METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

PROF. DR. IVO TOMIĆ

POJAM ISTRAŽIVANJA I NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

Naziv predmeta je diskutabilan. Kojeg istraživanja? Kakvog istraživanja? Postoje različite vrste istraživanja. Svako istraživanje je pokušaj zadovoljenja neke radoznalosti. Turisti obilaze otkrivajući gradove, države i zadovoljavaju tako ličnu radoznalost. Zadovoljenje te radoznalosti je spoznaja onog što nas zanima – kakvo je nešto, kakva mu je budućnost. Svako istraživanje je zadovoljenje neke radoznalosti. Naučno istraživanje je poseban tip istraživanja koje prethodno podrazumijeva neku vrstu radoznalosti, nije bilo koja već intelektualna radoznalost ili intelektualna sumnja – skepsa, želja da se nešto provjeri, dokaže, opovrgne. Naučno istraživanje je uvjetovano intelektualnom radoznalošću – skepsom. Drugi kriterij je da se ta vrsta igre odvija po strogim pravilima (ostala istraživanja moraju imati neka pravila) – naučnim pravilima i principima. To su principi znanstvene/naučne metodologije. Znanstvena/naučna metodologija – opća metodologija. Razvitkom znanosti svaka znanost ima svoju vlastitu metodologiju. (ekonomija – ekonomskim metodama, sociologija – sociološkim metodama). I Pravo ima svoju metodologiju – metodi tumačenja, primjene prava. Svi su metodi zasebni, proistakli iz opće metodologije koja postavlja standardne principe, a ovi se metodi prilagođavaju određenim vrstama znanosti. Metodi prava su specifični ali povezani sa općom metodologijom (naučna objektivnost, preciznost). Psihološki metod i sociološki metod su isti i za opću metodologiju i za etičke principe. Metodologija posebnih znanosti računa sa dvije vrste igre: teorijske i praktične. Teorijska tačka središta metodologije posebnih znanosti barata sa sebi primjerenim teorijskim postavkama (opći teorijski stavovi koji su opće poznati, općenito priznati, afirmirani, koji služe kao prethodno znanje / pretpostavka da možemo krenuti putem od poznatog ka nepoznatome. Iz teorijski pretpostavki stvaramo hipoteze. Čitav istraživački put od poznatog da bi se spoznalo nepoznato je svrha istraživanja. S druge strane metodološki postupci kojim se te postavke kazuju su intelektualno fizičke mentalne radnje/aktivnosti koje će naše pretpostavke izvedene iz teorijskih potvrditi ili opovrgnuti (analiza, sinteza, generalizacija.. ili naučno identificiranje, klasifikacija, sistematizacija...). Primjenom jedne metode se najčešće može zadovoljiti istraživanje ili podrazumijeva kombinaciju i kompilaciju različitih metoda. Činjenica je da metodi posebnih znanosti izviru iz opće metodologije ali su međusobno kompatibilni. Metodologija se oficijalno razvija sa pojavom Dirkema, Webera ali kad bi se držali tog stajališta ne bi daleko otišli jer je ima i kod Aristotela, Platona... Ta činjenica nas vraća temi odnosa metodologije sa drugim naukama.

Zbog epistomoloških zahtjeva treba razjasniti pojmove.

Pojam metoda – grč. Methodos – put, način, putokaz da se dođe do određenih spoznaja. Metodologija znači skup metoda, methodosa + logos – um, razum, ratio. Nema metodologije bez logike, sva je metodologija prožeta logikom. A i sama metodologija je logika. Methodos - put, način – iz ovog ugla vodi nas jednoj relaciji elementarnih pojmova – znanje, znanost. Cilj metodologije i nauke je postizanje novih znanja. Znanje nije znanost. Znam da sam ovdje s vama – to nije nauka. Te jednostavne stvari mogu biti od velikog značaja. Zašto? Jer mogu predstavljati naučne činjenice. Nije isto što i pravne činjenice. Bez obzira što se metodologija porodila iz sociologije i što je sociologija ta koja je dala teorijske pretpostavke metodologiji, ipak supstantivna metodologija je daleko bliža logici ali kojoj logici – formalnoj, dijalektičkoj, simboličkoj..? Metodologija je nezamisliva bez formalno logičkih principa, mišljenja – zdravog, ispravnog, vodećeg mišljenja. Onda to ne bi bila znanost nego skup teorijskih spoznaja. Veoma

2

je bliska dijalektičkoj logici – logika u pravu, mada se kao pravna logika prepoznaje ipak kroz retoriku – logičku teoriju argumentacije, topiku.

Metodologija je nezamisliva bez epistemologije – grč. Episteme – znanje, kao i grčka filozofska naučna disciplina koja se bavi načinima sticanja znanja, njihovom primjenom na odgovarajuće područje. Također i gnoseologija, gnosa – znanje, moć suđenja, bavi se onim što je spoznatljivo a što ne. Ne može metodologija i bez heuristike, heuristos – otkriva, pronalazi. Kako se pronalazi? Put od poznatog ka nepoznatom. Još u 16. stoljeću Džan Batista Viko pisao je o tome kao jedan od tvoraca. Dolazi od riječi heuristikus – pronalazim, otkrivam novo. Složenije – ars inveniendi – umijeće invencije. Inventivnost – na temelju postojećih otkrivaju se nova rješenja, spoznaje. Nema nauke bez inventivnosti.

Metod – posmatrano šire ima nekoliko aspekata. S obzirom na logiku opserviramo problem metoda – tri osnovne vrste metoda:

1. Induktivni – induktivni silogizam kao način zaključivanja2. Deduktivni – kao dolazak od konkretnog opservirajući opće3. Dijalektički – kod Heraklita razvijen, Hegel usavršio, Marx koristio.

Prva metoda - apostrofira razlike između formalno – logičkih i dijalektičkih. Druga traži istinu. Ako su obje premise ispravne i zaključak je u drugoj. Traga za rješenjima boljih od postojećih a ne za istinom npr. za kaznu (traženje boljih rješenja od postojećih). Formalno logičke metode primjenjuje u naučnom istraživanju koje traga za istinom, dijalektički, u retorici retorički silogizmi kojim je dovoljna jedna premisa da bi se izveo ispravan zaključak – pacta sun servanda: ugovore valja poštovati.)

Topika – od Aristotelovih šest zadnjih knjiga dvije su posvećene topici. Topos – mjesto, u kojem tražimo argumente (topos u pravu, topos autoriteta).

INDUKTIVNI, DEDUKTIVNI I DIJALEKTIČKI METOD

Praktična verzija istraživanja – 4 osnovna metoda:

1. Normativni metod2. Eksperimentalni metod3. Historijski metod4. Komparativni metod

Normativni metod

Normativni metod se odnosi na standard. Čemu služe standardi? Kao orijentiri, a s druge strane da se uvijek može uspostaviti neki odnos. U teorijskim istraživanjima – teorijska paradigma – uzor u idealu. Normativisti će reći Kelzenov motivizam, marksisti- standard. S jedne strane riječ je o orijentaciji.

3

Eksperimentalni metod

Vještačko izazivanje neke situacije da bi se spoznalo kako to izgleda u prirodnom pravu. Može li to u pravu? Može, jednim dijelom.

Historijski metod

Ne ono što je prošlo, već i prošlost i sadašnjost i budućnost. Mnogo štošta će se ponoviti. Povijest ima svoju logiku (Hegel dokazao u Filozofiji objektivnog duha), a ta logika je spoznatljiva uvijek aposteriorno. Postoji problem razumijevanja autentičnosti povijesnih događanja i njihove povezanosti – problem interpretacije kojeg nema bez razumijevanja. Problem konstektualizacije – svaku temu koju istražujete da biste odredili predmet istraživanja morate prethodno znati istraživačko područje.

Komparativni metod

Metod uspoređivanja. Može li uspjeti? Koje će posljedice imati? Riječ je o odnosu supstantivnih nauka i metodoloških doktrina. Supstantivnoj nauci je stalo da otkrije istine o objektu/predmetu istraživanja. Metodološim doktrinama/naukama je stalo da do načina a ne do predmeta, do spoznajnog procesa kojim se dolazi do tog predmeta. Treba voditi računa i o načinima spoznaje!

VRSTE NAUČNIH ISTRAŽIVANJA

Vrste naučnih istraživanja određujemo s obzirom na način koji se provode, s obzirom na ciljeve koje imaju i vrijeme potrebno za realizaciju.

Didaktički - s obzirom na način: teorijska istraživanja, empirijska istraživanja, teorijsko-empirijska i empirijsko-teorijska.

Prvo pitanje – pitanje teorijske paradigme (Kelzen ili Švinnga) – Kelzenova čista teorija prava.

Empirijska istraživanja - bave se postupcima koji vas najbolje vode ka cilju da utvrdite zašto je nešto tako. To je jedna specificirana teorija mada nema teorijskih istraživanja gdje se nećete služiti empirijskim i obratno (koje nećete završiti teorijskim zaključkom ukoliko se bavite empirijskim).

STRUKA I NAUKA I ODNOS STRUKE I NAUKE

Struka? Lat. izraz proffesio znači zanimanje, profesija, zanat, djelatnost kojom se nekom bavi radi održanja vlastite egzistencije.

Pojam nauke – sciencia lat. znanost, nauka.

Možete po struci biti istraživač, a da li se može po zanimanju biti naučnik? Struka u pravničkom smislu – odgovarajuća mjera znanja da se nešto radi, vještina da se nešto obavlja što kvalitetnije, bolje, brže; rutina. Medicinski tehničar koji je tek završio školu vs. onaj koji 10 godina radi (rutina). Aristotel i drugi Grci: praxis – praxa = vještina savladavanja predmetom kojim radimo, vještina prilagođavanja prirode svojim potrebama. Nauka – rutina?! Struka prakticira, bavi se konkretnim predmetom, nauka apstrahira, generalizira, otvara naučne zakone, dok se struka bavi konkretnim. Nauka uvijek traga za nepoznatim. Po nepoznatom će da spozna objektivnost i to je

4

i osnovna razlika. Aristotelovo učenje o vrstama ljudskih djelatnosti = generalizirajući razlikovao je tri temeljne vrste ljudskih djelatnosti:

1. Teorija (prva filozofija)2. Poetička djelatnost (poezis) – na grčkom, riječ creatio lat. znači stvaranje novog,

nepostojećeg; ne stvaranje reprodukcije, imitacije nego novog što se do sad nije pojavilo (inventio). Creatio, poezis – tu pripada i poezija ali u prvom redu i nauka.

3. Praktičke djelatnosti (politika, ekonomija) - neme potrebe za stvaranje novih. Politika – umijeće borbe.

Do sve tri vrste ljudskih djelatnosti dolazimo deduktivnim metodom.

Nema nauke bez struke i obratno. Struka osigurava infrastrukturu nauke. Što nauka nudi struci? Mnoga naučna dostignuća su unaprijedila struku do te mjere da ne bi mogla struka funkcionirati. Luj Paster je ponudio pencilin kao otkriće. Entonij von Leven nije bio inžinjer optike, ali je otkrio mikroskop.

Struka kao praxis

Zadovoljava zahtjeve prakse, svakodnevnog života. Nauka traži nešto novo od poznatog ka nepoznatom. Novo? Nekad do tad nepoznata istina. Svaka teorija na izvjestan način je metodologija. Istina o predmetu istraživanja je njena supstantivnost. Naučna istina je najkompleksnije pitanje. Da li je naučna istina svakodnevna? Nije. Ergo sunt – mislim, dakle postojim. Metodom eliminacije. Naučna istina nije ni pravna istina. Pravna istina je ishod pravnog procesa, metodologija procedure. Naučna istina je nešto čija je tačnost provjerljiva u svakom momentu.

PITANJE NAUČNE ISTINE

Kao završetak procesa naučnog istraživanja. Kompleksno i složeno pitanje. Istina – veritas, veritatis. Od tad se razmišlja šta je istina. Slovenački filozof Tlibar napisao ''Istina o istini'', doktorsku tezu, gdje je opovrgnuo svoju hipotezu. Nema istine o istini. Postoji pitanje šta je istina. Da li je istina činjenica ili prezentacija činjenica? Istinito dali je isto što i ispravno? Najčešće se razilaze. Postoje desetine definicija istine:

Istina adekvacije (pouzdanosti) – adecvatio rei ad intelektum = podudarnost između stvari i našeg saznanja o stvarima.

Istina korespodencije – nešto za nečim korespondira u tijesnom, bliskom odnosu. Pravna filozofija Kanta i pravna filozofija 70-tih godina Radbruha – njih dvije su korespodente da se vidi ko ima sluha da je Kantova pravna filozofija bila paradigma Radbruhu. Hegelova pravna filozofija i pravna filozofija Aleksandra Kožaja – Hegelova filozofija paradigma Kožejevoj filozofiji.

Istina evidencije – statistička istina, jako primjenjiva u znanstvenom istraživanju, istina vjerovatnoće = da se neke stvari događaju u dužem slijedu, u određenim vremenskim razmacima, za očekivati da će se za tri, četiri godine to ponoviti.

5

Istina konsenzusa – istina dogovora da li je tačno da smo se to i to dogovorili, da jedan od nas nije poštovao dogovoreno. Dogovorena istina.

Metod komparacije – ne komparirati samo cjelinu nego i dijelove cjelina.

NAUČNO ISTRAŽIVANJE, NAUČNA ZADAĆA

Nema većih imena za metodologiju od Dirkema, Marksa, Hegela... Znanost, znanstveno istraživanje je velika odgovornost, velika kušnja – odvajanje istraživača od objekta istraživanja. Ako istražujete nešto u vezi religije, zaboravite onda religijsko uvjerenje i budite znanstvenici. Hegel – ni moralan ni amoralan za katedrom. To mi je moralna dužnost, on kaže. Sa epistemološkog stajališta – nepristrasnost. Džon Rols – američki teoretičar pravde, definira pravdu kao nepristrasnu. Dirkem – društvene činjenice kao epiteti i realne činjenice ne ovise od naše volje. Vaše je pitanje izbora hoćete li istraživati nešto drugo. Izvanjskom opservacijom – istraživanje ne ovisi od vašeg ponašanja. Činjenice se kao predmet istraživanja uvijek istražuju aposteriorno. Spoznaja se uvijek istražuje supstantivno, u smislu suštine, esencije spoljnom iskustvenom racionalnom opservacijom. Max Weber – nauka i naučno istraživanje se ne smije brkati sa vrijednosnim sistemima. Vrijednosti (društvene) su uvijek apriori i aposteriori subjektivne predodžbe. Zašto ne treba to raditi? Nauka je sama po sebi vrijednost, vrhunska vrijednost. Uz pitanje i istine se uvijek postavlja pitanje uma i razuma. To je sposobnost rasuđivanja, sintetiziranja. Um je daleko širi, kozmički um. Nebeska tijela se uvijek kreću određenim putanjama. Ratio? Prah u okeanu. Njegova zadaća je da otkriva. Naš ratio dokučuje, otkriva tajne prirodnog i povijesnog uma. Nauka i naučno istraživanje su u toj funkciji. Za nauku je bitno i kad se jedno zrnce otkrije. Ne zanosimo se velikim idejama. Budimo realni.

RAZLIKA ISTRAŽIVANJA I NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

Istraživanje koje nije naučno može biti i istraživanje onog što nam je poznato. Naučno istraživanje je put od poznatog ka nepoznatom.

Postoje 2 vrste naučnog istraživanja:

1. S obzirom na rok 2. S obzirom na obim i ciljeve

PROJEKTIRANJE NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

Misliti i misliti o nečemu. U glavi konstruiramo nešto.

Projektiranje je prva stvar koja razlikuje naučno istraživanje od svih drugih vrsta istraživanja. To je najsloženiji proces koji iziskuje ogromne mentalne, psihičke i fizičke radove. Bez njega se ne može ući u istraživanje. Postoje dvije vrste projektiranja:

1. Idejni projekt naučnog istraživanja (naučna zamisao)2. Izvedbeni projekat (realizacija naučne zamisli)

6

1. IDEJNI PROJEKAT NAUČNOG ISTRAŽIVANJA (NAUČNA ZAMISAO)

Predmet istraživanja

To je problem koji želimo riješiti, pitanje na koje želimo dati odgovor. Kako se dolazi do predmeta istraživanja? Morate imati ogromnu masu predznanja. Oblast za koju smo se opredijelili je istraživačko područje i u tom području zapažate i u teorijskom i u praktičnom smislu. Postoji interes da se nešto istraži neistraženo i tad dajete doprinos pravu. Ne istražuje se ono što je poznato nego nepoznato (put od poznatog ka nepoznatom). U naučnoj zamisli moramo sebi postaviti ciljeve. Mora postojati interes, potreba da se nešto istraži jer onda doprinosimo razvitku znanosti. Da li postoji društvena potreba tj. opravadanje da se to istraži? Ako postoji društvena potreba, interes možete naći donatore. Dakle, svaki cilj mora imati ozbiljni naučni interes i društvenu opravdanost.

Struktura istraživanja

Nema isključivo empirijskog ni isključivo teorijskih istraživanja. Postoje samo empirijsko-teorijsko i teorijsko-empirijsko istraživanje.

Metodi/tehnike

Bitno je koje ćemo metode izabrati (npr. dogmatski, empirijski...), tj. koji su metodi ključni dok ne dođe do spoznaje. Bitan je odabir i tehnika (npr. statistički podaci, ankete..). Nekada je potreban čitav istraživački tim, ekipa. Mora se zamisliti i kalendar kada se može sa tim završiti. Finansijska sredstva su također bitna. Treba zamisliti i kakvi bi rezultati istraživanja mogli biti. Metodi posebne znanosti zahtijevaju uvođenje novih metoda npr. kriminolog, psiholog.. i korekciju materijalnih sredstava, budžeta.

2. IZVEDBENI PROJEKAT NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

Ako nema prethodne zamisli ne može se realizirati (da nema izvedbenog projekta, idejni projekat ništa ne vrijedi). To je komplementaran idejni projekat. Tu se praktično dokazuje da li smo nešto dobro zamislili. Riječ je o metodama i tehnikama dolaska do znanostvenih informacija, podataka, činjenica. To dalje podrazumijeva šta će biti izvor tih podatka, koji su najpouzdaniji. Do pouzdanog izvora se dolazi ako se uporede sa statistikom. Kako doći do izvora? Kojim izvorima se koristiti? do najpouzdanijih podataka ćemo doći samo usporedbem istih iz različitih izvora (npr. neki podaci su upotrebljivi ali nepouzdani).Za istraživački rad bitan je predmet, ciljevi i posljedice.

Metoda prikupljanja podatakaVećina istraživanja se provodi metodom uzorka. Problem je određivanje uzorka. Problem se javlja i sa stvaranjem reprezentativnog uzorka (uzima se u obzir: zastupljenost oba spola, prosječnost studenata, sa svih područja BiH, standard studenata..). Na ovaj način dobijemo sliku o globalnom stanju problema. Greška može biti 5-10% na cjelokupnu populaciju. To je standardna greška. Gdje tražiti metod uzorka, izbora? Što se tiče metoda i načina izbora uzorka ovdje je bitno ekipiranje (skupljanje istraživača po ulogama za objedinjavanje izvedbenog projeta npr. inžinjeri). Slijedeći je kalendar idejnog projekta – npr. tri dana za anketiranje i na

7

kraju – finansijska sredstva koje se ne određuju paušalno, nego putem predračuna (ko se obavezao da mi da sredstva koja tražim). To je realizacija projekta.Istraživanja koja su 90% i više teorijska, kod njih nema potrebe da tragate za uzorkom. Tu je uzorak teorijska paradigma (Weberov idealan tip).

FAZE NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

To su dijelovi jedne cjeline, njihov redoslijed je logički, ne historijski; logički red koji objedinjuje idejnu zamisao i njegovu praktičku realizaciju. Prva logička stvar je predmet ili problem istraživanja (ne istražuje se poznato), treba ustanoviti nepoznato – nećete raditi uzaludan posao te to nam otvaranje pitanje šta nam to nudi društvo. Svako može znati nečije prednosti i mane, to je i problem globalizacije. Stoji naučni interes kao i društveni interes. Koji su to metodski postupci ove faze istraživanja?

1. Mora se raspolagati određenim fondom znanja i da su vam poznata ta znanja ili raspolagati informacijama o opšteprihvaćenim naučnim stavovima

2. Mora se raspolagati informacijama o najnovijim spoznajama o datom problemu. Kako se doći do toga? Putem bibliografije. Trebamo sami sebi stvoriti selektivnu bibliografiju.

3. Formuliranje znanstvenih pretpostavki ili hipoteza do kojih se dolazi uz pomoć teorijskih pretpostavki. Osnovna norma kao logička pretpostavka. Takva norma može biti hipoteza.

4. Postavlja se generalna hipoteza iz koje ide niz razrađujućih, kolateralnih hipoteza. Kroz te razrađujuće je konkretizirate. Na koji način? Putem varijabli. Varijable predstavljaju znanstvene dijelove razrađujućih hipoteza. Postoje nezavisne i zavisne varijable. Hipotetički: da je porast maloljetničke delikvencije u Sarajevu u direktnoj vezi sa osnovnim školskim obrazovanjem i kućnim odgojem. Osnovno školsko obrazovanje ili kućni odgoj predstavlja jednu zavisnu varijablu. Od nje zavisi da li će maloljetnička delikvencija biti u porastu ili ne, pa je porast maloljetničke delikvencije u Sarajevu nezavisna varijabla.

Prikupljanje naučnih informacija, empirijsko prikupljanje podataka, iskustvenih činjenica

Ovim potvrđujete svoje hipoteze ili ih negirate. Metoda prikupljanja – pretpostavlja se da ste prikupili potrebnu literaturu. Postoji i prikupljanje podataka iz drugih jedinica. Posmatranje može biti posredno i neposredno. Samo se na pravo pitanje može dati pravi odgovor. Anketa, mogućnost anketarske greške - zbog neznanja onog što interpetira, pogrešno sortira vrstu odgovora ili onog ko sastavlja anketu. Razgovori, upitnici, intervju.

Nakon ovog slijedi obrada informacija, podataka, spoznaja, činjenica. Metodski postupci mogu biti teorijski – postupci analize, sinteze. To su osnovni logički postupci. I jedno i drugo podrazumijeva induktivnu i deduktivnu logiku. Apstrakcija – od svakog konkretnog dijela apstraktira se konkretno i stvarate jedno opće apstraktno logičko mišljenje što je što, za što je što. Generalizacija – kao postupak gdje se donosi zaključak generalno. Ozbiljnost u nauci je naučna operalizacija pojmova. Precizno objašnjavanje može dovesti do zablude. Potrebno je jasno izražavanje. Generalizirati – već ustanovljavate da postoji neki princip povezanosti uzročno-posljedičnog odnosa. Empirijski – teorijsko empirijski zaključci. Da li su skupovi svaki dan sa istom masom? Brojanje, klasifikacija, komparacija – koje mjerne jedinice uzeti? Obrade podataka?

8

Svi rezultati do kojih smo došli podliježu još jednoj obaveznoj provjeri. Naučni zaljučak – da je ustanovljena neka naučna zakonitost tj. da postoji niz uzroka koji će dovesti do niza posljedica.

NAUČNI IZVJEŠTAJ

Nije još sve završeno. Kome li se podnosi? Kakva je struktura?

1. Naslov2. Uvod – predmet istraživanja, cilj, naučna opravdanost, teorijski interes, društvena

opravdanost, struktura dobivenih informacija (istraženo je to područje)3. Rezultati do kojih smo došli - mogu biti iskazani numerički, tabelarno.4. Zaključci

Najpraktičnija dimenzija koja se na nas odnosi – ekspoze → verzija bliska naučnom istraživanju.

NAUČNO DJELO

Istraži, opiši, objavi. Nemoj da stoji u ladici. Naučno djelo je istraživanje koje je zaokruženo i koje se predstavlja naučnoj javnosti. Vratimo se na odnos nauke i struke. Stručno djelo – djelo koje konkretizira struka. Struka je ta koja podrazumijeva konkretnu sistematizaciju naučnih saznanja. Naučno djelo prvo mora da otkrije, da ga prezentira, tj. u logičkom smislu generalizira, apstrahira. Stvaramo jedan način naučne opservacije.

Prvi svjetski rat je posljedica imperjalističke podjele svijeta. Zašto rat 92-95? Ostale posljedice mržnje nakon II svjetskog rata, s naučnog gledišta. Odakle dvije škole pod istim krovom?

Iz drugog ugla – čemu treba još da udovolji (nužne karakteristike)?

1. Originalnost (ako ste citirali treba se znati od koga ste uzeli to). Nauka se postavlja od teorijske pretpostavke.

2. Optimalnost – ni premalo ni previše. Aristotelova doktrina zlatne sredine – srednja mjera. Premalo – izostavili ste nešto što je trebalo; previše – i sve što treba i ne treba.

3. Struktura rada → ne mehanička nego logička. Dokazuje koliko ste ovladali logikom i naučnom metodologijom. Struktura mora biti i koherentna. Svako slijedeće poglavlje da se oslanja na prethodno (sistemom piramide – platforme koje ste dali u uvodu) →pitanje koenzistencije, da nije nabacano kao na gomilu već da predstavlja cjelinu koja sama o sebi dovoljno govori i čiji dijelovi govore o toj cjelini.

4. Rezultati – svaki rad je teleološko pitanje. Niko ne radi bez svrhe. Do rezultata vodi čitav trud koji rezultira naučnim djelom.

ZAHTJEVI

1. Ne praviti preopširne uvode.2. Na čitav rad → nemojte praviti nepotrebne digresije – odstupanje od problema jer skraće

pažnju čitatelju.3. Ne opterećivati stvari beznačajnim detaljima

9

4. Nemojte dopustiti sebi da ponavljate konstatacije. Nemojte ponavljati.5. Nemojte unositi stvari u rad koje se same po sebi razumiju. To je najbrži put da postanete

dosadni.

Ovo su orijentiri koji treba da se razumiju.

SKRIVENE ZAMKE – GREŠKE U NAUČNOM ISTRAŽIVANJU, PISANJU NAUČNOG RADA

1. Greške logičko, metodološke naravi . Niste ovladali logičkim pojmovima, ne znate šta je indukcija, dedukcija, silogizam. Jedna od njih je klasična greška – repetitio principi: da ste u uvodu rekli sve ono što trebate reći u zaključku.Pravila logičkog mišljenja – sudovi, iskazi. Nisu vam poglavlja poredana kako treba.

2. Formalno logičke – ne dijalektičke logike, semantičke greške.3. Organizaciono – tehničke prirode greške → niste dobro uradili idejni, izvedbeni projekat.

Niste dobro birali timove, prekršili rokove, niste obezbijedili dobar predračun troškova, niste isplanirali dobro šta ćete raditi na terenu.

4. Strategijske greške – naučno teorijske i društveno pragmatične. U naučnom smislu niste dobro formulirali naučne ciljeve istraživanja, naučne interese – to je možda već istraženo. Pragmatične greške – vi ste radili nešto što nijednom društvu ne treba.

VRSTE NAUČNIH DJELA

1. Monografija – može je raditi i pojedinac.2. Doktorska disertacija . Zašto ona u redu prioriteta? Zato što mora nešto novo da kaže. Ne

ponavljajte suvišne konstatacije.3. Naučni članci koji su bliski naučnim studijima i oni se rangiraju. Dijelimo ih na

originalne i pregledne naučne radove. Originalni sadrže nešto novo, dok pregledni daju čitateljima niz do tad nepoznatih naučnih informacija.

4. Naučno priopćenje - nije sasvim dovršen ali ga negdje nagovještate.5. Referati na naučnim kongresima, studijima (natječaj, konkurs). Bibliografija radova.

VRSTE STRUČNIH DJELA

1. Stručni članak2. Elaborat (npr. za investiranje u fabriku) lat. labore – raditi.3. Eskpertiza4. Prikaz5. Recenzija

VRSTE NAUČNO-STRUČNIH DJELA

1. Udžbenici (treba biti solidan znanstvenik a i umjetnik pa ga prilagoditi uzrastu)2. Priručnik – solidna naučna podloga ali urađen primjereno po uzrastu korisnika da ga zna

primijeniti3. Enciklopedija 4. Leksikon – uže djelo (npr. leksikon općih pojmova)5. Rječnici – jednojezični: hrvatsko – engleski.., višejezični: englesko – njemački –

francusko – srpskohrvatski; gdje se precizno određuju pojmovi.

10

6. Bibliografije

METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA SVIJETA I FENOMENA PRAVA

1. Šta je pravo? – može biti profesija, može predstavljati ništa, neka suhoparna nauka ali možemo reći i da je skup normi, stvarnosni i vrijednosni poredak.

2. Otkud pravo? Pravo je od Boga. Pravo je od sile.3. Zašto pravo? Zato što nam treba. Od postanka izvjesna vrsta prava postoji.

Na ova tri pitanja odgovori mogu biti subjektivni ali i objektivni – naučni odgovori.

Ostala su još dva pitanja.

4. Šta misliti o pravu? Ono što pravo samo po sebi kazuje.5. Kako pravno misliti? Po logičkim šemama, pravilima, principima koje ti pravo zadaje.

Kad razmišlja o pravu, sudija razmišlja o poretku, o sistemu.

Čemu ova pitanja? Metodološko-logički razlog. Objektivni naučni odgovori? Na prva tri pitanja. Odgovor na ova pitanja daje filozofija prava, sociologija prava, psihologija prava... Što misliti o pravu i kako pravno misliti- odgovore daju pravna dogmatika i pravna normativistika. To su čiste pravne nauke. Koja je razlika između nauka o pravu i čistih pravnih nauka? Nauke o pravu odnose se prema pravu izvanjski kao predmet istraživanja a čiste pravne nauke opserviraju pravo iznutra, unutar samog prava, bez pomoći drugih nauka (psihologije, sociologije..). Sveto pisme tumače instituti koje prenose biskupi, nadbiskupi. Ne može sudija gledati sociološki na zakon. On traži volju zakonodavca. On pravno misli a mišljenje ide na to kako taj zakon realizirati. Ako smo odgovorili na ovih pet pitanja, onda možemo ići dalje.

PRAVO KAO POJAVA

Šta je pravo kao pojava? Društvena pojava. Da li je svaka društvena pojava i pravna pojava? Ljubav, moral – mogu biti rangirane pravom. Sve društvene pojave nisu pravne ali sve pravne jesu društvene. Gdje god je pravo tu je i društvo.

Pravo kao društvena pojava

Ono je proizvod kulture, materijalne kulture. Pravo je kulturna pojava, kulturni fenomen. Pravo je stvarnost, ono je činjenica. Za Dirkema – entitet sui generis. Kakve su društvene pojave? Možemo ih podijeliti na realne i idealne pojave. Realne su one koje se mogu vremenski i prostorno odrediti, koje se mogu spoznati kvantativno, kvalitativno. One se dijele na:

1. Materijalne (prostor, vrijeme, visina, dužina)2. Nematerijalne (čitava duhovna kultura – ideologija, filozofija, psihološke pojave)

Idealne pojave su one kojim se ne može odrediti vrijeme, mentalitet, ideologija, religija. A što je onda pravo? Pravo je stvarnost, realna pojava na ovom prostoru u tom i tom vremenu. Pravo je i idealna pojava jer izražava nešto što je teško mjerljivo – vrijednosti (mir, sigurnost, život). S tačke profesora to je i realna i idealna pojava. Zašto ovakav odgovor?

11

Što je pravo iz ugla poretka?

Pravo je poredak koji izvire iz heteronomne volje (Hegel, Kant). Šta podrazumijeva poredak? Poredak znači nešto što je prihvaćeno od onih koji u njemu žive. Poredak je red stvari, nešto što smo prihvatili, u čemu smo suglasni. Ono je poredak čak i pod okupacijom, sve dok se ne prizna ta okupacija.

Sistem, struktura.

Pravo je sistem normi. U logičkom smislu – pojam prava je rod za sve grane prava.

Pravo kao stvarnost – dio materijalne duhovne kulture unutar koje živimo.

Pravo kao vrijednost – kakvo god da je i nepravedno da je, ono ima vrijednost.

Odnos bića i trebanja – pravo je to što jeste, kakvo jeste ali i to što jeste je neko trebanje.

PITANJE LOGIKE O PRAVU I PRAVNE LOGIKE

Logika vlada svijetom. Formalna (analitička) obuhvata pojam, sud, zaključak, definiciju, deduktivni metod. Deduktivno mislite kad sprovodite dio činjenica pod pravo. Deduktivni metod u primjeni prava. Induktivni – od pojedinačnog ka općem. Apstrakcijom i generalizacijom klasificiramo pojave. Pravna norma je realnost, činjenica i kad je propisujete izražavate neko trebanje. Pravni silogizam – pitanje pravne logike. Iskaz ili stav je izjava koja znači da norma postoji i to ne može davati svako. Određuje sudija. Pravni silogizam zahtijeva da se dogodio slučaj – izjava svjedoka. Zaključak se donosi.

Formalna ili analitička logika traži istinite zaključke. Pravna logika traži pravilnu proceduru. Istina o formalnoj logici ili pravnoj logici su vrlo često u ratnom sukobu. U pravu se desi i da nevin čovjek bude proglašen krivim. Ima li apsolutne istine?

1. Istina evidencije. 2. Istina vjerovatnoće – 90% da će se opet ponoviti.3. Istina konsenzusa. 4. Naučna ili pravna istina mogu se podudarati ali i naći u sukobu.

LOGIKA O PRAVU I PRAVNA LOGIKA

Norma – slučaj.

Pitanje metodologije prava i jeste stvaranje prava primjenom prava. Sudija će stvoriti normu iz poretka. Pravo uvijek štiti neke interese. U prethodnom poretku je štitilo kolektivne interese, sad štiti privatne. Traga se za boljim riješenjima. Dijalektička logika – retorika: vještina govorništva; oratorstvo; sudijsko govorništvo – govor na sudu (to je dijalektika). Sudijska logika – logika vrijednosti sudova. Sa materijalnopravnog stajališta – logički argument. Šta je argument? Racionalni logički razvoj da se nešto kaže ili prešuti. Logička teorija argumentacije je dijalektička logika. Dia logos – govor dvojice. Jedan dok govori drugi upija, prihvata. To se dešava na osnovu argumenata. Topika – 5,6 knjiga Aristotelovog Organoma koju je posvetio topici. Topos – mjesto. Locus – latinski. Loci topoi – opće

12

mjesto. Šta su opća mjesta? To su mjesta unutar kojih najbrže dolazite do argumenata. Par toposa u pravu:

1. topos dogme (dogmatski metod) - pravo je izraz volje. Dogma ne pita za istinu nego za važenje, a bez važenja nema efikasnosti.

2. Topos norme 3. Topos istine4. Topos pravde - Radbruh. Pravo je stvarnost koja teži nekoj ideji a ta ideja je ideja

pravde. Unutra općih mjesta tražite argument.

Bolje malo nepravednog prava radi sigurnosti, nego pravednog koje nije efikasno (Radbruh).

METODI SPOZNAJE PRAVA

Spoznaja – postoje teorijski načini spoznaje i tehnički metodi primjene prava. Teorijski metodi spoznaje obuhvataju dvije vrste:

1. Metod filozofske spoznaje2. Metod naučne spoznaje

1.Metod filozofske spoznaje

Ovaj metod podrazumijeva i kritički odnos prema stvarnosti, njeno nadilaženje. Tada treba govoriti o granama filozofije: ontološki metod koji se bavi opservacijom bića i bitisanjem tj. znači da filozofski transcendira biće prava. Pravo je biće za sebe, ali i manifestacija društvenog bića. Može li društvo bez prava? Ne može. Gnoseologija – nauka o spoznatljivosti, mogućnostima ljudske spoznaje (npr. Božija egzistencija), koliko je pravo spoznatljivo. Epistemološki metod – uži predmet od gnoseologije; znanje u konkretnom smislu – kako doći do spoznaje npr. prava, koje su naše granice (prostorne, umne). Logička spoznaja prava – govorimo o logici u pravu i pravnoj logici. To je načelni aspekt, a u užem smislu govorimo o apriorističkom metodu. Pravo je primarni oblik ljudske svijesti. Polazi od Kantove teorije o ljudskoj svijesti „Kritika čistog uma“ – čovjeku je genetski kodirano da raspolaže određenim spoznajama na osnovu čega gradi iskustvo. Pravo pripada sferi praktičkog uma. Rudolf Stamer naglašava tu razliku, kao i Gustav Radbruh, Giorgio del Vechio. Aksiomatski metod – aksiom znači samo po sebi jasno tj. očigledno (Npr. 1 + 1 = 2), pravni aksiom je npr. niko ne može drugom dati više prava nego što ga sam ima. Dedukcija iz općih, apriorističkih i aksiomatskih principa. Iz principa jednakosti se izvodi princip jednakopravnosti. To je princip distributivne nejednakosti. Intuicija – predosjećaj. Intucionizam je pravac filozofije 17., 18. stoljeća koji je razvio Henry Beksom. On govori da u čovjeku postoje neke predodžbe prije nego što se one naučno razrađuju ( npr. „ to je po prirodi stvari tako“ kad kažemo). Hugo Grotius je rekao da je čovjek biološki organizam i da svim ljudima pripadaju ista prava. Intuicija nije fizička pojava, to je oblik svijesti. Del Vechio: „po prirodi stvari, ljudi su upućeni jedni na druge“. Intuitivno je spoznatljivo da pravo i pravda nisu isto, ali je i spoznatljivo da je pravda ideja prava. Po intuiciji su i nastale mnoge filozofske (osnovni filozofski metodi spoznaje prava + nadahnuće, inspiracija (mada nisu pouzdani), pravne teorije. To su metodi filozofske transcendencije. Njima dolazimo do iskustvene spoznaje.

13

2.Metodi naučne spoznaje prava

Naučna spoznaja je iskustvena spoznaja i naučni iskaz zavisno od vrste nauke koja se bavi pravom. Klasificiraju se na: realne i idealne pojave. Sa pozicije nauka o pravu: realni metodi (vrste).

1. Sociološki metod – za sociologa pravo nije skup normi, pravo je realan svijet (Emil Dirkhem – tri vrste društvenih identiteta). Od Emila i potiče ovaj metod (on kaže da živimo po pravu). Iz teorija izvlačimo naučne postavke/paradigme i na osnovu njih izvlačimo hipoteze/pretpostavke. Dvije vrste paradigmi proizilaze iz dvije vrste teorija:

a) Konfliktne teorije (Npr. Maxova teorija, teorija Karla Šmita). Ove teorije preovladavaju.b) Konsenzualne (Npr. solidarističke teorije Emila Dirkema)

Iz ta dva korpusa uzimamo paradigmu i pravimo hipotezu (npr. i politika je borba interesa).

Praktični postupci sociološkog metoda – anali, za, sinteza, anketa, intervju.

2. Psihološki metod – o njemu nema dosta teorijskih spoznaja. Ruski filozof Lav Petražicki istakao se u ovoj sferi. „Teorija prava i morala“ je njegovo djelo u kojem kaže da je pravo apriorni oblik svijesti, duše, psihe, na način da čovjek ima u sebi usađen osjećaj obaveze prema drugom. Iz te obaveze proizilaze određena prava. Sve druge dimenzije prava (npr. društvena) izviru na toj osnovnoj podlozi. Kad se taj princip univerzalizira, onda svi imamo taj osjećaj. Teorijske postavke ovog metoda se izvlače iz općih stavova individualne i socijalne psihologije (Erih From, Frojd). Iz toga se izvlače hipoteze (npr. nasljedna sklonost ka zločinu). Postupci ovog metoda su diskutabilni, mogu se podijeliti:

a) Introspekcijski (samoposmatranjem se čovjek propituje, ima li osjećaj obaveze prema drugom). Ovaj postupak je nepouzdan. b) Ekstraspekcijski (izvanskopromatranje) – pouzdaniji metod. To znači kad se ja unesem u to analitičko područje onda sadržaji vaše svijesti postaju dijelom moje kritičke svijesti. Kuli je osnivač psiho-sociologije.

Psihološki i sociološki metod se često kombiniraju. Idealni metodi gledaju na pravo kao na idealnu pojavu. Dvije su osnovne vrste:

1. Dogmatski kao idealni metod . Dogma – nešto što se ne dovodi pod sumnju (religijska dogma); uvijek izvire iz nekog autoriteta (vjerski, ekonomski, ideološki). Dogme mogu biti vjerske, političke; dogma umjetnosti npr. dogma Pikasa – kubizam).Govorimo o pravnoj dogmatici i dogmatici čiste pravne nauke. Tu je autoritet volja zakonodavca. Autoritet može biti i zakonotvorac. Oni mogu biti identični. Negdje se govori i o volji zakona. Volja zakonodavca se izražava njegovom odlukom (decionizam); to je materijalizacija njegove neupitne volje. Dogmatski metod traga kroz pravni tekst za voljom zakona, on to treba da shvati tako što je pravni tekst zasnovan na riječima a riječi su simboli; tumači ih nedvosmisleno tumače. Znakovno tumačenje – može se shvatiti kao rječnik, leksikon (npr. pravna norma je zapovjed). Riječ je o sinonimskom značenju i semantici. Imamo šemu: znak – značenje (dopušteno, nedopušteno) – označeno (označava sferu) – označitelj (to je zakonodavac). Ovaj metod se ne može sporiti. Za ovaj metod je pravno stanje države ustav i zakon. Zakon može biti nepravedan ali pravnik ne

14

može o tome razmišljati. Za taj metod je u prvom planu zapovjed kao izraz volje zakonodavca. Herbert Harti – usavršio ovaj metod.Džon Ostin Stariji– pravna norma je zapovjed, a Džon Ostin mlađi je uveo pojam „znakovno značenje“. Međutim, pravna norma nekad proističe iz zapovjedne obaveze.Primarne norme – ono što vladar zapovijeda.Sekundarne norme – ono što vladar prenosi na svoje bliže saradnike da ih razvađuju.Dogmatske teorije su osnov za izvlačenje teorijskih postavki i postavljanje hipoteze. Postupci su opet onako kako je propisano pravom. Iz svih njih se razvija nauka:

2. Pravna normativistika – bliska dogmatici. Hans Kelsen – „Čista teorija prava“ koja se konstruira iz osnovne norme. Vrhovna norma kod Herberta. Kelsen – „Pravni poredak je sui generis geometrija norme“. Njega ne zanima porijeklo norme koja je zapovjed već geometrija normi (to je trigonometrija).Odnos između više i niže norme je deduktivni silogizam (nižu stvaramo iz više) što govori o hijerarhiji normi koja opet govori o pravnom poretku. Normativni metod dakle istražuje te elemente. U pravu se govori o formalnom pravu. Sadržinski, analizom sadržaja mora otkriti značenje riječi da bi došao do smisla. Struktura riječi uključujući i interpunkciju puno govori o pravu i vrsti prava. To je ta geometrija. Pravo je genus primus (1. rod) u odnosu na sve druge grane prava (nasljedno pravo itd. – one su genus proximus tj. izvedeni pojam). Metodi pravnih istraživanja se kombiniraju sa metodom opće metodologije. Ovdje se kombinira opća metodologija sa pojmovima specifičnih pravnih znanosti. Hipoteza znači da je pravni sistem u konfuziji. Zakoni nisu komplementarni, sukobljavaju se međusobno. Postupci su analitički, deskriptivni, analitičko-sintetičkog karaktera. Veoma se često kombinuju dogmatski, normativni metod sa ovim razlikama koje su prije navedene.

METODI STVARANJA PRAVA

Epistemološko-metodološki. Gdje je društvo tu je i pravo – epistemološko pitanje. Epistemološka ravan – pitanje mogućnosti spoznaje prava; davanje pravne forme/oblika društvenoj stvarnosti. Šta je pravna norma? Davanje pravnih oblika sadržajima društvenih odnosa. To daje autoritet.

1. Prvi metod – spontano stvaranje prava (običajno pravo). Kad se neki običaj ponavlja decenijama, onda on postaje određeno pravilo (nek' selo izgori ali običaju nek' ostanu). Nepoštivanje običaja je često teže od pravne sankcije (istjerivanje izvan polisa). To je vrsta odnosa kad se društvo organizira u političku zajednicu. Nerijetko država funkcionira po tom običajnom pravu. Sad te država kažnjava a ne društvo. Govorimo o transformaciji prirodnog prava najčešće. Običajno se pozitivira. a) Ta transformacija – država svojim zakonom kaže: ''za takve i takve slučajeve će se

suditi po ustaljenom običaju''. b) Drugi način je onaj koji se tiče sudske prakse ili promjene prava. Ako nema zakonske

norme, u tom slučaju će se suditi po dobrim običajima – bona fide. Dolazi i do tumačenja prava.

15

c) Na kraju, kad država preuzima u cjelini pojedine običaje, od njh sastavlja zakon (''ko ne ode u boj na Kosovo, ne rodila mu ni pšenica'').

2. Drugi metod stvaranja prava je racionalno, plansko ili svjesno stvaranje prava (stvaranje pisanog prava). To svjesno, racionalno, plansko je teško pitanje (složeno i komplicirano). Od čega se polazi? Od predmeta i cilja istraživanja te morate pred sobom imati i jasan cilj, šta želite tim zakonom postići, kakve efekte, rezultate. Treba dobro znati i političke probleme i situaciju da bi se na ta pitanja odgovorilo. Pravo izvire iz politike. Treba znati i kulturu, ekonomsku situaciju, duh, mentalitet, koliko će narod prihvatiti taj zakon. Ako ga ne prihvate, nema poretka. Ako ljudi ga ne žele, rušit će poredak. Čitav kompleks društvenih oblasti i djelovanja se mora uzeti pod lupu i osmotriti. Ne pišu pravnici zakon već što im ekonomisti i drugi stručnjaci kažu oni to prevode na pravni jezik. Kako odrediti sadržaj tog prava? Iz sadržaja se vidi ostvarivanje, cilj, a cilj je šta? Da se građani adresati ponašaju po toj normi. Riječ je o odnosu prava kojih želimo i ciljeva koje želimo ostvariti.

3. Stvaranje prava znači stvaranje općih normi. Opća norma je sama po sebi apstraktna jer se odnosi na apstraktne situacije koje se mogu dogoditi ali ne moraju. Pojedinačne konkretne norme koje se odnose na de facto stanje su sa druge strane pojedinačne norme koje se izvode iz općih normi. Pravo je skup pravnih normi. Pravo je jedinstvo svih pravnih odluka, rješenja, zaključaka. Opšta norma ne bi imala smisla bez pojedinačne. Pojedinačna norma je stvorena hipotetički, deduktivno izvedena iz više norme te stvara novu normu.

POSEBNI METODI ISTRAŽIVANJA PRAVA I PRAVNIH FENOMENA

1. Historijski metod2. Historijsko-komparativni metod3. Komparativni metod4. Deontološki metod – deontologija: grana ontologije koja je grana filozofije. Deon –

dužnost na grčkom. Dužnosti su umsko razumsko shvaćene i ostvarive dužnosti. Dužnost izvire iz riječi dug. Ako imam dug, onda imam dužnost da ispunim taj dug. Još se nije našao autoritet koji je napravio hijerahiju dužnosti. Prema nekim shvatanjima (Hart) – zašto je čovjek dužan da služi u armiji. Dug koji mu je stvorila njegova zemlja. Neki pravnici ne tretiraju pravo kao skup normi nego kao skup dužnosti. Dužnost nije isto što i obaveza. Ja imam dužnost ali mogu da je ne shvatim kao dužnost.

METODI PRIMJENE PRAVA

Biti sposoban da znate naći pravnu normu. Kako ćete se ponašati u slučaju pravnih praznina? Znate li potvrditi pravni slučaj? Pravni slučaj uglavnom se sastoji od pravnih činjenica. Dokazivanje? Metod po sebi – klasifikacije činjenice u odnosu na druge činjenice. Deduktivni silogizam – formalna logika u pravu: podvođenje slučaja pod normu. Posljedica vam je već u normi izrečena. Posljedica koju izvučete je pojedinačna norma.

PITANJE METODE INTERPRETACIJE/TUMAČENJA PRAVA

Najvažniji dio je odnos tumačenje-razumijevanje. Ne možete nešto tumačiti dok i sami to ne znate. Razumijevanje je pretpostavka. Šta znači interpretirati? Nije isto interpretirati Tolstoja i Sovjetski Ustav. Bolje je reći vrste tumačenja nego metodi tumačenja.

16

1. Na prvom mjestu je subjektivno tumačenje. Subjektivno tumačenje se subsumira pod dogmatski normativni metod. Podrazumijeva da se u tekstu zakona otkrije volja autoriteta, zakonodavca. U tom smislu pravni tekst koji se tumači je sistem znakova. To sudija, onaj koji tumači i misli o pravu.

2. Druga vrsta tumačenja je objektivno tumačenje. Za objektivno važi znakovnik značenja. Dok subjektivno traga za voljom zakonodavca, objektivno tumačenje se pita šta je zakonodavac rekao a ne šta je htio.

3. Postoji i tzv. vezano i slobodno tumačenje. Subjektivno tumačenje je vezano. I objektivno je vezano ali subjektivno je vezano tekstom norme. Slobodno tumačenje je više jedan teorijski pojam. Teorijski je zbog toga jer je ustavotvorac jedino slobodan da tumači svoju volju. Slobodno tumačenje, to je ona sloboda sudije da u slučaju nejasne norme pravi jasnu normu. Vezano i slobodno tumačenje, i subjektivno i objektivno nam puno govore te zato su i važni. Subjektivno vezano više egzistira na pravnoj sigurnosti, sigurnosti poretka a samim time i na one na koje se norma odnosi.

4. Statičko i dinamičko tumačenje . Statičko – značilo bi da se prodire u volju zakonodavca u onom trenu kad je izražena – izrečena. Ne može biti retroaktivno. Dinamičko – tumačenje volje zakonodavca u trenutku tumačenja. Društvene okolnosti se mijenjaju. I situacija, sistemi znakova se mijenjaju.

5. Lingvistički metod – učili na prvoj godini: semantičko – simbolički metod. Martin Hajdenberg : ''jezik je kuća bitka''. To je i antropološko pitanje. Lingvistička struktura je temelj svake druge strukture, temelj svih nauka, mogućnosti čovjeka. Nema vezanosti za normu bez jezika, kako ni bez mišljenja.

6. Teleološki metod . Telos-svrha. Tumačenje s obzirom na svrhu prava. Pitanje aksiologije, vrijednosti prava. Koje vrijednosti preferira pravo? Privatno vlasništvo ili socijalnu i materijalnu sigurnost?

Tumačenje je znanstveno, naučno pitanje. Ne možete tumačiti ono što ne razumijete.

PRAVNA TEHNIKA

Tehnika primjene prava. Tehnika stvaranja prava – pitanje nomotehnike. Nomotehnika – šta preferiramo u pravu.

Tehnika? Grčka riječ. Tehno je vještina prilagođavanja nečeg sebi – prilagođavanje prirode čovjekovim potrebama. Tehnika kao stučno pitanje. Pravna tehnika je i stručno i teorijsko pitanje.

Postoje tri, četiri gledišta na pravnu tehniku koja povezuju pravnu tehniku sa pravnom naukom:

1. Pravna tehnika je tehnika ostvarivanja prava koja podrazumijeva i primjenu adekvatnih sredstava za ostvarivanje pravde. Tako se o pravnoj tehnici izrazio francuski teoretičar Fransoa Žene, knjiga ''Metodi tumačenja prava i izvori pozitivnog privatnog prava''.

2. Njemački pravni filozof 19. stoljeća Frederik Von Savigny – pristalica historicizma, djelo ''Doktrina pravnog metoda''. On kaže da je pravna tehnika vještina/umijeće naučne obrade prava.

3. Njemački mislilac Rudolf Von Jering. Po njemu pravna tehnika je vještina primjene prava ali istovremeno i umijeće stvaranja pravnih pojmova.

17

S jedne strane su oni koji gledaju na pravnu tehniku kao primjenu pravnih normi, a s druge oni koji na pravu tehniku gledaju ne samo kao na tehniku primjene prava nego i kao tehniku prilagođavanja pravnih načela društvenim činjenicama – stvarnosti.

18