Ida Zanolini

Pria o udu

SvetaJozefina BakhitaZatitnica zlostavljanihena i djece

IDA ZANOLINI

PRIA O UDU

SVETA JOZEFINA BAKHITA

Izmjenjeno i proireno izdanje 2000.

ImpressumNASLOV KNJIGE Pria o uduCanossian Dauthers of Charity General House Via Stazione di Ottavia, 70 00135 Rome, Italy Tel, 06/30.82.80 Fax. 06/30.82.80.29Nakladnik Nonnatus d.o.o. Stjepana Radia 28, Karlovac Tel./fax: 00 385 47 601 399 http://www.stopabortus.com/nonnatusZa nakladnika Josip GraniPrijevod s engleskogGoran LukendaTeoloka lekturao. Marko Glogovi, OSPPE

Grafiki designBoris majgel, ZagrebTisak i uvezISBNCIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem

Karlovac, prosinac 2011.

PredgovorJedne vedre travanjske veeri stajao sam na povienoj verandi u mirnome i ugodnome utoitu Sestara kano-sijanki Sv. Alvise u Veneciji s koje se pruao pogled na siv-kasto-plavu lagunu u koju je sunce zalazilo u kovitlacu du-ginih boja i divio se prizoru to me ispunjavao osjeajem beskrajnog mira. Oko mene nije bilo niega osim tiine. Iz vrta se zaulo tek blago utanje... Jedna od sestara kanosi-janki polaganim je korakom dolazila irokom alejom. Mo-lila je krunicu i hodala u ozraju spokojne jednostavnosti. Neko sam vrijeme pomatrao asnu sestru u molitvi - pri-zor koji se nije doimao nimalo neobinim. Odjednom je podignula glavu i zagledala se ravno u nebo: uokvireno skromnim kanosijanskim velom ukazalo se crno lice fizi-onomije koja je jasno odreivala osobu iz najvrue Afrike! Na njezinom su crnom licu bile duboke i bistre oi, pune ivota i sjaja. Nikada neu zaboraviti dojam koji je tom pri-godom ostavila na mene: zjenice oiju uprtih u nebo u-borile su ivotom i zraile nadom, istodobno ne skrivajui tragove koje su za sobom ostavile gorke godine pune bola! Naravno, poelio sam saznati tko je ta udna kanosijanka. Nisam to saznao od nje, nego od sestara koje su mi ispria-

Pria o udu - izdanje iz 1931.

le traginu priu njezina ivota koji je sada mirno ivjela u samostanu, nakon neuvenog i neopisivog stradanja. Slu-ajui tu priu, bio sam esto preplavljen osjeajem uasa. Saaljenje koje sam osjeao bilo je toliko snano da nisam mogao suzdravati tugu. udesni su Boji putovi! U svojoj je dobroti On elio povesti Bakhitu iz daleke pustinje proete praznovjerjem i barbarstvom u Kristovu svjetlost i sjaj milosti vjerskog savrenstva, kroz muku i krvoprolie nove Kalva-rije. Zato ne zaviriti u tu boansku dobrotu? Zato ne dati, nama plahim i slabim sljedbenicima Evanelja, uvid u priu koja bi nas mogla potaknuti na velikodunu rtvu, na gorlji-vije sudjelovanje u apostolatu za nae posveivanje i irenje Kraljevstva Bojeg; u priu koja svojim rjeitim injenicama moe iei ranu u dui? I stoga je Ida Zanolini, nadvladav-i uroenu skromnost i odvajajui nekoliko sati odmora od uiteljskog posla i svoje pobone predanosti, preutno se su-glasila s mojim zahtjevom da ispria Priu o udu o ovom iznimnom kanosijanskom pozivu. Ida Zanolini ovaj je zadatak velikoduno obavila. Jasnim i jednostavnim stilom, ocrtala je bolnu priu ove mu-enice ljudskog grijeha te nas povela prema divljenju uvijek udesnim Sinovima i Kerima Boje Providnosti u pozivu koji im je uputio Bog. Ovu priu, izvorno napi-sanu za itatelje asopisa Vita Canossiana, sada mogu itati svi prijatelji Keri Magdalene Kanosijanske u kojoj su sadrane pouke to spontano nastaju kroz spoznaju o dogaajima koji se u njoj spominju. Neka istinski nadah-ne nae shvaanje to smo primili kroz dar vjere te neka nas potakne na jo veu gorljivost u slubi Gospodinu kroz vlastite molitve i misionarske aktivnosti.

U Vimercatu, 15. prosinca 1931. P. E. C.

PredgovorPria o prvoj crnoj kanosijanki koja je iz afrikog rop-stva prela u slobodu Crkve i svoj ivot proivjela u toj slobodi s uzvienom velikodunou, odista je Pri-a o udu. Ida Zanolini dobro je uinila prepriavi nam tu priu na ivotni nain, poput pustolovine u sti-lu nekog velikog romana. Njezina biografija objavljena u ovom izdanju pojavljuje se u trenutku kada se crni kontinent izbavlja od pothranjenosti, ropstva i koloni-jalizma na novu razinu graanske i moralne jednako-sti - razinu raspoloivu i crnakom stanovnitvu, ak i na tom tritu roblja koje je crni kontinent jo juer predstavljao, razinu na kojoj se sada kranska poruka moe nai ukorijenjena u plemenima kojima je dotad vladao fatalizam i rituali vraeva te zlostavljanja trgo-vaca robljem. Tu su kransku poruku onamo odnijeli misionari kojima su pomogli - svjesno ili ne - isti ti tr-govci, vojnici i europski kolonizatori. Naela Evanelja na kojima se zasniva europska civilizacija, doputajui odstupanja i ideoloke otklone, postupno su osvojila srca i um crnakih nacija te ih usmjerila k iskupljenju. Dogaaji oko Bakhite potvruju takav razvoj i proriu vjerojatan ishod. To su doivljaji mlade robinje koja je,

Bakhita - izdanje iz 1961.

u svitanje crkvenoga ivota iz doba Rimskog Carstva, spaena iz ropstva i predana u svetost, simbol boan-skog osloboenja koje je kranstvo prihvatilo.

Nije sluajnost da se ova svetkovina robinje koja je po-stala Kristova zarunica kroz ljubav to su joj iskazale Sestre kanosijanke dogaala upravo u najtraginijem i najvelianstvenijem trenutku iskupljenja crnake Afri-ke. Sluei kao smjernica njezinim sunarodnjacima, istodobno im pokazuje kako se odvojiti od iskuenja koja bi ih mogla odvesti u novo ropstvo, jo ozbiljnije od prethodnoga; ui ih kako se odvojiti od ideologija sposobnih ponititi njihovo iskupljenje - u tom trenut-ku politiko, ali koje, kako je dokazala Bakhita, moe biti i duhovno. Upravo ih je ljubav majke Morette i bijelih Sestara ka-nosijanka iz Schija ujedinila u jednu obitelj i ta ljubav moe - a za dobrobit svih naroda i hoe - povezati sve afrike narode s njihovim europskim prijateljima, po-zivajui ih na jedinstvo i zajednitvo, u ideal jednoga srca i jedne due. Bakhita je dramatian dokaz ispisan krvlju o jedinstvu i univerzalnosti koju zahtijeva Evan-elje. S patnjama koje portretiraju njezino mueni-tvo, pridonijela je pripremi za dolazak novoga prolje-a Crkve u kojem su novonastali narodi ili ruku pod ruku, s jednakim dostojanstvom, zajedno s narodima drevnih civilizacija.

Bakhitina popularnost kod krana iz svih zema-lja - kojima ona predstavlja simpatinu, jednostavnu i

tihu djevicu koja je vrijeme provodila sa siroadi, siro-manima i sestrama iz Schija - otkriva ispruenu ruku majinstva i velikodunosti kranske Crkve ljudima koji su upravo izranjali iz zelenih uma i plemenskih obiaja. Crkva je ovo postizala izraavajui im dobro-dolicu kao djeci koju su dugo oekivali, bilo da su pogani, muslimani ili animisti iz kojega god zakutka zemlje. Naposljetku, Bakhita je pokazala koliko je apo-stolski i raskoan taj misionarski duh koji je probu-dila blaena Magdalena iz Canosse kojoj se itav svi-jet inio malim; uiteljica koja je u ime Boje ljubavi inila velika djela, gotovo se otputivi na uzlet prema beskonanosti. Pisac ove knjige uspio je opisati epizo-de i oivjeti likove na nain kako ih se prikazuje u ro-manima, izuzev injenice da, zbog istinitosti prie, oni odiu ivotom. Svetost glavnoga lika prie iji se ivot sastojao od dramatinih i predivnih avantura, izvire poput iste esencije djevianske ume koja se uzdie kao dim u prozranosti uzduha usplamtjeloga od sun-evih zraka.

Mnogi su ve ljudi prizivali ovo crno dijete, tu snjeno-bijelu duu, da im pomogne ouvati djevianske odlike due pred nasrtajima predatorskih nasilnikih inova, ljudi koji su robovi putenosti, ljudi u zlatnome kavezu bogatstva. Koliko je istinito da nas BDM uvijek uva i da se Magdalena iz Canosse nikada ne umori od nas! Dokaz tomu je ovaj zadivljujui dar! IGINO GIORDANI

PredgovorSretan zavretak kauze za kanonizaciju blaene Jozefine Bakhite bio je poticaj njezinim odanim tovateljima da

trae ponovno izdavanje Prie o udu koje se izgubilo iz vidokruga ali ne i iz sjeanja.

Kako bi se udovoljilo ovom zahtjevu, odlueno je da se ponovno objavi knjiga Ide Zanolini Bakhita iz 1961. uz konkretnije znanstvene kriterije. Iz tog je razloga knjiga je korigirana i obogaena nizom dobro dokumentiranih ci-tata to djelu pridodaju na ivopisnosti. Tako je predloen i novi naslov: Pria o udu - Sveta Jozefina Bakhita, Ida Zanolini, izdanje iz 2000. Dodatak ovog dokumentarnog elementa knjizi rezultat je dugog i napornog istraivanja koje istodobno ispunjuje i iznimnim zadovoljstvom. Za do-vrenje istraivanja bilo je potrebno puno osobnih i stru-nih konzultacija. Izdanje iz 2000. godine predstavljeno je u novom tipograf-skom obliku; u dodatku se nalaze novi dokumenti, zajed-no s kronolokom tablicom. Fotografije su u potpunosti aurirane te je dodan novi izvorni materijal. Ida Zanolini komentirala je: Bakhitinu priu ispisala sam vie svojim srcem nego perom... I tako, da bismo bolje razumjeli i vrjednovali njezin dar, potrebno je pojasniti odreene as-pekte njezinog djela. Istina, ona nikad nije posjetila Sudan, no isto je tako istina da, prije nego je zapoela Bakhitinu biografiju, na zahtjev vrhovne glavarice, Ida Zanolini pro-

Predstavljanje izdanja iz 2000.

miljeno je prikupila sve mogue crtice i informacije o do-gaajima koji su pratili ovu crnu robinju. Kad je zakljuila da biografski zapisi majke Tereze Fabris i majke Marianine Turco nisu dostatni, vodila je razgovore s majkom Bakhi-tom u Veneciji u razdoblju od 2. do 4. studenog 1929. (vidi 1930). Takoer je prikupila daljnje, vrlo vane, informa-cije kroz razgovore s dvama majkama i drugim osobama koji su boravili u Katekumenskom institutu u isto vrijeme kada i majka Bakhita. Zapravo, Ida Zanolini nije tedjela niti vrijeme ni energiju kako bi stvorila zanosnu, lako it-ljivu i uvjerljivu biografiju. Njezin stil, u svjetlu takozvanih suvremenih parametara koji u irem smislu streme ka prilino ekscentrinim i povrnim principima, danas - kao i u prolosti - moe biti predmet odreenih kritika koje su ponekad manje dostojanstvene i objektivne. U stvarnosti, bogat u svojoj ljudskoj toplini i za-sluujui pohvale zbog neposrednosti i ivotnosti, a da se ni ne spominje dosljednost sadraja, i dalje traje kao vrijedno i korisno djelo. tovie, mora se rei kako opisi mjesta i do-gaaja nisu puka rekonstrukcija iz mate. Ovo je razvidno iz samog opsega informacija koje je Ida Zanolini prikupila od majke Bakhite kojoj se, kao to to potvruju spisi ka-nonskih procesa, postupno vraalo pamenje. Kada je ne-koliko puta naknadno bila upitana u vezi istinitosti Prie o udu, Bakhita je potvrdila da je tona.

Preostaje jo rei da je iz nekih pisama pridodanih do-kumentaciji i svjedoanstvima postalo jasno kako je po-stojao vie nego prijateljski odnos izmeu Ide Zanolini i majke Genoveffe De Battisti, mjerodavne biografkinje ute-meljiteljice reda, Magdalene iz Canosse koja je, budui da

je ivjela u Schiju istodobno s majkom Bakhitom, bila do-bro upoznata s dogaanjima. Majka Genoveffa kao iskusna spisateljica, pokazala se vrijednom referentnom tokom Idi Zanolini. Iz toga je jasno da Ida Zanolini nije izmiljala ili zamiljala injenice. Uz povijesne i drutvene izvore i ljude koje je citirala i konzultirala, skupljala je podatke i od onih koji nisu uvijek bili toliko dobro informirani. Meutim, kako sam odgovoran za reviziju dotinih dijelova, ispravio sam sve to je zahtijevalo popravke ili preciznost. Postulatura je sama po sebi postavila kronoloku osnovu (naknadno pro-irenu) odreenih povijesnih dokumenata ili zbivanja koji su posluili kao poveznica itave strukture.

Pria o ovoj crnoj svetici nije izgubila nita od svojeg u-desnog okusa koji je plijenio pozornost itatelja od 1931. godine. Dapae, portret ove afrike svetice predstavljen na Trgu svetog Petra u nedjelju 1. listopada jubilarne 2000. godine, pred mnotvom ljudi s pet kontinenata koji su se okupili kako bi sudjelovali u najveem slavlju za svoju uni-verzalnu sestru, ukazuje na jo udesniju priu, stvarnost koja podie ugled Afrike te istodobno priziva stanovnike svih drugih kontinenata. o. Giovanni Vantinimisionar u Kartumu_____________________________1 - Ida Zanolini, Bakhita, Milano 1961. str. 2132 - Godine 1910. asna majka iz Schija, majka Margarita Bonotto, traila je majku Bakhitu da ispri-a svoju priu majci Terezi Fabris koja ju je potom zapisala: Memoari svete Jozefine Bakhite koje je ova diktirala sestri iz kue u Schiju 1910., fotokopirani rukopis u APR, FDC Canossiane, Rim.3 - U rujnu 1929. majka Bakhita diktirala je majci Marianini Turco dijelove o svojem djetinjstvu, za memoare namijenjene njezinom dobroinitelju Illuminatu Checchiniju, Summarium, str. 339.

Autorica: Ida Zanolini

Fotografije: Iz foto arhiva Sestara kanosijanki i drugih institucija Sestre kanosijanke milosrdniceVia Stazione di Ottavia 70, 00135 Rim, ItalijaTel. 06/30 82 80, Fax 06/30 82 80 29

Svjedoanstvo pomirbe ievaneoskog oprosta

Poruka sestre BakhiteNjezina je poruka ona heroj-ske dobrote to odraava do-brotu naeg Oca na nebesima.Ostavila nam je svjedoanstvo pomirbe i evaneoskog oprosta s ogromnim znaenjem u dana-nje doba. U ovo vrijeme, kada ra-zuzdana utrka za moi, novcem i uicima uzrokuje toliko nepo-vjerenje, nasilje i usamljenost, Bakhita nam je dana od Gos-podina kao univerzalna sestra koja otkriva tajnu stvarne sree: Blaenstvo.

Papa Ivan Pavao II Iz teksta njegove homilije na ceremoniji beatifikacijeRim, 17. svibnja 1992.

Kratice* A. C. M. - Kanosijanski arhiv u MilanuA. C. M. V. - Kanosijanski arhiv u Milanu VenetuA. C. R. - Kanosijanski arhiv u RimuA. C. S. - Kanosijanski arhiv u Schiu

A. C. VE. - Kanosijanski arhiv u VenecijiA. P. R. - Arhiva postulature u RimuF. d. C. - Keri Milosra

P. I. d. C. - Pio Istituto dei Catecumeni (Poboni katekumenski Institut)Summ. D. t. - Summarium Depositiones testium (Saetak izjava svjedoka)

Summ. Doc. - Summarium Documenta (Saetak dokumenata)

*izostavljene su tradicionalne i uobiajene kratice

PRVO POGLAVLJE

18 19

Nit Pozorno sam sluala njezinu priu to me u potpunosti zao-kupila, ganula i zadivila. Tihim glasom kojemu se mijenjala intonacija, povremeno hrapavim od tuge, svoju je priu ispri-ala jednostavno i skromno. Kako su se vraala sjeanja, na ovom crnom licu izmjenjivali su se gr i ozarenost. I osmijeh i tuni pogled otkrivali su veliku dobrotu u ovoj eni. Ispriala je svoju priu i inilo mi se da u ovoj eni mogu vidjeti nekoga tko je, kroz najraznovrsnije dogaaje, posluno slijedio jed-nu od onih nevidljivih niti kojima se prenosi Boanska ljubav to vodi ljude njihovome cilju. Tko je ona bila? Na poetku njezine tragedije, od silnoga je oka zaboravila ak i vlastito ime. Nazvali su je Bakhita, to znai sretna. Bio je to vrhunac ironije. ak je i to ime sadravalo klju njezine budunosti. Dadu Njezina vitka figura, zagasito crna boja njezine koe te uobiajen oblik lica na kojem usne i jagodine kosti nisu previe izraene, uz gustu ko-vravu kosu, upuivalo je na injenicu da Bakhita pripada negroidnom narodu Dadu koji nastanjuje prostor jugozapadnog Sudana1.Tonije, taj se narod proirio diljem drave iz Fura, ili Darfura, nad kojim se uzdie masiv Gebel Marra, nadmorske visine vee od 3000 metara. 2 Do prije nekoliko godina, Darfur je bio poput nepristupanog otoka, okruen pustinjom, stepama i umom.3 ak i danas, unutranjost toga otoka lei neotkrivena, unato svim suvremenim transportnim sredstvi-ma te eljeznicom koja od travnja 1959. povezuje Kartum i Nyalu, udalje-nu 40 kilometara od ovog tajanstvenog podruja, dok je Bakhita ustva-ri roena u Al-Qozu (Olgossa). Iz Bakhitine se prie moglo tek nagaati o nekima od obiljeja toga podruja, kao i o obiajima njezinog naroda. No narod Dadu koji ivi izvan toga podruja ima prilino nedvojbenu povi-1 H. G. MacMichael, The Tribes of Northern and Central Kordofan, Frank Cass Company Ltd., London, str. 51.2 Roberto Almagi, Il Mondo attuale, Vol. II, 2. svezak, Unione Tipografico. Editrice Torinese, 1954., str. 8853 H. G. Balfour Paul, History nad Antiquities of Darfur, Publications of the Sudan Antiquities ServiceKhartoum, Sudan, 1955., str. 1

18 19

jest, iako su bili odsjeeni od ostalih naroda. Zapravo, neki akademici tvrde da su u 15. stoljeu daduanski kraljevi (koji su se smatrali boanstvima) dominirali Darfurom i vladali uz pomo magije. Jedan od najpoznatijih meu njima bio je Toingoinges. El Fasher bilo je kraljevsko sjedite uprave. Palaa je vjerojatno bila izgraena u stilu drevnog i tajanstvenog naroda Tora.4 Za-4H. A. MacMichael ovako opisuje pleme Tora: prethistorijski narod koji je prema tradiciji prethodio Fure; oba su plemena nastanjivala planine S i Mount Turra (na krajnjem sjevernom dijelu Marre i junije nego S).H. A. MacMichael, A History of the Arabs in the Sudan: The non-Arab Races of Darfur, 1.4.VII, str. 68.

SUDAN

20 21

cijelo nije bila raskona i oblikovana poput kraljevskih palaa u civiliziranim drutvima -bila je to jednostavna okrugla koliba napravljena od nevapne-nakog kamena poslaganog jedan na drugi otprilike etiri metra u visinu, s krovom izraenim od blata i kamena koji su podupirale grede. Nije imala prozore ve samo dvoja vrata, jedna nasuprot drugih. Vrlo je vjerojatno da su oko nje izgraene druge kue kao dvor, budui da je kralj imao odreen broj sveenika i pregrt posluge. Takoer je imao postrojbu uvara poznatih pod nazivom Kamnei. Ovi su bili neka vrsta kraljevih tjelohranitelja, vrlo revnih da mu brane ivot jer su, po njegovoj smrti, i sami bivali usmreni. Ulaz u dvor kontrolirao je Urundulung, to znai straarska postaja koja zatvara dveri. Obini graani takoer su ivjeli u slinim kuama ratrka-nim u skupinama po obroncima. El Fasher bio je glavni grad kraljevstva, no kako je kralj dao Hawakir (feudalna prava) brojnim ljudima koji su stekli njegovu naklonost na irokom podruju, poela su se mnoiti mala kraljev-stva.5 No, vlast tih kraljeva, velikih i malih, prestajala je pred neprobojnim sreditem Darfura, gdje su, kako smo rekli, ivjele skupine Dadua - potpu-no skrivene, izolirane i nepoznate.Plemena Iz Bakhitinih pria znamo da je taj crnaki narod, razdijeljen u plemena, i-vio na primitivan nain u izoliranim i samodostatnim selima, to je tipino za afrika podruja koja su izvan putova i bilo kakvog utjecaja civilizacije. ak je i umjetnost naroda Tora bila nepoznata u tom zatvorenom otoku, a oni koji su ondje ivjeli u kolibama od slame i blata, irili su se po istinama na kojima bi bila podignuta koliba seoskog poglavara, via od svih ostalih. H. G. Balfour Paul, iako podupirui MacMichaelovu definiciju, bio je suzdraniji to se tie inovacija koje je pleme Tora unijelo u gradnju i poljodjelstvo. Zapravo, pripisao im je izgradnju suhih kua, bez vezivnog materijala, to je karakteristino za zgrade drevnoga Darfura. Ta se vjetina naknadno koristila tijekom triju darfurskih dinastija: Dadu, Tandur i Keira-Fur, o kojima se govorilo da su imale palae u stilu plemena Tora, izgraene u doba vladavine Keira-Fur. Jo jednu novost koju su Tore unijeli bili su kruni pogrebni humci od neobraena kamena. Skupine tih pogrebnih mjesta nalazile su se ratrkane u podnojima i esto na vrhu mnogih brda u pustinjskim podrujima. Istom se plemenu takoer mora pripisati karakteristian terasasti uzgoj na obroncima masiva Marra i S, te koritenje vodotoka iz Debel Marre za okolino navodnjavanje koje pleme Fur jo uvijek provodi. cf. H. G. Balfour Paul, op. cit., str. 8 i 12.Balfour postavlja tezu da se Tore moglo identificirati kao pripadnike naroda Dadu, prije nego nekog drugog naroda, kojima je pripadala i Bakhita. H. G. Balfour, op. cit., str. 6.

5 H. G. Balfour Paul, op. cit., str. 9, 10, 19

20 21

Sudan - selo Upravo se tako Bakhita sjeala i svojega sela Olgosse. Gdje je ono bilo? Nemogue je tono rei, jer su takva plemena esto premjetala svoja sela na bolje mjesto ili lake obranjiv poloaj. Ponekad su jednostavno eljeli zadovoljiti svojoj uroenoj potrebi da se sele, to odlikuje neke vrste ljudi. Koliba koju je imao Bakhitin otac stajala je pored kolibe nje-govoga brata, seoskog poglavara, kojemu je ovaj bio sveenik. Palme, banane i ogromno grmlje titili su selo od arkih sunevih zraka. Cvi-jee velikih latica i sjajnih boja raslo je na mjestima gdje je tekla voda. Oko njih protezala se golema ravnica, ponegdje s bujnom vegetacijom, a ponegdje pjeskovita ili izbrazdana vodenim tokovima koji su esto bili bistri i obilni, no ponekad glibavi i plitki. U daljini je bila stepa, a iza nje gusta uma s toliko visokim biljkama da se inilo kako dodiruju nebo. Ondje su ivjeli miroljubivi ljudi. Vjerni svojoj tradiciji, gajili su obiteljske vrijednosti. Poligamija nije dolazila u obzir. Obraivali su po-lja, orali ih jednostavnim zailjenim drvenim motkama i voljeli tu div-lju zemlju koje su se smatrali gospodarima. Bavili su se streliarstvom i plesali uz zvuke tom-tom bubnjeva. Bio je ondje i Mgaunga, seoski vra-iscjelitelj koji se za lijeenje bolesnih sluio magijom te prizivao duhove i bacao ini, predviao budunost, zabavljao ili zastraivao ljude svojim talentom, a ponekad ak prinosio i ljudsku rtvu tajanstvenim boanstvima. Bakhita je ivjela u ljupkoj obitelji: trojica snanih i robu-snih djeaka, ki koja se ve bila udala i imala maleno dojene te se-

22 23

stre blizanke stare otprilike est godina, prekrasne, ivahne i pametne. Bakhita je bila jedna od njih dvije. Ali Bakhita nije bilo njezino stvarno ime. Po roenju 6ju je, prema tradicionalnom obredu, otac otkrio mje-seini kako bi je ova zatitila i tada joj sveano dao ime. Ime je bilo in-spirirano okolnostima njezina roenja, kao to je i bio obiaj, ili nekim starim obiteljskim sjeanjem. lanovi njezine obitelji bili su svjedoci, jednako kao i prijatelji koji bi plesali oko novoroenog djeteta, dok bi vra izgovarao zakletve i prinosio prigodne rtve da bi se umilostivilo boanstvima. No sigurno je nisu nazvali Bakhita, jer je to ime bilo ne-poznato plemenima u afrikoj unutranjosti. ivot u selu bio je uvijek isti te, iako primitivan i jednolian, bio je i vie nego dobar ljudima koji nisu znali za svijet izvan svojega i samo su eljeli da budu u miru. Trgovci robljem Na nesreu, i njihov je mir uniten. Iako je veina neustraivih prvih uvoditelja znanosti i civilizacije smatralo nemoguim da se prodre u ta podruja obavijena tajnovitou, okrutni izaslanici gramzivosti i ljudske sebinosti uspjeli su premostiti sve zapreke i pokazati se kao strani ne-prijatelji siromanog naroda koji je ondje ivio, neprijatelji od kojih se ovi nisu znali obraniti. Bilo je uareno poslijepodne i selo je utonulo u sparinu. Veina je stanovnika bila ratrkana po poljima skupljajui lje-tinu. Bakhitini roditelji takoer, malo vie udaljeni od nastamba. Jedna od malenih blizanka ostala je kod kue s udanom sestrom koja je poma-gala obitelji. Vlastito je dijete ostavila na uvanju svekrvi koja je ivjela u kolibi malo izdvojenoj od ostatka sela. istina je bila okupana suncem i pusta. Djeca, omamljena suncem, drijemala su u hladovini velikih sta-bala ili se tiho igrala. Nekolicina mukaraca polaganim je tempom sku-pljala sijeno iza njihove kue i brala lubenice u oblinjim poljima. U le-aljkama od koe ili tkanja privezanim izmeu stabala spavala su mala djeca, uljuljkana zvukom uspavanke. Druga mala djeca cmizdrila su u krilu svojih sestara koje su uale blizu koliba. Stariji ljudi leali su ispod viih biljaka u nekoj vrsti letargije. ene su, pjevajui monotone napje-ve, mljele itarice. Selom je vladao posvemanji mir, a djeje avrljanje i cmizdrenje dojenadi te tiho pjevanje ena nije moglo razbiti mir u to doba dana, kad je ak i sama priroda bila sparna i usporena. Bakhitina sestra bila je jedna od onih koje su mljele itarice, a maleno se dijete zabavljalo skupljajui grubo brano koje se trebalo iskoristiti za veeru. Iznenada je mirni prizor bio prekinut glasnim povicima. Na nesreu, bili

6 O pouzdanosti nadnevaka i dogaaja koji nisu dokumentirani, cf. Bakhita, Cronisto-ria 2000, u A. P. R.

22 23

su dobro poznati: radilo se o ratnim pokliima. Njih su slijedili vriskovi straha i gnjeva te je nastala oajnika zbrka. Brzo reagirajui, Bakhitina sestra bacila je svoju sestricu u slamu i bez daha je pokuavala sakriti: Ne mii se i ne putaj ni glasa, upozorila ju je te otila da spasi i samu sebe. No nije to uspjela uiniti na vrijeme. Brzo poput munje, zaskoili su je mukarci divljeg izgleda, izudarali je i odvukli sa sobom te poha-rali itavo selo, odvodei sve koji nisu stigli pobjei. Oajniki krikovi i povici prenuli su one koji su radili u oblinjim poljima. Shvativi to se dogodilo u selu, krenuli su braniti i spasiti svoje voljene, ali budui da su bili uhvaeni na prepad, u selo su stigli iz svih smjerova pa nisu uspjeli formirati nikakav otpor. Nisu imali ni oruja, nosili su ih samo gnjev i hrabrost. I tako su pali u zamku koju su ovi vragovi pripremili kako bi namamili svoj omiljeni plijen: zapravo, unato estokim nastojanjima da uzvrate, mnogi su i sami pali kao rtve napadaa. Sada je njihov oaj dosegnuo vrhunac; gnjev, beznae i pustoenje ispunili su zrak kricima i zapomaganjem. A tada je nastupila turobna i tuna tiina.

Kada su se radnici te veeri s udaljenih polja vratili kui, nesvjesni to se dogodilo, selo je bilo neprepoznatljivo: kolibe opljakane, tijela posvuda na tlu, dojenad ozlijeena ili sasjeena, polja unitena, starci oamu-eni, ostali tumaraju u oku, opijeni mrnjom i boli. Bakhitina se obi-telj takoer vratila i, uz ogromno zaprepatenje, pohitala u svoju kolibu. Bila je prazna. Bakhitina je majka izvikivala imena svojih keri, a srce joj je htjelo iskoiti iz grudi. Tada se malena ki, napola mrtva od straha i guei se u slami, uspjela odande iskobeljati te ispruiti ruke prema jecajuoj majci.

Gdje ti je sestra? Gdje je moja ki? grevito se drala za tanku nit nade, vidjevi svoje dijete na sigurnom. Okruili su ih otac i braa, zabrinuti i u strahu. Gdje je?Dijete nije moglo progovoriti, ali je napravio dovoljno jasan znak da se dogodila nepopravljiva tragedija. U meuvremenu, i druge su se obite-lji suoile s gubitkom svojih voljenih, selom su odzvanjali poklici tuge i proklinjanja. Seoski poglavar, oiju stisnutih od gnjeva to je plamtio u njemu, vrtio se poput ranjene zvijeri, a zatim izdao kratku zapovijed te se odmah zauo zvuk bubnjeva.

24 25

Otmica ena Preostali mukarcinaoruali su se lukovima i strijelama, dugim otrim koplji-ma i katapultima. Bili su spremni. Na znak poglavara podigli su oruje uvis, ispustili ratni pokli to je odjekivao daleko kroz zrak, poput strane prijetnje. I onda su otili, ostajui u skupini. U oima im je sjajila zlokobna svjetlost, dok su zubima krgutali u elji za krvlju. Tamna no bez mjeseine progutala ih je svojom sjenom. U selu se nastavilo zapomaganje, unato traku nade koju je u srca unijela ekspedicija to ju je organizirao poglavar. Daleko u okolicu razli-jegao se tuan urlik. Majke su izvikivale imena svoje djece najmilijim glasom, ohrapavjelim od bola, viui kao da su opsjednute, bacajui se na tlo u stra-nim grevima. Njihova su se zapomaganja izmjenjivala sa strahovitim eksplo-zijama gnjeva. Zatim su ta jadna stvorenja, prema svojim obiajima, stala uda-rati glavom o tlo i tui se po prsima i drugim dijelovima tijela, gotovo kao da ih je obuzelo ludilo. Majka blizanki, takoer drhtei u zaprepatenju, vriskala je i uzvikivala. Neprestano je mislila o stranom iznenaenju koje ju je doekalo, njezinoj tragediji i o malome unuku koji je uzalud ekao svoju majku da mu se vrati. Proganjale su je te misli. Usred svog tog oaja, povremeno bi zasjao traak nade, no ubrzo bi ugasnuo. Ponekad bi se ispunile nadanjima, ali bi na kraju uvijek ostale razoarane. Zvuci tuge su jenjali do svitanja, ali je selo izgledalo poput ratita na kojem se upravo zavrio krvavi sukob. A mukaraca jo nije bilo natrag. Nee se vratiti jo itav taj dan i no, niti sljedei dan. Na ve postojeu tugu sada je nadodana i uznemirenost, tjeskoba, nestprljivost i slutnja nove tragedije.

24 25

Vra I tako je na scenu stupio vra-isjelitelj ili Mgaunga, kako ga naziva mje-sno stanovnitvo. Odakle je doao? Kako nije shvaao to e se dogoditi, da ih obrani od toga? Ova su se pitanja mnoila u glavama oaloenih dua, no nitko ih se nije usudio postaviti ih ovjeku sposobnom da ko-municira s duhovima i stekne njihovu naklonost te da odbije kazne i kle-tve. im su ga spazili, okruili su ga i opet stali plakati iuzvikivati. Vra je stajao nasred istine, sluajui ih, ukoen i ozbiljan. Upletene duge vlati trave inile su neku vrstu suknje oko njegovog stru-ka; na glavi je imao pokrivalo od perja sa ivotinjskim zubima nanizanim na krugove izdjeljane od kore stabla. Vijenci od ptijih lubanja, tipini za vraeve, ukraavali su mu vrat i prsa, a niz tijelo su mu visjeli nizovi udnih zvonaca koja su pri svakom pokretu zveala udnim zvukom.Spasi nau djecu, dovikivali su mu.Zato se nai mukarci ne vraaju?Odvedi zlo iz naega sela!Mgaunga je laganim pokretom stavio ruku u izdubljenu tikvu koju je imao sa sobom i poeo mijeati predmete u njoj. Unutra se nalazilo po-neto za svakoga: ivotinjsko krzno, ptiji kljunovi i perje, kande divljih zvijeri, komadii krede i ostali predmeti to su sainjavali magini asor-timan svakog vraa.7Ljudi su ekali u tiini, suspreui dah. Mgaunga je izrekao svoje pro-roanstvo nad predmetom kojeg je prvo izvukao iz tikvice. Upravo se spremao podignuti ruku, kada se zauo uzvik: Vratili su se, gledajte!Svi su pogledi bili uprti u tom smjeru. Mukarci koji su napustili selo puni bijesa, elje za osvetom i neustraivo odluni, vratili su se ponieni i razoarani. Shrvani tugom i strano povrijeenog ponosa, stropotali su se na tlo poput stabala pokoenih uraganom. Svuda uokolo razlijegali su se zvukovi plaa i jauka koji su postajali sve glasniji i oajniji. Vra je tada zapoeo izgovarati udne, zastraujue stihove. Napravio je miste-riozne znakove rukom i, obraajui se razgnjevljenim duhovima, uzvi-knuo: Moraju se udobrovoljiti! Moraju se udobrovoljiti! Krv, krv, krv! Zgrabivi no, zapoeo je zastraujue trati selom. Naavi se usred ove none more koju su im donijeli gnjevni duhovi, ljudi su se okupili u strahu i tiini, a zatim... Svjetlost zapaljenih baklja osvjetljavala je jezivu scenu koju je jedva mogue opisati. Svi su ti vraevi isti!Iskoritavajui naivnost i praznovjerje stanovnika toga kraja i, znajui da ne mogu ispuniti njihova oekivanja, optuio je njih same za izmi-ljene prijestupe prema bogovima te zahtijevao njihovu rtvu koja esto 7 Cf. Amilcare Giovanditto, Popoli e razze dAfrica, Ed. Missionaria Italiana, Scuola Tipografica Nigrizia, Verona, srpanj 1959., str. 85.

26 27

nije bila nita drugo nego zvjerstvo. 8No, Afrikanci nikad nisu ni trenutka dvojili u ono to je vra zahtijevao, ak i kad je to bila najnehumanija rtva. Kako ih je opisao Amilcare Gi-ovanditto, to su bili ljudi iskljueni iz materijalne, moralne i drutvene dobrobiti, stoljeima izolirani, u vrstom stisku atavistikog praznovjer-ja, tlaeni strahom pri suoavanju s prirodnim fenomenima i dogaa-jima prema kojima su - po vlastitom uvjerenju - bili potpuno nemoni, u tami to se tie napretka znanosti, pripisujui sve to se dogaa nad-naravnim silama koje su zvali duhovima. Kako bi dobili pomo i zatitu koju su trebali, morali su pribjei, kako je to rekao ve spomenuti autor, ovjeku kojemu je darovana, bilo po roenju ili pozivu, osobita sposob-nost koja mu je omoguavala komunicirati s tim monim i osvetolju-bivim duhovima. I upravo je vra taj ovjek iji se autoritet nije smio dovoditi u pitanje.9 Ali vrijeme, taj veliki lijenik koji svaku ranu zacijeli balzamom te po-stupno izlijei i najveu bol, takoer je zaogrnulo selo svojom blagou. ivot se vratio u normalan ritam, iako su se siroti crni stanovnici morali nositi sa strahom od moguih buduih napada.

Crna stranica Tko su bili ti okrutni pljakai? Razotkrijmo to.10 Bila su to vremena u kojima je svijet bio podijeljen na samo dvije velike kategorije ljudi: ro-bovlasnike i robove. Nije postojao nikakav osjeaj dostojanstva ovje-ka kao osobe. Moni su vladali slabima, bogati siromanima, plemstvo obinim ljudima, bijelci obojenim rasama - osobito crnakom. Kran-stvo je dolo proglasiti to dostojanstvo i uspostaviti jednakost svih ljudi pred Bogom, bez obzira koje boje ili rase bili. Na nesreu, kranski se

8 Ibid., str 84.9 Cf. Amilcare Giovanditto, op. cit., str. 20, 88.10 Institucija ropstva postojala je od pamtivijeka. Meutim, upravo su zemljopisna istraivanja i otkria 15. stoljea trgovini robljem dala novi zamah i dimenziju. Zapravo je otkrie Amerike i iz toga proizala potreba za manualnom radnom snagom u tom smjeru kanalizirala beskrajnu procesiju ljudske robe koju se ilegalno otimalo, ponaj-prije s afrikog kontinenta. U 18. stoljeu, u doba francuske i engleske kolonijalne ek-spanzije i potrebe za razvojem plantaa eera i duhana, ropstvo je dosegnulo vrtogla-ve razmjere. U darfurskom sultanatu je trgovina i izvoz robova gotovo su bili sultanov monopol. Prema svjedoenjima nekih istraivaa, u Darfuru su postojali kampovi za stvaranje i uzgoj robova! Kada je Egipanin Muhamed Ali 1820. osvojio Darfur, koristio je crne robove za svoje ratne pohode. Nepotpune statistke pokazuju da je prije 1820. broj robova izvezenih iz sudanskih kraljevstava (izuzevi darfurski sultanat) godinje iznosio izmeu pet i deset tisua. Nakon 1822. potranja se osjetno poveala te se broj izvezenih robova svake godine dizao na desetke tisua, a moda ak dosegnuo i stotinu tisua robova. Iz: Istituto Geografico De Agostini: Enciclopedia della Geografia e Generale, te iz rukopisa o Giovannija Vantinija.

26 27

duh esto sukobljavao s ljudskim interesima, sa sredstvima i izvorima stvaranja bogatstava te je sporo proimalo drutvo, osobito odreene vrste pojedinaca koji su novac voljeli vie od Boga. I tako se trgovina robljem nastavljala ak i poslije dolaska kranstva. Kao to je to zapi-sao Giovanditto, neki su ljudi gajili apsurdnu ideju da su crnci na svijetu zato da bi sluili bijelce pa stoga nije bilo nita prirodnije nego odvlaiti ih iz njihove vlastite zemlje i prodavati ih na trnicama diljem svijeta. Znamo da je Amerika bila glavni igra u toj trgovini, ali ni Europi nije bila strana ova sramna djelatnost. Za ovo nalazimo potvrdu u citatu iz pisma portugalskog kralja Manuela. U doba velikih otkria on pie svo-jim emisarima: Morate u moje ime objasniti kralju Konga to on ima uiniti da bi nae brodove napunili robljem i bjelokosti.11 Dakle, stvarni su pljakai bili ti kraljevi, okrutni i tusti trgovci koji su, punei svoje domove zlatom, koristili emisare za odlaske u zloglasne pljake, to je ostavilo krvavu i sramotnu stigmu na stranicama povijesti. Ali, kakva je bila reakcija crnakog naroda na takva zlodjela neljudske tiranije? Gi-ovanditto jo jednom objanjava: Nemoni da se obrane, tijekom sto-ljea pokazali su ponosnu sposobnost da se nose s nesreom i da joj ne podlegnu. Bio je to udesan odgovor rase koju se smatralo inferior-nom, odgovor onima koji su se hvalili da su civilizirani, no u stvarno-sti su iznevjerili i civilizaciju i kranstvo.12 Sramotnost tog barbariz-ma nije nestala sve do kraja 19. stoljea, kako e pokazati naa pria. Oaranost cvijeem Vrijeme je prolazilo bez daljnjih bolnih dogaaja i stanovnici sela, ohra-breni i optimistinim horoskopom Mgaunge, bili su uvjereni da se vie nitko nee usuditi ometati mir njihovoga sela. Bakhita je tada imala ot-prilike sedam godina, vitka i robusna, gipkih pokreta, ivahna i puna radosti. Njezine pametne oi i topao osmijeh bili su znakovi istinske dobrote. Srce joj je bilo ispunjeno ljubavlju. Voljela je svojeg oca i bra-u te se divila njihovoj snazi i hrabrosti da se suoe s divljim zvijerima koje su povremeno tumarale skroz do njihovog sela. Divila se i njiho-voj gipkosti i okretnosti pri penjanju na najvia stabla, kao i izvoenju tradicionalnih plesova u ast duhova. Prema majci je iskazivala ljubav, ganutljivu njenost, osobito nakon to je oteta starija sestra. inilo se kao da eli maknuti sjenku s majina lica to ju je na nj bacila tuga od tragedije, sjenka koja je jo bila i u njezinom srcu. Voljela je prirodu, toliko raskonu i raznovrsnu. Sluala je draesne zvukove uborenja

11 A. Giovanditto, op. cit., Prefazione di Enrico Bartolucci F. S. C. J., str. 7.12 Cf. A. Giovanditto, op. cit., str. 19.

28 29

potoka, pjev ptica s kojima je i sama cvrkutala, ali ono to ju je stvar-no opinjavalo bilo je cvijee. eljela je upoznati sve bezbrojne varije-tete, pomirisati sve njihove mirise te uivati u ljepoti njihovih nebro-jenih boja. A cvijee ju je privuklo svojom kobnom privlanou i toga jutra. Igrala se na istini sa svojom blizankom i drugom djecom dok je njezina majka pekla kruh. Smijala se zajedno s ostalom djecom i bila zaokupljena igrom, no cvijee ju je pozivalo neodoljivim glasom. Nita ne rekavi, napustila je zaigranu skupinu djece i krenula u polja na i-jim su rubovima visoke ivice bile u punom cvatu. A onda i malo da-lje, neobraenu ravnicu punu zadivljujueg cvijea. Slijedila ju je jedna od njezinih prijateljica. Blizanka i druga djeca bili su udubljeni u svo-ju igru te nisu obraali pozornost. Njezina ju je majka zamijetila, ali je znala da se Bakhita nee jako udaljavati. Dvoje djece zalo je u plantau lubenica koje su, ve skoro zrele, ostavljene lijeno leati na tlu i zatim stiglo do bljeteih polja jema. Ondje su se protezali nizovi cvijea, razbacanog po rubovima ume, a u daljini se moglo vidjeti jedno veliko cvjetno prostranstvo. Poeli su sretno brati svoje omiljeno cvijee, kad... Sirota Bakhita! Usred polja itarica pred njih su iskoila dvojica mukaraca. Djeca su se uplaila i pokuala pobjei, no od mrkog pogleda na licima mukaraca ostala su ukopana na mjestu. Stisnuvi se jedna uz drugu, bile su kao hipnotizirane pogledima vrsto uprtima u njih. Drhtale su, bez glasa i prestravljene. Jedan od mukaraca obratio se Bakhiti glasom koji nije zvuao prijetei - zapravo, govorio je blago, gotovo kao da se moli.Odi do ruba ovoga polja, rekao je, ondje e nai neke stvari koje sam ostavio pod drvetom banane. Donesi ih ovamo. Jako smo umorni!Bakhita je za trenutak oklijevala, ali ju je zapovjedniki mukarev ton natjerao da poslua. Prijateljica ju je slijedila.Ne, ti nemoj ii. Ostani na kraju staze i ekaj da se vrati, brzo e biti natrag. Preplaena izgovorenim, i ona je posluala te se vratila do staze koja vodi u selo i nestrpljivo iekivala. Od njih dvije, podlaci su odabrali Bakhitu. Moda je druga djevojica bila runa ili slaba, tko zna? Tko bi znao o emu je Bakhita razmiljala dok je ila prema drvetu banane? Moda ni o emu. Strah joj je paralizirao um i ponaala se poput robota bez vlastite volje. Nije pomiljala ni na bijeg niti da pozove u pomo. Nije se pitala zato ti mukarci nisu dopustili njezinoj prijateljici da ide s njom pa ak ni kako to da su se ta dvojica slatkorjeivih sa zlokobnim po-gledom pojavila niotkuda usred polja? Hipnotizirana strahom, potrala je prema drvetu koje su joj pokazali, ali prije nego je ondje stigla, dva su

28 29

zlikovca izronila iz visoke ivice, pretukla je, zaepila joj usta i zaprijetila stranim bodeom: Ako vikne, mrtva si! Idemo, hodaj!Njihovi su glasovi sad bili grubi, nareivaki, zli. U vrstom stisku, di-jete se guilo pod rukom kojom joj je mukarac zaepio usta te je, pre-stravljena sjajnom otricom, ostala pri svijesti, shvaajui to se dogaa. Pokuavala se osloboditi, oajniki se vrpoljei i bacakajui, nastojala viknuti... Ali ruke koje su je drale imale su elini stisak i njezini krici zapinjali su u grlu. Odvlaili su je i ibali, gurali i maltretirali te je na-posljetku napola izgubila svijest i prepustila se tim demonima. Pognuti usred polja s ljetinom, u visokoj travi grube ravnice, u samotnom ipra-ju, oprezno su se kretali i vukli svoju jadnu rtvu, sputajui se u uanj na svaki sumnjivi zvuk, neosjetljivi na dra i trnje. Prelazili su muljevite rijeke, vru pijesak, zadihano trei, spremni suoiti se sa svim zapreka-ma i odlunibraniti svoj plijen po svaku cijenu. Predahnuli su kada su stigli do ume, ali se nisu zaustavljali. Morali su ui u nju da bi bili sigurni. S velikim su naporom krili put kroz zamreni gusti, slomljene grane, trnje i gu-stu vegetaciju. U umi nije bilo sunevih zraka, jedva se probijalo malo svjetla. Dijete vie nije moglo stajati na nogama pa su dvojica gadova bila primorana nositi je. No tada je postalo svjetlije. Stigli su do neke vrste proplanka. Strani uragani na tom podruju sruili su stabla koja su na tlu leala u velikoj zbrci. Konano, zadovoljni to su stigli na si-gurno, dopustili su si odmor na jednom deblu. Dijete se onesvijestilo. Zato se ne vraa? Moemo zamisliti kako je Bakhitina prijateljica ekala njezin povratak, na rubu ivice, pogledom uperenim u smjeru drveta banane, pitajui zato se ne vraa. Pa nije to tako daleko! A gdje su dvojica mukaraca? Kakvi podlaci! Ali izgledali su tako umorno. Odakle su? Ima li tu jo sela osim njezinog? Zato i njoj nisu dali da ode do kraja polja? Ove su se misli vrtjele po njezinom umu, sve vie je zabrinjavajui. Voljela bi vi-djeti jesu li ova dvojica jo uvijek na istom mjestu, ali se nije usuivala pomaknuti. Plaio ju je njihov pogled. Mislila je vratiti se nezamijeeno oko grmlja i pridruiti se prijateljici, ali je odluila da se ne mie. Noge su joj se opet poele tresti i odbijale koraati. Poeljela je dozvati svoju prijateljicu, rei joj da doe, ali nije mogla ispustiti ni glasa. I tako je osta-la stajati ondje, tiho, s grem u grlu, umrtvljena tajanstvenom silom koju nije znala svladati. Vrijeme je protjecalo.

30 31

Njezina je prijateljica eljela dozvati Bakhitu, ali nije mogla pustiti glasa od sebe i tako je ostala stajati ondje...

Sunce joj je sada bilo nad glavom, majka ju je sigurno ekala, moda ak i traila; morala je vratiti se kui. Osvrnula se uokolo i polagano se pribli-avala ivici, pazei da ne proizvede nikakav zvuk; razgrnula je lie da vidi jesu li oni mukarci jo uvijek gdje ih je ostavila. Nije vidjela nikoga. Pogledala je jo jednom, paljivo napravivi otvor u ivici kroz koji je gurnula glavu. Nita. U polju je klasje nepokretno stajalo pod zlatnim suncem. Uzdu itave ivice nije bilo znakova niije prisutnosti. Dijete se okrenulo, jo vie uzrujano. Ponovno je pogledala svud uokolo, osluh-nula i odjednom, kao da ju je pokrenula nevidljiva sila, potrala prema drvetu banane. Stigla je onamo bez daha, nadvladavajui strah koji ju je obuzimao, no ak ni ondje nije nikoga vidjela! Zatim je, obuzeta tunom slutnjom, poela dozivati prijateljicu. Njezin je povik ispunjavao iroku ravnicu u mirnoi poslijepodneva, ali odgovor nije stizao. Dozivala je sve glasnije i glasnije, iz sve snage te stajala u oekivanju, hvatajui dah. Ni-ta. Duga tiina bila je razdraujua i tuna, inei je neutjenom.

Oteta! Odvedena! Slutnje su joj se ostvarile, njezine sumnje postale su tragina stvarnost. Oteta!

Guila ju je ta strana rije i gotovo joj zapela u grlu dok se vraala kui, trei iz sve snage i maui rukama poput luaka. Nije teko zamisli-

30 31

ti to se dogodilo kad je djevojica stigla natrag u selo. Otac i majka oajniki su odjurili u polje, dozivajui svoju ki. Slijedili su ih Bakhi-tina blizanka i braa. Bubnjevi su opet okupili razjarene seljane i na znak poglavara krenuli su u raznim smjerovima u potrazi za napada-ima. Zrak je bio ispunjen povicima, jaucima i kletvama. Kako se spu-tao mrak, upaljene baklje crvenim su bljeskovima obasjavale ravnicu. U gotovo praznom selu Mgaunga je uz svjetlost velike vatre bacao ini i nudio rtve da umilostivi duhove, uz tuno jecanje staraca i plaa do-jenadi ostavljene u kolijevkama objeenim izmeu granja stabala. Dijete koje je donijelo lou vijest lealo je na tlu, otupjelo, u gru stra-ha i muke. Selo se opet napunilo kasno u noi. Mukarci i ene vraa-li su se u malim skupinama. Na licima im se vidio umor i bol, a da ni ne spominjemo mrnju prema otimaima njihove djece, te gnjev zbog vlastite nemoi da ih pronau i prisile vratiti plijen, da ih kazne i su-rovo se osvete. Posljednji su se vratili roditelji i rodbini, sumorni, neu-tjeni i bez nade. Zatim je postupno nastupila tiina. No, agonija oaja u njima nije jenjavala, kao ni strana nona mora itavog tog misterija. Kako se zove? Zbog straha da ih ne slijede dvojica su razbojnika odluila opet krenuti. Malenu su djevojicu par puta dobro protresli i oamarili kako bi je po-krenuli te je ona, unato oku, postala svjesna nesree koja ju je pogodila te zapoela vritati, moliti, dozivati majku, pokuavajui se osloboditi ruku koje su je stiskale gotovo do grenja. Dvojica su se mukaraca oglu-ila na njezino vikanje te se brinula samo o tome da se dovoljno udalje od sela, odvlaei sve dublje u gustu umu djevojicu koja je jecala i uzalud molila za milost. Trnje i dra rezali su je po stopalima, a granje koje se povijalo pred bjeguncima i zatim nemilice fijukalo natrag ibalo ju je po tijelu. Srce joj je bilo izmueno od boli, um kovitlac straha. Sunce je bilo na zalasku kada su izali iz ume. Svjetlost nakon tolikoga mraka i otvo-ren prostor poslije zastraujue guste ume budili su u njoj traak nade, davali joj utjehu. U ovo se doba dana ljudi s polja vraaju kui. Moda e je netko vidjeti, osloboditi je, odvesti kui i majci, njezinoj kui? Osvr-nula se oko sebe i prela pogledom grmlje u daljini, polja pod jemom i prosom, spremna da pone vikati, zvati u pomo i osloboditi se po svaku cijenu. Moda e tamo, malo dalje, netko naii. Suhi pla prolomio se zra-kom. Ruka joj je zaepila usta, a no zastraujue zabljesnuo pred njom. Prestravljena, zautjela je i svejedno nastavila promatrati mjesta odakle bi se netko mogao pojaviti. No nije bilo nikoga. Moda je sjena stabla,

32 33

ivotinja u pokretu - priinjalo joj se. No, i dalje se nadala te se nervozno osvrtala i oslukivala poznate zvukove, glasove svojih voljenih, moda ba glas oaloene majke. Doi e, mislila je. Svi e oni doi, zajedno s mojim stricem, seoskim poglavarom, a moj otac i braa bit e na elu svih, naoruani lukovima i otrim kamenjem. Moja im je prijateljica ve dosad rekla da su me odveli kao i moju sestru i oni e doi po mene. Trala je, bivajui gurana i vuena, uz dvojicu mahnitih mukaraca koji su ili sve bre i bre. Uinilo joj se da uje zvuk tom-tom bubnjeva te je zadrhtala od nestrpljivog iekivanja. No, pala je no i prekrila pusti kraj sjenama i tiinom. Sjena beznaa i obeshrabrenosti rasla je u srcu djeteta te je opet poela vikati i preklinjati.

Ne vii, upozorio ju je straan glas viega mukarca. Radije mi reci kako se zove!

Strah je preplavio djevojicu te se zagledala u mukarca koji joj je govorio. Reci mi kako se zove,

ponovio je i podignuo bi. Djevojica je otvorila usta, ali se nije mogla sjetiti kako se zove. Uslijed udnog napadaja amnezije izazvanog psiho-lokom traumom, vie se nije mogla sjetiti vlastita imena. Inzistiranje na imenu bilo je beskorisno. Uzaludno je bilo i ibanje koje je, prema miljenju otimaa, trebalo prekinuti djetetovu tvrdoglavost te je ostavilo je tragove na njezinoj crnoj koi. Iako se trudilaprisjetiti, s usana joj je dopiralo samo nerazumljivo mumljanje. I dok ne-sretno dijete vie nije bilo u stanju pamtiti ni vlastito ni ime svoje obite-lji, njezino pamenje - iako djelomino izgubljeno - poslije e joj pomoi sastaviti tonu sliku tog bolnog iskustva.

Nemoj gubiti vrijeme, uzviknuo je drugi mukarac. Zovi je Bakhita, to je lijepo ime; Bakhita znai sretna. Nama e donijeti sreu, zadovolj-no se nasmijao. Drugi se mukarac takoer nasmijao i sloio. Tvoje je ime odsad Bakhita, razumije li? I ne zaboravi ga. I tako je ostala Bakhi-ta. Stigli su u polje u kojem su se pod sjajem zvijezda vidjele lubenice. Ubrali su nekoliko komada i zatim su mukarci sjeli, umorni i gladni, smjestivi malenu djevojicu izmeu sebe. Jedi, rekli su i bacili joj ko-mad lubenice. Bakhita ju je zgrabila, iscrpljena i skapavajui od ei, i prinijela ustima, ali joj se jedna sjemenka zaglavila u grlu i nije mogla gutati. Oajavala je, stijenjena izmeu dvojice razbojnika: Gdje e je od-vesti? to e biti s njom? Hoe li ikada vie vidjeti svoje voljene? I zato oni nisu poli za njom da je oslobode? Ponovno je prikupila snagu i po-

32 33

gledom potraila vidi li se ikakva svjetlost u tami. Mislila je na baklje od smole koje je njezina obitelj koristila za osvjetljavanje puta i zamilja-la da ih vidi kako se pribliavaju iz raznih smjerova, potiskujui tamu i osvjetljavajui sve vie, poput sunca, poput mnogo malih sunaca. Toliko svjetlosti! Toliko mnogo svjetla! Zatim je zaspala, utjeena divnim snom. Razbojnici su je grubo probudili, nestrpljivi da se dokopaju sigurnosti. Istrgnuta iz ugode sna, Bakhita se opet suoila s beznaem dubokim po-put noi.

Jazbina Svitanje je otkrilo nejasne obrise koliba. Dvojica su se mukaraca ohra-brila: konano su stigli u svoje selo i vie nisu imali razloga za strepnju. Bakhita je gledala oko sebe u udu. Znai, postoje i druga sela osim njezi-noga? Poznaju li oni njezina oca? Moda znaju za njezina strica, seoskog poglavara? I zato oni jo nisu doli? Moda su ve stigli drugim putem? Kako je samo ovo selo bilo drugaije od njezinog sela! Vidjela je da e se sunce uskoro pojaviti. No, nije imala vremena gledati ga jer je jedan od mukaraca otvorio jamu i Bakhita se nala zatvorena u svojevrsnoj grob-nici s uskim otvorom na vrhu kroz koji jedva da je ulazilo neto zraka i svjetla. Dijete je bilo u pravu. Ovo je selo drugaije od njezinoga. Gdje se nalazilo, tko bi znao? Koliku je udaljenost prevalila sa svojim otmiari-ma? I u kojem smjeru? Malena djevojica nije imala predodbu o vreme-nu i, u svojoj zbunjenosti, nije znala ni koliko je puta sunce izalo i zalo. Okolnosti njezine tragine avanture ipak su je naveli na zakljuak da su se kretali prema sjeveru i da je mjesto na kojem se sada nalazila prilino udaljeno. Zapravo, selo se sastojalo od nekoliko slamnatih koliba i sku-pina kua od peene gline. Nisu to bile graevine u Tora stilu, nego malo bolje od kua napravljenih samo od granja i slame. No, nije bilo niega lijepoga na njima. Imale su okrugao ili pravokutan pod s jednim, dva ili tri otvora, nisko graene, bez prozora i s ravnim krovom na vrhu kojega je bio procijep. Sliile su vie grobnici nego kui. 13Bakhita je ula kako se vrata s treskom zatvaraju te se bacila na njih, urlajui i pokuavajui ih otvoriti, slomiti i pobjei. No, vrata se nisu ni pomaknula. Snaga ju je napustila i bez svijesti se sruila na tlo. Zatim joj se san smilovao, san u kojem je obnovila svoje umorno i iscrpljeno tijelo, umirivi svoj oaj i ublaivi bolna sjeanja. Maleno je dijete zaspalo i sa-njalo. U snu je bila mrkla no i dvojica su je razbojnika drala zatoenom, ali nije ju bilo strah jer je u daljini vidjela toke svjetlosti koje su se brzo

13 A. Giovanditto, op. cit., str. 129.

34 35

pribliavale: bile su to baklje. Dolazili su njezini, njezin je otac stizao da je oslobodi. Dvojica su otmiara vidjela samo nju i nita drugo. Srce joj je poskoilo od sree, ali je ostala mirna, tiho iekujui, oiju uprtih u jednu toku, suspreui tjeskobu i stiui grlo da joj se ne otme uzvik. Baklje su se pribliile, ljudi prilazili, otac ju je ugledao; gle, on sad tri, uzima je u naruje i vrsto dri rukama dok ostali udaraju dvojicu raz-bojnika. Sigurna je, sigurna! Nose je kui. Uskoro e opet vidjeti majku, svoju brau i mlau sestru, imat e proslavu u selu. Sad slobodno moe ciati od sree, vikati, smijati se i raditi premete. Probudio ju je nagli pokret pa se uspravila i sjela. Gdje je? Je li sve to bio samo san? Ne, netko otvara vrata, mora da je to njezin otac. Doziva ga i juri prema otvoru, ali se vrata brzo zatvaraju nakon to neka nepoznata ruka ubacuje komad kruha. Skamenila se gledajui u vrata, nesmiljeno zatvorena, shvaajui itavu dimenziju svoje nesree. Vie ne plae, ne vie niti moli. Potpuno iscrpljena, rui se u nesvijest. Vani je sunce zalazilo, obasjavajui nebo crvenim odsjajem, a selo se uskomealo. Mukarci su se vraali s polja, ene su priale u dovratku koliba, malena djeca jurcala uokolo. U svojoj velikoj boli, Bakhita nije nita ula, bila je potpuno otupjela na sve, ne-svjesna to se dogaa.

34 35Vrijeme je jednolino protjecalo u toj jazbini...

36 37

U trenutku kad ju je velika glad otrgnula iz letargije, u njezinoj je jazbini bila mrkla tama. Koliko je dugo prolo otkako je jela? Nije pitala. Instin-ktivno je na vlanom podu potraila komad kruha koji joj je bacila nepo-znata osoba, stisnula ga i poela halapljivo vakati, ali ga nije uspijevala progutati. Ispustila je kruh i opet poela jecati, bez suza i tiho, uronje-na u neopisivu muku. No je prola i svanuo je novi dan, poslavi blagu zraku svjetlosti kroz uzak procijep u Bakhitinu grobnicu. Doekala ju je kao traak nade.Moda e njezin otac ipak doi! Moda e je ove nemani pustiti da ode kui! Osim toga, moda joj uspije pobjei? Ova zadnja po-misao ju je naelektrizirala. Ustala je, istraila i opipala zidove, pokuala razvaliti vrata i opet ostala obeshrabrena. Zraka svjetlosti usmjerila je njezinu pozornost prema krovu. Moda je to jedini nain da se spasi. Lice joj se ozarilo, oi zasjale i, kao da ga je ve uspjeno ostvarila, poela je planirati bijeg. Svod je bio visok pa je, stojei na vrcima prstiju, uspjela dosegnuti krov. Bilo je potrebno samo malo-pomalo proiriti raspuklinu i otvoriti je, makar polomila nokte i razrezala ruke. Najednom, uz napor koji je nadilazio njezinu snagu, uspjela je ulomiti raspuklinu i, zavrui prste, proiriti je. Shvatila je da to nee biti lak zadatak jer je glineni krov bio iznimno tvrd. Sjela je na tlo i nastavila gledati u raspuklinu, s radou nekoga tko je konano siguran da e biti spaen. Kada je ista ruka dola ubaciti malo kruha, u isto doba kao i prethodnog dana, Bakhita je prekli-njala da je puste i bacila se na poluotvorena vrata, nastojei pobjei, ali uzalud. Nepoznata je ruka uz tresak okrutno zatvorila grobnicu i nesta-la. Meutim, dijete se uskoro smirilo. Sada je imala plan bijega i vie nije bila oajna. Nee zadugo ostati zarobljena. Bavila se ovom milju dok je uzimala kruh i zduno ga jela. Mora jesti kako bi obnovila snagu; takoer, mora se odmarati da bi mogla opet krenuti na dug put koji ju je dijelio od onih koje je voljela. Nekoliko ju je dana zamisao o bijegu nosila i donekle joj pruala utjehu. Vrijeme je koristila za pokuaje da proiri pukotinu na vratima. No, kada je - unato svim svojim nastojanjima -postala uvjerena da samo sa svojim slabim rukama kojima je jedva mogla doprijeti do rupe nije imala nikakvog izgleda probiti tvrdu povrinu krova i da je njezin bijeg nemogu, poela je buncati i bjesnjeti dok ju je osjeaj beznaa dovodio go-tovo do ludila. Krvavih ruku i slomljena ogromnim naporima, sa slinom koja se cijedila iz usta valjala se po jami, udarajui glavom o grube zidove i zatim samo ostala poraeno leati. Postupno je njezino beznae prelo u tihu tugu ublaenu nadom koja uvijek odrava one koji pate. No, vrijeme je jednolino prolazilo u toj tamnoj, goloj, prljavoj i odvratnoj jazbini. Ne samo jednolino, ve i uz puno zastraujuih duhova, lijepih i runih sjeanja, iezavajuih snova i munih nonih mora. A maleno je dijete ondje bilo samo, naputeno, bez potpore svijeta prijatelja i bez ikakve spoznaje o postojanju vieg bia

36 37

kojemu bi se mogla obratiti za pomo, povjeriti se i dobiti utjehu.

Proli su mnogi dani, moda i vie od mjeseca, otkako je tu bila zatvorena te je poela misliti da nikada nee ni izai. No, jednoga su se jutra vrata ne-oekivano irom otvorila. Iznenaena i zateena nenadanim svjetlom, dje-vojica nije vidjela tko je uao, ali je osjetila ruke koje su je epale i izvlaile van. Mislila je da je ele ubiti, ali u svojem strahu nije pruala nikakav otpor. Nasilnik koji ju je vukao bio je jedan od dvojice otmiara. Drao ju je za-tvorenom kako bi je prvom prigodom mogao prodati. Zapravo, odveo ju je mukarcu koji je ekao ispod stabla.

Pogledaj je, rekao je, savrena je.

Mukarac je gledao u siroto drhturee dijete, odmjeravajui je znalakim okom, vidio da je snana i okretna te pristao sklopiti nagodbu. Nedugo za-tim Bakhita je slijedila okrutnog trgovca, pod prijetnjom bia. Izvan sela bili su drugi poput nje, od kojih su neki proli malo bolje, a neki malo loije, ekajui u sjeni kronje stabla. Ondje su bila trojica mukaraca i tri ene vezani jedno uz drugo lancem oko vrata. Bakhita ih je gledala sa zaprepate-njem. Tko su oni? Trgovac ju je gurnuo tako da se stropotala izmeu dvo-jice straara naoruanih bodeima i bievima, od ega su prasnuli u smijeh. Neoekivana utjeha Dijete je plaui lealo na tlu, posramljeno. Tada je osjetila malenu ruku koja kriom milovala njezinu ruku i pored sebe ugledala malu crnu djevojicu, istog uzrasta, tunog izraza lica na kojem se moglo oitati puno boli. Pomi-slila je da sanja; uspravila se i sjela, irom otvorila oi i protrljala ih kako bi se uvjerila da je budna te po prvi puta prestala plakati. Nakon toliko mnogo dana duevne patnje, uspjela je osmjehnuti se. Zaustila je neto rei, ali ju je zaustavio znak koji joj je dala druga djevojica. Morale su biti oprezne da ih ne razdvoje. Trgovac robljem pucnuo je biem i tuna je povorka ponov-no krenula. Djevojice nisu bile okovane poput ostalih jer to ne bi izdrale. Hodale su izmeu uvara koji su ih povremeno milovali svojim bievima. Bakhita, koja je ivjela u onoj stranoj jazbini, jedva je mogla vjerovati da je na otvorenom i da gleda u sunce poslije sve one tame te da uz sebe ima sli-nu djevojicu s kojom moe podijeliti bol i radost. Put se nastavio u laganom ritmu unato injenici da su ih uvari nastavili brutalno bievati, a trgovac robljem nije tolerirao da itko zaostaje. Neravan teren i kamenite staze s ve-likim rupama, vlane i movarne dionice, putovi povremeno prekriveni div-ljom vegetacijom i zaprijeeni stablima koje je sruio uragan, ravni dijelovi

38 39

i brdovite staze strmih nagiba, izrovane vodenim bujicama i pukotinama... Sve je to oteavalo putovanje ovim nesretnicima okovanima u lance. Svaki nagli pokret bilo koga od njih izazivao je ostalima bol, trzanje i rane, a puto-vanje je postalo neizrecivo muenje. Bakhita je gledala ta nesretna stvorenja to su stenjala, izluena od boli i potisnutog gnjeva, te ih saaljevala. ene su joj se osobito smilovale i brisale joj suze. Podsjeale su je na njezinu maj-ku. Tko su oni? pitala je tiho kad su uvari otili razgovarati s trgovcem. Robovi, odgovorila je mala djevojica.

Robovi u hodu

38 39

Razvrstavanje Putovali su daleko, zastajui kratko u nekim selima. Sad je ve bilo mno-go robova i trebalo ih je razvrstati. Trgovac robljem izdao je naredbu i karavana je pola novim smjerom, kako bi stigla do mjesta za razvrsta-vanje bez zaustavljanja u usputnim selima. Mala se djeca vie nisu mogla drati na nogama. Koliko e jo trajati ovo nesmiljeno putovanje? ak je i okovanim jadnicima snaga poela kopniti te su hodali sporije, izazivajui bijes u uvara koji su bili nestrpljivi stii na odredite. Jednoga poslije-podneva stigli su u selo vee od ostalih. Zalazee sunce obasjalo ga je kupolom crvene svjetlosti. Kolibe od slame i kamena, izgraene poput torskih zgrada, stajale su na strmim obroncima brda. Nie se nalazila vea kruna zgrada, bez prozora i s uobiajenom raspuklinom u krovu koja se isticala i privlaila pozornost. Povorka se zaustavila ispred ove zgrade. Stanovnici sela prili su ih pogledati izbliza i radosno avrljali o ovom dogaaju koji je razbio monotoniju njihove svakodnevice. Ro-bovima su otpustili lanac s vrata i u gomili, jo uvijek privezanih nogu, zbrda-zdola ih utjerali u zatvor gdje su dobili neto hrane koju su ovi ha-lapljivo pojeli. Vrata su se za njima zatvorila, oduzevi im pristup zraku i svjetlu. U gomili na tvrdome podu, u zamrenim lancima, u bolovima od rana i masnicama od bia, obuzdavali su pobunu to im je bjesnje-la u grudima viui, proklinjui i maltretirajui jedni druge, kao to to esto biva s ljudima koji dijele istu zlu kob. No, postupno je umor nad-vladao bol. San je sklopio njihove jadne, suzne oi i zaborav se spustio na ta srca to su udjela za spokojem. Jo su nekoliko dana trpjeli muke u ovoj mranoj rupi. U zraku se osjetio gnjio, ubitaan zadah u toj oaj-noj i smrdljivoj masi ljudi. to su mala djeca mogla uiniti na takvom paklenskom mjestu? Jednoga su se jutra pojavili trgovci - ti najvaniji izaslanici svirepih lovaca na roblje - i robovi su istjerani van, na svoje veliko olakanje. Dvije su djevojice punim pluima udahnule svje zrak i, unato lancu, poskakivale da pokrenu ukoene noge. Vani, na otvore-nom, osjeale su se manje potlaenima i tunima. No, bilo ih je strah da bi ih mogli razdvojiti. Nisu otvarale usta i, kao da su htjele sprijeiti jo veu opasnost, vrsto su se zagrlile, privijajui se jedna uz drugu u iekivanju stranoga trenutka. Da su znale za Boga, molile bi mu se da ne dopusti da ih pogodi nova velika nesrea. Trgovci su pregledali ro-bove, jednog po jednog. Prvo mukarce, zatim ene i, unato patnjama i tegobama puta, svi su - osim troje ili etvero -bili u zadovoljavajuem fizikom stanju. Stoga su ih poredali u vrstu i pripremili ih za nastavak putovanja do glavne trnice. Ovo se moglo initi neobinim dok ne shva-timo da, generalno, crnci posjeduju iznenaujuu sposobnost othrvati

40 41

se gladi, ei, umoru i infekcijama koje ozljede inae izazivaju. Dvije su malene djevojice ostale same na istini i mogle tek nagaati to e im se sljedee dogoditi. No, tek to je karavana krenula, priao im je mu-karac koji je razgovarao s trgovcima i gurnuo ih u jednu od uobiaje-nih jazbina ili kamenih grobnica te zatvorio vrata za njima. Djevojice su s velikim olakanjem odahnule i sretno se zagrlile i milovale. Jo su bile zajedno, same, konano same. Sad su mogle priati bez straha da e ih netko uti, oamariti ili razdvojiti. Imale su puno toga ispriati, o svojim selima, obiteljima, majkama i boli od rastanka kad su bile otete. Priale su svoje prie i plakale; prisjeanja su im pojaavala bol u srcima. Bakhita je priala i o tome kako je oteta njezina sestra, o vremenu koje je provela u jazbini gdje je bila zatoena, sama toliko puno dana, oajna kada joj se izjalovio plan o bijegu. Bijeg! Ta je rije imala magino svoj-stvo koje joj je dalo poticaj. Bijeg! Zato njih dvije ne bi sada pokuale pobjei? Ovo bi mogao biti dobar trenutak za to. Moda je mukarac koji ih je zatvorio ovdje ostavio otvorena vrata ili otiao obaviti neki posao... Ili moda... U djejoj su se mati raale nove mogunosti, novi planovi za bijeg, a elja da u tome uspiju inila im je to ostvarivim; za njih je san postao stvarnost. Vie nisu plakale ve su skakutale po toj uzanoj eliji, uzbuene i pune radosti. Jo su dva ili tri dana osjeale taj ushit. Zamiljale su svoj povratak u selo, izraze iznenaenja njihovih voljenih, vrst majin zagrljaj, milovanja, sretan osjeaj sigurnosti u njihovoj koli-bi, vie nisu bile zlostavljani robovi nego slobodne, slobodne i okruene ljubavlju. I, u svojoj naivnosti, nisu uope pomiljale koliko teko bi bilo pronai put natrag do sela koja su bila tko zna koliko udaljena jedno od drugoga i moda u potpuno suprotnim smjerovima. Bijeg! Bijeg! Postale su fiksirane na tu zamisao u tolikoj mjeri da im je ova ula u snove te bi se budile i pitale je li doao taj dan, pa bi nastavljale razgovor gdje su ga bile prekinule i ponovno gledale lijepe prizore, kao na zaslonu, koje je stvorila njihova mata. Sretna prigoda Sunce je zalo, nad selom se nadvio sumrak. Mukarac koji je uvao dje-vojice vratio se s polja. Vukao je vrlo jednostavna kolica nakrcana klipo-vima kukuruza koje je elio oistiti prije noi. Tko zna zato mu se toliko urilo? Izveo je dvije djevojice van i, zaudno, oslobodio ih lanaca kako bi mogle bre raditi. Zatim se, udubljen u druge probleme, vratio u svoju kolibu ni ne pomislivi da pazi na djevojice. One su se kratko pogleda-le s razumijevanjem. Moda je ovo bio trenutak o kojemu su tako dugo sanjale. Njihove su nervozne ruke komuale kukuruz, ali oima su pre-

40 41

traivale svaki kutak naselja. Ondje je bila ena koja je dolazila sa zden-ca; malo dalje, mukarac koji se polako vraao s polja; glasovi mladih ljudi odjekivali su s brda; no, selo je bilo prazno. Sputala se no, ona je ena zamakla u svoju atrlju, mukarac se vratio u polje, a glasovi s brda su utihnuli. Djevojice su se jo jednom osvrnule oko sebe; oslunule suspregnutog daha i tada se bez razmiljanja uhvatile za ruke i poele trati kao da ih vrazi gone. Padao je sve vei mrak, no one su morale nai sklonite jer su ih na otvorenoj ravnici, kako su i same znale, mogli lako uoiti i ponovno uloviti, pretui a moda i ubiti. Trale su jako napete, ne osvrui se od straha da e vidjeti kako ih netko slijedi, kad im se na obzoru neoekivano pojavila uma.

U tami ume Bez daha su stigle do ume i, hvatajui zrak, iscrpljene se stropotale na deblo. Ondje je bila mrkla no i malene su se djevojice osjeale sigurni-ma. I ba kad su si htjele rei koliko su sretne, Bakhita je ugledala svje-tlost plamena u daljini, izmeu stabala. Dolaze! povikala je. Ustavi, zgrabila je svoju prijateljicu i povukla je za sobom. Opet su poele trati, gonjene strahom. Ali put kroz tamne tajne ume nije bio lak. Pa ipak, morale su nastaviti kako bi se udaljile i skrile. inilo se kao da se baklje pribliavaju iz svih smjerova, sve vie njih, postajui sve gue i osvjet-ljavajui itavu umu. Poeljele su da mogu letjeti i ubrzale su trk, ali su posrtale preko sruenih stabala i suhog granja. Podizale bi se i stale ponovno trati, zalijetale se u stabla, iznova padale i opet uprezale svu svoju snagu da nastave trati, opsjednute svjetlima koja su bila tek pro-izvod njihove pomuene mate. Nisu dugo mogle odrati taj tempo i na-posljetku su se morale zaustaviti, iscrpljene. Plaei se najgorega, osvr-nule su se oko sebe. Bilo je tako mrano da nisu nita mogle vidjeti. Jesu li onda baklje nestale? Slobodno su disale, ali tada su se pojavile dvije sjajne toke, poput dva vatrena oka uprta u njih. Proli su ih srsi. To je neka divlja zvijer, promrmljale su, paralizirane od straha. Dva su ih ua-rena oka promatrala, i one njih, bez daha i hipnotizirane. Divlja se zvijer polako pribliavala. U tom je trenutku proradio instinkt preivljavanja te su se iznenada zajedno pokrenule i brzo uzverale na stablo. Sjedei na granama, drei se jedna uz drugu kako bi se ohrabrile, vidjele su divlje oi kako se u mraku pribliavaju njihovu stablu. To je to, ispod njih je divlja zvijer! Osjeale su se izgubljenima, ali su zatomile vrisak. No, one nisu zanimale zvijer koja je prola pored stabla i nastavila hodati dok se nije izgubila u noi. Koje olakanje! Ipak, nisu se usudile napustiti ovo sklonite te su ostale na granama poput dvije uplaene ptice. Malo-po-

42 43

malo bivalo je sve manje mrano. Sunce je izalo i neto njegovih zraka probijalo se ak i tu. uma se budila. Ptije mnotvo je cvrkutalo, treperi-lo, urlikalo i pjevalo u divno harmoninom zboru. Gmazovi su izmiljeli, pojavile se ivotinje, trei, skaui i pozdravljajui dan na tisue naina i uz tisue pjesama. Ohrabrene svjetlou i ivotom koji je odasvud izvi-rao, dvije djevojice odluile su se spustiti na tlo. Jo uvijek sumnjiave, nastavile su hodati. Bile su pregladnjele. Sreom, voa je bilo u izobilju i mogle su se dosita najesti. Osvjeene, skupile su hrabrost i ubrzale hod, razgovarajui usput o svojim nadanjima i snovima. Slobodne su, slobod-ne! Uskoro e stii u svoja sela, vidjeti majku i svim njihovim strahovima, mukama i brigama doi e kraj. Moraju ostati snane. Zastajkivale su na svaki zvuk. Poskoile bi na uanj gutera, na skakutanje zeca, majmu-nov zov, pljesak opalog voa, kripu padajue grane. I tako su nastavile hodati, drhtei od straha, gonjene samo jednim: eljom za slobodom! vrsto vezane beskrajnom ljubavlju, izvikivale su slatko ime: Majko!

Hodale su nekoliko sati i stigle do mjesta gdje je uma postajala rjea i svjetlija. Zdesna su vidjele zemlju po koj oj su mogle hodati uz manje potekoa, ali su ih zaustavili ljudski glasovi koje su ule u daljini. Upla-ene, naulile su ui. Nije bilo dvojbe - sada su ih mogle bolje uti jer su se pribliavali. Bjeati? To je bilo opasno, jer bi ih mogli vidjeti kako tre. Popeti se na stablo? Bilo bi to kao da su na pladnju. to onda? Pokua-le su se skriti ispod hrpe suhoga granja i trave iza razbaruenog grma. Ve su mogle uti korake ljudi koji su se polagano pribliavali. ekale su, zadravajui dah i drhtei. Bili su to zasigurno oni koji su krenuli za njima. Dosad su ve pretraili umu i otkrili ih. Nisu dugo mogle ostati tu skrivene. Oslukivale su i ule tune krikove popraene kletvama i prijetnjama. Tada su zaule zveckanje lanaca i shvatile: to je karavana robova na putu prema trnici; bili su to ljudi u patnji i suzama koji nisu imali sree poput njih dvije da se ponovno dokopaju slobode. Osjeale su veliku tugu za te nesretnike, ali i veliko olakanje. Karavana je prola i nestala u daljini. Izale su iz skrovita i promijenile smjer u strahu da ne nalete na druge karavane i budu ponovno uhvaene.

42 43

Karavanski put

Sada su bile zabrinute u vezi odlaska iz ovog divljeg i zastraujueg mje-sta na kojem ih lako moe zaskoiti i ovjek i zvijer. Mislile su kako nji-hove kolibe moda nisu tako daleko. Ve su toliko puno hodale! Moda e iznenada naii na svoj dom, im izau iz ume! Mala koliina svjetlosti koja je prodirala kroz kronje polagano je nestajala sa zalaskom sunca. Tama se vratila, onemoguavajui nastavak puta dvama crnim djevoj-icama i ispunjavajui umu duhovima. Strah ih je gotovo u potpunosti obuzeo kad su shvatile da stiu na rub ume.

Blistav lik Uz posljednji napor zatekle su se na mjestu s kojeg se pruao pogled na pjeanu visoravan, bez stabala i s vrlo malo snopia sprene trave. Bakhita ju je nazivala pustinjom, dok je ustvari to bilo jedno od vanj-skih pustinjskih podruja koje se u toj regiji moglo nai uz plodne po-ljoprivredne krajeve, planinske stepe i zelene ume. Djevojice su oda-vale dojam upravo probuenih iz none more i uznemirujueg sna, onih koji vide svjetlost nakon dugog ivota u mraku. Protrljale su oi i eljno

44 45

pogledale oko sebe. Nije bilo nikakvih kua niti su mogle ita vidjeti u tom velikom moru pijeska. Jedna drugoj uputile su alostan pogled. Bile su same, izolirane i izgubljene. Kada bi ih onaj vlasnik doao potraiti, odmah bi ih vidio u tom golom prostranstvu, a one se ne bi znale ni skri-ti ni spasiti. to uiniti? Vratiti se u umu? Ne, ne! Ondje su se previe isprepadale. Osim toga, morale su se vratiti kui jer su ih ekale njihove majke. Majke! Ta ih je rije dotaknula svojom maginou te su skupile hrabrost i jo jednom nastavile putovanje. Pijesak je prio njihova raskr-vavljena stopala i bile su stvarno umorne, ali strah da ne budu otkrivene i urba da stignu kui, poticali su ih da nastave te su hodale bez osjeaja za orijentaciju, muene glau i, jo vie, ei. Hodale su i dok se sunce sputalo i manje je vrue. Kako se bliila no, u sirotice se uvukla ogro-mna tuga te su poele tiho plakati suze oajnice. Koliko dugo jo moraju patiti?

Mjeseina je blago milovala djevojice, ali im nije uspjela pruiti utjehu. A pogledaj ovamo: da bi izbrisale tune misli i suze one sad vide par oi-ju, dvije strane oi zvijeri poput onih koje su vidjele u umi. Zaustavile su se, drhtei, zagrlivi se u tiini, prestravljene. Kako se mogu spasiti? Nema stabala ni pilja. Zvijer se pribliava; spazila ih je. Raskomadat e ih i umrijet e ne vidjevi majke, potpuno same i bespomone. Poele su plakati, zatomljavajui jecaje, oiju uprtih u divlju zvijer koja se ne-umoljivo pribliavala. Upravo je tada, kako je Bakhita povezala mnogo godina poslije, ona - samo ona - na nebu blizu njih vidjela blistav lik i, na svoju ogromnu sreu i uenje, kako divlja ivotinja tiho odlazi i ne-staje. Od toga trenutka taj ih sjajan lik vie nije naputao, osobito nou, pokazujui im put iz pustinje, utaivao im glad i neizdrivu, goruu e. Bakhita nije nita rekla o viziji, moda zato jer nije bila u stanju objasniti je ili iz nekog drugog razloga. O njoj e govoriti tek poslije, kad..14. Tko je bio taj blistav lik? Mislim da je to bila ona nevidljiva nit o kojoj smo govorili, pomou koje Bog vodi svoju djecu. Kad su izile iz pustinje, vizija je nestala. Putujui neko vrijeme preko ravnice bez stabala, dvije su malene prijateljice konano stigle do plodnog i veinom obraenog podruja. Smjesta su potraile vodu kako bi utaile silnu e. Sa zado-voljstvom su vidjele potok koji je uborio izmeu polja ita i lubenica. Naglavake su se bacile u njega. Kada su napile vode, namirile su i glad te se, ne mogavi vie stajati od umora, ispruile u hladovini i vrsto zaspale. 14 Mnogo godina poslije, kada je bila sakristanka u Schiju, otvorila je vrata to su vodila u prezbiterij. Majka Bakhita opet je ugledala isti sjajni lik koji joj se ukazao u pustinji. Nasmijeio joj se i zatim nestao. Potajno je za tu viziju rekla majci Mariannini Turco u prosincu 1929. godine. Cf. Summ., str. 340.

44 45

Varka Sutradan su se probudile kad je sunce ve bilo visoko na nebu. Pogle-dale su oko sebe pune zebnje. Nisu nikoga vidjele pa su se smirile. Opet su popile vode iz potoka, oprale svoje napaene, okrvavljene noge pune uljeva, nabrale malo voa i zduno ga pojele te, uvjerene da su ve na-domak cilja, nastavile put. Zemlja je u tom kraju bila obraena, to ih je navelo na zakljuak da e u blizini biti selo, a naivne djevojice su mislile kako e ono biti ba jedno od njihovih. Bile su sigurne da im je trgovac robljem izgubio trag i da ih vie ne slijedi. Stoga vie nisu bile uplaene i brzo su ile dalje, razgovarajui i igrajui se, kao to to ine sva sretna i bezbrina djeca. Iznova su ivjele svoje snove iz prethodne noi. Za-miljale su kako su stigle kui: prizor zaigrane djece na istini koja ih ugledaju i prepoznaju te ih dolaze pozdraviti, uz radosne povike. Nji-hova ih majka uje i izlazi iz kue, neprestano ih ljubi i plae od sree. Dolazi i otac, braa, mlaa sestra, svi se okupljaju i slave. Njezin stric, seoski poglavar, daje naredbu da se oglase tom-tom bubnjevi i zapoinje ples. Dvije malene djevojice sanjare i instinktivno i one poinju plesati, zadovoljno se smijeei. No, selu nema ni traga. S vremena na vrijeme zaustavljaju se i gledaju svuda uokolo, napreui vid, ali ne nalaze ni-ta. Sunce je poelo zalaziti i dvije su jadne djevojice odustale od svake nade da e do sela stii prije mraka. No ih je plaila. Bilo ih je strah divljih zvijeri koje su onuda lutale ak i na otvorenom prostoru. Sada nije bilo blistavog lika da ih zatiti, a stabla vie nisu predstavljala sigu-ran zaklon. Obeshrabrene, polako su krenule dalje, u tiini. Odjednom su u daljini, pored nekih biljaka, ugledale obrise kolibe. Djevojice su poskoile poput napetih opruga i poele mahnito trati u tom smjeru, dozivajui majku. Iznenada su stale, iznenaene i oajne. Stajale su po-red usamljene kolibe nasred iroke ravnice. S tjeskobom su pogledavale oko sebe ne bi li vidjele svoje selo u daljini, ali uzalud. Nije bilo ni sela, ni djece u igri, ni majke. S gorinom u srcu, poele su plakati, gledajui netremice tu podrtinu od kolibe koja ih je prevarila. Zatim su ponovno krenule na put, jo uvijek ivei u nadi, gonjene ljubavlju; no, odjednom se pored njih stvorio mukarac koji ih je znatieljno promatrao. Zapre-patene, pokuale su pobjei. Mukarac ih je zaustavio i blagim glasom upitao: Djeco, kamo idete?

Idemo natrag u svoje selo, oklijevajui je odgovorila Bakhita.

A gdje je vae selo?

Tamo.

46 47

Eno, ba tamo, pokazale su preko velike ravnice.

Aha, tamo, razumijem, rekao je mukarac. Ali to je jako daleko, drage moje, a sada e no. Zato putujete nou? Zavrit ete u trbuhu neke div-lje zvijeri!

Dvije su malene djevojice zadrhtale.

Izgledate jako umorno; sruit ete se uz put. Ostanite preko noi u mo-joj kolibi. Tu ete biti na sigurnom. Moi ete se odmoriti i povratiti sna-gu. Sutra u svitanje odvest u vas u vae selo.

Mukarac se inio dobar i iskren. I tako su djeca, umorna, gladna i u stra-hu da ih ne rastrgaju divlje zvijeri, sa zahvalnou prihvatila njegov po-ziv. Kada su ule u kolibu i dobile neto hrane, opruile su se na podu i zaspale sanjajui kako e sutra biti sretne. Smijeile su se i tko zna kakve su slatke snove snivale kada ih je, usred noi, onaj mukarac probudio, sada poprimivi puno zlokobniji izraz. Rekao im je da pou za njim i dje-vojice su, pospane i mislei da je ve svitanje, uurbano ustale uvjerene da e ih on sad odvesti kui. Umjesto toga, privezao im je noge velikim lancem i zatvorio u neki tor s ovcama i kozama. Zapanjene, vjerovale su da je to dio neke none more, runoga sna, no ubrzo su shvatile svoju nesreu i tjeskobno poele jecati i vikati. Robovi! Opet su postale robovi! emu je sluio bijeg? Zato su toliko propatile? Robovi! Vie nikada nee vidjeti majino lice. Beznadeno su plakale, napola se guei meu ivo-tinjama, i u svojem uasu mislile su o tamnoj i sumornoj budunosti koja ih oekuje, bez ijednog traka svjetlosti.

Velika karavana ivot im je u toj gnjiloj rupi postao jo nepodnoljiviji. Danju bi se mogle bar protegnuti i odmoriti dok su ovce bile na pai, unato zraku koji se nije dao udisati i smradu to je izazivao muninu. Ali nou, kada se stado vratilo, nastupalo je pravo muenje. Kao da su ih bacakali uzburkani morski valovi. Ovce su ih lupale, koze udarale glavama i stalno naguravale, ruei ih na tlo i gazei. Bila je to neprestana borba koja bi jenjala samo kad bi stado zaspalo. No, ak i tada nisu smjele zaspati kako bi se mogle obraniti od koza koje su se udarale glavama, stvarajui uznemirenost i mete. Nikad nisu bile u jad-nijem i tunijem stanju. Bakhita nije znala koliko je vremena proteklo u toj potleuici, ali sigurno nije bilo kratko. Naposljetku su h jednoga jutra izvukli van i pokazali nekom od uobiajenih trgovaca koji su pbilazili sela i skupljali robove. Kada je trgovac utvrdio da djevojice nemaju tjelesnih nedostataka,

46 47

oslobodio ih je lanaca i stavio u vrstu s drugim nesretnicima koji su ekali. Bili su to robovi na putu prema tko zna kakvoj patnji, ali ih je pomisao da se vie ne moraju vratiti u smrdljivi tor toliko obradovala su skoro bile sretne. Nakon to su nekoliko puta stali u drugim selima, gdje se povorka robova poveala, putovali su jo par dana i konano stigli do izravne karavane za trnicu robljem. Nju je sainjavalo mnotvo sirotih crnaca iz udaljenijih sela sredinjih regija, otetih od njihovih voljenih, tretiranih poput stoke ili konja, srca punih boli i gnjeva, nemonih da se brane i ponienih. Karavana se zaustavila kako bi se par dana odmorili i pripremili za posljednji dio dugog i napornog puta. Za tog odmora dvije su crne djevojice vidjele da neki osta-ju na mjestu za razvrstavanje jer su ih trgovci odbacili. Tako su saznale da je njihov vlasnik, im je saznao da su pobjegle, sigurno iskalio bijes na onima koji su ostali, mlatei ih do krvi. Da ih je bio ulovio, zacijelo bi ih ubio. Zadrhtale su kad su pomislile na opasnost u kojoj su bile i elja da se ponovno dokopaju slobode bujala je u njihovim srcima. ivot je pun iznenaenja! Bolje bi bilo primiriti se i priekati, strpljivo i s pouzda-njem. Ohrabrene na ovaj nain, teret ropstva inio se manjim.

Neviene okrutnosti Karavana je opet krenula na put. Bakhita je mogla samo plakati i drhtati dok se prisjeala te duge povorke sumornih, tihih robova, oiju u kojima su sjajili mrnja i gnjev. Mnogi od njih bili su mladi, snani i miiavi; ostali su bili mladi ljudi eljni ljubavi; mukarci u naponu snage, izmu-eni od boli. Za jednoga je bilo osobito teko. Bio je - ili se tako inilo - najstariji od svih, bolestan, teko diui i vukui se pod prijetnjom bia, stenjui i uzdiui. Njegovo je zaostajanje oteavalo kretanje onima koji su bili privezani za njega, ali su ga podupirali kako bi bar djelomino izbjegao kanjavanje. Ovo je odista uznemiravalo Bakhitu. Situacija je bila posebno teka za ene koje su prolazile neopisivu patnju. Gotovo su sve bile majke otete iz doma, od svoje djece; nekima su djecu odvodili pred njihovim vlastitim oima pa su bile izvan pameti od tuge i brige to im se dogodilo. Svatko je imao ispriati mune prie koje su drali u srcima i vrtjeli u mislima, tiho plaui dok su putovali prema tajnovi-toj budunosti u kojoj ih oekuju nove epizode njihove prie, do novih poglavlja koja e moda biti jo tunija i oajnija. Jedna od ena imala je jo manje sree od ostalih: spalili su joj kolibu kako bi je prisilili da izae i odveli je s dojenetom jo na prsima. No, od oka i boli koje je doivjela ostala je bez mlijeka te je njezino dijete uzaludno plakalo od gladi. Sirota je majka gledala kako joj dijete kopni i molila je da joj daju malo mlijeka. Uzalud. Odgovorili su joj udarcima. Putovala je neokovana

48 49

pored dvije djevojice koje su, vidjevi u njoj sliku vlastitih majki, brae i sestara, zajedno s njom patile i eljele joj pomoi, obraniti je od ovih zlih ljudi. Ali, to su mogle uiniti? uvarima je dozlogrdilo plakanje do-jeneta pa su biem udarali majku da ga utia. Kad su prolazili podruje bogato ispaom, majka ih je preklinjala: Dajte mi da potraim ovcu koja e nahraniti moju pregladnjelu bebu. Zaustavite nakratko karavanu da spasim svoje dijete, nee dugo trajati!

Siroto je stvorenje ridalo, drei dijete privinuto uza se. Nahranila bi ga vlastitom krvlju da ga ne mora gledati kako umire od gladi. Ali, uvari su se ogluili na njezine vapaje za milost. Ona je jo uvijek gajila mrvicu nade da e uskoro stii na trnicu, gdje e je kupiti malo humaniji vlasnik i spasiti njezino dijete. U meuvremenu mu je aptala najslae rijei ko-jima majka moe izrei svoju ljubav te, tako slomljena od umora i izvan sebe od patnje, nastavila je hodati ne obazirui se na nelagodu, udarce, psovke i prijetnje. Zeleni panjaci su nestali, a s njima i iluzija da e nai kozu. Uspon je bio zamoran, teren neravan i jadna je povorka sad bila skrhana, u bolovima, oamuena vruinom i izmorena glau. I dalje su hodali bez zaustavljanja za jelo. Crne su djevojice, iznurene, podupirale jedna drugu. Od vritanja i plaa dojeneta mogao je kamen popucati, koliko je bilo glasno.Utiaj to malo udovite! naredio je jedan od uvara. Dosta nam je te glazbe!

Zaepi mu usta dok ne pukne!

ena je, unuvi da zatiti dijete, molila za milost.

Daj ga meni, ja u ga smjesta uutkati, zareao je voa.

Iznenadnim pokretom istrgnuo je dijete majci koja je poela zavijati po-put divlje zvijeri, bacivi se prema njemu da uzme dijete natrag. Shvatila je da e jo gore proi ako ga napadne pa je poela moliti i preklinjati: Dajte mi natrag moje dijete, nemojte ga ozlijediti. Ojaat e i zaradit ete na njemu. Dajte mi dijete! Brutalno je odgurnuta na tlo, a ovaj so-tona - okrutniji i od divljih zvijeri - zamahnuo je djetetom kao kamenom i smrskao mu glavu o stijenu.Uzmi ga, rekao je bacivi krvavo tijelo eni. Sad vie nee plakati. Zatim je postalo jasno to je oajna majka u stanju uiniti. Zaurlikala je od bijesa prema svirepom neovjeku, napala ga noktima i grizla oput hijene te bi ga bila nadvladala da je drugi uvari nisu obasuli batinama i zaustavili prije nego joj je uspjelo dokrajiti ga.

48 49

Leei pored tjeleca svojega sina, buncala je i bjesnjela zakrvavljenih oiju, pjenei se na ustima u kovitlacu greva i nitko ju nije mogao osovi-ti na noge. Ubijte me, divljaci, ubijte me!

uvari su se razjarili jer je nita nije moglo navesti da poslua njihove naredbe. Sirotu su enu obasuli kiom udaraca sve dok nije poela gubiti svijest, a njezini jauci postali samrtniki hroptaji. Robovi su bili duboko potreseni, ali su poti-skivali svoju ogorenost. Dvije su djevojice plakale iz suosjeanja i straha. Karavana je odmah nastavila put, ostavivi nesretnu enu na obronku, jo uvijek stenjui, pored krvavih posmrtnih ostataka svojeg djeteta. Nitko nije prozborio ni rijei dugo poslije toga, ak ni uvari; iako su bili uvjereni da su imali pravo to uiniti, taj barbarski in ostavio je na njima traga. Dosto-janstveno dranje robova u ijim su se oima mogli vidjeti gnjev i prijekor, dodatno ih je ozlojeivalo i uznemirilo. No, ta uznemirenost nije dovela do toga da budu blai prema robovima, upravo suprotno -probudila je njiho-ve opasne instinkte i navela na nova neovjena djela. Prethodna strana scena ostavila je jaki dojam na Bakhitu koja je osjeala da gubi snagu te se plaila kako e skonati na isti nain poput ove nesretne ene. Smrt ju je okirala, unato injenici da pred sobom nije vidjela ruiastu budunost. Umrijeti pod udarcima bia na tom nepoznatom pustom mjestu, bez ijedne rijei utjehe ili suosjeanja, daleko od voljenih koje vie nikad nee vidje-ti - Bakhiti se to inilo kao nepodnoljiva tragedija. ivot, pa i tuan i pun muke, davao joj je nadu kako e opet biti slobodna i opet pronai svoju maj-ku; ili, ako ne bude te sree, da e pronai sestru otetu prije nje. Potonje joj se inilo lake i vjerojatnije. Nije li sasvim mogue da bi je, kada stignu na trnicu, mogao kupiti isti robovlasnik kao i njezinu sestru? Ropstvo bi uz sestru bilo manje tegobno! Kako bi joj bilo drago vidjeti je, osjeati se vo-ljenom i zatienom! Matanje ju je potpuno zaokupilo. Zajedno sa sestrom uspjela bi napraviti novi plan bijega koji bi zasigurno uspio i kakva bi radost i srea ekala njezine voljene kad bi je vidjeli kako se sa sestrom vraa u selo! Takvi su snovi ublaili dojmove jezive scene kojoj je svjedoila i dali joj snage za nastavak tekog putovanja. No, glasno jadikovanje iza kojeg se uo mukao udarac, prekinulo je njezine misli utjehe.

Umirem! Ne mogu dalje! Bio je to onaj bolesni rob. Izgubio je i po-sljednju preostalu snagu i pao na tlo, povlaei za sobom druge koji su bili vezani istim lancem. Jedan od uvara ga je odvezao i pokuao oso-viti na noge, ali se siroti stvor sruio bez svijesti. Glavni uvar, ve ra-zdraen prethodnom scenom, postao je posve mahnit. Kako ne bi bilo svjedoka novog izljeva njegove opakosti, poslao je karavanu naprijed.

50 51

Putovanje na veliku trnicu robova

I tako crni robovi nisu vidjeli kako udarce kukavice i samrtni hropac ne-sretnoga roba koji je umirao u stranim grevima. Voa se pridruio ka-ravani tresui se i bez daha. Sputajui se niz drugu stranu brda, robovi su bili mirniji, utljivi i ogoreni. Vruina je bila zaguljiva, a kamenito tlo je prilo stopala iza kojih je ostajao krvavi trag. Na itavom obronku nije bilo nijednog stabla niti kapi vode kojom bi ovlaili osuena grla. Bakhi-ta, ganutija nego prije, uzalud se pokuavala prisjetiti nedavnih utjenih misli te je nastavila hodati blizu svoje prijateljice, muena nonim mora-ma i uasnim prisjeanjima. Vie se nije opirala, osjetila je kako je snaga naputa, pogled joj se zamutio i sve se oko nje vrtjelo: moda je to smrt koja je gui i uzima k sebi. Ve se skoro sruila na tlo kad se karavana zaustavila. Stigli su u podnoje brda, blizu umovitog terena kroz koji su protjecali potoci. Robovi su uranjali lica u vodu i gasili silnu e. Djevoj-ice su gutale vodu. Bakhita je ponovno ivnula pa je mogla pojesti aku ita. Zagrlila je prijateljicu i zaspala. Na nekoliko je sati zaboravila sve strahove i stradanja.

50 51

Kordofan Karavana je napredovala prema Kordofanu koji se nalazi u afrikim viso-ravnima. Malom, izoliranon masivu koji se uzdie vie od 1000 metara oblik daju brojni grebeni. Ondje se nalaze velike stepe na kojima ive nomadi, ali ne nedostaje ni plodnih podruja, zahvaljujui vodonosnim slojevima i izvorima u blizini kojih su se naselili farmeri koji se bave i agrikulturom i stokom. Kordofan sainjava dio tog golemog teritorija to se protee otprilike 2000 kilometara do juga Sahare te od Atlant-skog oceana do srednjeg toka Nila, vie-manje izmeu 17. i 18. sjeverne paralele, otprilike 1500 kilometara. U to su se podruje infiltrirali Ara-pi sve od srednjovjekovnog doba, a od poetka 17. stoljea su ga i pot-puno osvojili te ga nazvali Bilad-al Sudan, to znai Zemlja crnih ljudi. U zapadnom i sredinjem Sudanu, jo tamo u 14. stoljeu, osnovali su kraljevstva u kojima su suvereni bili odani muslimani. Najpoznatija su bila Malijsko Carstvo i Mandingo izmeu Senegala i Nigera, koje je svoj vrhunac dosegnulo u doba velikog vladara Gonga Musse.15U zapadnom su Sudanu, a osobito u Darfuru i Kordofanu, domae di-nastije od samoga poetka bile pod utjecajem Arapa te kasnije bivale zamijenjene arapskim dinastijama. Tunguri su zapravo zamijenili Dad-ue kad je njihov posljednji kralj (zanimljiv lik u darfurskoj mitologiji) jaui na antilopi pobjegao u Silu. Tada je, umjesto El Faera, glavni grad postao Uri, impresivan grad izgraen na vrhu visine 300 metara, opasan vrstim zidinama i damijom od crvene opeke, izvana utvrenom ka-menom. Tungure je naslijedilo pleme Keira. Njihov je sultan, Jeira Sulej-man Solong popularizirao islamsku vjeru. No, koncem 16. stoljea, princ Tunsan osnovao je u Kordofanu kraljevstvo, odvojeno od ve postoje-ega kraljevstva Musabaat te je naposljetku sultan Teirab osvojio itav Kordofan, porazivi sultanat Musabaat. S dolaskom Arapa islam se pro-irio na tom podruju, ali nije dopro do obinih ljudi koji su ga smatrali slubenom religijom dvora te su nastavili prakticirati animizam. Bilo je mnotvo mjesta na kojima su mogli prinijeti rtve duhovima u koje su vjerovali. Osim religije, umjetnost i civilizacija tih ljudi bili su pod istim utjecajem, ali ovaj puta na dobar nain. Pored karakteristinih slamna-tih koliba ili graevina u Tora stilu nalazimo i arapske kue te damije. Kao zamjena za kamen uvedena je crvena cigla. U gradovima su se podi-zale palae koje podsjeaju na arapsku arhitekturu i druge stilove koje su donijeli ljudi pristigli iz inozemstva. 1615 Cf. Roberto Almagi, Il Mondo Attuale, vol. II, tom II, Unione Tipografico-Editrice Torinese, 1954., str. 841, 846 i 885.16 Cf. H. G. Balfour Paul, op. cit. str. 8-16

52 53

No, Bakhita je, poput njezinih ostalih nesretnih prijatelja, bila potpu-no nesvjesna svega toga. Nije ak ni primijetila drugaiji krajolik, kue i pogrebne humke koji su se u skupinama nalazili na obroncima. Niti je bila zadivljena damijama koje su za nju