Kadikad, u kasni sat,

Tajanstven dar mi bude dat,

I slušam šumne razgovore

Sa vjetrom što ih vodi more.

Na vrućem čelu u taj mah

Osjetim cijelog svijeta dah.

Trepere zvijezde u visini,

I njihov sjas me sretnim čini.

Prolazi noć. Ja lutam sam.

O, kom da ovaj zanos dam?

Ja živim njime, u njem bdim.

Da plačem? Pišem? Što ću s njim?

Skupina poluglasnih

ljudi

Kraj odra stoji. Titra

plam

Visoko rabuktalih

svijeća,

Al u tom skupu on

je sam.

Na prozorima sunce sja.

Treperi. Ali nema moći

Da baci ma i jedan trak

U tamu beskrajne mu noći.

Govor i jecanje i plač

Tišina su njegovom uhu

Životu uzet, on tek šuti,

Tajanstven u svom crnom

ruhu.

Oko njega mirišu ruže.

On leži smiren, kao svet.

Ne osjeća ih. Njihov miris

Ne dopire u njegov svijet.

Teče i teče, teče jedan

slap;

Što u njem žnači moja

mala kap?

Gle, jedna duga u vodi

se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi

mogo sjati,

I moja kaplja pomaže

ga tkati.