1. UVOD U PSIHOLOGIJU

Svaki čovjek je na svoj način psiholog bio on toga svjestan ili ne – želi spoznati sve oko sebe i samoga sebe. Psihologija je znanost naslućivanja. Izaziva reakcije i posljedice određenim eksperimentima, stoga ju nazivamo i eksperimentalna znanost. Sastoji se samo od hipoteza koje tek treba provjeravati u životima ljudi. Bavi se otkrivanjem čovjekovih granica i ograničenja. Čovjek je biće koje može činiti zlo koje je često eksperimentalno nedokazivo.

PSICHE grč. „DUŠA“ + LOGOS – riječ, znanje, znanost ... pa ju možemo nazvati znanost duše. Za filozofiju je duša princip čovjekova života i njegovog sveukupnog duševnog doživljavanja. Aristotel: „Duša je prvo čime živimo, osjećamo i mislimo“. Najvažnija čovjekova zadaća je da stekne prikladnu predodžbu o biti duše jer je duša nešto što je bitno u čovjekovu životu...ona ga određuje. Prema Aristotelu duša postoji na 3 razine: 1) vitalna duša – znači da ljudi imaju životni princip, 2) animalna duša - znači da ljudi imaju moć opažanja, emocije i žudnje, 3) razumska duša – regulira proces čovjekove spoznaje, to je njegova slobodna volja.Duša se ne može eksperimentalno dokazati, duša je prije svega religijski pojam.

Psihologija je znanost koja se bavi čovjekom i njegovim psihičkim procesima i ponašanjima. Najdublja težnja čovjekova srca za srećom, mirom se ne može eksperimentalno dokazati ali je jasno da su te težnje prisutne. DUŠA je pojam izuzetno bitan za racionalnu psihologiju, egzistencijalnu psihologiju, humanističku psihologiju.

DEFINICIJE PSIHOLOGIJE:WILHELM WUNDT (Vindt): „ Psihologija istražuje ono što nazivamo unutrašnjim doživljavanjem tj. osjete i osjećaje, misli i htjenja, za razliku od objekata vanjskog svijeta koji su predmet proučavanja prirodnih znanosti.“WILLIAM JAMES: „ Psihologija je znanost o psihičkom životu, o njegovim pojavama i njihovim uvjetima. Pojava psihičkog života su osjećaji, želje, spoznaja, misli, odluke...“BRANIMIR ŠVERKO: „ Psihologija je znanost o psihološkim procesima i ponašanjima i njihovim fizikalnim, biološkim i socijalnim uvjetima i učincima.“

PSIHOLOGIJA je znanost koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa, ponašanja, bioloških i socijalnih faktora koji utječu na čovjeka u svakodnevnom životu. Ona se bavi znanstvenim proučavanjem ljudskog ponašanja. Unutarnji psihološki procesi su objekt proučavanja psihologije. Psihologija je interdisciplinarna znanost, humanistička znanost, društvena znanost, egzaktna znanost. Psihologija se bavi čovjekom. Psihologiji nije cilj ovladati čovjekom nego joj je cilj čovjeku kao kompliciranom biću pomoći da se osloni na vlastite noge i da ostane URAVNOTEŽEN. EKVILIBRIJ – uravnoteženost - svrha čovjekova života jest postati uravnotežen.

3 ZADATKA PSIHOLOGIJE:1) razumjeti ponašanje ljudi i formulirati opće zakone ponašanja (po tome je psihologija i normativna znanost),2) predvidjeti buduće ponašanje na temelju poznatih činjenica iz prošlosti, 3) promjeniti ponašanje ukoliko je to potrebno i ukoliko je moguće (po tome je psihologija terapijska znanost).

2. POVJESNI PREGLED PSIHOLOGIJE:Općenito se smatralo da je riječ PSIHOLOGIJA prvi put upotrebljena od strane RUDOLFA GOCKELA 1536. godine. Ali kasnije je dokazano da je MARKO MARULIĆ 70 godina prije Gockela upotrijebio tu riječ. Kao znanost se počinje razvijati u 19. stoljeću. 1879. godine WILHELM WUNDT u gradu LEIPZIG-u organizira prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju. 1920. godine RAMIRO BUJAS unutar medicinskog fakulteta u Zagrebu otvara katedru za psihologiju.

PRAVCI U PSIHOLOGIJI (misli se na različita usmjerenja i škole, a ne na grane psihologije): 1) EKSPERIMENTALNA PSIHOLOGIJA (osnivač je Wundt, ona pokušava mjeriti ponašanje i odrediti parametre, istraživati mišljenje i pamćenje...) Diferencijalna psihologija se bavi razlikama među osobama i zovemo ju još i psihologija ličnosti. 2) GESTALDT PSIHOLOGIJA – nastoji čovjeka promatrati kao cjelinu, pokušava tumačiti da je čovjek biće koje je više cjelina nego zbroj pojedinih djelova. Bit proučavanja: kompletan psihički doživljaj. Utemeljitelj je CHARLES ERENFAST- 3) BIHEVIORIZAM (biheviour znači ponašanje u smislu čovjekovog djelovanja): Biheviorizam je psihologija podražaja i reakcije. Nastoji razviti tehnike predviđanja i kontrole ljudskog ponašanja. Često se izračunava formulom S/stimulans (podražaj) – R/reponse (reakcija, odgovor). Začetnik ovoga pravca jest WATSON. Pavlov je također pridonio svojim eksperimentima. Biheviorizam ne promatra osjećaje nego čovjeka kao determinizirano biće. Bio je popularan 30-ih godina 20. stoljeća ali se ponovno „vraća u modu“. 4) PSIHOANALIZA – najpopularnija za široke mase. Utemeljitelj ovoga pravca je Sigmund FREUD u prvoj polovici 20. stoljeća. Glavna misao vodilja psihoanalize je: nesvjesna zbivanja psihe (potisnute osjećaje, misli, želje, snovi, spolnost, potisnuta agresivnost...) silno utječu na doživljavanje i ponašanje neke osobe. Za formiranje podsvjesnog područja odlučujuće su prve 3 godine života odnosno odnos s roditeljima (posebno roditeljima suprotnog spola) i afektivno bliskim osobama (bakom, djedom, braćom i sestrama...). Za psihoanalitičare čovjek je produkt afekivnih podražaja i ostvarujući njih on ostvaruje sebe. 5) HUMANISTIČKA PSIHOLOGIJA – začetnik je Abraham Maslow. Nazvao ju je trećom silom. Čovjeka promatra kao slobodno, kreativno, dinamično biće (za razliku od psihoanalize i biheviorizma). Čovjek može utjecati na svoje samoostvarenje. 6) EGZISTENCIJALNA PSIHOLOGIJA – najčešće se temelji na filozofiji EGZISTENCIJALIZMA. Ona najveće težište stavlja na čovjekove unutarnje osobne doživljaje i zanemaruje vanjske reakcije.

GRANE U PSIHOLOGIJI: moderna psihologija se dijeli na dvije glavne grane – OPĆU I PRIMJENJENU. OPĆA psihologija promatra i proučava konkretnog čovjeka, njegovo ponašanje, psihičke procese i dolazi do općih zakonitosti pomoću kojih stvara neke opće zakone ponašanja. PRIMJENJENA u praksi primjenjuje ono što opća psihologija otkriva/spoznaje. Primjenjena psihologija se dijeli na ove grane:a) FIZIOLOŠKA – proučava koliko tjelesni aspekt organizma utječe na psihu, b) KOMPARATIVNA – proučava reakcije i ponašanja svih živih bića u odnosu na čovjeka, c) DIFERENCIJALNA – (psihometrija) – proučava individualne razlike među pojedinim osobama a bavi se mjernim instrumentima i testovima.d) RAZVOJNA – proučava čovjeka od rođenja do smrti,e) SOCIJALNA – proučava pojedinca i njegovo ponašanje u interakciji s društvom, f) PRENATALNA – proučava čovjeka od začetka do rođenja, g) KLINIČKA – bavi se terapijom i dijagnostikomINDUSTRIJSKA, PEDAGOŠKA, DIJEČJA, EDUKACIJSKA, PSIHOPATOLOGIJA (proučava bolesna stanja), VOJNA, PSIHOLOGIJA RELIGIJA, FORENZIČKA, SPORTSKA, GLAZBENA, PROPAGANDNA...

3. METODE U PSIHOLOGIJI (načini istraživanja u psihologiji): 1) INTROSPEKCIJA : samoopažanje, samopromatranje. Stavlja naglasak na opisivanje vlastitih psihičkih doživljaja (osjećaji, raspoloženja, snovi, misli, halucinacije...). Prednost je u tome što svatko kod sebe zna najbolje opisati ono što mu se događa. Nedostaci su to što nekada ne možemo riječima opisati kako se osjećamo, nema dovoljno objektivnosti, nema mogućnosti verifikacije/provjere, osoba može lagati o osjećajima, često zaboravljamo i ne možemo se svega sjetiti. 2) PROMATRANJE U OBJEKTIVNIM UVJETIMA (biheviorističko opažanje) – vrši se eksperimentalnom metodom. Ova metoda nastoji registrirati i opisati glavne karakteristike pojedinca ili skupine. 3) METODE EKSPERIMENATA (eksperiment je znanstveno–istraživački postupak ili niz postupaka kojima se namjerno u strogo kontroliranim i ponovljivim uvjetima izaziva neka pojava u svrhu njenog opažanja). Svaki eksperiment ima 3 faze: 1) podražaj, 2) doživljaj, 3) faza vanjske reakcije. 4) ANKETA (može biti pismena i usmena) – ne radi se o sociološkoj nego o psihološkoj anketi. Postoje situacije koje je vrlo teško ponoviti. U tim situacijama podaci se skupljaju anketom. Anketa je skup postupaka kojim se registrira i analizira izjava osobe kako bi se saznali podaci o njenim ponašanjima i stavovima. Rezultati ankete ovise o iskrenosti ispitanika i kvaliteti postavljenih pitanja. 5) POJEDINAČNI SLUČAJ – na temelju promatranja pojedinog slučaja dolazi se do grupnog zaključka. 6) KLINIČKA METODA – radi se o medicinskoj metodi – o psihijatriji čiji cilj nije samo promatranje i iznošenje rezultata nego i ozdravljenje osobe. 7) RAZNI TESTOVI – njima se mjere razna psihička svojstva. Dvije najgrublje podjele testova su na: a) testove inteligencije (znanja) i b) testove osobnosti (ličnosti) – njima određujemo karakterne crte, svojstva ličnosti. Postoje još i testovi sposobnosti (psihomotorni testovi) i sociometrijski testovi (njima mjerimo odnos pojednica prema zajednici i obrnuto).

4. BIOLOŠKA OSNOVA PSIHIČKOG ŽIVOTA - POČECI PSIHIČKOG ŽIVOTA:Vrlo je važno upoznati psihofiziološke procese u našem organizmu jer nam to pomaže da upoznamo sebe. Utvrđeno je da iza psihičkih procesa stoje neurofiziološka ili neurobiokemijska zbivanja i pojave. U mozgu postoje mnogi centri koji određuju ponašanja, osobnost. U temeljima funkcioniranja čovjekovog organizma pokazuje se povezanost tjelesnog i duševnog. NAJVAŽNIJI ELEMENTI/SASTAVNICE POČETAKA PSIHIČKOG ŽIVOTA:1) podražljivost – reakcija na podražaj2) osjetljivost – možemo osjećati, svojstvo različitih utjecaja ostavljaju trag i u samom životu bića3) plastičnost – sposobnost organizma da se prilagodi na situacije oko sebe4) plastičnost ponašanja – sposobnost da svoje ponašanje prilagodimo okolini5) instinkt – to su urođene i nasljedne sposobnosti određene vrste živih bića6) navike - stečene psihološke kvalitete živih bića, npr. dresura životinja – životinje se navikavaju7) intelektualno ponašanje – svijesni i racionalni postupci svojstveni čovjeku.

ŽIVČANI SUSTAV je jedino sredstvo kojim čovjek može doći u kontakt sa vanjskim svijetom. On omogućuje komuniciranje različitih djelova našega tijela. On nam omogućava da budemo svjesni svjeta oko sebe. Mišići koji nas pokreću ne bi odgovarali na podražaj naših misli kad naš živčani sustav nebi slao nazad informacije. Funkcioniranje žlijezda i unutrašnjih organa je nemoguće bez živčanog sustava. Živčani sustav nam pomaže da se razni dijelovi našega tijela usklade i da izgledaju skladno. On nam omogućuje i refleksne radnje ali i percepciju. Živčani sustav i endokrine žlijezde djeluju i na čovjekovo psihičko ponašanje i stanje.

ELEMENTI GRAĐE ŽIVČANOG SUSTAVA:Živčana stanica ili NEURON je osnovna morfološka , funkcionalna i genetska jedinica živčanog sustava. Dijelovi živčane stanice su: STANIČNO TIJELO (soma), DENDRITI i AKSON. STANIČNO TIJELO je središte živčane stanice koja ima veličinu od 1/100 do 1/1000 milimetra. DENDRITI su kratka vlakna preko kojih neuron prima poruku od susjednog neurona. AKSON je dugački dio neurona pomoću kojeg se prenose impulsi na druge neurone. Spojna mjesta između dva neurona zovu se SINAPSE. AKSONI su obavijeni MIELINSKOM OVOJNICOM. Ona živčane podražaje usmjerava točno određenim smjerom. Dva najvažnija svojstva NEURONA: 1) on se ne može regenerirati, nema diobe, ne nastaju novi 2) odlikuje ga vrlo jaka osjetljivostGlavna uloga neurona je da prenosi živčana uzbuđenja. To su procesi koji se događaju u neuronu kad je u akciji. Uzbuđenje se uvijek širi na isti način i u istom smjeru. Brzina uzbuđenja varira ali je u prosjeku oko 80 m/s (metara u sekundi).ŽIVAC je nakupina/snop GANGLIONA. GANGLIONI su veće skupine NEURONA/ŽIVČANIH STANICA. Jedan živac je sastavljen od ogromnog broja živčanih vlakana. Npr. očni živac ima oko 500 tisuća živčanih vlakana.Iz mozga izlazi 12 pari živaca i ti se živci nazivaju MOŽDANI ŽIVCI, a iz kralježnice izlazi 31 par živaca i zovu se MOŽDINSKI ŽIVCI. Dvije su vrste živčanih vlakana – SENZORIČKA - to su živci koji idu od periferije prema centrima koji se nalaze u kori mozga i MOTORIČKA – idu u suprotnom smjeru.

SINAPSA je živčani završetak između dva neurona – to je labilna veza. Sinapse imaju ulogu da prenose određeni podražaj ali i da ga kanaliziraju. Unutar sinapse nastaju kemijske tvari koje se zovu NEUROTRANSMITERI/NEUROPRIJENOSNICI. Neuroprijenosnici pomažu prenjeti podražaje, zaduženi su za osjećajne reakcije. Smanjene ili povišene količine neurotransmitera su povezane sa psihičkim bolestima. NAJVAŽNIJI NEUROTRANSMITERI:

ACETIL-KOLIN – kontrolira kontrakciju mišića, ali ima ulogu i u radu srca, mozgu pomaže za pamćenje DOPAMIN - uključen u voljne pokrete ali i u čulstvenim reakcijama NORADRENALIN – on ubrzava rad srca. Poremećaj u količinama koje se luče izaziva promjenu raspoloženja. SEROTONIN – on je također adrenalin, utječe na san, nedostatak serotonina uzrokuje tjeskobu, anksioznost i nesanicu. ENDORFIN – ima narkotičko djelovanje, umanjuje i kanalizira bol.

ORGANI ZA REAGIRANJE: se dijele na dvije skupine 1) MIŠIĆI - služe za pokretanje i održavanje na životu 2) ŽLIJEZDE S VANJSKIM I UNUTARNJIM LUČENJEM - reguliraju kemijske procese u organizmuPODJELA ŽIVČANOG SUSTAVA:središnji živčani sustav koji se dijeli na mozak i leđna moždina – vrše koordinacijuperiferni živčani sustav koji se dijeli na SOMATSKI I VEGETATIVNI:SOMATSKI – upravlja mišićima i kostima i on je pod kontrolom naše voljeVEGETATIVNI – upravlja unutrašnjim organima i nije pod kontrolom naše volje.

KRALJEŽNIČKA MOŽDINA je skup živaca debljine palca koja prenosi poruke iz receptora u mozak i iz mozga u mišiće po čitavom tijelu. Unutarnji dio je sive boje a vanjski dio bijele boje – obrnuto nego kod mozga koji je izvana siv a unutra bijel. Vanjski dio moždine građen je od živčanih vlakana. U moždini je smješten centar za reflekse. Gornji dio leđne moždine završava kralježničkom glavicom koja se spaja s mozgom.

5. MOZAK; ENDOKRINE ŽLIJEZDE: MOZAK – možemo ga podjeliti na više načina. Jedna od tih podjela dijeli ga na 3 osnovna dijela: a) MOŽDANO DEBLO - se proteže od završetka leđne moždine pa sve do unutrašnjeg dijela mozga. Ono je odgovorno za osnovne životne funkcije i za preživljavanje jer njime prolaze snopovi živaca koji upravljaju probavom, refleksima i drugim životnim funkcijama. Živci se u deblu ukrštavaju, pa tako imamo situaciju u kojoj je lijeva strana mozga odgovorna za desnu stranu tijela, a desna strana mozga kontrolira lijevu stranu tijela. U moždanom deblu se nalazi RETIKULARNA SUPSTANCIJA odgovorna za budnost, rad srca, rad crijeva... b) MALI MOZAK – on je odgovoran za reflekse, pokrete i za ravnotežu c) VELIKI MOZAK – dijeli se na dva dijela – KORA (KORTEX) i STRUKTURE ISPOD KORE – BAZA MOZGA.

KORTEX je odgovoran za ono što je specifično ljudima – govor, predviđanje, mišljenje, planiranje. Kortex ima debljinu od 2-3 milimetra. STANICE ISPOD KORE: TALAMUS – prijenosnik informacija koji ih odašilje u druge dijelove mozga HIPOTALAMUS (nakupina stanica smještenih u HIPOFIZI) – pomaže u održavanju ravnoteže između različitih tjelesnih procesa. U STRUKTURAMA ISPOD KORTEXA se nalaze: -embički sustav – važan za pamćenje, spontane osjećaje... -centri za motivaciju, jedenje, pijenje, sexualno ponašanje, agresivnost i neagresivnost...

Mozak se sastoji od dvije hemisfere/polutke – lijeve i desne koje su spojene tzv. ŽULJEVITIM TIJELOM koje ima nekoliko stotina milijuna živčanih vlakana. Možemo reći da je jedna od najkompliciranijih i najsloženijih stvari u svemiru MOZAK. Metode istraživanja mozga uvijek pronalaze nešto novo i nepoznato. Preko 100 milijardi živčanih stanica sačinjava mozak koji ima težinu od oko 2-3 kg. Mozak obavlja zadatke koje ne može obaviti niti jedan sufisticirani/moderan robot. Neke spoznaje o ljudskom mozgu stare su preko 4000 godina. Težina velikog mozga je oko 1400 grama što je oko 2 % ukupne čovjekove težine.Razlika između mozga ljudi i mozga životinja:prvo se mislilo da je odlučujuća stvar što su ljudi inteligentniji od životinja veličina mozga (kasnije se otkirlo da slonovi, kitovi... imaju mnogo veći mozak), pa se smatralo da je ključna relativna masa mozga (dokazalo se da ni to nije točno), kasnije se smatralo da je presudna površina mozga (pa se uvidjelo da dupini imaju veću površinu mozga od ljudi), a danas se smatra da je broj živčanih stanica presudan.U početku se mislilo da mozak ima nekoliko stotina milijuna živčanih stanica, pa se smatralo da je taj broj nekoliko desetaka milijardi, a danas se zna da mozak ima preko 100 milijardi živčanih stanica.Još jedan kljućan faktor koji razlikuje ljudski od životinjskog mozga jest povezanost centara mozga. Baza mozga sadrži oko 80 % vode. Iz mozga izlazi 12 pari moždanih živaca. Služe za primanje informacija koje se nalaze u mozgu. Kora mozga je najkompleksniji dio mozga i evolucijski je najmlađi dio mozga. U kori se nalaze određeni centri odgovorni za mišljenje, govor, rješavanje problema... Postoje centri kojima se zna lokacija (centar za vid, sluh...) a neki centri su dislocirani – razmješteni na više mjesta u mozgu (centri za govor). Mozak je utemeljen na sinkoniziranoj djelatnosti. Jedno od važnih svojstava mozga jest PLASTIČNOST (mogućnost prilagođavanja novim uvjetima). Hemisfere su simetrično smještene ali nisu iste. Glavni centar za govor nalazi se u lijevoj hemisferi mozga (samo u rijetkim slučajevima i kod osoba koje su ljevaci može biti smješten u desnoj moždanoj

hemisferi). Desna strana je sposobnija za shvaćanje postupaka. Žuljevito tijelo je važno za komunikaciju. U mozgu se odvijaju različite elektične aktivnosti.

SENZORNA DEPRIVACIJA – mozak uvijek treba određenu količinu senzualnih podražaja, a ako ga lišimo tih podražaja u početku ćemo osjećati relaksaciju koja će u dužem periodu lišenosti prijeći u uznemirenje i paniku. U takvom stanju počinju se javljati halucinacije, ispitanik osjeća paniku. Zbog toga je tamnica jedan od najgorih oblika zlostavljanja.

ODNOS MOZGA I STARENJA:Mozak se razvija do 35. godine života, nakon toga dolazi do opadanja aktivnosti koja nakon 65. godine života opada sve brže i brže. STAROST - što je čovjek stariji opada mu i brzina reakcije. Mlađi ljudi čine neke stvari brže od starijih, ali kod zadataka koji zahtjevaju koncentraciju bolji će se pokazati stariji ljudi.

U mozgu postoje osim živčanih stanica i GLIA-stanice koje se mogu regenerirati i djeliti. U početku se mislilo da nemaju nikakvu funkciju ali sada znamo da imaju funkciju poluvodiča.

Mali mozak se nalazi ispod zatiljka, zadužen je za ravnotežu, reflekse... obrađuje informacije dok se čovjek kreće (pomaže nam da shvaćamo kako stvari kojima se približavamo ne postaju veće nego samo bliže nama). Centru za ravnotežu pomažu i oči. Refleksi se odvijaju automatski bez čovjekove svijesti/odvijaju se nesvjesno.

ENDOKRINE ŽLIJEZDE (ŽLIJEZDE S UNUTARNJIM IZLUČIVANJEM)HIPOFIZA – nalazi se u bazi mozga ispod hipotalamusa, veličine je zrna graška. Utječe na rast organizma, bitna je i zbog toga što objedinjuje rad ostalih žlijezda. Hormoni koje luči hipofiuza: -PROLAKTIN – kod žena potiče stvaranje mlijeka -ANTIDIURETIČKI HORMONI – koče proizvodnju mokraće kada tijelo dehidrira -OKSITOCIN – kod žena potiče trudove, zadužen je i za obrasce materinjeg ponašanja ne samo kod ljudi (žena) nego i kod nekih drugih sisavaca -TIREOTROPIN – zadužen za rast i razvoj - VAZOPRESIN – regulira količinu vode u organizmu GUŠTERAČA/PANKREAS – regulira razinu šećera u krvi posredstvom hormona INZULINA.NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE – dolaze u paru i smještene su iznad bubrega. Luče hormone koji se zovu -KORTIKOSTEROIDI – oni povećavaju otpornost na stres, potiču razvoj mišića, služe za oslobađanje uskladištenog šećera iz jetre, potiču spolni nagon , povećavaju samopoštovanje -ADRENALIN – povećava doživljaj osjeta -NORADRENALIN – regulira krvni tlak -SEROTONIN – koji je zadužen za dobro raspoloženjeSPOLNE ŽLIJEZDE (testisi i jajnici) Muške spolne žlijezde/TESTISI proizvode TESTOSTERON – odgovoran za razvoj sekundarnih spolnih obilježja (dubine i boje glasa, dlakavosti, širine prsnog koša...) (PRIMARNO SPOLNO OBILJEŽJE – spolni organi), a u manjim količinama proizvode ga i jajnici (kod žena) kao i nadbubrežne žlijezde. Hormoni nisu izravno odgovorni za reprodukciju.Ženske spolne žlijezde/JAJNICI proizvode ESTROGEN (koji u malim količinama proizvodi i muški organizam) – zadužen je za reproduktivnost, sekundarne spolne karakteristike... Ima funkciju kontraceptivnog sredstva. PROGESTERON stimulira rast ženskih spolnih organa.

6. NASLIJEĐE ILI OKOLINA?Je li osobnost više uvjetovana nasljeđem/biološkom strukturom ili okolinom/sociološkom strukturom – ovo pitanje dugo muči psihologe. Postoje grupe psihologa koji tvrde da je nasljeđe odgovornije kao i grupe koje tvrde da je okolina odgovornija, međutim, niti jedna skupina psihologa ne isključuje utjecaj onoga drugog. John Lock kaže da je čovjek „tabula rasa“ i da gotovo ništa ne nasljeđuje nego da na temelju iskustava iz okoline formira vlastitu ličnost.Ovo pitanje važno je za medicinu, pravo, kriminalistiku... Danas znamo da ovo pitanje nema smisla jer pravo pitanje treba glasiti: KOLIKO NA LIČNOST DJELUJE NASLJEĐE, A KOLIKO OKOLINA?Djeluje i jedno i drugo ali je vrlo teško utvrditi u kojoj mjeri. Boja očiju, boja kose, građa, spol kao nepromjenjiva programiranost... su genetski uvjetovane (pa čak i neke bolesti poput daltonizma). Govor je tema koja je također zanimljiva psiholozima. Pitanje je razvija li se govor sam od sebe ili ga treba učiti. Utvrđeno je da je govor uvjetovan okolinom. Ljudi se ne rađaju s govorom nego ga uče. Zanimljivo je da ako se ne nauči govoriti do 4. godine da se više ne može ni naučiti jer se gase određeni centri u mozgu odgovorni za učenje govora. Dijete se ne rađa s centrom govora nego se on počinje razvijati u prvoj godini života i razvija se do 4. godine. Do te dobi je sasvim svejedno o kojem je jeziku riječ – dijete će ga naučiti kao materinji. Nakon te dobi niti jedan jezik ne možemo naučiti kao materinji.Utjecaj genetike i okoline promatrao se kod jednojajčanih blizanaca koji nisu odrasli u istoj sredini i kod posvojene djece. Uspoređivala su se posvojena djeca čiji biološki roditelji nisu imali kriminalne skolonosti, a adoptivni roditelji jesu – oko 10 % takve djece su postajali kriminalci, u slučaju da su biološki roditelji kriminalci, a adoptivni nisu – taj se postotak penje sve do 22 %, u slučaju da su i adoptivni i biološki roditelji kriminalci – postotak je 36, 6 %. Sklonost alkoholizmu je genetski uvjetovana ali naravno da ta uvjetovanost nije presudna – važna je motivacija.

MULTIPLIKATIVNI PRISTUP: LIČNOST (L) = umnožak NASLJEĐA(N) i OKOLINE (O).INDIVIDUALNI PRISTUP: osoba u konkretnoj situaciji ima određeno ponašanje.Naša učinkovitost je jednaka umnošku onoga što čovjek može, onoga što čovjek želi i objektivnih okolnosti. I ovdje je motivacija važna.

Neki psiholozi tvrde da smo 10 % determinirani genetski, a čak 90% determinirani sociološki. Čovjekovu ličnost čini odgoj, genetika/temperament i samoodgoj. Najvažniji faktor je svakako motivacija – ono što čovjek hoće.

OSNOVNI ZAKONI NASLJEĐIVANJA:U nekim stvarima sociologija ne igra nikakvu ulogu – te su stvari genetski determinizirane – boja očiju, boja kose, spol... Utemeljitelj moderne genetike je Gregor Mendel – češki benediktinac. Sve stanice imaju jezgru koja sadrži kromosome. Oni su nositelji nasljednih osobina. Sastoje se od 50 do 10 000 gena – oni su nositelji fizičkih i psihičkih osobina. Svaka stanica sadrži 23 para kromosoma. 1 od ta 23 para je spolni par kromosoma koji se sastoji od XX (ženski) ili XY (muški). Za spolne je stanice karakteristično da sadržavaju samo jednu kopiju kromosoma, odnosno, haploidne su. Spolne stanice/GAMETE čovjeka - spermij i jajašce, imaju 23 kromosoma (n = 23). Svih 23 kromosoma će se međusobno razlikovati po veličini, obliku i svojstvima koje nose. Dakle, ni jedan kromosom neće imati svoj homologni par. Spajanjem dviju gameta (ženske jajne stanice i muškog spermija) s polovičnim brojem kromosoma nastat će ZIGOTA - stanica sa 46 kromosoma, odnosno 22 para tjelesnih i jednim parom spolnih kromosoma. Uzastopnim mitotskim diobama zigote nastaje niz stanica koje se diferenciraju (specijaliziraju za neku točno određenu funkciju) dok ne nastane organizam. Šanse da dijete bude žensko ili muško su 50 -50. Otac je uvijek nositelj X kromosoma.

OTACY X dominantno svojstvo /gen(smeđe oči su uvijek dominantne)

MAJKA X X recesivno svojstvo/gen (plave oči su uvijek recesivne)

Dominantno svojstvo se uvijek pojavljuje, a recesivno se pojavljuje samo kad je prisutno kod oba roditelja koji su nositelji tih gena. Ako je neko svojstvo nasljeđeno samo od jednog roditelja ono se ne pojavljuje vidljivo – FENOTIP – skriveno svojstvo koje se u djetetu nalazi pritajeno i djete je nositelj tog svojstva ali na njemu nije manifestirano to svojstvo.PRIMJER: Očevi roditelji imaju smeđe oči – otac ima smeđe oči - majka ima plave oči -U svim slučajevima će dijete imati smeđe oči, ali će imati FENOTIP plavih očiju. Ako to djete koje ima smeđe oči i koje je nositelj FENOTIPA plavih očiju kad odraste dobije djete s partnerom koji ima plave oči šanse da će njihovo djete imati plave oči su 25 % tj 1 : 4. Isti princip vrijedi i kod drugih slučajeva recesivnih svojstava – npr. albino, gluhinjemost... Bolesti se nasljeđuju kao recesivno svojstvo.

7. KAKO ZNAMO DA IZVAN NAS POSTOJI SVIJET? To spoznajemo prvim kontaktom kojeg ostvaruju naši osjetni organi.PODRAŽAJ – DOŽIVLJAJ – OSJET:Ako je neki osjetni organ isključen u pravilu nećemo moći shvatiti što se događa oko nas. Npr. kada spavamo nismo svjesni svijeta oko nas.VRSTE OSJETA: u žargonu se ukorijenila teza da imamo 5 vrsta osjeta (vid, sluh, njuh, okus, opip) ali to nije točno jer samo koža sadrži nekoliko osjetnih organa – (osjet topline, hladnoće, boli..), jezik (osjet za slatko, osjet za slano, osjet za gorko...)- veliku skupinu također čine organski osjeti: bolovi u mišićima, mučnina, glavobolja, tu spadaju i oni koji nas obavještavaju o fiziološkim potrebama, seksualni osjeti, osjeti gladi i žeđi... Zaključujemo da imamo mnogo vrsta osjeta.

OSJETILNI SUSTAV je sustav niza osjetila u tijelu, gdje se osjetilnim neuronima primaju određene vrste podražaja: dodir, miris, okus, sluh, vid i dr. Pet je glavnih skupina receptora: Mehanoreceptori - za osjet dodira, tlaka, sluha i ravnoteže Termoreceptori - za osjet hladnoće i topline Nocireceptori - za osjet bola Elektromagnetski receptori - za osjet vida Kemoreceptori - za osjet okusa, mirisa, kisika, glukoze i ugljikovog dioksida.

Osjeti imaju svoje zakone. Da bi se neki fizikalni podražaj mogao osjetiti potrebno je da bude dovoljno jak. Za svako osjetno područje postoji najmanji intenzitet podražaja koji je potreban da bi čovjek to osjetio i da bi se kod čovjeka izazvao proces širenja živčanog podražaja/uzbuđenja od osjetnog organa prema mozgu. Taj intenzitet se zove PRAG OSJETA ili LIMEN. Takav limen se naziva i APSOLUTNI LIMEN jer on ukazuje na opću osjetljivost nekih organa. On nije čisto fiziološki nego je i psihološki određen. Postoji i DIFERENCIJALNI LIMEN - prag razlike je najmanja razlika u intenzitetu podražaja koju možemo osjetiti. On je relativno konstantan.

ADAPTACIJA je prilagođavanje osjetnih organa na trenutnu situaciju. Ona se definira kao smanjenje osjetljivosti u povodu trajanja podražaja istog intenziteta. REKUPERACIJA je pojava u kojoj se smanjuje intenzitet podražaja u kojemu dolazi do povećanja osjetljivosti osjetnog organa. To je obrnut proces od adaptacije. PERZISTENCIJA U času kad prestane djelovanje podražaja na osjetni organ, osjet ne nestane istodobno, nego traje još neko vrijeme i manje-više postupno se gubi. Ta se pojava naziva perzistencija osjeta, a osjeti koji perzistiraju pošto je uklonjen podražaj zovu se paosjeti. Paosjeti su dobro poznati u području vida. PAOSJET – lažni osjet.

Neke životinje imju puno jače razvijene osjete od ljudi. OSJETILO OKO – OSJET VID: 90% informacija primamo putem oka. Za podražaje unutar oka su zaduženi štapići i čunjići - u svakom oku ima oko 7 000 000 (sedam milijuna) čunjića i 120 000 000 (sto dvadeset milijuna) štapića. 2 oka imamo i zato da dobijemo osjećaj trodimenzionalnosti slike i plastičnosti slike.

OSJETILO UHO – 1) OSJET SLUH: se sastoji od tri djela: unutarnje, srednje i vanjsko uho. U unutarnjem uhu se nalaze stremen, nakovanj i čekić koji su zaduženi za podražaje i bubnjić koji registrira podražaj. Vanjsko uho – školjka služi da usmjerava zvuk unutar uha. Ljudsko uho može čuti zvuk u rasponu od

20 Hz do 20 000 Hz (herca). Npr. ljudski govor se nalazi na frekvenciji između 1000 i 4000 Hz. Jačina zvuka mjeri se u decibelima – 70 decibela može uzrokovati oštećenja sluha. 2 uha imamo zato da bismo mogli lokalizirati zvuk u prostoru. 2) OSJET RAVNOTEŽE: Vestibularni organ je osjet ravnoteže. On nam služi za kretanje, vrtnju i ravnotežu – nalazi se u uhu ali nema nikakve veze sa sluhom. Vestibularni organ je u direktnoj vezi s malim mozgom. On ne funkcionira u bestežinskom stanju.

OSJETILO JEZIK – OSJET OKUS: Okus se detektira pomoću podražaja kemijskog podrijetla. Osjetni organi na jeziku izgledaju poput čašica i u njima se zadržavaju kemikalije koje podražuju osjet okusa. Temeljni okusi su: SLATKO I SLANO – receptori se nalaze na vršku jezika, KISELO – receptori se nalaze sa obje strane i GORKO - receptori se nalaze u korjenu jezika. OKUSNI DOŽIVLJAJ - kombinacija mirisa i okusa. Pojedini kušači vina mogu po mirisu i okusu prepoznati o kojoj se sorti vina radi i čak prepoznati odakle dolazi ako ta sorta može doći s više krajeva svijeta.

OSJETILO NOS – OSJET NJUH: Njušni organ se nalazi u korjenu nosa. Sastoji se od dlačica koje su osjetljive na kemijske mirisne produkte – estere. Klasifikacija mirisa je vrlo komplicirana. Teško je mirise grupirati u određene grupe kao okuse. Čovjek može osjetiti 10000 različitih mirisa.

OSJETILO KOŽA - 1) OSJET DODIR: osjet dodira registriramo pomoću slobodnih živčanih završetaka u našoj koži koji završavaju čak i u dlačicama. Gustoća razmještaja je nejednaka. Najveća gustoća živčanih završetaka koncentirana je na vršcima prstiju/jagodicama, usnama, nosu i obrazima, a najmanja na leđima. 2) OSJET TOPLO/HLADNO: je vrlo kompliciran osjet. 3) OSJET BOLI – registrira se pomoću slobodnih živčanih završetaka koji se nalaze u dubljem sloju kože i reagiraju na intenzivnije podražaje. Intenzitet boli ovisi o različitim faktorima, pogotovo o psihičkim. 4) OSJET SVRBEŽA: smatra se da se kod svrbeža vrlo blago i konstantno podražuju osjeti bola. 5) OSJET ŠKAKLJANJA...

ORGANSKI OSJETI: obavještavaju o stanju organizma. To su osjeti u različitim organima i nisu slični jedni drugima. Oni nisu oštro lokalizirani. Oni su često difuzni osjeti. Osjet boli može biti i organski osjet. Svaka je bol neugodna i bića nastoje izbjeći bol. Bol ima i emotivnu komponentu. Bol se odlikuje i društveno/sociološki.

8. PERCEPCIJA: možemo priznati da nema čistih osjeta nego da se uvjek radi o povezanosti mnogih elemenata. PERCEPCIJA je psihološka aktivnost koja nam pomaže da osjetne djelove objedinimo u jednu cjelinu. Ne radi se o pukom zbroju tih djelova nego o čitavoj strukturi tih elemenata.PERCEPCIJA je aktivno prerađivanje svih primljenih i već postojećih informacija. PERCEPCIJA je aktivni proces organizacije, integracije i interpretacije osjetnih informacija. Naglasak je na interpretaciji. Percepcija nam omogućava poznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojmova i događaja u našoj okolini. Ona nam omogućuje snalaženje u prostoru. Percepcija je naš doživljaj koji počiva na motivima, iščekivanjima i stavovima i često nije objektivna stvarnost.Percepcija istog događaja različitih ljudi se ne mora slagati. ZAKONI PERCIPIRANJA: tzv. GEŠTALDT zakoni: - princip blizine – slične strukture koje su međusobno blizu možemo percipirati kao jednu cjelinu - princip zatvorenosti, princip istovrsnih znakova...PERCEPCIJA ima svoju konstantnost. PERCIPIRAMO li sve INFORMACIJE? U stanju budnosti smo bombardirani desecima tisuća informacija koje podražuju naša osjetila. Usprkos činjenici da je naš mozak savršen stroj on ne registrira događaje koji su „nebitni“. Pažnja je važan faktor percepcije. Kod percepcije će presuditi intenzitet podražaja, nagla promjena u intenzitetu, ponavljanje, novost... Percepcija može biti i pogriješna. Na percepciju utječe i količina informacija.

9. RAZLIČITA STANJA SVIJESTI:U svakodnevnom životu prilikom svakodnevnih radnji „nismo svjesni“ onoga što radimo zato što se neke aktivnosti same procesuiraju u našemu mozgu. One se odvijaju gotovo same od sebe. Situacija koju obavljamo automatski ne znači da naš mozak ne prima informacije. Naša svijest ima svoje stupnjeve. Teško ju je definirati jer se psihologija nije ni bavila pojmom svijesti. Najviše je to činio Sigmund Freud, a tek u drugoj polovici 20. stoljeća bihevioristi istražuju svijest. Američki psiholog Taling kaže da je svijest jedna od najvećih tajni prirode. Svijest je znanje o samome sebi, svojm doživljajima i svijetu oko sebe. Mogućnost spoznavanja vlastitim ponašanjem je također svijest. Ne radi se samo o količinskim nego i o kvalitativnim razlikama. Nekada je svijest prisutna ali nema veze s realnošću – u snovima, pod utjecajem opijata... Motivacija nije uvijek svijesna.Freud je djeleći čovjeka na svijest i podsvijest smatrao da je naše djelovanje obilježeno podsvješću u kojoj su potisnuti doživljaji iz našega djetinjstva.

SPAVANJE I SNOVI:Snove nekada doživljavamo vrlo realno. Danas zaslugom istraživanja mozga (EEG) imamo dokazane činjenice vezane za san i spavanje. U našem snu mijenja se dubina sna. Postoji nekoliko faza koje se razlikuju po frekvenciji moždanih valova. U budnome stanju pravladavaju BETA valovi (20 – 25 titraja u sekundi). Kada legnemo u krevet i posve se smirimo i zatvorimo oči prevladavaju ALFA valovi (10 titraja u sekundi). Uspavljivanje se odvija sa znatno sporijom frekvencijom. Kada spavanje postaje dublje počinju izbijati brže fekvencije preko 10 titraja u sekundi. DELTA valovi su u sljedećoj fazi (3 - 4 titraja u sekundi). U idućoj fazi koja se zove DUBOKO SPAVANJE su opet DELTA valovi sa samo 1 titrajem u sekundi. Sve te četiri faze skupa traju oko 1 sat i uglavnom nisu praćene snovima. Nakon toga slijedi vraćanje tih faza u obrnutom redoslijedu. Opet dolazi do brzih titraja kao u prvoj fazi ali je spavača tada gotovo nemoguće probuditi (to nastupi otprilike nakon 2 sata spavanja). Dolazi do brzih pokreta očiju lijevo-desno i gore-dolje – REM SAN (RAPID EYE MOMENT). U REM fazi najčešće sanjamo (oko 80 % snova odvija se u ovoj fazi). Ako se probudimo u REM fazi onda ćemo se osjećati nenaspavanije nego ako se probudimo u NON REM fazama. U nedostatku spavanja u REM fazama moglo bi doći do halucinacija i psihičkih poteškoća. Snovi nemaju veze s realnošću – oni su kazalište besmislica. Snovi su najvjerovatnije nusproizvodi živčanih podražaja gledano sa psihološkog stajališta. Snovi su podraživanje moždanih živčanih stanica koje šalju slike, a mozak ih sintetizira koristeći pamćenje. Svi ljudi sanjaju ali ne pamte svoje snove. Smatra se da to zavisi jesu li se probudili u REM FAZI (ukoliko jesu sjećat će se svojih snova) ili u NON REM fazama. Istraživanja pokazuju da snovi traju i do nekoliko minuta.

POREMEĆAJI SPAVANJA: -SOMNAMBULIZAM/mjesečarenje nema veze sa snovima. Ono se odvija u NON REM fazama. Govor u snu nema veze sa snovima i također se odvija u NON REM fazama. Hodanje i govor u snu puno je češće kod djece. Snovi su najčešće vidni doživljaji i najčešće su u boji. Odnosi između REM i NON REM faza izmjenjuju se tokom života. Kod djece od 3 -4 godine je omjer 1:4, a kod ljudi je 1:5. Starenjem se smanjuje potreba za spavanjem. -NESANICA, -NARKOLEPSIJA – je intenzivna i nagla potreba za snom tokom dana, -NOĆNA APNEA – nagli prestanak disanja u snu, -PAVOR NOKTURNOST – noćni strah

HIPNOZA – je također promjena stanja svijesti no ona ovisi o mnogim faktorima i nitko vas bez vašeg pristanka ne može hipnotizirati.

DROGA – WHO (svjetska zdravstvena organizacija) drogu dijeli u depresore, stimulatore, halucinogene droge i kanabis u posebnoj skupini. -DEPRESORI – hipnotici i narkotici – najveća skupina droga. To su sredstva za umirenje i spavanje. -STIMULATORI imaju suprotan učinak. -HALUCINATORI – mjenjaju oblik realnosti -KANABIS – hašiš i marihuana – imaju sva tri djelovanja ovisno o količini. -DEPRESORI – usporavaju moždane reakcijeAlkohol usporava reakcije, mijenja stanje svijest. Utječe na ravnotežu i smanjuje moždanu aktivnost ali povećava samouvjerenost. 0, 5 promila izaziva laganu relaksaciju, 1 promil nerazumljiv govor, 2 promila su već teže pijanstvo (100 X veće šanse za nesreću u prometu) ... -HIPNOTICI : APAURIN I PRAXITEN -NARKOTICI: HEROIN; MORFIJ, METADON -STIMULATORI: KOKAIN -HALUCINATORI : LSDKanabis – marihuana je blaža od lsd-a.Najveći problem marihuane nije fizička ovisnost nego psihička ovisnost.

10. PREDODŽBE, PAMĆENJE I UČENJE: PREDODŽBA je doživljaj predočenja nečega. Ona ne posjeduje živost i detalje koje posjeduje percepcija. Predodžba je uglavnom koncentirirana na vidnom polju ali može se javiti i na drugim osjetima. Iznimke su EIDETSKE slike – vrlo žive predodžbe kod djece koje jasno i detaljno pokazuju ono što je prethodno pereceptivno doživljeno. Iznimke su i snovi koji mogu biti vrlo detaljni i halucinacije – one mogu biti vrlo žive i detaljne predodžbe i onaj koji ih doživljava ne razlikuje ih od realnosti – misli da se realno događa ono što si on predočuje i u skladu s tim se i ponaša.Podražaj kod predodžbe je pokrenut od strane nečeg drugog ali nije jasno od čega. Sigurno se radi o živčanom podražaju i podražaju mozga. Te smo doživljaje morali zapamtiti. PAMĆENJE: je u uskoj vezi s našim mišljenjem – to su neki doživljaji koji su ostavili trag u nama. Što su događaji važniji ostavit će veći trag iako to nije uvijek tako. Spoznavanje svijeta nije samo stvar percepcije nego i misaonih predodžbi, proučavanja odnosa... Za spoznavanje nam ne služi samo osjet i percepcija nego i mišljenje. Mišljenje je najveća kategorija spoznavanja. Postoje 3 najviša stadija spoznavanja, to su UČENJE, PAMĆENJE i MIŠLJENJE. UČENJE definiramo kao relativno trajno mjenjanje ponašanja do kojega dolazi pod utjecajem iskustva. Postoji proces zaboravljanja. Učenje i pamćenje su gotovo sinonimi. Ne postoje samo namjerna pamćenja nego i nenamjerna.UČENJE: također dijelimo na nenamjerno i namjerno.NENAMJERNO DIJELIMO NA KLASIČNO UVJETOVANO I INSTRUMENTALNO UVJETOVANO: a) KLASIČNO UVJETOVANO UČENJE– znanstvenici neke stvari otkriju, a da toga nisu niti svjesni, ili tragaju za nečim a otkriju nešto drugo. IVAN PETROVIČ PAVLOV vršio je istraživanja želučanih sokova (za što je kasnije dobio i Nobelovu nagradu). Pavlov je shvatio zakonitost klasičnog uvjetovanja. Pavlov je izveo pokus sa psom. Svaki put prilikom donošenja hrane bi zazvonio zvoncem i pas bi pogledom na hranu počeo sliniti. Međutim, kasnije je Pavlov samo pozvonio a pas bi već počeo lučiti slinu. Postoji UVJETOVANI (za psa je to bilo zvnoce) i BEZUVJETNI PODRAŽAJ (psu je to hrana). U toku uvjetovanja nakon nekog vremena uvjetni podražaj izaziva bezuvjetnu reakciju. Mnogi funkcioniraju po principu klasičnog uvjetovanja. POKUS S MALIM ALBERTOM –on se igrao sa laboratorijskim štakorom. Nakon toga prilikom uzimanja štakora u ruke znanstvenici su puštali neugodnu buku te je Albert to povezao sa štakorom i više se nije htio igrati s njim. Kasnije se bojao štakora i drugih krznenih životinja. U njegovom mozgu se stvorila veza između buke i štakora/krzna. Tako dolazi do fobija. U 4. -5. godini dijete se boji za svoju egzistenciju. Klasičan primjer klasičnog uvjetovanja su fobije. b) INSTURUMENTALNO UVJETOVANO UČENJE: to je učenje na posljedicama podražaja. Ponašanje se povezuje s posljedicama podražaja. Taj se način zove obilkovanje/shaping. Ovo uvjetovanje može biti korisno pri odgoju djeteta. Oblikovanje se koristi pri lječenju autistične djece. Instrumentalno uvjetvanje se bolje provodi ako osoba ne zna kad će dobiti nagradu. Koristi se i kod dresure životinja. Kod instrumentalno uvjetovanog učenja se radi o kognitivnim procesima. BIO FEEDBACK (je također instrumentalno uvjetovano učenje) uvježbavanje čovjeka da djeluje na organske funkcije koje su kontrolirane autonomnim živčanim sustavom. Instrumentalno učenje se odvija i prigodom učenja rada na računalu. Njime se liječe prehrambeni poremećaji – anoreksija... Liječiti se mogu i fobije i neke ozbiljnije duševne bolesti, ovisnosti. Praznovjerje je jedna vrsta inst. učenja.

NAGRADA I KAZNA: su instrumentalno uvjetovane.Često je nagrada uspješan motiv za učenje određenih ponašanja. Dajemo ih kao posljedicu nekog učinjenog djela ili ponašanja. Podjeljena su mišljenja što se tiče kazne. Neki ju smatraju lošom a neki dobrom no svi se slažu da je to zadnja mjera koju treba upotrijebiti.

PROTIV KAZNE: -dijete će naučiti izbjegavati situaciju u kojoj je dobilo kaznu -kazna djeluje samo u početku -dijete će naučiti načine kako da ne bude uhvaćeno u lošem ponašanju -dijete može naučiti da se kaznom mogu postići neke stvari pa će i samo početi kažnjavati -kazna uči agresivnom ponašanju ZA KAZNU: -kazna može biti učinkovita ako je metodološki dobro postavljena -učinkovita je kada uslijedi odmah nakon prekršaja -kazna mora biti „oštra, mora zaboljeti“ -počinitelj mora vjerovati da neće izbjeći kaznuKAZNA DA ali samo u nekim slučajevima. NAGRADA JE BOLJI MOTIVATOR NEGO KAZNA.

METODA POKUŠAJA I POGRJEŠKE: može biti uspješna metoda u slučajevima kada nemamo drugih metoda ili mogućnosti. Ovo je neracionalni oblik učenja. OPONAŠANJE: postoji direktno oponašanje (oponašanje psihomotornih procesa) i indirektno (oponašanje iskustvom - to su racionalne stvari = ideje, stavovi, načini ponašanja, čuvstva i druga znanja). Kod oponašanja je važna pažnja /pozornost. UČENJE UVIDOM: najpoznatije takvo učenje je „AHA“ efekt, ili iznenadne ideje koje čovjeku sinu. ŠKOLSKO UČENJE: metode za olakšavanje učenja: kod učenja „besmislenih materjala“ treba učiti fragmentarno – dio po dio. Kod učenja povezanih i smislenih cjelina kao što je povijest treba učiti u komadu.

PAMĆENJE: je sposobnost zadržavanja informacija koje smo stekli iskustvom ili učenjem. Pamćenje je neophodan uvjet naše spoznaje. Bez pamćenja ne bismo mogli govoriti, voziti, jesti, učiti, pisati... Postoje različite vrste pamćenja: - pamćenje prošlih događaja i mogućnost pamćenja onoga što tek moramo učiniti u budućnosti; - pamćenje općih stvari i pamćenje pojedinačnih stvari; - mentalno pamćenje i motorno pamćenje; - prepoznavanje i aktivna reprodukcija; - senzorno pamćenje: pamćenje koje traje ispod 1 sekunde ili do max. 3-4 sekunde; - kratkoročno pamćenje od 4 do 20-30 sekundi; - dugoročno pamćenje – duže od 30 sekundi; - vizualno ili auditivno: - namjerno i nenamjerno pamćenje (dugoročno pamćenje mora biti svjesno)

MNEMOTEHNIČKO UČENJE – način kojim si olakšavamo učenje – npr. rastavljanje dugačkih brojeva radi lakšeg pamćenja. Možemo pamtiti i sa podsjetnicima (kada nas neka situacija podsjeti na neki prošli događaj, ili općenito na neku stvar)... Postoje i fenomenalna pamćenja – fotografsko pamćenje.ZABORAVLJANJE je obrnut proces od pamćenja. Teorije koje nastoje objasniti zaboravljanje i uvjeti koji utječu na zaboravljanje:- gubitak tragova pamćenja, nemogućnost pronalaženja informacija u „skladištu“, namjerno potiskivanje koje dovodi do zaboravljanja, proaktivna i retroaktivna INTERFERENCIJA (pojava da stečena navika otežava stjecanje, učenje neke nove navike - npr. da određeni psihički ili fizički procesi

ometaju sportaša u dostizanju očekivanih rezultata kada usvojena tehnika sprečava ili koči usvajanje druge tehnike, npr. kod desetobojaca), alkohol, droge...

2 ZABLUDE:ljudi koji uče sporo brže zaboravljaju - NIJE TOČNOteški materjal se lako zaboravlja – NIJE TOČNO

13. MIŠLJENJE I GOVOR: Najkraće rečeno mišljenje je posvemašnja uključenost kognitivnog procesa. To područje nije dovoljno istraženo budući da je psihologija relativno mlada znanost. U temeljnom smislu mišljenje je povezivanje predodžbi. To povezivanje često zovemo ASOCIJACIJE. Nemoguće je ne misliti o ničemu. Mi obično ne mislimo o mišljenju ali stalno mislimo i možemo manipulirati vlastitim predodžbama. Mislima možemo rješavati probleme, nešto odlučiti, pamtiti ili se možemo samo prepustiti slobodnim mislima. Prvi zakon kojim povezujemo predodžbe je zakon DODIRA – povezujemo stvari koje su česte u svakodnevnom životu – postoji vremenski, prostorni, asocijativni dodir... Drugi zakon je zakon SLIČNOSTI/ASOCIJACIJE - kada nas neki pojam asocira na nešto Treći zakon – ZAKON SUPROTNOSTI – kada nas neki pojam asocira na nešto skroz suprotno to se zove BANALNA ASOCIJACIJA.Mišljenje je svojstvo čovjeka. Mišljenje je rješavanje nekog problema. U mišljenju su uključeni svi kognitivni/spoznajni procesi (uključene su i predodžbe i njihovo povezivanje). Predodžbe mogu biti jasnije i mogu biti manje jasne. Mišljenjem formiramo sebe i svijet oko sebe. Mišljenje je proces povezan i sa znanjem.

GOVOR i mišljenje se često povezuju. Mišljenje je govor našega razuma a govor je expresija našega mišljenja. Govor je sustav znakova za sporazumjevanje. Čak i na fiziološkoj razini govor i mišljenje su povezani – ljudi bolje uče ako uče na glas ili ako na glas ponove nešto što su čuli od drugih. Čovjek stvara apstraktne pojmove. Te pojmove mogu usvojiti i gluhonjeme osobe. Smatra se da se nakon 4. godine života gase senzorni centri u mozgu odgovorni za učenje materinjeg jezika te ćemo nakon tog perioda teško naučiti bilo koji jezik kao materinji. Razvoj govora je još uvjek nepoznanica. Dijete oko 1 godine i 8 mjeseci ili 1 godine i 10 mjeseci starosti dnevno može naučiti razumjeti oko 50 riječi. Djevojčice su u tom pogledu naprednije.

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA: je vrlo bitna. Čak i u govoru važnu ulogu igra intonacija – ton kojim govorimo, gestikuliranje, mimka, izraz lica, izraz očiju, međusobna udaljenost sugovornika, fizički kontakt... Govor tijela je jedan od bitnih elemenata komunikacije. U neverbalnoj komunikaciji postoje namjerne geste (palac gore, dva prsta. srednji prst...) i nenamjerne geste (njih sami na sebi ne primjećujemo ali primjećuju ih drugi). Neverbalna komunikacija bitno utječe na stavove ljudi o nama. Žene su sposobnije u „čitanju“ nenamjerne neverbalne komunijacije.

14. INTELIGENCIJA: je jedno od najpopularnijih područja psihologije. To je u stvari pametno, bistro i uspješno mišljenje. Ona je najviši oblik mišljenja i mogućnost snalaženja u različitim do tada nepoznatim problemima. Ona je sposobnost rješavanja novih problema. Ona se očituje u sposobnosti učenja, prosuđivanja, mogućnosti rezigniranja... Inteligencija je ono što se mjeri testovima inteligencije – izjava jednog američkog psihologa. Raspravljalo se jeli ona opća sposobnost ili je ona zbir više određenih sposobnosti. Uvriježeno je mišljenje da je ako je netko inteligentan, inteligentan je u svim prodručjima što nije točno. Postoji 8 tipova inteligencije: - LINGVISTIČKA – uspješno bartanje govorom - GLAZBENA – uspješno svladavanje glazbenih zakonitosti i skladanje - MATEMATIČKO-LOGIČKA – vještine u logičkom i matematičkom rezoniranju - PROSTORNA – snalaženje u prostoru - TJELESNO –KINESTETIČKA – tjelesna sposobnost - INTERPERSONALNA/SOCIJALNA – socijalna osjetljivost, komunikativnost, pristupačnost, empatija - INTRAPERSONALNA – razumjevanje samoga sebe i svojih sposobnosti - PRIRODOSLOVNA – vješto baratanje pojmovima flore i fauneOne mogu biti i međusobno nepovezane npr. netko može biti nadprosječno inteligentan u prvoj, drugoj ili trećoj vrsti inteligencije ali može biti ispodprosječno inteligentan u petoj.JESU LI TALENTI INTELIGENCIJA? Neki smatraju da nisu nego da su talenti samo sposobnosti. Inteligencija je nešto više od onoga što se mjeri testovima. Ona je proces. Inteligencija može napredovati i degradirati. Ona je kulturološki određena. Testovi inteligencije nastali su u angloameričkom i europskom podneblju –npr. za eskime ili neka afrička plemena „naši“ testovi ne vrijede, oni su za njih potpuno besmisleni ali to ne znači da su eskimi manje inteligentni od nas. Ne uzimaju se kulturalne razlike i mogu nastati problemi. Čovjek mora raditi na sebi. Inteligencija i znanje su u nekoj mjeri povezani ali ne apsolutno povezani. KVOCJENT INTELIGENCIJE: 1905. godine Alfred BINET (Bine) je napravio prvi test inteligencije i uveo pojam IQ – kvocjent inteligencije.IQ je kvocjent mentalne dobi i kronološke dobi pomnožen sa 100.Osoba s kvocjentom inteligencije 100 je prosječno inteligentna osoba (uz napomenu da se dopušta odstupanje/odklon pa prosječni IQ iznosi od 90 do 110). Oko 60 % populacije je prosječno inteligentno. STUPNJEVI INTELIGENCIJE: 1) IQ iznad 140 – inteligencija genija (0,2 % populacije) 2) IQ do 140 – izvanredna superiorna inteligencija (2,8 % populacije) 3) IQ do 130 – izrazito nadprosječna inteligencija (6 % populacije) 4) IQ do 120 – nadprosječna inteligencija (12 % populacije) 5) IQ od 90 do 110 – prosječna inteligencija (60 % populacije) 6) IQ do 80 – tupavi ljudi (10 % populacije) 7) IQ do 70 – debili (6,8 % populacije) 8) IQ do 50 - imbecili (2 % populacije) 9) IQ do 20 - idioti (0,2 % populacije)Stoljećima je vladala predrasuda da su žene manje inteligentne od muškaraca. Kulturološki gledano ženama je bio onemogućen pristup svemu onom što „povećava“ inteligenciju.

15. ČUVSTVA I MOTIVACIJE: Psihologija se djeli na spoznajno, čuvstveno i motivacijsko područje. Čuvstvo je kompleksan doživljaj kojega tako i osjetimo. Kompleksan je jer doživljavamo niz drugih komponenti kao što su kognitivni/spoznajni doživljaji, doživljaji potiskivanja...Životinje imaju emocije i što su životinje razvijenije njihove su emocije bliže čuvstvima koje osjete i ljudi. Čuvstva se mogu podjeliti samo na dvije kategorije: čuvstvo ugode i čuvstvo neugode. Ipak postoji i proširenija podjela:OSNOVNA ČUVSTVA I SLOŽENA ČUVSTVA: mnogi psiholozi tvrde da imamo samo 4 osnovna čuvstva: radost, žalost, strah i srdžba no neki tvrde da u tu kategoriju spadaju iznenađenje i gađenje – to su prirodne reakcije. Složena čuvstva su naučena i nastaju kombinacijom više osnovnih. Postoji „bezbroj“ kombinacija:radost + prihvaćanje = ljubavžalost + iznenađenje = razočaranjestrah + radost = strepnjastrah + srdžba + žalost + krivnja + povrijeđenost + ljubav = ljubomoraČuvstva imaju intelektualnu podlogu, a to je da znamo da osjećamo, da se uz intelektualnu prisutnost neko čuvstvo pojačava ili da slabi. Npr. neugoda je izvrgnutost javnom ruglu ali neugoda je i zubobolja... ili gađenje na prijesne puževe ili na nečije ponašanje. Postoje čuvstva dugog trajanja i slabog intenziteta i zove se RASPOLOŽENJE – ono čak ne mora imati ni intelektualnu podlogu. Postoje i AFEKTI. Oni su kratkog trajanja i snažnog intenziteta. Također ne moraju imati intelektualnu podlogu. Čuvstva imaju i svoju fiziološku promjenu. Sve što činimo duhom odražava se na naše tijelo zbog djelovanja autonomnog živčanog sustava. To su lupanje srca, gubitak apetita, promjene u krvnom tlaku... POLIGRAF/DETEKTOR LAŽI detektira puls, tlak, dubinu disanja i električni otpor kože /znojenje. On se ne uzima kao siguran dokaz iako u većini slučajeva može biti ključan. Fiziološke reakcije kod čuvstava:lupanje srca 86 % ljudi, mišićna napetost 83 % ljudi, suha usta 80 % ljudi, ubrzano disanje 79 % ljudi, nemir želuca 76 % ljudi , drhtanje 64 % ljudi, smušenost 53 % ljudi, slabost 41 % ljudi, blokada 39 % ljudi, mučnina 38 % ljudi, vršenje nužde 5 % ljudi.Za uspjeh neke akcije potrebna je doza treme – pozitivna trema. FIZIONOMIJA LICA i ČUVSTVA: postoje promjene u izgledu očiju, obrva, čela i usta. Gotovo da nema razlike u fizionomiji među ljudima tj. jednake „grimase“ prilikom čuvstava pokazuju i eskimi i kinezi ...

LJUBAV I MRŽNJA: one pripadaju među najjača čuvstva za koje je potrebno životno iskustvo. Pod njima se može „izgubiti razum“. Počinje se ponašati drugačije. Ljubav nije jedinstven osjećaj. Postoji više vrsta ljubavi: prijateljska, roditeljska, domoljublje, prema hobiju, ljubimcu...ZALJUBLJENOST je povezana sa seksualnom privlačnošću. Ljubav i zaljubljenost nisu isti. U zaljubljenosti osoba projicira sebe u drugu osobu i u njoj traži ono što sama nema. U nekim slučajevima zaljubljenosti zna doći i do autodestruktivnog ponašanja. U zaljubljenosti ne vidimo tuđe mane nego ih čak i proglašavamo vrlinama. U ljubavi toga nema – u ljubavi razumijemo tuđe mane. Ljubav zahtjeva žrtvu, a ljudi se danas ne žele žrtvovati pa veze propadaju. Mjera ljubavi je RAZBORITOST. Zaljubljenost počinje postupno opadati, ali to ne znači da je ljubav nestala nego se kvalitativno promjenila. U izboru partnera važno je imati: -slične vrijednosti u pogledu različitih životnih pojmova, -spremnost prilagodbe osobe drugoj osobi, -sposobnost da podnosimo tuđe mane, -slični stavovi prema nekim društvenim pojavama, -slična intelektualna razina. -ALI LJUBAV NADILAZI SVE

Problem je što veze danas započinju na mjestima gdje nema komunikacije, a ljubav je komunikacija. Najvažniji faktori očuvanja ljubavi: blizina, izloženost, sličnost, komplementarnost potreba...

MRŽNJA: radi se o najopasnijem čuvstvu. Ona je duboko, trajno i jako čuvstvo animoziteta/odbojnosti i srdžbe i neprijateljstva prema nekoj osobi ili predmetu. Ima 2 glavne značajke: 1) postojanje želje da se naudi/nanese bol objektu mržnje, 2) da se pri tome nanošenju boli osjeća ugoda. Frustracija do koje dolazi u situacijama kad smo onemogućeni u održavanju nekog našeg ustaljenog stanja ili u postojanju nekog željenog cilja dovodi do najžešćeg obrambenog mehanizma, odnosno agresije. Ako smo zbog bilo čega onemogućeni u izvršenju konkretne tjelesne ili verbalne agresije, popratne emocije bijesa pretvaraju se u trajniju emociju mržnje.

AGRESIJA je takvo ponašanje kojemu je cilj namjerno nanošenje povrede ili štete. Ona je vrlo kompleksno ponašanje i proizlazi iz mržnje. Još nije sigurno je li agresija naslijeđena (prema Freudu jest) ili naučena (kako tvrde socijalni psiholozi). Najčešće se znanstvenici slažu da će do agresivne reakcije doći ako se neki objektivni faktori nađu zajedno sa subjektivnim faktorima, odnosno karakteristikama ličnosti. Agresija se dijeli na: - verbalnu (riječi) i - neverbalnu(fizičku), a prema usmjerenju na: - izravnu (direktnu), - neizravnu (indirektnu - na zaobilazni način napadnemo osobu i ona nije svjesna gdje je izvor agresije, npr. napisi u novinama), - pomaknutu (agresivno se napada osoba ili predmet koji nema veze sa uzrocima agresivnog ponašanja). Kod nedužne agresije postoji opasnost da nepravedna agresija kod napadnutih osoba stvori osnovu za razvoj agresije prema osobi koja se na njima iskalila.

STRES je jedna od modernih bolesti. On je trajna neugodna emocija koja dovodi do iscrpljenja, primjerice, stalna briga za zdravlje i strepnja u vezi sa vlastitim ili tuđim zdravstvenim stanjem. Dugotrajni stres smanjuje našu otpornost na bolesti i djeluju na krvožilni sustav (krvni tlak). Blagi stres se smatra poželjnim i korisnim, a nakon neke granice počne loše utjecati na učinak. STRES se može odnositi i na prošle događaje i biti posljedica velikih proživljenih uzbuđenja, primjerice PTSP. Različiti događaji i promjene u životu izazivaju različite količine pozitivnog i negativnog stresa, pa najveći pozitivni stres uzrokuje vjenčanje, a najveći negativni stres smrt bračnog druga.PTSP mogu uzrokovati slijedeće stvari: smrt bračnog druga, rastava braka, odvajanje, osuda na zatvor, smrt bliskog člana obitelji, bolest, vjenčanje, otkaz, umirovljenje, trudnoća, smrt dobrog prijatelja, godišnji odmor...

16. MOTIVACIJA je sve ono što nas iznutra potiče na neku aktivnost, odnosno, na postizanje nekog cilja, i ono što održava tu aktivnost. Motivi se dijele na: (prirodne i stečene) - prirodne koji su naslijeđeni i javljaju se bez obzira na vanjske utjecaje (spavanje, glad, žeđ, disanje, odmor, uriniranje, defekcija...), - stečene potrebe spada na tisuće potreba poput ljudskog društva, znanja, gledanja tv programa...Prirodni motivi se nazivaju i NAGONI. Za razliku od INSTINKATA, koji uzrokuju kompleksna naslijeđena ponašanja, nagoni uvjetuju jednostavnija ponašanja, koja se mogu modificirati okolnim utjecajem. Nagone treba razlikovati od instinkata. INSTINKTI izazivaju kompleksna čuvstva. NAGONI su nasljedno uvjetovani. Nagoni su potreba znatiželje. Bez znatiželje nebismo imali rezultata. Znatiželja je od presudne važnosti. Kad se seksualne potrebe tek jave, one su prirodne, ali u odrasloj dobi se socijaliziraju i pretvaraju u stečene.SEXUALNE POTREBE: nisu prirodne potrebe. Ako ne zadovolji prirodne potrebe čovjek će umrijeti. Iako kod nekih ovisnosti nezadovoljavanje potrebe za drogom također može dovesti do smrti. Nagoni nas nagone prema cilju. Prirodne potrebe su socijalizirane. Izvor prirodnih motiva: želja za ravnotežom i težnja za zadovoljenjem. HOMEOSTAZA – zadovoljavanje svih potreba. Seksualne potrebe se razlikuju od svih drugih prirodnih potreba- ako ih ne ispunimo, neće doći od smrti. Jednako tako, kod jedne naučene potrebe prijeti opasnost smrti ako je ne zadovoljimo- ako narkoman naglo prestane uzimati drogu, može doći do smrti.PRIRODNI MOTIVI nastali su zato što je u organizmu došlo do poremećaja ravnoteže između njegovih potreba i stanja zadovoljavanja tih potreba.

MOTIVACIJSKI CIKLUS: Ponekad se motivacijski ciklus prikazuje u obliku kruga - motivacijskog ciklusa ponašanja, koji počinje od motiva, nastavlja se instrumentalnim ponašanjem za zadovoljavanje motiva pri kojem moramo savladati određene barijere i doći do cilja, a nakon nekog vremena ciklus počinje ponovno. Postoje uglavnom 3 vrste barijera između potrebe i njenog zadovoljavanja: - 1) prirodne ili fizikalne (npr. zaključana vrata), 2) društvene (zakoni, religija, društveni običaji), 3) osobne (kada sami sebi, najčešće zbog svojih tjelesnih ili psihičkih karakteristika, predstavljamo zapreku do nekog cilja, ili kad se ne možemo odlučiti u izboru između 2 cilja.PRIRODNE barijere je lako prijeći, a jedini trošak je vrijeme. Posljedice prelaska DRUŠTVENIH barijera mogu biti teške, pa se neke i ne mogu prijeći. OSOBNE barijere je najteže prijeći. Kod njih postoji jedna skupina koja se naziva KONFLIKTI - stanja u kojima moramo birati između 2 ili više ciljeva, a ne možemo se odlučiti koji da odaberemo. Ako je motivacija jaka, a ne uspijevamo savladati barijere, dolazi do FRUSTRACIJE - osjećaja neugode, nemira i anksioznosti. Postoji 5 vrsta konflikata: 1) konflikt dvostrukog privlačenja (2 jednako privlačna cilja) 2) konflikt dvostrukog odbijanja (2 jednako odbojna cilja) 3) konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja(cilj koji je istovremeno privlačan i odbojan) GRADIJENT CILJA je zakon koji govori o tome kako privlačenje ili odbijanje od cilja ovisi o blizini cilja. Što je cilj bliži, privlačenje ili odbijanje je jače. Kod 1. se dovoljno približiti jednom od ciljeva, a kod 2. je teško riješiti konflikt, jer se približavanjem jednom cilju drugi čini manje odbojan. Kod 3. na udaljenosti prevladava privlačenje, a na blizini odbijanje. Kad dođemo blizu cilja, ne usuđujemo se dalje. 4 i 5) dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja (kad nas i jedan i drugi pozitivan cilj istovremeno privlače i odbijaju)

Postoje načini na koje se ljudi brane od frustracije, a nazivaju se OBRAMBENI MEHANIZMI: - AGRESIJA - REGRESIJA (reagiranje koje je svojstveno djetetu ili primitivnom čovjeku, npr. plač, osim u stanju žalosti) - RACIONALIZACIJA (tražimo dobar, a ne pravi razlog nekom ponašanju ili situaciji-reakcija kiselog grožđa, i reakcija slatkog limuna. Mi i sami vjerujemo objašnjenju koje smo dali) - LOKUS KONTROLE (uzroke našeg ponašanja i onog što nam se događa pripisujemo različitim faktorima - ako smo u nečem uspjeli, to pripisujemo vlastitim sposobnostima, a neuspjeh vanjskim faktorima) - BIJEG (konkretan bijeg ili apstraktan, npr. zaborav) - FIKSACIJA (ponavljanje jednog načina reagiranja koji ne dovodi do rješenja)Vrsta obrambenog mehanizma ovisi i o osobinama ličnosti. dali je osoba introvertirana ili extravertirana.

TEORIJE MOTIVACIJE: Dijele se na sadržajne i procesne. SADRŽAJNE teorije na pitanje što ljude najviše motivira ima nekoliko dogovora: nagrada, kazna, poznavanje vlastitih rezultata, natjecanje, novac, suradnja, mogućnost odlučivanja. Među sadržajnim teorijama poznata je Maslowljeva hijerarhijska teorija, koja predlaže princip stvaranja pojedinih skupina motiva. Na prvom su mjestu fiziološke potrebe, zatim potrebe za sigurnosti, potrebe za ljubavlju, poštovanjem i samoostvarenjem. Nove se potrebe javljaju tek kad je prethodni stupanj zadovoljen. PROCESNE teorije tvrde da je intenzitet motivacije suma umnožaka između očekivanja i vrednovanja pojedinih ishoda. Glavni elementi jakosti motivacije su procjena vjerojatnosti da smo sposobni postići neki cilj, procjena važnosti ishoda, procjena vjerojatnosti da ćemo doći do tog ishoda.Jedan motiv može dovesti do različitih ponašanja, ali i jedno ponašanje može biti rezultat posve različitih motiva.

LIČNOST: nije sposobnost, nego obilježje. Postoji mnogo definicija ličnosti, jer je ličnost konzistentna u vremenu, ali u različitim situacijama mogu se vidjeti njena potpuno različita obilježja. Neke karakteristike ličnosti su uvijek konstantne - vremenska i situacijska (u istoj situaciji ćemo jednako reagirati), primjerice temperament. Neke su karakteristike iste samo u identičnim situacijama, a neke su rezultat trenutne situacije i trenutnog raspoloženja. U formiranju ličnosti veliku ulogu imaju genetski faktori, ali važnu ulogu igra i okolina. Istraživanja na posve malim bebama pokazuju da su ta ponašanja dobar prediktor kasnijih crta ličnosti odraslog čovjeka. No, ličnost se formira i pod utjecajima kazne i nagrade, odgojne mjere, oponašanje, utjecaj društva, a neki dramatični događaji mogu trajno promijeniti nečiju ličnost.DEFINICIJE: Crte ličnosti se relativno nezavisne, opće i razmjerno trajne karakteristike koje nalazimo u cjelovitoj strukturi ličnosti. Velikim se dijelom odnose na emotivne i motivacijske karakteristike.

19. TEMPERAMENT je tipičan način na koji neka osoba doživljava i ispoljava svoja raspoloženja i njihove promjene, to je energija kojom općenito reagira. Temperament se također pretežno odnosi na emocijske i motivacijske karakteristike. Prema Eysencku, ličnost je relativno stabilan oblik ponašanja, navika i tendencija, što ga je neka osoba razvila u svom životu na osnovi naslijeđa, a u reakcijama na neke nagrade i kazne koje je primila u tijeku života. Ne postoje dvoje ljudi identične ličnosti.

TEORIJE LIČNOSTI: Najpoznatije su Freudova psihoanalitička teorija i Eysenckova teorija crta ličnosti.Prema Freudu, ličnost se sastoji od svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog. Njena 3 dijela su: 1) ID- težnja za ugodom, ono životinjsko u nama/libido –požuda. Id je potpuno nesvjestan, a teži zadovoljenju naših nagona(libido- instinkt života, odnosno seksualni nagon i instinkt smrti). Teži za ugodom, bez obzira na realne mogućnosti i društvena ograničenja. 2) EGO – moje ja i superego- svijest i podsvijest. Ego je jednim dijelom svjestan, i pokušava posredovati između zahtjeva ida i superega. 3) SUPEREGO je glas savjesti, stvara svijest o tome što je dobro, a što nije i u sukobu je sa idom.

Freud pretpostavlja da postoje različite razvojne faze ličnosti(oralna- dijete komuniucira preko usta želi zadovoljiti svoj id, analna- djete postaje svjesno kontrolira anus, svinkere,odvaja se od pelena falusna- djete postaje svjesno svoje spolnosti, edipalna- djete se počine identificirati sa roditeljem istoga spola...) ovisno o usmjerenosti libida). Ako se u razvoju ne riješe trenutni konflikti, osoba može postati fiksirana na stupnju razvoja koji nije uspješno riješen.

Eysenckova teorija počiva ne Galenovoj teoriji o 4 tjelesna soka i 4 tipa ličnosti (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik i krv, sluz, žuta i crna žuč). Eysenck je tu podjelu nadogradio sa dimenzijama intra i ekstravertiranosti, stabilnosti (mirnoće) i nestabilnosti (neuroticizma), te psihoticizma i stabilnosti (manje važna za prosječnu ličnost). Costa je pokušao crte ličnosti ili temperamente podijeliti u 5 grupa: ekstraverzija, savjesnost, ugodna osoba, neuroticizam, otvorenost prema iskustvu. Svaka skupina ima svoje crte i njima suprotstavljene koje stvaraju suprotnu ličnost.

ODNOSI LIČNOSTI PREMA TJELESNOJ GRAĐIKod različitih upitnika ljudi često i nesvjesno zaokružuju odgovore koje smatraju društveno poželjnima. Ponekad i ne znamo prave razloge svog ponašanja, pa ne možemo niti pravilno odgovoriti. Zato se ponekad koriste i tzv. pitanja laži da bi se procijenila istinitost odgovora, a ta pitanja imaju jednaku vrijednost za svaku osobu, primjerice, «jeste li se ikad toliko razbjesnili da ste htjeli nekog udariti?». Ako je odgovor na ta pitanja negativan, onda istraživač ne treba vjerovati ni ostalim odgovorima. Zato istraživači ponekad koriste projektivne tehnike, u kojima ispitanik nehotice projicira sebe. Takav je Rorschachov test mrlja, u kojem ispitanik mora procijeniti što prikazuje, Taj test može pomoći, ali ipak ne zadovoljava sve metrijske zahtjeve. U slučajevima poremećaja test će pokazati primjerice agresivnost, ali kod normalnih ispitanika pokazat će samo njihovo trenutno raspoloženje.Sličan test, ali manje tematski apstraktan je test tematske apercepcije, kod kojeg crtež nije apstraktan, ali nije jasno što se zapravo događa na slici. Ponekad su ipak odgovori toliko iskrivljeni društveno uobičajenim načinima reagiranja da se iz njih ne može zaključiti na karakteristike ličnosti. Neki su istraživači smatrali da ličnost odgovara nekim aspektima tjelesne građe ili crta lica, ali to nije točno: 1) STAV je pripravnost pozitivnog ili negativnog reagiranja na neke osobe, predmete, zbivanja ili pojave. Sastoje se od kognitivne komponente(mišljenje o nekom ili nečem), emotivne ––––

komponenta(emocija prema predmetu stava), ponašajne komponenta(ponašanje prema predmetu stava). Kognitivna i emotivne komponenta su gotovo uvijek u dobrom slaganju, ali ponašajna komponenta može biti pod utjecajem različitih situacijskih presija i katkad uopće ne odražava pravi stav. Stav i ponašanje su u znatno većem skladu ako tražimo stav prema detaljnoj situaciji, jer su opći društveni stavovi često pod utjecajem društvene presije ili želje za ugledom. 2) PREDRASUDE su pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini osoba ili pojedincima, kao i pretjerane i neopravdane generalizacije u vezi s tim grupama ili osobama. To su sudovi dani unaprijed, prije nego što imam dovoljno informacija o predmetu stava. Kao i ostali stavovi, naučene su većinom po modelu, ali i osobno iskustvo ima veliku ulogu(ako su te u nekoj zemlji pokrali, reći ćeš da tamo svi kradu). Ako su predrasude suviše pojednostavljene, nazivamo ih STEREOTIPIMA. 3) PRAZNOVJERJA spadaju među stavove, a nemoguće je izbjeći stvaranje nekih predrasuda. S obzirom da će po slučaju određeni broj kod igara na sreću dobiti, onima koji su igrali na neku svoju kombinaciju to će biti dokaz da predviđaju budućnost. 4) POSLUŠNOST AUTORITETIMANajbolji primjer je Milgramov pokus u kojem je ispitivao poslušnost, a ispitanici su smatrali da ispituje utjecaj kazne na uspješnost učenja.

5) SPREMNOST POMOĆI DRUGOME- „nezainteresiranost promatrača sa strane“ - što je veći broj ljudi koji su svjedoci nekog opasnog zbivanja, manja je vjerojatnost da će netko od njih pomoći zbog difuzije odgovornosti- svi su mislili da će netko drugi pomoći. Slična zakonitost nađena je i sa veličinom naselja. 6) DRUŠTVENI PRITISAK: Poznat je fenomen socijalne facilitacije- ako smo u nečemu vrlo dobri, prisutnost drugih ljudi olakšava nam obavljanje te vještine. Suprotno tome je socijalna inhibicija ako znamo neku vještinu lošije.Tzv. trema spada u fobije. 7) GROUPTHINKING: Grupe su toliko zaslijepljene nekim svojim idejama da su i pojedinci unutar te grupe, i čitava grupa, slijepi za događanja oko sebe. Asch je izveo pokus u kojem su ispitanici trebali procijeniti dužinu crte. Pokazalo se da će se prikloniti mišljenju većine čak i kad misle da većina ima krivo.

PSIHIČKI POREMEĆAJI I POREMEĆAJI LIČNOSTI: Poremećaji mentalnog zdravlja se klasificiraju prema DSM sustavu, koji klasificira poremećaje u nekoliko dimenzija i detaljno opisuje simptomatologiju, no ne ulazi u specifikaciju uzroka poremećaja. Na pojavu psihičkih poremećaja utječu, u nejednolikoj mjeri s obzirom na bolest, geni i okolina. Neke su bolesti uzrokovane organskim oštećenjima, primjerice Korsakovljev sindrom. Stara podjela bila je na neuroze (blaže) i psihoze (teže).

Kod NEUROTIČNIH poremećaja ostaje nedodirnuta sposobnost procjene stvarnosti situacije, ponašanje bolesnika obično ne krši društvene norme, poremećaji prolaze sami od sebe, ne postoje vidljivi organski dokazi za postojanje anksioznih simptoma. Kod PSIHOZA dolazi do gubitka kontakta sa stvarnošću, neprilagođene reakcije na ostale ljude i društvene norme, snalaženje u realnim situacijama je poremećeno- javljaju se halucinacije i deluzije(pogrešna, ali duboka uvjerenja u nepostojeće činjenice), komunikacija s okolinom može biti potpuno poremećena-govor je nerazumljiv. Poremećaja ima više od 200, a ovo su najpoznatiji: 1) ANKSIOZNI POREMEĆAJI: Tu spadaju poremećaji panike koji se očituju naglim i nepredvidivim napadom straha, te mogu biti praćeni teškoćama disanja, osjećajem blize smrti... poznat je PTSP, koji se može pojaviti nekoliko tjedana, ali i nekoliko godina nakon proživljenih stresnih događaja, a očituje se u nesanici, noćnim morama, lošem raspoloženju... u anksiozne poremećaje spadaju i fobije- bezrazložni jaki strahovi od različitih predmeta i situacija. Postoji nekoliko stotina različitih fobija. 2) OPSESIVNO KOMPULZIVNI: Sastoje se od različitih misli koje nas progone i ne možemo ih

se riješiti, ako i od obavljanja različitih aktivnosti koje gotovo prisilno moramo ritualno svakog časa obavljati. Ovakve simptome treba razlikovati od stanja u kojima bolesnik ne može bez takvih ponašanja. 3) SOMATOFORMNI POREMEĆAJI: Tu spadaju tjelesni poremećaji za koje se medicinski ne može pronaći nikakav tjelesni uzrok. Obično se radi o bolovima, ali u težim slučajevima može doći i do ozbiljnih smetnji. To se ubraja i hipohondrija, odnosno paničan strah da smo oboljeli od neke teške bolesti, čak i kad su u pitanju i najbezazleniji simptomi. 4) PSIHOSEXUALNI POREMEĆAJI: Mogu se podijeliti u seksualne disfunkcije (poteškoće muškaraca da izvrše normalan spolni čin - impotencija, i žena da dožive orgazam...) i u parafilije - seksualne doživljaje u neobičnim situacijama ili uz izrazito neobične predmete. Ako čovjeku nije moguće da doživi seksualno uzbuđenje na drugi način, to spada u poremećaje. Tu spada fetišizam (seksualno uzbuđenje uz neke predmete pojedine osobe, npr. cipela), voajerizam (uzbuđenje jedino pri promatranju drugih svučenih osoba ili njihovih seksualnih aktivnosti), somato-mazohizam (seksualni užitak prilikom nanošenja ili primanja boli u seksualnom kontaktu s partnerom). Među vrlo ozbiljne parafilije spada pedofilija (seksualne aktivnosti s djecom). 5) DISOCIJACIJSKI POREMEĆAJI:To su poremećaji u kojima se povremeno izgubi kontakt sa stvarnosti, ali su sve ostale mentalne karakteristike čovjeka sačuvane. Ti su slučajevi poznati pod pojmom višestruke ličnosti, pri čemu jedna osoba potpuno promijeni svoj identitet, postaje druga ličnost. Poznat je slučaj «Eve s tri lica»- žena koja se iz domaćice prometnula u raskalašenu ženu, a tijekom liječenja i u treću ozbiljnu i kulturnu ženu. Smatra se da ti poremećaji nastaju kao posljedica teških trauma iz ranog djetinjstva. Katkad se događaju i posve neobične promjene - jedna osoba ima jednu, a druga drugu dioptriju naočala i sl. Katkad jedna ličnost zna za postojanje druge, a katkad ne zna. Ako je svjesna postojanja druge ličnosti, ponekad je smatra tuđom ličnosti. Među bezazlenije disocijacijske poremećaje spadaju amnezije, odnosno, gubici pamćenja koji se nekad pojave nakon teških nesreća ili operacija glave , pa bolesnik zaboravlja ono što se dogodilo prije ili nakon nesreće. Ima i težih slučajeva, kad bolesnik ne zna tko je. U većini slučajeva sjećanje se postupno vraća. 6) AFEKTIVNI POREMEĆAJI: To su ozbiljni poremećaji među koje spadaju depresija i manija, a katkad dolazi i do bipolarnog poremećaja, odnosno, cirkularne psihoze- izmjena depresivnih i maničnih razdoblja.DEPRESIJA je ponekad normalna, ali ako traje dugo i vrlo je intenzivna, radi se o bolesti. Manija je suprotna depresiji- čovjek je izvanredno dobro raspoložen, ali za to nema objektivnog razloga.ANOREKSIJA je panični strah da ćemo se previše udebljati, pa gotovo u potpunosti izbjegavamo jedenje, a bulimija se razlikuje po tome što se osoba prejeda, a potom izaziva povraćanje ili proljev da bi se riješila konzumirane hrane. 7) SHIZOFRENI POREMEĆAJI: Shizofrenija je najteži psihički poremećaj, a pokriva niz ozbiljnih poremećaja koji uključuju gotovo sva područja psihologije: percepciju, mišljenje, govor, ponašanje, komuniciranje s ljudima, emocije, motivaciju. Shizofrenija je karakterizirana masovnom dezorganizacijom mišljenja, ponašanja i emocija. Bolesnici često pate od halucinacija, deluzija i drugih poremećaja mišljenja i često odbijaju socijalne kontakte. Halucinacije su često slušne, a kod poremećaja u komuniciranju najčešće se radi o dezorganizaciji mišljenja. 8) POREMEĆAJI LIČNOSTI/PSIHOPATIJE: Predstavljaju ozbiljna odstupanja od ponašanja prosječnog čovjeka, a ta su odstupanja nefleksibilna i neprilagođena situaciji u takvoj mjeri da okolina tu osobu ne smatra normalnom. Često su to poremećena seksualna ponašanja (patološki silovatelji, ekshibicionisti, pedofili...), kriminalna ponašanja u zlostavljanju djece, te drugi oblici asocijalnog ponašanja. Ljudi se zbog svojih ponašanja ne kaju.