Gradimo niodčega

Uvijek krećemo sa slabo osvijetljenih polazištaOd nepravilno napisanih riječi gradimo poglede na sutraKoje je tu već danasTeškim naporom dižemo kraljevstva u gradovimaGdje su ljudi spremni umrijeti za vlastitu ekvivalencijuGdje nas uče da zaboravimo na melodiju tišineGdje nas mole da otupimo međusobne pogledeI nikada ne pristanemo na dogovor skromnosti I aerobnost granica među ogoljenim bićima

Ostavljamo povremeno nevjerojatne svjetlosne potpiseIako nas odmalena hrane industrijskim metalimaI uspavljuju krvavim sjekirama i mrtvom rodbinomOstavljamo povremeno kamelije na velikim gradilištimaU nadi da će inžinjeri uočiti apsurd svojih projekata

Iz velikog ničega odlagališta za djecu izlazimoNeokaljani i nesigurni i gradimo iz toga ničegaKlimave živote ispunjene neočekivanim čudimaI beskrajno usporenim mećavama

Svakodnevno izdišemo na modernim zgarištimaMiješajući sudbine uz zaglušujuću lomljavuPrije odlaska nježno odlažemo svoje oči na zelenu mahovinuOznačivši još jedan hram u šumi vješala

Jebanje na kiši

Potreba za govorom kroz šutnju slama bićaU bučnim civilizacijama. njihove duše su prozirneKao bijele plahte i izdržljive nauštrb tankoćutnostiSateliti im čupaju oči i čeprkaju analne otvoreDopuštaju im tek da tiho gutaju suzeOni ponekad izvedu pse u park, šetajuPo mokroj travi osjećajući se kao jekaBez jasnog porijekla, osjećajući se kaoPromašena prirodna anomalijaStružemo odumrlu kožu sa nosevaZadubljeni u bunar osluškujemoPles ništavila, rad crijeva, tranzitne radnjeDruštva u betonu, ljudi sa ljuskamaImperij izrastao iz ejakulata boga koji se dosađujeSanjamo duboke šume u kojima nas može Samo sunce pronaćiHrabrost je nadohvat ruke, kao neprigušenKorak u more, bosa noga u hladnoj tekućiniJedan običan čin svlačenja kože u javnostiNeprigušeno koračanje, neprigušene riječiNeprigušena eksplozijaSlobode, slobode, slobode, Eksplozija kristalne vode, krv i dijamantiZabodeni u lice i oči Podsjeća na jebanje Na kiši

Znakovi borbe su svugdje

To nisu samo izlozi u kojima visoke čizme Iščekuju skoru fermentaciju u trbusima zemljeIli perspektivu dubokog oceana pokraj mrtvih morskih nemaniTo nisu samo novčanice koje se suše na pročeljima starih zgradaIli odnosi svjetla i tame koji imitiraju traljavu urbanu krletku i tjeraju vas da razmišljate očima duž bakrenih tračnica To nije samo redukcija riječi logos na logoi migracijski putevi pive i kobasica u sumrak,hostesa koja poziva na medicu ili prodavač ružakoji jedva okreće pedaleTo su u prvom redu ljudi u nestajanjuprozirni kao prazan prostor, mučni i dosadni kao kontinuirane reklame oni bezuspješno opisuju biće koje nikada nije niti moglo postojationi vam upadaju u riječ za koju vjeruju da je puno višenjihova, oni u svemu traže puknutu nit života koji su tkali u početkunemarno a kasnije panično nadoknađujući varanjemnjihovo svjetlo je blijedo i traje samo dok okreću pedaleznaju da nemaju šanse u ovako postavljenim stvarimada ne mogu nadmašiti provjerene modele uočljivosti rezati skalpelima tople klitorise i šmrkati suhe dječje kostiali oni pristaju na pravila igre jer život nije ni ljubav ni radost

Smijemo se

Smijemo se dok idemo s jednoga mjesta na drugo Držeći se za vrele rukeRijetki ljudi uz cestu se smiješe ili im se to samo čini usljed Nepreglednih hrpetina smijeha iz konzerveNabacanih u pozadinu umjesto planinaSmijemo se i glave nam se ljuljaju zbog suza u očimaI rečenica u kojima predviđamo sljedeći događajSvima uz cestu se čini da se i oni smiju iako su im jedini dokaziPar fotografija na kojima se smiješe kao krava na mesnom doručkuIli kao traljav most godina na armiranim stupovima Promašenih proslava, tik iznad površine mora Smijemo se zagrljeni i teturamoCestama sa jednog mjesta na potpuno drugoA redarstvenici kroz rešetke džipa vide da Nešto nije u redu s nama iako im ne pada Na pamet po kojem članku da nam oduzmu ljudskostPutem susrećemo ljude koji se niti ne smiješe a kamoli smijuOni su svoj smiješak kupili uz izgled skupe kurveIli uz društveni paket za usrane ziherašeSmijemo se i pričamo s duhovima zaklanih indijanacaDok se krećemo brže od vremenaPutem susrećemo ljude koji kao da očekuju kamereKoje će ih potvrditi i reflektore koji će ih žive rastalitiU bezobličnu masu, a mi se i dalje smijemo jer smoNapustili igralište dosade koje su za nas ogradiliI jer smo se dovoljno napušili života Da bi nas i dalje strašio

Pčela

Pčela je sletjela na prazan listI stavila svoj kist na neizrasli listSvu svoju ljubav dala je za utopiju praznineI razgovor je potekao poljima daljineVidjela je svoje tijelo u tišini riječi koja vodiKoja trepće kao riba u zraku ili vodiHranila se svakim cvijetom u samoći ritma krilaMrežu riječi koje cvatu plela kao modra vilaNiti teksta preplele su topla mjesta I dale svjetlost zemaljskome suncuVatra srca hladnom tijelu napravila kukuljicu

Krhke harmonije

Ako je tu kada ne želim ničemu pridavati nikakvu važnostI kada se odmaram od cjeloživotnog ležanja, ako je tuDok se potpuno isključujem iz svih tih složenih odnosa Nad kojima treba bdijeti kao nad prehlađenim crkvenim vrapcemTu je i složno lebdimo iznad mreže žalopojki i prigradskihTrijumfa, tu je bez da me pokušava ugurati natrag u kolonuSamo sjedimo kao veliki komadi kremena i istodobno kao tragoviKrajnje brzih misliAko je tu kada se hvatam za riječi kao za slamke i Pokušavam kroz njih disati jer jednostavno ne razumijem Koji se kurac zapravo događa tamo na horizontuKoji uvijek skupa promatramo i koji na trenutke tako Oživi da mi ne bude jasno zašto sam se toliko puta raspaoKao stari odrezakAko je stvarno tu na hladnom kamenu pored meneI ne napušta me i ne grize me kao blagoslovljeni komaracDok sve sporije pušim cigaretu i povremeno navraćamU njen osmjehAko mi dopusti da zadržim neprimjerene nijanse u svom pogleduI ako nečujno nastavi njihov niz u smjeru raznih životaU namaHoće li i onda ravnoteža biti tako rijetka i krhka pojavaIli ćemo je pokušavati živjeti na nekim novim mjestima

Budistička fontana

Gol se grijem na niskom zimskom suncuZa stolom razmišljam o pokretanju masovnih prosvjeda i o suicidu istina je uronjena u grč postojanjabijeg sa ovog mjesta je nemogućdugim trenucima premošćujemo život u skokovima i skačemo preko pivskih boca i loših obroka prema smrti

kada netko priča o smrti uzmite ga ozbiljnojer ako sada ne shvaćate, shvatit će te ubrzodok šutke hodate u sjeni kiklopabez nade da će se sve uskoro završitižarko sunce izjeda sasušeno lišćesunčam se s bolesnim golubom bez perjau ruci i ne napuštam ideju o svijetugdje su obroci veliki i puni svjetla, a mlada gipka vodase servira u prostranim čašama koje prinosimo ustimaširom otvorenima za govor istinegdje se živi kroz odustajanje od životagdje se leti na jednom zamahu krilabez krvavih posljedica

život se ukazuje u sve dosadnijim formamaindustrija naših pogleda je preduboko ukorijenjenabudističke fontane materije, velike planinei impresije koje cvatu kao eksplozije u pozadini fenomena kiše ili ljubavinjih više nemaoni su mrtvi

kada netko priča o smrti uzmite ga ozbiljnojer on tu smrt osjeća kao bol u ruci koja mu je odsječena, kao bol u tijelu koje mu je oduzetoipak on ne napušta ideju o svijetu blagihosjećaja koji u slapovima miluju našaizmrcvarena tijelau tom svijetu misao je nevina i prijateljskanikoga ne želi zarobiti, ulijeva se u naše očipostojano

kao toplo isijavanje peći na drva prilaze nam nova bićapričaju s nama ispreplićemo se s vječnošću

Spektralna analiza stvarnosti

Konkretizirati, provjeriti, objektivizirati, dokazati Moramo pokazati da postoje greške I otpatci na našimUlicama, I da ćemo biti avangarda čistoće naših shvaćanjaNaprednija I od vlasti javne čistoće koja nedovoljno vješto Uklanja greške u fašističkoj mreži svih mrežaMoramo biti još veći fašisti od svih vlada koje se može zamislitiMoramo razgranati birokraciju misli sve do najzabitijeg kapilaraU susjedovom šupku, moramo jer možemo, jer smo dobili sofisticirani pištolj u ruke Moramo živjeti kao carinici na čvoru gdje prolaze sve robeI meso, moramo biti taj grkljan kroz koji sve brže tečeSekret svih djelatnika svjetske čistoće I svo smeće koje smo dobili U zamjenu za svijetTo smeće moramo reciklirati jer je od njega puno lakše napravitiČovjeka nego od gline I vatreTo su mogli samo rijetki bogovi koje smo davno ubiliAli ubili smo I stvarnost jer je vidimo kao greškuUbili smo I sebe jer je čovjek neukrotiva funkcijaNaša nova funkcija je funkcija apsolutnog dobraČisti plus, sveden na točku koja se vidi samo iz lijesaNaš novi život je život svijetla koje nema niti jednu bojuJer boja bi značila političko opredjeljenjeNaš novi život je život poze koju natapamo konzervansimaNe bi li nas druge suhomesnate skulpture usporedile sa sobom

Mačka sporo pije blatnjavu vodu iz tragova kotačaIzgubljene ljude na ulicama snašao je kokošji sumrak

Jedan pingvin napušta koloniju i odlazi u planine

Vrisak

I kada posljednja stabljika metvice Bude tek lijek u suzamaKada bolest još jedino bude uPokretnim slikamaŠto slijedi?Što kada puknu sve brane lažiI prelije se rijeka tuge bez izvoraKada ljudi budu ležali puknutih glavaI trbuha u ljepljivoj močvari Nepopravljivih snova i lošeg mirisaŠto onda?Koliko dugo može trajati ova opsadaSvega što želi živjeti u tisuću Životinja Koliko se moguće udaljiti Od onoga što je točno pred nama

A milijarda najbudnijih jutara Toplo pozdravlja gradskog monstrumaMiluje mu cijevi među smiješnim crkvamaI zatrpava ceste na brzim konjima

I što kada od zadnjeg bumbaraNapravimo ogrlicu protiv demonaI kada novorođena djecaBudu hrpa plavog pepelaHoćemo li se hvaliti pred drugimaNjihovim indigo nijansamaI miješati ih s pljuvačkomU tintu za nova prepisivanja

Što će biti toliko važno daPrekopavamo smetlište vidljivo Sa mjesecaKoja riječ će biti dovoljnaDa udahnemo tračakČistog obzoraKakav vrisak će biti dovoljanDa dozovemo drugoga

Velikom pjesniku

Veliki pjesniče tijelo je mlado I leži na pločniku kao otok u jezeru obmaneVeliki pjesniče udovi su prepleteniA naokolo se širi miris poljskog cvijeća Veliki pjesniče vaš je pogled uprt prema goreVaše riječi imaju strukturu, zazivaju oblakeOdišu čistinomAli veliki pjesniče pogledajte dolje, Tijelo je smrskano i leži pod zvonikomBilo je mlado i krvavo i prije nego se razbilo o podBilo je smrskano dok se još histerično kretalo ulicamaTražeći zvuk svojih koraka, osluškujući igru svjetlostiIza širom otvorenih očiju Ali vi se ne saginjete veliki pjesniče, Vi gledate visoko goreŽelite biti čisti kao rijekaNe zanima vas podmukla tišina na festivalskim ulicamaI dogovoreno značenje života pred kojim titraju dječje očiI pune se sjemenjem suncokreta

Pjesniče pazite jebemu mater, zgazit ćete ga, još je toploJoš je živo, tek je živo, haljina leprša kao leptir na samrti

Veliki pjesniče poštedite me više svojih stihovaI samo slušajte vjetar u njenim stisnutim šakamaU bijelim stisnutim šakama

Pijem

Pijem zbog uništavanja organizmaI zbog procesa revitalizacije duha nakon što je skrhanPijem jer vrijeme nepodnošljivo stojiI jedini povjetarac osvježenja je svilenkasti osjećaj truljenjaI oživljavanja smežuranih stanica hladnom svjetlošćuDavno zapušteni oltar duha pretrpan starim religijskim relikvijama sitnim priglupim hijerarhijamasablasnim igrama moći stoji kao hrast čvrsto u svojoj čistoj egzistenciji bez vremena I baš zato pijemSva energija utrošena na strah i zavođenje nepomično lebdiKao plašt iz sablasnog teatra komedijePijem zbog tolike vitalnosti potrošene na sve rituale smrti I neodlučnosti, na sakupljanje sitnih stupidnih rekvizitaKoji su prerasli u neslućeni teretPijem zbog bipolarnosti koja inače ne bi postojalaVan suptilnih varijacija depresijePijem da bi svakodnevni prijezir dobio svoju radikalniju verzijuKao prividni antipodPijem zbog svih ugušenih spasonosnih misli i riječi Koje će se uvijek čuti kao plač nekrštene djece u limbu

Hrvatska

Ona je mjesto susreta Mjesto dugog razmišljanja koje oslobađa tradicijuI granice pretvara u navike ljubavi

U njenim dvorcima živi fotosinteza i crni goluboviA dosjei njenih stanovnika su putopisi hitrih nomadaStari i smeđi od zemljanih kiša

Njene granice se izvijaju dok slijedimoLjude čije geste zauzimaju prostor kao biljkeNjene granice nestaju dok nastavljamo rečenice Ostavljene u nepoznatim dolinama

A gradovi Prosuti kao logorske vatrePo mjestima velikih duhovaDišu s jutrima i dah prenose ustima Do zadnjeg pospanog čovjekaVoštanim stazama po dubokim šumamaTeku eliptični obrisi svjetlosti I kao gudalo meki razgovori

Prostor je živ i mijenja se Pod teretom prostrte tkanineDuhovi ostaju duboko Kao u jednom danu izrasle planine

A nemoć Ona je ovdje stvar izboraNegativ vlastitog svemiraNa tuđim rukama

Svijet voli pobjednike

dok je kod njih uvijek jasna granica neuspjehakod nas se ona crta kao brkovi mona lisidok su njihovi statusi određeni time koliko surecikliranih vrijednosti uzeli kao svojei koliko su puta šetali rivom glođući sladoledkod nas se osnivaju klubovi samoubojicačiji se članovi vrlo rijetko ubiju kod nas se noć provedena  s kurvom koja je prije 7 dana obrijalavaginu ili tužni haiku na pašteti smatra velikim uspjehom, a kod njih je to recimo neuspjeh  Vrlo je teško biti primjećen u njihovim krugovima,   oni svoje gubitnike stalno podsjećaju da su gubitnici, sa velikih plakata, putem časopisakoje čitaju u wc-u dok preslaguju jeftini toaletnipapir, sa ekrana koje gledaju dok im se pržipomfrit na špakeru a prsti im smrde na parizer,i ne dopuštaju da im uputimo niti jednu toplu riječ  oni svoje gubitnike gaze dok ne postanubeživotne krpe, a ne dopuštaju im nitida provire na ovu stranu gdje je patnjauzvišena, a pad na dno uvijek prekratak da bi bio ozbiljan

Grad je plakatiran poezijom

Od slucajnih dodira ljudima zastaje dahNa raskrizju gori plemenska buktinjaPosvuda nicu satori s prekrasnim predvorjimaStari ljudi plesu u centrima pozornostiJezik postaje pticji

Moralo se i to dogoditi

Ljubavnici vode jedni druge Dahom kao balone helijaOd tjelesnih mirisa rade mentalne parfemeKojima natapaju zemljuA noge su svima boseI gaze kroz blato kao privremena stabla

Moralo je negdje puknuti

Majke ostavljaju mokre tragove ociju na osuncanoj kozi prijateljaSuze nisu vise dramaticne postaju tek snazne rijekeKoje ciste licaI raznose svijetom paralelne svjetove kao klice koje moraju jednom izrasti Izrasti bez nas, bez da smo spremni na toliko stvarnosti koja je samo nasaNasi gradovi, nase stabljikeNase kapljice, nase klice

Zemlja obilja

Ovdje stabla rastu u mraku između stijenaljudi uzimaju malo i imaju puno

ovdje životinje dolaze blizu da bi se odmorilei udisale miris čaja od kamena

ovdje zvuk dolazi tih i dubok kao sani odlazi s vremenom koje je beskonačno

u zemlji obilja ljudi štede vodu odteških riječiotvaraju usta s valovimaplešu sa svim suncimai ruše proroke s malim p u džepu

u zemlji obilja ljudi su snažnije životinje od svjetionikaotoci koji čvrstim rukamadrže pijesak dna

u ovoj zemlji ljudi su od zemljezemlja je od riječiriječi su spremnena dodir bogomoljke

ovdje ratnici imaju rogove od rogačaodlaze u lov na razna brdana razne horizonteparaju kamenjem zrakznaju za najdublje jameobavljaju ritualeznaju ukrotiti nemir

jedu malo rade malo piju malogovore maloimaju puno

Smrznuti čovjek

 Vučem svoj rigidni kip kroz vrijeme pijeskaTražim sitne pukotine i ližem kondenziranu okrutnost

Pitaš se je li uživam? Moj metabolizam je spor

Spremam zimnicu za dane na samrtničkoj posteljiNiz grlo mi još klizi prvi kolostrum dok trepćem po treći

Put od rođenjaTvoja toplina tek je na putu do mog srcaA stići će tamo kada eksplodira sunce

Mekoću tvojih tkiva ne mogu dodirnuti na vrijemePoruku će zamrznuti zglobovi mojih prstiju

Tvoji živi osmjesi za mene su aktovi u maslinovom uljuProbavljam te vječno kao sirovi komad mamuta

Kroz bakrorez mozga omamljen očekujem prošlostTi si ljubav, al to ću osjetit poslije

Kada se rasprsne velika slagalica koju danonočno slažemTijelo nalik na citadelu mi više neće predstavljati problem

Uzet ću suhu travku i crtati portret tišine Po tvome licu,

Uvući ću te u svoj prostor na dnu oceanaGdje se šapat sporo probija kroz toplu melasu

 A onda ću ti razmaknut kosu i ugrist te za uho

Ljubav, a? 

Sve do kraja moga djetinjstva vjetar je proizvodio sablastanZvižduk u mojim šupljim očnim dupljama

I šamarao mi solju šupljikave obraze Svrake su gradile gnjezda u zjapećim međurebrenim procjepima

I hranile se preostalim živim mesomSunce je pržilo moje plastelinske organe iznutra

 Dok je moje vlasište smrdilo na zgarišteDrugi su se sjajili kao začešljani oratori

I veseli diktatoriUdarali me vilicama u grkljan

I ostavljali testosteronske pozivnice

Vrela protoplazma negacije mi jePoput antimaterije

Plela nerazmrsive trajektorijePo golcatome tijelu i unutar lubanje

 Bio sam sin iščekivanja smrti

I nasljednik mučnine alkemičara

 Pljuvačka koja se cijedi niz žicu

Jedva održava integritet.

 Kada sam tebe upoznao

Negdje na kraju djetinjstvaNašao sam se ispod proplanka moći

Licem u lice sa suitom u D-molu

 Noćni leptir mi je sletio na ruku

I odsvirao deset najnižih tonova klavira

Istodobno

 Basovi su zagušili moje oči

I zapetljali uzdignute dlake na podlakticamaMješajući tužnu leguru moga srca

Kao lišće

Volim te

Noći bez osjećaja

 Dok se jebemo negativnim pokretima zdjelicaU noći bez osjećaja

Po uhu mi rasipa tišinu plišana životinjaŠapće mi o budućnosti

O dugoj šetnji rubom vremenaPrešutno pričamo o danima izvan tijela

Dugim ležanjima na duguljastim trenutcima

Dok sunce  bude duboko ispod planetaS neba će kapati destilirani pesimizam

Penis će mi stiskati etika samilosti

  ležat ćemo sklupčani u toploj kutiji svemirakao duhovi nježnih asketa

sunce će se vraćati sve rijeđe i rijeđe

 i kada zvukovi kozmičke oboe izbrišuposljednje naslage stiliziranih krokija

sa posuđenih tijelaupoznat ćemo se naposlijetku

i dati si nova imena

Pozivnica

 Uzmi moj dlan od finog kvarcaVodim te u kraljevstvo samoće

Obuci nešto toplo od nercaDa ne umreš od hladnoće

 Kraljevstvo je duboko ispod zemljeIspod tisućitog sloja iluzije ljepote

Kada te obaspe istinosno injeNe boj se sivila i strahote

 Sjeti se, odavno smo mrtvi Najgore je daleko iza nasSamo osluškuj kako zidovi

Reflektiraju naše korake i glas

 Drži čvrsto moj pješčani dlanDok te vodim kroz poroznu tminu

Za povratak je već kasnoIstražimo pustu građevinu

 Istina je ovdje toliko blizu Da je možeš opipati

Vječnost je pred našim nogamaNemoj zaspati

 Predmeti kao duhovi blještavi i odvratni Smrznuti dok se svijet stvarao

Dok smo živjeli životom samoubojiceTok vremena je ovdje stajao

 Čak kada istražimo i zadnji kutakSamotne palače bez ijednog čuda

Život će nas i dalje trgatiAli sasvim nježno, kao bijesni buda

rupe u mreži jeste liupitao je carinikna staten islanduprolazu kroz ušicu igle u rajza emigrantejeste li člankomunističke partijeili neke od njenih organizacija? ni govora!rekao je bakunjini glasno se nasmijao PETER-PAUL ZAHL, 1983