Korisnik

defi

B I B L I O T E K A F I B U L A

NASLOV IZVORNIKA

Fernando Pessoa, Obra poetica Rio de Janeiro, GB, Compahnia Jose Aguilar, 1972.

GLAVNI UREDNIK

VELIMIR VISKOVIĆ

UREDNICA

N A D A GAŠIĆ

OVITAK

SVJETLAN JUNAKOVIĆ

Fernando Pessoa

IZABRANE PJESME

PRIREDIO I PREVEO:

MIRKO TOMASOVIĆ

konzor zagreb

PESSOINA POSEBNOST

Uvodna napomena

Danas se već općenito potvrđuje po bitnim sastavnicama recepcije (ritmu izdanja tekstova, prijevodima, kritičkim provjerama, interpretacijama, studijama, monografijama, inter-tekstualnim pojavama, čitateljskim odjecima) da je Fernando Pessoa ne samo ključna osobnost moderne portugalske književnosti nego i svjetski pjesnik, jedan od ponajvećih u prvoj polovici našeg stoljeća. Nakon postupna objavljivanja njegove literarne ostavine, što je počelo već g. 1944., da bi trajalo još uvijek, uvjerenje o Pessoinoj iznimnosti pomicalo

I se od njegovih mladih štovatelja oko međuratnoga časopisa Presenca (Coimbra) preko Francuske do posvudašnjega uvažavanja i prodora u europske i izvaneuropske sredine. Us-hitne prizvuke otkrića »duhovne pustolovine što je u biti poezija Fernanda Pessoe«, kako je g. 1927. zapisao Jorge de Sena, također veliki portugalski pjesnik, te kadšto bizarnog zanimanja za njegovu višeosobnost i mnogostrukost, slijedile su kritičke prosudbe, znanstvene obradbe i takvih auktori-teta poput Romana Jakobsona, Octavija Paza, pa je lisabon-ski inokorespondent uskoro postao priznati klasik one struje europskoga pjesništva koja se označuje postsimbolizmom i varijacijama poput neoklasicizma, futurizma, pasatizma, čak i nadrealizma. I to sve iz jednoga auktorskog pera, točnije rečeno, pisaćeg stroja, jer je pjesnik bio vrlo osjetljiv na činjenicu što je prvi u Portugalu prihvatio novo tehničko otkriće, zamijenio rukopis strojopisom. Može se pače govoriti o studijskoj grani, pessoalogiji. Treći međunarodni kongres

5

pessoističkih studija, održan u Lisabonu početkom prosinca 1985., okupio je 68 stručnjaka iz europskih zemalja i iz obiju Amerika. U Portugalu je ustanovljena institucija i periodik za sustavnu brigu oko Pessoinih tekstova i studija. Prije šezdesetak godina »senhor Fernando« umro je u lisabonskoj bolnici od hepatitisa, pošto su ga prijatelji našli u skromnu stanu već u agoniji, slabo književno poznat i još slabije cijenjen. Fenomen Pessoa se od šezdesetih godina ovog stoljeća toliko internacionalizirao da ne samo u prevođenju nego i u istraživanju tog fenomena sudjeluju luzitanisti i kritici općenito iz Francuske, Italije, Španjolske, Austrije, Engleske, SAD-a. Predmetom je i opservacija i tumačenja s izvanknji-ževnih stajališta također, filozofijskih poglavito, a tomu daju prinos i hrvatski znanstvenici, primjerice, Ljerka Schiffler (»Veritas metaphorica« Pessoinih unutarnjih Indija, Filozofska istraživanja, br. 41, Zagreb, 1991.). Pessoa je u ovom času u modi, »en vogue«, kako bi rekli Francuzi jednako u sredozemnim prostorima i u sjevernjačkim, budući da je bio u dosluhu s iberijskom tradicijom, francuskim sim-bolistima, talijanskim futuristima, ali i engleskim metafizi-čarima i romanticima, njemačkim romanticima i skandinavskim modernistima. Poput Leopardija djetetom se oduševljavao helenskim filozofima i liricima. Neobičnost se sastoji i u činjenici što je taj književnik iz nedaleka vremena poput nekog davnog klasika pohranio golem broj rukopisa u glasovitom »sanduku« i drugdje, tako da otkrića nepoznatih i zaboravljenih tekstova bacaju novo ili drugačije svjetlo na njegov opus. Recentne bibliografije bilježe desetke knjiga i monografija o Pessoi godišnje, još više knjiga prijevoda na razne jezike, pa i one s malo govornika (ladino). Pedeseta obljetnica smrti (1935.-1985.) i stota rođenja (1888.-1988.) dale su dodatan zamah recepciji Pessoe. Prva obljetnica je, znakovito, u Francuskoj 1985. obilježena izložbom u pariškom Centre Pompidou, gdje se moglo vidjeti devet novih francuskih knjiga (monografija, prijevoda) u počast Portugalcu, kojeg je ta zemlja prva predstavila Europi. U Italiji je

stoljetnica rođenja 1988. popraćena s toliko novih edicija da se nazire gotovo kult Pessoe, kojemu najjači naglasak udara Antonio Tabucchi, neumorni prevoditelj, promicatelj i tumač Pessoine literature. Tabucchi je štoviše auktor monodrame, gdje je Portugalca doveo u dodir s talijanskim mu srodnikom Pirandellom, koja je izvedena i na festivalu u Avignonu (1988.). Velikoj talijanskoj medijskoj pozornosti pripomogli su Alberto Moravia (Pessoinoj drami Mornar namijenio jedno poglavlje Europskog dnevnika) i Umberto Eco (esejem o polemici oko auktorstva romana Eliezer). Spomenuti je roman, naime, bio pripisan Pessoi, tako objavljen i preveden na talijanski, a pisac mu je Eliezer Kamenesky, što nije bio heteronim, omiljen postupak Pessoine igre skrivača u raspodjeli opusa, već njegov prijatelj iz dvadesetih godina. Riječ je, dakle, bila o apokrifu, ne iz srednjeg vijeka već iz dvadesetog stoljeća, pa je izbila »afera«. Na španjolskom je od 1980. do 1990. tiskano barem osam knjiga Pessoine poezije i proze.

Kad je Edourdo Lourenco prije četvrt stoljeća, obavivši temeljitu strukturalističku raščlambu Pessoinih stihova, izjavio da je riječ o »genijalnoj naravi«, nije se to više činilo predimenzioniranje i senzacioniranje (bilo je i toga) jedne pomalo neobične auktorske pojave. Na stanovit je način ov-jerodostojio retoričku pripomenu francuskog prevoditelja A. Guiberta, koji je predstavljajući Portugalca u Seghersovoj ediciji Poetes d'ajourd'hui, napisao da će doći dan kad će se učiti portugalski jezik da bi se mogao čitati Pessoa (ispunilo se to i u mojem slučaju), kako se negda učilo talijanski Dantea radi. Tezu o Pessoinu »gigantizmu« prihvatio je kao polazište svoje studije i navedeni talijanski luzitanist i pessoist Tabucchi. Kako se bližimo kraju stoljeća, Fernando Pessoa u europskoj književnoj svijesti sve više zauzimlje mjesto velikog pisca izvanredne pjesničke sudbine, moći i odjeka, s ponovnim značajnim iberijskim udjelom u gibanjima ovosto-ljetne literature. U takvom prepoznavanju Pessoe sudjelovala je i hrvatska sredina, razmjerno rano, od pedesetih go-

7

dina. N o , u posljednje doba kao da je nastupila stanka, jer čitavo jedno desetljeće nije na hrvatskom jeziku tiskana knjiga Pessoinih tekstova, točnije od 1986., kad je sarajevski nakladnik »Veselin Masleša«, zaslugom urednika Mile Pe-šorde, objavio reprezentativan izbor: Fernando Pessoa, Poezija. Istina, Nikica Talan u splitskim Mogućnostima (br. 5-6-7, 1991.) predstavio je dobro, stručno, raznoliko i obilno (str. 495-657) Pessoine književne likove vlastitim prepjevima i popratnim tekstovima, ali je, nažalost, taj njegov napor prošao nezapaženo i prepušten dobroj volji čitatelja časopisa. Kolega Talan je za tu zgodu preveo i Pessoinu Svadbenu pjesan, izvorno na engleskom, koju sam pridodao ovom izboru, uglavnom istom u usporedbi s onim iz 1986. Preinačio sam nešto više predgovor, proširio bibliografiju, nadopunio kronologiju recepcijom u Hrvata, te dodao jedan znameniti Pessoin estetički traktat. Izbor je pokušaj da se hrvatskim čitateljima pruži što potpuniji uviđaj iz bogatoga i produktivnoga Pessoina pjesništva, poštujući njegove složenosti. Nastoji obuhvatiti pet njegovih otjelovljenja: uz već znane i u nas prevođene heteronime (Alberto Caeiro, Alvaro de Campos, Ricardo Reis) i ortonim (Fernando Pessoa), prvi put predstavlja i heteronima Coelha Pacheca. Prepjevanjem i tumačenjima Pessoe bavim se povremenice od 1969. Te sam proizvode u ovoj ediciji združio, revidirao, pridodavši im i nove priloge. U traduktološkom smislu nastojao sam Portugalcu »pronaći mjesto«, dodirnice u hrvatskoj pjesničkoj tradiciji i leksičkim natuknicama s našim neoklasicisti-ma, modernistima, pasatistima, simbolistima, kako se to na-davalo iz pjesničke podloge pojedinih heteronima. Koliko sam u tome uspio, neka ocijene tumači i znalci Pessoine poezije. Njezinih čitatelja u Hrvatskoj imade dosta, uvjerio sam se to po iskanju Pessoinih knjiga i recepciji u naših viđenih pjesnika. To je bilo i razlogom što sam g. uredniku Konzora, Velimiru Viskoviću predložio da u svoj program uvrsti i Pessou, te sam mu zahvalan što je moju preporuku prihvatio.

Kako su geneza i okolnosti Pessoina literarnog puta i potvrđivanja dosta zapletene, uvrstio sam u knjigu, radi lakšeg snalaženja, neophodnu dokumentarnu i instruktivnu građu.

Heteronimi

Sva tumačenja Pessoe polaze, koncentriraju se i završuju apostrofiranjem njegovih, tradicionalno kazano, pseudonima, koje on ne želeći da se tako pojme, jer to i nisu, označuje kao heteronime u naglašenoj distinkciji prema ortoni-mu. Heteronimi bi bili Alberto Caeiro, Ricardo Reis, Alvaro de Campos, Coelho Pacheco, a ortonim jest Fernando Pes-soa. Tako su napisane i potpisane ove pjesme, i Pessoa ih tako raspodjeljuje, interpretira i vrednuje. Kakav god izvanjski predznak ili smisao dali toj činjenici, neosporno je da je ona imanentna auktorovoj kreaciji i da je središnja, odlučna u kritičkom pristupu. Držim da ona proistječe od golema introspektivna napora. Ne vjerujući u jedinstvo ljudske naravi, ili ga uzalud tražeći u sebi, možda ga demistificirajući, a želeći do kraja rasvijetliti svoju intuiciju i unutarnju tenziju, Pessoa hipostazira simultanu različitost svojih pobuda, poriva, opredjeljenja, čuvstava i nadahnuća:

Ćutjeti sve na sve načine, živjeti sve sa svih strana, biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme, ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka u samo jednom trenutku rasplinutu, rasipnu, potpunu i

daleku...

Umnožih se da bih se ćutio, da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve, prelio sam se, samo učinio da iscurim, razodjenuo, odao,

9

kaže u Protoku sati. Beskompromisan u ispovijedanju (»apsolutna iskrenost«) i objašnjavanju raznorodnih, rastrganih i podvojenih stanja svoje psihe i podsvijesti, ostvario je gotovo neprispodobiv auktorski put. Jednostavno kazano: tek manji dio svojih pjesama »priznaje« svojim, mnogo veći tretira djelom drugih ličnosti, kreativno neovisnih o njegovoj volji: »Stvorio sam u sebi raznolike osobnosti, međusobno odvojene, osobnosti kojima sam pripisao različite stihove, koji s obzirom na moja čuvstva, ne tvore ono što bih ja pisao.« Pojava se, velim, može objašnjavati prizvukom psihopatologije i t rauma (Edipov kompleks, gubitak oca, uskraćena nježnost, potisnut homoerotizam, itd.), mentalnim krizama, okultističkim nagnućima, alkoholnim rastrojstvom živaca, ali je nastanak heteronima krucijalan sindrom njegove pjesničke vitalnosti. Zapanjuje pak temeljno individualno jedinstvo polivalentna opusa, ravnomjeran potencijal i umjetničko ravnovjesje u višeosobnom raslojavanju. S druge strane pak iznenađuje poetička, versifikatorska i strukturalna raznovrsnost. Kad je do toga unutarnjeg razgraničenja došlo 8. ožujka 1914., u eksploziji se oslobodila golema energija. Pristavši na suživot drugih bića u sebi, Pessoa je doslovno od navedenog datuma »višeosobni«, »mnogostruki« pjesnik s ubrzanom i grozničavom proizvodnjom stihova, koja će narasti do golemih razmjera. Libido scribendi, usustavljena estetičkim traženjima, držala ga je u zanosu do kraja života, ne dopustivši mu ni da pjesme koje su navirale iz četiriju glavnih smjerova sredi i pripravi za objavljivanje. Silovita projekcija prema totalitetu kroz poeziju, karizmatična žudnja da dostigne tudo (»sve«) naprosto ga opsjedala u stanovitomu samoponištenju kao mogućnosti posvemašnjeg sa-moizražavanja.

10

»Triumfalni dan života«

Hitni zaokret u svojoj duhovnoj egzistenciji Pessoa je opisao u uzbudljivu pismu Adalofu Casais Monteiro (14. siječnja 1935.): »Godinu dana poslije ili dvije (nakon meni nepoznata rođenja Ricarda Reisa godine 1912.) smišljao sam kako da se dobro našalim sa Sa-Carneirom — da izmislim kakva bukoličkog pjesnika, veoma složene vrste, i da mu ga predstavim, ne sjećam se više kako, u stanovitom stvarnu obliku. Provedoh nekoliko dana izgrađujući tog pjesnika, ali u tomu nisam uspio. Jednoga dana kada sam napokon od toga odustao — bijaše 8. ožujka 1914. — približio sam se visokom ormaru i, uzevši list papira, počeh na njegovoj ladici pisati stojećke kao što činim uvijek kad mogu. I napisah bez prekida više od trideset pjesama u svojevrsnoj ekstazi, kojoj ne mogu odrediti narav. Bio je to triumfalan dan mojega života, a nikad poslije nisam doživio sličan. Pošao sam od naslova Čuvar stada. A zatim se u meni pojavio netko kome odmah dadoh ime Alberto Caeiro. Oprostite besmislenost rečenice: u meni se pojavio moj učitelj. Takav je bio neposredan osjećaj koji sam imao. Tako da, netom je ovih trideset i nekoliko pjesama bilo napisano, zgrabih smjesta drugi papir i napisah, isto tako bez prekida, šest pjesama što tvore Kosu kišu Fernanda Pessoe. Smjesta i u cjelini (...). Bijaše to povratak Fernanda Pessoe — Alberta Caeira samom Fer-nandu Pessoi. Ili bolje, bila je to reakcija Fernanda Pessoe protiv njegova nepostojanja u obliku Alberta Caeira.

Pošto se Alberto Caeiro pojavio — instinktivno i podsvjesno — tražio sam mu učenike. Istrgoh iz njegova lažna poganizma Ricarda Reisa, nađoh mu i dadoh ime, jer sam ga već takvoga tada vidio. I najednom, u protivnu skretanju od onoga što pripada Ricardu Reisu, novi individuum iskr-snu silovito u meni. Jednim samim potezom, na stroju za pisanje, bez prekida i ispravaka iskrsnu Triumfalna pjesan Alvara de Campos — pjesan s tim imenom i čovjekom tog imena.

11

Stvorio sam onda jednu nepostojeću družbu. Postavio sam sve to u oblike realnog. Stupnjevao utjecaje, upoznavao prijateljstva, čuo u sebi raspre, divergentna stajališta, i pri svemu tomu čini mi se da sam ja, tvorac svega, manje od svih nazočan. Kao da je sve bilo neovisno o meni. I kao da se to još zbiva. Ako jednoga dana mognem objaviti estetičku raspravu između Ricarda Reisa i Alvara de Campos, vidjet ćete kako su oni različiti, i kako sam ja slab u toj Materiji.«

Dvadeset je godina tako proživljavao jednu duševno-poetsku dramu sudjelujući u njoj čitavom svojom egzistencijom i egzistencijom njezinih protagonista: »Napisao sam s najvećim gnušanjem osmu pjesmu Čuvara stada, s djetinjim huliteljstvom i posvemašnjim antispiritualizmom. U mojemu vlastitom, i po svoj prilici stvarnom, postojanju, po kojem živim društveno i objektivno, nigda nisam pribjegao svetogrđu i nisam antispiritualist. Alberto je Caeiro, ipak, onakav kakva ga pojmih; tako on mora pisati, htio ja ili ne. Odreći mi pravo da se njim tako koristim bila bi ista stvar kao da odričemo pravo Shakespeareu da dade izražaj duši Lady Macbeth, pod izlikom da on, pjesnik, nije bio ni žena ni, koliko se znade, histeričan epileptik.«

Prebivajući tako u predjelima svoje poticajne iluzije ili fikcije, on je nevjerojatnom efikasnošću izgrađivao ne samo pjesnički i duhovni profil svojih dvojnika nego i njihovo fizičko postojanje, te svoj estetički i emocionalni odnos prema njima. Međutim, izmislio je biografije za djela, a ne djela za biografije.

»Vidim ispred sebe, u bezbojnu prostoru stvarnijem od sna, lica, kretnje Caeira, Ricarda Reisa i Alvara de Campos. Izgradio sam i njihovu dob i njihov život.« Pokušavajući iz druge perspektive motriti svoje stanje, ali ga sveudilj uzim-ljući za danost, Pessoa se trsi samoanalitički objasniti: »Ne znam jesam li jednostavno histerik ili sam, točnije, histerički neurastenik (...) Bilo što bilo, duševno podrijetlo mojih he-teronima nahodi se u organičkoj mi i neprekidnoj sklonosti prema depersonaliziranju i pretvaranju.« (»Depersonalizira-

12

nje« bismo mogli, igrom slučaja ili kobi, nazvati i depessso-iziranje, budući da pessoa na portugalskom jeziku znači »osoba«.) Fiktivna se poetska transpozicija, u suglasju s po-luotočnom atavističkom dispozicijom, ne ograničuje na visao (»snoviđenje«), nego na njezin protok u zbiljsko. Pessoa se u čudnomu svojem protoku i identificira sa svojim likovima i diferencira od njih, a to pak više nije iberska označenost, nego je imanentno procesu kroz koji prolaze mnogi pisci. Samo mu se Pessoa predao bez ostatka i žrtvovavši sve, pa i svoje postojanje, služeći dosljedno načelu da je u životu poezija primarna, a sve ostalo sekundarno. Razdioba ličnosti, osjećanje dvojnika {alter ego), dvojbenost u pojedi-načnost egzistencije Pessoa je, uostalom, dijelio sa suvremenicima, poput Unamuna, Pirandella. Može se u biografiji i psihičko-umnom ustroju tražiti uzročište njegovih heteroni-ma, može se naći i valjanih ovjera, ali ih nikako podvesti pod mistifikaciju, mitomanstvo. Literarna je objektivna verifikacija utvrdila da su heteronimi specifični, autonomni pjesnici, poetički zasebni i da nisu faze na poetskoj putanji. Fernando Pessoa, Alberto Caeiro, Alvaro de Campos i Ricardo Reis javljaju se usporedno tijekom raznih razdoblja i ne ovise o tekućim književnim gibanjima. Pessoine hetero-nime bolje je tumačiti u kontekstu upravljenosti dvadeseto-stoljetne umjetnosti i kulture prema inovatorskom razastira-nju na relacijama ja-svijest-podsvijest, što je on preobratio u osebujan pjesnički čin. Po tomu se Pessoa dotiče sa čuveni-jim srodnicima iz velikih književnosti (Th. S. Eliot, Joyce, Pirandello, Kafka, itd.) u širokoj perspektivi njihovih strujanja (postsimbolizam, nadrealizam, psihoanaliza, egzistencijalizam, književnost apsurda). »Samo u toj perspektivi«, kako veli Tabucchi, »možemo shvatiti u cijeloj njegovoj vrijednosti jedno djelo koje je, možda više od bilo kojeg drugog, zrcalo čovjeka dvadesetog stoljeća.« Pojačana protuslovlja, protučuvstva, koja razabiremo u ovom Portugalcu, nisu li svojstvena tzv. protejskom vremenu i njegovim duhovnim korifejima? Tek ih je on manje zatomnjivao, radi apsolutne

13

iskrenosti kao uvjeta pjesničkog poslanja u koje je vjerovao, a nikako prilagodavao prema nekomu antiautentičnom kompromisu i probitku. Predočeni heteronimi i niz drugih realizatori su široke ljestvice poetičkih, estetičkih, emotivnih divergencija, odbojnosti, katarza, lucidnih pjesničkih trenutaka (gogoljevske ekstaze, nadrealističke automatizacije), intelektualne i ćutilne znatiželje te potrebe da se izluče svi unutarnji tabui i traume. Ortonim i heteronim, pjesnik i prozaik, dramatik anticipator antiteatra i komediograf, pisac »krimića«, policijskih romana i filozofskih traktata, estetik i inokorespondent trgovačkih tvrtaka, književni kritik i stručni suradnik komercijalnih revija, polemičar i epistolograf, mo-dernist-reformator lirike i bard bolećiva nacionalnog »seba-stijanizma«, angloman non plus ultra i luzoman, kozmopolit i nacionalist, mistik i protuklerikalac, osamljenik i kolporter javnih manifesta, nakladnik koji nije objavio ni jednu svoju knjigu, alkemist, astrolog, teozof, mason, izumitelj novih pjesnika i vlastiti destruktor, to je već konvencionalan katalog odrednica ili Pessoinih sinteza i antinomija.

A unatoč tom golemu pogonu i neprestanoj pjesničkoj ekscitaciji Fernando je u kontaktima s okolinom bio decen-tan (uvijek u crnom odijelu engleskog kroja), uljudan, familijaran (pažljiv spram svih obiteljskih svečanosti), korektan prema kolegama, zahvalan i za kritičke objekcije, nenametljiv, nježan i suptilan kao udvarač, »senhor« (»gospodin«) za konobare i prodavače, savjestan i ažuran poslovni suradnik. Vladao je, jednom riječju, svim tim izvanjskim i unutrašnjim pogonom superiornom darovitošću, i ona ga je čuvala od devijacija što bi ga kao čovjeka, stvaratelja ili građanina onemogućile.

14

»Autobiografska bilješka«

Iste godine koje je umro, Pessoa je prijateljima podijelio svoju skiciranu autobiografiju, koja je poslije djelomično priopćena. Donosim je u bitnim navodima:

»Podrijetlo: glavna linija preda — mješavina plemića i Židova.

Zanimanje: Najprimjerenija bi oznaka bila 'prevoditelj', najtočnija ' inokorespondent u trgovačkim kućama'. Biti pjesnik i pisac, ne tvori zanimanje nego poziv.

Društvene funkcije koje je obavljao: Podrazumijeva li se pod tim kakva javna dužnost ili istaknut položaj, onda nikakav.

Politička ideologija: Drži da bi monarhijski sustav bio najprimjereniji za naciju, koja je organski carska kao što je Portugal. Drži istodobno da je Monarhija potpuno neostvariva u Portugalu. Stoga bi, kad bi bio plebiscit o režimu, makar s bolju, glasao za Republiku. Konzervativac engleskog stila, tj. liberalan unutar konzervatizma i posvemašnje anti-reakcionaran.

Vjerska pozicija: Gnostički kršćanin, stoga potpuno protivan svim organiziranim Crkvama, navlastito Rimskoj crkvi. Odan, zbog motiva naprijed naznačenih, Tajnoj Tradiciji Kršćanstva, koja ima prisnih dodira s Tajnom Tradicijom u Izraelu (Sveta Kabbalah) i s tajnom biti Masonerije.

Rodoljubna pozicija: Pristaša mističnog nacionalizma, koji će ukinuti svaku katoličko-rimsku infiltraciju, tako da se stvori, ako je moguće, nov sebastionizam, koji će je duhovno zamijeniti, ako je u portugalskom katoličanstvu bilo ponekad duhovnosti. Nacionalist vođen ovim geslom: 'Sve za Čovječanstvo; ništa protiv Nacije.'

Sažetak tih posljednjih razmišljanja:

15

Imati vazda na pameti žrtvu Jacquesa, Velikog Meštra Templara, i boriti se svagda i svuda, protiv njegovih triju zlikovaca: Neznanja, Fanatizma i Tiranije.

U Lisabonu, 30. ožujka 1935.«

Pessoin Parnas

U spomenutom pismu A. C. Monteiru, Pessoa je dao hete-robiografski portret Caeira, Reisa i De Camposa:

»Ricardo Reis je rođen god. 1887. (...) u Portu, liječnik je i sada se nalazi u Braziliji. Alberto Caeiro je rođen 1889., umro 1915.; rođen je u Lisabonu, ali je gotovo cio vijek proživio na selu. Nemaše zanimanja, ni gotovo nikakove naobrazbe. Alvaro de Campos je rođen u Taviri 15. listopada 1890. (...) On je, kako znate, brodarski inženjer (u Glasgo-wu), ali je sada u Lisabonu bez zaposlenja. Caeiro je bio srednjeg stasa; makar je uistinu bio krhak (umro od sušice), nije se toliko činio koliko je bio. Ricardo Reis je malo, ali sasvim malo, niži, jači, mršaviji. Alvaro de Campos je visok (1,75 m, dva centimetra više ili manje), mršav i pomalo sklon pognutosti. Svi su glatka lica: Caeiro bezbojno plav, oči modre; Reis neodređene blijede, smeđe boje; Campos između bijele i smeđe, naginje tipu portugalskog Zidova, kose, pak, glatke s normalnim razdjeljkom, s monoklom. Caeiro nije, kako rekoh, imao gotovo nikakovo školovanje: samo pučku školu; umrli su mu zarana otac i majka, i čučao je u kući živeći od male retne. Živio je sa starom tetkom, pratetkom. Ricardo je Reis, odgojen u isusovačkom kolegiju, kako rekoh, liječnik; živi u Braziliji, jer se tamo spontano, kao monarhist, iselio. Latinist je po obuci, koju je dobio od drugih, i polugrecist po samoobuci. Alvaro de Campos je imao opće gimnazijalno školovanje; zatim je bio poslan u Škotsku da studira mehaniku, najprije strojarsku, zatim bro-dograditeljsku (...).

16

Stavio sam u Caeira svu svoju moć dramatične depersonalizacije, u Ricarda Reisa mentalnu disciplinu, zaodjeve-nu u glazbu što je njemu svojstvena, u Alvara de Campos svu osjećajnost koju ne pridajem ni sebi ni životu (...) Kako ja to pišem u ime njih? Caeiro se javlja čistim i neočekivanim nadahnućem a da ne znam, čak i ne predmnijevam da ću pisati. Ricardo Reis nakon apstraktna razmišljanja što se naglo konkretizira u odi. Campos kada naglo oćutim potrebu da pišem ne znam ni sam zašto (...) Caeiro je pisao loše portugalski, Campos dobro s omaškama poput eu proprio umjesto eu mesmo (»ja isti« umjesto »ja sam«, opaska M. 'l'.), etc. Reis piše bolje od mene, ali sa čistunstvom što ga ja držim pretjeranim. Teško mi je pisati prozu Reisa — još neobjavljenu — i Camposa. Simulacija je lakša, jer je spontanija, u stihu.« U članku Orfej i senzacionizam, napisanu na engleskom 1916., Pessoa (zapravo Campos) se još jednom autodefinirao kao pjesnik ortonim i heteronim: »Fernando jc Pessoa najčišće intelektualan: jakost mu više počiva u intelektualnoj raščlambi osjeta i emocija, koju on vodi do tolika savršenstva da nam to presijeca dah. Jedan je čitatelj nekoć rekao u svezi s njegovom statičkom dramom Mornar. 'On čini izvanjski svijet potpuno irealnim', i zaista je tako. Od toga nema ništa starijeg u literaturi. Sva je Maeterlin-ckova maglovitost i tankoćutnost, u usporedbi s time, gruba i tjelesna (...)

Alvaro de Campos definirao se na izvrstan način kao Walt Whitman s grčkim pjesnikom u sebi. Posjeduje svu ću-tilnu snagu koju je Whitman imao. U njega postoji sav napon intelektualnoga, emocionalnog i fizičkog oćuta, koji je karakterizirao Whitmana, ali se u njemu također očituje i crta točno oprečna: moć za gradbu i sređeno razvijanje pjesme, koju nijedan pjesnik nakon Miltona nikada nije dostignuo. Triumfalna pjesan Alvara de Campos sa značajkama na Whitmanov način zbog odsutnosti sroka, kitice (i pravilnosti) posjeduje gradbu i sređeno razvijanje, koje čini ne-vještim savršenstvo što ga je, primjerice Lycidas (Miltonovo

17

djelo, opaska M. T.) tražio na t o m području. Pomorska pjesan, koja ispunja više od 22 stranice Orfeja, autentično je čudo ustrojstva. Nijedna njemačka regimenta nije nikad upoznala unutarnju stegu ravnu tom sastavu, koji se po tipografskom aspektu može držati uzorkom futurističkog nehaja.«

U Bilješkama u spomen mojem učitelju Caeiru Alvara de Campos također je dokumentirana koncepcija Caeira kao učitelja ostalih dvaju heteronima, opisane su okolnosti njihova poznanstva. Upoznavši ga slučajno u Ribateju, Campos je za cio život ponio u sebi njegovu sliku (lice, osmijeh, kosu), njegov nauk, izravno poimanje stvari (»Svaku stvar koju vidimo trebamo svaki put vidjeti po prvi put, jer je stvarno vidimo prvi put.«), poistovjećenje s poganstvom, koje se ne može objasniti, jer je konstitucionalno, mudrost mu i neranjivost životom. U jednoj pjesmi Alvaro de Campos ga prizivlje:

Učitelju, moj dragi učitelju srce mojega misaonog i čitavog tijela! Živote izvora mojeg nadahnuća! Nisi se brinuo je li ćeš umrijeti, je li ćeš živjeti, ni o sebi

ni o čemu, netvarna i vidljiva dušo sve do kostiju, divna pozornosti prema izvanjskom svijetu svagda mnogoliku, utočište čežnja svih starih bogova, ljudski duše materinske zemlje, cvijete iznad potopa osobnog poimanja... (...) Spokojstvo, što ga ti posjeduješ, dade ga meni, i ono mi

stvori nemir. Oslobodio si me, ali je sudbina čovjeka da bude rob. Probudio si me ali je smisao toga da si čovjek — spavati!

Ishodište je Caeirove poezije, držim, otpor prema dekadentnom simbolizmu i izvještačeriom »saudosismu«, te re-

18

aktualizacija i daljnje iskušavanje izražajnog koncepta Cesa-rija Verdea (1855.-1886.), portugalskog pjesnika »realističke orijentacije«, kojeg su modernisti afirmirali. U skladu s lim rječnik mu je jednostavan, stih metrički nesputan, nai-vistički aliteraran, izbjegava bilo kakve konotacije sa standardnim pjesničkim instrumentarijem, pa i po cijenu prividnih truizama, pleonazama, ponavljanja i proznih izričaja. Na europskom obzoru Caeiro djelomično podsjeća na Pascoli-jevu poetiku. Stanovita lirska emfaza tek se jedva zamjećuje u Zaljubljenom pastiru, valjda odrazu nerealizirane i jedine Pessoine ljubavi. Protivnik svake spekulacije (»Ne posjedujem nikakovu filozofiju: imam ćutila«), ekstremni senzualist, »argonaut istinskih čuvstava«, »uronjen u stvarnost«, pjeva Narav, »nedužnost stvari«. Najbolje se označio sam:

A moje je pjesništvo naravno kao rađanje vjetra. Ricardo Reis, prožet antikom (helenizmom), epikurovac i stoik istodobno (u filozofskom smislu), estet, odlikuje se, različno od Caeira, njegovanošću forme (epigrama, oda, elegija) i bi-ranošću izraza. Njegovi su korijeni u Pessoinoj lektiri sone-tista »arkadičara« iz portugalskog XVIII, stoljeća te u njegovu mladenačkom oduševljenju za jednu knjigu Almeide Garretta, legendarne figure portugalskog romantizma, u kojoj je bio sabrao svoje prepjeve Horacija, Anakreonta i pjesnikinje Sapho (otuda u Reisovim pjesmama Lidije, Neere, Kloe). Zbog metričke iznijansiranosti, klasicističkih konstrukcija i fakture teško je prevodiv na druge jezike. Sve ono što je Pessoa imao u sebi klasicističkog i romantičkog kristaliziralo se u Ricardu Reisu, kao što je Caeiro potpuna negacija toga. Reis na stanovit način korespondira s onodobnim neoklasicizmom (Carducci). Pjesme potpisane pjesnikovim građanskim imenom odaju suptilna lirika, zatvorenih i vezanih parnaso-simbolističkih oblika i glazbenosti. Jedan dio njih teži prema posebitoj tajnovitoj hermetičnosti, ezoteričnosti, dok drugi oporom sentimentalizmu i subjekti-vizmu. Iz Poruke, jedine zbirke na portugalskom objavljene za života, emanira kompleks »quinhetizma«, epohe velikih

19

oplovljavanja i pomorskih otkrića, te »sebastijanizma« (ek-statićko vjerovanje u povratak slavnih kraljeva). Pjesnik u nekom personaliziranom patriotizmu uskrisuje epopejske ličnosti s povijesnim retušem, heraldički, u minijaturnim uokvirenim portretima. Fernando Pessoa-Fernando Pessoa kao lirik djelomično iskušaje i inicijacije kabale i alkemije te ritualne zanose. Njegove su pjesme, međutim, sugestivne i prepoznatljive i izvan tih spoznaja, kao hermetičke ili sim-bolističke komunikacije sa čitateljem. Držim da se u njima prepoznaje i odjek francuskih simbolista, koje je dobro poznavao, štoviše pjevao je na francuskom na njihovu tragu. Nasuprot Reisu, koji živi u drevnom, Alvaro de Campos je cio u svojem vremenu. Promotor je portugalskog književnog avangardizma. U citiranoj pjesmi, posvećenoj »učitelju« Ca-eiru, on se ovako apostrofira:

D a o nepoznati Bog da sam ostao uvijek onaj dekadentni pjesnik, glupo preuzetan, što bi mogao barem da se svidi, i što u meni ne bi razbuktao strahotno znanje viđenja.

Futuristički opčinjen »dubokim danas« i iznašašćima modernog doba (strojevima, brzinom, tehničkim napravama), slavi vitalnost, dinamizam. Jakoga kritičkog duha, naj-protuslovniji od svih heteronima: izražava se i u pjesmama s dva-tri stiha i u dugim poemama, nježno je nujan i iro-nično-ciničan (superiorna ironija, koja se kadšto teško razaznaje, pa može biti pogrešno očitana), prezire svijet i strasno voli njegove živuće oblike, kozmički pesimist i vitalist. Gonjen unutarnjom vatrom, »energizmom«, stvara u velikim zamasima i potezima. Po mnogo čemu je Alvaro de Campos najsrodniji sveukupnosti svojeg duhovnog oca (sla-bovidan kao i Pessoa), najizravniji njegov alter ego. Kod njega se ponajviše očituje, interferira i sažimlje golemost Pe-ssoinih literarnih pobuda, izvora i htijenja, od zloslutnih vizija i evokacija »tragično-pomorskih«, brodolomnih, pripo-

20

vijesti do prestrukturiranih reminiscencija na engleske romantike, Whitmana, Rimbauda, Mallarmea. Rado poseže za agresivnim futurističkim eksklamativima i interogativima, versifikacionim »izazovom zvijezdama« kao i whitmanov-skim psalmodijsko-litanijskim intonacijama.

Neke njegove poeme-epiliji kao Triumfalna pjesan, Pomorska pjesan, Protok sati, Ratnička pjesan, napisane između 1914.-1916., po unutarnjem monologiziranju, strujanju podsvijesti, izokrenutim slikama i misaonim impostacijama ne samo da se priključuju onodobnim značajnim poetskim impulsima nego i anticipiraju još suvremenije. Za A. Bosqueta ( ampos je »prvi pjesnik modernih vremena«. Ratnička pjesan vizualizacijom i apokaliptičnošću podsjeća na Picassovu guerniku. Prije pet godina pojavila se knjiga neizdanih proznih i pjesničkih tekstova ovog heteronima (Vida e Obras do l'.ngenheiro), u kojoj su iznenadili ljuveno-turističko-vinski soneti.

Pessoa i futurizam

Veliki, bitni dio stihova Alvara de Campos, datiranih u vrijeme prvoga svjetskog rata, potaknut je futurističkim izazovom. Taj je izazov bio, čini se, dobrodošao ferment u onodobnom Portugalu za slamanje tradicijom i provincijalnošću opterećene književne situacije. Po Octaviju Pazu samo su tri velika pjesnika futurizma: Apollinaire, Majakovski i Pessoa (tj. Campos). Pokretački nemir koji je futurizam unio u Portugal iskupio se uglavnom Camposovim kompozicijama, makar je pravac, baš zahvaljujući Pessoi, zadobio izrazitu luzi-(ansku crtu, nesloživu, recimo, s talijanskom futurističkom varijantom. Upravo zbog toga valja uvažavati njegove nacionalne korijene i uvjetovanosti, koje nam istodobno na drugi način predočuju i Pessou, ne kao iznenadnu ili čudesnu pojavu u jednoj maloj, perifernoj literaturi, nego kao proizvod njezinih tokova i napetosti. Koliko je god Pessoa tipičan pje-

21

snik modernoga europskog doba, ne može ga se istrgnuta iz luzitanske tradicije, kako se to nerijetko čini, valjano ni objasniti ni valorizirati.

Futuristički dinamizam i nonkonformizam, radikalna oporba prema konvencijama prošlosti impresionirali su jednu mladu književnu skupinu, koja upravo u vrijeme Mari-nettijevih manifesta stupa na pozornicu. Skupina se svodi na četiri-pet imena, ali ima sve atribute književnog pokreta i ishodište je svekolikoga portugalskog modernizma. Orfeisti, pariški studenti ili kao Pessoa kultivirani na europskoj poeziji, zauzimlju krajnje kritičan stav prema literarnomu i duhovnom stanju u svojoj zemlji, koje stanje žele prevratno i iz temelja mijenjati.

Portugalsku književnost u trenutku kada oni nastupaju karakteriziraju dosta kaotične i divergentne tendencije u naporu da se ona europeizira i izađe iz poluotočne omeđeno-sti, ali da istodobno sačuva svoju samosvojnost. Krizni položaj, u kojem se našlo nekadašnje golemo kolonijalno carstvo, očituje se i u literaturi u fenomenu antagonizma između luzitanizma (kao mitske nacionalne vrijednosti i u isti m a h opterećenja) i kozmopolitizma (kao jedinog puta da se konstituira moderni Portugal i izbori njegovo izgubljeno mjesto na svjetskoj pozornici). Stalna je napetost prisutna zbog toga što su se te dvije orijentacije, zbog specifične atmosfere i pritiska društvenog konzervativizma, međusobno dokidale, a to je stvaralo dojam bespomoćja i besperspektivnosti, kojima su podlijegali mnogi intelektualci: portugalska književnost fin de siecle-a. ima ponajveći broj samoubojica i emigranata u Europi.

Konvulzivan proces, o kojem je govor, započela je tzv. »generacija 1870.«, tražeći, pod dojmom revolucionarnih zbivanja u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, posvemašnju preobrazbu književnosti i socijalnog poretka. Ta će se generacija, međutim, potkraj stoljeća raspasti ostvarivši samo pojedinačno ono što je obznanila. Njezin ideolog, suptilan pjesnik Antero de Quental, ustrijelio se u perivoju rodnoga

22

grada Ponta Delgada, a oko prozaika Ece de Queiros formira se krug Pobijeđenih od života. Ti su se pisci, suprotstavljajući se romantičarskim i pseudoklasicističkim pogledima na literaturu, otvorili prema utjecajima francuskih realista i Baudelairea. Devedesetih godina zamjetno je simbolističko prestrukturiranje u pjesništvu, što je izazvalo reakciju u obliku neogarretizma i književnog nacionalizma. Potonja tendencija oko 1900. dobiva nekakvu mistično-filozofsku dimenziju (Teixeira de Pascoaes), prema kojoj bi se portugalska nacija, vraćajući se svojoj povijesnoj baštini i mentalitetu, duhovno i kulturno preporodila i othrvala razornom pesimizmu.

Motivacije Pessoine skupine oko 1915. na stanovit su način slične motivacijama »generacije 1870.«, samo što ona u realizaciji svojeg programa ističe drugačija rješenja, djelomično ovisna o futurističkim interpretacijama povijesti i književnosti. Takvim manifestacijama, povezanim uz časopis Orfej, ton daju književnici Pessoa i Mario de Sa-Carneiro te slikari Almada Negreiros i Santa-Rita, što je navodno od samog Marinettija dobio »opunomoćenje« za Portugal. Uz futuristički satkane tekstove Orfej donosi slikarske priloge u posebnoj grafičkoj obradbi, koja je trebala sugerirati jednu od njegovih inovatorskih ambicija: interpenetraciju literature i likovnih umjetnosti.

Pessoina suradnja u Orfeju, gledana iz današnje perspektive, pruža nam mogućnost prepoznavanja etapa njegova psihičkoga i poetskog račvanja. Orfeju sasma sigurno valja zahvaliti što je Pessoa izdašnije propjevao na portugalskom jeziku, jer su se njegove književne ambicije sve do tada orijentirale prema izražavanju na engleskom. Nešto mu mlađi prijatelji, navlastito Sa-Carneiro, prvi su bili impresionirani njegovim izvanrednim pjesničkim talentom i zapravo su ga oni potaknuli na nacionalno književno preispitivanje i lišili kolebanja. Pessoa je u okviru onodobnih europskih pravaca osmislio izvornu portugalsku varijantu prema vlastitim pjesničkim projektima, određujući nova iskustva kao paulizam,

23

senzacionizam (adekvat futurizmu) i intersekcionizam. U prvom broju Orfeja nalazi se njegova »statička drama« Mornar i nekoliko pjesama Alvara de Campos; u drugomu je broju Pomorska pjesan, možda najvažniji Pessoin pjesnički objavak za života. U jednoj rukopisnoj bilješci iz 1915. (Sto želi »Orfej«?) Pessoa je na svoj način eksplicirao intencije pokreta i njegova glasila: »Stvoriti kozmopolitsku umjetnost u vremenu i prostoru. Naše je doba takvo doba, u kojem sve zemlje, materijalnije nego ikad i po prvi put intelektualno, postoje unutar svake, u kojem Azija, Amerika, Afrika ili Oceanija bivaju E u r o p a i svaka postoji u Europi. Dostatan je bilo koji europski gat, čak i ovaj gat Alcantara, da bismo u njemu imali zgusnutu čitavu zemlju. Zovem li ja to europski, a ne američki, primjerice, to je zbog toga što je Europa a ne Amerika fons et origo ovog tipa civilizacije, civilizirani predjel koji daje obrazac i pravac cijelom svijetu. Stoga, istinska moderna umjetnost mora biti denacionalizirana u najvećem stupnju — mora u sebi skupiti sve česti svijeta. To je jedini način da ona bude tipično moderna. Neka naša umjetnost b u d e jedna umjetnost gdje se azijska tugaljivost i mističnost, afrički primitivizam, kozmopolitizam Amerika, egzotizam Oceanije i dekadentna mašinizacija Europe spajaju, ukrštavaju, prepliću. Kada se jednom to spajanje spontano obavi, ishod će biti umjetnost-nad-svim-umjetnostima, nadahnuće spontanistički kompleksno.«

Makar je Orfejevo izlaženje bilo efemerno, domašaj mu zacijelo nije. Pessoa je cio život žudio za atmosferom Orfeja, prvim zamahom književne avangarde u Portugalu, te bio nostalgično, emotivno i poetički vezan za te trenutke. On je 1916. naumio predstaviti internacionalnoj javnosti Antologi

ju pjesnika senzacionista, pa je u predgovornom eseju na engleskom (objavljenu posmrtno), izrazio svojevrstan Homma-ge a Orpheu: »Samo su dvije stvari zanimljive u Portugalu — krajolik i Orfej. Sve što se nahodi u međuprostoru, trula je i istrošena slama, što je rabljena diljem cijele Europe, pa sada gnjije između tih dviju jedinih portugalskih draži. Kat-

24

kada je krajolik nagrđen, jer su u nj stavili Portugalce. No, Orfejse ne može nagrditi, jer on odolijeva Portugalu. Nakon dan i pol boravka u Portugalu zapazih krajolik; trebalo mi je godinu i pol da zapazim Orfej. Istina je da sam se iskrcao u Portugalu dolazeći iz Engleske u istom trenutku kada je Orfej silazio s Olimpa. Ali to nema važnosti, jer je to samo sretna koincidencija, koju sa zahvalnošću prihvaćam.

Kada bismo bili kadri dokučiti što je mudro u modernoj književnosti, počeo bih krajolikom i završio Orfejem. Ali, hvala Bogu, kako mudrost nema nikakvo značenje u modernoj književnosti, ostavljam po strani krajolik i počinjem i završavam s Orfejem. (...) Isplati se naučiti portugalski da bi ga se moglo čitati. U njemu nema ni Goethea ni Shakespea-rea. Ali u njemu ima sve ono što je dostatno da nadoknadi činjenicu da u njemu nema ni Goethea ni Shakespearea. Orfej je zbroj i sinteza svih modernih književnih pokreta. Orfej je tromjesečna revija (...) Svaki broj ima otprilike 80 stranica i malo suradnika. (...)

Oni su izvanredno različiti, vodi li se računa o njihovu malom broju i činjenici da su svi moderni. Svaki broj donosi novu korist tomu čudesnu sintetičkom pokretu. Čekam nestrpljivo četvrti broj. Možda je to besmislica kazati, čak ako je riječ o istini, da u Orfeju ima više nepredvidivog i zanimljivog nego u sadašnjem ratu.« Slijedimo li ton i artikulacije ovog teksta, prepoznat ćemo u njemu retoriku avangardnih manifesta. Pošto se Orfej ugasio, Santa-Rita i Almada Ne-greiros pokušavaju iznovice okupiti pobornike futurizma u almanahu Portugal Futurista (1917.) s međunarodnim obilježjem. Uz suradnike iz Portugala tu susrećemo originalne tekstove B. Cendrarsa, Apollinairea, Sonie Delaunay, prevedene manifeste Marinettija, Boccionija, Carre. Policija, koja je već imala na zubu Orfej, zaplijenila je tu ediciju, posljednje organizirano očitovanje futurističkog pokreta u Portugalu. Santa-Rita je u njoj objavio zanimljiv Futuristički ultimatum portugalskim naraštajima XX. stoljeća; Pessoa-Cam-pos također svoj Ultimatum, u kojem su vidljive neke opće futurističke tendencije (radikalni antitradicionalizam, ne-

25

pomirljivost i nezadovoljstvo s postojećom umjetnošću, bučna retorika s psovačkim izrazima), što je pokazatelj dijela njegovih tipičnih zaokupljenosti. Iberijska je tjeskobnost prenesena na europsku razinu, odbojnost prema duhovnoj klimi vremena zahvaća i književne pravce, njihove nositelje i promotore (Anatole France, Maurice Barres, Paul Bour-get, Rudyard Kipling, George Bernard Shaw), »mandarine Europe«, koji žude za »čuvenošću svojstvenu glumcima i farmaceutskim proizvodima«. Campos vapi u ime Europe za novom poezijom: »Dajte Homere Eri Strojeva, o Sudbine znanstvene! Dajte Miltone Razdoblju Električnih stvari, o unutarnji Bozi Materije!« Poslije je Pessoa-Campos na stanovit način stišao futurističke pobude, artikulirane u tom nabusitom manifestu. Čak je futuriste svrstao u skupinu »hi-nitelja« umjetnosti s realistima, naturalistima, simbolistima, medu »aristotelovce«. To se dogodilo u traktatu Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku sedam godina (1924.) nakon Ultimatuma, gdje je inače došla na površinu Pessoina sklonost promišljanju umjetnosti, koja je urodila mnogobrojnim zapisima, esejima, sentencijama raspršenim po rukopisima, naknadno okupljenim u više knjiga, većinom posmrtno objavljenim, kao dokumentima njegove poetološke i estetičke destinacije u mnogočemu poticajne i kadšto s lucidnim trenutcima. Stoga sam za ovo izdanje i preveo Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku kao kontrapunkt manifestnim tekstovima tipa Ultimatum, ali i kao potvrdu stalno prisutna di-namizma u doživljavanju umjetnosti kao svrhe postojanja. Ultimatum je doživio dvojake reakcije, htio je »zapanjiti«, u tome je uspio, ali se čini da auktora nije obvezao. Taj tekst nije, naime, značio pristupnicu futurizmu, koji on, različito od Santa-Rite i Almade Negreirosa, drži samo jednom od mogućnosti u traženju nove književnosti. U predgovoru neostvarenoj Antologiji pjesnika senzacionista on apostrofira ku-bo-futurizam precizirajući da su portugalski senzacionisti više proistekli iz njegova duha nego iz njegova slova i da su mu oni intelektualizirali postupke. Pessoi su bili nepoćudni javni nastupi i teatralne provokacije publike, što je uprili-

26

čivao Santa-Rita, Marinettijev je arivizam žestoko izrugao. Uza sve to nepobitno je da je pjesništvo heteronima Alvara de Campos djelomično određeno futurističkom poetikom i akcentima, ali i da je izbjeglo neka njihova ograničenja.

To će nam bolje od svega potvrditi dvije poeme iz ovog izbora, inače najdulji Pessoini pjesnički sastavi.

Pomorska pjesan

Valjda ne postoji nijedan narod čije je nacionalno i duhovno biće toliko obuzeto morem koliko je to u Portugalaca. Buran i tajnovit Ocean tu zemlju odvaja i spaja sa svijetom. Od srednjovjekovnih križarskih vojni do renesansnih otkrića neznanih predjela našeg planeta, što su potresla čovječanstvo, pučine su bile poprište luzitanske slave i udesa. Najljepše medievalne pjesme o ljubavi, tzv. pjesme zatravljene žene, izražavale su nespokoj zbog rastanka s vitezom, molbenice valovima da budu skloni plovidbi, bojazan da sirene ne opčine mornara. U šesnaestom stoljeću, kada se luzitanski stijeg vio nad nepreglednim prostranstvima, najglasovitiji nacionalni pjesnik, Luis Camóes, u epopeji Luzitanci uzveličao je do apoteoze morsku neustrašivost i probojnost Portugalaca prikazavši ih kao titane što su nadvladali sile i stihiju prirode i kao nepobjedive junake vesla i mača. Tim se mitom napajala nacionalna svijest i onda kada je prividna moć Luzitanskog Carstva stala iščezavati uzmičući nekoliko stoljeća pred kolonijalnim suparnicima i vlastitom nejakošću. Pokret Renascenca Portuguesa, s kojim je Pessoa neko vrijeme na zauzetoj distanci surađivao, također je poetski interpretirao vječnu spregu mora i Portugala. Portugalska se nacija preko pomorskih konkvistadorskih i trgovačkih (Pessoa u liku Camposu više puta himnički slavi trgovinstvo) pohoda uspela na svjetsku pozornicu i nije se sve do najnovijih dana mirila s time da s nje nestane, zadržavši sveudilj čuvstvo nekakvoga mesijanskog poslanja i mistično-pustolovne potrebe da se potvrđuje izvan postojbine. Dodiri i sudari s dale-

27

kim narodima i egzotičnim civilizacijama povećali su njezinu poluotočnu klaustrofobiju i utjecali na oblikovanje jedne specifične tradicije, opsjednute prekomorskim znakovima prohujale slave. Fernando Pessoa je takvu dubinsku atavističku komponentu luzitanizma poetizirao, rekosmo, kroz simbole prošlosti u Poruci.

Alvaro de Campos je Pomorsku pjesan, »autentično čudo ustrojstva«, pretvorio u panegirik pomorstvu, pomorskom aktivitetu, brodovima, lukama, gatovima i njima pripadajućim institucijama i objektima s asocijativnim prisje-ćajima na pripovijesti o tragičnim povijesnim brodolomima i gusarskim strahotnostima. Pisana karakterističnim Pessoi-nim automatizmom, u jednom dahu, za vrijeme podvajanja pjesnikove ličnosti, ona postaje instrumentom traženja prave personalnosti, nekadašnjeg bivstva i instrumentom njegove izvanvremenske identifikacije. U njoj je prisutna i potreba za stanovitim očišćenjem od traumatskih stanja njegove duševnosti, instinktivnih protućudorednih nagnuća, erotičnih i sadomazohističkih frustracija. Kao protuteža paroksiz-mu ćutila poemom se u neponovljivu kontrastu prostire sentimentalnost, čežnja za spokojstvom, djetinjstvom, obiteljskim krugom, ispunjena kajanjem i grizodušjem. Kao oda »svemu pomorskom«, drevnom i modernom, idiličnom i grozovitom, Pomorska je pjesan u isti mah i autobiografska ispovijest, poetsko iskupljenje životnog zanimanja, korespondenta kod pomorsko-trgovačkih tvrtki. Takvu je jednu kreativnu stimulaciju m o r e m mogao oblikovati samo Portugalac, a od Portugalaca samo Pessoa.

Poema, tiskana u Orfeju (1915.), upozoruje i na stupanj modernističke motiviranosti te generacije i njezina glasila, koje je neosporno bilo m e d u najavangardnijim u tadašnjoj Europi, samim tim što je jednoj tako kompleksnoj, izazovnoj i antitradicionalističkoj pjesničkoj tvorevini namijenjena četvrtina prostora drugoga i posljednjeg broja.

28

Protok sati

Nešto od asocijacionizma, nacionalnog i vlastitog, iz Pomorske pjesni osjeća se i u ovom sastavku, poemi goleme evo-kativne i futurističke siline. Prividno razlomljena na vizije i prizore, umetke obrednih pročišćavanja čuvstava, pokazuje se istodobno u neobičnoj koherenciji, imanentnoj poemič-nosti i pretapanju građe, te specifičnoj transformaciji kategorija vremena, već na tragu Prousta i Th. S. Eliota. Za očitovanje futurističkih invektiva ova je Pessoina poema možda ponajzahvalnija. »Moderna drama mora izražavati veliki futuristički san, koji proizlazi iz našega suvremenog života uznemirenog brzinama na zemlji, na moru i u zraku, životom kojim vlada para i električna energija. Potrebno je izvesti na scenu kraljevstvo Stroja...«, kliče T. F. Marinetti. Louca ve-locidade (»luda brzina«), energia, mdquina, motor, raiva pan-teista (»panteistička srdžba«), tramwayi, vlakovi, zamašnjaci, motori s unutarnjim i vanjskim sagorijevanjem, automobili u nekoj freneziji opsjedaju pjesnika i ispunjaju mu sve životne pukotine iz prošlosti.

S druge strane, Protok je sati po mjestimičnoj inkantaciji noći, pomalo novalisovski sjetan, pomalo blizak pjesničkim ekstazama mistika Ivana od Križa (San Juan de la Cruz), u kojima je noć simbol očišćenja od tjeskobe tjelesnosti. Pessoina se ansia (»tjeskoba«), istina, ne smiruje u projiciranom sjedinjenju s boštvom. On svoju metafizičku zaokupljenost, emotivne raspukline, dileme pred opstojnošću ostavlja otvorenim, podložnim višestrukim hipotetičkim bivstvima. U žudnji za totalitetom korespondira sa španjolskim mistikom: da bi bio sve, htjedni biti ništa, tj. poništi prvotnu osobnost. Ili, pak, dohodi do zaključka, davno artikulirana u iberskoj svijesti, todo es nada (»sve jest ništa«), što bi mogla biti i gravitaciona točka cijeloga njegova raznorodna opusa.

29

»Dramski pokušaji«

U Pessoin opus ulaze i tri dramska pokušaja. On se dugo pripravljao za pisanje scensko-poetskih tekstova, ali svoje projekte nije, čini se, priveo kraju. Pessoa u bilješci, namijenjenoj tim tekstovima, dramu drži za »maksimalno sintetičan oblik književnog pripovjedalaštva«, te razlikuje njezina tri tipa: sintetički, analitički i miješani. Sintetički tip da dostiže svoju puninu u stihovanoj drami. Od triju Pessoinih dramskih predložaka samo je jedan versificiran (Prvi Faust, prepjevao ga je na hrvatski Nikica Talan), dok su druga dva (U šumi očaranja, Mornar) strukturirana kao poetska proza. Jedini je Mornar u potpunosti dijalogiziran. Ta »statička drama u jednoj slici«, nastala je prije heteronimske diobe u vrijeme njegova intenzivna književnog angažiranja. Pessoa ju je veoma uvažavao (kanio ju je prevesti ili iznovice napisati na francuskom), tu ju je i objavio u svojem miljeniku Orfeju.

Mornar je, naime, refleks onodobnih njegovih karakterističnih preokupacija (metafizičkih, okultističkih, oniristič-kih), psihološkog samoispitivanja i dilema pred čovjekovom egzistencijom i osobnošću. Na stanovit je način uvod u li-terariziranje heteronimske sudbine. Potaknut Maeterlin-ckom, Nervalom i lektirom magijskih djela, Pessoa ovdje pokušava naznačiti dilemu stvarnog postojanja kroz karakterističnu upitnost iberijskih književnosti pred fenomenom života u trajanju: je li san prvotniji i zbiljskiji od jave. Dopire do zaključka španjolskih baroknih dramatičara, do Calderóno-ve teze: život je samo san. N o , to čini sasma drugačijom poetikom i literarnim postupkom, unoseći u Mornara specifične instrumente, prepoznatljive iz njegove heteronimske poezije. Alberto je Moravia, istina ne prvi, u drami naslutio neke Pirandellove dvojbe. Središnja je točka Mornara zapravo pripovijest o brodolomcu na pustu otoku, koji je izsnatrio jedan prijašnji život, život koji nije postojao, što ga uopće nije proživio. Naposljetku taj izmišljen život istiskuje njegov

30

laktički prošli život, te tako istinski život postaje onaj iz snova. U isti mah sugerira da čovjek, u bijegu od nepoznanica što ga okružuju, samo u snovima može pronaći svoje utočište.

Drama svojim jednoličnim dijalogom, oskudnošću leksika, ponavljanjem istih riječi, odsutnošću zapleta i radnje biva anticipacija tzv. antiteatra.

Coelho Pacheco i Bernardo Soares u nizu drugih heteronima

Medu gradom pripravljenom za objavljivanje u trećem broju Orfeja nalazi se i oveća pjesma Onkraj drugog oceana. Pjesma je posvećena »uspomeni Alberta Caeira« i potpisana od ('oelha Pacheca, koji je, po svemu sudeći, bio epizodni he-leronim, jer ga više nigdje drugdje ne susrećemo. U literaturi se o Pessoi tom sastavu često pridaje nadrealističko obilježje, ili barem nagovještaj nadrealizma zbog automatizira-noga, razbarušenoga versificiranja i zbog neočekivanih slika i maštarija. Takvih značajki ima i u pojedinim stihovima Caeira, još više kod Camposa. Pacheco po invokaciji noćnih ugođaja, medievalnih interijera podsjeća na »ranog« Pessoi-na heteronima engleskog izraza Alexandera Searcha. Onkraj drugog oceana složena je i pomalo zagonetna kompozicija (kao što je i Pacheco heteronim nepoznate biografije), kojoj uistinu možemo pripisati stanovitu nadreali-stičnost, ako to nije Pessoin eksperiment okultističke provenijencije ili namjerno izazvane ekstaze stimulativnim sredstvima. Slučaj Coelha Pacheca problematizira daljnji stupanj heteronimske Pessoine kreacije, signalizira činjenicu da Alberto Caeiro, Ricardo Reis i Alvaro de Campos predstavljaju najsustavnije, ali ne i jedino, područje takve kreacije. U svojoj intenzivnoj i polimorfnoj spisateljskoj djelatnosti i atiktorskim opredjeljenjima proizveo je još niz drugih njemu svojstvenih inoindividualnosti, manje ili više poznatih, od

31

kojih neki čekaju da budu izvučeni iz čuvenoga Pessoina »sanduka« s rukopisima na svjetlo dana. Mnogo ih je, na desetke.

Recimo, A L E X A N D E R S E A R C H , »napisao« je više spisa na engleskom, gdje raspravlja o političkim, filozofskim i religijskim pitanjima. A N T O N I O M O R A , čiji su spisi prvi put objavljeni g. 1966. (autointerpretacija, estetika, teorija i kritika književnosti, filozofski eseji), vjerojatno je nazočan u Pessoinoj svijesti od 1917. Povezan je s »portugalskim neo-poganizmom« i misaonim prevladavanjem futurizma.

R A P H A E L BALDAYA (nazočan od 1915.) bavio se »istinskom ezoteričnom znanošću« i pisac je nekoliko takvih spisa. U Pessoinu sanduku pronađena je posjetnica Raphael Baldaya I Astrologo em Lisboa, koja je nedvojbeno povezana s Pessoinom nakanom da otvori astrološki ured.

C H A R L E S R O B E R T A N O N , pisac je jednog soneta na engleskom iz g. 1904., jednoga literarnog projekta i jedne komedije, te meditacija o Taineu, Schopenhaueru i »psihičkom automatizmu«. J E A N S E U L D E M E L U R E T (rođen 1885.) vjerojatno je pjesnik francuskih Pessoinih stihova.

ABILIO F E R R E I R A Q U A R E S M A , prema Pessoinoj natuknici, auktor je i protagonist (privatni detektiv) policijskih pripovijesti. U rukopisima je ostalo dosta građe za proučavanje i definiranje Pessoinih pretpostavljenih likova: PANTALEO, P E R O B O T E L H O , CAESAR SEAK, F E R D I N A N D S U M M A N , KAP DI M O N T A L E , itd.

Vrlo veliku pozornost izazvao je 1982. heteronim BERN A R D O SOARES, kad je jedna knjiga Livro do Desassos-sego (Knjiga nespokojnosti) pokazala Pessoin dotada nepoznat lik. Medu 27. 543 dokumenta »Fonda Pessoa« Lisabon-ske Nacionalne biblioteke bilo je dosta tekstova, što ih je potpisao Bernardo Soares. Od njih je načinjena spomenuta knjiga, uskoro prevedena na njemački i talijanski, što je ušla na popis najprodavanijih edicija. Ovaj Pessoin heteronim također ima indikativnu biografiju: on je pomoćni knjigovođa u jednoj tekstilnoj tvrtki u povijesnoj četvrti portugalskog

32

glavnog grada (»Baixa«), poznatoj po trgovačkim poslovima. S prozora svojega ureda taj mali činovnik promatra izvanjski svijet kroz staklo, bilježi svoje raznovrsne reakcije na nj računovodstvenom pomnjom, što se na kraju ustrojava u in-timni dnevnik, autobiografski roman, ispovjedno štivo u rasponu od 1913. do 1935. Javnost je iznenadila krepčina te Pessoine proze, svježina zapažaja, način razmišljanja, koja je ne samo promovirala jednoga nemimoilaznoga njegova heteronima, nego još jednom posvjedočila neslućene razmjere auktorova opusa. Knjiga nespokojnosti, već se sada može tvrditi, prilog je velikoj tradiciji europskih autobiografskih ili ispovijednih tekstova. Kako se u Europi zanimanje za takva djela vidljivo obnavlja, potičući i nova djela, tako je Soaresov roman-dnevnik došao u pravo vrijeme i još više aktualizirao raspravu o »genijalnom Portugalcu« u smislu da Fernardo Pessoa nije samo izvanredni pjesnik, nego »sam po sebi cijela jedna literatura« (Luciana Stegagno Picchio).

Trojezični pjesnik

Takvu ocjenu potiče i činjenica što je Pessoa pisao stihove na tri jezika, medijem triju poezija, portugalske, engleske i francuske. Nije isključeno da se među tim silnim dokumentima (»pessoaiana«) ne nahode i neke pjesme na njemačkom jeziku, koji je također izvrsno poznavao, a, spomenuti jc još jednom, njegovo prisno doživljavanje njemačkih romantičara. Još će nešto iznenaditi, kad je posrijedi ovaj portugalski pjesnik, koji svojom višejezičnošću prizivlje huma-nističko-renesansna vremena (tada su portugalski pjesnici čestokratno, poput naših hrvatskih, također pjevali na tri jezika: latinskomu, portugalskomu, kasteljanskom), to što su mu prvi objavci na engleskome, a ne na materinskome: 35 Sonnets, Antinous, 1918. Tima dvjema knjižicama 1921. pridodaje English Poems, I-II, te Epithalamium (English Poems, III). Dakle, za života je na engleskom objavio četiri

33

zbirke, na portugalskom jednu. Antinous će nas danas zanimati više po Pessoinoj sposobnosti da se izražava odnjegovanom engleskom strofom s artističkim elementima nego po temi (car Hadrijan oplakuje smrt svojega miljenika roba), što je u vrijeme objavljivanja izazvalo reakcije. Epithala-mium naslovom sugerira vezu s antičkim ritualnim svadbenim pjesmotvorima i iz njih proisteklom vrstom u europskoj poeziji. Intertekstualno se ta veza iscrpljuje gotovo samo u naslovu, možda još u parodiji svadbenog vrhunca, prvoga spolnog čina mladenaca, a u biti je epilij o uzburkanoj tjelesnosti zaručnice u očekivanju tog čina, zazora i ushita s, čini se, namjernim poigravanjem opscenošću. Pisan je s manje skrbi za formalne zahtjeve nego Antinous i s već nazočnom dinamikom izravnoga »automatskog« pisanja; nastao je vjerojatno 1915., a dotiče se s ljubavnim i spolnim aukto-rovim napetostima iz velikih poema na portugalskom.

Do sada je objavljeno pet Pessoinih pjesama na francuskom (vjerojatno im je tvorac heteronim Jean Seul de Me-luret); refleks su preživljavanja francuskih simbolista (Paul Verlaine, Jules Laforgue) s izvrsnim adaptacijama u stihu i rimi, što zadivljuje, te na stanovit način potvrđuje tezu da je Pessoa mogao pjesnički emanirati sve ono što je posvajao iz literature, bez obzira na epohu, stil i jezik.

Završna napomena

U bibliografskome malom dodatku navodim većinu djela (isključivši povijesti književnosti, antologije i sl.), kojima sam se pri prevođenju i predstavljanju pjesnika služio. Zabilježio sam i glavna izdanja Pessoine poezije i spisa što su mi bili na uvidu. Sto se tiče literature o njemu, ona je toliko opsežna da bi ispunila čitavu jednu knjigu. I selektivna bibliografija ne bi bila jednostavna, jer su prilozi na portugalskome, francuskom, talijanskom, španjolskom, engleskom, njemačkom, pa stoga upućujem na J. G. Simóesa, Panaresea, Tabucchija, koji u citiranim djelima donose opširnije biblio-

34

grafije. Ti su mi autori, pravo veleći, i bili od najveće praktične koristi, poglavito Simóes sa svojom mnogo hvaljenom (ali i osporavanom) voluminoznom monografijom (njemu uostalom dosta duguju svi mi poznati Pessoini interpreti) i Panarese (predgovor na 330 stranica). U procesu prevoditeljskog preoblikovanja, koje nije bilo lako, ali ni mukotrpno, za provjeru i ispomoć najprikladniji su mi bili prijevodi A. Guiberta i A. Tabucchija.

I na kraju jedna opaska: ako se u prepjevanim tekstovima javi sumnja u poetičnost iskaza, izričaja, konstrukcije, ne mora se »prozaičnost« ili frazeološka konvencionalnost pridavati prevoditeljevu nemaru ili insuficijenciji. Kanio sam se, naime, poetiziranja izvornika ostavljajući ga, što sam više mogao i umio, auktorski autentičnim, tj. ponekad radikalno stilski i poetski izazovnim u usporedbi s tradicionalnom lirikom. I na ovomu mjestu podsjetio bih na osjetljiv problem u pjesničkom prevođenju, kako ono što je u izvorniku izvan kakve norme odraziti, a da se to ne pripiše kao slabost prevoditelja? Na neki način prevoditelj odgovara i za »grijehe« onoga kojeg prevodi, navlastito u tankoćutnim prijenosima lirike. Stoga se već udomaćilo u svijetu da se prepjevi objavljuju usporedice s izvornim tekstom, što u našem slučaju nije bilo moguće. Mogu samo također ustanoviti da sam u Pes-soinim pjesmama ponekada nailazio na nejasna, zamagljena ili semantički polivalentna okruženja pojedinih stihova, kojima se filološka kritika ili nije bavila ili ih nije razjasnila. Ona su djelomice uvjetovana namjernim lomljenjem sintakse, agramatikalnošću, djelomice željom da se sugerira mogućnost očitavanja po izboru. Trsio sam se naći rješenja bilo tumačenjem spornog stiha po vlastitom nahođenju, instinktu, bilo pokušajem da se i u prijevodnoj verziji očuva predmetna dvojnost. Tipične »muke« prepjevatelja u susretaju s Pessoinim rukopisom umnažaju se zbog njegove glasovite heteronimske mnogovrsnosti i versifikatorske dinamičke varijabilnosti.

Zagreb, veljača 1992.

35

Fernando Pessoa

ŠTITOVI I PETI

D O M SEBASTIJAN, KRALJ P O R T U G A L A 1

Lud, da, lud što iskah pothvat uzvišeni, takav kakav Kob ne daje. Nije se obdržala opstojnost u meni; al, u pijesku ostala je osobnost mi bivša, ne ona što traje.

Drugi mi uzimlju to ludilo moje sa svim što se u njem zbilo. Bez ludila čovjek, uistinu, što je neg živinče zdravo, čilo, odgođeno truplo koje rađa silom?

(20. II. 1933.) {Poruka)

KACIGA — GLAVA PREPELIČARA

H E N R I K M O R E P L O V A C 2

U sjaju sfera na prijestolju svojem, samoće i noći u carskom odijelu, novo mu more i mrtve ere stoje pod nogom — jedini vladar uistinu što je držao rukom zemaljsku kruglju cijelu.

(26. IX. 1928.) (Poruka)

40

PORTUGALSKO MORE

V. N A D G R O B N I C A B A R T O L O M E U DIASU

Tu leži, usred malog a skrajnjega žala kapetan Kraja 3. Kad strava bješe oplovljena, more ostade isto: tko se više boji vala? Kao Atlas kazuje svijet ponad svojih ramena.

(Poruka)

41

PORTUGALSKO MORE

VIII. F E R N A O D E M A G A L H A E S

Lomača se dolom razgorjela. Od plesa se trese zemlja cijela. Sjene mutne i nakazne iz dola kroz vatru crnu po padini hitro plaze i u tami tu se trnu.

Kakav je to ples što noć strašnom čini? To Titani, sinovi Gejini kolo plešu mrtvom moreplovcu, što opasat materinsko lice prvi htjede — da nađe na koncu mir u žalu daleke grobnice.

No, ne znaju da duh preodvažan mrtvog jošter zapovijeda lađam, floti ruka bez mesa i kosti k ostacima svijeta pravac daje: bješe znala sve do odsutnosti cijelu zemlju stisnut zagrljajem.

Silova Zemlju. A oni kolo to ne znajuć vode uokolo. Sjene mutne i nakazne, gubeći se vrh obzorja, obroncima hitro plaze nijemog gorja.

(Poruka)

42

KOSA KIŠA

I.

Kroz taj krajolik moj san neizmjerne luke i boja cvijeća izbija iz jedara velikih lađa što plove s gata vukući po vodi kao sjenu likove onih drevnih stabala na suncu...

Sanjana luka biva mračna i blijeda a ovaj je krajolik prepun sunca s ove strane... No u mom je duhu današnje sunce mračna luka a lađe što izlaze iz luke ta su stabla na suncu...

Dvojako oslobođen, klonih se krajolika... lik gata biva bistra i mirna ulica što se diže i penje poput zida, a lađe prohode kroz debla stabala s okomitom vodoravnošću i puštaju padati j edno po jedno užad na lišće...

Ne znam koji sam dok sanjam... Naglo je sva morska voda providna u luci i u dnu vidim kao golemu razastrtu otisnutu sliku cio taj krajolik, red stabala, užarenu ulicu u luci i sjenu nekog broda starijeg od luke, koji prolazi između mog sna luke i viđenja mi tog krajolika, i stiže do mene, i ulazi u mene te prolazi s druge strane duše moje...

43

II.

Osvjetljuje se crkva današnjom kišom, a svaka je svijeća što se užiže druga kiša što lupa po

oknima... Raduje me slušati kišu jer je ona užgan hram, crkvena stakla viđena izvana zvuk su kiše slušane iznutra... Sjaj glavnog žrtvenika moja je nemogućnost gotovo vidjeti

brda kroz kišu što je tako svečano zlato na pokrovnici žrtvenika...

Razliježe se zbor, latinski i vjetar što mi trese staklima a osjeća se kako jeca voda zbog toga što je zbor ovdje...

Misa je automobil što prolazi kroz vjernike koji kleče u činjenici što je danas tužan

dan... Naglo vjetar zatrese u većem sjaju svečanost katedrale i prštanje kiše sve upijaju da se samo čuje svećenikov glas voda što se gubi u daljini poput zvuka automobilskih kotača...

Gase se svjetla crkve na kiši što prestaje...

III.

U ovom papiru sanja Velika Egipatska Sfinga pišem: ona se javlja kroz moju providnu ruku i u kutu se papira izdižu piramide...

Pišem: uzrujavam se videći da šiljak mojeg pera postaje Keopsov lik...

Iznenada se zaustavim... Sve se smračilo... Padam u bezdan načinjen od vremena...

44

Pokopan sam ispod piramida pišući stihove na jasnom svjetlu ovog kandila...

I čitav me Egipat gnječi odozgora kroz znakove što ih činim perom...

Čujem kako se unutra smije Sfinga zvuku mog pera što brazdi papirom... Kroz moju nemogućnost viđenja prolazi jedna golema

ruka, sve briše prema kutu potkrovlja što ostaje iza mene, na papiru gdje pišem, između njega i pera kojim pišem leži truplo kralja Keopsa, gledajući me širom otvorenim

očima a između naših unakrsnih pogleda teče Nil i stanovita radost ozastavljenih lađa bludi na raširenoj poprečnici između mene i onoga na kojeg mislim...

Pogrebi kralja Keopsa u starom zlatu i Mene!...

IV.

Kakvi bubnjići za tišinu ove sobe!... Zidovi su u Andaluziji... Puteni plesovi u čvrstom blistanju svjetla... Iznenada se cio prostor zaustavlja..., zaustavlja, klizi, razmrsuje..., i u jednomu kutu potkrovlja, mnogo udaljenijem nego

gdje ono biva, bijele ruke otvaraju tajne prozore a stručci ljubičica padaju jer je vani proljetna noć iznad mojeg stanja zaklopljenih očiju...

45

V.

Vrti se vani vjetrenjača sunca i konji vrtuljka... Stabla, kamenje, brda plešu nepomična u meni... Posvemašnja noć na osvijetljenom sajmu, mjesečina na

sunčanom danu tamo vani, i sva sajamska svjetla proizvode zvukove zidova vrta... Skupine djevojaka s krčazima na glavi, što vani prolaze, prepune stajanja na suncu, križaju se s velikim ljepljivim skupinama ljudi koji hodaju

po sajmu, ljudi sasvim izmiješanih sa svjetlima drvenjara, s noću i

mjesečinom, a dvije se skupine susreću i prozirniju toliko da tvore samo jednu za obadvije... Sajam i sajamska svjetla i ljudi koji hodaju sajmom i noć što grabi sajam i diže ga u zrak, idu vrhom kose stabala punih sunca, vidljivo idu ispod hridi što blistaju na suncu, javljaju se s druge strane krčaga koje djevojke nose na

glavi, a cio je taj proljetni krajolik mjesec nad sajmom, i cio sajam sa šumovima i svjetlima tlo je ovoga sunčana

dana...

Iznenada netko ovaj dvojak čas protrese kao u situ i izmiješana prašina dviju zbilja pada na moje ruke pune nacrta luka s velikim lađama što odlaze i ne misle se vratiti... Prašina bijeloga i crnog zlata na mojim prstima... Moje su ruke koraci djevojke što napušta sajam, sama i zadovoljna kao današnji dan...

46

VI.

Maestro zatrese štapićem a čeznutljiva i tužna glazba provali... Podsjeća me na moje djetinjstvo, onog dana kad se igrah blizu dvorišnog zida bacajući mu loptu što je s jedne strane imala uzlet zelenog psa, a s druge modrog konja što je trčao sa žutim jockey-em. Glazba se nastavlja, a evo u mojem djetinjstvu, iznenada između mene i maestra, bijeli zid, dolijeće i odlijeće lopta, čas zeleni pas, čas modri konj sa žutim jockey-em...

Cijelo je kazalište moje dvorište, moje djetinjstvo na svim mjestima, a lopta dolazi svirajući glazbu, neodređenu i tužnu glazbu što lebdi mojim dvorištem odjevena zelenim psom što se pretvara u žutog jockey-a... (Toliko se brzo kreće lopta između mene i glazbenika...)

Bacam je protiv svojeg djetinjstva i ona prelazi čitavo kazalište što stoji do mojih nogu igrajući se sa žutim jockey-em i zelenim psom i modrim konjem što se pojavljuje na vrhu zida mojeg dvorišta... A glazba baca lopte na moje djetinjstvo... A zid je dvorišta načinjen od pokreta štapića i zbrkanih vrtnji zelenih pasa i modrih konja i žutih jockey-a...

Čitavo je kazalište bijeli zid glazbe gdje zeleni pas trči za mojom čeznutljivosti za djetinjstvom, modar konj sa žutim jockey-em...

S jedne strane na drugu, s desne na lijevu, gdje su stabla i između granja nadomak kose

47

s orkestrima što sviraju, sve do nizova lopti u dućanu gdje kupih svoju a prodavač se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva...

A glazba prestaje poput zida što se ruši, lopta se kotrlja provalijom mojih prekinutih sanja, a s visa modrog konja, maestro, žuti jockey što se

pretvara u crnog. zahvaljuje, polažući štapić vrh bijega zida, klanja se, smiješeći se, s bijelom loptom na glavi, bijelom loptom što mu iščezava niz leđa...

48

MUMIJA

II.

U sjeni leži mrtva Kleopatra. Kiši.

Ozastavili su lađu na pogrešan način. Kiši sveudilj.

Zašto gledaš daleki grad? Tvoja je duša daleki grad. Kiši mrzlo.

Glede majke što ljulja u krilu mrtvog sina — svi ljuljamo u krilu mrtvog sina. Kiši, kiši.

Tužan osmijeh na umornim ti usnama vidim u pokretu kojim tvoji prsti ne puštaju tvoje prstenje. Zašto uopće kiši?

IV.

Moje tjeskobe padaju niz stubište. Žudnje mi se njišu usred okomita perivoja.

Na Mumiji je položaj u potpunosti točan.

49

Daleka glazba, glazba odveć daleka, zašto Život prolazi, a propuštamo uzbrati pokrete.

50

»PJEVA ŽETELICA...«

Pjeva žetelica siromašna, jadna držeć da je možda sretna sudba njena; sve pjeva i žanje, a pjesma joj skladna, puna udovištva, čila, bezimena,

kao poj ptičice širi se i njiše u čistomu zraku poput praga kućnog, i svakoga časa uspinje se više ta krivulja slatka napjeva joj zvučnog.

Dok se sluša, sve je tužno i veselo, a glas pak joj polje i tjeskoba biva, pjeva kanda više u sebi zacijelo za pjesmu neg život imade poriva.

Ah, daj pjevaj samo, pjevaj bez razloga! Postaju mislima u meni osjeti. Nestalno valovlje bodra glasa tvoga neka u dno srca mojega uleti.

Moći bit ti i bit ja u istom trenu! Imati radosno tvoje nespoznanje i istodobno s njim spoznaju u njemu! O nebo! O polje! O pjesmo! Jer znanje

silno gnjavi, dok je život kratak tako! U mene uđite! Mene promijenite stvorivši mi dušu svojom sjenom lakom! Zatim dignuvši me, hitro potecite!

(g. 1914.)

51

POSLJEDNJA ČAROLIJA

»Već ponavljah staru čaroliju4 svoju, velika Boginja vidu mom se skriva. Već ponavljah vjetra jakog u zastoju molitve po kojim duh je plodan, sretan. Jaz ne kaže ništa, nebo ne otkriva, tek se vjetar vraća tu gdje sama bivam, a sve spava usred zbrkanoga svijeta.

Negda začaravah grmlje svojom moći, na moj zov iz zemlje bića se dizahu, prigušena onim, što rasuti u noći, sniju u naravnim oblicima stvari. Negda riječi moje objave bijahu, na moj zaziv elfe i vile stizahu, i lišće blistaše po luzima starim.

Moj čaroban štapić, kojim negda volju priopćavah za sva bitna postojanja, ne priznaje više ni opstojnost moju. Već ničega nema kada krug opišem. Slijepi vjetar mrmlja zgasli plač iz granja. Pod mjesecom štono iz gore izranja od šume il puta nisam ništa više.

Zamrle su moje ljubavne opsjene. Prestah biti žica oblik i svršetak onim što njih ištuć iskali su mene. More ne natapa više moja žala.

52

Ne vidim se više nad sunce nadnijeta, nit pod mjesečinom magijom zanijeta, kad iznad ponora ushitno bi stala.

Već paklene sile, klete i opake, što snivajuć bez bogova i udesa bitnostima stvari bivaju jednake, ne čuju mi glasa ni imena svoga. Raspade se moja sva glazba i pjesan. I iščeznu boštvo mog zvjezdanog bijesa. Tijelo moje nema više svojstvo boga.

Božanstva daleka u bunaru tamnom, što ih strepeć zvala tolike sam pute, blijeda, uzbuđena, sa strašću pomamnom, neprizvana danas ispred mene stoje. Jerbo ih prizivah ljubavi ne ćuteć, sada, kad ne ljubim, imadem ih sluteć da prodano bivstvo uništit će moje.

Sunce, čije zlato plijen mi bješe, zatim, Mjesece, čije srebro preobražavah, ne možete li već mi tu ljepotu dati, što je tolikrat za me bila iće, razdvoj'te bit moju što se okončava — nek u sebi zgine osobnost mi prava, nek tijelo bez mene bude duh i žice!

Nek me moja zadnja magija pretvori u kip mene same sred živoga tijela! Nek ovo ja umre, al ono što stvorih, bezimeno prisuće što sebe cjeliva, meso ropskih mi ljubavi i želja, nek to bude smrt mi gdje ću živjet cijela, i kakva bjeh, ništa ne bivajuć, nek bivam!«

53

AUTOPSIHOGRAFIJA

Hinitelj je pjesnik pravi. 5

Hini tako cjelovito, da bol hineć predpostavi, bol što ćuti stanovito.

Čitatelji neprestano ćute kroz bol dok čitaju, ne to dvoje njemu dano, neg tek ono što nemaju.

Sred tračnice tako kružne, zabavljajuć razum time, vrti mal se vlak na uže, a njemu je srce ime.

54

ovo

Kažu mi da sve što pišem hinim, lažem. Ne, nikako. Maštom ćutim, ništa više. Isključivo njom, dakako. Ne služim se srcem tako.

Sve što vidim ili sanjam, što mi manjka il se svrši ko balkon je nekog zdanja što nad nečim drugim strši koje lijepo baš sadrži.

Stoga pišem sred središta onog što tu uopće nije. Oslobođen okoliša, o stvarnom ozbiljnije. Osjetit? Osjetit će tko me štije.

55

»BOG NE POSJEDUJE...«

Bog ne posjeduje jedinstvo, a kako da ga ja posjedujem

(24. VIII. 1930.)

56

»SUNCE TI POZLAĆUJE...«

Sunce ti pozlaćuje glavu plavu. Mrtva si. Ja živim. Postoji još svijet i zora.

(1932.)

57

»ŽUDIM...«

Žudim, imat ću — ako ne ovdje na drugom mjestu, još ne znam na kojem. Ništa nisam izgubio. Sve ću biti.

(9. I. 1933.)

58

»SMRT DOLAZI...«

Smrt dolazi uvijek rano, svaki život malo traje. Trenutak je precrt samo stvari koja iščezla je.

Ljubav tek smo započeli, ideal se ne dostiže, netko nešto postigne li, taj i ne zna što postiže.

Jerbo smrt sve briše, nema stvari neke postojane, u knjižici sudbine nam da otvoren Bog ostane.

(11. IX. 1933.)

59

»NA POL PUTA...«

Na pol puta vijek se gubi sve što mislim, čim se bavim. Kada ljubim, Beskraj ljubim, ništ ne vrijedi što ga pravim.

Kakva me mučnina hvata kad promatram to što činim! Duša čista i bogata, a ja nalik izmetini

mora po kom pliva svuda drugog mora triješće lako... Razmišljanja ili žudnja? Ne znam i znam i te kako.

(13. IX. 1933.)

60

ČETVEROSTISI PO PUČKOM UKUSU

I.

Popijevke su portugalske 6

ko brodovi na morima — od duše k duši idu a brodolom prijeti svima.

XVI.

Nakon dana noć dolazi, dan dolazi nakon noći; po sjeti će proživljenoj bivša sjeta opet doći.

XIX.

Taj ružmarin što mi daše i ružmarin što ću dati: sve zlo što me zlostavljaše u dobro ću preobratit.

XXIX.

Nosiš ružu usred grudi, i noge ti na hod spremne... kad bi bilo ti po ćudi voljet nekog, to jest mene.

61

LXXXV.

62

Imam knjigu da upišem kad mislio na te nisam. Knjižica je crnolika gdje još ništa ne upisali.

MORNAR

Soba što se zacijelo nalazi u starinskom dvorcu. Soba je, koliko se može vidjeti kružna. Po sredini, na odru, stoji lijes u kojem je djevojka u bjelini. U kutovima četiri voštanice. Sdesna, gotovo sučelice onom što zamišlja sobu, jedan jedini prozor, visok i uzak, kroz koji se vidi, preko dvaju dalekih brda, samo malen prostor mora.

Sa strane prozora bdiju tri djevojke. Prva sjedi tik do prozora, leda okrenutih najvišoj voštanici sdesna. Druge dvije sjede sa svake strane prozora.

Noć je i kao da je preostatak slabe mjesečine. PRVA DJEVOJKA: Još nije otkucao nijedan sat. DRUGA: Ne može se čuti. Nema sata u blizini. Uskoro bi

trebao biti dan. TREĆA: Ne: obzorje je crno. PRVA: Želite li, sestro moja, da porazgovaramo pripovije

dajući ono što bijasmo. To je lijepo i vazda je lažno... DRUGA: Ne, ne govorimo o tome. Uostalom, jesmo li mi

bile nešto? PRVA: Možda. Ne znam. Ali, ako je i tako, svagda je lijepo

govoriti o prošlosti... Satovi istekoše, a mi očuvasmo tišinu. Ja gledah plamen ove svijeće. Pokatkada podrhtava, katkada biva žućim, kadšto blijedi. Ne znam zašto se zbiva tako. Znamo li mi, sestre moje, zašto se nešto zbiva?

Stanka ISTA: Govoriti o prošlosti — to bi trebalo biti lijepo, jer je

beskorisno i zadaje toliko patnje...

63

D R U G A : Govorimo, želite li, o prošlosti što je nismo imale. TREĆA: Ne. Možda smo je imali. PRVA: To što zborite tek su riječi. Tako je tužno govoriti.

To je tako lažan način zaborava!... Da prošetamo? TREĆA: Kuda?

PRVA: Ovuda, s jedne na drugu stranu. Kadšto to dozove snove.

TREĆA: Čega?

PRVA: Ne znam. Zašto bi to morala znati?

Stanka DRUGA: Cio je ovaj kraj veoma tužan... Onaj gdje nekad

življah bijaše mnogo manje tužan. U sumraku bih prela sjedeći kraj prozora. Prozor je gledao na more, a kadšto bio bi otok u daljini... Često ne bih prela; gledala bih prema moru i zaboravljala da živim. Ne znam jesam li bila sretna. Nikada neću ponovo biti ono što možda nig-da ne bijah...

PRVA: Nigda do sada ne vidjeh more. Odavde s ovog prozora, odakle se jedino može vidjeti more, ono se vidi tako slabo!... Je li lijepo more drugih zemalja?

DRUGA: Samo je more drugih zemalja lijepo. O n o što vidimo izazivlje u nama sjetu za onim što ne ćemo nigda vidjeti...

Stanka PRVA: Zar nismo rekle da ćemo pripovijedati o svojoj pro

šlosti? DRUGA: Ne, nismo to rekle. TREĆA: Zašto nema sata u ovoj sobi? DRUGA: Ne znam... Ali ovako, bez sata, sve je udaljenije i

tajnovitije. Noć više pripada samoj sebi... Tko zna da li bismo mogle ovako razgovarati kada bismo mogle znati koji je sat?

PRVA: Sestro moja, u meni je sve tužno. Proživljujem prosinac u duši... Nastojim da ne gledam kroz prozor... Znam da se odonud vide brda u daljini... Negda, bijah sretna onkraj brda... Bijah malena. Brala sam cvijeće

64

svakog dana i prije nego bih usnula, molila bih da mi ga ne uzimlju... Ne znam što u tome ima toliko nenadoknadiva da mi pobuđuje želju za plakanjem... To bje toliko daleko odavde da je moglo biti... Kada će doći dan?

TREĆA: Što je to važno? On dolazi vazda na isti način... vazda, vazda, vazda...

Stanka D R U G A : Pripovijedamo pripovijesti jedna drugoj... Ja ne

znam nijednu, ali od toga nema zla... Zlo proistječe samo od življenja... Ne dodirujem život niti skutom svojih haljina... Ne, ne dižite se. To bi bio pokret, a svaki pokret prekida jedan san... U ovom času nisam imala nijedan san, ali mi godi misliti da sam ga mogla imati... Ali prošlost — što ne govorimo o prošlosti?

PRVA: Odlučismo to ne činiti... Ubrzo će granuti dan, i po-kajat ćemo se... Sa svjetlom se snovi uspavljuju... Prošlost je samo san... Uostalom, ne znam što nije san... Gledam li sadašnjost veoma pozorno, čini mi se da je ona već prošlost... Što li je nešto? Kako ono prolazi? Kakav je to u biti način kako ono prolazi?... Ah, zborimo, sestre moje, zborimo glasno, zborimo zajedno... Tišina počinje poprimati tijelo, počinje bivati stvar... Ćutim da me obavija nešto poput magle... Ah, govorite, govorite!...

DRUGA: Zašto?... Gledam vas netremice obadvije, a ne vidim vas odmah... Čini mi se da se između nas udvostručuju ponori... Treba da se prisilim na pomisao da vas mogu vidjeti e da bih vas mogla vidjeti... Ovaj topao zrak hladan je iznutra, u onoj strani što mi dira dušu... Sada kao da ćutim kako nemoguće ruke prolaze mojom kosom — to je pokret s kojim se govori o sirenama.

Skrsti ruke na koljenima. Stanka.

Maloprije, ne misleći ni na što, mišljah na svoju prošlost... PRVA: Možda i ja mišljah na svoju...

65

TREĆA: Ja nisam znala na što sam mislila... Na prošlost drugih možda... na prošlost predivnih ljudi što uopće ne postojanu... Podno kuće moje majke potok je tekao... Zašto je tekao i zašto nije tekao dalje ili bliže?... Postoji li razlog zašto je nešto ono što jest? Postoji li za to razlog, istinski i stvaran, kao što su moje ruke?

D R U G A : Ruke nisu istinske niti stvarne... Tajne su što nastavaju naš život... gdjegod kad uspravim svoje ruke, bojim se Boga... Nema vjetra što bi njihao plamen svijeća, a gledajte, on se njiše... Na koju se stranu naginje?... Kakve li muke kad bi netko mogao odgovoriti!... Ćutim žudnju za neobičnom glazbom što bi se sada trebala svirati u palačama drugih kontinenata... Ćutim je u dubini duše... Možda stoga što, kad bijah djetetom, trčah za valovljem na obali mora. Uzeh život za ruku među liticama, za oseke, kad more kao da je bilo skrstilo ruke na grudima i kao da je usnulo poput kipa anđela, jer ga više nitko ne gledaše...

TREĆA: Vaše me riječi podsjećaju na moju dušu...

D R U G A : Možda zato što nisu istinske... Ćutim bol kad ih izričem... Opetujem ih prema jednom glasu što ga ne čujem i što mi ih povjerljivo šapuće... Ali ja sam zacijelo stvarno živjela uz obalu mora... Volim svaku stvar što se talasa... Talasi su u mojoj duši... Kad koračam, ljuljam se... Sada bih uživala koračati... To ne činim, jer nikad ništa ne zavrjeđuje trud da se čini, navlastito ono što se želi činiti... Plašim se brda... Nemoguće je da su tako neprobojna i velika... Zacijelo imaju neku čvrstu tajnu za koju ne žele znati da je imaju... Kada bih, nagnuvši se kroz ovaj prozor, barem mogla vidjeti brda, nagnuo bi se za čas u mojoj duši netko u kojem bih se oćutjela sretnom...

PRVA: Ja naprotiv volim brda... S ove strane svih brda život je vazda ružan... S one strane, gdje prebiva moja majka, običavasmo sjediti u sjeni tamarinda i razgovarati o tome kako ćemo posjetiti druge zemlje... Sve tamo bijaše

66

dugo i sretno poput poja dviju ptica, svake s druge strane puta... Suma nije imala drugih čistina do naših misli... Naši snovi bijahu takvi da stabla obilježavahu na tlu jedan drugi spokoj, a ne svoju sjenu. Jamačno tamo življasmo ja i ne znam je li netko drugi... Recite mi da to bijaše istina, da zbog toga ne plačem...

DRUGA: Ja življah među liticama uhodeći more... Okrajak moje oprave bijaše svjež i slan kad mi udaraše o nage noge... Bila sam malena i divlja... Danas se bojim da bijah... Sadašnjost kao da me uspavljuje... Govorite mi o vilama čarobnicama. Nitko mi o njima nikad nije govorio... More je bilo odveć veliko da bi dopustilo misliti o njima... Biti malen, to u životu zagrijava... jeste li bili sretni, sestro moja?

l'RVA: Počinjem u ovom trenutku to bivati nekad... Uostalom, sve to prođe u sjeni... Stabla to proživješe više od mene... Nigda se ne ostvari, ne nadah se uopće... Sestro, zašto ne govorite?

TREĆA: Užasavam se da sam malo prije rekla ono što vam tek trebam reći. Sadašnje riječi, čim ih budem rekla, odmah će pripadati prošlosti, ostat će izvan mene, ne znam gdje, krute i udesne... Govorim i mislim na to u svojem grlu, a riječi mi se čine ljudi... Imam veći strah od sebe... Ćutim u svojoj ruci, ne znam kako, ključ nepoznatih vrata. I čitava sam poput hamajlije ili svetišta svijesnog samo sebe. Stoga se plašim ići, kao mračnom šumom, kroz tajnu govorenja... A naposljetku, tko znade jesam li takova i je li to zaista ćutim?

PRVA: Toliko je teško znati što ćutimo kad promatramo sami sebe!... Čak je i živjeti tako teško kad to zamjećujemo... Govorite stoga a da ne zamjećujete da postojite... Zar ne počeste govoriti o onome što bijaste?

TREĆA.- Ona, što bijah negda, više se ne sjećam onog što sam sada. Ah, jadne li sretnice što sam bila!... Življah među sjenama grana i sve je u mojoj duši lišće što dršće. Kad idem po suncu, moja je sjena svježa. Provedoh bi-

67

jeg svojih dana pokraj vrela, gdje močih, snatreći da živim, spokojne vrške svojih prstiju... Ponekada, uz jezero naginjah se nad vodu i uspravljah se... Kada sam se smijala, zubi mi bijahu tajanstveni u vodi... Imali su nekakav samo svoj osmijeh, neodvisan od mojega... Smijah se uvijek bez razloga... Govorite mi o smrti, o kraju svega, jer ćutim razlog za prisjećanje...

PRVA: Ne govorimo ni o čemu, ni o čemu... Hladnije je, ali zašto je hladnije? Nema razloga da bude hladnije. Nije uopće hladnije... zašto moramo govoriti?... Bolje je pjevati, ne znam zašto... Pjesma je, kad ljudi pjevaju noću, osoba vesela i odvažna što iznenadno ulazi u sobu i grije je i tješi nas... Mogla bih vam pjevati pjesmu što je pjevasmo u kući moje prošlosti. Zašto ne želite da vam pjevam?

TREĆA: Ne vrijedi truda, sestro moja... Kada netko pjeva, ne mogu biti sa sobom. Ne mogu se sjećati. A zatim sva moja prošlost biva neka druga, i ja oplakujem mrtav život što ga nosim sa sobom i koji nisam nigda živjela. Vazda je odveć kasno da se pjeva, kao što je vazda odveć kasno da se ne pjeva...

Stanka PRVA: Uskoro će biti dan... Čuvajmo tišinu... To je život za

onoga što to hoće. Podno moje rodne kuće bijaše jezero. Tamo sam hodila i sjedila mu uz samu obalu na panju što je gotovo bio pao u vodu... Sjedah na panju, kva-sih noge u vodi ispruživši prste prema dolje. Zat im gledah pozorno vrške nogu, ali ne bijaše vidjeti. Ne znam zbog čega, ali mi se čini da to jezero nikad nije postojalo... To što se sjećam njega za me je kao da se ne mogu sjećati ničega... Tko zna što to govorim i jesam li ja bila ona što je proživjela to čega se sjećam?...

D R U G A : Na obali mora bivamo tužnim kada snatrimo... Ne možemo biti ono što želimo biti, jer ono što želimo biti, želimo uvijek da smo bili u prošlosti... Kada se val širi, a pjena mu šušti, kao da tisuće glasića zbori. Pjena se

68

čini svježom samo onom što je promatra samu... Sve je mnogo i mi ne znamo ništa... Želite li da vam pripovijedam ono što sam snatrila uz obalu mora?

i'RVA: Možete nam to pripovijedati, sestro moja; ali ništa u nama ne ćuti potrebu da nam to pripovijedate... Ako je lijepo, već me hvata muka što ću slušati. Ako nije lijepo, čekajte..., pripovijedajte samo pošto preinačite...

DRUGA : Reći ću vam. Nije potpuno lažno, jer bez dvojbe ništa nije potpuno lažno. Treba da je bilo tako... Jednog dana kada sam bila naslonjena na hladan vršak neke litice i kada sam bila zaboravila da imam oca i majku i da sam imala djetinjstvo i druge dane — tog dana vidjeh u daljini, kao nešto za što sam samo ja mislila da vidim, nejasan prolaz jedra... Zatim ono iščeznu... Kada se povratili sebi, vidjeh da sam već imala taj san... Ne znam odakle je on počeo... I nigda ne vidjeh drugo jedro... Nijedno jedro brodova što izlaze iz luke na njega ne sliči, čak i onda kad je mjesečina i brodovi prolaze sporo...

PRVA: Vidim kroz prozor jedan brod u daljini... Možda je to onaj koji ste vi vidjeli...

DRUGA: Ne, sestro moja; taj što ga vi vidjeste traži jamačno neku luku... Ne bijaše mogućim da onaj koji ja vidjeh traži neku luku...

i'RVA: Zašto mi odgovarate... Može biti... Ne vidjeh nikakav brod kroz prozor... Žudjela sam vidjeti jedan i o njemu sam vam govorila da ne patite... Pripovijedajte nam sada ono što ste snatrili na obali mora...

DRUGA: Snatrila sam mornara što se izgubio na dalekom otoku. Na tom je otoku bila po koja tvrda palma i ptice su lutalice lijetale između njih... Ne vidjeh jesu li se kada spuštale... Otkako se spasio u brodolomu, mornar je tu živio... Budući da nije bilo načina da se vrati u postojbinu i budući da je patio svaki put kad bi se nje sjetio, stade snatriti postojbinu koju nikad nije imao; stade posvajati jednu drugu postojbinu, jednu drugu vrstu domaje s drugim vrstama krajolika, i drugim ljudima, s

69

drugim načinom šetanja po ulici i naslanjanja na prozor... Svaki je čas u snu gradio tu lažnu postojbinu, i nije nikad odustao od snatrenja, danju pod krotkom sjenom velikih palmi, što se, obrubljena šiljcima, ocrtavala na vrućem pijesku; noću ispružen na pijesku i ne zamije-ćujući zvijezde.

PRVA: Ah, ne bijaše nikad stabala što bi izvezla ponad mojih ispruženih ruku sjenu jednoga sna kao što je ovaj!...

TREĆA: Pustite je da govori... Ne prekidajte je... O n a zna riječi kojima je naučiše sirene... Uspavljujem se da je mogu slušati... Govorite, sestro moja, govorite... Srce se moje rastužuje što ja ne bijah vi kad snatriste na obali mora...

DRUGA: Godine i godine, dan za danom, mornar je podizao u neprestanom snu svoju novu rodnu zemlju... Svaki je dan uzidavao kamen snova u ovu nemoguću zgradu... Već posjedovaše domaju koju je toliko puta proputovao. Sjećao se da je već proveo na tisuće sati na njezinim obalama. Z n a o je koje su obično boje sumraci u jednom zaljevu na Sjeveru, i kako je bilo lijepo ući, u gluhoj noći, s dušom lebdećom u šumu vode uzbibane brodom, u veliku luku Juga, gdje je nekad proveo, možda sretno, svoju predpostavljenu mladost...

Stanka PRVA: Sestro moja, zašto šutite? DRUGA: Ne valja previše govoriti... Život nas vazda uhodi...

Svaki je čas majčinski za snove, ali to nije potrebno znati... Kada govorim previše, počinjem se udaljavati od sebe i slušati se kako govorim. To mi izazivlje sućut prema samoj sebi, te ćutim odveć srce. Zatim bolno žudim da san držim u rukama, da bih ga mogla zibati kao djetešce...

Gle: obzorje blijedi... D a n više ne može biti daleko... Je li potrebno da vam još govorim o svojem snu?

PRVA: Pripovijedajte sveudilj, sestro moja, pripovijedajte sveudilj... Ne zastajite u pripovijedanju, ne obzirite se

70

na dane što svanjuju... Dan nigda ne svanjuje za onoga što polaže glavu u krilo sanjanih časova... Ne grčite ruke. To izazivlje buku poput skrivene zmije... Govorite nam mnogo više o svojem snu. On je tako istinit da ne posjeduje nikakav smisao. Na samu pomisao da vas slušam, glazba mi zvoni u duši...

DRUGA: Da, govorit ću vam više o njemu. I ja ćutim potrebu da vam ga pripovijedam. Koliko ga pripovijedam vama, pripovijedam ga i sebi... Tri smo da slušamo...

Naglo, gledajući lijes i tresući se. Ne tri... Ne znam... Ne znam koliko...

TREĆA: Ne govorite tako... Pripovijedajte nam brzo, pripovijedajte nam opet... Ne govorite o tome koliko ih može slušati... Mi nikad ne znamo koliko stvari stvarno zive i vide i slušaju... Vratite se svojem snu... Mornar. Sto je snatrio mornar?...

DRUGA: tiše, veoma sporim glasom U početku stvaraše krajolike; zatim stvaraše gradove; stvaraše zatim ulice i po-prečnice, jednu po jednu, rezbareći ih u građi svoje duše — jednu po jednu ulicu, četvrt po četvrt, sve do zidina gatova gdje je zatim stvarao luke... Ulicu po ulicu i ljude što njima prolažahu ili ih gledahu s prozora... Poče upoznavati neke ljude kao slučajne poznanike... Poče im upoznavati prošle živote i razgovore, i sve to poput onoga što snatri krajolike i istodobno ih stvarno vidi... Zatim putovaše u sjećanju diljem domaje koju bijaše stvorio... Tako je izgradio svoju prošlost... Ubrzo je imao jedan drugi prijašnji život... Imao je već u toj novoj postojbini rodno mjesto, mjesto gdje je proveo mladost, luke gdje se ukrcavao... Već je imao drugove iz djetinjstva i zatim prijatelje i neprijatelje iz svoje muževne dobi... Sve bijaše drugačijim od onoga što je bilo — ni domaja, ni ljudi, ni njegova vlastita prošlost nisu sličili na ono što bijahu... Želite li da nastavim?... Izazivlje mi toliku patnju govoriti o tome! Sada baš stoga što vam o tome govorim, više bi mi godilo da vam govorim o drugim snovima...

71

TREĆA: Nastavite, iako ne znate zbog čega... Što vas više slušam, manje sebi pripadam.

PRVA: Da li će zaista biti dobro da nastavite. M o r a li svaka pripovijest imati kraj? U svakom slučaju govorite... Tako je malo važno ono što kažemo ili ne kažemo... Prob-dijemo časove što prolaze... Naša je dužnost nekorisna kao Život.

D R U G A : Jednoga dana kad je mnogo kišilo i obzorje bilo mračnije, mornar se zamori snatriti... Tada se ushtjede sjećati svoje prave postojbine... ali uvidje da se ne sjeća ničega, da ona za njega ne postoji... Djetinjstvo, kojega se sjećao, pripadalo je njegovoj postojbini snova; dje-čaštvo, kojega se spominjao, bilo je ono izmišljeno... Cio mu život bijaše život što ga je snatrio... I on uvidje da nije moguće da je postojao taj prvašnji život... Ako se on nije sjećao nijedne ulice, nijednog lica, niti majčinske kretnje... A u onom životu za koji mu se činilo da ga je snatrio, sve bijaše stvarno i sve bijaše... I ne mogaše štoviše ni snatriti neku drugu prošlost, pojmiti da ju je imao, kao što svi barem načas mogu vjerovati... O sestre moje, sestre moje... Ima nešto, ne znam što, što vam nisam rekla... nešto što bi objasnilo sve ovo... Moja me duša ledi... Ćutim bol što sam vam govorila... Govorite mi, vičite mi da se probudim, da znadem da sam ovdje ispred vas i da postoje stvari što nisu snovi...

PRVA: veoma tihim glasom Ne znam što da vam kažem... Ne usuđujem se gledati stvari... Kako se nastavlja taj san?

D R U G A : Ne znam kako se nastavlja... Slabo znam nastavak... Zašto bi toga trebalo biti još?

PRVA: Poslije? Poslije čega? Poslije označuje nešto?... D o đe jednog dana jedna lađa... Dođe jednog dana jedna lađa... — Da, da... moglo je biti samo tako... — D o đ e jednog dana jedna lađa i prođe uz taj otok, ali tamo ne bijaše mornara...

TREĆA: Možda se vratio u Postojbinu... Ali koju? PRVA: Da, ali u koju? I što se zbilo s njim? Z n a li to itko?

72

DRUGA: Zašto mene pitate? Postoji li odgovor za svaku stvar?

Stanka TREĆA: Neophodno je potrebno, čak i u vašem snu, da je

postojao onaj mornar i otok? DRUGA: Ne, sestro moja; ništa nije neophodno potrebno. TREĆA: Ali barem kako je završio san? DRUGA: Nije završio... Ne znam... Nijedan san ne završuje...

Zacijelo bih znala da ga ne nastavljam snatriti, da ga snatrim ne znajući to ili kad snatrenje ne bi bilo neodređena stvar koju nazivljem svojim životom... Ne govorite mi više... Počinjem bivati sigurna u nešto, ne znam što... Stupaju spram mene, u noći što nije ova, koraci neznanog užasa... Nekoga sam možda probudila snom koji sam vam pripovijedala... Neizmjerno se strašim da Bog nije zabranio moj san... On je nedvojbeno stvarniji negoli Bog dopušta... Ne stojte u tišini... Recite mi barem da noć prolazi, premda to znam... Gle, počinje se razdanjivati... Gle: dolazi stvaran dan... Zaustavimo se... Ne mislimo više... Ne nastojmo više slijediti ovu unutarnju pustolovinu... Tko zna što joj je na kraju?... Sve se ovo, sestre moje, zbilo u noći; ne govorimo više o tome niti sebi samim... Čovječno je i prilično da svaka od nas zauzme tužno držanje.

TREĆA: Bilo mi je tako lijepo slušati vas... Ne recite da nije... Znadem da to nije zavrijedilo napor... Stoga to i držim lijepim... Ne bijaše za ovo, ali me pustite da kažem... Uostalom, glazba vašeg glasa koju slušah više od vaših riječi, čini me samo stoga što je glazba, nezadovoljnom...

DRUGA: Sve nas čini nezadovoljnim, sestro moja... Ljudi, što misle, zamore se svime, jer se sve mijenja. Ljudi, što prolaze, to posvjedočuju jer se mijenjaju zajedno sa svime... Postoji samo san o vječnom i lijepom... Zašto još govorimo...

i'RVA: Ne znam.

73

gledajući lijes, tišim glasom — Zašto se umire? DRUGA: Možda zbog toga što se malo snatri... PRVA: Moguće... onda se ne bi vrijedilo zatvarati u san i za

boravljati život, da zaboravimo smrt?... DRUGA: Ne, sestro moja, ništa ne vrijedi... TREĆA: Sestre moje, već je dan... Gle, crta brda sja svojom

ljepotom... Zašto ne plačemo?... Ona, što hini da je tamo, bijaše lijepa i mlađahna poput nas i snatrila je također... Sigurna sam da njezin san bijaše najljepši od svih... Što je snatrila?

PRVA: Govorite tiše. Ona nas možda sluša, i znade čemu služe snovi...

Stanka DRUGA: Možda ništa od ovoga nije istina... Cijela ova tišina

i ovaj mrtvac i ovaj dan što počinje možda su tek jedan san... Gledajte dobro sve to... Čini li vam se da pripada životu?...

PRVA: Ne znam. Ne znam kako se pripada životu... Ah, kako ste postojana! A vaše se oči čine tako beskorisno tužne...

DRUGA: Ne vrijedi biti tužna na drugi način... Ne želite li da šutimo? Tako je čudno živjeti... Sve što se zbiva, nevjerojatno je, kako na mornarevu otoku, tako na ovom svijetu... Gle, nebo je već zeleno. Obzorje se smiješi zlatom... Ćutim da me peku oči što sam mislila na plakanje...

PRVA: Zapravo plakaste, sestro moja. D R U G A : Možda... Nije važno... Kakva je ovo studen?... Ah,

evo... evo!... Kažite mi ovo... Kažite mi još nešto... Zašto u svemu ovom ne bi bio stvaran samo mornar, a mi i sve ostalo zašto ne bismo bili tek njegov san?

PRVA: Ne govorite više, ne govorite više... To je tako čudno da mora biti istinito... Ne nastavljajte... Ne znam što ste htjeli reći... ali je to zacijelo previše da bi to duša mogla slušati... Bojim se onoga što niste uspjeli reći... Gle, gle,

74

već je dan... Gledajte dan... Učinite sve što je moguće da biste gledali samo dan, stvaran dan, tamo vani... Gledajte ga, gledajte ga... On tješi... Ne mislite, ne obazirite se na ono što mislite... Gledajte dan kako dolazi... Sja kao zlato u zemlji srebra. Laki se oblaci zaokružuju kako poprimaju boju... A ako ništa ne postoji, sestre moje?... Ako je sve na stanovit način posvemašnje ništa?... Zašto tako gledaste?...

Ne odgovoriše joj. Nitko je nikako nije gledao. ISTA: Što je to što mi rekoste i što me toliko zaplaši?... Oću-

tjeh to tako da spoznah bol zbog onoga što je bilo... Recite mi što to bijaše, da se, čuvši to po drugi put, više ne bojim kao prije... Ne, ne... Ne recite ništa... Ne pitam vas to da biste mi odgovorili, već zbog toga govorim, da ne mislim... Bojim se da ću se moći sjetiti što je to bilo... Bijaše nešto veliko i strašno poput postojanja Boga... Trebali smo već završiti razgovor... On je već, ima neko vrijeme, izgubio svoj smisao... Ono, što je među nama i što nas čini govoriti previše se produžuje... Ovdje ima veći broj prisutnosti od naših duša... Dan je već morao granuti... Trebale smo se već probuditi... Nešto kasni... Sve kasni... Što se to događa u stvarima u suglasju s našom stravom?... Ah, ne ostavljajte me... Govorite sa mnom, govorite sa mnom... Govorite skupa sa m n o m da moj glas ne bude sam... Više se bojim zamisli svojeg glasa nego njega sama, zamijetim li da govorim...

TREĆA: Kojim ste glasom govorili?... Glasom druge... Kao da dolazi iz daleka...

PRVA: Ne znam... Ne podsjećajte me na to... Mora da sam govorila glasom oštrim i drhtavim od straha... Ali, više ne znam kako se govori... Između mene i mojeg glasa otvorio se ponor... Sve ovo, i ovaj razgovor, i ova noć, i ovaj strah — sve se je trebalo završiti, trebalo završiti naglo, nakon užasa koji ste nam rekli... Počinjem ćutjeti da ga zaboravljam nakon onoga što mi rekoste i to me

75

nagna na pomisao da trebam vikati na jedan nov način e da izrazim takav užas...

TREĆA: drugoj Sestro moja, niste nam trebali pripovijedati tu priču. Sada živim sa čudnovatim užasom. Pripovijedaste, a ja bijah toliko rastresena da sam slušala smisao vaših riječi i njihov zvuk odvojeno. I činilo mi se da ste vi, vaš glas i smisao onoga što ste govorili tri razna bića poput triju stvari što govore i idu.

D R U G A : Zaista su tri razna bića, s vlastitim i stvarnim životom. Bog zna zašto... Ah, zašto govorimo? Tko nas tjera da nastavljamo govoriti? Zašto govorim ne želeći govoriti? Zašto više ne zamjećujemo da je dan?...

PRVA: Da barem možemo vikati e da bismo se probudile. Ćutim da vičem u sebi, ali više ne znam put moje volje do grla. Ćutim divlju potrebu za strahom da netko pokuca na ova vrata. Zašto nitko ne kuca? Bilo bi nemoguće, a ja ćutim potrebu da se bojim toga, znati čega se bojim... Kako se čudno osjećam!... Čini mi se da više nemam glasa... Dio se mene uspavao i prepustio motrenju... Strava mi je porasla, ali je više ne mogu ćutjeti... Ne znam već u kojem se dijelu duše to ćuti... Na ćutilo mojeg tijela staviše olovan ogrtač... Zašto ste nam pričali svoju pripovijest?

D R U G A : Ne sjećam se više... Jedva se i sjećam da sam je pripovijedala... Čini mi se da to bijaše tako davno! Kakav san, kakav san upija moj način gledanja stvari! Sto želimo učiniti? Sto mišljasmo učiniti? — Ne znam više da li da govorim ili ne govorim...

PRVA: Ne govorimo više. U m a r a me vaš napor da biste govorile... Boli me razmak što prolazi između onoga što mislite i kažete... Savjest mi pluta u drijemežu mojih ćulila preplašena mojom kožom... Ne znam što je to, ali to ćutim... Ćutim potrebu da kažem zbrkane riječi, odu-lje i teško izgovorljive... Ne ćutite li sve to kao golema pauka što nam od duše do duše plete crno platno koje nas obavija?

76

D R U G A : Ne ćutim ništa... Ćutim svoje osjete kao nešto što se ćuti... Što to postajem?... Tko to govori mojim glasom?... Ah, počujte...

PRVA I TREĆA: Sto bje?

D R U G A : Ništa. Ne čuh ništa... Htjela sam hiniti da slušam, jer vi predpostavljate da slušate i ja mogoh povjerovati da ima nešto za slušanje... Oh, kakav užas, kakav osoban užas razdvaja u nama glas duše i osjete misli, i tjera nas govoriti, slušati i misliti, kada sve u nama ište tišinu, i dan i nesvjesnost života... Tko je peta osoba u ovoj sobi što pruža ruke i prekida nas svaki put kad je imamo oćutjeti?

PRVA: Čemu nastojanje da me zaplašite? Ne ulazi više strava u mene... Šiju mi tišti prekomjeran teret da se ćutim... Ulazi mi kroz sva ćutila nešto što me obuzimlje i zastire. Teške su mi riječi za sve osjete. Zaustavlja mi se jezik za sva čuvstva. Dubok san sljepljuje jednu uz drugu zamisli mojih pokreta. Zašto me tako gledaste?

TREĆA: Glasom veoma tihim i ugaslim. Ah, evo, evo! Netko se probudio... Ljudi se bude... Kada netko uđe, sve će se ovo okončati... Dotle pokušajmo vjerovati da sav ovaj užas bijaše jedan dug san što smo ga snivale... Već je dan... Sve se okončaje... Iz svega ovoga, sestro moja, proistječe da ste samo vi sretni, jer vjerujete u san...

DRUGA: Zašto me to pitate? Zašto to rekoh? Ne, ne vjeruje..

Pijetao zapjeva. Svjetlo se naglo povećaje. Tri djevojke na bdijenju umuknuše a da se ne pogledaše. Nedaleko, u jednoj ulici, neka kočija cvili i škripi.

(11/12. listopada, 1913.)

77

SVADBENA PJESAN

Set ope all shutters, that the day come in

I.

Sva okna otvorite da uniđe zora Što dozivlje zveket il' šumor mora! Ne dajte kutku jalove sjene Da noćna snatrenja prene, Za poredbu mnijenja nek sjetnih ne bude stvari Jer danas sve njih radost ozari! Jutro je, blago je jutro, žarko diže se sunce Nad bezdana vrhunce Gdje noćas iza nevidljiva počivaše ruba Mračnih obzornih stuba. Gle kako li mladenče budi se mlado Dan ćuteć u čijoj skorašnjoj noći Dva različna srca združit će se rado U kucaju prisnu dokle im tijelo dopusti doći. Zamisli ushit u hodu joj plahom, Plašeć se zanosa ni oči ne diže. Sve nade joj sada postaše strahom, Sred jalove misli jedva još radost za radošću niže. Nek pričeka tren ili dan I spremi se za megdan Za koji joj misli i nisu baš spremne! Na zbiljski pristizaj dana skoro je ljuta. I premda želi što hoće, utažuje ipak Žeđ svojih sanja U zastalom obzorju sna što dokono s puta Brižljivu nadu stvorenja sklanja.

78

II.

Razmaknite zastore s okna Da više no svjetlosti pogledu uskrate dar! Gle prostrana polja gdje svjetla stoje Pod širokim nebom plavetne boje, Bez oblaka jednog uz topli žar Što pogledu skrbi okrutni čar! Nevjesta budna je ćuteć da njeno Srce još uvijek podrhtava sneno! U studeni plahoj dojke se njene uvuku I srsi prođu ih slasti u nadimanja grču, Više no tuđu kad na njima oćuti ruku, Više no usne kad nabrekle vrške im srču. Već mis'o na dragana ruke žudnju joj budi, Da draži se ondje odakle ruka od stida joj bježi I misli se njezine grče sve dok im zamor naudi, Skupljajuć tijelo što i dalje leži. Sanjivo potom podiže oči Dok stvari sve rone u maglenoj noći. Svud danas bistrina uzima maha Osim u njenom ćutilu straha. U gledu joj svjetlo na boju nalik Dok ona mu mržnjom obasiplje pralik.

III.

Sva okna i vrata otvorite širom Da noć se sad ova izgubi s mirom, Da poput brodske brazde na vodi Nadživi onog koji je rodi! U postelji mladenka i dalje leži čekajuć želja da joj osmjeli Ili bogatijom biti zaželi Pa da je sokoli neka se diže, nek ubogom bude, nek strah

progna van A zatim će ustat kao u svagdanji običan dan.

79

Jer nevjesta bit će, u postelji s mužem ljubavni dijeleć

Ženska neprestance put je mori, Poruke šaljuć što izgone sram Iz sanje što s maglom se bezličnom bori. Otvara oči motreć tavanicu Sto malu joj zatvara ložnicu I misli, dok snova ne sklopi oči, Na tavan koji će noćas upoznat, Na dom i krevet koji će doći, Ležećke snatreć štogod će doznat; Pa tako opet zatvara oči da vidom ne sreće Sobu što skoro vidjet je neće.

IV.

Nek sva je kuća svjetlosnim zastrta velom Poput glasnika s čelom Ovjenčanim ružama i lišćem tim Sto ljubav za ljubav ga prepliće s njim! Između mlade i baldahina, kad stigne večerašnje sijelo, Privinut će muško se tijelo. Snatreći o tom mlada već noge sljubljuje gle, Znajući dobro da potom će obje ih rastavit rukom; Plašeć se prodora u se i privole, Užitka to većeg začne li on se grubo i s mukom. Nastanjuju vas li, sunčevi zraci svježi, Dusi il' kepci što luduju danom, Šapnite mladoj, krvi li se ježi, Da dveri se male velikim ljubavnim zgurile stanom.

V.

Djevstva joj nevinog grob Snaći će krvava kob. Pristupite i vi prpošnoj pogrebnoj povorci toj Te grimiz-plašt mrtvački satkajte njoj,

80

0 žudnje vi strastvene za muškim tijelom Što samotne sate nježnim joj činite vrelom 1 ruku joj radu i neradu vodite eto Gdje slast se stvara. Priđite i vi, sitni patuljci, buntovna četo, Brzinom trke što prepunost prelijeva pehara; Svi vi što mladost činite mladom, a zamamnom čovječju

put, Što radosnom proljeću i ljetnome suncu dižete skut; Vi sred čijeg tajnog prisuća zeleno drveće počinje rasti, I cvijeće cvjetat, i slobodnih ptica odzvanjati krik, Kada u jarosti drhtave strasti Na junicu požudno penje se bik.

VI.

Pod prozorom pojte joj, vi čujna jutarnja krila U čijoj se popijevci stani ushita samog sila! U sobi joj besanom zujite, O muhe male, pa srljajte i strujite Po pokrivaču, po prstima nje U paru. Gle zastaje. Duž nogu što sljubljene ih ćuti K'o nutarnja ruka nekakav predosjet gmiže. Gle kako mlada se krzma! Stog reci joj dakle: Rasani se, obuci i svući! A potom ustaj i priđi bliže! Gle kako u cijelosti cijelo je sunce! O latice ćutila njenih život se mete. Dođi! O dođi! Užitka moraš doseć vrhunce! Jer bit ćeš ubran, neubran raduj se, o ružin cvijete!

VII.

Sada se diže. Gle kako oči čedno prikrade, Kad košulja noćna joj nehajno spade, Nagosti čistome trenu, l'režuć od mjesta gdje zvijerci nalik put njena je jedra,

81

Gdje dlakav crn trokut opasa bedra Srameć joj pogled, sve dok cjelov poda se Košulja njenom ne pruži tijelu. Odjeću na se! Ne dangubi sjedeć na tvrdom posteljnom bridu, Ne dangubi snatreć, nagađanja slušajuć glase! Čuj brze ptice na prozorskom zidu! Ustaj i umij se! Gle gotovo da je bez odjeće! Jer ruku nema da dugme uvede U bijelu simboličku halju, takvom je sreće Povorka žena što dolaze da je urede.

VIII.

Jer povrh sebe ih ne vidi mlada, Gle kako s istome mišlju jedna drugoj se smiješe! U mislima drugih bez djevstva je ona već biće. Radoznalom pomnjom rasute vlasi motreć joj sada S rukama koje na suncu brižljivo kosu joj driješe, Djevojka jedna nevjesti skladno pletenicu spliće. Druga joj halju uz tijelo steže; Dok ruka mlade, života ćuteć tjelesnu toplinu, veže Joj misli sa snažnom mladenca rukom. Prva joj onda, na veo što lebdi maglovito strukom I prignutu glavu svečarski vijenac počinje viti, Vijenac što skoro će nevažan biti. Druga se opet klečeć napreže Da cipele bijele uz drhtava prionu stopala, dok pogled joj

kreće Niz čarapu visoku, penjuć se nogom sve do užitka veže Gdje središte cijele je današnje sreće.

IX.

Odjevena sada je posve, rumen joj lice mije. Gle kako toplo sunašce sije A raspusnik puzavac smjelo se trsi Da tijelo uz vrelo stablo isprsi.

82

U bijelom sva je i čeka na znak, U oku joj svjetlost, u oku joj mrak. Ruke joj hladne, usnice suhe, a srce bije Jelenu nalik što lovcu se krije.

X.

Izišla sad je. Čuj kako sav govor tišina rani, No nikako da se konačno preda! Izišla sad je tamo gdje gosti Na smjelost joj motre da ih ne gleda. Goruće sunce sja vani. Uznojen talog vrućeg života od rada posti Na licu dana u ovaj čas. U tihoj snazi toplotnih tvari mahnita radost nalazi spas.

XI.

Nek vijenci od cvijeća zasjene Odaja stijene! I veselih zvončića zvek Pjesama jek! Ljevanici nalik razlijte radost svakome biću, Kličite djeco, kliči djevojčice, kliči mladiću Čiji trbuh bez malja još uvijek skriva Bespolnost spolovila! Kličite kao da i vi znat ćete reči Kakve li radosti u toj pljeskati sreći!

XII.

Mjesec je, k tome i dan. Stog' morate van. Izjurite napolje u vreo skupljeni klas Što onamo kreće gdje za drvećem tornja visina Na širokom plavetnom nebu iskušava glas

83

Ponešto miran, glas slatkih milina. A sada, jarki, šapćući glasno, u Božji hitite dom! Dok sunce slijeva se četom žestinom svom, Sve oči slijede nevjeste mlade put: I kao da ruke im dotiču bokove njene i grud; K'o poleđe halje kožu joj draže, Odasvud je salijeću, poru joj svaku traže; Suknje joj dižu kao da vabe il' snube na dar Pod pupkom skritu raspuklu stvar; Sto o njoj misle kretnje im zbore A pogledi krišom i sami govore.

XIII.

Dosta je više crkve il' slavlja, Jer značaj remete ovoga dana, poput drveća što se

pomalj Uz cestu do hrama i istu tu cestu što natrag kad vodi Pod suncem se žarčim nahodi. U istinskom obredu velike današnje zbilje Od poda il' zida udio njihov znatniji nije. Pa čak i gosti, ne manje od onih koji se žene, Drže ih predvorjem krevetne scene. I tako, sve što će proći Između crkve i slavlja i tame noći, Mračan je rad minuta i sati u snovima žuđenih, U nevrijeme snatrenih i pogrešno suđenih. Vjenčanje i povratak i svadbeni pir Za svakog su samo magleni pir Gdje druge gleda kroz prizmu mutnog i toplog pojma Opojnog žilavog dojma. Okom i uhom upropanj žuri crvena trka, Velik bal snova što jedan u drugom ih gledajuć bude, Sve dok nesnošljiva njihova strka Posustao mučan ne stigne čas igre im posve lude.

84

XIV.

Da sve to naskoro svrši, zaručnik strastveno žudi, Da dojki sišući vrške mlade upozna grudi, Da ruku na trbušne vlasi posadi I usnatu potom jazbinu gladi. Tvrđu za plijen što stvorena bi, Zbog koje mu ovan deblja i vri. Dršćući vesela mlada toplotu dana oćutje čestu Na pustinjski uvijek još samotnom mjestu Gdje djevičanska ruka hinila samo je noću Čulnog užitka praznoću. Većina svijeta šaptat će o tom, Znajuć da šikljaj uslijedit će potom; I djeca dapače, sa zinućim očima, Uzbudit će sad se nad putenim moćima, Nad muškim i ženskim odraslim činom Golicavom žitkom milinom Zbog čijega okusa u skritim kušat će kucima Sto jedva znaju o suhim još vrućima.

XV.

I vi čak, što sada ste stari, dolazeć amo Kao u prošlost, vlastitu radost bacite tamo U čašu i s mlađima popijte čili Što mislit sada vas sili Na ono što ljubav je bila kad bila je ljubav. (Buduć da

studene misli što traju Dopusta za to još uvijek ne daju.) U vrućemu danu ispijte mlade žalosnu radost I mladenca mahnitu naglost, I spomen na mladosti dane vam divne Kad pobjedne pjevajuć himne Površjem vaših bezdana Sparivali vi ste se dok dolazak dana Promatraše noć a sljubljena vaša još uvijek su tijela Dašćuć malaksala i, nadimljuć se, iznova gorjela.

85

XVI.

Zar prošlost, budućnost važne su sada? Nek radošću vašom dob ljubavna vlada! Sve misli posvetite velikog dana žilavoj pojavi Što poput konja trkača česticu vremena kosi, Noć sileć da stigne i dojavi Kako sad djevičje brdo prvog jahača nosi! O tijelo štipano, griženo, sisano, grljeno, Gnječeno i mrvljeno, Te stvari vaše uspaljuju misli, kazivanja Blijedeć i mnijenja. Blijesnite bljescima golim sve dokle strah ne pogodi Nasladu što je groznica rodi, U bljescima koji kao da mrze misli i odijela Što dijele tijela; Udove svoje toplinom protegnite što dan je napolju daje, I žar joj oćutite dok prilika traje! Jer topla zemlja, zelena trava, sunce poodmaklo, Dalekog jezera svakog bliješteće staklo, I mis'o nam žarka na večernji hlad Radosno vreli ostvaruje sklad.

XVII.

U crvenoj bakovskoj vjetrini misli što mahnite obraze bije K'o jarosnog divljenja bura Što bijesna oči pozljeđuje, Bistreći ipak sve s nimbusom stvari, Cijeloga skupa duša k'o p' janac tetura I zemljom u skoku krstari! No premda svi prostu svjetinu čine čiji je hir U crkvu i natrag da hrli slaveći pir, Svi satiri ipak i debela poganska bedra Što slasti ćute napeta tijela i sisa i trbušnih njedra, I čiji hod, puzeć kroz lišće, hlepi

86

Za zgurenom nimfom što pomalo strepi, Nevidljivom navalom sprijeda i straga Dolične ove grupe se kreću, i s mislima što žara ih obuze

snaga Pokorne duše u mrežu spremaju što uokrug je spliću Dok grupa im, posrćuć glasno kao o slijepom da radi se

biću, Valovite zemlje sanjama jekom uzima vlast Da bludnu u skoku im obdari strast.

XVIII.

Ej! Ej ! To sok teče užitka što ljutnje ga bude Kroz mrežu oblika Što zbiljski sad žude Da jedno nad drugim se svuče i rata bude slika Što utrobu puni i dojke mlijekom poji Kad ih muškarac osvoji, Bitke što bijesno se vodi da sljubi i spari A ne da ozlijedi ili udari! Ej! Ej! Poput dana il' sata pijani budite! Vičite, smijte se i žučno sudite Mislima svojim, izdahnule one da ne bi zbog dobi Ili zbog smrtne im kobi! Samovlasna mladost posve je sada a neznatne bolova sile Što nadute stresaju žile Zaoštrene škakljivim velim su užitkom Sto sitost svoju plaća gubitkom. Iz svijesti sve prognajte što puteni ne biva žar I mlijeko muško, taj žitka dar! Zgrćite zvonjave radosti k'o travu iz zemlje što niče I šikarom duše vaše se spliće! Bludno se rasipno sladite grijehom K'o žarko da nebo, treperav uzduh i zemlja je cijela Moćna činela!

87

XIX.

U vatru sad bacite veliki flamanski sat! Nek ćutila vaša odmoru obznane rat! Ushit taj svrgnite udarcem čak ondje gdje udarac ranjava

ruke Što prkose njeg've da otklone muke! U postelju sa sobom sve nosite stvari Što nagosti vaše potiču čari! Trgajte, berite, k'o zemlja što blago traži Kad kovčega zveka razdraži Pomaljanje misli što misli na bludne skrivaju čine Što dan ih taj velik žudnjom zasine. Kao da dojke sve ruke sad stišću I sok da podare kad da išću! Kao da jedna sa drugom stvar sada se druži, Tvrda put meku guši, A rutave noge i sklupčane guze Sred bijelih se nogu miču i puze. Te zbrkane misli u svijesti još svakoj tek predu Kako da današnje ljubavi poriv u igru uvedu, Kako muškarac za oćutom posjeda žudi A žena da na njoj on se uzbudi, Kako da jasno života apstraktnog val Tijela konkretan dosegne žal. Nešto od ovog zbiljskome danu ipak se nudi. Dignute sada su suknje u služanjskoj hali, Na bludnog trbuha štali Konju otvaraju vrata što ulazi u trku Gotovo kasno, kad izljev već skoro napravi zbrku. Uzvanik stariji neki u mreže da uhvati skut Djevojku rumenu mladu mračnim se skrovištem baš sad

rasprši, Sileć da tijelo joj lagano miluje prostrijetu njegovu put. Gle srce njeno od slasti se krši Ćuteći ruku na koplju što strši.

88

XX.

89

No eno misli il' obećanja Il nakane dijela razbludnog milovanja, A eno i pohote što biva smišljena, budućnosti lišena Ili pak rabljena da bude uslišena. Učinite ono što ljubavna kružnica zahtijeva I Narav predmnijeva! Učinite i to da poradi haranja Pohotne žudnje pod uzdom života konj bludan sagorijeva, U ljubav se združite zbog ljubavnog stvaranja! Ričite! Mučite! Pastusi budite, bikovi što ih požuda draži Da sjeme rupu im traži! Burkajte strasti za razbludan začin što mlad Će puti vam sočnost dogrgljati rad U užljebe vlažne gdje vaše prisuće pozdravom sastaje Život što upravo nastaje U utrobi oranoj što bujat će sve do trenutka Zemlje nebeske pune krivine novog osnutka!

XXI.

A vi što se ženite danas, gonetajte nagone ove U znacima skladnoga skupa što prirodno plove Iz Prirode vama, Budućnosti prkoseć, dobrostivost što je sama! Usnice sljubljene, i ruke nage, i grudi ćućene i organ

moćan, Nek veseli noćni vam rad besprijekorno bude točan! Pouči ih stvarima ovim, o dane raskoši putena vrela! Prepusti ih mislima što bludna djela Neizbježnim čine I prirodnim k'o želja za mokrenjem kada nas rine! Neka se sparuju, sljubljuju, ljube, No naravnu pritom nek pamet ne gube! I noć što se spušta nek tome ih uči

Jer mladost zloraba muči! Neka se sljubljuju uvijek spočetka, lijuć i lijuć užitka

premoć Sve dokle ih potpuna ne snađe nemoć! Nek parenje njihovo što iznovce biva pod okriljem tmine, Nadzire noć, dok misli jastvo, prepuno topline, Od jada, kinjeć, ne izgine, i san ne stigne oblike što more

ih muke, Dok oni, jedno drugog kazujuć imena, i držeć se za ruke, Još uvijek o ljubavi sanjarije slušaju, U ponečem čak je i kušaju! Ak' se probude, nek nauk tvoj bude da počnu spočetka, Jer sat što prođe kao da nema svršetka; D o k spojena im tijela, razbludnog žara združena milinom, Ne usnu s mučninom, Dok nebo, pošto su straćene zvijezde, na istoku ne izbijeli Cvokoćuć gdje svjetlost od noći se dijeli, I s radosti bukom, mladog života galamom Dan štono stiže žarkim i novim ne zaplamsa plamom.

(Lisabon, 1913.)

preveo Nikica Talan

90

Alberto Caeiro

ČUVAR STADA

I.

Nikad nisam čuvao stada, ali kao da sam ih čuvao. Moja je duša poput pastira, poznaje vjetar i sunce i ide podruku s Godišnjim Dobima koračajući i gledajući. Sav mir Naravi bez ljudi dolazi sjesti pokraj mene. Ali ja sam tužan poput zalaza sunca za našu predodžbu, kad vjetar biva hladan u dnu ravni i ćuti se da noć ulazi kao leptir kroz prozor.

No moja je tuga spokojstvo jer je naravna i prava i ono je što treba biti u duši kad ona već misli da postoji a ruke ubiru cvjetove bez njezina znanja.

Na sam šum praporaca onkraj zavoja puta, moje su misli zadovoljne. Jedina mi je nevolja spoznaja da su zadovoljne, jerbo, da to ne znam, umjesto da budu zadovoljne i tužne, bile bi radosne i zadovoljne.

93

Misliti, to je isto tako nelagodno kao što je ići na kiši kad vjetar raste i čini se da će kišiti još jače. N e m a m ni slavičnosti ni želja. Biti pjesnik, to nije moja težnja, to je moj način da budem sam.

A ako nekad u predodžbi poželim da budem janješce (ili da budem cijelo stado da bih se uzverao uz čitavi obronak i bio tisuću sretnih stvari najednom), to je zbog toga što ćutim ono što pišem u zalaz sunca, ili kad neki oblak provuče ruku iznad svjetlosti i iz biljke tišina iziđe vani.

Kad sjednem pisati stihove, ili pak u šetnji putovima i stazama, kad pišem stihove na zamišljenu papiru, ćutim pastirski štap u rukama i vidim vlastito obličje na vrhu brežuljka, gledajući svoje stado i videći svoje misli, ili videći svoje misli i gledajući svoje stado, i smiješeći se neodređeno poput onoga što ne pojmi što

se kaže, a hini da pojmi.

Pozdravljam sve one što će me čitati, skidajući im šešir do zemlje kad me vide na pragu moje kuće čim se diližansa pojavi na vrhu brežuljka. Pozdravljam ih i želim im sunce i kišu, kad im je kiša potrebna, i da njihove kuće imaju ispod otvorena prozora omiljenu sjedalicu

94

gdje mogu sjesti i čitati moje stihove. I neka čitajući moje stihove misle da sam ja nešto naravno — primjerice, staro stablo u sjeni kojeg su još djecom bučno sjedali, umorni od igre, i brisali znoj s užarena čela rukavom prugaste pregačice.

(8. III. 1914.)

II.

Moj je pogled bistar poput suncokreta. Vičan sam ići putovima gledajući i desno i lijevo, ali i unatrag kadšto... Ono što vidim svakog časa nigda prije nisam vidio i toga sam potpuno svjestan... Podoban sam doživjeti udivljenje koje bi imalo dijete kad bi, pri svojem rođenju, moglo zamijetiti da se zaista rodilo... Ćutim se rođen svakog trena za vječitu novinu svijeta...

Vjerujem svijetu kao tratinčici, jcrbo ga vidim. Ali ne mislim na njega jer misliti ne znači pojmiti... Svijet nije stvoren za to da mislimo o njemu (misliti znači bolovati na očima), već da bismo ga gledali i bili suglasni... Ne posjedujem nikakovu filozofiju: imam ćutila... Govorim li o Naravi, to ne činim stoga što bih znao što je

ona, već stoga što je volim, a volim je upravo zato,

95

jer onaj što voli ne zna nikad što voli, ni zašto voli, niti što je to voljeti...

Voljeti, to je vječna nedužnost, a jedina je nedužnost ne misliti...

(8. III. 1914.)

III.

Ovog predvečerja, naslonjen na prozor, i znajući da nasuprot leže polja, čitam sve dok me oči ne zabole knjigu Cesarija Verdea .

Koliko ga žalim. Bijaše seljak što je uhićen u slobodi šetao gradom. Ali način kako je gledao kuće, postupak kojim je zamjećivao stvari, pripada onom koji gleda stabla i obara oči putu kojim ide i svraća pozornost na cvijeće što se nahodi u poljima.

Eto stoga je on imao tu veliku tugu za koju nije nikad rekao da je ima, ali je išao gradom kako se ide selom i tužan kao što je lomljenje cvjetova u knjizi i stavljanje biljki u posude...

IV.

Večeras se nevrijeme skotrljalo po obroncima neba kao golema lavina... Poput nekoga koji s visokog prozora trese stolnjak,

96

a mrvice padajući u hrpici prave stanoviti šušur u padu, kiša padaše s neba i zatamnjivaše puteljke.

Kada su munje potresale zrak i drmale prostorom nalik velikoj glavi što kaže ne, ne znam zašto — ne bojah se — stadoh se moliti svetoj Barbari kanda sam nečija stara teta...

Ah, moleći se svetoj Barbari osjećah se još jednostavnijim nego sudim da sam... Osjećah se obiteljskim i domaćinskim i da provedoh život spokojno, kao zid vrta; da sam imao čuvstva i zamisli kao što cvijet ima miris i boju...

Osjećah se poput nekoga koji može vjerovati u svetu Barbaru...

Ah, moći vjerovati u svetu Barbaru!

(Onaj što vjeruje da postoji sveta Barbara, mislit će da je ona vidljiva osoba ili što će misliti o njoj?) (Koja mudrolija! Što znaju cvijeće, drveće, stada o svetoj Barbari? Da grana drveta misli, nikad ne bi mogla stvoriti svece i anđele...

Mogla bi misliti da je sunce Hog i da je nevrijeme stanovita količina ljudi

97

u gnjevu iznad naših glava... Ah, kako su i najjednostavniji ljudi bolesni i bedasti i zbunjeni pred jasnom jednostavnošću i zdravim postojanjem drveća i biljaka!)

A ja, misleći na sve ovo, postadoh opet manje sretan... Postadoh mračan i bolestan i grozovit poput dana kojem cijelo vrijeme prijeti nevrijeme a ni noću ne izbija.

V.

Ima dosta metafizike u činjenici da ne mislimo ni na što.

Što ja mislim o svijetu? Z n a m li što mislim o svijetu? Na to ću misliti, ako se razbolim.

Kakvu zamisao imam o stvarima? Kakvu predodžbu imam o stvarima i učincima? Što sam razmišljao o Bogu i o duši i o stvaranju Svijeta? Ne znam. Za mene je misliti o tome zaklopiti oči i ne misliti. I zatvoriti zastore mojeg prozora (ali on n e m a zastore).

Tajna stvari? Znam li što je tajna! Jedina je tajna da postoji netko koji misli na tajnu. Tko stoji na suncu i zatvori oči postupno ne zna što je sunce a misli na mnoge stvari ispunjene toplinom.

98

Ali otvori oči i vidi sunce i više ne može misliti ni na što, jer sunčana svjetlost vrijedi više od misli svih mudraca i svih pjesnika. Sunčana svjetlost ne zna što čini i zato ne griješi i biva općena i dobra.

Metafizika? Kakvu metafiziku ima ovo drveće? To da je zeleno, gusto, granato, da daje plodine u svoje vrijeme, što nas ne goni na

mišljenje, nas što to ne znamo zamijetiti. Ima li bolje metafizike od takve njihove, to jest da ne zna zašto živi i da čak ne zna da to ne zna?

»Prisno ustrojstvo stvari«... »Prisni smisao Svemira«... Sve je to lažno, sve to neće ništa reći. Nevjerojatno je da se može misliti na takve stvari. To je isto kanda mislimo na razloge i svrhe kada blista praskozorje a s bokova drveća nejasno obasjano zlato gubi tminu.

Misliti na prisan smisao stvari štoviše je poput mišljenja na zdravlje ili donošenja čaše vode s vodoskoka.

Jedini je prisni smisao stvari to da one nemaju nikakav prisan smisao.

Ne vjerujem u Boga jer ga nikad ne vidjeh. Da on želi da u njega vjerujem, jamačno bi došao da razgovara sa mnom i ušao bi kroz moja vrata kazavši mi: »Evo me!«

99

(To je vjerojatno smiješno za uši onoga koji, ne znajući gledati stvari, ne pojmi onoga koji o njima zbori na način koji uči kako se zamjećuju.)

Ali, ako je Bog cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina, onda vjerujem u njega, onda u njega vjerujem svakog časa, a život mi je sama molitva i misa, te pričest očima i kroz uši.

Ali, ako je Bog cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina, zašto da ga zovem Bogom?

Zovem ga cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina; jerbo, ako se on zbiva, da ga vidim, kao sunce i mjesečina i cvijeće i drveće i brda, ako mi se javlja bivajući drvećem i brdima i mjesečinom i suncem i cvijećem, to znači da želi da ga spoznam kao drveće i brda i cvijeće i mjesečina i sunce.

Stoga sam mu poslušan, (što ja znam više o Bogu nego Bog o sebi samu?). Poslušan sam mu živeći, dragovoljno, poput onoga što otvara oči i vidi, i nazivljem ga mjesečina i sunce i cvijeće i drveće i brda, i ljubim ga ne misleći na njega, mislim na njega videći i čujući, i idem s njime svakog časa.

100

VI.

Mislimo li o Bogu, bivamo mu neposlušni. Jer Bog nipošto ne htjede da ga upoznamo, pa nam se stoga ne ukaza...

Budimo jednostavni i tihi, kao potoci, kao drveće, i Bog će nas voljeti, učiniti lijepim poput drveća i potoka. I dat će nam zelenilo svojeg proljeća i rijeku u koju ćemo pohrliti kad dokončamo...

VII.

Iz mojeg sela vidim sve ono što se sa zemlje može vidjeti u Svemiru...

Zato je moje selo veliko poput neke druge zemlje, jer sam ja toliko velik koliko vidim a ne toliko velik kolika je moja visina...

U gradovima je život manji nego ovdje u mojoj kući na vrhu ovog brežuljka. U gradovima velike kuće zaprječuju pogled, skrivaju obzor, odvraćaju naše poglede daleko od neba, umanjuju nas jer nam oduzimlju ono što nam oči mogu

dati i osiromašuju jer je naše jedino bogatstvo viđenje.

VIII.

Jednoga popodneva u kasno proljeće usnuo sam san sličan fotografskoj slici. Vidjeh kako Isus Krist slazi na zemlju, pojavio se na padini brežuljka, postavši po drugi put dijete,

101

trčao je i valjao se po travi, trgao cvijeće i bacao ga, smijao se da ga se čulo izdaleka.

Pobjegao je iz neba. Bio je previše naš da bi hinio drugu osobu Svetog Trojstva. Na nebu je bilo sve lažno, sve u neredu: cvijeće, drveće, kamenje. Na nebu je morao biti uvijek ozbiljan i povremeno opet postajati čovjek, visiti na križu, umirati vječito s krunom načičkanom trnovima i nogama probodenim čavlom velike glave i čak s nekim dronjkom oko tijela kao crnci na slikama. Nisu mu dopuštali niti da ima oca i majku kao druga djeca. Njegov je otac bio dvoosoban — jedan starac zvan Josip, što je bio drvodjelac, i nije bio njegov otac; a drugi otac bijaše neka glupa golubica, jedina ružna golubica na svijetu jer nije bila s ovog svijeta i nije bila golubica. Njegova majka nije bila ljubljena prije nego ga je povila.

Ne bijaše žena: bijaše neki kovčeg u kojem je on došao s neba. A htjeli su da on, što je rođen samo od majke, što nikad nije imao oca kojeg bi ljubio sa štovanjem, propovijeda dobrotu i ljubav!

Jednog dana kad je Bog spavao a Duh Sveti lijetao, on otiđe do škrinje čudesa i ukrade tri. S prvim učini da nitko ne dozna da je pobjegao.

102

S drugim se stvori za sve vijeke čovjek i dijete. S trećim stvori Krista za sve vijeke na križu i ostavi ga obješenog na križu koji je na nebu i služi kao uzorak drugima. Zatim pobježe prema suncu i siđe na prvoj zraci koju ugrabi. On danas stanuje sa mnom u mojem selu. To je dijete puno smijeha i naravnosti. Briše nos desnom rukom, gaca po lokvama vode, bere cvijeće, godi ga, zaboravlja. Baca se kamenjem na magarce, krade voće po voćnjacima, bježi plačući i vrišteći ispred pasa. 1, jer znade da one to ne vole, a da to svi drže zabavnim, trči za curama što idu u skupinama putom s krčazima na glavi i podiže im suknje.

Mene je naučio sve. Naučio me gledati stvari. Upozorio me na sve što postoji u cvijeću. Pokazao mi je kako su stijene dražesne kad ih se drži u šaci i kad ih se pozorno gleda.

Veoma mi loše govori o Bogu. Veli da je glup i boležljiv starac, da pljuje stalno po podu i da govori nedolične riječi. Djevica Marija provodi popodneva vječnosti pletući

bječve, a Duh Sveti češe svoj kljun,

103

nasađen na naslonjače koje onečisti. Sve je u nebu glupo kao Crkva Katolička. Veli da Bog nema pojma o stvarima što ih je stvorio — » D a ih je on stvorio, to pak sumnjam« — »On veli, primjerice, da bića pjevaju njegovu slavu, a bića ne pjevaju ništa. Da pjevaju, bila bi pjevači. Bića bivaju i ništa više, i zato se zovu bića.« I zatim umoran od ogovaranja Boga, Dijete Isus zaspe na mojim rukama, a ja ga u naručju odnesem svojoj kući.

Stanuje sa mnom u mojoj kući po sredini brežuljka. On je Vječno Djetešce, Bog koji nam nedostaje. On je ljudskost što je naravna, on je boštvo što se smije i igra. Stoga sam stoposto siguran da je on istinski Dječak Isus. A djetešce tako ljudsko da je božansko, to je taj moj svagdašnji život pjesnika, zato što ide uvijek sa m n o m zato sam uvijek pjesnik, zato me i najmanji pogled ispuni čuvstvenošću, zato se čini da i najtiši glas, bilo otkuda, meni govori.

Maleno Djetešce što stanuje gdje živim daje mi jednu ruku a drugu svemu što postoji i tako idemo nas troje nasumce putom, skačući, pjevajući, smijući se i uživajući u našoj zajedničkoj tajni što se sastoji u tome da se bude svjestan svagdje da nema tajne na svijetu i da sve zavrjeđuje da se živi.

104

Vječno Djetešce prati me svagda. Smjer je mojeg pogleda njegov uperen prst. Moj je sluh, radosno otvoren za sve zvukove, škakljanje koje mi on, igrajući se, izvodi po ušima.

Razumijemo se tako dobro u društvu svega da nikad ne mislimo jedan na drugoga, a živimo zajedno i razdvojeno u prisnom suglasju kao desna i lijeva ruka.

U sumrak se igramo na piljke na pragu kućnih vrata, ozbiljni kao što se dolikuje jednom bogu i jednom

pjesniku, i kao da je svaki piljak cio svemir i kao da bi zbog toga bila velika pogibelj pustiti ga da padne na zemlju.

Zatim mu govorim pripovijesti isključivo ljudske a on se smije, jer je sve nevjerojatno. Smije se kraljevima i onima što nisu kraljevi, mučno mu je slušati o ratovima, trgovini i brodovima što ostavljaju dim na pučini. Jer on znade da je sve to daleko od one istine što je ima cvijet u cvatu i od one istine što prati svjetlost sunca kad ono mijenja izgled brda i dolina i kad blješti oči u odsjevu okrečenih zidova.

Zatim zaspe, i ja ga legnem. Nosim ga u naručju sve do kuće, stavim ga u krevet, svlačim oprezno, kao da slijedim jedan veoma nježan obred i posve majčinski, sve dok ne ostane gol.

105

On spava u mojoj duši i katkad se budi noću i igra mojim snovima. Nekima okrene noge u zrak, druge postavlja hrpimice i plješće sam rukama smiješeći se mojem snu.

Kad umrem, sinčiću, neka i ja budem djetešce, najmanje. Uzmi me u svoj naručaj i odnesi u svoju kuću. Svući moje umorno i ljudsko biće i legni me u svoj krevet. Govori mi pripovijesti, probudim li se slučajno, da opet zaspim. I daj mi svoje snove da se igram sve dok ne svane onaj dan za koji ćeš ti znati koji je.

To je moja priča o Djetetu Isusu, Zbog kojega pojmljiva razloga ona ne bi bila istinitija od svega onoga što filozofi misle i svega onoga što vjere naučavaju?

XLVI.

Ovako ili onako, prema tome ide li ili ne ide, imajući kadšto moć da izrečem što mislim, a kazujući to drugi put slabo i izmiješano, pišem svoje stihove nehotice, kao da se pisanje ne sastoji od pokreta, kao da je pisanje nešto što mi se zbilo kao sunčana kupka.

106

Nastojim iskazati ono što ćutim, ne misleći na to što ćutim. Nastojim prisloniti riječi na pojam i lišiti se potrebe za hodnikom od misli do riječi.

Ne uspijem uvijek oćutjeti ono što znam da bih morao. Misao mi sporo preplivava rijeku jer je sputava ruho koje su joj ljudi nametnuli.

Nastojim se otresti onog što sam naučio, nastojim zaboraviti način sjećanja koji su mi usadili, sastrugati crnilo kojim su premazali moja ćutila, odmotati moja istinska čuvstva, odpetljati se i biti ja, ne Alberto Caeiro, već ljudski stvor što ga je Narav proizvela.

I tako pišem, hoteći ćutjeti Narav, ne kao čovjek, već kao biće koje ćuti narav, i ništa više. I pišem tako, kadšto dobro, kadšto loše, kadšto mi pode za rukom izraziti što želim, kadšto

pogriješim, negdje padam, negdje se dižem, ali slijedeći vazda svoj put poput tvrdoglava slijepca.

I ovako, predstavljam nešto. Otkrivatelj sam Naravi. Argonaut istinskih osjećaja. Donosim Svemiru nov Svemir, jer Svemiru nosim Svemir sam.

To ćutim i to pišem znajući savršeno a da i ne gledam da je pet sati ujutro i da se suncu, koje još nije pomolilo glavu vrh zida obzorja, već nazrijevaju vršci prstiju što se hvataju vrha zida obzorja puna niskih planina.

(19. V. 1914.)

107

XLIX.

Vraćam se kući, zatvaram prozor. Donesu mi svijeću i zažele laku noć. Zadovoljnim glasom odvratim: laka noć. D a o Bog da mi život vazda bude ovakav: sunčan dan ili blago kišan, ili pak olujan kao da je Sud svijeta, tiha večer i skupine u prolazu motrene znatiželjno s prozora, posljednji prijateljski pozdrav spokojnim stablima, a zatim da mogu, zatvorivši prozor i užgavši svijeću, ne čitajući, ne razmišljajući ništa, ne spavajući, ćutjeti život što teče u meni kao rijeka u svojem koritu, a vani mir poput nekog boga što spi.

108

»DOK TE NISAM ZNAO...«

Dok te nisam znao, volio sam Narav onako kako spokojan redovnik voli

Krista. Sada volim Narav onako kako on voli Djevicu Mariju, pobožno, na moj način, kao prije ali drugačije, ćutljivije, prisnije... Jasnije vidim rijeke idući s tobom preko livada k njihovim obalama; sjedeći uz tvoje skute, motreći oblake, pozornije ih motrim — Ti mi nisi otela Narav... Izmijenila si je... Privela je sasma blizu meni, po tvojem postojanju vidim je jasnije, ali istovjetnu, po tvojoj ljubavi volim je na isti način, ali više, po tome što me odabra da te imam i da te ljubim, moje se oči zadržavaju duže na svim stvarima. Ne žalim za onim što sam bio prije, jer sam to još.

(6. VII. 1914.) {Zaljubljeni pastir)

109

»LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO...«

Ljubav je svojevrsno društvo. Ne znam više hodati sam putovima, jer više ne mogu ići sam. Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže, a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti. Čak i njezina odsutnost biva sa mnom, a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je i jak sam poput visokih stabala.

Videći je, tresem se i ne znam što se dogodi s onim što ćutim u njezinoj odsutnosti.

Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta. Cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u

središtu.

(10. VII. 1930.) (Zaljubljeni pastir)

110

»ZALJUBLJENI JE PASTIR...«

Zaljubljeni je pastir izgubio štap i ovce su se razbježale po obronku, a on od pustih misli nije svirao u frulu koju je nosio za

svirku. Ništa mu se ne pojavi, ništa mu ne iščeznu. Nikad ne

pronađe svoj štap. Drugi su, proklinjući ga, skupili njegove ovce. Naposljetku nitko ga nije volio.

Kad se podiže na obronku i oslobodi tlapnje, vidje sve: velike doline pune uvijek istog zelenila, velike planine u daljini, stvarnije od bilo kakva čuvstva, čitavu stvarnost, s nebom, zrakom i poljima što postoje i

nazočni su. (I ponovo zrak, što mu je dugo vremena nedostajao, uđe

svjež u njegova pluća) I oćutje da mu ponovo zrak, ali bolno, otvori neku vrstu

slobode u grudima.

(10. VII. 1930.) (Zaljubljeni pastir)

111

»SVAKOG SE DANA...«

Svakog se dana sada budim s radošću i mukom. Prije sam se budio bešćutno; budio sam se. Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam, a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što

sanjam. Ne znam što ću sa svojim čuvstvima. Ne znam što ću sa sobom kada sam sam. Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.

(23. VII. 1930.)

112

»IVANJSKA NOĆ...«

Ivanjska noć onkraj zida mojeg perivoja. S ove strane ja bez Ivanjske noći — Jerbo je sveti Ivan tek tamo gdje ga slave. Za mene je to sjena ognja noćne lomače, grohot, topot skokova. I slučajan krik nekoga koji i ne zna da ja postojim.

(12. IV. 1919.) (Odvojene pjesme)

113

»KAD TRAVA IZNIKNE...«

Kad trava iznikne na mojem grobu, neka to bude znamen da me se zaboravi posvema. Narav se nikad ne sjeća i zato je tako lijepa. Javi li se bolesna potreba da se »protumači« zelena trava

na mojem grobu, neka se kaže da se nastavljam zelenjeti i biti naravan.

(8. XI. 1915.) (Odvojene pjesme)

114

»BAŠ ME BRIGA...«

Baš me briga. Baš me briga za što? Ne znam: baš me briga.

(24. X. 1917.) (Odvojene pjesme)

115

»NEKI ŠTO JE ČUO...«

Neki što je čuo moje stihove veli mi: »Pa što u njima ima nova«?

Svatko znade da je cvijet cvijet, a stablo stablo.« Odvratih mu: »Svatko? Zaista...« Drugi vole cvijeće stoga što je lijepo, ja se razlikujem. Drugi vole drveće stoga što je zeleno i sjenovito, ja ne. Volim cvijeće jer je cvijeće, izravno. Volim drveće jer je drveće, bez primisli.

(29. V. 1918.) (Odvojene pjesme)

116

»ŽIVI, KAŽEŠ...«

Živi, kažeš, u sadašnjosti, samo u sadašnjosti. Ali ja ne želim sadašnjost, želim zbilju; želim stvari koje postoje a ne vrijeme što ih mjeri.

Što je sadašnjost? Nešto odnosno prošlosti i budućnosti. Nešto što postoji po postojanju drugih stvari. Želim samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.

Ne želim uključiti vrijeme u moj uzorak Ne želim misliti na stvari kao sadašnje; želim na njih

misliti samo kao na stvari. Ne želim ih razdvajati od njih držeći ih sadašnjim.

Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim, uopće ih ne bih trebao držati nečim.

Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati; gledati ih tako da ne mogu misliti na njih, vidjeti ih izvan vremena, izvan prostora, vidjeti ih u lišavanju svega osim viđenja. To je znanost viđenja, koja nije samo jedna.

(19. VII. 1920.) (Odvojene pjesme)

117

»MOŽDA JE OVO...«

Možda je ovo posljednji dan mojeg života. Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku, ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom, dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao: ništa

više.

(Odvojene pjesme)

118

Ricardo Reis

»UČITELJU, VEDRI..

Učitelju, vedri svi su časi što ih mi gubimo, ako u samo gubljenje kao u posudu postavljamo cvijeće.

Nema ni žalosti nema ni radosti u našem životu. Znajmo stoga kako mudrace da lažne izbjegnemo živjet,

tek ih obašavši, spokojne i vedre; a neka nam djeca budu učitelji i oči što pune Naravi su svagda...

Uz obalu rijeke, uz okrajak puta, a prema prigodi, sveudilj u istom laganu spokojstvu što smo na životu.

121

A vrijeme prohodi, ne veli nam ništa. Mi starimo stalno. Znajmo osjećati, gotovo pakosno, naše protjecanje.

Ne vrijedi napora neko djelo činit. Ne valja protivit bozima se krutim, koji svoju djecu progutaju uvijek.

Berimo cvjetove. Smočimo lagano ove naše ruke u spokojne rijeke da se naučimo spokoju također.

Suncokreti vazda upereni suncu, od žica odijelit mi ćemo se mirno, nemajuć čak grižnju što živi smo bili.

(Ode)

122

»BLJEDOĆA OVOGA DANA...«

Bljedoća ovoga dana blago je pozlaćena. Poput rose na zimskom suncu blistaju izbočine

stabala sa suhim granjem. Laka studen podrhtava.

Izgnan iz najdavnije domovine svog vlastita vjerovanja, utješen jedino mišlju bogova

grijem se podrhtavajući suncem što je drugačije.

Suncem koje je sjalo nad Partenonom i Akropolom, suncem što obasjavaše ozbiljne i spore kroke

Aristotela dok govoraše. Al Epikur meni zbori

puno bolje svojim umiljatim zemaljskim glasom imajući prema bogovima držanje boga,

spokojan i videć život s razdaljine gdje on biva.

(19. VI. 1914.) (Ode)

123

»ČUO SAM PRIPOVIJEST...«

Čuo sam pripovijest da su negda u Perzij kada neka vojna izbi, dok su napadači harali gradom, a žene zapomagale, dvojica šahista spokojno igrala svoju igru neprekidno.

Postavili su starinsku šah-ploču u hlad stabla velikoga. Uz svakoga od njih, dok iščekivaše čas ugode pošto potez već je povukao, dok vrebaše protivnika, krčag je vina rashlađivao žeđ im umjereno.

Kuće su gorjele, zidovi i škrinje već bijahu opljačkani, žene, silovane, ležahu prignane uz ograde polomljene, djeca probodena kopljem ubojitim ulicama krv šikljahu... Al tu gdje stajahu, u blizini grada, a daleko od buke mu, šahisti su sveđ igrali partiju si šaha mirno.

Kad im u vijesti pustinjskog vjetra krikovi stigoše, i kad razmišljajuć u dubini duše spoznaše da su im žene

124

i ljupke kćeri zacijelo silovane na malenoj razdaljini, premda im u času kad to pomisliše laka sjena prijeđe preko čela odsutnoga, ubrzo im tihe oči pozor i sabranost opet prikloniše starinskoj šah-ploči.

Kad prijeti pogibelj bjelokosnu kralju, tko da haje za kost i meso sestre, majke i djeteta? Kada top u stanju nije bijeloj kraljici uzmak zaštititi, vrlo važno za rasulo. Kad će pouzdana ruka matirati skoro kralja protivničkog, dušu ne dira mnogo što tog časa nedaleko mru sinovi.

Ako li se čak pojavi iznenadno iza zida divlje lice osvajača, ako svakog trena mora dostojanstven igrač šaha ovdje pasti krvareći, jošter, časak prije toga (sveđ razmatra jedan potez kojeg će učin pokazat se poslije) on se posvećuje ponajdražoj igri za velike mirnodušnike.

Nek grad se predaje, neka narod pati, nek sloboda, život pada, nek dobra što ih djedi ostaviše u plamenu izgaraju, kad prekine vojna igru, treba biti kralj na dobru položaju, izbočeni bjelokosni pješak pripravan da uzme topa.

125

Braćo mila u ljubavi i pravomu poimanju Epikura, u suglasju više s nama nego s njime, učimo iz pripovijesti tih šahista hladnokrvnih kako život provoditi. Sve što ozbiljno je neka za nas malo vrijedi i sve važno malo znači, nek naravni žar nagona ustukne ispred beskorisne slasti (u blagom hladu sjenovita stabla) igre jedne dobre igre.

To što uzimljemo iz života beskorisna jednako je po važnosti, bilo da je slava, ugled, ljubav, znanost, život, sjećanju na dobro odigranu igru i partiju dobivenu nekom boljem protivniku.

Slava nas tišti kao bogat teret, ugled poput boljetice, ljubav umara, ozbiljna je, traži, znanost nikad ne nahodi, život bježi i boli jer to znade... igra šaha prozirnije svu dušu, a ako se pak izgubi, stoji malo jer je ništa.

U hladovini što je nehoteć ljubimo uz vrč vina do nas, tek pozorni spram suvišnih pomaka figura na šahovskoj ploči, čak i onda ako je igra san samo a suigrač ne postoji, oponašajmo Perzijce iz priče,

126

dok nas negdje tamo vani, blizu il daleko, rat, domaja, život očekuju; pustimo ih neka zalud zazivlju, svaki od nas pod sjenama prijateljskim protivnika snujuć i šahovsku igru u njezinu mirnodušju.

(1. VI. 1916.) (Ode)

127

»VIŠE VOLIM RUŽE...«

Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine, a magnolije predpostavljam slavi i vrlini.

Ukoliko mi ne dojadi, želim da život prohodi mnome, a ja da ostanem isti.

Sto je briga onoga koga više ništa nije briga da jedan pobijedi a drugi izgubi, kad zora sviće vazda,

kad se u proljeće svake godine pojavljuje lišće a u jesen nestaje?

I uostalom, druge stvari što ljudi pridodaju životu, čime mi obogaćuju dušu?

Ni u čemu, izim u želji za mirnodušjem i mekanoj predanosti bjegućem času.

(1. VI. 1916.) (Ode)

128

»TA VAŠA MLADOST...«

Ta vaša mladost nasmijana, lijepa, ta vaša sreća tiha, zamišljena pogledi vaši onom tko vas gleda,

nespoznanje vaše sebe —

sve ono što ste, po čemu ste nalik općem životu što vas zaboravlja ljubavlju hrani onog tko vas ljubi

jer bivate ne misleći

na istu mladost što je vječno žalo Kronosa, pravde nepravedna oca, valima skrši, tek bijeli zvuk pjene

ostavljajuć u sjećanju.

(2. IX. 1923.) (Ode)

129

»PONOVO NOVE...«

Ponovo nove vidljive cvjetove donosi novo doba, i iznova

zeleni se stara boja listovima oživjelim.

Ne, nikad više jaz njegov neplodan, štono nijem guta sve to malo što smo,

ne će vratit svjetlu višnjem odživljene prisutnosti.

Nikada; a porod, kojem su iz misli dali život duha, utaman ih zove,

jer ih novi ključ zatvara rijeke Stiksa bez povrata.

Onaj što bje med pjevačima poput boga, onaj što glase je što s Olimpa zvahu,

dobro čuo i čuvši ih poslušao, sad je ništa.

Pletite, svejedno, pletačice vijence. Ako ne njega, kog ćete okrunit?

Zavjetne ih položite i pogrebne bez obreda.

Nek, ipak, lišena i zemlje i Pakla, ostane slava; a ti što te Uliks sazda,

ti med sedam brežuljaka ponosi se materinski,

130

jednak od sada sedmorici gradova što se glože za Homera; alkejskom Lezbosu,

ili Tebi sedmovratoj, Ogigiji Pindarovoj majci.

(20. X. 1923.) (Ode)

131

»ŽELIM CVIJET ŠTO SI...«

Želim cvijet što si ti, ne onaj što daješ. Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.

Bit će časa da odbiješ poslije nego budeš dala.

Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš

sjeno, lutat besmislena tražeć ono što ne dade.

(21. X. 1923.) (Ode)

132

»VEĆ SE NA MOM ČELU...«

Već se na mom čelu u pepel pretvara mladićka kosa koju izgubih.

Slabije mi oči sjaju. Već mi usta nemaju pravo na cjelove. Ljubiš li me još, ne ljubi me zbog ljubavi:

prevarit ćeš mene mnome.

(13. VI. 1926.) (Ode)

133

»NIŠTA NE MOLE...«

Ništa ne mole ruke ti već stvari, niti što vele usne nepomične,

u podzemnu ogrtaču vlažne zemlje nabacane.

Tek osmijeh možda kojim si ljubila balsamira te, vraća u sjećanja

u obliku što bje negda, danas kostur koji trune.

Suvišno ime što ga mrtvo tijelo, živeći, rabi, na zemlji, ko duša,

ne pamti se. Pjesan kleše osmijeh jedan, bezimeni.

(V. 1927.) (Ode)

134

»DA BUDEŠ VELIK...«

Da budeš velik, budi cio: ništa svoje ne pretjeruj, ne isključi.

Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što si i u najmanje što činiš.

Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje, jerbo visoko živi.

(14. II. 1933.) (Ode)

135

»NEKI OČIJU UPRAVLJENIH...«

Neki očiju upravljenih prošlom vide što ne vide; drugi uperivši iste te oči u buduće vide što se ne može vidjeti.

Zašto udaljavat ono što je blizu — naše spokojstvo? Kada evo dana, evo časa, evo hipa što su jedno s nama i što su sve.

Teče trenutak beskrajan i vječan što svjedoči našu ništavnost. U istom srhu živimo i umrijet ćemo. Beri dan jerbo si ti dan.

(28. VIII. 1933.) (Ode)

136

»NE TEŽI, LIDIJA...«

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru koji držiš budućim, nit se obećavaj sutra. Ispuni danas bez čekanja.

Sama si svoje žice. Jer nisi buduća, ne namijenjuj se. Tko zna, možda, između vrča što ga i vrča opet napunjena, tebi sudba umeće provaliju?

(Ode)

137

Alvaro de Campos

DVA IZVATKA IZ ODA

(svršeci dviju oda, naravno)

I.

Dođi, Noći drevna i istovjetna, Noći, Kraljice svrgnuta prije rođenja, Noći po unutarnjoj srodnosti jednaka tišini, Noći sa zvijezdama, kratkotrajnim zlatnim zrncima, u svojoj odori nakićenoj Beskrajem.

Dođi nezamjetno, dođi polagano, dođi sama, svečana, opuštenih ruku uz bokove, dođi i smjesti daleke gore uz obližnje drveće, pretopi u jedno svoje polje sva polja što ih vidim, pretvori planinu u komad svojeg tijela, izbriši sve njezine različnosti što ih izdaleka razabirem, sve staze što se po njoj veru, sva raznovrsna stabla što je izdaleka čine zeleno-tamnom, ostavi samo poneko svjetlo tu i tamo, u neodređenoj razdaljini i tmurno zamagljenoj, u razdaljini što naglo biva nepremostivom.

Sveta Bogorodice nemogućih stvari što ih ištemo uzalud, snova što nas snalaze u suton, pokraj prozora,

141

nakana što nas opijaju na velikim terasama svjetskih hotela uz europske zvuke glazbe, udaljene i bliske glase, i zbog kojih patimo znajući da ih nigda nećemo ostvariti... Dođi i ljuljuškaj nas, dođi i miluj nas, poljubi nas lagano u čelo, toliko t ihano da cjelov ćutimo možda samo po promjeni u duši i po stanovitu jecaju što se milozvučno izvija iz najdavnijeg predjela nas samih, iz predjela gdje niče sve ovo predivno drveće, plodovi kojega su snovi što ih mazimo i ljubimo, jer ih poznajemo bez odnošaja s onim što biva u životu.

Dođi, presvečana, presvečana i puna skrovite čežnje za jecanjem, možda stoga što je duša golema a život sitan, i što nam svi pokreti ne napuštaju tijelo, i što dosežemo samo ono što nam je na domašaju ruke, i što vidimo samo ono dokle nam pogled dopire.

Dođi, žalosna, Majko od Sedam Žalosti Tjeskoba Plašljivih, Tornju Bjelokosni Tuga Prezrenih, melem-ruko na užarenom čelu Poniznih, srče vode na suhim usnama Trudnih, dođi, dolje iz dna modrog obzorja, dođi i iščupaj me iz tjeskobna i neplodna tla u kojem tavorim. Uberi me s mojeg tla, krasuljak zaboravljen, čitaj u meni, list po list, tko zna koju sudbinu, pokidaj mi listove na svoju radost,

142

na svoju radost, šutljivu i svježu. Jedan list mene baci prema Sjeveru, tamo gdje su veliki Današnji gradovi koje toliko ljubljah; drugi baci prema Jugu, tamo gdje su mora koja Moreplovci otvoriše; treći hitni prema Z a p a d u gdje rumen-sjajem blista sve što je možebitna Budućnost, koju obožavam i ne poznavajući je; četvrti, ine, preostatak mene hitni prema Istoku, prema Istoku otkuda sve dolazi, dan i vjera, prema Istoku gizdavom i fanatičnom i vrućem, prema Istoku neobuzdanom što ga neću nigda vidjeti, prema Istoku budističkom, brahmanskom, šintoističkom, prema Istoku koji sadrži sve ono što mi nemamo, koji je sve ono što mi nismo, prema Istoku gdje možda Isus — tko to zna? još i danas

živi i gdje možda Bog uistinu još opstoji upravljajući svime...

Dođi, preko mora, preko ponajvećih mora, preko mora što im se obzor ne može sagledati, dođi i stavi svoju ruku na leđa ove zvijeri, smiri je tajanstveno, hipnotička krotiteljice svega onoga što se odveć komeša!

Dodi brižno, dođi majčinski, krišom, pradavna njegovateljice, što sjedaše uz uzglavlje bogova iščezlih religija, što vidje kako se rađaju Jehova i Jupiter, i nasmiješi se, jerbo je za tebe sve besplodno i lažno.

I )odi, Noći tiha i ushitna, dodi, zakrij mi bijelom koprenom noći srce... blago poput lahora u tihom predvečerju,

143

spokojno poput majčinskog milovanja, sa zvijezdama što svjetlucaju u tvojem naručju i mjesecom tajanstvenom krinkom na tvom licu. Svi zvuči drugačije odjekuju kad ti dolaziš. Pri tvom ulasku stišavaju se svi glasi, nitko te ne zamjećuje, nitko ne zna kad si ušla; tek odjednom oćutimo da se sve smiruje, da sve gubi izbočine i boje, na nebesima što su još svijetloplava sve razvidnije raste bijeli obruč ili se pak širi jedna nova svjetlost, mjesec počinje bivati stvarnim.

II.

0 sumrače, došašće noći, trene kad se pale svjetla u velikim gradovima,

1 tajanstvena ruko što gušiš žamor, i tjeskobo zbog svega onoga što nas čini pokvarenim, za jednu točnu, određenu i djelatnu spoznaju Života!

Svaka je ulica kanal u Mlecima dosade, a kako je tajanstveno jednoliko dno ulica, ulica u suton dana, Cesario Verde, Učitelju, pišče »Čuvstva jednog Zapadnjaka« 9 !

Kakav dubok nemir, kakva čežnja za inim stvarima što nisu ni zemlje, ni trenuci, ni žica, kakva čežnja za inim možda oblicima duševnih stanja poji nutrinu časa dalekog i sporog!

Mjesečarski užas sred svijeća što se užižu, jeza tečna i nježna, prislonjena uz uglove ulica poput prosjaka što ište nemoguća čuvstva i ne zna tko mu ih može podariti...

144

Kad umrem, kad krenem, bijedno kao i svi ini, stazom pojam koje si ne možemo ni predstaviti, vratima što bismo ih zaobišli kad bismo mogli, luci što je zapovjednici brodova ne poznaju, neka to bude u času dostojnom moje proživljene mučnine, u mističnom, duhovnom i prastarom času, u času u kojem, u vremenu mnogo davnijem negoli se čini, Platon možda zgleda u snu kako zamisao Boga stvara neko tijelo i neko bivstvo prepovoljno u dubini svoje misli rasprostranjene kao polje.

U tom času neka budem pokopan, u času za koji ne znam kako ga živim, kakva čuvstva imam ili hinim da ih imam, u času milosrđe kojega je prekomjerno i izmučeno, kojega sjene izviru iz nečega što nisu stvari, kojega prolaz svojim odorama ne dodiruje tlo Čuvstvenog

Života, ne ostavlja mirise na putovima Pogleda.

Sklopi svoje ruke na koljenima, suputnice koju nemam niti želim imati,

sklopi ruke na koljenima i gledaj me u tišini u času u kojem ne mogu vidjeti da me motriš, gledaj me u tišini i potajice i pitaj se — ti što me poznaješ — tko sam ja...

(30. VI. 1914.)

145

POMORSKA PJESAN

Posve sam na pustom gatu, ovoga ljetnog jutra, gledam prema vratima luke, gledam prema Beskraju, gledam i raduje me što vidim kako ulazi jedan malen, crn i svijetao, parobrod. Dohodi iz daljine, blistav, klasičan na svoj način. Ostavlja na daleku obzoru iza sebe prazan rub svojeg

dima. Ulazi polagano i jutro ulazi s njim, a na rijeci na sve se strane budi pomorski život, jedra se dižu, tegljači kreću, sitni čamci pristaju uz brodove u luci. Blag je povjetarac. Moja je duša, pak, s onim što najslabije vidim, s parobrodom što ulazi, jerbo je on tamo s Razdaljinom, s Jutrom, s pomorskim značenjem ovog Trenutka, s bolnom slašću što raste u meni poput mučnine, poput začetka nadražaja za povraćanjem, ali u duhu.

Izdaleka motrim parobrod, s velikom duhovnom neovisnošću,

a u meni se, polagano, neki prolet počinje gibati.

Parobrodi što jutrom ulaze u luku donose sa sobom mojim očima radosnu i tužnu tajnu dolazaka i odlazaka. Donose uspomene na daleke obale i druga vremena, na drugi oblik istog čovječanstva na drugim točkama.

146

Svako je pristajanje, svako je isplovljavanje broda — ćutim to u sebi kao što ćutim vlastitu krv — nesvjesno znakovito, strahovito prijeteće metafizičkim znamenjima što uznemiruju u meni moje nekadašnje bivstvo...

Ah, svaki je gat čežnja kamena! A kad se neki brod odvaja od gata, i kad odjednom zamijetimo da se otvorio prostor između broda i gata, tada se u meni, ne znam zbog čega, javi jedna nova

tjeskoba, neka pjena tužnih čuvstava što blista na suncu cvjetnih mi tjeskoba kao prozor koji je najprije dodirnula zora, i obavije me poput uspomene na neku drugu osobu, koja je tajanstveno moja.

Ah, tko zna, tko zna, nisam li već negda, prije svojeg bivstva, otputovao s jednog gata; nisam li napustio, s brodom na kosom suncu ranog jutra, neku drugu vrstu luke? Tko zna nisam li, nekoć prije

ovoga izvanjskog svijeta što ga vidim da mi sja, napustio jedan veliki gat s malo ljudi kakvoga velikog grada napola probuđena, golema grada, trgovačkog, naraslog, uzetog, koliko je to moguće izvan prostora i Vremena? S jednog gata; uistinu, gata u stanovitom smislu tvarnog, stvarnog, vidljivog poput gata, stvarno gata, l'osvemašnjeg gata po uzorku kojega nesvjesno oponašanu, nezamjetno prizivanu mi ljudi zidamo naše kamene sadašnje gatove uz istinske vode,

147

koji se, pošto su sazdani, onda iznenada navješćuju kao Stvarne Stvari, Duhovi-Stvari, Bitnosti u

Kamenu-Dušama, u stanovitim nam trenucima iskonske čuvstvenosti kad u izvanjskom svijetu kao da se otvaraju neka vrata i, da se ništa ne izmijeni, sve se očituje drugačijim.

Ah, Veliki Gate s kojega polazimo u Korablji Naroda! Veliki Gate Predašnji, vječiti i božanski! Koje luke? U kojim vodama? Zašto mislim na to? Veliki Gate, poput ostalih gatova, ali Jedini! Prepun poput njih žamoraste tišine praskozorja, ozaren jutrima u buci dizalica i stizanjem teretnih vlakova, pod crnim i uzgrednim i lakim oblakom dima dimnjaka obližnjih tvornica što ti zatamnjuje crno tlo sitnim iskričavim ugljevljem poput sjene kakva oblaka što prolazi ponad mrke vode.

Ah, koja bit tajne i ćutila sadržanih u božanskom otkrivateljskom ushitu u časovima obasjanim tišinom i tjeskobom nije most između bilo kojeg gata i Gata !

G a t u crnom odsjevu ustajalih voda, buka i metež uz brodove, lutajuća i nestalna dušo ukrcalih ljudi, znakovita svijeta što putuje i s kojim ništa ne traje, jerbo, čim se brod vrati u luku, vazda se dogodi neka promjena na kopnu!

Neprestani bjegovi, odlasci, opojnost Različnošću, Vječna dušo brodara i plovidaba! Trupovi tupo odraženi u vodi kad lađa isplovljuje iz luke!

148

Ploviti kao duša života, putovati kao glas, živjeti trenutak dršćući na vječnim vodama. Buditi se u dnima neposrednijim od europskih dneva, gledati tajanstvene luke na morskim osamama, zaobilaziti daleke rtove u plovidbi prema širokim

krajolicima uzduž bezbrojnih začuđenih gorja...

Ah, daleki žali, gatovi viđeni izdaleka, potom žali bliski, gatovi viđeni izbliza. Tajno svakog dolaska i svakog odlaska, bolna nestalnosti i nepojmljivosti ovoga nemogućeg svemira, još više ćućena na vlastitoj koži u svakom pomorskom

času! Besmisleni jecaju, koji ispuštaju naše duše, na prostranstvo raznih mora s otocima u daljini, na daleke otoke obale kojih smo propustili oploviti, na rastuću jasnoću obrisa luka, s kućama i njihovim

stanovnicima, ispred broda što se približuje.

Svježino jutara u kojima se stiže, bljedoćo jutara u kojima se odlazi, kad nam se utroba diže, i kada nam neko neodređeno čuvstvo nalik strahu — pradjedovskom strahu od udaljavanja i putovanja, pradjedovskoj i tajanstvenoj stravi od Dolaska i Novoga — naježuje kožu, izazivlje mučninu, a cijelo nam tijelo u tjeskobi osjeća, kao da je naša duša, neku neprotumačivu žudnju da sve to ćuti na drugačiji

način: čežnju za nečim, ljubavnu patnju za stanovitom domajom? Za kojom obalom? kojom lađom? kojim gatom?

149

Jer naša misao biva bolesnom, u nama je samo velika praznina, šuplji prostor zasićen pomorskim minutama, i neka nevoljkost što bi bila mrzovolja ili bol kad bi znala kako to da postane...

Ljetno je jutro, ipak, malo svježe. Lagana noćna obamrlost lebdi još u treperavu zraku. U meni se polako, ali sve brže budi polet. A parobrod upravo ulazi, jer nedvojbeno mora ući, a ne stoga što ga ja gledam kako se miče u svojoj

prekomjernoj udaljenosti.

U mojoj mašti on je već blizu i vidljiv u punoj dužini izreza svojih sobnih otvora, a sve u meni dršće, sve meso i sva koža, poradi onoga bića što nikad ne stiže nijednim brodom i koje sam danas, podvrgavajući se nekoj kobnoj

zapovijedi, došao čekati na gatu.

Brodovi što ulaze u luku, brodovi što izlaze iz luke, brodovi što odlaze daleko (čini mi se da ih gledam s nekog pustog žala) — svi ti brodovi gotovo nestvarni u svom plovu, svi me ti brodovi uzbuđuju kanda su nešto drugo a ne samo brodovi što dolaze i odlaze.

A brodovi viđeni izbliza čak onda kad se ne ukrcavamo u njih,

viđeni odozdol, iz čamaca, visoke zidine kovinastih ploča, viđeni iznutra, kroz kabine, dvorane, smočnice, gledajući izbliza jarbole zašiljene prema vrhu, preskačući užad, silazeći neudobnim ljestvama, udišući iz svega miris masne mješavine kovine i mora — brodovi viđeni izbliza nešto su drugo i isto, oni bude istu čežnju, istu tjeskobu, na jedan drugi način.

150

Sav taj pomorski život! Sve to u pomorskom životu! U krv mi se uvlači sva ta tankoćutna zavodljivost, i sanjarim bez kraja i konca o putovanjima. Ah, obrisi udaljenih obala, spljošteni obzorom! Rtovi, otoci, pješčana žala! Pomorske osame, poput stanovitih trenutaka na Pacifiku gdje se, po ne znam kojoj pobudi naučenoj u školi, ćuti kako živce pritišće spoznaja da je to najveći od

Oceana, a u nama svijet i okus stvari bivaju pustinjom. Prostranstvom Atlantika, ljudskije, isprskanije solju! Indijski oceane, najtajnovitiji od svih oceana! Sredozemno more, blago, bez ikakve tajne, klasično,

stvoreno da dotičeš esplanade što ih gledaju bijeli kipovi iz obližnjih perivoja! Sva mora, sve tjesnace, sve zaljeve, sve zatone htio bih pritisnuti na svoje grudi, jako ih ćutjeti i umrijeti!

A vi, brodski predmeti, stare moje igračke snova! Ustrojite izvan mene moj unutarnji život! Kobilice, jarboli i jedra, kotačići kormila, užadi, dimnjaci, vijci, košare, zastave, podizači, grotla, kotlovi, sabirači, poklopci, padnite na me hrpimice, brdimice, kao neuredan sadržaj ladice izvrnute na pod! Budite riznica moje grozničave gramzivosti, budite plod drveta moje mašte, predmet mojih pjesama, krv u žilama moje pameti, budite vi uzao što me spaja s izvanjskim po estetici, opskrbite me metaforama, slikama, literaturom, jerbo zaista, zapravo, ozbiljno, doslovno, moja su čuvstva brod s kobilicom izvrnutom u zrak, mašta mi je polupotopljeno sidro, tjeskoba slomljeno veslo, tkivo živaca mreža što se suši na obali!

151

Na rijeci slučajno tuli sirena, samo jedna. Već dršće cijelo tijelo moje duševnosti. Sve se više i više ubrzaje polet u meni. Ah, parobrodi, putovanja, nepoznato boravište Toga i toga, mornaru, poznanice naš ! Ah, slavo spoznaje da je neki čovjek što je išao s nama umro potopljen na domak pacifičkog otoka! Mi što smo išli s njime pripovijedat ćemo to svima. S pravovaljanim ponosom, s nevidljivim uvjerenjem da sve to ima ljepši i širi smisao od pukog gubitka broda na kojem se on nalazio i činjenice da se utopio jer mu je voda ušla u pluća!

Ah, parobrodi, ugljenari, jedrenjaci! Prorjeđuju se — jao meni! — jedrenjaci na morima!

Ja, što volim suvremenu uljuđenost 1 0, ja što cjelivam duše strojeva,

ja inžinjer, ja uljuđen, ja odgojen u inozemstvu, volio bih ponovo imati pred očima samo jedrenjake i

drvene lađe, ne znati za nikakav drugi pomorski život osim za stari

život mora! Jer su stara mora Posvemašnja Razdaljina, Čista Daljina, lišena tereta Današnjosti ... Ah, kako me, ovdje sve podsjeća na taj bolji život, na ta, mora veća, jer se njima sporije plovilo, na ta, mora tajanstvena, jer se o njima manje znalo.

Svaki parobrod na pučini lađa je na jedra izbliza. Svaki udaljen brod viđen sada lađa je u prošlosti viđena

s blizine. Svi su nevidljivi mornari na brodovima na obzoru vidljivi mornari iz vremena drvenih brodova, iz sporoga i jedrenjačkog razdoblja pogibeljnih plovidaba, iz razdoblja platna i drva putovanja što trajahu mjesecima.

152

Obuzimlje me malo pomalo mahnitost morskih stvari, tjelesno me prozirnije gat i njegovo ozračje, udaranje Teja vere se vrškom čula, i počinjem snatriti, odijevati se snom valovlja, počinje se u mojoj duši stezati prijenosno remenje a ubrzanje poleta potresa me izravno.

Zovu me vode. Zovu me mora. Zovu me daljine podigavši tjelesan glas, zovu me sva morska doba oćućena u prošlosti.

Ti si me, mornaru engleski, prijatelju Jime Barns, naučio onaj predrevan engleski krik, što tako zarazno sažimlje u složenim dušama poput moje zbrkan zov voda, neobjelodanjen i izričit glas svih morskih stvari, brodoloma, dugih putovanja, pogibeljnih prolaza. Taj tvoj engleski krik, što postade sveopći u meni, bez oblika krika, bez ljudskog načina i glasa. Taj strašan krik što kao da tuli iz dna kakve pećine kojoj je nadsvode nebo i što kao da pripovijeda sve hude stvari što se mogu zbiti na Pučini, moru, Noći ... (Vazda si hinio kao da dozivaš neku škunu, a govorio si ovako, stavljajući po jednu ruku sa svake

strane ustiju, tvoreći dozivalo velikim tamnim i opaljenim rukama: A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - e — yyyy schooner11 a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - o - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ...) Odavde te slušam, sada, budim se na nešto. Šumi vjetar. Diže se jutro. Niče toplina. Ćutim kako mi se boje obrazi. Svjesne mi se oči šire. Ushit se u meni penje, raste, napreduje, i sa slijepom se bukom meteža naglasuje živo kruženje poleta.

153

Bučan zov kojeg toplina, kojeg bijes podgrijavaju u meni u nekomu praskavu zajedništvu sve moje čežnje, vlastite nelagode što su postale sve pokretljive!... Zaziv upućen mojoj krvi od j edne bivše ljubavi, ne znam odakle, što se vraća i ponovno je dostatno jaka da me privuče i odgurne, ponovno dostatno jaka da me natjera da mrzim ovaj život, što ga provodim medu tjelesnom i duševnom neprobojnosti stvarnih bića s kojima živim!

Ah, bilo kako, bilo kamo putovali! Otisnuti se prema vani, prema valovlju, prema pogibelji,

p rema moru, ići prema Pučini, prema Vani, prema Nezornoj Razdaljini, beskrajno, kroz duboke i tajnovite noći, podignut poput prašine od vjetrova i vihara! Ići, ići, ići, ići smjesta!

Cijela mi krv p o m a m n o čezne za krilima! Cijelo mi se tijelo naginje naprijed! U svojoj se mašti prepuštam bujicama! Gazim, ričem, strovaljujem se!... Žudnje mi se rasprskavaju u pjeni, a moje je meso val što se lomi o litice!

Misleći na to — gnjev! Misleći na to — bijes! Naglo, drhturavo, izvanputanjski, misleći na tu uskoću svojeg života prepuna čežnja, s poročnim, golemim, žestokim titranjem živog poleta moje mašte,

provaljuje iz mene zviždeći, urličući, kovitlajući se mračna i sadistička požuda za piskavim pomorskim životom. Ej mornari, jarbolni podčasnici, ej članovi posade,

sprovodnici!

154

Moreplovci, pomorci, brodari, pustolovi! Zapovjednici! Kormilari i jarbolari! Ljudi što spavaju na tvrdim ležajima! Ljudi što spavaju s Pogibelju stražareći uz okna! Ljudi što spavaju sa Smrću na uzglavnici! Ljudi što imaju krmnice, što imaju spojne mostove da

odatle motre neizmjernu neizmjernost neizmjerna mora! Ej rukovatelji teretnih dizalica! Ej spuštači jedara, ložači, poslužnici!

Ljudi što polažu teret u brodska spremišta! Ljudi što omotavaju užad na mostovima! Ljudi što čiste kovinu na grotlima! Kormilari! Strojari! Jarbolari! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Čeljadi pod kapama sa štitnikom! Čeljadi s pletenim

majicama! Čeljadi sa sidrima i opšivenim zastavicama na grudima! Čeljadi istetovirana! Čeljadi s lulama! Čeljadi stražareća u

košarama! Čeljadi preplanula od tolika sunca, posivjela od tolike kiše, očiju bistrih uslijed tolike neizmjernosti pred njima, smiona lica uslijed tolikih vjetrova što su ga šibali izobilno!

Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ljudi što vidjeste Patagoniju! Ljudi što prođoste Australiju! Što napajaste oči obalama koje ja neću nigda vidjeti! Što bijaste na tlu zemalja gdje ja neću nigda kročiti! I što sve to činiste kao da je ništa, kao da je to naravno, kao da je to život, kao da to uopće nije bilo ispunjavanje sudbine! Eje-ej-ej-ej-ej-ej! Ljudi sadašnjeg mora! Ljudi prošlog mora!

155

Brodski povjerenici! Robovi na galijama! Borci kod

Lepanta ! Gusari iz rimskih vremena! Grčki moreplovci! Feničani! Kartažani! Portugalci izbačeni sa Sagresa prema beskrajnoj pustolovini, prema Posvemašnjem Moru

da bi ostvarili nemoguće! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ljudi što podigoste spomen-ploče, što dadoste imena

rtovima! Ljudi što prvi trgovaste sa crncima! Što prvi prodadoste robove iz novih zemalja! Što izazvaste prvi europski grč zabezeknutim crnkinjama! Što donijeste zlato, šarene ukrase, mirisno drveće, strijele, brežuljke praskave od zelena raslinja!

Ljudi što opljačkaste mirne afričke narode, što bukom topova natjeraste u bijeg te rase, vi što ste ubijali, krali, mučili, osvajali nagrade Novine predviđene za one što pognute glave srcu na tajne novih mora! Ej-ej-ej-ej-ej-ej! Vas sve u jednom, vas sve u svima kao u jednom, vas sve izmiješane, ukrštene, vas sve krvave, naprašite, mrske, strašne, proklete, pozdravljam, pozdravljam, pozdravljam! Ej-ej-ej-ej-ej! Ej ej-ej-ej ej! Ej-ej-ej ej-ej-ej ej! Eh lahó-lahó l a H O - l a h a - a - a - a - a !

Želim ići s vama, želim ići s vama, istodobno sa svima vama svugdje gdje vi bijaste! Želim se sukobiti s vašim pogibeljima licem u lice, ćutjeti na svojim obrazima vjetrove što su naborali vaše

obraze, pljuvati svojim usnama morsku sol što je cjelivala vaše usne, svojim se rukama prihvatiti vaših poslova, sudjelovati u

vašim mukama, dospjeti poput vas u čudnovate luke napokon!

156

Pobjeći s vama od uljuđenosti! Izgubiti s vama poimanje ćudoređa. Oćutjeti kako se stubokom mijenja moja čovječnost! Piti s vama u južnim morima nova divljaštva, nove duševne zbrke, nove središnje vatre u mojemu vulkanskom duhu! Ići s vama, od sebe odbaciti — ah, naprijed samo! — moje ruho uljuđenog, uglađenost čine, urođen strah od zatvora, tih život ustajao, nepokretan, uređen i popravljen život! Na more, na more, na more, na more, ej, staviti u more, vjetrove, valovlje, moj život! Posoliti pjenom uzvitlanom vjetrovima moju sklonost za velika putovanja. Udarati bičevima vode meso mojeg pustolovlja, nakvasiti oceanskim injem kosti mojeg postojanja, bičevati, sjeći, tući vjetrovima, pjenama, suncima moje ciklonsko i atlantsko biće, moje živce udešene kao jarbolske pripone, kao lira u rukama vjetrova!

Da, da, da... Raspnite me u plovidbama i pleća će mi uživati u svojem križu! Vežite me uz putovanja kao uz kolac i njegov će mi osjet ući u kičmu i oćutjet ću ga kao golem trpan grč! Činite od mene što god vam drago samo da to bude na

morima, na mostovima, u zvuku valovlja, razderite me, ubijte, ozlijedite! Želim samo uzdići Smrti dušu što se prekrcava iz Mora, pijanu do posrtanja od morskih stvari, koliko od mornara toliko od sidra, rtova,

157

koliko od dalekih obala toliko od huke vjetrova, koliko od Pučine toliko od Gata, koliko od brodoloma toliko od mirne trgovine, koliko od jarbola toliko od valova, uzdići Smrti s bolju, požudno, tijelo p u n o pijavica, sisalica, sisalica, čudnih, zelenih, besmislenih morskih pijavica!

Neka od mojih žila naprave pripone! Konopce privezače od mojih mišića! Neka mi oderu kožu i s njom oblože kobilice! Neka mognem osjećati bol čavala i neka je nigda ne

prestanem osjećati! Neka od mojeg srca naprave admiralski stijeg u vrijeme boja drvenih brodova! Neka na mostovima gaze moje iščupane oči! Neka mi zdrobe kosti na naslonima! Neka me bičuju privezana uz jarbole, neka me bičuju! Svim vjetrovima svih dužina i širina neka se razlije moja krv na uzburkane vode što presijecaju brod, krmnicu, s boka na bok, u divljim kovitlacima oluja!

Imati smionosti na vjetru platna jedara! Biti, kao visoka košna jedra, zvižduk vjetrova! Stara gitara Kobi mora punih pogibelji, pjesma što je moreplovci čuju a ne opetuju! Pobunjeni mornari objesiše zapovjednika na okrižnicu, drugoga iskrcaše na pust otok. Marooned!12

Sunce obratnika izazivlje vrućicu starog gusarenja u mojim pomamnim žilama. Patagonijski vjetrovi istetoviraše moju maštu žalostivim i besramnim slikama. Oganj, oganj, oganj, u meni !

158

Krv! Krv! Krv! Krv! Rasprskava mi se cio mozak! Svijet mi se lomi u rumeno! Neka mi žile prasnu sa zvukom konopca privezača! I iz mene izbija surova, proždrljiva, pjesma Velikog Gusara, ričuća smrt Velikog Gusara u takvom poju Sto ulijeva užas u kičme podčinjenih. Tu se na krmi umire, dere, pjeva:

Fifteen men on the Dead Man's Chest. 1 3

Yo-ho ho a bottle of rum!

Zatim kriči, glasom već nestvarnim, da se para zrak:

Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw! Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw-aw-aw! Fetch a-a-aft the r u - u - u - u - u - u - u - u - u - u m , Darby, Eja, kakav život, kakav to bijaše život, eja! Ej-ej-ej ej-ej-ej-ej! Eh- lahó- lahó- laHO-laha-a-a-a-a ! Ej-ej-ej-ej-ej-ej!

Kobilice zdrobljene, lađe na dnu, krv na morima! Mostovi puni krvi, komadići tjelesa! Odsječeni prsti na naslonima! Dječje glave na sve strane! Ljudi izvađenih očiju viču, urliču! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ogrćem se svim tim kao ogrtačem na hladnoći! Cešem se svim tim poput mačke o zid u veljači! Ričem na sve to kao izgladnjeo lav! Nasrćem na sve to kao pobješnjeo bik! Bodem nokte, čupam pandže, gulim zube nad tim! Ej-ej-ej-ej ej-ej ej-ej-ej-ej!

159

Iznenadno mi zazvoni u ušima poput trublje tik mene, stari krik, ali sada razdražljiv, kovinast, dozivljući plijen što se nazrijeva, škunu što će biti zarobljena: A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ...

Unutarnji svijet više za me ne postoji. Gorim rumen! Crvenim u bijesu sraza! Gusar-vođa! Gusar-Cezar! Pljačkam, ubijam, razdirem, režem!

Ćutim samo more, osvajanje, grabež! Ćutim samo gdje u meni biju, biju mene žile mojih sljepočica! Poput tople krvi razlijeva se moj osjet vlastitih očiju! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!

Ah, gusari, gusari, gusari! Gusari, ljubite me i mrzite m e ! Izmiješajte me sa sobom, gusari!

Kako vaša mahnitost, vaša okrutnost govori krvi jednog tijela žene što ja bijah negda i čija je požuda

preživjeli

Htio bih biti životinja što predstavlja sve vaše kretnje, životinja što je zarinula zube u naslone, kobilice, što jede jarbole, pije krv i paklinu na mostovima, mljacka jedra, vesla, užad, koloture, zmija čudovišnog i ženskog mora što se hrani zločinima! Ima neka simfonija nespojivih i podudarnih osjeta, ima u mojoj krvi neko udešavanje meteža zločina, grčevitih šumova orgija krvi na morima, na strahovit način, kao užaren južni vihar u duhu,

160

oblačina vruće prašine što zamračuje moju bistrinu i čini da sve to vidim i sanjam samo kožom i žilama!

Gusari, gusarstvo, brodovi, čas, taj pomorski čas u kojem je plijen zaskočen a strava zarobljenih graniči s bezumljem — taj čas, u svojem zbroju zločina, strave, brodova, ljudi, mora, neba,

oblaka, loma, širine, dužine, dernjave, htio bih da on bude kroz svoje Sve moje tijelo kroz svoje

Sve, pateći, da bude moje tijelo i moja krv, da oblikuje moje tijelo, u

rumeno, da cvjeta kao svrbeća rana u nestvarnu mesu moje duše!

Ah, biti sav u zločinima! Biti svi sastavni sastojci skokova na lade i pokolja i silovanja! Biti sve ono što je bilo na mjestu pljačkanja! Biti sve ono što življaše ili počivaše na prebivalištu krvavih

tragedija! Biti gusar-sažetak cijeloga gusarenja na vrhuncu i žrtva-sinteza, ali od mesa i kosti, svih gusara na svijetu! Biti u mojemu trpnom tijelu žena-sve-žene što bijahu silovane, ubijene, ranjene, razderane od gusara! Biti u mojemu podčinjenom biću njihova ženka! I ćutjeti sve to — sve te stvari najedanput — u kičmi!

O moji runjavi i suri junaci pustolovlja i zločina! Moje morske zvijeri, muževi moje mašte! Slučajni ljubavnici dvoličnosti mojih osjeta! Htio bih biti Ona što vas čeka u lukama, vas, mržene ljubljene gusarskom joj krvlju u snovima! Jerbo bi ona bila s vama, ali tek u duhu, pomamna, nad nagim leševima žrtava što ih vi počiniste na morima! Jerbo bi ona pratila vaš zločin, i u oceanskoj orgiji njezin bi duh vještice plesao nevidljiv uokolo pokreta

161

vaših tijela, vaših bodeža, vaših daviteljskih ruku! I ona bi na kopnu, čekajući vas, ako dođete, ako slučajno

dođete, pila u mukanju vaše ljubavi sav golem, sav maglen, sav zlokoban miris vaših pobjeda, a kroz vaše grčeve zviždalo bi vrzino kolo rumeno i žuto!

Rasporeno meso, otvoreno i izvađeno meso, šikljanje krvi! Sada na vrhuncu sanjarenja onoga što vi činiste, gubim se posvema, već vam ne pripadam, ja sam vi, moja ženskost što vas prati od bića je vaših duša! Biti unutar sve vaše okrutnosti kad je primjenjujete! Sisati iznutra vašu svijest o vašim oćutima, kad bojite krvlju uzburkana mora. Kad od vremena na vrijeme bacate morskim psima još živuća tijela ranjenih, crveno meso dječice i dovodite majke na naslone da im pokažete što im se

događa!

Biti s vama u pokolju, u pljačkanju! Biti uglazbljen s vama u simfoniji grabeža! Ne znam kako, ne znam koliko bih volio biti vaš! To nije samo biti vaša ženka, biti vaše ženke, biti vaše

žrtve, biti vaše žrtve — ljudi, žene, djeca, lade —, to nije biti samo čas i brodovi i valovi, to nije samo biti vaše duše, vaša tijela, vaša pomama, vaš

posjed, to nije samo biti konkretno vaš apstraktan čin orgije, to nije samo to što bih želio biti — više je od toga,

Bog-to! Trebalo bi biti Bog, Bog suprotna štovanja Bog čudovišan i satanski, Bog nekog mnogoboštva krvi, da bi bilo moguće ispuniti svu mjeru moje domišljate

mahnitosti,

162

da bi bilo moguće nigda ne iscrpsti moje želje da se poistovjetim

s potankošću i sa svime i s više-nego-svime vaših pobjeda!

Ah, mučite me da me izliječite! Od mojeg mesa učinite zrak koji vaši bodeži paraju prije nego se sruče na glave i leđa! Neka mi žile budu odore koje vaše sablje presijecaju! Mašta tijelo žene koju silujete! Pamet most gdje stojećke ubijate! Moj sav život, u svojoj živčanoj, histeričnoj, besmislenoj

smjesi, veliki organizam kojega svaki čin gusarenja neka bude svjesna stanica — i neka se sav kovitlam poput neke goleme lelujave truleži, i to neka bude sve!

Neka se prekomjernom, zastrašujućom brzinom grozničav stroj mojih neuzdržljivih viđenja vrti sada kad je moja svijest, leteća, tek neki maglovit krug što sikće u zraku!

Fifteen mon on the Dead Man's Chest. Yo-ho-ho and a bottle of rum! Eh-lahó- lahó- laHO — laha-a-aaa — aaa...

Ah, divljaštvo tog divljaštva! Neka ide u govna svaki život nalik našem, što nije ništa od svega toga! Evo ja inženjer, stručnjak za jakost, tankoćutan na sve, stojim na mjestu, u odnosu na vas, čak kad koračam; trom sam čak kad djelujem; slab čak kad se namećem; nepokretan, prekinut, kukavičji otpadnik vaše Slave, vaše velike, cičave, vruće, krvave pokretljivosti! Ć'uš! Sto ne mogu biti u suglasju s mojim bunilom! Ćuš! Sto se vazda držim skuta uljuđenosti! Šio vazda idem pod ruku s douceur des moeursl4 poput

svežnjića čipaka!

163

Huligani smo — svi mi — suvremene ljudskosti! Bedaci od sušičavaca, živčenjaka, limfatičara, bez odvažnosti da budemo smioni i nasilnici s dušom poput kokoši privezane za nogu!

Ah, gusari, gusari! Žudnja za bezakonjem sjedinjena sa surovošću, žudnja za stvarima posvemašnje okrutnim i odvratnim, što ždere poput apstraktne požude naša slabašna tijela, naše živce ženskaste i nježne i unosi velike vrućice u naše prazne poglede!

Primorajte me da kleknem ispred vas! Ponizite me i tucite! Učinite od mene svojeg roba i svoju stvar! I neka me vaš prezir nikada ne napusti, o gospodari moji, gospodari moji!

Uzeti svagda slavodobitno ulogu podčinjenog u krvavim događajima i razmahanim putenostima! Stropoštajte se na mene, kao veliki teški zidovi, barbari starog mora! Razderite me, ranite! Od zapada do istoka mojeg tijela izbrazdajte krvlju moje meso!

Cjelivajte s polugama, bičevima i mahnitošću moj radostan tjelesan užas što vam pripadam, moju mazohističku čežnju da se predam vašem

mahnitanju, da budem nepokretan i osjećajan predmet vaše

svežderačke okrutnosti, vladaoci, gospodari, carevi, jurišnici! Ah, mučite me, rasporite, otvorite! Razudite me u svjesne dronjke, izvrnite me na mostove,

164

raspršite me u morima, ostavite me na nezasitnim žalima otoka!

Utažite u meni moj misticizam za vama! Režite mi sve do krvi dušu! Sijecite, brazdite! Tetovirači moje tjelesne mašte! Ljubljeni živoderi moje tjelesne podčinjenosti! Podčinite me nalik onomu što ubija psa udarcem noge! Učinite od mene jametinu svojega vrhovničkog prezira!

Učinite od mene sve svoje žrtve! Kao što je Krist patio za sve ljude, želim patiti za sve žrtve vaših ruku, vaših žuljavih, krvavih ruku s noktima napuklim u naglim dohvatima naslona!

Učinite od mene nešto kao da sam vučen — o užitka, o slatke boli! — vučen na repovima konja što ih vi šibate korbačem... Ali to u moru, to u mo-o-ru, to u M O - O - O - R U ! Ej-ej-ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!

E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J ! U M O - O - O - O - R U ! Joj ej-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Viče sve! Sve da viče! Vjetrovi, valovi, brodovi, mora, galebovi, gusari, moja duša, krv, i zrak, i zrak! Ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej! Sve pjeva do

krika F I F T E N M E N O N T H E D E A D MAN'S CHEST. Y O - H O - H O A N D A B O T T L E O F R U M !

Ej-ej ej-ej ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ej ej-ej ej-ej-ej-ej!

Ej- lao-lao-laO-O-O-oo-la-a-a — aaa!

A H Ó - Ó - Ó Ó Ó Ó - Ó Ó Ó Ó Ó — yyy!... SCHOONER A H Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó — iiii... yyy!...

165

Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw! D A R B Y M ' G R A W - A W AW-AW-AW-AW-AW! F E T C H A - A A F T T H E R U - U - U - U - U - U M , D A R B Y ! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J ! E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J ! E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J !

E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J - E J !

Nešto se u meni rasulo. Rumenilo zanoćalo. Osjećao sam previše da bih mogao proslijediti osjećati. Moja se duša iscrpla, samo je neka jeka ostala u meni. Zamjetno je opala brzina poleta. Snovi mi polagano uklanjaju ruke s očiju. U meni je samo praznina, pustoš, noćno more. A čim oćutjeh da je u meni noćno more, pomalja se iz njegovih daljina, rada se iz njegove tišine, ponovno, ponovno golem prastar krik. Iznenadno, poput bljeska zvuka, što ne izazivlje buku već

dragost, naglo obgrlivši cijelo morsko obzorje vlažan i mračan noćni ljudski udar valova, glas daleke sirene cvileći, dozivljući, dolazi iz dna Pučine, iz dna Mora, iz duše Provalija, a na površju, kao alge, plutaju moje razuđene sanje...

Ahó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-yyy. . . Schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yy...

Ah, rosa na mojoj razdražljivosti! Noćna svježina u mojem unutarnjem oceanu! Evo me naglo pred noću na moru, punom goleme najčovječnije tajnovitosti noćnog valovlja. Mjesec se javlja nad obzorom, i moje se sretno djetinjstvo, poput suza, budi u meni! Prošlost mi se pojavljuje, kao da je taj morski krik bio neki miris, glas, jeka pjesme

166

što pohrli prizvati iz moje pošlosti onu sreću koju nigda više neću posjedovati.

Bijaše to u staroj mirnoj kući na obali rijeke... (Prozori moje sobe i blagovaonice gledahu, preko niskih kuća, na obližnju rijeku, na Tejo, taj isti Tejo, ali s druge točke, niže... Vratim li se sada istim prozorima, neću naći iste prozore. To vrijeme prođe poput dima parobroda na širokom

moru...)

Neka neprotumačiva nježnost, ganutljivo i suzno grizodušje zbog svih tih žrtava — poglavito djece — što sam ih počinio sanjareći da sam nekadašnji gusar, ganuto uzbuđenje, jer ona bijahu moje žrtve; nježno i blago, jer to stvarno nisu bila; neka zbrkana nježnost, kao zamućeno, modrikasto staklo, pjeva davne pjesme u mojoj jadnoj ožalošćenoj duši.

Ah, kako sam mogao misliti, sanjariti te stvari? Kako sam daleko od onoga što sam bio čas prije! Histerija osjeta — čas ovakvih, čas suprotnih! Kako moj sluh odabire u plavom jutru, što se diže, stvari u suglasju s tim čuvstvom — udaranje voda, lagano udaranje voda rijeke u gat jedra što prolaze uz drugu stranu rijeke, daleka brda, japanske plaveti, kuće Almade, i ono što je blago i djetinjsko u jutarnjem času!...

Jedan galeb prolazi, i moja se nježnost uvećaje.

Ali sve to vrijeme ja nisam ništa motrio. Sve to bijaše samo dojam kože, poput nekakva milovanja. Sve to vrijeme nisam svratio pogled sa svojega dalekog sna, sa svoje kuće na obali rijeke,

167

sa svojeg djetinjstva na obali rijeke, sa prozora svoje sobe što gledahu na rijeku u noći i na spokoj mjesečine raspletene nad vodama...

Moja stara tetka što me ljubljaše poradi sina kojeg je izgubila...

Moja me stara tetka običavaše uspavljivati pjevajući mi (premda sam već bio poodrastao za to)... Sjećam se, i suze mi padaju na srce perući ga od života, i u meni se javlja lagan morski lahor. Ona katkada pjevaše »Lađu Catrinetu«:

Ide Lađa Catrineta preko voda, preko mora...

A katkada, s napjevom veoma nujnim i srednjovjekovnim, bijaše to »Lijepa Infantkinja«... Spominjem se, i jedan se

stari glas javlja u meni podsjećajući me da sam ga se rijetko sjećao i da me ona

jako voljela! Kako sam bio nezahvalan prema njoj — i napokon što

sam učinio od života? Bijaše to »Lijepa Infantkinja«... Ja bih zaklopio oči, a ona

pjevala:

Ona lijepa Infantkinja sjedeć u svom perivoju...

Otvorio bih malo oči i ugledao prozor prepun mjesečine, pa bih potom zaklopio oči, i u svemu tome bio sretan...

Ona lijepa Infantkinja sjedeć u svom perivoju s češljem zlatnim u ručici kose svoje pletijaše...

Prošlost mojeg djetinjstva, igračko moja razbijena! Zašto ne mogu otputovati u prošlost, u tu kuću i tu ljubav, i ostati tamo vazda, vazda dijete i vazda sretan!

168

Ali sve to bijaše Prošlost, svjetiljka na kutu stare ulice. Razmišljanje o tome izazivlje drhtavicu, glad za nečim što

se ne može dosegnuti! To mi daje nekakvo, ne znam kakvo, besmisleno

grizodušje što na to mislim. Oh, spori vrtlože neusklađenih osjeta! Tanka vrtoglavice zbrkanih stvari u duši! Bjesovi polomljeni, nježnosti poput klupčadi končića

kojim se djeca igraju, veliki odroni mašte na oči čula, suze, suze nekorisne, lagani povjetarci protuslovlja obrezuju dušu po licu...

Prizivljem, hotimičnim naprezanjem, da se lišim tog čuvstva,

prizivljem, očajnim, suhim, nikakvim naprezanjem pjesmu Velikog Gusara u času umiranja:

Fifteen m e n on the Dead Man's Chest. Yo-ho-ho and a bottle of rum!

Ali je ta pjesma neka prava crta loše ubilježena u meni...

Naprežem se i uspijevam ponovo dozvati pred oči moje duše,

ponovo, ali preko maštarije gotovo literarne, mahnitost gusarenja, pokolja, hlepnju, gotovo

pregladnjelu, za pljačkom, bespotrebnih pokolja žena i djece, besmislenih mučenja, tek iz čiste zabave, siromašnih

putnika i sladostrašće za uništenjem najdražih stvari drugih, ali sve to sanjarim u bojazni od nečega što mi puše u šiju.

Sjetim se da bi bilo zanimljivo objesiti sinove ispred očiju majki (ali nehoteći ćutim sebe kao njihove majke),

169

zakopati živu četvorogodišnju djecu na pustim otocima i dovesti im očeve u čamcima da to vide (ali se tresem spominjući se sina kojeg n e m a m i što

spokojno spava u kući).

Bodem iglom hladnu čežnju za morskim zločinima, za inkvizicijom bez isprike Vjere, za zločinima što nisu imali razlog u zloći i bijesu, počinjenim hladno, čak bez želje da ozlijede, da nanesu

bol, da zabave, počinjenih samo zato da se ubije vrijeme, kao kad se igra pasjans na stolu pokrajinske blagovaonice

sa stolnjakom povučenim na drugu stranu stola pošto se večeralo

jedino iz slatkog užitka da se počini odvratan zločin i tome ne pridaje važnost,

da se promatra patnja do ludila, patnja do smrti-od-boli, ali da se njoj nikad ne stigne...

Ali moja mašta odbija da me slijedi. Drhtaj me naježio. I naglo, naglije nego prije, iz daljega, iz dubljega, naglo — oh, strave u svim mojim žilama! — nagla studen s vrata Tajne što se otvoriše u meni i pustiše

da uđe struja zraka! Sjetim se Boga, Transcendentalnog u životu, i smjesta stari glas engleskog mornara Jima Barnsa s kojim govorah, postavši glas tajanstvenih nježnosti u meni, stvarčica iz

krila moje majke i rupca za kosu sestre, ali stigavši čudnovato s one strane pojavnosti stvari glas gluh i dalek postavši Posvemašnji Glas, Glas Bez

Ustiju, došavši odozdol i iznutra noćne osame mora, dozivlje me, dozivlje me, dozivlje me...

Dolazi gluho, kao da je prigušen ali čujan, iz velike daljine, kao da odzvanja negdje drugdje i kao da

ga se ovdje ne može čuti,

170

kao zatomljen jecaj, svjetlo što se gasi, tih dah, iz nijedne strane prostora, iz nikakvog mjesta u vremenu, krik vječan i noćan, dihaj dubok i zbrkan:

A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— Schooner a h ó - ó - o - o - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—

Dršćem hladnoćom duše što mi prolazi tijelom i otvaram smjesta oči što ih nisam ni zatvorio. Ah, kakva je to radost izaći iz snova odjednom! Evo opet stvarna svijeta, tako blagotvorna za živce! Evo ga u ovom jutarnjem času kad ulaze parobrodi što će

ubrzo stići.

Malo marim za parobrod što je ulazio. On je još daleko. Sad mi pere dušu samo onaj što je blizu. Moja zdravstvena, jaka, praktična mašta sada je zabavljena samo suvremenim i korisnim stvarima, teretnjacima, parobrodima i putnicima, jakim, neposrednim, suvremenim, trgovačkim, istinskim

stvarima. Polet u meni ublažuje moje kruženje! Divni pomorski suvremeni živote, sve samo čistoća, strojevi i zdravlje! Sve tako dobro uređeno, tako neusiljeno udešeno, svi dijelovi strojeva, sve lađe na morima, svi sastojci trgovačke djelatnosti uvoza i izvoza tako se lijepo slažu, da sve teče kao po naravnim zakonima, i nijedna se stvar ne sudara s drugom.

Pjesništvo nije ništa izgubilo. Sada imamo još k tomu strojeve

s njihovom poezijom također, i cijelu novu vrstu življenja trgovačkoga, svjetskog, umnog, čuvstvenog što ju je vijek strojeva donio dušama.

171

Putovanja su sada isto tako lijepa kao negda a brod će uvijek biti lijep samo stoga što je brod. Putovati i vazda putovati a pučina prebiva sveudilj ondje

gdje bijaše — nigdje, hvala Bogu!

Luke pune raznovrsnih brodova! Malih, velikih, višebojnih, s raznim smještajima okana, tolikih ponajizvrsnijih brodarskih društava! Parobrodi u lukama, tako zasebni u zauzetom razdvojenju

sidrišta! Tako je ugodna njihova spokojna dražest trgovačkih stvari

što idu na more, na staro more svagda homersko, Odiseju!

Čovječan pogled svjetionika u daljini noći, ili naglo blisko svjetlo u veoma mrkloj noći (»Kako prolazimo blizu kopna!« I zvuk vode pjeva nam u

ušima)!...

Sve je to danas kao svagda, ali sada s trgovinom; trgovačka sudbina velikih parobroda čini me da sam ponosan na svoje razdoblje! Mješavina ljudi na putničkim brodovima ispunja me suvremenom ohološću što živim u razdoblju

kad se tako lako miješaju rase, prelaze prostori, vide s lakoćom sve stvari i uživa u životu ostvarujući velik broj sanja.

Cista, uredna a suvremena kao ured s prozorčićima s rešetkama od žute mjedi

čuvstva su mi sada, naravna i besprijekorna kao gentlemen, praktična, daleko od zastranjivanja, ispunjavaju morskim

zrakom pluća poput osoba što su savršeno svjesne da je zdravo udisati

morski zrak. D a n je sada posvema zašao u radine sate.

172

Sve počinje oživljavati, dolaziti na svoje mjesto. S velikim naravnim i izravnim užitkom prelijećem u duši sve poslovne radnje nužne za utovar robe. Moje je razdoblje pečat koji nose svi računi, a ja osjećam da bi sva pisma iz svih ureda trebala biti naslovljena meni!

Tovarni list imade takvu posebnost a potpis zapovjednika broda tako je lijep i moderan! Trgovačka suhoća na početku i završetku pisma: Dear Sirs — Messieurs — Prijatelji i Gg., yours faithfully —... nos salutations empressees15... Sve to nije samo čovječno i čisto nego također i lijepo, a ima za svrhu neku morsku kob, parobrod u koji

utovaruju robu o kojoj govore pisma i računi.

Složenosti života! Račune su ispostavili ljudi što imaju ljubavi, mržnje, političke strasti, kadšto i zločine — a oni su tako lijepo pisani, poredani, neovisni od svega

toga! Uza sve to nađe se netko što gleda kakav račun i ništa ne

osjeća. Ti si to jamačno osjećao, Cesario Verde. Ja to osjećam ganut do suza i tako preljudski. Neka mi dođu reći da nema poezije u trgovini, u uredima! Ona ulazi kroz sve rupice... Udišem je u ovomu morskom

zraku, jerbo je to sve u svezi s parobrodima, suvremenom

plovidbom, jer su računi i trgovačka pisma početak povijesti a lađe što nose robu na vječno more svršetak.

Ah, i putovanja, kružna putovanja i ina, putovanja morem gdje smo svi pajdaši, na poseban način, kao da neka pomorska tajna zbližuje naše duše i čini nas za čas

173

privremenim rodoljubima jedne iste neodređene domovine što se zanavijek preselila na neizmjernost voda! Veliki hoteli Beskraja, oh, moji prekooceanci! S posvemašnjim i savršenim kozmopolitizmom nigda se

ne zaustaviti kraj jedne točke i sadržavati sve vrste odjeće, lica i rasa!

Putovanja, putnici — toliko vas je vrsta! Toliko narodnosti na svijetu! Toliko zanimanja! Toliko

ljudi! Toliko raznih pravaca što se mogu dati životu, životu, na koncu konca, u biti vazda, vazda istom! Toliko zanimljivih lica! Sva su lica zanimljiva a ništa ne proizvodi toliko pobožnosti koliko obilato

gledanje ljudi. Bratstvo naposljetku nije nekakva prevratna zamisao. O n o je nešto što ljudi uče preko izvanjskog života, gdje

valja sve podnositi, pa dođu do toga da drže ugodnim ono što valja podnositi, i napokon gotovo plaču od milinja nad onim što im je

podnositi!

Sve je to krasno, sve je to ljudsko i još povezano s ljudskim čuvstvima tako društvenim i građanskim, tako složeno jednostavnim, tako metafizički tužnim! Vijugav raznovrstan život napokon nas odgaja u ljudskosti. Jadni ljudi! Jadni svi ljudi!

Rastavljam se ovog trena u tijelo ovoga drugog broda što sada izlazi. To je neki engleski tramp-steamer,16* vrlo prljav, kao da je francuski brod, s privlačnim izgledom proletera mora, i jučer zacijelo oglašen na zadnjoj stranici novina.

Raznježuje me taj parobrod, tako čedan i naravan plovi. Čini se kao da posjeduje neku bojažljivost, ne znam u

čemu, što je čestita osoba,

174

zadužena stanovitom vrstom zadaće. Evo napušta prostor ispred gata gdje se ja nahodim. Evo odlazi mirno, prolazeći onuda gdje lađe bijahu nekada, nekada... Za Cardiff? Liverpool? London? Nije važno. On obavlja svoju zadaću. Obavljamo i mi tako svoju.

Divna li života! Sretan put! Sretan put! Sretan put, moj dragi slučajni prijatelju, što si mi učinio

ljubav odnijevši sa sobom vrućicu i tugu mojih snova i vrativši me u život da te motrim i gledam kako prolaziš. Sretan put! Sretan put ! Takav je život...

Kakva otmjenost, tako naravna, tako neizbježna jutarnja u tvojem izlaženju iz lisabonske luke, danas! Gajim stoga za te harnu i čudnu ljubav...

Zašto zapravo? Znam to ja... Hajde!... Prolazi! S laganim dahtanjem, ( T - t — t t t..) polet se u meni zaustavlja.

Prolazi, spori parobrode, prolazi i ne staj... Prođi me, prođi iz mojeg vida, otiđi iz mojeg srca, iščezni na Pučini, na Pučini, pjeni Božjoj, iščezni, slijedi svoju kob i ostavi me... Tko sam ja da plačem i zapitkujem? Tko sam ja da ti govorim i da te ljubim? Tko sam ja da se uznemirujem što te vidim? Razvezuje se gat, sunce raste, zlato se diže, svijetle se krovovi lučkih zdanja, cijela ova strana grada blista... Putuj, napusti me, postani ponajprije brod posred rijeke, udaljen i jasan, potom brod na putu prema izlazu iz luke, malen i mrk,

175

potom nejasna točka na obzoru (tjeskobo moja!), točka svaki t ren nejasnija na obzoru... Potom ništa, tek ja i moja tuga, i veliki grad sada pun sunca i čas stvaran i gol poput gata već bez brodovlja, i sporo kruženje dizalice što, poput kompasa što se

okreće, ocrtaje polukrug ne znam kojeg čuvstva u ganutoj tišini moje duše...

(g. 1915.?)

176

PROTOK SATI

Nosim u svom srcu, kao u nekom kovčegu što se ne može zatvoriti od punine, sva mjesta gdje sam bivao, sve luke u koje sam pristao, sve krajolike viđene kroz prozore ili brodska okna, ili sa spojnih mostova, snatreći, i sve to, toga toliko, premalo je za ono što žudim.

Ulazak u Singapur, u rano jutro, zelene boje, koralj s Malediva u užarenu prolazu, Macao u noćnom času... Odjednom se budim... Yat-ló-ó-o-6-ó-o-o-ó-ó... Ghi... I to odzvanja u meni s dna jedne druge stvarnosti... Sjevernoafričko tijelo gotovo sa Zanzibara na suncu... Dar-es-Salam (izlaz je težak)... Majunga, Nosy-Be, zelenilo Madagascara... Oluje u okolici Gaurdafuia... I Rt Dobre Nade blistav u praskozorju... I Capetown s Table Mountainom u pozadini...

Putovah u više zemalja nego sam u njih stigao... vidjeh više krajolika nego mi na njih dospjelo oko... iskušah više oćuta od svih oćuta što ih oćutjeh, jerbo, što sam više ćutio, više mi nedostajaše ćutjeti, i život me svagda bolio, svagda bio oskudan, a ja nesretan.

U stanovitim dnevnim časovima prisjećam se svega toga i grozim se,

mislim što će mi ostati od tog života u ulomcima, od tog procvata,

177

te ceste zavojite, tog automobila pokraj puta, tog upozorenja,

tog mirna vira protuslovnih oćuta, te transfuzije, te nebitnosti, te šarene sukladnosti, te zlovolje na dnu svih pehara, te tjeskobe na dnu svih užitaka, te unaprijedne zasićenosti za ručicom svih zdjela, te dosadne igre kartama između Rta Dobre Nade i

Kanarskog otočja.

Ne znam je li mi života malo ili puno? Ne znam je li ćutim previše ili premalo, ne znam je li mi nedostaje duhovna savjesnost, uporište u razboru, krvno srodstvo s tajnom stvari, potres u svim dodirima, krvi pod udarima, drhtaj kod buke, ili postoji neko drugo objašnjenje za to, pogodnije i

sretnije.

Ma što bilo, bolje da bilo da se nisam rodio, jerbo, koliko god da je zanimljiv u svakom času, život naposljetku zadaje bol, mučninu, rane, okrznuće,

škrgut, izazivlje želju da se kriči, poskakuje, ukipi, izlazi iz svih kuća, iz svih logika, i svih balkona, da se divlje kroči prema smrti između drveća i zaborava, između padova, i pogibelji i odsuća sutra, i sve je to trebalo biti nešto drugo sličnije onome na što

mislim, na što mislim i ćutim, a da i ne znam što je to, o živote. Skrstio sam ruke na stolu, uranjam glavu u ruke, treba htjeti plakati, ali ne znam izazvati suze... Koliko god se trsim da se ražalim nad sobom, ne plačem, duša mi je napuknula ispod savijena kazala što je

dodiruje... Sto će biti sa mnom? Sto će biti sa mnom?

178

Istjeraše s bičem dvorsku budalu iz palače, bezrazložno, podigoše prosjaka sa stuba gdje pade. Istukoše napušteno dijete i istrgnuše mu kruh iz ruku. () golema tjeskoba svijeta, u kojoj radnja uzmanjkaje... lako bezvoljan, tako bezvoljan, tako bezvoljan... Dobro sam tek onda kad slušam glazbu, a ni tada... ()samnaestostoljetni perivoji prije 89, gdje ste, vi, koje želim oplakati na stanovit način?

Poput balzama koji smiruje samo po zamisli da je balzam, današnja se večer i večer svih dana malo pomalo,

jednolična, spušta.

Užegoše svjetiljke, noć se spušta, život se mijenja, bilo na kakav način, potrebno je proslijediti živjeti. Duša mi gori kao da je ruka, tjelesno. Na putu sam svima i sudaraju se sa mnom. Moja ladanjska kućo u pokrajini, između mene i tebe manje je od jednog vlaka, diližanse

i odluke da otputujem. Tako ostajem, ostajem... Ja sam onaj što želi vazda otići i koji uvijek ostaje, uvijek ostaje, uvijek ostaje, sve do smrti ostaje, čak ako odlazi, ostaje, ostaje, ostaje...

Učini me čovječnim, o noći, učini me bratskim i revnim. Samo se na čovjekoljuban način može živjeti. Samo ljubeći ljude, čine, običnost poslova. Samo tako — ja meni! — samo se tako može živjeti. Samo tako, o noći, a ja nigda ne ću moći takav biti!

Vidjeli sve stvari, čudih se svemu, ali je sve bilo u pretičku ili manjku — ne znam koje — i

ja patih. Proživjeti sva čuvstva, sve misli, sve kretnje, i ostadoh tako tužan kao da sam ih htio sve proživjeti a

nisam uspio.

179

Volio sam i mrzio kao i svi drugi, ali za sve druge to bijaše naravno i nagonski, a za m e n e bijaše vazda iznimka, udar, zalistak, grč. Dođi, o noći, upokoji me, dođi i zaroni me u svoje vode. Usrdna iz Odonud, gospodarice neizmjerne žalosti, izvanjska boli Zemlje, šutljivi plaču Svijeta. Slatka i drevna mati čuvstva bez kretnje, starija sestro, djevičanska i tužna, zamisli bez slijeda, zaručnice u neprekidnu čekanju nauma nam nedovršenih, smjeru vazda napušteni naše kobi, nestavnosti naša poganska bez radosti, slabosti naša kršćanska bez vjere, budizme naš nepokretni, bez ljubavi za stvari i bez ushita, vrućice naša, bljedoćo naša, nestrpljivosti naša slabih, živote naš, o majko, izgubljeni živote naš...

Ne znam ćutjeti, ne znam biti čovječan, suživjeti u krilu tužne duše s ljudima svojom braćom na zemlji. Ne znam biti koristan ni u oćutima, biti uporabiv, biti

svagdašnji, nedvouman, imati mjesto u životu, imati sudbinu medu ljudima, imati kakvo djelo, snagu, želju, vrt, razlog da se odmaram, potrebu da se zabavim, kakvu stvar izravno mi došlu od naravi.

Stoga mi budi majčinska, o noći spokojna... Ti koja grabiš svijet svijetu, ti što si mir, ti što ne postojiš, što si odsuće svjetlosti, ništa drugo, ti što nisi stvar, mjesto, bivstvo, život, Penelopa s platnom, sutra potrganim, s tvojim mrakom, nestvarna Kirka grozničavih, bezrazložnih tjeskoba, dođi mi, o noći, pruži mi ruke, i budi svježina i melem, o noći, na mojem čelu...

Ti, došašće koje je tako slatko da se čini udaljavanjem, koje plima i oseka tmine, kada mjesec diše, nosi vale umrle nježnosti, studen morskih snova,

180

povjetarac nestvarnih krajolika za prekomjernu nam tjeskobu...

Ti, u bljedoći, žalovita, ti, u protočnosti, mirisa smrti medu cvijećem, povjetarce vrućice na

obalama, ti kraljice, ti, kastelanko, ti blijeda ženo, dođi...

Ćutjeti sve na sve načine, živjeti sve sa svih strana, biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme, ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka u samo jednom trenutku, rasplinutu, rasipnu, potpunu i

daleku...

Stalno hoću biti ono što volim, i stalno se preobrazujem, prije ili poslije, u predmet moje naklonosti, bio to kamen ili žudnja, cvijet ili nezorna misao, svjetina ili način poimanja Boga. I volim sve, živim od svega u svemu. Nadmoćni su mi ljudi privlačni jer su nadmoćni, a slabiji su mi ljudi privlačni jer su također nadmoćni, jerbo je biti nadmoćan različno od biti slabiji, i prema tomu riječ je o nadmoćnosti za stanovite

okolnosti viđenja. Volim neke ljude zbog vrlina im značaja, a druge zbog nedostatka istih vrlina, a stanovite pak volim zbog toga što ih volim, i postoje trenuci posvema temeljni u kojima bivaju svi

ljudi. Da, kako sam ja posvemašnji kralj moje naklonosti, dostatno je da ona postoji da bi imala razlog bivanja. Pritišćem na svoje zadihane grudi, u ganutu zagrljaju (u istomu ganutu zagrljaju) čovjeka što daje svoju košulju siromašku kojeg ne poznaje, vojnika što umire za domovinu a da ne zna što je

domovina,

181

i materoubojicu, bratoubojicu, rodoskvrnitelja, silovatelja djece,

drumske lopove, morske gusare, džepare, sjenu u zasjedi u uličicama — svi su oni moja najmilija ljubavnica barem jednom u

životu. Ljubim u usta sve prostitutke, ljubim u oči sve souteneurs17, moja pasivnost leži podno svih zločina, a moj španjolski ogrtač pokriva uzmak svim lopovima. Sve je razlog da bude čest mojeg života.

Počinih sve zločine, življah unutar svih zločina (ja sam bijah, ne jedan ili drugi porok, nego sami porok-osoba 1 8 rabljen medu njima i od tih časova proistječe najviši slavoluk mojeg života.)

Umnožih se da bih se ćutio, da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve, prelio sam se, samo učinio da iscurim, razodjenuo, odao, i u svakom je kutu moje duše žrtvenik različitom bogu. Ruke svih atleta stegnuše me iznenada ženskog, i na tu se samo pomisao onesvijestih između zamišljenih

mišića... Cjelovi svih sastanaka bijahu utisnuti na mojoj usni, u srcu mi mahali rupčići svih rastanaka, svi bludni pozivi kretnjom i pogledom bičuju mi posvuda tijelo sa sjedištem u spolnim žarištima. Bijah svi isposnici, svi potlačenici, svi zaboravljenici, i svi pederasti — bezuvjetno svi (nije usfalio nijedan), rendes-vous rumen i crn u paklenoj provaliji moje duše!

(Freddie, zvao sam te Baby, jer si bio plav i bijel, i ja te ljubljah,

koliko si mi carica vladarica i oborenih princeza zamjenjivao!)

182

Mary, čitasmo zajedno Burnsa u danima tužnim kao ćućenje života,

Mary, ti i ne znaš koliko su časnih domova, koliko sretnih obitelji

u tebi proživjele moje oči i ruke mi oko tvojeg pasa i lebdeća mi savjest,

njihov spokojan život, kuće im u predgrađu s vrtom, njihovi half-holidays19 iznenadni... Mary, ja sam nesretan... Freddie, ja sam nesretan... Oh, vi svi, svi vi slučajni, zakašnjeli, koliko ste puta mogli misliti da mislite na me, a da to ne

učiniste. Ah, koliko sam ja malo značio u vašem životu, koliko

malo, koliko malo — da, i što uopće bijah, o moj osobni svemire, 0 moje sunce, moja mjesečino, moje zvijezde, moj trene, izvanjska česti mene u labirintu Boga! Sve prolazi, sve stvari u mimohodu unutra u meni, 1 svi mi gradovi svijeta bruje u nutrini... Moje srce sudište, moje srce tržište, moje srce dvorana

Burse, moje srce blagajna Banke, moje srce rendez-vous cijelog čovječanstva, moje srce klupa perivoja, prenoćište, svratiste, podzeman

zatvor obrojčen (Aqui estuve el Manole en visperas de ir ao patibulo20) moje srce klub, dvorana, prizemlje, rogožina, guichet21,

brodsko stubište, most, rešetka, izlet, hod, putovanje, dražba, sajam,

proštenje, moje srce okno, moje srce pošiljka, moje srce papir, prtljaga, zadovoljština, isporuka, moje srce okrajak, granica, sažetak, kazalo, ej-nu, ej-nu, ej-nu, sajmište srce moje. Svi su se ljubavnici cjelivali u mojoj duši,

183

sve su skitnice spavale jedan časak na mojem tijelu, svi su se prezrenici oslonili jedan časak na moja ramena, prešli ulicu pod mojom rukom, svi starci i bolesnici, a ima jedna tajna koju su mi povjerili svi lopovi.

(Ona, čiji osmijeh napućuje mir koji nemam i čije cjelivanje očiju nadaje krajolik iz Nizozemske s glavama žena coifees de lin22

i cio svagdašnji napor puka miroljubiva i čista... Ona, koja je prsten ostavljen navrh komode i zaglavljen rubac pri zatvaranju ladice, ljubičast rubac, ne volim tu boju nego zaglavljen rubac, na isti način kao što ne volim život, ali ga volim ćutjeti...

Spavati poput psa lutalice na cesti, na suncu, konačno za sav ostatak Svemira i nek mi kočije prolaze povrh.)

Bijah u krevetu sa svim čuvstvima, bijah souteneur svih ganuća, platiše mi piće svi slučajevi oćuta, očijukah sa svim pobudama djelovanja, držah se za ruku sa svim prohtjevima putovanja, golema vrućice sati! Tjeskoba kovačnice ganuća!

Srdžba, pjena, golemost koja ne staje u moj rupčić, kuja što zavija noću, lokva na ladanjskom imanju što salijeće moju nesanicu, gaj, kakav je bio u suton kad smo njim prolazili, ruža, ravnodušno šipražje, mahovina, borovlje, čitava ta srdžba što se sve to ne može obuhvatiti, sve to

obustaviti, o nezorni glade za stvarima, slabomoćna pohoto za

prolazećim trenucima, umna orgijo za ćućenjem života!

184

Postići sve božanskim izobiljem — bdijenja, privolje, opomene, lijepe životne stvari — darovitost, krepost, neporočnost, sklonost da se druge prati do kuće, položaj prolaznika, obzirnost da se urani radi zauzimanja mjesta pri

putovanju, a uvijek nešto nedostaje, čaša, lahor, rečenica, i život je gorči što se više uživa i što se više iznalazi. Uzmoći se smijati, smijati, smijati drsko, smijati se kao prevrnuta čaša, posvemašnje lud samo od ćućenja, posvemašnje raspuknuo od sudara sa stvarima, ranjen u usta od ugriza stvari, krvavih nokata jer sam se prikrpio uz stvari, i nek mi zatim dadu ćeliju koju im drago i ja ću se sjećati

života.

Ćutjeti sve na sve načine, imati sva mišljenja, biti iskren protusloveći sebi svakog časka, ne militi se samu sebi u svoj sloboštini duha, i ljubiti stvari kao Boga.

Ja, koji sam brat više stablu nego radniku, ja, koji više ćutim pretpostavljenu bol mora koje udara o

žalo nego stvarnu bol djece koju tuku (ah, kako to mora zvučati himbeno, jadna djeca koju tuku — ali, zašto bi se moji oćuti morali izmjenjivati tako žurno?) Ja, naposljetku, koji sam stalan dijalog, preglasan, nerazumljiv, gluha noć na tornju, kad se zvona lagano njišu a da ih nitko ne dira i kad se pati od spoznaje da sutra treba odživjeti život. Ja, naposljetku, doslovni ja, i ja metafizički također,

185

ja senzacionistički2 3 pjesnik, poslan od Slučaja za besprijekorne zakone Života, ja pušač smotaka u primjerenu zvanju, pojedinac što puši opijum, pije pelinkovac, ali koji,

naposljetku, više voli misliti o pušenju opijuma nego ga pušiti i koji drži da je nasladnije motriti kako se pije pelinkovac

nego ga piti... Ja, nadmoćan izrod bez arhiva u duši, bez osobnosti s naznačenom vrijednošću, ja, svečan istraživač ništavnih stvari, ja, koji bi bio kadar otići živjeti u Sibiriju samo da mi se

to ogadi, i koji drži da je nevažno što se ne pridaje pozornost

domovini, jer ja nemam korijen, kao neko stablo, i prema tomu

nemam svoje korijene... ja, koji se toliko puta ćutim stvaran kao neka metafora, kao rečenica koju je ispisao bolnik na knjigu djevojke

koju je sreo na terasi, ili partija šaha na palubi prekooceanskog broda, ja, odgojiteljica što gura perambulators24 u svim gradskim

perivojima, ja, redar što je nadgleda, zaustavivši se iza nje, u

drvoredu, ja, dijete u kolicima, što daje znakove svojoj vidovitoj

nesvijesnosti sa šuškalicom grickalicom. Ja, krajolik na dnu svega toga, građanski mir razliven preko drveća perivoja, ja, ono što ih čeka sve u stanu, ja, ono što susreću na ulici, ja, ono što ne znaju o sebi, ja, ono nešto na što ti misliš a osmijeh te izdaje, ja, protuslovan opsjenarski, litanija, pjena, oglas još, upravo postavljen, ja bokovi Francuskinje,

pogled župnika,

186

širina gdje se križaju ulice i gdje chauffeurs drijemaju uz kola,

ožiljak redara slabo pozorna, sluz u grlu bolesna podučavatelja što se vraća kući, čašica iz koje je umirući malčice pio, a ručica joj napukla (i sve to pada u srce majke i puni

ga)... ja, diktat iz francuskog djevojčice koja čeprka po

podvezniku, ja, noge što se dotiču ispod bridge stola sa svijećnjakom

iznad, ja, tajno pismo, toplina rupca, balkon s odškrinutim

prozorom, vrata za poslugu gdje sluškinja u žudnji razgovara s

rođakom, taj vražji Josip koji je obećao da će doći a nije došao baš kad su mu pripravili smicalicu... Ja, sve to, i povrh toga ostatak svijeta... Toliko stvari, vrata što se otvaraju i razlog radi kojeg se

otvaraju, i stvari napravljene od ruku, koje otvaraju prozore... Ja, nesretnost — vrhnje svih izraza, nemogućnost da se izraze sva čuvstva, a da nema kamena na grobištu za brata svega toga, i ono što izgleda da ne želi ništa reći vazda želi nešto

reći... Da, ja inženjer brodostrojarstva, koji sam praznovjeran

poput seoske kumice, i koji nosim monokl da se ne bih činio sličnim stvarnoj

zamisli koju imam o sebi, koji se kadšto po tri sata oblačim a da uostalom to ne

držim naravnim, ali to držim metafizičkim i ako mi kucaju na vrata, srdim

se, ne toliko što mi prekidaju uzao kravate koliko zbog

spoznaje da život prolazi...

187

Da, ja, n a p o k o n naslovnik zapečaćenih pisama, putni kovčeg s oštećenim inicijalima, zapjev glasova što ih ne ćemo više čuti — Neka Bog čuva sve to u svojoj Tajni, a kadšto ga ćutimo a život iznenadno biva mučnim i biva veoma hladno što

bliže tijelu. Brigita, rođakinja moje tete, general o kojemu su govorili — general u vrijeme kad su

bile malene, a život je bio građanski rat u svim kutovima Vive le melodrame ou Margot a pleure25! Suho lišće pada na zemlju nepravilno, ali je činjenica da je jesen uvijek ujesen, i zatim zima dohodi sudbinski, i za život postoji samo jedan put, život sam...

Taj beznačajan starac, koji je ipak poznavao romantike, to političko djelce iz vremena ustavnih prevrata, i tuga što se sve to ostavlja, a da se i ne zna razlog, i da za plakanje nema jačeg razloga nego ga ćutjeti.

Vraćam se svakodnevno na kut svih ulica, i čim mislim na jednu stvar, mislim zapravo na drugu, Podvrgavam se po pukom atavizmu i vazda postoje razlozi za iseljenje za onoga koji nije

prikovan uz krevet.

S terrasses-a svih kavana svih gradova pristupačnih mašti, motrim prohodeći život, slijedim ga a da se ne mičem, pripadam mu a da ne vučem nikakvu kretnju iz mojeg

džepa, niti zapisujem viđeno da bih zatim hinio da sam vidio.

U žutom automobilu prolazi jamačna nečija žena, idem pored nje a da ona to ne zna.

188

Na prvom trottoir-u susreću se po smišljenu slučaju, ali prije njihova susretaja ja sam tu već bio s njima. N e m a načina da izbjegnu susretaj sa mnom, nema načina

da ja ne budem svugdje. Moja je povlastica sve

(Brevetee, Sans Garantie de Dieu,'26 moja Duša).

Pribivam svemu i konačno. Nema dragulja za ženu koji nije kupljen po meni i za

mene, nema nakane nadanja koje nije moje na neki način, nema ishoda razgovora koji slučajno nije moj, Nema zvuka zvona u Lisabonu već trideset godina, nema večeri u kazalištu S. C a r l o s 2 6 a pedeset godina, koja nije za me po pohranjenoj otmjenosti.

Mene je odgojila Mašta. Vazda sam s njom išao ruku pod ruku, vazda sam ljubio, mrzio, govorio i mislio tako, i svi moji dani imaju taj prozor ispred, i svi se sati čine mojim na taj način.

Praskavo jahanje, praskavo, poput bombe što odjekuje, ječeće jahanje istodobno na sve strane, jahanje iznad prostora, skok iznad vremena, poskakuj, konju elektro-ione, sažeti sunčani sustave, unutar radnje klipova, izvan vrtnje zamašnjaka. U klipovima, pretvoren u nezornu i ludu brzinu, ja sam željezo i brzina, vreva, ludost, suzdržana srdžba, vezan uz stazu svih zamašnjaka kružim bajne časove, a cio svemir škrguće, pljuje i u meni se osakaćuje.

Oho-oho-oho-oho-oho! . . . Svaki put sve brže, svaki put sve više s duhom ispred

tijela, ispred vlastite brze zamisli izbačena tijela, s duhom naprijed ispred tijela, sjena, iskra, Hej-la-oho-oho... Hejlaohooho...

189

Svaka je energija ista i svaka je narav ista... Sok soka drveća ista je ona snaga što pokreće kotače željeznice, kotače tramwaya, zamašnjaka diesela, i kola koja pokreću mazge ili benzin pokreće jedna ista

stvar.

Panteistička srdžba što u sebi strahovito ćutim, sa svim svojim ćutilima u vrenju, sa svim svojim pušećim

otvorima, da je sve jedna jedina brzina, jedna jedina snaga, jedna

jedina božanska crta, od sebe za sebe, srasla u zviždanju nasilja lude brzine... Oho...

Ave, salve, živjelo brzo jedinstvo svega! Ave, salve, živjela jednakost svega u strijeli! Ave, salve, živio veliki stroj svemira! Ave, vi što ste isto, drveće, strojevi, zakoni! Ave, vi što ste isto, crvi, klipovi, nezorne zamisli, isti vas sok ispunja, isti vas sok preobrazuje, ista ste stvar, a ostatak je izvanjski i lažan, ostatak, nepokretan ostatak koji ostaje u očima što

zaustavljaju, ali ne u mojim živcima praskavu motoru s teškim i lakim

uljima, ne u mojim živcima koji su svi strojevi, svi sustavi

zupčanika, u mojim živcima željeznici, električnom vozilu,

automobilu, parnoj vršilici, u mojim živcima morskom stroju, dieselu, polu-dieselu,

Campbel lu 2 7 . u mojim živcima posvemašnjem uređaju na paru, plin,

ulje i na struju, stroju općenom pokretanu remenima svih trenutaka! Sva su jutra jutro i život. Sve zore sjaju na istom mjestu:

190

Beskraj... Sve radosti ptice dolaze iz istog ždrijela, sva treperenja lišća iz istog su stabla, i svi oni što se dižu rano da bi išli na posao idu iz iste kuće u istu tvornicu istim putem...

Valja se, velika kugla, mravinjak svjetlosti, zemlja, valja se, praskozorje, sumračje, uspravno nad suncem,

noćje, valja se u nezornu prostoru, u noći stvarno slabo

osvijetljenoj valja se...

Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje, i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni, centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima popnem sve

do zvijezda, tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje, stavlja mi osljepljujuće igle u svekoliku svijest mojeg

tijela. Tisuću me puta podiže i upravlja prema Nezornom, prema nepronalazivom, tu bez ikakovih ograničenja, k nevidljivu Cilju — sve su to točke gdje me nema — i

istodobno...

Ah, ne biti zaustavljen niti u pokretu, ah, ne biti stojećke ni ležećke, ni budan ni zaspao, ni ovdje niti na kakvoj drugoj točki, riješiti jednadžbu ove predugačke uznemirenosti, znati gdje sam da bih uzmogao biti svugdje, znati gdje sam da bih se uzmogao šetati svim ulicama... O h o - o h o - o h o - o h o - o h o - o h o - o h o -Krilato jahanje mene vrh svih stvari, napuklo jahanje mene ispod svih stvari, krilato i napuklo jahanje mene zbog svih stvari...

191

H o p - l a iznad stabala,, hop-la ispod jezera, hop-la uza zidove, h o p - l a guleći se o deblo, hop-la zrakom, h o p - l a vjetrom, hop-la, hop-la, hop-la

žalima, u rastućoj, upinjućoj, žestokoj brzini, hop-la hop-la hop-1a hop-la...

Panteističko jahanje m e n e unutar svih stvari, energetsko jahanje u n u t a r svih energija, jahanje mene unutar ugljevlja što se žari, svjetiljke što

gori, jasna trublja od jutra do dna hladna poluokruga obzorja, tanka trublja, daleka p o p u t neodređenih zastava što se viju s one s t r a n e gdje su boje vidljive...

Trepereća trublja, zas ta la prašina, gdje noć prestaje, zlatan prašak zastao u dnu vidljivosti....

Kola što jasno škripe, parobrod što zviždi, dizalica što se počinje okretati u mojem uhu, suh kašalj, glasovi š to izlaze iz kuće, lagan jutarnji drhtaj u radosti življenja, nagao prasak smijeha zastrt izvanjskom maglom ne znam

kako, krojačica zavjetovana gorem zlu nego što je ju t ro što ga

ćuti, sušičav radnik uznemiren srećom u ovom satu, neizbježno životnu, u kojem je obris stvari sladak, jasan i dražestan, u kojem su zidovi svježi i na dodiru ruke, a kuće se otvaraju tu i tamo s bijelim zastorima...

Cijelo je jutro brežuljak koji se njiše2 8,

... i sve kroči

192

prema satu punu svjetlosti kad dućani sklapaju vjeđe i buka trgovina dvokolica vlak ja ćutim sunce odjekuje

Vrtoglavica podneva uokvirena vrtoglavicama — sunce vrhunaca i mi... viđenja mi izbrazdanog, ukrućenog kovitlaca suha mi pamćenja, maglenog čvrstog svjetlucanja moje svijesti življenja. Buka trgovina dvokolica vlak automobili ja ćutim sunce

ulica, obruči krletke trolley prodavaonica ulica vitrines suknja oči ubrzano cijevi odvodnice dvokolice obruči ulica prijeći

ulicu šetalište prodavači »oprostite« ulica ulica u šetnji kroz mene koji se šeta ulicom kroz mene sva zrcala ovi dućani u onim dućanima tamo brzina automobila nasuprot kosim zrcalima izloga, tlo u zraku sunce podne nogu ulica žlijebovi cvijetovi u

košari ulica moja prošlost ulica dršće camion ulica ne sjećam se više

ulica

Ja spuštene glave u središtu svijesti o meni ulica a da ne mogu naći jedan jedini oćut svaki put ulica ulica unatrag i unaprijed pod mojim nogama ulica na X na Y na Z unutar mojih ruku ulica kroz moj monokl u kruzima malog kinematografa, Kaleidoskop u čistim duginim bojama ulica. Pijanstvo ulicom i sve ćutjeti vidjeti čuti istodobno. Kucaj sljepočica istodobnih odlazaka i dolazaka. Željeznico, razbij se o tračnice kolosijeka! Parobrode, plovi ravno na pristan i razbij se o njega! Automobile, vođen ludošću cijelog svemira strovali se na dno svih provalija i stresi se, trz! razlupaj se u dubljini mog srca!

A moi, svi predmeti izbačenici! A moi, svi predmeti pravci! A moi, svi predmeti nevidljivi uslijed brzine!

193

Tucite me, prijeđite me, pretecite me ! To se ja tučem, ja probijem, ja pretječem! Bijes svih zamaha zatvara se u krug m e n e ! Hej- la-ohooho, željeznice, automobile, zrakoplove, moje

tjeskobe, brzine, uđi unutar svih zamisli, srazi se sa svim sanjama i smrvi ih, oprži sve čovjekoljubne i korisne zamisli, izokreni sva naravna, dolična, suglasna čuvstva, zgrabi u vrtnji svog vrtoglava i teška zamašnjaka tijela svih filozofija, trope svih poema, rascjepkaj ih i ostani sama, nezorni zamašnjak u uzdusima, kovinasta pohota, vrhovni gospodar evropskog časa. Hajdemo, neka jahanje nema kraja ni u Bogu!

Boli me u mašti ne znam kako, ali me ona boli, u meni zahodi sunce navrh nebesa. Započinje neka težnja sumračju u modrilu i u mojim

živcima. Hajdmo, jahanje, u koga ćeš se još preobratiti? Ja, koji bih, brz, proždrljiv, izješa nezorne snage htio jesti, piti, ogrepsti, oguliti, svijet, ja koji bih se zadovoljio da gazim svemir nogama, da ga gazim, da ga gazim, da ga gazim, sve do

bešćutnosti... ćutim da je ostalo izvan moje mašte sve što žudjeh, da mi je, makar bijah žudio sve, sve izmaklo.

Jahanje neobuzdano vrh svih vrhova, jahanje iščašeno ispod svih bunara, jahanje lijet, jahanje strijela, jahanje misao-bljesak, jahanje ja, jahanje ja, jahanje svemir-ja. Hej laohooho-o-o-o-o-o-o. . .

Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje... (22. V. 1915.)

194

BIJELA KUĆA CRNA LAĐA

Zavalio sam se u naslonjač, večer je, ljeto se gasi... Ne snatrim, ne razmišljam, neka se obamrlost širi mojim

mozgom.... Ne postoji jutro za moju ovočasnu obamrlost... Jučer bi neki hudi san koji je netko obavio za me... Neki je bočni prekid u mojoj svijesti... Još se više primakoše kapci prozora ove večeri, makar su prozori širom otvoreni... Slijedim nepozorno svoje nesuvisle oćute, a osobnost, koju posjedujem, biva između tijela i duše...

Kad bi tko učinio da postoji neko treće stanje za dušu, ako ona ima samo dva... neko četvrto stanje za dušu, ako samo tri ima... Nemogućnost svega toga što ne uspijevam čak ni snatriti boli me iza poleđine moje svijesti ćućenja....

Lađe će otploviti, otploviti na putovanje ne znam kojega tajnog dana, a pravac kojim treba da plove zapisan je u ritmovima, izgubljenim ritmovima mrtvih pjesama mornara iz sanja...

Nepomično drveće ljetnikovaca, viđeno kroz prozor, drveće za me tuđe u nekoj nepojmljivoj točki za svijest da

ga gledam, drveće potpuno jednako da nije više onakvo kakvo vidim, nemoguće mi je stvoriti bilo kakav soj bivanja drveća

lišena boli,

195

nemoguće mi je supostojati odonud s time da bivam zajedno s vama i vidim odovud,

i nemoguće mi je dići se iz ovog naslonjača ostavljajući sanje po tlu...

Koje sanje? Ne znam jesam li i snatrio... Koje su lađe otplovile. Kuda?

Imao sam taj nesuvisao dojam jer na slici nasuprot lađe plove... lađe, a ne čamci, budući da lađe prebivaju u

meni, a uvijek je bolje neodređeno što se ljulja od jamačnog što

dostaje, jer ono što dostaje završi tamo gdje dostaje, i gdje završi

ne dostaje, te ništa što se čini takvim ne bi smjelo biti čulo života...

T k o stavi oblike drveća u postojanje drveća? Tko dade hvoje luzima, a mene pusti da ozelenim? Gdje je moja misao zbog koje patim što sam je lišen, što ćutim bez potpore moć kada to želim, i pučinu i posljednje putovanje, uvijek preko mora, lađa što se

uspinju...

Nema srži misli u tvari duše s kojom mislim... Samo su prozori poluotvoreni zbog vrućine koje više nema, i vrt pun svjetlosti bez svjetlosti sada još-sada, te ja.

U staklenim otvorenim vratima, nasuprot kutu s kojim je moj pogled hvata

prebiva bijela kuća udaljena... Sklapam oči.... I moje oči uprte u bijelu kuću a da je ne vidim druge su oči koje vide a da nisu uprte na nju lađu što se

odalečuje, a ja, čvrst, trom, dremljiv, imam more koje me ljulja i patim...

U same udaljene palače moja zamišljena lađa ne vodi. O n a ne nastava stubište p r e m a nepristupnom moru.

196

Bajne vrtove na neistraženim otocima ne napušta. Sve gubi čulo s kojim ga dočekujem u svojem trijemu a more ulazi kroz moje oči u nestajući trijem.

Noća se, ne noća se, što vrijedi voštanica da se užeže u kućama koje ne vidim na strmini i ja tamo?

Vlažna sjenka na zvucima noćne bare bez mjesečine, žabe kriješte,

kasno kreketanje u dolini, jer je sve dolina gdje zvuk boli.

Čudo ukazanja Gospe od Sedam Žalosti luđacima, divota potamnjenja bodeža istrgnuta za čine, oči sklopljene, glava naslonjena na pouzdan stup, a svijet onkraj staklenih vrata krajolik bez ruševlja....

Bijela kuća crna lađa... Sreća u Australiji....

(11. X. 1916.)

197

TRAFIKA

Nisam ništa. Nikad ne ću biti ništa. Ne mogu htjeti biti ništa. Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Prozori moje sobe, moje sobe jednoga od milijuna svjetova za kojeg nitko ne

zna koji je (a da to znade, što bi znao?), vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi, na ulicu nedostižnu za sve misli, stvarnu, nemoguće stvarnu, stanovitu, nespoznatljivo

stanovitu, s tajnom stvari ispod kamenja i bića, sa smrću što meće plijesan po zidovima i sijede vlasi po

čovjeku, sa sudbinom što vodi kola s teretom svega na putu ničega.

Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu, vidovit sam danas, kao da sam na samrti, i kao da više nemam srodstva sa stvarima izim jednoga zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice što se pretvaraju u niz vagona i izim zviždućeg odlaska iz nutrine moje glave, i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu.

Zbunjen sam danas poput onoga koji je razmišljao, pronašao i zaboravio.

198

Podijeljen sam danas između odanosti što je dugujem Trafici2 9 s druge strane ulice, kao nečemu izvanjski

stvarnom, i odanosti koju dugujem osjetu da je sve san, kao nečemu

iznutra stvarnom.

Promašio sam u svemu. Kako nisam ništa smjerao, možda je sve bilo ništa. Nauk, što mi ga dadoše, ispustih kroz dvorišni prozor. Bijah u poljima s nekim nakanama. Ali tamo susretoh samo trave i stabla, ako je bilo ljudi, bili su jednaki drugim ljudima. Napuštam prozor, sjedam na sjedalicu. O čemu misliti?

Što znam o onom što ću biti, ja što ne znam što sam? Jesam li ono što mislim? Ali ja mislim da sam tisuću

stvari. A ima ih toliko što misle da su isto da toga ne može biti

toliko. Veleum? U ovom se trenutku sto tisuća mozgova vidi veleumom poput mene, a povijest, tko zna, ne će zabilježiti nijednog; od tolikih budućih osvajanja ostat će samo gnoj. Ne, ne vjerujem u sebe. U svim umobolnicama ima mnoštvo luđaka s tolikom

sigurnošću! Jesam li ja, što nemam nikakovu sigurnost, više siguran ili

manje siguran? Ne, niti u sebe... U kolikim potkrovljima i nepotkrovljima svijeta sanjare u ovom času veleumi-za sebe-same? Koliko je visokih težnja, plemenitih, vidovitih — da uistinu visokih, plemenitih, vidovitih — i, tko zna, ostvarljivih, što nigda ne će vidjeti svjetlost stvarnog sunca i što ne će

doprijeti do ušiju ljudi.

199

Svijet pripada onome što se rađa da ga osvoji, a ne onomu što sanja, makar s pravom, da ga može

osvojiti. Sanjao sam više nego je Napoleon ostvario. Grlio sam na svojim pretpostavljenim grudima više

čovječanstva negoli Krist, stvorio sam potajice filozofije koje nikakav Kant ne bi

ispisao, ali sam, i možda ću zanavijek biti, tip iz potkrovlja, premda u njemu ne prebivam; bit ću vazda onaj što nije rođen za to; bit ću vazda samo onaj što je imao dara; bit ću vazda onaj što je čekao da mu se otvore vrata

ispred zida koji nema vrata, i što je pjevao pjesmu Beskraja u kokošinjcu i što je slušao Božji glas u zabrtvljenu bunaru, vjerovati u sebe? Ne, u ništa. Neka Narav izlije na moju užarenu glavu svoje sunce, svoju kišu, vjetar što mi mrsi kose, i uostalom, neka dođe što dođe, ili treba da dođe ili neka

ne dođe. Srčani robovi zvijezda, osvajamo čitav svijet prije nego se dignemo iz kreveta; a budimo se a on je mutan, ustajemo se a on je stran, izlazimo iz kuće a on je čitava zemlja, više sunčani sustav, Mliječna staza i Beskonačnost. (Jedi čokoladu, curice; jedi čokolade! Uvidi da osim čokolade na svijetu nema nikakove

metafizike, uvidi da sve vjere ne naučavaju više od slastičarnice. Jedi, mala prljavice, jedi! Kad bih ja mogao jesti čokoladu tako istinito kao ti! Ali ja razmišljam i, kad strgnem srebrni papir, što je

zapravo od kositra, bacim sve na tlo, kao što sam bacio život.)

200

Barem sadrži gorkosti onoga što nikad ne ću biti brzi krasnopis ovih stihova, trijem porušen od Nemogućeg. Barem sebi posvećujem stanovit prezir bez suza, plemenit barem po širokom pokretu kojim bacam u gibanje stvari neoznačeno rublje što sam ja, i ostajem u stanu bez košulje.

(Ti što tješiš, što ne postojiš i po tomu tješiš, ili grčka božice, pojmljena kao kip s dahom života, ili rimska patricijko, neizmjerno plemenita i kobna, ili kneginjo trubadura, preljupka i nakićena, ili osamanaestostoljetna markizo, ogoljena i daleka, ili slavna namigušo iz vremena naših otaca, ili nešto suvremeno — ne pojmim jasno što — neka me sve to, makar što bilo, i što ti bila, nadahne ako

može nadahnuti ! Moje je srce ispražnjeno vjedro, Poput onih što zazivlju duhove zazivlju duhove zazivljem sebe sama i ne nahodim ništa. Dolazim na prozor i vidim ulicu s posvemašnjom

bistrinom. Vidim dućane, vidim pločnike, vidim kočije što prolaze. Vidim živa obučena bića što se mimoilaze, vidim pse što također postoje, i sve me to muči kao osuda na izgon, i sve je to tuđe kao sve.)

Življah, učah, ljubljah, i čak vjerovah, a danas nema prosjaka kojemu ne zavidim samo stoga što

nije ja. U svakomu gledam dronjke, brazgotine i laži, i mislim: možda nisi nikada ni živio, ni učio, ni ljubio, ni

vjerovao (jerbo je moguće proizvesti stvarnost svega toga a da se

ne čini ništa od toga);

201

možda si jedva postojao, poput guštera kojemu su odrezali rep

i taj se rep guštera još koprca.

Učinio sam od sebe ono što ne znadoh, a ono što sam mogao od sebe učiniti ne učinih. Domino što sam ga obukao bio je loš. Prepoznaše me smjesta za onoga koji nisam bio, ja ne

opovrgnuh, i izgubih se. Kad htjedoh skinuti krinku, bijaše mi zalijepljena za lice. Kad sam je skinuo i vidio se u zrcalu, bijah već ostario. Bio sam pijan, više ne znadoh obući domino što ga nisam

svukao. Bacih krinku i spavah u rušnici kao pas podnošen od ravnateljstva zato što je nepogibeljan a ja ću opisati tu zgodu da dokažem da sam uzvišen.

Glazbena bit mojih nepotrebnih stihova, što će mi omogućiti da te nađem kao nešto što ja stvorih, i da ne ostanem vazda nasuprot Trafike nasuprot, gazeći po nogama spoznaju postojanja, kao sag je u koji se zapliće pijanac, kao rogožina što su je cigani ukrali i što ne vrijedi pet

para.

No Gazda je Trafike došao na vrata i na vratima se zaustavio.

Gledam ga sa zlovoljom glave nespretno okrenute i zlovoljom duha nedostatno bistra. On će umrijeti i ja ću umrijeti. On će ostaviti svoj cimer, a ja svoje stihove. U stanovitom trenu umrijet će cimer i umrijet će stihovi

također.

202

Nakon stanovita vremena umrijet će ulica gdje je visio cimer

i jezik na kojem su bili napisani stihovi. Umrijet će potom ova planeta, što se okreće, gdje se sve

to zbilo. U drugim trabantima drugih kozmičkih sustava nešto

poput ljudi nastavit će slagati nešto poput stihova i živjeti iza nečega

poput cimera, vazda jedna stvar nasuprot drugoj, vazda jedna stvar isto toliko nekorisna koliko druga, vazda nemoguće isto tako glupo kao stvarno, vazda tajna dna isto tako stanovita kao san tajne površja, vazda to ili vazda drugo ili pak ni jedno ni drugo.

Međutim, neki je čovjek ušao u Trafiku (da kupi duhana?) i prihvatljiva se stvarnost sruči hitro na me. Dignem se napola, odlučan, samouvjeren, ljudski, i smjeram pisati ove stihove u kojima kažem suprotno.

Misleći ih pisati upalim cigaretu i godim u cigareti oslobođenje od svih misli. Slijedim dim poput neovisne putovnice, i uživam, u jednomu tankoćutnu i mjerodavnu hipu, u oslobođenju od svakog umovanja i u spoznaji da je metafizika posljedak trenutačnog

neraspoloženja.

Zatim se zavalim u sjedalicu i proslijedim pušiti. Toliko koliko mi Sudbina dopusti, proslijedit ću pušiti.

(Da oženim kćerku svoje pralje, možda bih bio sretan.) U to se dižem iz sjedalice. Idem k prozoru.

203

Čovjek je izišao iz Trafike (stavljajući sitniš u džep hlača?).

Ah, poznam ga: to je Stipica, Stipica bez metafizike. (Gazda Trafike došao je na vrata.) Kao nekim božanskim nagonom Stipica se okrenu i vidje

me. Mahnu mi rukom, viknuh mu Bog Stipice!, i svemir se obnovi u meni bez uzora i nadanja, a gazda se Trafike

nasmiješi.

(15. I. 1928.)

204

ZAPISANO NA NEKOJ KNJIZI OSTAVLJENOJ NA PUTOVANJU

Dolazim iz pravca Beja. Idem prema središtu Lisabona. Ne donosim ništa niti ću išta naći. Unaprijed sam umoran od onoga što neću naći, nujnost koju ćutim nije ni u prošlosti ni u budućnosti. Na ovoj knjizi ostavljam zapisanu sliku moje mrtve nakane: Bio sam, kao trave, i nisu me iščupali.

(1928.?)

205

ODGAĐANJE

Prekosutra, da, prekosutra samo... Provest ću sutra misleći o prekosutra, tako će biti moguće; ali danas ne... Ne, danas ništa; danas ne mogu. Zbrkana ustrajnost moje objektivne subjektivnosti, san mojega stvarna života, umetnuta, zamor unaprijedan i beskonačan, zamor svemirski da bi se ukrcao u tramway... ta vrsta duha...

Prekosutra samo... Danas se želim pripraviti, želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan... On je odlučan. Ima već zacrtan naum; ali danas ne zacrtavam naume. Sutra je dan nauma. Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet; ali ću svijet osvajati samo prekosutra... Plače mi se, plače mi se odmah iznenada, nutrinom...

Ne tražite da znate više, to je tajna, ne ću reći. Prekosutra samo... Kad sam bio dijete nedjeljni me je cirkus zabavljao cio

tjedan. Danas me samo zabavlja nedjeljni cirkus cijelog tjedna

djetinjstva... Prekosutra ću biti drugi. Moj će život postati slavodobitnim,

206

sve moje stvarne odlike pametna, odgojena, uporabiva stvorenja

bit će prizvane službenim nalogom... Ali nalogom od prekosutra... Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra... Koja je, za danas, predstava što će mi opetovati

djetinjstvo? Čak i ulaznice da kupim sutra, jer je zapravo prekosutra dobra predstava... Prije, ne... Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra proučavati. Prekosutra ću naposljetku biti ono što danas ne mogu

nikako biti. Prekosutra samo... Spava mi se kao što je hladno psu lutalici. Spava mi se veoma. Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra... Da, možda samo prekosutra...

Budućnost... Da, budućnost.

(14. IV. 1928.)

207

»UČITELJU, MOJ DRAGI...«

Učitelju, moj dragi učitelju ! Srce mojega misaonog i čitavog tijela! Živote izvora mojeg nadahnuća! Učitelju, što si postao u ovom obliku života?

Nisi se brinuo je li ćeš umrijeti, je li ćeš živjeti, ni o sebi ni o čemu,

nezorna i vidljiva dušo sve do kostiju, divna pozornosti prema izvanjskom svijetu svagda

mnogoliku, utočište čežnja svih starih bogova, ljudski duše materinske zemlje, cvijete iznad potopa osobnog poimanja...

Učitelju, moj učitelju! U osjetilnoj tjeskobi svih oćućenih dana, u svagdašnjoj patnji matematika opstojanja, ja, rob svega poput prašine svih vjetrova, dižem ruke prema tebi, što si daleko, toliko daleko od

m e n e !

Moj učitelju i moj vođo! Kojeg ništa ne rani, zaboli, uzbudi, siguran poput sunca što nehotice obavlja svoj dan, naravan kao dan što pokazuje sve, učitelju moj, moje srce nije naučilo tvoju vedrinu. Moje srce nije naučilo ništa. Moje je srce ništa, moje je srce izgubljeno.

208

Učitelju, ja bih tek onda bio kao ti kad bih bio ti. Kako je bio tužan veliki radosni čas kad sam te prvi put

čuo! Otada je sve zamor u ovomu pristranu svijetu, sve je napor u ovom svijetu gdje se stvari žele, sve je laž u ovom svijetu gdje se stvari misle, sve je nešto drugo u ovom svijetu gdje se sve ćuti. Otada, bijah kao prosjak ostavljen u noći ravnodušju cijelog sela. Otada, bijah kao iščupane trave, ostavljene u poredanim snopovima bez smisla. Otada, bijah ja, da ja, na moju nesreću. A ja, na moju nesreću, nisam ja niti sam drugi, niti itko. Ali zašto si me, otada, naučio jasnoći pogleda, ako me nisi mogao naučiti da imam duh što može jasno

vidjeti? Zašto me zoveš na vrhunce brda, ako ja, dijete gradova iz dolina, ne znam udisati? Zašto si mi dao svoju dušu kad ne znam što ću s njom

činiti poput onoga što je krcat zlata u pustinji, ili onoga što pjeva božanskim glasom u ruševinama? Zašto me probudi za ćutilnost i novu dušu, kad ne znam ćutjeti i kad je moja duša oduvijek moja?

Dao nepoznati Bog da sam ostao uvijek onaj dekadentni pjesnik, glupo preuzetan, što bi mogao barem da se svidi, i što u meni ne bi razbuktao strahotno znanje viđenja. Zašto si učinio da postanem ja? Zašto me nisi pustio da

budem čovječan! Sretan li je čovjek — slastičar, što ima svoju svagdašnju redovitu dužnost, isto tako laku

koliko tešku, što ima uobičajen život, za kojeg je užitak zabava zabava,

209

što spava san, što jede jelo, što pije piće i u tomu se veseli.

Spokojstvo, što ga ti posjeduješ, dade ga meni, i ono mi stvori nemir.

Oslobodio si me, ali je sudbina čovjekova da bude rob. Probudio si me, ali je smisao toga da se bude čovjek —

spavati!

(15. IV. 1928.)

210

NEDOVRŠENOSTI

Srediti život u volji i djelatnosti, to ću smjesta učiniti, kao što vazda žudah, s istim

ishodom; lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,

napraviti nešto!

Spremit ću kovčege za Konačnost! Ustrojiti Alvara de Campos, a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer — prekjučer

što vječito traje... Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa. Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači... Svi smo mi romantički proizvodi... A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili

ništa. Tako se stvara literatura. Bozi Sveti, tako se stvara život!

Drugi su također romantični, drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni, drugi također provode život gledajući kovčege koje valja

spremiti, drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise drugi su također isto kao ja. Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao

nehotičnu himnu, zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva, sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila

211

Carstva, tvoj glas stiže do mene poput poziva za nigdje, poput

tišine života... Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor

odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo, a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku

kritičnost. Razuvjerili se u sve bogove ispred ureda za sređivanje, gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao

izvikivanje, a moj je umor starinski čamac što trune na pustu žalu, a kako je to slika jednoga drugog pjesnika, zatvaram

ured, zatvaram pjesmu... Poput nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.

(15. V. 1929.)

212

BILJEŠKA

Moja se duša razbila poput prazne posude. Pala je sve do dna stubišta. Pala je iz ruku nehajne služavke. Pala je, pretvorila se u više komadića nego ima porculana

u posudi.

Glupavština? Nemoguće? Što ja znam? Imam više čuvstava nego kad sam se ćutio ja. Ja sam hrpa krhotina razbacanih po prostiraču koje treba

pomesti.

Napravio sam buku u padu poput posude što se razbija. Bogovi što su tu naginju se na ogradu stubišta. I gledaju krhotine što ih je njihova služavka učinila od

mene.

Oni se ne ljute na nju. Širokogrudni su prema njoj. Što bih ja bio negoli prazna posuda?

Oni gledaju krhotine besmisleno svijesni, ali svijesni sebe samih, a ne krhotina.

Gledaju i smiju se. Smiju se širokogrudno nehotičnoj služavci.

Veliko se stubište sa sagovima od zvijezda rasprostire. Jedna krhotina sja, vrteći svoju blistavu vanjštinu, među

zvijezdama.

213

Je li to moje djelo? Moja glavna duša? Moj život? To je krhotina. Bogovi je gledaju posebno, jer ne znaju zbog čega je tu

ostala.

(1929.)

214

DE LA MUSIQUE

Malo pomalo, ah, kroz starinsko drveće izranja njezin lik pa prestajem misliti...

Malo, pomalo iz vlastite tjeskobe počinjem i ja izranjati...

Dva se lika susretoše na čistini podno jezera...

... Dva snatrena lika,

jer to bijaše samo zraka sunca i neka moja tuga, namisao nečeg drugog, ili ishod postojanja...

Uistinu, da li se susretoše dva lika na čistini podno jezera?

(... Ali ako ne postoje?...) Na čistini podno jezera?

(17. IX. 1929.)

215

ROĐENDAN

U vrijeme kad se slavio moj rođendan, bio sam sretan i nitko nije bio mrtav. U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto

poput vjekovne predaje, i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan, imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da

ništa ne pojmim da za obiteljski krug budem uman, i da nemam nada koje su drugi imali za mene. Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh

imati. Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljanoga u pogledu sebe, ono što bijah po srcu i rodbini, ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima, ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete, ono što bijah — o, dragi Bože, ono što samo danas znam

što bijah...

u kojoj je razdaljini!... (Ne nahodim...) Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

O n o što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće, što rađa plijesan po zidovima...

216

ono što sam danas (i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza),

ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću, i da su svi mrtvi, i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan... Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme! Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom, s dvojnošću mojeg ja... Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca

među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje...

Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posudu, s više čaša,

kredenc s mnoštvom stvari — slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja —

stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene, u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce! Ne misli! Pusti glavu da misli! O, moj Bože, moj Bože, moj Bože. Danas više nemam rođendana. Trajem. Moji se dani zbrajaju. Bit ću star kad to budem bio. Ništa više.

Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj rođendan 3 1 ! . . . (15. X. 1929.)

2 1 7

KRPA

Dan postaje kišovit. Jutro je, ipak, bilo dosta modro. Dan postaje kišovit. Od jutros sam bio malko tužan.

Predviđanje! Tuga? Ništa od svega? Ne znam: već kad sam se probudio bio sam tužan. D a n postaje kišovit. Dobro znam: polusjena je kiše ljupka. Dobro znam: sunce, buduć tako redovito, ometa ljupkost. Dobro znam: biti prijemljiv na promjene svjetlosti nije

ljupko. Ali tko je rekao suncu i drugima da želim biti ljubak? Neka mi se poda modro nebo ili vidljivo sunce, oblake, kišu, tmicu — to imam u sebi.

Danas želim biti spokojstvo. Ljubio bih čak ognjište, od časa kad ga ne bih imao. Dođoh do toga da mi se spava iz želje da imam spokojstvo. Ne pretjerajmo! Spava mi se zaista, bez objašnjenja. D a n postaje kišovit.

Sklonosti? Dragosti? To su sjećanja... Valja biti dijete da ih se posjeduje... Moje izgubljeno jutro, moje nebo istinski modro ! D a n postaje kišovit.

218

Čarobne usne zakupnikove kćeri, meso voća jednog srca za jelo... Kad to bijaše? Ne znam... U modrini jutra...

D a n postaje kišovit.

(10. IX. 1930.)

219

»VELIKE SU PUSTINJE...«

Velike su pustinje i sve je pustinja. Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina. Velike su pustinje, velike su i puste duše — puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih, velike jer se odande vidi sve, i sve je umrlo.

Velike su pustinje, dušo moja! Velike su pustinje.

Nisam napravio ulaznicu za život, promašio sam vrata čuvstva, nema želje ni prigode što ih nisam izgubio. Preostaje mi danas samo, uoči putovanja, s otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje, sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja, preostaje mi danas samo (izim nelagode što ovako sjedim) ovo znati: velike su pustinje, i sve je pustinja. Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.

Bolje spremam kovčeg s očima što ga misle spremiti nego spremanjem umjetnim rukama (držim da sam se

dobro izrazio). Pripaljujem cigaretu da odgodim put, da odgodim sva putovanja, da odgodim cio svemir.

220

Vrati se opet sutra, stvarnosti! Dosta za danas, ljudi! Odgodi se, posvemašnja sadašnjosti! Bolje je ne biti nego biti ovako.

Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih, i neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno.

Ali t rebam spremiti kovčeg, trebam svakako spremiti kovčeg, kovčeg. Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci a kovčeg u

pameti ! Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg. Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u

kutu u preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude

Apis.

Trebam spremiti kovčeg opstojanja. Trebam postojati da bih spremio kovčege. Pepeo cigarete pada povrh košulja. Gledam sa strane, ustanovljujem da sam zaspao. Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg, i da su pustinje velike i da je sve pustinja, i neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam.

Uspravljam se naglo bivajući svi Cezari. Konačno ću spremiti kovčeg. Đip! trebam ga spremiti i zatvoriti, trebam vidjeti kako se odavle nosi, trebam postojati neovisno od njega.

Velike su pustinje i sve je pustinja, bez zablude, naravno. Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!

Bolje je spremiti kovčeg. Kraj.

(4. X. 1930.)

221

MAGNIFICAT

Kad će više proći ova unutarnja noć, svemire, kad će mi se, dušo moja, razdaniti? Kad ću se probuditi iz ovog bdijenja? Ne znam. Sunce grije visoko, nemoguće ga motriti. Zvijezde hladno žmirkaju, nemoguće ih brojiti. Srce bije otuđeno, nemoguće ga slušati. Kad će proći ova priredba bez kazališta, ili ovo kazalište bez priredbe, kad li ću se vratiti prebivalištu? Kamo? Kako? Kada? Mačko, što u mene zuriš očima života, što u njima imaš? Ona će poput Jozue zaustaviti sunce i ja ću se probuditi; tada će biti dan. Smiješi se, snivajući, dušo moja! Smiješi se, dušo moja, svanut će!

(7. XI. 1933.)

222

STROJOPIS

Posve sam, u svojem inženjerskom uredu, ovako izdvojen, planove ucrtavam, proračune potpisujem daleko od svega i od sebe sama.

Pored mene, jednolična, jeziva pratnja, pucketav tik-tak strojeva za pisanje. Kakva mučnina života! Kakva odvratnost, ta pravilnost! Kakav drijemež, taj način opstojanja!

Negda, kad bijah drugi, postojali su dvorci i konjanici (možda slike iz neke dječje knjige), negda, kad bijah istovjetan svojem snu, postojali su veliki sjeverni krajolici, blještavi od snijega, postojale su velike palme juga, prepune zelenila.

Negda.

Pored mene, jednolična, jeziva pratnja, pucketav tik-tak strojeva za pisanje.

Svi mi imamo dva života: pravi, što ga snatrimo u djetinjstvu, i što ga nastavljamo snatriti, odrasli, u nekoj omaglici; lažni, što ga živimo u našim odnosima s drugima, koji je uporabiv, koristan i koji se okončaje tako da nas strpaju u lijes.

223

U prvom nema lijesova, ni smrti, postoje samo dječje slike: velike slikovnice koje radije gledamo negoli čitamo; velike stranice u bojama kojih se poslije sjećamo. U prvom stvarno bivamo, u prvom živimo; u drugom mrijemo, jer je takav smisao riječi živjeti; u ovom času, u ovoj mučnini, ja živim u prvom...

Ali pored mene jednolična, jeziva pratnja, podiže glas pucketav tik-tak strojeva za pisanje.

(19. XII. 1933.)

224

»TA STARA TJESKOBA...«

Ta stara tjeskoba, ta tjeskoba što je nosim vjekovima u sebi, prelila se preko krčaga, u suze, u velike tlapnje, u snove oblikovane u moru bez jeze, u velika nagla uzbuđenja lišena bilo kakva smisla.

Prelila se. Slabo znam kako se valja ponašati u životu s ovom zlovoljom što mi stvara nabore u duši! Da sam barem uistinu poludio! Ali ne: ovo znači biti ni na nebu ni na zemlji, ovo možda, ovo moguće... ovo.

Zatočenik u umobolnici barem je netko. Ja sam zatočenik u umobolnici bez umobolnice. Lud sam hladno, bistar sam i umobolan, tuđ sam svemu i jednak svima: spavam budan sa snovima što su ludost jer nisu snovi. Takav sam.

Jadna stara kućo mojega izbubljena djetinjstva! Tko bi rekao da ću se ja tako ogoliti! Što je s tvojim djetešcem? Lud je.

225

Što je s onim što je spavao spokojno pod tvojim pokrajinskim krovom?

Lud je. Što je s onim što ja bijah? Lud je. To sam ja danas.

Da barem imam neku vjeru! Primjerice, u onaj kumir što je stajao, ondje, u kući, donesen iz Afrike. Bio je veoma ružan, bio je veoma nakazan. Ali je imao u sebi boštvo svega u što se vjeruje. Kad bih mogao vjerovati u nekog kumira — Zeusa, Jehovu, Čovječanstvo — bilo koji bi odgovarao,

jerbo što je sve nego ono što mi mislimo o svemu?

Prsni, srce od bojanog stakla! (16. VI. 1934.)

226

»NIJE BILO STRUJE...«

Nije bilo struje. Stoga pri slaboj svjetlosti voštanice, uronjen u krevet, čitah ono što imadijah na dohvatu ruke — Hibliju, na portugalskom (čudno!), priređenu za

protestante. Prečitavah »Prvu poslanicu Korinćanima«. Oko mene prekomjeran muk pokrajinske noći kao da je naprotiv stvarao halabuku, a golemo more čuvstava odzivalo se u meni... Ja sam ništa... Ja sam privid... Što mogu očekivati od sebe ili od svega drugog na svijetu? »Kad ljubavi ne bih imao...« A svjetlost višnja s visa stoljeća objavljuje veliku poruku osloboditeljicu duše... »Kad ljubavi ne bih imao...« Mili Bože, a ja koji nemam ljubavi!

(20. XII. 1934.)

227

»STARI ZAZIVAHU MUZE...«

Stari zazivahu Muze. Mi zazivamo sami sebe. Ne znam da li se Muze pojavljivahu — To je, valjda, zavisilo o zazivanju i zazivanom — ali znadem da se mi ne pojavljujemo. Koliko sam se puta naginjao nad zamišljen bunar blejeći »Aaa..!« da čujem jeku, a da ništa ne bih čuo izim onoga što sam vidio — nejasno blijedo svjetlo od kojeg se ljeskala voda dolje u beskorisnosti dna... Nikakva jeka za me... Samo neko lice neodređeno, koje je zacijelo moje, budući da ne može biti ničije drugo. Nešto gotovo nevidljivo, ali ja kao da bistro vidim, posve dolje...

u tišini i lažnoj svjetlosti dubine...

Kakva Muza!... (3.1. 1935.)

228

»NE MISLIM NI NA ŠTO...«

Ne mislim ni na što i ta središnja stvar, to ništa ugodno mi je kao noćni zrak nasuprot vrelini ljetnog dana.

Ne mislim ni na što; kako je to lijepo!

Ne misliti ni na što, znači imati vlastitu i potpunu dušu. Ne misliti ni na što, znači živjeti prisno plimu i oseku života... Ne mislim ni na što.

Kao da sam se rđavo oslonio. Neka bol u križima, ili do njih, u duši mi neki gorak okus: jerbo na kraju svega, ne mislim ni na što, ali zaista ni na što, ni na što...

(6. VII. 1935.)

229

»SVA SU LJUBAVNA PISMA...«

Sva su ljubavna pisma smiješna. Ne bi bila ljubavna pisma da nisu smiješna.

I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma, kao i druga, smiješna.

Ljubavna pisma, ako ima ljubavi, moraju biti smiješna.

Ali, napokon, samo su stvorenja što nigda ne pisahu ljubavna pisma smiješna.

Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisah nesvijesno ljubavna pisma smiješna.

Istina je da mi danas ostaše samo uspomene na ljubavna pisma kako su bila smiješna.

230

Svaka naglašena riječ (kao i sva naglašena čuvstva) naravno da je također smiješna.

(31. X. 1935.)

231

»ŽELIM DOKONČATI MEĐU RUŽAMA...«

Želim dokončati medu ružama, jer ih ljubljah u djetinjstvu.

Kasnijim sam katarinčicama kidao latice na hladnoći. Govorite malo, tiho. Jerbo ja ne čujem, posebice s mišlju. Što sam htio? Imam prazne ruke, bolno zgrčene na udaljenom jorganu. Što sam mislio? Usta su mi suha, netvarna. Što sam živio? Bilo je tako lijepo spavati.

232

»POSEBITA STUDEN...«

Posebita studen u jutra putovanja, tjeskoba odlaska, koja steže na tjelesan način idući od srca do kože, koja plače makar je u mogućnosti vesela.

233

p

»NA KRAJU SVEGA...«

Na kraju svega zaspati. Na kraju čega? Na kraju svega što se čini da postoji... Taj mali pokrajinski svemir medu zvijezdama, taj zaselak prostora, i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg

prostora.

234

»VOLIO BIH VOLJETI...«

Volio bih voljeti da volim. Časak... Daj mi cigaretu iz one tamo kutije na noćnom ormariću. Nastavi... Govorio si da se u razvoju metafizike od Kanta do Hegela nešto izgubilo. Posve se slažem. Čuh i shvatih. »Nondum amabam et amare amabam« (Sveti Augustin). Čudnovata li prijenosa misli! Umoran sam da mislim ćutjeti nešto drugo. Hvala. Pripali. Nastavi. Hegel...

235

»IPAK, IPAK...«

Ipak, ipak ima mačeva i šarenih plamenaca u ovomu snatrenu Proljeću. I nada je također orosila polja mojega nehotična viđenja, također ima i ljudi koji mi se smiješe. Danas kanda bijah drugi. Sjećam se onoga koji sam bio kao neke dodatne

pripovijesti. Ne zanima me što ću biti, isto tako ni budućnost svijeta.

Ljosnuh najednom niz stubište, a ta buka bijaše zapravo grohot nad padom. Svaka stuba okrutan i nametljiv svjedok kako ispadoh smiješan.

Jao onomu što izgubi mjesto, jer nije imao dolična odijela da se pojavi,

ali jao i onomu, bogatom i plemenitom, što izgubi mjesto ljubavi ne znajući lijepo zaodjeti želju. Nepristran sam poput snijega. Nikad nisam predpostavio siromašna bogatu, kao što nikad, u sebi, nisam pretpostavio ništa ničemu.

Svijet sam vazda gledao neovisno od sebe. Preko toga stajahu moji žarki oćuti, ali to je već bivao jedan drugi svijet. Tuga mi ipak nigda ne pokaza crnim ono što je ružičasto. Povrh svega izvanjski svijet! Tra.pim se sa sobom i sa svime što je u meni.

236

»NEWTONOV JE BINOM...«

Newtonov je binom isto tako lijep kao Venera Miloska. No veoma malo ljudi to zamjećuje.

öööö öööööö ooo oooooooooooooo

(Tamo vani vjetar.)

237

»AH, TAMO GDJE SAM, TAMO GDJE PROLAZIM...«

Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim, tamo gdje nisam i ne prolazim,

nezasitna običnost svih lica! Nepodnošljiva tjeskoba od ljudi! Nepromjenljiv umor gledati i slušati!

(Nekadašnji žubor osobnih potočića, mojeg drveća.)

Htio bih izbljuvati sve viđeno samo poradi mučnine što

sam vidio, želudac duše digao se zbog toga što postojim...

238

»BLAGO BEZIMENO LICE...«

Blago bezimeno lice jednog mrtvaca.

Tako su stari portugalski pomorci, što se bojahu, slijedeći sveudilj plov, velikog mora Kraja, viđali, naposljetku, ne čudovišta i velike provalije, već predivna žala i neviđene zvijezde.

Što je to što kapci svijeta skrivaju u izlozima Boga?

239

»POŠTO SE PRED PRIVIDNOM GOMILOM... .«

Pošto se pred prividnom gomilom zvjezdanih nebesa postroj

velebnost savršene besmislenosti života...

neka se najsvečanije napadne moja posmrtna koračnica! Želim uminuti bez posljedaka... Želim ići u smrt kao na svetkovinu u predvečerje.

240

MARINETTI, AKADEMIK

Tu dospijevaju svi, tu dospijevaju svi... Jednoga ću dana, ako ne bude nezgode, i ja tu dospjeti... Ako se, konačno, svi za to rađaju...

N e m a m drugog lijeka do li umrijeti prije, nemam drugog lijeka do li se uzverati uz Veliki Zid... Ostanem li ovdje, uhitit će me da budem društven...

Tu dospijevaju svi... Marinetti, akademik3 2...

Muze se, moj stari, osvetiše s reflektorima, na kraju te nasadiše na ogradu stare jame, a tvoja pokretljivost, uvijek malčice na talijanski način,

f-f-f-f-f-f-f-f...

RATNIČKA PJESAN

Nebrojena rijeka bez vode — sami ljudi i stvari, zastrašujuće bez vode!

U mojem uhu odzvanjaju daleki bubnjevi, i ne znam je li to vidim rijeku ili čujem bubnjeve, kao da ne mogu gledati i slušati istodobno!

H e j - o ! Hej-o !

Šivaći stroj jadne udovice usmrćene bajunetom... Ona bi šivala uvečer beskrajno dugo... Stol na kojem igrahu starci,

sve ispremiješano, sve ispremiješano tjelesima, krvlju, sve samo jedna rijeka, samo jedan val, samo jedna

stravična grozota.

Hej-o ! Hej-o!

Iskopah dječju limenu željeznicu zgaženu nasred puta, i zaplakah kao što plaču sve majke svijeta nad grozotama

života. Moje panteističke noge nagaziše šivaći stroj udovice koju

ubiše bajunetom, a ta mi jadna sprava mira zarine koplje u srce.

Da, ja bijah kriv za sve, bijah vojnik za sve druge, ubijah, silovah, palih, razbijah, bijah svoj stid i svoja grižnja savjesti s grdobnom sjenom.

242

Oni prolaze svijetom poput Ahasvera, a iza mojih koraka zvone koraci beskrajno veliki.

Neki tjelesni strah od susreta s Bogom sili me da naglo sklopim oči.

besmislen Krist okajanja svih zločina i nasilja, moj je križ duboko u meni, surov, užaren, ubojit i sve boli moju dušu prostranu kao Svemir.

Istrgoh jadnu igračku iz ruku djeteta i udarih je. Njegove prestravljene oči, oči sina kojeg ću možda imati i

kojeg će također ubiti, preklinjale su me, ne znajući, kao da je u njima sva sućut

roda ljudskoga.

U staričinoj sobi pograbih sliku sina i zderah je; ona, skamenjena od straha, plakaše ne mičući se. Oćutjeh odjednom da je to moja majka i dah Boga prođe

mi kičmom.

Razlupah šivaći stroj siromašne udovice. Ona plakaše u jednom kutku ne misleći na stroj za

šivanje. Možda postoji neki drugi svijet u kojem postoji moja

kćerka što će obudovjeti i to isto doživjeti?

Satnice, dadoh strijeljati preplašene seljake, pustih da se siluju kćerke svih očeva privezanih uz stabla, a sada vidim da se sve to zbilo u mojem srcu, pa sav gorim i tresem se i ne mogu se maknuti a da se

sve to ne ponovi. Smiluj se meni, Bože, što se nikomu ne smilovah!

243

PRAVOCRTNA PJESMA

Nikada nisam upoznao nekoga koji se dao namagarčiti. Svi moji poznanici bijahu uzorni, i u svemu.

A ja toliko puta sitan, toliko puta svinja, toliko puta prost, toliko puta neodgovorno nametnik, neoprostivo prljav, ja, koji toliko puta nisam imao strpljenja da se okupam, ja, koji sam toliko puta bio smiješan, besmislen, koji sam se javno spoticao nogama o sag lijepog

ponašanja, koji sam toliko puta bio nagrđen, jadan, pokoran i

naprasit, koji sam podnosio uvrede i šutio, koji sam, kad nisam šutio, bio još smješniji, ja, s kojim su se hotelske služavke sprdale, ja, koji sam zamjećivao namigivanje nosača, ja, koji sam se upuštao u nečasne novčane poslove, koji

sam posuđivao a nisam vraćao, ja, koji bi se, kad bi došlo do tučnjave, šćućurio da izbjegnem svaku mogućnost udarca, ja, koji sam patio zbog malih smiješnih stvari, tvrdim da mi u svemu t o m e nema premca na svijetu.

Svi oni koje poznam i koji govore sa mnom nikada nisu učinili nešto smiješna, nikada nisu doživjeli

uvredu, svi su oni bili uvijek prinčevi — svi beziznimno — u životu. Što ne mogu čuti kako netko od njih ljudski

244

povjerava, ne neku pogrešku, nego nepodopštinu; kako pripovijeda, ne o nekom nasilju, nego o kukavštini! Ne, oni su svi uzoriti, kad ih slušam da mi govore. Ima li tko na golemu svijetu što bi mi priznao da je bar

jednom bio prost?

O prinčevi, draga braćo, polubogovi su mi došli navrh glave! Gdje su ljudi ovog svijeta?

Jedini sam, dakle, ja prost i u zabludi na kruglji zemaljskoj.

Njih žene ne moraju ljubiti, oni mogu biti i prevareni — ali smiješni nikada! A ja, koji bijah smiješan a da i nisam bio prevaren, kako ja mogu govoriti s višima od sebe, a da ne

zamuckujem? Ja, koji bijah prost, doslovno prost, prost u jadnom i gadnom smislu riječi prostota.

245

Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku

I.

S v a t k o danas znade, budući da je to naučio, da postoje geometrije nazvane neeuklidovskim, tj. geometrije koje se temelje na posve različitim postulatima od onih Euklidovih i da dopiru do različitih zaključaka. Sve te geometrije imaju logičan razvoj: to su neovisni interpretativni sustavi, neovisno primjenjivi na stvarnost. Postupak umnožavanja geometrija, »istinskih«, i stvaranja, da tako kažem, višetipskih apstrakcija u istoj objektivnoj stvarnosti bijaše plodan u matematičkoj znanosti i povrh matematike (Einstein mu mnogo duguje).

Ne znam, dakle, zašto se na isti način na koji se mogu oblikovati i koji se drži korisnim da se oblikuju neeuklidov-ske geometrije, ne bi mogle oblikovati, zašto se ne oblikuju i zašto nije korisno oblikovati nearistotelovske estetike.3 3

Ima tomu dosta dugo, a da nisam uopće vodio računa, da sam formulirao nearistotelovsku estetiku. Eto, ostavljam ove zapisane bilješke o njoj kao paralelu, ne znam da li je to skromno, Riemannovoj tezi o klasičnoj geometriji.

Nazivljem aristotelovskom estetikom onu koja tvrdi da je cilj umjetnosti ljepota ili, bolje rečeno, učinak kod drugih istog dojma koji se rađa iz motrenja ili osjeta lijepih stvari. Za klasičnu umjetnost — i njezine derivate, romantičku, dekadentnu i druge — ljepota je cilj; postoje samo putovi da se dostigne taj cilj, putovi što vrludaju, isto onako kako u matematici možemo izvesti različite pokaže istog teorema. Klasična umjetnost dala nam je veličajna i uzvišena djela, što ne znači da je teorija nastanka tih djela točna, ili da je ona jedina »točna«. Često se, uostalom, i u teoriji i u praksi

247

stiže do točnog ishoda nesigurnim postupcima, čak pogrešnim.

Držim da ću moći oblikovati jednu estetiku, temeljenu, ne na zamisli ljepote, nego na zamisli snage —- uzimljući, očevidno, riječ snaga u njezinu apstraktnom i znanstvenom smislu; jerbo, kad bi to bilo u bukvalnom smislu, bila bi riječ, na stanovit način, tek o prerušenom obliku ljepote. Ova nova estetika, istodobno što sudi dobrim velik broj klasičnih djela — sudeći ih dobrim, ipak zbog različitog razloga od aristotelovskih — uspostavlja mogućnost tvorbe novih tipova umjetničkih djela u odnosu na one koje podržava aristo-telovska teorija i koje ona ne bi mogla predvidjeti i prihvatiti.

Umjetnost je za mene, kao svaka djelatnost, pokazatelj snage ili energije; ali, kako je umjetnost proizvod živih bića, postajući dakle, proizvod života, oblici snage što se očituju u umjetnosti oblici su snage što se očituju u životu. Životna je snaga prema tome dvojaka: integrativna i dezintegrativna — anabolistička i katabolistička, kako kažu fiziologisti. Bez supostojanja i ravnovjesja tih dviju snaga nema života, jer je čista integracija odsutnost života, a čista dezintegracija smrt. Kako se te snage suprotstavljaju i bitno uravnotežuju da bi bilo, i koliko ima, života, život je zapravo čin praćen, automatski i apsolutno, odgovarajućom reakcijom. U automatizmu reakcije počiva specifičan fenomen života.

Vrijednost jednog života, tj. životnost nekog organizma počiva, dakle, u intenzitetu njegove reaktivne snage. Kako je, međutim, ta reakcija automatska i jednaka akciji što je proizvodi, snaga akcije, tj. dezintegracije, treba da bude jednake veličine. Da bi bilo intenziteta ili životne vrijednosti (poimanje života ne može obuhvatiti neko drugo poimanje vrijednosti osim ono intenziteta, tj. stupnja života) ili pak da bi bilo životnosti, nužno je da te dvije snage budu jednako intenzivne i jednake, jer, ako to nisu, ne samo da nema ravnovjesja, nego također biva da jedna od tih snaga opada barem u odnosu na drugu. Stoga je životno ravnovjesje ne sa-

248

mo izravna činjenica — kako to žele za umjetnost aristote-lovci (ne zaboravimo cilj ovih bilježaka) — nego i apstraktni rezultat susreta dviju činjenica. Umjetnost prema tome, budući da nastaje iz osjećanja i za osjećanje — bez čega bi pripadala znanosti ili propagandi — počiva na osjećajnosti. Osjećajnost je, dakle, život umjetnosti. To znači da unutar osjećajnosti treba da se zbiva akcija i reakcija što tvore umjetnost življenja, dezintegracija i integracija koje, uravnote-žujući se, život joj daju. Ako integrativna snaga dolazi, u umjetnosti, izvan osjećajnosti, dolazi i izvan života; u tom slučaju nije riječ o automatskoj i naravnoj reakciji već o izv-ještačenoj i mehaničkoj reakciji.

Kako ćemo na umjetnost primijeniti životno načelo integracije i dezintegracije? Problem ne predstavlja teškoću: kao i za većinu problema dostatno je, da ih razriješimo, dobro pogledati o čemu je riječ. Polazeći od temeljnog načela integracije i dezintegracije, tj. od njegova očitovanja u svijetu nazvanom neorganskim, vidimo da se integracija očituje kao kohezija, dezintegracija kao raskid, tj. kao tendencija tijela da se cijepa, da puca, da prestaje biti tijelo koje jest, zbog razloga (na ovoj razini) gotovo posve makroskopski izvanjskih — djelujući uostalom neprekidno, na većem ili manjem stupnju. U svijetu nazvanom neorganskim te se dvije snage održavaju, ime im varira prema zadaći njihova oblika očitovanja.

U osjećajnosti načelo integracije proistječe iz individua označenog tom osjećajnošću, jer je to oblik — uzimljući taj termin u apstraktnom i potpunom značenju — koji definira sadržaj toliko koliko je individualiziran. U osjećajnosti princip raskida počiva u višestrukim snagama, većinom izvanjskim, koje se odražavaju u fizičkom individualitetu kroz ne-osjećajnost, tj. kroz pamet i volju — prva gaji težnju dezintegracije osjećajnosti uzbunjujući je, u nju ubacujući sastojke (ideje) koji su opći i tako nužno suprotni pojedinačnim sastojcima i k tomu nastojeći učiniti osjećajnost čovječjom umjesto da je personalizira; druga gaji težnju dezintegracije

249

osjećajnosti ograničujući je, oduzimljući joj sve elemente što se pokazuju nekorisnim, bilo da su prekomjerni u odnosu na akciju u njoj samoj, bilo da su suvišni u odnosu na brzu i savršenu akciju, nastojeći, dakle, učiniti osjećajnost centrifugalnom radije nego centripetalnom.

Protiv tih težnji raskida osjećajnost reagira da bi postala koherentnom, i kao svaki život, reagira jednim posebnim oblikom kohezije, koji je asimilacija, tj. preobratom sastojaka izvanjskih sila u vlastite sastojke, u supstancu za sebe.

Stoga, suprotno od aristotelovske estetike, koja zahtijeva da individuum poopći i očovječi svoju osjećajnost, nužno pojedinačnu i osobnu, u ovoj je teoriji put naznačen obratno: opće valja učiniti pojedinačnim, čovječje osobnim, »izvanjsko« mora postati »unutarnje«.

Držim da je ta teorija logičnija — ako postoji logika — od aristotelovske; i ja držim svejednako da u njoj umjetnost ostaje suprotnost znanosti, što se ne događa u aristotelov-skoj teoriji. U aristotelovskoj estetici, kao i u znanosti, u umjetnosti se polazi od pojedinačnog k općem; u ovoj se teoriji polazi od općeg k pojedinačnom, suprotno znanosti, gdje se polazi, zaista i bez svake sumnje, od pojedinačnog općem. A kako su znanost i umjetnost, to je intuitivno i aksioma-tično, suprotstavljene djelatnosti, načini njihova očitovanja moraju biti suprotni; teorija, koja predstavlja te načine očitovanja kao zbiljski suprotne, biva vjerojatno točnija od one koja ih predstavlja kao konvergentne i slične.

II.

Umjetnost je prije svega društvena pojava. Stoga u čovjeku postoje dvije odlike izravno društvene, tj. odlike koje izravno zahvaćaju njegov društveni život: duh stada, koji tvori da se on osjeća ravnim i sličnim drugim ljudima, približujući ga njima; i individualni, separatni duh, koji ga udaljuje, stavlja u oporbu spram njih, čineći ga njihovim takmacem, nepri-

2 5 0

jateljem ili barem poluneprijateljem. Bilo koji individuum istodobno je individuum i čovjek: različan je svima drugima i istodobno nalik svima drugima.

Zdrav društveni život u individuumu rezultat je ravnovjesja tih dvaju osjećaja: agresivno bratstvo označuje zdrava i društvena čovjeka. Prema tome, ako je umjetnost društvena pojava, u njezinu društvenom biću već postoji sastojak stada; valja vidjeti gdje počiva sastojak separacije. Ne možemo ga tražiti izvan umjetnosti, jer bi onda u umjetnosti postojao sastojak koji bi joj bio tuđ i bio bi toliko manje umjetnički; t rebamo ga tražiti unutar umjetnosti — to će reći da se sastojak separacije mora očitovati u umjetnosti, utoliko koliko je ona umjetnost.

Želim reći da u umjetnosti, koja je prije svega društvena pojava, i sastojak stada i sastojak separacije trebaju da poprime društveni oblik.

Prema tome, separatni, protiv stada, sastojak, očevidno posjeduje dva oblika: udaljavanje od drugih i nametanje individuuma drugima: osamljivanje i ovladavanje. Od tih dvaju oblika drugi je oblik društveni, jerbo osamiti se znači prestati biti društven. Umjetnost je, dakle, prije svega, napor prema ovladavanju drugima. Ima, očevidno, više načina da se ovlada ili hoće ovladati drugima; umjetnost je jedan.

Prema tomu, postoje dva puta ovladavanja i pobjeđivanja — zarobiti ili podvrgnuti. Zarobiti predstavlja način stada u ovladavanju ili pobjeđivanju; protivno je tom načinu podvrgnuti kad se ovladava ili pobjeđuje.

Ta dva postupka nalazimo u svim višim društvenim djelatnostima (...) Tri su više društvene djelatnosti: politika, religija i umjetnost. U svakoj od tih grana više društvene djelatnosti prisutan je postupak zarobljavanja i podčinjavanja. (...)

U politici postoji demokracija, što je ovlađivanje i diktatura, što je podčinjavanje. (...)

U religiji je metafizika, ono što je zarobljavanje (...), a postoji religija u pravom smislu riječi, koja je sustav podči-

251

njavanja, jer on pokorava preko nedokazive dogme i nepro-tumačiva obreda, djelujući tako na izravan način i na nadmoćan način na zbrku duša.

Nešto slično kao u politici i religiji zbiva se također u umjetnosti. Postoji umjetnost što ovladava zarobljujući i umjetnost što ovladava pokoravajući. Prva je umjetnost prema Aristotelu, druga je ona koju ja poimljem i branim. Prva se naravno temelji na ideji ljepote, jer se temelji na onome što se sviđa; ona se temelji na pameti, jer se temelji na onome što, bivajući opće, biva razumljivo i napokon ugodno; temelji se na umjetnom jedinstvu, sazdanom i neorganskom, na vidljivom, kao što je jedinstvo stroja, i prema tome na procjenjivom i ugodnom. Druga se temelji na ideji snage, jer se temelji na onome što pokorava; temelji se na osjećajnosti, jer je osjećajnost pojedinačna i osobna; s onim što je pojedinačno i osobno u nama mi osiguravamo ovladavanje, jer, ako ne bi bilo tako, ovladavati bi značilo gubiti osobnost, drugačije rečeno, biti ovladan; ona se temelji na spontanom, organskom jedinstvu, na naravnom jedinstvu, koje može biti i neosjećeno, ali koje ne može biti viđeno ili vidljivo, jer nije zato da se vidi.

Svekolika umjetnost proistječe iz osjećajnosti i na njoj se temelji. D o k aristotelovski umjetnik podređuje svoju osjećajnost pameti, da bi tu osjećajnost mogao učiniti čovječjom i sveopćom, tj. da je učini pristupačnom i ugodnom, zarobljujući tako druge ljude, nearistotelovski umjetnik podređuje sve svojoj osjećajnosti, preobrazuje sve u supstancu osjećajnosti, da bi ona, čineći svejedno svoju osjećajnost apstraktnom kao pamet (ne prestajući da bude osjećajnost), emitiv-nom kao volja (a da ipak ne bude volja), postala emitivno apstraktno osjećajno ognjište što može siliti druge, htjeli oni to ili ne, da osjećaju ono što je on osjetio, koje može ovladavati drugima preko neprotumačive snage, kao što jači at-let ovladava slabijim, kao što spontani diktator pokorava cio narod (jer je čitav sintetiziran i jači od svoje skupnosti), kao što utemeljitelj religije preobrazuje na dogmatski način, na

252

apsurdan način duše u supstanci jedne doktrine koja je, u biti, on sam.

Istinski je umjetnik dinamogeno ognjište; lažni je umjetnik, ili aristotelovski umjetnik, jednostavna transforma-torska naprava, predodređena samo da preokrene neprekidnu struju vlastite osjećajnosti u izmjeničnu struju pameti drugog.

Među »klasičnim« umjetnicima, tj. aristotelovcima, ima istinskih i lažnih umjetnika; i među nearistotelovcima ima također istinskih umjetnika i prostih hinitelja — jerbo teorija ne čini umjetnika, nego činjenica da je rođen umjetnikom. Ono što ja shvaćam i ono što ja branim jest spoznaja da se svaki pravi umjetnik uključuje u moju teoriju, smatrao se on aristotelovcem ili ne; svaki se pak lažni umjetnik uvrš-ćuje u aristotelovsku teoriju, čak iako hoće biti nearistote-lovac. Moja se estetička teorija temelji — naspram aristote-lovskoj, koja se temelji na ideji ljepote — na ideji snage. No, ideja ljepote može biti snaga. Kad je »ideja« ljepote »ideja« osjećajnosti, emocija a ne ideja, osjećajno raspoloženje jednog temperamenta, ta »ideja« ljepote biva snaga (...)

Stoga je grčka umjetnost prema mojem mjerilu velika, osobito prema mojem mjerilu. Ljepota, sklad, razmjer nisu za Grke bili koncepti njihove pameti, nego prisna raspoloženja njihove osjećajnosti. Stoga su oni bili narod esteta, tražeći, zahtijevajući svi ljepotu svuda i svagda. Stoga su oni ozračili svoju osjećajnost na budući svijet s takvim intezite-tom da još živimo pod njezinim spojem. Naša je osjećajnost, međutim, već toliko različita (...) da ne možemo više primati tu emisiju s osjećajnošću, nego samo s pameću. Taj estetički lom izvršen je tako da mi grčku osjećajnost primamo posredništvom Rimljana i Francuza. Prvi, premda bliski Grcima njihova vremena, bili su i bijahu uvijek nesposobni za tolik stupanj estetičkog osjećaja, da su se morali oslanjati na pamet da bi primili emisiju grčke estetike. Drugi, uske osjećajnosti i lažne živahnosti pameti, sposobni, dakle, za »ukus«, ali ne za estetičku emociju, iskrivili su romanizaciju

253

već iskrivljena helenizma i fotografirali su na zgodan način rimsku sliku jedne grčke skulpture. (...)

Ali, na isti način kako za »klasike« ili pseudoklasike — »aristotelovce« bolje rečeno — ljepota može počivati, ne u raspoloženju njihove osjećajnosti, nego samo u zaokupljenosti njihova razuma, isto tako za umjetne nearistotelovce snaga može biti ideja pameti a ne raspoloženje osjećajnosti. (...) Većina, ako ne ukupnost, onih što se zovu realisti, naturalisa, simbolisti, futuristi, zapravo su hinitelji, neću reći bez darovitosti, ali u manjini i pokoji samo s darom za hi-njenje. O n o što oni pišu, rišu i kipare može biti zanimljivim, ali zanimljivim sa stajališta akrostiha, crteža (...) Onog časa kad se ne veli da je to od »umjetnosti«, to je jako dobro!

Uostalom sve do danas, kad se čini da se očituje jedna samosvojna nearistotelovska doktrina, imamo samo tri prava očitovanja nearistotelovske umjetnosti. Prva stoluje u čudesnim poemama Walta Whitmana; druga u više nego čudesnim poemama mojeg učitelja Caeira; treća u dvjema odama — Triumfalna pjesan i Pomorska pjesan — što sam ih objavio u Orfeju. Ne želim govoriti je li riječ o nedostatku čednosti. Potvrđujem da je to istina.

(1924.)

254

Coelho Pacheco

ONKRAJ DRUGOG OCEANA

U grozničavu čuvstvu bivstvovanja onkraj drugog oceana bijahu položaji nekoga jasnijeg i bistrijeg življenja prividi grada bića ne nezbiljskih već modrih od nemogućnosti, posvećenih u

čistoći i nagosti bijah trijem toga ništavna viđenja a čuvstva bijahu samo

težnja da ih se ima pojam stvari izvan sebe, svatko ih je imao u sebi svi življahu u životu ostalih i način se osjećanja sastojao u načinu samoživljenja ali oblik tih lica imadijaše mirnoću rose i bijaše čuđenja da je sva zbilja tek to ali je život bio život i bio je samo život

Često puta moja misao radi šutljivo s istom slašću obuljena stroja što se kreće bez buke ćutim se dobro kad ide tako i stojim nepomičan da ne remetim ravnovjesje postignuto na taj način predosjećam da je u tim časovima moja misao jasna ali je ne čujem i šutljivo ona sveudilj tiho radi kao obuljeni stroj pokretan remenima te ne mogu čuti ino do li klizanje sklopova u radu sjetim se ponekad da sve druge osobe to jamačno ćute

kao ja ali vele da ih boli glava i da osjećaju vrtoglavicu taj mi je podsjećaj naišao kao što mi je mogao naići bilo

koji drugi kao primjerice da oni ne ćute to klizanje i ne misle na ono što ne ćute

257

U ovomu starinskom salonu gdje sivo oružje na zidovima biva oblik kostura koji pruža znakovlje drugih doba šetam svoj pogled i izvlačim iz skrovišta oklopa onu tajnu duše koja je uzrok mojeg življenja ako motrim na oružju umrtvljen pogled koji žudi da ne

gleda cio željezni ustroj kostura što ga predosjećam ne znam

zbog čega obuzimlje mi čin kojim ga ćutim poput svjetiljke jasnoće stanoviti je zvuk u biću jednakom dvama brijestovima što

me slušaju sjena kopalja bivajući bistra označuje obilježje riječi dvostisi neodređenosti plešu neprekidno nada m n o m čujem već krunidbe junaka što me slave i nad tim se porokom ćućenja nalazim u istim grčevima istoga sivog praha oružja u kojem je znakovlje drugih

doba

Kada ulazim u veliku i golu dvoranu u suton sve je tiho ona posjeduje ustroj neke duše prazna je i prašnjava te moji koraci zadobivaju čudnu jeku poput one što odjekuje u mojoj duši kada hodam kroz tužne joj prozore ulazi uspavana svjetlost izvana i baca na mrki zid što je nasuprot sjene i polusjene velika i pusta dvorana šutljiva je duša a propuh zraka što diže prašinu misli

Stado je ovaca tužna stvar jer mu ne možemo pridružiti ostale zamisli koje nisu tužne i jer je tako i samo je tako jer je istinito jer moramo pridružiti tužne zamisli stadu ovaca zbog toga razloga samo zbog toga razloga ovce su zbilja

tužne ukradem iz užitka kad mi dadu kakav vrijedan predmet a za uzvrat dam pokoji komadić kovine. Ta zamisao nije

opća ni obična

258

jer je promatram na drugi način i nema odnošaja između kakve kovine i kakva inog predmeta

ako idem kupiti lim i dadem u zamjenu artičoke uhitit će m e

volio bih čuti nekoga kako izlaže i tumači način kako se može otpustiti mišljenje kojim se misli

nešto uraditi Tako bih se lišio straha da ću jednog dana znati da misliti na stvari i na mišljenje biva tek nešto tvarno i

savršeno

Položaj tijela nije nevažan za njegovo ravnovjesje a krug nije tijelo jer nema oblika ako je tako i ako svi možemo čuti kakav zvuk u bilo

kojem položaju zaključujem da on nije tijelo ali oni koji po domišljaju znaju da zvuk nije tijelo ne slijeđahu moje obrazlaganje i tako im ova spooznaja

ne služi ničemu

Kada se sjetim da ima ljudi što se igraju riječima radi duhovitosti

i smiju se zbog toga i pripovijedaju osobne slučaje iz svačijeg života

da se zabave na taj način i da uživaju u cirkuskim lakrdijašima

a ozlovolje padne li im kap ulja na novo odijelo ćutim se sretnim jer postoji toliko toga što ne shvaćam u umijeću svakog radnika vidim cio naraštaj koji se gasi i stoga ne poimljem nikakovo umijeće i vidim taj naraštaj radnik ne vidi u svojem umijeću ništa od naraštaja i zato je radnik i pozna svoje umijeće

Cestokrat je moje tijelo razlog moje gorčine Znam da sam nešto i zašto nisam različit od bilo čega

259

znam da druge stvari treba da budu poput mene i da misle da su opća stvar

ako je tako ja ne mislim već sudim da mislim i taj je način prilagodbe dobar i tješi me

Volim drvorede sa stablima tamnim i nakrivljenim i u hodanju dugim drvoredima koji mojem oku gode drvoredima koji mojem oku gode a da ne znam kako oni bivaju vrata što se otvaraju u mojem nepovezanu

biću i vazda su drvoredi koje ćutim kada čuđenje bivstvovanja

tako me luči

Čestokrat skrivam oćute i ukuse te su onda oni promjenljivi i u suglasju su s oćutima i

ukusima drugih ali ih ja ne ćutim niti znam da se varam

Ćutjeti pjesništvo biva slikovit način življenja ja ne ćutim pjesništvo ne zato što ne znam što je ono nego zbog toga što ne mogu živjeti slikovito a ako uspije valjalo bi da slijedim drugi način prilagodbe uvjet je pjesništva ne obazirati se kako ga je moguće

ćutjeti ima lijepih stvari što su lijepe u sebi ali se prisna ljepota čuvstava zrcali u stvarima i ako su one lijepe mi ih ne ćutimo

U sljednici koraka ne mogu vidjeti više od sljednice koraka

slijede me kanda ih se vidi da zbilja nastavljaju zbog činjenice što su tako istovjetni sebi samima i što nema sljednice koraka koja ne bi bila jer ja vidim nužnost da se ne zavaravamo nad jasnim

smislom stvari tako možemo vjerovati da neko neživo tijelo ćuti i vidi

različito od nas i ta spoznaja stoga što može biti prihvatljiva nepogodna

je i lakoumna

260

Ako kada mislimo možemo prestati s pokretima i riječima čemu služi pretpostavka da stvari ne misle ako taj način njihova viđenja biva nepovezan i lagan za

duh? Treba da pretpostavimo ovo je istinski put koji mislimo jer ga možemo ostvariti bez pokreta i riječi kako to čine nežive stvari

Kada se ćutim osamljenim potreba da budem bilo kakva osoba diže se

i vrti oko mene u titravim uvojnicama taj način govorenja nije slikovit i ja znam da se ona vrti oko mene poput leptira oko svijeće vidim u njoj predznake umora i hvata me jeza kada držim

da će pasti ali kako se to nikad ne obistini događa mi se da ponekad

bivam osamljenim

Nekim je osobama muka grepsti zidove nekima nije a grepsti zidove uvijek je potpuno isto razlika dolazi od osoba. Ako je razlika u tome postoji onda i osobna razlika u drugim stvarima i kad svi misle o istovjetnosti neke stvari to se zbiva zato

što je za svakog različita

Sjećanje je sposobnost spoznavanja da moramo živjeti oni koji su izgubili pamćenje ne mogu znati da žive međutim oni su nesretni poput mene a ja znam da živim i

da ću morati živjeti predmet koji se pojmi strah je koji se iskusi postoje svi načini življenja za druge htio bih živjeti ili biti unutar sebe kako žive ili jesu

prostori Koliko se osoba nakon ručka zavali u sjedalicu i ljulja namjesti se na uzglavlje zatvori oči i prepusti življenju

261

nema sukoba između življenja i želje za neživljenjem ili pak — to je strašno za me — ako zbilja postoji taj

sukob ubijaju se jednim hicem iz samokresa pošto su napisali

oproštajno pismo prepustiti se življenju isto je tako besmisleno kao i govor

u sebi

Cirkuski su artisti u odnosu na mene nadmoćni jer znaju hodati na rukama i izvoditi smrtne skokove na

konjiću i izvode skokove samo zbog toga da ih izvode a ako je izveden skok trebao bih znati zašto to činim ne izvodeći ga postao bih tužnim oni nisu kadri reći kako ih izvode a skaču kako samo oni znaju skakati i nikada se ne pitaju je li uistinu skaču jerbo kada ja nešto vidim ne zmam je li se to zbiva ili ne niti to mogu znati znadem samo da se to za me zbiva jer vidim ali ne mogu znati je li vidim stvari što se ne događaju a da ih vidim mogao bih također pretpostaviti da

prosljeđuju

Ptica je vazda lijepa jer je ptica i ptice su vazda lijepe ali ptica bez perja biva odvratnom poput žabe hrpica perja nije lijepa iz te tako gole činjenice ne znam ništa izvesti ali slutim da u njoj leži neka velika istina

O n o što jednom mislim nikada ne može biti istovjetnim onome što mislim drugi put

i na taj način ja živim kako bi i drugi znali da žive

Kadšto ispod nekog zida vidim zidara kako radi a njegov je način postojanja i mogućnosti da bude viđen

vazda različit od onoga što ja držim

262

on radi a postoji neki vođeni poticaj što pokreće njegovu ruku

kako se može zbiti da on radi s voljom a ja koji ne radim nemam ni volju niti mogu pojmiti tu mogućnost? On o ovim istinama ne zna ništa ali nije ništa sretniji od

mene u drvoredima drugih perivoja gazeći suho lišće kadšto sanjam da bivam ja i da moram živjeti ali je to viđenje puka obmana jer sebe vidim na kraju drvoreda tog perivoja gazeći suho lišće koje me sluša kad bih barem mogao čuti kako pucketa suho lišće a da ga ja ne gazim i da me ono ne vidi ali se suho lišće kovitla i ja ga moram gaziti kad bih na ovom prijelazu imao nekog drugog kao svi

ljudi

Prvorazredno djelo samo je bilo kakvo djelo i prema tome bilo kakvo djelo prvorazredno je djelo ako je ovo obrazlaganje lažno nije lažna moja želja da ono bude istinska činjenica i za uporabe mojeg mišljenja to mi je dostatno

Što mari da je neka zamisao nejasna ako je već zamisao a jedna zamisao ne može biti manje lijepa od druge jer ne može biti razlike između dviju zamisli a to je tako budući da vidim da mora biti tako mozak što snatri jednak je mozgu što misli a snovi ne mogu biti nepovezani jer su zapravo misli kao bilo kakve misli. Vidim li nekoga da me gleda nehotice počinjem misli kao svi ljudi a to je bolno kao da su mi dušu biljegovali užarenim

željezom ako je užareno željezo zamisao koju ne pojmljem Zablude u koje su upale moje kreposti izazivlju mi ganuće rastužuje me kad ćutim da mogu, kad hoću, zabilježiti

njihovu nedostatnost

263

veselilo bi me kad bih imao svoje lijepe kreposti što bi me tješile

ali samo da ih mogu uživati i posjedovati i što su moje te kreposti

ima osoba što kažu da osjećaju raskomadano srce ne obzirući se nimalo da bi bilo divno osjećati naša srca raskomadana to je nešto što se ne osjeća nikad ali to nije razlog zbog kojeg bi bila sreća osjećati srce

raskomadanim U otmjen polumračan salon u majolici modroj majolici što je obojila zidove i kojeg je pod mračan i oslikan i s provodičima od platna uđem ponekad suviše suvisao ali je pod ugnut i vrata ne zatvaraju tugu raspetih zastavica u udubinama vrata to je neka neravna tuga načinjena od tišine kroz mrežaste prozore ulazi danja svjetlost što utupljuje stakla zastavica i sabire u kutovima

grumenčiće crnine kadikad jure mrzli zapuši prostranim hodnicima i neki je miris stare i oljuštene pokosti po kutovima salona i sve je bolno u ovom domu stareži

Prolazno se kadšto obrađujem misleći da mi predstoji umrijeti

i da ću biti zatvoren u drveni sanduk što miriše po smoli moje će se tijelo rastopiti u grozovite tekućine crte lica rasuti u različitu svjetlucavu trulež a unutra će se početi pojavljivati smiješna lubanja veoma umorna i veoma prljava žmirkajući

264

(1917.?)

Bibliografija

Fernando Pessoa, Obra poética, organizaçâo, introducäo e

notas de Maria Aliete Galhoz, Rio de Janeiro, GB,

compahnia José Augilar Editôra, 1972.

Fernando Pessoa, Obras complétas, I -XII , Atica, Lisboa.

Fernando Pessoa, Poesia, por Adolfo Casais Monteiro,

AGIR, Rio de Janeiro, 1970.

Fernando Pessoa, Poesias de Alvaro de Campos I Poésies

d'Âlvaro de Campos, traduit du portugais et préfacé par

Armand Guibert, nrf Gallimard, Paris, 1968.

Fernando Pessoa, Ode maritime, traduit du portugais par

Armand Guibert, Paris, 1955, Pierre Seghers, Editeur.

Fernando Pessoa, Le gardeur de troupeaux et les autres poè

mes d'Alberto Caeiro, traduit du portugais par Armand

Guibert, nrf Gallimard, Paris, 1960.

Fernando Pessoa, Poesie, cronistoria delia vita e delie opere,

versione, bibliografia e note a cura di Luigi Panarese,

Lerici editori, Milano, 1967. (dvojezično).

Fernando Pessoa, Imminenza dell'ignoto, introduzione, versione e note a cura di Luigi Panarese, II edizione cor-retta ed aumentata, Edizioni Accademia, Milano 1972. (dvojezično).

Fernando Pessoa, Una sola moltitudine, volume primo a cura di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano, 1979. (dvojezično).

265

Fernando Pessoa, Una sola moltitudine, volume secondo, a cura di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano, 1984. (dvojezično).

Fernando Pessoa, Antologia, seleccîon, traduction y prologo de Octavio Paz, Mexico, 1967.

Fernando Pessoa, présentation par Armand Guibert, Seghers, Paris, 1960.

Quatre poètes portugais, selection, traduction et présentation par Sophia de Mello Breyner, F C G - P U F , Paris, 1970. (dvojezično).

Fernando Pessoa, Paginas de Estetica e de Teoria e Critica Litérarias, textos estabelicidos e prefaciados por Georg Rudolf Lind i Jacinto de Prado Coelho, Lisboa, 1973.

Fernando Pessoa, Le retour des dieux, manifestes du modernisme portugais, présentés et traduits par José Augusto Seabra, Éditions Champ libre, Paris, 1973.

Joäo Gaspar Simôes, Vida e obra de Fernando Pessoa, Ama-dora, Lisboa, 1972.

Eduardo Lorenço, Pessoa revisitado, Porto, 1973.

Presença, 1927-1977, Porto, 1977.

Quaderni portoghesi, I, II, Pisa (Giardini Editori), 1977.

Fernando Pessoa, Livro do desassossego por Bernardo Soa-res, vol. I, II, recolha e transcricäo dos textos Maria Ali-ete Galhoz, Teresa Sobral Cunha, prefâcio e organiza-cäo Jacinto do Prado Coelho, Ätica, Lisboa, 1982.

Exilio ediçâo facsimilada, Contexto editora, Lisboa, 1982.

Fernando Pessoa, Due raconti del mistero, a cura di Amina di Munno, prefazione di Antonio Tabucchi, Hérodote, Genoa, 1983.

Teresa Rita Lopes, Fernando Pessoa et le drame symboliste, Fondation Gulbenkian, Paris, 1985.

266

Fernando Pessoa, Il libro dell'inquietudine, prefazione di Antonio Tabucchi, a cura di Maria José de Lancastre, Fel-trinelli, Milano, 1986.

Fernando Pessoa, El banquero anarquista y otros cuentos de

raciocinio, traductor Miguel Angel Viqueira, Alianza Editorial, Madrid, 1986.

Fernando Pessoa, Il banchiere anarchico, traduzioni di Leo-poldo Carra e Claudio M. Valentinetti, Guanda, Parma, 1986.

Fernando Pessoa, Lettere alla fidanzata con una testimoni-anza di Ophelia Queiroz, a cura di Antonio Tabucchi, Adelphi, Milano, 1988.

Fernando Pessoa, Il poeta è un fingitore, duecento citazioni

scelte da Antonio Tabucchi, Feltrinelli, Milano, 1988.

Fernando Pessoa, Faust, edizione italiana con testo a fronte, a cura di Maria José de Lancastre, Giulio Einaudi editore, Torino, 1991.

Fernando Pessoa, priredio Nikica Talan, preveli Nikica Ta-lan i Ana Simeon, Mogućnosti, br 5-7, Split, 1991.

Fernando Pessoa, Una cena molto originale, a cura di Amina di Munno, Oscar Mondadori editore, Milano, 1995.

Nikica Talan, Hrvatska/Portugal, Croâcia/Portugal, Most/The Bridge, Zagreb, 1996.

Nikica Talan, Fernando Pessoa u hrvatskoj (prijevodnoj) književnosti, Književna smotra, br. 100, Zagreb, 1996.

267

Kronologija Pessoina života, djela i recepcije u Hrvata

1888.: U 15h 20 13. lipnja u Lisabonu se rodio Fernando Antonio Nogueira Pessoa. Drugo je ime dobio po sv. Anti Padovanskom, rođenom u Lisabonu, čiji se blagdan slavi 13. lipnja.

1889.: Rodio se Mario de Sâ-Carneiro, životni i još više pjesnički Pessoin prijatelj.

1893.: Rodio se Jorge, Fernandov brat. U m r o im otac Joaquim de Seabra Pessoa u četrdeset i trećoj godini od sušice. Prerana se smrt oca odrazila na Fernandovu djetinju dušu.

1894.: Još jedna smrt u obitelji. Umire jednogodišnji Jorge. Dona Maria Madalena Pinheiro Nogueira Pessoa, Fernandova majka, upoznaje visokog časnika Joâoa Miguela Rosu, budućeg supruga. Šestogodišnji Fernando stvara prvi heteronim (Chevalier de Pas) u čije ime piše sebi pisma.

1895.: U svibnju Fernandova baka po ocu, Dionizija, biva smještena u bolnicu zbog paranoje. U lipnju Miguel Rosa postaje konzul u južnoafričkom gradu Durbanu.

U srpnju Fernando piše svoju prvu pjesmicu Mojoj dragoj majčici. U prosincu se majka po drugi put udaje.

1896.: Fernando odlazi s majkom u Durban. U novoj obitelji dječak se ljubomorno veže uz majku. Pokojni mu otac, katastarski činovnik i novinski glazbeni

269

kritik, ostaje u čvrstim uspomenama. To više što mu je očuh krut i patrijarhalno auktoritativan. Fernando polazi u školu irskih katoličkih redovnica, koje ga uče engleski i pripravljaju za prvu pričest. Majka mu rađa sestru iz drugog braka Henriquetu Madalenu.

1898.: R a đ a se i druga sestra Madalena Henriqueta. 1899.: Upisuje se u High School, gdje se iskazuje u svakom

pogledu nadprosječan učenik, tako da »preskače« razrede. Profesor mu je engleskoga jezika Headmaster Nicolas, poznati pedagog, koji ga oduševljava za englesku književnost. U njegovoj mašti rada se i drugi heteronim Alexander Search, s kojim također korespondira.

1900.: Rađa se Luis Miguel, Fernandov brat. 1901.: Prve pjesme na engleskom.

Umire sestra Madalena Henriqueta. Očuh dobiva devetomjesečni dopust i cijela se obitelj brodom vraća u Portugal. Na brodu je i lijes Fernandove umrle sestrice.

1902.: Fernandu se rađa i drugi brat.

U Lisabonu se uvodi u portugalsku literaturu. Instruira ga teta po majci Maria Xavier, neoklasicistička pjesnikinja.

Piše pjesmu Quando Ela Passa (»Kada Ona Prolazi«).

Nakon povratka u Durban upisuje Commercial School, gdje je naučio trgovačke administrativne poslove.

1903.: Polaže prijamni ispit za upis na Sveučilište u Cape-townu. Za pismeni sastav iz engleskog dobiva, prvi među 899 kandidata, Nagradu kraljice Viktorije.

1904.: Intenzivno čita engleske auktore (Milton, Byron, Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Ben Jonson, Poe,

270

Wordsworth, Coleridge, Carlyle), piše poeziju i prozu na engleskom. R a d a mu se još jedna sestra, Maria Clara.

1905.: Vraća se, budući da mu afrička klima ne prija, u Lisabon. Upisuje se na Filozofski fakultet u rodnom gradu, pošto je u prosincu prošle godine već bio primljen na sličan fakultet u Capetownu. Živi u Lisabonu u zajedničkom kućanstvu s bakom Dionizi-jom, jednom tetom usidjelicom, a drugom udovicom. Upoznaje Baudelaireovu poeziju, osjeća utjecaj portugalskih »subpoeta«, koje je čitao u djetinjstvu. Otkriva u portugalskom pjesniku iz XIX. stoljeća Cesâriju Verdeu »učitelja«. Paralelno se odaje lektiri njemačkih filozofa, poglavito Schopenhauera i Nietzschea.

1906.: U Lisabonu je na jednogodišnjem konzulskom dopustu čitava obitelj.

1907.: Fernando napušta fakultet, iznajmljuje sobu i kupuje u Portalegreu neku tiskaru, koju prenosi u Lisabon. Montira je i daje joj ime Ibis, ali poduzeće zapravo nikada nije proradilo.

1908.: Koristeći se znanjem stečenim u durbanskim učilištima, vladajući vrsno engleskim i njemačkim, počinje raditi za razne tvrtke bez čvrstih obveza kao ino-korespondent. Na taj se način materijalno izdržava do kraja života, e da bi se mogao posvetiti poeziji. Odustaje od nakane da se kao pjesnik isključivo izražava na engleskom. Odluku da se vrati materinskom idiomu donosi naglo nakon jednog čitanja glasovitog portugalskog romantika Almeide Garret-ta.

1909.: Čita francuske simboliste i simboliste na portugalski način (Gomes Leal, Guerra Junqueiro, Čamilo Pessanha). Oduševljava ga Max Nordau.

1910.: 4. listopada izbija revolucija, a dan poslije proglašena je Republika.

271

U Portu je utemeljen časopi sa Aguia (»Orao«), voden od republikanaca.

1912.: Skupina intelektualaca na čijem je čelu pjesnik Tei-xeira de Pascoaes formira u Portu društvo Rena-scença Portuguesa, organ kojeg postaje Orao. Program je društva »objaviti luzitansku dušu, integrirati je u njezine bitne i izvorne kvalitete.« Književnici tog smjera bliski su nekoj vrsti zakašnjela nacionalnog simbolizma i španjolskoj »generaciji 1898.«. U Orlu (1912., br. 4) Pessoa objavljuje svoj prvi članak Nova portugalska poezija sociološki promatrana. Članak izazivlje konsternaciju, među ostalim i zbog toga što Pessoa navješćuje dolazak novog velikog pjesnika, superiorna Camöesu i raskid s tradicijom. Pessoa odgovara na napadaje.

U Orlu (br. 9) tiska nov esej Nova portugalska poezija u svojem psihološkom aspektu, u kojem razmatra fenomen saudosističke poezije (saudade, čežnja, sjeta), obnovljene po pjesniku Teixeira de Pascoaes; istodobno daje vlastit pjesnički program. Mario de Sâ-Carneiro upisuje se na Sorbonnu i tiska knjigu novela. Razvija se obimna korespondencija između dvaju prijatelja i štovatelja.

1913.: Pessoa kani tiskati zbirku Gladio (»Mač«). Sve je više rezerviran prema grupaciji Renascença Portuguesa. Surađuje književnim kritikama u časopisu Teatro. Piše rukovet stihova na portugalskom i šalje ih Mâriu u Pariz. Mario uzvraća s apelom da je vrijeme da Pessoa knjigom predstavi javnosti svoje pjesme i savjetuje mu da za njegov talent nije dostatna suradnja u novinama i časopisima. Izvješćuje ga također o kubizmu.

29. ožujka Pessoa stvara pjesmu Pauis (»Močvare«) prema kojoj definira pravac paulizam. Objavljuje ju u veljači 1914.

272

U Orlu recenzira As Caricaturas de Almada Negrei-ros i upoznaje toga osamnaestogodišnjeg slikara. Nastaje engleska poema Epithalamium. Pessoa sudjeluje u akciji zbrinjavanja i prikupljanja pomoći za pjesnika Gomesa Leala. Sâ-Carneiro vraća se u Lisabon. U kavanama Bra-sileira i Martinho okuplja se neveliko društvo, gdje Mario diskutira o kubizmu i futurizmu, Mallarméu, Apollinaireu, Picassu i M. Jacobu. U Orlu se pojavljuje Pessoina proza U šumi ocara-nja. 11. i 12. listopada piše »statičnu dramu« O Marin-heiro (»Mornar«). Pomaže prijatelju Mâriu pri korekturi njegove zbirke Dispersäo.

1914.: Prevodi na engleski za londonskog nakladnika 300 portugalskih poslovica. Paulizam stječe pravo javnosti, a Pessoa se potpuno odvaja od poezije pokreta Renascença Portuguesa. Pjesnička i duhovna Pessoina kriza razrješuje se u invenciji heteronima. 8. ožujka »triumfalni dan njegova života«: pojavio se Alberto Caeiro, »novi« pjesnik u njemu. U istom mjesecu piše Triumfalnu pjesan Alvara de Campos. 16. lipnja stvara prvu pjesmu Ricarda Reisa. Raste u njemu uvjerenje da je predodređen za najvećega pjesnika svih vremena. U pismu Mâriu, koji je ponovo u Parizu i u novčanim nevoljama, izjavljuje da je nastupilo vrijeme njegove potpune pjesničke zrelosti. Santa-Rita Pintor (»Slikar«) vraća se iz Pariza, gdje studira slikarstvo, s ovlaštenjem Marinettija da objavljuje futurističke manifeste. Pessoa dolazi s njim u dodir. Sâ-Carneiro iz Pariza svraća u Barcelonu.

273

1915.: Piše poemu na engleskom Antinous. Početkom je godine u živčanoj krizi, koju analizira u pismu Côrtesu Rodriguesu. Govori o psihološkom rastrojstvu i osamljenosti. Odlučuje objaviti pjesme heteronimâ (Caeiro-Reis-Campos). Ne druži se ni s Mâriom, koji je opet u Lisabonu. Skupina pjesnika, koja u Pessoi gleda predvodnika, pripravlja se na pokretanje nove književne revije Orpheu. Prvi njezin broj izlazi u travnju. Građanski tisak, humoristi, feljtonisti napadaju Orfej proglašu-jući njegove suradnike luđacima, degenericima, morfinistima, kokainistima. Najviše Pessou. Međutim, oni se ne daju pokolebati. Pored suradnje u Orfeju, u časopisu Galera iz Coim-bre Pessoa objavljuje članak U spomen Antôniju Nobreu, u kojem analizira simbolističku i luzitansku komponentu tog pjesnika.

Kratkotrajno uređuje jednu rubriku u novinama O Jornal, jer je u financijalnoj oskudici. Lisabonski šo-feri šalju uredništvu novina prosvjed protiv jednog Pessoina članka, i on je dobio otkaz. U srpnju izlazi drugi broj Orfeja s Pomorskom pjesni. Isti broj donosi crteže Santa-Rite, »četiri definitivno futuristička rada.« Orfej je htio organizirati »paulističku večer«, koju neki lisabonski list neukusno napada. Pessoa odmah upućuje gnjevno pismo listu, potpisano od A1-vara de Camposa, u kojem je bilo aluzija na nesreću (fraktura lubanje) ministra Alfonsa Coste, koji je zbog prijetnje a tentatom iskočio iz jurećeg tramwa-ya. Pristaše ministra žele se obračunati s Pessoom, ali ga srećom nisu našli u restoranu Irmaos unidos, gdje je zalazio. Pessoini prijatelji pokušavaju izgladiti incident, pa su se po novinama ograđivali od Alvara de Camposa i pravdali ga da je pisao u pi-

274

janom stanju. Redakcija Orfeja službeno se distancirala od pisma. 11. srpnja Mario se naglo i neopazice vraća u Pariz, a na Pessoina su se leđa svalili troškovi tiskanja Orfeja. U rujnu za jednoga lisabonskog nakladnika prevodi Udžbenik Teosofije C. W. Leabeatera. Za istog naručitelja prevodi još neke teozofske i ezoterične spise. Proučava W. Blakea i Swedenborga.

1915.: U prosincu Pessoi stiže vijest iz Pretorije da mu je majka pretrpjela udar, te da je djelomično paralizirana. Pod dojmom te vijesti prigrljuje spiritizam i teozofiju. U pismu Mâriu aludira na vlastite mentalne smetnje.

1916.: U siječnju Pessoa u pismu Sâ-Carneiru otkriva namjeru da se profesionalno bavi astrologijom. U ožujku stižu Mârieva panična pisma iz Pariza, gdje je bez sredstava. 26. travnja Sâ-Carneiro se truje u pariškom Hotelu de Nice, Rue Victor Massé 29. Pessoa telepatski proživljuje njegove posljednje dane. Bilježi da je oćutio na razdaljini trenutak samoubojstva svojega najvećeg prijatelja, pjesničkog sudruga, svojeg Cavalcantija. U rujnu se trebao pojaviti treći broj Orfeja, čak je djelomično bio i složen. Tiskara je, međutim, bankrotirala, Orfej nije izišao.

1917.: U travnju je José de Almada Negreiros organizirao u nekom kazalištu futurističku konferenciju. Tiskana publikacija Portugal Futurista s nekoliko pjesama Fernanda Pessoe i Ultimatumom Alvara de Camposa.

275

1918.: Pessoa objavljuje dvije knjižice stihova na engleskom (Antinous i 35 Sonnets), koje sa simpatijama recenziraju Glasgow Herald i Times (19. IX.). U trgovačkom uredu, gdje radi kao vanjski suradnik, upoznaje tipkačicu Opheliu Queiroz, u koju se zaljubljuje na prvi pogled. I ona u njega postupno. Veza ostaje tek na čeznutljivoj ljubavi, jer se Fernando želi posvetiti samo literaturi.

1919.: 12. rujna piše niz pjesama u ime »umrlog« Alberta Caeira. Ricardo Reis »otputovao« u Braziliju. U listopadu u Pretoriji umire Pessoin očuh J. Miguel Rosa.

1920.: Engleske novine The Athenaeum objavljuju Pessoi-nu poemu Meantime. 1. ožujka Fernando piše prvo ljubavno pismo Ofe-liji. Njegov ljuveni epistolar, objavljen prije desetak godina, zanimljivo je svjedočanstvo, i po mnogim svojim oznakama predstavlja neku vrstu modernoga ljubavnog romana nalik Danteovu Novom životu. 30. ožujka stiže u Lisabon brodom Pessoina majka s dva sina i kćerkom. Fernando živi zajedno s njima u iznajmljenu stanu. Dva brata u međuvremenu sele u Englesku.

Fernando osjeća zdravstvene tegobe na što se tuži Ofeliji, tuži se i na njezinu nehajnost. U listopadu razmišlja o odlasku u bolnicu, ali odustaje. Piše Ofeliji oproštajno pismo. Nov ciklus pjesama na engleskom Inscriptiones.

1921.: Nepripravan na intimne sveze, sve više vezan uz bolesnu majku, Pessoa zapada u čuvstveno mrtvilo. Objavljuje kao knjižice English Poems I i II, English Poems III.

1922.: Časopis Contemporânea, koji je okupio neke bivše suradnike Orfeja, tiska Pessoinu pripovijest Bankar

276

anarhist. U istom časopisu Pessoa priopćuje teorijsku studiju Antonio Botto i estetički ideali u Portugalu. Pessoa utemeljuje vlastitu izdavačku kuću Olisipo u kojoj objavljuje drugo izdanje Pjesama Antonija Botta. Alvaro Maia, katolički polemičar, suprotstavlja se u pamfletu Sodomijska literatura Pessoinoj studiji. Contemporânea objavljuje pismo Alvara de Camposa u kojem se kritiziraju neki Pessoini teorijski nazori.

1923.: Olisipo objelodanjuje brošuru Sodoma divinizada dr. Raula Leala, mistika i nadriteologa, u kojoj se brani pederastija i tobožnja razbludnost A. Botte od moralističkih napadaja Alvara Maie, te daje duhovna apologija homoseksualnosti. Izbija afera. U Lisabonu se formira Liga akcije studenata, povezana s monarhističkim i katoličkim krugovima. Ona iznuđuje zapljenu Bottovih pjesama i Lealove knjige. Pessoa, indigniran konzervatizmom i provincijal-nošću, uključuje se u aferu s dva ironična izjašnje-nja. Contemporânea objavljuje Pessoine pjesme na francuskom (Trois Chansons Mortes), jednu pjesmu na engleskom Spell i jednu na portugalskom Alvara de Camposa, te je to časopis, valjda jedini na svijetu, koji je u jednom godištu tiskao pjesme istog auktora na tri jezika. U istoj reviji pojavljuje se Pessoino Carta aö Autor de »Sacha«, u kojem se, polazeći od imenovanog filma, raspravlja o naravi pisaca. Pojavljuje se nova knjiga Antonija Botta Motivos de beleza (»Motivi ljepote«) s Pessoinom bilješkom.

1924.: Pessoa uz pomoć prijatelja (Ruy Vaz, profesor risa-nja i slikar) izdaje časopis Athena (pet brojeva od

277

listopada 1924. do veljače 1926.). U prvom broju u uvodnom tekstu objašnjuje svoju estetičku poziciju i ime časopisa reinterpretacijom ideala drevne He-lade. U drugom broju Alvaro de Campos polemički reagira na uvodnik u osvrtu pod naslovom Sto je metafizika? U istom je broju Pessoin esej o Mâriu de Sâ-Carneiru, a u trećemu broju važan Camposov traktat Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku.

1925.: 17. ožujka umire Dona Maria Madalena, Pessoina majka, nakon dvotjedne kome. Fernando je proboravio uz nju cijelo predsmrtno vrijeme. U žestokoj boli nad smrću majke traži utjehu u teozofrji i spi-ritizmu. Mario Saa tiska knjigu Židovska invazija, bojovno antisemitsku. U posljednjem poglavlju svi se avangardni pokreti u portugalskoj umjetnosti objašnjuju židovskom infiltracijom, a židovsko se podrijetlo pripisuje većini pokretača Orfeja, pa i Pessoi. S tog aspekta Saa tumači i Pessoine pjesničke pobude. Pessoa je, inače, bio ponosan na svoje davne židovske pretke. Portugal pomalo skreće u totalitarizam. Antonio de Oliveira Salazar će slijedeće godine postati ministar financija.

1926.: Sa šurjakom izdaje trgovačko-knjigovodstvenu reviju. U prvom broju piše esej Bit trgovine, a zatim redovito surađuje sa stručnim prinosima. Pessoa patentira svoj izum Sintetički pokazbeni popis za imena i druge razne klasifikacije, savjetodavan u svim jezicima. Objavljuje u Contemporânei pjesmu Mališ svoje mame.

1927.: U Coimbri počinje izlaziti časopis Presença (»Prisutnost«), koji je uređivala skupina talentiranih studenata. Časopis je otvoren europskim utjecajima,

278

posebno francuskim (Joyce, Proust, Gide, Valéry), a važan je za međuratnu književnu obnovu. Već u uvodniku prvog broja pjesnik José Regio apostrofira Pessou kao iznimnu vrijednost. Presen-cisti pomalo stvaraju kult Pessoe, odnoseći se prema njemu kao prema Učitelju (»Mestre«). Revaloriziraju Orfej kao jedinu istinsku avangardu u Portugalu. Pessoa, do tada kao pjesnik poznat i cijenjen isključivo u uskom krugu, stječe nešto širu afirmaciju. To na njega djeluje poticajno. U Presençi od 4. lipnja nalazi se Pessoina pjesma Marinho (»Mornarstvo«). U listu Imperial Jorge de Sena, koji će se kao i J. Regio razviti u velikog pjesnika, piše: »... najljepše određenje (...) duhovne pustolovine što je u svojoj biti pjesništvo Fernanda Pessoe.«

1928.: Presença tiska Pessoin Bibliografski popis, koji je sam izradio. Na stalno poticanje urednika i suradnika časopisa Pessoa pristupa sistematiziranju i pripravljanju za tisak golemoga pjesničkog opusa.

1929.: U listu Noticias Ilustrados (14. travnja) odgovara na anketu o pučkoj portugalskoj popijevci fado i na zanimljiv je način objašnjuje kao emanaciju nacionalnoga podvojenog duha. Pokušava s Antônijem Bottom organizirati ediciju Antologia de Poemas Portugueses Modernos, koja se zaustavlja nakon prvog objavka. Joäo Gaspar Simôes u knjizi Temas raspravlja o Pessoinu pjesništvu. To je prvi veći kritički i inter-pretativni rad o pjesniku, što je Pessou iznenadilo i obradovalo. Isti auktor prosljeđuje proučavanje, koje će rezultirati temeljitom monografijom o životu i djelu (prvo izdanje 1950.). Odjednom obnavlja dopisivanje s Ofelijom. U pismu od 11. rujna podsjeća je da ju je triput slučajno sreo u Lisabonu. Pretpostavlja da ju je u jednomu noćnom susretu vidio sa zaručnikom u ulici Rua do

279

Ouro, a dvaput ju je spazio u tramwayu na liniji Es-

trêla. 25. rujna Ofeliji piše Âlvaro de Campos koji joj zabranjuje u ime Pessoe: 1) da izgubi i gram od tjelesne težine; 2) da malo jede; 3) da budzašto ne spava; 4) da ima vrućicu i 5) da misli na Fernanda. U drugom pismu navješćuje Ofeliji da će se možda preseliti u okolicu Lisabona, da bi se mogao posvetiti sređivanju svojih djela. Presença planira objaviti Sa-Carneirova sabrana djela, a Pessoa pristaje da im bude urednik.

1930.: J. G. Simöes dolazi iz Coimbre u Lisabon i u kavani Montahna sastaje se s Pessoom. Daljnja pjesnička suradnja u Presençi. Ova je godina obilježena Pessoinim poznanstvom s engleskim »magom«, piscem astroloških knjiga, svjetskim putnikom i masonom, kojeg su teozofski krugovi nazivali Učitelj Thérion, a on sebe Životinja 666. Bio je to Aleister Crowley, engleski plemić i bogataš, vagabund takožer. Godinu dana prije protjeran je zbog sumnjivih poslova iz Francuske. Pessoa se s njim upoznao preko korespondencije u vezi jedne horoskopske pogreške u Crowleyevoj knjizi. »Mag« je boravio u Lisabonu dvadesetak dana i družio se s Pessoom, a na odlasku je Pessoi priredio jednu od svojih »majstorija«. Iščeznuo je tobože misteriozno u nekoj pećini. Pessou je policija ispitivala, Učitelj se Thérion pojavio kao slikar u Njemačkoj. Pessoa je morao dati i priopćenje u novinama. Objavljuje u Presençi pjesmu Posljednja čarolija.

1931.: U Presençi također tiska prijevod Crowleyeve pjesme Himna Panu i osmu pjesmu Čuvara stada Alberta Caeira s Bilješkama zahvalnosti mojem učitelju Albertu Caeiru Alvara de Camposa. Izbjeglica iz Sovjetskog Saveza Židov Eliezer Kamenezky moli Pessou da mu napiše predgovor za zbirku pjesama na portugalskom, što on prihvaća.

280

Ova i prethodna godina bile su mu pjesnički veoma plodna, što valja zahvaliti i presenistima čiji ga je prijam obvezivao.

1932.: Pierre Hourcado, lektor francuskog jezika u Coim-bri, kontaktira s Pessoom. On će uskoro prvi informirati francusku publiku o Pessoinoj poeziji. Javlja se na novinski natječaj za konzervatora-bi-bliotekara muzeja u Cascaisu, i nije primljen.

1933.: Presença objavljuje Trafiku Alvara de Camposa. Piše predgovor za dramsku novelu Antonio A. Botte. Pati od neurastenije.

1934.: Isto tako popraćuje predgovorom knjigu Peto carstvo A. Ferreire Gomesa, okultista i sebastijanista. Sebastijanističkim je duhom prožeta i jedina Pessoina zbirka stihova, objavljena za života, Mensagem (»Poruka«), kojom na natječaju državnog ureda za nacionalnu propagandu polučuje drugu nagradu i 5 tisuća škuda. Prvu nagradu je, na zgražanje presen-çista, dobio franjevac Vasco Reis.

1935.: Pessoa u novinama napada amandman na zakon sa-lazarističkog ministra o ukinuću i zabrani masonerije. Katolički tisak se opet spori s Pessoom. Tijekom ove godine Pessoa živi sve osamljenije, malo druguje s prijateljima. Sve više troši rakiju. U noći između 26. i 27. studenoga iznenada mu je pozlilo. Htio je o tome obavijestiti sestru, koja ga je očekivala na svečanoj večeri. Zamoli prodavača novina da pošalje brzojav obitelji. Ovaj uzme novac, a obećanje ne izvrši. 28. studenoga prijatelji su ga otpremili u bolnicu, gdje je dijagnosticiran hepatitis. 30. istog mjeseca Fernando Pessoa umire navršivši 47 godina.

1936.: Počinje objavljivanje pisama, dokumenata i pjesama iz Pessoine velike riznice rukopisa.

281

1942.: Nakladni zavod Âtica iz Lisabona počinje sustavno tiskati Pessoine pjesme i ostalu rukopisnu ostavštinu. Posao još nije priveden kraju. Po opsegu, a i po kakvoći, to je jedan od ponajvećih književnih ovo-stoljetnih opusa, kojemu, osim poezije poznatih he-teronima, pripadaju i sedam »krimića«, drame, književne kritike, eseji, feljtoni, teorijski i estetički spisi, politološke rasprave, članci o filmu, polemike, stručni članci o trgovinstvu i računovodstvu, prijevodi engleskih pjesnika (E. A. Poea npr.), golema korespondencija s prijateljima, dnevnici, autobiografski zapisci (roman), ljuvena pisma (epistolarni roman). Nacionalna knjižnica iz Lisabona pohranjuje 27543 dokumenta s oznakom »Pessoa«, gdje su sadržani njegovi tekstovi. Živio je tek 47 godina, objavljivao (razmjerno simbolično) dvadesetak.

1954.: U splitskomu časopisu Mogućnosti (br. 3) u prijevodu A. Cettinea pojavila se vjerojatno prva Pessoina pjesma na hrvatskom jeziku. U bilješci stoji: »O Fernandu Pessoi, vrlo značajnom (i vrlo jasnom u svakom vidu!) pjesniku ne samo portugalskom, nego i zapadnoevropskom, nije nikad dovoljno pisati.«

1961.: Nikola Milićević preveo osam Pessoinih pjesama za časopis Republika, br. 11,

1965.: Antologija svjetske lirike, uredio Slavko Ježić, Zagreb sadrži dvije Pessoine pjesme, što ih je preveo Cettineo.

1970.: Splitski »časopis mladih« Vidik, br. 18/19, objavljuje sedam pjesama Alvara de Camposa u prepjevu Mirka Tomasovića. Od tada učestalo u časopisima i listovima (Republika, Kamov, Telegram, Dubrovnik, Forum, Prolog, Dometi, Odjek) priopćujem prijevode Pessoine poezije raznih heteronima. U posebnoj je knjizi predstavljen 1973. (Posljednja čarolija), te Pet portugalskih pjesnika (1974.), zatim Pomorska pjesan (p. o. Dometi, 1976.), Dvije poeme Alvara de

282

Camposa, dvojezično 1982.; napokon sam te i nove prepjeve skupio i sistematizirao u knjizi Fernando Pessoa, Poezija, 1986., koja sada proširena i redigirana doživljuje drugo izdanje, ali u Zagrebu. Sto se tiče hrvatskih prijevoda Pessoe i njihova odjeka, vidjeti knjigu Nikice Talana, navedenu u Bibliografiji. Osim u časopisima i posebnim knjigama Pessoa je u mojim prijevodima predstavljen i slušateljima Ra-dio-Zagreba u dvjema radio-igrama (Mornar, Trafika), što su izvedene višekratno. Ne za pohvalu vlastitih prijevoda, već za ilustraciju prodornosti i ko-munikativnosti Pessoinih tekstova, navodim da je Pessoa postao ljubimac mnogih običnih i učenih čitatelja, slušatelja, koji su s njegovim pjesmama dohodili u dodir. Usmene pohvale pjesniku ne ću navoditi, iako sam, primjerice, čuo da je u Makarskoj postojala skupina ljubitelja Pessoinih pjesama, da polaznici tečaja Kreativno pisanje među uzornim pjesnicima stavljaju na istaknuto mjesto Portugalca. Iznenadilo me ipak što sam u Vjesniku (30. lipnja, 1991., str. 10) u rubrici In memoriam našao Pessoin tekst umjesto uobičajenih zahvalnih riječi »dragom tati« u povodu petoljetnice smrti. Neka mi također bude dopušteno citirati pismo »dramaturga-uredni-ka« III. programa Radio-Zagreba iz lipnja 1988.: »Vraćamo Vam lijepu knjigu Pessoinih stihova (...) Svima nama koji smo radili na emisiji, Pessoa je postao blizak i neophodan«. (Draga Begović). Emisija je uistinu vješto napravljena (kao monodrama Trafike i još nekih pjesama A. de Camposa), izvedena je 14. lipnja, a u rubrici Radio dnevnika Vjesnik 17. lipnja (str. 12) čitam: »Bila je to jedna od onih emisija koje čovjeka krijepe i nadahnjuju. To slušanje nije bilo radni zadatak, već užitak, poticaj da o Pes-soi saznamo više.« Neka se zna, da je izbor i obradbu načinila Madame Draga Begović, a emisiju

283

režirao Mladen Rutić. Moj je dojam, a imadem valjanih potkrepa, da je portugalski auktor dopro do širokog sloja primatelja u Hrvatskoj neobičnom lakoćom, što je znak da ga čitatelji prepoznaju kao svojeg pjesnika, a to je pak odlika istinskih pjesnika, koji nemaju zapreka u recepciji ni u vremenu ni na prostoru. To pokazuju i recenzije knjiga njegovih prijevoda u Hrvatskoj i na osobit način učinak na hrvatske pjesnike, što već stvara predpostavke za komparatističko istraživanje, koje je primarno obavio prof. Talan. Ono, među ostalim, pokazuje da je Fernando Pessoa od sedamdesetih godina ovoga stoljeća ušao u hrvatsku literaturu sa spontanom dobrodošlicom i ne s velikim zaostatkom u odnosu na Europu. Sto se tiče konteksta hrvatske poezije, Pessoa je, čini se, odgovarao postmodernom senzibilitetu i ortonimskim i heteronimskim stihovima, a djelomično u hrvatskih primatelja asocira neke pobude i nemire, podvojenosti i egzorciranja psihe, znakovite za poeziju Tina Ujevića.

1971.: 100 pjesnika svijeta, priredio Antun Soljan, Zagreb sadrži pet Pessoinih pjesama u prijevodu Nikole Milićevića. Istoimena antologija istog sastavljača iz 1984. (Mladost, Zagreb) ima također pet Pessoinih sastava (4 je preveo Tomasović, 1 Milićević), ali na više stranica i s opširnijom bilješkom sastavljača, te esejem Tonča Petrasova Marovića o auktorovoj poeziji. Hrvatski pjesnik kaže: »Pessoa mi živo govori glasom komu ne vidim ravna u ovostoljetnom evropskom pjesništvu.«

1974.: Antun Soljan, Antologija modernije poezije zapadnoga kruga (Zagreb): dvije Pessoine pjesme u Miliće-vićevoj verziji.

1980.: Vijesti iz tvrđave, savremena portugalska poezija, izbor i prevod Nikola Marčetić, Banja Luka: na uvodnu mjestu tri Pessoine kraće pjesme.

284

1981.: Ivan Martinac, Pohvale, Split (1981.), zbirka pjesama. Uvod u pohvale: »Sinoć sam sanjao Arthura Rimbauda kako iz đačke teke prepisuje pjesmu za maleno djetešce Fernanda Pessou.« Jedna je pohvala naslovljena Marsejska pjesma Arthura Rimbauda Fernandu Pessoi.

1988.: Tonči Petrasov Marović, Moći ne govoriti, Zagreb: pjesma Trava na Tinovu grobu ima motto stih Bio sam, kao trave, i nisu me iščupali (F. Pessoa). Stih je iz pjesme Zapisano na nekoj knjizi... Stijepo Mijović Kočan, Konavoski vez, Zagreb. U pogovoru zbirke Ernest Fišer napominje: »Različitost svojih pjesničkih glasova (diskursâ) Kočan ne koristi — poput znamenitog Portugalca Fernanda Pessoe — da tekstove svakoga glasa posebno potpisuje drugim imenom, heteronimom.«

1991.: Knjiga nemira Bernarda Soaresa, sedamnaest ulomaka preveo Borko Augustin, Treći program Hrvatskog radija, Zagreb

1991.: Fernando Pessoa, priredio N. Talan, vidjeti Bibliografiju.

1992.: Tonko Maroević, Sonetna struka, Zagreb, sonet Četveroručno prizivlje ortonima Fernanda Pessou kao i tri mu glavna heteronima.

1994.: U zbirci pjesnikinje Milane Vuković Azurno zlato figuriraju dva heteronima, jedan je Ariel Knox, drugi dr. Spleten Pleterić. Imaju i svoje biografije.

1996.: Tonko Maroević, Uskličnici, antologija hrvatskog pjesništva 1971.-1995., Zagreb. Dvije pjesme iz te antologije, sa čvrstim selektivnim mjerilom, imaju u naslovu Pessoino ime: Pismo Fernandu Pessoi (Igor Zidić), Slobodno mjesto za Pessoinim stolom (Milan Milišić). Zabilježit ću da je Milišićeva pjesma datirana i napisana u lisabonskoj kavani, gdje se Pessoa sastajao s prijateljima 1913., »A BRASILEIRA«, 6. 8. 1989., dakle dvije godine prije nego je pjesnika

285

ubila granata u zavojevačkom napadaju na Dubrovnik. Igor Zidić prvu je svoju zbirku pjesama nazvao Uhodeći more (Zagreb, I960.). Ta metaforička sintagma zapisana je u Pessoinu Mornaru, koji tekst hrvatski pjesnik zacijelo tada nije poznavao.

1996.: Knjiga i studija dr. Nikice Talana (vidjeti bibliogra-fiju).

286

Tumač uz pjesme

D o m Sebastiâo (1557.-1578.) dolazi na portugalsko prijestolje u vrijeme kada je zemlja nakon neviđena uspona postupno zalazila u krizu. Sam mladi kralj, krhka osobnost, zanesen viteškim mitovima i križarskim ratovima, poduzeo je intervenciju u Maroku da povrati staru slavu. Prešao je Gibraltar s vojskom od 18000 ljudi, i 4. kolovoza 1578. bio hametice poražen kod Alkazar-Kibira. Se-bastijan je u okršaju poginuo, zapravo »nestao«, i uskoro je slijedila velika nevolja za Portugal: nakon dinastičke krize državu su zaposjeli Španjolci. Kralj je ušao u legendu kao Desejado (»Zuđeni«) ili Encoberto (»Skriveni«), što se pretvorilo u mistično vjerovanje: Sebastijan nije mrtav, pošto mu tijelo nije pronađeno na poprištu bitke, te će se povratiti jednoga dana s brodovljem da spasi Portugal i osnuje Quinto Império (»Peto Carstvo«), koje će zagospodariti svijetom i osigurati sveopću sreću čovječanstvu. To vjerovanje (sebastijanizam) s mističnom nacionalnom traumom i mesijanizmom protezalo se sve do početka ovoga stoljeća, a zanimljivo je da su i mnogi ugledni književnici, filozofi i historici bili neotporni prema toj utopiji. Pessoa je također u jednom trenutku bio dosta senzibilan prema sebastijanizmu.

Naslov je pjesme zapravo O Infante D. Henrique poznatom po imenu Henrik Moreplovac (1394.-1460.). Bio je peti sin Ivana I. i posvetio se s mnogo uspjeha pomorskoj ekspanziji Portugala. Utemeljio je u Sagresu središte sa stručnjacima geografima i navigatorima, koji su pripravljali prekomorske ekspedicije.

287

Bartolomeu Dias i Fernâo de Magalhâes uz Vasca da G a m u najpoznatiji su pomorci iz epohe »otkrića« (kraj XV. i početak XVI. stoljeća).

Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Presença (Coim-bra, 29/1930.), a svrstavaju je među najpoznatije Pessoine ezoterične pjesme. Povezana je s Pessoinim kontaktom s engleskim magom (Aleister Crowley), koji je bio došao u Lisabon i nestao ispred Pessoinih očiju u nekoj pećini na hridi (da bi se zatim javio iz Njemačke), zbog čega je policija vodila istragu.

U izvorniku: »O poeta é um fingidor.« Taj je stih uzeo za polazište Jorge de Sena u slavnom eseju o Pessoi. Au-topsihografiju mnogi kritici drže ključem za razumijevanje Pessoine poezije, njegovom ars poetica.

U kratkom proslovu ovima specifičnim kiticama Pessoa kaže da je a quadra, tj. »četverostih« isto što i »posuda cvijeća koju Puk stavlja na prozor svoje duše.« Nevjerojatna je Pessoina pjesnička prilagodljivost kojom transpo-nira stalno prisutnu tendenciju iberijske književnosti da se vraća izvorištima usmene poezije. Paralelno s ezoteričnim i hermetičkim sastavima (baš kao i Gongora) u ovakvim kiticama uspijevao je naznačiti tradicijsku lepršavost i pjevnost pučke pjesme. Napisao je 325 quadras u vremenskom rasponu od tridesetak godina (1907.-1935.).

a Ovan (hist.) ratna je sprava za probijanje zidina i utvrda.

Cesârio Verde (1855.-1886.) preteča je modernih gibanja u portugalskoj lirici. Dva od Pessoinih heteronima (Ca-eiro, Campos) drže ga svojim učiteljem.

Pjesma je posvećena smrti nekog pjesika. U posljednjim se stihovima aludira na Lisabon, koji je navodno utemeljio Odisej.

Najpoznatija je Verdeova pjesma poema Čuvstvo jednog zapadnjaka. Prepjevao sam je u knjizi Pet portugalskih pjesnika (Zagreb, 1974.).

Àlvaro de Campos živi u Pessoi kao brodostrojarski inženjer, školovan u Glasgowu.

288

1 1 Vrsta broda, škuna. 1 2 Engleski izraz: nasukan, iskrcan za kaznu na pust otok. 13 Poznata gusarska pjesma (Stivensonov Otok s blagom); u

slobodnu prepjevu: Petnaest ljudi u mrtvačkoj škrinji. Iju, iju i staklenka ruma! Darby M'Gray, Darby M'Gray, opskrbi nas, dobaci nam ruma!

1 4 Francuski izraz: blagost običaja, pitomo ponašanje. Engleski i francuski izrazi iz poslovne korespondencije: »Draga Gospodo... Gospodo... odani vam... srdačni pozdravi...«

1 6 Tramper, teretni brod slobodne plovidbe. 11

Francuski izraz za označavanje svodnika, makroa. 18 Vicio-pessoa stoji u originalu, višeznačna igra pojmovima,

budući da a pessoa znači osoba. 1 9 Engleska složenica, koja po Filipovićevu Rječniku (Zag

reb, str. 508) znači polublagdan. 2 0 Mješavina španjolskoga i portugalskog: »Tu bî stan Ma-

nola uoči odlaska na vješala.« 91

prozorčić, šalter. no

pokrivene lanom. 9^

Vidi predgovor (odjeljak Pessoa i futurizam). 94.

dječja kolica. »Živjela melodrama u kojoj je Margot plakala.«

2 6 »Ovlašena, bez jamstva Boga«. 2 6 a Predstave tog kazališta pratio je kao kritičar Pessoin otac. 2 7 Sir Malcolm Campbell (1885.-1948.) glasoviti britanski

vozač brzinskih automobila. Ova je pjesma iz Pessoine zaostavštine. Stih vjerojatno nije dovršen.

289

Svi su izgledi da je Trafika napisana u uredu gdje je Fernando radio. S uredskog prozora vidjela se stara lisabon-ska trafika Havanesa dos Retroseiros (ulica dos Retro-

90

seiros). Ova je pjesma plod pjesničkog sazrijevanja Alvara de Camposa i antologijska u Pessoinu opusu. Lauda Alvara de Camposa drugomu heteronimu Albertu Caeiru. Z n a se i kako je Pessoa imenovao potonjeg heteronima. Tako se zvao vlasnik jedne lisabonske ljekarnice. Pessoin je rođendan 13. lipnja, a 15. listopada, kada je napisana ova pjesma, rođen je Alvaro de Campos.

32

Pessoa je za svoje futurističke faze korespondirao s Ma-rinettijem izravno. Ova pjesma svjedoči da se Pessoi nije mililo Marinettijevo institucionaliziranje (neotpornost prema počastima koje mu je za usluge dodjeljivao Mus-solinijev aparat).

" Uvrstio sam u knjigu i ovaj tekst, koji, dakako, ne pripada pjesmama, ali se s njima nadopunja koliko po estetičkom meditiranju, toliko po načinu oblikovanja. Ilustrira nadalje razmjerno brojne Pessoine pokušaje da stihom, još više prozom, izjavi svoju koncepciju umjetnosti (ars poeti-ca), što je također htio ostaviti kao auktorsku poruku. Tekst je prvi put objavljen u časopisu Athena (br. 3, 1924.), a pisan je iz heteronimske perspektive Alvara de Camposa, s kojim je ortonim Fernando Pessoa polemizirao, obarajući štoviše pojedine postavke iz ovih Bilježaka.

290

Popis naslova pjesama ili prvih stihova s naznakom originala

Dom Sebastijan, kralj Portugala (D. Sebastiäo, rei de Portu-

gal) Henrik Moreplovac (O Infante D. Henrique) Nadgrobnica Bartolomeu Diasu (Epitaphio de Bartolomeu Dias) Femäo de Magalhâes Kosa kiša (Chuva obliqua) Mumija (A Mümia) Pjeva žetelica... (Ela canta, pobre ceifeira...) Posljednja čarolija (O ultimo sortilégio) Autopsihografija (Autopsicografia) Ovo (Isto) Bog ne posjeduje... (Deus nâo tem unidade...) Sunce ti pozlaćuje... (O sol doirava-te a cabeça loura...) Žudim... (Quero, terei...) Smrt dolazi... (A morte chega cedo...) Na pol puta... (Tudo que faço ou medito...) Cetverostisi po pučkom ukusu (Quadras ao gôsto popular) Mornar (O Marinheiro) Svadbena pjesan (Epithalamium, preveo N. Talan) Čuvar stadâ (O Guardador de rebanhos) Dok te nisam znao... (Quando eu nâo te tinha...) Ljubav je svojevrsno društvo... (O amor é uma compahnia...) Zaljubljeni je pastir... (O pastor amoroso perdeu o cajado...) Svakog se dana... (Todas os dias agora acordo com alegria e pena...) Ivanjska noć... (Noite de S. Joâo para além do muro do meu quintal...)

291

Kad trava iznikne... (Quando a erva crescer em cima da min-ha sepultura...) Baš me briga... (Pouca me importa...) Neki što je čuo... (O que ouviu os meus versos disse-me: »Que tem isso de novo?...) Živi, kažeš... (Vive, dizes, no présente...) Možda je ovo... (É talvez o ultimo dia da minha vida...) Učitelju, vedri... (Mestre, sâo placidas...) Bljedoća ovog dana... (A palidez do dia é levemente doura-da...) Čuo sam pripovijest... (Ouvi contar que outrora, quando a Persia...) Više volim ruže... (Prefiro rosas, meu amor, à patria...) Ta vaša mladost... (Vossa formosa juventude lêda...) Ponovo nove... (De novo traz as aparentes novas...) Želim cvijet što si... (A flor que és, nâo a que dâs, eu quero...) Već se na mom čelu... (Jâ s o b r e a fronte v a se me acinteza...) Ništa ne mole... (A nada imploram tuas mâos jâ coisas...) Da budeš velik... (Para ser grande, sê inteiro: nada...) Neki očiju upravljenih... (Uns, com os olhos postos no pas-sado...) Ne teži, Lidija... (Nâo queiras, Lidia, edificar no spaço...) Dva izvatka iz oda (Dois excertos de odes) Pomorska pjesan (Ode maritima) Protok sati (Passagem das horas) Bijela kuća crna lađa (A casa branca nau prêta)

Trafika (Tabacaria) Zapisano na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju (Escrito num livro abandonado em viagem) Odgađanje (Adiamento) Učitelju, moj dragi... (Mestre, meu mestre querido...) Nedovršenosti (Reticências) Bilješka (Apontamento) De la musique

Rođendan (Aniversârio) Krpa (Trapo)

292

Velike su pustinje... (Grandes sâo os desertos, e tudo é des e r t e . ) Magnificat

Strojopis (Datilografia) Ta stara tjeskoba... (Esta velha angûstia...) Nije bilo struje... (Ali näo havia eletricidade...) Stari zazivahu muze... (Os antigos invocavam as Musas...) Ne mislim ni na što... (Nâo estou pensado em nada...) Sva su ljubavna pisma... (Tôdas as cartas de amor sâo...) Želim dokončati među ružama... (Quero acabar entre rosas, porque as amei na infâneia...) Posebita studen... (O frio especial das manhâs de viagem...) Na kraju svega... (No fim de tudo dormir...) Volio bih voljeti... (Gostava de gostar de gostar...) Ipak, ipak... (Contudo, contudo...) Newtonov je binom... (O binômio de Newton é tâo belo co-mo a Vénus de Milo...) Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... (Ah, onde estou, ou onde passo, ou onde nâo estou nem passo...) Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... (A plâcida face anôni-ma de um morto...) Pošto se pred prividnom gomilom... (Desfraldando au co-njunto fictfco dos céus estrelados...) Marinetti, akademik (Marinetti, acadêmico) Ratnička pjesan (Ode marcial) Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku (Apontamentos para U n a Estetica Nâo-Aristotélica) Pravocrtna pjesma (Poema em linha reta) Onkraj drugog oceana (Para além doutro oceano)

293

Bilješka o prevoditelju

Mirko se Tomasović rodio 6. studenoga 1938. u Splitu, pučku školu završio u zavičajnim Kučićima, gimnaziju u Splitu, Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomiravši komparativnu književnost i francuski jezik, zaposlio se na gimnaziji u Sinju. Od 1968. radio u Splitu kao tvornički novinar i urednik u nakladnom zavodu, od 1. listopada 1971. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sada obnaša dužnost šefa Katedre za komparativnu povijest hrvatske književnosti. Objavio je desetak knjiga prepjeva iz pjesništva na romanskim jezicima (talijanskoga, francuskoga, portugalskoga i španjolskoga).

Portugalsku poeziju predstavio je slijedećim prijevodima: Fernando Pessoa, Posljednja čarolija (Zagreb, 1973.); Pet portugalskih pjesnika (Camöes, Verde, Sâ-Carneiro, Pessoa, O'Neill), Zagreb, 1974.; Fernando Pessoa, Pomorska pjesan (p. o. Dometi, br. 3, Rijeka, 1976.); Fernando Pessoa, Dvije poeme Alvara de Camposa (Split, 1982.); Portugalski kvartet (Sena, Cesariny de Vasconcelos, De Andrade, Helder), Zagreb, 1984.; Fernando Pessoa, Poezija (Sarajevo, 1986.). Napisao je i pregled portugalske književnosti (Povijest svjetske književnosti, IV., Zagreb, 1974.), a u većini njegovih znanstveno-stručnih knjiga zastupljene su i luzitani-stičke teme (Komparatistički zapisi, Zagreb, 1976.; O hrvatskoj književnosti i romanskoj tadiciji, Zagreb, 1978.; Analize i procjene, Split, 1985.; Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988.; Komparatističke i romanističke teme, Split 1993.; Tradukto-loške rasprave, Zagreb, 1996.).

295

Na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povremeno predavao kolegije iz portugalske književnosti (»zlatno doba«, moderna portugalska poezija), a luzitanističke prinose publicira od 1970.

296

Kazalo

P E S S O I N A P O S E B N O S T (Predgovor)

F E R N A N D O PESSOA

Štitovi peti 39 Kaciga — glava prepeličara 40 Portugalsko more 41 Kosa kiša 43 Mumija 49 Pjeva žetelica... 51 Posljednja čarolija 52 Autopsihografija 54 Ovo 55 Bog ne posjeduje... 56 Sunce ti pozlaćuje... 57 Žudim... 58 Smrt dolazi... 59 Na pol puta... 60 Četverostisi po pučkom ukusu 61 Mornar 63 Svadbena pjesan (preveo Nikica Talan) 78

A L B E R T O C A E I R O

Čuvar stada 93 D o k te nisam znao... 109 Ljubav je svojevrsno društvo... 110

297

Zaljubljeni je pastir... I l l Svakog se dana... 112 Ivanjska noć... 113 Kad trava iznikne... 114 Baš me briga... 115 Neki što je čuo... 116 Živi kažeš... 117 Možda je ovo... 118

R I C A R D O R E I S

Učitelju, vedri..., 121 Bljedoća ovog dana... 123 Čuo sam pripovijest... 124 Više volim ruže... 128 Ta vaša mladost... 129 Ponovo nove... 130 Želim cvijet što si... 132 Već se na mom čelu... 133 Ništa ne mole... 134 Da budeš velik... 135 Neki očiju upravljenih... 136 Ne teži, Lidija... 137

À L V A R O D E CAMPOS

Dva izvatka iz oda 141 Pomorska pjesan 146 Protok sati 177 Bijela kuća crna lađa 195 Trafika 198 Zapisno na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju 205 Odgađanje 206 Učitelju, moj dragi... 208 Nedovršenosti 211 Bilješka 213

298

De la musique 215 Rođendan 216 Krpa 218 Velike su pustinje... 220 Magnificat 222 Strojopis 223 Ta stara tjeskoba... 225 Nije bilo struje... 227 Stari zazivahu muze... 228 Ne mislim ni na što... 229 Sva su ljubavna pisma... 230 Želim dokončati među ružama... 232 Posebita studen... 233 Na kraju svega... 234 Volio bih voljeti... 235 Ipak, ipak... 236 Newtonov je binom... 237 Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... 238 Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... 239 Pošto se pred prividnom gomilom... 240 Marinetti, akademik 241 Ratnička pjesan 242 Pravocrtna pjesma 244 Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku 247

COELHO PACHECO

Onkraj drugog oceana 257

Bibliografija 265 Kronologija Pessoina života, djela i recepcije u Hrvata 269 Tumač uz pjesme 287 Popis naslova pjesama ili prvih stihova s naznakom

originala 291 Bilješka o prevoditelju 295

299