urbanizam iii - 2015

Zagreb, 2015.

Prof. dr.sc. Jesenko Horvat

M O D E R N I G R A D Ishodišta suvremenoga urbanističkog planiranja

1 Jesenko Horvat MODERNI GRAD

Jesenko Horvat: Moderni grad Acta Architectonica: Digitalni udžbenici Nastavni tekst kolegija URBANIZAM III Zagreb, 2014.

Nakladnik: Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet Kačićeva 26, 10000 Zagreb, Hrvatska

www.arhitekt.hr e-mail: [email protected] tel. ++385 1 4639 222

Za nakladnika: dekan fakulteta, prof. mr.sc. Boris Koružnjak

Urednik: doc. Mia Roth Čerina

Recenzenti: prof. dr.sc. Srečko Pegan prof. dr.sc. Tihomir Jukić

Publikaciju je za objavu prihvatilo Povjerenstvo za nakladničku djelatnost Arhitektonskog fakulteta na sjednici održanoj 20.studenoga 2014.

ISBN 978-953-8042-03-4.

Poglavlalja 7 i 12 su rezultat dijela istraživanja unutar znanstveng projekta HERU - Heritage Urbanism - Urban and Spatial Planning Models for Revival and Enhancement of Cultural Heritage / Urbanizam naslijeđa – urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unaprjeđenje kulturnoga naslijeđa (2032), kojeg financira Hrvatska zaklada za znanost i koji se provodi na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a vodi ga akademik Mladen Obad Šćitaroci.

____________________________________________________________________________________________ Prof. dr.sc. Jesenko Horvat

M O D E R N I G R A D Ishodišta suvremenoga urbanističkog planiranja

Kolegij: URBANIZAM III

Predgovor - tematski okvir predavanja i fokusi 2 1. Uvod

- definicija grada, smisao i metode planiranja, instrumenti zaštite i prostornog razvoja 4 2. Pregled razvoja postindustrijskoga grada tijekom 20. stoljeća i prijelaz prema novome mileniju 12 3. Paradigme suvremenoga grada 22 4. Zoniranje kao metoda planskog iskaza

- zoniranje prema namjeni,zoniranje prema oblicima intervencija i postupcima u provedbi 26 5. Razvojne koncepcije 32 6. Kriteriji za optimalno određivanje namjene prostora i standardi za dimenzioniranje prostora 36 7. Urbana pravila i odredbe za provođenje plana

- normativni urbanizam u službi kontrole prostora 46 8. Javna i privatna domena - vlasnički aspekt i režimi dostupnosti 52 9. Ulični sustav kao osnova gradskog tlocrta

- emanacije prometa, hijerarhija, promet u mirovanju 60 10. Stanovanje, rezidencijalni oblici i stambene tipologije

- socijalna topografija, modeli organizacije i hijerarhizacije 70 11. Instrumenti planerske kontrole i pravni instrumenti provedbe plana 74 12. Gradska forma kao premisa i rezultanta planerskog postupka 80 13. Gradska silueta – emanacije visoke izgradnje 86

Literatura 93 Biografija 94

http://www.arhitekt.hr/

mailto:[email protected]

2 2 Jesenko Horvat MODERNI GRAD

Katalog oblika je beskonačan: sve dok svaki oblik ne pronađe vlastiti grad, novi će se gradovi rađati. Kad oblici iscrpe svoje inačice i rasprše se, tad počinje svršetak grada.

Italo Calvino, NEVIDLJIVI GRADOVI

Predgovor - tematski okvir predavanja i fokusi Pisani i slikovni materijal koji imate pred sobom upućuje i uvodi u promišljanja o gradu kroz rakurs urbanističke i prostornoplanerske struke. Teme koje anticipiraju sintezna znanja ugrađena u funkcionalni i fizički okvir suvreme-noga grada u ovome su preglednomu nastavnom tekstu predočene nizom polazišta za razumijevanje procesa razvoja grada, instrumentarija planske kontrole njegova širenja, ali i zaštite naslijeđenih vrijednosti u prostoru. Knjiga se bavi temeljnom suvremenom urbanom etiologijom, prostornim fenomenima koji prate dinamične promjene u društvu i tehnikama planiranja koje se prakticiraju u urbanističkoj struci u sklopu strategijskoga planiranja gradova. Nastavni tekst prenosi većinu nastavnih jedinica iz curriculuma kolegija "Urbanizam III“, sukladno važećem programu 5. semestra preddiplomskog Studija arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Osim predavanja koja su u nastavnom tekstu strukturirana u 13 naslova, još je mnogo „plivajućih“ tema koje nisu elaborirane ovim tekstom, a rezervirane su za izvedbu nastavnoga programa - bilo naslovima gostujućih predavača uz moderiranje i diskusiju, bilo kao aktualnim naslovima koji se mijenjaju od jedne do druge akademske godine. Sadržaj tih dodatnih predavanja ponuđen je studentima u obliku izdvojenih suplemenata.

Ovaj nastavni tekst sažeto iznosi načela i podastire temeljne pokazatelje za planiranje građenja, razumno programiranje i dimenzioniranje prostora, komunalno uređenje grada te kontrolu njegove prostorne fizionomije. Polazišta za pristup objektivizaciji kriterija nalaze se u području preklopa regionalnog planiranja s planiranjem urbanog područja u užem obuhvatu – gdje se smjerovi širenja i prostornog razvoja grada sagledavaju i kao preokupacija regionalnih strategija. Tekst je, unutar vrlo širokog opsega ove strukovne materije, jezgrovit i komprimiran. On kao takav u edukaciji budućih arhitekata i urbanista služi stjecanju elementarne upućenosti u sve razine planersko-urbanističkog zadatka, a posljedično potiče na daljnju (širu i dublju) elaboraciju, navodeći studente na bibliografske izvore i na istraživanje pojedinačnih tema prema njihovim osobnim preferencijama.

U elaboraciji nastavnih jedinica ugrađena su, također, i pregledna znanja iz drugih tehničkih područja koja su sadržana u planerskom postupku, a upravo naglasak na interdisciplinarnosti otvara mogućnost korištenja ovoga nastavnog teksta i drugim sastavnicama što edukaciju provode u poljima tehničkih, humanističkih i ekonomskih disciplina koje se također bave fenomenom prostora i fenomenom grada: geografija, agronomija, šumarstvo, prostorna ekonomija, sociologija i druga dodirna područja.


1. Uvod - definicija grada, smisao i metode planiranja, instrumenti zaštite i prostornog razvoja

Planiranje grada u današnjem je stupnju razvoja društva potreba oko koje postoji potpuni konsenzus politike (zadužene provoditi kontrolu prostornog razvitka) i javnog mnijenja (konzumenta prostora). Svijest o potrošivosti prostora kao resursa, te o njegovoj nezamjenjivosti, opće je prihvaćena činjenica. Milijarde stanovnika koje danas napučuju planet u najvećoj su mjeri smještene u gradovima, a taj postotak iz dana u dan konstantno raste. Povećava se broj velikih (milijunskih) gradova, a raste istovremeno i broj stanovnika u njima.

Nije uvijek u povijesti civilizacije bilo tako pa je neophodna redefinicija grada u smislu prihvaćanja činjenice da je područje nastavanja danas zapravo globalni prostor u kojem iščezavaju razlike između grada i sela, barem što se tiče standarda života i dostupnosti stanovnika mjestima za rad, robama i uslugama.

Gradovi u svojoj funkcionalno-organizacijskoj i društvenoj strukturi postaju sve složeniji te ne mogu biti prepušteni samovolji interesnih skupina koje su se okupile na istome mjestu. Interesne skupine najraznorodnijih kategorija (građani, poduzetnici, radnici, umirovljenici, mladi, činovnici, vlasnici, vlastodršci, koncesionari ...) mogu biti izrazito konfrontirane, ali mogu biti i u suglasju oko načina upotrebe prostora (zajedničkog prostora). Definicija grada kao „najsloženijeg izuma čovječanstva“, kako kaže Louis Mumford, nezaobilazni teoretičar i fenomenolog grada, nikada kao danas nije bila tako eksplicitna.

Gradovi ideja: CAMBERA, BRAZILIA, CHANDIGARH ...

Gradovi kontinuiteta: BEČ, PARIZ, TOKIO, ZAGREB, ZADAR ...


Gradovi u svojoj fizičkoj pojavnosti predstavljaju emanacije razvojnih etapa koje se iščitavaju u vremenskoj skali kao kolaž povijesnih slojeva, više ili manje jasnih stilskih obilježja. Cjelovitost grada određena je njegovim povijesnim kontinuitetom i na određeni način nedovršenošću.

Svi gradovi prolaze kroz etape više ili manje kontroliranih procesa rasta i preobrazbe. Louis Mumford ističe da su tijekom povijesti i danas svaki grad oblikovala dva istovremena procesa: spontani i planirani ... , ali nijedan grad nije u potpunosti planiran niti je potpuno spontano uobličen. Gradovi su „urbani patchwork“ sekvencija i podcjelina nastalih u nekoj vremenskoj jedinici i u nekome društvenom kontekstu. Ovi se gradski uzorci dodiruju ili preklapaju, a iščitavaju se na mapama gradova kao uvjetno homogene prostorne jedinice. _______________________________________________________________________________________

DEFINICIJE

Fenomen grada teško je sveobuhvatno odrediti kratkom definicijom. Definicije na koje nailazimo u literaturi uvijek stavljaju naglasak na jedan od aspekata, ovisno o znanostima koje fenomen grada proučavaju. Sociološka, ekonomska, povijesno- generička, geografska ili urbanistička definicija grada zato nikad nisu istovjetne.

M. Sorre kaže: “Grad je zaokružena, stalna, više ili manje velika i gusta naseobina. Neovisan je u pogledu prehrane stanovništva o teritoriju na kojem se razvija, izrazitih je trgovačkih i industrijskih funkcija, te visokog stupnja društvene organizacije.“

Definicija grada mijenjala se tijekom povijesti ovisno o tome kakva je bila njegova uloga u državnom i društvenom ustroju. Suvremeni autori tako prepoznaju različite stadije kroz koje je grad prolazio.

M. Houston za europski grad ustanovljava tri stadija koji se manifestiraju funkcionalno i fizionomski: - nukleusni grad, određen utvrđenim rubom - formativni grad, potaknut industrijskom revolucijom - suvremeni (moderni) grad, određen motoriziranim prometom.

L. Mumford razvitak grada promatra s dva aspekta - tehničke opremljenosti i energije koja se koristi: - eotehnička faza - vjetar, drvo, voda, 10.-18. st. - paleotehnička faza - ugljen, željezo, parni stroj, od 18. st. - neotehnička faza - elektrika, telefon, radio, nakon 1880. - biotehnička faza - razvoj medicine, psihologije, sociologije, suvremeni grad

E. Lichtenberger dijeli gradove prema društvenom ustroju na: - građanske gradove srednjega vijeka

- plemićke gradove apsolutizma

- industrijske gradove liberalizma

- nove gradove socijalnog blagostanja

Definicije grada mogu polaziti od statističkih kriterija koji uzimaju u obzir broj stanovnika ili gustoću naseljenosti. U načelu, u gradu živi veći broj stanovnika negoli na selu, ali su brojčani parametri prilično rastezljivi. U Danskoj je 250 stanovnika donja brojčana granica za definiciju grada, a u Japanu je ta brojka 30 000. Hrvatski gradić Hum sa svega desetak stalnih stanovnika ima odlike grada, dok su istovremeno neka naselja u Vojvodini, koja broje više tisuća stanovnika, ipak sela.


Funkcionalna definicija grada uzima u obzir zastupljenost radnog stanovništva u djelatnostima. Dominantna zastupljenost stanovništva u primarnim djelatnostima (poljoprivreda, stočarstvo, ribolov, šumarstvo) karakterizira selo, dok dominantna zastupljenost u sekundarnim (industrija i proizvodnja) i tercijarnim djelatnostima (usluge) karakterizira grad. Ipak, u suvremenom se svijetu i ovaj kriterij treba primjenjivati uvjetno jer se danas samo 5% stanovništva bavi poljoprivredom, a 12% uzdržava se od poljoprivrede.

Pravna (zakonska) definicija grada stječe se odlukom (proglasom). Kako u povijesti, tako i danas - naselja proglašena gradovima stječu statusne povlastice. U srednjemu vijeku neko se naselje kojem je kralj dao povlasticu (bulu) proglašavanjem slobodnoga kraljevskog grada izdvajalo iz „feudalnog mora“ kao otok, postajući jezgrom proizvodnih i merkantilnih djelatnosti.

U Hrvatskoj je danas, također, grad statusno definiran zakonom. Administrativna i teritorijalna podjela prostora na lokalnoj razini razlikuje gradove i općine. Upravno središte lokalne jedinice, analogno, jest naselje sa statusom grada ili naselje bez tog statusa. Zakon (o prostornom uređenju i gradnji) također diferencira mali od velikoga grada te time potiče određene aktivnosti i osnažuje urbane procese.

ADMINISTRATIVNI GRAD – FORMALNI GRAD (Shema po Vresku) A adm. < formal. B adm. > formal. C adm. = formal.

Administrativni grad i formalni grad po prostornome se obuhvatu najčešće ne podudaraju. Česti su također i slučajevi da bliski gradovi dijele urbane funkcije i gravitacijske utjecaje tako da se udružuju u urbane sustave ili konurbacije (Rijeka – Opatija, Vinkovci – Vukovar, Varaždin – Čakovec, Zagreb – Velika Gorica).

Definiciju grada prema fizionomskim karakteristikama možemo svesti na opća i očigledna pravila po kojima se urbana forma razlikuje od ruralne forme. Prije svega, to su parcele u funkciji stanovanja, a ne agrarne proizvodnje, ako se radi o obiteljskoj parcelaciji, te pojava višestambene izgradnje kao isključivo urbanog tipa stanovanja. Urbana je forma zgusnuta, a prisutne su i tipologije ugrađene izgradnje, kakvih u pravilu na selu nema. U silueti grada javljaju se visoke građevine, poslovni i tornjevi i stambene vertikale, dok su na selu akcenti rijetki (eventualno zvonik crkve ili silos). Grad obiluje građevinama javne namjene kojih arhitektonska reprezentativnost uobličava sliku grada. Neizgrađene površine uređene su kao perivojne, a parcele opremljene kao ukrasni vrtovi. Javni je prostor komunalno opremljen rasvjetom, nogostupima i opremom. U povijesnome gradu prisutnost zidina jasno dokazuje da se radi o urbanom prostoru.

Nijedna od ovih definicija nije konačna i potpuna, niti dovoljna da isključi izuzetke. Suvremeni je grad, osim toga, u neprestanoj mijeni, što izaziva opetovano redefiniranje pojma. Vratimo li se na navedene kriterije, uočit ćemo da nam definicija grada izmiče:

- Funkcionalni kriterij zaposlenosti u primarnom sektoru, koji je nekad karakterizirao selo, statistički je irelevantan jer postotak stvarno zaposlenih i onih koji su od primarne proizvodnje uzdržavani u suvremenom je selu sve manji. Sela su u jakome gravitacijskom krugu velikih gradova postala obitavališta za stanovništvo koje svakodnevno putuje na radno mjesto, a poljoprivredom se više ne bavi gotovo nitko.

- Statistički kriterij prestaje biti čvrst jer je statistički krug promjenjiv, a praćenje demografskih promjena otežano. Prostorno je razgraničenje grada i sela neodređeno, a prijelazi iz tipološki urbanoga u ruralno okruženje jesu fluidni. U mnogim velikim gradovima (Azije i Latinske Amerike pogotovo) velik dio stanovništva nije obuhvaćen statistikom i živi u gradu izvan zakonskih okvira u „squatterima“.


SQUATTERI - naselja bez formalnih karakteristika grada, na gradskom, državnom ili uzurpiranom zemljištu. U raznim zemljama različito se zovu (favelas, barriadas, calampas, bustees) - slamovi.

- u Calcuti 10 % stanovništva jesu mobilni stanovnici koji žive na ulici.

- G. 1970. 65 % površine grada Ankare činili su squatteri,

- G. 1966. 46 % površine Mexico Cityja pokrivala je “divlja izgradnja”.

Favele u Sao Paulu, Brazil

- Komunalna opremljenost naselja i javnoga prostora, opskrbljenost sadržajima društvenog standarda u ruralnim sredinama sve se više izjednačuje s gradom (načela suvremenog planiranja na to i obvezuju, a to se odražava na izgled prostora). Stupanj standarda nekadašnjih tradicionalnih sela u razvijenim dijelovima europskoga kontinenta stalno raste i ona sve više nalikuju na rezidencijalna područja grada.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

ČOVJEK I OKOLIŠ U POVIJESNOM I CIVILIZACIJSKOM SLIJEDU Grad i njegovo okruženje u određenim stupnjevima povijesnog razvitka ilustriraju karakterističan prostorni odnos:

Predindustrijska era – Gradovi su autarkične jedinice teritorijalno zaokružene bedemima, koje plivaju u „feudalnom moru“. Prometna povezanost je slaba i, u načelu, nepotrebna. Gradovi sa svojim agrarnim okruženjem funkcioniraju autonomno i samodostatno. Simone Martini 1328,. gradovi Sassoforte i Montemassi (S. Kostof, The City Schaped, str.306)

Industrijska era – Etapa razvoja grada koji postupno razbija obruč štićenog područja i započinje proces mrvljenja grada. Razvoj prometa (željeznica) i energetike (fosilna goriva, elektrika) počinju značajno utjecati na procese umrežavanja gradova u prostoru. Shefild 1850. g. (S. Kostof, The City Schaped, str. 302)

Postindustrijska era – Etapa razvitka grada u kojem se poništava podvojenost grada i sela, a prostor nastavanja postaje globalni prostor bez granica. (Nestaju čvrste granice hladnoratovske podjele svijeta, ali se rađaju nove opasnosti: migracije stanovništva, izbjeglice... ) BOLZANO urban sprawl (Katalog seminara Europan 7,. Oslo)


Fenomen suvremenoga grada može se tumačiti kao sustav odnosno skup slojevito postavljenih sustava, od kojih su neki ustrojeni prostorno, neki neprostorno, ali s reperkusijama na prostor. Prema Vresku, „grad kao dio sistema gradova ujedno je i vlastiti sistem koji preuzima određene funkcije: on je sabiralište, proizvodni centar, centar distribucije roba i usluga te ima centralno mjesno značenje, on je razvojni centar, centar kontrole i moći, te centar zaštite ugroženih skupina. Navedene funkcije u urbanom sistemu odražavaju se u njegovoj prostornoj strukturi i organizaciji“.

PROSTORNE STRUKTURE GRADA (Druga kolona ilustrira međuodnose u širem prostornom okruženju sustava naselja i gradova, a prva kolona unutar grada kao jedinice) Izvor Meddens, 1968. ____________________________________________________________________________________________________________________________

FENOMEN GRADA Karakteriziraju, prema Spiru Kostovu, ovi aspekti: (Characteristics of cities)

A - pod naponom prenapučenosti B - urbane nakupine C - fizičke datosti lokacije i okruženja (sit) D - diferencijacija upotrebe prostora E - ekonomska vrijednost prostora F - memorija prostora, nasljeđe G - dihotomija grad – selo H - mreža značajnih repera (monumentalne arhitekture) I - fizički prostor via socijalni prostor


Grad svoju pojavnost iskazuje kroz dihotomiju odnosa koji se manifestiraju u fizičkim, posjedovnim, funkcionalnim ili statusnim spregovima:

izgrađeno – neizgrađeno zatvoreno – otvoreno natkriveno – otkriveno privatno – javno nedostupno – dostupno nelegalno – legalno.

Prema: M. Vresk, Grad i urbanizacija

FIZIONOMIJA GRADA je refleksija civilizacijskih i kulturoloških specifičnosti određenih povijesnim nasljeđem. Ona se iščitava kroz karakterističnu siluetu grada (njegov presjek kroz povijesnu jezgru i urbane ekstenzije prema periferiji), ali i kroz tipološke matrice tlocrtne osnove grada (urbanu mrežu i strukturu izgrađenog).

__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Dilema ...

prepustiti rast grada spontanom razvoju, ili držati pod planskom kontrolom?

... ne može biti dilema.


Planiranje grada (i urbanističko planiranje općenito) u Hrvatskoj je kodificirano zakonima i podzakonskim uredbama koje propisuju postupak izrade planova (redoslijed koraka od odluke o izradi plana do njegova donošenja) te sadržaj, opseg i mjerila u kojima se pojedini planovi izrađuju.

ZAKON O PROSTORNOM UREĐENJU iz 2013. godine, (NN 153/13) a posebice članci 77. i 78., odnose se na plansku kategoriju GUP – GENERALNI URBANISTIČKI PLAN – onu planersku razinu koja se:

„… donosi obvezno za građevinsko područje naselja i izdvojeno građevinsko područje izvan naselja središnjeg naselja velikog grada …“,

a pripada skupini planova lokalne razine. GUP- om se određuje:

1. neizgrađeni dio građevinskog područja naselja, te neuređeni dio tih područja 2. dio građevinskog područja naselja i izdvojenoga građevinskog područja izvan

naselja, planiran za urbanu preobrazbu i urbanu sanaciju 3. obuhvat urbanističkih planova uređenja.

GUP-om se propisuju:

1. uvjeti provedbe svih zahvata u prostoru unutar dijela svog obuhvata 2. smjernice za izradu UPU-a čiji je obuhvat određen GUP-om.

GUP može, za dijelove građevinskog područja za koje se obvezno donosi UPU – URBANISTIČKI PLAN UREĐENJA - propisivati uvjete provedbe zahvata u prostoru s detaljnošću propisanom za urbanistički plan uređenja.

Prostorni planovi imaju snagu i pravnu prirodu podzakonskog akta. Oni su dokument o prostoru. Donose ih gradska ili općinska upravna tijela ili Gradska skupština (za Zagreb kao grad koji ima izdvojen status) nakon Zakonom provedene procedure. Planove izrađuju projektantski uredi registrirani za izradu prostornih planova.

PRAVILNIK O SADRŽAJU, MJERILIMA KARTOGRAFSKIH PRIKAZA, OBVEZNIM PROSTORNIM POKAZATELJIMA, STANDARDU ELABORATA I OBVEZNIH PRILOGA PROSTORNIH PLANOVA iz 2010. godine, propisuje sadržaj, mjerila, obvezne prostorne pokazatelje i određuje grafički standard elaborata i upotrebu standardnog planskog znakovlja:

- boje ili rastere za zone (zone namjene, zone uvjeta korištenja), - tipove linija za linearne prostorne elemente (ceste, tračnice, kanale,

infrastrukturne vodove i sl.), - indekse i simbole za izdvojene jedinične prostorne elemente koji se ne mogu

iskazati površinom. Grafički dio GUP-a izrađuje se u odgovarajućem mjerilu (a to je za ovu razinu razrade i detaljnosti plana, uobičajeno M 1:5 000), te na odgovarajućim podlogama na kojima su u pravilu prikazani svi bitni podaci o prostoru: pozicije i smještaj građevina i elemenata niskogradnje (geodetska snimka), visinski prikaz terena sa slojnicama i visinskim kotama (topografski prikaz), te vlasničku sliku prostora (katastarski plan).

Tekstualni dio GUP-a sadržava Odredbe za provođenje plana.


Urbanistički planovi uređenja i generalni urbanistički planovi slijede planersku metodologiju koja se razvijala i konsolidirala tijekom druge polovice 20. stoljeća. Funkcionalna organizacija prostora u ovim planovima najčitljivije se ispoljava upravo na prikazu plana namjene površina - dvodimenzionalnome grafičkom iskazu koji govori o tome kakvo se građenje predviđa na određenim područjima grada i kako će se uređivati neizgrađeni gradski prostori. Ovi grafički listovi ne prikazuju planirane građevine (njihov oblik, veličinu, položaj ili visinu), nego samo zone, zajedno s indeksacijom koja će precizno odrediti tip namjene (u legendi) i opće urbanističke propozicije za građenje (u odredbama za provođenje).

Generalni urbanistički plan grada Kutine Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta, 1972. godina - Plan namjene površina


2. Pregled razvoja postindustrijskog grada tijekom 20. stoljeća i prijelaz prema novom milenijumu

Gradovi u 19. stoljeću potpuno gube opnu koja ih je tijekom povijesti čuvala izvana, a iznutra održavala njihovu urbanu konzistenciju. Zidine - taj skupi komunalni sustav arhitekture koji je vjekovima stiskao grad - zamjenjuju isprva vojne građevine i sklopovi na strateškim pozicijama oko grada, da bi i taj oblik konzervativnoga vojnog inženjerstva bio napušten „u slavu“ novih oblika ratovanja. Unatoč supremaciji diplomacije, grad još i danas reflektira u svome funkcionalnom ustrojstvu aspekt sigurnosti. Utopistički model grada kao dovršene i uobličene cjeline potpuno se napušta.

Evolucijski model ovisnosti

urbanizacije i mobilnosti

stanovništva

prema: M. Vresku _____________________________________________________________________________________________________________________________

Grad na prijelazu stoljeća .

Iako se grad na prijelazu 19. u 20. stoljeće još uvijek u fragmentima oblikuje po kanonima reda, simetrije i urbanotvorne „pompe“, funkcionalistički imperativi postupno se izjednačuju s onima kompozicijske prirode.

Otto Wagner, plan za uređenje Beča, oko 1910. g.

W. B. Grifin, plan za Camberu - novu australsku prijestolnicu, 1913. g.


VRTNI GRAD Ebenezera Howarda (Towns for To-Morrow, 1898. g.)

Konceptom grada „Garden city“, koji prerasta u svojevrstan pokret, njegov autor promovira ideju o novom načinu organizacije grada, optimalnoj veličini, tipologiji stanovanja i organizaciji prostora s puno parkova i jednostavno koncipirane prometne mreže. Shema se zasniva na satelitskom principu organizacije prostora: središnji grad broji 58 000 st. i šest stambenih satelita po 32 000 st., a rasprostiru se na ukupnoj površini od 14 400 ha (gustoća niska – svega 17,5 st./ha, te broji ukupno 250 000 stanovnika.

Društvo za vrtne gradove (Garden City Association) razvija ideje Howarda, izdaje časopis „Garden City and Town Planning“, pokreče inicijative za izgradnju, otkupljuje zemljište i raspisuje natječaje.

SHEMA FUNKIONALNE ORGANIZACIJE :

GRADOVI VRTNOG KONCEPTA

Shematogramski Howardov koncept urbanisti–planeri uobličavaju u konkretne urbane matrice. U prvoj polovici 20. stoljeća grade se vrtni gradovi u cijeloj Europi, ali i u svijetu:

- U centru je park i društveni sadržaji,

- Prvi prsten su stambene zone sa širokim avenijama, - Vanjski prsten čine industrijske

površine (energent elektrika, a ne ugljen) i komunalne službe, - Zeleni međuprostor dijeli centralni grad i satelite, - Sateliti su koncipirani kao

stambene četvrti obiteljskih kuća s okućnicama. _______________________________________________________________________________________________________________________________

GRADOVI LETCHWORTH I WELWIN Urbanisti: Unvin & Parker


LINEARNI GRAD Linearni grad slijedi logiku koridorskog razvoja duž nekoga komunikacijskog pravca (ceste, željeznice, plovnog puta). Primjeni ovoga koncepta prethodio je razvoj motoriziranog prometa. Paradigmu linearnoga grada prvi je primijenio Španjolac Soria Y Mata 1882. godine na planu prstenasto koncipiranoga grada oko Madrida. Realiziran je samo fragment pojasa, koji se daljnjim razvojem Madrida utopio u kontinuirano urbano područje.

SORIA Y MATA Realizirani fragment linearnoga grada oko Madrida

Linearne koncepcije prihvaćaju planeri poslijerevolucionarnoga SSSR-a. Zakasnjeli industrijski razvoj i veliko prostranstvo pogoduju ovim planerskim koncepcijama gradova „bez jezgre“, koji se mogu unedogled nastavljati (duž trase transsibirske željeznice, ceste i riječnoga plovnog puta).

MILJUTIN, Linearni plan BOUTWELL & MITCHELL . za Staljingrad (Volgograd) Continuous City for 1.000.000 Humans, 1969. .

LE CORBUSIER, „Les trois établissement humaine“ - koncepcija linearnog razvoja

Linearne koncepcije prisutne su u i u suvremenome poimanju grada - primijenjene u dijelovima urbanističkih razvojnih planova za grado-ve ili u ishodištu megastrukturnih projekata (realnih ili utopističkih). ________________________________________________________

ZAČECI FUNKCIONALNOG ZONIRANJA

Toni Garnier svojim projektom „Un Cite Industrielle“ 1904. godine, otvorio je novo poglavlje u urbanizmu 20. stoljeća - smatra se pretečom funkcionalnoga zoniranja. Razrađeni projekt za grad koji broji 32 000 stanovnika, ima jasno diferencirane zone stanovanja, industrije i uprave te izdvojene lokacije za luke, aerodrome, bolnice, elektrane i sl. Garnierov grad nudi visok standard urbanoga života, temeljen na društvenom vlasništvu

(nema privatnih posjeda) i potpunoj dostupnosti. Iako je plan napravljen za hipotetski (!) prostor, definitivno se udaljava od sheme i sugestivno interpretira zone, lokacije i njihove međupoveznice.


Toni Garnier, „Un Cite Industrielle“ - fragment lučkog i industrijskog područja (vizija)

- stambeni kondominiji (projekt karakteristične jedinice)

Kraj 19. stoljeća karakterizira ulazak inženjerstva u oblast graditeljstva: čelik, beton i armirani beton omogućuju svladavanje sve većih prostornih zahtjeva i potiču rast grada u visinu.

Novi konstruktivni modeli pospješuju i razvoj infrastrukturnih sustava, protok putnika, roba i informacija.

Stručna urbanistička domena nije više samo u službi vladajuće klase, nego postaje profesijom - u službi općega dobra.

Socijalna komponenta života u gradu dobiva sve veće značenje. Traga se za novim modelima organizacije prostora s ciljem povećanja kvalitete života u svim, pa i perifernim dijelovima grada, a ne samo u reprezentativnim zonama gradskih centara.

Higijena života postaje premisom u planiranju: zdravo stanovanje, osunčanje, provjetravanje, ali i socijalno zdravlje.

Načela suvremenog planiranja kodificiraju se zakonima. Prvi zakoni u području graditeljstva u Engleskoj doneseni su krajem 19. stoljeća, a u Švedskoj početkom 20. stoljeća.

Antonio Sant’Elia – projekt za „Città Nuova“, 1914.

Futurističke ekspresije

anticipiraju funkcionalnu slojevitost suvremenoga

grada, izraženu vertikalnim zoniranjem:

podzemne etaže za promet – parter je javna

domena prepuštena pješaku – gornje etaže

su rezidencijalne ili poslovne (privatno).


Urbanističke koncepcije i temeljne urbanističke doktrine 20. stoljeća polariziraju se smjerom dvaju principa planskog razvitka i širenja gradova:

NISKI GRAD - koncepcije se razvijaju iz paradigme Vrtnoga grada i VISOKI GRAD - koncepcije „instantnog razvoja“ Le Corbusiera i njegovih apologeta.

Stambena namjena kao elementarniji gradski supstrat u prvom slučaju derivira tipologiju obiteljske kuće s okućnicom, a u drugom slučaju promovira stambeni toranj kao takozvanu „mašinu za stanovanje“. Problem akutnog nedostatka prostora traži se ili progušćivanjem kroz „low rise-high density“ modele stanovanja ili rastom izgradnje u visinu. Niski grad neminovno gomila probleme poskupljujući izvedbu i održavanje neracionalno dugačkih putova i infrastrukturnih mreža. Gradovi poput Londona, primjerice, rasplinuli su se do mjere kada periferija prestaje komunicirati sa središtem grada.

J.J.P. Oud – naselje Kiefhoek, Rotterdam 1925.-29. C. Van Eesteren – nastavak na plan Zuid, Amsterdam 1934.

P. Blom – Kasbah, Hengelo, Nizozemska 1970.

osvajanje mora nasipavanjem

NISKI GRAD Duindoornstad, Nizozemska _______________________________________________________________________________________________________________________________

VISOKI GRAD Le Corbusier – Plan Voisin, 1925. središte Pariza


Le Corbusier (1887.-1965.) kaže: „ ... treba poći od nule, uništiti zatečeno I izgraditi novo i veće.“

Le Corbusier, „La Ville Contemporaine“, 1922.

grad za 3 000 000 st.

U dvorcu La Sarraz, u Švicarskoj 1928. godine, Le Corbusier i Sigmund Giedion osnivaju

CIAM -

Congrès Internationaux d’Architecture Moderne - međunarodni institut koji promovira nove ideje u arhitekturi i značajno razvija urbanističku struku na teoretskom i praktičnom planu. Okupljajući međunarodne stručnjake, vodeće svjetske arhitekte, te organizirajući godišnje tematske kongrese, CIAM utječe na formuliranje takozvanoga „internacionalnog stila“. Utjecaj CIAM-a doseže maksimum nakon Drugoga svjetskog rata primjenom načela modernog planiranja i izgradnje novih dijelova grada na ratom porušenom području Europe i Azije, ali i na područjima koja su bila pošteđena razaranja.

ATENSKA POVELJA

Već je u La Sarrazu razdioba vremena na 8 sati rada, 8 sati pasivnog odmora i 8 sati slobodnog vremena prihvaćena kao osnova za plansko disponiranje zona u gradu. U Ateni se trima elementarnim namjenama prostora priključuje četvrta - promet. „Athens Charter“ - dokument donesen na IV. kongresu CIAM-a 1933. god. - jedan je od najznačajnijih urbanističkih manifesta 20. stoljeća. (Atensku povelju tek je 1942. godine objavio osobno Le Corbusier.) Proklamira potrebu funkcionalnog zoniranja zasnovanu na osnovnim sadržajnim sastavnicama gradskog prostora: stanovanje, rad, trgovanje, rekreacija i promet.

„ ... Ovdje su sudionici raspravljali o principima 'funkcionalnoga grada', čime je CIAM-ov djelokrug proširen s arhitekture na prostorno planiranje. Na temelju analiza trideset tri grada, CIAM je predložio da se socijalni problemi s kojima se gradovi suočavaju riješe strogom funkcionalnom segregacijom i distribucijom pučanstva u visoke stambene blokove s prostrano dimenzioniranim međurazmacima. „

Načela funkcionalnog planiranja usredotočuju se i na organizaciju radnih i komunalnih površina i prometa, te nisu više ekskluzivno fokusirana na stanovanje, centar i reprezentaciju. Tehnološki razvoj omogućava superpoziciju namjena metodama vertikalnog zoniranja. Istraživački i znanstveni pristup planiranju prostora čini struku urbanizma izrazito interdisciplinarnom, a prijedlozi rješenja i realizacije karakterizira internacionalizacija stila i koncepata.

CIAM-ove konferencije: 1928. CIAM I, La Sarraz, Švicarska OSNIVAČKA KONFERENCIJA 1929. CIAM II, Frankfurt N/M, Njemačka O MALIM GRAĐEVINAMA 1930. CIAM III, Bruxeles, Belgija O RACIONALNOM PROSTORNOM RAZVOJU

1933. CIAM IV, Atena, Grčka O FUNKCIONALNOM GRADU 1937. CIAM V, Paziz, Francuska O GRAĐEVINAMA I OBNOVI 1947. CIAM VI, Bridgwater, Engleska O REKONSTRUKCIJI GRADOVA 1949. CIAM VII, Bergamo, Italija O UMJETNOSTI I ARHITEKTURI 1951. CIAM VIII, Hoddesdon, Engleska O CENTRIMA GRADOVA 1953. CIAM IX, Aix-en-Provence, Francuska O STANOVANJU 1956. CIAM X, Dubrovnik, Jugoslavija O STANOVANJU 1959. CIAM XI, Otterlo, Nizozemska

RASPUŠTANJE CIAM-a


W. GROPIUS /jedan od potpisnika Atenske povelje/ - Shema korelacije visina i međurazmaka stambenih građevina, prikazana na seminaru CIAM-a 1930.

Radni materijali pripremani za CIAM-ove kongrese dragocjena su analitička građa arhitektonskom promišljanju, temeljena na objektivizaciji kriterija.

Le CORBUSIER: „Unite de Habitation“, Marseilles

- Inverzija funkcionalnih sklopova: slobodni parter u prizemlju i krovna etaža

kao platforma društvenih sadržaja

Kroz sintagmu „mašine za stanovanje“ Le Corbusier sažimlje stambeno susjedstvo u jedno arhitektonsko tijelo koje ne sadrži samo stambene jedinice nego sve što je stambenom okruženju potrebno (škole, vrtiće, trgovine, zabavu, kulturu), oslobađajući okolni prostor. Ovaj prosede, prihvaćen kao ultimativno načelo suvremenoga planiranja, odredilo je urbanu fizionomiju modernoga grada u kojem su nestali prostorni atributi karakteristični za povijesni grad: blok, ulica i trg, a prostor „curi“ između slobodno postavljenih „arhitektonskih brodova“. _______________________________________________________________________________________________________________________________

OBNOVA – primjena doktrina funkcionalnog zoniranja na obnovu gradova nakon Drugoda svjetskog rata

Urbanistička je praksa sredinom 20. stoljeća usredotočena na probleme obnove gradova. Aplicirajući nove planerske koncepcije, urbanisti postavljaju i načelno pitanje: kako se odnositi prema povijesnome urbanističkom nasljeđu? I nude alternativna rješenja. Između želje za vjernom obnovom povijesne matrice metodom faksimiliranja (model primijenjen u Varšavi) i rekonstrukcije koja raskida s tradicijom, primjer obnove Zadra pokazuje se kao srednji put (ali ne i kompromis!) – interpretacija povijesnog sloja modernim arhitektonskim rječnikom i suvremenom prostornom organizacijom.

B. Milić, M. Kollenz, nagrađeni natječajni rad (jedan od triju) - podloga za regulacijski plan Zadra iz 1953.

Rekonstrukcija porušenog Hamburga: dva modela pristupa obnovi grada


IZGRADNJA NOVIH METROPOLA - primjena funkcionalističkih doktrina zoniranja na izgradnju novih gradova nakon Drugog svjetskog rata

Brazilija - prijestolnica Brazila, novoplanirani je grad za 500 000 stanovnika, povučen u duboku unutrašnjost, u teritorijalno težište velike države (do osnutka Brazilije 1952. g. prijestolnica je bio Rio de Janeiro). Danas Brazilija broji nekoliko milijuna stanovnika razmještenih u satelitima u okruženju, a tlocrtnu geometriju izvornoga planskog koncepta zaštitio je UNESCO od dogradnje i kontinuiranoga širenja.

Autori koncepta, arhitekti Lucio Costa & Oskar Niemyer – Brazilija, 1950. g., ujedno su i projektanti

značajnih građevina Brazilije.

Plan je derivacija Le Corbusierova koncepta organizacije grada s osovinom koja

pompozno završava na Trgu triju sila s reprezentativnom arhitekturom parlamenta i

vlade, u „špaliru“ zgrada različitih ministarstava. Okomito na ovu os razvijaju

se dva krila stambenih kvartova („megakvadri“) koji se nižu u napetom luku

poprečnoga linearnog sklopa. U raskrižju više razina smješten je autobusni kolodvor.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

Le Corbusier – Chanighar, Indija (oko 1950.)

Plan za novi grad od 500 000 st. podijeljen je na sektore od 96 ha sa zelenim prodorima. Novo upravno središte zauzima „akropolsku“ poziciju, izdvojenu iz središta grada. _______________________________________________________________________________________________________________________________

Candilis, Josić i Woods – naselje Le Mirail, Toulouse, (oko 1955.) - Površinom pokriva gotovo isti obuhvat kao i povijesno središte.

Nova stambena naselja koncipirana kao samosvojne prostorne cjeline kompletirana su sa svom javnom i društvenom infrastrukturom te oblikovana jednoznačno, arhitektonskim rječnikom „internacionalnog stila“.


OSVAJANJE PROSTORA

Dinamika rasta gradova nije svugdje bila jednaka. Planski razvoj uvijek računa s raspoloživim prostorom koji je u Europi izrazito ograničen, dok je drugdje u svijetu često vrlo izdašan. Metropole Bliskog i Dalekog istoka pokazuju prostornu ekspanziju, znatno bržu od one kroz koju je prolazio europski grad. Trendovi se, međutim, brzo mijenjaju. Tokio, primjerice, koji je 60-ih vapio za slobodnim prostorom potrebnim za širenje, danas gubi stanovništvo.

Koncepcije razvoja i širenja urbanih područja, u ovisnosti o aksiomu zaštite prostora, variraju tri ključna modela:

- model KONCENTRIRANOG GRADA - model RASPRŠENOG GRADA (urban sprawl) - model URBANIH SKUPINA (urban clusters)

Ovi modeli, svaki na svoj način poništavaju (povijesnu) podvojenost sela i grada, a izvornu prirodu getoiziraju isključivo u zaštićene prirodne rezervate.

Nagli i intenzivni rast dovodi u pitanje prerogative zdravoga života, na što ozbiljno upućuje kritika suvremenoga grada. Ekološka održivost postaje značajan planerski imperativ. Na nj je još 1961. g. upozorio B. Fuller projektom „Kupola 2 milje” za New York.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

Planske koncepcije ili projekti koji anticipiraju osobitosti suvremenoga grada sliče ponekad futurističkim utopijama, ali one promiču razvoj kojim kao da smo već zakoračili u budućnost.

Peter Cook & Archigram - Walking City, 1965. (krajnje lijevo), Geostacionarni orbiter (lijevo)

Kenzo Tange, Plan za Tokio iz 1960. - invazija na Tokijski zaljev (desno)

Strateški plan za Tokio 2050. (shrinking city) - temeljita rekonstrukcija i raščišćavanje (gore)

Abu Dhabi, Ujedinjeni Arapski Emirati, zračna snimka iz 1960. i panorama grada 2000.


3. Paradigme suvremenoga grada Ustrojstvo grada je odraz društvenih promjena i civilizacijskih dosega. Tranzicijske su mijene neprekidne i dinamične, a imaju refleksiju na prostornost, čitljivu u fizičkoj pojavnosti grada ili njegovih dijelova. Svi fenomeni suvremenosti koji su se svjesno ili posljedično ugnijezdili u našu svakodnevnicu potiču na prilagodbe grada navikama i željama njegovih stanovnika – a sve u cilju dosezanja višeg stupnja blagostanja. Strategije prostornog razvoja i prostorne politike tim su se slijedom uvijek inspirirale, proizvodeći različite urbanističke modele i različita programska rješenja. Izgled grada tijekom cijeloga 20. stoljeća stalno se mijenjao, balansirajući između globalnih trendova preuzimanih (kritički ili nekritički) iz razvijenijih sredina ili se oslanjajući na specifičnosti lokalnih tradicija.

GRAD POTROŠAČKOGA DRUŠTVA

Unutar grada mijenjali su se odnosi među funkcionalnim zonama, centar i periferija u nekim su aspektima zamijenili mjesta - dijelom zbog ekonomskih uvjeta (zemljišna renta), rasta kupovne moći stanovništva i novih tržnih navika, a dijelom zbog sve veće pokretljivosti stanovništva. Trgovačka aktivnost, koja je tradicionalno obilježavala središte grada (centar) i pridonosila njegovu urbanom imidžu, seli se na periferiju.

Lijnbaan, Rotterdam - prve pješačke trgovačke ulice (1951.-53.)

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Viktor Gruen, Detroit

- prvi shopping centar na periferiji (1954.)

Nakon Drugoga svjetskog rata povijesni centri gradova Europe rekonstruiraju se s programom društvenih, poslovnih i

trgovačkih sadržaja, te s velikom brigom prema pješaku. Novi centri naselja grade se također prema ovome konceptu.

Istovremeno, u Americi se afirmira drukčiji arhitektonski obrazac za komercijalnu namjenu – SHOPPING MALL - izrazito

orijentiran prema motoriziranom kupcu. Taj će obrazac do kraja 20. stoljeća globalno prevladati.

Fenomen je interesantan i zbog ugradnje tipično urbanih stereotipa - ulice i trgova (s uličnim kafićima i uličnim zabavljačima) - u samu arhitekturu, angažirajući te provjereno atraktivne, a u novom kontekstu zapravo kvazijavne prostore u službu probitka i zarade.


RAZNORODNI MODELI STANOVANJA

Promjene u socijalnoj strukturi urbanoga stanovništva u drugoj polovici 20. stoljeća utječu na prostornu redefiniciju najvećih gradskih zona - zona za stanovanje. Stambena jedinica, stambeno susjedstvo ili četvrt mijenjaju se i prilagođavaju mutacijama i varijacijama osnovne društvene ćelije - porodice. Više aspekata s tim u vezi određuje planerski i urbanistički pristup:

- Porodica je nekada bila sinonim za obitelj, danas to više nije;

- Pokretljivost mladog stanovništva i sve veći broj samaca ili parova bez djece;

- Sve više intelektualnih i drugih uslužnih djelatnosti zaposlenici obavljaju u stanu ili uz mjesto stanovanja;

- Socijalno raslojavanje - jaz između vrlo bogatih i izrazito siromašnih reflektira se i na stambene prohtjeve;

- Rast standarda potiče potrebu za sekundarnim stanovanjem;

- Stan kao tržišna roba i stan kao socijalno-egzistencijalni minimum;

- Migracije i katastrofe – briga za osiguranjem emergency-smještaja.

A to upućuje na propitkivanje: kako arhitektonskog modela stambene jedinice, tako i urbanističkih koncepcija stambenih četvrti.

Arhitektura za hipi-komunu, Arkanzas, Arizona, arh. Paolo Soleri, 1970.

RAZVOJ PROMETA I PORAST MOBILNOSTI STANOVNIŠTVA

Razvoj prometa u svim njegovim emanacijama ( PROMET PUTNIKA - PROMET ROBA - PROMET INFORMACIJA - PROMET U KRETANJU - PROMET U MIROVANJU - INDIVIDUALNI i JAVNI PROMET ) - postavlja velike prostorne zahtjeve u suvremenome gradu i organizaciju složenih upravljačkih sustava. O razvoju i održavanju sustava prometa u gradu srbi gradska uprava. Organizacija javnog prijevoza zadatak je javnih komunalnih poduzeća.

REDEFINICIJA RADNE ZONE

Industrijalizacija gradova poticala je početkom i sredinom 20. stoljeća organizaciju takozvanih „industrijskih zona“ i pratećim zajedničkim sadržajima i organiziranim prijevozom na mjesto rada. No u suvremenome postindustrijskom gradu kontingent radništva (proletarijat) postupno se smanjuje, a udio zaposlenih u uslužnome (tercijarnom) sektoru povećava. Rigorozni ekološki uvjeti tjeraju industriju na rubove grada ili u potpuno izdvojene gospodarsko-proizvodne zone izvan gradova. Zato je površina pod industrijskim postrojenjima i halama u gradovima sve manje, a uredskih prostora sve više.


DEMOKRATIČNOST Postupci izrade planova i njihovo donošenje propisani su zakonom. Određeni su sudionici u postupku odlučivanja o prostoru, izrađivači planova, njihovi donositelji, a posebno je naglašena participacija građana u donošenju odluka.

DUGOROČNOST

Anticipirani su ciljevi razvoja koji računaju s potrebama budućih generacija - korisnika istog prostora. Održivost je imperativ.

FUNKCIONALNOST

Planom su usklađeni interesi različitih korisnika prostora, solidarno ili kompromisno riješeni suprotstavljeni interesi, osigurane naslijeđene graditeljske i prirodne vrijednosti u prostoru te zaštićen ekosustav.

SVEOBUHVATNOST

Koordinirane su sektorske razvojne politike (gospodarski razvoj, promet, infradtruktura, energe-tika, komunalni razvoj, zaštita graditeljske i prirodne baštine i dr.) i ugrađene u cjelovit prostorni plan.

BRIGA ZA JAVNI PROSTOR

Veliki je dio gradskog područja u vlasništvu grada. U najvećoj mjeri to su javne površine (ulice, trgovi, parkovi, šetališta) koje treba uređivati i održavati. Znatan dio gradskog proračuna odlazi na tu stavku. Uspješnost gradske uprave promatra se kroz spremnost za ulaganja u javne prostore – na ponos građana – u cilju podizanja gradskog standarda i njegova imidža.

Gradski trg Schowburgplein, Rotterdam, arh: WEST 8, 1997. Bundek, Zagreb, javni gradski perivoj

REKONSTRUKCIJE GRADA I PRENAMJENA ARHITEKTURE

Mnogi dijelovi grada i njegove izgrađene strukture naslijeđene iz prošlosti ne odgovaraju više suvremenim gradskim potrebama. One, međutim, posjeduju često značajnu (gradbenu, ali i arhitektonsku) vrijednost koju suvremena urbanistička praksa prepoznaje. Njihovom upotrebom kroz temeljitu rekonstrukciju (brownfield) štedi se prostor za nepotrebna širenja grada u neizgrađeni okoliš. Time se vitaliziraju zapušteni ili napušteni gradski predjeli, a istovremeno se osvježava urbana memorija.

Orsay, Pariz

– zgrada nekadašnjeg zaglavnog željezničkog kolodvora danas je muzejski prostor

____________________________________________________________________________________________

NAČELA SUVREMENOG PLANIRANJA PROSTORA


... naglasci iz Dokumenta

1. Uravnoteženi socijalni i gospodarski razvoj regija:

- poticanje razvojnih impulsa koji dolaze iz gradova - poništavanje jaza između sela i grada

(suradnja gradova i naselja) - ujednačeni uvjeti dostupnosti (razvoj prometa,

a posebice javnog prijevoza) - stvaranje uvjeta ujednačene dostupnosti društvenoj

nadgradnji (informacije, znanje, zdravstvena zaštita).

2. Poboljšanje kvalitete života:

- ujednačavanje standarda opremljenosti prostora građevinama društvene namjene (vrtići, škole, zdravstvene službe ... ) i komunalne opremljenosti

- smanjenje i kontrola onečišćenja i oštećenja okoliša.

3. Zaštita i odgovorno gospodarenje baštinom:

- unapređenje zaštite prirodnih resursa (krajobraz, biosfera, biološka zraznolikost, ekosustav)

- unapređenje zaštite kulturne i graditeljske baštine kao čimbenika razvoja.

4. Racionalno trošenje prostornih resursa:

- ograničeno širenje u neizgrađeni prostor (prenamjena napuštenih struktura)

- sprječavanje prenamjene poljoprivrednog u građevinsko zemljište

- davanje prednosti obnovljivim izvorima energije.

Grad u optici developera Grad u optici branitelja javnog interesa

Krupni kapital nudi ulaganja u prostor sa zahtjevom maksimalnog iskorištenja prostora i predumišljajem brzog profita, a najčešće bez mnogo obzira prema drugim korisnicima ili ukupnim prostornim potrebama koje grad ima. S druge strane ovome se suprotstavljaju različiti zagovaratelji javnoga interesa (građani, NGO - neprofitne nevladine udruge) ističući prioritete upravo na planu socijalne politike i ulaganja u javni sektor. Grad svih njegovih građana

Za uravnoteženi razvoj grada potrebni su i jedni i drugi. ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

ODRŽIVI RAZVITAK (sustainable developement)

U stučnome je pojmovniku, od 1992. g., kada na godišnjoj konferenciji UN-a u Rio de Janeiru potpisnici prihvaćaju akcijski plan o postupanju na svim poljima gdje ljudska aktivnost utječe na okoliš. Dokument je poznat pod nazivom AGENDA 21, a potpisalo ga je 178 država (njihova ministarstva s resorom zaštite), među kojima i Hrvatska. Države preuzimaju odgovornost za globalni prostor, primjenjujući načela održivog razvitka na nacionalnoj i lokalnoj razini.


4. Zoniranje kao metoda planskog iskaza - zoniranje: prema namjeni, prema oblicima intervencija, prema postupcima u provedbi

Grad kao fenomen u svojoj fizičkoj supstanciji odražava duhovnu razinu koju je kroz naslijeđe i vrijeme istaložio život.

ŽIVOT GRADA = iskustva + običaji + navike njegovih stanovnika

Grad se uvijek dograđuje i nikad kao cjelina nije završen i konačan – “predan na korištenje”. U tom je smislu neprilična svaka usporedba grada s arhitekturom. Arhitektonsku jedinicu uvijek percipiramo kao dovršenu ( jer ako nije dovršena, jedinica nije u funkciji), dok grad u svakoj fazi svoga razlaganja i sastavljanja – to uvijek jest.

Tijekom cijeloga 20. stoljeća traju polemike oko toga do koje mjere treba grad planirati i može li se prepustiti spontanom dograđivanju, dopuni, preobrazbi ili širenju. Zagovornici inkrementalističog pristupa tvrde da se grad može dograđivati malim pojedinačnim promjenama (spontanost ispred namjere), ističući primjere povijesnih gradova, kao poželjna obitavališta koja zadovoljavaju visoke estetske i funkcionalne standarde, čak i po današnjim kriterijima.

Zaboravlja se da se radi o gradovima (često gradićima) koji mjerilom i veličinom ne mogu biti referentni za postupak planiranja prostora suvremenih gradova jer se eventualne planske pogreške na malom i jednostavnom uzorku teško uočavaju, dok se na velikom i složenom organizmu metropole pokazuju kao kobni promašaji.

Zaboravlja se da je formalna ujednačenost i slikovita prepoznatljivost takvih povijesnih gradova rezultat tradicije građenja, orijentiranost na lokalne materijale i majstore, te relativno jednostavne tehnike građenja koje ne generiraju ekscese u prostoru. Struktura se grada zato doživljava prividno proizvoljnom, ali u biti ona iskazuje visok stupanj sređenosti.

Zaboravlja se da je struktura takvih gradova najčešće ipak “rezultat plana” – koji nije sadržavao formalne regule, ali je itekako anticipirao pravne regule (odredbe o građenju). Povijesni su gradovi u svojim statutima (ili drugim upravnim dokumentima), često bez nacrta, imali ugrađene precizne odredbe o građenju, o vlasničkim odnosima u prostoru i kaznama za njihovo nepoštivanje.

Suvremeni grad u svim aspektima organizacije prostora sve je složeniji i slojevitiji. Ta činjenica nameće potrebu vođenja dugoročne strateške prostorno - razvojne politike te neminovno zahtijeva uspostavu određenog konsenzusa oko načina upotrebe prostora, što je pretpostavka svrhe i smisla urbanističkog planiranja.

Sudionici u postupku izrade plana

- Optimalna raspodjela odgovornosti trebala bi urbanista pozicionirati na mjesto neovisnog stručnjaka (dijagram 3). Nije uvijek tako: naručitelj plana (vlasnik zemljišta ili developer) postavlja svoje ekonomske zahtjeve, a provoditelj (lokalna vlast) svoje političke, kojima u praksi urbanist nekada podilazi.

Izvor: S. Pegan, URBANIZAM – uvod u detaljno uranističko planiranje


SUDIONICI INTERDISCIPLINARNOG TIMA IZRAĐIVAČA PROSTORNIH PLANOVA

Arhitekti (urbanizam i prostorno planiranje) nositelji izrade planova - koordinatori i odgovorni planeri Sociolozi (urbana sociologija, sociologija okolice) Geografi (demografija, urbana geografija, prostorna geografija, klimatologija)

PLANIRANJE PROSTORA Geolozi (geologija, seizmologija, pedologija, hidrologija) Ekonomisti (prostorna ekonomija)

Povjesničari umjetnosti, etnolozi (zaštita graditeljske i etnološke baštine) Inženjeri raznih struka (građevina, strojarstvo, promet, elektroinženjerstvo) Agronomi, šumari, biolozi, ekolozi (zaštita prirode, zaštita prirodne baštine, zaštita ekosustava)

Preklapanje znanstvenih disciplina, Izvor: Yeats Pravnici (ugradnja Plana u format pravne norme)

RAZINE PLANIRANJA

Potrebno je razlučiti tri planske razine kroz koje prolaze procesi kontroliranoga dograđivanja grada: od stvaranja prostornih koncepcija, preko priprema za građenje i uređenje prostora, te u konačnici do realizacija i održavanja.

GRADSKE STRATEGIJE -----► PROVEDBENI PLANOVI -----► -----► POJEDINAČNE DOZVOLE (lokacijske dozvole, dozvole za gradnju)

Razinama odgovara i stratifikacija prostornoplanske dokumentacije koju određuje i zakon. Iako terminologija koju koristi zakonodavac nije uvijek konzistentna i usporediva s onom koju koristi struka u nas i u svijetu, metodologija planiranja i planski postupci slijede ovakvu hijerarhijsku strukturu:

Generalno (strategijsko) planiranje grada prema Zakonu o prostornom planiranju provodi se temeljem generalnih urbanističkih planova (u anglosaksonskoj literaturi je to „master plan“). Karakteristično je za ove vrste planova da su većinom usmjeravajući i da podrazumijevaju daljnji planerski postupak - detaljnijim planiranjem ili primjenom drugih načina kontrole prostora i provjere kvalitete rješenja: urbanistički projekt (gradski projekt), urbanistički natječaj. Generalnim se planom propisuje obveza detaljnijeg planiranja i definira prostorni obuhvat na koji će se obveza odnositi. Planovi ove vrste odgovaraju na potrebe grada i njegov optimalni razvojni smjer, neovisno o krajnjim korisnicima koji su u toj fazi planiranja načelno još nepoznati. Provedbeni planovi (zakonska je definicija „urbanistički plan uređenja“) promatraju dijelove gradskog područja kao prostorne podcjeline definirane najčešće - ili fizionomsko funkcionalnom zaokruženošću (cjelovita gradska sekvencija) ili istoznačnom namjerom prostorne intervencije (područje rekonstrukcije, područje prenamjene, neizgrađeno područje za novu gradnju). Planovi ove vrste odgovaraju na potrebe grada u trenutku kada se korisnici već znaju i kada oni mogu artikulirati vlastite želje i namjere investicijskog ulaganja. Ovim se planovima osigurava provedivost na način da se pomoću njih kreće u realizaciju cjeline detaljno planiranog prostora ili kroz pojedinačne zahvate na pojedinačnim parcelama, a to podrazumijeva izdavanje pojedinačnih lokacijskih dozvola i izrada projekata.

„Jedinice namjene“ u odnosu prema razinama planiranja

Izvor: A. Marinović-Uzelac


Ovim razinama odgovaraju različita mjerila izrade i, analogno, različiti stupnjevi detaljnosti, te količina obvezujućih planskih elemenata. Razina plana i mjerilo u kojem se on radi određuju veličinu elementarne jedinice plana – „ plansko zrno “ ili „ planski piksel “. Za razine planiranja vezuje se i različita vremenska projekcija plana – njegovo trajanje. Gradske strategije jesu dugoročni planovi, provedbeni planovi srednjoročni, a projekti kratkoročni. U predjelima grada gdje je urbana struktura konsolidirana, gdje se očekuje samo održavanje prostora, pojedinačne rekonstrukcije ili interpolacije novih građevina na praznim parcelama u izgrađenome uličnom potezu - izrada detaljnijeg plana bila bi skup i nepotreban postupak. Druga se razina planiranja može preskočiti, a urbanistički parametri za pojedinačni zahvat u prostoru preuzimaju se izravno iz generalnog plana (njegovih odredbi za provođenje). Prostorni plan ima snagu podzakonskog akta. On se objavljuje kao dokument i mora biti dostupan javnosti. Provedbene odredbe nekog plana objavljuju se kao i svi drugi javni dokumenti u javnim službenim glasilima.

Plan funkcionira kao normativna sprega :

grafičkih određenja (prostorna pozicija zone) i

tekstualnih propozicija – pravila koja za zonu treba poštivati – sročenih u okvir pravne

norme, odnosno članka (paragraf).

Ovo vrijedi za svaku vrstu određenja zone: zonu namjene površina, zonu oblika intervencije,

zonu određenog stupnja zaštite prostora, zonu određene procedure u provođenju plana i drugo.

Značenje GENERALNOG URBANISTIČKOG PLANA . Plan određuje prostorni razvoj naselja, s osnovom prostornih i funkcionalnih rješenja, uvjeta i oblikovanja pojedinih prostornih cjelina unutar grada.

Sadržaj GUP-a utvrđuje osobito:

podjelu područja na prostorne cjeline i koncept urbane obnove naselja

osnovu namjene površina i prikaz površina javne namjene

razmještaj djelatnosti u prostoru; osnovu prometne, komunalne i druge infrastrukture

mjere za zaštitu okoliša, očuvanje prirodnih i kulturnih vrijednosti

uređenje zelenih, parkovnih i rekreacijskih površina

izradu detaljnijih planova

uvjete uređenja i korištenja površina i građevina

zahvate u prostoru u vezi sa zaštitom od prirodnih i drugih nesreća i drugo.


GUP grada Zagreba (fragment)

ZONIRANJE

Zona - (grč. zone) "pojas", svaki dio površine zemaljske kugle koji je zatvoren između

usporednica (žarka, umjerena, hladna, suptropska zona); krug, područje; ...

U urbanizmu na razini strateškog planiranja, mnogo prije negoli je moguće projektno odrediti neki zahvat u prostoru, promišljanjem cjeline može se izraziti i anticipirati taj zahvat. Analogno projekciji arhitektonske ideje u dvodimenzionalni medij (na papir ili ekran) putem tlocrta kuće, u planiranju će se urbanistička zamisao projicirati u dvodimezionalni medij putem zonskog prikaza kojim se determiniraju temeljni uvjeti za neku planiranu realizaciju. Zona je površinski (dvodimenzionalno) utvrđena prostorna jedinica obilježena nekom zajedničkom karakteristikom. A. Marinović–Uzelac kaže: “ZONA JE POVRŠINA UNUTAR KOJE SU OBJEDINJENE VEĆINE HOMOGENIH ZNAČAJKI KOJE JU ČINE RAZLIČITOM OD DRUGE (SUSJEDNE) POVRŠINE.“ Ovo određenje zone vrijedi jednako za identifikaciju faktičnog stanja u prostoru, kao i za urbanističko planiranje.

Zoniranje u urbanizmu jest instrument kojim se može iskazati prostorna zamisao projicirana na građevno zemljište. Iskaz je plošan, ali on kroz niz pridruženih atributa anticipira prostornost. OSNOVNI ELEMENTI ZONIRANJA SU: ZONA I POJEDINAČNA LOKACIJA. Zona objedinjuje građevne čestice (parcele) istog karaktera, a lokacija je singularna čestica, izdvojena iz okolnog prostora kao jedinična parcela.

ZONE SU ODREĐENE

U sadržajnom smislu: funkcijom, stupnjem zaštite, istoznačnim

uvjetima građenja i uređenja - urbanim pravilima, procedurama u provedbi ...

( pretežnošću, a ne isključivošću ! )

u geometrijskom smislu: POZICIJOM u prostoru i VELIČINOM

SOCIJALNI zoning Chicago 1925. g.

VLASNIČKI zoning (grafički iskaz prema zemljišnim knjigama)


PLANSKI zoning iz GUP-a grada Zagreba (isti fragment) ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

ZONE NAMJENE POVRŠINA ZONE OBLIKA INTERVENCVIJA ZONE URBANIH PRAVILA

Urbana pravila (odredbe za provođenje) u urbanističkim planovima definiraju se u načelu u odnosu na stupanj konsolidiranosti urbanog područja i uobličenosti urbane matrice. Razlikujemo:

1. visokokonsolidirana područja (gradske jezgre, planski dovršeni dijelovi grada) 2. konsolidirana područja (nedovršeni, nepotpuno izgrađeni dijelovi grada) 3. nekonsolidirana područja (područja za koja je potrebno provesti potpunu preobrazbu, prenamjenu,

urbanu rekonstrukciju ili sanaciju neplanski nastalih dijelova grada) 4. prostore za širenje (područjai bez izgradnje i bez komunalne opremljenosti)

_______________________________________________________________________________________________________________________________

1 2 3 4

Prilikom provedbe plana unutar ovih kategorija prostornih cjelina primjenjuju se postupci koji se odnose na pojedinačne zahvate u prostoru:

1. rekonstrukcija građevina 2. sanacija građevina 3. dogradnja – nadogradnja građevina 4. interpolacija ili zamjena građevina 5. nova izgradnja

Metodologija izrade, standardizacija prikaza i sadržaja elaborata ovakvih planova u posljednja su dva desetljeća u nas uglavnom konsolidirane. Ta su iskustva, međutim, pokazala i neke slabosti: propisivanje planerskih normativa poništilo je sve nijanse u razlikama i specifičnostima prostora, njihovim lokalnim obilježjima i osujetilo kreativni planerski postupak i „individualni“ pristup. Iako je Zakon de jure iznad Plana, on ga ne bi smio zamijenjvati, jer se time slabi uloga struke i dovodi u pitanje potreba planiranja.


5. Razvojne koncepcije

Planiranje gradskog prostora neminovno upućuje na potrebu shvaćanja uloge grada u širemu prostornom ustroju gradske regije. Iako „unutarnji dio grada“ jest uvjetno zaokruženo područje izrazitije urbane fizionomije, funkcionalna ovisnost s kontaktnim područjem određuje smjerove njegova mogućeg prostornog razvoja.

Utvrđivanje građevinskog područja za planski razvoj u domeni je planiranja cjelokupnoga administrativ-nog područja lokalne jedinice (Grad ili Općina), a ponegdje i šire, što ovisi o dosegu utjecaja. Plansko promišljanje, dakle, problem širenja grada mora sagledavati na preklopu regionalnoga i urbanističkoga planiranja.

Plan razvoja Hamburga i njegove gradske regije Izvor Fuchs 1977.

Prikaz oblika gradskih aglomeracija pokazuje Alternativni modeli prostornog razvoja jednog (dvojnoga) različite značajke širenja i razvojnih tendencija. grada preispituju različite mogućnosti aglomeriranja.

C. de Podzamparc, Strategija za Pariz (natječajni rad 2007.) – obrazloženje koncepta Uz monocentrične ili policentrične sustave koji prostorni razvoj grada prate smjerom širenja „uljne mrlje“, ali ostaju usmjereni prema povijesnom centru, gradske se strategije danas sve više usmjeravaju prema lokalnim specifičnostima periferije, osnažujući veze svake sa svakom. Pritom do izražaja dolaze osobitosti pojedinih područja i raznovrsnost programa korištenja.

Rizom (u biologiji) - korijenski sustav razmnožavanja


PROSTORNI PLAN ZAGREBAČKE REGIJE, 1971. g., prethodio je izradi GUP-a grada Zagreba 1971. g.

Regionalni bi planovi prostor trebali promatrati kao funkcionalnu cjelinu. Sustav planiranja, međutim, u nas je danas ustrojen principom podjele prostora na administrativne jedinice. Prostorni plan Zagrebačke županije tako ima „veliku prazninu“ na mjestu gdje se nalazi Grad Zagreb. Ovakvo planiranje ne može iznjedriti optimalan razvojni plan jer ne sagledava sve međuodnose na relaciji grad - njegovo prirodno okruženje.

Aktualni PROSTORNI PLAN ZAGREBAČKE ŽUPANIJE (lijevo) Kartogram dnevnih migracija prema Zagrebu (desno)

MJERILO I STUPANJ PLANSKE RAZRADE

Detaljnost planske razrade proizlazi iz razine planiranja, odnosno mogućnosti predodređivanja detaljnog programa korištenja i namjene površina. Kako se strateški prostorni planovi rade za

Naselje Naselje Naselje duže razdoblje, prostorna su rješenja u prostornom u prostornom planu u GUP-u ili manje predvidljiva i zato više načelna. planu županije općine ili grada UPU-u

M 1:100 000 M 1:25 000 M 1:5 000 Naselja se grafički prikazuju na ovakav način: samo je locirano određeno je raščlanjeno je i aproksimirano GRAĐEVNSKIM na zone različitih CENTROIDOM PODRUČJEM namjena _______________________________________________________________________________________________________________________________

Usporede li se veličine ovih oznaka u stvarnim mjerilima planova, onda one izgledaju ovako:


Philafelphia Pariz

Svi dijelovi grada nisu jednako osjetljivi i ne traže jednaku brižnost u planerskom postupku.

Strateški plan grada mora valorizirati prostor i njegove fragmente, stupnjevati važnost pojedinih dijelova (princip selektivne važnosti) i tek se potom upuštati u određivanje većih ili manjih ogranićenja u pogledu građenja i uređenja prostora. Vrjedniji gradski predjeli i važnije ulične sekvencije detektiraju se kao „zone i potezi urbaniteta“.

METODE ZONIRANJA

Zoniranje se u planovima namjene površina eksplicitno podrazumijeva i grafički predočava kao metoda određivanja pojedinačne ili skupa svih građevnih čestica za dominantnu namjenu (građevina koje će se na tom području graditi ili sadržaja za koji će se prostor uređivati). Kako se konture zona deriviraju iz vlasničke slike (katastarski prikaz), zonski planovi zapravo odražavaju regulacijski karakter plana: između javnoga i privatnoga - odnosno između komunikacijskih koridora i svih čestica koje se duž njega nižu, s njima pridruženim namjenama.

Različiti tipovi namjena samo su strukturirane izvedenice onih osnovnih, sublimiranih u ishodištima funkcionalnog planiranja - namjena proklamiranih Atenskom poveljom: stanovanje, rad, slobodno vrijeme i promet.

Razgraničenje namjena u planu namjene površina – diagramatski prikaz Izvor: A. Marinović-Uzelac

Planske koncepcije razvojnih gradskih planova anticipiraju moguća detaljna rješenja, mada ih ne prikazuju u planu kao obvezujuća. Takav plan je prikazan dvodimenzionalno (plan zona), ali implicira trodimenzionalnu prostornu viziju.

Zadatak strateškog plana jest u određivanju relevantnih općih načela organizacije i prostornih odnosa.

Zadatak je detaljnog planiranja u razradi tih zadanih načela, prema jednom predloženom prostornom rješenju.

izvor: D. Prinz, URBANIZAM Svezak I, Urbanističko planiranje

C

CCJJEELLIINNAA

–– OOPPĆĆEENNIITTOO

DDIIJJEELLOOVVII

–– DDETALJNO


Metode zoniranja podrazumijevaju približnu, ali svejedno egzaktnu raspodjelu gradske površine na pripadajuće dijelove, koje će zadovoljiti potrebe pri realizaciji – implementaciji ovih namjena. Osim kvalitativne raspodjele, zone je potrebno kvantificirati prema iskustvenim ili propisanim normativima, vodeći računa o kapacitetima prostora (broj stanovnika, broj zaposlenika, broj korisnika neke usluge), o standardu prostorne kvalitete (udaljenost od izvora buke ili onečišćenja), ali i o ekonomskoj vrijednosti prostora (gradska renta), što sve urbanističkom planiranju kao stručnoj disciplini nameće veliku društvenu i gospodarsku odgovornost.

Vrijednost gradskog zemljišta grada Topeka u SAD-u

VERTIKALNO ZONIRANJE Karakteristika je zone da se kao prostorna izvedenica prikazuje dvodimenzionalno, dok funkcionalni sustav velikoga grada podrazumijeva trodimenzionalnost. (Moderni grad je ustrojen vertikalno.) Suvremene urbanističke koncepcije često podrazumijevaju prostorno slojevita rješenja koja se ne mogu paušalno predodrediti zonom jedne namjene, pa bila ona i mješovita, a da se istovremeno ne utvrde parametri služnosti za podzemne ili nadzemne etaže. Planiranje se time pomiče u područje pravnih regulacija između dviju domena: privatnog vlasništva i pojedinačnog interesa s jedne strane te utvrđivanja javnog dobra, odnosno javnog interesa s druge.

SUVREMENE VIŠERAZINSKE REGULACIJE PROMETA

:


Pretežno stambene zone: - isključivo stambene zone - stambeno - poslovne zone - stambeno - manufakturno - poslovne zone

Pretežno poslovne zone: - centar opskrbe - upravni centri - poslovno – manipulacijske zone

Industrijske zone: - industrijske zone - industrijsko - servisno - skladišne - servisno - skladišno - poslovne zone

Transportne površine: - luke - aerodromi - željeznički i autobusni kolodvori - kamionski kolodvori

Prometne površine: - ulice i ceste - trgovi i šetališta - javna parkirališta

Pretežno neizgrađene - javni parkovi Površine: - sportske i rekreacijske površine - poljoprivredne površine

- šumske površine

Posebne površine: - groblja - sajmišta

- deponije - komunalna postrojenja i infrastrukturni koridori - vojni poligoni i objekti

STRUKTURA

NAMJENE POVRŠINA, prema Marinoviću-Uzelcu

6. Kriteriji za optimalno određivanje namjene prostora i standardi za dimenzioniranje prostora

Zone namjene površina utvrđuju se na način da se karakterom građenja (ili uređenja prostora) mogu izlučiti svi zajednički fizički, oblikovni i funkcionalni atributi koji jamče prostorni i funkcionalni red i minimum konflikata u prostoru. Plan treba dozvoliti sve kompatibilne, a spriječiti neprimjerene funkcije. Suvremeno planiranje stoga teži dominaciji takozvanih „mješovitih namjena“ jer one omogućuju fleksibilno provođenje plana na duži rok, u slučajevima kada je teško precizno odrediti funkciju ili kada treba osigurati više alternativnih rješenja.

Funkcionalna diferencijacija zona prema izvornom konceptu „Atenske povelje“, primijenjena na ideogramima nekih urbanističkih koncepata, izgledala bi ovako:

Howardov „Vrtni grad“

Linearni grad prema Lubetkinu

Le Corbusier “La ville radieuse”

Primjeri nekoliko generalnih urbanističkih planova (GUP-ova) za gradove u Hrvatskoj iz druge polovice 20. stoljeća pokazuju, osim različitih razvojnih koncepcija, također i različitost u prostornom određenju zone. U grafičkom prikazu boje za određenu funkciju variraju, kao i egzaktnost prikaza zone (negdje katastarski točan, a negdje shematičan prikaz pojedinih prostornih podcjelina).

GUP grada Klanjca, 1954.

GUP grada Osijeka, 1972.


GUP grada Virovitice, 1987.

Kategorije namjena prate slijed mijena funkcionalnog ustroja grada i planerskih metoda (ilustrirano na zagrebačkim GUP-ovima):

- Zona „centra“ prvotno je određivala površine namijenjene izgradnji / uređenju upravnih, trgovačkih, uslužnih, društvenih i kulturnih sadržaja. Danas su te namjene utopljene u zonu mješovite namjene, a trgovačka (megatrgovine) u gospodarsko-poslovnu zonu.

- Zona industrije (čiste / nečiste) derivirala je u „radnu zonu“, da bi joj se danas ponovo vratio naziv „gospodarsko-proizvodne – industrijske namjene“.

- Stambene zone, nekad planerski utvrđivane gustoćama stanovanja, tipologijama i visinama izgradnje, derivirale su u zone mješovite namjene. Stambena izgradnja dominira, ali kompletirana je građevinama društvenog standarda, poslovnim građevinama uredskog ili trgovačko-uslužnog tipa koje ne ugrožavaju stambenu namjenu.

GUP grada Zagreba 1971., fragment i legenda, (gore)

GUP grada Zagreba 1986., fragment i legenda:

– namjene površina, – urbana pravila, (sredina)

Aktualni GUP Grada Zagreba, fragment i legenda, (dolje)


Unutar planski utvrđenih zona namjene treba omogućiti gradnju i drugih građevina, po funkciji kompatibilnih osnovnoj namjeni, a po mjerilu i arhitektonskom karakteru usklađenih s fizionomijom lokalnog prostora, gdje s prevladavajućom izgradnjom generiraju urbani red.

KOMPATIBILNA GRADNJA UNUTAR ZONE izvor : A. Lehnerer, Grand Urban Rules

Z O N E

NAMJENSKE GRAĐEVINE stambene javne trgovačke i komercijalne rekreacijske ser-

vis proiz-vodne

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18

Sta

m-

be

ne Izdvojene zone

jednoobiteljske izgradnje R1 R2

Rezidencijalne zone općenito

R3-R9

Ko

me

rcija

lne

područni trgovački centri

C1

područni uslužni centri

C2

Obalno rekreacijsko područje

C3

Općenito Komercijalne zone

C4

Isključivo centralno Komercijalne zone

C5

Općenito centralno Komercijalne zone

C6

Komercijalno Zabavne zone

C7

Općenito Uslužne zone

C8

Pro

izv

od

-

ne

Obrtničke i malopoduzetničke zone

M1

Proizvodne zone Srednja kategorija

M2

Teška industrija

M3

1. Izdvojene jednoobiteljske građevine 2. Drugi tipovi stambenih građevina namijenjeni stalnom stanovanju 3. Javne ustanove: škole, biblioteke, muzeji, učenički domovi, domovi za treću dob,

smještaj za osobe s posebnim potrebama 4. Javne ustanove: vjerske građevine, podcentri, bolnice, ambulante, zdravstvene

stanice i ostale usluge bez smještaja 5. Hoteli, privremeni boravak 6. Maloprodajne i uslužne građevine koje služe lokalnim kupovnim potrebama

(hrana i odjeća, frizerski saloni i čistionice) 7. Servisi za kućanske usluge i popravke (željeznarije) uz stambena područja 8. Zabavni sadržaji poput kuglana, kinodvorana, hobi-centara 9. Servisi za poslovne ustanove (kopiranje, catering) 10. Veće trgovačke kuće (robne kuće, supermarketi) koje opslužuju šira područja 11. Uobičajene obrtničke usluge poput krojačkih ili zlatarskih zanata 12. Velike dvorane za zabavu, arene, zatvorena klizališta koja privlače veliki broj

korisnika 13. Nenatkriveni sadržaji korištenja poput golf-igrališta, manjih dječjih zabavnih

parkova, kampova ili vrtova za gozbe 14. Usluge za navigaciju i pripadajuće aktivnosti koje se smještavaju u obalnim

rekreacijskim zonama 15. Veliki komercijalni zabavni sadržaji, uključujući tipične atrakcije zabavnih

parkova 16. Mala industrijska postrojenja, uključujući autoservise i ostale servise,

drvodjelnice, kovačnice i sl. 17. Industrijska postrojenja koja se mogu prilagoditi visokim proizvodnim

standardima 18. Iindustrijska proizvodna postrojenja.


ST

RU

KT

UR

A

NA

MJE

NE

P

OV

RŠ

INA

pre

ma „

Pra

viln

iku

o s

adrž

aju

, m

jerilim

a k

art

og

rafs

kih

pri

ka

za, obveznim

pro

sto

rnim

pokazate

ljim

a i s

tand

ard

u e

labo

rata

pro

sto

rnih

pla

nova

“

STAMBENA NAMJENA

MJEŠOVITA NAMJENA

M1 – pretežito stambena; M2 – pretežito poslovna

JAVNA I DRUŠTVENA NAMJENA

D1 – upravna; D2 – socijalna; D3 – zdravstvena; D4 – predškolska; D5 – školska; D6 – kultura; D7 – vjerska

GOSPODARSKA - PROIZVODNA NAMJENA I 1 – pretežno industrijska; I 2 – pretežno zanatska

GOSPODARSKA - POSLOVNA NAMJENA K1 – pretežno uslužna; K2 – pretežno trgovačka; K3 – komunalno-servisna

GOSPODARSKA - TURISTIČKA NAMJENA T1 – hotel; T2 – turističko naselje; T3 – kamp

S

M

D

I

K

T


ST

RU

KT

UR

A

NA

MJE

NE

P

OV

RŠ

INA

pre

ma „

Pra

viln

iku

o s

adrž

aju

, m

jerilim

a k

art

og

rafs

kih

prika

za, obveznim

pro

sto

rnim

pokazate

ljim

a i s

tand

ard

u e

labo

rata

pro

sto

rnih

pla

nova

“

LUČKE POVRŠINE L1 – privezište; L2 – turistička luka; L3 – marina;

L4 – luka posebne namjene (sportska, ribarska, vojna)

SPORTSKO REKREACIJSKA NAMJENA

R1 – sport; R2 – rekreacija; R3 – kupalište

JAVNE ZELENE POVRŠINE Z1 – javni park; Z2 – tematski park;

Z3 – vrt, stambeni park; ZZ – zaštitne zelene površine

POSEBNE POVRŠINE (vojni objekti i sl.)

POVRŠINE I KORIDORI INFRASTRUKTURNIH SUSTAVA

L

GROBLJA

G

R

Z

N

IS


STRUKTURA POVRŠINA i BILANCA POVRŠINA

STRUKTURA NAMJENE POVRŠINA prema A. Marinoviću Uzelcu, za GUP Kutine

Relevantne za usporedbu s nekim drugim planom jesu samo površine namijenjene za

građenje (građevne čestice) ili uređenje (parkovi ili ulice) unutar planskog obuhvata -

bez poljoprivrednih ili šumskih površina.

A) ukupno područje obuhvata plana B) diferenciranje gradskih i negradskih namjena

C) relevantno (urbano) područje

Procjena potrebe za površinama određene namjene mora se objektivizirati jer je racionalno korištenje prostora premisa suvremenoga planiranja. Potrebe se utvrđuju prema:

1. objektivnim statističkim demografskim pokazateljima (projekcija porasta broja stanovnika, prirodnog ili migracijskog - za planiranje stambenih zona i građevina društvenog standarda)

2. razvojnim planovima (željama) lokalne zajednice usmjerenim prema traženju potencijalnih investitora (u okvirima komercijalnih ulaganja u prostorne zahvate),

3. planskim koncepcijama preuzetim iz strateških regionalnih planova – koje se temelje na sektorskim planovima ili planovima gospodarskog razvoja (površine za infrastrukturne građevine, proizvodne zone od nacionalnog interesa, turističke zone i sl).

Dimenzioniranje zona određuje se propisanim standardima, a rezultat se provjerava analogijom s gradovima istoga modela, sličnih prostornih specifičnosti i srodnoga razvojnog potencijala.

Postoji visoka razina podudarnosti među različitim gradovima u postocima zauzetosti gradskog prostora pojedinim namjenama površina.

USPOREDNI PRIKAZ

STRUKTURE POVRŠINA proveden na GUP-ovima 15 gradova u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, pokazuje

minimalne i maksimalne vrijednosti i srednju vrijednost zauzetosti pojedinim namjenama

ukupnoga urbanog područja grada.

Izvor: A. Marinović Uzelac

Za razliku od većine gradova u kojima se odnosi površina različitih namjena javljaju u uobičajenim postotnim vrijednostima, u nekim se gradovima jedna od funkcija svojim udjelom u strukturi površina naglašeno izdvaja. Grad je u tom slučaju funkcionalno obilježen. Razlikujemo tako: INDUSTRIJSKI GRAD, TURISTIČKI GRAD, SVEUČILIŠNI GRAD, TRGOVAČKI GRAD, UPRAVNO - ADMINISTRATIVNI GRAD, LUČKI GRAD i sl.


UKUPNI RASHOD

ZA NEPRODUKTIVNO ZEMLJIŠTE

UKUPNI PRIHOD

OD PRODUKTIVNOG ZEMLJIŠTA

M1

Osim racionalnog planiranja prostora u svrhu njegove zaštite od pretjerane eksploatacije, u postupku dimenzioniranja površina za određene namjene moraju biti ugrađeni kriteriji ekonomske razumnosti kojima se balansiraju rashodi i prihodi ostvareni na zemljištu i od zemljišta. Bilanca površina ukazat će na odnose među dvjema osnovnim grupama površina određene namjene: grupi produktivnih površina iz kojih se generira dobit i grupi (uvjetno) neproduktivnih površina na kojih se uređenje i održavanje troši proračunski novac gradova. (Iz neproduktivnih površina također se može izvlačiti određena dobit ako se one ustupaju putem koncesija.)

PRODUKTIVNE POVRŠINE NEPRODUKTIVNE POVRŠINE

............STAMBENA NAMJENA JAVNA I DRUŠTVENA NAMJENA ...TRGOVAČKE, POSLOVNE NAMJENE PERIVOJI, SPORT I REKREACIJA..............

. USLUGE, TURIZAM, UGOSTITELJSTVO PROMET............................................................. ..INDUSTRIJA, ZANATSTVO, SERVISI I SKLADIŠTA ZAŠTITNE ZELENE I KOMUNALNE POVRŠINE.............

Bilanca površina je prostorni iskaz odnosa produktivnih i neproduktivnih površina. Za njih se, ovisno o smještaju u gradskom prostoru, provodi izračun u koji su uključene ove varijable:

- renta od produktivnog zemljišta, - cijena m2 ustupljenog zemljišta, - troškovi uređenja zemljišta, - troškovi održavanja neproduktivnog zemljišta, - troškovi izrade planske i investicijske dokumentacije i dr.

Rezultat izračuna morao bi jamčiti financijsku održivost politike gospodarenja gradskim prostorom na način da:

> ____________________________________________________________________________________________

DIMENZIONIRANJE POVRŠINA Normativi koji se koriste u urbanističkom planiranju najčešće su preuzeti iz pravilnika arhitektonske struke ili su derivirani iz iskustava urbanističke prakse (domaće ili one iz stranih zemalja). U specifičnim situacijama za koje ne postoje norme ili standardi, planeri se koristite analogijom s najsrodnijim provjerenim rješenjem iz neke druge sredine. Norme se primjenjuju selektivno, ovisno o tome odnose li se one na prostore širenja grada (optimalni i bogatiji standardi) ili na prostore sanacije i rekonstrukcije grada (izuzeci ili skromniji standardi). Osim površina koje su namjenom diferencirane, u planovima za gradove često nailazimo i na „površine za budući razvoj“ – površine neodređene namjene koje predstavljaju rezervaciju prostora u dugoročnome razvojnom procesu, a koje izlaze izvan okvira demografskih i gospodarskih projekcija u razdoblju za koje se plan izrađuje.

STAMBENA NAMJENA i Dimenzioniranje stambenih površina za širenje grada zasniva se na MJEŠOVITA, PRETEŽITO pretpostavljenom statističkom porastu broja stanovnika i planiranoj STAMBENA NAMJENA stambenoj strukturi. Ovisno o prevladavajućoj tipologiji stambene

izgradnje (u rasponu od individualne do višestambene), broju članova po domaćinstvu (u suvremenom je društvu sa stabilnom populacijskom politikom planski pokazatelj oko 3,5 ), planskom stan-dardu (u Pravilniku za POS je standard za trosobni stan 75 m2 ), neto gustoće stanovanja u stambenim zonama mogu varirati u širokom rasponu: ................ od 30 do 400 st/ha. Potrebna površina bit će veća u zonama mješovite namjene, proporcionalno postotnom udjelu planiranih površina za poslovne aktivnosti.

JAVNA I Površine za građenje socijalnih ustanova, zdravstvenih ustanova, DRUŠTVENA NAMJENA bolnica, građevina kulturne namjene, građevina vjerskih, upravnih

ili pravosudnih namjena, policije, vatrogasne službe, diplomatska

predstavništva, sveučilišta, znanstvenih ustanova i sl. – procjenjuju se prema potrebama i u skladu s posebnim standardima.

S

D


I

Površine parcela za vrtiće (D4) i osnovne škole (D5) dimenzioniraju se prema postotku te dobne skupine u broju stanovnika na temelju lokalnoga statističkog uzorka i procjene rasta za određeno plansko razdoblje.

vrtići

Procjena broja djece utvrđuje se unutar gravitacijskog kruga od 200 do 400 m. (U rijetko naseljenim područjima ovaj kriterij nije ostvariv pa se vrtići grade tamo gdje postoji dovoljan broj djece za optimalan minimum – 2 jasličke i 4 vrtićke grupe.) Broj djece dobne skupine 1-6 godina određen je prema statističkom uzorku (u Zagrebu on iznosi 8% stanovništva). Broj djece obuhvaćen predškolskim odgojem nije u svim sredinama jednak i ovisi o strukturi domaćinstva ili postotku zaposlenosti žena. U ruralnim područjima on je manji, a u urbanim sredinama veći (u GUP-u Grada Zagreba proračunska je osnova za dimenzioniranje 76% od broja djece te dobne skupine). Parcela se dimenzionira sa: ................ 30 m2 po djetetu (iznimno u gusto izgrađenim zonama grada sa: ... 15 m2 po djetetu, s time da najmanja građevna čestica može biti 0,2 ha).

osnovne škole

Procjena broja djece utvrđuje se unutar gravitacijskog kruga od 400 do 600 m, tako da se zadovolji pedagoški standard za optimalnu školu od 16 učionica s 28 đaka po učionici. U rijetko naseljenom području ovaj kriterij nije ostvariv pa se škole grade tamo gdje postoji dovoljan broj djece za optimalan minimum (8- razredna škola) ili se rade područne škole za samo prva 4 razreda, a u slabo napučenom području škole funkcioniraju i s više razreda u jednoj učionici. Broj djece dobne skupine 7-15 godina određen je prema statističkom uzorku (u Zagrebu on iznosi 10% stanovništva). Iako u nas škole većinom rade u dvije smjene, teži se programiranju i dimenzioniranju škola za nastavu u jednoj smjeni s produženim boravkom. Parcela se dimenzionira sa: ............... 20 - 40 m2 po učeniku (s time da najmanja građevna čestica može biti 1,5 ha).

GOSPODARSKA: Dimenzioniranje se provodi na temelju procjene razvoja i rasta broja PROIZVODNA NAMJENA zaposlenih, te tehnoloških zahtjeva za prostorom koji ovise o proiz- I 1 – pretežno industrijska vodnoj grani. Kada se radi o proširenju zona za poznate korisnike, I 2 – pretežno zanatska dimenzioniranje se može provesti precizno. Srednje vrijednosti

industrijskih gustoća (broj radnika/ha), dobivene na temelju poda-taka o postojećim industrijama, poslužit će u dimenzioniranju površina za buduće industrijske parcele i za procjenu veličine tvorničkog prostora (m2/radniku). Kako je danas tehnološki razvoj izuzetno dina-mičan, kriteriji za dimenzioniranje neprestano se mijenjaju i potiču stalno preispitivanje planiranog prostora za proizvodnu namjenu.

Najčešće se, međutim, planiranje gospodarsko - proizvodnih površina odnosi na nepoznate korisnike. Budući da različite proizvodne grane široko variraju u potrebama za prostorom, u dimenzioniranju budućih proizvodnih zona, klastera ili zanatskih inkubatora koristimo se analogijama ili procjenjujemo prema uobičajenom udjelu takvih zona u ukupnoj površini grada. Prema Harryju i Hemmingsu on iznosi 10%, prema Heydeckeru 8%, Bardetu 13%, a prema Rigottiju 14,5%. Istraživanja danas upućuju na zaključak da industrijska bruto gustoća (gustoća zone) u gradovima ne bi trebala biti manja od 30, ni veća od 60 rad./ha. Zone uključuju, osim ukupne površine svih industrijskih parcela, također i zajedničke površine za lokalnu cestovnu mrežu s parkiralištima, zajedničke službe (uprava zone, restorani, trgovine, zdravstvene usluge, rekreacija), te zaštitne ekološke pojaseve.


K

T

Ovisno o lokaciji zone proizvodne namjene (nalazi li se ona u užem prostoru grada, prigradskim zonama ili je izdvojena izvan urbanog područja), kriteriji za dimenzioniranje također variraju. Neto gustoća (gustoća na parcelama) u užem centru grada ne bi smjela prijeći 800 rad./ha, u širem području gradskog centra 450 rad./ha, u širem području grada 250 rad./ha, a kad je izdvojena iz gradskog područja 100 rad./ha.

GOSPODARSKA: Premda po svojim obilježjima fizičke strukture i mjerilom građenja POSLOVNA NAMJENA gospodarsko-poslovne zone nalikuju prethodnima, kriteriji za dimen- K1 – pretežno uslužna zioniranje površina ne mogu biti vezani samo za broj zaposlenika već K2 – pretežno trgovačka i korisnika, jer su izrazito orijentirane prema građanima. Najbolje se to K3 – komunalno - servisna uočava kod trgovačkih centara s naglašeno velikim potrebama za parkiranje. GUP Grada Zagreba zato trgovačke centre s površinom

većom od 2000 m2 smješta isključivo u zone K2, dok se ostala trgovina (lokali) podrazumijeva u zonama mješovite namjene.

GOSPODARSKA: Osnova za dimenzioniranje površina namijenjenih turističkim TURISTIČKA NAMJENA smještajnim kapacitetima polazi od procjene udjela turističke T1 – hotel djelatnosti u ukupnome gospodarskom razvoju grada. Kriteriji za T2 – turističko naselje dimenzioniranje ovise o tipu zone turističke namjene (hotelsko ili T3 – kamp apartmansko naselje, kamp), ali i o „brandu“ turističke ponude i

atrakcijskom potencijalu uže i šire okolice.

Naš zakon ograničava ukupnu površinu turističke namjene na 20% od cijelog građevnog područja naselja, što je za gradove turističke orijentacije (Dubrovnik ili Opatija na pr.) vrlo restriktivno ograničenje.

Neto gustoća turističke zone, odnosno gustoće korištenja, ne bi smjele za hotele i apartmanska naselja prelaziti 120 postelja /ha, najveća dopuštena izgrađenost biti 30% (za T1), a 25%( za T2), a najmanji udio prirodnih površina unutar zone za T1 - 40%, a za

T2 - 50%. Normativ za dimenzioniranje zone obračunava se po broju postelja po smještajnoj jedinici. U hotelima, depandansama i odmaralištima to su 2 postelje po smještajnoj jedinici (hotelskoj sobi), u apartmanima 3 postelje, a u „vilama“ najviše 6 postelja po jedinici.

Kumulativni turistički kapaciteti ne mogu se, međutim, precizno iskazati u površinama zauzetosti gradskog prostora. Oni su planski iskazivi samo u cjelovitim zonama turističke namjene, dok su u urbanim područjima oni još uključeni i u površine stambene namjene („kućni“ smještaj u sobama ili apartmanskim jedinicama) ili mješovite namjene (minihoteli kapaciteta do 80 postelja). Osim toga, površine turističke namjene nisu prostor predviđen za gradnju samo smještajnih kapaciteta nego i za gradnju i uređenje svih turističkih sadržaja na kojima se turistička ponuda zasniva.

ŠPORTSKO - Ove površine pripadaju u neizgrađen ili pretežito neizgrađen dio REKREACIJSKA NAMJENA građevinskog područja naselja. Izuzetak su površine predviđene za R1 – šport; izgradnju kapitalnih sportskih građevina (nogometni stadioni, bazeni, R2 – rekreacija; sportske dvorane i sl.), koje se dimenzioniraju prema standardima R3 – kupalište sportske arhitekture na temelju pretpostavljenih kapaciteta.

JAVNE ZELENE POVRŠINE Kupališta i plaže (uređena ili prirodna obala) dimenzioniraju se prema Z1 – javni park; standardima za očekivani broj kupača (rezidenti i turisti) po dužnom Z2 – tematski park; metru obalne linije: Z3 – vrt, stambeni park; strma stjenovita obala … 1k./2 m' (dubina pojasa za sunčanje - 10 m) ZZ – zaštitne zelene površine pločasta obala ................................... 1 k./1 m' (dubina pojasa - 15 m)

pješčana ili šljunčana plaža .......... 5 – 8 k./1 m' (dubina pojasa - 50 m)

Neizgrađene uređene javne površine (zelene površine) u gradu imaju svoju sociološku, ekološku i estetsku ulogu.

R

ZD


Za njihovo dimenzioniranje koristimo normativ od 15 – 20 m2/ st., koji se odnosi na sve uređene površine užega gradskog područja (Z1, Z2, Z3 i ZZ). Normativ ne uključuje park - šume, područja uz rijeke ili druge negradive površine koje variraju u zastupljenosti i predstavljaju specifičnost grada i njegova okruženja.

Tematski park po definiciji predstavlja tematski programiran i uređen javni prostor naglašeno edukativne ili rekreacijske (komercijalne) uloge. Emanacije tematskog parka kreću se u rasponu: ekopark, etnopark, park skulptura, botanički ili zoološki vrt, zabavni park, edukativni park i drugo. (U zoni tematskog parka zagrebački GUP propisuje barem 50% površine urediti biljnim materijalom.)

Uobičajeni udio svih perivojnih, sportsko - rekreacijskih i zaštitnih površina u ukupnoj površini grada iznosi približno 30 %.

POVRŠINE I KORIDORI Koridori prometnica dimenzioniraju se u skladu s prometnom INFRASTRUKTURNIH kategorizacijom i rangom kojem pripadaju. Širina koridora ovisit će SUSTAVA i o protočnosti kolničkog dijela ulice, koji u većim gradovima često

zahtijeva višetračna prometna rješenja. Minimalni koridor planirane ceste (najniži rang) iznosi 9 m, što uključuje 5,5 m širok dvosmjerni kolnik i obostrani pločnik. Osnova proračuna za više kategorije gradskih prometnica jest širina kolnog traka koji, ovisno o projektnoj brzini, iznosi od 2,75 do 3,5 m. Ako očekivani promet prelazi 800 vozila/sat, uvode se paralelni kolni traci. Ukupni koridor važnijih gradskih prometnica tako može iznositi i nekoliko desetaka metara, a može uključivati i bogato dimenzionirane pješačke, biciklističke, tramvajske trake, te drvorede i pripadajuću hortikulturu unutar koridora prometnice. Koridor je rubno definiran regulacijskim linijama i predstavlja parcelu ceste. Površine drugih infrastrukturnih sustava i pojedinačne građevne čestice prometne namjene (kolodvori, javne parkirališne površine, garaže, terminali javnoga prometa i sl.) dimenzioniraju se sukladno posebnim propisima. Javna parkirališta dimenzioniraju se s 25 m2 po parkirnom mjestu (uključena je manipulacijska površina).

Javne komunikacijske površine u gradovima zauzimaju prosječno oko 15 % njihova teritorija.

GROBLJA Dimenzioniranje groblja određuje se prema potrebnim površinama

određenog tipa ukopa, broju ukopa godišnje i gravitacijskom području za planirano groblje (uzima se u obzir smrtnost i vrijeme mirovanja 15 – 30 godina). Normativ je: ....... 2 – 5 m²/stanovniku grada. Površina koja uključuje površine za ukop (6 –14 m² po grobnom mjestu) i površine za parkovno uređenje, putove (udio 40 – 60 % od ukupne površine groblja).

Prema veličini razlikujemo mala groblja ispod 3 ha za naselja do 10 000 st. (jednostavne organizacije, češće locirana u neizgrađenom prostoru izvan naselja), srednje velika groblja prosječne površine oko 15 ha za naselja 10 000 do 100 000 st.; te velika groblja na površinama preko 40 ha, za gradove od 100 000 do 250 000 st (groblja složene prostorne organizacije). Za veće gradove planira se više velikih groblja unutar gradskog područja.

IS

G


7. Urbana pravila i odredbe za provođenje plana - normativni urbanizam u službi prostorne kontrole

Zoniranje utvrđivanjem namjena površina je planerska tehnika kojom se na kartografsku podlogu ucrtava prostorni obuhvat zone za određenu prevladavajuću funkciju građevina koje će se graditi (ili prostora koji će se uređivati), unutar koje se primjenjuju opći i zajednički parametri građenja i uređenja. Smisao utvrđivanja općih načela je u kontroliranju procesa razvitka i zaštite prostora od:

- neprimjerene funkcionalne raspodjele sadržaja u prostoru, - pre kapacitiranja ili pod kapacitiranja prostora, - vizualnog narušavanja urbanog i prirodnog okoliša u kojem živimo.

Zoniranjem se utvrđuju:

1. Pozicije i veličine pojedinačnih površina iste namjene (prikazane u grafičkom dijelu nekog Plana), 2. Skup provedbenih odredbi koje za te površine vrijede (pravno sročene u tekstualnom dijelu tog Plana).

Provedbenim odredbama se utvrđuju ograničenja – maksimalne ili minimalne dozvoljene vrijednosti pojedinih urbanističkih parametara koji vrijede u određenoj zoni namjene za pojedine zone oblika intervencije:

namjenu pojedinačne građevine koja se u određenoj zoni namjene smije graditi,

izgrađenost na razini pojedinačne parcele, maksimalnu najveću dozvoljena katnost ili visinu građevine, minimalne međurazmake i udaljenosti od ruba građevne čestice

ili regulacijske linije, ostale uvjete (kolne pristupe, broj parkirališta, priključak na

komunalnu infrastrukturu, načela oblikovanja ... ), obveze traženja uvjeta službi s posebnim ovlastima.

__________

FiFA-in pravilnik nedvosmisleno precizira što se smatra zgoditkom u nogometu, a što ne (1,2 i 3 nije gol; 4 i 5 jest).

PRAVILA i SLOBODE koje izviru iz ODREDBI biti će razgrani-čene postupkom „otvorenog planiranja“ koji teži uspostavi kontrole prostornog razvoja, a istovremeno ostavlja dovoljno mogućnosti različitim alternativnim projektnim rješenjima. Norme zato ne smiju biti krute ili arbitrarne. Ne smiju obvezivati na nešto što nije relevantno za funkcionalni ili estetski ustroj cjeline. Ali unatoč tomu, moraju biti precizne i nedvosmislene.

Funkcionalni i estetski red se najjednos-tavnije i najdosljednije može kontrolirati

općim urbanističkim parametrima u zonama individualne stambene izgradnje (uvjet je svakako, precizno utvrditi što je

to individualna stambena jedinica – ona je u nas definirana kao samostalna

stambena građevina s najviše tri stana). Kvantifikacijski parametri utvrđuju

smještaj građevine u odnosu na cestu i susjedne čestice te tlocrtne i visinske

gabarite izgradnje u tim zonama.

Uobičajene sintagme u stručnoj upotrebi su „odredbe za provođenje“, „urbana pravila“, “provedbeni standardi“ ili „urbanističke norme“.

Među tim pojmovima očituju se razlike. Pravilo nije u istoj razini sa standardom ili normom, ono je viši pojam. Pravilo je neutralno obojen, činjenični međuodnos

izveden iz nekog fizikalnog zakona ili društvenog uzročno-posljedičnog procesa. Pravilo služi tek kao instrument za definiranje određenog standarda ili norme.

Na pr.: Pravilo je da upad sunčevih zraka u stan ovisi o međurazmaku i orijentaciji stambenih lamela. Standard može biti da se svakom stanu osigura barem određeni

broj sati direktnog sunčevog svjetla dnevno, a iz toga slijedi norma da visina stambenih lamela mora iznositi određenu vrijednost njihova međurazmaka.

Standard je kvalitativni, a norma kvantitativni određujući parametar u planiranju.


VRSTE NORMI

Koje su oblasti na koje se norme regulatorno primjenjuju?

Obzirom na motivaciju za uspostavu pravila, norme pripadaju različitim aspektima kontrole (a nekima od njih istovremeno):

- estetskim: vizualna atraktivnost javnoga prostora, - programatskim: razdvajanje nespojivih namjena i sadržaja, - kontekstualnim: učinci koji su izravna posljedica zaštite

prostora i tradicije, ekonomske i socijalne politike i sl. - pravne jednakosti: pravo na svjetlo i zrak za svakoga, - čuvanja vizura: zaštita pogleda na grad i iz grada, - projektantsko - regulatornih: osnovne odredbe o obliku i

volumenu građenja.

SADRŽAJ NORME

Norme se mogu odnositi i primijeniti na:

- gustoću i raspodjelu stanovništva u prostoru, - sadržaj i namjenu površina, - veličinu i proporcije građevina, - visinu izgradnje, KATEGORIJE PRAVILA – matrica, - oblikovanje. Izvor: A. Lehnerer, GRAND URBAN RULES

NAČIN PRIMJENE NORMI

Koje su mjerne jedinice s kojima baratamo? To mogu biti ove jedinice: broj osoba (stanovnika, posjetitelja, zaposlenika, turista, …), broj jedinica (kreveta, radnih jedinica, stanova, …), potrebne površine (kvadratura, volumen) i izvedenice iz ovih jedinica (gustoće, izgrađenost, iskorištenost) ili brojčane vrijednosti vezane uz opremljenost komunalnom infrastrukturom.

Koji su regulatorni instrumenti i kako se operira normama u izradi prostornih planova?

- određivanjem apsolutne numeričke vrijednosti ili određivanje relativne numeričke vrijednosti u odnosu na neki drugi podatak koji utječe na normu;

- određivanjem zone u kojoj se norma primjenjuje ili zone koja primjenu norme isključuje;

- utvrđivanjem minimalne ili maksimalne brojčane vrijednosti.

Numeričke vrijednosti se mogu iskazati apsolutnim brojem (po jednoj lokacijskoj jedinici), postotkom (relacija u odnosu na statistički podatak za jednu lokacijsku jedinicu), ili kvotom (kumulativna brojčana vrijednost određena za zbroj svih lokacijskih neodređenih prostornih jedinica koje bi se mogle naći unutar većeg prostornog obuhvata). ___________________________________________________________________________

Kvantitativne norme izviru iz opće prihvaćenih standarda modernoga društva na kojima počiva uloga i smisao urbanističkog planiranja, koje je, prema Marinoviću-Uzelcu, „ projekcija pravnih načela na prostor (zemljište) “.

Pojedinac se treba ponašati tako da njegovo djelovanje ne ugrožava ostale.

Javni su interesi uvijek derivacija privatnih interesa.

To ne znači da jedni drugima ne mogu biti suprotstavljeni ili da ne mogu

jedni druge ograničavati.


__________________________________________________

Aspekti kontrole prostora kodificirane normama koji se odnose na organizaciju i raspored sadržaja (što se negdje može, a što se ne smije), istovremeno će proizvesti vizualni učinak, te će se funkcionalni paketi mjera odraziti i na sliku prostora. Kako se planiranje danas rukovodi načelom poticanja raznorodnih, heterogenih funkcija (gdje god je to oportuno i moguće) i izgled suvremenog grada stremi izrazitoj raznolikosti. Jednolične, shematične i homogene urbane matrice su danas sve rjeđe.

ESTETSKI KOD „Suditi o tome što je lijepo, a što ružno, težak je zadatak.

Odrediti na temelju tih zaključaka opće norme za upotrebu, a da se ne izazovu novi problemi, bilo bi nemoguće.

Koncept ljepote je određen brojem eksplicitnih, osobnih prosudaba, a one su pojedinačno suprotstavljene jedinom

dostupnom, ali vrlo rasplinutom - javnom mišljenju“.

Alex Lehnerer

Estetski kod Straduna (Dubrovnik) utvrđen je vrlo čvrstim parametrima: visinom vijenca, ritmom prozora, tipologijom otvora lokala u prizemlju.

Adam Smith je, formulirajući „Pravilo nevidljive ruke“, ustvrdio da „svaki

pojedinac - u provedbi vlastitih ciljeva - na neki način automatski doprinosi

općem dobru“. Ovu tvrdnju međutim danas mnogi

osporavaju, dokazujući to mnogobrojnim ekscesima u prostoru

nastalim devijantnim ponašanjem pojedinaca u sredini koja

pretpostavlja društveno proaktivnu participaciju, solidarnost i zajedništvo.

Pravila kontroliraju opći stupanj determiniranosti. Unutar svih pravila postoji i prostor slobode. Apsolutna sloboda ne postoji: uglavnom uživamo ograničene slobode. Kad su pravila na snazi, izvjesne slobode se automatski aktiviraju.

To tvrdi i Jane Jacobs: „ ... sama priroda ulice ili područja podrazumijeva raznolikost funkcija.

Građevine duž ulice će se zato izrazito razlikovati: volumenom, visinom i oblikom.“


Ipak, odredbe koje se odnose na oblikovanje i eksplicitno utvrđuju pravila upotrebe arhitektonskog vokabulara, potiču danas mnoge polemike. Upliću li se

urbanisti tako u područje kreativnih projektantskih sloboda? Prejudicira li se planom izgled pojedinačnog unutar utvrđenih općih načela?

Znamo li da oblikovanje cjeline nije samo kumulativni zbroj, nego i uspostava svojevrsnog „skupnog estetskog koda“, postavlja se pitanje gdje je granica onog

što bi trebalo odredbama o oblikovanju uopće propisivati. “Elementi oblikovanja“, koji se u provedbenim odredbama propisuju, u lošijem

dijelu naše planerske prakse, često parafraziraju povijesni arhitektonski predložak i tamo gdje on nije poželjan – izvan područja zaštite graditeljske baštine (ambijentalna zaštita). Ukoliko je takav prosede potreban, onda je

zaštitarskoj službi dužnost da ga propiše za konkretne intervencije u prostoru, a ne da se ta obveza provlači kroz plan za cijelo plansko područje.

Kodifikacija normi u urbanizmu ne bi smjela biti motivirana isključivo estetskim, nego funkcionalnim i programskim razlozima.

Izgled prostora će se potom generirati posljedično. Ipak, ograničenja koja se odnose na dozvoljenu visinu izgradnje, imaju osim kvantitativnog i kvalitativni utjecaj na

prostor i na gradsku siluetu, te moraju ostati u domeni planerske kontrole.

Norme koje „proizvode“ vizualni učinak referiraju se na:

- veličinu (kapacitet) građevine (m2) - proporcije građevine (a:b:c) - visinu građenja (vijenac, sljeme, katnost)

Povijest urbanizma svjedoči da su propisane norme neke gradove obilježile fizičkim atributima koji su vremenom prerasli u specifičan i neponovljiv gradski brand:

- njujorški „manhatan line“ je rezultat dosljedne primjene norme o proporcijama presjeka ulice

(vidi: Tehnike normiranja),

- izgled unutarnjeg Pariza je proizvela dosljedna upotreba mansardnog krovišta,

- image Las Vegasa između ostalog duguje odredbi o minimalnom postotku površine svijetlećih reklama na pročeljima,

- Santa Barbara svoj „sladunjavi“ izgled (međutim !) duguje eksplicitno propisanom „stilu“.

Pozivajući se na Odluku

Vrhovnog suda SAD-a, o nadležnosti lokalnih vlasti da

arbitriraju o javnom interesu (koji uključuje i estetske zahtjeve),

gradski autoriteti Santa Barbare su propisali da: „sve građevine koje

će se graditi nakon 1929. moraju odražavati španjolsko-kolonijalni

ideal ljepote“


TEHNIKE NORMIRANJA

Gradska silueta je danas ugrožena često arbitrarnim i neargumentiranim zahtjevima (pod pritiskom krupnog kapitala) za izgradnjom visokih građevina na nasumično

odabranim gradskim lokacijama. Mnoge metropole nastoje planskim odrednicama ograničiti takovu izgradnju, utvrđujući područja na kojima se ne smiju graditi neboderi.

Posebice su ugroženi dominantni kadrovi pristupa gradovima, pročelja lučkih grado-va i njihovi pozadinski planovi. U borbi za plansku zaštitu utvrđuju se stoga područja

gdje je takova izgradnja dopuštena, ili štoviše gdje je takova izgradnja poželjna.

Kapacitet (bruto građevna površina) građevine, može se normiranjem utvrditi u minimalnim ili maksimalnim dopuštenim vrijednostima za neko plansko područje. Utvrđivanjem dozvoljenog koeficijenta izgrađenosti građevne čestice, koeficijenta iskorištenosti, minimalnih udaljenosti od susjednih međa, dozvoljene visine izgradnje i drugim parametrima, veličina zahvata je stavljena unutar kontroliranog okvira. Ove norme svejedno osiguravaju slobodu arhitektonskog koncepta u proporcioniranju volumena. ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

U San Franciscu su planske mjere sofisticirano razrađene do (ili možda preko?) granice jednostavne primjene.

Hong Kong, San Francisco, selektivna zaštita linije hrbata planskim mjerama selektivna zaštita vizualnih kvaliteta ulica

Analogne normativne tehnike za zaštitu urbanog prostora od neprimjerenih visokih građevina, primijenjene su i u zagrebačkom GUP-u iz 2003. godine. Propisana su urbana

pravila i planske procedure za izgradnju visokih građevina u utvrđenim gradskim područjima, te limitirana visina izgradnje u također utvrđenim zonama i vizurnim koridorima.


New York, Manhattan

Propis iz 1916.godine, kojim se za određene kategorija ulica utvrđuje njihov vertikalni profil u omjerima od 1:1, 1;1, i 1:2 (od osnovice visoke građevine do visine prvog stepenastog uvlačenja), osigurao je dovoljno svjetla u javnome uličnom prostoru. Propis je omogućio visoku izgradnju, ali je uz higijenski benefit, iznjedrio „njujorški obrazac“ nebodera.

_____________________________________________________________________________________________________________________________

Norme u urbanizmu ne utvrđuju se samo za visokogradnju, već i za druge zahvate u prostoru: izgradnju i uređenje cesta, komunalnu infrastrukturu, uređenje pejzažnih površina, izgradnju ili postavljanje pomoćnih građevina, izvedbu ograda i slično. Osiguravajući neometanje vlasništva i pravo na privatnost, normama se mogu, ako je potrebno utvrdit visine, materijali ili tip ograde.

Nevješto sročeno pravilo može prouzročiti neželjen efekt:

Grad Mentz je propisao da: „odlagališta otpada moraju biti

ograđena kako bi se spriječio pogled na unutrašnjost posjeda.“

Vlasnik odlagališta rabljenih karoserija je ogradu izveo ovako.

________________________________________________________________________________________

Norme koje bi se eksplicitno odnosile na izbor materijala i boja, te na primjenu propisanih arhitektonskih elemenata ili slogova, nisu u odredbama za provedbu planova preporučljive. U osjetljivim prostornim situacijama, tamo gdje je kontrola vizualno-perceptivnog poželjna, najviše što bi se smjelo propisati je neutralnost. Stoga se čini ispravnim prihvatiti dva fundamentalna pravila na koja se pozvao Ludwig Mies van der Rohe, a koja su u znamenitom naselju Weissenhof, Stuttgart (iz 1927. g.) utvrđena kao norma: „u načelu su sve vanjske fasade bijele“ i „u načelu su svi krovovi ravni“.

Neutralno utvrđene norme, shvaćene više kao preporuka, a manje kao obveza, ne umanjuju projektantske slobode, dozvoljavajući izvjesna odstupanja, čak i po cijenu neuklapanja u okruženje. Greška će sigurno biti manja nego li kod krivo, a strogo propisane norme. Biti će to pojedinačni eksces, ali neće biti kodificirani promašaj u percepciji prostorne cjeline.


8. Javna i privatna domena - vlasnički aspekt i režimi dostupnosti

Kada raspravljamo o javnoj i privatnoj domeni u gradu, podrazumijevamo i prostorni i društveni aspekt, koji multiplikativno utječu jedan na drugoga.

Premda je probitak svakog pojedinca u društvu dio općeg blagostanja, pa „zadovoljavajući osobni inrteres, pojedinac zapravo pogoduje općem dobru“ (pravilo „Nevidljive ruke“ po Adamu Smithu), to i nije baš univerzalno pravilo bez izuzetka, jer bezbrojni primjeri pokazuju da privatni interes može itekako derogirati opću dobrobit.

Svejedno, kolikogod bili suprotstavljeni, egoistični ili ograničavajući, privatni

interesi su ugrađeni u krivulju rasta općeg standarda i kvalitete života, te su osnova

iz koje je indirektno deriviran javni interes.

Prijepore na planu sukobljenih interesa, naglašeno prisutnih u okrilju neoliberalnog kapitalizma, moderna civilna društva nastoje kontrolirati, potičući razvoj građanske svijesti i ugrađujući u

sustav izvršne vlasti mehanizme koji će uravnotežiti i uskladiti interese javne i privatne sfere. Ovo se također odnosi i na brigu društva za uređenje i unapređenje kvalitete prostora.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

Različiti otvoreni prostori u gradskom okrilju pokazuju vrlo fine i stupnjevite prijelaze, od javno manifestativnih do komorno inkluzivnih. Ovi stupnjevi odgovaraju očekivanim funkcijama koje prostori obnašaju u svom neposrednom okruženju, u relaciji su sa stupnjem centraliteta prostornih jedinica u hijerarhiziranom sustavu organizacije grada,

a kreću se od javnog, preko polujavnog, do privatnog.

U urbanističkoj praksi, planska rješenja i promišljanja o karakteru javnog i polujavnog, prepoznaju se na mnogim primjerima organizacije urbanističkih sklopova: ► na konceptu „kloza“ u paradigmi Hawardova „vrtnog grada“ (sl. 1), stambenoj grupi (mikrosusjedstvu) pripada unutar kvarta izdvojen i autonoman „polujavni“ prostor; ► na blokovskom uzorku europskog grada 19. stoljeća (sl. 2.), dihotomija javno-reprezentativnog uličnog prostora i polujavnog unutrašnjeg dvorišta, izrazito je polarizirana.

javno dobro – (lat. res in bublico usu) – dobro koje služi općoj upotrebi; u pravilu u vlasništvu države, izvan pravnog prometa, svatko se ima pravo njime služiti, a njime upravljaju tijela u skladu s namjenom i propisanim uvjetima korištenja.

javnost – globalna društvena skupina. ... označuje vanj-sku sferu društvenog života za razliku od privatne sfere koja obuhvaća samo pojedinca i (interesne) skupine – skup svih pojedinaca koji svoju pozornost usmjeravaju na pitanja općeg interesa ...

(enciklopedija PROLEKSIS 2005.)


Na planu kontrole prostora i gospodarenja gradskim zemljištem i resursima, javnost je naglašeno senzibilizirana.

Pravo na dostupnost javnim dobrima, neovisno o njihovu vlasničkom statusu, u modernim društvima mora biti zagarantirano. Između privatnosti i javnosti u vlasničkom smislu i u režimima korištenja - ne stoji znak jednakosti. Mnogi državni posjedi nisu dostupni iz sigurnosnih razloga. S druge strane, privatni vlasnici prostora s društvenim i javnim programima korištenja, širom otvaraju svoja vrata građanstvu.

Pojavni oblici koji se u gradu prepoznaju kao okrilja društvenosti su svi javni prostori (ceste, ulice, promenade, šetališta, trgovi, bulevari, staze i mnoge druge srodne prostorne emanacije). Njih obilježava opća funkcionalna odrednica da služe komunikaciji i da su u smislu prava na upotrebu apsolutno dostupni svima 24 sata dnevno i 365 dana godišnje. Grad upravo jest obilježen javnošću i javnim prostorima “jer je jednako svima dostupan i jer je izgrađen na takav način da je ta dostupnost nedvosmislena ...“

(Ognjen Čaldarović, Javni prostori i javnost u gradu: Pretpostavke socijalne interakcije ,ČIP 3/5 1996. str. 86).

Javni gradski prostor je kontinuirana površina koja se proteže cijelim gradom i nastavlja se u vangradski prostor. Bez čvrstih je granica i rezova. Funkcionalna, statusna i fizionomska obilježja pojedinih prostornih jedinica prožimaju se i prelijevaju iz jedne u drugu, s jednog kraja grada na drugi, iz centra prema periferiji, mijenjajući karakter i intenzitet javne upotrebe.

Društveni status javnoga prostora nije njegova samostalna i nezavisna odlika. On je poput genetičkoga materijala urbane cjeline. Njegov je DNK ugrađen u svaku stanicu. Trg posjeduje i emitira kôd grada. Svaka je intervencija u javnom prostoru (prostoru trga ili ulice) osjetljiva stoga što ima utjecaje na širi prostor (prenosi se sustavom mreža) i može poremetiti strukturu urbanog organizma.

Javni se prostor ulica i trgova ponaša ambivalentno: on je istodobno i vezivno tkivo grada i njegov agregat. On igra prometnu i distributivnu (dinamičnu) ulogu poveznice funkcionalno diferenciranih zona u okruženju, ali posjeduje i vlastito (statično) funkcionalno određenje, vlastiti sadržaj, vlastitu namjensku određenost. Ta se ambivalentnost uličnog prostora očituje i u infrastrukturnom smislu: njime prolazi mreža koja snabdijeva pojedinačne korisnike (magistralna mreža), ali snabdijeva i njega samoga (lokalni konzum).

Funkcionalna heterogenost trgova i ulica nosi i odlike funkcionalne neodređenosti. To ima izravni utjecaj na njegov status prostornog okrilja u kojemu dolazi do susreta svih socijalnih slojeva i gdje vladaju potpune demokratske slobode okupljanja i ponašanja. Gradski trg posjeduje najveći stupanj javnosti od svih morfoloških oblika koji konstituiraju urbani prostor. Javnost se očituje kako u vlasničkom smislu, tako i u smislu dostupnosti, režimu uporabe i građanskoj identifikaciji s prostorom.

v l a s n i š t v o

JAVNO PRIVATNO r

e ž

i m

k

o r

i š

t e

n j a

JA

VN

I

ulice, šetališta,trgovi, ceste, parkovi, kupališta uređene obale, prometni

terminali ...

sportski i zabavni centri, galerije, klubovi, kino

dvorane, hoteli, restorani, trgovački centri ...

PR

IVA

TN

I vojni kompleksi, trgovačke

luke, energetska i komunalna postrojenja,

radarski uređaji, toplane ...

partikularni privatni posjed: stanovi, poslovni prostori,

proizvodni pogoni ... (jedinične parcele i zgrade)


JAVNA DOMENA I TIPOLOGIJA JAVNIH GRADSKIH PROSTORA

Za razliku od ulice i trga, gdje se u svakodnevnom ritmu života grada odvija komunikacija nespecificiranih korisnika, drugi, ali također javni prostori, okupljaju profilirane skupine građana, koji svojim navikama, sklonostima i prepoznatljivim obrascima ponašanja, podržavaju socijalnu segregaciju.

Takovi javni prostori, čiji se trošak uređenja i odražavanja alimentira iz proračuna lokalne jedinice (i koji u pravilu „posluju“ na granici pozitivne nule), svojim bogatstvom i sadržajnom različitošću, predstavljaju atribute gradotvornosti.

To su:

javni perivoji i tematski parkovi u različitim varijetetima

plaže i kupališta (uređene i opremljene)

sportsko-rekreacijske zone sa sportskim terenima, vježbalištima i sportskim stazama

zabavni parkovi _______________________________________________________________________________________________________________________________

Posebnu skupinu javnih i društvenih sadržaja čine građevine javne namjene i njima pripadajuće parcele, kao što su škole, dječji vrtići, ambulante, bolnice i sl. Iako namijenjene svim građanima, ove institucije funkcioniraju u prostorno i vremenski kontroliranim uvjetima, što znači da u pogledu dostupnosti i režima korištenja djeluju kao zatvorene (privatne) funkcionalne jedinice s ograničenim pristupom i nadzorom prostora.

Javno pomorsko dobro

Izgrađena i uređena obala, ili prirodna i neuređena obala dio su Zakon utvrđenog javnog dobra Republike Hrvatske, koji je dostupan svima pod istim uvjetima. Zbog izuzetne vrijednosti ovog prostornog resursa, česte su zloupotrebe prava i uzurpacija obalnog pojasa.

Žnjan, Split - primjer nasipavanja mora i formiranja kopna iz Pomorskog zakonika 2004. Čl. 48 Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njenu osobitu zaštitu, a upotrebljava i/ili koristi se pod uvjetima i na način opisan zakonom.

Čl. 49 Pomorsko dobro čine unutrašnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i morsko podzemlje te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen javnoj pomorskoj upotrebi ili je proglašen takvim.

Čl. 50 ... proteže se od crte srednjih niskih voda i obuhvaća pojas kopna (...) koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, (...) a koji je širok šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. (...) Morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem.


Pseudojavni prostori

Potrošačko društvo današnjice koristi se privlačnošću javnog gradskog prostora kao mamcem za zgrtanje profita. Moderni trgovački centri stoga, često variraju uzorak pješačke ulice i trga, kao kičmu unutrašnjeg organizacijskog ustroja arhitekture šoping mola.

Razlika međutim između „ulice“– surogata namjenski određene arhitekture i javnoga prostora tradicionalne provenijencije, je što on: - služi samo komunikaciji unutar jedne funkcije, te

ne podrazumijeva protok i tranzit, - namijenjen je samo jednom glavnom cilju, a to je

konzumacija i potrošnja, - pristupačan je samo u vremenski programiranom

režimu korištenja (radno vrijeme trgovina) ...

Između jednih i drugih prostora uočljive su FORMALNE SLIČNOSTI, ali također i suštinske, FENOMENOLOŠKE RAZLIKE. M. Sorkin takve prostore naziva pseudojavnima – „privatiziranim dijelovima grada koje karakteriziraju beskrajne simulacije“.

PJEŠAČKE ZONE POVIJESNIH GRADOVA

PJEŠAČKE ZONE MODERNIH „UNUTRAŠNJE ULICE“ GRADOVA TRGOVAČKIH CENTARA

Slijedom razvoja novih modela trgovačke ponude, ustrojen je i novi sustav komunikacija koji varira dopunsku „pomaknutu“ mrežu kretanja kroz urbano tkivo. Tradicionalna podjela gradskog prostora na dostupno i nedostupno (koja se prepoznaje na Nolinom planu Rima: javne - bijele i privatne - sive površine upotrebe prostora, krajnje lijevo) dobila je tako dopunu u vidu trajektorija uvjetno dostupnog (pasaži – crveno, na planu užeg centra grada Minneapolisa lijevo) u zoni gradskog partera. Ponegdje se gradski parter proširio na podzemne etaže ispod ulica i na etaže iznad razine prizemlja.

Specifičan tip pretprostora velikih poslovnih zgrada, prepoznatljiv u angloameričkom svijetu pod nazivom „plaza“ – zapravo je također pseudojavna površina. Taj prostor javnog okupljanja oblikovan je i funkcionalno ustrojen kao trg, ali u vlasničkom smislu (jer pripada parceli korporativne jedinice) nije javan. Scenariji njegova korištenja su dirigirani „odozgo“, pa iako se prema građanstvu u načelu odnosi brižno, vlasnik ako tako odluči, može plazu zatvoriti, a javnost isklju-čiti, što takav prostor čini toliko različitim od javnog gradskog trga.

Plaza ispred Rockefeller centra, New York


EMANACIJE JAVNE SFERE NA JAVNIM GRADSKIM POVRŠINAMA

trg - trgovište - tržnica U etimologiji trga je trgovanje, a mnogi su trgovi (pogotovo u mediteranskom kulturnom ambijentu), zadržali taj funkcionalni karakter do danas – u vidu otvorene zelene tržnice.

tržnica u Dubrovniku kafiću u splitskoj jezgri

ulica - blagovaonica Značajan udio javnih površina danas u funkciji je ugostiteljstva (ekstenzije lokala: kafića i restorana). Osim pozitivnog učinka u očuvanju vitalnosti prostora i ugode boravka na otvorenom, taj oblik upotrebe plohe trga ili ulice zapravo je i izvor zarade

„šah garnitura“ na gradskom trgu koja se na jednoj strani slijeva u džep ugostitelja, a na drugoj strani u gradski proračun.

prostor socijalizacije Javna se domena u životu grada manifestira kroz susretanje, druženje, pa čak i igru. Javni trgovi svojim inventarom mogu eksplicitno podržavati i takove, ludičke oblike socijalizacije.

Novogodišnji maraton u Barceloni javni prostor kao sportska arena Sportske manifestacije uobičajena su prilika za

upotrebu javnoga prostora kao borilišta. Berlin i New York tradicionalno organiziraju maratonske trke kroz

kazališna predstava u Dubrovniku grad, a u Zagrebu je na atletskom mitingu čak orga- nizirano natjecanje u bacanju kugle na javnom

gradskom prostoru.

„ulična“ kultura ulični zabavljači Sceničnost javnoga prostora je njegova izrazito iskoristiva odlika za kazališna, operna ili baletna događanja. Spontana pojavnost popularne kulture izvan „akademskog“ formata, danas također živi u gnijezdu uličnog ambijenta. Festa Sv. Vlaha u Dubrovniku

vjerske svetkovine i rituali Javne komunikacijske površine su odvajkada okrilje statičnih ili dinamičnih rituala vjerske i svjetov-ne tradicije, koja se u procesijama ili srodnim ceremonijalima održava i živi u gradovima, naseljima i selima.

manifestacije vlasti ili događanje naroda Javni prostor nalazi se u fokusu interesa vlasti (različitih režima), jer se pogodno može kontrolirati. S druge strane on je okrilje djelovanja demokratskih institucija civilnog društva. Stoga veličina i kapacitet prostora nije zanemariva činjenica.

sindikalni prosvjedi

Trg kao javni prostor nosi atribut heterogenosti - u svim manifestacijama njegova fizičkog, funkcionalnog i statusnog određenja. Osim funkcije prometanja, koja je imanentna javnomu prostoru, bezbrojne su dodatne mogućnosti njegove uporabe. Način korištenja može dominirati, te tako obilježiti neki javni prostor, ali nikada nije jedini ili isključiv. Mnogi se oblici korištenja površina ispoljavaju istodobno ili pak aletiraju u dnevnim, tjednim ili sezonskim ciklusima.

Programiranje javnoga prostora za određene aktivnosti na otvorenim površinama, ograničenog je dosega. Uz dominantne namjene kojih funkcionalne zahtjeve treba zadovoljiti, u njegovu se okrilju sporadično manifestiraju pojave koje izmiču planer-skoj kontroli i projektantskom određenju. Javni prostor mora i njih imati u vidu ali ih se ne može predodrediti jer će se time narušiti njihova izvorna spontanost.

vojna parada na Crvenom trgu, Moskva

Inkvizicijski sud nad Savonarolom,

Firenca 1498.


UREĐENJE JAVNOG PROSTORA KAO URBANISTIČKI I PROJEKTANTSKI ZADATAK

Radhuspladsen (Trg gradske vijećnice), Kopenhagen izgrađen 1905., inspiriran Piazzom del Campo u Sieni, obnovljen 1996.

Jedan je od najvažnijih uvjeta da bi se formulirao projektni zadatak za uređenje trga – najekskluzivnijega javnoga gradskog prostora – jest odrediti zonu promišljanja za koju jedinična etapa uređenja javnog prostora može zadovoljiti uvjet cjelovitosti rješenja, a ona je uvijek puno šira od „katastarske čestice“ trga.

status trga u okruženju automobilski promet javni prijevoz

promet u mirovanju funkcije u okruženju povijesni slojevi

→ SUPERPOZICIJA

UTJECAJA

ukupni perimetar unutar kojega se mogu uočiti uzročno – posljedične

sprege utjecaja

Holistički pristup daje projektantskom zadatku urbanističko-planersku dimenziju i generira rješenje koje se potom vrednuje i doživljava kao dio gradske sekvencije, a ne kao jedinična arhitektura. Kreativnost se ogleda upravo u vještini uspostavljanja ravnoteže između zatečenoga i novoga, pojedinačnoga i zajedničkoga, čime takav zadatak postaje urbanističkim izazovom par excellence.

Programski obuhvat određen je preklopom različitih zona koje određuju pojedinačni urbanistički parametri (utjecajni, uzročno-posljedični parametri).

Oni se mogu grupirati u tri elementarne etiološke razine:

kao skupina društveno-statusnih odrednica javnoga prostora,

kao skupina funkcionalnih odrednica prostora (aktivnosti na plohi i u okruženju, uključujući promet),

kao skupina perceptivnih (formalno-oblikovnih) odrednica prostora.

SHEMATOGRAMI prikazuju trg → u kvartu s njegovom

uličnom mrežom → u gradu, a razlučuju KOMPONENTE kreativnog

postupka programiranja i uređenja javnog gradskog prostora, te utjecajne dosege koje

svaka od komponenata kontekstualnog promišljanja ima na kontaktno područje. sagledivost cjeline


Javni prostori u povijesnom slijedu doživljavaju promijene, gube stare ili dobivaju nove sadržaje, mijenjaju statusna obilježja (spomenike) i arhitektonsku opremu, izgrađuju se ili dograđuju novom arhitekturom na ovojnici, čime neizbježno mijenjaju svoj izgled i prostorni karakter.

Trg bana Jelačića, od vremena formiranja na južnom rubu urbane aglomeracije tadašnjeg Zagreba (sredina 19. stoljeća) pa sve do danas, više je puta značajno mijenjao svoj izgled.

1. Harmica 1896. god. (sajmišni prostor u podnožju grada) 2. Trg Republike 1945. god. (proslava oslobođenja; spomenik banu Jelačiću okrenut prema sjeveru) 3. Trg Republike 1970. (prometni trg s parkiralištem) 4. Trg Republike 1980. i Trg bana Jelačića danas (pješačka zona uređena povodom organizacije Univerzijade,

s kasnije vraćenim spomenikom, ali na drugoj poziciji)

______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

1 2 3 4


Natječaj za La Defense, Pariz (2002.) U povijesnoj matrici grada dihotomija “punog i praznog“ iščitava se kroz pravocrtne linije kretanja i plošne zone izgrađenog tkiva.

U prostorima širenja grada (predio La Defence) primjetna je drukčija logika tvorbe strukture – zavojite linije kretanja i

amorfne arhitektonske forme sa širokim međuprostoram.

Le onardo da Vinci, shema višerazinskog prometog sustava za Milano, oko 1490. - prethodnica suvremenih

shema (izvor S.Kostof. City shaped)

Zagrebačka prometna petlja – križanje Držićeve i Slavonske avenije,

zauzela je golemi prostor grada

9. Ulični sustav kao osnova gradskog tlocrtnog uzorka - emanacije prometa, hijerarhija, promet u mirovanju

Prometnice su krvotok suvremenoga grada. Mreža koju tvori sustav ulica prodire u sve njegove dijelove, do najsitnijih čestica korištenja prostora – do svake kuće. Analogija s krvotokom u organizmu živoga bića nameće se kao ilustracija vitalnosti koju promet u gradu odražava. Prometne mreže su istovremeno i prostorna armatura koja povezuje tkivo grada i drži ga na okupu.

Ulične sustave su u rudimentarnom obliku sadržavale naseobine od samog iskona civilizacije, ali početke razvoja prometa pratimo tek s rastom potreba za povezivanjem udaljenijih točaka i masovnim potrebama za kretanjem - od industrijske revolucije. Izum parnog stroja, željeznice i parobroda je to omogućio. U početku su prevladavali tračnički sustavi, da bi postupno individualni cestovni prijevoz postao dominantni oblik komunikacije koji danas obilježava suvremeni svijet.

Razvoj automobilske industrije u 20. stoljeću i rast standarda u zemljama razvijenog svijeta omogućili su da svaki dio gradskog i vangradskog područja bude povezan, a automobil (u početku statusni simbol socijalne skupine) postane dostupan svima.

Prometni sustav u suvremenome gradu obilježen je ovim općim karakteristikama:

dominacija „vozila s gumenim kotačima” Manevarske prednosti takvih vozila (automobil, autobus), manja inicijalna ulaganja (cestovna infrastruktura je jeftinija od tračničke), prilagodljivost nagibima i preprekama te kapilarna dostupnost – utjecali su na dominaciju ovog tipa prometa i standardizaciju uličnih profila potrebama takvoga prometa.

izrazita potrošnja prostora za potrebe prometa Širenjem grada povećavaju se troškovi uređenja i održavanja, a umanjuju mogućnosti preobrazbe i obnove zapuštenih područja. Površine grada namijenjene prometu iznose 10% - 20% njegove ukupne površine. Nameće se potreba za ekonomičnom upotrebom prostora (pogotovo većeg grada) što potiče primjenu prometnih rješenja u više razina. Zahtjev za racionalnijom upotrebom gradskog partera je naročito izražen kod parkiranja i garažiranja, gdje se upravo višerazinskim rješenjima postižu izrazite prostorne uštede.

tehnološka, organizacijska i fiskalna rješenja Gradovi različitim tehničkim rješenjima, poticajnim ili kaznenim mjerama nastoje kontrolirati količinu generiranog prometa, pogotovo onog koji se slijeva prema centru. Koriste se pritom sredstva videonadzora, sustavi automatskih naplata kazni ili ulaska automobila u određenu zonu, stimulira carpooling, upotreba bicikla (najam). Izdvajanjem sigurnih trasa, potiče se pješačenje i vožnja biciklom.

razvoj integralnog sustava javnog prijevoza Prostorna podjela urbanih funkcija i povećanje površina pro-metnica utječu na rast osobnog prometa. Rast prometa pak izaziva gužve (pogotovo na kritičnim suženjima) što upućuje na nova povećanja kapaciteta i nova proširenja. Izlaz iz zatvorenog uzročno-posljedičnog kruga je u razvijanju sustava javnog prijevoza koji, za isti broj putnika, ima manje prostorne zahtjeve.


razlike između vangradskih i gradskih prometnica IZVANGRADSKA CESTA

gradnja prometnice se svodi na izvedbu kolničkih traka

koridor obično ne sadrži elemente komunalne infrastrukture

ne prati je izgradnja duž trase

GRADSKA ULICA

sadrže i druge elemente kretanja: pješačke staze, zaštitno zelenilo,

uzdužno parkiranje, zasebne trake za bicikliste, tramvajske pruge, autobusna ugibališta, čekaonice i sl.

u pravilu je ujedno i infrastrukturni koridor

prati je izgradnja duž trase

hijerarhičnost Mreža cestovnog prometa iskazuje se kroz vrlo naglašen princip hijerarhijske organizacije. Karakteristike hijerarhičnosti se jednako odnose na izvangradske prometne mreže, kao i na mrežni sustav prometnica unutar grada.

Prometnice u izvangradskom prostoru (koje povezuju gradove i naselja) funkcionalno su kategorizirane kao: - državne i međudržavne prometnice - regionalne prometnice - lokalne prometnice - ostale (nerazvrstane) prometnice. Obzirom na nadležnosti u pogledu investiranja u prometnice i njihova održavanja, ova kategorizacija prometnica u načelu odgovara zakonskom razvrstavanju prometnica (Zakon o javnim cestama NN 180/04, Čl.4) prema načelu podjele državnih, županijskih i lokalnih nadležnosti.

Prometnice u gradskom prostoru (koje povezuju dijelove grada i opslužuju gradsku sredinu) funkcionalno su kategorizirane također po hijerarhijskom principu, kao: - glavne gradske prometnice - gradske sabirnice - ostale (opskrbne) ulice.

Dimenzioniranje prometnog koridora i zemljišnog pojasa ceste proporcionalno je kategoriji prometnice. ______________________________________________________________________________________________________________________________

Prometnice u gradu imaju dvojaku funkciju koja se očituje u povezivanju dijelova gradskog prostora, i u opsluživanju pojedinačnih parcela. Hijerarhija ulične mreže ističe ovu ambivalentnost na način da su prometnice više razine u načelu rezervirane za povezivanje, a one niže razine za pristup pojedinačnim građevinama i pojedinačnim česticama korištenja.

A 1 A 2 A 3 B 1 B 2 B 3

Ceste koje služe pretežno vanjskom prometu – POVEZIVANJE

A 1 autoput A 2 pristupna cesta

A 3 glavna prometnica

Ceste koje služe pretežno otvaranu parcela – OPSLUŽIVANJE

B 1 sabirne ceste B 2 opskrbne ceste

B 3 pješačko-kolni i biciklistički putovi


CILJNI I TRANZITNI PROMET Tranzitni promet nastaje kao posljedica ciljnog, a očituje se u opterećenju mreže prolaskom od ishodišta prema cilju kroz lokalnu sredinu, bez usputnog zaustavljanja. Razlike između tranzitnog i ciljnog prometa izrazite su upravo na onim dijelovima trase gdje se ovi generirani prometi preklapaju. Upravo na tim mjestima, a to su pristupi gradovima, nastaju zastoji.

ciljni i tranzitni promet u regiji naslijeđeni naseobinski sustav s cestama model eliminacije tranzitnog prometa kroz grad model eliminacije tranzitnog prometa kroz grad koje povezuju naselja i zaseoke izgradnjom zaobilaznica izgradnjom novih regionalnih prometnica

U neizgrađenom međuprostoru se relativno jednostavno mogu proširiti i rekonstruirati trase postojećih cesta. Zaobilaznice gradova izvući će tranzitni promet iz grada i kanalizirati njegove tokove uz rubove urbanog područja.

Rješenja izgradnjom izvangradskih prometnica s potpuno novim trasama, također rasterećuju grad od tranzitnog prometa.

Postupnost ulaganja u poboljšanje sustava upućuje na potrebu da se u planiranju prometnih mreža oba ova planska modela kombiniraju i nadopunjuju.

ciljni i tranzitni promet u gradu

Izbjegavajući zagušenja na kritičnim prometnim čvorovima, vozači prekraćuju put vozeći kroz stambene

kvartove. Takav vid tranzita narušava kvalitetu stambenog okruženja (slika lijevo). Optimizacija prometnog sustava

podrazumijeva eliminaciju lokalnog tranzita, usmjeravanjem tog prometa na brze ceste - glavne gradske prometnice (slika desno).

Problemi koji uzrokuje tranzit se javljaju i unutar gradskog prostora (razina lokalnog tranzita), što zahtijeva uspostavu „unutarnjih zaobilaznica“ u samome gradu, ponegdje kroz primjenu radikalnih zahvata u prostoru. Zbog izgrađenosti područja i nedostatka slobodnog prostora to ponegdje izaziva ozbiljne probleme u kojima argumenti za prometnu optimizaciju i argumenti za zaštitu graditeljske baštine mogu biti izrazito suprotstavljeni.

Planske odluke o prometnom rješenju moraju imali uporište u brojčanim pokazateljima. Protočnost prometne mreže kontrolira se snimanjem prolaska vozila i anektiranjem vozača. Kada u nekom uličnom koridoru količina tranzita čini značajni postotak ukupnog prometa, razlozi za izgradnju obilaznica postaju opravdani.

Gradić Newbury, Engleska


Iz razloga sigurnosti pješaka u prometu, različitim se urbanističkim i tehničkim rješenjima može destimulirati brza vožnja kroz stambene ulice. U mnogim europskim gradovima se sve češće stambene zone proglašavaju zonama usporenog prometa (zona 20, zona 30). Tehnička rješenja variraju od onih gdje se zavojitim vođenjem vožnje bez strogog razgraničenja površina za kolnik i pločnik, usporava vozače - pa do postavljanja fizičkih barijera, upotrebe grubog materijala ili ugradnjom uspornika („ležeći policajci“).

Elemeti ulice s umirenim prometom (nema razgraničenja kolnika od pločnika, a pješak i automobil su ravnopravni )

DIMENZIONIRANJE

Dimenzioniranje koridora prometnica određuje se planiranjem protočnosti i maksimalnim (vršnim) opterećenjem. Praćenje i bilježenje broja prolaza u jedinici vremena, registriranje dnevnog, tjednog ili sezonskog kolebanja, pokazat će trend pada ili porasta prometa te odrediti kriterije za dimenzioniranje.

Širina jedne kolničke trake dimenzionira se zavisno o projektnoj brzini (dozvoljenoj maksimalnoj brzini vožnje) za određenu kategoriju prometnice.

Budući da se u načelu sve ceste planiraju kao dvosmjerne, minimalna širina javnog uličnog koridora može iznositi 9 m (dvosmjerni kolnik i obostrani pločnik), dok maksimalna širina (za bulevare i avenije) nije određena, već će ovisiti o nizu funkcionalnih i estetskih kriterija oblikovanja urbanog prostora.

kategorije prometnica i širine voznih traka:

gabariti kolnog profila ceste izvan grada regionalne i magistralne prometnice do 80 (100) km/h Š = 3,50 m autoput – vozne trake 100 km/h Š = 3,25 m autoput – preticajne trake 130 km/h Š = 3,75 m zaustavna traka ---- Š = 2,50 m

gabariti prometnica u gradu gradske opskrbne ulice do 40 km/h Š = 2,75 m (min.) gradske sabirnice do 60 km/h Š = 3,00 m gradske magistralne ceste do 80 km/h Š = 3,50 m Ukoliko je promet > 800 vozila/sat - trake se u svakom smjeru udvostručuju, utrostručuju ...

Avenue Montaigne, Pariz

unutar jedinstvenog uličnog koridora smjestile su se čak tri prometnice:

središnji bulevar – gradska magistrala i dvije bočne opskrbne i parkišne ulice


ELEMENTI JAVNE CESTE::

- cestovna građevina, - građevine za odvodnju ceste i pročišćavanje vode, - zemljišni pojas ceste potreban za nesmetano održavanje ceste (min. 1 m s obiju strana od krajnjih točaka presjeka ceste), - zračni prostor iznad kolnika u visini 7 m, - cestovno zemljište (za cestu, za građevine potrebne za održavanje ceste, pružanje usluga putnicima te naplatu cestarine), - priključci na javnu cestu izgrađeni na cestovnom zemljištu, - prometni znakovi, uređaji za nadzor i vođenje nadzor prometa, stabilni mjerni objekti, oprema ceste.

Elemeti ulice s umirenim prometom

(nema razgraničenja

kolnika od pločnika, a

pješak i automobil su ravnopravni )

koridor i zemljišni pojas prometnice

KORIDOR PROMETNICE u Generalnom urbanističkom planu (planski dokument) je rezervirana površina - pojas neophodan za smještaj svih funkcionalnih elemenata javne komunikacije. Pojas se utvrđuje uvijek većom širinom od potrebnog, jer se precizna trasa planirane ceste može znati tek nakon izrade njezina projekta. Stvarna građevna PARCELA CESTE kao javno gradsko zemljište, naknadno će se formirati unutar koridora, u funkcionalno nužnoj širini.

OBLIKOVANJE ULIČNOG AMBIJENTA

U postupku planiranja grada, dimenzioniranjem prometnih koridora, određivanjem elemenata ulične infrastrukture i općih propozicija za građenje uz potez, utječe se i na oblikovni / doživljajni karakter uličnog ambijenta. Registar urbanističkih parametara koji kontroliraju planirani karakter ulice, podrazumijeva utvrđivanje:

širine profila javne površine - koridora ulice

elemenata i rasporeda elemenata unutar profila (kolničke trake, pločnici, biciklističke staze, trase šinskog vozila, ugibališta, drvoredi)

vertikalnog profila ceste (tipologija građenja i visina rubne izgradnje)

namjene rubne izgradnje (naročito prizemlja)

odmaka građevnog pravca od regulacijskog pravca.


Ceste nisu samo samo prometnice. Pažljivo oblikovane i funkcionalno opremljene → ceste postaju gradske ulice,

nositelji perceptivnog obilježja urbanog prostora. Taj komunikacijski koridor javlja se u bezbrojnim varijacijama oblika i pojmovnih odrednica: avenija, bulevar, esplanada, prospekt, cesta, ulica, prolaz, prilaz, trg, skver, plaza, korzo, šetalište, belveder, promenada, lungomare, riva ...

Avenida de Tres de Maio Sao Paolo Darling harbor, Cambera

Kramgasse, Bern Plaza de España, Valadoid Via dela Concilazione, Rim

Avenue Montaigne, Pariz Passeig de Gràcia, Barcelona projekt za ulicu,Tokio, 2006. Highline New York

Avenida Paulista, Sao Paolo Avenia Vieira Souto, Ipanema, Rio de Janeiro

Esplanada dos Ministerios,Brasilia Rio de Janeiro Sankt Hans Torv,Copenhagen


ELEMENTI PROMETNOG RJEŠENJA I CESTOVNE GRAĐEVINE Cestovne građevine motivirane su rješavanjem ovih elementarnih prometno funkcionalnih zahtjeva:

križanje cesta u više ravnina i izvedba petlji,

presijecanje različitih sustava prometa (cesta – željeznica),

osiguranje pješačkih prijelaza (invalidi, biciklisti),

savladavanje terenskih prepreka.

Svi se elementi: raskršća, rotori, višerazinski prijelazi (podvož-njaci, nadvožnjaci) tuneli, mostovi, pasaži, stepeništa, javni eskalatori i sl. - moraju smjestiti unutar zemljišnog pojasa ceste. Obzirom da planovi utvrđuju rezervaciju prostora, u njemu se mora pretpostaviti izvedba svih cestovnih građevina, koje su često vrlo velike i prostrane.

RASKRŠĆA U VIŠE RAZINA ZA ISTE ILI RAZLIČITE KATEGORIJE PROMETNICA

_________________________________________________________________________________________________________________

TROKUT AUTOCESTA

POLUPETLJA

DIJAMANT Pješački nathodnici, građevine i instalacije u službi sigurnosti ugroženih sudionika u prometu

TRUBA KONCENTRIRANI KRIŽ

DJETELINA _______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

PROMET U MIROVANJU

Promet u mirovanju je prostorni problem suvremenog grada. Povr-šina za jedan parkirani automobil iznosi oko 12,5 m2, što zajedno s manipulativnim površinama na parkiralištu, iznosi ukupno oko 25 m2 po automobilu. Ta površina je veća od minimalnog standarda za dimenzioniranje neto stambene površine po jednom stanovniku !

Kada bi se prostorne potrebe za sva vozila u gradu rješavale isklu-čivo na parteru (a on je najvrednija razina grada) površina svih parkirališta bi višestruko premašila sve izgrađene površine grada.


iz Odredbi za provođenje GUP-a grada Zagreba ...

PARKIRALIŠTA I GARAŽE Članak 39. ... Potreban broj PGM-a za druge namjene određuje se na 1000 m

2 bruto – izgrađene površine, ovosno o

namjeni prostora u građevini.

namjena prostora prosječna vrijed. lokalni uvjeti stanovanje 14 11-14 (ali min. 1 PGM po stanu) proizvodnja, skladišta 8 6 -10 trgovine 40 30-50 drugi poslovni sadržaji 20 15-25 restorani i kavane 50 40-60 fakulteti i znanstvene ustanove 10 10-20 ...

... kada se potreban broj PGM-a, s obzirom na

posebnost djelatosti ne može odrediti prema prethodnom normativu, odredit će se 1 PGM za:

- hotele i pansione na svake dvije sobe - motele za svaku sobu - kazališta, koncertne dvorane, kina isl. na 20

sjedala i autobus na 500 sjedala - ugostiteljsku namjenu na 4 – 12 stolica - škole i vrtići na jednu učionicu odnosno grupu - bolnice na 4 kreveta - ambulante, domove zdravlja, poliklinike na 3

zaposlena u smjeni - vjerske građevine na 5 -20 sjedala.

Parkirne potrebe prilikom gradnje novih građevina rješavaju se u načelu unutar pripadajuće parcele. Kriteriji za procjenu broja parkirno-garažnih mjesta (PGM) ovisit će o dva faktora:

1. namjeni građevine 2. bruto površini građevine.

Ukoliko je građevina višenamjenska, onda se izračun radi prema udjelu pojedinih namjena u ukupnoj površini.

Kriterije za utvrđivanje broja PGM propisuju se odredbama za provođenje prostornih planova ili generalnih urbanističkih planova. Kriteriji mogu varirati jer ovise o zoni grada (u povijesnim dijelovima grada zbog izgrađenosti kriteriji su blaži), blizini javnih parkirališta i garaža i drugim lokalnim uvjetima.

______________________________________________________________________________________________________________________________

parkiralište - manipulativni prostor i parkirna mjesta u

različitim formacijama

standardna višeetažna garaža - potrebna površina za parkirna mjesta i manipulativne putove jednaka je kao kod parternog parkirališta

automatizirani sustavi garažiranja - omogućuju postizanje više od dvostrukog kapaciteta

garaže u istom volumenu zgrade. Uštede se očituju u smanjenim manipulativnim

površinama i u većoj iskoristivosti visine građevine.


“PARK and RIDE” parkirališta i autonomni sustavi javnog prijevoza američki primjer monoraila na uzdignutoj konstrukciji

ZA I PROTIV IZGRADNJE GARAŽA U CENTRU

Jedan od imperativa održivosti i kvalitete života u gradu je destimulirati vožnju i ulazak automobila u njegov centar. Problem rastućeg pritiska na središte nije samo u nedostatku prostora za izgradnju garaža i parkirališta, nego također i u generiranom prometu koji naslijeđeni sustav uskih ulica nije u stanju apsorbirati. Nadomjestak za komfor koji pruža osobni automobil može ponuditi dobro ustrojen integralni sustav javnog prijevoza. Da bi se zaustavio daljnji protok osobnog prometa prema centru, na terminalnim točkama javnog prijevoza (dovoljno daleko od šire zone urbanog središta) potrebno je osigurati mjesta na kojima je, uz stimulativne cijene, moguće parkirati i produžiti javnim prijevozom. Ovakva veća javna parkirališta sustava “park and ride” moraju omogućiti ostav-ljanje vozila na vrijeme duže od 8 sati, koliko traje radni dan. ______________________________________________________________________________________________________________________________

površine za promet u urbanističkim planovima

Infrastrukturne površine s oznakom “IS” na prikazu namjene površina u urbanističkim planovima, ne odnose se samo na sustav prometnih i infrastrukturnih koridora, nego i na parcele za gradnju građevina u funkciji prometa: autobusni i željeznički kolodvori, prometni terminali, kamionski kolodvori, stanice za tehnički pregled vozila, velike benzinske postaje, javne garažne kuće, praonice automobila i sl., parcele koje se u pravilu nalaze uz glavne gradske prometnice. Manje prometne građevine kao što su na primjer manje benzinske postaje, mogu se graditi i unutar koridora prometnice, ukoliko je on dovoljno širok za njihov smještaj.

LONDON Canary Wharf stanica podzemne željeznice, 1994-1998. arh: Foster & Part.

LONDON, Waterloo internacionalni željeznički Terminal 1990-1993.

arh: N. Grimshaw & Part.


10. Stanovanje i rezidencijalni oblici - socijalna topografija, modeli organizacije i hijerarhizacije Temeljnu supstanciju grada određuje stambena namjena, koja se u suvremenom gradu javlja u bezbrojnim kako fizičkim (strukturalnim), tako i organizacijskim (funkcionalnim) tiploškim varijacijama. Planirati nova stambena područja, kao i obnavljati, restrukturirati i dopunjavati izgrađena stambena područja, zapravo je primarna zadaća svake razvojne prostorno-planske strategije. Širenje građevnih područja grada temeljem zahtjeva za povećanjem stambenog fonda, izrazito ovisi o pretpostavljenim stambenim gustoćama, a ove pak o lokalnoj tradiciji i kulturi stanovanja, socijalnoj strukturi stanovništva i njegovim potrebama za prostorom, te objektivnim prostornim ograničenjima poput: nagiba terena, osunčanosti područja, nosivosti tla, seizmici i sl.

Stambena namjena se u suvremenom gradu javlja u bezbrojnim tipološkim i strukturalnim varijetetima koji, kombinirajući zauzetost prostora izgradnjom i visinu same izgradnje, proizvode prostorni učinak mjerljiv stambenim gustoćama. Gustoće su na razini strateškog planiranja gradskog prostora, jedini egzaktni planerski instrument kojim se može kontrolirati širenje i rast građevnog područja.

U ishodištu i izvorniku stambene (rezidencijalne) namjene stoji „jedinični element“ – jednoobiteljska jedinica (kuća + okućnica) – koja je i u današnje vrijeme poželjni i optimalni model stanovanja. Međutim, u oskudici prostora u velikim gradovima, teži se racionalizaciji i boljoj iskoristivosti površina namijenjenih stanovanju: izgradnjom stambenih tornjeva visoke gustoće ili deriviranjem prototipa jednoobiteljske građevine u sklopove sa stambenim gustoćama višim od onih uobičajenih.

Između rješenja u rasponu od high rise – high density do low rise – high density, čitava je lepeza tipoloških moguć- nosti i organizacijskih modela stanovanja za kojima se pose- že u suvremenome gradu.

LIJEVO Previ housing, Lima, PERU 1969.-73. arh. Charle Correa

SREDINA „Stambeni park“ BERLIN, arh. Kollhof & Timmrmann

DESNO Kanchanjunga, Bombay INDIA 1970- 83. arh.Charle Correa

__

Osnov za izračun potrebnih površina je procjena rasta broja stanovništva (prirodni ili mehanički prirast za određeno plansko razdoblje), ali i niz drugih demografskih pokazatelja, relevantnih za dimenzioniranje površina:

- broj stanovnika, - broj kućanstava (domaćinstva), - prosječna veličina kućanstva, - dobna struktura stanovništva (dobna piramida), - obrazovna struktura stanovništva, - zaposlenost u određenim sektorima, - pokretljivost stanovništva (dnevne migracije),

i drugo ...


Gustoće stanovanja su u uzročno posljedičnoj vezi s:

- tipologijom stambenih jedinica, - socijalno-društvenim standardom obitelji (brojem članova u jednom domaćinstvu), - opremom prostora objektima društvene infrastrukture (vrtići, škole,

zdravstvene ustanove, opskrbni centri, rekreativne površine, parkovi i sl.)

Tipologija izgradnje podrazumijeva gustoće koje se u tradicionalnoj dispoziciji gradskih predjela, mijenjaju s udaljenošću zone od centra. U jezgrama su gustoće veće, a dojam prostora urbaniji, da bi prema periferiji gustoće opadale, a ambijent poprimao sve ruralniji karakter. Racionalno korištenje prostora (uvjetovano i cijenom zemljišta) nameće standarde optimalne veličine građevne čestice za jednu tipološku jedinicu. U stambenom zonama niske individualne izgradnje u kojoj prevladavaju slobodnostojeće obiteljske zgrade, na jednom hektaru površine stane oko 15 jedinica na parcelama približne veličine 20 x 30 m. Ako prosječno domaćinstvo broji 3 člana, onda je stambena gustoća takve zone oko 45 st/ha. Zgušnjavanjem ili razrjeđivanjem strukture građenja, povećavaju se ili smanjuju stambene gustoće.

Tipologije stambene izgradnje (stambene parcelacije) i generirane stambene gustoće

2,8 st/ha 5,7 st/ha 11 st/ha 23 st/ha 34 st/ha 45 st/ha 45 st/ha 45 st/ha 68 st/ha 100 st/ha 136 st/ha 204 st/ha 204 st/ha ---

Gustoće stanovanja ovise također i o udjelu nestambenih sadržaja unutar zone i količini nestambenih površina u zgradama. U zonama s većim po-stotkom poslovnih i komercijalnih površina, višim standardom javnih sadržaja i višim stupnjem opremljenosti prostora, stambene gustoće su manje, i obrnuto.

U urbanističkom planiranju se kvantifikacijski pokazatelji primjenjuju na dva načina: ograničavanjem gustoće stanovanja (niska, srednja ili visoka gustoća - koje se u provedbenim odredbama za pojedine zone brojčano utvrđuju), ili ograničavanjem visine stambene izgradnje (individualna izgradnja, srednja ili visoka soliterna izgradnja – gdje se za pojedine zone limitira katnost). Oba instrumenta mjerljivo kontroliraju stambeni kapacitet prostora.

Danas se u urbanističkom planiranju, rezidencijalne površine grada, umjesto gustoćama stanovanja ili tipologijom stambene izgradnje, utvrđuju kao:

- površine stambene namjene S (stambene građevine su u načelu bez

poslovnih prostora);

- površine za mješovitu, pretežito stambenu namjenu M1 (parcele za

gradnju stambeno-poslovnih građevina s nestambenim prizemljem);

- površine za mješovitu, pretežito poslovnu namjenu M2 (parcele za gradnju

poslovnih građevina s određenim manjim udjelom stambenih jedinica).

U kombinaciji sa zonskim utvrđivanjem primjene različitih urbanih pravila koje se odnose na dozvoljenu katnost i dozvoljene koeficijente izgrađenosti i iskorištenja parcele, ovi urbanistički instrumenti kontrole prostora podržavaju načelo „otvorenog planiranja“ omogućuju veće miješanje sadržaja u gradskom prostoru, a ne predodređuju urbanističko rješenje.


Ravnomjerna pokrivenost sadržajima društvenog standarda unutar stambenih područja grada je planski imperativ. Uz uvjet adekvatne dostupnosti sadržaja lokalnom stanovništvu, ova pretpostavka je temelj hijerarhijske ustrojenosti urbanog područja, na kojemu bi se trebalo zasnivati funkcionalno planiranje gradskog prostora.

HIJERARHIJA PROSTORNIH JEDINICA:

- stambeno susjedstvo (s podcentrom – za dnevne potrebe) - stambeno naselje (s lokalnim centrom – za periodične potrebe) - stambeno područje (s centrom – za dugoročne potrebe)

Generalni urbanistički plan grada Zagreba iz 1971. godine (desno: izvod iz GUP-a), utvrdio je kapacitete prostora dimenzioniranjem područja za buduća stambena naselja, upravo prema koncepciji hijerarhijskog ustroja gradskih područja (lijevo: Urbanistički program Zagreba, 1965.godine).

Hijerarhijski ustroj stambenih cjelina prati prostorni raspored trgovačkih, uslužnih, javnih i društvenih sadržaja, koji se grupiraju tvoreći mrežu centara – također hijerarhijski ustrojenu. Gravitacijski krugovi za pojedine sadržaje ovise o broju korisnika, pa je logično da se sadržaji programiraju po načelu raspodjele stanovništva u prostoru. Na primjer: jedan dječji vrtić dolazi na 1500 - 2000 stanovnika što čine cjelinu jednog stambenog susjedstva. Taj broj stanovni-ka za svakodnevne potrebe treba tek dućan u kvartu ili pekarnicu. Jedna šesnestorazredna škola (prema udjelu školske djece u stanovništvu) dolazi na 5000 - 8000 stanovnika što čine cjelinu jednog stambenog naselja. Taj broj stanovnika predstavlja također „kritičnu masu“ potrošača trgovačkog centra naselja s prodavaonicama mješovite robe, odjeće i obuće, mesnicom, tržnicom, uredom pošte i banke, ugostiteljskim lokalima, frizerskim i sličnim radnja-ma i drugo. Veći gradovi su ustrojeni i kao skup stambenih područja s pripadajućim većim centrima u kojima se odvija i anomalna potrošnja (specijalizirana prodaja: kućanskih aparata, namještaja, automobila i druge robe koja se rijetko kupuje). Manji gradovi ovu razinu trgovačke i uslužne ponude ostvaruju na jednom mjestu - u gradskom centru.

(Hijerarhijski ustroj centara u suvremenome gradu doživljava tranzicijske promjene koje se očituju kroz „selidbu“ tradicionalnog koncepta trgovanja iz povijesnih jezgri na gradske periferije).

Plan za grad McKenzie, Calgary, USA, 1991. godine.

Hijerarhija prostornih cjelina u planskom konceptu može biti jasno vidljiva kroz prostorna razgraničenja i prekide između jedinica, ali može biti i neprimjetna u urbanom kontinuitetu izgrađenog područja.


DESETEROKATNICE DVOKATNICE s vrtom broj stambenih jedinica 117 broj stambenih jedinica 120 izgrađeno 8470 m² izgrađeno 8796 m²

zauzeta površina 1 236 m² zauzeta površina 6 034 m²

Ipak, rast stambenih gustoća povećanjem visine izgradnje, zaustavlja se oko brojke 400 st/ha. Povećanjem visine stambenih solitera preko 10 etaža, istovremeno rastu i međurazmaci zgrada (zbog osunćanja, većih potreba za parkiralištima na tlu, većim zasađenim površinama oko zgrade i sl.), pa su uštede u potrošnji prostora postaju beznačajne.

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

C. Correa se pita: Štedi li se izgradnjom visokih građevina gradski prostor?

Osiguravajući svakoj familiji površinu prizemnice od 40 m2 s još dodatnih 30 m

2 za

prateće socijalne potrebe, proizvodimo gustoću od 125 obitelji / hektar. Da bi se udvostručila ta gustoća treba graditi četverokatnice. Da bi se dodatno udvostručila gustoća ( 500 obitelji / hektar), treba graditi dvadeseterokatnice. (Indijski standardi)

Ovo je možda tema

akademske rasprave za države Europe, čija se

populacija ne povećava, ali je od izuzetne važnosti za zemlje trećega svijeta,

gdje još dosta stanova treba izgraditi.


11. Instrumenti planerske kontrole i pravni instrumenti provedbe plana

Stambene gustoće

Raspolaganje prostorom zahtijeva pažnju i odgovornost u dimenzioniranju površina. Stambene gustoće, kao mjer-ljive veličine s kojima urbanizam operira, moraju biti precizno utvrđene jer se jedino tako mogu usporediti varijantna planska rješenja i utvrditi ekonomska isplativost ulaganja u komunalno opremanje i izgradnju prostora.

Bez obzira hoće li se stambene gustoće iskazivati u mjernim jedinicama:

- broj stanovnika po hektaru (st/ha) – najčešće korištena jedinica - broj stambenih jedinica po hektaru, ili - ukupna bruto stambena površina po hektaru,

važno je utvrditi koje će sve površine ući u izračun gustoća. Razlikujemo zato ove 4 kategorije stambenih gustoća:

ELEMENTARNA NETO GUSTOĆA Gst / iskazana brojem stanovnika na ukupnoj površini - u čiji zbroj ulaze samo građevne čestice namijenjene stambenoj izgradnji /

UKUPNA NETO GUSTOĆA Gust

/ iskazana brojem stanovnika na ukupnoj površini - u čiji zbroj ulaze građevne čestice namijenjene stambenoj izgradnji s površinama u neposrednoj funkciji: stambene ulice, parkirališta, parkovi stambenog susjedstva, dječja igrališta i sl. /

BRUTO GUSTOĆA Gbst

/ iskazana brojem stanovnika na ukupnoj površini - čijem se zbroju još pribrajaju i nestambene čestice škola, vrtića, zdravstvenih ustanova isl. /

GRADSKA GUSTOĆA Gnst

/ iskazana brojem stanovnika na ukupnoj površini grada - u izračun ulaze ukupne izgrađene i neizgrađene površine grada: osim stambenih i industrijske, komunalne zone, groblja, park šume i sl. /

Model jedinice stambenog naselja (čestice namijenjene stambenoj izgradnji)

Model gradskog područja

Izvor: A. Marinović-Uzelac,

Model stambenih grupa Namjena površina u urbanizmu

Budući da u izračunu stambene gustoće nekog područja broj stanovnika koji tamo obitava predstavlja konstantu, a obračunske površine se mijenjaju, ove četiri kategorije gustoća poprimaju različite vrijednosti. Gradska gustoća je nominalno manja u odnosu na elementarnu neto gustoću, a iznosi brojčanih vrijednosti izgledaju ovako:

ELEMENTARNA NETO GUSTOĆA Gst = 100st / 100 ha = 100 st/ha NETO GUSTOĆA Gust = 100st / 131,5 ha = 76 st/ha manja je od Gst za približno 25% BRUTO GUSTOĆA Gbst = 100st / 166,5 ha = 60 st/ha manja je od Gust za približno 25% GRADSKA GUSTOĆA Gnst = 100st / 200 ha = 50 st/ha manja je od Gbst za približno 25%,

a od Gst za približno 50%.


Koeficijenti

U prostornim i urbanističkim planovima koriste se brojčani prostorni pokazatelji kojima se u kvantitativnom smislu kontrolira provedba urbanističke zamisli:

KOEFICIJENT IZGRAĐENOSTI kig - odnos je izgrađene površine zemljišta pod građevinom i ukupne površine građevne čestice (zemljište pod građevinom je vertikalna projekcija svih zatvoreni dijelova građevine). Može iznositi najviše 1;

KOEFICIJET ISKORIŠTENOSTI kis - odnos je građevinske (bruto) površine građevine i površine građevne čestice (zbroj površina mjerenih u razini podova svih etaža zgrade: podzemnih i nadzemnih, određenih vanjskim mjerama obodnih zidova s oblogama. Ne računa se površina dijela zadnje etaže svijetle visine manje od 2 m, površina lođa, vanjskih stubišta, balkona, terasa, prolaza i drugih otvorenih dijelova zgrade). Može iznositi i više od 1;

KOEFICIJET ISKORIŠTENOSTI UKUPNI područja Kis - odnos zbroja pojedinačnih kis i zbroja građevnih čestica,

GUSTOĆA IZGRAĐENOSTI Gig - odnos je zbroja pojedinačnih kig i zbroja građevnih čestica.

KOEFICIJENT IZGRAĐENOSTI

KOEFICIJENT ISKORIŠTENOSTI

Balans izgrađenih i neizgrađenih površina (ili „punog i praznog“ u prostoru, kako te odnose uobičajeno nazivamo), proizlazi iz urbanističke koncepcije i upotrebe elemenata u tvorbi strukture. Iz predloškom zadane ukupne iskorištenosti prostora, proizlaze različite mogućnosti: od komponiranja prostora niskim „tepih“ sustavima izgradnje, do komponiranja soliternim visokim građevinama s izdašno dimenzioniranim međurazmacima. Računica je vrlo jednostavna: pledoaje visokom gradu, koji je zagovarao Le Corbusier, može se računski lako potvrditi.

Izvor: Dieter Prinz, URBANIZAM

Dijagramski prikaz zauzetosti

površine istog broja stambenih jedinica (500):

- na parcelama slobodnostojećih stambenih kuća

- na parceli „Unite d'habitation“


Osim koeficijenata izgrađenosti i iskorištenosti građevne čestice, u urbanizmu se koriste koeficijenti ili drugi regulatorni parametri kojima se kontroliraju proporcije građevina i vizualna kvaliteta urbanog okruženja.

FASADNI INDEKS – odnos površine pročelja zgrade i njezine

građevinske bruto površine

KUT ZAKLANJANJA

mijenja se s položajem stana u višestambenoj zgradi

Tipologije

Tipologije građenja u svakom urbanom predlošku moguće je svesti na tri elementarna oblika: blokovska izgradnja, soliterna izgradnja i izgradnja u lamelama. Ovi oblici u urbanom prostoru generiraju bezbrojne strukturalne formacije u rasponu: od rahlih do gustih, ili od niskih do visokih.

Ovim su tipologijama imanentne gustoće građevne supstancije. Zadovoljavajući zadani parametar iskoristivosti površine za građenje, variranjem i komponiranjem tipologija, moguće je postizati različite prostorne efekte. Parametri koji se odnose na kapacitet prostora dakle, ne ograničavaju slobodu oblikovanja urbane forme.

Nekoliko različito strukturiranih modela s istim koeficijentom iskoristivosti površine

Kis = 1

ISKORISTIVOST IZGRAĐENOST KATNOST


_____________________________________________________________________________________

Pravni instrumenti provedbe urbanističkog plana

URBANA KOMASACIJA

Procedura koja omogućava da se površine koje prije nisu bile namijenjene gradnji (poljoprivredne, šumske površine, livade ili druge neiskorištene površine), a koje se nalaze unutar naselja ili u njegovu okruženju, postupno privode građevinskoj namjeni.

Naslijeđena imovinska slika prostora i geometrija vlasničkih međa, često u praksi onemogućava građenje na vlastitoj čestici, iako je zona u kojoj se čestica nalazi utvrđena kao građevno zemljište - zbog male površine ili oblika, zbog položaja, nedostatka pristupa s javne površine ili drugog razloga,. Urbanističkim rješenjem prostorne cjeline za koju se provodi komasacija, treba utvrditi novu vlasničku geometriju prostora - planom nove parcelacije.

Građevne čestice formirane od zemljišta komasacije, a koje prema planu nisu određene za javnu namjenu, dodjeljuju se u vlasništvo sudionicima komasacije, a oni s njima mogu dalje raspolagati kao sa svojim vlasništvom (izgradnja, prodaja, nasljeđivanje. Nastoji se postići uravnotežena vrijednost zemljišta prije i poslije komasacije, uključivanjem lokacijske vrijednosti svakog dijela zemljišta. Vlasnici će nakon komasacije u povrat dobiti nominalno manje površina, ali će vrijednost zemljišta značajno porasti.

Čestice formirane od zemljišta komasacije koje su prema planu namijenjene za: građenje i uređenje komunalne infrastrukture; uređenje zelenih i drugih neizgrađenih javnih površina - dodjeljuju se u vlasništvo jedinice lokalne samouprave (građenje zdravstvenih, obrazovnih, upravnih i drugih javnih građevina).

R. Uytenhaak donosi ova opća pravila o gustoćama:

1. ISKORISTIVOST se povećava rastom katnosti građenja i povećanjem dubine izgrađene površine,

2. Uz konstantan kut zaklanjanja, usporava se rast iskoristivosti s povećanjem katnosti i povećanjem dubine izgrađenosti,

3. Uz konstantan indeks oplošja, blokovske ili lamelaste tipolo-gije imaju istu gustoću, soliterna izgradnja ima najmanju gustoću,

4. Soliterne građevine organizirane po principu šahovskog polja proizvode najveću iskoristivost prostora,

5. Iskoristivost je nezavisna o mjerilu - ukoliko je indeks oplošja konstantan, niske i plitke građevine proizvode istu iskoristivost kao i visoke i duboke građevine.

Urbana komasacija je postupak (stručno planerski i imovinsko-pravno proceduralni) koji se provodi radi preoblikovanja građevinskog zemljišta u građevne čestice (uz istodobno sređivanje vlasničkih odnosa), tako da se: - vlasnicima čije se čestice nisu mogle racionalno

urediti i koristiti, omogući izgradnja, - jedinici lokalne samouprave omogući građenje i

uređenje građevinskog zemljišta.

Zakon o prostornom uređenju i gradnji iz 2007. godine je provedbu postupka komasacije obvezao izradom

Detaljnog plana uređenja. Iako je novim Zakonom o prostornom uređenju (2014.) detaljni plan isključen iz

popisa planova, komasacija u urbanizmu ostaje ključni instrument zemljišne politike bez kojeg je plansku

zamisao često nemoguće provesti.


KONCESIJA

Ugovorni postupak davanja prava raspolaganja prostorom u javnom vlasništvu privatnim licima bez stjecanja vlasništva nad zemljištem. Ugovorom se utvrđuje vremenski rok trajanja koncesije. Koncesionar može ulagati u prostor (uređivati zemljište, graditi na njemu) - i njime raspolagati te ostvarivati dobit. Razlikujemo: - koncesije za javne namjene radijske i TV frekvencije, autoceste, pruge, mostovi, luke, parkirališta, javni prijevoz; - eksploatacijske koncesije - pravo na iskorištavanja prirodnog bogatstva, dobra od nacionalnog interesa biljni i životinjski svijet, more, obala, zračni prostor, rudne i energetske sirovine.

JAVNO PRIVATNO PARTNERSTVO

Javno-privatno partnerstvo je kooperativno djelovanje javnog i privatnog sektora na području planiranja, proizvod-nje, financiranja, poslovanja ili naplate javnih poslova. Javni sektor je u svojstvu ponuđača takove suradnje u kojoj obavljanje javnih poslova namjerava prenijeti na privatni sektor. Privatni sektor je u svojstvu partnera koji potražuje takovu suradnju (ako ima poslovni interes) i koji je dužan kvalitetno izvršavati ugovorne poslove.

JPP podrazumijeva dugoročnu ugovorna suradnja (20 do 25 godina) između javnog i privatnog sektora, koja se utvrđuje ugovornim obvezama i podjelom rizika. Javna uprava za izvršavanje JPP mora raspisati javni natječaj, sklopiti trgovački ugovor između javne uprave i privatnog sektora, a koji se smatra modelom uobičajene nabave.

Specifičan oblik javno-privatnog partnerstva je „outsourcing“ - model u kojem javna uprava ustupa određene interne poslove privatnom sektoru. Uglavnom su to poslovi popratnog i servisnog karaktera, kao npr. čišćenje javnih zgrada, poslovi kantine i sl., te se ovaj model može smatrati graničnim slučajem javno privatne suradnje.

IZVLAŠTENJE

Izvlaštenje nekretnina (uz pravično obeštećenje) provodi se kada je to u interesu države i kada se ocijeni da će se korištenjem te nekretnine, u novoj namjeni postići veća korist. Izvlaštenje se provodi radi izgradnje ovih objekata:

- gospodarske infrastrukture (prometna, telekomunikacijska,vodoprivredna, energetska),

- zdravstvenih, prosvjetnih i kulturnih objekata, - industrijskih i energetskih objekata, - objekata za potrebe pravosuđa, vojske i policije - istraživanja i eksploatacije rudnog i drugog blaga.

Za izvlaštenje je potrebno proglasiti javni interes.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Radio

http://hr.wikipedia.org/wiki/Autocesta

http://hr.wikipedia.org/wiki/Luka

http://hr.wikipedia.org/wiki/Biljke

http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDivotinje

http://hr.wikipedia.org/wiki/More

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Javni_sektor&action=edit&redlink=1

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Privatni_sektor&action=edit&redlink=1

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Javni_natje%C4%8Daj&action=edit&redlink=1

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Outsourcing&action=edit&redlink=1


12. Gradska forma kao premisa i rezultanta planerskog postupka

Govorimo li o estetici grada, anticipiramo dvije razine perceptivnog i doživljajnog: – putem trenutačnog iskustva → vidjeti, sagledati i doživjeti neki urbani kadar (neki trg, neku dojmljivu arhitekturu, neki spomenik ili arhitektonski reper, neki bulevar, promenadu, vidikovac, neki stambeni skver, ili neki park); – kroz sažimanje slika i prostornih iskustava → u cjelovitu mentalnu mapu prostora (kojia ne postoji u jediničnom perceptivnom otisku ali postoji u našoj svijesti kao ukupno iskustvo o nekome gradu, o otjelovljenju reda, kakav god on bio).

Princip reda se, u elementarnoj raščlambi pojmovnih razina koje se odnose na pojavnu dimenziju grada, prvenstveno iščitava kroz njegov tlocrt (gradsku mrežu, gradsku strukturu). Struktura, bez obzira na veličinu grada, nije nikada potpuno homogena. Ona je rezultat utjecaja množine uzročno posljedičnih procesa, prostorne politike, društvene uvjetovanosti i vlasništva nad prostorom – vremenske slojevitosti unutar koje grad traje u kontinuitetu. Svako vrijeme i svaka razvojna (ili stilska) epoha, ostavlja na gradskom tlocrtu svoj otisak.

Studentski radovi na kolegiju

„Planiranje naselja“ ilustriraju dva konceptualno oprečna

pristupa planiranju, s izrazito polariziranim rezultatima u

pitanju oblikovanja prostora.

Kod planiranja gradskog prostora, oblikovanje mora nužno biti anticipirano, kroz sve planske instrumente koji su na raspolaganju: jednako, u smislu čuvanja naslijeđenih prostornih vrijednosti, kao i u proizvodnji novih. Horizontalna forma grada (ona koju planski kontrolira dvodimenzionalna dispozicija zona), imat će svoj odraz i učinak na trodimenzionalnu sliku prostora.

____________________________________________________________________________________

TEORIJSKI OKVIR

Slika gradskog prostora u fenomenologiji grada, zasebna je disciplina. Teoretičari urbanizma i arhitekture dvadesetog stoljeća na vrlo različite načine pristupaju traganju za općim markerima pojavnoga u gradskom

prostoru, dajući različitu važnost dinamičnoj, odnosno statičnoj ili pak objektivnoj, odnosno subjektivnoj percepciji.

Edmund N. Bacon ( Design of Cities )

... tumači prostornost kroz interaktivni odnos subjekta i objekta. Doživljaj urbanog prostora je rezultat kompozicijskih odnosa unutar kadra, koji utvrđuju:

- rub prema nebu , - rub prema tlu , - strategiju točaka u prostoru , - superpoziciju (prednjih i stražnjih) planova , - silaženje ili uspinjanje , - konkavnost ili konveksnost prostora , - odnos prema drugim posmatračima .

Baconova analitika zaokuplja se mikroprostorom urbane sekvencije, sagledive u jednom kadru. Njegov je teorijski pristup generiran urbanističko-projektantskim prosedeom „velikih autorskih gesta“.

Gordon Culen ( Gradski pejzaž )

... estetiku prostora objašnjava psihološkim refleksom – reakcijom na “uvjetovani šok” izazvan kontrastima u prostoru:

nisko – visoko ravno – lomljeno zatvoreno – prostrano sitno – krupno usko – široko jednostavno – kićeno svijetlo – tamno glatko – rustikalno ...


Kevin Linch ( The Image of the City, Slika jednog grada ) ... osobitost gradskih prostora procjenjuje s pozicije njegovih korisnika – građana. Provodi ankete i mapira urbani prostor temeljem provedenih anketa.

Analizira 5 elementarnih i zajedničkih perceptivnih atributa koji tvore sliku bilo kojeg grada. Prema Lynchu su to:

PUTOVI , RUBOVI , ČVORIŠTA , PODRUČJA , OBILJEŽJA

BOSTON, Lynchova slika grada

Feđa Košir ( Zamisel mesta )

... ističe da se svaki urbani predložak može proučavati

pomoću etioloških (uzročno posljedičnih) spregova.

Prema autoru, fenomenologiju grada utvrđuju ovih (i samo ovih) pet elemenata:

- sit (lokacija, geografsko određenje grada, mjesto), - perimetar (rub, okruženje), - mreža (komunikacijski „network“), - arhitektonska supstancija (izgradnja) i - monumentalna arhitektura .

Yoshinobu Ashihara ( Exterior Design in Architecture )

... unosi u perceptivnu analitiku objektivno i subjektivno određenje veličine i mjerila:

- odnosi među dijelovima sklopa određuju mjerilo i relativiziraju veličinu ... ,

- stupnjevanje prostornih kategorija u urbanom okruženju slijedi ljestvicu od malog i lokalnog – do velikog i globalnog. Prema Ashihari, u korelaciji s elementima arhitekture, elementi urbanog sklopa se nalaze u veličinskom odnosu 1 : 8 .

Od Ashihare se prostornost grada analizira i mapira kroz dualnost: PUNO – PRAZNO ili POZITIV – NEGATIV

Colin Rowe & Fred Koetter ( Collage city, Grad kolaž )

... estetiku gradskog prostora objašnjava rezultantom

dvaju arhitektonskih prosedea:

- arhitektura koja generira prostor, - arhitektura koja zauzima prostor.

Natječaj za Palaču Sovjeta, Moskva, 1931. projekti: arh. August Perret (gore) arh. Le Corbusier (dolje)


PUTOVI /paths putanje kojima se promatrač kreće ...

... ulice, šetnice, tranzitne prometnice, kanali, željezničke pruge ... To su dominantni elementi u promatračevoj slici grada.

RUBOVI /edges linearni elementi razgraničenja ...

... linije urbanog diskontinuiteta, šavovi u razvojnim etapama grada, prekidi i prijelazi homogenih struktura (u tipologiji, mjerilu ili visini), obale, željeznički usjeci, granice izgradnje, prostorne barijere ...

New York, rub tkiva uz Central park

PODRUČJA /districts područja su prepoznatljivi dijelovi grada, svojstvenih i homogenih karakteristika ...

Distrikti, kaže Lynch, se prepoznaju iznutra. Oni nose “karakter” prostora i međusobno se razlikuju.

ČVORIŠTA /nodes čvorišta su strateške točke grada – fokusi prema kojima se krećemo, ili oko kojih skrećemo.

... raskršća/skretališta, urbane jezgre, terminali, multifunkcionalni klasteri, mjesta koncentracije sadržaja, centri polarizacije u gradskom prostoru ...

OBILJEŽJA /landmarks svojevrsni orijentiri, vizualni reperi

... zgrade, tornjevi, biljezi, uzvisine, kupole katedrala ... Njihov značaj je u tome što se kao jedinični elementi izdvajaju iz skupine ili mnoštva. Obilježja postaju ključni elementi strukture i identiteta nekog mjesta – prostorni akcenti. _______________________________________________________________________________________________

SEMANTIKA „LANDMARK“ ARHITEKTURE

Landmark arhitektura je element (planom anticipirane) slike grada.

Kapitalni objekti kulture ili sporta, u slici grada više su od same arhitekture. Oni su semantički znakovi u prostoru – gradske ikone.

Landmark arhitektura (ili, prema Koširu, monumentalna arhitektura), načelno uvijek stoji u korelaciji sa situacijskim planom ulica, avenija, bulevara ili

prospekata. Vizualna sagledivost iz daljine jedan je od presudnih uvjeta arhitektonske impostacije, od baroka do moderne. Povijesni i moderni primjeri potvrđuju trajnost mnogih snažnih urbanističkih koncepata, koji odolijevaju

vremenu, konstantno se nadograđuju i obogaćuju novim elementima.


Bordin, prikaz Rima

u vrijeme pape Sixta V. (1585.-90.) bakrorez

Autoritarno razdoblje Pape – vizionara, ostalo je

obilježeno kao razdoblje radikalne urbane preobrazbe Rima, provođenjem njegova nauma da

srednjevjekovni „nepregledni“ grad postane vjerskom metropolom - hodočastilištem.

Postav spomenika, vjerskih i drugih javnih građevina, tekao je istovremeno s rekonstrukcijom ulične mreže

novoga, baroknog Rima.

SNAŽNE URBANISTIČKE GESTE

primjer 2 Velika pariška osovina i La Défense

Osovina Le Champs Elysées, začeta je renesansnom rekompozicijom vrtova kraljevske palače Louvre. Kontinuiranim ekstenzijama kroz barokna, klasicistička i moderna razdoblja, na putu od istoka prema

zapadu, uobličuju se prepoznatljive pariške sekvencije: Tuleries - Place de la Concorde – Place de Etoile – sve do suvremene poslovne četvrti La Défense. Osam kilometara dugačka osovina

definira (još uvijek) otvoreni sustav, koji završava monumentalnom „zgradom – slavolukom“ (arh. von Spreckelsen).

primjer 1 Philadelphia Forma prostora je, po Bakonu, „predodređena projektiranom struktu-rom“. Njezina evolucija naznačena je trasiranjem dvaju osovina s Gradskom vijećnicom na sjecištu (1683. g ) i dijagonale, koja prolazi parkom i završava Umjetničkom galerijom.

Sukcesivne promjene, uvjetovane modernizacijom grada, nisu demanti-rale već dopunjavale ideju novim prostornim atributima (pet tornjeva arh. Ming Peia, sinagoga arh. Louisa Kahna).

Izvor: F. Bacon, Design of Cities


primjer 3 Plan za Melune, PARIZ Na natječaju za pariški satelitski grad Melune 1987., arh. Rem Koolhaas i njegov tim (O.M.A.) predlažu uspostavu jakog urbanog bannera koji se programom i sadržajima (javnih građevina) i fizionomijom urbane forme (soliteri na bogato dimenzioniranoj promenadi), nameće kao jedini geometrizirani prostorni autoritet u kolažiranom kolopletu zona i struktura. Snažna osovina završava na glavnoj željezničkoj stanici.

prikaz upotrebe zemljišta prikaz programa korištenja prikaz strukture

Gradovi u svom generičkom razvoju sažimlju dijelove i fragmente urbanog prostora, čija je uvjetna cjelovitost nastajala planski ili spontano, a artikulirala se novom izgradnjom ili rekomponiranjem naslijeđenih sklopova. Dijelove grada obilježavaju raznovrsni procesi nastajanja i širenja, te uključivanja periferija ili zaseoka iz njegova okruženja u urbani kontinuum. (Gradovi gutaju svoja predgrađa.) Kompozicijski međuodnosi prostornih cjelina unutar gradskog tkiva su stoga obilježeni postupnim ili naglim prijelazima, sudarima i prijeklopima. Ovako složeni procesi zato emaniraju mnogo više od jednog kompozicijskog motiva i manifestiraju strukturalnost koju prepoznajemo kao izrazito kolažiranu.

Colin Rowe & Fred Koetter u svojoj knjizi „Grad kolaž“, urbane pojavnosti u okrilju grada obrazlažu upravo ovim fenomenom. Naslovima dvaju knjiga o gradu Spire Kostofa također, eksplicitno ističe procesni dualitet kolažiranog grada. Prva knjiga autora nosi naslov „The City Shaped“, a druga knjiga „The City Assembled“.

VELIKI GRADOVI – KOLAŽ URBANISTIČKIH SEKVENCIJA

Mapiranje središta Londona Generalni urbanistički plan za TORINO, Izvor: C. Rowe & F. Koetter, Grad kolaž Gregotti i partneri 1987./1995.


13. Gradska silueta - emanacije visoke izgradnje

Visoka izgradnja je u povijesti urbanizma bila uvjetovana tehničkim mogućnostima i ograničenjima, ali i balansom snaga autoritetâ, gdje se Crkva izborila za prednost u odnosu na sekularne institucije moći. „Gotičko“ stremljenje nebu bilo je vjekovima privilegija Crkve, pa je i svojim topografskim položajem i apsolutnom visinom najvišeg dijela građevine (toranj zvonika, krovovi ili kupole katedrale), sakralna arhitektura činjenično utvrdila stereotip siluete povijesnoga grada.

Pojavu nebodera predvidio je Viollet-le Duc, objavio Bogartus, a prva ostvarenja omogućena su tehnološkim razvojem graditeljstva koncem 19. st. U izgradnji nebodera prednjači SAD-u (prve su nebodere počeli promovirati arhitekti čikaške škole), zatim Europa i daleki istok, da bi danas primat preuzele razvijene zemlje trećega svijeta.

Mnoge metropole i mnogi veliki gradovi svojim strategijskim prostornim planovima nastoje kontrolirati sporadičnu i nasumičnu izgradnju mega-građevina koju potiče korporativni kapital - jagmom potaknutom probitkom: za što većom kvadraturom, za što boljom lokacijom. Postavljajući „pravila igre“, sprečavajući da se izgled prostora prepusti slučaju, strategije usmjeravaju procese oblikovanja urbane sredine na obostranu korist.

Osim osjetljivog pitanja kako će izgradnja nebodera utjecati na siluetu grada, utjecaji su značajani i na funkcionalni, prometni i komunalno-infrastrukturni kapacitet lokalnog okruženja, koje često nije u mogućnosti apsorbirati novu krupnu jedinicu u svom susjedstvu, bez radikalne rekonstrukcije cijeloga kvarta.

Mont San Michelle, Francuska (gore) Shanghai World finncial center 460 m

arh: Kohn Pederson Fox, projekt 2001.(dolje)

Sociološka istraživanja potvrđuju ambivalentan odnos građana prema neboderima. Posebno su pod lupom stambeni neboderi, obzirom na preferencije različitih društvenih i generacijskih skupina prema određenom stilu stanovanja, te socioloških implikacija života u velikim stambenim zajednicama ili psiholoških implikacija stanovanja na višim katovima (gubitak kontakta s tlom, nedostatak drveća u vizualnom okruženju stana, strah ili nelagoda zbog visine i slično). Treba posebno uzeti u obzir objektivne faktore rizičnosti koje podrazumijeva stambena visoka izgradnja, kao što su smanjena dostupnost, održavanje liftova i pročelja, zaštita od požara ili otežana evakuacija. Svejedno, stanovanje u neboderima danas ponovo pridobiva sve više poklonika.

Što se tiče drugih funkcionalnih tipologija, poslovni ili hotelski neboderi su u svijesti građana prilika za „urbani face-lifting“ kojeg oni u pravilu podržavaju, a izgradnja tehničkih ili komunalnih građevine, koje iz funkcionalnih razloga moraju biti visoke, ionako u načelu nije na meti javnoga mnijenja.

neboder / skyscraper, Volkenkratzer, gratta-ciel, grattacielo / - kolokvijalni izraz koji se nije u stručnoj upotrebi zbog pojmovne neodređenosti

tip visoke zgrade s mnogo katova (definicija iz Enciklopedije likovnih umjetnosti;

slična definicija i u Anićevu rječniku);

u Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda M. Krleža - te odrednice nema

neboder je svaka građevina koja ima 10 ili više naseljivih katova, i to katova po europskom sustavu brojanja, koji odvaja prizemlje kao posebnu jedinicu (Wikipedia)


VIZUALNI ASPEKT NEBODERA

Kompozicijska uloga visokih građevina u tvorbi slike grada, javlja se u vidu:

1 reperskih situacija / jedinični akcent u prostornoj sekvenciji /

2 klasterskih situacija / nakupina nebodera kao vizualno istaknuta enklava /

3 homogenih visokih struktura / ujednačena silueta bez izdvojenih repera /

2 KLASTERI 3 HOMOGENE SITUACIJE

klaster nebodera, La Défense, Pariz Le Corbusier, grad za 3 000 000 stanovnika (1922.)

klaster nebodera, New York Sao Paulo, Brazil – panorama

Kompozicijski učinak, kojim visoka građevina sudjeluje u formiranju gradske slike, često međutim izmiče stereotipu ovakve klasifikacije:

- reperske situacije prepoznaju se ponegdje umnoškom identičnih solitera; - nasuprot tomu, visoka izgradnja ugrađena u blok, gubi atribute

akcenta i utapa se u homogeno strukturirane urbane formacije.

soliteri: 1, 2, 3, ...

Sao Paolo,

stambeni tornjevi ugrađeni u blok

1 SOLITERI

Toranj u Tianjinu, 72 kata arh. Skidmore Owings & Merrill (2012.)


Tornjevi u slici grada

Fenomen NEBODERA u gradskom prostoru je višeznačan. Uz sve do sad istaknute aspekte, anticipiramo i njegovu semantičku ulogu označitelja mjesta institucionalne moći - političke moći, a danas u svijetu neoliberalnog kapitalizma - i moći kapitala. To podrazumijeva njegov privilegirani položaj na gradskom situacijskom planu.

Bez obzira tko je njegov naručitelj, neboder je u pravilu „zgrada s potpisom“, - za arhitekte uvijek izazovan zadatak. Arhitektonski program po prirodi stvari nalaže isticanje, ne samo visinom, veličinom, mjerilom i položajem, već i oblikovnošću. Neboderi su ikone: - što više, ali i što neobičnije, što jedinstvenije, što „luđe“..., posebice njihovi završeci.

neboderi iz 1930-tih RCA Victor, Chrysler

i Waldorf Astoria, New York

Državni univerzitet Lomonosov - jedna od 7 planiranih ili 4 izevedenih, gotovo identičnih građevina razmještenih po Moskvi

Zgrada parlamenta i vlade na Trgu triju sila u Braziliji - zaglavlje “velike osovine” završava materijalizacijom Institucije zakonodanne i izvršne vlasti

Planiranje gradskog prostora u vrijeme Sovjeta bilo je dirigirano s državne razine. U ranom poslijeratnom razdoblju (1947. – 1953.) određeni su standardi: visine, mjerila i „stila“ - pompe koju treba poštovati arhitektura kapitalnih državnih institucija. Ovaj „naputak za projektiranje nebodera“ postaje univerzalan, pa slične građevina nalazimo u Varšavi, ali i drugdje u istočnom bloku zemalja.

Moć vlasti se materijalizira arhitekturom snažnih proporcija i u drugim društvenim i političkim okruženjima, a nisu od toga imune niti vlasti koje sebe smatraju demokratskim i liberalnim.

Neboderi korporativnih jedinica ne razlikuju se od svojih protouzora. Čak i u pogledu raspolaganja okolnim teritorijem, njihov je odnos prema gradu i građanima patronizirajući. Od poslovnog nebodera se očekuje da dominira poput „totema“ nad posvećenim pretprostorom PLAZE.

Rockefeller centar i Rockefeller plaza, New York


Case Study 1. LONDON

Javnim zgradama dopušteno je premašiti uobičajenu visinsku granicu koja iznosi 30 m (P+8).

Uvjeti za gradnju visokih građevina koji utvrđuje Plan Londona, je da oni budu mješovite namjene, uz uvjet da završna etaža bude javno dostupna (vidikovac, ugostiteljski sadržaj ili sl.). Plan postavlja 4 funkcionalna cilja : - građevina mora osigurati visoku razinu gospodarske aktivnosti, - mora biti katalizator u regeneraciji zapuštenih gradskih područja, - mora biti atraktor u perceptivnom doživljaju (slika grada), - treba “popraviti” liniju neba.

Silueta Londona i slika grada podložna je provjeri iz ptičje perspektive - iz tri dominantna smjera pritupa (triju slijetnih staza londonskih zračnih luka). Pristup centru grada dojmljiv je i s istoka uzvodno uz Temzu, kroz predjele koji se danas izgrađuju visokim građevinama (Doklands, Canarry Wraff). Preobrazba lučkih, industrijskih i sklasišnih predjela u moderni poslovni centar, započela je 70-ih godina. Nakon tri decenije zastoja i neizvjesnosti u uspjeh, projekt je početkom milenija obnovljen, a naročito nakon izgradnje nove linije podzemne željeznice,dinamično napreduje.

CANARRY WRAFF, 1970 - ih (lijevo) prvi, i dugo jedini neboder, (arh. Skidmor, Owings i Merrill), i 2000 -ih (desno), pogled na klaster nebodera i Millennijum Dome u prvom planu (arh. Foster)

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Plan postavlja i dodatne kriterije koji jamče zaštitu vizura na poznate londonske repere: St. Paul’s, Wesminster i Tower. Pogled na ove povijesne ikone, selektivno je utvrđen s pozicija parkova i vidikovaca, važnih u gradskom sustavu javnih promenada. Visoka se izgradnja ne smije naći unutar njihovih vizurnih klinova:

- niti u prednjem planu, tako da ih pokriva, - niti u pozadini, tako da konkurira njihovu vizualnom dojmu.

Kontrola je moguće egzaktnom provjerom putem 3D simulacija.

horizontalna ravnina (ljubičasto). na visini podnožja kupole Katedrale St Paul's, utvrđuje maksimalnu visinu građenja u njezinu susjedstvu


Case Study 2. BEČ Donau City

Iako je Beč nastao uz Dunav, područje uz rijeku je sto-ljećima, zbog čestih poplava, bilo isključeno iz urbanog razvoja. Nakon regulacije rijeke, izgradnjom odteretnog rukavca s Dunavskim otokom 1970-ih, priobalje postaje interesantno graditeljima. Izgradnjom mosta, nove linije metroa i UN-tornjeva, fokus urbanog razvoja grada se prebacuje i na lijevu obalu Dunava – na područje otoka. Dunavski grad je klasterski koncipiran novi centar Beča, s visokim građevinama mješovite namjene (poslovno i komercijalno 70% - stambeno 20% - kultura 10%), s tri dominirajuća tornja u još nedovršenoj jezgri. Prema urbanističkom planu, projekt najviše poslovne zgrade (220 m) povjeren je arh. Dominiqueu Perraultu. Izgradnja trećeg, stambenog nebodera tek je u pripremi.

Donau City silueta

- pogled s desne (povijesno središte) na lijevu obalu Dunava

Kriteriji koje je postavio Strategijski plan za Beč za lokacije visokih građevina, vezani su uz promet i javni prijevoz:

uvjet 1: izgradnja tornjeva dozvoljena je samo na lokacijama udaljenima najviše 300 m od stanice javnoga prijevoza,

uvjet 2: količina prometa generirana pristupom tornju, smije iznositi najviše 25 % ukupne količine postojećeg prometa tog područja. ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Case Study 3. BUDIMPEŠTA Strategijski razvojni plan Budimpešte, izgradnju visokih građevina gleda u kontekstu razvoja prometne mreže, odnosno uspostave novih prometnih koridora. Između svih prometnica, naglašena je važnost cirkularnog smjera (trećeg prstena oko centra), koji će postati generatorom velikih graditeljskih zahvata, koji podrazumijevaju i izgradnju nebodera.

PLAN selektivno utvrđuje područja grada:

- gdje je zabranjena visoka granja (Budim), - gdje se provode mjere zaštite (centar Pešte),

- zonu moguće izgradnje visokih građevina, - područje s izrazito visokim građevinama.


_______________________________________________________________________________________________________________________________

ZAGREBAČKI NEBODERI

Zagrebački su neboderi tijekom 20 stoljeća građeni kao ključni dio simetrične prostorne dispozicije, određene uspostavom trnjanske osi i artikulacijom dviju lateralnih pravaca: Savske ceste i Držićeve avenije. Južni pristup

gradu i kadar koji se otvara, utvrđen je kao središnja (iako još nedovršena) prostorna tema s Medvednicom u pozadini. Neboder na Trgu bana Jelačića i tornjevi Katedrale određuju samo središte ove slike, pregnantne čak i u

nerealiziranim vizijama arh. V. Antolića (skica Trnja s četiri nebodera iz 1947. - gore ). Sve donedavno, grupiranjem u klastere, uloga nebodera je za percepciju Zagrebačkog urbaniteta imala

reperski karakter – obilježavajući najvažnija gradska križanja kao završetke prostornih sekvencija.

Svaka od Zagrebačkih prostornih cjelina ima specifičnu priču o neboderima

neboderi Donjega Grada Iako se Donji Grad percipira kao ujednačen sklop blokovske

provenijencije s visinski uravnoteženom konturom krovova, on nije pošteđen vertikala, od kojih će neke vremenom postati važne zagrebačke ikone: Loëvijev neboder u Masarykovoj, Iblerov drveni neboder u Martićevoj, Frojdenrajhov neboder u Ilici, Planićev plavi neboder u Gajevoj.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

trnjanska silueta

Ulica Proleterskih brigada – danas Vukovarska avenija, zamišljena je kao poligon lamela i vertikala ortogonalne geometrije (snimka iz 1953. g). Poprečni presjek poštuje princip konkave s nižim volumenima bliže ulici i visokim građevinama u pozadini. U kompoziciji avenije se posebno ističu dvije zaglavne točke s vertikalama: neboder Zagrepčanka (arh. Jelinek) i nešto niži neboder na križanju s Držićevom avenijom.

______________________________________________________________________________________________________________________

neboderi Novoga Zagreba

Osim zajedničkog obilježja prostora u kojem dominiraju visoki stambeni tornjevi, za kompoziciju centralnog dijela Novoga Zagreba, uz njegovu „zelenu potkovu“, važne su dvije mega-građevine: Mamutica s istoka i Super Andrija sa zapada, koje svojim snažnim volumenima

Zapruđe, stambeni tornjevi na sjeveru „čvrsto drže“ prostor, referirajući se na blokove uz Zrinjevac, ali ovdje u novom, mega-mjerilu.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

zagrebački neboderi zadnje generacije Metropolizacija prostora, zajedno s korporacijskim kapitalom, donosi Zagrebu

nebodere na dva gradska područja. Sa zapadne strane prilaz gradu iz smjera Ljubljanske avenije, dopunjava se ritmiziranim vertikalama. Na istoku, uz križanje Vukovarske avenije i Heinzelove ulice, početci su procesa postupne klasterizacije visokih poslovnih građevina. Ovo je područje dio koridora, nekada zaglavne Radničke ceste, koja izgradnjom novog Domovinskog mosta, preuzima ulogu pristupne avenije – novog ulaza u Zagreb iz jugoistočnog smjera i aerodroma.


Generalni urbanistički planovi u novovjekom razvoju Zagreba su se različito određivali prema visokoj izgradnji – potičući ili ograničavajući je. U vremenskoj skali razvoja uočavaju se zato rezovi i etape: Visoki grad ( Vukovarska avenija, Novi Zagreb, Veslačka ulica, Ulica Dubrava) slijedi postavke GUP-a iz 1971. g., koji valorizira tipologiju stambenog nebodera kao općeprihvatljiv model izgradnje modernoga grada. GUP-om iz 1986. g., zaustavljen je rast grada u visinu - ograničavanjem visine (posebice stambene izgradnje) na najviše 8+1 nadzemnih etaža. U tom se razdoblju gradi svega nekoliko visokih građevina i to samo temeljem odredbi koje utvrđuju izuzeća od pravila (Cibonim neboder na pr.). Aktualni GUP grada Zagreba iz 2013. g. rehabilitirao je ovu tipologiju građenja. ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

iz GUP-a GRADA ZAGREBA 2003. / Izmjene i dopune 2007. i 2009./ (izvaci iz članaka provedbenih odredbi, koji se odnose na visoke građevine - visine veće od 4 etaže) Članak 56 (Za zone: visokokonsolidirana područja, konsolidirana područja, niskokonsolidirana područja. Urbanim pravilima se određuju propozicije za uređenje prostora i lokacijski uvjeti za gradnju, osim za prostore gradskih projekata.) __________________________________________________

građevine visine 4 do najviše 9 nadzemnih etaža

Visoka građevina mora biti udaljena najmanje polovicu svoje visine od međa pripadajuće čestice, osim kod međa na koje je prislonjena, kod javnoprometnih površina, i javnog parka . Balkoni, loggie i istaci visokih građevina, na regulacijskoj liniji, mogući su samo ako je koridor ulice širi od 15 m.

Provedbenim planovima prostornog uređenja ili anketnim urb.– arh. natječajem može se odrediti i drugačija udaljenost. __________________________________________________

građevine više od 9 nadzemnih etaža

Građevina s više od devet nadzemnih etaža ili veće visine može se graditi:

ako je to nužno zbog djelatnosti (silosi, vodotornjevi, tornjevi odašiljača i prijemnika, industrijski i komunalni uređaji, vjerske građevine i drugo)

Poslovne građevine, hoteli i građevine javne namjene ako je to predviđeno provedbenim dokumentima

prostornog uređenja, odnosno urbanističko-arhitektonskim natječajem, i uz uvjet da je Kin maksimalno 3,5.

Gradnja građevina iznimno većeg Kin od 3,5 se omogućava tamo gdje ona sanira neko gradsko područje, gdje se ruše enklave substandardne gradnje, ili gdje takva gradnja rješava neki drugi gradski problem.

Trebaju biti ispunjeni ovi uvjeti:

- smještaj uz gradske avenije i glavne gradske ulice,

- blizina sustava javnog prometa,

- zadovoljavajuća prometna propusnost okolnih ulica,

- poboljšanje gradske infrastrukture u široj zoni,

- uređenje površine oko građevine kao javno dostupne,

- javno korištenje prizemlja. __________________________________________________

STAMBENE građevine više od 9 nadzemnih etaža

mogu se graditi uz uvjet Kin maksimalno 2,5, a iznimno i veći:

- na području prostora Zagrepčanke (Heinzelova ulica), kao prostora od vitalnog interesa za grad Zagreb,

- kompleksa URIHO - istočno od planirane prometnice,

- sjeverno od Av. Dubrovnik i zapadno od Zg. velesajma,

- uz potez Vukovarske: od Ul. Svetice do Heinzelove ulice kao već nastalog područja koncentrirane gradnje visokih građevina,

- uz križanje Avenije M. Držića i produžene ulice Prisavlje, zbog naglašavanja vizure ulaza u grad Sarajevskom ulicom

ne mogu se graditi: - u podsljemenskom predjelu, sjeverno od Aleje Bologne,

Karažnika, Bolničke, Ilice, Vlaške, Maksimirske i Ul. Dubrava

- sjeverno od željezničke pruge između Trga Fr. Republike i Heinzelove, (iznimka Blok Badel i blok Savska – Jukićeva)

- u koridorima zaštićenih vizura (prema članku 91.)

Članak 91 ZAŠTITA

Gradnja visokih objekata (viših od devet nadzemnih etaža) osim navedenog u članku 54, nije dopuštena niti:

unutar prostornog koridora središnje osi, između zgrade NSK i Trnjanske ulice, odnosno unutar vizurnih linija Most slobode - crkva Sv. Marka i Most slobode - Katedrala,

unutar vizurnog koridora Savske ceste, odnosno vizurnih pravaca Jadranski most – crkva Krista Kralja na Mirogoju, te Jadranski most - Ilički neboder,

Na svim ostalim lokacijama je visoka izgradnja moguća, ali uz uvjet uvlačenja u odnosu na ostale građevinske linije i uz uvjet prethodne detaljne analize svake pojedine lokacije.


______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Literatura

Bacon, Edmund DESIGN OF CITIES, Penguin Books, New York 1967.

Berghauser Pont, M. & Haupt, P. SPACEMATRIX – Space, Density and Urban Form, Nai Publishers, 2010. ISBN 978-90-5662-742-3

Carmona, Matthew & T.H, T.O., S.T., PUBLIC PLACES – URBAN SPACES, Elsevier & Architectural Press, AMSTERDAM 2003. ISBN 9780750636322

Curdes, Gerhard STADTSTRUKTUR UND STADTGESTALTUNG, Kohlhammer, Stuttgart, Berlin, Koln, 1993. ISBN 978-3170142947

Hajer, M. & Reijnorp, A. IN SEARCH OF NEW PUBLIC DOMAIN, NAi Publishers, Roterdam 2001. ISBN 978-9056622015

Knežević, Snješka ZAGREB U SREDIŠTU, Barbat 2003. Zagreb, ISBN 953-181-049-4

Kostof, Spiro THE CITY ASSEMBLED, Themes & Hudson Ltdl 1999. London, ISBN 0-500-28172-6

Kostof, Spiro THE CITY SHAPED, Themes & Hudson Ltd, 1999. London, ISBN 0-500-28099-1

Lehnerer, Alex GRAND URBAN RULES, 010 Publishers, ROTTERDAM 2009. ISBN 978-90-6450-666-6

Lynch, Kevin SLIKA JEDNOG GRADA, Biblioteka Agora, GK Beograd 1974.

Madanipour, Ali PUBLIC AND PRIVATE SPACES OF THE CITY, Routhledge, London - New York, 2003. ISBN-13: 978-0415256292

Marinović-Uzelac, Ante PROSTORNO PLANIRANJE, Dom i svijet, 2001. Zagreb, ISBN 953-6491-49-4

Marinović-Uzelac, Ante TEORIJA NAMJENE POVRŠINA U URBANIZMU, Tehnička knjiga, 1989. Zagreb, ISBN 86-7059-036-0

Nan, Ellin POSTMODERNI URBANIZAM, Orion art, Bor: Bakar 2002. ISBN 96-83305-05-8

O.M.A. Rem Koolhaas & Bruce Mau, S,M,L,XL, The Monacelli Press 1995. New York, ISBN 3-8228-7743-3

Oswald, F. & Baccini, P. NETZSTADT, DESIGNING THE URBAN, Birkhauser-Publishers 2003. Basel-Boston-Berlin, ISBN 3-7643-6963-9

Pegan, Srečko URBANIZAM, uvod u detaljno urbanističko planiranje, Acta Architectonica, AF, ZAGREB 2007. ISBN 978-953-6229-59-8

Prinz, Dieter URBANIZAM, 1 – urbanističko planiranje, Golden marketing - Tehnička knjiga i AF, Zagreb 2006. ISBN 953-212-216-8

Rowe, C. & Koetter, GRAD KOLAŽ, Građevinska knjiga Beograd, 1988. ISBN 86-395-0133-5

Uytenhaak, Rudy CITIES FULL OF SPACE - qualities of density, 010 Publishers, ROTTERDAM 2008. ISBN 978 90 64506741

Vresk, Milan GRAD I URBANIZACIJA, Školska knjiga 2002. Zagreb, ISBN 953 0-30865-5

Grupa autora, TRANSURBANISM, NAI Publishers 2002 Rotterdam, ISBN 90-5662-236-6

Grupa autora, CITIES IN TRANSITION, 010 Publishers 2001. Rotterdam, ISBN 90-6450-415-6


______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Biografija autora

Rođen je u Dubrovniku 1954. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Upisuje sudij na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odabire urbanističko usmjerenje, te stječe diplomu 1978. godine. Otad radi kao suradnik u Zavodu za urbanizam Arhitektonskog fakulteta, a poslije kao asistent na Katedri za urbanizam. Godine 2003. Izabran je u znanstveno nastavno zvanje docenta te zatim u umjetničko nastavno zvanje izvanredni profesor.

Nosilac je izbornih kolegija Urbana afirmacija obalnih i otočnih naselja (izborni kolegij i ljetna škola), Komunalno uređenja naselja na Arhitektonskom fakultetu i Prostorno planiranje na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Nosilac je redovitog kolegija URBANIZAM III na Arhitektonskom fakultetu od 2008./09. godine.

Usavršavao se u Majstorskoj radionici arhitekta Drage Galića, na Intrnacionalnom centru za povijest arhitekture "Andrea Palladio" u Vicenzi. Na poslijediplomskom studiju "Urbanizam i prostorno planiranje" obranio je magistarsku radnju "Formativni slobodnostojeći elementi u kompoziciji gradskog prostora". Godine 2002. obranio je doktorsku radnju "Urbanistički parametri u projektiranju otvorenih javnih prostora" i stekao naslov doktora znanosti iz područja urbanizam i arhitektura.

Bio je član je Upravnog odbora Europan – Hrvatska. Predstojnik je Zavoda za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu i predsjednik Etičkog povjerenstva Arhitektonskog fakulteta. Dobitnik je više nagrada na urbanističko arhitektonskim natječajima. Autor ili koautor i realiziranih projekta uređenja javnih gradskih prostora i odgovorni planer više prostornih i urbanističkih planova. Nagrađen Ex aequo nagradom 16. Slavonskog biennala u Osijeku 1998. godine za kategoriju arhitekturu i urbanizam.

urbanizam iii - 2015

Documents