znanstvena politika i modernizacija u rh

ZNANSTVENA POLITIKAI MODERNIZACIJAU HRVATSKOJIvan ROGI]Institut dru{tvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

UDK: 001.3(497.5)"199/200"Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 16. 9. 2002.

Autor istraùje na koji je na~in znanost prisutna u trimarazdobljima hrvatske modernizacije. U prvom razdoblju(do 1940.), drì autor, znanstvena politika nije samostal-nim poslom, nego se prakticira u {irem okviru kulturnemodernizacije. Na toj je osnovi oblikovano nacionalnosveu~ili{te (jedno) i nacionalna akademija znanosti iumjetnosti (jedna). Znanstvenu politiku kao lik kulturnemodernizacije pokre}u dva temeljna cilja: (i) uklanjanjebazi~ne nepismenosti; (ii) oblikovanje nacionalneinteligencije i identiteta. Tek se rubno pojavljuje i tre}i cilj:oblikovanje skupina sa specijalisti~kom tehni~komnaobrazbom. U drugom razdoblju (1945.-1991.) osnovnise smjerovi znanstvene politike nastavljaju. No, radi us-postave industrijske i urbane zbilje, oblikuje se novi,autonomni, izaziva~ znanstvene politike. To je, po ocjeniautora, nova, specifi~na zbilja, koju opisuje sintagma:tehni~ko dru{tvo. Premda je tada{nji poredak drì ureduciranim okvirima, ta zbilja autonomno mnoì poticaje iimpulse razvitku znanosti. Zato je olak{an i proces mnoènjanacionalnih sveu~ili{ta (nova tri) te proces mnoènja mreèraznolikih tehni~kih visokih {kola. Na drugoj strani, pak,totalitarni temelj samog poretka proizvodi sna`neograni~avaju}e pritiske koji fosiliziraju znanstvene inicijative.U tre}em razdoblju, nakon 1991. godine, autor drì da jetemeljna ~injenica odsutnost subjekta modernizacije. Autorzaklju~uje da nije mogu}e konstituirati znanstvenu politikubez subjekta modernizacije. Radi toga predlaè, ponajprije,pripremu osnove na kojoj se on moè samooblikovati.Osnovu zove razvojnim savezom izme|u glavnih dru{tvenihsudionika.

Ivan Rogi}, Institut dru{tvenih znanosti Ivo Pilar,Maruli}ev trg 19/1, p. p. 277, 10001 Zagreb, Hrvatska.E-mail: [email protected]

�

ZNANSTVENA POLITIKA I MODERNIZACIJA OP]ENITOU teku}im opisima poloàja znanstvenog sektora u suvreme-nom hrvatskom dru{tvu naj~e{}e se spominje nekoliko os-novnih tvrdnja (vidjeti, primjerice Lilek, 2002.).

(i) Nov~ana ulaganja hrvatske dràve u znanost oskudnasu; spominje se 0,41% bruto doma}eg proizvoda. (ii) Udio hr-vatske znanosti u svjetskoj znanstvenoj proizvodnji simbo-li~an je i mjeri se tek promilima. (iii) Iz znanstvenih ustanovai sektora "bjeè" i sposobni stru~njaci i sposobni novaci; mjesti-mi~no, opis aktualnog "odljeva mozgova" iz hrvatske znano-sti ima katastrofi~ne tonove. (iv) Udio znanosti u obnovi hr-vatske gospodarske strukture ruban je. Spomenuta se struk-tura obnavlja reciklaòm industrijske arheologije zemlje – sre-di{ta. Time se samo potvr|uje periferijski "usud" hrvatskogdru{tva. (v) Dràvna politika nema odgovore na uo~ene te{-ko}e. O njoj je to~nije misliti kao o dijelu ukupnog problema,a ne rje{enja.

Nije se te{ko sloìti s upozorenjem da spomenute i sli~neocjene treba ~itati s obvezuju}im oprezom. No isto se takonije te{ko sloìti ni s iskazom da se ocjene temelje na skupovi-ma ~injenica prikupljenih, uglavnom, znanstvenim metoda-ma. Ide li se tragom {to ga otkriva takav uvid, zasnovano jepostaviti nekoliko pitanja koja prekora~uju obzor samog pi-tanja o aktualnu poloàju znanstvenog sektora. "Prekora~e-nje" je omogu}eno ~injenicom da spomenute kriti~ne ocjenepoloàja hrvatske znanosti imaju jednu posebno "nezgodnu"implikaciju. Implikacija pou~ava da u dru{tvu gdje su izne-sene ocjene ~injeni~no utemeljene, nije mogu}e, ili, ako se ho-}e, jo{ nije mogu}e, govoriti o modernizaciji kao globalnomdru{tvenom procesu; mo`da o stanovitu pri~inu moderniza-cije. Priru~na formulacija osnovnog pitanja, dakle, mogla bise ponuditi ovako: kako je uop}e mogu}e da je u dru{tvu s ne-dvosmislenim aspiracijama na (novu) modernizaciju na djeluupravljanje znano{}u kakvo jest?

Ponu|ena formulacija, o~ito je, vodi pretresu likova od-nosa znanost-modernizacija. Preuzetno je vjerovati da se ta-kav posao moè obaviti pisanjem omanjeg teksta kakav je iovaj. No nije, drìmo, nekorisno barem podsjetiti na nekolikomjerodavnih uvida.

Saèto re~eno, modernizacija je program i pothvat nacio-nalne i socijalne rekonstrukcije slobode tehnikom. Cilj mu nije o-grani~iti se na redistribuciju prava i dobara u dru{tvu bez pro-izvodne autonomije, kako brojne priru~ne ideologije opsesiv-no zauzete slikama pravedne razdiobe ograni~enih dobara, ina~e,impliciraju. Cilj mu je, naprotiv, globalnu proizvodnu au-tonomiju jednog dru{tva uspostaviti kao op}i uvjet i sadràjdru{tvene pravde. Autonomija se uspostavlja prekora~enjem o-4

kvira plodnosti {to ih odre|uje priroda kao preddru{tveni, ko-zmi~ki nu`dan, proizvoditelj dobara; te uspostavom dru{tvana mjestu novog/autonomnog proizvoditelja dobara s pro-izvodnom perspektivom granice koje se tek imaginarno mo-gu nagovijestiti. Zato je sr`ni cilj modernizacijskog programauspostaviti dru{tvo kao jednu vrstu op}eg proizvodnog "po-gona", a njegovu tehni~ku strukturu kao novu usporednu prirodu.Koliko je takav program polemi~an naspram prirode, predme-tom je posebne rasprave. Upozoriti je da mnoìna novovje-kovnih teorijskih zamisli, koje, ina~e, sebe nedvosmisleno uvr-{tavaju na popis programskih likova modernizacije, takav za-klju~ak ne podupire (primjerice, romantika, rousseauovskorazumijevanje slobode kao proizvoda prirode itd.). Program, da-kle, na~elno promatrano, ne sakriva "plan" op}eg rata protivprirode. Prije }e biti da ga njegovi tvorci drè prirodnim nas-tavkom osloboditeljskih intencija koje djeluju u voljama pri-rodne plodnosti. (Sama po sebi, ta zamjedba na ovom mjestui nije najpotrebnija. Ali je korisna u /kasnijoj/ odmjeri odnosamodernizacija/postmodernizacija.)

Iz iznesenih natuknica vidljivo je da se prakti~na pre-dod`ba o tehnici mora nasloniti na {iri okvir nego {to ga nudidnevno samorazumijevanje tehni~ke zbilje. Neki analiti~ari(MacKenzie, 1985., Constant, u: Bijker, Hughes, Pinch, 1987.,primjerice) drè da na takav okvir dobro upu}uje popis os-novnih sastavnica tehni~ke strukture; to su: (i) strojni sklo-povi i sustavi; (ii) mreè tehni~ke infrastrukture; (iii) pro-izvodni procesi i aktivnosti; (iv) racionalni postupci programi-ranja, nadzora i upravljanja proizvodnjom; (v) proizvodno/i-zvedbeno znanje; (vi) tehni~ka i proizvodna kreativnost. U-pozoriti je da, radi op}eg cilja modernizacije, po kojemu jedru{tvena cjelina, kao cjelina, u proizvodnom pogonu, tehni-~ke sastavnice nisu ograni~ene na opredme}ene/fosiliziraneartefakte; popis obuhva}a i mreè dru{tvenih sudionika i o-blika pona{anja koji su primjereni pojedinim sastavnicamapopisa. Zato rez, {to ga u dru{tvenu zbilju upisuje ostvarenjeprograma modernizacije, uspostavlja novu razliku ne samo uoblikovanju proizvodne strukture nego i u oblikovanju novihmreà dru{tvenih sudionika, njihovih umije}a i prostorno--vremenskih ritmova. No likovi se razlike sabiru u jednu sku-pinu po tomu {to ih odre|uje njihov tehni~ki poloàj.

Dodatno treba upozoriti da proces uspostave tehnike namjestu sr`nog uvjeta, ali i sadràja, modernizacije ne dopu{taredukciju tehni~ke strukture na cjelinu uporabljenih proiz-vodnih sredstava. Budu}i da se, s obzirom na tehniku, rekon-struira socijalna sposobnost za slobodu, ostvarivanje slobodestrukturno je neodvojivo od same tehni~ke zbilje. Zahvalju-ju}i tomu, tehni~ka struktura ima trovrsnu ulogu.5

DRU[. ISTRA@. ZAGREBGOD. 12 (2003),BR. 1-2 (63-64),STR. 3-25

ROGI], I.:ZNANSTVENA POLITIKA...

Na prvoj je razini lik poop}enog radnika koji ima prizna-ti opstanak samo dok "sluì". Budu}i da su granice uspje{neslu`be lako promjenjive ve} i pod tlakom svakodnevnih rit-mova ìvota, a drugo ni{ta onoga tko sluì i ne brani od pri-vremenosti, tehni~ki sklopovi na ovoj razini stalno se mije-njaju i usavr{uju kao naprave i sredstva.

Na drugoj je razini tehni~ka struktura u sastavu zbilje sa-me slobode. I u ovakvoj ulozi njezini empirijski sklopovi nisunajva`niji. Va`nije je da su oni dobri prakti~ni oslonci izved-benih ili ìvotnih alternativa, s pomo}u kojih se sposobnost zaslobodu izravno samoodre|uje. Druk~ije re~eno, kakvo}atehni~ke strukture na ovoj razini provjerava se njezinom u-porabljivo{}u u ukidanju raznolikih oblika dru{tveno i te-hni~ki konstruirane nu`nosti. Ta ~injenica dopu{ta ~vr{}u i-dentifikaciju dru{tvenih sudionika sa svojim tehni~kim dvoj-nicima. (Tvorevina je poznata pod op}im nazivom tehni~ki hi-bris.)

Na tre}oj razini pojedini tehni~ki sklopovi ulaze u ozna-~iteljsku ulogu. Neovisno o tomu koliko se, po pojedinim se-miologijskim aspektima, razlikuju, zajedni~ka im je ozna~i-teljska vrijednost koja, na drugoj strani, na mjestu ozna~enogizazivlje predod`bu o trajnoj autonomiji, i socijalnoj i tehni~-koj, sudionika u mreì tehni~kog hibrisa. To~nije, predod`buo trajnom vi{ku sposobnosti za autonomiju. Na taj na~in teh-nika postaje monopolnim simboli~nim gospodarom socijal-nih obe}anja o budu}nosti, neovisno o tomu {to je socijalnoiskustvo ste~eno modernizacijom u atlas budu}eg "vrlog no-vog svijeta" upisalo, u me|uvrijeme, i brojne demonske adrese.

Kako je sa znano{}u u takvu okviru? Na ovom mjestukorisno je podsjetiti na klasi~ni Heideggerov stav po kojemusu moderne znanosti nastale izazvane modernom tehnikom.Stav se, poznato je, naslanja na autorovo razumijevanje teh-nike kao po-stava (Ge-stell). Stavimo li u zagradu brojne jezi-~ne meandre, u kojima i zahvaljuju}i kojima opstoji Heidegge-rov tekst, po-stav je najmanje neto~no odrediti kao na~in pre-do~ivanja i djelovanja koji zbilju uspostavlja/ispostavlja u slicisustavnog skupa izra~unljivih sila i njihovih u~inaka. Pro-matra li se odnos tehnika – znanost empirijski, onda se Hei-deggerova tvrdnja nalazi pred te{ko}om. Jer sve glavne, dosada poznate ~injenice, pokazuju da se moderna europskaznanost konstituirala prije nove tehni~ke strukture. No uzmeli se u obzir mjesto tehni~ke subjektivnosti u programu mo-dernizacije, a on prethodi, po svojim temeljnim intencijama,modernom konstituiranju i tehnike i znanosti, nesklad se lakootklanja. Njegovo sklanjanje pokazuje da uspostava moder-nosti, iliti program i pothvat nacionalne i socijalne rekon-strukcije slobode tehnikom, povjerava ovlasti sredi{njeg su-



6

dionika tehni~koj subjektivnosti. Neovisno o tomu koliko seta subjektivnost empirijski ustrojila, u pojedinim, prije opi-sanim likovima tehni~ke strukture, ona kao intencija mijenjamjerila uspje{nosti brojnih javnih poslova, pa i spoznajnih,rasprostiranjem tehni~kog postava na mjestu op}eg okvirasvake posebne "znanstvene" legitimacije. To je i zorno vidljivopo obvezi "priznatih" znanstvenih pothvata ve} u 17. i 18. sto-lje}u, primjerice, da stavljaju u izgled, osim spoznajnih rezul-tata, i neku neposredniju korist koja }e pobolj{ati tada{nje go-spodarsko djelovanje.

Ponu|eni ulomci impliciraju da se znanost, budu}i da jeizazvana tehnikom, izravnije izlaè djelovanju njezinih glav-nih pokreta~a. êtiri su va`nija od drugih. To su: umna sfera;oniri~ka sfera; konstrukcijska sfera (inènjerska); razmjenska(likovi trì{ta). Na taj se na~in moderna znanost "podvrgava"legitimiranju iz ~etiriju osnovnih izvora (vidjeti Rogi}, 2000.).Umno{}u pokazuje da se nije odvojila od svijeta "javnih svr-ha", koji opisuju poèljne likove dobrobitka zajednice. Oni-ri~no{}u pokazuje da je uklju~iva u prakse ostvarivanja ìvot-nih èlja pojedinaca, to~nije, u prakse skrbi o ìvotu i usa-vr{ivanju njegova poloàja. Blisko{}u s trì{tem pokazuje daje u sastavu robnog pogona. Blisko{}u s inènjerskom tradici-jom pokazuje da je znanje kojim raspolaè dobrom osnovomoblikovanja novih (s)tvorevina (naprava, strojeva, mreà itd.).Budu}i da takve naprave pretvaraju znanstveno znanje u o-blike neposrednog djelovanja, s o~ekivanim i planiranim u-~incima u zbilji, inènjerska legitimacija moderne znanosti,posredno, uvjetuje stjecanje ostalih spomenutih. Na taj se na-~in inènjerski lik, premda dvosmislene kakvo}e u predmo-dernoj tradiciji, upravo zbog transznanstvene sposobnosti pre-tvaranja znanja u osobine bi}a/naprava i njihovih praksa, ra-dikalno pomi~e prema mjestu sredi{njeg lika modernizacije.On, radi nove zada}e, oblikuje osloba|anje tehnikom. No, uisti mah, radi obveze da oblikuje tehni~ki prijenos znanstve-nog znanja u djelovanje strojeva, ostaje trajno zarobljen u "hr-vanju sa stvarima". Ali se u tom procesu ne odràva "prirod-no", nego "umno", dakle znanstveno-tehni~ki. Zahvaljuju}i to-mu, proces oblikovanja nove tehni~ke strukture postaje, po-vratno, trajnim izvorom usporednog razvitka znanosti i nje-zinih ostvarljivih ciljeva. U obzoru takva razumijevanja zna-nja glavni je ozna~itelj njegove kakvo}e mogu}nost njegovetehni~ke preuredbe kako bi znanje i socijalno neposredno moglobiti uklju~eno u praksu slobode, kao tehni~ko dobro. S nazna-~ene se adrese, poznato je, postupno razvio posebni znan-stveni sektor; konvencionalno je ozna~en op}om etiketom:primijenjena i razvojna istraìvanja (R & D sektor).

Empirijska gra|a o evoluciji lika inènjera u lik znanstve-nika/inènjera pokazuje da ona nije tako besprijekorna koliko7



bi se moglo zaklju~iti na temelju re~enica u prija{njem ulom-ku. U ve}em dijelu razdoblja 17.-19. stolje}a inènjer je, neri-jetko, egzoti~nim likom "neobi~nih" industrijskih radionica,bliì trgovcu i pustolovu negoli pouzdaniku modernizacije.Tek je 20. stolje}e, s ve} klasi~nim fordizmom na mjestu sre-di{njeg modela organizacije nove industrijske ustanove, tvor-nice, olak{alo njegovo pribliàvanje novim normativnim o-brisima inènjerskog lika. U tomu su, nedvojbeno, bili na po-mo}i i procesi sektorske diferencijacije nove, moderne, zbiljedru{tva. îtanje tekstova M. Webera olak{ava razlikovati triklasi~na procesa; to su, poznato je, industrijalizacija, birokra-tizacija, urbanizacija; te dva "neoklasi~na": demokratizacija iscijentizacija. Spomenuti su naslovi, tijekom stoljetne u-porabe, stekli i mnoge karikirane ozna~nice. Zato nije neko-risno podsjetiti kako je osnovno (normativno) zna~enje pro-cesa industrijalizacije oblikovanje nove proizvodne strukture,neovisne o prirodnoj plodnosti; birokratizacije – oblikovanjeracionalnog upravljanja; urbanizacije – preobrazba ìvotnogokoli{a po mjeri slobodna pojedinca; demokratizacija – preo-brazba sustava vlasti sukladno suverenitetu pojedinca i naci-je; scijentifikacija – oblikovanje autonomna sustava proizvod-nje znanja "korisnog" u javnim poslovima. Popis je dobrimpodsjetnikom i na osnovne ciljeve modernizacije. Koliko suspomenuti procesi vi{e diferencirani, toliko su i samostalniji namjestu posebnih izaziva~a znanstvenih/inènjerskih pothva-ta. Diferenciranje pak proizvodnje znanja (u suvremenim o-kolnostima R & D sektor), kojim se uobli~uje novi predloàkstvaranja znanja-za-modernizaciju, ina~e vremenski najmla|e,izvodi na ~isto i mogu}nosti znanstvene politike kao poseb-ne sastavnice u programu modernizacije. Pou~ak je i vi{enego o~it i dobro poznat: izvan procesa modernizacije znan-stvena politika jest ili oblikom prigodne simulacije moderno-sti, pa sam naziv i nije primjeren onomu {to se ~ini, ili je nema.

UPORI[TA ZNANSTVENE POLITIKEU PRVOJ HRVATSKOJ MODERNIZACIJI

Razdoblje prve hrvatske modernizacije ograni~ujemo na go-dine 1848.-1940. Primjena rije~i "modernizacija" na spomenu-to vrijeme i nije posve opravdana. Po ocjeni J. @upanova(2001.) to~nije je sve do kraja 20. stolje}a u Hrvatskoj govoritio polumodernosti. No na drugom smo mjestu pokazali (Rogi},2000.) kako nije posve pogre{no uporabiti prigodnu shemurazdiobe likova modernizacije i u tako polumodernu dru-{tvu kakvo je, uglavnom, hrvatsko. Sukladno shemi, mogu serazlikovati tri osnovna modernizacijska razdoblja u hrvat-skom dru{tvu. U daljnjem tekstu koristimo tu trodiobnu she-mu kao op}e klasifikacijsko pomagalo bez posebne raspraveo njezinoj osnovi.



8

Preteìti skup zamisli i prakti~nih napora da se hrvatskodru{tvo modernizira u prvom modernizacijskom razdobljuograni~en je, uglavnom, na podru~je politi~kih odnosa (de-mokratizacija) i na podru~je kulturne proizvodnje. Drugi na-vlastiti sektori modernizacije, kakvi su, prije spomenuti, in-dustrijalizacija, urbanizacija ili scijentizacija, i po opsegu pro-mjena i po njihovu unutra{njem sadràju, posve su ogra-ni~eni. Ograni~enost nije posljedicom autonomne odluke or-ganizatora modernizacije u kojoj bi se zrcalio primjereni ideo-logijski predumi{ljaj. îtaju li se osnovni dokumenti, posve jeo~ito da organizatori prve hrvatske modernizacije imaju "zre-lu" predod`bu o tome koliko su u pothvatu modernizacijeva`ni i novo gospodarstvo i industrija i znanost. No dru{tve-na mo} kojom tada raspolaù ograni~ena je na mo} relativnomalobrojne skupine, prete`no srednjih i vi{ih dràvnih ~i-novnika, i na skromne dràvne ovlasti koje ne nadma{uju, da-na{njim rije~ima re~eno, standardne ovlasti regionalne au-tonomije. U takvu polaznu okviru, posve je predvidljivo, pro-gram i pothvat modernizacije razvit }e svoju dru{tvenu os-novu na onim sektorima poslova koji su granicom autonomi-je stavljeni na raspolaganje, u likovima zajam~enih politi~kihi kulturnih prava. Ima li se u vidu ta ~injenica, postaje skorosamorazumljivo da se znanstvena politika u spomenutom raz-doblju vodi u granicama i likovima kulturne modernizacije a nesamostalno.

Tri su osnovna cilja programa i pothvata kulturne moder-nizacije.

(i) Ja~anje op}e prosvije}enosti. Zamisao krije dvije ne posvesukladne te`nje.

Prva se sabire u op}em naporu podizanja razine pisme-nosti. Nije posrijedi samo napor da se ve} postoje}a pismenostpobolj{a. Nego da se osigura poèljni prijelaz iz nepismeno-sti u pismenost. Koliko je takva zamisao to~na reakcija na pri-like, ukazuje i podatak da je, primjerice, 1900. udio nepis-menih u onda{njoj Hrvatskoj i Slavoniji 54,4% (u populacijistarijoj od 6 godina).

Druga te`nja o~ituje se u skupu napora kojih je cilj o-blikovanje nacionalne inteligencije. Sama formulacija moè zbu-niti jer, posredno, sugerira kako do tada u Hrvatskoj nacio-nalne inteligencije nema. Svakako da je prisutna. Me|utim,glavni mehanizam njezina oblikovanja nije sekularno sveu~i-li{te nego, prete`no, ustanove crkvenog {kolstva, kojima suhitniji unutra{nji ciljevi crkvenih zajednica. Uspostavom se-kularnog sveu~ili{ta dobila se institucija koja takvu zaprekuuklanja pa se skupina ljudi s visokom naobrazbom ste~enomna sveu~ili{tu i doslovno moè predo~iti u liku nacionalne in-teligencije {to se stavlja nacionalnoj dràvi na raspolaganjekao skupina nu`no potrebnih profesionalaca.9



(ii) Politika identiteta. Tri su skupine ozna~itelja nacional-nog identiteta obrada i oblikovanje kojih ima prednost.

U prvoj su skupini ozna~itelji dràvne samostalnosti. Skupznanstvenih grana koji se oko toga posla stvara jest, poznatoje, skup povijesnih i pravnih znanosti. One se, dopu{teno jere}i, planski zahtijevaju ve} na samom po~etku razdoblja.

U drugoj su skupini ozna~itelji hrvatskog narodnog i kultur-nog identiteta. Skup znanstvenih grana koji se oko toga poslastvara raznorodniji je nego prethodni. On obuhva}a jeziko-slovne znanosti, etnologiju, povijesne znanosti (predmet imje narodna povijest) te zametke znanosti o kulturi i civilizaci-ji. Iz dana{nje perspektive lako je ste}i op}enit dojam da jeonodobna politika identiteta ekskluzivno zauzeta isticanjemidentitetnih sli~nosti/srodnosti hrvatskog identiteta s identiteti-ma drugih ju`noslavenskih skupina te zanemarivanjem, kad-{to i brisanjem, identitetnih razlika, napose onih koje sugeri-raju ve}u bliskost s navlastitim skupinama ili sa skupinamavremenski prije hrvatske. Premda nepotpuna analiza glavnihinstitucionalnih likova politike identiteta podupire takav do-jam, cjelovit atlas istraìva~kih praksa pravo na njegovu ne-prijepornost ozbiljno umanjuje. Manje je neprecizno ustvrdi-ti kako je na djelu skup pluralnih istraìva~kih pothvata. Nji-hovo je razli~ito javno vrednovanje izravno ovisno o aktual-nim voljama politi~kih sudionika i njihovih mreà; sukladnotakvim ocjenama dobivaju i javnu potporu.

U tre}oj su skupini ozna~itelji nacionalnog teritorija. Skupznanstvenih grana koji se oko toga posla stvara ujedinjuje, u-glavnom, "naravoslovlje", dakle, skup prirodnih znanosti urasponu od "klasi~nih" kakve su fizika ili kemija do novijih ka-kvi su zemljopis, biologija, geologija i srodne. Notorno je dase ni ta skupina znanosti, ba{ kao ni znanosti spomenute uprija{njim skupinama, ne mogu razvijati bez rada na znan-stvenim fundamentima (teorije, metode, pojmovne mreè itd.).No njihova je modernizacijska zada}a ("inènjerska") obliko-vati akumulirano znanje o teritoriju kao op}em ozna~itelju naroda inacija te temeljnom javnom dobru koje se u svakom posebnomgospodarskom pothvatu javlja u liku ponu|enog/zate~enogkapitalnog dobra.

(iii) Specijalisti~ka kompetencija. Njezino je oblikovanje u raz-doblju prve modernizacije rubnim ciljem. Podupire se tolikokoliko je nu`na u znanstvenoj praksi spomenutih skupina zna-nosti te koliko je naslije|ena kao samorazumljiva ~injenicaprofesionalne povijesti (primjerice, naobrazba pravnika, lije~-nika, zemljomjernika, {umara itd.). No u drugoj polovici raz-doblja (od 1920. dalje) uo~ljiv je sustavni napor da se naobra-zba tehni~kih profesionalaca (inènjera razli~ite vrste) ustali u



10

sastavu sveu~ili{ta, kao posebni oblik sveu~ili{ne prakse. Ta seodluka ne moè odvojiti od prvog cilja kulturne moderniza-cije: ja~anja op}e prosvije}enosti. Njegovo ostvarenje jedno-stavno se ne moè ne protegnuti i na prosvje}ivanje specijali-sti~kim znanjima, nu`nim u svakodnevici koja se, makar i uulomcima, postupno rastaje od prostodu{ne tradicionalne o-snove na kojoj se do tada uglavnom, oblikovala. Ali institucio-nalna stabilizacija odluke kojom se utemeljuje tehni~ki fakul-tet, pokazuje da je odluka posljedicom djelovanja i druk~ijih~imbenika; oni se vi{e ne mogu posve svesti na unutra{nje sa-stavnice kulturne modernizacije. Njihova je zajedni~ka osno-va rana industrijalizacija/urbanizacija. Ipak, empirijska skrom-nost obaju procesa ne dopu{ta ustvrditi kako je na djelu to~noreagiranje na postoje}e prilike. Manje je pogre{no ustvrdi li sekako je na djelu reagiranje na imaginarno projektirane prili-ke. Sukladno tomu, oblikovanje skupine tehni~kih profesio-nalaca prethodi razmahu industrijalizacije/urbanizacije u Hr-vatskoj. Osim pragmati~nih koristi, va`no je obilje`je takvegeste ~injenica da se u granicama kulturne modernizacije prak-sa moderne preobrazbe prvi put izravno "naslonila" na budu}-nost kao na mati~no vrijeme modernizacije. Raspoloìve ~injenicepokazuju da je takav predloàk s vi{e uspjeha uporabljen uurbanizaciji negoli u industrijalizaciji (primjerice, urbanizacijaZagreba).

Sredi{nja institucija za obavljanje znanstvenih poslovapotrebnih u politici identiteta jest, poznato je, akademija("znanosti i umjetnosti"). Toliko koliko su pak pojedine speci-jalisti~ke discipline, logikom samih istraìvanja, uklopive uprakse politike identiteta, i njihov znanstveni dio podre|ujese radu akademije (primjerice, radovi na povijesti ili na rje~-nicima pravnih disciplina, gospodarskih, graditeljskih itd.).No prakti~no podru~je uporabe specijalisti~kih znanja i disci-plina ostaje jednako odvojeno i od sveu~ili{ne naobrazbe i odrada akademijinih odjela, u bitnom pogledu ovisno tek o sna-zi samih procesa industrijske ili urbane preobrazbe.

Sa`me li se, dakle, slika empirijskog podru~ja znanstvenepolitike u promatranom razdoblju, postaje o~ito da ga pre-sudno oblikuje rad institucionalnog para: nacionalno sveu-~ili{te – nacionalna akademija znanosti. Time je znanstvenapolitika zadobila zbiljsko podru~je, unato~ ~injenici što ga o-dre|uje minimalni broj mjerodavnih sudionika. No, ~injenicada se prva hrvatska modernizacija ostvaruje reducirano, u li-kovima kulturne modernizacije, ne dopu{ta znanstvenu poli-tiku promatrati kao autonomnu djelatnost, s dostatnim stup-njem unutra{nje samoodre|enosti. Ve} i zbog toga ona prak-ti~no funkcionira kao izvanjski dio/sektor kulturne i naobraz-bene politike. Nedvojbeno je i ta ~injenica pogodovala pos-11



tupnoj asimetri~noj koncentraciji karizmati~nih pridjeva i na-slova na kulturnom i politi~kom sektoru. Sukladno tomu, udru{tvenom iskustvu ustalila se predod`ba o kulturi i politicikao o ekskluzivnim osloboditeljskim sektorima u hrvatskom dru{tvu.Sjaj s tih naslova samo sporadi~no pada i na znanost, uglav-nom toliko koliko je i sama kulturom/politikom.

LIKOVI ZNANSTVENE POLITIKE U DRUGOJ MODERNIZACIJIRazdoblje druge hrvatske modernizacije ograni~ujemo na go-dine 1945.-1991. O predlo{ku komunisti~ke vlasti, koji razdo-blje odre|uje, postoji opse`na literatura. U tekstu se, stoga,ograni~ujemo samo na osnovne ~injenice. Onodobnu, pak,znanstvenu politiku odre|uju dva naslije|ena modernizacij-ska cilja i dva nova.

(i) Nastavak politike op}e prosvije}enosti. Ona aktivno radi,kao i u prethodnom razdoblju, i na iskorjenjivanju nepisme-nosti i na statisti~kom {irenju skupine stanovni{tva sa sred-njom, vi{om i visokom naobrazbom. No normativno ishodi-{te same politike definirano je razli~ito nego prije. Nije posrije-di nacionalna zada}a, nego program socijalne emancipacije sta-novni{tva. Programom se cilja pove}ati zbiljska pristupa~nostop}e i stru~ne naobrazbe, zdravstvenih usluga, socijalnih olak-{ica stanovni{tvu itd.; radna etiketa kojom se program ozna-~uje jest klasna emancipacija.

Na toj podlozi oblikuje se nova mre`a dru{tvene infra-strukture. Na nju spada i sveu~ili{te. No glavna je vidljiva ra-zlika, koja razdoblje dijeli od prethodnog, povi{ak broja sve-u~ili{ta i fakulteta. Razdoblje je okon~ano, poznato je, s ~etirisveu~ili{ta. Njihov ustroj pokazuje da nastanak novih sveu-~ili{ta nije neposredno izazvan nikakvim posebnim poticaji-ma "odozdo", ne ra~unaju li se op}e intencije politike op}e pro-svije}enosti. No ve}i broj sveu~ili{ta, nedvojbeno, organiza-tore naobrazbene i znanstvene politike druk~ije obvezuje. A-ko ni{ta drugo, prerazdioba javnog novca zamr{enija je i poli-ti~ki rizi~nija.

(ii) Nastavak politike identiteta. U politici identiteta vidljivesu nekolike bitne promjene. Budu}i da komunisti, koji kon-troliraju politi~ku vlast u promatranom razdoblju, politi~kulegitimaciju izvode i iz uloge nacionalnih osloboditelja, oni nemogu odustati od politike identiteta. Podatci pokazuju da sena nizu podru~ja program zapo~et u prija{njem razdoblju na-stavio, {tovi{e i pro{irio.

No to nije i potpuna slika. Zbog politi~kih i svjetonazor-skih osnova vlastitog programa novi organizatori moderni-zacije (komunisti) politiku identiteta odlu~nije udaljuju odprethode}e pluralne istra`iva~ke osnove i izravno je ~ine ovi-snom o dvama regulacijskim na~elima; to su, poznato je, ju-



12

goslavenstvo i politi~ka revolucionarnost koja se pozivlje namarksizam (pa ma {to to zna~ilo). Praksa legitimirana tim na-~elima proizvela je dvije posebno {tetne posljedice. Prva sepokazuje u – po omjerima "baroknom" – etiketiranju likovaìvotnih i identitetnih razlika etiketama prijatelja/neprijatelja po-retka. Zahvaljuju}i tomu, neprijateljsku je ozna~nicu mogaozadobiti na~elno svaki ozna~itelj identiteta, u rasponu od, pri-mjerice, kakvo}e ènske {minke do "jezi~nog nacionalizma"hrvatskih pisaca. Druga se pokazuje u politi~ki zadanoj fosi-lizaciji razvojne imaginacije. Spomenuta na~ela prakti~nodjeluju kao skup obvezuju}ih uvjeta koji "odozgo", sredstvi-ma politike, odre|uju "realisti~nost" svake, imaginarno nago-vije{tene razvojne mogu}nosti. Zbog toga imaginacija ostajebez svoje glavne socijalne uloge: labirintskog izaziva~a i obli-kovatelja spoznajnih vi{kova nu`nih u odràvanju moderni-zacije na onoj razini gdje se proces uspje{no opire "determi-naciji" i obnavlja sposobno{}u oblikovanja i odbira razvojnihalternativa. Na taj je na~in politi~ki sloj stavio pod monopol-ni nadzor dva posebna lika dru{tvene mo}i: mo} prerazdiobe(neprijateljskih) naslova i mo} da odredi {to je zbiljsko, a {toje tlapnja. Budu}i da se oba lika mo}i ne mogu monopolnoodràvati i nadzirati bez monopolnog politi~kog upravljanjajavnim jezikom, politika identiteta tijekom cijelog razdobljadrì se va`nim poslom. Ve} je i na temelju izloènog ulomkao~ito da se takva praksa ne moè uspje{no odràvati ograni~ili se samo na znanstvene ustanove. Razlog leì u samoj os-novi znanstvenog posla. Radi omek{avanja njegova "prirod-na" otpora, politi~ki sloj postupno oblikuje novu mreù para-znanstvenih tvorevina i paraznanstvenika koji preuzimlju nasebe dugoro~nu ulogu politi~kih ~uvara jugoslavenstva i re-volucije, ali sa znanstvenom dopusnicom. (Primjerice, razli~iticentri za "idejno-teorijski rad".)

(iii) Novi smjer oblikovanja specijalisti~ke kompetencije. U pro-matranom razdoblju oblikovanje specijalisti~ke kompetencijemijenja se, u usporedbi s prethodnim razdobljem, toliko koli-ko se jedinstveni tehni~ki fakultet postupno diferencira u no-vu mreù posebnih tehni~kih fakulteta. Ona se sretno spaja snovom mreòm sveu~ili{ta i pretvara u posebni sektor dru-{tvene infrastrukture, bez kojega prakti~ne likove moderniza-cije nije mogu}e jasno ni nazrijeti. Formalno promatrano, ski-cirana se promjena moè dràti nastavkom zada}e definiraneu prethodnom razdoblju, u okviru kulturne modernizacije.Me|utim, drìmo da je manje pogre{no oblikovanje novemreè tehni~kih fakulteta dràti tragom znanstvene politikeod nje horizontalno odvojene. Za{to?

U promatranom razdoblju nova ~injenica jest nedvos-mislena odlu~nost (komunisti~ke) vlasti na industrijske/urba-13



ne promjene. Koliko je vidljivo, odlu~nost leì na dva glavnapoticaja. Prvi je op}a vrijednosna nelagoda koja tradicionalnoposreduje brojne prizore socijalne zapu{tenosti seoskog svije-ta. Nelagodu dijele i mnogi ~lanovi nove vladaju}e politi~keskupine. Drugi je legitimacijska te{ko}a same skupine. Sku-pina, poznato je, op}u legitimaciju oblikuje pod ozna~nicom:osloboditelj radni~ke klase. Paradoks je u tomu {to je, na po-~etku promatranog razdoblja, statisti~ka veli~ina te klase u hr-vatskom dru{tvu skromna. Pozivati se na njezino oslobo|enjezna~i, zbog samih ~injenica, upasti ili u klopke jezika samopo-ruge ili u apstraktnu promid`bu. Brisanje te te{ko}e nagonina ubrzanu/nasilnu pretvorbu ve}inske selja~ke skupine u no-vu radni~ku populaciju. Optimalno, a konvencionalno, sred-stvo "pretvorbe" jest industrijalizacija. Urbanizacija se u na-zna~enom spletu praksa pokazuje kao (ne posve) organizirannapor da se novim industrijskim skupinama, u gradovima gdjetvornice ve} rade, osigura kakvo-takvo pravo na grad. Oba seprocesa, kao i u prija{njem ulomku, odre|uju politi~kim sred-stvima "odozgo".

Negativni u~inak te operacije jest fosilizacija industrije. Nafosilizaciju izravno poti~e egalitarni sindrom (@upanov). Prak-se {to ih sindrom izazivlje i ustaljuje svode se na ~uvanje re-distribucijskih saveza izme|u politi~ke elite i nekvalificirana/polukvalificirana industrijskog sloja. Prvi drugima jam~e neza-ra|ene pla}e. Drugi prvima jam~e trajnu politi~ku potporu.Uspostavljeni savezi izravno prije~e tehni~ko i funkcionalnousavr{ivanje "radne organizacije"; iliti, ponovimo, moderniza-ciju svijeta rada tehnikom.

Fosilizaciju u~vr{}uje i jo{ jedan ~imbenik: op}i predlo-àk socijalne konstrukcije industrije u socijalisti~kim dràva-ma. Sukladno predlo{ku, industrija, ba{ kao i priroda u pred-industrijskom dru{tvu, zadobiva poloàj nu`ne dru{tvene/pri-rodne sile, koja "odozdo" (iz baze) determinira ostatak dru{-tva, a u sebi se, ba{ kao ni priroda, bitno ne mijenja, jer opsta-je prirodno/trajno. Na taj se na~in iz industrije odstranjuje o-snovno: obveza same industrije da ponajprije proizvodi sebesamu, u likovima tehni~kih alternativa po mjeri budu}nosti.Na praznom mjestu nastalom brisanjem ustaljuju se likovi teh-ni~ke zastarjelosti kao likovi vje~ne sada{njosti svijeta rada.

U~inci predlo{ka posebno su dramati~ni u razdoblju na-kon 1971. godine. U tom razdoblju, poznato je, vode}e svjet-ske industrije aktivno pripremaju novu tehni~ku paradigmu.U sredi{tu joj je tehni~ki sklop koji simulira ìvi organizam. (In-formati~ka "revolucija" samo je posebni skup tehni~kih rezul-tata u okviru nove paradigme. Vidjeti Castells, 2000.) Hrvat-ska je industrija u istom razdoblju, naprotiv, odvoje li se ne-koliki posebni primjeri, ~iji je uspjeh posve autonomna vri-



14

jednost, politi~ki zauzeta "na{om malom stabilizacijom" u~i-naka tehni~kog posustajanja te preobrazbom dobiti od renti-ranja tehni~ke zastarjelosti u sredstva generalizirane korupci-je iliti u kupnju socijalnog mira, gdje je "kruh bez motike" naj-poèljnija roba. Na toj su podlozi nastale i tlapnje o znanostikao "dru{tvenoj potrebi" {to se odre|uje labirintskim postup-kom dogovaranja i sabiranja samoupravlja~kih interesa.

No postoji i pozitivni u~inak industrijske/urbane odlu~no-sti novih upravlja~a. U~inak se, najkra}e re~eno, svodi na u-spostavu nove dru{tvene zbilje. Ona obuhva}a nove mreè od-nosa izme|u tehni~ke strukture i socijalnih skupina te novepredlo{ke prerade dru{tvenog prostora/vremena i sukladnihmu ritmova. Jezikom fizikalne znanosti re~eno, oblikovala senova zbilja koja specifi~no "zakrivljuje" dru{tveni prostor/vrijeme,ritmove i mreè sudionika u njemu. Zahvaljuju}i tomu, nastao jenovi sna`ni izvor "horizontalnih" poticaja (neovisan o svakojpoliti~koj volji) koji nalaù da se znanstveno, a ne druk~ije,intervenira u novonastalu zbilju. Upu}ivanje na va`nost takvezbilje u modernu dru{tvu vidljivo je u radovima vi{e autora,u rasponu od, primjerice, L. Mumforda ili J. Ellula do A. Gid-densa. Na tragu njihovih rasprava skiciranu zbilju ozna~u-jemo sloènicom tehni~ko dru{tvo (vidjeti Rogi}, 2000.). Prijespomenuta pluralizacija tehni~kih fakulteta – pokazuje i po-sve bezazlena analiza osniva~kih legitimacija – izravno se na-slanja na o~ekivane likove tehni~kog dru{tva. Povratno, taj pro-ces osnaùje i inènjerske aspekte dru{tvenih znanosti (epis-temologijski rezovi u psihologiji ili ekonomiji, primjerice). Zbog"novog realizma" tehni~kog dru{tva, dakle, prakse oblikova-nja specijalisti~ke kompetencije u promatranom razdoblju nemogu se vi{e zatvoriti u okvire naslije|ene kulturne moder-nizacije. One, s obzirom na ~injenice, ve} djeluju kao u~inci ho-rizontalno odvojene znanstvene politike. Neovisno o brojnimkaoti~nim stanjima na sveu~ili{tima, zaklju~nih osamdesetihgodina mnoìna je podataka koji podupiru predloènu ocjenu.

(iv) Tragovi znanstvene politike kao posebna ànra odlu~ivanja.Mogu se svesti na dva osnovna. Prvi je otisak predod`be oulozi nove politi~ke elite u svjetskoj revolucionarnoj preobra-zbi. Moralni udio u preobrazbi spomenutu elitu ne zadovo-ljava. Odve} je na~elan i ograni~ena doma{aja. Poèljnije u-~inke jam~i raspolaganje vojnom silom i ratnim trì{tima pri-mjerenom industrijom. Zaokupljenost socijalisti~ke politi~keelite vojnom silom, unato~ tomu {to posebni likovi same op-sesije tijekom razdoblja variraju, postupno ànrovski razgra-ni~uje i posebno podru~je politi~kog upravljanja razvitkomznanosti. Ono je, premda u karikiranom vidu, izravno izve-deno iz predod`be o planetarnom me|a{u komunisti~ke vlasti.Najva`niji su uspjesi pothvata, poznato je, novi instituti pri-15



rodnih/tehni~kih znanosti koji, ve} po osnovnoj zada}i, znan-stvenu kompetenciju moraju izgra|ivati i potvr|ivati u me-|unarodnoj konkurenciji. Na toj se podlozi oblikovao skupvr{nih znanstvenih profesionalaca koji je u trajnoj polemici smanjkom modernizacijskih ciljeva u mati~nom dru{tvu. Po-datci pokazuju da sukobe s ozna~nicom "nepremostivi" takvaskupina "uklanja" na tri osnovna na~ina: prvi je znanstvenaemigracija u sna`nije institucije, po pravilu u inozemstvo;drugi je preobrazba u sveu~ili{ne ili srodne nastavnike, gdje is-traìva~ki rad postaje ruban; tre}i je uklju~ivanje u politi~kuelitu i osvajanje metaznanstvenog poloàja u znanstvenom sek-toru (na toj podlozi nastaju znanstveni eksperti "op}e prakse").

Drugi je trag otisak ograni~ene borbe za opstanak na tr-ì{tu onodobnih uspje{nijih "radnih organizacija". (Primjeri-ce, "Pliva", "Rade Kon~ar", "Podravka" itd.) Otisak ima oblikposebnih R & D jedinica. Naàlost nedostaju mjerodavne mo-nografije koje bi jasnije pokazale za{to su, kako i koliko bile(ne)uspje{ne takve jedinice. Upozoriti je, ipak, na dva osnov-na obilje`ja radnih organizacija u sastavu kojih su jedinicedjelovale. Prvo je obilje`je politi~ka/dràvna va`nost radne or-ganizacije. Je li sama va`nost posljedica tipa posla {to ga orga-nizacija radi ili je posljedica intencije pojedine skupine u poli-ti~koj eliti, predmetom je posebne rasprave i mora se odredi-ti u svakom posebnom slu~aju. No rang va`nosti je op}i po-kazatelj poloàja radne organizacije u prerazdiobi brojnih dr-àvnih mogu}nosti i olak{ica. Drugo je obilje`je me|unarod-na upravlja~ka sposobnost zapovjednog osoblja u radnoj or-ganizaciji. Ona je posebna po tomu {to je "dvostrana"; na jed-noj strani potvr|uje se u tipi~nim tuzemnim politi~kim mre-àma odnosa i utjecaja; na drugoj strani potvr|uje se na spe-cifi~nu podru~ju upravljanja znanstvenim poslovima i projek-tima. Uzme li se u obzir u~inak egalitarnog sindroma, koji iz-nutra odre|uje i selektivne mehanizme za ulazak u politi~kuelitu, posve je mala vjerojatno}a sabiranja osoba takve kom-petencije u ve}em broju u vr{nim dràvnim ustanovama. Ve}i zato spominjani primjeri ne mogu se dràti predvodnicamanove industrijalizacije. Manje ih je pogre{no dràti – otocima.

Na skiciranoj podlozi zaklju~nih osamdesetih godina pro-{log stolje}a znanstvena politika zadobila je "priznati" po-loàj. No, u istom razdoblju, to~nije samim konstituiranjemànra odlu~ivanja, ta politika gubi mati~ni horizont, i to tolikokoliko posustaje i socijalisti~ki poredak u Hrvatskoj. Na ras-polaganju joj ostaje ba{tina (polu)modernizacije, koja, vidjelose, granice politi~kih poredaka natkriljuje. Ako je iz socijali-sti~kog razdoblja razgovijetna ijedna poticajna implikacija, on-da je to pou~ak da je glavni "naru~itelj" znanstvene politike sub-jekt modernizacije, a ne trenuta~na izvr{uju}a politi~ka vlast.



16

PARADOKSALNI NAGOVJE[TAJ TRE]E HRVATSKE MODERNIZACIJE(i) Odsutnost subjekta modernizacije. Ustvrditi kako je u razdo-blju nakon godine 1991. posve zastrt obzor modernizacije, ni-je dopu{teno. I @upanov (2002.), obrazlaù}i sloènicu "poli-ti~ki kapitalizam", kojom ozna~uje spomenuto razdoblje u Hr-vatskoj, upozoruje da se u njegovu okviru osnaùju i procesiuspostave autonomnih sudionika gospodarske moderniza-cije, neovisno o monopolnu sabiranju politi~ke mo}i na ma-lobrojnim adresama politi~ke oligarhije. Na ~injenicu da ob-zor modernizacije nije posve zastrt, ukazuje i ve}inska javnasuglasnost u pogledu na politi~ku demokraciju, na uklju~iva-nje hrvatskog dru{tva u skupinu zapadnoeuropskih dru{ta-va, na dràvnu samostalnost i na srodne op}e odrednice poli-ti~ke modernizacije te nekoliki temeljni javni dokumenti i za-koni. No, na drugoj strani, nije te{ko pokazati da je "politi~kikapitalizam" u Hrvatskoj bitno odre|en odsutno{}u subjekta mo-dernizacije na drugim klju~nim, prije spomenutim, sektorimamodernizacije, kakvi su industrijalizacija, urbanizacija ili sci-jentizacija. Preciznosti radi, nudimo kratak uzorak ~injenicakoje izneseno stajali{te izravno podupiru.

(a) Program privatizacije gospodarstva u Hrvatskoj os-tvaren je bez dublje strukturne veze s imperativima moder-nizacije. (Vidjeti Rogi}, Zeman (ur.), 1998.) Premda na na~el-noj razini zakonske odredbe upu}uju na gospodarski razvitakkao na jedno od bitnih mjerila "racionalne" privatizacije, pri-vatizacijska je praksa, izravno za{ti}ena mreàma politi~kihklijenata, oti{la u drugom smjeru. Manje je pogre{no ustvrdi-ti da je unutra{nje regulacijsko na~elo takve privatizacije no-va politi~ka prerazdioba nekretnina.

(b) Rad na nekolikim dokumetnima pod radnim naslo-vom: strategija nacionalnog razvitka u razdoblju 1992.-2002.pokazao je da se takav dokument u Hrvatskoj ne moè izradi-ti. Njegov zavr{ni/svr{ni lik u svim se poku{ajima sveo na me-hani~ku sumu sektorskih opisa poèljnih stanja, s praznim o-kvirima za slike glavnih sudionika modernizacije i s posve ne-jasnim izvedbenim upori{tima i mreàma.

(c) Naivno/cini~no izjedna~ivanje normativne moderni-zacije u upravlja~kom sektoru, zadano "odozgo", s nekolikihme|unarodnih adresa kojima se Hrvatska teì pribliìti, s pri-sutno{}u subjekta modernizacije u hrvatskom dru{tvu.

(d) Zanemarivanje ekspertnog rada na pripremi brojnihrazvojnih i me|unarodnih dokumenata. Nemar je po pravilusvezan i s inverzijom predod`be o racionalnoj uspje{nosti u-pravljanja. Sukladno predod`bi, uspje{nost je izjedna~ena soportunizmom u pona{anju i sa zastarjelo{}u u rasu|ivanju.

Drìmo da uzorak nije potrebno dodatno pove}avati. Ve}i spomenute ~injenice pokazuju da se njihova socijalna traj-nost moè s najmanje pogre{aka objasniti odsutno{}u sna`nog17

izvora alternativnih stanja i mreà. U protivnom, zapali bi-smo u brojne te{ko}e obrazlaù}i "racionalnost" postoje}ihdru{tvenih sudionika.

Spomenuta odsutnost subjekta modernizacije izazivljeposljedice i na ànrovskom podru~ju znanstvene politike. Ni-je nekorisno upozoriti na nekoliko pou~nih primjera.

(a) U razdoblju nakon 1971. godine sredi{nji cilj kulturnemodernizacije: podizanje op}e pismenosti stanovni{tva i stu-pnja naobrazbe, postupno je prekora~io uì, ànrovski okvirkulturnog cilja i postao primarnim razvojnim ciljem. Na tomtragu gospodarski najsna`nije zemlje, kakve su, primjerice, ze-mlje Europske unije ili SAD-a, planirano orijentiraju svojesustave naobrazbe kako bi se udio radnog stanovni{tva s vi-sokom naobrazbom u odraslom radnom stanovni{tvu pove-}ao na 35-40%. (Trenuta~no je taj udio u zemljama Europskeunije 25%; u SAD-u 35%; u Hrvatskoj 15%, vidjeti Bohutinski,2002.) Jedna od izravnih implikacija te ~injenice, napose u-zme li se u obzir paradigma nove industrijalizacije uobli~enapribli`no u isto vrijeme, jest i ulazak sveu~ili{ta u novu ulogusubregionalnog ili gradskog izaziva~a nove industrijske i go-spodarske strukture. Ide li se tim tragom, dobiva se argumen-tirani uvid da bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo planiranopotaknuti razvitak 10-12 sveu~ili{ta. Odsutnost takva, ili srod-na, uvida, a istodobni razmah brojnih pluralnih inicijativa i pot-hvata na podru~ju visoke naobrazbe nakon godine 1991., po-tisnuo je znanstvenu politiku u jednu vrstu prigodne "vatro-gasne" prakse, izravno ovisne samo o mrzovolji izvr{uju}evlasti i o likovima njezine prora~unske udobnosti.

(b) S politikom identiteta pribli`no u isto vrijeme dogodi-lo se sli~no. Ozna~itelji identiteta, osim {to su pomagala u jav-nom oblikovanju odgovora na pitanja: tko je zajednica i kakose ima predstaviti drugim zajednicama, nakon 1971. rabe se ikao konstrukcijska pomagala na prili~no dinami~nu podru~jui trì{tu oblikovanja i razmjene usluga i iskustava (kulturnaindustrija, industrija iskustva, tehni~ko izgra|ivanje uslu`neinfrastrukture, turizam itd.). Ide li se tim tragom politika iden-titeta postaje mo}nim izaziva~em nekolikih skupina novihprioriteta znanstvenih istraìvanja, koje izravno imaju intere-sa podupirati i sektorske korporacije. Odsutnost takva ili sro-dna uvida, me|utim, znanstvenu osnovu politike identitetazatvorilo je u granice naslije|ene klasifikacijske parcele, odr-àvanje koje, na drugoj strani, jam~i samo teku}a prora~un-ska udobnost izvr{uju}e vlasti.

(c) U Hrvatskoj godine 2002. udio korporacijskog ulaga-nja u znanost iznosi 0,6% dru{tvenog bruto proizvoda (dr-àvni je udio, podsje}amo, 0,41%). To zna~i da su se postup-no, barem na nekim gospodarskim sektorima, osnaìli inve-stitori u znanost vrijedni pozornosti. (Vi{e od polovice spome-



18

nutih ulaganja podrijetlom je iz farmaceutske industrije.) Uhrvatskoj znanstvenoj politici nisu vidljivi oblici reagiranjakoji bi imali temelj u razumijevanju spomenutih promjena kaosastavnica nove modernizacijske zbilje. Jo{ su manje vidljivenove obveze nositelja znanstvene politike.

(d) Ratno razdoblje 1991.-1997. (do "reintegracije" hrvat-skog Podunavlja u sastav hrvatske dràve) pomnoìlo je broj-ne izazove upu}ene mreì znanstvenih ustanova i pogonanastalih, u prethodnom razdoblju, na podlozi aspiracija on-da{njeg politi~kog sektora da se samooblikuje kao vojna i in-dustrijska sila. Naàlost nisu na raspolaganju analize koje bipreciznije pokazale kako je s tim. Sporadi~ni i nesustavni uvi-di pokazuju da je nemali dio znanstvenog pogona bio pripra-van dugoro~no prihva}ati spomenute izazove. No vidljivo jeda se taj susret ratnih izazova i znanstvenog pogona nije pro-metnuo u postojanu osnovu i jezgru nove modernizacije. î-njenica je toliko nejasnija za tuma~enje koliko joj je nasuprotmno{tvo primjera "sretnog" ishoda takvih susreta u drugimmodernim dru{tvima. Dodati je da osnovni obrisi op}eg insti-tucionalnog okvira, u kojemu su se odmjerili hrvatski ratniizazovi i znanstveni pogoni, ne dopu{taju eventualni bijeg upoliti~ku paranoju po kojoj je sretni ishod susreta "sabotiran"voljama podrijetlom izvan hrvatskog dru{tva. Prije }e biti dasu ratna hitnja, ali i odsutnost subjekta modernizacije, fatalnopove}ale propusnost mjerodavnih upravlja~kih institucija zaad hoc rje{enja.

Spomenuti i srodni primjeri pokazuju da su u razdobljunakon godine 1991. samorazumljivo preuzete osnovne javneobveze u poticanju znanosti, oblikovane u prethodnim raz-dobljima modernizacije. Ali je vidljiv i nemali manjak vo-lje/sposobnosti da se modernizira njihova osnova te da se unovi okvir znanstvene politike uvrste i poticaji koji su se osa-mostalili tijekom razdoblja. Zato i ve}ina prakti~nih rje{enjafunkcionira po predlo{ku "rje{enja po sje}anju"; ona to~nijepokazuju kakva je bila "svijetla pro{lost" negoli s kakvom bu-du}no{}u organizatori znanstvene politike ra~unaju. (Upo-zoriti je da se zaklju~nom re~enicom posve dobrohotno, i beztemelja, stavlja u zagradu pretpostavka da je na djelu predvi-dljiv u~inak poloàja Hrvatske kao dvostruke periferije.) (Vi-djeti Rogi}, 2000.)

(ii) Moè li znanost u Hrvatskoj do mjerodavna izaziva~a? Ve}smo u prethodnim ulomcima upozorili da je "zbiljski naru-~itelj" znanosti subjekt modernizacije. On se "odozgo", isklju-~ivo normativno, ne moè osamostaliti. Ali se razli~ite institu-cionalne konfiguracije mogu vi{e ili manje otvoriti prema nje-govoj prisutnosti, napose prema njegovim likovima kojima jekorijen u tehni~kom dru{tvu. Drìmo da je najprecizniji po-19



kazatelj veli~ine otvorenosti/zatvorenosti institucionalne mre-è spram subjekta modernizacije kakvo}a osnovnih razvojnihsaveza; oni odre|uju op}u osnovu i likove racionalnosti insti-tucionalne mreè (ili bi barem tako trebalo biti). Na iznesenuhipotezu navodi na~in mi{ljenja {to ga je @upanov koristio uanalizi funkcioniranja sindroma egalitarnosti u socijalisti~-kom razdoblju. Premda je korijen takva obrasca analize u "tvr-dom" funkcionalizimu, mogu}e ga je koristiti i u dramskompredlo{ku analize, s vi{e interakcionisti~ke "vedrine".

U razdoblju nakon 1991., koliko nesustavni podatci po-kazuju, dva su temeljna razvojna saveza. Prvi je na djelu dogodine 2000. Dva su glavna sudionika u njemu: politi~ki sektorizvr{uju}e vlasti i ratni stradalnici. Prvi drugima jam~e sretanzavr{etak ratnih tegoba i popravak ratnih nepravda. Drugi pr-vima jam~e i naslove nacionalnih osloboditelja i, za op}eljudskupravdu zainteresirane, vlasti. U savezu, vidljivo je, tehni~ka su-bjektivnost nema posebno mjesto. Dru{tvena razmjena izme-|u glavnih sudionika temelji se na op}em nadzoru karizma-ti~ne prerazdiobe dobara i povlastica, neovisno o tomu {toprisutnost ratne `rtve, kojoj se nepravde ispravljaju, ne ~inipristojnom posve linearnu uporabu spomenutih pojmova.

Dodati je da ratni stradalnici nisu, u ulozi skupine za le-gitimaciju, istovrsni ratnim pobjednicima ili ratnim dragovolj-cima. Potonji nisu bitno odre|eni `rtvom nego pobjedom/rat-nim rizikom. Oba odre|enja blià su poduzetni~kom negolirentijerskom na~inu pona{anja. Vidljivo je, koliko se ratne go-dine udaljuju u "bunar pro{losti", pobjednici/dragovoljci brènestaju u op}em ratnom portretu stradalnika/`rtava. Drìmoda je i u toj ~injenici potrebno traìti odgovore na pitanje o kul-turnoj i politi~koj anonimnosti junaka Domovinskog rata.

Drugi razvojni savez na djelu je nakon 2000. godine. U nje-mu su, tako|er, dva glavna sudionika: politi~ki sektor izvr{u-ju}e vlasti i sindikati. Za razliku od prethodnoga, politi~ki sek-tor nove izvr{uju}e vlasti sastavljen je, uglavnom, od skupi-na koje su u organizaciji obrane u Domovinskom ratu imalemanje va`nu ulogu. Zato iz ratnih zasluga i ne crpi najva`nijejavne naslove. Naprotiv, crpi ih iz obe}anja da }e biti uspje{anorganizator – modernizacije. Na drugoj su strani sindikati ko-ji samo djelomi~no obuhva}aju i skupinu ratnih stradalnika.Djelomi~no obuhva}aju i skupinu nezaposlenih. Ve} i zbogtoga njihova uloga legitimacijske skupine vi{e je "nategnuta"na politi~ku stranu gdje se simulira sretna svakodnevica. Na-~elno promatrano, u takvu savezu subjekt modernizacije tre-bao bi imati prostraniju stolicu. No ustrajnost rentijerskih op-sesija, koje i politi~ki sektor nove izvr{uju}e vlasti i sindikatiizravno ba{tine iz socijalisti~kog razdoblja, kao iz najuspje{-nijeg razdoblja u vlastitoj povijesti, ne dopu{ta subjektu mo-



20

dernizacije sjesti na predvi|enu stolicu. On ostaje samo vje~-nim @idom politi~kog jezika krcatog sablastima.

U oba slu~aja posrijedi su dramski nacrti politi~kog kapi-talizma. U oba slu~aja egalitarni sindrom djeluje bez poseb-nih zapreka. [tovi{e, raspored novih sistemskih naslova idemu na ruku jer se spasiteljske uloge politi~kog sektora izvr{u-ju}e vlasti odre|uju s obzirom na empirijske pote{ko}e a ne,kao u socijalisti~kom razdoblju, s obzirom na utopijske tlap-nje revolucionarnih komiteta. Dodu{e, tlapnje se s vremenana vrijeme probiju, kad{to u likovima fantomske apsolutnedràvne samostalnosti, kad{to u likovima groteskne apso-lutne odanosti britanskim ili francuskim majstorima politi~-kih intriga kao ovla{tenim eurokratima. Ali u sudaru sa zbi-ljom one nemaju trajniju uvjerljivost pa se brzo i tro{e. Su-kladno tomu, egalitarna o~ekivanja sabiru se najprije oko na-plate tegobne svakodnevice. No oni koje tegobe poga|aju,traè, redovito, vi{estruku naplatu, pa opisi tegobnosti dobi-vaju iznena|uju}e epske omjere. (Na toj je podlozi lako obja-{njiv podatak, zabiljeèn u jednoj prigodnoj anketi, da se pri-bli`no 80% anketiranih osje}a siroma{nima, premda podatcio imovnim prilikama pokazuju da je takvih u anketiranoj sku-pini znatno manje. Uzme li se u obzir praksa egalitarnosti,takvo pona{anje postaje, zapravo, konvencionalno predvid-ljivo.)

Subjekt modernizacije, dakle, treba se predo~iti u druk-~ijem razvojnom savezu. Primjeri dràva kakve su, recimo,Japan, Finska i srodne, navode na hipotezu da bi takav saveztrebao ra~unati s ne{to druk~ijim popisom sudionika. Radi ~i-tateljske jasno}e spominjemo one osnovne.

(a) Dràva. Njezina je prisutnost u takvu savezu samo-razumljiva. Nije samorazumljivo moè li je zastupati izvr{u-ju}i sektor vlasti bez potpore ekspertnih ili analiti~kih timova.

(b) Korporacijski sektor. Njegove investicije u znanost go-dine 2002., vidjelo se, konkuriraju javnim investicijama. Argen-tinski primjer pokazuje da ciljevi korporacijskog sektora nemoraju biti nu`no sukladni ni javnim ciljevima ni ciljevimanacionalne integracije. Zato njegova razvojna racionalnost ni-je "prirodno" zajam~ena time {to je njegovo djelovanje odre-|eno trì{tem i profitom. No nedvojbeno je da su ritmovi ikonfiguracije tehni~kog dru{tva nu`na osnova op}ih intenci-ja korporacijskog sektora.

(c) Financijski sektor. U analizi mogu}nosti ~lanstva finan-cijskog sektora u razvojnom savezu ponovno je mjerodavanargentinski primjer. Temeljni uvid pokazuje da bez koope-racije toga sektora u razvojnom savezu nije mogu}e obliko-vati nacionalnom razvitku potrebne ritmove modernizacije(za razliku od upori{ta, primjerice).21



(d) Sveu~ili{te/znanost. Za razliku od prethodnih sudioni-ka koji nadziru legalnu mo}, osoblje, dobra i novac, znanostje bez sredstava pritiska. No, u konfiguraciji tehni~kog dru{-tva ona je na poloàju sudionika koji oblikuje i nadzire op}euvjete djelovanja svakog prije spomenutog. Druk~ije re~eno,znanost gospodari horizontom tehni~ke izvedbenosti svakog po-sebnog razvojnog programa. Pokazalo se da u slu~ajevima ka-da taj obzor zauzimlju drugi razvojni sudionici, razvojne pro-grame nije mogu}e odvojiti ni od tlapnja ni od {pekulantskihlabirinata.

(e) Za{titni sektor. U njemu su okupljeni sudionici zada}akojih je za{tita ìvotnih i socijalnih prava, kulturne i prirodneba{tine i srodnih vrijednosti bez kojih se mjerodavno ne mo-gu konstituirati sudionici prethodnih sektora pod legitimnimnaslovom razvojnih sudionika. Neobzirnost u odnosu na za-{titne sudionike ne dopu{ta razvoj odvojiti od ponovljenih o-blika kolonizacije ili od likova razvoja s pomo}u kojih se aktu-alni uspjesi manjine razmjenjuju za uni{tenu budu}nost za-jednice.

U nazna~enoj "podjeli karata", vidljivo je, sveu~ili{te/zna-nost nije prora~unskim tro{kom u javnim financijama. Negosudionik koji je obvezatan autonomno predo~iti drugim raz-vojnim sudionicima osnovne obrise "nove granice", kamo susvi sudionici saveza obvezatni prispjeti suradni~ki optimizi-raju}i svoje osnovne ciljeve. Neovisno o tomu koliko }e su-dionici hrvatskog dru{tva pokazati pripravnost na djelovanjepo skiciranom, ili kojem srodnom, nacrtu, posve je o~ito da seu okviru obaju prije spomenutih uporabljenih razvojnih sa-veza ne moè oblikovati predod`ba o "novoj granici". Samonova predod`ba o starom ropstvu. Ve} i zato poziv na pona{anjepo druk~ijem nacrtu zasluùje barem minimalnu pozornost.Ako ni{ta drugo njegova razlika ima kakvo}u priru~nog pribo-ra za osobnu higijenu.

LITERATURABerger, P. (1977.), Facing up to Modernity, Basic Books, New York.

Bijker, E. W., Hughes, P. T., Pinch, T. J. (1987.), The Social Constructionof Technologies Systems, MIT Press.

Bohutinski, J. (2002.), Od 1991. do 2001. u Hrvatskoj je nestao grad ve-li~ine Karlovca, Ve~ernji list, str. 26-27, 11. 9.

Castells, M. (2000.), Uspon umreènog dru{tva, Golden marketing, Zagreb.

êngi}, D., Rogi}, I. (ur.) (2001.), Upravlja~ke elite i modernizacija, In-stitut Pilar, Zagreb.

Golub, B., Kri{tofi}, B., êngi}, D. (1997.), Znanstvene i privredne elite,IDIS, Zagreb.

Heidegger, M. (1972.), Pitanje o tehnici, CDD, Zagreb.



22

Jaki}, M. (1989.), Filozofija o znanosti, Hrvatsko filozofsko dru{tvo, Za-greb.

Kalanj, R. (1994.), Modernost i napredak, Antibarbarus, Zagreb.

Lilek, M. (2002.), Poslovni sektor uloìo u znanost vi{e od dràve,Vjesnik, str. 5, 18. 7.

MacKenzie, D., Wajcman, J. (ur.) (1985.), The Social Shaping of Techno-logy, The Open University Press Milton Keynes.

Prpi}, K. (ur.) (2000.), U potrazi za akterima znanstvenog i tehnolo{kog ra-zvoja, IDIS, Zagreb.

Rogi}, I., Zeman, Z. (ur.) (1998.), Privatizacija i modernizacija, InstitutPilar, Zagreb.

Rogi}, I. (2000.), Tehnika i samostalnost, Hrvatska sveu~ili{na naklada,Zagreb.

[varc, J. (2001.), [to je nacionalni inovacijski sustav i je li on potrebani mogu} u Hrvatskoj. Ekonomski pregled, 9-10, 1053-1077.

@upanov, J. (2001.), Industrijaliziraju}a i deindustrijaliziraju}a elita uHrvatskoj u drugoj polovici 20. stolje}a. U: D. êngi}, I. Rogi} (ur.),Upravlja~ke elite i modernizacija, Institut Pilar, Zagreb, str. 11-37.

@upanov, J. (2002.), Od komunisti~kog pakla da divljeg kapitalizma, Oda-brani eseji i rasprave 1995.-2001., Hrvatska sveu~ili{na naklada, Zagreb.

Scientific Policy and Modernisationin CroatiaIvan ROGI]Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb

The author is exploring the role of science in three periods ofCroatian modernisation. In the first period (until 1940) it isthe author's opinion that scientific policy is not an autono-mous activity, but is practised in a broader framework ofcultural modernisation. Based on this, (one) national uni-versity was established and (one) national academy ofsciences and arts. Scientific policy as a form of culturalmodernisation is powered by two fundamental goals: (i) theelimination of basic illiteracy; (ii) the formation of nationalintelligentsia and identity. The third goal appears only as amarginal one: the shaping of groups with specialist technicaleducation. In the second period (1945-1991) the main di-rections of scientific policy are continued. However, due tothe establishment of industrial and urban reality, a new, au-tonomous, challenger of scientific policy is formed. This is,according to the author, a new specific reality, described bythe syntagm: technical society. Although the political order ofthe time keeps it within a reduced framework, this realityautonomously spawns incentives and impulses to the deve-23



lopment of science. This has in turn facilitated the multipli-cation of national universities (three new ones) as well as thegrowth of a network of various technical colleges. On theother hand, the totalitarian foundation of the order itselfproduces strong restraining pressures which fossilise scientificinitiative. In the third period, after 1991, the author deemsthat the main factor is the lack of a subject of modernisation.The author concludes that it is not possible to constitutescientific policy without a subject of modernisation. He there-fore suggests, first and foremost, the preparation of a foun-dation enabling the self-formation of such a subject. Thisfoundation is referred to as a developmental alliance amongthe key social participants.

Wissenschaftspolitikund Modernisierung in KroatienIvan ROGI]Ivo-Pilar-Institut für Gesellschaftswissenschaften, Zagreb

Der Verfasser untersucht drei verschiedene Zeitabschnitte inder jüngeren kroatischen Geschichte, die die Modernisierungdes Landes umfassen, sowie die Frage, inwiefern die Wissen-schaft innerhalb dieses Zeitraums gegenwärtig ist. Im erstenZeitabschnitt (bis 1940) ist nach Meinung des Verfassers dieWissenschaftspolitik kein selbstständiges Unterfangen, son-dern wird im breiteren Rahmen einer kulturellen Moder-nisierung realisiert. Auf dieser Grundlage entstehen einenationale Universität sowie eine nationale Akademie derWissenschaften und Künste. Die Wissenschaftspolitik alsForm der kulturellen Modernisierung wird von zweiHauptzielen vorangetrieben: (1) Beseitigung des Analpha-betentums, (2) Ausformung einer nationalen Intelligenzijasowie einer Nationalidentität. Erst am Rande erscheint einweiteres, drittes Ziel: die Entstehung von Intellektuellen-gruppen, die über eine spezialisierte technische Ausbildungverfügen. Im zweiten untersuchten Zeitabschnitt (1945–1991)werden die Trends der Wissenschaftspolitik fortgesetzt. Dochzugunsten der industriellen und urbanen Entwicklung werdenneue, autonome Auslöser der Wissenschaftspolitik ausge-bildet. Dies ist nach Meinung des Verfassers eine neue undspezifische Realität, die mit dem Syntagma der technischenGesellschaft umschrieben wird. Obwohl diese Realität durchdie damalige Gesellschaftsordnung in einem beschränktenRahmen existiert, gelingt es ihr doch, auf autonome WeiseAnregungen zur Entwicklung der Wissenschaft zu mehren.Dies erleichtert zudem die Gründung dreier neuer Universi-täten sowie die Mehrung verschiedener technischer Hoch-schulen. Auf der anderen Seite jedoch steht das Regime mitseiner totalitären Grundlage, das einen starken, einengen-den Druck ausübt und somit jegliche wissenschaftliche



24

Initiativen fossilisiert. Der dritte Zeitabschnitt setzt nach 1991ein und wird, so der Verfasser, durch das Fehlen einesModernisierungssubjektes charakterisiert. In der Schluss-folgerung heißt es, dass es nicht möglich sei, eine Wissen-schaftspolitik ohne Modernisierungssubjekt zu konstituieren.Der Autor schlägt daher vor, eine Grundlage vorzubereiten,auf der ein solches Subjekt sich selbst gestalten könnte.Diese Grundlage bezeichnet er als Entwicklungsbündniszwischen den gesellschaftlichen Hauptakteuren.

25



znanstvena politika i modernizacija u rh

Documents