ri a o kruhuČPDok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva

ri a o kruhuČP

Slavica Moslavac

Prica o kruhu/ Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva /

Muzej Moslavine Kutina

Slavica Moslavac

Prica o kruhu/ Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva /

Kruh je od davnina osnovna ljudska hrana mnogih naroda.Vjerojatno je čovjek isprva jeo žitarice onako kako ih je ubrao uprirodi. No, već u mezolitiku pronašao je žrvanj kojim ih je počeomljeti. S prijelazom na sjedilački, zemljoradnički način životausavršava se način prireñivanja hrane, kada se komadi tijesta žarena pepelu ili izmeñu dva usijana kamena – tako da to smatramoprvim kruhom. Pod konac mlañeg kamenog doba već postoji peć(peka, pekva) za pečenje kruha, napravljena od kamena ili gline,

čunjasta oblika, a do danas je ostala omiljeni rekvizit za pripremanje

ukusne hrane.

Svakodnevno se konzumira običan, zmesni kruh, ali se hljebovi i

peciva mogu površinski bogato ukrasiti i raznim motivima. Upravo

oni su u prošlosti bili namijenjeni za

posebne prigode godišnjeg i

životnog ciklusa – o Božiću, Uskrsu,

ženidbi, roñenju.

Motivi ukrasa i oblici peciva

najčešće su okruglog, ovalnog,

srcolikog oblika, ali i u obliku

pletenica, kovtnja, sa ukrašenim

dodacima: raznovrsnih kuglica,

grožña, vitica, kružnica, točkica,

domaćih životinja ... jestivih

plodova... Sve to može još biti

pojačano posutim plodovima

(orasima, lješnjacima) i sjemenkama

(pšenica, kukuruz) – tj. simbolima

plodnosti, klicama života.

Prica o kruhu/Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva/

Koj' u nešem tudje brani,A našim se kruhom hrani,

Van iz dvora nek se seli,Zakon vieka tako veli.

Josip Baron Jelačić1

Obredni hljeb sa motivom križa

Obredni hljeb sa motivom križa

4

Naravno, čovjek ne živi samo od kruha. Kruhom se naziva

i njegova duhovna hrana, pa ne iznenañuju česti vjerski

motivi Krista, križa i relevantinih simbola. Uostalom,

euharistički Krist naziva se i kruhom života.

Stari Slaveni su bili izraziti poljodjelci, a na to nas navode

brašnena jela koja su činila osnovicu njihove svakodnevne

prehrane. To su prije svega kaša i kruh kao i specifična

vrsta hladetine (želea) dobivena od brašna (ili krupice),

prije svega zobene, pomoću tople vode. Topiva tvar zrnja

daje s vodom vrstu hladetinaste mase, kiselkaste, koja se

gotovo u svim slavenskim jezicima naziva kysel

što znači kiselo . Prosenu kašu kao jednu od najmilije

hrane, Slavenu su u novu postojbinu iz pradomovine

donijeli sa sobom. A naziv kaša gotovo identičnih naziva

javlja se u sve tri slavenske grane: velikoruski jagla „vrsta

kaše“, jaglova kaša, „ječmena kaša“, hrvatski (srpski)

jagli, jagliči, „plus miliacea candida, pifa“, jagla, jagle

„kaša“ (kajkavski), jagliči – jagli (čakavski u Istri),

slovenski jagli, jaglo (proseni) jagliči, poljski jagly,

„idem“ .

Još jedno brašneno jelo koje se često spominje u slavenskoj

etnografskoj literaturi i leksikografiji su: južnoslavenski

mllin(c)i većinom nepravilna ili četvrtasta oblika;

bjeloruski bllincy, mliny,mlincy, mlincy,bliny pečeni u tavi

u koju se stavlja uskislo tijesto, a zatim se ti pečeni komadi

Stari Slaveni

2

3

5

1

2

3

Isječak iz pjesme Ferde

Rusana: Stante bure i oluje

objevl jena u Ilirskim

glazbenicima od Fr.Š.

Kuhača, u Zagrebu, 1893.

str. 193.

G a v a z z i M i l o v a n ,

Beitrage zur altslavischen

Kultur kunde. -1. kysel

Z e i t s c h r. f . s l a v i s c h e

philogie XXII/2 – Berlin

1954, s.305 i d. (u ovom

izdanju u prijevodu na str.

32).

Milovan Gavazzi: Vrela i

sudbine narodnih tradicija,

Zagreb 1978, str. 28.

Tradicijska pogača

(kružni) nemašćeni slažu jedan na drugi na stolu i

pokrivaju ubrusom; velikoruski bliny „vrsta omleta“,

debelog, od žitkoga uskislog tijesta pečenog u tavi,

ukrajinski mlincy, (mlinec), češki blinek „vrsta omleta“.

A u sadržaju davne slavenske tradicijske prehrane

nalazimo i tanki komad tijesta punjen bilo kakvim

mekanim nadjevom i zamotan, komad tijesta u obliku

kobasice ili oblikovan u spiralu ili drugačije zvan:

ukrajinski bhanka (metatezom od hbanka-gibanka),

bugarski banica (g`banica), slovenski gibanica, gubanica,

hrvatski i srpski gibanica itd.

U ljudskoj ishrani upotreba žira veoma je rasprostranjena i

jamačno veoma stara, što dokazuju načini pripremanja žira

(sušenje, pečenje, drobljenje, mljevenje), kao i sama

etimologija općeslavenskog izraza želud kao i izraza žir.

Lingvisti su pokazali ne samo da su stari Slaveni jeli žir

nego da su ga jeli i stari indoeuropljani. Hrastov i bukov žir

(bukovica) djelomično se upotrebljavaju kod balkanskih

naroda i danas, bilo da se melje u brašno i jede kao kruh, ili

jede pečen, kuhan ili sirov ili se upotrebljava kao surogat za

4

5

Žir i palma u ljudskoj ishrani

Gibanica

4

5

Milovan Gavazzi: Vrela i

sudbine narodnih tradicija,

Zagreb, 1978. str. 29.

V. N o v a k : L j u d s k a

prehrana v Prekmurju,

Ljubljana, 1947. str. 79.

6

kavu i jede kao lijek. Upotrebljava se ne samo u godinama

gladi i oskudice, nego i u normalnim prilikama.

Žir nabran u jesen namijenjen ljudskoj ishrani najprije se

dobro osušio na suncu, pohranjivao u (h)ambare, zatim se

stavljao u zemljanu peć, da bi pećenjem izgubio opor ili

gorak, a zadobio prijatan ukus. Pečeni žir bi mljeli, a poslije

se to brašno mjesilo kao obično, prijesno (beskvasno)

tijesto, od kog se pekao kruh. Pretpovijesni nalazi govore

nam o jedenju žira u davnini, kao i uporabi žira kod raznih

naroda u Evropi, Sjevernoj Africi, Aziji i Americi. Budući

da se u pretpovijesno vrijeme pojavljuju i žitarice nije bilo

više potrebe za usavršavanjem u pripremanju žira za jelo,

već to mjesto postepeno zauzimaju žitarice.

Najnoviji nalazi svjedoče da su se pšenica i ječam uzgajali u

mlañem kamenom dobu, pred osam do deset tisuća godina

na zapadnim obalama Sredozemnog mora. A najstarije

žitnice svijeta su zemlje južnog i istočnog dijela

Mediterana. Raž i zob su došli u Europu sa obala Crnog

mora, a raž raste kao korov meñu pšenicom na prostorima

Azije. Malo po malo postigla je ravnopravnost sa

6

7

Povijest žitarica

6

7

Hrastov se žir jede i kao

lijek i to samo u liječenju

s r d o b o l j e . L j e k a r u š a

pavlina Imbra Luica,

pisana kajkavski 1746,

spominje ovaj lijek od

srdobolje: nabrati želuda,

osušiti, istući, prosijati, pa

od toga brašna napraviti

tijesto u komadima poput

suhih sirovih cigala, pa

bolesniku od srdobolje

nastrugati toga u crveno

vino i dati da pije više puta.

Zbornik za narodni život i

običaje, JAZU, Zagreb

1953. str. 26.

Na Siciliji spravljajući

lepinje od žirova brašna

gorčinu žira su obično

oduzimali pomoću vrele

vode.

Kućedomaćica provjerava obilje hrane

Ormarić za pohranjivanje kruha

7

pšenicom. Najstariji tragovi sačuvani su izmeñu

Alpa i Karpata. U južnoj Francuskoj pronañeni su

ostaci raži stari oko 5000 godina prije Krista.

Naziv pšenica zajednički je u svim slavenskim

jezicima s malim modifikacijama, što ukazuje na

uzgoj pšenice u pradomovini Slavena. Nazivi na

ostalim važnijim svjetskim jezicima: francuski - le

froment, le ble; njemački - Weizen; engleski -

wheat; talijanski - il frumento, il grano; španjolski

- el trigo.

U našem narodu, pored književnog i stručnog

naziva - pšenica, kaže se još šenica, šen'ca, žito,

meka pšenica, obična pšenica, pšeno i slično.

Naziv žito je udomaćen u onim krajevima gdje se

pšenica dugo koristila isključivo kao krušno žito,

što je slučaj i s ostalim žitaricama (raži i

kukuruzom). Pšenica se dobro prilagoñava klimi

i tlu, te ima puno vrsta i kultivara. Postoje ozime i

jare forme pa se uzgaja gotovo posvuda. Pšenica

je najvažniji ratarski usjev, a uzgaja se na oko 23%

svjetskih obradivih površina.

Pšenica

Polje pšenice pred žetvu

8

Kukuruz

Kukuruz je podrijetlom iz Sjeverne

Amerike, čiji fosilni nalazi sežu u prošlost

čak 4500-1000 godina prije Krista. U to su

ga vrijeme uzgajali Indijanci duž rijeke Rio

Grande. Poslije se uzgaja u Maja i Asteka, a

njegova sadnja i uporaba šire se do srednje i

južne Amerike. Kolumbo je kukuruz

prenio u Europu 1493. godine, a njegov se

uzgoj poslije proširio na Bliski istok, Aziju i

cijeli svijet.

Stabljika kukuruza može biti visoka 2-3

metra sa širokim, dugim listovima u

podnožju stabljike do manjih i kraćih

listova na vrhu. Ispod listova, uz stabljiku,

razvijaju se plodovi, klipovi dužine 15-20

cm s kukuruznim zrnima (200-400 na

jednom klipu), skrivenima u više ovojnih

listova s nitima, (svilom) na vrhu koji

sazrijevanjem ploda prelaze iz zelene u

žutu ili crvenu boju.

9

Klip kukuruza

Tradicijski način sušenja kukuruza na trijemu

Zob

Je am

Zob, ovas, oves, pir, pitoma,

silj; pripada evolucijski

m l a d o j o b i t e l j i t r a v a

(Poaceae) koju su ljudi davno

počeli iskorištavati za hranu.

A. sterilis i A. barbata su

samonikle vrste zobi ujedno i

korovne biljke. U Europi se

uzgajala jedno stoljeće prije

Krista čak i u hladnijim

k r a j e v i m a n a s j e v e r u

kontinenta. U doba kad ljudi

sve više pozornosti pridaju zdravoj prehrani bogatoj vlaknima, primjena ove drevne

žitarice doživjela je renesansu. Danas naš narod ne peče od nje kruh, već hrani konje i

drugu stoku. Ali u pradavno je doba bilo velikom dijelu čovječanstva zobeno brašno

jedino krušno brašno. Stoga

ga rabe za kruh samo u

siromašnim i hladnim

sjevernim krajevima, no i u

nas mnogi rado jedu tečnu i

hranjivu zobenu kašu. Njena

s e s l a m a b r o j i m e ñ u

najhranjivije, te rijetko kada

služi za stelju stoci, već više

za hranu.

Ječam spada meñu najstarije

žitarice, a poznavali su ga i

stari Egipćani, iz njega su

pravili neku vrstu kruha i

pića.

Razlikujemo više vrsta i to:

ozimi ječam, jari ječam...

K o d s va k e o ve v r s t e

nalazimo opet dvoredac i

četveroredac, a takoñer i

šesteroredac.

č

10

Raž

Proso

Raž vjerojatno potječe iz

Turske ili Afganistana gdje

još i danas raste u divljini.

Ona je dugo vremena bila

s m a t r a n a k o r o vo m i

stočnom hranom. No, to je

ž i t a r i c a b o g a t a

minera l ima, naroč i to

k a l i j e m , f o s f o r o m i

magnezijam, te kao i ostale

žitarice sadrži vitamine B

kompleksa i vitamin E. Raž

je žitarica koja je najsličnija

pšenici po izgledu i po strukturi. Jedino te dvije žitarice se mogu koristiti bez ikakve

prerade pošto nemaju vanjski zaštitni sloj - pljevu. Relativno je mala količina glutena

u raži, tako da je kruh koji se radi isključivo od raženog brašna veoma gust i tvrd, te

ga treba kombinirati sa pšeničnim ili sa nekim drugim brašnom.

Zrno se rabi za kruh, slamom se vežu snopovi i pokrivaju krovovi kuća, te prave

rogožine, a u tvornicama izrañuju iz nje papir.

Proso potječe iz Azije i to iz Kine ili istočne Indije. Kada je došao k nama, ne zna se, ali

znamo da ga ima u ono isto doba, kad i ječma i pšenice. Proso je stara biljka i oduvijek

se upotrebljavala za jelo. Pa tko ne zna prosenu kašu?

Prosa ima različite boje: bijele, žute, crvene, ljubičaste, a ima ga i crne. Proso je vrlo

unosan, jer se uslijed toga što kratko vrijeme raste može sijati poslije strni.

Postoje mnoge vrste prosa, no uobičajeno proso čije je ime i na drugim jezicima

upravo "proso" (ruska

riječ op. aut.), dolazi iz

Egipta ili iz Arabije.

Obilato se korist i u

zemljama Dalekog Istoka,

naročito u Kini i Indiji.

Proso je veoma zdrava

žitarica, ne samo po

b o g a t s t v u s v o j i h

prehrambenih vrijednosti,

nego i zato što je ono

rijetka lužnata žitarica.

11

U Moslavini se u starini dosta sijala pšenica brkulja, sirbanova,

banatska golica, križevačka broj 6, U1, zatim raž, ječam, zob, proso -

žito, heljda, sirak i kukuruz.

Njiva se obrañivala drvenim ili željeznim plugom, koji se na njivu

otpremao na rašljastom drvetu -kvaki.

Njiva se dijelila na slogove. Svaki slog se sastojao od 6-8 brazdi.

Oranje se započinjalo u sredini, i tada se nazivalo orati na slog. Ovaj

način oranja se izmjenjuje s onim kada se započinje uz meñu, pa se

njiva izore tako da bude

podijeljena na dvije polovice,

izmeñu kojih je jarak.

Na širokoj njivi pravi se više

slogova. Ako uz meñu ostane

samo polovica sloga, zove se

b r a z d a . A k o j e n j i v a

nepravilnog oblika, pa ostane

jedan slog špičast naziva se

uklanjak, uklinjak, uklinak.

Uži krajevi njive na kojima se

plug okreće zovu se uvratki,

uvratnjak.

Pripreme za sjetvu i žetvu

Na in oranjač

Tradicijski način oranja

Suvremeni način oranja

12

Za žito se oralo tri puta:

Sijanje

Podoravanje, podmicanje - plitko oranje

Prevraćanje - dublje oranje

Trećaćenje - plitko oranje

Grude zemlje se nakon oranja kao i poslije

sijanja mrve drljačom. Drljača je trokutasta

oblika načinjena od drvenog okvira i

željeznih zubi na četiri reda prečki. Ako je

zemlja bila tvrda i suha usitnjavala se najprije valjem, a zatim se taj postupak

drobljenja nastavljao drljačom.

Gnojilo se obično u proljeće stajskim gnojem, a i tako da se na njivi palio korov. Danas

se to radi umjetnim gnojivima.

Žene su sijale lan, te sadile povrće u bašti, a muškarci su obavljali ostale

poljoprivredne poslove, pa tako i sijali žito.

Sijač je sjemensko žito sijao iz bisaga, torba s dva pretinca nošena prebačena preko

jednog ramena, zatim iz pregače fertuna pripasanog u pojasu ili iz neke pletene

Tradicijski način sijanja

13

posude košare, korbe, simple i dr.

Žito se prije sijanja čistilo od nečistoća pomoću trijera, škropilo

svetom vodom, koja se blagoslovljavala na Sveta Tri Kralja, a zrnje se

galicalo protiv snijeti. Na Veliku subotu jedan dio žita nosio se na

blagoslov, te se miješao sa ostalim sjemenskim zrnjem.

Većina žitarica se sijala tamo gdje je prethodne godine bio kukuruz,

krumpir ili kupus. Samo se zob sijala na lošijem zemljištu.

U Moslavini su se o Jurjevu i Markovu (25. travnja), održavale prosne

procesije ili prošencije kroz polja, što naravno ne udovoljava

kriterijima ophoda, ali im je svrha molitva za kišu i rodnost uroda.

Tri dana odlazilo se u polje (svaki dan u drugom smjeru), pjevale su se

prigodne pjesme, a župnik je blagoslovio polje. Obred je započinjao

svetom misom u crkvi zatim je slijedila procesija koja se kretala od

crkve i s župnikom na čelu povorke dolazila do polja. Tada su uzimali

rukovet zelenog žita, blagoslivljali ga, te odnosili kući. I danas se ovaj

obred obavlja u crkvi, a posvećeno žito vjernici dobivaju prigodom

odlaska kućama.

Blagoslov polja je kristijanizirani i vrlo modificirani ostatak stare

pretkršćanske tradicije rimskih seljaka. Naime, jednom godišnje su u

proljeće seljaci obilazili polja, odnosno meñe s vijencima od

maslinovih grančica na glavama, zahtijevajući od Bahusa ili Cerere

da otjeraju sve zle duhove izvan njihovih meña i da se postaraju za

plodnost polja i stoke.

Blagoslov polja

Da bi nam polje bolje rodilo

14

Od običaja vezanih za Markovo moramo spomenuti i pastirsko blagovanje, tj. pastiri

su na ispaši toga dana pleli vjenčiće od poljskog cvijeća i stavljali blagu na rogove.

Osobito su kitili kravu zvonaricu. Tako okićeni dolazili su svojim domovima, cvjetne

vijence su ili bacali preko krova štale ili su ga pohranjivali na suho mjesto, vjerujući u

moć njihovog odbijanja zlih sila i drugih nesreća.

Kad žito sazri pristupa se žetelačkim poslovima tj. sakupljanju strnih žitarica i

pohranjivanju na zračnom i suhom mjestu. Žetva se obavlja srpom, kosom ili

strojevima: kosilice, kosilice samovezačice, kombajni); može biti jednofazna kad se

obavlja kombajnima – danas najrašireniji način žetve koji istodobno žanje, vrši,

sortira i dr. višefazna, kada se žanje ručno, odnosno kosilicama pa se zatim vežu

Žetva

Uručivanjeblagoslovljenog žita

Provjeravanje rodnosti žita

15

snopovi koji se suše, a potom se obavlja vršidba ručno ili

vršilicama.

Ako je žito vlažno ostavlja se na njivi bez povezivanja, ali u

složenim rukovetima. Snopovi se slažu u krstove, granice, šajse ili

križe (pšenica, raž, ječam) ili u kupiće ili stavice (raž, pšenica).

Žito se vozilo kući i slagalo na dvorištu ili u štaglju u stog ili kamaru

i to tako da su klasovi dolazili s unutrašnje strane, a slama izvana, a

u gornjem redu slagalo se obrnuto. Poslije se žito vršilo i vijalo.

U nekim krajevima np. u Vojvodini, kod Hrvata - Bunjevaca

(Dužijanca!!) svršetak žetve slavi se na poseban način. Žetelice tada

pletu vijence ili krune, koje s prvom zvijezdom nose gospodarima.

Dječaci kao zastavnici skakuću pred djevojkama noseći kite žita

okićenog cvijećem i vrpcama. Povorku prati svirka,

a krune se predaju na osobito svečan način

gospodarima.

U nekim selima sjeveroistočne Moslavine (Šušnjari,

Gornji Miklouš, Ivanska...) ili južno moslavačkima

(Osekovo, Potok do nedavno se na kraju žetve

zaplesalo i žetveno kolo uz ove riječi:

Žela sam žito i pšenicu,uhvatila sam prepelicu.

Malo vas, malo nas(h)ajte momci meñu nas.

Odlazak kosaca u žetvu

Način slaganja žita u "križ"

16

Momci u Mikloušu Gornjem

dolazili su u kuću gospodara na

kraju žetve pjesmom koja je

glasila:

Na kraju žetve pleo se žetveni

vijenac. S polja ga je donosila najljepša i najvedrija žetelica na glavi ili u

ruci. Predavala ga je kuće domaćinu, a on ga je spremao za prozor, gredu

u ganjak ili na kakvo hladno mjesto u komorek (ostava).

Žetveni vijenac će biti i ukras i obredni predmet na božićnom stolu. Dio

zrnja iz vijenca pomiješat će se sa sjemenskim zrnjem za sjetvu, te tako

osigurati uspješnost i rodnost slijedeće žetve.

Prigodom uručivanja žetvenog vijenca pjevala se obredna pjesma:

Žeteoci mi smo mladi,

naša ruka uvijek radi.

Od zorice, pa do mraka

radnja nam je svaka laka.

Vijenac žita, vijenac zlata

nosi djeva umiljata!

Evo tebi gospodare,

vijenac tebi cura daje! Žetva u tijeku

Žetva u Staroj Ploščici

17

Pobiračice se spremaju za objed

Odnošenje hrane i pića težacima

Odvoz pokošenog žita

18

U Osekovu, težaci su u očekivanju

večere zaplesali i žetveno kolo uz

pjesmu:

Zora zori sve poustajalo

I u žetvu s pjesmom se dalo.

Sunce grije, žito zri,

a u nama krvca vri. (pripjev)

Žeteoci neumorno rade,

Pjesme vode žetelice mlade.

Sunce grije...

Tiho ljeto žito urodilo,

Da bog dade svakog dobra bilo.

Sunce grije...

Stari djedo zlatno snoplje broji,

a na domu sneha dete doji.

Sunce grije...

Uručivanje žetvenog vijenca kućedomaćinu

Na kraju žetve plesalo se kolo pred kućom domaćina

19

Vršidba

Kada žito sazri, a to je obično sredinom srpnja, domaćini okupe

žeteoce i toga dana organiziraju mobu, tj. mašinanje ili vršidbu.

Vršilo se na više načina. Još do Drugog svjetskog rata kazivači

pamte da se žito udaralo cijepom, cjepcom ili mlatom to jest

dva metra dugom motkom na koju je privezan kraći komad

drveta, dok se raž mlatila na šikalnici, balvanu, bačvi, dasci ili

poluoblica na nogarima.

Vršilo se i ručnim vršalicama, koje su okretala četiri momka, na

gumnu, guvnu stokom, te vršalicama i kombajnima.

Želo se obično pomoću srpa. Zahvatio bi se snop žita, posjekao

srpom i krenulo bi se dalje. Onda bi se to snoplje sakupljalo i

vezalo.Tako spremljeno žito čekalo bi vršidbu, koja se obavljala

Vršidba žita na gumnu

u Lipovljanima

Mašinanje u Vučanima

20

na guvnu. Guvno je bilo dobro ureñeno zemljište koje

se nabijalo žutom zemljom, kako ne bi pucalo. Prije

vršidbe guvno bi se čistilo od trave kako bi se zrnje

lakše probralo. Na sredini bi bio usañen jaki stub,

stožer. Kada počne vršidba na guvno se dovozi i stavlja

žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju

se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se

stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali

špagu, za koju se kačila kuka. Špaga je bila toliko

dugačaka koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj

kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se

špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se

okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi tako

dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni

donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i

stavlja u plastove. Kada se ukloni sva slama, na guvnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija

slama.

Nakon izbijanja zrna žito se prosijavalo kroz rešeta, , i to najčešće u

dvorištu očišćenom od trave. Očišćeno i provjetreno žito pohranjivalo se na tavan u

velike sanduke, škrinje ili škrine, a ukoliko nije bilo dovoljno suho rasprostiralo se po

tavanici.

Vršidba vršalicama obavljala se u pojedinim domaćinstvima sa 20 do 30 težaka.

Treba naglasiti da se težaci nisu plaćali novcem, već je jedan drugome pomagao i na

taj način ”zaradio” za sebe težaka. Isto tako prvi strojevi za vršidbu pokretani su na

parni pogon ili snagom konja i volova (zvali su ih geplini), a koristili su sve do

četrdesetih godina, kada u upotrebu ulaze traktori. Za rad na drešu bilo je potrebno

dvadesetak težaka; jedna do dvije osobe koje su s vilama bacale snopove, dvije

djevojke koje su odvezivale pojaseve, šopar koji je spuštao snopove u bubanj,

muškarci koji su skupljali slamu i slagali je na kup, nosači vreća, djevojke koje su

odnosile pljevu. U slučajevima

k a d a j e z a v r š i d b u b i l o

pripremljena velika količina žita,

težaci su se smjenjivali, pa ih je

t r e b a l o j o š i v i š e . A k o

gospodarstvo nije bilo veliko i

imalo je samo dva do tri voza žita,

nije se mlatilo doma već kod

vlasnika dreša.Tamo se skupilo

dosta ljudi koji su čekali na red,

ponekad i čitavu noć.To je bila

izuzetna prilika za zabavu,

pjesmu, a ponekad i ozbiljnije

udvaranje.

vijalo vijačom8

Vršidba žita u Kutinskoj Slatini

Kontrola vreća sa žitom

21

Mljevenje

Za dobivanje usitnjenog zrnja služili su u prošlosti i

drveni mužari-stupe.

Mljevenjem u stupi dobivala se gruba krupica,

naročito ječmena, heljdina pa i od tikvinih koštica. U

tu svrhu upotrebljavali su se i ručni žrvnjevi, a

nekada je njihova uloga bila mnogo važnija, a

rasprostranjenost gotovo kod svih Južnih Slavena.

Za drvene mužare može se pretpostaviti da su

baština iz doba južnoslavenske zajednice, a za ručne

žrvnjeve, kako potvrñuju arheološki nalazi starijih

slavenskih žrvanjskih kamenova, kao i značajna

nomenklatura žrvnja jednako kod Južnih, tako

gotovo i kod svih ostalih Slavena. Na žrvnju su oba

okrugla kamena, a gornji se okretao migalom ili

mukalom. Nisu postojali žrvnjevi koji bi se okretali

životinjskom snagom.

Ovakav elementarni mehanizam je osnova i

savršenijih mlinova npr. Na vodi mlinovi žličari, kao

i vodenice ili melini. Oni imaju uspravno kolo na koje

odozgo pada mlaz vode tako da se kolo okreće u

istom smjeru u kome teče voda nalevnjak.

8

9

Lopata sa dugom drškom

Najpoznatiji Lovrakovi

romani su ˝Družba Pere

Kvržice˝ i ˝Vlak u snijegu˝

u kojima je prisutno

j e d i n s t v o d j e č j e

maštovitosti i kreativnosti.

O tim romanima Lovrak je

rekao: ˝Za pisanje ˝Vlaka u

snijegu˝podsticaj je bio

izlet s učenicima u obližnji

mali grad na higijensku

izložbu, a za djelo ˝Družba

Pere Kvrž ice˝ vožnja

čamcem po Ilovi. U grupi

mojih malih ñaka bio je u

čamcu sa mnom i dječak

koji je škripao zubima od

ogorčenja kad smo, vozeći

s e r i j e k o m n a l a z i l i

napuštene bivše zadružne

s e o s k e m l i n o v e –

vodenice. Ogorčeni dječak

u čamcu znao je zasukati

rukave i uzviknuti: Eh , da

je meni pet do šest složnih,

a vrijednih prijatelja,

popravili bismo mi ovu

sramotu – da vodenica

može opet mljeti žito s

naših njiva!˝

D - grot

E - žljeb

G - daska

H - žrelo

I - paprica

J - senj

Usitnjavanje hrane u avanu

Žrvanj

22

Do nedavno prostu floh meljavu su

preuzeli čekičari, a tzv. visoku meljavu

obavljali su elektromotorni mlinovi čijim

usitnjavanjem se dobilo više vrsta brašna

kao što su: oštri i glatki nuler, nuler-einzer,

licitarsko brašno, krušno, crno, osmica,

tzv. futer za stočnu hranu i posije.

Danas vodenice ne obavljaju više svoju

funkciju, nego postoje samo kao sjećanje

na prošla vremena ili kao motivi iz

prošlosti u stihovima pjesnika kao npr.

ovu:

Voda, vodi, vodu vodi,

da iz žita brašno rodi.

I klopoče kolo, kruže minute,

mrvi se zrnje i sipa mekano nešto.

Pada voda, šumno šumi

i brašno nastaje vješto!

9

Ruljenje kukuruza

Usipavanje žita u vetrenicu

23

Mlin Hubeny u Ivani Graduć

Na širem podru ju Ivani a, dakle na

pretežito ruralnom teritoriju, zbog velikog

u d j e l a p o l j o p r i v r e d n i h p o v r š i n a

pokrivenim žitaricama, mlinovi su od

nekada predstavljali važan lan u lancu

sustavnog zadovoljavanja potreba lokalnog

stanovništva, a bili su i svojevrsno mjesto

okupljanja mještana, te pratitelj životnog

standarda stanovništva. Ne iznena uje

stoga da su mlinovi ucrtani i na planu Ivani

Grada iz 1768. godine koji se uva u Ratnom

arhivu u Be . No, od nekada postoje ih

vodenica ve ina se nije o uvala.

Prvi mlin u Ivani u izgradio je Josip

Hubeny na zemljištu iza stambene ku e

kupljene još krajem 19. stolje a što odgovara

vremenu kada je Ivani bio jedan od

važnijih obrtni kih centara u regiji. Vladimir Hubeny, njegov sin, investira u gradnju

novog mlina u tridesetim godinama 20. stolje a, što je bio svojevrsni nastavak

obiteljskog obrta. Naime, šire podru je Ivani -Grada do dolaska naftne industrije

oduvijek su, u širem smislu, karakterizirale ve inom poljoprivredne grane, izme u

ostalog uzgoj žitarica i kukuruza, tako da je pogon za njihovu preradu bio nužna

potreba, koja je s obzirom na prera ivane koli ine i bila isplativa. Mlin je prvenstveno

služio stanovništvu šireg gradskog podru ja, iako mlinove nalazimo i u okolnim

mjestima (Kloštar Ivani , Ivani ko Graberje, Šume ani, Križ). Mlin je bio u funkciji do

sedamdesetih godina 20. stolje a.

Mehanizam Hubenyjevog

mlina od prvih dana

pokretala je elektri na

energija tj. Od 1913. godine.Prva u Ivani u elektri nacentrala korištena je za rad

č ć

č

ć

č

č ć

ć č

ć

ć

ć

ć

č

ć

č ć

ć

č

č

ć ć ć

ć

č

ć č

ñ

ñ

ñ

10

1 0 Cjelovit tekst pod

nazivom Industirijska

baština-Hubenyjev mlin

napisale su članice Udruge

„Prijatelji baštine“ iz Ivanić

G r a d a z a Z b o r n i k

Moslavine 13, u kojem će

biti i objavljen.

Hubenyev mlin u tijeku izgradnje

Natpis mlina Josipa Hubenya

24

mlina, ali je strujom opskrbljivala i dio uže okolice. Tako je na ku iobitelji Hubeny, prije ulaska u samo imanje stajao natpis „Prvihrvatski umjetni motorni mlin, pilana i elektri na centrala –HUBENY“. Ovdje treba napomenuti da se prvi hrvatski umjetnimotorni mlin odnosi na mlin Josipa Hubenyja koji je prethodio ovommlinu. Elektri ni pogon koji je pokretao i prvi, i ovaj kasnijiHubenyjev mlin nalazio se u zasebnom prostoru izvan zgrade mlina(na mjestu današnjih skladišta). To je bila tzv. mashine haus koja jekoristila struju za svoje pokretanje, a onda posljedi no i za pokretanjemlina. Elektri na centrala koja je sve pokretala bila je smještenaneposredno uz maschine haus. To je bila elektri na centrala koja jeelektri nom energijom opskrbljivala podru je tadašnjeg Ivani -Grada od 1913./14. godine pa sve do dolaska elektri ne energije izZagreba ke elektri ne centale (ZEC) 1937. godine.Zlatno doba Hubenyjevog mlina trajalo je otprilike dva desetlje a, jerje nakon završetka Drugog svjetskog rata provedena nacionalizacijaime je mlin dospio u državno vlasništvo. Mlin je nakon toga bio u

funkciji do sedamdesetih godina, kada se pokretni dijelovi mlinskogmehanizma i strojevi odvoze u mlin u nedalekom Križu ime jesudbina ove industrijske arhitekture u svojoj primarnoj funkcijizavršila.

ć

č

č

č

č

č

č č ć

č

č č

ć

č

č

Tlocrt mlina

25

Mlinovi u Kutini i okolici

Prigodom osivanja ceha obrtnika u

Kutini 1845. godine, u Protokolu tj.

Knjizi zapisnika piše da je u Kutini i

okolici tada bilo sedam mlinara i jedna

pekarica i to: Gondoš Jozo, Cindrić

Simo, Molnar Đuro, Staidafer Franjo,

Jozipović Jozo, Gecz Fabijan, Bišćan

Marko i MurgićAnatonija.

Početkom 20. st. podignut je mlin koji

će imati značajnu ulogu za cijelu regiju,

a podižu ga Johana (Ivana) uz

financijsku pomoć brata Franje

Beznera i Ludvig (Ljudevit) Hafner.

Naime, dok je Ludvig otišao uAmeriku

zaraditi novac, ostavlja stolarsku

radionicu i mlin na jedan par

kamenova u vlasništvu svoje supruge

Johane Hafner, a po povratku gradi

velebno zdanje koje ulazi i u „Galeriju mlinova

bivše države“.

Poslije Ivane i Ljudevita mlin nasljeñuje sin Rudolf, koji tragično nastrada u svojoj 34-

toj godini života, pod remenjem samoga mlina, tako da upravu mlina preuzima

njegova udovica Franciska. Za vrijeme Drugog svjetskog rata upravu i nasljedstvo

preuzima Oskar, da bi 1945. godine nacionalizacijom, mlin prešao u društveno

vlasništvo, ali ipak zadržava svoju osnovnu funkciju tj. mlinarsku proizvodnju.

Godine 1963. osniva se PIK Moslavina Kutina. 1968. godine PIK Moslavina dolazi u

poteškoće te se integrira sa Agrokombinatom Zagreb. Agrokombinat je udario

temelje snažnijem razvoju agrara na ovom području te su izgrañena skladišta za

žitarice i sušare velikog kapaciteta u

Popovači što je stvorilo preduvijete

d a l j n j e m r a z v o j u r a t a r s k e

proizvodnje.

1972. godine dolazi do raspada

Agrokombinata na više organizacija

pa se na području Kutina osnivaju

OOUR Ratarstvo i Posavina-

Zajednica OOUR-a, a Božjakovina

O O U R K o o p e r a c i j a č i n i

11

13

12

Obrtnička škrinja iz 1845.g.u kojoj se čuva Protokol

Knjiga zapisnika s popisom

obrtnika i trgovaca iz 1845.g.

26

11

12

13

Fotografija objavljena u

J u g o s l a v e n s k o m

m l i n a r s k o m l i s t u ,

m l i n a r s k o - t e h n i č k o m

n e d e l j n o m l i s t u z a

c e l o k u p n u m l i n s k u

industriju u Jugoslaviji,

godina 12, br. 33-34, Novi

Sad, 1935. str.149.

U tom periodu izvršena je

komesacija i arondacija na

većem dijelu općine tako

da su stvorene velike

površine grupirane uz

autoput i željezničku

p r u g u . U s p o r e d o s e

razvijala kooperativna

proizvodnja u stočarstvu i

p r i š l o s e i z g r a d n j i

k a p i t a l n i h o b j e k a t a ,

skadišta i silosa za ratarsku

proizvodnju.

Elaborat o programu

razvoja , autora Bože

Krstanovića, mr. Hakije

Fazlića, Đurñe Kovačić i

Josipa Božičevića, Kutina,

lipanj, 1992.(rukopis u

Muzeju Moslavine koji je

autorici teksta ustupio

Tihomir Krmek iz Kutine).

Mesoprodukt – Zajednica OOUR-a Zagreb.1976. g.

OOUR Ratarstvo organizira se kao samostalno

poduzeće Kutina.1978. g.dolazi do integracija tako da

se formira Moslavka sa tri OOR-s i to: Ratarstvo,

Kooperacija i Tvornica stočne hrane.1980. godine

OOUR TSH pripaja se OOUR-u Ratarstvo, a

1983.formira se Moslavka kao monolitna organizacija.

1985. godine Moslavci se pripajaju Moslavina-mlin sa

svim svojim proizvodima i prometnim sadržajima. Od

tada Moslavka ima

z a o k r u ž e n c i k l u s

proizvodnje jer ratarska

proizvodnja sa 90 %

proizvoda završava u

p r e r a d b e n i m

kapacitetima, a na tržište

i z l a z i s a g o t o v i m

proizvodima iz mlina,

pekare i tvornice stočne

hrane.

Hafnerov mlin objavljen u Mlinarskom listu 1935,g.

Mlinarski list iz 1935.g.

27

U godinama koje slijede, zbog nedovoljne modernizacije

tehnologije, iako su vršene adaptacije i dogradnja čistione,

linije pakiranja, dio transportnih linija, skladište gotovih

proizvoda, silosa za žito i usipni koš, sve to nije bilo

dovoljno da „Hafnerov“ ili kasnije Moslavina-mlin,

zadovolji svoje mlinarske potrebe, a kasnije i zbog loše

privatizacije dolazi do prestanaka rada, a 2008.g. i

konačnog rušenja kompletnog objekata.

Početkom 20. stoljeća, preciznije 1908. najvažnije tvornice

u kutinskom kotaru bili su mlinovi, i ukupno ih je bilo

devet i to: Ferdo Molnar i Moritz Weber imaju paromlin i

pilanu, u Ludini paromlin drži Mirko Cettolo. U Stružcu

paromlin ima Jakob Alstaedter koji ima i paromlin u

Potoku, a u Popovači paromlin drži nasljednik Pavla

14

14

15

Iako je Stari mlin trebao

biti zaštićena industrijska

baština i pročelje te zgrade

t r e b a l o s a č u v a t i ,

...dogodilo se rušenje do

temelja, i na njegovom

m j e s t u j e p o d i g n u t

m o d e r a n i p o s l o v n o -

stambeni prostor ukupne

p o v r š i n e o k o 5 4 0 0

k v a d r a t n i h m e t a r a .

Kutina.hr 10.3. 2008.

Mira Kolar u, Kutina i

Moslavina na početku 20.

stoljeća (do 1918. g.) u

Kutina, povijesno-kulturni

pregled s identitetom

d a n a š n j i c e , K u t i n a ,

2002....str.273.

Rudolf i Franciska Hafner

Otto, Štefanija i Vilim Hafner

28

Gotda. U Selištu Katoličkom prvi mlin na bezinski motor sagradio je Josip Dokupil.

Neki mlinovi bili su u kombinaciji na paru i na vodu (Vidrenjak, Vlahinička i

Moslavina). Mlinovi i dalje ostaju težnja bogatijih seljaka koji u mlinove ulažu svoj

kapital, iako se pokazuje oskudica žitarica. Grade se novi mlinovi, pa na pr. u Kutini

1910. g. kutinski kotar ima 17 mlinova meñu kojima se ističe u Moslavini mlin

budimpeštanske banke „Domaenen und Terrain banke“ .15

Hafnerova obitelj

U dvorištu mlinaSilos i prodavaonica Moslavina mlina

29

Još jedan mlin u Kolodvorskoj ulici kod starog zidanog mosta u

centru grada, bio je podignut od obitelji Hafner . Mlin kao i

elektrana bili su u vlasništu Vilima Hafnera koji se počeo graditi

1935.g. a bio je sagrañen i u službi grañanstva neposredno pred

Drugi svjetski rat, a prestao je s radom poslije 2. sv. rata (1946.g.), dok

je zgrada srušena sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

16

17

16

17

U vrijeme prikupljanja

dokumentacije se zvao

Vilim Hafner, ali kad je

počeo s radom „Mlin Vilim

Hafner i sinovi“.

U mlinu su se radile i

druge meljave, npr. mljeo

se pi jesak i tako su

djelomično uništeni i

strojevi.

Mlin, rad Mije Kuzmića

Rušenje mlina 2008.g.

30

Situacija, presjek i pročelje mlina Vilima Hafnera

31

Mlin Vilima Hafnera, crtež Ivana Milata

32

Od kutinskih mlinova treba još spomenuti mlin u Nazorovoj ulici, vlasnika Jozefa

Englera koji je takoñer prestao s radom (ali drugo zdanje još uvijek postoji!). Pored

Hafnera i Englera u Kutini su radili i mlinovi Sakala u Radićevoj ulici i Hadelana na

mjestu današnje kuće obitelji Folnović u Moslavačkoj ulici.

Hadelanov mlin Kutini,

rad Đuke Butine

Mlin Englera u Kutini

33

U neposrednoj blizini Kutine još su radili: u Kutinskoj Slatini mlin u vlasništvu Đure

Kosa, u Repušnici paromlin vlasnika Plesingera , Gračenici vlasnika Bitnera, u

Popovači vlasnika Golda, a potrebe seljaka Ciglenice-Mikleuške vlasnika Marka

Manharta.

18

Mlin Đure Kosa iz Kutinske Slatine

Šoštarićev mlin u Banovoj Jarugi, sredina 19.st.

34

Za mlinište na Donjem Sipu u Vezišću-Okolima vezuje se i

roñenje svjetske operne dive Milke Trnine. Prije obitelji

T(e)rnina mlin je bio u vlasništvu Papište, a kazivači

smatraju da je postojao još u vrijeme Turaka. On je imao

izuzetnu ulogu u 18. i 19. stoljeću jer se iz Siska splavima

dovozilo žito u Papištin mlin, te zapregom odvozilo u

Malu i Veliku Ludinu.

Gotovo sve kućne zadruge po selima Moslavine imale su

ručne mlinove-žrvnje s kojima su drobili kukuruz u

krupno brašno (jagle, šrot) za kuhanje kukuruzne kaše

(jagli) i pripremanje bazlamače, a hranili su s time i stoku i

perad.

U gornjo jelenskom kraju prema kazivanjima i pisanim

izvorima bilo je tri vodenice i dva mlina. Vodenice su bile

na potocima: Jelenska i Tičarica, u vlasništvu

moslavačkog vlastelinstva, obitelji – zadruzi Pleše zvana

Klepale, po čemu se to mjesto i danas naziva Klepaltovo

melinišće, vodenica u Kamenici obitelji Zebić, a kasnije

Topolko koji je vodeničko kolo zamijenio turbinskim

kolom s lopaticama na vertikalnoj osnovi, dok je za

poljednjeg vlanika Josipa Vrbana prestala s radom.

Izmeñu dva rata na potoku Jelenska, blizu kuća Čop i

Zuban sagrañena je vodenica čiji su kasnije vlasnici bili:

Šandor Vujnović, Ljudevit Horvat, Alojz (Heinrich)

Novotny i Josip Havliček. On je ujedno vodenicu

19

1 8

19

U prvom lis tu za

gospodarstvo, obrt i

o k o l i š n u t r g o v i n u s

nadnevkom 1. siječnja

1907 . godine ime je

„Moslavački glasnik“, a

objavljenog u Vidicima

k u t i n s k i m , a u t o r a

D r a g u t i n a P a s a r i ć a

kaže...“Parni mlin gradit će

se u Repušnici. Ulazna

vrata već su gotova, a

navožena je već i cigla i

ugašeno vapno za daljnju

gradnju, samo dok nastane

bolje vrijeme! Str. 49.

Podatke o mlinu dao

Lacković Josip iz Okola, 4.

11. 2011.g.

Fakov i Hafnerov mlin u Poljani

35

zamijenio elektromotorom i uz mlin sagradio pilanu. A pokraj vodenice bio je

sagrañen i mlin s motornim pogonom čiji je posljednji vlasnik bio Stjepan Pleše

Mihov.

Početkom 20. stoljeća za potrebe grada Moslavine i Podbrña sagrañen je zidani

melin, na čijem se mjestu danas nalazi ribnjak.

Danas na Ilovi ne radi ni jedna vodenica. Posljednji Ketuški mlin, najamnika Rozine

podmirivao je potrebe meljave stanovništva Kaniške Ive, Ciglenice, Kapilice, Malog

Vukovja. Prestao je s radom 60-tih godina. Prvi mlin u selu Stupovača bio je sagrañen

1902. g. na Kaljugama, povrh sela, vlasnika Krančević Nikole. Podmirivao je potrebe

meljave žita za sela: Rogožu, Brinjane, Čaire, Šartovac i radi sve do 1968.g.

Utovar žita u Batini

Odvoz žita u mlin

36

Mlin Julijane Vaclavek u Piljenicama

Vaclavekov mlin se nalazi na kraju naselja Piljenice na lijevoj

obali rijeke Pakre. Zgrada je zidana katnica, ožbukana s

dekoracijom od opeke oko otvora, vijenaca i po vertikali na

rubovima zgrade. Krovište je dvostrešno pokriveno biber

crijepom.

Obitelj Vaclavek sa mušterijama ispred svoga mlina

Alojzija, Rudolf i Rudolf ml. Vaclavek, 1924.g.

37

Zgrada se oduvijek koristila kao mlin-vodenica i stambeni prostor.

U dijelu zgrade koji je orijentiran uz vodu nalazi se mlinsko

postrojenje; prenosni mehanizam je u prizemlju, a drugi

pripadajući dijelovi su na prvom katu i u potkrovlju. Postrojenje

pripada tipu turbine, a mehanizam za mljevenje žitarica na valjke.

Nacrt brane iz 1903.g.

Prijepis nacrta brane iz 1920.g.

38

Kupoprodajni ugovor izmeñu zadruge Beljan

i obitelji Vaclavek

39

Mlin trenutno nije u pogonu iako je hidroenergetski sustav

očuvan kao i unutrašnje postrojenje pa bi se uz nevelike zahvate

mogao revitalizirati.

40

Na okućnici se nalaze drveni tradicijski objekti: svinjac,

štala i pčelinjak koji sa matičnom zgradom čine izvornu

stambeno-gospodarsku cjelinu. Parcela je zasañena

autohtonim biljnim vrstama visokog i niskog raslinja što

doprinosi vrijednosti najužeg ambijenta (...iz Rješenja

Ministarstva kulture).

Naravno, uz to obnovljeno je krovište, most, brana,

stepenište i pod na tavanu. Lidija Vaclavek – Loborec (kći

vlasnice Julijane) osobito je zadovoljna obnovom i smatra

da zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture, velikom

angažmanu gñe. Ane Mlinar, vastitim ulaganjima i

ljubavlju prema baštini, mlinu je vraćena ljepota i

dostojanstvo koje svojim dugogodišnjim postojanjem i

značajem zaslužuje.20

20 Želja je nasljednica Lidije i

Vesne, da se jednog dana

vrate u Piljenice, osposobe

postrojenje za rad i omoguće

turistima da zajedno s njima

uživaju u mlinu i prekrasnoj

prirodi koja ga okružuje.

Alojzija, Rudolf i Rudolf ml. Vaclavek, 1934.g.

41

Moramo naglasiti da je Ministarstvo kulture RH

prepoznalo vrijednosti industrijsko– mlinarske

baštine i 2005. godine stavilo pod zaštitu

Vaclavekov mlin u Piljenicama, te ga proglasilo

kulturnim dobrom.

O starositi mlina nema pouzdanih podataka, tek

usmena predaja koja kaže da su

temelji Vaclavekovog mlina stari preko 300

godina, dok je zgrada sagrañena početkom 19-

og stoljeća. Prvi vlasnici bili su obitelj Bartolović

ili Zadruga Bartolović koja je mlin prodala

mlinaru Đuri Feketi . Reza Beljan iz Piljenica

kupuje mlin 1920. godine. Alojzija i Rudolf

Vaclavek , dolaze iz Daruvara i kupuju mlin od

Zadruge Beljan 1929. godine za 100.000,00

dinara.

U Piljenicama su bila 3mlina.Najveći je dakle bio

u vlasništvu Rudolfa Vaclaveka, a dva manja u

vlasništvu Franje iAlojza Toša.

21

22

23

21

22

23

Žito na Pakri se tijekom

dvadesetog stoljeća mljelo

u 40-tak vodenica, a danas

ne radi ni jedna.

Navodno je on imao

rastrošnog sina koji nije

brinuo za posao, tako da je

mlin otišao "na bubanj".

Baka i djed Vesne i Lidije

Vaclavek – Loborec iz

Koprivnice.

Novoobnovljeni Vaclavekov mlin

42

U Staroj Subockoj prvi mlinovi se

spominju još u 19. stoljeću i to Jozo

Gondoš (koji je i preminuo u novom

mlinu), a kasnije se kao mlinari

spominju obitelji Kovač i Molnar, a Ivan

Babić iz Štarerske bio je mlinarski kalfa.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća

mlinari na Subockoj bili su uglavnom

mañarskog porijekla (Molnar, Marton,

Pettko, Barat, Berdi, Mesaroš...)

Mlinove su kao zajedničko vlasništvo

koristili starosjedioci pa su se oko njih i

svañali. Oko mlina u sjevernom dijelu

sela posvañale su se zadruge Šeničnjak,

koja je živjela na zapadnoj, i Jambrišak

koja je živjela na istočnoj obali potoka.

Nakon svañe, Jambrišaki su južno

sagradili novi mlin, ali onda je nastao

problem jer im za sušnog vremena

Šeničnjaci snisu puštali vodu preko

starog mlina. U Subockoj su mlinove

gradile i druge zadruge. Na katastarskoj

karti iz 1903. vlasnik mlina i okolnog

zemljišta je Subočanska ketuška

zajednica, kasnije je postao Molnarov

mlin.

Na Subockoj je bilo i više vodenica :

jedna je bila na Šeničnjakovom boku,

druga južno do željezničkog mosta,

treća pred Turkovićevom kućom,

četvrta pred kućom zadruge Herceg i

peta na Palčenjaku. Mlinovi su većinom

bili kašikari i to zadružni ili ketuški, a

prije regulacije korita potoka još su se

nalazili njihovi ostaci. Pretposljednji

mlin u blizini pruge srušen je nakon

Prvog svjetskog rata. Najduže je u Staroj

Subockoj opstala vodenica u kasnijem

vlasništvu obitelji Molnar koji su njom

gospodarili oko 90 godina. Ostaci

posljednje vodenice koja je imala

turbinu te električni pogon, postoje i

danas.

24

24 Prema sjećanju Marka

Š e n i č n j a k a i M a t e

Mihaljevića, iz knjige Ivana

Gračakovića Stara i Nova

Subocka, Kutina 2009. str.

100.

Kezlerov mlin u Lipovljanima

Mlin u Staroj Subockoj

Tošov mlin u Banovoj Jarugi

43

Mlinovi na azmanskom podru juč č

O prvim vodenicama u

čazmanskom kraju govori

Isprava o osnutku Zbornog

kaptola sv. Duha u Čazmi iz

1232. godine, kada „zagrebački

biskup Stjepan II. poklanja

istom Kaptolu u stalni posjed i

mlin u Grabovnici (2 km od

Čazme) pokraj velike ceste,

zajedno sa zemljištem oko

mlina dovoljno velikim za

uzdržavanje mlinara“ .

Spomenuti mlin, danas obitelji

Salaj u Grabovnici bio je

vjerojatno, vodenica jer kroz to mjesto protječe rječica istoga imena. Mlin je postojao i

u prvoj polovici 20. stoljeća, ali biva srušen tijekom Drugog svjetskog rata .

Sljedeći važan izvor koji govori o mlinarstvu čazmanskog kraja je izgradnja

gospodarske zgrade obitelji Kapelac u Prnjarovcu (10 km od Čazme). Ona je

izgrañena za potrebe obiteljskog mlina podignutog 1917.g.

25

26

27

Žrvanj iz Čazme

25

26

27

U brojnim dokumentima

k o j e j e s a s t a v l j a o

Čazmanski kaptol kroz

svoje postojanje spominju

se i mlinovi kao predmet

kupovine, razmjene ili

nasljeñivanja.

U arheološkoj zbirci

Gradskoga muzeja Čazma

nalaze se i pronañeni

žrvnji tijekom arheoloških

istraživanja. Nañeni su na

lokalitetu dominikanskog

samostana u središtu

današnje Čazme (GMČ, C-

524).

Mlin vodenica obitelji

Salaj 1942. godine srušena

je od ustaške vojske. Danas

vel ik i za l jubl jen ik u

tradicijsku baštinu Zlatko

Salaj namjerava ponovo

izgraditi na istome mjestu

vodenicu kakva je bila i

prije rušenja.

Vodenica Salaj u Grabovnici

44

28 1928. od Hrvatske ratarske

zadruge Vukovar u stečaju

kupili su mlin za visoku

meljavu (14 vagona strojeva) i

još jedan pogonski motor od

60 ks i agregat od 110 volta.

Istovremeno su tadašnji vlasnici Ivan i Vid Kapelac kupili u Beču od firme Emil Pleva

pogonski stroj, a od firme Hoffer Schrancz dva para kamena (42 cola) za mljevenje

žita. Mlin je pušten u pogon u prosincu 1917. Uz motor vlasnici su kupili i agregat za

proizvodnju električne energije od 3kw .28

Vodenica Sudarević iz Vučana

45

Prizemna zgrada je dograñena u secesijskom stilu u dvokatnicu u koju ugrañuju i

mlinsko postrojenje. Tako da od 1931. g. uz mlin za prostu meljavu (koji radi od

1917)., radi i mlin za visoku meljavu .

Mlin je radio sve do 4.4. 1944. kada je bombardiranjem pretrpio manja oštećenja.

Poslije Drugog svjetskog rata imanje je konfiscirano (vlasnik u Lepoglavi), ali je ipak

1948. g. pokrenuta proizvodnja na kamen koji radi do 1954. g. Potpuno zatvaranje i

demontiranje mlinskog postrojenja uslijedilo je 1957. godine .

29

30

29

30

Nacrt zgrade mlina je

radio mañarski inženjer

Jošnik (izradio nacrte i za

namještaj mlina).

Zgrada mlina postaje

d r u š t ve n i d o m s e l a

Prnjarovac 1959. iako je

zamisao tadašnjih vlasti

bi la rušenje zgrade.

Vlasnik zgrade je postao

Kotar, pa Općina Čazma

te na kraju je vraćena

o b i t e l j i . Z g r a d a j e

predviñena za zaštitu kao

spomenik kulture.

Stari mlin u Suhaji

Mlin u Dragancima nekada obitelji Zmek, a kasnije nacionaliziran

46

Od značajnije industrijske baštine je i mlin obitelji

Zmek u Vučanima. Zmekove je naslijedila u

vlasništvu obitelj Sudarević koja se brine o mlinu i

gospodarskim zgradama . Dugo je ovaj mlin bio

jedina sačuvana vodenica od zapadne Slavonije

(okolice Požege) do Žumberka.

Uminula su zauvijek ona vremena kada je mlinarija

bila ponajbolja mušterija, a mlinari bijahu gospoda.

Mljelo se obilno zimi i ljeti. Nekada su pomelarci

moljakali mlinare, pa i mitili ih, da im što prije

samelje dovezeno žito, a do osamdesetih godina 20.

stoljeća, mlinari su obilazili selom, pohañali

pomelarce i tražili žita za meljavu.

Evo i anegdote iz Vaclavekovog mlina o „poštenju“

mlinara:

Mlinar doñe do svećenika i ispovijeda se te kaže da

vara na vagi: Svećenik mu odgovori da stavi raspelo

iznad vage (na vidno mjesto) te prilikom vaganja da

uvijek pogleda u njega, a ujedno raspelo će

upozoravati na prijašnji lopovluk i podsjećati da to

ponovno ne čini.

Nakon godinu dana pogleda mlinar Isusa na križu i

veli: „E, moj Isuse, od nas dvojice jedan mora van,

ovako dalje ne ide“.

31

31 Mlin-vodenica obitelji

Sudarević je spomenik

k u l t u r e ( R j e š e n j e

Regionalnog zavoda za

zaštitu spomenika kulture

od 1997.g.).

Zgrada obitelji Kapelac u Prnjarovcu

47

Starija žena s obrednim kruhom iz Osekova

48

Pripremanje kruha u Moslavini

Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke

uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti

različit od "prostog" kukuruznog do "pisanog" (svetečnog, blagdanskog) kruha.

Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno

stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.),

svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog

brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice)

te prohe ili proje zatim od miješanog

ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok

se za razne svetkovine koristilo bijelo

pšenično brašno. Ječam je takoñer, doduše u

rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od

navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne

finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije

rado prihvaćen. U obiteljskim zadrugama

koje su egzistirale do početka 20. stoljeća

vladala su stroga pravila ponašanja, a

naročito pri stolu. Hranili su se dosta

oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane,

rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne:

grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune,

za večeru isto tako.

Pored tolikih krava bili su često željni mlijeka.

Goveda su držali više radi stajskog gnojiva, a

volove radi oranja.

Žene su u zadruzi radile vrlo teško, osobito

reduše (poreduše) koje su se smjenjivale na

poslu dnevno ili tjedno. Žene osobito neke,

radile su vrlo mnogo i izvan kuće. Osim rada

na zadružnim njivama, sadile su lan i

konoplju, stupale, prele, tkale i spremale

miraz ili "ruvo" za svoje kćeri udavače.

Reduša ujutro ustaje prva, podoji krave,

skuha mlijeko, priredi doručak svima

(froštuk), a pastiru ili čerdaru, vrgne u torbu

užinu, kuha ručak, pazi na sitnu djecu, nosi

užinu težacima, navečer prireñuje večeru,

muze krave, salijeva mlijeko u tegle, zatvara

živad, prije svakog obroka napuni vrčeve

pod stolom, liježe posljednja u kući (hiži).

49

U družinskoj sobi za stolom su sjedili samo

muškarci, a žene su stajale iza njih te grabile

hranu iz zajedničke zdjele - padele, drvenim

žlicama. To je stari zadružni običaj kojima je

odreñen drugorazredni položaj žene u

hijerarhiji složene obitelji.

Inače pripremanje hrane i ostali kućanski

poslovi spadaju u domenu ženina rada.

Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga

svake domaćice. Za razliku od onih naših

krajeva gdje se svakodnevno pekao kruh na

otvorenom ognjištu pod pekvom ili pod

sačom, u Moslavini kruh se pekao u krušnim

pećima i to u većim količinama, a višak je

ostajao kao zaliha za narednih nekoliko

dana, tako da se nikad nije konzumirao

svježi, već tvrdi, osušeni kruh.

Predviñeni višak kruha se pohranjivao na

suhim i zračnim mjestima, u ostavama

zvanim komore, komorek, na posebno

načinjene drvene stalke - križanice. Do

Dubeni stubli za žito i brašno

(H)ambar i kukuružnjak

50

danas su se sačuvali različiti nazivi:

reme ili remeki (Ilova, Batina, Husain),

krušnica (Osekovo, Podgarić, Čaire),

krušnjak (Kajgana, Klokočevac,

Tomašica), lotrice (Potok), križ ili krizi

(Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica

(Trnovitički Popovao, Trnava), lebnica

(Rogoza, Veliko Vukovje) itd.

Pripremanje kruha i trošenje kroz više

dana vraća nas ka prvobitnoj ekonomici

agrarnog društva. Sam naziv kruh

"proizlazi iz pradavne upotrebe tvrdog,

koji put već suhog kruha, koji se lomi i

krši i zatim moči u vodi da bi se mogao

sažvakati. Sve to nas vodi do

poznavanja prvobitnih proizvodnih

odnosa kad je tvrdi kruh, uz vodu i

meso ulovljene životinje još u sabiračkoj

privredi bio glavna hrana čovjeka".Stalak za kruh (krušjenica, križ, lotrice...)

Kaca sa žitom

51

Žito pripremljeno za kruh

spremalo se ili u posebne

spremnice slamnate pletnjake ili

drvene škrinje, smještene u

ostavama - komorama i l i

z a s e b n i m o b j e k t i m a

(h)ambarima, a u pradavna

vremena za to su služile žitne

jame.

Svakodnevni kruh bez obzira da li

je bijeli, miješani ili kukuruzni,

pekao se pomoću kvasa. Domaći

kvasac pripremao se tako da se

o d r e ñ e n a k o l i č i n a v e ć

pripremljenog, zamiješanog

tijesta odvajala u posebnu,

drvenu posudicu (grovačicu) i

o s t a v l j a l o d o s l i j e d e ć e g

p r i p r e m a n j a k r u h a . R a d i

zadržavanja vlage u tijestu kvas se

mogao premazati i solju.

"Nekad su žene radile i kiseli

kvasac koji nastaje od vrenja

grožña, a dodavalo bi mu se

brašno i voda (podatak iz sela

Osekovo). U selu Vukovje kiseli

kvasac radio se pomoću pjene,

koja nastaje kod vrenja šljiva".

Za pečenje kruha žena je morala

pripremiti, taj osušeni, domaći

kvasac i to tako daje djelomično

g o r n j i s l o j ( P o d g a r i ć )

odstranjivala ili je cijeli kvasac

stavljala u brašno, prelijevala

mlakom vodom, dodavala soli i

ostavila nekoliko sati da se

razmoči i uzavre. Kvas se mogao i

izmrviti, tako da prije omekša.

Pripremljeno brašno za kruh

stavljalo se ili u drveno Korito

zvano mesitje korito ili naćve

(Podgarić , Miklouš Gornji,

Vukovje, Popovac), koje je

Žena s tradicijskom hranom žgancima, Donja Gračenica

Rezanje palente, Ciglenica

52

počivalo na drvenom stalku

zvanom naćvenice ili križnice.

Kruh se mogao mijesiti i u

velikim drvenim posudama

kopanjama ili grovačama.

Ukoliko se mijesio kruh od

kukuruznog brašna najprije se

morao preliti vrućom vodom

(pofuriti, šuriti, pošuriti), te se

onda u ohlañeno brašno

dodavao kvasac i sol, a mijesio

se toliko vremena dok se ne

prestane ljepiti za prste. Dobro

pripremljeno tijesto formiralo

se u manje količine i ostavljalo

da se diže ili u simplama

(pletene košarice od slame) ili

manjim grovačama u kojima se

tijesto "groha" tj. trese, čime mu

se daje oblik.

Pomoću drvene lopate ili

lopara, kruh se stavljao u

krušne peći koje su bile

sagrañene ili kao samostalni

objekti ili u sastavu kuharni, a

za pečenje kruha temeljito

pripremane i zagrijane, zbog

toga se uz peć nalazio i

potreban pribor kao popečak,

duga motka za razgrtanje vatre,

grnjača, (z)greblica za izgrtanje

žara i (o)melo za čišćenje poda,

pomagala načinjenog od motke

na čijem jednom kraju je

učvršćen svežanj kukuruzne

komušine ili kupusa.

Moslavački obredni hljebovi kruha

53

Krušne peći su grañene tako da

se na četiri drvena stupa tkz. grušt

(u novije vnieme stupici mogu biti

sazidani i od cigle), postavljao pod

od dasaka ili cigle, odnosno

nabijene zemlje. Polukružna

kupola bolta načinjena je od

konstrukcije ljeskovog pruća,

omazana zemljom i pljevom,

odnosno ciglom. S prednje strane

nalazi se otvor zrelo, vustje, usta

ispred kojih se nalazila ravna

ploha komin, banak. Otvor se

zatvarao komadom lima. Za

odvod dima služili su otvori

žarnice ili žeravnice, a po potrebi

su se zatvarale grumenom zemlje.

Peć j e natkr ivena krovom

postavljenim na drvene stupove iii

direktno na boltu, a može imati l

d i m n j a k ( n p r . s e l a o k o

Garešnice).Za djecu, pečenje

kruha u prošlosti predstavljao je

izuzetan i rado očekivani dogañaj,

jer im se tom prilikom pekao mali

kruščić, kolaček, kojeg su ona još

toplog, tek izvañenog iz krušne

peći, lomila i jela.

32

Krušna peć iz Mostara

Žena priprema vatru za pečenje kruha, ŠartovacKrušna peć iz Kutinskog sela

54

U krušnim pećima i to redovno

pomoću kvasa pekao se svakodnevni

smesni (Mikleuška, Čaire), smjesni

(Potok), ili zmjesni (Osekovo!

Mikleuš) kruh ili raženka (Pašijan,

Trnava), a za razne prigode svečani

hlebovi (Ilova, Batina, Osekovo). Kad

je god ponestalo kruha na brzinu, bez

kvasa pripremale zmekale su se razne

bazlamače ili zlevanke, pogače i to se

peklo u štednjacima, a na plotnu

mogle su biti pripremane pogačice,

okruglo oblikovane i malo iztabane,

zvane placke.

32 Svaka kuća je imala u

dvorištu zidanu krušnu peć

gdje se pekao kruh za osam

dana, a kraj te peći pepelište

gdje se bacao pepeo i na to

mjesto nije smio nitko doći po

noći, čak ni stariji, a osobito

djeca na ne naginu, tj. da ih ne

zacopraju, ili ne ureknu.

Škropljenje kruha vodom nakon pečenja, Šartovac

Potpaljivanje vatre u krušnoj peći, Rogoža

55

Kumovi odlaze novoroñenčetu u babinje, Sunja

56

Za razne obiteljske prigode ili roñenja - babinje ili

vjerske blagdane pekle su se pogače i kruh od

pšeničnog brašna. Tada se veća pažnja posvećivala

izradi i ukrasu na njima, tako nalazimo razne

pletenice i ptičice na gornjem dijelu svečanih hlebova i

kuglofa (Kutinska Slatina, Kajgana, Ilova), ružu, pile

ili zeca na pogačama nošenih "u babinje" (Potok,

Voloder), okrugli ukrasi od otisaka čaše sa bosiljkom

kao drevni simbol zdravlja i veselja u obitelji

(Podgarić). Površina svečanog kolača mogla se

premazati i emulzijom od jaja i brašna zvana

maltazin.

Članovi KUD-a Ilova idu u babinje, scenski prikaz

Voloderka s obrednom pogačom

57

U prošla vremena kad se kruh više

poštivao, živjela su i nepisana pravila, po

kojima se hleb prije rezanja trebao prek-

rižiti, a mrvice pažljivo pokupiti poslije

jela da se po njima ne gazi. Ukoliko su pale

na zemlju, pažljivo su se podigle i stavile

na stol.

Blagdani su započinjali rezanjem

takozvanih obrednih hlebova. Uskršnje

korpe ili košare u kojima je pored mnogih

jestvina bio i kruh nosile su žene u crkvu

na blagoslov. Prije svakog objeda

izgovarale su se jednostavnije molitve, na

primjer:

Za Uskrs su se pored pogače pekla i ostala

obredna peciva: kuglof s grožñicama,

razne perece u obliku osmice, razne

kiflice, pletenice, srca, krune, kovrtanj

(Križić) sa ili bez jaja, a sva su se odozgo

premazivala jajčekom pomoću guščjeg

pera.

"Blagoslovi ovo jelo i pilo i nas težake",

ili djeca su govorila:

"Križi, boži, bog nas blagoslovi".

Obredna pogača s motivom srca, Donja Gračenica

Djevojka s pogačom na Danima kruha u Kutini

58

Kruh koji se pekao u krušnoj peći, kao

podloga na lopati ili loparu stavljalo se

lišće kestena, vinove loze ili oraha, tako

da nije bilo vuglenja kruha, a od lišća

kruh je dobio posebnu aromu. Lišće je

sagorjelo, a kruh se samo obrisao

krpom.

U Trebarjevu Desnom žene su pod kurh

na loparku stavljale tanke listove od

kukuruznog klipa, a ljeti lišće od

kukuruzne stabljike, što je bilo posuto

brašnom. Više puta su majke znale za

djecu peći manji kruh od jednog

kilograma, zvan lebec. Rjeñe su pak

djeca pekla tanku presenicu s maslacom

ili kukuruzni kolač palenac (Jančerova;

Sisak 1995; str. 86).

Bijeli su kruh - hleb prije pečenja samo

poškropili vodom i prekrižili, a

kukuruzni su gladili vodom i špikali

vretenom da se ne zlopuši kora, da se ne

naprave klobuci (Ludina, Vidrenjak).

Pogaču za novoroñenčad kuma je na

krstitke nosila u bogato ukrašenoj

košari (na glavi) prekrivenoj krpom,

nadstoljnjakom, a mogla je nositi i u

prezlamici (jastučnici), čime je kolač bio

zaštićen od nečistoće, a ujedno je bio i

ponos domaćice (Voloder). Hrana u

polje težacima nosila se u korbama

omotanim u stoljnjake koji su se u polju

prostrili. Da bi korba bila stabilna, na

glavu se stavljao podsvitek, podvitek,

svitek, podmetač napravljen od ručnika

ili krpe savijen u krug. Hrana se mogla

nositi i u culcima, kasnije u cekerima,

preñanim torbama, a voda u stuckama

(Ilova, Osekovo).

Kruh i vino su značajni u svadbenim

običajima. Mladu kod dolaska u

muževljevu kuću svekar dočekuje s

kruhom i vinom (Repušnica). Mlada

uzima stojeći na pragu taj kruh i govori :

Žena prireñuje obredno pecivo, Osekovo

Žena prireñuje obredno pecivo, Kutina

59

"Daj nam bože, kruha, vina i božjeg blagoslova". Tek tada

ulazi u kuću, obilazi stol i kruh stavlja na sredinu stola.

Narodni običaji ugošćavanja pogačom (kruhom), solju,

vinom i rakijom, veoma su stari.

Gostinska pogača, pletenica, (prireñivane za Uskrs i nošene

u babinje) bila je načinjena od najfinijeg glat brašna debljine

3-6 prstiju . Tijesto za uskrsnu pogaču pripremalo se bez

ikakvih dodataka, kao običan svakodnevni hleb ili kruh,

samo se na površini posebno ukrasio. Pogača se mijesila od

brašna, kvasa, malo soli i mlake vode te domaćeg masla.

Mijesila se sve dok ne postane glatko tijesto, a zatim

ostavila na toplom mjestu da se podigne. Ovo se ponovilo

još jednom, a zatim se premjesila, stavila u oosebnu posudu

i pekla u rerni, a ako se u krušnoj peći, onda se lopatom ili

loparom stavljala u žrilo.

Površina pogače ukrašavala se simbolima. Od komadića

tijesta učinile su se pletenice (pletene u troje ili u četvero)

zvane kita (Ludinica, Vidrenjak) zatim ptičice koje su se

stavljale uz rub pogače. U sredinu dolazila je ruža sa tri lista

(Ludina, Katoličko Selište), gnijezdo sa jajima i pilićima

(Voloder, Kutina, Kajgana, Tomašica) ili svetašnji simbol

33

33 Nekada je sirotinja do

kruha teško dolazila. Za

pet ili šest kilograma

brašna morala je bogatašu

kopati cijeli dan.

Kruh i slama u božićnim običajima, Husain

60

Obredni hljeovi kruha na kutinskoj priredbi Dani kruha

61

IHS, sa križem i hostijom obavljenom auerolom (Osekovo).

Na božićnom stolu u selima katoličkog življa pored kuglofa,

mogao je stajati i mali kruh cipof. U selu Čaire pekao se kruh u

obliku prstena, zvan kovrtanj. Bio je obješen o čavao na gredi, a

kroz njega je bilo provučeno povjesmo. Najmlaña žena, poslije

ručka uzimala je predivo i prela, a kao vreteno služio je komad

ljeskove mladice.

Pravoslavno stanovništvo sjeveroistočnog dijela Moslavine je

za Božić peklo beskvasni kruh, zvan česnica. U njega se stavljao

novac. Prilikom lomljenja ona osoba koja ga je našla smatralo se

da će biti najsretnija u obitelji te godine ili ako je ženska osoba

da će se uskoro udati.

Za jutarnji obrok osim žutih žganaca ili palente (u ličkih

Moslavaca ili Talijana u Ciglenici) pripremali su makarune(c) ili

makarone(c) i to na taj način da se pečeni kruh lomio ili rezao na

kocke, prelijevao vrućom vodom, a nakon cijeñenja,

rastopljenom mašću.

Svetečna hlebovina, svečani kruh pripremao se sa kvasom ili sa

kupovnom germom i krumpirom radi postizanja što veće

mekoće. Površina se ukrašavala raznim pletenicama ili

udubljenjima i emulzijom od bijelog brašna. Ova vrsta kruha

nošena je u babine (Ilova, Batina) kao i pisani svečani kolaček -

kuružnjak, koji je bio pripremljen poput zlevanke i to tako da je

Završetak težačkih poslova

Voloderka s obrednom

korpom

62

dolazio red bijelog kukuruza, red sira, red žutog kukuruza,

a prelijevalo se vrhnjem i maslom. Prilikom rezanja dosta se

mrvio, tako da je više služio kao ukras, nego za jelo . Kruh u

krušnim pećima pekao se sat i po do dva sata, a ukoliko se

pripremao sa germom samo jedan sat.

Danas se još mogu naći žene koje za pojedine prilike peku

kruh na taj način, ali rijetko imaju priliku da svoja iskustva

prenesu na mlañe naraštaje.

34

Vijenac, obredni kolač u slovačkim svadbenim običajima, Meñurić

Motiv grožña s viticama i srce na obrednom pecivu

34 Neke porodice su jedva

dočekale urod novog

kukuruza. Njemu su se svi

veselili jer je brašno bilo

ukusnije. A kada je bran

urod novog kukuruza,

ljudi bi rekli: Ej, sad je papa

oživel!

63

Nestankom krušnih peći i njihove topline, gubi se još jedan dio naše tradicijske

baštine, kojom se na raznim manifestacijama kao Kak su jeli naši stari ili Vikend na

seoski način, Smotre folklora i dr., ali i nova kutinska manifestacija Dani kruha i

kolača, koja pokušava evocirati uspomene na ne baš tako davna vremena kada je to

bio sastavni dio seoskog života.

Kozlac, biljka za koju se vjerovalo da odreñuje rodnost usjeva

64

Vjerovanja, "lije enja"...č

Žitom, hržom ili raži su se „liječili“ i lišajevi. Osobu

koja je imala lišajeve bi posjeli na stolicu, a na drugoj

je sjedila osoba koja liječi. U ruku bi uzela desetak

slamki od raži, dugih oko petnaestak centimetara sa

praznim klasom na vrhu. Svaku slamku bi odgrizla

na dužinu od četiri centimetra i govorila:“ Danas

crveno, sutra bijelo, a prekosutra kakovo je i bilo“.

Tako je kidala cijelu slamku do klasa, a klas bacila. I

tako svih desetak. Ovu čarobnu rečenicu je

ponavljala i do pedesetak puta. No, kako bilo da

bilo-lišajevi su prošli!

Klas od raži su ñurñari često stavljali na svoj obredni

jurjevsaki koš za ophodarenje, vjerojatno zato da bi

se korisnost obreda proširila i na cjelovit urod raži.

Brojna vjerovanja, kao i običaji vezani uz sijanje,

sjetvu i žetvu davno su već zaboravljena, mada su

rijetka ipak preživjela i održavaju se do današnjih

dana.

Da sjetva bude uspješna, a prihod bogat poštivale su

se odreñene norme ponašanja npr. na dan sjetve

ništa se iz kuće nije smjelo posuñivati ili darivati,

sjetva se mora početi ranom zorom dok sunce izlazi

(da bi i žito tako visoko raslo); zatim ono što je

ženskog roda (npr. pšenica ) treba početi sijati u

ženske dane (srijeda, subota), a ono što je muškog

roda (npr. ječam) na muške dane. Prije početka

sijanja sijač se prekrižio i kazao: Bože pomozi...

Treba napomenuti da se osobito pazilo da se sa

žetvenim radovima ne bi počinjalo u petak, već u

ponedjeljak. Tvrdilo se da će prinos tada biti bolji.

Ako ljudi čuju kukavicu poslije Ivandana (24.

lipnja), zaključili bi da će žetva biti loša. Ako je u

proljeće bilo mnogo maslačaka žetva će biti dobra.

Žito se želo srpovima i kosilo kosom. Kosa se nije

smjela klepati na suncu, jer se vjerovalo da bi se tim

činom prizivala kiša. To se obavljalo u hladu.

Na polje se išlo oštricama okrenutim prema polju, u

pravcu kretanja, a vraćalo se s oštricama okrenutim

suprotno od pravca kretanja (okrenuto prema

polju), tako da se zlo i nesreća otklanjalo od sela.

Župnici posvećuju hranu

65

Kruh se nije smio peći petkom, ni nedjeljom. Pečen se

spremao u ladicu, te dobro zatvorio, tko je to zaboravio,

vjerovalo se da će teško umirati. Tko je krivo rezao kruh,

navodno je prije toga lagao, a onaj koji hljebove kruha stavi

naopako na stol, dopušta da zli ljudi dobiju moć nad kućom.

Kruh i sol nisu smjeli nedostajati prigodom useljenja u novi

dom da ih kasnije nebi bilo dovoljno. Hljebove se ne smije

cijele poklanjati, jer inače s njima kuću napušta i blagoslov.

Zato treba odrezati komadić i sam ga pojesti ili bar hljeb

malo zamotati. Prvi odrezani komad kruha ne smije se dati

strancu, jer on po starom običaju pripada domaćinu.

Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući,

postojala je ospasnost da ga u Novoj godini neće biti

dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak, osigoravao je

blaženstvo onima koji bi ga jeli. Tko ostavi nagrižene

komade kruha, izgubit će prema starom vjerovanju razum.

Onome tko bi gazio žito, prijetilo mu se da će mu se kod

kuće kruh upljesniviti. Svetkovine su u pravilu započinjale

rezanjem obrednih hlebova kruha.

Stariji ljudi znali su djeci govoriti: Moraš jesti korje od

kruva, buš pameten.

Ako bi dijete stavilo ruku na kruh, bilo bi prekoreno i

opomenuto riječima: Bedak jeden, ne meći ruku na kruv, to

je Božji blagoslov. On te je podigel na noge. Djeca su na to

morala odgovoriti: Oprostite čaće!

Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući,

postojala je opasnost da ga u novoj godine neće biti

dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak osiguravao je

blaženstvo ljudima koji bi ga jeli. Tko bi ostavio nagrižene

komade kruha, izgubio bi razum. Onome tko bi gazio žito,

prijetilo se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti.

35

35 R a d i ć J a j n č e r o va ,

C ve t k o v i ć ; R a d i ć e vo

Trebarjevo povijest/život/

običaji, Sisak, 1995. str.87.

Protiv uroka

66

Zaklju akč

Kruh je namirnica visokovrijedna u

prehrambenom kao i duhovnom smislu.

Krušne tragove možemo slijediti u daleku

prošlost, iako se točno ne zna kada i gdje je

započeo uzgoj biljaka krušarica. Vjeruje se da

je to bilo negdje na Bliskom istoku, vjerojatno u

plodnoj dolini rijeke, prije devet tisuća godina.

Kruh je smatran plodom zemlje i čovjekova

rada kao i božanskim darom i upravo zbog

toga, kruh nije samo ljudska hrana, nego

omiljeni žrtveni prinos bogovima.

Kruh je označavao bogatstvo porodice i

države. Postao je glavna i najznačajnija

namirnica u prehrani civiliziranog svijeta.

Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u

središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba

meñu narodima, klasama i

pojedincima, koji u svojoj

suštini više ili manje uvijek

predstavljaju borbu za kruh.

S v e t k o v i n e u p r a v i l u

započinju rezanjem obrednih

hlebova kruha. Kruh je

o z n a č a v a o b o g a t s t v o

porodice i države. Postao je

g lavna i na jznača jn i ja

n a m i r n i c a u p r e h r a n i

civiliziranog svijeta. Kroz

cijelu svjetsku povijest kruh

je bio u središtu zbivanja i

uzročnik čestih sukoba meñu

narodima, s ta lež ima i

pojedincima koji u svojoj

suštini više ili manje uvijek

predstavljaju borbu za kruh.

Rukovet žita

Djevojka s obrednim vijencem na glavi

67

Poslovice o kruhu

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Dok je ruha ikakva, ne boj se glada nikakva.

Škrtost kao i rasipnost, dovode čovjeka na komadić kruha

Bolje dobar zemljoradnik, nego dobro polje.

Ako je žito jeftino, sve je jeftino, ako je žito skupo, sve je skupo

Tko žito sije, sije svetost.

Kad ječam klasa, užasavaju se ñavoli.

Nekome i olovo pliva, a nekome slama tone.

Žali Bože pšenice, kad su loše ženice.

Kruh uzimaj iz zemlje, a ne iz tuñih usta

Sa svojim kruhom uvijek ćeš naći klupu za stolom.

Na kruh treba misliti prije nego što sjednemo za stol

Daj svakome kruha, ali ga od svakoga ne uzimaj

Drž' se daleko od onog tko ne voli kruh ili glas djeteta

Tko ima kruha i vina, neka nikad ne zavidi susjedu.

Ako kruh dobro zamijesiš, a loše ispečeš, daj ga psu; ako ga loše zamijesiš, a dobro

ispečeš, daj ga kome hoćeš

Ono što učini kruh, ne učini ni mač

Za dobrog čovjeka uvijek se nañe kruha

Imaš li kruha, pasa mnogo

Kruha daju onome tko ga već ima

Kruh bez kore kao pivo bez pjene

I mrvice su kruh

68

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Narezani kruh nema gospodara

Gdje nedostaje kruha, sve je na prodaju

Za kruh od petnaest dana, glad od tri tjedna

Vrijednost brašna ovisi više o mlinaru nego o mlinu

Od malo brašna ne umijesi se mnogo kruha

Ni najbolji mlin neće od ječma samljeti pšenično brašno

Ako sam ne jedeš kolače što te se tiče ako izgore

Bogatog postolara i siromašnog mlinara još nitko nije sreo

Pekari su najbolji graditelji, oni od malih žemlji prave velike kuće

Zahvalnost i pšenica samo na dobrom tlu rastu

I nakon loše žetve treba sijati

Svi vole kruh, ali nitko kao pastir – koji ga drži na srcu

Čovjek jede bijeli kruh toliko dugo dok se ne zaželi crnog

Gdje se osjeća miris kruha, prosjačka torba nije daleko

Kruh odrezan tuñim nožem nema dobar okus

'Rñav je taj kruh kojim se čovjek uguši

Lakše se nauči kruh jesti nego zaraditi

Tuñi kruh djeci je kolač

Kruh i smrt lako se nalaze

Kruh zarañen sramotom brzo se pojede

Tko traži kruha, zna zašto ga traži

Do kruha se dolazi grbom, ali i grlom

69

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Pred kruhom se i pas smiruje

Dug je dan kad kruha nema

Ako svoj kruh zaradiš poštenim radom, jest ćeš ga i nasred ulice

Kad bi kruh trčao poput zeca, mnogi bi umrli od gladi

Dan bez kruha najduži je dan u godini.

Na ovom svijetu ništa nije nužno osim kruha

Od lošeg brašna nikad dobra kruha

U siromaha kruh uvijek tvrd

Tuñi kruh teško je probaviti.

Kruh izvan kuće ili je preslan ili prepečen

Kruh ne valja sjeći od sebe, već samo k sebi

Ne valja golom rukom čistiti mrvice sa stola, niti ga gaziti, jer to sluti na

siromaštvo.

Onaj tko ujutro, kada izañe iz kuće sretne nekoga sa praznim košarama, ništa mu

neće polaziti za rukom

Ne valja kruh na stolu držati naopako, jer bi u kuću mogla doći glad

Kada pogača prilikom pčenja pukne u sredini, znak je da će doći gosti

Ne treba u tijeku jela drugom uzimati zalogaj, jer će se te dvije osobe posvañati.

Svako jelo svoga gazdu klelo, što ne legne da se jelo slegne.

70

Obi aji iz posavskih krajeva:č

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Kad se došlo na pole, gledelo se je prema table (parceli), a iza sebe se je hitilo zrjne

prek ramena. Onda se je reklo: „Ovo tičeki naj bu vam, a ono naprvo meni.“

Kad se došlo prve brazde jorat, uz prvu se je moralo kak se naredila, jajce razbiti.

Kad se išlo strašiti (na mladu nedelu i prede nek sunce zide van), putem se ne

smelo nikoga sresti, ni nikomu nikaj reći ali ni odgovoriti ak' bi te nešte nekaj pital.

Jer od posla ne bu nikaj.

Kad se išlo sejati šenicu, jačmen, kukuruz, detelinu pole se je posvetilo vodom.

Kad bi ti nešte rekel: „Lepi ti je žitek“, onda si mu moral reći – joči ti se zaslojnile

(poklopile, da ne vidiš) da ga ne bi vrekel.

Kak su vrane štele kuruzu mladu jesti znalo se je pobeliti perje (lišće) z vapnom sa

strane pola.

Kad se svinče ujesen smudilo onda su se tri batučka na toj vatri morala posmuditi.

Tad se je to spremalo i u rano leto popikalo na šibe da bi vrane plašilo. To se moralo

narediti do 15.8. kad počnu pečenice.

Kad se dojde na pole, prekriži se i tri puta se baci po šaku onoga kaj se seje v živicu.

Tada se govori: „Tičeki vam naj bu smetje, a meni čisto semenje.“

Kad se završilo s poslom onda se je reklo: „Bog prekriži dele i sejače teri su sejali

kuruzu, naj lati budu do lakta ili šenicu naj klasi budu kaki prsti na ruke.

Kad najdeš šeničin klas teri je dvostruk to donosi sreću. Ak je paren imel buš

penez ak' je neparen (trostruk) buš sreten v lubavi.

71

Sanjati...U SNU...zna enječ

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Kruh jesti - bogatstvo

Kruh mijesiti - znači da ćeš doći do velike časti

Kruh peći – predskazuje sreću i zadovoljstvo u porodici

Kruh bijeli sanjati – znači čast

Kruh sanjati – ne povjeravaj se ludo svojim prijateljima

Žito zeleno – znači radost

U njivama vidjeti da je žito niklo – znači da ćeš čuti neke novosti

Snoplje sanjati – pazi dobro s kim ćeš se sprijateljiti

Snop sijena ili slame – označuje bogatstvo

Žetvu gledati – znači da ćeš povoljno mjesto dobiti

Žito mlatiti – znači bogatstvo

Žito žnjati – znači da ćeš se nećim pomoći

Njiva za oranje – predskazuje sreću u ženidbi i udaji

Zemlju za oranje vidjeti – treba požuriti na posao

Polje obraditi – znači da će ti se trud nagraditi

Sijati njivu – znači da će ti trud biti nagrañen

Sjeme razno sijati – predskazuje sreću.

72

Izreke na zidnim krpama-zidnjacima

Vezene krpe, zidnjaci ili kuvarice su zidne ili kuhinjske krpe koje predstavljaju

dragocjen izvor saznanja o svakodnevnom životu i običajima jednoga vremena.

Ti mali dragulji ručnog rada, prava vezena lirika, ukrašavali su zidove radnog,

svakodnevnog prostora domaćice. Obično su stavljani iznad štednjaka, umivaonika i

stola.

Osim kuvarica vezli su i manje komade platna za zid, prostirke za stol, stolice,

prozore i dr. Kao i vezene vrećice za kutije žigica-šibica, češljeva, četki-kefa, štrajfni-

ukrasnih traka za police, dakako sa raznim porukama.

Vezeni zidnjaci nastaju u zanatskim radnjama gdje se s papirnatih uzoraka prenose

na platno – (fo)drukuju, zatim se po plavoj liniji već otisnutog uzorka veze. Prema

njihovim motivima možemo pratiti mijenjanje ambijenta kuhinje, posuña i

pomagala. U gradskim sredinama dolaze u modu krajem devetnaestog stoljeća, a

dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća nalazimo ih i u seoskim sredinama

kod bogatih pojedinaca. Njihova najintenzivnija uporaba traje sve do "60-ih godina,

kada su kuhinje bile bez električnih štednjaka i visećih kuhinja, a kod starijeg svijeta

mogu se vidjeti i danas.

Odabir i postavljanje zidnih krpa i kuharica

73

Zidnjaci su prvotno bili omiljeni ukras kuhinja naših baka ali su imali i praktičnu

uporabu vrijednost - štitili su zid od prskanja vrelog ulja, odnosno mjehurića što

“iskaču” iz uskipjela variva i juhe. Ubrzo su im dodane i duhovite, te poučne poruke,

jer je uočeno da se na tim dekorativnim predmetima, uz kavalirštinu, ljubavnu čežnju

i zabavu, može promicati i opća kultura svakodnevnog življenja, higijena, zdrava

prehrana, kultura ponašanja, meñusobnog ophoñenja i poštovanja, kultura obitelji,

ljubavi i sklada unutar zidova obiteljskog doma.

Zidnjaci nisu autohtoni dio hrvatske etno baštine, i na njima nema regionalnih

obilježja, ali su u odreñenom periodu bile prisutne u svakodnevnom životu u seoskim

i grañanskim sredinama širom Europe, pa tako i Hrvatske i Moslavine.

Izreke na kuhinjskim krpama najčešće hvale ili kude jelo, piće i kuharice. Evo

nekoliko primjera iz Osekova, Ciglenice, Potoka, Garešnice, Rogože, Trnave, Kutine,

Kloštar Ivanića, Caginca, Podgarića i Velikog Vukovja.

Kuharica što je mlaña, večera je odmah slaña.

Kuharice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje.

Žena svaka koja muža čuva, ta za njega dobar ručak kuva.

Ručak kuham puna sreće, a šalit ću se ja do veče.

Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac.

Kuhati nije šala, osobito kad je kuharica mala.

Kuharice budi čista, da se suñe uvijek blista.

Skuhala si ručak fino, pa uz njega paše vino.

Kuharice, kuhaj ručak fino, pa ćeš dobit novaca za kino.

Za udaju nije zrela, koja ne zna pravit jela.

Kuharice dobro kuhaj, ali ipak novce čuvaj.

Moja obitelj i moj dom najdraži su srcu mom Tri jelena tri košute doñi draga ljubit ću te

74

Kuharice manje zbori, da ti ručak ne izgori.

U kuhinji sam spretna i u svome domu sretna.

Još sam kuharica mlada, zato ne znam što ću kuhat sada.

Dobar objed mužu daj, pa će biti kuća raj.

Kad se dobro jelo pripravlja, ni na ljubav se ne zaboravlja.

Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti i piti.

Ručak kuham sve u šali,

Al' će dragi da ga hvali.

Sveža voda je zdravlje.

ljubav nije šala, kad su srca mala. Uspela ženidba prava je sreća.

75

Dobra djeca, dobra hrana, to nam kuha vredna mama.

Za svakog muža sreća je ta, kad žena dobro kuhati zna.

U gazde je puna kesa, pa je zato fina juha i dosta mesa.

Ako hoćeš kuhat znati, uči prije suñe prati.

Od malena treba znati, svojoj majci suñe prati.

Kuharica malo vrijedi, ako kuha, a ne štedi.

Majka Božja Bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji vjernici daj usliši nas!

Marijo! Majko Božja ljubavi, moli za nas!

76

Ladna voda, ta i prija,umi se ti, pa ću i ja.

Za udaju nije zrela, koja ne zna pravit jela.

Naša djeca naša mladost, neka znadu što je radost.

Za poljubce dragi vremena sad nema, treba dobar ručak da se sprema.

Dobro došli mili gosti.

Svaki dan do zore rane sunce sreće nek'ti svane.

Kad ti jelo i piće prija, ne treba ti doktor niti lekarija. Gospodine moj mladi, ova kapljica nek Vam život sladi.

Kuhati nije šala, osobito, kad je kuharica mala.

77

Čista djeca čisti dom, to je drago srcu mom.

Za udaju nije zrela koja ne zna spremat jela.

Svakoga gosta tri dana dosta.

Ja sam kuharica mlada, zato ne znam što ću kuhat sada.

Kuharice budi čista da ti suñe uvijek blista.

Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac.

Lijepa si lijepa

Jedimo, pijmo i veseli budimo.

78

Šta ti treba: piće, glazba, karte ili vjerna žena koja misli na te.

Tko na jelo dugo čeka izgubit će pola teka.

Kada skuham ručak bolje, muž mi je odmah dobre volje.

Zadovoljstvo u domu sreća je u životu tvomu.

Još jednom ljubit mi daj dok cvate cvijeće i maj.

Srce moje prepuno si jada za te i čezne jedna žena mlada.

Dobro došli mili gosti, u Hrvata se ne posti.

Zidne krpe, ukras zidova u tradicijskom domu

Ptičice poleti brzo dragom mom i reci mu da ga ljubim dušom svom.

79

Pjesma od Božice Brkan u Vetrenici ili obiteljskoj arheologiji izdanoj, u Zagrebu 1990.

Mijo Stuparić, Božićnica, 1925.

Smesni kru

Sija

Krušne mele dobro spresejati

I kuruzne malo

Germe v toplomu mleku razmučene

Nekej soli

I kropa

Zamesi

Na čvrsto

Ostavi digati se i pak spremesi

Krušnu peć

Dobro razgoreti

Onda krušec na loparku deni

Z mrzlu vodu ga lepo mi

A spod sakoga leba

Poddeni jorehovoga listja

Slavuj s' pjesmom javlja živom,

Rosa pala cviećem;

Ja uranih, pa se njivom

Iza pluga šećem.

Po brazdama – od miline-

Sunce zlato slieva,

Sitna ševa sa visine

Cvrkuće, pjesmu pjeva.

Pjeva ševa...sa cvieća

Sitna rosa sieva;

Volci vuku, -čar proljeća

Poljem se prelieva.

A na njivi sunce sija,

S prirodom se smijem,

Uzmem žito, pa ga s tija

Po brazdama sijem.

č

80

Prhnu ptica pastirica,

Prhnu vrabac s trnja,

Hitro stanu obojica

Zobat sladkog zrnja.

Ne ćeš, vrabče, zobat prvi,

Stani, ptičja lolo!

Neka radje grizu crvi,

Tebi trnje golo.

Lani, kad bi žito žuto,

Gotovo za žeti,

Tko je prvi doskakuto?

Tko žitu zaprieti?

Ti si, vrabče, ne divani,

Za kvar junak divan,

Ja sam za to još od lani

Na te uprav kivan.

Bacim grudu. Plahe ptice,

Svaka s' u grm krije,

Žao mi je pastirice –

Al' mi vrabca nije.

A kad s visa pane ševa,

Tad se opet vrate,

Cvrkčuć svaka pjesmu pjeva,

Zobanja se late...

Neka zoblju. U slast vama

Ptice, mili gosti!

Bog će dati, bit će nama

Svima kruha dosti.

S pticam polje viek' pohadjam,

S njima žito dielim,

Ja se s njima kadkad svadjam,

Al' se i veselim.

81

Katarina Brkić, Kruh naš svagdašnji, 1993.

Oranice

Oranice moje, smeñe i sive,

Crne moje oranice masne,

Za koga poorane,

Kome posijane, moje klijete?

Kud to oni s klipovima

I kuda sa snopovima?

U čije ambare, u čije štagljeve?

U njihove i njihove štaglje i ambare.

Zašto ste prodali,

Kome ste prodali,

Oranice moje,

iz kuće očeve?

82

Literatura

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Božićnica, hrvatski republikanski seljački kalendar za prostu godinu 1923.,

uredio Stjepan Radić, Zagreb, 1922

Božićnica, hrvatski seljački politički kalendar za prostu godinu 1926, uredio

Stajepan Radić, Zagreb, 1925.

Beleta, Stjepan; Društveno-gospodarski odnosi u Moslavini od početka 17. do

početka 20. stoljeća, u Zborniku Moslavine II, 1991-1992, Kutina, 1992.

Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, Zagreb, 1990.

Brkan, Božica; Oblizeki, Moslavina za stolom, Zagreb, 2006.

Dolenec Dravski, Miroslav; Moslavačke narodoslovne starine, Zbornik

Moslavine III, 1993/1994. Kutina, 1994. str. 81-118

DVD od Nade Bajević sa rekonstrukcijom Žetve u Staroj Ploščici iz 2010.

Gavazzi Milovan, Beitrage zur altslavischen Kultur kunde. -1. kysel Zeitschr.f.

slavische philogie XXII/2 – Berlin 1954, s.305

Gavazzi, Milovan; Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb, 1978, str. 28-29

Gračaković, Ivan; Stara i Nova Subocka, Kutina, 2009.

Grupa autora; Kruh-tradicija i običaji, Zagreb, 2011.

Hiller, Helmut; Sve o praznovjeruju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

Hrvatski pekar, br. 1. Zagreb, 1993.

Kopljar Mijo; Vršidba žita (žetveni radovi u prošlosti i u sadašnjosti Slavonije),

Đakovački vezovi, Prigodna revija, Đakovo, 1994.

Krstanović Božo; mr. Fazlić Hakija; Kovačić Đurña; Božičević Josip; Elaborat o

programu razvoja, Kutina, 1992. (rukopis).

Kruljac, Sever Jadranka; Koga srce boli, nek' si bira što od jela voli, Čazma, 2010.

Kruljac, Sever Jadranka; Mlinovi čazmanskog kraja, Čazma, 2010. (rukopis).

Kunac,Ana; Vezena lirika, izložba ukrasnih zidnih krpa, Makarska, 2004.

Laća Ana i Cepelić Maja; Industrijska baština-Hubenyjev mlin (rukopis u

Muzeju Moslavine), cjelovit tekst bit će objavljen u Zborniku Moslavine

Lukačević, Mato; Vršidba, Đakovački vezovi, Prigodna revija, Đakovo, 1994.

Mandekić Vinko: Naše žitarice, Knjiga II, Posebni dio, Zagreb 1918, str. 7.

Moslavac, Slavica; Kruh naš svadganji, katalog izložbe, Kutina, 1993.

Moslavac, Slavica; Zlatom sjaji naše klasje, katalog izložbe, Kutina, 1996.

Moslavac Slavica i Lana; Kad zasvira lane moje, Kutina, 2007.

Obitelj, ilustrovani časopis za hrvatsku porodicu, Zagreb, 1938., godište X, broj

9 i 10, str. 140

Pavličević, Dragutin; Hrvatske kućne zadruge I.i II. Zagreb, 1989 i 2010. g.

Pasarić, Dragutin; Vidici kutinski, Kutina, 1997.

Pleše, Ivan: Mlinovi, u Gornja Jelenska, urednika Dražena Kovačevića, Zagreb,

2002. str.355-357.

Radić Jajčerova, Cvetković; Radićevo Trebarjevo povijest, život, običaji, Sisak,

1995.

83

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Randek, Barlek, Mirjana; Prehrana u okolici Zagreba, Etnološka istraživanja ¾ ,

Zagreb, 1987. str. 381-395.

Rusan, Ferdo; Stante bure i oluje u Ilirski glazbenici, Zagreb, 1893....str. 193.

Stantić,Alojzije; Ris i obiteljska dužijanca u Subatičkom atara, Subotica, 2011.

Suhadolnik, Željko; Kruh naš svagdašnji, Namirnica kao biblijski mit, Svijet u

čaši, Zagreb, 1996. str. 28-46.

Stuparić, Mijo; Moje srce, Vidrenjak, 1996.

Štrokač, Ivan; Lepa ti je Moslavine (rukopis u Muzeju Moslavine)

Tuñan, Đuro; Povijest kruha, Seljačka sloga, Zagreb, 1939.

V. Novak: Ljudska prehrana v Prekmurju, Ljubljana 1947, str. 79

Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb 1953.

Zbornik za nrodni život i običaje, JAZU, svezak III, uredio dr.Ante Radić, Zagreb,

1892. str. 55-140.

Vitez Zorica i Josip Forjan; Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća,

Zagreb, 2001.

Lidija Vaclavek-Loborec, Vaclavekov mlin u Piljenicama, izrada od tijesta

84

The story of bread

Bread is high-quality food but is also very valuable in the spiritual sense. We can

follow the traces of the bread crumbs into the distant past, although no one knows

exactly when and where growing of bread grain actually began. It is common belief

that it was somewhere in the Middle East, probably in the fertile valley of a river,

some nine thousand years ago.

At first, man probably ate grains as they were picked in nature. However, in the

Mesolithic period, he found the grindstone for grinding them. With the transition to a

sedentary, agrarian way of life, food preparation was improved; pieces of dough

were baked on ashes or between two heated stones – we could say this was the first

bread. By the end of the Neolithic period, there was already a kind of oven (peka,

pekva) for baking bread, made of stone or clay, conical in shape, which to this day has

remained the favorite appliance for preparing delicious food.

Bread was considered the fruit of the earth and man's labour as well as a divine gift

and because of that, bread was not only food for man, but also favourite sacrificial

offering for gods.

In many parts of the world people pray Our Father to God to give us our daily bread

in hundreds of languages. But bread does not mean the same for everybody.

Bread is a symbol of essential food. Even if a man does not live on bread alone, his

spiritual food is also referred to as bread; just as the Eucharistic Christ is called the

Bread of Life. The liturgy speaks of the Holy Bread of Eternal Life. Blessed are those,

says St. Clement of Alexandria, who feed those who are hungry for justice by

distribution of bread.

The sacrificed bread of the Jews

has the same meaning, and

unleavened bread – today the

host – presents, according to St.

M a r t i n , t h e p a n g s o f

renunciation, preparation for

purification and remembrance of

one's origin.

Bread meant wealth of a family

and country. It became the main

and most important food in the

diet of the civilized world.

Throughout the world history,

bread was the center and cause of

many conflicts among nations,

classes and individuals, which

basically more or less represent

the struggle for bread.Obredno pecivo, rad Lidije Vaclavek-Loborec

85

Žene korparice, crtež, Želimir Šiško

86

Žela sam žito i pšenicuŽetveno kolo

(Husain)

Zapis: Slavica Moslavac

Transkripcija: Lana Moslavac

¸

Žela sam žito i pšenicu

u njoj sam našla prepelicu

Malo vas, malo nas,

'ajte momci meñu nas.

Sunce je žarko s neba sijalo,

Naše je žito u polju zrijalo.

Malo vas...

Mala je ptica prepelica

U našem žitu je gnijezdo savila

Malo vas...

Majka je stara dare dala,

Na daru majko tebi hvala.

Malo vas...

87

Sunce nam se na pol dana kre eć(Gornji Miklouš)

Zapis: Slavica Moslavac

Prilagodila za dvojnice: Lana Moslavac

Sunce nam se na pol dana kreće,

Sunce nam se ihu, haj, na pol dana kreće,

Sunce nam se ihu, haj, na pol dana kreće.

Poldan bije, a južine nije.

Tuña mati daj nam južinati.

Već su naše druge južinale

i nas jesu na južinu zvale.

Mi smo rekle da smo južinale

a mi nismo niti ručkovale.

Duga dana u zla gospodara,

ne da jesti ni u 'ladu sjesti.

Žena peče kruh u krušnoj peći, pastel, Želimir Šiško

88

Zlatno sunce kad osvane(Repušnica)

zapis: Slavica Moslavac

transkripcija: Lana Moslavac

Zlatno sunce kad osvane, ja pripremim plug i brane

Ala oj, milek moj, ala oj, milek moj.

Prežem konje brže-bolje, orem svoje ravno polje.

Ala oj, milek moj....

Tako hodam slog po slogu, sijem žito kako mogu.

Ala oj, milek moj...

Žarko sunce toplo grije, moje žito bujno klije.

Ala oj, milek moj...

Sunce pali žito zrelo, znoji mi se vedro čelo.

Ala oj, milek moj...

Vreće prazni stari mlinar, melje žito sve po dinar.

Ala oj, milek moj...

A u svetu nedeljicu mama peče gibanicu.

Ala oj, milek moj...

A ja vesel' čekajući, idem kući pjevajući.

Ala oj, milek moj...

89

Tri su žene

Žeteoci

(Husain)

Zapis: Slavica Moslavac

Transkripcija: Lana Moslavac

Tri su žene, žito žele,

malo su si k lagvi sele...

Jedna drugu laktom rukče,

Pite kuma i vi stoga,

Mi se pemo po drugoga.

(Husain)

Zaspis: Slavica Moslavac

Trnskripcija: Lana Moslavac

Žeteoci mi smo mladi,

naša ruka uvijek radi.

Od zorice, pa do mraka

radnja nam je svaka laka.

90

Na kraj, na kraj mobo(Husain)

Zapis: Slavica Moslavac

Transkripcija: Lana Moslavac

Na kraj, na kraj, mobo,

na kraj, na kraj, mobo, Mile,

moja silna mobo.

Na kraj, na kraj, mobo,

na kraj, na kraj, mobo, Mile,

voda i djevojka.

Voda ladna, mobo,

voda ladna, mobo, Mile,

a djevojka mlada.

Vodu ćemo piti,

vodu ćemo piti, Mile,

djevojku ljubiti.

Na kraj, na kraj mobo,

na kraj, na kraj, mobo, Mile,

na kraju je torba.

I u torbi mobo,

i u torbi, mobo, Mile,

paučljiva proja.

Navalite mobo,

navalite, mobo, Mile,

moja podveče.

91

Tri devojke žito žele

Kumine košare

(Lomnica)

Tri devojke žito žele (oj devojka),

Žito žele (oj, oj devojk(a).)

Tri devojke žito žele,

Poleg žita su si sele,

Gospodaru venec plele,

Na glavu mu budu dele.

Med sobum se spominale,

Kak bi Juru najvolele.

Jurko ima svoju Doru.

(Ilova)

Zapis: Slavica Moslavac

Transkripcija: Lana Moslavac

Zapis: Vinko Žganec

92

Široka mi kopriva(Lomnica)

Zapis: Vinko Žganec

Široka mi kopriva, kopriva,

Široka mi kopriva.

Široka mi kopriva,

Se mi pole pokrila,

Samo jeno ne mogla,

De mi raste šenica.

Nju mi žela braca dva

I med nemi sestrica,

Bila tužna, žalosna.

Pitali ju braci dva:

„Kaj je tebi sestrica,

Je li tebi srp malen,

Al je tebi slog širok?“

Nit je meni srp malen

Nit je meni slog širok,

Neg ja gledim za oblak,

Za oblakom stolek moj,

Za stolekom dragi moj!

Žitno polje, ulje, Ljiljana Kerepčić Ratkaj

93

Ide naša Barek(okolica Siska)

zapis: Slavica Moslavac

transkripcija: Lana Moslavac

Ide naša Barek, vedricom iz štale;

Jesi stigla Barek podojiti krave?

«Nahranila jesam, pa i napojila,

vedrica je puna jer sam podojila!»

Hej, hej, hej naša Bara je,

lepa, vredna, prava sneja ona je za se.

Leti naša Barek, fertun joj sa strane,

rubača u ruci, Barek je na muci.

«Šporet mi se gasi, a na njemu žganci,

brzo moram delat, dolaze težaci!»

Hej, hej, hej...

Gledaj naše Bare, rubača se trese,

ne želi si novu kad se drmeš pleše.

'Ko bi rekel da je Barica sa sela,

jer izgleda kakti dama sa teveja.

Hej, hej, hej...

94

Zahvala na fotografijama i drugim izvorima:

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

�

Zdenki i Vjekoslavi Hafner, Kutina

Davoru Hafner, Poreč

Jadranki Kruljac-Sever,Čazma

Lidiji Vaclavek-Loborec, Koprivnica

Vesni Vaclavek, Koprivnica

Julijani Vaclavek, Piljenice

Ani Mlinar, Zagreb

Tihomiru Krmeku, Kutina

Nadi Novačić, Kutina

Ankici Kenfelja, Donja Gračenica

„Radek gradnja“, Kutina

Želimiru Šiško, Kutina

Dunji Koruga, Kutina

Božidaru Špikiću Kutina

Ivici Horvatoviću, Repušnica

Mariju Hoke, Zbjegovača

Josipu Sraka, Posavski Bregi

Mariji Šivak, Kutina

Domu učenika, Kutina

Vesni Vuković, Kutina

Maci Kovač, Kutina

Anici Andrić, Kutina

Mirjani Nikolić, Kutina

Andrijani Badanjak, Kutina

Dječjem vrtiću Kutina

Udruzi vinogradara i voćara „Lujo Miklaužić“, Kutina

Restoran Petrokemije d.o.o.

� Svim osnovnim i srednjim školama grada Kutine

Peka ili pekva

95

Izložba i katalog ostvareni su sredstvima:

Ministarstva turizma Republike Hrvatske

Županije Sisačko-moslavačke

Općine Popovača

Općine Ludina

Grada Kutine

Nakladnik:

Za nakladnika:

Autorica izložbe i kataloga:

Notografija:

Prijevod:

Fotografije:

Crteži...:

Oblikovanje kataloga:

Korektura:

Računalna obrada i prijelom:

Tisak:

Naklada:

Muzej Moslavine Kutina

Slavica Moslavac

Slavica Moslavac

Lana Moslavac

Olga Friščić

Slavica Moslavac, Dubravko Vidiček, arhiva Muzeja Moslavine

Želimir Šiško, Ivan Milat, Đuka Butina,

Ljiljana Kerepčić Ratkaj, Zorka Sever

Slavica Moslavac

Jasmina Uroda Kutlić, Dubravko Vidiček

Željko Stublija

Tiskara „Gratis“, K. Zvonimira 1, Batina, Kutina

500

CIP...................

ISBN ................

muzej-moslavine-kutina@sk.t-com.hr

Kutina, prosinac, 2011.

96

Sla

vic

a M

osla

va

c: P

ria

o k

ruh

uč

ISBN: