protjecanje vremena. Jarost je preplavi kad je shvatila da je nekoć prelijepa građevina izmasakrirana i pretvorena u obično skladište. Unatoč tome, zavezala je konja ispred zgrade i uputila se prema pokrajnjim vratima. Unutra je zatekla gomile dasaka, a na jednom se kraju ogromne prostorije nalazila radionica opremljena strugovima i bušilicama koje su pretvarale drvo u fine glazbene instrumente po kojima je Sundabar bio slavan. Nekoliko je blok-flauta, oboa i drvenih svirala bilo razasuto po radnim stolovima, no ona je u velikoj prostoriji bila sama. Radnici su upravo izašli, vjerojatno radi podnevnog obroka. Gametine su oštre oči - dio nasljeđa vilenjačke majke - razaznale maglovite toplinske sjene zaostale iza njih, koje su brzo

nestajale. Imala je malo vremena da dovrši svoj zadatak. Privuče niski tronožac i sjedne u sredinu radionice. Još jednom zasvira melodiju koja je spajala magiju i glazbu, pjevajući međusobno prepletene zagonetke koje su oblikovale riječi čarolije. Dovršivši čaroliju, Gamet uzme harfu i požuri do pokrajnje uličice. Nestrpljiva da iskuša svoju novu moć, spusti harfu na kamene ploče i desnom rukom trzne jednu žicu. Lijevu ruku podigne visoko u zrak i iz nje poleti munja, nestajući u niskim oblacima. Istog trena spusti se kiša. Gamet zatvori oči i podigne lice prema blagom pljusku, smiješeći se pri pomisli na reakciju koju će takva oluja uzrokovati u Waterdeepu. Kiša na Sredljeto bila je toliko rijetka da se smatrala zlim predznakom. Iskoristit će to praznovjeije da raspali rastuće nezadovoljstvo u Waterdeepu i proširiti glasine da je čudno vrijeme rezultat iskvarenog čarobnjaštva Khelbena Amnsuna. Sitnica, možda, no Gamet je znala da su vladari gubili povjerenje i zbog manjih stvari. Udarac je zapeče po obrazu, pa još jedan. Naglo otvori oči, pa ih razrogači u nevjerici. Kiša se pretvorila u tuču! Skloni se pod vratnice skladišta, pred sve većim komadima leda. Dok je užasnuta poluvilenjakinja promatrala, nebo poprimi olovno-sivu boju i tuča se počne skupljati na kamenom popločenoj uličici. Gamet požuri kroz skladište prema prednjem ulazu gdje je ostavila asperiija. Brzo odveže uplašenog, izudaranog konja i povuče ga u zgradu, smimjući ga koliko je mogla tihim riječima i mentalnim uvjeravanjima. Asperii se utiša i uperi svoje vlažne smeđe oči u gospodaricu. Veo koji je asperii spustio između njihovih umova na tren se rastvori i Gamet uhvati tračak njegova straha i neodlučnosti. Po prvi put, Gamet shvati značaj asperiijevog povlačenja; svaki se magični konj telepatski doživotno vezao samo za maga ili svećenika velike moći i asperii ne bi služio nikome čiji su ciljevi ili motivi bili zli. Gamet nikad prije nije posumnjala u ispravnost svog plana i tiha je optužba u asperiijevim očima pogodi kao fizički udarac. Bol joj bljesne u grudima i spusti se niz ruku i ona se hvatajući dah sruši na obližnji sanduk. “Ja tražim pravdu, a ne osvetu”, šapne sama sebi kad su valovi bola minuli. Podigne pogled prema asperiijevim očima i u njima, kao u mračnom ogledalu, ugleda svoje odraze. “U svemu mora biti ravnoteže”, iskreno reče. Konj samo trepne i okrene pogled prema otvorenim vratima. Nakon jednog trena, Gamet se također zagleda u olovnu tuču. Tišina je među njima bila potpuna, dok su čekali da se oluja istrese. ***** Zastrašujuće je, mozgao je Jannaxil Serpentil, što prije ili kasnije svaki komadić ukradenog papira u Waterdeepu dođe na njegov stol. Vlasnik Serpentilovih knjiga i pergamenata prodavao je sve, od knjiga s čarolijama do ljubavnih pisama, no njegov je posljednji ulov bio nešto sasvim novo. Vješto skicirana na papiru, nalazila se slika Khelbena Amnsuna. Nadmag je stajao ispred štafelaja, pljackajući po platnu s prevelikim kistom dok su u crno odjeveni Lordovi Waterdeepa bez lica stajali oko njega, držeći mu palete i kistove. Tako mu Deneira, bilo je mudro! Umjetnik je savršeno uhvatio raspoloženje i strahove građana, sažimajući gomilu glasina i nagađanja u jednu, živu sliku.

Jannaxil zamišljeno počeše tanku crnu bradu. Prva tajna dobrog jataka - a on je doista bio dobar - bila je da ima kupca za gotovo sve što mu padne u ruke. Nitko u Waterdeepu nije bio toliko glup da pokuša ucjenjivati nadmaga, no jatak se mogao sjetiti nekoliko ljudi koji bi mogli biti zainteresirani za tu skicu. On svojim najgroznijim pogledom prikuje nadobudnog prodavača, šegrta u glazbeničkom cehu čiji su kockarski dugovi daleko premašivali njegovu zaradu. “Gdje si to našao?” Mladić nervozno obliže usnice. “Ispalo je jednom od Halambarovih klijenata u dućanu. Mislio sam, možda...” “Sumnjam da si išta mislio!” Jannaxil ponovno baci pogled na skicu i prezirno šmrkne. Druga je tajna uspjeha bila znati vrijednost objekta, pa uvjeriti prodavača da prihvati znatno manje od toga. “Što će to bilo kome? Mogu ti dati tri bakrenjaka, ništa više.” Jannaxil gume novčiće prema mladiću. “Prije si mi znao donositi zanimljive stvari. Ovi bakrenjaci su investicija, jer se nadam da ćeš ubuduće bolje raditi.” “Da, gospodine.” Halambarov je šegrt djelovao razočarano, no uzeo je novčiće i otišao. Sam u svom prašnjavom, knjigama optočenom carstvu, Jannaxil napokon pusti iz sebe suhi hihot. Bio je u iskušenju da skicu zadrži za sebe, iako je bio siguran da bi čarobnjak Maaril bio oduševljen satiričnim ubodom u svog moćnijeg kolegu i da bi za to platio mnogo srebrnjaka. Izazov u ovoj transakciji, mozgao je Jannaxil, leži u tome da pronađe nositelja koji će biti dovoljno glup da odnese crtež u Zmajev toranj. Maarilov je toranj doista bio oblikovan kao zmaj koji stoji oslonjen na stegna, s rastvorenim ustima kao da se sprema za napad. Iako je neobičan toranj bio orijentir koji je djeci i posjetiteljima bio vrlo privlačan - posebno noću, kad su zmajeve oči i usta sjale grimiznom vatrom - samo su neustrašivi prilazili dovoljno blizu da bace pogled. Toranj je bio prožet zlokobnom magijom i čak su i okolne ulice bile opasne. Jannaxil je dugo razmišljao o tom problemu. Odjednom se nasmiješi - određeni se lopov, njegov poznanik, nedavno priženio u klan bogatih trgovaca iz Sjevemog Kraja. Ta se obitelj nedavno obogatila, pa su bili vrlo svjesni svog društvenog položaja. Jannaxil je poznavao matrijarha klana; ona je iznad svega cijenila ugled i ne bi prihvatila zetovu šarenu prošlost. Jannaxil je bio siguran da će mu spomenuti lopov učiniti tu malu uslugu u zamjenu za nastavak diskrecije. Kao što je prethodno primijetio, tajna jatakovog uspjeha leži u tome da svemu zna pravu cijenu. ***** Družina je nastavila žestoko jahati tijekom ostatka dana, jer su željeli ostaviti što više milja između sebe i Visoke šume. Popodne je prošlo i do sumraka su napustili močvarnu zemlju. Mjesec je već bio visoko na nebu kad su pronašli mjesto za logor koje je Elaith smatrao dovoljno sigurnim i obranjivim. Dok su vilenjak i Balindar upravljali zbrinjavanjem konja i postavljanjem logora, Danilo se smjestio pored logorske vatre i iz čarobne vreće izvukao teško zadobiveni čarobni svitak pergamenta. Čim je Wyn Ashgrove ugledao što mu je u rukama, on požuri do njega, s Morgallom za petama. “Otvori ga!” potakne ga vilenjak, s nestrpljenjem i uzbuđenjem u tamnozelenim očima. “Možda će nam otkriti tko je začarao bardove!” Danilo odmahne glavom i pokaže grudu tamnocrvenog voska koja je zapečatila svitak.

“Mnogi su čarobni svici zaštićeni. Lomljenje ovog pečata moglo bi osloboditi nešto smrtonosno: vatrenu kuglu, čaroliju za brisanje pamćenja, raspaljenu crvenokosu...” Danilo primjerom pokaže posljednju mogućnost, povukavši patuljčicu za jednu od njezinih dugačkih crvenih pletenica, zadirkujući opaku ratnicu kao da mu je najdraža mlađa sestra. Morgalla zakoluta očima i pokuša ne djelovati zadovoljno. “Šta sad, bard?” upita. “U vosak su utisnute sitne rune”, reče Danilo, približivši svitak bliže i zaškiljivši. “Samo pismo nije magično, ali to ne znači da nije neka vrsta čarolije. Ne prepoznajem jezik.” “Daj mi da vidim.” Vartain se kočopemo približi, odlučno ispruživši ruku. “Majstori zagonetači iz nužde studiraju lingvistiku i nauku.” Danilo mu preda svitak. “Pročitaj ga ako možeš, ali ne diraj pečat”, reče čvrsto. “Volio bih se ograničiti na jednu eksploziju dnevno.” Zagonetač baci pogled na rune. “Ovo je izvedeni dijalekt srednjeg Sespecha, dvorski jezik razvijen prije neka tri stoljeća, no odavno napušten”, objavi on suhim, predavačkim glasom. “Nakon smrti vladara Baruna od Sespecha, barunica je uzela mladog ljubavnika iz Turmisha. Čovjek je navodno bio neusporedivo lijep, no slabo je učio jezike. Ovaj iskvareni dijalekt Sespecha, kojeg su morali naučiti svi članovi dvora, bio je kraljičin pokušaj da svog novog ljubavnika uključi u društvena i diplomatska kretanja dvorskog života.” “Zgodno je kod patuljaka i vilenjaka”, ojađeno ga prekine Morgalla, “da mi već za sat ili dva dođemo do poante.” “Riječi na pečatu djeluju kao zagonetka, a njihov naslov sugerira da se radi o ključu za svitak”, nastavi Vartain ukočeno. “Prevedeno na Zajednički jezik, kad prilagodimo rimu i stih, glasile bi otprilike ovako: Početak ekstaze, Kraj nade i patnje, Početak svakog epa, I kraj svake sumnje. " Wyn i Danilo razmijene zbunjene poglede. “Rješavanje zagonetke mogao bi biti još jedan oblik magije”, obavijesti ih Vartain. “Riješi zagonetku i vjerojatno ćeš otpečatiti svitak.” “Samo daj”, potakne ga Harfist. “Odgovor je”, bez oklijevanja reče Vartain, “slovo E” Još dok je govorio, vosak se pretvori u crvenu maglicu i nestane. Vartain razmota svitak. Nakon kratkog proučavanja, položi ga pred Harfista. Svitak je sadržavao samo nekoliko redaka, napisanih Zajedničkim trgovačkim jezikom. Danilo prouči riječi. “Ovo izgleda kao jedna strofa priče ili balade koja nije rimovana”, primijeti Harfist. “Mjera ima definitivan obrazac. Nemam nikakvu ideju o tome što riječi znače.” “Značenje je pažljivo zamagljeno”, reče Vartain. “Ovi reci sadrže nekoliko malih zagonetki, prepletenih kao osnova i potka u tkanini. Ako ne griješim, ovi su stihovi samo dio cijele slagalice.” On naglas pročita nekoliko redaka: “Prvi od sedam počinje sada: Ponovo kreni zaboravljenim putem. Tihe žice šalju srebrne mreže

Pred glazbom sve će se pognuti. ” Zagonetač zastane i podigne pogled sa svitka. “Fraza ‘prvi od sedam’ sugerira da je ova strofa samo dio veće slagalice. ‘Tihe žice’ su, vjerujem, jedan naziv za značku Harfista, zar ne?” “Da”, tiho se složi Danilo. “To nije naširoko poznato.” “Zaista. Stoga bih zaključio da je autor ili učenjak poput mene ili, vjerojatnije, Harfist. Ili možda oboje, iako je ta kombinacija izuzetno rijetka.” “Bez uvrede, naravno”, prijatno će Morgalla. Zagonetač upre prstom u treći redak teksta i nastavi s objašnjenjem, pokazujući zadivljujući imunitet na sarkazam. “Često se magija spominje kao tkanje ili mreža. Možda je autor također i neka vrsta maga.” Danilo uzme svitak natrag i pažljivo ga smota. “Slažem se. Odmah ću to odnijeti Khelbenu Arunsunu, tako da može pronaći bacača čarolija. Wyn, Morgalla, idemo.” “Konji trebaju odmor”, istakne patuljčica, “a daleko je za hodat’.” Harfist dotakne jednostavan srebrni prsten na lijevoj ruci. “S ovim mogu prenijeti do troje ljudi i njihove konje - brzo i bezbolno, uvjeravam te - do dvorišta Crnoštapovog tornja.” Morgalla problijedi. “‘Sam rekla da je daleko za hodat’?” “Polako, patuljčice. Ne ideš još nikud.” Elaithov hladan glas presiječe Morgallin protest. Danilo se okrene, ustuknuvši pred prizorom naoružanih i spremnih plaćenika koji su ih opkolili. Svjetlost vatre odražavala se s njihovog isukanog oružja. Harfist ustane i suoči se sa smrknutim mjesečevim vilenjakom. “Zašto sad ovo?” “Ti i ja smo se dogovorili”, reče Elaith. “Do kraja potrage, mi smo partneri i radimo zajedno.” “Ali moja potraga je gotova; dobili smo svitak koji smo tražili.” “Možda jest tako. No, naš je početni dogovor bio da ću ja dobiti dio zmajeva blaga. Prema Vartainu, autor ovog svitka posjeduje blago koje tražim.” “Kako si to zaključio?” upita Wyn. “Mislim da ti ja mogu odgovoriti”, polako izgovori Dan. “Kad smo izazvali Grimnosha, Vartain je zatražio od zmaja da mu da vilenjački artefakt koji je uzeo iz Taskerleigha. Grimnosh je rekao da je već zamijenio predmet ‘za pjesmu’ i napomenuo da smo mi prvi na nju odgovorili. Vartain je očigledno zaključio da je pjesma koju je spomenuo zmaj Balada o Grimnoshtadranu, ona koja nas je i dovela u Visoku šumu. Budući da se ta balada prvi put pojavila nakon silverymoonskog Proljetnog festivala, pretpostavljam da je djelo bacača čarolija kojeg tražimo.” “To je logika iza moje pretpostavke”, složi se Vartain. “Očigledno”, nastavi Danilo, kimnuvši glavom prema Elaithu, “naš dobro naoružani partner ne želi da odnesemo svitak u Waterdeep. Ako Khelben pronađe bacača čarolija, Elaith vjerojatno neće dobiti svoje tajanstveno blago. Nema sumnje da on želi sam pronaći čarobnjaka.” Danilo se okrene prema vilenjaku koji je stajao na oprezu. “Moje je pitanje sljedeće: zašto smo ti mi potrebni? Trebao si Harfista da izvuče svitak od zmaja, no zašto sad?” Elaith je dugo šutio, proučavajući Danila odmjerenim pogledom. “Ti si stvamo Harfist? Ovo nije nekakva idiotska igra kakvu igrate vi, waterdeepski plemići?” “Igra? Ako se počnem zabavljati tijekom ove misije”, ozbiljno će Danilo, “sigumo ću te obavijestiti.” “A tvoje pretenzije na bardsko umijeće? Je li i to stvarno?” Plemić uzdahne. “Tu me imaš. Teško je reći da ili ne. Svakako, vježbao sam, ali ne na tradicionalne, pa čak ni konvencionalne

načine. Očigledno nisam pohađao bardske škole - zatvorile su se prije mog rođenja - niti sam bio šegrt poznatom bardu. No, moja je majka, gospa Cassandra, darovita glazbenica koja je inzistirala na najboljim učiteljima. Naravno, svi su bili privatni. Kao dečko, bio sam vrlo sklon nepodopštinama i nekoliko je najboljih škola u Waterdeepu požalilo svoju odluku da me prihvati kao učenika. U očaju, gospa je Cassandra preuzela na sebe da zaposli vojsku tutora, uključujući i bardove obučene u stilovima svakog od sedam starih bardskih učilišta. Nijedan od njih nije ostao dugo, no uspio sam ponešto naučiti.” Danilo se prijazno nasmiješi. “Sad kad znaš moju životopis, možda ćeš mi reći nešto o tom vilenjačkom artefaktu kojeg tražiš. Volio bih čuti tu priču.” “Nakon tvoje životne priče? Teško! Kaže se da iza nekih nastupa ne valja nastavljati. Iza pasa, djece, lakrdijaša i tomu sličnog.” Jantame oči mjesečevog vilenjaka nisu otkrivale ništa osim tračka zabavljenosti. “Ništa se ne priznaje, zar ne? No, mogu to razumjeti. Moraš sačuvati vilenjačku tajanstvenost i tome slično. Međutim, ono što me zbunjuje”, doda mladić zamišljeno, “jest, kakva je uloga tvoje mjesečeve oštrice u ovoj priči.” Elaithov prijazan izraz ispari u trenu. “To nije tvoj problem.” “Jest, ako ćemo biti partneri.” “Mi jesmo partneri. Potrebne su mi usluge maga i barda. Ti nisi potpuno bez preporuka.” Elaithove se usnice istanje u osmijeh. “Kao bard, ne predstavljaš nikakvu prijetnju Stormu Silverhandu. Međutim, pod ovim okolnostima ti si najbolje što imamo.” “Priča mog života”, promrmlja Danilo. “Dokazao si se sposobnim vladati znatnom količinom magije. Zmaj je vrlo otporan na čarolije, a ti si ga ipak držao.” “Pa?” “Svitak je neka vrsta zagonetke. Vartain je bez sumnje može odgonetnuti, no imam razloga vjerovati da bi vještine magije i glazbe mogle pomoći u potrazi. Definirat ću uvjete našeg partnerstva tako da ne dođe do ponovnih nesporazuma. Udružit ćemo naše resurse i talente dok ne odgonetnemo svitak i ne pronađemo bacača čarolija. Ti možeš uzeti sve što ti je potrebno za skidanje čarolije s bardova, no ja ću uzeti artefakt. Kad to postignemo, rastat ćemo se. To mi se čini vrlo razumnim.” Nije bilo, no Danilo razmotri svoje opcije. Nije mogao smisliti drugi način da ispuni svoju svrhu, a ipak, ako pristane, prepustit će moćan artefakt u ruke zlog vilenjaka. Nije znao što bi Elaith mogao s tim napraviti, osim možda... Mjesečeva oštrica. Vilenjak je nekako pronašao način da obnovi uspavanu magiju svog vilenjačkog mača! To je morao biti odgovor; Danilo nije mogao vidjeti nikakvu drugu vezu. Ta je mogućnost ulijevala strah, jer je znao da svaka mjesečeva oštrica posjeduje jedinstvene i znatne moći. Ako je to doista bio Elaithov motiv, ostala je samo jedna misterija: zašto bi se vilenjak toliko namučio da obnovi mač kojim nikad neće moći rukovati? Bio je posljednji u svojoj liniji i mač bi se jednostavno ponovo uspavao u njegovoj ruci. Što je vilenjak uopće mogao dobiti? U jedno je Danilo bio siguran: Elaith je već imao previše moći, bez dodatne prijetnje od obnovljene mjesečeve oštrice ili tajanstvenog vilenjačkog artefakta. “Nažalost, imam prethodne obaveze. Nadmag Waterdeepa me očekuje, a on ne voli čekati. Hoćeš li me ispričati, molim te?” “Ne. Dogovorili smo se.” Vilenjakove se jantame oči stisnu u proreze. “Držim te za riječ i čast.” Danilo zastane, a borba sukobljenih obećanja bila mu je jasno vidljiva na licu. “Olakšat ću ti”, ponudi Elaith i okrene se Balindaru. “Izgleda da ti je patuljčica draga, pa

je ostavljam tebi na brigu. Ako se lord Thann pokaže kao izdajica, ubij je.” Crnobradi je plaćenik oklijevao, a zatim kratko kimne. “Tako ti poštuješ svoje dogovore?” pobuni se Danilo. “Moj je dogovor s tobom, a ne s njom. Ako želiš, zaklet ću se na bilo što da neću podići ruku ili oružje na tebe osobno.” “To me strašno smiruje.” “Što god se o meni može reći, moja je riječ još uvijek zavjet časti”, reče mjesečev vilenjak s tihim dostojanstvom. Danilo baci pogled prema Morgalli. Ona je stajala prekriženih ruku, ljutito zureći u ogromnog plaćenika koji ju je čuvao. Balindar je imao prilično smeten izraz na licu, no uperio je mač prema patuljčici i vjerojatno ne bi oklijevao da ga upotrijebi. Harfist nije imao izbora. “No?” potakne ga vilenjak. Jedna srebma obrva izvije se pod sarkastičnim kutem. “Jesmo li se dogovorili?” “Jesmo. Valjda.” Elaith zahihoće. “Kakav entuzijazam! Možda si od onih koji slušaju glasine, pa se bojiš da ćeš doživjeti sudbinu mojih prijašnjih partnera?” izazivao je. “Bard, pa da sluša glasine? Kakva pomisao”, čudio se Dan. “No, kad si već to spomenuo, partneru, trebam li se brinuti?” Vilenjak razmisli. “Vjerojatno”, prijazno se složi. Uputivši Danila da preda svitak Vartainu, Elaith reče Balindaru da se povuče. Plaćenik s dubokim uzdahom olakšanja vrati mač u korice i ispričavajući se kimne Morgalli. Wyn Ashgrove, blijed od bijesa i uvrijeđenosti, odvuče patuljčicu na sigurnu udaljenost od ratnika, pa sam odmaršira među sjene. Danilo krene za njim, bojeći se onog što je vilenjačkom čarpjevaču na umu i nadajući se da će ga moći smiriti. Morgalla zauzme mjesto na udaljenom kraju logora i počne žurno crtati. Ostavši sam sa svojim ljudima, Elaith ih pozove bliže. “Nećemo riskirati”, hladno reče. “Balindare, tvoja zapovijed nije povučena. Ako lord Thann pokuša krenuti svojim putem, patuljčica umire. Harfist to shvaća; potrudi se da i ti to zapamtiš. A ti”, reče, pokazujući na jednog od svojih ljudi, “prvom prilikom ukradi Thannov čarobni prsten i daj mi ga. Ne želimo da zgrabi svoju dragocjenu patuljčicu i nestane.” “Ja?” ustukne čovjek. “Ne izmotavaj se”, prasne Elaith. “Svi znamo da si vješt lopov. Upotrijebi svoje vještine na moju zapovijed i nitko drugi neće za to saznati. Teško da bi bio dočekan s dobrodošlicom u waterdeepskim salonima ili zabavama gospe Raventree ako se pročuje da si život počeo kao ulični deran. Je li to jasno?” “Savršeno”, odgovori njegova žrtva neuobičajeno sažeto. “Dobro. Šugo, ti i Tzadick ćete prvi na stražu. Balindar, čuvaj patuljčicu. Vartain, počni s Thannom raditi na svitku. Ostali, odmorite se koliko možete. Bojim se da nas čeka težak put.” ***** U privatnosti unajmljene vile, lord Hhune od Tethyra uživao je u kasnoj večeri s nekolicinom agenata Vitezova od Štita na visokim položajima. Te je večeri bio gotovo srdačan, oduševljen zbog neuobičajenog preokreta na ovom putu u Waterdeep. Njegove su početne zamjerke na Gamet zaboravljene, jer je uloga koju mu je dodijeliia poluvilenjačka čarobnica

savršeno nadopunjavala njegove vlastite ambicije. Hhune je u vlastitoj zemlji bio ceh-majstor, a ovaj je prekrasan sjevernjački grad imao dobar potencijal. Nedostajali su mu cehovi lopova i ubojica, koje je on zaposleno uspostavljao. Waterdeep je na neki način bio predobro vođen za vlastito dobro: bilo je vrlo malo moćnih kriminalnih organizacija koje bi mogle spriječiti Hhuneove aktivnosti. Čak su i njegovi trenutni izgledi djelovali ugodno, jer je uživao u gustom umaku od oštriga i izvještaju jednog od svojih najboljih agenata. Mršavi, tajnoviti Amnit, poznat samo kao Chachim, uvijek je nadilazio očekivanja. “Kao što ste naredili, trgovac kojeg je imenovala gospa Thione kao waterdeepskog Lorda umro je od moje ruke”, sasvim predvidljivo objavi Chachim. “Slijedio sam ga do kuće čarobnjaka Maarila i ubio ga nedaleko od nje. Nitko me nije vidio, jer se malo ljudi usuđuje prići Zmajevom tornju. Ostavio sam trgovčevo tijelo u obližnjoj Plavoj ulici. Ako ga ikad pronađu, pretpostavit će se da je stradao od neke magične zamke koja čuva čarobnjakov toranj.” Agent zastane i izvuče presavijeni komad papira iz rukava. “Ovo sam našao kod njega. Mislio sam da bi vas moglo zanimati.” Hhune rastvori papir i prasne u grohotan smijeh. “Oh, pa ovo je neprocjenjivo! Tko je umjetnik? Mogao bih iskoristiti još stotine takvih!” Chachim se nakloni. “Predvidio sam vašu želju, lorde Hhune. U trgovačkom okrugu nalazi se izrađivač natpisa koji će za nisku cijenu od dvadeset zlatnika urezati ovaj crtež na komad drva. Nakon što se ureže, bit će jednostavno otisnuti koliko god kopija želite.” “Dobro, dobro!” Hhune kimne poslužitelju koji izbroji iznos i preda ga Chachimu. Za dobru mjeru, Hhune mu pruži i jedan od svojih posebno iskovanih zlatnika koje je obično davao kao nagradu posebno zaslužnim agentima. Chachim se ponovno nakloni i napusti odaju sa skicom i zlatom. Ceh-majstor se naceri. Iako je njegov zadatak bio stvaranje problema waterdeepskim Lordovima kroz povećanje kriminalnih aktivnosti, u pomaganju Gametinog osobnog cilja - rušenju nadmaga Khelbena Arunsuna - vidio je samo dobit. Puštanje u opticaj crteža koji je ismijavao nadmaga i poticao kontroverze moglo mu je osigurati naklonost moćne poluvilenjačke čarobnice. “Pijmo za Waterdeep, prijatelji”, reče srdačno svojim kohortama uz podignutu čašu, “i za dan kad će grad postati zaista naš.”

Devet Do kasno u noć Vartain i Danilo grbili su se iznad svitka, savjetujući se među uspavanim plaćenicima. Wyn je sjedio nedaleko, u tišini ih slušajući sa sve uznemirenijim izrazom u svojim velikim zelenim očima. “Prva je strofa riješena”, napokon će Vartain. “Kao što smo pretpostavljali, odnosi se na čaroliju bačenu na bardove u Silverymoonu.” “Zašto cijelo vrijeme te retke nazivaš prvom strofom?” upita Danilo. “Na svitku više nema ničega!” “Još nema.” Zagonetač uperi prst prema blijedoj mrlji na pergamentu, nalik sjenci riječi. Dok je zapanjeni Harfist promatrao, ispod prve strofe počela se oblikovati druga. “Ovo nije neuobičajeno za ovako složenu zagonetnu čaroliju. Prvi redak stihova spominje prvu od sedam. Kako se jedna riješi, pojavit će se sljedeća. Takav uređaj sprečava prelako rješavanje cijele zagonetke.” “Kao korištenje zaboravljenog dijalekta Sespecha za skrivanje ključa zagonetke”, primijeti Daniio. “Točno. Međutim, svi ti opskurni detalji govore nam nešto o osobi koja je bacila čaroliju. On ili ona - ili ono, što se toga tiče - vrlo je vješt u umijeću zagonetanja. Ta je osoba ili lingvist ili govornik sespechkog jezika. Ako je ovo posljednje istina, tad je naš neprijatelj star najmanje tristo godina.” “Što ima smisla, s obzirom da se zanima za vilenjačke artefakte. Tristo godina nije neka starost za vilenjaka”, reče Harfist, pa zaškilji prema tekstu koji se pojavljivao na stranici. “Što misliš o ovom?” Vartain nagne pergament da uhvati nemirno svjetlo logorske vatre. “Odgovor na prva dva stiha je ‘majka’. Mnoge se zagonetke bave obiteljskim odnosima. No, zbunjuje me spominjanje lazarkinje”, prizna. “Ja to mogu objasniti”, reče Danilo uz kiseli osmijeh. “Moja obitelj bavi se vinom, a veliki dio našeg bogatstva dolazi od te biljke. Raste na Moonshae otocima i koristi se za izradu slavnog proljetnog vina koje podmazuje proslavu Sredljeta.” “Fascinantno. Stoga bih pretpostavio da je majka koju spominje u stvari Majka Zemlja, božica povezana sa samim Moonshae otocima. Gdje se točno uzgaja ta biljka?” “Gdje? U tlu, pretpostavljam. Naravno, ja nisam stručnjak...” “Nisam to mislio”, nestrpljivo ubaci Vartain. “Gdje se proizvodi vino s lazarkinjom? To bi moglo biti važno!” Danilo razmisli. “Sad kad si to spomenuo, moj je učitelj iz MacFuirmidha govorio o beskrajnim vrtovima i vinogradima koji su okruživali učilište. Naravno, škola je propala, no vinarije još uvijek vrlo uspješno posluju. Bar su poslovale do ove sezone”, polagano doda Danilo. “Prije gotovo tri mjesečeva ciklusa, usjevi su ozbiljno propali, a vrtovi lazarkinje i vinogradi su bili gotovo uništeni. U to vrijeme sam bio u Tethyru, radeći s tamošnjim trgovcima vinom. Južnjačke su vinarije bile oduševljene zbog tih događaja, kao što možeš zamisliti.” “Naravno, znaš što to znači.” Vartainov je ton proturječio njegovim riječima i on sačeka da mladi Harfist prizna svoje neznanje. “Žao mi je što te moram razočarati”, ravno će Danilo, “ali bojim se da znam.” Zagonetačeve se obrve izviju od iznenađenja, izvlačeći poluosmijeh iz Harfista. “Na vrhuncu bardskog umijeća, postojalo je sedam starih bardskih učilišta, poredanih po časti i važnosti. Budući bard pohađao bi ih određenim redom, napredujući prema statusu majstora barda. Čini se

da naš tajanstveni neprijateij postavlja nekakvu bizarnu parodiju toga. Prvi je od tih bardskih učilišta bio Foclucan, koji je bio smješten u Silverymoonu. Tamo je bačena čarolija na bardove i balade. Nemam pojma kako je to napravljeno. Wyn, ti si bio tamo; imaš li kakvu ideju?” “Još ne”, odgovori vilenjak napetim glasom. “Usjevi su naglo i tajanstveno propali nedugo nakon događaja na silverymoonskom Proljetnom sajmu. Događaj je opisan u drugoj strofi, koja se odnosi na MacFuirmidh, drugo od bardskih učilišta.” Danilo zastane i duboko udahne. “Dva je slučaj, tri je obrazac. Ako treća strofa”, zastane i pokaže mrlju na praznoj stranici gdje će se pojaviti riječi, “imenuje grad Berdusk i bardsko učilište imenom Doss, tad možemo očekivati ukupno sedam čarolija. Također, znat ćemo i put kojim će ići naš neprijatelj.” “Bravo”, progunđa Vartain. “Ima još”, doda Danilo. “Na ovaj sam zadatak krenuo s jedinom namjerom da uklonim prokletstvo s bardova. No, jasno je da je to samo jedan dio problema. Konačno, sumnjam da su ta prokletstva odabrana nasumce; vjerojatno doprinose nekom konačnom cilju. To moramo otkriti, kako bismo mogli zaustaviti bacača čarolija prije no što postigne svoj cilj. Prijeko je potrebno da što prije riješiš zagonetke, tako da saznamo koji će oblik imati sljedeće čarolije.” Zagonetač je djelovao osupnuto zbog Danilovog zapovjednog tona. “Ja sam u službi Elaitha Craulnobera”, podsjeti on Harfista. “Izgleda da smo Elaith i ja partneri u ovom poduhvatu”, suprotstavi se Danilo. “Sad radiš za obojicu. Razmisli o sljedećem, prije no što ograničiš svoju odanost: Elaith želi dobiti artefakt, no ja želim osobu koja je iza svega toga. Možeš li mi iskreno reći da ne bi oduševljeno dočekao priliku da sukobiš svoju vještinu s autorom ovog zagonetnog svitka?” Ta pomisao zaplamsa u zagonetačevim velikim crnim očima, pa se pretvori u plamen. Danilo primijeti sjaj nastajuće opsesije i zadovoljno kimne. Ustavši, krene buditi logor, dajući Vartainu vremena da prihvati njegov cilj kao svoj vlastiti. Družina je krenula na put prije zore. Na Danilovo inzistiranje - i po cijenu još jednog dragulja iz zmajevog blaga - Balindar je vodio Vartainova konja za uzde, kako bi se zagonetač mogao posvetiti proučavanju svitka za vrijeme jahanja. Wyn i Morgalla jahali su jedno pored drugog, što im je postao običaj. Danilu je bilo jasno da je patuljčica u Wynu pronašla glazbenog mentora za kakvim je čeznula, no, koliko god mu je bilo mrsko prekidati njihovo druženje, trebalo mu je vrijeme s Wynom kako bi ga mogao uvjeriti da s njim podijeli magiju vilinpjesme. Nedugo nakon razgovora s Vartainom, Danilo je zbog započinjanja te teme sam sebi izgledao kao žongler koji pokušava održati previše loptica u zraku. “Jaši sa mnom neko vrijeme”, zamoli on vilenjaka. Morgalla prihvati sugestiju i usmjeri čvrstog ponija prema Balindaru. Plaćenik je djelovao ponešto smeteno kad mu je patuljčica prišla, no njezine riječi ga nasmiju i naizgled mu olakšaju savjest. Danilo posegne u čarobnu vreću o pojasu i izvuče knjigu čarolija koju je Khelben pripremio za njega. “Ovo je čarolija koju sam upotrijebio za Grimnosha. Nemoj gledati rune, to može biti opasno za neobučene. To je čarolija očaravanja nalik onoj kakvu si ti bacio u močvarama. Ona ukazuje na to da su čarobnjačka magija i vilenjačka čar-pjesma kompatibilne.” “Nakon onog što se dogodilo u Visokoj šumi, ne mogu to poreći”, reče vilenjak s očiglednom nevoljkošću. “Morgalla mi je ispričala što se dogodilo. Otpjevala je melodiju koju si upotrijebio i ona je potpuno ista kao moćna vilenjačka čarolija očaravanja. To si mi pokušavao reći prošle noći: vilenjačka čar-pjesma bila je zapisana tajanstvenom notacijom.” “Ustvari, ne. Nisam imao pojma da je to čarolija vilinpjesme. Nikad nisam vidio nešto slično i nisam znao što je, pa čak niti hoće li djelovati. Khelben mi je dao ovu knjigu čarolija, ali

nikad nisam čuo da on baca takvu magiju.” Danilo zastane i namršti se. “Kad botje razmislim, znam i zašto. Glas ujaka Khelbena podsjeća na zaljubljenu mačku na uličnoj ogradi. “No, odlutao sam s teme”, nastavi on, vrteći glavom. “Kao što me dobri nadmag često opominje, ne bih trebao puštati da mi um luta, jer je premalen da hoda sam po svijetu.” “Govorio si?” potakne ga uljudno Wyn. “Zaista jesam. Poanta jest da ja nisam vilenjak, ali sam ipak uspio baciti čaroliju kroz glazbu. Razmisli o mogućnostima!” Danilo pričeka vilenjakov odgovor, no Wyn je zurio u cestu ispred njih. “Zar ne shvaćaš što bi to moglo značiti za Harfiste? Nakon što je Vrijeme nevolja prošlo, a bogovi se vratili u svoje ravni, magija se značajno promijenila. Bardska je magija ukradena od ljudi. Ako bi neki bardovi mogli naučiti magiju vilinpjesme, zamisli što bismo mogli postati!” “Razmišljao sam o tome.” “I?” Vilenjački minstrel nastavi još nekoliko trenutaka jahati u tišini, prije no što se okrene prema Harfistu. “Motim te, poslušaj moje objašnjenje prije nego što doneseš sud. Imaj na umu da te ne želim uvrijediti i da moje oklijevanje nije povezano s tobom osobno.” “Mislim da sam već čuo ovaj govor, od najmanje desetak waterdeepskih djeva”, oprezno će Danilo. Wynov je osmijeh bio blijed. “Vilinpjesma, kako si prikladno nazvao magiju čar-pjesme, je moć kojoj se lako pristupa nakon što je se nauči. No, razmisli o sljedećem: moć se puno lakše stječe nego mudrost. Vilenjaci žive mnogo ljudskih vjekova, a to nam daje drugačiju perspektivu i strpljenje koje ljudima često nedostaje. Vode nas bogate i drevne tradicije i skloni smo tome da razmotrimo mnogo različitih rješenja prije no što se okrenemo korištenju magije. Kad bi ljudi mogli riješiti svoje teškoće pjevanjem pjesme, iskušenje da zloupotrijebe - ili bar prečesto upotrijebe - tu moć bi zasigurno bilo preveliko.” “Taj argument se može upotrijebiti za mnoge vrste magija”, usprotivi se Danilo. “Ipak, mnogi ljudi časno koriste magiju.” “I ima mnogih koji to ne čine tako. Kod čarobnjačke magije potrebno je barem vrijeme za učenje i pamćenje čarolija prije svakog bacanja. To osigurava vrijeme za rasuđivanje i promišljanje, i svakako sprečava brzopleto postupanje mnogih magova. Vilinpjesmi nedostaje takva zaštita; nakon što se čar-pjesma nauči, može se bacati po volji.” Wyn zavrti glavom. “Žao mi je, no proveo sam mnogo godina među ljudskim glazbenicima i niti jednom ne bih povjerio takvu moć. Vaši načini i vilenjački načini su jednostavno previše različiti.” “Imam sljedeće dvije strofe!” objavi Vartain. Zagonetačeve riječi preteknu Danilov spreman protest. “Možemo li o tome raspraviti kasnije?” upita vilenjaka. “Uzalud”, reče Wyn s tihom konačnošću. Iako je bio duboko razočaran, Danilo nije imao drugog izbora no da prihvati vilenjakovu odluku. Nagne glavu u mali, formalni poklon i odjaše do Vartaina. “Bio si u pravu”, reče zagonetač, a glas mu je zvučao manje pokroviteljski nego inače. “Treće i četvrto mjesto također su bila bardska učilišta. Zagonetke navode Doss u Berdusku i Canaith, smješten blizu Zazesspura u tethyrskoj zemlji.” “Nedavno sam došao iz Tethyra”, zamišljeno reče Danilo, sjetivši se balade koja ga je odvela na sjever. Tu je noć pokušavao zaboraviti, no sad se hitro prisjetio događaja u potrazi za nekim nagovještajem. Poželi da je od Arilyn saznao više detalja o bardu koji je širio baladu. Možda bi im sad pomogle te informacije.

“Kakve je moći stekao bacač?” upita Danilo, vrativši se na tekući problem. “U Berdusku, sposobnost da pozove ili kontrolira čudovišta koja glazbu koriste kao oružje. To bi možda objasnilo žabolike svirače koje smo sreli u močvarama pored Visoke šume. Zanimljivo je da je odnedavno znatno porasla brojnost napada čudovišta na putnike i farmere južno od Waterdeepa. U mnogo slučajeva, žrtve su bile sasječene prije no što su mogle podići oružje u svoju obranu. Ti incidenti javljali su se duž puta između Berduska i Waterdeepa.” Zagonetač zastane i razmisli. “Što se toga tiče, propast usjeva oko Waterdeepa bila je ove godine teška kao nigdje drugdje u sjevernim zemljama, osim u onom području na Moonshae otocima.” “Divno”, promrmlja Danilo. “A što se dogodilo u Canaithu?” “Bacač je stekao moć da putem pjesme utječe na mase. Nekoć uobičajena vrsta bardske magije postala je neaktivna tijekom Vremena nevolja.” Danilo ušuti pomičući dijelove slagalice u glavi i pokušavajući ih složiti u obrazac. Nakon nekoliko trenutaka ostavi se te vježbe. “Što će se dogoditi u Sundabaru? Tamo je bilo staro učilište Anstruth.” “Nisam još stigao do toga.” Harfist se zamišljeno počeše po obrazu. “Možda nije ni čarobnjak. Očigledno je da naš neprijatelj može brzo putovati, no možda ga još uspijemo prestići.” Danilo potjera konja u kas i odjaše do čela grupe. Mjesečev je vilenjak kao i obično jahao kao izvidnica, a srebrna mu je kosa blistala u sjaju jutarnjeg svjetla. “Morat ćeš živjeti bez mene kraće vrijeme”, objavi Harfist. “Odlazim u Sundabar. Časti mi, vratit ću se u zoru.” “Života mi patuljčice, vjemjem ti”, zajedljivo odgovori Elaith, pa se nasmiješi Harfistu. “Trudit ću se da obuzdam suze tijekom tvoje odsutnosti. Kojem dobrohotnom bogu moram zahvaliti za ovakav tijek događaja?” “Khelbenu Arunsunu, no nemoj se njemu tako obraćati. Što se božanstava tiče, on baš ne drži do ceremonija. No, ostavimo se šale. Nadmag mi je dao prsten za teleportiranje koji može prenijeti do tri osobe na mjesto koje odaberem. Idem u Sundabar, jer možda postoji šansa da tamo sustignemo bacača čarolija.” “Onda krenimo odmah”, reče Elaith. “Mi? Kao, ja i ti?” “Naravno.” Vilenjak se prijazno nasmiješi i izvuče jednostavan srebrni prsten iz vrećice o pojasu. “Tvoj čarobni prsten, vjerujem.” Danilova se vilica objesi. On baci pogled na svoje ruke i, naravno, jedan je od njegovih prstena nedostajao. “Kako?” “Pozabavimo se važnijim stvarima”, reče vilenjak, vraćajući prsten njegovu vlasniku. “Ako će ti biti ugodnije, svakako povedi još nekoga.” Harfist nevoljko kimne, stavljajući prsten natrag na prst. “Ili Wyna ili Morgallu. Ostali su u tvojoj službi i ne vjerujem im.” On podigne glas, pozivajući patuljčicu. “Morgalla, da li bi se htjela teleportirati do Sundabara sa mnom?” “Dal’ bi ti htio poljubiti orka?” slatko odgovori Morgalla. Patuljci su bili notorno podozrivi prema putovanju uz pomoć magije, a Morgalla nije bila izuzetak. “Onda Wyn”, ravnodušno reče Danilo. “Jedan problem: prsten mogu upotrijebiti jednom dnevno. Nećemo se moći vratiti do nakon sumraka, a mogu se teleportirati samo na mjesto na kojem sam već bio. Udaljeni smo otprilike jedan dan puta od Taskerleigha: sutra ujutro bi se tamo mogli naći s ostalima.” Elaith pristane. Zaustavivši grupu, hitro ostalima objasni plan, predavši zapovjedništvo Balindaru i izričito naredivši da logor postave pored obližnjeg potoka, dalje od ruševina Taskerleigha i brežuljaka punih harpija. Kad je sve bilo spremno, Danilo okrene prsten. Bijeli vrtlog čarolije za teleportaciju ga

počne obuzimati i on zgrabi oba vilenjaka za zglavke kako bi ih poveo sa sobom. Zadugo nije postojalo ništa osim vrtloga vjetra i bijelog svjetla, a zatim su bili u Sundabaru. Također, bili su do koljena u bljuzgavici. Danilo se zinuvši zagleda u pustoš oko njih. Zrak je bio topao, no led koji se otapao preplavio je ulice, a voda je u potočićima tekla niz odvode. Sagnuvši se, ispeca komad leda iz bljuzgavice, napola otopljen, no još uvijek veličine kokošjeg jajeta. Bila je to prilično žestoka tuča, primijeti on, promatrajući marijive stanovnike koji su se bavili popravljanjem štete. Mala vojska radnika zamjenjivala je razbijene prozore, liječnici i vidari su trčkarali uokolo s ljekovitim biljkama i amuletima, a gradski su radnici odvlačili mrtve i prebijene životinje. Samo su djeca izgledala zadovoljno zbog novine, pa su jurcala uokolo, vrišteći i nabacujući se grudama od bljuzgavice. Danilo se na tren uplaši da je njegova čarolija za teleportaciju promašila i odvela ih u grad dalje na sjever; možda Sossal ili neku drugu hladnu zemlju. Elaith je očigledno gajio slične bojazni. “Gdje smo to, u Devet paklova?” upita on. Harfist se okrene prema zgradi iza njih i zaškilji prema teškom drvenom cimeru. Pohotna djeva. Da, to je bilo ime svratišta u koje je nekoliko puta navratio i to je bilo mjesto koje je odabrao kao odredište čarolije za teleportaciju. “Ovo je zasigurno Sundabar”, reče. “U tom slučaju”, glatko će Elaith, “mislim da slobodno možemo pretpostaviti da smo malo zakasnili.” ***** Kad se Gamet tog jutra probudila, sunce se već uspelo visoko iznad Sundabara. Iscrpljena od dugog leta i pogrešno bačene čarolije, uzela je sobu u svratištu nedaleko od skladišta. Njezinom je asperiiju također bio potreban odmor, jer će povratak u Waterdeep trajati dva dana gotovo neprestanog leta. Čarobnica se odvuče do prozora odaje i pogleda na ulicu. Prošao je gotovo cijeli dan od čudne olujne tuče, a ulice su još uvijek bile prekrivene bljuzgavicom. Gamet duboko uzdahne i baci pogled na vilenjački harfu. Bilo ju je mnogo teže kontrolirati no što je zamišljala. Brzo se odjenuvši, uputi se do točionice. Dok je jela doručak od voća i zobenih kolačića, odsutno je primijetila da ostali gosti nisu mogli razgovarati ni o čemu drugom osim o oluji. Naširoko su je smatrali nagovještajem propasti, čim je stigla toliko blizu Sredljeta. Gamet je zadovoljno slušala. Njezina je čarolija bar utoliko uspjela! Tri su gosta djelovala neobično znatiželjna u vezi oluje. Dvojica su bili vilenjaci, a treći visok mladić s dugom plavom kosom i privlačnim osmijehom kojeg je uperio na poslužiteljicu, ekstravagantno flertujući dok je pažljivo izvlačio informacije o čudnoj oluji. “Pokušaj se prisjetiti zašto smo ovdje, lorde Thann!” progunđa vilenjak srebrne kose kad je djevojka otišla po njihovu narudžbu. Glas mu je bio tih, no Gametine su oštre vilenjačke uši uhvatile riječi. “Dok ti trošiš svoj šarm na nju, naš je čarobnjak odavno pobjegao.” Thann! Je li moguće? Gamet prouči mladića s rastućom uznemirenošću, primijetivši lutnju na njegovom ramenu i odjeću istrošenu od puta. Ako je to doista nećak Khelbena Arunsuna, što radi u Sundabaru? Čak i takva budala kakvom su svi smatrali Danila Thanna već bi dosad našla put do Grimnoshtadrana. Mogućnost da je preživio susret sa zmajem bila je gotovo nemoguća. Napokon, Garnet je proučavala i promijenila Danilove pjesme, i znala je za što je

mladi ‘bard’ sposoban. Teško da je on bio dovoljno dobar glazbenik i mag da bi mogao nadmudriti prepredenog Grimnosha. “Poslužitelji u krčmama čuju mnogo toga”, reče mladić svom vilenjačkom sudrugu. “Mnogi ljudi otvoreno pričaju pred njima kao da su nevidljivi ili gluhi, ili bar kao da nisu važni. Iznenadio bi se, dragi moj Elaith, kad bi znao koliko informacija oni uglavnom posjeduju.” “Pravi Harfist”, odgovori Elaith, a po njegovom je tonu bilo jasno da mu nije uputio kompliment. “Što predlažeš da napravimo, Danilo?” upita zlatni vilenjak. Gamet suspregne dah. To je doista bio Danilo Thann i bio je član Onih Koji Sviraju Harfu! Mladić kojeg je namjeravala iskoristiti kao oruđe nekako je postao njezinim protivnikom. Ona se nagne naprijed i pažljivo posluša. Mladi Harfist zastane i promisli. “Ne možemo se vratiti do Ganstarovog potoka do nakon zalaza sunca, a ni ostali neće tamo stići prije mraka. Predlažem da provedemo dan i većinu noći u Sundabaru i da se vratimo malo prije zore. To će Vartainu dati dovoljno vremena da radi na svitku starog Grimnosha, a nama da prikupimo nešto informacija od lokalnog stanovništva. Naš je čarobnjak nedavno udario i možda možemo nešto saznati o njegovom identitetu. Možda je još uvijek u gradu.” Ne zadugo, doda Gamet u sebi. Ustane i baci nekoliko kovanica na stol. Srce joj je bolno udaralo dok je izlazila iz točionice. Vartain, rekao je mladi Harfist. To je mogao biti samo Vartain od Galimporta, zagonetač zaslužene slave. A on je u svom vlasništvu imao njezin svitak! Njezina je situacija mogla biti gora samo ako je jedan od sudruga Danila Thanna bio čarpjevač. Čarobnica požuri do sobe. Zgrabivši Jutarnju ševu, izađe iz svratišta pokrajnjim stubama i otrči preko dvorišta do štala. Asperii podigne pogled s pitanjem u pospanim očima dok je Gamet drhtavim rukama pričvršćivala sedlo. “Odlazimo istog trena. Letjet ćemo do Ganstarovog potoka najbrže moguće, cijelu noć ako treba. Moramo stići tamo prije zore!” ***** Rana je predstava u kazalištu Tri bisera započela pred brojnom publikom. Izvan velike kameno-zidane zgrade, red se ljudi protezao niz Bisernu ulicu. Nekoliko članova glumačke družine šetalo je uskom ulicom zabavljajući one koji su čekali. Ulični su prodavači nudili naranče i slatkiše, i sveukupno je vladalo ozračje znatiželjnog iščekivanja. “Lucia, stvarno nemam vremena za ovo”, reče Caladorn svojoj gospi s neuobičajenim tračkom nestrpljivosti u glasu dok su se približavali ulazu. “Festival Sredljeta je gotovo stigao, a na vježbama se stalno događaju nesreće i ozljede. Trebao bih biti u areni.” “Ne bih te odvojila od posla da nije važno”, reče gospa Thione nježnim glasom. “Znaš da cehovi i druge grupe ponekad unajmljuju kazalište za privatne predstave. Privatna osoba plaća ovu predstavu, no ona je otvorena za sve koji žele doći.” “Pa?” “Osoba iza ove predstave je lord Hhune, trgovac iz Tethyra u posjetu. Gradski su bardovi nesretni zbog pokušaja cenzuriranja njihovih pjesama, a Hhune im plaća da se razmeću svojim nezadovoljstvom na koncertu, ismijavajući waterdeepske Lordove, posebno nadmaga.”

Caladorn se zapilji u Luciju. “Otkud ti to znaš?” Plemkinja slegne ramenima. “Neki od mojih slugu razumiju tethyrski jezik. Nekad sam poslovala s Hhuneom i ne vjerujem mu, pa sam organizirala da ga prate. Moj je sluga slušao njegov razgovor s jednim od njegovih ljudi. No, nemam nikakvu ideju o tome što se Hhune nada postići.” Ona podigne ogromne, izmučene oči prema licu svog ljubavnika i prošapće: “Znaš što se dogodilo s kraljevskom obitelji kad su ljudi kao Hhune preuzeli vlast u Tethyru. Na jugu ih ima mnogo koji bi me rado vidjeli mrtvu, iako je moja povezanost s kraljevskom obitelji, kao što je svima poznato, prilično daleka. A sad, kad Hhune pokušava utjecati na događaje u Waterdeepu, mogu se samo bojati.” Caladornov se strog izraz lica otopi i on odvede sitnu plemkinju dalje od gomile. “Lucia, u Waterdeepu si i sa mnom si sigurna.” “U pravu si, naravno”, reče ona i skrušeno mu se nasmiješi. “Vjerojatno sam samo nerazborita.” “Tvoju je zabrinutost lako razumjeti”, reče mladić, pa se sagne i poljubi je u čelo. “Ostavimo Hhunea gradskim Lordovima. Možeš biti sigurna da znaju za njegove aktivnosti.” Sad znaju, pomisli Lucia s mračnim zadovoljstvom. ***** Čim je Caladorn otpratio svoju damu do sigurnosti njezine vile, požurio je do palače u kojoj je stanovao Piergeiron, jedini priznati vladar Waterdeepa. Mladić nije bio naročito iznenađen kad je našao Khelbena Amnsuna usred savjetovanja s Piergeironom. Waterdeepski su se Lordovi tih dana često sastajali, u punom vijeću i malim grupama, da bi rješavali naizgled beskrajne probleme u gradu. “Jesi li uživao u predstavi u Tri bisera?” upita nadmag s tračkom iskrivljene zabavljenosti. “Nisam ostao”, odgovori mladi lord. Davno se prestao čuditi dosegu Khelbenovih saznanja; među waterdeepskim se Lordovima često govorilo da nitko ne može niti kihnuti u svojoj spavaćoj sobi, a da se nadmag sljedećeg jutra ne raspita o njegovom zdravlju. “Imam nekoliko informacija o trgovcu iz Tethyra”, nastavi Caladorn. “To će biti lord Hhune”, reče Piergeiron, bacivši pogled prema Khelbenu. “Oh, da”, suho će nadmag, pa pruži Caladornu komad papira. “Ovo je primjer Hhuneove vrste diplomacije. Oblijepio je ovime grad.” Caladorn baci pogled na satiričnu skicu Khelbena Arunsuna koji slika smiješne figure, dok ga zamaskirani waterdeepski Lordovi promatraju. Odmahne glavom, duboko zbunjen, i vrati papir. “Što želi taj Hhune?” “To nije sasvim jasno. On je u svojoj domovini Tethyru ceh-majstor, glava trgovačkog prijevozničkog ceha. Naizgled, stigao je u Waterdeep s robom za sajam Sredljeta. Međutim, čini se da njegovi ljudi imaju vrlo neobične talente. Neki od njih bili su zaposleni u Lučkom okrugu, regrutirajući lopove i ubojice u pokušaju da organiziraju tajne cehove u Waterdeepu”, reče Piergeiron, trljajući jedno krvlju podliveno oko dok je govorio. Napori nekoliko posljednjih tjedana jasno su se vidjeli na licu Prvog Lorda. “Vjerujemo da bi Hhune mogao biti članom Vitezova od Štita”, nastavi Khelben i pruži mladom lordu veliki zlatnik. “Ovo je zalog koji dobivaju Vitezovi nakon što se iskažu. Nekoliko

je ovakvih pronađeno kod Hhuneovih ljudi, uključujući i neke koji su ušli u grad prije njegova dolaska. To ukazuje na veći problem”, reče nadmag. “Sam Hhune nije baš suptilan, no priljev agenata prije njegova dolaska ukazuje da on ima drugog, lukavijeg partnera u Waterdeepu.” “Naši izvori nisu uspjeli otkriti identitet tog agenta”, doda Piergeiron. “No, očigledno je da su Vitezovi od Štita postali izuzetno aktivni u Waterdeepu. Znaš da su tri trgovačka broda nedavno nestala.” “Da”, tiho će Caladorn. “Poznavao sam zapovjednicu jednog od njih i ona je bila najbolji pomorac kojeg sam ikad sreo. Djelovalo mi je vrlo neobično da bi pala kao žrtva gusarske zasjede.” “Brodovi su krenuli iz Baldur’s Gatea. Tamošnji agenti Harfista istražuju situaciju. Izgleda da je upravitelj luke agent Vitezova od Štita i on je prenosio informacije o rutama i rasporedima nepoznatom izvoru u Waterdeepu. Ovo nije prvi pokušaj Vitezova da razbiju dostavu”, s uzdahom zaključi Piergeiron. “Samo se pojavljuje u posebno nezgodan trenutak.” “Što poduzimaš u vezi Hhunea?” ustrajao je Caladorn. “Iskreno, Hhune je sitna riba. Pratimo ga u nadi da će nas odvesti do waterdeepskog agenta.” Caladorn nije djelovao zadovoljno zbog tog zaključka, no naklonio se i požurio do arene, natrag svojim dužnostima. Kad su ostali sami, Piergeiron kimne prema papiru u Khelbenovoj ruci. “Suptilna ili ne, Hhuneova taktika uzima danak, prijatelju. Počinjem shvaćati tvoju brigu zbog promijenjenih balada, jer se i one pokazuju vrlo učinkovitima. Izgleda da ih je mnogo upućeno protiv tebe osobno. Je li vjerojatno da su Vitezovi od Štita odgovorni i za čaroliju na bardovima?” “Ako i nisu, svakako je dobro koriste”, reče Khelben iscrpljenim glasom. “Imam kontakt koji bi mi mogao pružiti neke informacije. Odmah ću je potražiti.” On promrmlja riječi čarolije. Za tren, visoki je nadmag nestao, a na njegovom je mjestu stajao mladić srednje visine i građe. Lice mu je bilo ugodno, zasjenjeno šeširom široka oboda. Jednostavna, dobro izrađena odjeća od tamnosivog lana bila je prikladna i za tržnicu i za salon u Sjevernom okrugu. Ukratko, izgledao je neupadljivo i mogao je neprimjećeno proći kroz veći dio grada. Tako maskiran, Khelben napusti Piergeirona i uputi se prema obližnjem Ludinom trgu. Došlo je vrijeme da nadmag Waterdeepa posjeti određenu noćnu damu. ***** Imzeel Coopercan u prethodnih je nekoliko dana čuo previše toga, a da bi mogao ostati miran. Ipak, polupatuljački je vlasnik Moćne mantikore pažljivo slušao razgovore za ranom večerom, izdvajajući djeliće iz mnoštva konverzacija, dok je krpom do u beskraj laštio šank. “Ovom brzinom, istrošit ćeš drvo daleko prije no što mjesec izađe”, zadirkivala je Ginalee, bucmasta, vesela djevojka koja je dovoljno dugo radila kod njega kao konobarica da bi dopustio takvu prisnost. Njezin joj je poslodavac bio ‘više nego malo’ drag, unatoč ozbiljnom karakteru i torzu građenom poput bačve, pa mu je zato pokušavala skrenuti pažnju s nevolja koje su ga zaokupljale. Položivši laktove na sjajno drvo šanka, ona podupre glavu rukama i bljesne rupicama na obrazima prema njemu. Ovaj je stav pružio Imzeelu pogled na dekolte koji bi podigao i mrtvaca; on baci pogled na Ginalee i vrati se laštenju šanka.

Uvrijeđena konobarica ugrabi mu krpu i objesi je o očnjak preparirane lavlje glave koja je visjela iznad šanka. Taj je trofej, uz nešto kreativnog nadijevanja i mnogo mašte, inspirirao impozantan naziv krčme. Na tren, Ginalee se poigra mišlju da obavijesti Imzeela da mu je ustanova poznatija pod imenom ‘Šugava mantikora'. Uzdahnuvši, zaključi da mu to ne bi bilo važno, dok god posao cvjeta. A doista je cvjetao. Moćna mantikora bila je smještena u srcu Dvorskog okruga, na prometnom križanju Selduthske i Srebrne ulice. Svi koji su dane provodili trgujući i pregovarajući, često su navraćali u krčmu da razmijene vijesti i dogovore poslove, uz poštenu večem od gustog, ukusnog gulaša, oštrog sira, svježeg crnog kruha i jakog piva. Jednako je važno bilo i to što je stražnji dio krčme izlazio na Ludin trg. Tamo se uvijek događalo nešto zanimljivo, pa su stoga oni čiji je posao bio ogrnut velom tajni, ulazili u krčmu kroz stražnja vrata. Rezultat je bio lijep spoj informacija i spletki, što je Imzeela radovalo isto koliko i profit; vlasnik je tražio i skupljao znanje jednako pohlepno kao što su njegovi patuljački preci kopali za mithrilom. Ipak su razgovori tog dana uznemirivali Imzeela. Uzevši svoju krpu s ‘mantikore’, nastavi svoje beskrajno čišćenje dok je slušao. Prigovori zbog problema s dostavom i krađama bili su uobičajeni, no činilo se da ih je više no inače. Nestajali su čitavi brodovi i cijela su skladišta bila ispražnjena pred nosom gradskih dužnosnika. Još je više uznemirivalo šaputanje da nestaju waterdeepski Lordovi. Prema razgovorima u krčmi, krivcem je smatran waterdeepski nadmag. Bilo je naširoko prihvaćeno da je Khelben Arunsun jedan od tajnih waterdeepskih Lordova. Neki su smatrali da nadmag i bez takvog položaja ima i previše vlastite moći, no većina stanovnika Waterdeepa nije se protivila čarobnjačkoj vlasti. Ustvari, nedaleko je stajao Ahghaironov toranj, spomenik moćnom magu koji je osnovao Lordove Waterdeepa prije nekoliko stoljeća. Grad je prosperirao pod Ahghaironovom dugom vladavinom i svi su se slagali da dok god to Crnoštapu uspijeva jednako dobro, neka ga bogovi prate! Stanovnici Waterdeepa nisu bili skloni podmazivanju kola dok ova ne škripe. Međutim, s povećanjem nevolja u gradu, mnogi su se bojali da Khelben Amnsun provodi previše vremena rješavajući se suparničkih Lordova, a premalo se bavi gradom i njegovim brigama. Imzeel zadovoljno primijeti da njegov vlastiti posao ne pati zbog gradskih nevolja. Vrijeme za večeru je tek započelo, a gostioničar je već otvorio treću bačvu piva. Gosti su imali i glazbu uz večeru, jer je Maskirana Pjevačica dolutala sa svog uobičajenog mjesta na Ludinom trgu i svirala tugaljivu melodiju na svojoj lutnji. Inače je pojava tajanstvene žene izazivala mnogo interesa i nagađanja, no te su večeri druga pitanja uzela primat. Malo je gostiju obraćalo pažnju na njezine pjesme i Imzeelu nije bilo žao kad je odložila lutnju u odgovor na prošaptani poziv. Ona i mladi gost nestanu kroz stražnja vrata prema Ludinom trgu, bez sumnje prema privatnosti šume koja je prekrivala padine Waterdeepske planine. Posao ide kao i obično, ponovi u sebi Imzeel, umirujući se tom pomisli. “Čarobnjaci koje si pozvao su stigli”, objavi Ginalee. Spustivši pladanj s praznim kriglama na šank, ona mahne glavom u smjeru tri novopridošlice. “Da im kažem da počnu?” Imzeel kimne, a olakšanje mu opusti lice u nešto nalik osmijehu. On je bio razborit poslovan čovjek, pa je kao i mnogi drugi unajmio ceh čarobnjaka da postave čarobne zaštite oko njegove ustanove. Stražarski red magova i zaštitnika bio je najmlađi waterdeepski ceh i bavio se poslovima u rasponu od praćenja čarobnjaka u posjetu do pomaganja vatrogascima. Ceh se također trudio da - koliko god je mogao - nadzire čarobnjačke aktivnosti moćnih, neovisnih čarobnjaka i utječe na njih. Bizarne pojave u gradu odnedavna su ukazivale na to da je na djelu neka vrsta magije i to je stvorilo znatnu potražnju za uslugama ceha. Po cijelom su gradu cehovski magovi zaposleno postavljali magične zaštite za otkrivanje i razbijanje čarolija. To je Imzeelu pružalo osjećaj

sigurnosti, a i njegovi su gosti, promatrajući proceduru, mrmljanjem izražavali svoje odobravanje. Dok je cehovski mag dovršavao složene geste čarolije za uklanjanje magičnih iluzija, Maskirana Pjevačica vrati se u točionicu ruku pod ruku sa svojim najnovijim klijentom. Oštro plavo svjetlo razbukta se oko para, izvlačeći iz žene zapanjeni vrisak. Prostorija zapadne u tišinu i sve se oči upere u magično svjetlo. Dok su gosti promatrali, crte se mladićevog lica rastope, u trenu se kristalizirajući u novi, poznati oblik. Pored tajanstvene maskirane žene stajao je visok, mišićav muškarac, oklopljen strogom veličajnošću. Crte lica bile su mu oštre, izraz ozbiljan, a njegove su obično prodorne crne oči odavale tračak nesigurnosti. Srebrna linija klinastog oblika po sredini njegove brade potvrdila je njegov identitet i onima koji ga ne bi prepoznali po licu. Maskirana Pjevačica ustukne, jednom rukom pokrivajući našminkane usnice. Uzmakne nekoliko koraka, pa se okrene i pobjegne prema Ludinom trgu. Bilo je nemoguće reći je li bila iznenađena transformacijom, ili jednostavno nije željela biti povezana s Khelbenom Amnsunom pod takvim nepovoljnim okolnostima. “Dakle, ovako nadmag Waterdeepa provodi ljetne večeri”, promrmlja Ginalee Imzeelu. “Dok grad u bačvi pluta prema Cyricu, i sve to.” “Šuti, curo”, srdito šapne Imzeel, rukom oblikujući gestu protiv loše sreće, za koju se vjerovalo da dolazi nakon prizivanja imena boga razdora. Jedan od gostiju prekine napetu tišinu. Tymorin klerik, vjerojatno uvjeren u legendamu sreću koju je garantirala njegova božica, ustane od svoje večere i suoči se s nadmagom. “Možda se nitko u gradu ne može suprotstaviti tebi i tvojim ambicijama”, reče tiho, “ali to ne znači da moramo piti s tobom.” Čovjek se okrene i odmaršira iz krčme. Jedna po jedna, stolice zagrebu preko drvenog poda dok su ostali gosti kretali za njim. Točionica se brzo ispraznila. Ostadoše samo Imzeel i njegovi zaposlenici, zureći u nadmaga sa strahom i nesigurnošću. Khelben Arunsun priđe šanku, dok su mu koraci odjekivali napuštenom prostorijom. Spusti malu kožnu vrećicu na uglačano drvo. “Primi moje isprike, Imzeel”, reče glasom lišenim emocija. “Molim te, prihvati ovu novčarku; zlato koje je unutra trebalo bi pokriti poslovni gubitak.” Sljedećeg trenutka nestane. “Dakle, stvarno”, puhne Ginalee tobože ogorčeno, malo nemimim glasom, no s nedimutim smislom za humor. “Samo je nestao! Bez bljeska svjetla, bez oblaka šarenog dima, bez tračka mirisa tamjana! Čarobnjaci u Thayu su mnogo zanimljiviji, ili bar tako kažu.” “Ginalee”, iscrpljeno reče Imzeel, “uzmi ostatak večeri slobodno.”

Deset Danilo i njegovi vilenjački sudruzi zadržali su se u Pohotnoj djevi tijekom večernjih sati, do dugo u noć. Kad je crno noćno nebo poprimilo boju indiga, a zadnje zvijezde stale nestajati, mnogobrojni su gosti Pohotne djeve još uvijek uživali u, s pravom slavljenom, ojačanom vinu, egzotičnoj zabavi i društvu redovitih pratilja. Harfist i njegovi saveznici izađoše na mračne, tihe ulice Sundabara sa znatno manje novca, no s velikom količinom informacija. Čudna je ljetna oluja pokrila samo dio Sundabara. Najjače je pogođen trgovački okrug - Danilo u sebi primijeti da je bardsko učilište bilo smješteno u samom središtu tog područja - divljom olujom s grmljavinom i tučom. Pojavljivala su se razna objašnjenja, no većina je gostiju krčme čudno vrijeme za Sredljeto smatrala lošim znakom. Što je bilo još važnije, stražari su pričali o ženi bardu koja je tog jutra ušla u grad noseći malu harfu i jašući na snježnobijelom asperiiju. Nitko nije mogao pružiti više detalja o njezinoj pojavi, osim da je bila niska i omotana laganim ogrtačem. “Moćna čarobnica mogla bi zapovijedati asperiijem”, mozgao je Danilo dok su hodali niz mračnu ulicu, “ali asperii ne bi dobrovoljno služio osobi koja je prigrlila zlo. Teško mogu vjerovati da naš neprijatelj na umu ima dobrobit Sjevemih zemalja!” “Ovdje smo saznali sve što smo mogli”, nestrpljivo će Wyn. “Vratimo se odmah. Moram pregledati svitak sa zagonetkom.” Danilo zastane i zagleda se u minstrela. “Što misliš da ćeš naći?” “Nisam siguran. Samo imam osjećaj da smo propustili nešto važno”, bilo je sve što je vilenjak želio reći, naglašeno bacajući pogled prema Elaithu. Danilo shvati nagovještaj i ostavi temu za kasniju raspravu. Harfist odvede vilenjake u obližnju uličicu i ponovno prizove magiju prstena. Kad je vrtlog svjetlosti izblijedio, nađoše se u uništenom vrtu, gdje su se prvi put sreli prije mnogo dana. Znakovi bitke još uvijek su bili vidljivi u slabom svjetlu praskozoija. Tri gomile mekane zemlje označavale su mjesta gdje su zakopali poginule, a u udaljenom je kutu vrta lomača svela mrtve harpije na hrpu smrdljivih kostiju i pepela. “Zašto si nas doveo ovamo?” zareži Elaith, s gađenjem promatrajući prizor. “S ostalima se trebamo sastati pored Ganstarovog potoka!” “Magično je putovanje pouzdano samo ako je odredište poznato. Mogao sam pokušati stići do potoka, no uz rizik da završimo kao neodvojiv dio krajolika. Zamisli drvo s tvojim ušima umjesto čvorova i shvatit ćeš općenitu zamisao.” Vilenjak ozlojeđeno psikne i okrene se da će otići. “Čekaj!” vrisne glas iza njih, na rubu histerije. Vilenjački pustinjak dotetura iz napuštene građevine, dok su rite lepršale oko njega. “Išao s vama bi ja”, reče, bacivši molećivi pogled prema Elaithu. “Vi tražili Jutarnju ševu, a na harfu ja plešem.” Wyn Ashgrove se oštro zagleda u neurednog vilenjaka. “Jutanja ševa! Što ti imaš s Ingrivalovom Harfom?” Pustinjakovo opustošeno lice odjednom se učini potpuno razumnim, a u njegovim se ljubičastim očima ukažu stoljeća tuge. “Više nemam ništa s harfom, no ona ima sve sa mnom. Svirao je jesam.” Wyn ga pobliže pogleda. Kroz usta promrsi tihu kletvu, a oči mu se rašire od strahopoštovanja. “Ti si Ingrival, zar ne?” upita pustinjaka, s velikim poštovanjem u glasu. “Možda jesam. Imena se svojegja ne sjećam”, dopre do njega tužan odgovor. “Što se događa, Wyne?” tiho upita Danilo. “Jutarnja ševa je drevna vilenjačka harfa, artefakt izrađen u ranim danima Myth

Drannora”, tiho odgovori vilenjak. “Smatra se da je previše moćna da bi na njoj mogao svirati bilo tko osim najvještijih čarpjevača. Stoljećima je bila na sigurnom u posjedu Ingrivala, slavnog glazbenika. On se povukao u osamu i za njega se nije čulo godinama. Smatralo se da je i harfa izgubljena.” Wyn se okrene Elaithu, koji je ravnodušno slušajući stajao pored njih. “To je ono što tražiš, zar ne? Jutarnja ševa?” upita on s optužbom u glasu. “Što se to tebe tiče?” “Harfa je sveta Narodu. To nije blago, niti je oruđe. Njezina se moć ne smije koristiti zbog dobiti!” “Moji motivi nisu tvoja briga”, reče Elaith s ledenom odlučnošću. “Ali tvoja djela jesu.” Tresući se od ozlojeđenosti, Wyn se unese u lice mjesečevom vilenjaku. “Znao si, ili si bar naslućivao, identitet ovog vilenjaka. On je u izgnanstvu ne zbog izbora, nego zbog nesreće. Nečeg što bi svakog otjeralo - a posebno vilenjaka - u život samoće i ludila! To je već dovoljno zlo, no ti si okrenuo leđa heroju Naroda!” Minstrel se okrene od Elaitha i obrati se Danilu: “Moramo odvesti ovog nesretnog vilenjaka s nama do Waterdeepa. Svećenici panteonskog hrama će se pobrinuti za njega i možda ga dijelom izliječiti. Oni su sveti vilenjaci i primaju nemoćne i odbačene.” Krajičkom oka, Danilo primijeti da se Elaith trgnuo na Wynove riječi. Na tren, lopovski je vilenjak djelovao duboko pogođeno, a zatim mu se preko izmučenog lica kao zavjesa spusti njegov uobičajeni podrugljivi izraz. Danilo spremi tu neobičnu reakciju za kasniju analizu i kimne glavom, odobravajući Wynov plan. “Dobrodošao si među nas, prijatelju vilenjače”, reče Harfist onom kojeg je Wyn nazvao Ingrivalom. “Sasvim slučajno, patrijarh vilenjačkog hrama duguje mi uslugu, no siguran sam da bi te dobri svećenik prihvatio i bez toga.” Pustinjakovo se lice razvedri ispod prljave kore. A zatim on ispusti vrisak čistog užasa i zaroni u grmlje. Danilo je prvi primijetio dolazak divovske sjene, dugačke zbog položenih zraka jutamjeg sunca. Instinktivno se sagne, pa se izvije da bi bacio pogled u nebo. Visoko iznad napuštenog sela kružilo je ogromno krilato stvorenje. Iako je izgledalo kao bezopasna - iako velika - ševa, očigledno je bilo grabljivica, jer je u svojim čaporcima nosilo jelena lako kao što bi orao nosio poljskog miša. “Što sad?” promrmlja Elaith, pripremajući luk. “Ne pucaj”, zapovjedi Danilo. Skine lutnju s ramena i hitro provjeri je li ugođena. “Što god to bilo, previše je veliko da bi ga mogli samo tako ubiti.” On zasvira uvod u pjesmu kojom je uspavao zmaja, nadajući se da će imati isti učinak i na ovo stvorenje. Wyn uzme svoju liru i pridruži se glazbenoj čaroliji. Začarana melodija im se vrati s visina, ponovljena treperavim, ptičjim glasom. Jezoviti zvuk podigne dlačice na Danilovom vratu i pošalje mu drhtaj straha niz kralježnicu. On ipak nastavi svirati. Kao privučeno glazbom, ogromno stvorenje spusti se na čistinu, sletjevši na uleknuti krov napuštene kuće. Ostavivši svoju razderanu lovinu prebačenu preko zabata, čudovišna ptica obruši se prema vrtu i sleti nekoliko koraka od čarpjevača. Veličine ratnog konja, zvijer je imala oblik i izrazito sivo-bijelo perje drozda, vrste ševe koja oponaša pjesmu drugih ptica. No, ovo je stvorenje imalo i ubojite čaporke i zakrivljeni kljun orla, a u sredini glave imalo je jedno ogromno oko, sjajno i crno kao opsidijan. Nije pokušavalo napasti i upitno je nagnulo glavu kao da sluša magičnu pjesmu. Ponovo se priključi, cvrkutom savršeno oponašajući Wynov visoki kontra-tenor. Dok je bizarni trio pjevao, Danilo primijeti da ptica sve češće i češće trepće, dok su joj se ogromne vjeđe susretale

na sredini sjajnog crnog oka. Treptanje postane lijeno, dok se stvorenje samo uspavljivalo pjesmom. Napokon, oko ostane zatvoreno, a ptičja se pjesma pretopi u redovito, otegnuto cvrkutanje. Ptičja verzija hrkanja, primijeti Danilo s dubokim olakšanjem. Završivši pjesmu, provuče drhtave prste kroz kosu. “Moć vilinpjesme na djelu”, reče on naglašeno, kimnuvši glavom prema uspavanom čudovištu. “Evo kako bi se mogla koristiti.” Wyn spusti svoj instmment i duboko uzdahne. Prije no što je mogao progovoriti, Elaith se približi ogromnoj pjevici, izvuče mač i prereže uspavanom stvorenju grlo. Ogorčenje preplavi minstrelovo lice. “Ovo je bilo neodgovomo i nepotrebno! Stvorenje nam nije predstavljalo opasnost, a niti jedan vilenjak neće samovoljno ubiti pticu pjevicu!” “Ja sam vilenjak, ptica je pjevala i sad je mrtva”, hladno istakne Elaith. “Možda bi trebao provjeriti svoje činjenice i promisliti o svojim zaključcima. A sad, ako se vas dvojica još želite zadržavati u ovoj kosturnici, to je vaša stvar. Ja ću se pridružiti ostalima kod potoka.” Rekavši to, vilenjak spretno skoči preko srušenog kamenog zida i lagano potrči prema jugu. Wynove su oči gorjele od bijesa i djelovao je kao da se boji progovoriti. “U ovom konkretnom slučaju, ne bih previše strogo osuđivao našeg prijatelja srebrne kose”, reče Danilo. “Dovoljno sam naučio o vilenjačkim tradicijama da znam kako se osjećate u vezi uništavanja živih stabala i bezopasnih stvorenja, no moraš priznati da ovo nije obična ptica pjevica. Možda je Elaithova reakcija bila ekstremna, no nije potpuno bez osnove.” “Nije samo to. Elaith Craulnober svakog trena oskvrnjuje vilenjačke običaje i tradicije. On je neobuzdan i amoralan.” “Ma, stvarno! Tek si sad to primijetio?” “Ali on je vilenjak!” Protest izleti iz Wyna snagom razbijene ikone. Danilo teško uzdahne. “Ti si iz Evermeeta otišao u ranoj mladosti, zar ne? Otad si putovao isključivo među ljudima.” “Da, tako je.” “Oči mladosti vide samo sunce i sjene. Nešto je ispravno i dobro, ili nije.” Harfist se skrušeno nasmiješi. “I ja sam sklon takvom načinu razmišljanja, tako da te ne osuđujem. No, brzo sam naučio da osoba ponekad mora učiniti najbolje što može u određenim okolnostima. Ako ljudi imaju neku snagu koja nas razlikuje od vilenjaka, to je to saznanje. Naravno, to je i naša slabost”, doda on iskrivljenim tonom. “Pametno je da ne vjeruješ mjesečevom vilenjaku, no možda bi trebao razumjeti zbog čega je takav kakav je.” U nekoliko riječi, Danilo ispriča priču o Elaithovoj uspavanoj mjesečevoj oštrici i njegovom samonametnutom progonstvu s Evermeeta. “Ne znam što ga sad pokreće, no u jedno sam siguran: u svom je srcu Elaith Craulnober isto toliko duboko i potpuno vilenjak kao i ti. Nitko tko ga je vidio u plesu magije koja povezuje zvijezde i čelik ne može u to sumnjati. Nažalost, biti vilenjak i biti pun vrlina nije nužno ista stvar. Većina ljudi to zaboravlja i to je jedan od uzroka Elaithove uspješne karijere.” “Shvatio sam.” Wyn se pažljivo zagleda u Harfista. “Izgleda da znaš i razumiješ mnogo toga o vilenjačkom narodu.” “I trebao bih. Dvije sam godine putovao s poluvilenjakinjom odgojenom u Evereski, među vilenjačkim narodom i običajima. Ona je sebe smatrala više vilenjakom nego čovjekom, iako po mom mišljenju utjelovljuje najbolje od obje rase.” “Razumijem.” Wyn se blago nasmiješi. “Ponekad je teško voljeti nekog toliko različitog od sebe.” “Čekaj malo. Jesam li ja to rekao?” “Nisi trebao. Tvoj je gubitak svjež i dubok, i vidi ti se u očima kad god pjevaš. Možda je

to djelomično zaslužno za tvoju mudrost.” “Da sam imalo mudar, ne bih sad stajao na ovakvom mjestu, brbljajući kao petparački mudrac”, reče Danilo, izrazito uznemiren zbog smjera u kojem je krenuo razgovor. “Vratimo se ostalima. Dođi s nama, prijatelju vilenjače”, vikne, i na njegov poziv pustinjak hitro ispuže iz svog skrovišta među grmljem. Njih su trojica neko vrijeme hodali u tišini, zadubljeni u misli. Na hrptu velikog brežuljka u vidokrugu im se pojavi logor koji se ugnijezdio na čistini opasanoj Ganstarovim potokom sa zapada i gustom šumom s istoka. Djelovalo je kao da je Elaith nestrpljiv da krene dalje, jer su konji bili osedlani, a oprema spakirana. Vatre su bile pogašene, no miris dima i pečene ribe zadržao se u zraku. Wyn zastane na hrptu i spusti ruku na Harfistovo rame. “Elaith Craulnober u jednoj je stvari imao pravo: vrijeme je da ponovo razmislim o vilenjacima i ljudima. Ti bi nosio Jutarnju ševu s više časti nego Elaith ili vilenjak koji je sad posjeduje. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ti pomognem u pronalaženju artefakta. I, ako još uvijek želiš naučiti vilinpjesmu, Danilo Thanne, bit će mi čast da te podučavam.” Prije no što je zapanjeni Harfist mogao odgovoriti, Wynovo lice posivi i on upre prstom prema nebu. “Asperii! Ovdje je!” Danilo zaškilji u smjeru kojeg je pokazivao, no njegove oči nisu bile oštre kao vilenjakove. Po njegovom je mišljenju točkica na nebu mogla biti i ptica. “Jesi li siguran?” “Siguran je”, reče vilenjački pustinjak zureći u nebo. “Leteći konj, nema krila. Vidimo se kasnije!” On otrči do obližnjeg šumarka. Wynovo se zlatno lice naoblači od brige. “Logor ispod nas okružen je drvećem. S ovog brda mi možemo vidjeti mnogo dalje nego ostali! Ako je ovo napad, oni ga neće moći predusresti.” “Možda čarobnica samo prolazi na putu za Waterdeep.” Wyn odmahne glavom i u nekarakteristično nervoznoj gesti provuče ruku kroz svoje crne kovrče. “Pogledaj. Asperii kruži.” ***** Visoko iznad Ganstarovog potoka Gamet zapovijedi svom iscrpljenom asperiiju da kruži nad logorom. S njezinog su položaja na nebu pustolovi izgledali kao mravi dok su se zaposleno kretali po čistini. Njezine se plave oči stisnu dok je pažljivo promatrala mjesto. Logor je bio okružen gustom šumom. Ona se sporo nasmiješi i bez glasa potjera asperiija u spiralni silazak. Bardkinja uzme Jutarnju ševu u ruke i zasvira, pjevajući riječi koje su uništile vinograde na Moonshae otocima i oranice oko Waterdeepa. U odgovor na njezinu pjesmu, stabla oko logora zadrhte i umru. Bilo je to kao da je jesen stigla u dva otkucaja srca i stotine je stabala odbacilo svoje lišće. Nakon toga, Gamet udari po jednoj žici na svojoj harfi i uperi prst prema logoru. Struja zraka u spirali krene prema čistini. *****

“Dovraga”, reče Danilo dok su on i Wyn škiljili prema asperiiju. “Ako znaš neku vilinpjesmu koja bi bila prikladna za ovu priliku, predlažem ti da počneš pjevati!” Wyn je djelovao sumnjičavo, no ipak je podigao liru. Prvi udar vjetra otme mu čarobni instmment iz ruku i izbije mu tlo pod nogama. Danilo se baci na tlo i zgrabi ga za članak na nozi. Jedva je imao vremena nogama uhvatiti mladu vrbu prije no što je orkan udario svom snagom. Urlajući kao da je na mukama, vjetar se probijao kroz stabla, rastući obujmom i brzinom dok nije zaprijetio da će usisati laganog vilenjaka u svoj vrtlog. Danilo zatvori oči nasuprot uskovitlanoj prašini i smeću, svom snagom držeći minstrela koji je letio. “Mielikki mi je svjedok da se nadam da ovaj vilenjak ima dobrog postolara”, promrmlja Danilo dok je s obje ruke držao Wynovu čizmu. ***** Leteći visoko iznad vjetra, Garnet je promatrala kako ogroman vrtlog guta čistinu. Sitne su se figure šćućurile zajedno u oku magične oluje, dok je zračni tunel oko njih usisavao lišće i slomljene grane. Čarobnica je čekala dok kovitlac od otpadaka nije nalikovao masivnom zidu. Tad brzom kretnjom stisne svoju ispruženu ruku. Zračni se tunel uruši, zakapajući opasnog majstora zagonetača i njegove sudruge pod hrpom trulog zelenila. Gamet zapovjedi asperiiju da se obruši bliže, pa zadovoljno kimne vidjevši veličinu gomile. Nitko nije mogao preživjeti pod tim duže od nekoliko minuta. Ona usmjeri asperiija dalje od čistine i dok su letjeli zapjeva pjesmu koja je živa stvorenja pretvarala u glazbena čudovišta. Cvrčak veličine psa ispuže iz poharane šume, rujući po gomili otpadaka u potrazi za hranom. Još uvijek nezadovoljna, Gamet poleti na sjeverozapad prema brdima koja su skrivala leglo harpija. Ona je mogla i upravljati glazbenim čudovištima i stvarati ih. Ako netko uspije ispuzati iz gomile, neće škoditi da se u okolini na straži nalazi jato osvetoljubivih harpija. Kad Daniio Thann i njegovi vilenjački sudruzi stignu, čekat će ih više od jednog iznenađenja. Uz tu pomisao, čarobnica krene prema Waterdeepu. ***** Olujni vjetar prestane naglo kao što je i počeo, pa se Wyn i Danilo sručiše licem na tlo. Harfist zastenje i ispljune prašinu. Svi su ga zglobovi i mišići boljeli od borbe protiv divljeg vjetra. Polagano i uz bolove ustane sa zemlje, razgibavajući ukočene prste. Sa zahvalnošću potapše mladu vrbu koja mu je poslužila kao sidro, pa pruži ruku zlatnom vilenjaku čiji je prašnjavi, isprebijani izgled bio u savršenom skladu s Danilovim osjećajem. “Mora mi i zvijezda!” Wyn tiho opsuje dok ga je Danilo povlačio na noge. Danilo okrene oči u smjeru Wynova pogleda. “Moanderova planina”, opsuje on zauzvrat, jer je hrpa trule vegetacije na čistini koja se pušila izgledala kao djelo spomenutog boga truleži. Trenutak šoka brzo prođe. “Morgalla je pod time”, reče Wyn šupljim glasom, pa krene za

Danilom koji se već bacio nizbrdo, napola trčeći, napola se skližući. Stigavši do logora, mahnito su počeli odbacivati grane koje su pokrivale hrpu da bi zaronili u trulo lišće. Danilova se šaka zatvori oko nečeg mekanog i on trijumfalno izvuče Morgallinu lutku. On i Wyn počeše golim rukama grabiti ilovastu masu i za nekoliko sekundi otkopali su par malih čizama s metalnim petama. Uhvate je za gležnjeve i povuku. Morgalla sklizne iz gomile daveći se i kašljući, no čvrsto držeći hrastovu dršku svog koplja. Ona obriše mulj sa lica i potjera Wyna od sebe da nastavi kopati. Čim je mogla stajati, pridružila im se. Visoki hihot na tren ih smete. Pored gomile je stajao vilenjački pustinjak iz Taskerleigha. Njihove je napore promatrao sa širokim, podrugljivim osmijehom na mršavom licu i koščatim rukama položenim na bokove. “To nije biti način”, reče ludi vilenjak. Poleti prema njima i spretno ugrabi patuljčici koplje iz ruke. Prije no što se Morgalla mogla pobuniti, pustinjak se popeo na gomilu i počeo bosti kopljem. “Upotrijebi tupi kraj, ti glupo orksko strašilo”, poviče ona. “Ups!” Pustinjak ponovo zahihoće i preokrene koplje. Zabode ga još nekoliko puta, pa zadovoljno kimne. “Mekano”, objavi. “Meškolji se! Tu kopaj.” Bilo je potrebno svo četvoro da bi izvukli Balindara iz mulja. “Elaith je unutra, vrlo blizu”, prodahće Balindar grabljajući nakupine trulog zelenila iz brade. Morgalla otpuhne i prekriži ruke na grudima. “Možemo se pravit’ da to nismo čuli, bard?” “Prestani me dovoditi u iskušenje i kopaj!” Pronašli su mjesečevog vilenjaka, koji je izašao mrmljajući psovke na vilenjačkom jeziku. Wyn zaškripi zubima zbog tog najnovijeg izgreda i nastavi kopati pored pustinjaka. Izvukli su Šugu, pa Vartaina. Majstora su zagonetača izvukli besvjesnog iz gomile. Dok su ostali nastavljali kopati, Danilo se sagne nad Vartaina. Stavi uho na zagonetačevu prljavu tuniku i začuje tiho kucanje njegova srca. “Uzmi ovo”, predloži Šuga, gurajući mu bocu jeftinog viskija u ruke. “Odma’ će ga dignut’. I ovak’ je već na njemu djelovalo.” Harfist izvadi čep i pomiriše. “Lijek ili otrov”, promrmlja dok je nalijevao nešto tekućine u Vartainova opuštena usta. Jednom rukom zatvori mu usta, a drugom mu je masirao grlo dok Vartain nije napokon progutao. Nakon nekoliko napetih sekundi, zagonetač zakašlje. Danilovo je olakšanje bilo kratka vijeka. Kroz opustošenu čistinu odjeknu dva udara bubnja, tresući mrtvo drveće i svakim udarom šaljući bolnu agoniju do kostiju Harfista. Potpuno neprimjereno, Dan pomisli na glazbeni salonski trik u kojem se razbija čaša uz pomoć visoke, čiste note. Eksplozivna ga bol u zubima i kostima uvjeri da ovaj zvuk s vremenom može požeti iste rezultate. Boreći se protiv boli, on izvuče mač i okrene se oko pete prema novom napadaču. Kroz gomilu je puzao ogroman crni cvrčak veličine lovačkog psa. Čudovište zacvrči, dok su mu se antene divlje trzale u svim smjerovima, pa okrene svoje ravnodušne, mnogobrojne oči prema prljavim putnicima. Njegove se zadnje noge, zarezane kao daska za pranje, podignu i spoje kao gudalo i violina. Ubojiti eksplozivni zvuk ponovo razdere čistinu. Činilo se da valovi užarene boli tope Danilovu snagu; koljena mu popuste, a mač mu ispadne iz ruke. Oko njega, ratnici su bespomoćno padali na tlo. Divovski cvrčak skoči prema svojoj lovini. Elaith se prvi podigao. Vilenjak izvuče mač i zamahne na čudovište. Njegov je udarac prerezao antenu, no stvorenje je nastavilo napredovati. Elaith udari ponovo i ponovo, no cvrčkova je tvrda ljuštura odbijala sve udarce. On poviče, tražeći pomoć. Ratnici okruže cvrčka i počnu sjeći sa svih strana. Insekt se trzao, uvijao i skakao, naizgled nepovrijeđen udarcima. Morgalla izravna koplje i urliknuvši zaziv patuljačkom bogu bitke, zaleti se na čudovište. Vrh njezina koplja pronađe ranjivu točku između oklopnih ploča cvrčkove glave i trupa i duboko

se zabije. Cvrčak se propne i podigne je u zrak sa sobom. Morgalla se čvrsto držala za štap, pa se svom težinom zanjihala prema čudovišnom insektu. Od zamaha koplje uroni još dublje. Odlučno se držala dok se cvrčak bacao i uvijao, uzalud se pokušavajući osloboditi patuljačkog mučitelja. Okrećući svaki njegov trzaj u svoju korist, patuljčica je kopala i okretala svojim kopljem u potrazi za vitalnom točkom. Danilo i ostali kružili su sa isukanim mačevima, no nisu mogli udariti cvrčka bez opasnosti po Morgallu. Čudovište spusti težinu na četiri prednje noge i posegne za posljednjom obranom. Ponovo protrlja zadnje noge jednu o drugu i njegova pjesma zabubnja kroz čistinu. Morgalla vrisne od boli i stisne rukama uši. Bacivši se dalje od cvrčka, zakotrlja se nekoliko puta u pokušaju da se udalji od ubojite pjesme. Cvrčak skoči za njom i zgrabi joj čizmu svojom čeljusti nalik na kliješta, pa se povuče prema gomili, vukući patuljčicu za sobom. Morgalla posegne za razbacanim otpalim granama tražeći uporište. Wyn i Danilo instinktivno posegoše za svojim instrumentima, no bez uspjeha: vilenjakov je odnijela oluja, a na Daniiovoj su lutnji pukle dvije žice. Balindar ustane i zatetura prema patuljčici, urlajući i zamahujući prema čudovištu. No, čak ni njegova ogromna snaga nije mogla zaustaviti cvrčkovo povlačenje. Sjećanje bljesne u Danilovom umu kad je odbacio beskorisnu lutnju i podigao se na noge: Arilynina mjesečeva oštrica zarezuje kroz debelu lubanju ogrea. Čak i bez magije, mačevi koje su izradili vilenjaci bili su jači od bilo kojeg čelika. Ne razmišljajući o posljedicama, on se okrene i izvuče Elaithovu uspavanu mjesečevu oštricu iz njezinih korica. Podigavši je objema rukama visoko iznad glave, zaleti se i spusti mač na jednu od smrtonosnih zadnjih nogu stvorenja. Vilenjačka oštrica duboko zagrize i odvoji ud na zglobu. Čudovište oslobodi Morgallu i odšepa, naginjući se na jednu stranu kao brod koji tone. Balindar povuče Morgallu na noge. Ne razmišljajući ni o čemu drugome, patuljčica ga odgurne i zaleti se za cvrčkom. Zgrabi svoje koplje i iščupa ga, a drugim brzim pokretom zakopa ga u cvrčkovo oko. Koristeći koplje kao polugu, baci se prema naprijed. Pod silom njezina naleta, tvrda ljuštura popusti uz odvratan prasak. Morgalla odskoči, brišući odurnu tekućinu koja joj je zapljusnula lice, dok se cvrčak rušio na bok. Nekoliko se puta trznuo, da bi se napokon umirio. Čim je nestalo neposredne opasnosti, Danilo ispusti mjesečevu oštricu i okrene se prema Elaithu, podigavši ruke u gesti predaje. Mjesečev vilenjak ne obrati pažnju. Lice mu se pretvori u bijesnu masku i on bez glasa skoči prema Harfistu. Danilo padne na zemlju i zakotrlja se ulijevo, začuvši zviždanje bodeža opasno blizu svom desnom uhu. Skočivši na noge, izvuče vlastiti mač i čučne u obrambeni položaj. Elaith je već bio na nogama, s bodežom u jednoj i dugačkim srebrnim nožem u drugoj ruci. Wyn Ashgrove stupi između boraca. Iako gotovo pola stope niži i od Danila i od Elaitha, vitki je vilenjak imao zapovjedni izraz lica kojeg nijedan nije mogao ignorirati. Borci nevoljko spuste oružje. “Na koji je način, lorde Craulnober, ovaj čovjek oskvrnuo vilenjački mač?” upita, uprijevši svoje hladne zelene oči u bijesnog mjesečevog vilenjaka. “Nisu li mjesečeve oštrice izrađene za velika djela? Harfist je spasio život, možda čak i sve naše živote. Da je njegov zadatak bio nečasan, čak bi ga i uspavani mač uništio. Ne sudi tamo gdje to nije učinila mjesečeva oštrica, jer čineći to obeščašćuješ mač.” Neizrečene riječi još više nego do sada visjele su u zraku. Elaith vrati oružje u korice i podigne drevnu oštricu. Bez riječi se okrene i odmaršira iz logora u poharanu šumu. “Još ćeš se ti s njim borit’” primijeti Morgalla. Iščupa koplje iz čudovišta, pa stane pored Danila. “Dugujem ti, bard.” “Vrati mi onda tako što ćeš me pustiti da se sam borim kad dođe vrijeme.”

Harfistov je glas bio tih i neuobičajeno mračan, i patuljčica shvaćajući kimne. Duboko uzdahnuvši, Danilo se okrene prema gomili. Kopali su dok nisu pronašli sve ljude. Orkoklopa nisu pronašli na vrijeme, a divovski je cvrčak ubio i napola pojeo još nekoliko plaćenika čija imena Danilo nikad nije saznao. Nakon što su preživjeli položili ljude u plitke grobove, Wyn krene u potragu za odbjeglim pustinjakom, a ostali se okupaše u hladnim, dubokim vodama potoka. Nakon što se na brzinu bućnuo u potok, Vartain izvuče svitak iz svoje kožne torbice i nastavi s proučavanjem. Danilo je iz potoka izašao mokar i smrznut. Odbaci mokru tuniku i počne izvlačiti suhu odjeću iz svoje čarobne vreće. Ostali su zapanjeno promatrali dok je izvlačio finu lanenu košulju, tamnozeleni kaputić, dokoljenice, rublje, čarape, čak i rezervni par čizama. Harfist podigne pogled i primijeti publiku. “Ovo je skladišna vreća", napomene i nastavi raskapati. “I to posebno prostrana. Nećete vjerovati što sve ima unutra. Imam nešto što bi ti moglo pristajati, Morgalla, bar dok se Wyn ne vrati s tvojim ponijem i putnom torbom. Sreća je da ste pripremili konje i stvari prije no što je čarobnica napala. Ah, evo ga.” Danilo izvuče široku košulju od blijedozelene svile. “Teško da bih ovo izabrao za tebe, no trebalo bi ti poslužiti neko vrijeme. Evo i šala, i zlatne kopče s prilično zgodnim nizom olivina...” “Ovakva kicoška roba neće izdržat’ cestu”, istakne Morgalla, no uzme luksuznu odjeću i krene prema privatnosti iza gomile stijena. Harfist se brzo odjenuo i razdijelio dijelove odjeće za koje je smatrao da bi pristajali ostalima. Šuga je djelovao gotovo kao gospodin u finoj košulji i gamašama, pokrivši svoj šugavi skalp šarenom maramom. Balindar je nemilosrdno zadirkivao svog prijatelja, a Šugin je smeteni osmijeh neobično djelovao na njegovom licu istrošenom od vremena i prekrivenom ožiljcima iz bitaka. Majstor je zagonetač, međutim, odsutno odmahnuo rukom na Danilovu ponudu čiste tunike. “Sljedeće je bardsko učilište u Waterdeepu. Ne znam za takvo mjesto”, reče Vartain, napokon podigavši pogled. “Škola se zvala Ollamn. Više ne postoji bardsko učilište, no vjerojatno znaš da se većina ljudi koji se bave bardskim umijećem prijavljuje u Halambarovoj trgovini lutnjama. Halambar je poglavar ceha glazbenika koji lokalnim bardovima i onima u posjetu pruža usluge koje je nekad pružalo učilište. Što će se dogoditi u Waterdeepu?” “Prema zagonetki, lord će pasti na trijumfalnom polju, na dan koji nije dan.” Morgalla izroni iza gomile stijena odjevena u zelenu svilu. Košulja joj je visjela do ispod koljena i ona ju je o struku stisnula šalom i prikvačila zlatnim brošem s olivinom. S vlažnom, nevezanom crvenom kosom koja joj se kovrčala oko lica i bosim nogama, izgledala je pomalo kao prilično nabijena šumska nimfa. “Izgledaš vrlo ljupko, draga moja”, ozbiljno će Danilo, a krug plaćenika kimne, vatreno se slažući. “Imam pitanje”, upadne bešćutni Vartain. “Waterdeep je velik grad.” “To je pitanje?” “Dosta, lorde Thann!” prasne zagonetač. “Ja nisam od onih koji cijene lakoumnosti. Tijekom sajma Sredljeta, svaki putujući zabavljač sa sjevera kreće prema gradu. Pretpostavljam da se čarobnica neće razmetati svojim asperiijem, a gotovo svaki pjevač u Waterdeepu ima nekakvu harfu. Kako ćemo je onda prepoznati?” “Sredljetni sajam”, ponovi Danilo odsutnim glasom. ‘“Lord pada na polju trijumfa, na dan koji nije dan...’” Harfist se dlanom pljesne po čelu. “Štitovo. To je to!” Vartain kimne, a crne su mu oči blistale dok je pratio Harfistovu logiku. “Tvoje

razmišljanje ima osnove. Štitovo nije dio niti jednog mjesečevog ciklusa, niti se broji kao dan u protjecanju godina.” “Sam šta važno propustila?” “Štitovo je dodatni dan koji se pojavljuje jednom u četiri godine, točno nakon Sredljeta. Nakon Sredljetnog turnira obnavljaju se ugovori, objavljuju zaruke, sklapaju se savezi. Čak se i Waterdeepski Lordovi ponovo potvrđuju svake četiri godine”, objasni Vartain. “Možda, možda ne”, doda Danilo. “Primijetit ćeš da su sve kletve bačene tako da padnu na Waterdeep. Između propasti usjeva i napada čudovišta na trgovačke karavane, Sredljetni sajam će biti prilično bijedan događaj. Oluja na Sredljeto odigrat će na strahove i praznovjeije ljudi, a bard koji može utjecati na mase mogao bi ih uvjeriti da Lordovi Waterdeepa nisu više sposobni vladati. Ako se dobro izvede, mogao bi to biti puč gotovo bez krvi!” “Ali, zašto prtljat’ s Harfistima i zmajevima? Kakve veze imaju Lordovi Waterdeepa s hrpom bardova?” “Dovoljne”, kratko će Danilo. “Te dvije grupe rade zajedno. Bardsko umijeće i politika su nerazmrsivo povezani. Odmah moramo krenuti za Waterdeep! Gdje je Wyn?” “Ovdje”, odazove se vilenjački minstrel, dugačkim koracima se spuštajući niz brdo i vodeći tri konja za uzde. Vilenjački ga je pustinjak slijedio u stopu. “Našli smo samo tri konja, no ja sam pronašao moju liru promjene.” U tom trenu, Elaith u trku izroni na vrhu brda iznad Wyna. “Onda je upotrijebi!” poviče, dok je strelovito jurio prema ostalima. “Jato harpija dolazi sa sjevera!”

Jedanaest Wyn zakloni oči od sunca i pretraži nebo. Kao što je Elaith rekao, daleko na sjeveru nalazilo se nekoliko tamnih obrisa. Minstrel se bespomoćno zagleda u Danila. “Na Evermeetu nema harpija. Ne znam ni jednu čar-pjesmu kojom bih se mogao boriti protiv njih!” Danilo potapše mač na svom desnom boku. “Nema brige. Nosim pjevajući mač čija će glazba poništiti učinke pjesme harpija. Ovo neće biti ništa gore od borbe s bilo kojim drugim letećim čudovištem. Zubi, čaporci, takve stvari.” Olakšanje pustolova bilo je opipljivo, a čak je i Elaithov mrk izraz ponešto popustio. Ugledavši to, sjeme nepodopštine uhvati korijena u Danilovom plodnom umu. On izvuče čarobno oružje i ozbiljna ga lica preda vilenjaku. “Ako me ubiju ili razoružaju tijekom bitke, glazba mača bi odmah prestala i sve bi bilo izgubljeno. Ti si daleko najbolji mačevalac kojeg imamo. Bilo bi bolje da ga ti koristiš.” Elaithove se srebrne obrve izviju u skeptičnom luku, no on prihvati čarobno oružje. “Vrlo razborito od tebe”, reče, dok mu se u glasu miješalo pitanje i sarkazam. Danilo slegne ramenima. “Za sve postoji prvi put.” Tanki, vanjski rub oštrih zvučnih valova počeo je dopirati do njih. “Mač će zapjevati čim prvi put zamahneš. Pripazi da ga ne spustiš nakon što počne pjevati. Ponekad je osjetljiv i možda neće htjeti ponovo zapjevati.” Vilenjak za probu zamahne nekoliko puta da provjeri ravnotežu mača i pokrene pjesmu. Istog trena, obijestan bariton zapjeva: “Bio jednom vitez koji je htio Impresivnije koplje imat ’ Misleć da bi ga u bitku nosio I da će mu u ljubavi pomagat ” Elaith se sumnjičavo zapilji u Harfista. Danilo odgovori umiljatim osmijehom i izvuče vlastitu oštricu. “Evo ih”, reče, uperivši mač u smjeru nadolazećih čudovišta. Bilo ih je devet, pa su imali omjer jedan na jedan. Harpije su sad bile dovoljno blizu da im užasna lica budu jasno vidljiva, a očnjaci su im blistali u ustima, širom otvorenim zbog magične pjesme. Iako je nezemaljska glazba ledila krv pustolovima, grozna magija harpija nije se mogla nositi sa čarolijom pjevajućeg mača. U međuvremenu, mač je nastavio kroz pripjev: “Hej, ti tamo! Hoj, ti tamo! Tu je nešto za naučiti: Treba pazit ’ što si želimo, Jer ti se želja može ispuniti." Elaith ispruži mač što je dalje mogao od sebe, zureći u njega kao da je loše odgojeno štene koje mu je upravo napravilo lokvicu pod najboljim čizmama. Nije imao izbora no da nastavi njime mahati, pa je divlje udario u prvu harpiju koja mu je došla u domet. Udarac je

zarezao duboko u ruku stvorenja, gotovo odrezavši prljavi sivi ud. Vrišteći od boli i bijesa, harpija zaklepeće krilima i odleti van njegova dohvata, pa zaokruži natrag za drugi napad. Elaith izvuče nož iz rukava desne ruke i baci ga u čudovište u naletu. On se zabije harpiji u grlo, naglo joj presjekavši vrisak. Stvorenje se stušti ravno prema svom ubojici. Elaith se baci na jednu stranu i zakotrlja se, pazeći da ne ispusti čarobni mač. "Čarobnjak je viteza čuo I želju mu ispunio. Vitez je isprva bio presretan Kad je vidio kako je obdaren. ” Mač se ponovo upusti u pripjev, opominjući borce veselim glasom da se paze nepromišljenih želja. Činilo se da su i harpije poslušale njegov savjet. Možda su se stvorenja prisjetila posljednje bitke s tim ratnicima, ili su naučile da se čuvaju plijena koji odbija poslušno stajati mirno. Harpije su kružile iznad čistine, pažljivo se držeći van dosega blistavih mačeva, dok su pjevale svoju smrtonosnu, prelijepu pjesmu. Iznad njihove čarobne pjesme jasno se čuo radosni bariton mača: “Vitez ode na zabavu S oružjem povećanim tako. Zbog koplja ne mogaše sjesti na večeru A i spoticalo ga je dok je plesao. ” Morgalla se kratko zahihoće, a zatim joj se obrve namršte od frustracije. Ova joj bitka nije bila po volji jer su joj protivnici ostajali van dosega. Koristeći svoje koplje kao sulicu za bacanje, ona zavitla oružje na harpiju koja je nisko letjela. Vrh se probije kroz stvorenje, a sila kojom je bačeno koplje odbaci je u drvo, gdje se vrh duboko zabije. Nabodena na koplje, umiruća se harpija vrišteći uvijala. Morgalla zadovoljno kimne i izvuče sjekiru, spremna za sljedeći napad. “Gađajte ih!” poviče Danilo slijedeći patuljčicu. Odloživši mač, dohvati svoj luk. Njegova prva strijela promaši. On se namršti i zapne drugu, primijetivši da Elaith škripi zubima od bespomoćne frustracije dok je bez učinka zamahivao mačem na čudovišta koja bi mu se približila. Elaithovi su plaćenici slali salvu za salvom strijela u nebo. Do kraja pripjeva, sve su preostale harpije bile srušene, neke od njih još uvijek žive unatoč strijelama koje su im virile iz smrdljivih tijela. Jedna od ranjenih harpija baci se na Sugu. Lukavi je plaćenik zgrabio stvorenje za razmahane ruke, znajući da bi ga ogrebotina njihovih kandži paralizirala. Istog trena, udari je teškom čizmom u užasno lice. Stvorenje zatetura unatrag, nezgrapno grebući svoj razbijeni nos. Razbješnjeli se Elaith zaleti za ranjenom harpijom, zakopavši joj čarobni mač do balčaka u grlo. Izraz vilenjakova lica jasno je govorio da pokušava utopiti pjesmu mača u krvi. Mač je i dalje neustrašivo pjevao: “Sljedećeg dana na turniru,

Pobijedio je u okršajima, Jer su suočeni sa strašnim kopljem, Svi od smijeha padali sa sjedala. ” Morgallina je sjekira blistala dok se borila s harpijom naoružanom toljagom. Ona odglumi da se spotakla, spustivši se na jedno koljeno. Harpija podigne koštanu toljagu i zaleti se naprijed za ubojiti udarac. U posljednjem trenu spretna se patuljčica baci u stranu. Skočivši, nađe se iza harpije koja je izgubila ravnotežu i zakopa svoju sjekiru duboko u stražnji dio vrata stvorenja. Crna krv navre kroz gusti prekrivač zamršene kose i stvorenje padne na lice. U tom trenu, Elaith raspori utrobu zadnjem čudovištu. Sa srnrću posljednje harpije, smrtonosna se čarobna pjesma utiša. Međutim, pjevajući je mač raspoloženo nastavio: "Hej, ti tamo! Hoj, ti tamo! Tu je nešto za naučiti: Treba pazit’ što si želimo, Jer ti se želja može ispuniti. " Elaith baci mač na zemlju; njegova se pjesma prekine uz prigušeni ‘Glurp!’ koji je zvučao kao da su nevidljive ruke zadavile magičnog pjevača. Mjesečev vilenjak odmaršira do Danila. Tresući se od jedva suzdržavane provale bijesa, zabije prst u Harfistove grudi. “Ti budalo”zagrmi. “Nitko, nitko osim tebe ne bi nosio takvo apsurdno oružje!” Danilo prekriži ruke i nasloni se na drvo. “Oh, pa ne znam baš. Činilo mi se da tebi prilično dobro ide.” Srebrni bodež bljesne u vilenjakovoj ruci. Munjevitom kretnjom, Elaith skoči prema Harfistu i vrh bodeža postavi mu pod grlo. Danilo jednostavno izvije obrvu. “Dakle, stvarno, dragi moj Elaith. Nećeš valjda ovako kasno u životu početi mijenjati svoje metode. Pa zar ne želiš da najprije okrenem leđa?” “Smijem li vas obojicu podsjetiti da u Waterdeepu imamo posla?” upadne Vartain glasom bez osjećaja. “Naš je neprijatelj krenuo tamo i udarit će na Štitovo. To je za tri dana od danas.” Vilenjak je zurio u Danila s neskrivenom mržnjom, no uz vidljivi napor sklonio je oštricu. “Sklopili smo pustolovski ugovor. Poštovat ću ga. Međutim, kad pronađemo harfu, ništa ne jamčim.” “Imat ću to na umu.” Danilo podigne svoj pjevajući mač i vrati ga u korice. “Krećem u Waterdeep. Mogu povesti još dvoje sa sobom sada i vratiti se nakon sumraka po još dvoje. Vartaine, ti bi trebao poći sada. Možda, ako ti i Khelben udružite snage, možete saznati identitet našeg bardskog protivnika.” Zagonetač se nakloni. “Bit će mi čast.” “Idem i ja”, izjavi Elaith. “Imam izvore informacija u Waterdeepu na kojima bi mi i nadmag pozavidio.” “Skromno rečeno”, suho će Danilo. Proučio je one koji će ostati. Bili su tu Wyn i Morgalla, vilenjački pustinjak, Balindar, Šuga i Cory, mladić tamne kože, najmlađi od Elaithovih najamnika. “Najprije pokušajte naći ostale konje, pa krenite prema farmama hrama Goldenfield. Kad nađete potok, slijedite ga do mirnog, dubokog jezera i tamo postavite logor. Doći ću tamo malo nakon sumraka.”

Danilo pozove Vartaina i Elaitha k sebi i pokrene čaroliju teleportacije. Vrtlog bijelog svjetla ispuni im vidno polje, pa se pretopi u čvrsti crni granit. Trio je stajao u dvorištu ispred visokog, glatkog stošca Crnoštapovog tornja. Iza njih se uzdizao zid visok dvadeset stopa. Nijedna građevina nije imala vidljivih vrata, kapija ili prozora. Oba su Harfistova sudruga proučavala nadmagov dom s intenzivnim zanimanjem. Čvrsti zid tornja se na tren zamagli i iz njega u susret posjetiteljima izađe nadmag. Danilo požuri kroz predstavljanje. Khelben Amnsun dokazao se kao majstor diplomacije kad je primio vijest da je lopovski vilenjak Elaith Craulnober partner njegovog nećaka. “Dobrodošli u Crnoštapov toranj. Molim vas, pridružite se mojoj gospi i meni pri ručku. Imamo mnogo toga za raspraviti i možemo razgovarati dok jedemo.” Elaith odgovori zagonetnim osmijehom. “To ću zadovoljstvo morati odgoditi, lorde Amnsun. Uputite me prema izlazu. Moram razaslati neke upite.” Obećavši Danilu da će se naći u krčmi sljedećeg dana u podne, Elaith klizne kroz nevidljiva vrata u zidu. “Duga priča”, suho će Danilo, kimnuvši glavom u smjem kojim je pošao vilenjak. “Morat će pričekati. A sad, što imate vas dvojica?” Tijekom ručka od leće i dimljenog sira, Danilo je ujaku prepričao događaje od posljednjih nekoliko dana. Vartain mu je pružio kratak sažetak susreta sa zmajem, a zatim detaljno opisao sadržaj svitka. Nakon toga, ponudi svoj profil čarobnice. “Naš je neprijatelj bard ili čarobnica znatne moći. Govori dijalektom srednjeg Sespecha, što znači ili da je stručnjak za opskurne dijalekte, ili je rođena u Sespechu prije najmanje tri stotine godina. Također, vješta je u zagonetanju, a oblikovanje zagonetki ukazuje da je - ili je nekad bila - Harfist.” Khelben kimne, mračna lica. “Neke od promijenjenih balada ukazuju da imaš pravo u vezi posljednjeg. Viđena je u Sundabaru, kažeš? Je li vilenjakinja?” Danilo odmahne glavom. “Nitko od svjedoka nije mogao to potvrditi, no zbog dobi koju predlaže Vartain, to izgleda vjerojatno. Čini se da i Wyn to misli. Zašto pitaš?” “Mogu se sjetiti jedne osobe koja bi mogla odgovarati ovom opisu. Iriador Wintermist bila je kći slavne vilenjačke pjevačice i ljudskog baruna Sespecha. Bila je izvrstan mag i bard u usponu. Pridružila se družini Findera Wyvemspura i neko vrijeme putovala s njim. Prema svim izvještajima, poginula je u bici tijekom Harpstar ratova.” “Poluvilenjakinja, onda? Kako je izgledala?” “Iriador je bila slavna ljepotica s blistavo crvenom kosom i živo plavim očima. Bila je vrlo vitka, nešto viša od pet stopa i delikatnih crta lica. Ako je još živa, čak bi i uz napitak za dugovječnost djelovala drevno. Tristo godina je duboka starost za poluvilenjaka.” “To nije baš mnogo informacija”, žalosno će Danilo, ustajući od stola. “Moramo upozoriti Kriiosa Halambara. Ako uspijemo spriječiti čarobnicu da uđe na mjesto bardskog učilišta Ollamna, možda možemo dobiti nešto vremena. U najmanju ruku, možemo u trgovini tražiti da paze na nekog tko odgovara ovom opisu. Vartain, ti ćeš se time pozabaviti. Dođi, ispratit ću te.” Zagonetač je u tišini izašao s njim iz tornja na ulicu. “Ako smijem pitati, zbog čega si mi povjerio ovu misiju?” “Ti vidiš stvari koje mnogi drugi propuštaju”, reče Danilo bez namjere da mu polaska. “Posljednjih sam dana propustio dosta toga”, mračno će zagonetač. Danilo ga oštro pogleda jer mu takva introspekcija nije nalikovala. “Ustvari, tvoja je točnost zapanjujuća. Imaš nevjerojatan um. Nikad nisam vidio nekog s takvom širinom znanja ili pažnjom prema detaljima. Primijetio sam da, kad nešto propustiš, to se događa zato što si previše zaposlen razvrstavanjem činjenica i spajanjem informacija. Smijem li pitati, kako bi definirao ‘humor’?”

Vartain je djelovao zapanjeno zbog nagle promjene teme. “Lakoumnost koja je bezbrižna i zabavna.” “Dakle, to je donekle dobro. Ja imam drugu defmiciju: humor je promatranje široke slike i pronalaženje neskladnih detalja. Humor je druga riječ za promatranje života iz malo drugačije perspektive. Znači i to da ne uzimaš samog sebe toliko ozbiljno. Uza sve to, dodaje ponešto zabave procesu življenja.” “Zabave?” Danilo ga pljesne po leđima. “Zabave”, ponovi. “Kad sve ovo završi, predlažem ti da se pozabaviš time.” Vartain nije djelovao uvjereno, no poklonio se i požurio u smjeru Halambarove trgovine lutnjama. Harfist se vrati u primaću dvoranu. “Da vidim svitak”, istog trena zatraži Khelben. Danilo posegne u svoju čarobnu vreću. Obrve mu se spoje u zbunjenom mrštenju. “Ovo je čudno”, mrmljao je kopajući po vreći. “Bio je na samom vrhu.” Harfist počne vaditi jednu stvar za drugom, dok hrpa na podu ne naraste do iznad koljena. “Dosta!” ozlojeđeno će Khelben. “Svitak je očito nestao.” Njegov nećak kimne, priznajući poraz. “Elaith Craulnober ponovo udara. Nemam pojma kako to uspijeva, no skinuo mi je prsten s ruke bez da sam primijetio.” “Što on hoće sa svitkom?” “Želi ga zadržati podalje od tebe jer se boji da ćeš pronaći čarobnicu prije njega. Zato se i nisam odmah vratio sa svitkom”, prizna Danilo. “Izgleda da naša čarobnica posjeduje vilenjački artefakt, moćnu magičnu harfu poznatu kao Jutarnja ševa, a Elaith bi je jako volio imati.” Nadmag šutke primi te vijesti. “Dakle, Elaith Craulnober pretražuje grad raspitujući se o magičnoj harfi.” “Najvjerojatnije. Možeš li ga pronaći?” “Pobrinut ću se za vilenjaka”, čvrsto će Khelben. “Otiđi do Halambara i provjeri je li Vartain pronašao neke korisne informacije.” Harfist požuri do ceh-majstorove trgovine. Kriios Halambar ga je primio uljudno, no djelovao je zbunjeno kad ga je Dan upitao za Vartaina. “Majstor zagonetač nije bio ovdje otkad ga je zaposlio Elaith Craulnober, prije mnogo dana. Zašto?” “Bojim se da ste odgovorili na moje pitanje”, žalosno će Danilo. “Vartain još uvijek radi za Elaitha.” Ispriča Halambaru skraćenu verziju priče i zamoli ga da zatvori trgovinu i postavi straže kako čarobnica ne bi mogla baciti čaroliju na mjestu Ollamnskog učilišta. “Bardovi u posjetu dolaze ovamo da bi se upisali u registar, no pravo je učilište stajalo na mjestu cehovske dvorane”, ispravi ga Halambar. On razmisli o toj mogućnosti. “Bilo bi nečuveno zatvoriti cehovsku dvoranu tijekom festivala Sredljeta. Mnogi posjetitelji bardovi tamo uzimaju smještaj.” “No, može li se to učiniti?” “O, da. Priznajem da sam i ja postavio magične zaštite oko dvorane. Uz normalne mjere predostrožnosti, zbog događaja u Waterdeepu to mi se činilo razumnim.” “Naš bard vlada velikom količinom magije”, reče Danilo i posegne u čarobnu vreću po zmajevu škrinju. Sadržavala je nešto manje dragulja nego što je pamtio, no on odabere nekoliko lijepih dijamanata i pruži ih Halambaru. “Pojačajte stražu kod vaše trgovine i u cehovskoj dvorani s onoliko magije i čelika koliko vam ovi dragulji mogu pribaviti. Neka stražari paze na bilo koga tko odgovara opisu koji sam vam dao.” Ceh-majstor se pokloni. “Bit će učinjeno. Uklonite kletvu s bardova, lorde Thann, i bit ćete zapamćeni kao najbolji od nas.” Danilo je imao razloga da vjeruje u suprotno. Kad se ukloni magična zabluda, ponovo će ga smatrati za zabavnog i glupavog amatera, tipičnog besposlenog

plemića s velikim bogatstvom i nikakvim sadržajem. Ovog je trena uistinu požalio zbog uloge koju je godinama igrao. Da nije izigravao budalu, da je poslušao Khelbenov savjet i otvoreno živio kao mag koji obećava, mogao bi s drugima podijeliti svoju viziju važnosti vilinpjesme. Kao priznati Khelbenov šegrt mogao je mnogo postići. No, tko bi ozbiljno poslušao Danila Thanna, kicoša i diletanta? Ne znajući što da učini, Harfist uljudno odvrati Halambarov naklon pun poštovanja. ***** Čak i za blistavog ljetnog popodneva, u podrumskoj je krčmi poznatoj kao Gmizavi pauk bilo mračno kao u rogu. Gipsani su zidovi bili oblikovani tako da nalikuju isklesanoj stijeni podzemnih tunela, a fosforescentni su lišajevi i mahovine davale prostoriji blijedo zeleno osvjetljenje. Punjeni su paukovi visjeli sa stropa, a realistične su skulpture strašnijih podzemnih zvijeri ukrašavale čudnu točionicu. U jednom je kutu stajao drveni illithid, noseći šešir koji je neki šaljivi gost objesio na ljubičasti pipak. Krčma je posluživala one kojima su nedostajali njihovi podzemni domovi - većinom patuljke, poluorke i pokojeg gnoma - kao i klerike koji su uživali u povremenom odmoru od uglednosti. Posluga je bila odjevena tako da nalikuje drow vilenjacima, noseći uske crne gamaše s najmanjim mogućim verižnjačama povrh toga, crne maske sa šiljatim ušima i dugačke bijele vlasulje. Poslugu su sačinjavale isključivo prelijepe ljudske žene. Nijedan vilenjak, pomisli Elaith Craulnober s prezirom, ne bi se tako nisko spustio. Mjesečevom je vilenjaku ta krčma bila odbojna, no jedna od djevojaka koje su posluživale bila je njegova bivša zaposlenica i pouzdan izvor informacija. Elaith uđe kroz stražnji ulaz i klizne u jednu od zavjesama zaklonjenih niša u krčmi. Iako su konobarice bile jednako odjevene, on prepozna Winnifer, bivšu kradljivicu i zabavnog sudruga, po njezinom lelujavom hodu i majušnim crvenim usnama. Uhvativši je za ruku dok je prolazila, povuče je u nišu. Winnifer mu padne u krilo, a usne joj se rastvore u oduševljenom osmijehu. “Elaith! Divno je ponovo te vidjeti.” Ona se stisne oko njega kao zadovoljni mačić i uskim dlanovima u crnim rukavicama prijeđe mu preko ruku. “Kad si me onako povukao unutra, bojala sam se da je još jedan nestašni klerik!” On joj uhvati ruku koja je švrljala po njegovim grudima i upozoravajuće je stisne. “Trebaju mi neke informacije, Winnifer.” Žena se durila dok nije provjerila šaku i pronašla mali crveni dragulj na dlanu. “Jučer sam dobila ponudu za posao”, zaprede, milujući ga po licu, “i ovaj put nije došla od klerika! Netko pokušava pokrenuti lopovski ceh.” Ovo nije bilo prvi put da je Elaith čuo tu glasinu. Ona ga je uznemirivala, kao i priljev stranih talenata u grad. Uvezeni lopovi za vrijeme sezona festivala i trgovanja nisu bili ništa novo, no ogroman broj lopova koji su se trenutno nalazili u Waterdeepu nije se mogao objasniti samim sajmom Sredljeta. Još je više uznemirivala obilna ponuda ubojica, te odlučnost s kojom su tražili preobraćenike. U pravilu, ubojice se nisu zamarale zadobivanjem prijatelja i utjecanjem na ljude. Bilo je vjerojatnije da će pokušati smanjiti vlastite redove nego da ih namjerno povećavaju. Ovaj je trend ukazivao na skrivenu ruku neke moćne organizacije. “Tko je iza toga?” Winnifer slegne ramenima i promeškolji prstima ispod uske crne kože svojih visokih

čizama. Iskopa veliki zlatnik i pruži ga vilenjaku. “Hoću to natrag”, upozori ga, pa omota ruke oko njegova struka i priljubi mu lice o vrat. Elaith otpuhne uvojak njezine bijele kose i pregleda kovanicu. “Neće ti baš dobra donijeti”, odgovori. “Potroši ovo u Waterdeepu i vjerojatno ćeš završiti viseći sa gradskih zidina. Ovaj zlatnik nosi simbol Vitezova od Štita.” Winnifer opsuje i uspravi se. “Otkupi ga od mene, hoćeš li? Možeš ga preprodati mnogo lakše nego ja.” “Hvala ti, ali neću”, ogovori vilenjak, uguravši joj zlatnik natrag u čizmu. “Jesi li vidjela još ovakvih?” “Ja nisam. Ali, poznaješ moju sestru, Flownu? Ona pleše u Tri bisera? Pa, ona je rekla da je ovakvim zlatnicima bio plaćen koncert. Mnogo bardova pjevalo je priče o Crnoštapu i onoj vještici s kojom živi. Bilo je vrlo zabavno, kaže Flowna.” “Stvamo.” “A-ha. No, ne shvaćam što Vitezovi - ta špijunska grupa - želi postići korištenjem gomile bardova i lopova.” “Privremeni savez, možda.” Elaith makne ženu s krila i klizne iz niše, obećavši da će je uskoro posjetiti. Winnifer nekoliko minuta pričeka u zavjesom zaklonjenoj niši. Kad se uvjerila da je vilenjak otišao, požuri u garderobu, skine masku i vlasulju drow vilenjaka i omota se širokim ogrtačem da pokrije svoj kostim. Ostavivši podzemnu krčmu iza sebe, požuri do obližnje trgovine. Magda, tamnooka stara vještica koja je prodavala kičaste drvene igračke i male kipove, bila je sama u trgovini. Ona uvede lijepu kradljivicu u stražnju prostoriju koja je bila namještena samo malim stolom na kojem se nalazila niska, okrugla posuda s vodom. Starica baci rukovet biljaka u vodu i izgovori riječi čarolije. Winnifer ustukne kad se voda zamutila i počela pušiti. Kroz nekoliko minuta, biljke su se rastopile u glatku, tamnu površinu. U njoj se odražavalo lice čarobnice Laeral. “Moji pozdravi, Magda. Netko je pronašao vilenjaka za nas?” “Sa mnom je Winnifer Fleetfingers”, reče starica i povuče se da napravi mjesta za kradljivicu. Winnifer se nagne iznad posude za praćenje. “Rekla sam Elaithu sve što sam trebala”, izvijesti ona. “Po zlatniku je prepoznao Vitezove od Štita i prema onome što je rekao, vjerujem da smatra da bi Vitezovi i vaša čarobnica mogli raditi zajedno.” “Dobar posao”, reče Laeral. “Elaith Craulnober poznaje tamnu stranu Waterdeepa bolje no itko. Ako vilenjak ne može istjerati agenta Vitezova na čistinu, ne može nitko.” “Onaj svitak s čarolijom koji tražite? Nema ga kod sebe”, doda Winnifer. Laeraline srebme obrve polete uvis. “Siguma si?” Lijepa kradljivica prezirno šmrkne, a Laeral kimne glavom, priznajući njezinu stručnost. “Dobro. Nema ga. Magda, stupi u kontakt sa svima u mreži i promijeni upute. Elaitha Craulnobera ne smiju sprečavati. Potrebno ga je pratiti, no smije ići kamo god želi. Zabilježite sve s kojima dolazi u kontakt. Što se tiče svitka, počnite tražiti Vartaina od Calimporta.”

Dvanaest Čim se iznad Waterdeepa spustilo sunce, Danilo zakrene svoj prsten za teleportaciju, prizivajući u um sliku mjesta koje je spomenuo Wynu i ostalima. Družinu nađe u logoru pored jezera, u prizoru neprimjerenog mira i ljepote. Zalazećim suncem obasjani oblaci odražavali su se u mirnoj vodi, a na čistini oko jezera treptale su krijesnice, pojavljujući se i nestajući. Vilenjački se pustinjak ponešto udaljio, nemuzikalno svirajući na Wynovoj liri promjene. Morgalla pozdravi Danila uobičajenim kimanjem, no Wyn pojuri prema njemu. Danilo nikad nije vidio vilenjaka toliko uzbuđenog. “Znam kako se mora poništiti čarolija!” “Znaš?” “Pa, skoro”, prizna vilenjak. “Prepisao sam zagonetku sa svitka. Vartain ju je promatrao isključivo kao slagalicu, pa sam mislio da bih kroz oči glazbenika mogao pronaći nešto što je njemu promaklo.” “I?” Danilo primijeti da je vilenjakovo uzbuđenje zarazno. “Balada na svitku je doista balada i zamišljeno je da se pjeva. Pogledaj mjeru: sve su strofe pravilne, unatoč nedostatku rime.” Mogućnost osvane Danilu u glavi i on potone na mahovinom pokriveni kamen. “Ti si stručnjak za povijest Harfista. Da li ti ime Iriador Wintermist nešto znači?” “O, da. Ona je bila Harfist i neko je vrijeme putovala s družinom Findera Wyvemspura. Njezino ime, Iriador, izvedeno je iz vilenjačke riječi za ‘rubin’, a tako je nazvana zbog svoje sjajne crvene kose. Bila je poznata ljepotica, nadarena čarobnica i bard.” “Prema Khelbenu Arunsunu, ta je žena bila poluvilenjakinja, kći slavne vilenjačke glazbenice. Je li moguće da je poznavala umjetnost vilinpjesme?” Wyn se trgne i s nevjericom se zapilji u Harfista. “Hoćeš reći da je Iriador Wintermist naša neuhvatljiva čarobnica? Polu-vilenjakinja?” “Da, mojim vlastitim neusporedivim načinom. A sad, hoćeš li ti meni reći da je sva ova zbrka rezultat magije vilinpjesme?” “Bojim se da jest”, prizna minstrel. “Već neko vrijeme sumnjam u to, a sumnje su mi potvrđene kad sam saznao da naš neprijatelj ima Jutarnju ševu. Samo moćni čarpjevač može koristiti harfu, pa sam pretpostavio da je čarobnica vilenjak.” “Što može učiniti ta harfa?” “Omogućuje glazbeniku da stvara nove čar-pjesme. To nije lako. Naša je protivnica stvorila složenu čaroliju s više razina. Prvo, kao što je rekao Vartain, u stvaranju i rješavanju zagonetki nalazi se magija. Ona je također povukla moći i iz magije mjesta; mjesta starih bardskih učilišta natopljena su kolektivnom magijom glazbe koja je tamo izvođena tijekom stoljeća. Na svakom mjestu ona stječe još jednu moć u svrhu svog konačnog cilja.” “A to je?” “Obnoviti čast bardskog umijeća.” “Neobičan način da se to postigne”, primijeti Danilo. “Njezin koncept časti zahtijeva veliku količinu prethodnog razaranja. Kako se mogu poništiti te njezine čarolije?” “Pjevanjem cjelokupne balade. Kroz cijelu zagonetku razbacani su napuci za izvođenje. Mnogi su skriveni unutar drugih ključeva.” Danilo razmisli, kimnuvši kad mu je nešto sinulo. “Ključ za čaroliju”, ponovi tiho, pa podigne pogled prema Wynu. “Sjećaš se zagonetke kojom se otvarao svitak?”

“Početak ekstaze, Kraj nade i patnje, Početak svakog epa, I kraj svake sumnje. " Harfist brzo izgovori zagonetku, pa zavrti glavom čudeći se vlastitoj kratkovidnosti. “Ključ za čaroliju bilo je slovo E, zar ne? Odgovor na zagonetku otvorio je svitak, no on također daje i ključ u kojem se čarolija pjeva.” “Nisam primijetio baš tu dvostruku zagonetku”, prizna Wyn, “no ima ih još.” “Milila mi”, opsuje Danilo, prizivajući boga glazbe, “ovaj naš bard ima izopačen um. Svaku frazu i redak morat ćemo pregledati iz tri različita kuta samo da bismo sklopili dijelove čarolije.” “Tako je. No, bojim se da te to dovodi u veliku opasnost, prijatelju.” “Cijeloj ovoj pustolovini nije nedostajalo opasnosti”, primijeti Danilo. “Zašto baš mene?” “Vjerojatno znaš legendu o Hewardovim mističnim orguljama. Onaj tko bi pronašao taj artefakt, teoretski bi mogao baciti beskrajan broj čarolija samo svirajući melodije na njegovim tipkama.” “Ako preživi napor”, suho će Danilo. “Također, prema legendi, oni čije je istraživanje pogrešno ili čije vještine sviranja nisu dorasle zadatku, završit će mrtvi ili ludi.” Vilenjački minstrel ozbiljno kimne. “Ta je opasnost prisutna pri bacanju bilo koje moćne čarolije, a ova neće predstavljati izuzetak. Ova je čarolija bačena vjenčanjem vilinpjesme i moći Jutarnje ševe. Magija je stoga dvostruko moćnija i može se poništiti samo pjevanjem cijele balade i sviranjem na samoj Jutamjoj ševi." “Što može učiniti samo čarpjevač. A to si ti.” “Bojim se da ne”, usprotivi se Wyn. “Sjeti se, ja ne znam svirati harfu. Zadatak stoga pada na tebe.” Danilo duboko uzdahne. Nije imao izbora no da pokuša s čarolijom, no nije bio čarpjevač kao Wyn, pa čak ni posebno dobar bard! Pogled mu odluta do vilenjačkog pustinjaka koji je odložio liru i plesao na neku divlju glazbu koju je samo on mogao čuti. Harfist je znao da bi, ako mu glas zadrhti ili mu se prsti zapletu na žicama, sudbina ludog vilenjaka mogla postati njegovom. Kad se usudio progovoriti, podigne oči prema Wynu. “Obećao si mi lekciju iz vilinpjesme”, reče opušteno. “Vjerujem da je ovo dobro vrijeme za početak.” ***** Tih kao sjena, Elaith Craulnober pronalazio je svoj put među smećem koje je zatrpalo Uličicu dvije boce. Osim vilenjaka, ulica je bila pusta; lokalna je poslovica govorila da nitko tko je popio manje od dvije boce bilo čega jačeg od piva, neće pokušati proći uličicom nakon sumraka. Sredina uskog prolaza bila je prekrivena podignutim daskama, omogućujući budalama, pijancima ili neustrašivima da hodaju iznad većine smeća i kanalizacije izbačene na uličicu iz otrcanih krčmi i skladišta s obje strane.

Vilenjakove čizme nisu pravile zvuka na širokim daskama, a ispod njegovih nogu štakori su neuznemireno jurcali i režali jedni na druge, zaposleno harajući prije no što dnevno ispiranje odnese većinu smeća - i mnoštvo štakora - u velike kanalizacijske otvore koji su se nalazili s obje strane puta. Nije bilo plinskih svjetiljki ili baklji koje bi razbile tamu Uličice dvije boce i vilenjak se u tami žurno probijao prema stražnjem ulazu u ozloglašenu Krčmu kod žednog mornara. Gosti ove krčme više su voljeli mrak i često su kao vampiri nestajali kod prvog svjetla. Žedni mornar bila je jazbina u koju su zalazili kavgadžije i teški pijanci, a dogovori i informacije razmijenjene u njezinim prljavim gomjim odajama bile su uvijek sitni, priglupi poslići među waterdeepskim ološem. Međutim, za Elaitha je vlasnik bio izvrstan izvor mračnih informacija. Vilenjak je cijeli dan proveo putujući od jedne krčme i sastajališta do druge, prikupljajući novosti kroz svoju ogromnu mrežu doušnika. Mnogo je saznao, no još je morao spojiti sve dijelove u cjelinu. On požuri pored posljednje građevine u uličici, skladišta niskih streha krcatog bačvama viskija i piva za krčmu. Vilenjak se nalazio nekoliko koraka od stražnjeg ulaza u krčmu kad se iza njega začuo tupi udarac, odzvanjajući preko drvenih dasaka kojima je uličica bila prekrivena. Krajičkom oka, Elaith uhvati sjaj visoko podignutog čelika. Glatkom, uvježbanom lakoćom, okrene se i uhvati napadačevu ruku za zglavak. Zakotrlja se na leđa, koristeći silu namjeravanog udara nožem da bi sa sobom srušio mnogo većeg čovjeka. Kad su pali, on zabije obje noge u napadačev torzo i žestoko se ritne. Čovjek poleti iznad Elaitha, okrene se i teško tresne na leđa. Prije no što je zamrlo zapanjeno ‘Uf!’, vilenjak je bio na nogama, s noževima u obje ruke. S dva brza izbačaja, razbojnikove su ispružene ruke bile čvrsto pribijene za daske kroz grubi lan njegovih rukava. Elaith izvuče veći nož iz čizme i polagano stane iznad čovjeka. To mu je bila omiljena tehnika, jer je naučio da su se muškarci - i žene, što se toga tiče - skloniji rastaviti s informacijama pod takvim zastrašujućim okolnostima. “Što se tiče zasjeda, ova je bila prilično šlampava”, primijeti vilenjak blago. Znoj izbije po licu zarobljenog čovjeka, no on se ne pokuša pomaknuti ili povikati za pomoć. “Kunem se Majkom Maski, Craulnober, nisam znao da si to ti! Ovo je trebala biti samo brza pljačka, ništa osobno.” Nazovi-lopov imao je poznati glas, no vilenjakovo je pamćenje povezivalo slinave, cmizdrave tonove s bradatim čovjekom koji je svoju dugu smeđu kosu nosio spletenu u tri debele pletenice. Ovaj je čovjek bio ošišan i glatko obrijan. Elaith ga pobliže pogleda. “To si ti, Komith? Bogova mi, čovječe, kakvog li jezivog lica! Na tvom mjestu odmah bih pustio bradu da mi naraste. Što ti bi da je uopće ošišaš?” “Cehovska pravila”, promrmlja Komith. “Ne smiješ se izdvajati u gomili.” Lopov se značajno zagleda u jedan od noževa koji su mu onemogućavali kretanje. Njegov vilenjački mučitelj ne obrati pažnju na mig. “Cehovska pravila?” Elaithove se jantarne oči stisnu. Već postoje pravila? “Otkad u ovom gradu postoji Odani red džepara?” “Na putu je”, izjavi lopov. “I ceh ubojica. Glas je proširen.” “Tko ga je proširio?” Vilenjak zakorači bliže i pogladi oštricu svog noža. “Ne znam.” Komith nervozno obliže usnice. “Rek’o bi ti da znam. Glas se proširio, to je sve.” Otkriće Winnifer Fleetfingers o Vitezovima od Štita dobivalo je sve više vjerodostojnosti i to je Elaitha jako zabrinulo. Uza sve svoje spletke, Waterdeep nije imao jedinstvenu, istinski organiziranu kriminalnu mrežu, i u vilenjakovom je interesu bilo da tako i ostane.

Ipak, od Komitha neće dobiti više informacija, u to je bio siguran. Elaith zakvači vrh svoje čizme ispod drške jednog od noževa koji su držali lopova, hitnuvši ga prema gore i lako ga uhvativši pri padu. Komith se otkotrlja na bok i iščupa drugi nož. Skočivši na noge, ustukne, dok mu je lice gorjelo od mješavine olakšanja i strepnje. “Mislio sam da sam smrdljivi leš, Craulnober”, reče, dok se udaljavao od smrtonosnog vilenjaka. “Nisam mislio da ‘š pokazat milost, al’ sam zahvalan i dugujem ti.” Elaith se smrzne. Sama iskrenost riječi lopova uzburka pomutnju u njegovom vlastitom srcu. Komith je imao mnogo razloga da ga se boji, jer nitko tko je zaprijetio životu Elaitha Craulnobera više nije udisao zrak. Vilenjak je izgradio bogatstvo na svojoj mračnoj reputaciji, a evo ga sad spremnog da pusti lopova da ode. Uistinu, prije godinu dana ne bi se zadovoljio upropaštavanjem njegovih rukava, nego bi ga pribio za tlo zabivši mu noževe kroz dlanove. Vilenjakov se bijes brzo okrene prema unutra i on se opsuje zbog nekarakterističnog propusta. Istog trena zamahne rukom unatrag i spretnim pokretom baci nož. Oružje utone duboko, upravo ispod Komithovog prsnog koša. Lopov udari o zid skladišta, grabeći držak s obje ruke. Krvavi mjehurići pojave mu se u kutu usta i on polagano sklizne na prljavo tlo. Usnice mu se iskrive u izraz samoprezira, i on potraži vilenjakovo lice očima koje su brzo postajale staklaste. “Treb’o sam trčat’. Zaboravio... što si”, prostenje. Elaith mu se približi i divljim udarcem još dublje zarije nož. Komithov posljednji dah izgubi se u krkljanju natopljenom krvlju. Vilenjak je stajao iznad palog čovjeka, u tišini promatrajući svojih ruku djelo. “Na trenutak”, reče tiho, “i ja sam zaboravio.” ***** Na Morgallin zahtjev, Balindar, Šuga i Cory dovukoše deblo u krug svjetla koje je bacala rasplamsala logorska vatra. Podmićivanje zdepastog zapovjednika plaćenika ozbiljno je istopilo Danilovu količinu dragulja, pa je Harfist shvatio da je ekonomičnije uputiti zahtjeve kroz Morgallu. Balindar je toliko zavolio patuljčicu - i patio je od tolike grižnje savjesti zbog Elaithove zapovjedi da je drži kao taoca kako bi osigurao Danilovu suradnju - da Dan nije sumnjao da bi plaćenik skočio u jezerce i zubima uhvatio ribu kad bi Morgalla izrazila želju za plodovima mora. Sa svoje strane, Morgalla se družila s tri preživjela najamnika, otplaćujući usluge pričama o bici protiv horde orkskih zavojevača. Ostavljeni na miru, Danilo i Wyn proučavali su kopiju balade pored nemirnog svjetla vatre. “Posljednja strofa daje još naputaka o izvođenju pjesme”, primijeti vilenjak. “Ovdje, na primjer. ‘Prvo harfa, zatim pjevač kruži dva puta.’ Ima li ti to smisla?” “Čini mi se”, zamišljeno će Danilo. “To bi ukazivalo da bi baladu trebalo pjevati kao kanon, te da harfa započinje melodiju. Cijelu je pjesmu potrebno dva puta otpjevati.” “Što je kanon?” dometne Morgalla, posjevši se pored Wyna. “To je vrsta jednostavne harmonije”, reče joj Wyn. “Jedna osoba počinje pjesmu, druga započinje na određenom mjestu i tako dalje. Patuljačka se glazba ne bavi takvim majstorijama, koliko znam.” “Pa kako znaš kad se pridružiš?” “Mogu na to odgovoriti”, upadne Danilo. “To određuje melodija, no uglavnom runda počinje nakon prvog stiha. Na primjer.” Danilo pročisti grlo i zapjeva:

" 'Ko hoće imat ’ pivnicu Tri stvari pripremit’ mora Odaju sa pernatim krevetom, Jastuki... hej-noni-noni, hej-noni-noni, hej noni-noni naj. " Harfist zastane. “Kad drugi put zapjevam, ti bi se pridružila nakon što otpjevam prvi stih. A sad, svi zajedno!” Patuljčica ga je mjerkala strogim pogledom. “Nešto s’ jako šaljiv, bard.” Wyn kimne, slažući se. “Ipak, ova rasprava otvara valjano pitanje. Moramo znati melodiju za koju su napisane riječi.” “Mislim da i to otkriva zagonetka”, reče Danilo, nevoljko se vraćajući svitku. “Pogledaj posljednji stih balade. Kaže da pjesmu treba pjevati za naoružanog čovjeka iz Canaitha.” ‘“Ko je to?” upita Morgalla. “To nije tko. To je što. Ako ne griješim, odnosi se na staru pjesmu, L'homme arme - naoružani čovjek - koja se pripisuje Finderu Wyvernspuru. Njega su ostali Harfisti osudili na stoljeća izolacije u drugoj ravni, a njegova je glazba prognana sa zemlje moćnim čarolijama. Naš bardski neprijatelj koristi tu određenu melodiju kao dodatnu zaštitu.” “To odgovara svemu što smatramo točnim”, reče Wyn. “Iriador Wintermist putovala je sa Finderom Wyvernspurom i upoznata je s njegovom sudbinom. Ustvari, ta je kazna vjerojatno dala našoj protivnici inspiraciju za njezinu vlastitu čaroliju protiv bardova! No, kako to da ti, Danilo, znaš za tu pjesmu?” “Na svojim sam putovanjima susreo Olive Ruskettle, polutanku barda i kolegu Harfista. Ipak, nemojte joj to reći u lice, jer su njezini osjećaji prema Harfistima pomiješani. Kad se Finder vratio u Faerun, oni su postali prijatelji. Budući da je njegova osuda ukinuta, ona pjeva njegovu glazbu kamo god da ide.” “A referenca na Canaith?” “Bardsko učilište, naravno. Melodija je bila prilično popularna i često je posuđivana kao temelj za druge pjesme. Pretpostavljam da je čarolija napisana za verziju koja je bila popularna u Canaithu.” “I siguran si da je polutanka pjevala baš tu verziju?” upita Wyn. “Ne bi li to bilo odlično! Bit ću siguran nakon što pokušam baciti čaroliju”, reče Danilo uz mračan osmijeh. On prouči riječi balade, pjevajući sebi u bradu dok je čitao. Polagano kimne glavom. “Mjera odgovara melodiji, toliko znamo. Izgleda da moram odsvirati prvi redak pjesme na harfi, pa zapjevati u harmoniji s nastavkom melodije za harfu.” “Hmm. K’o da probaš kopat’ jedan tunel na istok, a drugi na zapad, pa s’ nadaš da će se sresti na sredini.” “Stvamo, gospo patuljčice. Posudi mi svoju liru promjene, Wyn. Mislim da bih trebao početi vježbati”, reče Danilo bez primjetnog entuzijazma dok je ustajao od vatre. “Čekaj, bard. Idem s tobom malo”, reče Morgalla, skočivši sa svojeg visokog sjedala pored Wyna. Danilo se okrene, spreman da je odbije. Nešto u izrazu njezina lica ga zaustavi i on je rukom pozove da mu se pridruži. Ostaviše logorsku vatru, hodajući neko vrijeme u tišini. Mali je puteljak vodio kroz šumu prema trgovačkom putu i tu Morgalla zastane. “Imam priču za ispričat’”, započne patuljčica, odvrativši oči. “Dolazim iz Earthfast

planina, daleko na istok odavde. Od vremena mojih pradjedova, ratovi s orcima sveli su moj klan na triješće. Majka mi je bila Thendara Spearsinger, zapovjednica klanske straže i najžešća ratnica koju si ikad vidio. Čim sam bila stara da mogu sama stajat’, stavila mi je štap u ruku i učila me s njime. Moj klan je Chistlesmith i učila sam klanski posao tesanja drveta u korisne stvari. To je bio moj život: borila sam se i tesala, k’o što su svi očekivali, al’ u meni je nešto htjelo više. Čeznula sam za pustolovinom, i da učim nove priče i pjesme. Patuljci isto vole takve stvari, al’ s našim nevoljama, nije bilo puno vremena za to. “Vremena su bila teška, al’ po noći se narod skuplj’o u vel’koj dvorani klana, zbog priča i pjesama. Poznata sam bila u cijelom Earthfastu po mom pjevanju i pričama - i plesanju.” Patuljčica postrance pogleda Danila, kao da ga izaziva da se usudi naceriti. Harfist ozbiljno kimne i ona duboko udahne i nastavi. “Možda znaš da se princeza Alusair - ‘ćer kralja Azouna - motala po Earthfastu, tukući orke i općenito se skrivajući. Dobre je priče pričala, pa sam nakon rata s gospodarima konja ošl’a i ja u Cormyr da vidim svojim očima čuda kraljevstva njezina oca. Skoro sam završila sa šegrtovanjem, znaš, i proslava mojih pedeset godina je bila skoro. Kad to prođe, moram si odabrat’ druga i uspostavit’ ognjište. Vremena za glazbu i pustolovine bilo je sve manje. Pa sam mislila otić’ u gradove Cormyra, pa si zaslužit’ ime dosta jako da mogu nać’ mjesto pored dobrog barda koji će me učit’ što nisam mogla naučit’ u Earthfastu. “Puna sebe, bila sam”, reče Morgalla uz mračan osmijeh, “sigurna da će cijeli Cormyr znat’ mi ime. Nije baš išlo. Vel’ki ljudi mogu zamislit’ patuljka samo s čekićem il’ sjekirom. Odlučili da sam smiješna, jesu, bez da su me poslušaii il’ pogledali.” Patuljčica slijeganjem ramena otjera ubod sjećanja. “Ljudi nemaju strpljenje. Vel’ki ljudi neće mirno sjedit’ i slušat’ priču, al’ mogu pogledat’ sliku. Počela sam crtat’ i vidi’a da mogu skrit’ hrpe riječi i zamisli u slici. Urezivala sam ih u drvo, otiskujući dovoljno kopija da se ljudi zapjene od bijesa.” Morgalla zahihoće, a glazba koju si je dugo uskraćivala odjekne u dubokom smijehu. “Pitao sam se zašto tako oklijevaš zapjevati”, reče Danilo. “Ti si darovita glazbenica, Morgalla, i to bi s vremenom shvatio cijeli Cormyr. Čak si se i svojim crtanjem uzdigla iznad klevetnika. Tvojem radu zasigurno ne manjka inspiracije.” “Možda”, prizna ona. “Al’ nije u tome stvar. Izgubila sam vjeru u sebe. Zaboravila ‘ko sam i što sam htjela.” Patuljčica posegne visoko i pljesne Danila po leđima. “Mi koji kopamo imamo izreku: Ako je netko proš’o kroz tunel pa ti kaže di završava, već si bio do njegova kraja bez da si hodao, pa si mo’š uštedit vremena i muke da sam ideš.” “Au! Bez uvrede, draga moja, ali čuo sam i dotjeranijih izreka.” Morgalla slegne ramenima. “Dok god shfaćaš poentu. Ti s’ prokleto dobar bard, i napravio si bi uslugu da to zapamtiš.” Ona se okrene i odbaza natrag do vesele ugodne vatre. Danilo ju je promatrao, želeći da ima srca prihvatiti njezin savjet. Koliko god ga Morgalla cijenila, ostala je činjenica da je prihvatio ulogu koja je bila daleko iznad njegovih mogućnosti i da su zahtjevi bili mnogo veći od njegovih sposobnosti da ih zadovolji. Na nesreću, imao je isto tako malo vremena kao i talenta, pa uz duboki uzdah skrene pažnju na zadatak koji ga je čekao. Liru je pronašao pored vilenjačkog pustinjaka kojeg je svladao njegov divlji ples, pa je zaspao u visokoj travi koja je okruživala jezero. Danilo je zadugo zurio u ludog vilenjaka, primijetivši suzu koja je klizila niz razoreno lice. Pitao se kakvi snovi muče pustinjaka. Harfist se hitro sagne i podigne liru promjene. Jednom riječju pretvori je u harfu za krilo boje naplavine. Uputi se u šumu, tražeći mirno mjesto gdje će se pripremati i razmišljati. Nedaleko od logora, pronađe malu prirodnu čistinu u sjeni divovskog hrasta. Sjedne na tlo i

zasvira veselu plesnu melodiju. Sumrak se produbi u noć, no Danilu nije trebalo svjetla do onog koje mu je pružao puni mjesec i treptavo udvaranje krijesnica. Riječi je čar-pjesme već zapamtio. Imao je dar da zapamti sve što je pročitao ili čuo, a njegovi su bardski učitelji njegovali i ojačali tu sposobnost. Glazba mu je također brzo dolazila i nakon što je nekoliko puta prošao kroz melodiju, pridružio se harfi u duetu. Njegov je snažan, jasan tenor odzvanjao, projicirajući znatno više samopouzdanja no što ga je stvamo osjećao. Ako je u drevnoj glazbi i tajanstvenoj zagonetki i bilo magije, Danilo ju nije mogao osjetiti. Možda je Wyn bio u pravu: možda magija vilinpjesme s pravom pripada samo vilenjacima. Magija je iz njih i kroz njih naizgled tekla bez napora ili vještine. Ljudi su koristili tkanje magije koja okružuje sve stvari, jednom je objasnio Khelben, no vilenjaci su bili dio tkanja. Danilo odbaci te misli i posveti se glazbi, svladavajući intenzivnu koncentraciju koju je naučio u godinama proučavanja magije. Privučen zvukom mladićeva glasa, Wyn se uputi u šumu. Ranije te večeri naučio je Harfista nekim principima vilinpjesme, no ostala je još jedna važna lekcija. Danilo se dokazao kao vrijedan učenik i Wyn nije sumnjao da Harfist može ovladati teškom čarolijom i baciti je. Isprva, vilenjak je sumnjao da je vilinpjesmu moguće objasniti nekom tko je magiju naučio smatrati tegobnom, tajanstvenom vještinom, tko se bavio napjevima i runama i složenim gestama i apsurdnim komponentama za čarolije. On je sam zaboravio sljedeće: Magija je bila u samoj glazbi i u srcu glazbenika. To Danilo mora shvatiti i zapamtiti. I zato je Wyn posegnuo u torbu o svom pojasu i izvukao čvrsto zamotan komad papira, crtež Danila koji je nacrtala Morgalla još u Waterdeepu. Nadmag mu ga je povjerio, shvaćajući da njegov nećak još nije spreman vidjeti se kroz mudre oči patuljčice. Wyn se približi divovskom hrastu. Danilo je bio potpuno zaokupljen svojim zadatkom, očiju zatvorenih u koncentraciji dok je svirao i pjevao. “Unatoč svemu što se dogodilo, unatoč svim argumentima koje si mi sam pružio, ti ne vjeruješ da vilinpjesma može biti tvoja”, tiho će Wyn, uplevši se u pjesmu. Harfist skoči i umukne, zapanjen neočekivanim prekidom. Wyn mu pruži crtež. “Možda ćeš prihvatiti Morgallinu viziju, ako ne možeš svoju.” Danilo baci pogled na papir. Patuljčica se obično oslanjala na nekoliko rječitih, pretjeranih detalja da bi prenijela zamisao, no ovaj je crtež bio pažljiv i realističan prikaz. Kako ga je Morgalla prikazala, bio je odjeven u izlizanu i praktičnu opremu pustolova, no nagib njegove glave nekako je davao dojam da je ustvari lord koji putuje prerušen. U uglu njegovih usana krio se tračak humora, no oči su bile ozbiljne, dodirnute tugom. Svirao je lutnju, no okruživala ga je aureola sićušnih nota i zvjezdica koje su ukazivale na magiju kao i na glazbu. Najviše je zapanjivao način na koji je Morgalla uspjela prikazati čovjeka koji vlada svojim moćima i koji je u miru sa svojim suprotnostima. Naslov je bio jednostavno ‘Bard’. “Magija je u glazbi, ali i u srcu barda. Gospa patuljčica je pogriješila instmment”, reče Wyn tiho, uprijevši prstom u harfu pored Danila, “no vjerujem da je u pravu što se tiče svega ostalog.” Danilo ne reče ništa, a nakon nekoliko trenutaka vilenjak doda: “Kasna je noć. Trebao bi se odmoriti, jer u zoru krećemo za Waterdeep.”

Trinaest Na dan prije Sredljeta, Khelben Arunsun ustao je prije zore. Nadmag je nemimo koračao po dvorištu između Crnoštapovog tornja i okolnog zida dok je čekao povratak svog nećaka. Dan prije, Danilo je rekonstruirao svitak prema sjećanju i ostavio kopiju u tornju. Khelben je proučavao svitak do duboko u noć, no na kraju ga je Laeral prepoznala kao varijantu vilenjačke čar-pjesme. Ona je bila među rijetkim ljudima koji su bili dobrodošli na Evermeet i poznavala je vilenjačke običaje. Khelben nikad nije obraćao mnogo pažnje na magiju čar-pjesme, jer u njegovim rukama nije bilo glazbe, a još manje u njegovu glasu. Laeral također nije bila glazbenik, a niti jedno od njih nije poznavalo nekog čarpjevača. Zadatak bacanja čarolije iz nužde će pasti na Danila. Khelben nije znao reći je li mladac tome dorastao. Njegovo je vlastito poznavanje glazbe bilo nedovoljno za izazove zagonetke i nije mogao procijeniti što bi Danilo i Wyn mogli zajedno otkriti. “Dobro jutro, ujače!” Nadmag se okrene na peti. Ispred njega je stajao Danilo, s nehajnim osmijehom na usnama i prilično istrošenom lutnjom o ramenu. Wyn Ashgrove i Morgalla bili su s njim. Khelben odsutno primijeti da patuljčica nije dobro podnijela magično putovanje: lice joj je bilo ukočeno i blijedo, jednom je rukom s pobijeljelim zglavcima čvrsto držala svoj štap, dok se drugom uhvatila vilenjakove ruke. “Dakle, stigao si”, primijeti nadmag, skrivajući olakšanje iza namrštenog neodobravanja. “Kao i obično, izvrsno primjećuješ očito”, blago se našali Danilo. “Blagoslovljen bio, ujače, jel’ to mirišu slatke rolice?” “Zobena kaša”, odsutno će Khelben, krenuvši prema tornju. “No, uđite, svi vi.” “S takvom dobrodošlicom?” Danilo šmrkne. “Mislim da ne. Da sam znao da je na vidiku zobena kaša, teleportirao bih nas u Ackriegovu pekaru umjesto toga.” “Možemo razgovarati o čaroliji dok jedete”, reče Khelben, ne obraćajući pažnju na mladićevo zadirkivanje. Danilo laktom gume patuljčicu. “Što kažeš na lijep komad pečene teletine i kriglu piva za doručak? Blizu polja za turnir nalazi se svratište koje razumije gostoljubivost i poslužuje krasnu jutarnju gozbu. Peciva s malinama su specijalitet kuće, a i kolači od badema su također izvrsni.” “Nek’ budu tri krigle i dogovorili smo se!” “Dogovoreno!” Morgalla opusti stisak na Wynovoj ruci, pa se ona i Danilo upute prema crnom granitnom zidu. Što je neprimjetnije mogao, vilenjački minstrel razgiba prste u pokušaju da vrati osjet u šaku. Nadmag je zurio za Harfistom na odlasku. “Ne misliš ozbiljno.” “Ustvari, mislim. Pravo iznenađenje, zar ne?” Danilo veselo dobaci riječi preko ramena. “Wyn ti može ispričati sve o vilinpjesmi i zašto trebamo Jutarnju ševu. Budući da imamo manje od dva dana da je nađemo, ja odoh. Na vrućem sam tragu, kao što kažu. Odmah nakon doručka.” Rekavši to, Harfist odvuče patuljčicu kroz nevidljiva vrata i oboje nestanu u grad. “Što sad?” promrmlja Khelben odmahujući glavom. “Svitak tvrdi da će lord pasti na trijumfalnom polju. Mladi je bard bez sumnje krenuo do gradskog polja za turnire da nađe naputke koji će ga odvesti do vilenjačke harfe”, tiho reče Wyn. Nadmag susretne vilenjakov miran, zelenooki pogled. “Mladi bard, eh? Dakle, Morgallin je crtež došao blizu istini?” “Ako išta, podcijenio ga je.”

Khelben te novosti probavi u tišini. “Shvaćam”, napokon reče. “Pa, to je onda sređeno.” “Koji god mu put bude dodijeljen, tvoj ti nećak služi na čast”, tiho će Wyn. “Dobro si ga obučio: njegovo je pamćenje zapanjujuće, a disciplina impresivna. Pretpostavljam da jednako dobro vlada i magijom.” “Bolje da je tako”, mračno će nadmag. “Čarobnjak ili ne, potrebno je baciti vraški tešku čaroliju. A sad, o kakvoj je to vilinpjesmi dečko govorio?” ***** Ranojutarnje je sunce slalo položene zrake preko oranica istočno od Waterdeepa i od njega su razasute, u bijelo obojane zgrade, blistale kao golubice u gnijezdu. Bio je dan prije Sredljeta i polja i voćnjaci trebali su bujati voćem i blistati u najdubljem zelenilu. Sa svojeg je visokog položaja na asperiiju Gamet mogla vidjeti da je vegetacija škrta. Ipak, neki su usjevi rasli unatoč njezinoj čaroliji i kao testament tvrdoglavoj elastičnosti, potrebnoj za preživljavanje u Sjevernim zemljama. Nekoliko se farmera uputilo prema Waterdeepu s kolima natovarenim proizvodima za prodaju na tamošnjim tržnicama. Gamet uputi svog letećeg pastuha prema Riječnoj kapiji, istočnom ulazu u Waterdeepski trgovački okrug. Sletiše van vidokruga putnika i gradske straže, pa se pridružiše ostalim ranojutarnjim pridošlicama na putu za grad. Osjećala se sigurnijom kad je asperii bio na čvrstom tlu. Magični je konj postajao sve ćudljiviji i Gamet se bojala da će se uskoro otvoreno pobuniti. To bi rezultiralo njegovom smrću, jer je stvorenje bilo doživotno vezano za nju. Nije željela prolaziti kroz muku pronalaženja i obučavanja drugog konja, jer je asperiije bilo teško pronaći. Ona odbaci sitničavu sumnju da je nijedan drugi asperii ne bi prihvatio kao gospodara. Trgovački okrug vrvio je od aktivnosti dok je Gamet jahala niz ulicu. Snažni je mljekar umakao veliku kutlaču u bačvu pjenušavog mlijeka, puneći posudice i boce koje mu je pružala omanja gomila, dok je djevojka rumenih obraza rezala s kolutova sira komade po narudžbi. Nedaleko je grnčar, gol do pasa zbog jarke vrućine i već uprljan crveno-smeđom glinom od jutamjeg rada, palio peć. Ulični su prodavači postavljali dućančiće na uglovima ulica, a trgovci su pripremali robu za preprodavače koji su nabavljali robu za dućane smještene na ogromnoj gradskoj tržnici na otvorenom. Oni koji su sami prodavali svoju robu, tovarili su kola za tržnicu. Krčme su užurbano poslovale s jutarnjim pivom i zobenim kolačićima. Gledajući te prizore, Gamet se upita je li mnogo hvaljena gospa Thione obavila svoj dio posla. Činilo se da se trgovina odvija žurno kao i obično. Međutim, pobliže ispitivanje pokazalo je znakove uznemirenosti. Izložena je roba bila mnogo slabije kvalitete od uobičajenih standarda ponosnih stanovnika Waterdeepa. Bilo je nestašica; posebno je primijetila da su proizvodi koje prodaju voćari i cvjećari malobrojni i vrlo skupi. Svratišta su posluživala male porcije, a klijentela pri doručku bila je gotovo univerzalno odjevena u jednostavnu domaću robu lokalnih tkalaca. Uskoro se jutarnja gužva smanjila i Gamet shvati da je ono što je smatrala uobičajenim poslovanjem sastavljeno isključivo od lokalnog stanovništva koje obavlja svoje dnevne rutine prema marljivim životnim navikama. Uskoro su se okrenuli vlastitim poslovima, a lica su im prikazivala raznolike razine rezignacije i očekivanja punog nade. Gamet je susrela nekoliko besciljnih kupaca i trgovačkih nakupaca, no u cjelini su ulice i dućani bili previše tihi. Ovakvo se stanje stvari promijenilo kad je skrenula na ulicu Rivon. Tamo je ugledala

gomilu ljudi oko Kuće pjesme, velikog kompleksa koji je služio kao sjedište ceha za Savjet glazbenika, izrađivača instmmenata i korista. Obrve joj se namršte od zbunjenosti i ona odsutno zatakne uvojak jednolično smeđe kose iza lagano zašiljenog uha. Potjera svog magičnog pastuha bliže. Preko puta je bilo svratište i ona priveže asperiijeve uzde za prečku kako bi mogla pješice proći kroz gomilu koja je okružila cehovsku dvoranu. To se pokazalo mnogo težim no što je očekivala jer je ono što je isprva smatrala gomilom ustvari bila mala vojska. Upadljive zeleno-crne uniforme gradske straže joj prve privuku pogled. Procijeni da se tamo nalazi gotovo cijeli bataljun. Straža je bila ojačana s nekoliko tuceta najamnika, uključujući i odred ljudi-guštera — ovi su u gradu bili vrlo rijetki i smatrani su žestokim plaćenicima. Jedno od stvorenja, gušter visok sedam stopa i naoružan bodljikavim buzdovanom, uzvrati na njezino zurenje ravnodušnim zlatnim očima. Jezik mu zapaluca kao da kuša njezin miris i ona se okrene drhteći. Nekoliko je žena i muškaraca bilo odjeveno u uličnu odjeću, nenaoružano osim s pokojim štapom ili štapićem. Čarobnjaci! Cehovska je dvorana bila dobro i temeljito zaštićena. Netko je fmancirao impresivnu količinu magije i mišića. Pa, neka je. Nije ni ona bila bez resursa. Visoko podignute glave, odmaršira prema širokim dvostrukim vratima na ulazu u cehovsku kuću. Par prekriženih kopalja prepriječi joj put. “Cehovska je dvorana zatvorena.” “Na dan prije Sredljeta? Sumnjam.” Ona šmrkne i obiđe stražare. Ponovo joj netko zapriječi put, ovaj put mišićava crvenokosa žena koja je nosila oznake zapovjednika straže. “Nitko ne može proći”, reče čvrsto. “Imamo zapovjedi.” “Oh? Od koga su došle te ‘zapovjedi’?” Gametino je plemenito podrijetlo i odgoj na sespechkim dvorovima podarilo njezinom glasu i držanju razinu pokroviteljskog omalovažavanja koje se nije moglo naučiti pod drugačijim okolnostima. Zapovjednica nije bila odgovarajuće obuzdana, iako se naklonila prije no što je odgovorila. “Prema zapovjedima ceh-majstora, Kriiosa Halambara, i Lordova Waterdeepa.” Bijes se uzdigne u Gamet kao mračna plima. Ona se okrene na peti i odjuri do svog asperiija. Zajahavši konja, pojuri prema zapadu. “Bard kojeg prati loša sreća, u potrazi za besplatnim smještajem”‚zaključila je zapovjednica straže. “Možda luda, no bezopasna.” Ostali stražari mrmljanjem izraziše slaganje. S povišenog mjesta na prozoru svratišta nasuprot cehovske dvorane, Vartain se morao suprotstaviti takvoj procjeni situacije. Na mnogo načina, žena nije odgovarala obrascu koji je složio, no nije sumnjao da je upravo ona autor svitka kojeg je nosio. Zagonetačevi prsti potraže svitak pergamenta zataknut za pojas. Ukrao ga je Danilu upravo prije no što ga je ostavio pred Crnoštapovim tornjem. Vartain se nije volio prisjećati svoje nečasne prošlosti i nerado je koristio vještine naučene tijekom djetinjstva na ulicama Calimporta. Međutim, bio je to jedini način kojeg se mogao sjetiti da osigura da nitko osim njega ne pronađe čarobnicu. Ova se spletka u njegovom umu oblikovala već neko vrijeme. Namjemo je porekao znanje o bardskom učilištu u Waterdeepu i činilo se da Danilo Thann također dijeli populamo krivo uvjerenje da Halambarova trgovina lutnjama stoji na originalnom položaju. Nema sumnje da je Harfist dosad saznao istinu i da vjerojatno traži Vartaina oko cehovske dvorane glazbenika. On je u ovo svratište došao izravno iz nadmagovog tornja i bio je siguran da će njegova prisutnost ostati tajnom. Diskrecija je bila drugo ime ovog svratišta, a vlasnik ne bi dugo ostao u poslu kad bi počeo otkrivati tajne svojih gostiju. Vartain povuče izvezenu uzicu koja je visjela iznad kreveta, zvoncem pozvavši sobara. Kad se mladić pojavio, zatraži da mu se u stražnju uličicu hitno pošalje privatna, zatvorena

kočija. Stvar je bila hitro riješena, jer su neki od ukradenih smaragda lorda Thanna utrošeni kako bi osigurali ispunjenje svake Vartainove želje. Zagonetač se uputi prema stražnjem dijelu svratišta. Popevši se u kočiju, uputi kočijaša da ga odvede do Halambarove trgovine lutnjama. Također, predloži rutu koja će ih, ako i nije izravna, sigurno odvesti do odredišta u najkraćem mogućem vremenu, pod uvjetom da postoje određene predviđene okolnosti. Kočijaš je slušao Vartainove precizne, detaljne upute da bi zatim, na njegovo potpuno iznenađenje, prasnuo u smijeh. Vartain bubne o debelo podstavljeno sjedalo kočije i zbog nekog se razloga prisjeti definicije humora mladog Thanna: promatranje situacije iz nove, drugačije perspektive. No nije li upravo to on činio? Nije li to umijeće promišljanja svih mogućnosti i kombiniranje primijećenih činjenica u logičnu cjelinu? Ipak se Vartain često zaticao zbunjen kad bi se drugi smijali i nije uživao u pričanju zabavnih priča čisto u svrhu opuštanja. Niti ih je, izgleda, dobro pričao. “Odličan materijal, no tvoj način pripovijedanja mogao bi zasmrditi gnojišnicu”, rekao mu je jednom poznanik, lakrdijaš po zanimanju. Takve su misli za zagonetača predstavljale paradoks. Kao što je predvidio, njegova je kočija hitro stigla pred glazbeni dućan. Čak i tako, došli su prekasno; Vartain je ugledao tračak snježnobijelog repa dok je čarobničin konj hitrim kasom zamicao za ugao. Nije se previše brinuo; mnogo je toga mogao saznati iz njezine registracije. Vartain siđe iz kočije i uđe u trgovinu. Površno se poklonivši uznositom ceh-majstoru, uputi se izravno do stola na kojem je stajao registar. Zanemarivši obližnji tronožac namijenjen gostima, otvori knjigu i prstom prevuče po posljednjem unosu. Pisalo je jednostavno: Garnet, bard Ušla u Waterdeep posljednjeg dana flamerulea. To je bilo danas, primijeti Vartain. Zagonetač polagano utone na tronožac, zureći slijepim očima u jedinstvene magične instrumente na policama. Sumnje Khelbena Arunsuna o čarobničinom pravom imenu i prirodi bile su gotovo sigumo ispravne. Ime Iriador bilo je izvedeno iz vilenjačke riječi za ‘rubin’ i činilo se prikladnim da bi ponosna žena odabrala drugi dragi kamen za svoje ime. On izvuče svitak iz pojasa i razmota ga, razmatrajući mogućnosti i spajajući dijelove na način koji je odražavao njegovo shvaćanje. Dok je čitao, ukažu mu se detalji njezine spletke. Točno je znao gdje će Gamet udariti, tko će biti meta njezinih moći zadobivenih od harfe, te koja će oružja upotrijebiti. Vartain se počeše po obrazu, uznemiren dilemom koju je ovo predstavljalo. Po svemu, trebao bi požuriti do dogovorenog sastajališta i reći svojim poslodavcima, Elaithu Craulnoberu i Danilu Thannu, sve što je saznao. Bio je čašću vezan da im služi svim svojim silama. To što su njih dvojica očigledno imali drugačije ciljeve nije se ticalo Vartaina i nije ulazilo u njegovu raspravu sa samim sobom. Nešto je temeljnije i privlačnije upravljalo njegovim oklijevanjem. Jednom je već u ovoj misiji promašio. Pogriješivši u zmajevoj zagonetki, prvi je put iznevjerio očekivanja. Kao što je Danilo Thann intuitivno primijetio, Vartain je čeznuo za prilikom da se sukobi s osobom koja je razvila zagonetnu čaroliju. Ne samo da bi se time iskupio za neuspjeh, nego mu je to predstavljalo izazov s kakvim se još nikad nije susreo. Bi li mogao podnijeti da odbaci takvu priliku? Ako se povjeri svojim poslodavcima, učinit će upravo to: Danilo Thann bio je odlučan u namjeri da čarobnicu svlada magijom, a Elaith Craulnober će je

zasigumo pokušati ubiti kako bi dobio vrijedni artefakt potreban za osiguravanje nasljedstva njegova djeteta. Ne, ovu priliku Vartain mora zadržati za sebe. A tad sumnja, zagonetaču gotovo nepoznat osjećaj, nađe put do njegova uma. Po mnogo čemu su on i ta Gamet bili slični; ona je bila majstor zagonetač, majstor drevnih znanja i jezika, putnik i pričalac priča. Ipak, ona je bila i čarobnica i vladala je artefaktom velike moći. Uz to, proživjela je više od šest njegovih životnih vjekova i, iako je on naučio i postigao mnogo, nije mogao biti siguran da će to biti dovoljno. Ako zadrži saznanje o njezinom identitetu za sebe i susretne barda Gamet na polju intelektualne borbe, po čemu može zaključiti da će proći bolje nego s lukavim Grimnoshtadranom? Zamisao mu uđe u um, ideja toliko neočekivana i smjela da je zapanjeno trepnuo. Svladat će Gamet na isti način na koji je zmaj zavarao njega! Ako su on i Gamet toliko slični koliko mu se činilo, i nju će ometati višak intelektualnog ponosa i manjak humora. Pobjegne mu hihot, zahrđali, probni zvuk koji je privukao začuđene poglede drugih klijenata. A onda, po prvi put otkad je odrastao, Vartain prasne u nesuzdržani smijeh. Deneirovih mi zapisa, vrijedi pokušati! pomisli dok se smijao, držeći se za bokove zbog neuobičajenog škakljanja u rebrima. ***** Gamet odjaše do vile gospe Thione u Morskom okrugu i dobaci uzde svog konja sluzi. Nenajavljena, uđe u salon u kojem je plemkinja održavala sastanak s nekolicinom trgovaca. Lucia podigne pogled zbog upada, s bahatim pogledom u crnim očima. Međutim, ugledavši Gamet, lice joj se pretvori u mirnu, bezizražajnu masku. Ona ustane i uljudno pozdravi čarobnicu, pa je izvuče iz odaje, pažljivo zatvarajući teška hrastova vrata za njima. “Riješi ih se”, zatraži Gamet. “Moramo razgovarati.” Ona gurne rukovet papira prema plemkinji. Lucia baci pogled na prvu stranicu i iskrivi lice. Brzo prolista ostale papire: svi su bili jednaki. “Djelo lorda Hhunea. Radio je na svoju ruku, uvjeravam te.” “Dobro.” Čarobnica kimne. “Ne želim da se ovo poveže s tobom. S druge strane, drago mi je da je to učinio. Ovaj je crtež nadmaga još jedna vrsta bardskog umijeća, novi način da se ispriča priča. Sasvim je prikladno da se takvo oružje upotrijebi protiv Khelbena Amnsuna. Hhune će vjerojatno biti otkriven, no on je potrošna roba. A sad, moramo se pozabaviti drugim stvarima. “Sredljeto će biti katastrofa”, nastavi Gamet. “Dobro si odigrala svoju ulogu u uništavanju trgovine. Drugi će agenti Vitezova od Štita osigurati propast tradicionalnih igara na turniru. Iznad svega, dogodit će se divlja kišna oluja - možda uz tuču - na sam dan Sredljeta. Ovi će sjevernjački barbari oluju smatrati lošim predznakom.” “Ali, vrijeme je cijeli tjedan lijepo”, reče Lucia upitnim glasom. “Još bolje! Zbog vještičjeg će vremena biti optužen nadmag, a kad počne Štitovo, ljudi će biti spremni poslušati tvoje sugestije.” “Moje sugestije?” izvlačila se Lucia. “O, da. Štitovo počinje u sumrak, s velikim sastankom otvorenim za sve stanovnike Waterdeepa. U to se vrijeme javnom aklamacijom potvrđuju waterdeepski Lordovi. Kad sastanak počne, razotkrit ćeš se kao jedan od Lordova, ustvrditi da su nevolje grada uzrokovane ambicijama Khelbena Arunsuna i zatražiti da on preda ostavku na članstvo u Vijeću Lordova.”

Lucia problijedi. “Imaš dobre veze sa cehovima, popularna si kod plemstva, a trgovci te vole. Jedina veća frakcija u Waterdeepu koja ti nije u džepu je svećenstvo.” Gamet zastane i tvrdo se nasmiješi. “Koja sreća za nas da Waterdeep nije duboko religiozan grad.” Očiju ogromnih od šoka, Lucia Thione zurila je u čarobnicu. Nervozno obliže usnice i pokuša progovoriti, no riječi nisu dolazile. Poluvilenjakinja to primijeti s rastućom sumnjom. “Ima li problema?” “Da! Ustvari, naravno, shvaćaš da će lord Piergeiron zanijekati da sam ja jedan od waterdeepskih Lordova. To je standardna praksa kad god se razotkrije jedan od Lordova, kao što se Vitezovi od Štita odriču bilo kojeg člana koji bude uhvaćen.” Gamet nije djelovala uvjereno. “Pitam se”, reče ona tiho, dok je safirnim očima pretraživala plemkinjino blijedo lice. Odjednom se nasmiješi. “Znaš, oduvijek sam znatiželjna u vezi magičnih svojstava onih kaciga koje vi Lordovi nosite u javnosti. Mogu li vidjeti tvoju?” Lucijino je srce bolno udaralo, a ona se borila da ne pokaže paniku na licu. “Ne čuvam je u ovoj vili. Spremljena je na sigurno, no rado ću ti je pokazati kasnije tijekom dana.” “Učini to”, reče Gamet, proguravši se pored Lucije i krenuvši uz stepenice. “Ostat ću ovdje dok ne prođe Štitovo. Budi ljubazna i pošalji mi neke od tvojih slugu”, dovikne preko ramena. Plemkinja se teško osloni na zid. Njezini su najgori strahovi urodili plodom. Gametini su je zahtjevi stavili u nemoguću situaciju. Nije mogla otvoreno tvrditi da je waterdeepski Lord, jer je kazna za lažno predstavljanje bila smrt. Ipak, ako odbije, Gamet će se pobrinuti da Vitezovi od Štita saznaju za njezinu prijevaru. Najbolje što može učiniti je da odugovlači još neko vrijeme i da se nada rješenju. Prije je uvijek Lucia uspijevala rasplesti gordijske čvorove koji su dolazili uz njezin život pun spletaka, no činilo se da ovaj put nema izlaza. “Gospo Thione? Jeste li bolesni, gospođo?” Pitanje je treskom vrati u sadašnjost. Ona prepozna dubok glas sa šarmantnim naglaskom koji je pripadao Bergandu, trgovcu i gospodaru udaljenog otoka Nimbrala. Pred Lucijom se pojavi moguće rješenje. Nimbral je ležao jugozapadno od Chultske džungle, daleko izvan dohvata Vitezova od Štita. Zemlja je bila bogata, a trgovina razvijena i raznolika. Sam Bergand imao je ogromne posjede i posao koji je cvjetao, i nije bio imun na njezin šarm. Lucia se okrene prema klijentu i pokloni mu svoj najblistaviji osmijeh.

Četrnaest “Da sam znala da će ti prijatelj spavat’ do kasno, bila bi uzela još jednu kriglicu”, čeznutljivo će Morgalla. Danilo se naceri, ne uzimajući patuljčicu za ozbiljno. Već su preko sat vremena čekali Caladorna na Polju trijumfa i primijetio je da Morgalla jutarnje vježbe promatra zainteresiranim i kritičkim okom. Ratnica do srži, lijepo se provodila procjenjujući stilove i vještine prikazane na poljima za vježbu. Harfist je također dobro iskoristio vrijeme. Primijetio je slab odaziv, bezvoljnost natjecatelja i podosta klerika koji su se brinuli za ozljede. Konji u štalama arene - navodno najbolji konji u Sjevernim zemljama - izgledali su umorno i letargično. Nekoliko ih je bilo ozlijeđeno, a za cijenu srebrnjaka jedan od štalskih momaka povjerio mu je da se nekoliko konja tako jako povrijedilo da su ih morali ubiti. Danilo je također saznao da su mnogi poznati borci koji su došli na natjecanje bili povrijeđeni ili naišli na nevolje raznih vrsta. Većina natjecatelja koji su vježbali toga jutra bili su mladići i posjetitelji željni slave koju bi im donijela pobjeda na igrama Sredljeta i spremni prihvatiti i preočigledne rizike. “Ak’ su to najbolji borci što ih imate u Waterdeepu, ne mogu svatit kak’ grad nije preplavljen trolovima”, napomene Morgalla. Dvorskom ludom na vrhu svog štapa pokaže dvojicu mladića koji su se borili štapovima. Čak je i Danilu to izgledalo kao nespretan i bezvoljan susret. “Jarun je jučer povrijedio rame”, objasni duboki glas iza njih. “Previše favorizira jednu stranu.” Morgalla prezirno šmrkne, ne gnjaveći se okretanjem. “Objem stranama bi napravio uslugu kad bi pustijo štap i primijo se tkanja.” Danilo se okrene prema poznatom, srdačnom smijehu kojeg je izazvao patuljčičin komentar. Iza njih je stajao Caladorn, odjeven za vježbanje u uske hlače i lanenu košulju razvezanu gotovo do struka. Kratki crveni uvojci na njegovoj glavi i mišićavim grudima blistali su na suncu ranog popodneva. “Slatka Sune!” objavi Danilo, bacivši vragolast pogled na Caladornovo poluodjeveno stanje. “Za kakve se to događaje spremaš i gdje se mogu predbilježiti?” Caladorn se ponovo nasmije i potapše mač o boku. “Vruće je, Dan, razmahivati se sa sedam funti čelika u podne.” Danilo odgovori delikatnim drhtajem, a mačevalac se naceri i pljesne ga po leđima. “Mene nećeš zavarati tom predstavom, dečko! Ako se dobro sjećam, imao si istog učitelja kao i tvoj brat Randor, a on je vješt maču. Jesi li raspoložen za meč? Dobro bi mi došlo malo izazova.” “Kad bi ti mene i na tren smatrao izazovom, stvari bi ovdje morale biti u stvarno jadnom stanju”, lako će Danilo. Caladornovo se lijepo lice uozbilji i on podigne ruku kao mačevalac koji priznaje pogodak. “Ispričat ću ti jednom sve uz nekoliko piva.” “Reci mi sad.” “Htio bih da mogu, no morao sam otići do palače u vezi posla oko turnira i sad se moram posvetiti vježbanju. Igre su sutra i ostalo je još mnogo nedovršenih poslova. Moram iskušati ove dječake i djevojke”, reče Caladorn, odmjeravajući polje s rezigniranim izrazom na licu. Čvrstina kojom je govorio, da se i ne spominje neoborivi dokaz u natjecateljima oko njih, dala je Danilu malo nade da će promijeniti ratnikovo mišljenje. Već je krenuo da će otići, kad Caladorn ponovo progovori.

“Štalski mi je momak rekao da me čekaš sat vremena i više. Žao mi je zbog toga, Dan, no putem prema polju naišao sam na Khelbena koji me zadržao u razgovoru. Znaš kako se naš dobri nadmag zna raspričati.” “I predobro”, odgovori Danilo uz skrušeni osmijeh. Ustvari, Caladornov je komentar smatrao ponešto neobičnim. Njegov ujak Khelben nije se upuštao u besposlena društvena naklapanja. Harfist odluči skupiti još informacija. “Nemoj mi reći, Caladorn: pokušao si nagovoriti nadmaga da ti da ljubavni napitak za gospu Thione!” Ratnik dobrodušno slegne ramenima na njegovo zadirkivanje. “Znao sam!” likovao je Danilo. “Pitao sam se kako takav jadan primjerak kao što si ti uspijeva zadržati zanimanje tako divne dame.” Čeznutljiv izraz prijeđe Caladornovim licem. “Uistinu, nema toga što ne bih učinio da zadobijem njezino srce, osim navedenog”, reče, uozbiljivši se. “Zamolio sam Luciju za njezinu ruku, no ona ju još nije spremna dati. Kad dođe taj dan, želim biti vrijedan te časti.” Riječi su bile izgovorene jednostavno, s dostojanstvom i staromodnim kavalirstvom koje Danila podsjeti na vitezove prošlih vremena. Ljubav i poštovanje u Caladornovim očima kad je govorio o svojoj gospi posramiše Danila i on požali zbog ranije šale. Obećavši Caladornu kasniji duel, s Morgallom napusti turnirsko polje. “Kamo?” upita patuljčica. “S ostalima se trebamo naći u Slomljenom koplju, krčmi nedaleko odavde”, reče Danilo, vodeći je pokrajnjom ulicom. “Nadajmo se da su prošli bolje nego mi!” ***** Dok je njezina problematična gošća drijemala, Lucia Thione šmugne iz svoje vile i požuri do Caladornove kuće u Dvorskom okrugu. Na njezin očaj, sve je ormare našla zaključane. Njezin mladi ljubavnik nije bio kod kuće. Njegov majordom nije imao ključeve, no obavijestio ju je da je Caladorn rano izašao i da ima posla kod nadmaga. Iako je prema društvenim običajima bilo daleko prerano za posjete, plemkinja se odmah uputila u Crnoštapov toranj. U primaćoj ju je odaji dočekala gospa Amnsun, ljubazno je primivši. Lucia se nelagodno osjećala u prisutnosti prelijepe čarobnice - često je imala osjećaj da te nestašne srebrne oči vide i previše - no ušla je u toranj s Laeral i prihvatila čašu ledenog nektara od šipka. Nakon uobičajene razmjene društvenih ljubaznosti, Lucia upita za nadmaga. “Bojim se da nije ovdje”, reče Laeral, a njezina se gola ramena - u ovo doba dana! - elegantno slegnu u znak isprike. Unatoč njezinim uljudnim riječima, Lucia je stekla izrazit dojam da Laeral nije nezadovoljna tom situacijom. Plemkinjino se sitno lice učvrsti i podigne pod bahatim kutom. “Bi li bila toliko dobra da mi kažeš gdje ga mogu pronaći? Ili Caladorna, što se toga tiče?” Srebrne oči zaiskre i jamica nakratko bljesne na čarobničinom licu. “Žao mi je što je takva dobrota iznad mojih mogućnosti”, promrmlja Laeral. “Khelben je otišao rano jutros i nije spomenuo svoje odredište.” Prije no što je razočarana plemkinja mogla odgovoriti, mladi zlatni vilenjak uđe u primaću dvoranu sa srebrnom lirom u rukama. Primijetivši gospu Thione zastane i duboko se nakloni. Neukrotiva se Laeral nasmiješi i namigne pridošlici. “Gospo Thione, mogu li vam predstaviti Wyna Ashgrovea? On je minstrel i naš gost.

Wyn, gospa Thione pripadnik je stare kraljevske obitelji iz Tethyra. Možda bi je mogao počastiti pjesmom iz njezine domovine?” Vilenjak pristane. Hitro sjedne i zasvira poznatu melodiju na svojoj srebrnoj liri. Glas mu je bio visok i sladak, a vještina zavidna, no Lucia Thione teško je podnosila sjedenje tijekom vilenjakove dobronamjerne izvedbe. Kao prvo, u posljednje je vrijeme imala i previše posla s bardovima! Još ju je više ozlojeđivao zadovoljni sjaj. u Laeralinim srebrnim očima. Čarobnica je očigledno bila svjesna njezine želje da krene i namjemo je zadržavala svoju gošću na način koji plemkinja nije mogla odbiti bez da pokaže zapanjujući manjak dobrog odgoja. Bijesna zbog takvog poigravanja, Lucia je kipjela tijekom vilenjakove pjesme. Unatoč Laeralinoj moći, ljepoti, šarmu i društvenom položaju kao gospe Khelbena Amnsuna, u čarobnici je ostao trag lopovluka. Takvim jeftinim trikom, pomisli Lucia uz tračak zlobe, otkrila se kao obična djevojčura kakva i jest! Čim je posljednji srebrnasti akord izblijedio u tišinu, Lucia Thione ustane. “Hvala za vaš prekrasan poklon, majstore Ashgrove”, reče, koristeći svoj najkraljevskiji glas kako bi prikrila koliko je uzmjana. “Molim vas, prihvatite zauzvrat ovaj mali poklon za vašu vještinu.” Ona posegne u svoju novčarku i odabere jednu od manjih vrećica s kovanicama, pa je pruži vilenjaku. On ustane i prihvati je uz uljudan naklon. Plemkinjin je rastanak od gospe čarobnice bio onoliko leden koliko je to pristojnost dopuštala. Iako se nije činilo da Laeral shvaća da je dobila ono što zaslužuje, bar je imala toliko pristojnosti da isprati gospu Thione do ulice bez dodatnog ismijavanja. Lucia se smjesti u svoju kočiju, duboko uznemirena zbog jutrošnjih događaja. Bergand neće krenuti za Nimbral prije kraja Sredljetnog sajma, a Gamet nije moguće odgoditi. Ona neće htjeti toliko čekati na kacigu waterdeepskog Lorda, a jedina kojoj se Lucia mogla nadati bila je Caladornova. Ako ga brzo ne pronađe, riskira da će se otkriti pred Gamet i Vitezovima od Štita. Kacigu mora dobiti, odmah, i pod bilo koju cijenu. Duboko uzdahnuvši, odluči što joj je činiti. Žustro pokucavši na prozor kočije, privuče kočijaševu pažnju i uputi ga da je odveze do Diloontierove ljekarne. Mondeni je dućan, smješten u srcu Dvorskog okruga, brinuo za potrebe bogatih dama i kicoša koji su tražili biljne i magične balzame, parfeme i napitke, i imao je čestitu reputaciju i klijentelu koja je ukijučivaia mnoge članove elitnog društvenog kruga. Diloontier je također posjedovao zapanjujući niz otrova i napitaka koje je u tajnosti prodavao onima s odgovarajućim vjerodajnicama i pravim količinama zlata. Na nesreću po Caladorna, Lucia je imala oboje. ***** Kad su Danilo i Morgalla stigli do Slomljenog koplja, Wyn Ashgrove ih je čekao, djelujući neobično među atletama i borcima koji su zalazili u tu krčmu. Viienjak ih mahanjem pozove do svog stola. “Khelben Arunsun nije mogao doći. Ispričava se. Imate li novosti?” “Manje no što bi mi se svidjelo”, odgovori Danilo sjedajući za veliki okrugli stol. Harfist je naručio vino i odsutno ga pijuckao dok im je Wyn pričao o tekućim događajima u Waterdeepu. Glasine o nestancima waterdeepskih Lordova duboko su uznemirivale Harfista, ne samo zbog grada, nego i zato što je njegov ujak i mentor pripadao toj grupi. Khelben nikad nije priznao te nestanke, no Danilo nije sumnjao da su glasine, bar u tom slučaju, bile točne. Wynove su vijesti također bacile zlokobno svjetlo na proročanstvo u čarobnom svitku: lord koji će pasti na

trijumfalnom polju vjerojatno će biti jedan od waterdeepskih Lordova. “Spremni za narudžbu?” Žena koja je posluživaia, bivša gradska šampionka u turnirima i mačevanju, isporučila je pitanje tonom koji je razgovorljivim strankama sugerirao da naruče odmah, napuste krčmu ili izvuku oružje. “Još jednu mndu”, predloži Danilo, “nešto kruha i sira za sve, zdjelu gorkog zelenja s ljetnim začinima i tri porcije pite od jegulja. Morate je probati, to je specijalitet kuće”, obavijesti on Wyna i Morgallu. “Donesite četiri porcije”, ispravi ga Elaith Crauinober, prilazeći stolu s tihom gipkošću i prenuvši sve prisutne. “Ti!” Danilo skoči na noge. “Ne vjerujem da si se stvamo pojavio! Imaš deblje živce od pijanog ogrea.” Mjesečev se vilenjak zaljulja na petama, iznenađen Harfistovom žestinom. “Jesam li nešto propustio? Dogovorili smo se za sastanak ovdje u podne.” “To je bilo prije no što si ukrao svitak s čarolijom.” “Čekaj malo”, zatraži Elaith, koraknuvši bliže bijesnom Harfistu. “Svitak s čarolijom je nestao?” “Što? Zar ovdje postpji jeka?” Elaith ozlojeđeno psikne i utone u stolicu. “Vartain!” reče s gađenjem. “Vartain?” ponove Morgalla i Wyn jednoglasno i s nevjericom. “Čuli ste me. On je bolji lopov nego zagonetač, iako se time ne voli hvaliti. Usput, lorde Thann, on te razdvojio od tvog čarobnog prstena.” “Stvarno jest dobar”, mrmljao je Danilo sjedajući natrag u stolicu. Konobarica se vrati s njihovim obrokom. “Nešto za piće?” upita mjesečevog vilenjaka. “Veliku bocu vašeg najboljeg zlatnog vatrenog vina.” Danilo izvije obrve. To je vino bilo jako i skupo. “Slavimo li, ili utapamo tugu?” upita. “Čini što te volja”, odgovori lopovski vilenjak naslonivši se na naslon stolice. “Vatreno vino je za mene.” “Ah.” Harfist mudro kimne. ‘“Ko plaća?” izravno upita konobarica. Prije no što je Danilo mogao posegnuti za novčarkom, Wyn izvuče veliki zlatnik i pruži ga nestrpljivoj ženi. “Ovo bi trebalo pokriti i više no što je trošak obroka i vina”, reče. Elaithove se jantame oči skupe i on ugrabi zlatnik vilenjaku iz ruke. Nakon pomnjivog pregleda upita: “Otkud ti to?” “Dobio sam na dar za improviziranu izvedbu”, odgovori Wyn, djelujući istovremeno iznenađeno i obrambeno. “Mnogi od Naroda zarađuju za život glazbom i nema sramote u tome što sam prihvatio plaću. Zlato je bilo s pravom zarađeno.” “Samo ako si preuzeo posao lopova ili ubojice”, odgovori Elaith. “Gle, ne zanima me kako si zaradio novac. Samo proslijedi nešto od toga ovamo”, zatraži konobarica. Danilo pruži ženi nekoliko srebrnjaka i mahanjem je otjera. Riječi vilenjaka lopova, zajedno s veličinom kovanice, podsjete ga na zlatnik koji mu je dala Arilyn u Tethym. “Kako znaš za sve to?” upita on Elaitha. “Ozbiljno”, doda, prije no što ga se vilenjak mogao riješiti isticanjem očiglednog. Elaith ispruži zlatnik i prstom prevuče po kružnom uzorku runa na rubu. “Vidiš ove oznake? I ovaj štit u sredini zlatnika? To je simbol Vitezova od Štita, tajnog društva aktivnog većinom u Južnim...” “Znam tko su”, upadne Danilo.

“Onda znaš i da su zakleti neprijatelji Lordova Waterdeepa. Ovi se zlatnici koriste u nekoliko svrha: kao plaćanje, kao nagrada za dobro obavljen posao, kao upozorenje kad se daju nesusretljivom lordu ili trgovcu, kao način preuzimanja odgovornosti za nasilna djela. Neki zlatnici čak nose i ime agenta.” “Kako to da znaš toliko?” upita Danilo. “Agenti Vitezova pojavljuju se u Waterdeepu s vremena na vrijeme i prisiljen sam ukloniti one koji postanu previše aktivni”, otvoreno prizna Elaith. “Iako ne gajim mnogo ljubavi prema Lordovima Waterdeepa, postojeći sustav mi odgovara i u mojem je interesu da mu pomognem da se održi.” “Divno od njega”, promrmlja Morgalla. “Imaš li razloga vjerovati da Vitezovi od Štita prijete Waterdeepu i njegovim Lordovima?” upita Danilo. Elaith kimne. “Noć sam proveo pod baražom glasina da se organiziraju dva nova ceha, za lopove i ubojice.” Budući da je Harfist djelovao sumnjičavo, on doda: “Ovo je potvrdio jedan od mojih najboljih doušnika; agent visokog ranga u Krakenskom društvu. Ta organizacija nije uključena, no ne protive se.” “Mora da je krasno imati prijatelje na niskim položajima”, odsutno promrmlja Danilo. Zatraži Wynov zlatnik od vilenjaka i prouči ga. U središtu prepoznatljivog štita Vitezova nalazila se poznata runa. “Znam taj simbol!” uzvikne. “To je oznaka lorda Hhunea od Tethyra. On je poglavar tamošnjeg ceha prijevoznika i uspio sam ga više puta razdražiti tijekom svog boravka u toj zemlji.” “To mogu zamisliti”, reče Elaith i pogleda Harfista s tračkom zabavljenosti. “Možda će te zanimati činjenica da je lord Hhune sad u Waterdeepu. Čini se da on organizira gradske lopove i ubojice, no možda će imati slobodnog vremena i za tebe. Što misliš, je li on od onih upornih tipova?” “Vidim, tebi se dan proljepšao”, suho će Danilo, pa se okrene zlatnom vilenjaku. “Tko ti je dao ovaj zlatnik, Wyn?” “Gospa iz Tethyra koja je rano jutros došla u Crnoštapov toranj tražeći nadmaga. Bojim se da sam joj zaboravio ime.” Minstrel se nasmiješi, ispričavajući se. “Razmišljao sam o osmijehu gospe Laeral i nisam obraćao pažnju.” “Neću to prenijeti ujaku. Kako je izgledala ta dama?” Wyn razmisli. “Bila je niska i vitka, s maslinastom kožom i velikim crnim očima. Nos joj je bio uzak i pomalo orlovski, a kosa sjajne, tamnokestenjaste nijanse, elegantno uređena s uvojcima i viticama. Njezin sam dekolte smatrao malo predubokim, no ovo je ipak Waterdeep.” “Milost! Zanima me što bi vidio da jesi obraćao pažnju. Podsjeti me da te kasnije ispitam o karakteristikama tvojeg vilenjačkog toplinskog vida. Je li dama nosila grimiz?” “Mislim da jest. Ako ti pomaže, tražila je nadmaga i još nekog. Mislim da je ime bilo...” “Caladorn?” “Da, to je to. Gospa Laeral je rekla da su on i Khelben imali dogovoren susret tog jutra. Je li to važno?” Harfist polagano kimne dok je spajao djeliće informacija, pa zakopa glavu u ruke. Morao je upozoriti Caladorna, no u svjetlu njihovog ranijeg razgovora, situacija je bila vrlo delikatna. Prije no što se suoči sa zaljubljenim mladim lordom, morat će potvrditi svoje sumnje. “Što je?” upita Morgalla, oštro ga gurnuvši laktom pod rebra. On podigne umorne oči prema svojoj patuljačkoj prijateljici. “Možeš pojesti moju porciju pite od jegulja, Morgalla. Moram se vratiti u Crnoštapov toranj.” “To nije mjesto za doba ručka, osim ak’ neš sam kuhat’”, primijeti patuljčica.

“Da. Slažem se, no nema mi pomoći. Nakon što pojedeš, Morgalla, uputi se do Djevičinog trga i pokušaj saznati nešto o novim cehovima. Nađi starog Blazidona Jednookog i reci mu da tražiš posao. On zna tko unajmljuje koga. Također, njegov je tjelohranitelj patuljak. Misliš da bi mogao biti prijemčiv za tvoj šarm?” “Nisam srela patuljka koji nije bio”, odgovori Morgalla sa sjajem u smeđim očima. “Nađemo se u tvojoj kući u sumrak.” “Što da mi radimo?” tiho upita Wyn. “Nastavite tražiti Jutamju ševu, naravno. Ne bi škodilo da potražite i Vartaina.” “Ne brini, naći ću tog izdajničkog podlaca”, reče Elaith. Danilo se zamišljeno zagleda u mjesečevog vilenjaka. Ako Elaith prvi nađe čarobnicu, vilenjak će bez sumnje pobjeći s harfom, pa neće moći poništiti čaroliju. “Zašto ne pođeš s našim partnerom, Wyn, samo da osiguramo da se stvari ispravno odvijaju?” Elaithove se srebrne obrve podigoše i on odobravajući kimne prema Harfistu. “Vrlo dobro, mladiću. Možda za tebe još ima nade.” “Živim za tvoje odobravanje”, reče Dan ustajući od stola. “Sad me ispričajte. Moram se pozabaviti vrlo neugodnim zadatkom.” “Samo tren”, reče Elaith. Mjesečev vilenjak zastane i okrene oči prema stropu, kao da ne vjeruje da će to učiniti. “Iz minstrelovog sam opisa prepoznao gospu Thione. Možda bi trebao znati da je jedan od njezinih slugu potajno platio satiričku izvedbu u klubu Tri bisera. Plaćeno je Hhuneovim označenim zlatnicima.” Danilo se na tren zagleda u vilenjaka, pa kimne u znak zahvale. Napustivši krčmu, požuri do Crnoštapovog tornja, gdje nađe Khelbena i Laeral za ručkom. Jeli su još variva od leće koju je nadmag tako perverzno volio. “Caladorn je rekao da ste se jutros sreli”, reče Danilo bez uvoda. “Je li to istina?” Khelben odloži žlieu i zapilji se oštrim crnim očima u nećaka. “Zašto pitaš?” Danilo duboko udahne i baci diplomaciju u smeće. “Moram znati je li Caladorn jedan od waterdeepskih Lordova.” “Identiteti Lordova su tajna. Znaš to.” “Nemam vremena za okolišanja! Što misliš na koga se odnosio stih iz čarobnog svitka koji kaže da će lord pasti na polju trijumfa?” “Već sam razmislio o tome”, reče mu Khelben, “i zbog toga sam se jutros sastao s mladim Caladornom. On je zadužen za turnir i plemenita je roda. Savjetovao sam mu da se povuče iz igara; ako ne može, neka bar poduzme sve mjere predostrožnosti koje može.” Danilo spusti obje ruke na stol i nagne se, ljutito piljeći ujaku u oči. “Što bi rekao da ti kažem da je Caladornova ljubav, Lucia Thione, agent Vitezova od Štita?” Nadmag razrogači oči i izleti mu nekarakteristično prizemna psovka. “Dakle!” Danilo se uspravi. “Nisam očekivao da ćeš to reći, ali je svakako odgovarajuće za situaciju. Mogu li to smatrati potvrdom?” Khelben je ponovo oklijevao, pa Laeral upadne: “Lucia Thione bila je ovdje jutros, tražeći Caladorna. Djelovala je nervozno, gotovo uznemireno. Slažem se s Danilom. Netko treba odmah upozoriti Caladorna. Da si vidio lice te žene, znao bi da opasnosti uperene protiv njega nisu ograničene samo na arenu. Kreni, Dan.” Nadmag pristane, ozbiljno kimnuvši. “Osim ako ne bi radije osobno razgovarao s njim?” upita Danilo s nadom u glasu. “Kreni!” Nakon što ga je Khelben uvjerio da će se gradski dužnosnici pobrinuti za gospu Thione i lorda Hhunea, Danilo krene. Sjećanje na ljubav koja je blistala u Caladornovim očima, proganjala

ga je cijelim putem do polja za turnire.

Petnaest Caladorn je bio u teškom poslu kad je Danilo stigao do Polja trijumfa. Ugledavši ga, mladi lord vrati mač u korice i otpusti svog protivnika, kimnuvši mu glavom u pozdrav. Odmaršira do ulaza i srdačno pozdravi mlađeg muškarca. “Tu si zbog onog meča kojeg si mi obećao, zar ne?” “Pa, ne baš.” “Ne želim čuti odbijanje! Već imaš mač; odloži ogrtač i idemo.” “Caladorn, stvamo moram razgovarati s tobom. Vrlo je važno.” “Kao i vježbanje mačem. Možemo razgovarati dok radimo.” Uzdahnuvši, Danilo učini rečeno. U idealnoj situaciji, radije ne bi prenosio loše vijesti naoružanom čovjeku. Ipak, nije imao vremena za rasprave, a Caladorn je bio uporan. Harfist izvuče mač i odvrati prijateljev pozdrav, pa blokira prvi zvonki udarac. Povuče se, pa napravi fintu ulijevo. Caladorn ga lako blokira, pa uzvrati. “Vitezovi od Štita aktivni su u Waterdeepu”, počne Danilo dok je blokirao. Caladorn se naceri i kićeno napadne, zatoptavši nogama. Otplesao je natrag prije no što se Harfist mogao povući. “A kako bi bard mogao znati za takve stvari? Oh, da, znam za tvoju brzo rastuću slavu. Planiraš novu baladu o tim zloglasnim špijunima, zar ne?” “Ne odmah.” Dan ponovo blokira, uzvrati, povuče se. “Ne znam kako da ti to kažem, pa ću biti izravan. Gospa Thione je jedan od njihovih agenata.” Caladornovo se lice smrači i on na tren spusti mač. “U pravu si, dečko. Ne znaš kako bi mi mogao reći bilo što takvoga.” Harfist podigne mač na vrijeme da obrani udarac odozgo. “Platila je mom suradniku zlatnikom s oznakom Vitezova.” “Pa? Dobila ga je od nekog!” “Od koga?” “Otkud znam!” Caladorn zabije mač natrag u korice i prekriži ruke. “Ja ti mogu reći”, blago će Danilo dok je vraćao vlastiti mač u korice. “Lord Hhune, ceh-majstor iz Tethyra i agent Vitezova, sad se nalazi u Waterdeepu i uspostavlja cehove lopova i ubojica.” “Pa? To nema nikakve veze s Lucijom! Ona je trgovac i nekad je poslovala s Hhuneom. Vjerojatno joj je dao zlatnik tijekom poslovne transakcije. Vjerojatno nije ni znala da ga ima!” “Za tvoje dobro, nadam se da si u pravu. Ipak, zanimljivo je da je jedan od slugu Lucije Thione platio predstavu u kazalištu Tri bisera koristeći neke od Hhuneovih označenih zlatnika.” Caladornovo se lice pretvori u masku. “Žao mi je zbog ovoga, prijatelju, ali možeš li si priuštiti da odbaciš sve sumnje?” Ratnik zapanjeno odmahne glavom. “Zašto to radiš, Dan? Što bi ti uopće mogao znati o takvim stvarima?” “Ja sam Harfist, Caladorne. Moj je posao znati što se događa.” Smijeh mladog lorda bio je grub. “Još uvijek pokušavam provariti koncept tebe kao barda! Ne rasteži moju lakovjernost do točke pucanja!” “Unatoč svemu, rekao sam ti istinu.” “Ne želim čuti ni jednu riječ protiv Lucije.” Caladorn je bijesno zurio u mladića, kontrolirajući se s vidljivim naporom. Napokon se okrene na peti i odjuri, ostavivši Danila samog u središtu arene. “Pa”, iskrivljeno će harfist, “ovo je prošlo bolje no što sam očekivao. Stvari bi mogle biti puno gore.”

Njegove riječi dočeka pucanj groma. Tamnoljubičasti oblaci počeše se skupljati iznad Polja trijumfa, a bljesak munje razdere sivo nebo. “Pomislio bih da ću naučiti da ne govorim takve stvari”, mrmljao je Danilo u bradu dok je trčao kroz prve kapi kiše. ***** Nakon što je Danilo napustio Crnoštapov toranj, Khelben Aransun požuri kroz podzemne prolaze koji su vodili do Piergeironove palače. Nemaskirani Lord je zapovijedao udruženim snagama straže i čuvara, i njegova će zapovijed biti potrebna za hapšenje tako važnih osoba kao što su Hhune i gospa Thione. Hhuneova je prisutnost u Waterdeepu bila primijećena i on bi pod bilo kakvim okolnostima bio pažljivo praćen. Kao ceh-majstor, bio je moćna sila u Tethyru. Zbog toga je njegova veza s Vitezovima od Štita bila još neugodnija, jer je udruživala dvije sile, neprijateljske za Waterdeep i njegove Lordove. No, on je također bio i bogati putujući trgovac, a takvi su uvijek bili dobrodošli u Waterdeep. Uskrativši mu dobrodošlicu, Piergeiron je riskirao ugrožavanje trgovine između Waterdeepa i Tethyra. Bilo je to delikatno pitanje i nijedna odluka koju donese Prvi lord neće biti potpuno ispravna. Khelbenov je ulaz u palaču bio skriven u malom predsoblju. Brzo je prošao kroz hodnike prema dvorani za savjete, primijetivši putem da su pažljive oči Piergeironove straže stalno na njemu. Čak i ovdje, primijeti on umorno, nije mogao pobjeći od tereta sumnji koji su mu nametnule pjesme bardova. “Učinit ću sve što je u mojoj moći”, reče Piergeiron kad mu je Khelben prenio priču, “no teško mogu vjerovati da je Lucia Thione povezana s Vitezovima od Štita. Trebat će nam još dokaza prije no što poduzmemo korake protiv nekog tako moćnog i popularnog. Brza osuda od strane Lordova Waterdeepa mogla bi izazvati zamjerke i nemire. Naša odluka da cenzuriramo bardove bila je notorno nepopularna i vrlo nam se neugodno osvetila.” “Barem uspostavi praćenje gospe Thione”, ustrajao je nadmag. Piergeiron iskrivi lice i uperi prst u nadsvođeni prozor dvorane za primanja. “To će trenutno biti vrlo teško. Sumnjam da će ona, ili bilo tko drugi, što se toga tiče, ići bilo kamo prije no što prestane ova oluja.” Khelben baci pogled prema prozom. Plave munje gorjele su nasuprot kotrljajućih ljubičastih oblaka. “Vještičje vrijeme”, promrmlja. Riječi mu poprati grmljavina. “U tom slučaju, možeš li ga poništiti?” nervozno upita Prvi lord. “Ne bez određene vilenjačke harfe.” “Stvarno! Nisam znao da sviraš.” Nadmag odgovori mrkim osmijehom. “Ne sviram, no počinjem misliti da sam možda trebao naučiti.” *****

Do ranog popodneva nebo je bilo crno kao noć. Kiša je pljuštala po tržnici na otvorenom, tjerajući trgovce i prodavače, ulične izvođače i sitne kradljivce u zaklon. Krčme, gostionice i dućani punili su se do vrha i preko toga, dok su građani i posjetitelji tražili sklonište od divlje oluje. Kiša je padala i padala, i nakon sumraka i službenog početka Sredljeta. U svakoj krčmi i gostionici u gradu, bardovi i izvođači recitirali su prisilnoj publici priče o davnim zlima koje su predvidjele Sredljetne oluje. Danilo je bio sam na ulici dok je trčao kroz kišu prema Taverni Vilinkamena. Činilo mu se to kao vjerojatno mjesto u koje bi se sklonila poluvilenjačka bardkinja. U najmanju ruku, možda uspije dobiti nešto informacija o Jutarnjoj ševi. Uđe u krcatu točionicu - ovaj je put krčma otvorila svoja vrata članovima svih rasa - i pruži svoj promočeni ogrtač vilenjačkom poslužitelju. Danilo se probije kroz gomilu do ognjišta. Bio je promočen do kože, umoran do iscrpljenosti i sve više nesiguran u svoj uspjeh. Svi napori da pronađu Vartaina propali su. Danilo i njegovi prijatelji pretražili su sva vjerojatna mjesta i raspitali se po cijelom gradu. Činilo se kao da je zagonetač nestao u drugoj ravni. Napokon, Danilo je ostavio iscrpljenog Wyna u svojoj kući da se odmori. Morgalla je također odabrala ostati, sumnjajući da će biti dobrodošla u vilenjačkoj krčmi. Duboko uzdahnuvši, Danilo ispruži ruke prema vatri na ognjištu, nadajući se da će mu toplina vratiti nešto osjeta u utrnule prste. “Drago mi je, mladi barde”, reče suhi, drevni glas pored njegova lakta. Danilo spusti pogled do uskog, patricijskog lica vilenjačkog svećenika Evindala Duirsara. “Ustao bih da te pozdravim, no bojim se da bi mi netko ukrao stolac”, reče vilenjak uz tračak humora dok je promatrao izmiješanu gomilu. U krčmi je bilo isključivo mjesta za stajanje i malo bi mrzovoljnih, promočenih gostiju poštovalo patrijarhovu dob ili položaj. Na vilenjakov poziv, Danilo uspravi cjepanicu i pretvori je u improviziranu stolicu za malim stolom. “Tvoja se slava povećala otkad smo se posljednji put sreli”, primijeti patrijarh. “Manje nego izazovi”, promrmlja Danilo. Prisjetio se još jedne odgovornosti: ostatak Elaithovih plaćenika trebao bi stići u Waterdeep kroz nekoliko dana, a s njima će biti ludi vilenjački pustinjak iz Taskerleigha. Dan upita Evindala hoće li hram prihvatiti vilenjaka kao štićenika. Patrijarh posluša priču sa živim zanimanjem. “Svakako, nesretna je duša dobrodošla u hramu. Reci mi sad nešto više o tvojim nedavnim putovanjima.” Mudrom, suosjećajnom vilenjaku, Danilo istrese priču o misiji koja je krenula na zlo, od susreta sa zmajem i partnerstva s Elaithom, do porasta nepovjerenja prema njegovom ujaku nadmagu. Ispričao je Evindalu o svojoj osobnoj misiji da nauči vilinpjesmu i o svitku s čarolijom i spletki protiv grada. Napokon, ispričao je o Jutarnjoj ševi, njezinoj moći i njezinim izazovima. “A ja sam se zakleo da ću predati harfu Elaithu Craulnoberu kad završim”, zaključi Danilo. “S obzirom na sve što se priča o njemu, razumljivo je da si pretpostavio da će on upotrijebiti moći artefakta u zle svrhe”, zamišljeno će patrijarh. Nakon trenutka tišine, ustane od stola. “Ovdje više ništa ne možeš učiniti, a možda nađeš neke odgovore u hramu. Dođi, idemo odmah.” Unatoč iznenađenju, Harfistov dobar odgoj podigne ga na noge. “Ljudi smiju ući?” “Pod određenim okolnostima, da. Ti si prijatelj Naroda i pokušavaš oduzeti vilenjački artefakt osobi koja ga nečasno upotrebljava. Moramo ti pomoći u toj misiji. Također, predao si vilenjačkog štićenika nama na brigu. Jedino je prikladno da susretneš još jednog štićenika u hramu, kako bi mogao znati kako ćemo poštovati povjerenje koje si nam poklonio.” Patrijarh krene prema prednjim vratima. “Kiša još uvijek pada kao iz kabla”, primijeti Danilo.

“Da”, složi se vilenjak i uputi se u oluju. Harfist krene za njim. Nakon nekog vremena stigoše do širokih stepenica od bijelog mramora koje su vodile do kompleksa zgrada oblikovanog u zakrivljenim linijama i okruženog cvjetnim lijehama. Požure uza stepenice u hodnik, gdje vilenjački poslužitelj uzme njihove ogrtače. Evindal odvede Danila niz hodnik omeđen vratima. Nježno pokuca na jedna od njih i odškrine ih. “Dođi tiho”, reče vilenjak, nestajući u odaji. Danilo znatiželjno krene za njim. Odaja je bila nježno osvijetljena pomoću nekoliko lebdećih, blistavih kugli bijelog svjetla i bila je namještena udobnim foteljama, niskim stolom s malom stoličicom, te malim krevetom. U opremanju sobe nije se štedjelo, jer je namještaj bio fin i skup, a uokolo su bile razbacane čudesne igračke. Na baršunastom jastučiću pored kreveta spavala je žuta mačkica, a u kutu je sjedila vilenjakinja odjevena u bijele halje. Ona se nasmiješi Danilu i pokaže prema krevetu. Harfist zakorači bliže i zirne prema dolje. Tamo je spavala vilenjačka beba, možda najljepše dijete koje je ikad vidio. Razbacane srebrne kovrče uokvirivale su joj lice, a sitni se zlatni palac smjestio u ustima. Vrhovi njezinih majušnih vilenjačkih ušiju još su bili mekani, savijajući se na vrhovima. Crte lica bile su joj sićušne i delikatne, a koža joj se u blagom svjetlu činila istovremeno ružičastom i zlatnom. “Tko je ona?” šapne Danilo. “Mogu li vam predstaviti gospu Azariah Craulnober”, tiho će Evindal. Danilo naglo podigne pogled. “Elaithova kći?” “Tako je. Prošlog proljeća, njegova vilenjačka ljubavnica rodila mu je kćer. Bila je to vrlo neočekivana trudnoća, problematična od početka. Majka je umrla na porodu, ostavivši našeg zajedničkog prijatelja s nasljednicom. Kako je vrijeme prolazilo, postalo mu je važno da njegova kćer dobije svoja nasljedna prava i došao mi je s pitanjem kako može obnoviti magiju svoje mjesečeve oštrice. Poslao sam ga da nađe artefakt i donese ga u hram. On sad nosi mač po vilenjačkom pravu i tradicijama. Neću te opterećivati detaljima.” “Shvaćam”, polako će Danilo. Prisjetio se Elaithovog dirnutog lica kad je Wyn Ashgrove spomenuo da vilenjački hram prihvaća bolesne i odbačene. Iako je bilo teško zamisliti ovo prelijepo dijete kao društvenog otpadnika, zbog Elaithovih je djela bila bez časti ili hasljeđa. Odjednom, vilenjakova su djela pred Harfistom dobila smisao. Pitao se je li i Elaithu tako jasna stvarna svrha te misije. “Vjerujem da on misli da artefakt treba predati kao plaću, kao što bi platio čarobnjaku ili kleriku za moćnu čaroliju”, reče Danilo. Evindal se tužno nasmiješi. “Dobro ga poznaješ. Pronalaženje artefakta je težak zadatak, a takva misija neizbježno mijenja sve koji je se prihvate. Nadao sam se da će se Elaith Craulnober u toj potrazi prisjetiti samog sebe. Prema onome što si mi ispričao, čini se da se to neće dogoditi.” Tiho napuste odaju vilenjačkog djeteta. “Trebao bi se odmoriti, prijatelju”, reče patrijarh. “Noćas više ne možeš ništa poduzeti. Možeš ostati u hramu ove noći, ako želiš.” Vilenjak se iznenada nasmiješi. “Odjednom sam se sjetio da je prošlo već mnogo vremena otkad je hram bio počašćen posjetom čarpjevača.” “Život je pun sitnih ironija”, promrmlja Danilo. Evindalov je blagi hihot odzvanjao tihim hodnicima. *****

Kasnije te noći, ledeni je istočni vjetar otjerao oluju na more, a zarobljeni su stanovnici Waterdeepa ispuzali iz svojih skrovišta. Tišina koju je oluja ostavila iza sebe djelovala je neprirodno, a Caladornovim se očima i ušima grad činio malodušnim i demoraliziranim kao i njegovi borci. Dok se probijao prema kući kroz lokve i vrtloge magle, Caladornove se misli okrenu njegovim prijateljima pomorcima. Pitao se kako će njihovi brodovi proći u nadolazećoj oluji. Gotovo im je zavidio zbog opasnosti tako izravne kao što je Umberleein bijes, jer je božica mora i oluje barem bila sila koju je moguće razumjeti i umiriti. Prijetnje njegovom voljenom Waterdeepu, i miru njegove duše, bile su mnogo složenije. Na njegovo iznenađenje, Lucia ga dočeka na vratima njegove kuće. Pozdravi ga toplim zagrljajem i čašom njegova najdražeg vina. “Gdje je Antony?” upita Caladorn, pogledavši iznad njezine crne glave prema kuhinjama. Donja je razina njegove kuće bila neuobičajeno hladna i neprijazna, što nikako ne bi očekivao od svog spretnog majordoma. Caladorn je bio umoran, gladan i nezadovoljan životom; ukratko, nije bio raspoložen za trpljenje kućnog nereda. “Oh, dala sam mu slobodnu noć”, reče ona bezbrižno. “Večeras ću se osobno pobrinuti za sve tvoje želje.” Podarivši mu još jedan poljubac, uputi se u kuhinju da bi se pobrinula za večeru. Dok je Caladorn promatrao njezin odlazak, u glavi su mu zvonile optužbe Danila Thanna. Nije htio u to vjerovati - nije vjerovao! - no, nije mogao u potpunosti odbaciti tu misao. Odjednom shvati da iz kuhinje ne dopiru mirisi kuhanja. Donja je dvorana inače mirisala po pečenom povrću i svježem kruhu. Caladorn spusti pogled na čašu u svojoj ruci. Nakon trenutka neodlučnosti, izlije vino u teglu s biljkom. Nakon pristojnog intervala u hladnoj tami kuhinje, Lucia se vrati u prednju dvoranu i nađe Caladorna kako leži na tlu. Hitro podigne čašu. Bila je ispijena. Antony je umro od pola doze, a iskrivljen, izmučen položaj u kojem je ležao njezin ljubavnik ukazivao je da je patio od korozivne kiseline isto onako bolno kao i njegov majordom. Žalosno, no nije bilo pomoći. Od svih Diloontierovih otrova, ovaj je najbrže djelovao, a Luciji je bolno nedostajalo vremena. Brzim, stručnim pokretima pretrese Caladorna tražeći ključeve. Našavši mali prsten s ključevima, okrene se i lagano potrči uz stepenice. Nakon nekoliko trenutaka požuri natrag do prednje dvorane, s velikom kutijom u rukama i crnim, zakukuljenim putnim ogrtačem koji joj je skrivao lice i tijelo. Tako opremljena, Lucia Thione bez osvrtanja napusti dom svog ljubavnika. Toliko je bila zaokupljena svojim poslom da nije ni primijetila biljku koja je brzo venula pored tijela njezinog ljubavnika. Zadugo je dvoranu ispunjavala tišina. Kad je bio siguran da je Lucia otišla, Caladorn ustane. Bol u srcu i sumoma praznina u njegovoj duši zasjenili su sjećanja na sve rane koje je zadobio u bitkama. Što bi sad trebao učiniti? Njegovo srce i njegove nade nisu bile jedine žrtve Lucijine izdaje. Da li da se ponaša prema njoj kao prema lukavoj pastrvi i pruži joj dovoljno udice za manevriranje tako da pruži dokaze o svojim zlim namjerama? Ili da je preda brzoj i trenutnoj pravdi? Kao špijuna, sigurno bi je osudili i pogubili. Caladorn je sumnjao da ima snage odvesti svoju gospu u smrt, unatoč onome što je ona njemu pokušala učiniti, ili njezinim razlozima za to. Hrapavo uzdahnuvši, Caladorn se okrene i popne uz stepenice prema drugom katu. Ako želi razotkriti Lucijinu spletku, mora saznati koji je predmet smatrala vrijednim cijene njegova života.

***** Čvrsto držeći kutiju s magičnom kacigom, Lucia Thione bježala je tihim ulicama. Ostavila je jedan od Hhuneovih zlatnika pored Caladornovog tijela, nadajući se da će krivnju za ubojstva prebaciti na tethyrskog trgovca. Međutim, bilo je važno da je nitko te noći ne vidi van kuće. Brzo je stigla do dobro čuvane kuće koju je posjedovala u blizini. Naoružana posluga stajala je na straži ispred svih ulaza, a nekoliko opakih pasa patroliralo je zidom ograđenim zemljištem oko kuće. Progura se pored tihog stražara i brzo se uputi do svoje privatne odaje. Smjestivši kutiju na krevet, odbaci ogrtač. “Dobra večer, gospo Thione.” Plemkinja vrisne i okrene se s jednom rukom na grlu. Visok, vitak mjesečev vilenjak u ničim ublaženoj crnini elegantno ustane iz fotelje. Ona prepozna Elaitha Craulnobera i njezin se užas udvostruči. Uzmičući, baci se prema uzici sa zvoncem koja će prizvati njezinu naomžanu poslugu. “Ne morate gnjaviti poslugu u ovo doba zbog mene”, reče vilenjak uz uljudan osmijeh. “Dao sam im slobodnu noć.” Jeka riječi koje je nedavno izgovorila Caladornu zaledi Luciju, a slika Antonijevog tijela bljesne joj u umu. “Svi su mrtvi”, izjavi tupim glasom. “Vrlo”, prijatno će Elaith. Vrativši se u fotelju, počne se igrati bodežom optočenim draguljima. “Sjednite, molim vas. Imamo zajednički problem o kojem moramo razgovarati.” Lucia potone na rub svojeg kreveta. “Kako si prošao pored magičnih zaštita oko kuće?” upita. “Moj je hobi skupljanje magičnih igračaka”, reče vilenjak. “Postao sam prilično dobar u prepoznavanju i uklanjanju takvih stvarčica. Nego, u vezi našeg problema. Oboje imamo saveznike kojima je istekao rok upotrebljivosti. Ja ću ukloniti vaše, a vi se ljubazno pobrinite da vaši agenti uklone mojeg partnera.” “Nisu mi potrebni takvi dogovori. Lordovi Waterdeepa pobrinut će se za Hhunea”, reče ona. “Nema sumnje. Ja sam govorio o drugoj osobi, bardu koji nosi vilenjačku harfu.” Plemkinja je zurila u njega. “Kako znaš za to?” “To nije važno. Samo mi recite gdje je - ili tko je, što se toga tiče - i uvjeravam vas da vas više neće zabrinjavati.” Lucijin je um divlje jurio dok je razmatrala tu mogućnost. Vilenjak se dokazao sposobnim da ukloni naoružanu stražu i moćne magije. Možda bi mogao biti ravan čarobnici. Međutim, to je povuklo još jedno pitanje. “Ako možeš to učiniti, zašto sam ne ukloniš svog neželjenog partnera?” Vilenjakov je osmijeh sadržavao tračak samoizrugivanja. “Recimo samo da je to pitanje časti. No, jesmo li se dogovorili?” “Gamet je poluvilenjakinja srednjih godina. Odsjela je u mojoj vili u Morskom okrugu. Ubij je i dat ću ti sve što je u mojoj moći”, reče ona tvrdim glasom. “Vidim da ćemo se dobro slagati”, primijeti Elaith. “Ima još nešto što bi trebala znati. Khelben Arunsun bit će uskoro obaviješten da si ti agent Vitezova od Štita. Nije sve izgubljeno”,

reče vilenjak, podigavši ruku da utiša njezin očajni vrisak. “U gradu imam mrežu sigurnih kuća. Rado ću te sakriti i izvući iz grada. Pobrinut ću se za naoružanu pratnju koja će te odvesti do odgovarajućeg odredišta.” Vilenjak se ugodno nasmiješi. “Naravno, sve ću to učiniti nakon što narediš svojim agentima da smaknu Danila Thanna.”

Šesnaest Cijele je noći zid oko Crnoštapovog tornja bio okružen skupinama nezadovoljnih ljudi. Magovi iz Reda čuvara stajali su na straži sa spremnim čarolijama i štapićima u obrani protiv vještičjeg vremena. Krug bardova izmjenjivao se u pjevanju balada koje su poštovanje što su ga mnogi stanovnici Waterdeepa osjećali prema Khelbenu Arunsunu zamijenile strahom i nepovjerenjem. Njihova publika, uplašena čudnom olujom Sredljeta i glasinama o nestancima nekih waterdeepskih Lordova, bojala se da su nevolje u gradu samo primjeri buduće anarhije. Khelbena Arunsuna krivili su za događaje koji su varirali od napada na kurtizanu Larissu Neathal, do smrti vođe karavane iz Baldur’s Gatea od ruku prerevnih pljačkaša. Nekoliko je patrola straže stajalo pored tornja za slučaj da emocije gomile prerastu u nasilje. Unutar tornja, Khelben je koracima mjerio svoju privatnu odaju. “Trebao bi se odmoriti, ljubavi”, reče mu Laeral odloživši knjigu koju je bezuspješno pokušavala čitati. “Nisi spavao danima.” “Tko bi mogao spavati uz ovu buku izvana?” odgovori on mahnuvši rukom prema prozoru. Kao i svi prozori i vrata na tornju i okolnom zidu i ovaj je bio vidljiv samo iznutra i neprestano je mijenjao položaj, pružajući čarobnjacima stalno drugačiji pogled na gomilu. “Dok je Piergeiron razmatrao pitanja diplomacije i trgovine, Lucia Thione je pobjegla”, pjenio se Khelben. “Poslao sam agente Harfista da provjere sve njezine posjede u gradu. Nitko joj nije našao ni traga. Prošli su sati od tada, a dva agenta se uopće nisu javila.” U uglu prostorije, velika kristalna kugla počela je pulsirati od svjetla. Khelben odmaršira do kristala za praćenje i prijeđe rukom preko njega. Pred njim se pojavi lice poznate vlasnice dućana. “Pa?” zatraži nadmag. “Moji pozdravi, Crnoštape. Pronađeni su Ariadne i Rix”, reče žena glasom ogrubjelim od neprolivenih suza. “Bili su pred zidinama posjeda Lucije Thione u Morskom okrugu. Oboje su poginuli od garote, a tijela su im ostavljena kao upozorenje.” Ona zastane i pročisti grlo nekoliko puta prije no što je mogla nastaviti. “Oči su im bile zatvorene, a na vjeđama su imali velike zlatnike.” “S Hhuneovom oznakom?” upita Khelben tihim glasom. “Da.” Lice trgovkinje nestane, no nadmag se nije pomaknuo ni progovorio. Dok su minute prolazile, Laeral je sa sve većom zabrinutošću proučavala svoju ljubav. Uvijek su ga jako pogađale smrti Harfista koji su djelovali prema njegovim zapovijedima, no ovaj put se bojala da Khelbenova široka ramena neće moći podnijeti još jedan takav teret. Bio je preopterećen i iscrpljen, frustriran svojom nemoći da kontrolira situaciju ili riješi probleme u gradu. Naglim, divljim zamahom Khelben udari kristal za praćenje. Kugla poleti preko odaje i razbije se o zid. On zgrabi ogrtač i crni drveni štap po kojem je bio poznat i zbog kojeg su ga se bojali. Prije no što je Laeral mogla reagirati na neuobičajeni ispad, nadmag je nestao. Khelben se materijalizirao u balskoj dvorani u kojoj je Lucia Thione nedavno održala svoju raskošnu zabavu. Prostorija je u ovo doba noći izgledala znatno drugačije, gotovo strogo bez svoje gomile veselih slavljenika. Osvjetljavala ju je samo mjesečina koja je dolazila iz vrta, bacajući srebrnaste sjene po blijedom mramoru na podu. Noćni je zrak mirisao od rascvjetanih vriježa koje su obavijale rešetke iznad svakog prozora i nadsvođenih vrata, a tišina je bila teška od sjećanja na radostan smijeh i obijesnu glazbu. Nadmag je dugo stajao, pokušavajući srediti misli i odlučiti kamo da krene nakon ovog impulzivnog poteza.

Kao duh zaboravljene melodije, nit srebrnaste glazbe harfe posegne za njim iz sjena na udaljenom kraju balske dvorane. Nadmag krene za zvukom, a koraci su mu odjekivali u trezvenom kontrapunktu prema veseloj pjesmici. Činilo se da glazba dolazi odasvud i niotkuda i Khelben se osjećao kao da prolazi kroz san, ili pokušava uhvatiti sjenu dok je lutao kroz dvoranu u potrazi za njezinim izvorom. Napokon stigne do velikih nadsvođenih vrata koja su vodila u vrt. Tamo je sjedila niska žena, odjevena u elegantnu haljinu boje safira. Prosjeda joj je kosa bila zataknuta iza lagano šiljatih ušiju, a svirala je na maloj harfi od tamna drveta. “Prošlo je mnogo godina, Iriador”, reče on blago. Poluvilenjakinja nastavi svirati. “Mnogo se toga promijenilo, i to ne na bolje”, reče. Podigne pogled prema njemu i nasmiješi se. “Napadni me”, predloži. “Ili pokušaj. Ako pokušaš, nećeš se moći pomaknuti. Nećeš moći ni govoriti, iako nema mnogo toga što bi mogao reći, a da nešto znači u ovom trenu.” Magija, sa čitavom silom moći kojom je vladao stoljećima, uzdigne se u nadmagu u odgovor na njegovu nečujnu zapovijed. Khelben natjera svoje prste da oblikuju čaroliju, no njegovo se smrtno obličje pokazalo manje poslušnim od magije. Sa zapanjenošću i sve većim bijesom shvati da je bivša Harfistica govorila istinu. Zrak oko nadmaga nalikovao je na čvrsti kamen, a on se nije mogao ni pomaknuti ni govoriti. Magija koju je prizvao nije imala kamo otići i jurila je njegovim tijelom kao zarobljena munja. Samo je jednom dosad Khelben upoznao takvu bol. Beskonačno je kružila kroz vodiče moći u njegovom umu i tijelu; pržila ga je kao da mu rastaljeno željezo ispunjava vene. Sa svakim udarom patnje, odaja se rastapala u bijelo svjetlo, pa je čak i njegova nevjerojatna volja počela gubiti svoj zahvat nad svijesti. Iriador Wintermist to vidje i trijumf joj bljesne u sjajnim plavim očima. Ona ustane s harfom u naručju i priđe muškarcu zarobljenom njezinom i mučenom vlastitom magijom. “Nisi prepoznao čaroliju u mojoj pjesmi, Khelbene Arunsune, jer bi inače pobjegao s ovog mjesta. Uvijek si podcjenjivao bardsko umijeće, a u svojem neznanju nisi pripremio obranu protiv moći čar-pjesme.” Ona se primakne korak bliže. “Napustio si bardove, Khelben, i ako do sada nisi shvatio svoju pogrešku, uskoro hoćeš. To ću dokazati ne tako da te izravno uništim, već da te uklonim s vlasti silom kojoj si se rugao.” Žena se okrene prema prozoru. Bijeli konj dojuri iz vrta u odgovor na njezinu nečujnu zapovijed. Ona hitro zajaše asperiija, i konj i jahač nestadoše kroz nadsvođene vratnice u noć. Djelić melodije dolebdi natrag u odaju. Khelben padne na tlo, djelomično oslobođen od moćne čarolije. To oslobađanje otpusti ostatke njegove vlastite čarolije i magija eksplodira kao alkemičarova noćna mora. Udar za udarom neusmjerene magične energije tresao je balsku dvoranu, šaljući raznobojna svjetla u vrt. S krova obližnje paiače, Blaith Craulnober prisustvovao je vatrometu sa sve većim bijesom i frustracijom. On zaškilji prema Ulici šapata. U odgovor na nemire već su se pojavili članovi straže i približavali se kući. Prigušivši kletvu, on potrči preko krova i skoči u noć, lagano se dočekavši na noge na obližnjoj građevini. S elegancijom i ravnotežom na kojoj bi mu mogao pozavidjeti akrobat, pretrčao je preko visoke drvene ograde i skočio na trokutasti krov koji je pokrivao saunu vile za odmor obitelji Urmbrusk. Potrči preko krova, pa prizove svu svoju snagu i baci se u zrak. Vilenjak preleti preko Dijamantne ulice, pa se u posljednji tren skvrči i zakotrlja na krov niske zgrade preko puta. U nekoliko se minuta probio do zaštićene vile gospe Thione.

Elaith skoči preko zida i požuri kroz vrt. Naoružani se stražar prijeteći ustremi na njega. Vilenjak, ne prekidajući korak, baci nož čovjeku u grlo. Krene za viticama blistavog dima do balske dvorane. Dim je ispunio prostoriju i pekao ga za oči, no dovoljno je dobro vidio da zna da je odaja prazna, osim njega i čovjeka koji je ležao nedaleko. Zakasnio je! Carobnica Gamet je otišla, a s njom i njegova nada da će povratiti nasljedno pravo svog djeteta. Vilenjak izvuče nož za bacanje iz rukava, želeći ispuhati svoju frustraciju bacajući ga u tijelo. U posljednjem trenu prepozna palog čovjeka i pošalje nož da bezopasno odskakuće preko pocrnjenog mramornog poda. Elaith klekne pored Khelbena Arunsuna i okrene čarobnjaka na leđa. Još uvijek je bio živ, no srce mu je slabo kucalo. Dok je vilenjak razmišljao, nadmagove se crne oči otvore i zagledaju u njega. Nadmag nije progovorio niti se pomaknuo, no činilo se da je donekle svjestan okoline. “Čarolija očaravanja”, promrmlja vilenjak. Sjedne na pete i provuče ruku kroz kosu. Za čarobnjaka bi se najbolje pobrinula čarobnica Laeral. Trebao bi odmah odnijeti palog čovjeka u Crnoštapov toranj. Međutim, odgoda bi ga mogla stajati harfe koju je tako dugo tražio. Vilenjak odluči. Posegne u torbicu o pojasu i izvuče jednostavan srebrni prsten. Vartain nije bio jedini vješti lopov u družini Glazba i sakaćenje i Elaith je još jednom olakšao svog partnera Harfista za čarobni prsten kad su se susreli u krčmi Slomljeno koplje. On brzo natakne prsten na prst i okrene ga, oponašajući Danila. Kad je stražarska patrola uletjela u odaju, sve što su vidjeli bio je obris visokog vitkog vilenjaka i nadmaga Waterdeepa, koji je brzo nestajao. ***** U satima prije zore Mystrini klerici skupili su se u Crnoštapovom tornju da bi molili za naklonost božice magije. Pod njihovom brigom i kroz naklonost svoje božice, izranjavano je tijelo Khelbena Arunsuna počelo zacjeljivati. Međutim, ništa nije moglo dotaknuti čaroliju koja ga je držala nepomičnim, i nakon nekoliko sati umorna i potištena Laeral sišla je u primaću odaju. Nakon što joj je doveo Khelbena, Elaith Craulnober otišao je iz tornja. Nedavno se vratio i poslao poruku da je želi vidjeti čim joj okolnosti dopuste. Vilenjak ustane kad je Laeral ušla u odaju. “Kako je nadmag?” “Preživjet će”, odgovori lijepa čarobnica. Elaith kimne s izrazom dubokog olakšanja na licu. Zatim pruži Laeral veliku kutiju. “Ovo možete smatrati poklonom, s dobrim željama za oporavak lorda Arunsuna.” Zbunjena, Laeral baci pogled unutra. U kutiji se nalazila jedna od magičnih kaciga koje su nosili Lordovi Waterdeepa. “Oduzeo sam kacigu gospi Thione. Možete li se pobrinuti da se vrati pravom vlasniku?” “Svakako”, reče čarobnica. “Oprostite mi, ali...” “Ovo se čini nekarakterističnim?” dovrši vilenjak uz zabavljeni osmijeh. “Uopće nije, draga gospo. Mojim vlastitim poslovnim interesima najbolje služi zadržavanje statusa quo u Waterdeepu.” “A gospa Thione?” “Ona se skriva i pod mojom je zaštitom”, reče Elaith. “Moji će joj ljudi pomoći da pobjegne iz Waterdeepa.” Ugodno se nasmiješi. “Naravno, nisam se gnjavio s time da joj

spomenem odredište. Uredio sam da je otprate natrag u Tethyr, da se suoči sa svojima.” Laeraline oči bljesnu srebrnom vatrom i ona mračno kimne, slažući se s pravdom koju je proizvelo Elaithovo izdajstvo. “Elaith Craulnober, vjerujem da bismo pod drugačijim okolnostima vi i ja mogli postati jako dobri prijatelji.” ***** Visoko iznad pokrova Visoke šume, nebo je blijedilo u blago srebro koje prethodi zori. U Beskrajnim špiljama još je uvijek bilo mračno, no zeleni je zmaj Grimnoshtadrano osjetio dolazak dana. On sjedne na svoja stegna i pokusno rastegne krila. Ukočenost uzrokovana eksplozijom i dimom konačno je nestala i napokon će moći opet letjeti. Nikad neće zaboraviti poniženje kad je puzao natrag u svoju pećinu nakon što se probudio na čistini. Bio je odlučan u namjeri da će nekog natjerati da plati zbog te uvrede. Grimnosh duboko udahne i ispuhne dugačak dah u svoju pećinu. Zadovoljavajući smrad ispuni odaju dok je otrovni kloridni plin tekao iz njegove gubice načičkane očnjacima. Danima nije mogao prizvati svoj dah. Sad mu se oružje vratilo i bilo je spremno za osvetu nad izdajničkim bardom. Zmaj zabaci glavu i urlikne od zadovoljstva. Spustivši se na sve četiri, Grimnosh se probije kroz labirint pećina i prolaza koji je vodio iz njegove jazbine. Izroni na šumskoj čistini gdje je počela njegova nezgoda, točno prije pola godine, na najkraći dan zime. Činilo se prikladnim da je dovrši danas, na ljetni solsticij. Golema zelena krila udare zrakom i zmaj se podigne u nebo. S mračnom odlučnošću, uputi se prema Waterdeepu. Zmajev let bio je brži no što su manja stvorenja mogla zamisliti i njegova će ga moćna krila i magija dovesti do grada prije no što dan - najduži u godini - dođe do kraja. ***** Jutro Sredljeta je osvanulo jasno i blistavo nad Waterdeepom i turnir je počeo prema planu. Stotinama ljudi koji su se skupili da bi promatrali susrete, činilo se kao da je ruka Beshabe, božice zle sreće, lebdjela iznad Polja trijumfa. Travnjak je bio pretvoren u močvaru zbog kiše protekle noći i polje se ubrzo pretvorilo u blatnjavu, klizavu zbrku. Mnogo je boraca i nekoliko konja palo, a neke su nezgode bile ozbiljne. Natjecanje između magova, uvijek omiljeno u narodu, bilo je, ako je to moguće, još malodušnije od igara. Mnogi su od najmoćnijih gradskih magova bili u Crnoštapovom tornju, pokušavajući ukloniti čaroliju koja je držala nadmaga. Kroz cijeli su grad kružile glasine o tome što se dogodilo Khelbenu Arunsunu. Naširoko se vjerovalo da je pao zbog vlastite pogrešno bačene čarolije i strah je bio uobičajeniji odgovor na te vijesti nego simpatije. Kad je Danilo čuo za ujakovu nesreću, uputio se izravno prema Crnoštapovom tornju. Nije mu se mogao približiti zbog ljudi koji su ga okružili, a kad se pokušao teleportirati unutra, primijeti da mu je čarobni prsten ponovo ukraden. “Dan.”

Laeralin melodični glas prekine njegovu živopisnu bujicu samooptuživanja. On se okrene na peti i nađe čarobnicu iza sebe, s prelijepim licem iscrpljenim od brige i nedostatka sna. Ona ga uzme za ruku i odvuče od gomile. “Khelben je zarobljen u nekoj vrsti čarolije očaravanja. Vjerujem da je to dio čarolije vilinpjesme koja dolazi od Jutamje ševe. Dan, moraš pronaći harfu.” Harfista zapanji preklinjanje u glasu moćne čarobnice. Hitro prikrivši vlastitu uznemirenost, uzme je za ruku i pokloni se nad njom. “Nikad nisam mogao nešto odbiti lijepoj ženi. Također, imam proslavljenu maštu i sezonske ulaznice za dvije gostionice Majke Tathlom. Molim te, imaj to na umu sljedeći put kad me nešto zamoliš.” Jamica nakratko bljesne na njezinom licu. “Mystre mi, koliko me podsjećaš na svog ujaka! Bio ti je vrlo sličan kad je bio mlađi.” Danilo ustukne i ispusti njezinu ruku. “Naći ću prokletu harfu”, reče tužno. “Nema potrebe da me vrijeđaš.” Zatim odmaršira od čarobnice, sa zahvalnošću čuvši njezin smijeh koji ga je pratio. Pronađe Wyna i Morgallu na ulazu u Polje trijumfa i oni među sobom podijele zadatak potrage kroz ogromnu arenu za nekim tko bi odgovarao opisu njihove bardske neprijateljice. Dok su tražili, Danilo je nervozno promatrao polje. Do podneva, Caladorn se još nije pojavio. Danilo je bio iznenađen i prilično zabrinut. Možda je njegov prijatelj prihvatio njegov savjet i suočio se s gospom Thione. Harfist se raspita među borcima i štalskim momcima, no činilo se da nitko ne zna gdje je majstor oružja. Prvo je nestao Vartain, a sad i Caladorn! Popodne se bližilo kraju kad je Danilo konačno ugledao Vartaina, udaljenog nekoliko loža i vrlo blizu podignutom podiju koji se koristio za objave i nagrađivanje. “Što li namjerava taj nesretni zagonetač?” promrmlja naglas. “Nemam pojma, no budi uvjeren da će patiti zbog toga”, objavi poznati glas iza njega. Danilo se okrene i nađe se licem u lice s Elaithom Craulnoberom. “Nemaš harfu, vidim. Izgleda da nisi prošao ništa bolje od mene.” Vilenjak se pravio pogođenim. “Kakav izraz! Zapamtit ću te riječi i koristiti ih kad god budem morao izraziti potpun i totalan neuspjeh.” “No, no, nema potrebe za takvim tonom. Sačuvaj malo otrova za našeg tajanstvenog barda.” “Uvjeravam te, imam ga mnogo na raspolaganju.” Harfist slegne ramenima. “Koliko god bih želio ugodno čavrljati s tobom, moram Vartainu oduzeti onaj svitak.” Prije no što je Danilo mogao umaknuti, Elaithova se šaka sklopi oko njegove ruke kao čelična zamka i vilenjak kimne prema podiju. “Vrijeme za to je isteklo. Možeš baš i ostati na proslavi.” Lord Piergeiron prošao je do središta platforme i podigao ruku tražeći pažnju. Dva maga stupiše naprijed, bacajući čarolije koje će proširiti glas Prvog lorda po cijeloj areni. Gomila utihne, jer ni jedna osoba u Waterdeepu nije im mogla privući pažnju kao Piergeiron. Prvi lord nije bio sklon govorancijama, no posjedovao je jednostavnu izravnost koju su ljudi poštovali. “Objavljujem da su turnirske igre završene i da se festival Sredljeta približava kraju. Štitovo ćemo započeti tradicionalnom potvrdom Lordova Waterdeepa.” “Iskreno sumnjam u to”, promrmlja Elaith, pažljivo pogledom pretražujući oblake. Danilo pogleda u tom smjeru. “Nemoj mi reći: to je asperii.” “Bojim se da jest. Bez gospe Thione, čarobnica će sigumo sama pokušati svrgnuti Khelbena.” “Čarobnica ima moć da pjesmom utječe na mase”, promrmlja Danilo sjetivši se zagonetne

čarolije. “Idemo dolje.” Počne se laktovima probijati kroz gomilu. Elaith krene za njim, no djelovao je sumnjičavo. “Što predlažeš?” “Ne znam još, ali smislit ću nešto.” Asperii se obruši iznad arene, privukavši zadivljene uzdahe iz gomile i odvraćajući pažnju s Piergeirona. Plemeniti su vjetroviti pastusi bili rijetki i smatrani su darom bogova. Nitko nije ni pomislio da napadne konja i jahačicu, kao što ne bi pucali ni na jednoroga da se odjednom pojavi među njima. Čak i na podiju, gradski su odličnici uzmaknuli, pružajući magičnom konju mjesto da sleti. Bijeli je konj lagano sletio na podij. Njegova jahačica sjaše i izvuče harfu iz remenja. “Uz vaše dopuštenje, lorde Piergeiron”, reče ona jasnim glasom koji se čuo do svih krajeva arene, “po zakonu i po običaju, do zalaska sunca dan je posvećen natjecanjima, festivalima i pjesmi. Štitovo ne počinje do tog trenutka, i svi ugovori i dogovori sklopljeni prije tog vremena nisu po sili zakona.” “To je istina, bardska gospo”, odgovori Piergeiron i nakloni se poluvilenjakinji. “Čekamo vašu pjesmu.” “Moramo spriječiti tu pjesmu!” uzvikne Danilo, odgurujući par poluorka gadna izgleda. Jedan od grubijana mršteći se ogoli očnjake, pa hitro klone ugledavši srebrnokosog vilenjaka pored čovjeka. “Izazivam barda!” uzvikne zvonki bas. Popodnevno je sunce blistalo na Vartainovom ćelavom tjemenu dok se gurao prema platformi. On porazgovara sa stražarima, koji mu dopuste da prođe. “Izazivam čarobnicu i majstora zagonetača Iriador Wintermist od Sespecha, poznatu kao bard Gamet, na izazov zagonetanjem.” “Taj lešinar što su ga orci izbacili iz gnijezda!” mrmljao je Elaith dok se s Danilom probijao kroz gomilu. “Što u Devet paklova pokušava napraviti?” “Ne gnjavi. Zaustavio je pjesmu”, odgovori Danilo. Dok su se njih dvojica probijala prema pozornici, Vartain je objavio svoje uvjete: on će dati zagonetku, a ako Gamet ne uspije odgovoriti, predat će svoju harfu. Nakon časka oklijevanja, ona pristane. Morgalla se probijala prema Danilu, vukući Wyna za sobom. “Šta je s tom budalom?” upita ona dok su se nastavljali probijati prema podiju. “Pokušava sačuvati obraz. Nas četvoro ćemo morati uzeti harfu ako Vartain ne uspije, ili ako bardkinja ne ispoštuje uvjete izazova.” “Koje četvoro?” upita Morgalla. “Ona srebrna guja je izmigoljila prije neg’ smo došli do tebe.” Danilo pregleda gomilu. Elaithu nije bilo ni traga. U tom trenu, Vartain pročisti grlo i izgovori zagonetku: “Odavno je nestalo kraljevstvo kralja Khalzola. Četiri su koraka do mjesta njegovog groba: Prvi je gdje brodovi pristaju, Drugi prođe i ne ostavi ništa, Zadnji mora biti jači od bilo čega, Cijelo otkriva sve.

“Reci mi, zašto su podanici pokopali kralja Khalzola u bakrenom lijesu?” “Kak’ može opet tu probat’, idiot!” prasne Morgalla. “Čekaj malo”, reče Danilo, primijetivši zamišljen izraz čarobničina lica. Radila je isto ono što je učinio i Vartain: promišljala je o zagonetki kao o svakoj tradicionalnoj složenoj pitalici. I naravno, pružila je isti inteligentni i neispravni odgovor koji je Vartain dao zmaju. Vartain se široko nasmiješi, znatno povećavajući svoju sličnost sa škanjcem. “Odgovor na pitanje ‘Zašto je kralj Khalzol bio pokopan u bakrenom lijesu?’ znatno je jednostavniji no što si mislila i žao mi je što ti moram reći da nema nikakve veze s lokacijom njegove grobnice. Pokopali su ga zato što je bio mrtav." Gamet dograbi harfu. Udari jednu zvonku notu i zamahne rukom prema nebu. Istog trena počnu se skupljati oblaci i iznad arene se začuje poznata grmljavina. Ljudi blizu izlaza pobjegoše odmah u potrazi za zaklonom. Odjednom ogromno zeleno obličje izleti iz ljubičastih uzburkanih oblaka. Urliknuvši, potpuno odrasli zeleni zmaj obruši se na grad. U areni izbije pakao. Ljudi su vrištali gurajući se prema izlazima. U gužvi koja je uslijedila, Danilo ugleda lopovskog vilenjaka. Elaith je bio na čelu čete boraca opaka izgleda. Plaćenici su se gurali prema platformi na kojoj je stajala bardkinja, a Piergeironovi su se osobni čuvari pokrenuli naprijed da zaštite Prvog lorda. Za nekoliko trenutaka, gadna je ulična tučnjava okružila platformu, zaklanjajući bardkinju i njezinu harfu. “E to je prava tuča”, oduševljeno objavi patuljčica. Ogolivši svoje koplje, ona se zaleti u tučnjavu. Dan i Wyn se očajno zagledaše, pa izvuku mačeve, čuvajući joj leđa dok je orala put prema središtu bitke. Morgalla se probijala naprijed, izvikujući slikovite patuljačke uvrede dok je mlatila grubijane tupim krajem svog koplja. Prije no što su uspjeli stići do platforme, čarobnica je zajahala svog pastuha i potjerala ga prema nebu. Urliknuvši od bijesa, zmaj se zaleti na nju. Asperii se izmakne kao veliki bijeli slavuj, jedva izbjegavajući zmajev nalet. Konj se uzdigne ravno u nebo, dalje od zmaja, no u središte oluje koja se skupljala. Trak munje bljesne pored vjetrovitog pastuha. Konj se baci u paničan spust, dok mu se poluvilenjakinja jedva držala za vrat. Tuča počne zasipati prestrašenog asperiija i on zanjišti od straha i negodovanja. Njegova njiska probije se kroz vrištanje ljudi i pravilno udaranje zmajevih razmahanih krila. Asperii se propne u zraku, zbacivši čarobnicu i njezinu harfu. Ona poleti prema gomili. Dok se prevrtala prema sigurnoj smrti, Gamet je bespomoćno mahala rukama u uzaludnom pokušaju da dohvati začarani instmment. S preciznošću šišmiša koji hvata letećeg insekta u zraku, Grimnosh se obruši i dohvati čarobnicu svojim kandžama. Zmajev smijeh zakotrlja se iznad grada kao grmljavina dok je sa svojom lovinom letio prema istoku. Harfa je pala na zemlju i nestala u gužvi pored podija. Gamet je nestala, no njezina je čarolija i dalje bjesnila. Tuča se odbijala od platforme i zasipala one koji su ostali u areni. “Moramo doći do harfe!” reče Danilo, gurajući se prema podiju. Sad su lakše prolazili, jer se gomila brzo raspršivala. Klerici i iscjelitelji nosili su pregažene u prvom bijegu. Većina je Elaithovih snagatora bila svladana, a članovi straže odvlačili su one koji su još pokazivali volju za borbom. Vartain je ostao pored platforme, s rukama sklopljenim na trbuščiću i trijumfalnim stavom i osmijehom na brončanom licu. Morgalla se progura i uperi mu koplje u grlo. “Gdje je harfa, ti preizrasla polutanska lopovčino?” zatraži. “Ovaj put nije Vartain”, reče Danilo. “Elaith ima harfu.”

Sedamnaest Sunce je zalazilo dok je Danilo jurio prema vilenjačkom hramu, s Wynom i Morgallom za petama. Ogromni sivo-plavi oblaci i dalje su prelazili nebom, zasipajući dijelove grada kišom i tučom. Zapadni je horizont bio isprugan spiralama blistavo ljubičaste i grimizne boje, a sunce je virilo iznad Mora mačeva kao goruće crveno oko. Tri prijatelja zađoše za ugao prema dvorištu hrama u času kad je Elaith krenuo uz široke stepenice od bijelog mramora koje su vodile do glavne zgrade. Bio je sam, a pod jednom je rukom držao Jutarnju ševu. Danilo izvuče mač i pozove mjesečevog vilenjaka. Elaith se okrene i uperi pogled pun čiste pakosti u Harfista. “Ne pokušavaj me spriječiti, budalo! Previše je toga na kocki.” “Upravo to ti pokušavam reći”, reče Danilo jednako hladnim glasom. “Vitezovi od Štita učvršćuju svoj položaj u gradu, nadmag je pokošen čarolijom očaravanja, glazbena čudovišta hrane se farmerima i putnicima, a bardovi su postali nesvjesna oruđa zla.” “To je problem za tebe i tvoje, Harfistu. Mene se to ne tiče.” Danilo krene korak naprijed. “Stvarno! Onda se zadovoljavaš time da podižeš gospu Azariah u svijetu kakvog sam upravo opisao?” Vilenjakovo lice pohijeli od bijesa. “Da nisi nikad izgovorio to ime”, zapovijedi. “Nitko u Waterdeepu ne smije znati za nju. Imam mnogo neprijatelja koji bi bogato platili za takvu informaciju. Mnogi moji suradnici, što se toga tiče, ne bi oklijevali da je otmu zbog otkupnine ili povrijede kako bi mi se osvetili.” Elaith spusti harfu i izvuče svoj mač, napredujući zlokobnom sporošću niz stepenice. “Ja sad imam harfu. Prema uvjetima našeg dogovora, moja je potraga završila. Naše je partnerstvo gotovo.” “Nije”, odgovori Danilo, zauzimajući borbeni položaj i podižući mač u obranu. “Prema tvojoj riječi, ja sam trebao poništiti čaroliju prije no što ti predam harfu. Ili tvoja riječ nije važna?” “Samo je Azariah važna.” Harfist podigne mač na vrijeme da dočeka Elaithov prvi napad, brz poput munje. “Dakle, ona će biti naša mala tajna, zar ne?” “Recimo.” Vilenjakov je osmijeh bio mračan i on napadne nizom udaraca koji su Danilovo umijeće mačevanja rastegli do granica i dalje. Harfist nije sumnjao da ga vilenjak može ubiti kad god poželi, no Elaith nije bio zadovoljan brzim krajem. Bitka između njih se previše dugo spremala. “Zašto ti u pomoć ne dolazi tvoje vjerno patuljačko pseto?” rugao se vilenjak, mahnuvši srebrnom glavom prema mračnoj, pozornoj ratnici. “Ovo je između tebe i mene. Morgalla razumije pojam časti.” Elaith se neugodno nasmije. “Ako me ta aluzija trebala ubosti, jadno si promašio, Harfistu.” On izvuče dugačak bodež i krene prema Harfistu, održavajući svoje napade namjerno sporima kako bi se Danilo mogao obraniti od obje oštrice. Vilenjak se otvoreno i razmetljivo poigravao sa svojom žrtvom. “Čast”, naglasi Danilo. “Razmisli o prirodi svoje misije. Može li se čast tvoje kćeri zadobiti nečasnim putem?” Vilenjak ustukne, zureći u Harfista s golom mržnjom u očima. On vrati oštrice u korice i izvuče čarobni nož iz skrovišta na zglavku. Polagano podigne ruku, pripremajući se za ubojiti udarac.

Wyn zagrli Morgallu, zadržavajući je, i nekoliko su trenutaka svo četvoro stajali nepomični u napetoj neodlučnosti. Elaith baci nož prema Danilu. On udari o ulicu Harfistu pod nogama, zabijajući se u usku pukotinu između dva velika komada mramora. Čarobna je oštrica drhtala tamo nekoliko sekundi, da bi zatim nestala. “Uzmi onda prokletu harfu i baci čaroliju - ako možeš.” Vilenjak odmaršira do ugla dvorišta hrama i prekriži ruke. Burno uzdahnuvši od olakšanja, Morgalla ispusti dah koji je zadržavala, a Wynove se usne pokrenu u molitvi njegovim vilenjačkim bogovima. Harfist vrati mač u korice i polako se uputi po stepenicama po harfu. Sjedne na stepenicu i oprezno pomiluje žice. Zapanjeno uzdahnuvši, povuče ruku, nespreman na šok od moći koja je jurila tihim žicama pod njegovim dodirom. “Počni već jednom!” zatraži Elaith. Sjećanje na strogo Khelbenovo lice ispuni Danilov um i mladi bard istog trena uzme harfu u ruke. Što god se s njim dogodilo nakon bacanja ove čarolije, Dan odluči učiniti sve što može za svog ujaka i mentora. Nasloni Jutarnju ševu na rame. Brzo isproba žice, učeći njihov raspored i osiguravajući da su sve ugođene. Jedna krivo odsvirana nota, jedna neugođena žica, i moćna bi čarolija mogla propasti. Ako se to dogodi, patrijarha Evindala Duirsara mogao bi u hramu zateći teret još jednog ludog štićenika. “Ti to možeš”, tiho će Morgalla. On umirujući kimne svojoj patuljačkoj prijateljici i podigne ruke do žica. Poletna plesna melodija ispuni dvorište. On je odsvira do kraja, pa zapjeva čaroliju punu zagonetki u harmoniji s melodijom harfe. I ponovo, Danilo osjeti potpunu moć glazbe kako teče kroz njega, kao u Visokoj šumi. Krajičkom oka, Harfist ugleda bljesak srebra u uličici. Šestorica muškaraca odjevenih u neprobojnu crnu odjeću, omiljenu kod južnjačkih ubojica, ulete u dvorište hrama. Svaki od njih mahao je dugačkom, zakrivljenom sabljom. “Pjevaj dalje. Mi ćemo ih sredit’”, uvjeri ga Morgalla. Ona odbaci koplje i izvuče svoju sjekiru. Wyn također izvuče svoj dugi mač. Njih dvoje zauzmu položaj u podnožju stepenica, odlučni da nitko neće proći pored njih. Danilovi su se prijatelji žestoko borili, no bili su brojčano nadvladani, a ubojice su bili vješti borci. Morgalla se borila lakoćom koja je istovremeno bila i mračna i radosna, no čak ni divlja patuljčica nije se mogla mjeriti s ubojicama. S druge strane dvorišta, Elaith je stajao prekriženih ruku, promatrajući bitku s očiglednim veseljem. “Mog’o bi pomoć’, ti dugouhi nitkove orkovske duše!” poviče Morgalla na njega. “Još ste partneri dok čarolija ne završi!” Njezine riječi postignu učinak i neodlučnost zatreperi na vilenjakovu licu. Elaithove se grudi uzdignu i spuste s rezigniranim uzdahom i on izvuče svoj čarobni nož. Trzaj zglavka i ubojica koji se borio s Wynom pao je na tlo držeći se za grudi. Mjesečev se vilenjak uputi u najgušću bitku, dok su mu oštrice blistale u prugama srebra i crtama crvenog. Danilo je pjevao dalje, a čarolija je jurila kroz njega, rastežući mu um i vještine da obuhvate moć vilinpjesme. Kad su posljednje čarobne note odzvonile iznad dvorišta, on osjeti kako se čarolija odjednom raspršuje, uvlačeći se u sebe i usisavajući magiju za sobom kao vrtlog. On se sruši, teško dišući zbog sile koju je samo on mogao osjetiti. Vidljivi su rezultati njegove čarolije bili jednako dramatični. Neprirodni su oblaci jednostavno nestali, a nebo se razvedrilo u jednoliku, mirnu nijansu srebrne. Tuča i kiša su

prestale. Najviše je zapanjivalo sljedeće: Jutarnja ševa nestala mu je iz ruku. On ustane, s nevjericom promatrajući svoje prazne šake. Morgalla se riješi posljednjeg ubojice, pa se baci prema Danilu omotavši ruke oko njegova struka u kostolomnom zagrljaju. “Sam znala da možeš, bard!” likovala je, a lice poprskano krvlju rastegnulo se u širok osmijeh. Danilo uzvrati zagrljaj, gledajući preko njezine glave u Wyna. “Sama je harfa bila komponenta čarolije! Jesi li znao da će harfa nestati?” “Mislio sam da bi mogla. Tvoj je uspjeh bio vrijedan žrtve”, tiho reče Wyn. “Sumnjam da se vilenjak slaže”, primijeti Morgalla, odvojivši se od Danila i pokazujući prema Elaithu. Danilo opsuje i potrči preko dvorišta. Elaith je stajao iznad tijela četvorice ubojica koje je smaknuo, s licem iskrivljenim u grimasu i jednom rukom na ramenu. Brzim trzajem, vilenjak izvuče mali nož iz mišića na gornjem dijelu rake. Harfist stigne do njega na vrijeme da ga uhvati dok je padao. Dan pozove Wyna i oni zajedno podigoše vilenjaka i ponesoše ga uz dugačak niz stepenica do hrama. Morgalla podigne nož i pomiriše ga. “Neki otrov”, reče. “Bolje ga uzmem, pa svećenici će bolje znat’ šta da rade.” Ona krene za njima prema hramu. “Lorde Thann”, reče vilenjak slabim glasom. “Nemoj govoriti”, savjetovao mu je Wyn. “Budi miran što više možeš, kako bi usporio djelovanje otrova.” “Važno je. Dobro slušaj, Harfistu. U mojoj je torbi ključ. Otvorit će ti moju kuću u Selduthskoj ulici. Pobrini se da se moji posjedi srede i sredstva za odgoj Azariah usmjere u hram.” Elaith zastane i mračno se nasmiješi. “Rješavanje one zagonetne čarolije bit će ti dobra praksa za raspetljavanje mojih poslova.” Grč boli prijeđe preko vilenjakova lica, a nad gornjom usnicom počnu mu se skupljati graške znoja. Njegove jantarne oči potraže Danilove, a žestina pogleda podsjeti Harfista na umirućeg jastreba. Ipak, vilenjak se nije htio predati otrovu dok ne umiri dušu. “Zakuni se! Zakuni se da ćeš se pobrinuti da moja kći dobije svoje nasljedstvo.” “Nema potrebe”, tiho će Danilo, pa kimne prema slabom plavom sjaju koji je dopirao s Elaithovog boka. Magični je kamen na dršci mjesečeve oštrice sjao od unutamje vatre. “To si sam postigao.” Elaith posegne i sa strahopoštovanjem dodirne mjesečevu oštricu. Izraz savršenog mira prijeđe mu preko lica i oči mu se konačno zatvore dok ga je preuzimala tama. “U smrti je povratio svoju čast”, reče Wyn, promatrajući čarobni vilenjački mač s divljenjem u zelenim očima. “Zaradio je drugu priliku”, ispravi ga Harfist, primijetivši da vilenjak još uvijek diše. “Kako će je iskoristiti, ostaje nam da vidimo.” ***** Pod najdramatičnijim zalaskom sunca u živom sjećanju, narod Waterdeepa izašao je na ulice, krećući prema tržnici zbog Sastanka u sumrak, koji je označavao službeni početak Štitova. Sve su pokretne kućice uklonjene s tržnice na otvorenom, ostavljajući dovoljno prostora za tisuće koje su se skupile na ogromnom području. Podignuta platforma stajala je u sredini

tržnice, a okruživalo ju je jezero svjetla, pružajući rasvjetu i pojačavajući glasove govornika. Na platformi se nalazilo šesnaest tronova, po jedan za svakog od waterdeepskih Lordova. O tome se mnogo raspravljalo u gomili, jer sudbina Lordova nije se činila sigurnom. Međutim, većina se razgovora bavila događajima na Polju trijumfa. Napadi zmajeva svakako su bili nesvakidašnji događaj. Ljudi su ipak uskoro povratili ravnotežu. Stanovnici Waterdeepa vidjeli su svašta i bili su jednako neukrotivi i prilagodljivi kao svi stanovnici Faemna. Sa svih strana dopirale su svađe o identitetu čudne bardkinje, o tome je li ona ili je Khelben Amnsun odgovoran za vještičje vrijeme, pa čak i o tome da li bi trebali potvrditi vladavinu Lordova Waterdeepa ili potražiti drugo iješenje za svoje probleme. Trgovci su prolazili kroz gomilu nudeći osvježenje i - s obzirom na sve što se dogodilo - ljekovito bilje i napitke za smirivanje živaca i ublažavanje bolova od manjih ozljeda. Najbogatiji posjetitelji i građani smjestili su se na podignuta sjedala, zakrivena zavjesama, koja su okruživala vanjski rub tržnice, a za njihove su se potrebe brinule sluge, noseći poruke i ponude između kabina raznih plemenitih i bogatih obitelji. Oni nižeg staleža skupili su se u sredini tržnice i uskoro je cijelo područje nalikovalo živoj, čvrsto prepletenoj tapiseriji. U svojem skrovištu u obližnjoj trgovini oružjem, Lucia Thione je mogla čuti zvukove gomile dok je prolazila pored nje na putu za sastajalište. Elaith Craulnober dogovorio je sve za njezino putovanje i rekao joj da ovdje pričeka oružanu pratnju. Lucia nije htjela ostaviti Waterdeep, jer je veći dio života proživjela u tom gradu i uživala je u svom položaju ovdje. Ipak, velik je dio njezinog bogatstva bio pohranjen drugdje, a imala je i znatne posjede izvan Waterdeepa. Ništa joj neće nedostajati i počet će ponovo. Dok se sumrak produbljivao u noć, na vratima se začuje kucanje u zamršenoj šifri koju je dogovorio mjesečev vilenjak. Lucia kimne svom stražaru i muškarac otključa vrata. Visok, crvenokos muškarac sagne glavu da izbjegne udarac u nisku vratnicu. Ušavši u odaju, prikuje je tužnim, mimim pogledom. Luciji zastane dah i ona ustukne. “Vaše je iznenađenje razumljivo, gospo, s obzirom na okolnosti našeg posljednjeg sastanka”, reče Caladorn. “Saznao sam da napuštate naš grad i vjerujem da ste već upoznali svog sudruga na putu.” Krupan muškarac tamne kože s izrazom krajnjeg zadovoljstva na licu pokrivenom crnom bradom ušeće u odaju. Plemkinjino srce potone kad joj se oči spuste na lorda Hhunea. Lucia se baci mladiću u zagrljaj. “Caladorn, ti me voliš! Ne možeš mi to učiniti. Kad bi me samo poslušao, znao bi da te ja...” On prekine njezino očajno preklinjanje jednostavno odmahnuvši glavom, a zatim je uhvati za ramena i nježno udalji od sebe. “Dosta. Kršim zakon puštajući te da odeš. Znaš isto kao i ja koja je kazna za lažno predstavljanje kao waterdeepski Lord.” Caladorn je uzme za ruku i duboko se nakloni iznad nje. “Zbogom, Lucia.” Mladić se okrene Hhuneu, koji je proučavao gospu Thione s nečitljivim izrazom u crnim očima. “Vitezovi od Štita neće biti dobrodošli niti tolerirani u ovom gradu”, reče Caladorn. “Dobio sam upute da vam kažem da se više nikad ne smijete vratiti u Waterdeep. Štitovo je doba primirja: bilo bi dobro da se nađete daleko od ovih kapija kad završi dan mira. Uklonite svoje lopove i ubojice i grad će biti spreman poštovati trgovačke dogovore s vašim prijevozničkim cehom.” “Vrlo ste darežljivi, lorde Caladorn”, reče Hhune nedokučivim tonom. “Prihvaćam vašu ponudu i poštovat ću njezine uvjete. I, kako je vilenjak zatražio, otpratit ću svoju zemljakinju sigurno iz grada.” Mladić se nakloni i okrene, brzo nestajući niz stepenice i u gomilu koja je krenula prema

tržnici. S njim nestadoše i posljednje Lucijine nade. Pitala se razumije li on osudu koju joj je njegova milost nametnula. Nije imala iluzija o svojoj sudbini u Hhuneovim rukama. Ona okrene pogled prema njegovom licu. “Pa, krenimo”, reče on ravnodušno. “Čeka nas dugačak put.” Krećući se kao da spava, Lucia je hodala za ceh-majstorom niz stražnje stepenice do kočije koja ih je tamo čekala. Raspoloženje lorda Hhunea - koje nije bilo ni likujući trijumf ni divlji bijes koje bi očekivala, nego cinična, perverzna zabavljenost - užasavalo ju je. “Što ćeš učiniti sa mnom?” upita tiho. “Mislio sam da bi bilo zabavno odvesti člana omražene kraljevske obitelji natrag u Tethyr”, razmišljao je Hhune naglas, a crne su mu oči blistale dok ju je promatrao. “Prikladno, zar ne? Na kraju krajeva, dobit ćeš plaću u valuti koju si sama odabrala.” S tim riječima, tethyrac pokuca na staklo kočije. Konji pojuriše na dugi put prema jugu. ***** Čim su vilenjački svećenici preuzeli Elaitha sebi na brigu, Danilo i njegovi prijatelji odjuriše prema tržnici. Harfistu je laknulo kad je njegov zadatak završio, no nije se mogao opustiti dok ne sazna potpuni opseg okretanja čarolije vilinpjesme. Ako se Khelben nije oporavio nakon što je čarolija uklonjena, Harfistova će pobjeda biti nepotpuna i prazna. Bilo je malo mjesta za stajanje kad je trojka stigla. Čvrsta se ruka spusti na Danilovo rame i on podigne pogled prema ozbiljnom, lijepom licu svog prijatelja Caladorna. Preplavi ga olakšanje. “Slava Mystri, dobro si! Ne mogu ti reći koliko mi je drago da sam bio u krivu, Caladorne.” “Nisi bio u krivu”, reče mladić blago. “Ja sam bio u krivu i želim se pomiriti s tobom.” Danilo uhvati ponuđenu ruku i čvrsto je stisne. “Gospa Laeral ispričala mi je sve što se dogodilo i rekla mi je za tvoju ulogu u tome”, nastavi Caladorn. Blago se nasmiješi. “Napokon, Dan, imaš bardsku priču koja je vrijedna tvojih talenata!” Prije no što ga je Dan mogao upitati za Khelbena, Caladorn odjuri u gomilu. Duboko uzdahnuvši, Danilo posveti svoju pažnju platformi. Uskoro se pojavi lord Piergeiron i petnaest zamaskiranih i pokrivenih Lordova koji sjednu na podij. Mrmljanje se proširi kroz gomilu, utišavajući se čim je Piergeiron ustao da se obrati okupljenima. “Dobri narode Waterdeepa. Dan je bio dug i naporan, a u posljednjih se nekoliko tjedana mnogo toga dogodilo. Prije no što se sklope savezi Štitova, potrebno je odgovoriti na mnoga pitanja u vezi tih neobičnih događaja. Jedan od Lordova Waterdeepa ispričao mi je čudesnu priču. Međutim, ja nisam govornik i samo bard može odati priznanje takvoj priči.” Prvi Lord zastane i nasmiješi se. “Pozivam Danila Thanna.” Ovaj neočekivani poziv razvedri Danila. To sigurno znači da je Khelben oslobođen od magičnog sna, jer je samo on znao sve što se dogodilo! Uto se sjeti Caladornovih saznanja o nedavnim događajima i njegova mu pretpostavka više nije pružala utjehe. Pored njega, Morgalla je trupkala i vikala, privlačeći pažnju na barda pored sebe. Ljudi oko nje počeše glasno klicati i srdačno pljeskati, i oslobodiše Danilu put da prođe do pozomice. Toplina i priznanje uplaše Harfista, jer su mogli ukazivati samo na to da čarolija vilinpjesme nije bila do kraja poništena. Nije li njegova reputacija trebala nestati zajedno s čarolijom?

Dok ga je Morgalla odlučno gurala s leđa, Danilo se probijao do sredine tržnice. Uvidjevši da nema instrumenta, jedna prelijepa vilenjakinja zlatne kose ugura mu svoju harfu u ruke, pozivajući ga osmijehom da je vrati kad god poželi. Kad je pogledao instrument, Danilu sine inspiracija i odjednom je znao kako će ustanoviti Khelbenovu sudbinu. On zahvali vilenjakinji i popne se na platformu. Harfist zasvira jednu od svojih omiljenih melodija i na nju zapjeva improviziran i gotovo točan izvještaj o pustolovini. Zadržao je činjenice, no namjerno je uljepšao priču, dodajući komične preokrete i pokoju nepristojnu sugestiju. Krajičkom oka, ugleda jednog Lorda kako podiže ruku do čela pokrivenog kacigom, u gesti očajavanja koju je Harfist vrlo dobro poznavao. Radost preplavi srce mladog barda i moć vilinpjesme ušulja se nepozvana u njegov glas. Narod Waterdeepa slušao je baladu s dubokom pažnjom, uvučen u glazbu i priču na način koji je, kako su mnogi kasnije pričali, bio gotovo magičan.

Epilog Nekoliko dana nakon Štitova, Danilo je posjetio Khelbena u Crnoštapovom tornju. Iako još uvijek oslabljen zbog svog susreta s Gamet, nadmag je ustrajao na tome da preuzme svoje dužnosti, te je poslao po nećaka. “Kako mu je?” šapne Dan Laeral dok ga je vodila do Khelbenove radne sobe. “Postaje sve nervozniji”, odgovori čarobnica uz patnički uzdah. “Svi kažu da je to dobar znak. Svi, naravno, ne moraju živjeti s njim.” Khelben rukom pozove nećaka u sobu, pa mu ulije šalicu namočenog bilja koje je uporno pio. Činilo se da se želi zadržati samo na lošem čaju i lokalnim glasinama. Naizgled, stvari su se u Waterdeepu počele poboljšavati. Kasni su usjevi bujali. Napadi čudovišta s juga su se drastično smanjili i sitna se divljač vraćala u šume. Nevolje u luci i na mjestima za ribarenje prestale su. “Što je najvažnije, balade su se vratile u svoje izvorne oblike. Naša prošlost i naše tradicije su obnovljene”, reče Khelben, duboko zadovoljan. “Čuo sam da je gospa Thione nestala. Kako je to Caladorn podnio?” upita Danilo. “Krenuo je opet na more”, reče nadmag. “Promjena će mu dobro činiti”, reče Laeral ulazeći u sobu. “Iako se tvoj ujak toga rijetko sjeti, izvan zidova Waterdeepa nalazi se širok svijet.” “Hhune je također otišao”, progunđa Khelben, zanemarujući zadirkivanje svoje gospe. “Ne bismo ga pustili da smo znali da je on odgovoran za ono što se dogodilo Larissi.” “Kurtizani?” “Ona je to i mnogo više. Larissa je draga prijateljica i jedan od waterdeepskih Lordova. Brutalno je napadnuta dok si ti izbivao i bila je danima blizu smrti. Tek se jučer probudila i rekla nam tko joj je to učinio. Suneini klerici mole za njezin potpuni oporavak. S vremenom će vratiti svoje zdravlje i ljepotu.” Laeral kimne. “Vidjela sam je sinoć i već izgleda mnogo bolje. Tražila je od klerika da joj malo skrate nos, ako ti to što govori.” “Zvuči kao Larissa”, složi se nadmag. “Texter je također u gradu. Jahao je danima. Čudno je to da nema pojma o tome gdje je bio.” “Nije neobično za Textera”, primijeti Laeral. “Ali kaže da ima jako čudan osjećaj da se u odsutnosti odlično provodio.” “Dakle, to jest čudno”, suho će lijepa čarobnica. Okrene se Danilu. “Texter nije jedan od zabavnijih Lordova Waterdeepa.” “Svi ti gradski tračevi su fascinantni”, reče Harfist zbunjeno, “ali zar ne bi ta imena trebala biti mračna tajna?” “I Mirt se vratio”, reče Khelben kao da nije čuo nećaka, “i njegova kći Asper je s njim. Usput, trebao bi se upoznati s Asper. Ona je naše oči i uši u Baldur’s Gateu.” “Čekaj malo - zar ona radi za Harfiste?” “To nisam rekao.” Nadmag ušuti. “Tvoj je zadatak završio, Dan, pa bismo trebali razgovarati o sljedećem koraku u tvojoj karijeri.” Danilo kimne i nagne se naprijed. “Htio sam razgovarati s tobom o tome. Razgovarao sam s Halambarom i razmatramo mogućnost ponovnog otvaranja bardskog učilišta u Waterdeepu. Brojni poznati bardovi izrazili su interes za projekt. Kao što možeš zamisliti, mnogi od njih nisu baš presretni zbog svoje nedavne uloge u gradskim nevoljama. Žele se iskupiti prema Waterdeepu, i prema tebi, ujače.”

“Shvaćam. A kakva je tvoja uloga?” “U neko skorije vrijeme, vrlo mala. Pomoći ću pri financiranju učilišta - moje su izvedbe balada vrlo tražene ovih dana - no, s dopuštenjem Harfista, htio bi većinu svog vremena posvetiti proučavanju vilinpjesme. Kad naučim to umijeće, možda ću poučavati druge.” “Dobro ti je išlo neki dan”, reče Khelben. Unatoč oporom tonu, na licu mu je sjao ponos. Danilo se napeto zagleda u nadmaga. “Radio si sa mnom mnogo godina, ujače, i očekivao si da ću postati čarobnjak. Reci mi iskreno, jesi li razočaran zato što sam odlučio da ne krenem tvojim stopama?” Nadmag slegne ramenima. “Što je još jedan čarobnjak više ili manje?” “Iskreno”, ustrajao je Danilo. “Iskreno? Onda dobro; mislim da je jedini način na koji bi me mogao pomnije pratiti taj da hodaš u mojim čizmama - dok ih ja još nosim. Sve u svemu, ta mi zamisao nije baš prijatna.” “Nisam siguran da razumijem”, promuca Danilo, zbunjen ujakovom neuobičajenom taštinom. Khelben posegne ispod stola i izvuče veliku kutiju. “Ovo bi trebalo objasniti stvari”, reče, pruživši je svom nećaku. Danilo podiže poklopac i izvuče crnu kacigu pokrivenu velom, znak waterdeepskog Lorda. Zagleda se u nju u tišini. “No, probaj je!” Harfist odmahne glavom. “Ne želim to”, reče šupljim glasom. “Tko želi?” iskrivljeno će Khelben. “Ali ja nisam dorastao zadatku! Što ja znam o upravljanju gradom?” Nadmagovo se liee uozbilji. “Više no što misliš. Vjeruješ li Elaithu Craulnoberu?” “Naravno da ne”, reče Danilo, zapanjen naglom promjenom teme. “No, radili ste zajedno i to učinkovito. Sposobnost da se stvori savez između nespojivih pojedinaca i grupa je rijetka i važna.” “Pa? Svaki vlasnik gostionice u Waterdeepu može to postići. Bilo bi bolje da rezervnog Lorda tražiš u Kući purpurne svile!” “To nije jedini razlog za tvoje uspostavljanje. Ima još”, reče Khelben tonom koji je signalizirao lekciju. Harfist uzdahne. “Uvijek ima još.” “Ima jedna stara izreka: ‘Daj mi da napišem pjesme carstva i ne zanima me tko mu piše zakone.’ Nedavnih se mjeseci to dokazalo istinitim. Bardsko umijeće i vladavina ne mogu se rastaviti, jer bez bardova zaboravljamo svoju prošlost i nedostaje nam perspektiva iz koje možemo procijeniti svoja djela. Čak i crni humor Morgalline umjetnosti daje nam važan novi način da prosudimo kako su prihvaćene naše odluke.” “Zauzvrat, da nema nereda i spletaka lordova i kraljevstava, i herojskih djela koja iz toga proizlaze, mi bardovi uskoro bi ostali bez posla”, prizna Danilo. “Osim ljubavnih pjesama”, reče Laeral, trepćući srebrnim trepavicama u parodiji flerta. Danilo se naceri nestašnoj čarobnici. “Čak i s njima.” “Tu je također i pitanje Ravnoteže”, tiho doda Khelben. “Iako su njezine metode bile pogrešne, Iriador - Gamet, ako hoćeš - nije bila potpuno u krivu. U svojoj brizi za dobrobit i sigurnost Faemna, Harfisti nisu brinuli za bardsko umijeće koliko su trebali.” “Zar pretvaranje barda u političara neće nastaviti takav trend?” “Nimalo. I dalje ćeš biti bard, no kao Lord Waterdeepa imat ćeš i moć da osiguraš osnivanje bardskog učilišta.” Harfist je dugo razmišljao, zureći u crnu kacigu u svojim rukama. “Sad kad sam konačno

odabrao svoj put”, polagano reče, “nadao sam se da ću se moći potpuno posvetiti bardskom umijeću. Vilinpjesma je zahtjevna i imam mnogo za naučiti.” “Pa? Što će te spriječiti? Svaki drugi Lord ima profesiju; od vlasnika krčme do kurtizane.” “Kad si već to spomenuo, ova nova uloga mogla bi mi pružiti nešto zanimljivog materijala za nove balade”, mozgao je Harfist. Khelben šmrkne. “Samo pazi da ti činjenice ostanu točnije nego u baladi na Štitovo!” “Dogovoreno.” Danilo ustane. “Sad kad smo sredili moju budućnost, moram se posvetiti jednoj mnogo običnijoj stvari.” Kratko zastavši u svojoj kući, uputio se prema vilenjačkom hramu natovaren poklonima za majušnu vilenjačku gospu. Gospa Azariah uskoro će biti službeno priznata kao nasljednica Elaithove mjesečeve oštrice i iako Danilo neće moći prisustvovati toj isključivo vilenjačkoj ceremoniji, htio je izraziti svoje štovanje. Vilenjačka mu je beba na prvi pogled ukrala srce. Danilo kimne čuvarima hrama i uputi se kroz dugi hodnik prema Azariahinim odajama. “Što ti radiš ovdje?” upita poznati glas iza njega. Harfist se okrene, vireći iznad gomile poklona u Elaitha Craulnobera. Dan ga nije vidio od dana bitke, jer se vilenjak dugo oporavljao od otrova. Sad primijeti da je Elaithovo koščato lice još mršavije i da mu je koža tako blijeda da gotovo odražava blijedo srebro njegove kose. Ratnik je bio odjeven u jednostavne bijele halje vilenjaka iz hrama, no Danilo nije sumnjao da je među naborima skriveno oružje. Međutim, mjesečeva oštrica nije mu visjela o boku. “Nisam došao tebi u posjet, to je sigurno.” Danilo baci pogled na pažljivo izrezbarenu i obojanu figuricu konja u rukama. “Ovaj konj-igračka je dar za patrijarha Duirsara”, reče ozbiljno. Vilenjakovo lice omekša. “Azariahina dadilja kaže da si je često posjećivao dok sam bolovao. Nadam se da nije trajno oštećena zbog tog druženja”, reče on, vraćajući svoj uobičajeni otrovan ton. “Vidim, vratio si se u normalu”, odgovori Dan, pa nastavi prema dječjoj sobi. Elaith krene za njim i Harfist ga postrance pogleda. “Bi li odgodilo tvoj oporavak kad bih ti rekao da mi je tvoja pomoć protiv grubijana gospe Thione vjerojatno spasila život?” “Za nekoliko dana, najmanje”, kiselo odgovori vilenjak. “U tom slučaju, drago mi je da sam to spomenuo. Ako tvom oporavku treba podrške, možda bi se trebao pridružiti Vartainu. On se više-manje trajno nastanio u Kući užitka i izlječenja majke Tathlorn. Nakon što je otkrio zabavu, djeluje odlučnim da nadoknadi godine uskraćivanja. Dok stigneš onamo, vjerojatno će se morati obratiti iscjeljiteljskim uslugama majke Tathlom koliko i ti.” Elaith iskrivi lice. “Mislim da ću to propustiti. Cupkanje u Vartainovom društvu nije baš privlačno. Što je s ostalima? Što radi čarpjevač? Nadao sam se da će pjevati na Azariahinoj ceremoniji.” “Wyn planira otputovati na istok kako bi otpratio Morgallu natrag do njezinog naroda”, uzdahnuvši objasni Danilo. “Nedostajat će mi. Bila je moj gost od Štitova. Sad kad je zaboravila svoju odbojnost prema pjevanju i plesanju, kuća mi je postala popularni patuljački salon. Troškovi medovine su zapanjujući, no upoznao sam se gotovo sa svim patuljcima u Waterdeepu. Svakako će mi nedostajati”, ponovi. “Neko vrijeme sam se nadao da bi se mogla pridružiti Harfistima.” “Ima sve dosadne, nepokolebljive karakteristike te vrste”, složi se Elaith. “S druge strane, malim kopačima nije urođeno petljanje u tuđe poslove.” “Izgleda da patuljcima nedostaje potrebne znatiželje”, veselo se složi Danilo. “Ja s tim nemam problema, pa ću te jednostavno upitati zašto ne nosiš svoju mjesečevu oštricu, nakon što si se onoliko namučio da je probudiš.”

Elaith je zadugo šutio. “Prema vilenjačkom zakonu, svatko ima pravo odbiti čast nošenja mjesečeve oštrice. Ta će čast pripasti Azariah kad odraste.” “Nije mi žao što to čujem. Iskreno, dovoljno si naporan i bez takvog mača.” Vilenjakove jantarne oči bljesnu oštrim humorom kojeg je tako često okretao protiv drugih. “Divno je biti shvaćen.” Danilo nije imao mnogo za dodati. “Što ćeš sljedeće učiniti?” “Čim mi zdravlje dopusti, odvest ću Azariah u Evermeet. Tamo će je pripremiti da zadovolji zahtjeve čarobnog mača.” “Tamo će je usvojiti?” upita Harfist, pitajući se hoće li vilenjaci s Evermeeta, koji su tako poštovali zakone, dopustiti lopovu da se nastani među njima. “Da, postat će štićenica kraljevskog dvora. No, ja ću provoditi onoliko vremena na otoku koliko mi dopuste moji poslovi.” Elaithove su jantarne oči gorjele od čežnje dok je izgovarao te riječi. Danilo je bio sretan zbog vilenjakovog povratka kući, no u sebi se pitao ne bi li trebao upozoriti nekog na otočnom kraljevstvu da će se među njima uskoro naći kriminalni element. “A što je s tobom? Sad kad je uzbuđenje gotovo, vjerujem da ćeš se vratiti životu besposlenog mladog lorda?” upita Elaith sa svilenim sarkazmom. Daniio se iskrivljeno nasmiješi i ubaci gomilu poklona vilenjaku u ruke. “Otprilike.” Zviždeći melodiju jedne od svojih nepristojnih pjesmica, Harfist se uputi prema Crnoštapovom tornju. Prije no što Morgalla krene na istok, mozgao je Danilo, stvarno bi trebao dogovoriti izgradnju vlastitog tajnog tunela od svoje kuće do sastajališta waterdeepskih Lordova. Na sreću, ima odlične veze među patuljcima.

O autoru Elaine Cunningham napisala je jedanaest fantastičnih romana i niz kratkih priča. Bivša učiteljica glazbe i povijesti sad se bavi isključivo pisanjem, a živi u Novoj Engleskoj s obitelji i gomilom računala.

R. A. Salvatore HVALOSPJEV

Klerički kvintet • Knjiga I

Visoko u Snowflake planinama stoji Vjeronaučna knjižnica, učilište svećenika, barda i drugih. Iz njezinih tajanstvenih podruma širi se razarajuće prokletstvo, a jedan mladi klerik mora se

suprotstaviti strašnim stvorenjima kojima je zlo udahnulo život.

R. A. Salvatore ZAVIČAJ

Trilogija o tamnom vilenjaku • Knjiga I

Posjetite tajanstveni i egzotični Menzoberranzan, ogromni podzemni grad tamnih vilenjaka - drowa, zavičaj Drizzta Do’Urdena.

Mel Odom PLIMA

Prijetnja iz mora • Knjiga I

Iz mračnih dubina Sjajnog mora izdiže se drevna opasnost podižući plimu koja prijeti obalama Faeruna. Nesvjestan rastuće opasnosti od podmorskih civilizacija, površinski svijet naći će se

pred novom, užasavajućom prijetnom iz mora.

Kate Novak & Jeff Grubb AZURNI OKOVI

Trilogija o nalaznikovom kamenu • Knjiga I

Zove se Alias i u velikoj je nevolji. Ona je plaćenica i pustolovka, vješta s mačem. Probudila se s nizom plavih, isprepletenih,

čarobnih oznaka na ruci. Nije im znala podrijetlo.

Richard Awlinson SHADOWDALE

Avatar trilogija • Knjiga I

Protjerani s neba, bogovi lutaju svijetom, od Tantrasa do dalekog Waterdeepa, pokušavajući vratiti svoju moć. Zli Bane, moći gladna Mystra, i Helm, čuvar nebesa, znaju da ključ leži u

Pločicama sudbine.

Elaine Cunningham VILINSJENA

Pjesme i mačevi • Knjiga I

Tiha smrt hara među Harfistima Faeruna. Jedan po jedan, članovi polutajnog društva koje se bavi dobrom u Kraljevstvima, padaju pod ubojičinom oštricom. Agent Harfista i lijepa

poluvilenjakinja moraju riješiti tu tajnu. Ako ne uspiju, sami će postati sljedeće žrtve.

1 gamet, eng. - granat, vrsta dragog kamena