Rijetko koja tema pobuđuje toliki interes javnosti kao što su monetarna politika i rad središnje

banke. O potezima i odlukama središnje banke ovise ne samo stabilnost cijena i stabilnost

financijskog sustava, nego i kretanje brojnih drugih ekonomskih varijabla s dosezima utjecaja

na poslovanje poduzetnika i svakodnevni život građana. Što smišljaju i kako razmišljaju

kreatori te politike uobičajeno je predmet špekulacija i rasprava kroz koje javnost pokušava

predvidjeti poteze središnje banke, reagira na određene oduke i/ili analizira razloge zbog kojih

su određene akcije poduzete. Iako su javno objavljena brojna priopćenja, bilteni i izvještaji

središnje banke te govori i intervjui njenih čelnih osoba, kao što su javno dostupni i brojni

statistički podaci i informacije, ukupna slika o monetarnoj politici je uvijek samo dijelom

popunjena, a izvan „zidova hrama“ izgleda prilično različito nego iz unutrašnje perspektive - iz

pozicije onih koji su njeni kreatori, koji između dva zla trebaju izabrati manje te ostvariti ciljeve

koji su u granicama njihovih zakonskih ovlasti i mogućeg utjecaja.

Knjiga Željka Rohatinskog „Ogledi u realnom vremenu“ popunjava te praznine. Objašnjava

okolnosti koje su u danom momentu odredile ponašanje i karakter monetarne politike, bile

razlog postupanja na određeni način ili bile faktor ograničenja djelotvornosti određenih mjera.

Bez namjere da se stvari dodatno uljepšavaju ili izostavi osvrt na kritike upućene nositeljima

monetarne politike, kroz 106 stranica rukopisa, 18 poglavlja, jedan epilog i prilog, knjiga

kronološki oslikava obilježja hrvatske ekonomije u posljednjih petnaest godina, tijekom kojih

je kroz dva šestogodišnja mandata guvernera (srpanj 2000. – srpanj 2012.) sam autor bio taj

koji aktivno sudjeluje u donošenju odluka središnje banke i preuzima odgovornost za sve

dobre i loše poteze.

Čitatelju knjige jasno je da autor nije teoretičar, već iznimno načitan makroekonomist koji

kombinacijom znanstvenih i stručnih znanja, kvantitativnih analiza te dugogodišnjeg iskustva

i prakse realno sagledava stvaran svijet oko sebe, uključujući promjene i rizike koje je u

posljednja dva desetljeća uzrokovala globalizacija, ističući da Hrvatska nije mogla ostati

izolirani otok jer bi štete bile veće nego troškovi prihvaćanja liberalizacije i otvaranja

ekonomije. U radu se detaljno analizira hrvatska stvarnost i zbilja, koja je bitno različita nego

u slučaju razvijenih zapadnih ekonomija, dok je zbog visoko prisutnog fenomena euroizacije

isto tako različita i s obzirom na situaciju u drugim novim članicama Europske unije. Knjiga

„Ogledi u realnom vremenu“ stoga nije teoretsko djelo ni filozofska rasprava, već u njoj

dominira detaljna analiza pokazatelja ključnih ekonomskih varijabla i temeljnih problema

hrvatske ekonomije, kroz koju se isprepliću stavovi autora te osvrti drugih pojedinaca i

institucija. Nastala je kao zbornik ranije objavljenih izvornih tekstova autora, uključujući

članke, izlaganja na skupovima te izjave za medije, a kada se promatra u cjelini vidljivo je da

na znanstveni način analizira i objašnjava zakonitosti između pojava, iscrpno i sveukupno

razmatra pitanja monetarne politike, deviznog tečaja i financijske stabilnosti u maloj otvorenoj

zemlji, potiče znanstvenu raspravu te pridonosi povećanju znanstvenih spoznaja. Stoga se

može klasificirati kao monografija s obilježjima znanstveno-popularnog djela.

Sadržaj knjige iznesen je pregledno i jasno u jezičnom i konceptualnom smislu. U početnom

dijelu knjige analizirana su obilježja hrvatske ekonomije tijekom 90-ih i na prijelazu tisućljeća

obilježenog učincima značajnog pada privredne aktivnosti, ekspanzivnog karaktera fiskalne

politike, restriktivnih monetarno-kreditnih okvira (uz privremeno labavljenje monetarnih

okvira između 2000. i 2001.) te sve izraženijeg problema nekonkurentnog izvoza i rasta uvoza,

zbog čega se privatizacijski procesi i inozemno zaduživanje već tada javljaju kao faktor

očuvanja devizne likvidnosti zemlje u servisiranju obveza prema inozemstvu te očuvanju

stabilnosti nominalnog tečaja. Analizirane su strukturne slabosti gospodarstva, s naznakom

potrebnih promjena u smjeru „opće deetatizacije i depolitizacije ekonomske aktivnosti“,

privatizacije poduzeća sa svrhom smanjenja fiskalnih neravnoteža, kao i jačanja međunarodne

konkurentnosti uz unapređenje investicijske klime te doprinos monetarne politike u

granicama dosega njenih učinaka. Aktualnost spomenute tematike danas je gotovo ista kao

prije 15 godina jer većina strukturnih problema koji sežu još od 90-ih nije riješena, dok su

godine ekspanzije, optimizma i rastućeg inozemnog zaduživanja (koje se analiziraju od trećeg

do sedmog poglavlja knjige) samo privremeno zamaglile sliku i udaljile nositelje izvršne vlasti

od rješavanja kumuliranih problema.

Aktualnost obrađenih tema nije ništa manja ni po pitanju analize negativnih učinaka

populizma te predizbornih poteza i obećanja koja se kratko analiziraju s obzirom na smjene

političkih ciklusa zabilježene u razdoblju 2000.-2011.. Čitajući tekst napisan prije 1, 5, 10 i 15

godina vidljivo je da su tada, jednako kao i danas, suviše ekspanzivna fiskalna politika i

nepovoljna struktura javnih rashoda bili i ostali ograničavajući faktor većih mogućnosti

korištenja monetarne politike, dok je politička scena s dominantnim utjecajem na fiskalnu

politiku patila od ograničenja u razumijevanju učinaka fiskalnih neravnoteža i visoke premije

rizika na kretanje domaćih kamatnjaka i neodrživo stanje ukupne ekonomije. Razlika je jedino

u tome što je ukupni javni dug (kao i inozemni dug) danas znatno veći, a kumulirane su i brojne

druge makroekonomske neravnoteže. S tim u vezi kroz središnja i završna poglavlja knjige

naglašava se nužnost fiskalne konsolidacije i značajnih strukturnih promjena (uključujući i

pitanje fleksibilnosti tržišta rada i smanjenja rigidnosti nadnica) koje će omogućiti ostvarivanje

održivog ekonomskog rasta, rast izvoza i povećanje zaposlenosti.

Tema koja je značajno zastupljena gotovo kroz sva poglavlja knjige je pitanje tečaja kune, uz

koji se vežu najčešće kritike upućivane središnjoj banci još od provedbe Stabilizacijskog

programa 1993., a jednako tako vječni je problem i danas, jer s jedne strane postoji nedovoljno

konkurentan izvoz i prekomjerni uvoz koji ugrožava domaću proizvodnju pa bi određeni

razmjer tolerirane deprecijacije mogao pozitivno djelovati na prihode neto-izvoznika (kako

ističe autor pod pretpostavkom da nominalna deprecijacija ujedno bude i realna deprecijacija

i da ukupni troškovi ne premaše koristi), a s druge strane su sklonost javnosti prema euroizaciji

štednje te ogroman inozemni i unutarnji dug denominiran/ indeksiran u stranim valutama. S

tim u vezi naglašavaju se izvjesni negativni učinci eventualne veće deprecijacije kune na

likvidnost i solventnost brojnih ekonomskih subjekata u Hrvatskoj, uključujući i sektor države,

kao i rizik odljeva štednje, zbog čega kako ističe autor „osnovni sistemski rizik predstavlja

promjena tečaja“.

Analizira se problem prekomjernog rasta inozemnog duga koji značajnije dolazi do izražaja od

2003. i sve do razvoja globalne financijske krize, kao i pitanje njegove upravljivosti s obzirom

da je značajnom dijelu inozemnog duga pridonijela potražnja javnog sektora (države i javnih

poduzeća), ali i potražnja privatnog sektor (uz državne garancije za mješovita poduzeća) na

koju se moglo djelovati mjerama fiskalne politike. Istodobno, citirajući ulomke iz knjige

'Financial Crisis in Emerging Markets' indirektno se iznosi kritika prema nositeljima na strani

ponude sredstava raspoloživih za prekogranično financiranje koji smanjujući premije za rizik ili

jačajući tečaj valute zemlje dužnika, promoviraju rast inozemnog zaduživanja, a sve pod

okriljem procesa globalizacije i liberalizacije međunarodnih kapitalnih tokova, čemu su ranije

pridonosile i preporuke MMF-a i Svjetske banke.

Kroz nekoliko poglavlja, analiziraju se obilježja neodržive ekspanzije u predkriznom razdoblju

kada je financijska industrija, podržana jeftinim inozemnim zaduživanjem banaka i drugih

sektora (odnosno ekspanzivnom monetarnom politikom ECB-a od 2003.-2005./06.) postala

najpropulzivniji sektor hrvatske ekonomije. U istom razdoblju osnaženi su aprecijacijski pritisci

na domaću valutu (u terminima nominalnog, a posebno realnog deviznog tečaja) s

nepovoljnim učincima na konkurentnost izvoza te rast uvoza; osnaženi su nepovoljni učinci

priljeva stranog kapitala na rast cijena i pad efikasnosti u sektorima međunarodno

nerazmjenjivih dobara te rast cijena nekretnina i druge imovine. Zbog toga razvoj financijskog

„balona“ nije mogao zaobići ni Hrvatsku, što je analizirano u zasebnom poglavlju. Tekstovi

autorovih izlaganja na znanstvenim skupovima i konferencijama za novinare daju detaljan uvid

u instrumente monetarne i prudencijalne politike kojima je HNB korektivno djelovao na

opisana nepovoljna kretanja u predkriznom razdoblju (sprječavajući prevelik razmjer

aprecijacije koji bi dodatno povećao visok deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, usporivši rast

kredita i inozemnog duga banaka te pridonoseći većoj razini adekvatnosti kapitala banaka),

stvarajući ujedno „osigurače“ i rezerve sustava za slučaj financijskih a posebno eksternih

šokova (koji su praktično uslijedili koju godinu kasnije).

Tekst pisan u različitim vremenskim razdobljima prije i nakon početka globalne krize

produbljuje znanstvenu raspravu i o drugim ekonomskim fenomenima kao što su:

• neodrživost globalnog modela rasta temeljenog na financijskoj ekspanziji koja

višestruko nadmašuje ekonomske fundamente, uz općenito upitnu održivost daljnjeg

kredibiliteta neoliberalne ideologije;

• rizici razvoja stagflacije u početnim godinama krize s vjerojatnošću prerastanja u

dugogodišnju recesiju popraćenu deflacijom;

• pitanje izbora monetarne strategije za malu, otvorenu, visoko euroiziranu i

prezaduženu zemlju, uvažavajući sve prednosti i nedostatke postojeće strategije sidra

nominalnog tečaja te faktore ograničenja primjene strategije ciljanja inflacije;

• nužnost koordiniranog i konzistentnost djelovanja svih ekonomskih činitelja u zemlji u

očuvanju „vjerodostojnosti zemlje dužnika u pogledu njezine sposobnosti urednog

servisiranja obveza“ u godinama krize; odnosno nužnost kombinacije strukturnih

reformi, restriktivne fiskalne politike i razumno ekspanzivne monetarne politike „kako

bi se postigla dinamička redistribucija ograničenih financijskih sredstava s potrošnje na

investicije“ i usmjerila u pravcu postizanja održivog ekonomskog rasta, a istodobno

održala likvidnost i solventnost države u uvjetima visokih potreba refinanciranja

obveza te spriječili učinci zaduživanja države na domaćem tržištu na razvoj efekta

istiskivanja poduzeća i stanovništva.

Na popisu navedenog nalazi se i pitanje o kojem dvoji i sam autor, da li je trebalo zatražiti

podršku MMF-a na početku globalne financijske krize, kada su se privremeno zatvorila svjetska

financijska tržišta, a Hrvatskoj „zaprijetila realna opasnost proglašenja moratorija na vanjske

obveze zemlje“, dok je tijekom 2009. zbog pada izvoza, stranih ulaganja i domaćih komponenti

potrošnje (s izuzetkom potrošnje države) gospodarstvo ušlo u stanje „slobodnog pada“.

Uzimajući u obzir rizike ulaska stranog kapitala te posebno rizike naglog izlaska stranog

kapitala kojima se Hrvatska izložila kroz visoku potražnju za inozemnim zaduživanjem te

predkrizni snažan rast aktive bankovnog sektora, pozorni čitatelj može jasno razumjeti zbog

čega su instrumenti monetarne politike HNB-a bili tek djelom u funkciji finog podešavanja

likvidnosti u bankovnom sustavu i realnom gospodarstvu, a značajnim dijelom u funkciji

makroprudencijalne politike te monetarnih i kapitalnih kontrola uz veće oslanjanje na

administrativne (a ne tržišne mjere) - sa svrhom očuvanja financijske stabilnosti na makro

razini – kroz održavanje visoke razine deviznih pričuva zemlje te visokih obveznih rezervi i

kapitaliziranost bankovnog sustava. Iz današnje perspektive takva politika čini se vizionarskom

i oštroumnom. Tim više što je što je kroz oslobađanje dijela rezervi imala kapacitet osiguranja

zaštite od međunarodnog kreditnog loma iz rujna 2008. te sve do danas (unatoč snažnom

gospodarskom padu) uspijeva održati stabilnost bankovnog sustava. S druge strane, u knjizi su

opisane kritike koje je takva politika doživljavala ranije, kako od strane MMF-a tako i

financijske industrije, uključujući i interesne grupe iz zemalja vlasnika kapitala banka pa i

pojedinih političkih struktura. Uplitanje u zakonom zagarantiranu neovisnost središnje banke

stoga očito nije samo fenomen koji se aktualizira u novijoj povijesti, nego česta praksa tihih ili

medijski javnih pritisaka kojima se nastojalo demotivirati središnju banku na poduzimanje onih

mjera koje se u danom trenutku smatraju opravdanima, a koje su vrlo često direktno nagrizale

moguću zaradu banaka ili inozemnim maticama velikih banaka onemogućavale veća

povlačenja sredstava (kapitala) iz Hrvatske.

Kroz autorove tekstove koji datiraju od 2000. do 2014. godine, vidljiva su pravovremena

upozorenja na rizike devastacije ukupne strukture hrvatske ekonomije i socijalne strukture

društva, dok se s druge strane (posebno s aspekta izvršne vlasti i nositelja fiskalne politike)

nije ništa poduzimalo „da se ta struktura počne ozbiljnije mijenjati“. Knjiga ima značajan

doprinos ekonomskoj misli u Hrvatskoj. Poticaj je za daljnja istraživanja te predstavlja

korisno štivo za široki spektar financijskih profesionalaca te nositelje aktualnih i budućih

ekonomskih politika pred kojima su izazovi adekvatnog postupanja u danim okolnostima,

umjesto ponavljanja povijesti ranijih pogrešaka. Predstavlja korisno štivo studentima

ekonomskih fakulteta, a namijenjena je široj javnosti kako bi se osnažila ekonomska znanja -

jer jedino racionalna, ekonomski pismena i informirana javnost može biti konstruktivan

partner u ispravljanju makroekonomskih neravnoteža i postizanju održivog rasta Hrvatske.

Recenzentica: dr. sc. Marija Ivanov, 28.9.2015.