MEĐUNARODNO PRAVO

POJAM

Međunarodno pravo je sustav pravila koja uređuju odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata.

Međunarodno pravo je pravo.

Od međunarodnog prava treba razlikovati puki običaj i pravila učtivosti, koji su neobvezatni običaji ophođenja. Njihovo neodržavanje ne povlači međunarodnopravnu odgovornost.

Pravila učtivosti vremenom mogu postati obvezatna pravila međunarodnog prava, a pravila međunarodnog prava mogu izgubiti značenje pravnih pravila.

Riječ je o sustavu pravnih pravila, koji omogućava da se riješi svaki slučaj. Ako to ne bi bio, postojale bi pravne praznine pa se mnoga pitanja ne bi mogla pravno riješiti. Jer, izolirane norme nisu dostatne. Praznine se popunjavaju analogijom ili višim, općenitijim normama.

Uređuju odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata. (Država, medjunarodnih organizacija, u odnosu na pojedince)

Međunarodno pravo podrazumijeva postojanje više država i pravni saobraćaj između njih. Stoga se ono nije moglo razvijati u doba Rimskog carstva koje je imalo slabe veze s ostalim svijetom. Uz postojanje više država potrebna je i sličnost kultura.

Krug država između kojih je moguće izgrađivanje pravnih normi međunarodnog prava naziva se međunarodna zajednica. Danas je to čitav svijet.

Međunarodno pravo se često uspoređuje s unutrašnjim pavom ili mu se suprotstavlja.

Pristaše monizma tvrde da je pravo jedinstven sustav koji sadrži i pravila o rješavanju sukoba između pravila međunarodnog i propisa unutrašnjeg prava. Pri tome, jedni se pozivaju na primat unutrašnjeg prava (obrana u Nürnberškom procesu), a drugi na primat međunarodnog prava. (Ne odgovara stvarnosti i praksi država, koje ga stvaraju kao ugovorno pravo ili običaj i načela kojih se pridržavaju)

Dualističke škole tvrde da su međunarodno i unutrašnje pravo odijeljeni, usporedni i nezavisni sustavi. Međunarodno pravo ne vrijedi unutar državnog poretka, a unutrašnji propisi ne mogu ukidati ili mijenjati pravila međunarodnog prava. Ipak, ustavi mnogih država recipiraju pravila međunarodnog prava. Države su obvezane da usklade svoje unutrašnje pravo sa međunarodnim obvezama, ali su pojedinci unutar država vezani unutrašnjim propisima bez obzira jesu li oni u skladu s međunarodnim pravom.

Prema presudi Nürnberškog suda kažnjivost zbog kršenja međunarodnog prava postoji iako je kažnjivo djelo izvedeno po propisima unutrašnjeg prava.

Mnogi ustavi prihvaćaju načelo da je međunarodno pravo dio unutrašnjeg, ali zato države primjenjuju kasniji zakon koji je suprotan ranijem međunarodnom ugovoru. (SAD)

Ustav Hrvatske propisuje da međunarodni ugovori sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni čine dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Dakle, dio su unutrašnjeg poretka ugovori koje Hrvatska izričito i dobrovoljno prihvati.

PRAVNA PRIRODA

Je li međunarodno pravo uopće pravo?

Glavni razlozi za odricanje:

1. Prigovor kršenja. Uglavnom nepravnici tvrde da iskustvo pokazuje da ono ne postoji kao skup obvezatnih pravila jer se srušilo u nizu nasilja. Odgovor: Ljudsko ponašanje može biti i protivno normi; to što se kršilo u ratovima ne znači da ne postoje norme prava mira koje se poštuju. Inače, česta su pozivanja na međunarodno pravo, kako u doba rata tako i mira.

1

2. Nepostojanje vlasti, već svaka država odlučuje hoće li mu pristupiti. Pravo izdaje pravna vlast, a u slučaju međunarodnog prava nje nema. Suverenost isključuje svako vezivanje izvana i ne može postojati međunarodno pravo koje uređuje odnose između država.

Odgovor: Valja odbaciti preuske definicije prava koje ne uključuju međunarodno pravo u pojam prava. I suverenost je ograničena pravnim pravilima, pa je podložna pravu; nema logične nespojivosti suverenosti i prava, a time je pravno moguće da međunarodno pravo postoji pored suverenosti država.

3. Oskudnost normi je prigovor iz ranijih vremena kada je bilo malo normi međunarodnog prava. Odgovor: Pravo je sustavna cjelina pravnih pravila, pa i malen broj pravila može regulirati opsežne odnose.

4. Nema zakonodavca, suca, prisilnog izvršenja i ovrhe. Odgovor: Njihovo postojanje nije preduvjet postojanja prava. Sudac ne stvara pravo; ni ustavne norme nemaju sankcije; zajednica država reagira na kršenja, Ujedinjeni narodi provode kolektivne mjere.

PODJELA

- Pozitivno (stvoreno uz privolu države) i prirodno. (To je sustav od prirode danih pravila)

- Običajno (pravo koje nastaje ponavljanim vršenjem ili propuštanjem koje prati opinio iuris) i postavljeno/ugovorno. (Partikularno koje važi za one koji ga prihvate)

- Opće (u odnosu na sve države svijeta) i posebno. (Partikularno – u odnosu na pojedine regije ili kontinente)

- Apsolutno obvezatno (ius cogens) i dispozitivno. (Velika većina pravila međunarodnog prava)

- Pravo rata i pravo mira.

IZVORI

Član 38. Suda međunarodne pravde:

Međunarodni ugovori,

Običajno pravo, kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo,

Opća načela prava,

Sudske odluke i naučavanja publicista, kao pomoćno sredstvo.

Običajno pravo nastaje ponavljanim vršenjem (propustima) koje prati pravna svijest. (Opinio iuris) Ono nastaje tako da se u određenom smislu postupa duže vrijeme, nema protivnog postupanja i da se na temelju toga stvorilo uvjerenje kako se takvim postupanjem ispunjava pravna dužnost, a da je protivno postupanje kršenje norme. Nije bitno priznaje li neka država neki običaj ili ne. Valja ga razlikovati od pukog običaja.

Običajno pravo nastaje stalnim vršenjem duže vrijeme, ali može nastati i za kratko vrijeme, ako je mali broj precedenasa stvorio uvjerenje u pravnu obvezatnost nekog ponašanja. Ono može i ukinuti neku normu.

Ono je najstariji izvor međunarodnog prava.

Moguće je opće i regionalno običajno pravo.

Subjekti međunarodnog prava uređuju međusobne odnose međunarodnim ugovorima.

Razlikuju se ugovori pogodbe kod kojih su očitovanja stranaka različita, ali smjeraju na istu svrhu i uređuju konkretne činidbe čijim izvršenjem su konzumirani i ugovori zakoni (trajna pravila u koja se stapa volja stranaka ugovora – uglava).

2

Ugovorno pravo je uvijek partikularno, ma kako širok krug potpisnica bio, jer vežu samo ugovorne stranke.

Međunarodni ugovori se registriraju i objavljuju. (Npr. UN - Tajništvo, u Republici Hrvatskoj Narodne novine-Međunarodni ugovori gdje se objavljuju oni ugovori koje je potpisala Republike Hrvatska)

- Opća načela prava zbog opće primjenljivosti su zajedničko dobro svih odsjeka u pravnoj nadgradnji civiliziranih naroda. (Načelo o neopravdanom obogaćenju, audiatur et altera pars) To su ona načela koja postoje kod svih glavnih pravnih sustava svijeta.

Sudske rješidbe i naučavanja pisaca su samo pomoćni izvor.

Unutrašnje zakonodavstvo i judikatura nije izvor međunarodnog prava.

Nema nedvojbenog odgovora u kojoj mjeri su dokumenta međunarodnih organizacija izvorom međunarodnog prava. U svakom slučaju ta dokumenta ne mogu ograničavati države nečlanice organizacije.

Pravičnost nije izvor međunarodnog prava.

KODIFIKACIJA

- Kodifikacija je sabiranje postojećih pravnih propisa u jedinstven zbornik.

Kodifikacija općeg međunarodnog prava stavljena je u zadatak Ujedinjenim narodima. (U nadležnosti Opće skupštine i država članica, uz pripremu Komisije za međunarodno pravo)

Kodifikacija posebnog međunarodnog prava odvija se u okviru ILO, Europskog Vijeća, Arapske Lige, Nordijskog Vijeća i drugih regionalnih ili specijaliziranih međunarodnih organizacija.

Kodifikacija sadrži i izmjene dotadašnjih pravila, napose kada se radi o kodifikaciji običajnog prava, dok je kod postavljenog mijenjanje otežano.

Kodifikacija može biti opća ili djelomična. (Pravo mora, diplomatskih i konzularnih odnosa, sukcesija država) Ona može biti i sustavna (planska kod koje najviše uspjeha imaju UN) ili prigodna, te privatna (provode je privatne institucije, udruge pravnika) ili službena. (Provode je države)

Opće kodifikacije još nema, ali bilo je širih akcija (Westfalski mir, Bečki kongres, Haške konferencije, konferencije u Ženevi i sl).

Kodifikacija općeg međunarodnog prava sada je u zadaći Ujedinjenih naroda. I sama Povelja UN predstavlja kodifikaciju uz izmjenu dotadašnjeg prava.

Stoga se u sadašnje vrijeme kodifikacija spaja s legislacijom (koja obnavlja i usavršava međunarodno pravo) što potiče progresivan razvoj međunarodnog prava.

Opća skupština UN potiče kodifikacijski rad proučavanjem i davanjem preporuka članovima UN. Pravi organ kodifikacije su države članice, koje sklapaju međunarodne ugovore.

Pomoćni organ Opće skupštine UN za rad na kodifikaciji međunarodnog prava je Komisija za međunarodno pravo. Komisija o svom radu izvještava Opću skupštinu, koja ocjenjuje je li predmet potpuno pripremljen, nakon čega se u pravilu saziva diplomatska konferencija kao završni čin kodifikacije.

UN djeluju i preko Gospodarskog i socijalnog vijeća (Deklaracija o pravima čovjeka), a osnivaju i posebne odbore (za miroljubivu upotrebu svemira).

Izvan UN kodifikaciju vrše primjerice Međunarodna organizacija rada, Vijeće Europe, Nordijsko vijeće.

3

POVIJEST MEĐUNARODNOG PRAVA

U starom vijeku intenzivno se razvija međunarodno pravo između grčkih polisa (vojni savezi, poslanstva, arbitraža). U srednjem vijeku javlja se učenje o pravednom ratu, pravila vođenja rata, arbitraža.

Od novog vijeka etape razvoja: Westfalski mir, Bečki kongres, Pariski kongres, Berlinski kongres, Haške mirovne konferencije, I i II Svjetski rat (Liga naroda i Ujedinjeni narodi).

RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOG PRAVA

Demetrije Faleronski suvremenik Aleksandra Velikoga izradio je sustav međunarodnog prava.

Prvi teoretičar međunarodnog prava je Albericus Gentilis, a osnivačem znanosti međunarodnog prava smatra se Hugo Grotius (De jure belli ac pacis). Grotius dijeli međunarodno pravo na prirodno i pravo osnovano na privoli država.

Kasniji teoretičari Anzilotti, Jelinek, Triepel (pozitivisti), Pillet i Le Fur (neonaturalisti).

Značaj udruga Institut de Droit international i International Law Association.

SUBJEKTI

Države ( priznanje, ustanici, temeljna prava, složene države, ovisnost, trajna neutralnost)

Medjunarodni organizmi (Ujedinjeni narodi, ILO, FAO, ICAO, UNESCO, WHO, IMF, WB, IFC, GATT, UNIDO, UNICEF i dr),

Pojedinci (vezano za prava čovjeka, manjina, zapljene ili kažnjavanje)

OBJEKTI

Državno područje, granice, rijeke, stjecanje područja, međudržavne služnosti, sukcesija država.

More, unutarnje vode, teritorijalno more, vanjski pojas, epikontinentski pojas.

Zračni prostor i svemir.

RAZGRANIČENJA

Odnos Medjunarodno i Unutarnje pravo (monizam, dualizam)

Medjunarodno javno i međunarodno privatno pravo

- Medjunarodno javno pravo i medjunarodni odnosi

- Opće, partikularno (multilaternalno i bilateralno)

MEĐUNARODNO PRAVO DANAS

Razvija se kroz interakciju opće i regionalne kodifikacije.

Raspolaže se Ujedinjenim narodima, kao globalnom međunarodnom organizacijom koja potiče i olakšava proces.

Niz međunarodnih organizacija djeluje i raspolaže sredstvima.

Informacijski sustav kritična točka.

MEĐUNARODNO PRAVO Primjena

Države članice primjenjuju ga neposredno putem svojih organa.

Ako ne, postoji Međunarodni sud pravde (Statut Međunarodnog suda uređuje postupak)

4

Oprez pred Ad Hoc Međunarodnim sudovima, kao što je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, pravo-politika.

SUBJEKTI MEDJUNARDNOG PRAVA

Subjekt međunarodnog prava je svatko tko je po odredbama međunarodnog prava nositelj prava i dužnosti, djeluje izravno po pravilima toga prava i podvrgnut je međunarodnom pravnom poretku.

Pored država (preko dvije stotine), status subjekta međunarodnog prava mogu imati i međunarodne organizacije, pojedinci i grupe u određenim situacijama. Područja pod starateljstvom, mandati i nesamoupravna područja, također.

I među samim državama postoje razlike, neke su ovisne o drugima, kao kolonije ili ekonomski ovisne zemlje, ali sve se one priznaju za ravnopravne subjekte međunarodnog prava.

Subjekti mogu biti i ustanici, pod određenim uvjetima, kao i pojedinci.

Nisu svi subjekti jednako sposobni, neki imaju punu djelatnu sposobnost, a neki ograničenu. (Pravo aktivnog i pasivnog poslanstva, sklapanja ugovora, prava na vođenje rata i sl)

Pojedinac se prihvaća da je subjekt međunarodnog prava tek u novije vrijeme.

Primjeri kažnjavanja pirata, kršenja blokade, pravo pripadnika manjina i manjinskih skupina da podnose peticije, pojedinci da izađu sa svojim zahtjevima pred organe međunarodnog pravosuđa.

Neki tumače da nema direktnog međusobnog odnosa države i pojedinca, ali sve se razvija u smjeru priznavanja pojedinca kao subjekta.

Opća deklaracija o pravima čovjeka i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima: uz njih je izađen Fakultativan Protokol, kojim se pojedincima daje pravo žalbe Odboru za prava čovjeka, premda pojedinac nema isti status u postupku kao što ga ima država.

I pred Europski sud mogu izlaziti pojedinci kao stranke.

Prava čovjeka mogu se nadzirati na međunarodnoj razini.

Međunarodni organizmi služe radi institucionalizacije međudržavne suradnje.

Međunarodna organizacija može se definirati kao udruženje država osnovano na temelju međunarodnog ugovora, koje ima svoj ustav i zajedničke organe, posjeduje osobnost drukčiju od država članica i subjekt je međunarodnog prava sa sposobnošću zaključivanja međunarodnih ugovora.

Prvi subjekti: Dunavska komisija, Reparacijska komisija i Komisija za tjesnace.

Ligi naroda se od početka priznaje pravna osobnost, kao kasnije i Ujedinjenim narodima.

Bečka konvencija iz 1986 o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija priznaje pravnu osobnost međunarodnih organizacija.

Ujedinjeni narodi primaju i šalju zastupnike sa statusom sličnim diplomatskom.

Oružana akcija protiv Koreje 1950-1953 vodila se snagama UN po pravilima ratnog prava, UNPROFOR 1992 isto tako.

Sud je u slučaju Bernadotte 1949 izrekao da su UN međunarodna osoba.

Međunarodne organizacije najčešće se osnivaju ugovorom, pa se na njemu temelji njihov položaj. Taj ugovor odnosi se na sve države, a ne samo potpisnice ugovora. (Kao što je i država subjekt neovisno o tome je li ju neka država priznala) Ovo je potvrdio i Međunarodni sud u istom slučaju.

Analogno se može tvrditi i za druge međunarodne organizacije.

5

Države u smislu međunarodnog prava predstavljaju određeno područje, naseljeno stanovništvom na kome djeluje organizacija vlasti neovisna o drugoj državi.

Ne mora biti apsolutno tako, primjer Republike Hrvatske, koja je imala kontrolu nad većim dijelom teritorija i stanovništva i stječe samostalnost. Pri tome, ključna je činjenica da organizirana vlast djeluje u zemlji i u međunarodnim odnosima isključivo i neovisno o bilo kojoj drugoj vlasti.

Dovoljno je da vlast drži i privremeni organ. Primjeri priznanja vlade Čehoslovačke na kraju I Svjetskog rata, nepriznavanje aneksije Austrije i Čehoslovačke u II Svjetskom ratu, kao i Etiopije. Ipak, nastupio je prekid državnosti u slučaju Litve, Latvije i Estonije zbog dugog perioda od priključenja SSSR. (1941 do 1991)

Vlast tokom rata može biti na bitno smanjenom području i sadržajno ograničena ratom, a da to ne utječe na opstanak (BiH), znatne ovlasti mogu preuzeti UN (Kambodža), a vrhovnu vlast mogu preuzeti i okupatori (Njemačke i Japana), a da država opstane.

Ako je vlast ograničena i ovisna, treba ocijeniti je li to nesamoupravno područje (koje nije država) ili neki oblik privremenog ograničenja. (Kao kod protektorata, vazalnih, mandatskih i starateljskih područja)

Država zasnovana pravnim aktima mora proraditi vlastitim životom, pravni akti treba da se stvarno provedu, inače ni faktički ni pravno nije nastala država. Manje je bitno je li nastala u skladu s do tada važećim pravnim poretkom.

Nije potrebno da joj sve granice budu utvrđene. (Belgija, Izrael)

Partikularno međunarodno pravo može zabraniti postanak država koji nije u skladu s postojećim pravnim poretkom. (Sveta alijansa, Liga naroda, Organizacija američkih država)

Povelja UN štiti članice od nasilnog uništenja njihova opstanka, ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti od strane druge države. (Nije priznata država na sjeveru Cipra)

Nastanak može biti: originarni (nastaje na nenaseljenom prostoru ili na prostoru na kome nije bilo države - zadnji primjeri burske države i Liberije u Africi) i derivativni postanak. (Svi ostali oblici postanka)

Prestanak: 1. nestanak, propast stanovništva ili područja;

2. osvajanje područja-debellatio (prestanak njemačkih državica ili talijanskih prilikom stvaranja Njemačke i Italije). Osvajanje mora biti konačno, pri čemu nije bitno je li cjelokupno područje zaposjednuto kada vlada iz izbjeglištva vodi akcije na teritoriju.

Slučaj bivše SFRJ : Badinterova komisija 1991 utvrdila da je država u stanju raspadanja temeljem odluka četiriju republika. Srpnja 1992 konstatirano je da je postupak raspadanja okončan.

Raspadanje mirnim putem: međudržavni sporazum. (Sirija i Egipat i UAR, Tanzanija, SSSR, ČSSR)

Izmjena oblika vladanja ne dovodi do propasti države. ( Kontinuitet SSSR u odnosu na Rusiju)

PRIZNANJE DRŽAVE

USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI

PRIZNANJE DRŽAVE

Priznanje države je slobodan akt, kojim države konstatiraju njezino postojanje i pokazuju volju da je smatraju članom međunarodne zajednice.

Načela: poštovanje prava svake nacije da slobodno stvori ili mijenja svoje institucije i osigurati kontinuitet država, uz promjene institucija.

Neke države ne žele biti priznate. (Tajvan)

6

Može biti: de iure - stalno i potpuno (neopozivo i retroaktivno-od nastanka države) i de facto-privremeno ili ograničeno na neke odnose.

Po načinu priznanja dijeli se na priznanje izrijekom (svečano, ugovorom, kolektivnim aktom na konferenciji) ili šutke. (Konkludentnim činom-uspostava diplomatskih odnosa)

Priznanje ima deklarativan učinak; na državu se od početka primjenjuje međ.pravo. Države mogu utvrditi i vlastite uvjete za priznanje. (EU 1991 kao uvjete za priznanje utvrđuje: poštovanje načela Povelje UN, da država jamči prava manjinskih skupina i nepovredivost granica, da prihvaća obveze razoružanja i o sigurnosti, te sporazumnog rješavanja sporova)

EU ne prihvaća rezultate agresije, a pored uvjeta ocjenjuje i političku oportunost priznanja

PRIZNANJE VLADE

Pitanje priznanja vlade se postavlja kad dođe do njene promjene na način koji nije u skladu s ustavnim poretkom.

Pravne sumnje i politička neizvjesnost.

Primjeri Kambodže, Liberije, Zaira, Haitija.

To je slobodan akt, ali postoji i sloboda naroda da stvori vladu kakvu želi.

Priznanje vlade slijedi kada se ona ustali i ispunjava obveze po međ.pravu. Suprotna je bila praksa Svete Alijanse gdje je važilo načelo legitimiteta. I Tobar-Wilson doktrina zahtijeva da se ne priznaju vlade koje dođu na vlast državnim udarom ili revolucijom.

I vlade se može priznati izrijekom ili šutke, poje dinačno-kolektivno. Priznanje je retroaktivno.

USTANICI

U građanskom ratu vlada se ne ustaljuje brzo. Oslobodilačka borba u kolonijama uživala je simpatije, ali može se priznati samo jedna vlada. Ustanici nisu subjekt međunarodnog prava.

Priznanje ustanika kao zaraćene stranke je ograničeni i privremeni međunarodnopravni subjektivitet. Posljedica priznanja ustanika– na odnose s vladom vrijede pravila međunarodnog prava. Ujedno nastaje i obveza da se poštuju pravila međunarodnog ratnog prava.

Nakon što su priznati ustanici mogu zapljenjivati terete trećih. U starijoj praksi rijetka su priznanja ustanika, ali kolonijalni problem aktualizirao je to pitanje.

Martensova klauzula-stanovništvo je uvijek pod zaštitom načela međunarodnog prava, koja proizlaze iz običaja civiliziranih naroda, zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti. (Uvod u Hašku konvenciju iz 1907)

USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI

Ženevske konvencije iz 1949 utvrdile su da se i u sukobu koji nema međunarodni karakter stranke moraju pridržavati načela tih konvencija.

UN su priznali legitimitet borbe kao sredstvo za kolonijalno oslobađanje. U UN se kao promatrači pozivaju oslobodilački pokreti koje je priznala Arapska liga i Organizacija Afrčkog Jedinstva.

Oslobodilački pokreti mogu zaključivati i neke međ.ugovore: radi nastavka borbe PLO-sa Libanonom, Jordanom i Tunisom, radi završavanja borbe i stjecanja državnosti-Alžir, Angola, Mozambique, i PLO sa Izraelom 1993.

Oslobodilački pokreti mogu postati članovi međunarodnih organizacija.

Kada se priznaju oslobodilački pokreti obvezni su pridržavati se međunarodnih konvencija i obveza.

Dovršetkom procesa dekolonizacije oslobodilački pokreti gube na značaju.

7

TEMELJNA PRAVA DRŽAVA

Temeljna su ona prava država koja pripadaju nekoj državi po samoj činjenici njezina postojanja, bez posebnog ugovora ili drugog izvora nastanka.

Ovaj pojam nastaje u okviru škole prirodnog prava.

U novije vrijeme na temeljnim pravima država i njihovoj kodifikaciji inzistraju manje države, a ona se smatraju pravnim načelima.

Kodifikacija temeljnih načela o pravima i dužnostima država pokrenuta je u okvirima UN.

Popis sedam načela koegzistencije u svjetlu iskustava s Poveljom UN, koja je pretočena u “Deklaraciju o sedam načela” 1970 godine:

Prema Deklaraciji o sedam načela

1. Načelo suzdržavanja od prijetnje silom ili upotrebe sile uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države ili koje su nespojive s ciljevima UN,

2. Načelo rješavanja međunarodnih sporova mirnim sredstvima, na način da se ne ugrozi međunarodni mir, sigurnost i pravdu,

3. načelo ne intervenirati u poslove iz unutarnje nadležnosti bilo koje države,

4. Dužnost država da surađuju u skladu s Poveljom,

5. Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda,

6. načelo suverene jednakosti država,

7. načelo da države moraju u dobroj vjeri ispunjavati svoje obveze prihvaćene u skladu s Poveljom.

Povelja o ekonomskim pravima i dužnostima država:

Od temeljnih prava država u Povelji se nabrajaju: suverenost, teritorijalna cjelovitost, politička nezavisnost, suverena jednakost, zabrana agresije, neintervencija, miroljubiva koegzistencija, pravo naroda na samoodređenje i druga načela iz Deklaracije sedam načela.

Značajke temeljnih prava:

a) nema stupnjevanja,

b) u slučaju sumnje predmnijeva se tumačenje koje se slaže s temeljnim pravima,

c) ne mogu se konačno i neopozivo otuđiti.

1. Pravo na opstanak (samoodržanje)

Svaka država ima pravo postojanja i braniti svoj opstanak i teritorijalnu cjelovitost.

Tome odgovara dužnost drugih da poštuju to pravo i da spriječe da se njihov teritorij koristi za pripremu ili izvođenje djela protiv toga.

Iz prava samoodržanja izvire pravo nužne obrane. (obrambeni rat, samopomoć-represalije)

2. Pravo na nezavisnost (suverenost)

“Najviša i ničim vezana vlast”

Liga naroda štitila je nezavisnost članova, a UN svih država.

Obuhvaća pravo naroda da određuje i mijenja ustavno uređenje, sklapa ugovore s drugima i vrši isključivu vlast i sudbenost-teritorijalno vrhovništvo. (osim služnosti i eksteritorijalnosti)

8

Pravo na nezavisnost (suverenost)

Obuhvaća i pravo samoodređenja za one koji nisu stvorili vlastitu državu.

Obuhvaća i pravo raspolagati svojim prirodnim bogatstvima – Rezolucija 1803 o trajnoj suverenosti nad prirodnim bogatstvima iz 1962.

Načelo da u međunarodnom sporazumijevanju nema nadglasavanja.

Pravo na nezavisnost (suverenost)

Područje domaće isključive nadležnosti “domaine réservé”.

Država ne može biti podvrgnuta stranim sudovima, ali može pristati na to.

Načelo neintervencije-nemiješanja, osim same organizacije UN, radi osiguranja mira.

Monroova doktrina

3. Pravo na jednakost kao načelo međunarodnog prava.

UN se temelje na “načelu suverene jednakosti svojih članova” tj. države imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravne su.

Dužnost država je da izvršavaju svoje međunarodne obveze.

Manifestira se kroz jednakost jezika, abecedni red kod potpisivanja ugovora.

Glas svake države jednako je vrijedan.

Pravo reciprociteta.

4. Pravo na međunarodni saobraćaj

Države slobodno odlučuju o priznanju nove države, vlade, hoće li izmjenjivati veleposlanike, konzule...

Sporazumi o slobodi prometa, tranzita. (kopno, rijeke, zrak)

Izraženo je i u pravu na saobraćaj država bez morske obale, što tjesnaci što spajaju otvorena mora ne mogu bit zatvoreni, ...

5. Pravo na štovanje

Obveza država da štuju čast drugih država – uzdržavanje od prezira i povreda u ratu i miru.

Nepovredivost područja.

Zaštita državnih organa u inozemstvu, zastave, grba, ceremonijal. Kaznene sankcije za povrede i pravo na ispravak.

Dužnost časnog vladanja.

SLOŽENE DRŽAVE

To su države koje tvore više političkoteritorijalnih jedinica, bez obzira na njihov ustavnopravni položaj.

Pitanje složenih država je značajno zbog toga da se odredi tko je subjekt međunarodnog prava.

Personalna unija

je zajednica vladara dviju država kad se poklope nasljedni redovi ili se vladar neke izabere za vladara druge.

Svaka država zadržava svoju nezavisnost.

9

U prošlosti primjeri V. Britanije i Hannovera (1714-1837), Nizozemske i Luksemburga (1519-1556), slučaj Belgije i Konga, a u novije vrijeme V. Britanija i njezin Commonwealth.

Realna unija

je veza više država koje imaju zajedničkog vladara.

Nastaju međunarodnim ugovorom ili ustavnom transformacijom – a uređeni su im i zajednički poslovi.

Švedska i Norveška (1814-1905), Austrija i Ugarska (1723-1849 i 1867-1918), Ugarska i Hrvatska. (1968-1918)

Prema vani to je jedan pravni subjekt, ali su “odijeljene međunarodne jedinice”.

Državni savez- konfederacija

Je na međunarodnom ugovoru osnovana veza više država sa svrhom da se zajednički ostvare određeni ciljevi.

Nizozemska (1580-1795), SAD (1778-1787),

Švicarska (1291-1798 i 1815-1848), Njemačka (1815-1866). U novije vrijeme pokušaj Senegambije i ZND nakon raspada SSSR.

To nije jedna država, a države članice zadržavaju suverenost, ali mogu imati zajedničke poslove.

Savezna država

Je na državnopravnom temelju osnovana zajednica više jedinica. (Države, republike, provincije, zemlje, pokrajine)

Primjeri savezne države: Švicarska, SAD, Argentina, Brazil, Meksiko, Venezuela, Kanada, Australija, Indija, Burma, Malezija, Njemačka, UAE, Belgija, Ruska Federacija.

Nekadašnje: Čehoslovačka, Jugoslavija, SSSR.

Savezna država je subjekt međunarodnog prava i ona nastupa prema vani za sve.

Iznimke, kada ustav savezne države dozvoljava da uz suglasnost savezne države i pojedine jedinice preuzimaju obveze. (Njemačka je svojedobno zadržala ograničenu međunarodnopravnu nadležnost)

Međunarodna osobnost ovisi o ustavnom uređenju same države i o tome prihvaćaju li ostale države da s njima stupe u odnose.

- U nekim je samo savezna država nosilac međunarodnopravnog subjektiviteta, no u Švicarskoj su kantoni suvereni i mogu sklapati ugovore s nižim organima strane države, ako to nije suprotno interesima savezne države i ostalih kantona. U Njemačkoj “zemlje” to mogu činiti s odobrenjem savezne vlade i sklapati i ugovore, ako su nadležne za zakonodavstvo. U Jugoslaviji dok je bila Federacija samo savezna država je bila nadležna, od 1974 i republike dobivaju određenu nadležnost.

Ustav SSSR iz 1936 dozvoljavao je republikama pravo na otcjepljenje, stupanje u neposredne odnose s drugim državama, sklapanje međunarodnih ugovora i razmjenu diplomatskih i konzularnih predstavnika.

Ukrajina i Bjelorusija su bile i članice UN.

Međutim, u stvarnosti sve su bile pod kontrolom centralne vlasti.

Nekada nastupaju problemi da određena pitanja spadaju u nadležnost sastavnih jedinica, a one neće da provedu preuzetu obvezu savezne države. Stoga se u međunarodne ugovore unosi federalna kaluzula. No, ni to ne pomaže jer je savezna država odgovorna za postupke država članica. (Ustav MOR)

10

U praksi nisu svi slučajevi čisti. (Nnpr. bivša SFRJ po Ustavu iz 1974 iako savezna država ima snažne primjese konfederacije)

ODNOSI OVISNOSTI

Odnosi ovisnosti mogu postojati, a da nisu pravno oblikovani. Oni sadrže različite čimbenike: politički, ekonomski, vojni, financijski, kulturni.

Najčešće postoji formalna ravnopravnost, ali kroz ugovore slabija država se dovodi u odnos ovisnosti.

Nekad se prepušta vođenje vanjskih poslova drugoj državi.

Kolonijalizam je bio oblik ovisnosti gdje i sam subjektivitet jedne države nestaje.

U međunarodnom pravu izučavamo odnose ovisnosti koji su pravno formalizirani.

Vazalitet je bila ustanova srednjevjekovnog prava. Primijenjena u 19 stoljeću predstavlja prijelazni oblik u kome su se prema Turskoj nalazile balkanske države, zadnja od njih Bugarska do 1908.

Takve zemlje su bile ograničeno pravno i djelatno sposobne, a primale su samo generalne konzule.

Označavaju se kao polusuverene, ipak neke od njih su vodile i ratove: Bugarska protiv Srbije 1885, a Egipat zajedno sa V. Britanijom u Sudanu.

Protektorat je odnos dviju država u kojem jedna utječe, obično temeljem ugovora, na vanjsku (katkada i unutarnju) politiku druge, a preuzima njezinu zaštitu prema drugima.

U pravilu nastaje ugovorom, ali može i činjenično. u pravilu je izravan (zaštitnica vodi vanjsku politiku), a rjeđe neizravan. (Samo je odobrava)

Štićenica ostaje subjekt međunarodnog prava, ako joj nije ograničena djelatna sposobnost ugovorom. Ona može i sama sklapati međunarodne ugovore. Ne dira se u starije ugovore, a odluka o stupanju u rat može pripasti zaštitinici.

Postoje raznovrsni oblici protektorata sa nijansama prava štićenice.

Ugovor o osnivanju protektorata djeluje među stranama, za treće je “res inter alios acta”.

Protektorat se koristi za kolonijalno širenje, ali koristio se i za stavljanje pod kontrolu izgrađenih država - Egipat, Maroko podijeljen.

Procesom dekolonizacije protektorati nestaju. (Maroko, Tunis, Vijetnam, Kambodža, Laos)

Ipak nije potpuno nestao ni u doba UN (Novi Zeland i Zapadni Samoa, Slobodni Teritorij Trsta), spominje se i glede Bosne i Hercegovine 1993.

Mandati se formiraju nakon I Svj.rata pod okriljem Lige Naroda, a pod njega dolaze neke zemlje otomanskog imperija i njemačke kolonije.

Mandati A su privremeno nezavisne države, koje primaju savjete i pomoć mandatara; Mandati B-nemaju domaće nezavisne političke organizacije, a mandatar upravlja njima posebno, uz ograničenja i obveze; dok Mandatima C-mandatar upravlja po svojim zakonima.

Država koja upravlja je mandatar Lige Naroda, kojoj šalje izviješća, a Liga Naroda vrši nadzor.

Za mandate B i C predviđena je zabrana zloupotreba, osiguranje slobode savjesti i vjeroispovijesti, zabrana podizanja utvrda, vojnih baza i vojne izobrazbe pučanstva i poštovanje načela otvorenih vrata za trgovinu svih članova Lige Naroda.

Sustav starateljstva uvodi se nakon II Svjetskog rata kao posljedica shvaćanja da svaki narod ima pravo sam vladati sobom.

11

Ciljevi su bili osigurati kulturni, politički, ekonomski i socijalni napredak i pravedno postupanje; razviti samoupravu, učvrstiti međ.mir i sigurnost, unaprijediti konstruktivne mjere razvoja, istraživanje, međusobnu suradnju.

To je bio poseban oblik upravljanja po Povelji UN: obuhvaća bivše mandate, kolonije poraženih država i one koji dobrovoljno prepuste područja. Raniji mandatari postaju upravitelji tih područja (mandati B i C), dok mandati A postaju slobodni. (Irak još 1932, kasnije Libanon i Sirija)

Starateljska područja: Somalija, Togo, Kamerun, Tanganjika, Z. Samoa, Nauru, Ruanda, N.Gvineja.

Osnov je ugovor između države staratelja i organa UN koji vodi nadzor – Starateljsko vijeće, osim za područja strategijske zone –gdje su staratelj SAD.

Starateljstvo može vršiti i više država zajedno. (Npr. Nauru-Australija ,N. Zeland i V. Britanija)

Uprava se ima vršiti u interesu pučanstva, koje može podnositi peticije Starateljskom vijeću.

To su posebni subjekti međunarodnog prava, ali bez djelatne sposobnosti.

Starateljska područja u boljem su položaju od nesamoupravnih područja, zbog većeg nadzora UN, obveza upraviteljica i konačnog cilja: samouprava i nezavisnost.

Organi UN sve jače utječu na starateljska područja. Uvode rokove za stjecanje nezavisnosti, vrše se pritisci na razvoj, traže izviješća, potencira se vođenje računa o željama stanovništva, iniciraju se plebisciti. (Togo, Kamerun, Somalija, Gana, Nova Gvineja i Papua)

Zadnjih dvadesetak godina samo Pacifički otoci ostaju pod starateljstvom, a i oni se postupno oslobađaju, pa danas nema više područja pod starateljstvom, ali još postoji Starateljsko vijeće UN.

Jugozapadna Afrika nikad nije došla pod starateljstvo - posebno vijeće bilo je oformljeno za Namibiju od 1966.

Nesamoupavna područja je naziv koje su UN uvele za zemlje s kolonijalnom upravom. (U širem smislu obuhvaćaju i područja pod starateljstvom)

1946 nabraja se 74 područja Afrike, Azije i Pacifika, kao nesamoupravna.

1960 se definira da su to područja geografski odijeljena od upraviteljice i razlikuju se etnički i kulturno.

Upraviteljice su obvezane na izviješća, formiran je i pomoćni organ Opće skupštine UN za nesamoupravna područja.

Prema Povelji postoji obveza slati tehničke informacije, ali Opća skupština UN zahtijeva detaljnija izviješća i o napretku.

Upraviteljice (Francuska, Portugal, Danska, Nizozemska) nastoje to izbjeći priključivanjem područja ili federalizacijom zemlje, pa Opća skupština UN često intervenira protiv jednostranih čina, nakon kojih upraviteljica prestaje slati izviješća.

Određuju se i faktori temeljem kojih će se utvrditi je li neko područje steklo pravo na nezavisnost na neki od načina: kao suverena nezavisna država, integracijom u nezavisnu zemlju ili pridruživanjem takvoj zemlji.

1960-Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima. Formira se u okviru UN i odbor za dekolonizaciju.

Opća skupština UN Rezolucijama kritizira postupke upraviteljica, saslušava ih, primaju se peticije, prihvaća se čak i oružana borba za oslobođenje kao zakonita.

1960 - 30 kolonija stječe nezavisnost, a od tada još oko 60.

Nesamoupravna područja imala su različit stupanj razvijenosti i organiziranosti uprave, od organiziranih država do područja bez elemenata državnosti.

12

Nesamoupravna područja su, dakle, odvojene jedinice na koje se pravo UN posebno obazire, a čiji su interesi različiti od upraviteljice.

Dakle, i najzaostalije nesamostalno područje bilo je subjekt međunarodnog prava u zametku.

1988 Opća skupština UN rezolucijom period 1990-2000 proglašava međunarodnim desetljećem za ukidanje kolonijalizma.

Danas su nesaupravna područja beznačajna po površini i stanovništvu (300.000 km² i oko 1M stanovnika), tj. neki Pacifički otoci.

PODRUČJA S POSEBNIM POLOŽAJEM

Neki teritorijalni međunarodnopravni subjekti u određenom povijesnom periodu toliko su bili specifični da se posebno obrađuju.

To su u prvom redu gradovi Krakow, Gdanjsk (Danzig), Saarsko područje i Trst.

Krakow je primjer kolektivnog protektorata, a osnovan je Bečkim kongresom 1815. (njime upravljaju Austrija, Prusija i Rusija)

Prestao je postojati nakon aneksije od strane Austrije 1846.

Kolektivni protektorat je odnos kod kojega više država temeljem ugovora utječu na vanjsku i dijelom unutarnju politiku zaštićene države, a preuzimaju njenu zaštitu prema drugima.

Slobodni grad Gdanjsk osnovan je 1919 Mirovnim ugovorom u Versaillesu i stavljen pod zaštitu Lige naroda. Poljskoj, sa kojom je bio u carinskoj uniji, osigurana je bila upotreba pomorske luke.

Poljska je vodila vanjske poslove grada, vršila egzekvaturu za strane konzule, a nakon savjetovanja s gradom sklapala i sporazume u ime Gdanjska.

Gdanjsk je imao vladu i druge organe. Liga naroda koju je zastupao visoki komesar, bila je zaštitnik i jamac. Komesar je rješavao sporove između Grada i Poljske. Nezadovoljna strana obraćala se Vijeću Lige naroda.

Za luku je postojalo posebno vijeće za luku i vodene putove.

Smatra se da Gdanjsk nije bio država već protektorat. Imao je neodređen odnos zbog odnosa Njemačka-Poljska u to vrijeme.

Saarsko područje, bilo je uređeno Versailleskim mirovnim ugovorom na period od 15 godina, nakon čega je utvrđeno da se održi plebiscit.

Vrhovnu vlast provodila je Liga naroda, rudnike ugljena iskorištavala je Francuska. Vlada područja šalje izviješća Ligi naroda.

To nije bila država, jer je privremena tvorevina, pa nije ni bila subjekt međunarodnog prava.

Saarska oblast plebiscitom 13 01 1935 vraćena je Njemačkoj, jer se stanovništvo opredijelilo za Njemačku.

Nakon II Svjetskog rata odlukom Saveznika ponovo je stvoreno Saarsko područje s izmijenjenim granicama.

Gospodarski, carinski i novčano opet je bilo vezano za Francusku, koja ga je zastupala u vanjskim poslovima.

Saarska oblast 1947 godine dobiva Ustav, a odnose s Francuskom rješava ugovorima.

1950 primljena je u Vijeće Europe kao izvanredan član.

13

U tom periodu to je posebna međunarodna jedinica i subjekt međunarodnog prava s ograničenom djelatnom sposobnošću.

Od 01 01 1957 dio je SR Njemačke.

Slobodni Teritorij Trsta nastao je temeljem mirovnog ugovora s Italijom 1947.

Sporni teritorij odijeljen je bio od Italije i Jugoslavije kao posebna jedinica pod upravom UN.

Stalni Statut Sobodnog Teritorija Trsta odnosio se i na dio teritorija Republike Hrvatske (Buje), a član 7 Statuta otvarao je mogućnost upotrebe hrvatskog jezika kao trećeg službenog jezika.

Ustavni propisi:

Mirovni ugovor,

Stalni Statut Slobodnog Teritorija Trsta (sadrži temeljna pravila o osnivanju, ustavnom uređenju i međunarodnom položaju Slobodnog Teritorija Trsta, i pravila ustava u skladu s njime. Ustav se mogao mijenjati samo u Vijeću sigurnosti,

Instrument u privremenom režimu Slobodnog Teritorija Trsta,

Instrument o slobodnoj luci Trsta.

Organi vlasti:

Guverner. (Imenuje ga Vijeće sigurnosti) Njegove su ovlasti pri donošenju i provođenju ustava i zakona, a birao je i suce uz konzultacije s vladom.

Ustavotvorna (donosi ustav, a bira se općim, jednakim, izravnim i tajnim glasovanjem) i Narodna skupština, vlada, sudski organi, (koje sve bira pučanstvo)

Zakonodavnu vlast ima jednodomna narodna skupština.

Vlada je bila vrhovni izvršni organ.

Vanjski odnosi:

Ograničena mu je djelatna sposobnost.

Ugovore supotpisuju Guverner i Vlada.

Ograničeno mu je sklapanje mnogostranih ugovora i učlanjenje u međunarodne organizacije tj. samo ako se time uređuju ekonomska, kulturna, tehnička, socijalna ili zdravstvena pitanja.

Nikakva gospodarska zajednica ili savez, ni vojni ugovori nisu dozvoljeni. Lira je platežno sredstvo.

Ipak, nešto je bio samostalniji od Gdanjska.

Međunarodni položaj:

Subjekt je međunarodnog prava, iako ograničeno, sputan ingerencijama Vijeća sigurnosti, tj. Guvernera.

Bio je u stvari potektorat pod zaštitom UN.

Stvarni položaj:

Dijelio se na 2 područja: područje pod britansko američkom upravom (zona A) i područje pod jugoslavenskom upravom, (Zona B)

Statut se nije primenjivao, jer se strane nisu mogle složiti oko izbora.

Prestanak postojanja

14

Bilježene su stalne napetosti.

Rezultat toga bio je sporazum Italije, V. Britanije, SAD i Jugoslavije, po kome je veći dio zone A pripao Italiji, a manji dio zone A i zona B Jugoslaviji.

Memorandum o suglasnosti sklopljen je u Londonu 05 10 1954.

On je konsolidiran Osimskim ugovorom od 10 11 1975, kojim je i danas definirana morska granica.

Jeruzalem

Bio je sjedište Britanske mandatske vlade 1922-1947.

Rezolucijom Opće skupštine UN od 29 11 1947 trebao je biti corpus separatus.

1948 podijeljen je između Izraela i Jordana.

1967 okupirao ga je Izrael, koji ga 1980 proglašava glavnim gradom.

Tanger

Imao je međunarodni režim do osamostaljenja Maroka. (1956-1960)

Berlin je imao poseban položaj nakon okupacije Njemačke 1945.

Tri zapadne okupacione sile spojile su svoj dio i povezale ga s SR Njemačkom, dok je Sovjetski dio postao dijelom DDR, koja je prestala postojati nakon promjena i rušenja Berlinskog zida.

SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

Do 1870 Papa je bio ujedno i vladar države.

Nakon toga Država vatikanskog grada postaje dijelom Kraljevine Italije, ali papa ipak razmjenjuje diplomatske zastupnike, a pitanja katoličke crkve uređuje konkordatima.

1871 Italija Garancijskim zakonom uređuje položaj pape. Papina osoba je sveta i nepovrediva, pružaju mu se počasti kao suverenu, a uživa zgrade i zemljište.

Lateranskim sporazumom od 11 02 1929 Papi je priznato posebno državno područje - Država Vatikanskog Grada.

To je područje neutralizirano. U njemu vlast vrši papa, koji bira organe, te ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Za ovu državu karakteristično je nesudjelovanje u svjetskim suparništvima.

Ova država ima ograničeni međunarodnopravni subjektivitet.

Danas Sveta Stolica, koja upravlja ovom državom, ima diplomatske odnose sa većinom država svijeta.

Član je nekih međunarodnih i regionalnih organizacija.

Potpisnik je niza međunarodnih ugovora vjerskog karaktera (konkordati), kao i konvencija.

Državu Vatikanskog Grada neki smatraju državom, a neki ne. Njene interese štiti Sveta Stolica, koja za njega zaključuje i ugovore.

Može se ipak smatrati minijaturnom državom, koja dobrovoljno ne sudjeluje u mnogim međudržavnim organizacijama.

TRAJNA NEUTRALNOST

Trajna neutralnost je položaj države koja je obvezana da u svakom ratu ostane neutralna, a druge su države prema njoj se obvezale da će poštivati tu neutralnost.

Temelji se na sporazumu-međunarodnom ugovoru.

15

Nije dovoljna jednostrana izjava (Island 1918), niti najava vlade da će voditi takvu politiku (Švedska, Irska, Finska), premda takve najave mogu dovesti do praktičnih rezultata. Suprotni primjeri, upad Hitlera u Dansku, Norvešku, Nizozemsku i Belgiju.

Status neutralnosti stječe se sporazumom –međunarodnim ugovorom (Lateranski ugovor 1929 za Vatikan) ili izjavom neutralne države koju prihvate druge države. (Austrija)

Obveza na poštivanje i održavanje postoji samo između sporazumom obvezanih država.

Trajna neutralnost Švicarske iznimka, tradicionalni status te zemlje dobio priznanje na Bečkom konkresu 1815, pa ona vrijedi prema svim državama.

Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi potvrdila je da je pravo na neutralnost u okviru načela suverene jednakosti država.

Trajnom neutranošću nije umanjena djelatna sposobnost države.

Najčešće se ugovara da bi se eliminiralo trvenje susjednih zemalja ili velesila–tampon države (etat tampon) - primjeri grada Krakow 1815, Luksemburg 1867, Belgija 1831 i 1839, Laos 1962.

Govorit ćemo posebno o trajnoj neutralnosti Švicarske, Austrije, Države Vatikanskog Grada i Malte.

Švicarska od XVI stoljeća vodi politiku nemiješanja u ratove. Bečki kongres priznaje neutralnost Švicarske i garantira njezino područje i nepovredivost. Ona je priznata i 1919 Versailleskim mirovnim ugovorom i drugim nakon I svj. rata.

Austrija se Moskovskim memorandumom 15 04 1955 obvezala na deklaraciju o trajnoj neutralnosti i da će za taj položaj zatražiti priznanje drugih država.

To je i učinila Ustavnim zakonom od 26 10 1955.

Područje Vatikanskog Grada neutralno je i nepovredivo prema čl. 24 Lateranskog ugovora od 11 02 1929.

Neutralnost Malte utemeljena je na sporazumu s Italijom od 15 09 1980. Najprije Italija, a potom i druge zemlje priznale su tu neutralnost, premda se ona i osporavala zbog politike nesvrstanosti.

Trajno neutralna država dužna je ne upuštati se ni u kakav rat, no može se braniti od agresije. Postoji obveza drugih država da poštuju neutralnost i suzdržavaju se od napada na nju.

Prava i obveze država ravnaju se po sporazumu koji uređuje trajnu neutralnost.

Nespojivo je preuzimanje obveza koje bi trajno neutralnu državu mogle uvući u rat, a takva država ne smije sklapati navalne saveze, pa ni da pomogne trećim državama, niti da preuzme jamstva za njihovu neutralnost. (Luksemburg, Belgija, Trst)

Trajno neutralna država je dužna braniti neutralnost i oružjem, pa smije držati vojsku, i imati utvrde. (No, Luxembourg neće graditi nove utvrde)

Trajno neutralna država može biti član UN, ali Švicarska još od Lige naroda je odugovlačila članstvo. Malta nije imala dileme, a Vatikan zbog vjerskih specifičnosti nije učlanjen.

Ipak, u teoriji ostaje sporno može li trajno neutralna država biti članom UN, zbog obveza po nekim poglavljima. (Sudjelovanje u sankcijama i drugim mjerama za očuvanje i uspostavljanje mira)

Sankcije protiv Rodezije Austrija je provodila, a Švicarska nije, zbog specifičnosti svojih ugovora.

Trajno neutralne države ipak ulaze u regionalne organizacije. (EFTA, Vijeće Europe)

Posebno je pitanje prava učlanjenja u gospodarske regionalne organizacije s naddržavnim svojstvima.

Nestankom blokovske podjele u Europi to se pitanje sve manje postavlja i Austrija je od 1995 članica EU.

16

No, proširenje nadležnosti EU na vanjskopolitička i sigurnosna pitanja otvara taj problem.

DRŽAVNO PODRUČJE

Znanost o objektima međunarodnog prava je znanost o razgraničenju državne vlasti u prostoru.

Prostor se razlikuje po tome potpada li pod vlast nekog subjekta ili ne potpada ni pod čiju isključivu vlast.

Ni pod čiju vlast ne potpadaju otvoreno more i terra nullius, gdje se razgraničenje državne nadležnost temelji samo na pripadnosti osoba ili stvari.

Novi prostori na kojima nijedna država nema isključivu vlast: svemir, podmorje izvan granica državne nadležnosti, te polarni krajevi, napose Antarktik.

Svi navedeni prostori su “međunarodni” i kako imaju zajedničke probleme za njih se izgrađuju posebni mehanizmi za stvaranje pravnih pravila, rješavanje sporova i upravljanje njima.

Državno područje je prostor isključive državne nadležnosti (to je kopneno područje, te morski prostor pod suverenošću, kao i zračni prostor nad njima).

Državno područje ne treba biti jedinstveno-cjelovito.

Eksklava - dio područja države odijeljen od glavnine državnog područja, odasvuda opkoljen područjem/ima druge/ih države/a. (Aljaska s gledišta SAD, dio RF uz Kaliningrad s gledišta Ruske Federacije)

Enklava - dio područja druge države unutar državnog područja neke zemlje. (Anhalt s gledišta Njemačke, Vatikan, i San Marino s gledišta Italije, Monaco s gledišta Francuske)

Kolonije, kasnije po osnovu Povelje UN proglašene nesamoupravnim područjima, pravno su odvojene od matice, ali se ugovori matice mogu odnositi na njihov teritorij (kada matica tako ugovori). Premda su to subjekti međunarodnog prava u zametku i mogu se pojaviti kao posebne stranke u nekim ugovorima, za njih uvijek nastupa država matica.

Mandati pod Ligom naroda, a kasnije područja pod starateljstvom UN nisu sastavnim dijelom državnog područja države koja njima upravlja.

Interesna sfera - ne pripada državnom području, već je područje gdje neka zemlja želi imati isključivi ili pretežni politički ili gospodarski utjecaj ili povlastice. (Iskorištavati prirodna bogatstva)

Na vlastitom području država ima svu vlast nad ljudima i stvarima – teritorijalno vrhovništvo.

Svaki zahvat druge države na tom teritoriju je zabranjen- presuda Međ. suda o događaju u Krfskom tjesnacu – zahtijeva poštivanje teritorijalne suverenosti.

Isključiva vlast obuhvaća i pravo da slobodno raspolaže svojim prirodnim bogatstvima.

Ipak, ne smije svoje područje koristiti za čine protivne pravu drugih država. (Presuda u britansko albanskom sporu o događaju u Krfskom tjesnacu; Kanada osuđena na naknadu štete počinjene u SAD zbog štetnih plinova)

Zaštita okoliša – Deklaracija UN u Stockholmu 1972 i Konferencija UN u Rio de Janeiru 1992.

Kondominij/koimperij je zajednička vlast dviju ili više država na području. (egipatsko-britanski nad Sudanom, francusko-britanski nad Novim Hebridima, nad kopnom, a zaljev Fonseca koimperij El Salvadora, Hondurasa i Nikaragve, otoci Canton i Enderbury kondomijin V. Britanije i SAD)

Vrhovništvo se proteže pod zemlju dokle se fizički to može, i u zrak. Danas ovo treba suženo tumačiti.

17

GRANICE

Granica je ploha nepravilna oblika koja omeđuje samu površinu tla, zračni prostor i podzemlje, koji su sastavni dio državnog područja. Često se unosi kao crta u elaboratima o razgraničenju i ugovoru; stoga je ona i ploha i crta.

To je ujedno ploha-crta domašaja državne vlasti, kolokvijalno međa između dvije države, ali i prema području koje nije ni u čijoj vlasti (terra nullius) npr. moru uz obalu (dijelom puna suverenost, a dijelom ograničena -vanjski i isklj.gosp.pojas). Kod epikonti- nentskog pojasa na dnu i podzemlju to je vertikala, nepravilna crta. Konačno granica je i između zračnog prostora i svemira.

Granice mogu biti prirodne (prirodni oblik tla, vodeni tokovi) i ugovorne/konvencionalne. (Opis u ugovoru ili slijedi utvrđeni meridijan-paralelu)

Granice su dakle ugovorom ili običajnim pravom prihvaćene crte razgraničenja između dviju susjednih zemalja.

U gorju granica može biti lanac najviših vrhova ili razvođe, što se u pravilu ne poklapa.

Kod vodotokova-crta geometrijske sredine (crta koja spaja sve točke vodotoka jednako udaljene od obala-češće kod neplovnih rijeka) i crta sredine matice. (Thalweg-sredina plovne matice rijeke-češće kod plovnih rijeka)

Po običajnom pravu granica se mijenja izmjenom toka rijeke, ako se ona zbiva postepenim djelovanjem prirodnih sila (odronjavanje, naplavljivanje), ali je korisno ugovorom precizno definirati za slučaj da dođe do većih izmjena.

Kada naglo tok rijeke izmijeni granicu, ona ostaje u ranijem koritu, ali i taj slučaj je najbolje riješiti ugovorom. (Drava)

Kod jezera neki smatraju da postoji koimperij (ranije Bodensko jezero), drugi da obalni pojas pripada državama, a dalje je slobodan pojas, treći misle da jezero treba podijeliti.

U praksi Ženevsko jezero je podijeljeno, ugovorne su granice na Skadarskom, Ohridskom i Ladoškom jezeru.

Kaspijsko more. Na ovom jezeru Rusija stječe 1828 isključivu vlast, uključujući pravo da drži brodove. Od 1921 granica je spojna crta između graničnih crta na suprotnim obalama jezera.

U Latinskoj Americi vrijedi pravilo ”uti possidetis”-ranija upravna granica španjolskih i portugalskih kolonija, u trenutku prestanka tog statusa (1810 za Južnu, 1821 za Srednju Ameriku). Time se otklanja mogućnost okupacije od strane neke treće države izvan kontinenta. No, teško je ustanoviti posjedovno stanje u dalekoj prošlosti. Promjena napučenosti također stvara probleme. (Sporni Chaco između Paragvaja i Bolivije 1932-1935)

To se pravilo primjenjivalo i u doba dekolonizacije Afrike. Potvrđeno na konferenciji Organizacije Afričkog jedinstva u Kairu 1964, presudama u slučaju graničnih sporova Gvineja Bisao –Senegal i El Salvador Honduras.

Temeljem “uti posidetis” i granice Hrvatske su određene 1991 kao grance koje je imala bivša SFRJ sa Mađarskom i Italijom - morska, te granice bivših Republika (Slovenija, Srbija, BiH i Crna Gora).

Danas se većina granica određuje ugovorom. Ako toga nema onda je granica crta na koju nema prigovora, a ponekad se uspostavlja koimperij.

Kod određivanja granica prva je faza temeljni ugovor; potom na terenu pobliže granicu određuju mješovite ili međunarodne komisije; treća faza je okončanje elaborata i postavljanje znakova. (Kamen-stup-ograda)

Uz rješavanje granica često se uređuju i održavanje i upotreba mostova, putova na granici, graničnih znakova, a posebnim sporazumima se uređuje pogranični promet, ribolov, turizam, upotreba voda, iskorištavanje rudnog bogatstva.

18

RIJEKE

Državnom području pripadaju vodene površine unutar državnih granica- rijeke, prokopi i jezera.

Izgrađena su pravila međunarodnog prava koja državama daju prava, ali nameću i određena ograničenja u ponašanju.

Susjedne države sklapaju često sporazume o suradnji, podjeli koristi, međusobnim pravima i dužnostima glede vodenih tokova.

Suradnja često dobiva i organizirani oblik putem osnivanja međunarodnih komisija.

Luče se nacionalne (čiji tok u cijelosti od izvora do ušća protiče kroz područje iste države) i internacionalne rijeke. (U širem smislu to je ona koja protječe kroz više država)

Danas se uglavnom međunarodnom smatra rijeka čiji je režim uređen međunarodnim ugovorom. (Konvencionalne rijeke) Često se međunarodnim smatraju samo one rijeke koje utječu u neko more.

Režim vodotokova koji protječu kroz više država ne podliježe punoj suverenosti države.

Institut za međunarodno pravo 1911 utvrđuje Pravila o međunarodnom uređenju korištenja vodene snage.

Ženevska konvencija o razvoju vodenih snaga koje zanimaju više država donosi se 1923.

Rezolucija o upotrebi nemaritimnih međunarodnih voda (osim plovidbe) usvojena u Salzburgu 1961.

Interantional Law Association donosi Helsinška pravila o upotrebi voda međunarodnih rijeka, 1966 godine, koja se temelje na običajnom pravu i uvode zaštitu okoliša.

Opća Skupština UN zadužila je Komisiju za međ. pravo da uredi materiju upotrebe vodenih tokova za druge svrhe osim plovidbe. 1996 formirana je grupa za izradu okvirne konvencije na tu temu.

Mnoštvo bilateralnih i višestranih sporazuma zaključeno je na tu temu, a rješenja pojedinih sporova predstavljaju precedense.

U smislu iznijetog ne dopušta se da se vodotok na vlastitom području koristi tako da nanosi štetu jednakom korištenju susjedne države na njezinom području, osim ako se tako sporazumiju (uključena zabrana izmjene toka na štetu susjeda).

Rezolucija ILA glede zagađivnja rijeka i jezera i međunarodnog prava usvojena je 1979 u Ateni.

1992 Helsinška konvencija o zaštiti i upotrebi prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera. (Zagađivanje i kakvoća)

1994 donosi se Konvencija o suradnji za zaštitu i racionalnu upotrebu rijeke Dunav. (Uključena je i Hrvatska)

Kada je riječ o plovidbi rijekama, postulat je: slobodu plovidbe osigurati pozitivnim propisima što vežu više država.

Do danas se nisu razvila pravila međunarodnog običajnog prava koja bi osigurala slobodu plovidbe, ali se nastojalo slobodu plovidbe oglasiti općim načelom prava.

Barcelonskoj konvenciji i Statutu o režimu plovnih putova od međunarodnog interesa iz 1921, pristupilo je svega 28 država, pa oni nemaju veći utjecaj u promociji načela slobodne plovidbe rijekama.

Ipak, može se smatrati da postoji obveza svih obalnih država da ne ometaju slobodnu plovidbu kada rijeka utječe u more.

19

Iako je Francuska revolucionarna vlada 1792 proglasila načelo slobodne plovidbe rijekama, ipak se smatra da ga je uveo tek Bečki kongres 1815. No, za primjenu tog načela trebalo je sklapati posebne sporazume.

Na Dunav je to načelo primijenjeno Pariškim ugovorom 1856.

Nakon I Svj. rata 1921 izrađen je “Definitivni statut Dunava”, a potpisale su ga obalne i neke neobalne države. (Belgija, Francuska, Grčka, Italija i V. Britanija)

Plovidba Dunavom proglašena je slobodnom od Ulma do Crnog mora, a u mrežu ulaze i Morava, Dyje, Drava od Barča, Tisa od Samoša i Maroš od Arada. Briga o tome je povjerena dvjema komisijama.

Nakon II Svjetskog rata mirovni ugovori s Rumunjskom, Bugarskom i Mađarskom potvrđuju načelo slobodne plovidbe Dunavom.

Na Beogradskoj konferenciji 1948 temeljem nacrta Sovjetske delegacije izmijenjen je Dunavski statut iz 1921: Komisiju sastavljaju samo obalne države, a režim konvencije ne proteže se na pritoke Dunava (koji se proteže od Ulma do ušća rukavom Sulina), dok se na odsjeke gdje su potrebni veći radovi formiraju riječne uprave, u koje su uključeni predstavnici obalnih država tih odsjeka.

Sjedište Komisije je u Galacu, a od 1954 u Budimpešti. Članovi imaju diplomatski status, a prostorije i arhivi su nepovredivi.

Komisija nadzire izvršavanje konvencije, sastavlja plan radova u interesu plovidbe, usklađuje hidrometeorologiju.

Obalne države konvencijom obvezne su održavati svoje sektore, uređuju plovidbu u svom sektoru, u skladu s temeljnim odredbama o plovidbi koje uređuje Dunavska komisija.

Brodovi imaju pravo ukrcavanja i iskrcavanja putnika i robe; opskrbljuju se gorivom; zdravstveni i redarstveni propisi su jednaki za sve; državni brodovi smiju se kretati samo u okviru svog državnog područja, a ratni brodovi neobalnih država ne mogu ploviti.

Obzirom na promjenu okolnosti zadnjih godina priprema se nova konferencija i novo uređenje Dunava. (Nema SSSR-a; nastale nove države Hrvatska, Slovačka, Moldavija; Austrija i Njemačka nisu okupirane)

Temeljna načela za Rajnu utvrđena su na Bečkom kongresu, a detaljno se uređuje Konvencijom iz 1831 zaključenom u Mainzu. Rajna je pod nadzorom međunarodne komisije, a niz međunarodnih sporazuma uređuje plovidbu. Temeljni sporazum je konvencija zaključena u Mannheimu 1868.

Središnja Komisija za Rajnu ima člana iz svake obalne države, uspostavljena je 1945, a u njoj su i SAD. Svaka obalna država uređuje svoj dio, ali ne ubire pristojbe.

Plovidba rijekom Moselle uređena Konvencijom iz 1956. Sjedište komisije u Trieru.

Obalne države rijeka Senegal, Niger Gambija i jezera Čad sklopile su niz sporazuma koji se odnose na te rijeke/jezero.

Međunarodna plovidba uređena je i za neka jezera kao što su Bodensko, Ženevsko, Velika jezera.

MORE

Međunarodno pravo mora razvijalo se kao običajno pravo sve dok nije kodificirano u Ženevskim konvencijama iz 1958:

Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu,

Konvencija o otvorenom moru,

Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora,

20

Konvencija o epikontinentskom pojasu.

Ovim konvencijama ostala su neriješena neka pitanja (širina teritorijalnog mora, slobode ribolova, plovidba, zagađenje).

Kodifikacija je bila djelomična i dalje je vrijedilo i običajno pravo.

Šezdesetih godina dolazi do osporavanja kodifikacije i 1973. saziva se nova Konferencija o pravu mora.

Rezultat rada Konferencije bila je Konvencija o pravu mora iz 1982, koja je stupila na snagu 1994, i mjerodavna je za odnose između država njezinih članica, dok za međusobne odnose između ostalih država, kao i za odnose njezinih članica sa ostalim državama vrijede i dalje Ženevske konvencije iz 1958.

Za pitanja koja ne uređuje konvencija i dalje vrijedi običajno pravo.

Same konvencije utjecale su na dalji razvoj običajnog prava, koje prihvaća nove institute i dalje ih razvija.

Razlikuju se: unutrašnje vode, teritorijalno more, arhipelaške vode, vanjski pojas, isključivi gospodarski pojas i epikontinentski pojas.

Nad prva tri država ima punu suverenost, a nad druga tri djelomice, tj. suverena prava.

Država ipak odlučuje unutarnjim pravom o mnogim pitanjima, primjenjujući međunarodno pravo na svoje specifične prilike (dužina teritorijalnog mora, hoće li imati vanjski i gospodarski pojas ili arhipelaške vode).

Temeljni zakon Republike Hrvatske je Pomorski zakonik, proglašen 1994 godine, a koji je usuglašen s međunarodnopravnim normama.

Unutrašnje vode su dijelovi mora koji su s kopnenim područjem neke države u toliko uskoj vezi da ta država ima najveći interes na njima i zbog te veze potpuno vlada tim prostorom, pa je on pod jednakom suverenošću te države kao i kopneno područje.

To su luke, zaljevi, unutrašnja mora, mora unutar otoka i otočnih lanaca i ušća rijeka.

Određena je polazna crta, a vanjska crta je polazna crta-granica teritorijalnog mora.

Kod luka vanjsku granicu određuje crta koja spaja najizbočenije stalne lučke građevine, koje su sastavni dio lučkog sustava (gatovi, valobrani).

Razlika između zaljeva i unutrašnjih mora nije pravno relevantna. To je dio mora u plovnoj vezi s ostalim morem, zbog oblika toliko uvučen u kopneno područje obalne države da joj se priznaje isključiva vlast. Zaljev pripada unutrašnjim vodama ako država vlada ulazom u zaljev i cijelom obalom. Traži se i istaknuta uvučenost u obalu, vodena površina ima biti jednaka ili veća od površine polukruga koji se može opisati nad crtom koja spaja krajnje točke ulaza u zaljev, dužina crte ne smije biti veća od 24 milje (čl.10 Konvencije o pravu mora).

Unutrašnje vode su i dijelovi mora između obale i otočja, ako ono nije previše udaljeno od obale i prati smjer obale i usko je uz nju vezano - Metoda ravnih polaznih crta; one se ne smiju suviše udaljiti od smjera obale, niti povlačiti na uzvišice suhe samo za niske vode (iznimka je izgrađen svjetionik ili ako je to dobilo opće međ. priznanje). Bitni su i gospodarski interesi.

Ipak, takvim crtama nije dopušteno odvojiti teritorijalno more druge države od otvorenog mora, ako se novom ravnom crtom obuhvate prostori koji nisu pripadali unutrašnjem moru; u takvom slučaju iznimno vrijedi pravo neškodljivog prolaska brodova kao što je to u teritorijalnom moru.

Kod ušća rijeka, kod ljevkastog ušća (estuarij) se primjenjuje pravilo kao za zaljeve, kod izravnog ulijevanja se povlači crta između krajnjih točaka.

21

Unutrašnje vode su pod suverenošću obalne države kao i kopno, strani brodovi nemaju pravo neškodljivog prolaska, osim u gornjem slučaju, a inače mogu ploviti samo smjerovima, rutama i plovidbenim putovima koje država odredi za međunarodni promet.

Pri plovidbi kroz unutrašnje vode brodovi potpadaju pod vlast i propise obalne države, a ona to ne primjenjuje, osim kad su u pitanju njeni interesi ili im se obrati zapovjednik broda; zabranjena je diskriminacija između brodova raznih zastava.

Teritorijalno more je pojas mora koji se proteže uzduž cijele obale, odnosno njenih unutrašnjih voda.

Po konvenciji o pravu mora čl.3, ono ne smije prelaziti 12 milja, a teritorijalno more u Hrvatskoj po Pomorskom zakonu je točno 12 milja. Računa se od obale ili vanjske crte unutrašnjih voda; od obale primjenjuje se crta niskih voda, a kod otoka od svakog otoka koji je suh za visokih voda, kod zamrznutog mora računa se od kraja zamrznute površine mora.

Pod suverenošću države su more, zrak i podmorje. Obveza trpjeti neškodljiv prolazak brodova-služnost.

Iznimka u odnosu na punu suverenost je pravo neškodljivog prolaska stranih brodova. To je plovidba teritorijalnim morem radi presjecanja bez ulaska u unutrašnje vode, ili pristajanja na sidrištu ili uz lučke uređaje izvan unutrašnjeg mora, radi ulaska u unutrašnje more ili izlaska iz njih i pristajanja na sidrištu ili uz lučke uređaje. Prolazak mora biti neprekinut i brz. Zaustavljati se smije samo zbog uzgrednih događaja, više sile, nužde i radi pružanja pomoći brodovima ili zrakoplovima u nevolji.

Neškodljiv je sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države (ne može prijetiti silom, ribariti, zagađivati okoliš). Obalna država propisima uređuje detalje prolaska.

Radi sigurnosti obalna država određuje plovidbene putove i propisuje razdvajanje prometa u različitim smjerovima.

Ona ne smije ometati neškodljivi prolazak i mora obznaniti i sve opasnosti koje su joj poznate.

Trgovački brodovi potpadaju pod vlast obalne države, dok odnosi na brodu i disciplina su pod nadležnošću države zastave broda; od strane organa obalne države uhićenje i istraga su mogući samo ako se učinci djela protežu na obalnu državu, remeti mir zemlje ili teritorijalnog mora, ako zapovjednik, agent, konzul zatraži pomoć; goni se samo za ona kaznena djela koja ugrožavaju okoliš ili povređuju propise obalne države o gospodarskom pojasu; isto vrijedi i za državne trgovačke brodove, dok se za ratne može samo tražiti da se pridržavaju propisa ili udalje.

Izvršenje ili zaustavljanje broda dozvoljeno je samo zbog obveza koje je sam preuzeo ili zbog obveze nastale tijekom plovidbe kroz teritorijalne vode.

Građanska sudbenost: moguće mjere izvršenja i zaustavljanje ako je obvezu preuzeo sam brod ili je obveza nastala tijekom plovidbe kroz unutrašnje vode ili uz lučki uređaj.

Obalna država može poduzeti mjere za sprječavanje prolaska koji nije neškodljiv.

Arhipelaške vode predstavljaju more unutar ravnih arhipelaških polaznih crta koje spajaju krajnje točke najudaljenijih otoka i nadvodnih grebena u arhipelagu. Pri tome omjer vode i kopna može biti između 1:1 i 9:1 i moraju biti obuhvaćeni glavni otoci (time se sprječava da budu obuhvaćene otočke države kao Island, Kuba, Madagaskar), a duljina crta ne smije prelaziti 100 milja. Arhipelaška država ne smije biti dijelom na kontinentu (kao primjerice, Grčka).

Arhipelaška država može se sastojati iz više arhipelaga (Solomonsko otočje, Mauritius), a posebno se obuhvaća svaki arhipelag.

Država je suverena u zraku, na dnu i podzemlju.

Kroz arhipelaške vode postoji pravo neškodljivog prolaska brodova; mogućnost zaustavljanja može se predvidjeti samo u određenim dijelovima tih voda, ali bez diskriminacije brodova.

Arhipelaški prolazak je ostvarivanje prava plovidbe i prelijetanja na uobičajen način jedino radi neprekinutog, brzog i neometanog tranzita između jednog i drugog dijela otvorenog mora (ili

22

gospodarskog pojasa) -analogno neškodljivom prolasku u teritorijalnom moru, ali za arhipelaški vrijede pravila tranzitnog prolaska.

Unutar arhipelaških voda mogu se povući crte unutrašnjeg mora suglasno pravilima o tome.

Vanjski pojas – je pojas u kome postoji pravo vršenja nadzora obalne države, koji je potreban da se spriječe povrede njenih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih propisa i propisa o useljavanju, počinjene na njezinu kopnenom području i teritorijalnom moru, i da se kazne. Na njemu država ima suverena prava. Razvio se kao običajno pravo sve do Ženevske kodifikacije, kada postaje dijelom ugovornog prava.

Proteže se i na morsko dno gdje se nalaze arheološki i povijesni predmeti. U pogledu dijela mora na kojem se nalazi, može biti na otvorenom moru, u gospodarskom pojasu ili dijelom na oba ta područja.

Proteže se do 24 milje od polaznih crta od kojih se mjeri granica teritorijalnog mora. Hrvatska ga nema.

Isključivi gospodarski pojas obuhvaća more, dno i podzemlje koje isključivo iskorištava obalna država.

Obalna država ga može odrediti u širini do 200 milja, polazeći od polaznih crta mjerenja teritorijalnog mora. Razgraničenje sa državama koje su nasuprot vrši se sporazumom u skladu s međunarodnim pravom,

Uz otoke se određuje na isti način kao i kod kopna, ali to ne mogu biti mali otoci.

Daje obalnoj državi suverena prava istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja prirodnim bogatstvima mora i podmorja.

Ima i jurisdikciju glede podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava, istraživanja i zaštite morskog okoliša. Dakle, nema punu suverenost nego samo jurisdikciju glede određenih djelatnosti. Prava glede umjetnih otoka do donošenja konvencije o pravu mora bila su regulirana kao dio epikontinentskog pojasa. Umjetni otoci nemaju položaj prirodnih otoka (ne stječe se pravo na teritorijalno more i sl).

Obalna država ima dužnost zalagati se za njegovo optimalno iskorištavanje. Ako sama ne može sve izloviti, sporazumima se obvezuje drugima dopustiti. U pristupu trećih prednost imaju države bez obale.

Obalna država ima jurisdikciju glede umjetnih uređaja i njihovog gospodarskog korištenja - dok ih treća država može koristiti samo za svrhe koje nisu gospodarske.

Država u svom gospodarskom pojasu obvezna je obilježavati umjetne otoke i uređaje, uređivati i odobravati znanstvena istraživanja, uređivati zaštitu okoliša.

Treće države imaju pravo sudjelovati u lovu živih bogatstava, slobodi plovidbe, prelijetanja, polaganju podmorskih kablova i cjevovoda.

Primjenjuju se prava kao i na otvorenom moru glede pregleda, progona, pravila o piratstvu i druga.

Epikontinentski pojas je poseban međunarodno- pravni režim na podmorju i predstavlja morsko dno i podzemlje koje se nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnog mora, na kome obalna država ima suverena prava radi njegova istraživanja i iskorištavanja prirodnih bogatstava.

Obuhvaća, dakle samo morsko dno i podmorje otvorenog mora ili isključivog gospodarskog pojasa, a stup vode i morska površina su dio otvorenog mora ili isključivog gospodarskog pojasa.

Proteže se do dubine od 200 m i dalje dok se tehnički dozvoljava iskorištavanje (ženevska konvencija), a duljina može biti do 200 milja od polaznih crta po kojim se mjeri teritorijalno more, pa i dalje do vanjskog kontinentalnog ruba (konvencija o pravu mora).

Ipak, ne može biti duže od 350 milja od polazne crte ili 100 milja od izobate od 2500 m. Neki još uvijek računaju po Ženevskoj konvenciji, a drugi su prešli na računanje po Konvenciji o pravu mora.

Prava obalne države glede epikontinentskog pojasa ne diraju prava glede mora i zračnog prostora.

23

Suverena prava obalne države unutar pojasa odnose se na istraživanje i iskorištavanje prirodnih bogatstava.

Razgraničenje susjednih država vrši se sporazumom, ili crtom sredine ili jednake udaljenosti, osim u posebnim okolnostima (Ženevska konvencija).

Međunarodni sud je osporio pravilo srednjih crta kao nepravično (spor u Sjevernom moru), uz promoviranje pravičnog rješenja (široka sloboda ocjene slučaja).

Otvoreno more je sve more koje nije uključeno u isključivi gospodarski pojas, teritorijalno more, unutrašnje vode ili arhipelaške vode.

Otvorenom moru pripada more i zračni prostor, ali ne i dno i podmorje.

Otvoreno more imaju i unutrašnja mora koja dijele dvije ili više država (Sredozemno, Baltičko, Crno, Beringovo).

Na otvorenom moru važi načelo slobode mora, koje se ustalilo još u običajnom pravu – nijedna država nema pravo zahtijevati da se bilo koji dio otvorenog mora podvrgne njenoj suverenosti.

Odsutnost individualne isključive vlasti unutar pojasa otvorenog mora.

Na otvorenom moru važe tri zabrane i jedno pravo:

Nijedna država ne može zaposjesti dijelove otvorenog mora;

Ona ne može vršiti vlast na otvorenom moru, osim na brodovima vlastite zastave i po običajnom pravu;

Ona ne može ni drugima priječiti upotrebu otvorenog mora za plovidbu, prelijetanje, ribolov, polaganje kablova, cjevovoda, izgradnju umjetnih otoka i uređaja, znanstveno istraživanje;

Svaka država ima pravo služiti se otvorenim morem i iskorištavati njegova prirodna bogatstva. To pravo pripada i državama koje nemaju obalu.

1. Pravilo da država ne može zaposjesti otvoreno more odbacuje zahtjeve iz prošlosti ili buduće zahtjeve; isključiva vlast države na moru ograničena je na definirana područja blizu obale.

2. Otvoreno more nije pod vlašću bilo koje države, ali nije ni res nullius nego res communis omnium tj. pravo da se koristi za sve.

Svaka država je dužna pridonijeti da se osigura da se svi koji se služe morem vladaju po pravilima, običajnim ili ugovornim; običajno pravo određuje da svaka država kontrolira brodove pod svojom zastavom i pojedince koji joj pripadaju.

Po Konvenciji o pravu mora brodovi plove pod zastavom samo jedne države i na otvorenom moru su joj podvrgnuti, osim u iznimkama utvrđenim konvencijom i međunarodnim ugovorima.

Svaka država određuje uvjete registracije broda, pa ih vlasnici upisuju tamo gdje su najmanje formalnosti. Brodove pod fiktivnom zastavom teže je podvrgnuti redu, stoga Konvencija traži da postoji bitna veza. No definicija bitne veze je nejasna-zahtjev da država nadzire kompaniju i da su njezini državljani zastupljeni među vlasnicima, časnicima i posadom.

Ratni brod može trgovački brod pod tuđom zastavom zaustaviti samo ako ima ozbiljnog razloga posumnjati da se bavi piratstvom, trgovinom robljem, da je bez državne pripadnosti ili je iste državne pripadnosti, ali ne vije zastavu. Osim ratnog i državni brod može zaustavljati trgovačke brodove.

Brod koji emitira radijske ili TV programe može biti zaustavljen od strane broda države: njegove zastave; u kojoj je registriran uređaj za emitiranje; čiji su državljani osobe koje emitiraju; u kojoj se primaju emisije ili ometaju dopuštene radio veze.

Ni u kom slučaju ne mogu se zaustaviti strani državni brodovi, ili ratni , ili nejavni trgovački brodovi.

24

Postupak: Ratni brod šalje časnika s pratnjom da najprije provjeri isprave. Ako po provjeri ostane sumnja dalje se pregleda brod, ali sa svim mogućim obzirima. Analogno se postupa i kod zrakoplova.

Progon u slučaju piratstva. Piratstvo je svaki nezakonit čin nasilja ili zadržavanja, pljačke u osobne svrhe od strane posade ili putnika privatnog broda ili zrakoplova, usmjeren na otvorenom moru ili na drugom mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne države, protiv drugog broda ili zrakoplova, osoba i dobara na njemu (Konvencija o pravu mora). Piratstvo se vrši u osobne svrhe.

Nadzor na netrgovačkim brodovima druge zastave vrši se ne samo u slučaju piratstva nego i po konvencijama o trgovini robljem.

U slučaju sukoba nadležnosti po odgovornosti na otvorenom moru nadležni su sud zastave broda ili državljanstva osobe o kojoj se radi.

Pravo progona može se proširiti i na otvoreno more ako je započeto u unutrašnjim, arhipelaškim voda, u teritorijalnom moru ili u vanjskom pojasu; prestaje ako brod uplovi u teritorijalne vode neke druge države.

Za epikontinentski i gospodarski pojas progon može početi ako se odnosi na prava koja pripadaju državi broda na tom pojasu.

U slučaju rata ograničena je sloboda mora na plovidbu, odnosno trgovinu neutralaca.

3. Glede plovidbe, Konvencija o pravu mora određuje da je svaka država za brodove koji viju njezinu zastavu dužna poduzimati sigurnosne mjere u odnosu na konstrukciju, opremu i plovidbene sposobnosti broda, sastav, uvjete i osposobljavanje posade, upotrebu signala, održavanje veza, sprječavanje sudara i pomoć osobama u opasnosti na moru.

Zaštitu od zagađivanja obavlja kako država zastave broda, tako i obalna država.

Na tjesnace se ranije primjenjivao režim neškodljivog prolaska, a zbog proširenja teritorijalnog mora sada vrijedi princip tranzitnog prolaska, koji se razlikuje u odnosu na neškodljiv prolazak, jer: pored brodova odnosi se i na zrakoplove, ratne brodove, a podmornice ne moraju ploviti na površini sa zastavom, nema kaznene i građanske sudbenosti obalne države za brodove u tranzitu, i konačno obalna država ne može poduzimati mjere radi sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv.

Režim neškodljivog prolaska primjenjuje se: 1. na tjesnace između kopna i otoka jedne države, u kojima je moguće ploviti kroz otvoreno more ili isključivi gospodarski pojas, i na 2. tjesnace koji povezuju teritorijalno more jedne države s dijelom otvorenog mora ili gospodarskog pojasa druge države. No i tu se neškodljivi prolazak ne smije obustaviti.

Konvencija o pravu mora: U širim tjesnacima u kojima postoji put otvorenim morem ili kroz isključivi gospodarski pojas vrijedi načelo slobode plovidbe i prelijetanja, a u tjesnacima u kojima je odavno na snazi drukčiji režim on se može i dalje primjeniti. (nejasno gdje kada ga nema, jer Bospor i Dardaneli su detaljno uređeni)

Za Gibraltarska i Magellanova vrata nema posebnog režima.

Glede Bosfora i Dardanella, konferencijom u Montreuxu 1936, ograničava se prolazak ratnih brodova. Turskoj se daju veća prava, koja ima i pravo nadzora, prolazak trgovačkih brodova slobodan je u doba mira, a u slučaju rata brodovi s Turskom zaraćenih država ne mogu prolaziti, a ostali samo danju, putem koji označi Turska. Prelijetanje vojnih zrakoplova je nedopušteno, a ostalih samo uz prethodnu obavijest Turske i dozvoljenim smjerovima.

Obalne države mogu donijeti posebna pravila za tjesnace.

Nuklearni pokusi suprotni su načelu slobode mora.

4. Sve države imaju pravo koristiti se otvorenim morem, pa i neobalne države imaju pavo pristupa moru, a mogu stvarati i slobodne zone. O tome neobalne i tranzitne države sklapaju posebne sporazume.

Sloboda mora obuhvaća i slobodu polaganja podmorskih kabela.

25

Zagarantirana je i sloboda ribolova i drugih vrsta iskorištavanja prirodnih bogatstava stupa otvorenog mora (uvođenje isključivog gospodarskog pojasa oduzelo je za ribolov najinteresantniji dio otvorenog mora).

Zona međunarodnog podmorja (Zona) obuhvaća morsko dno dubokoga mora i njegovo podzemlje- Deklaracijom o načelima iz 1970 proglašena je općim dobrom čovječanstva.

Ne mogu je prisvojiti države, fizičke ni pravne osobe. Dozvoljeno je istraživanje i iskorištavanje za dobro čitavog čovječanstva, vodeći računa o zemljama u razvoju. Smije se iskorištavati isključivo u miroljubive svrhe i države moraju surađivati radi zaštite i očuvanja morskog okoliša u zoni.

Razvijene zemlje žele više slobode, a nerazvijene nemaju moći da utječu na njeno iskorištavanje.

Konvencija o pravu mora usvaja paralelni sustav istraživanja i iskorištavanja Zone. Formira se međunarodna Vlast za morsko dno; država, fizičke osobe i poduzeća formiraju zajednički poduhvat, čiju polovicu dobiti iskorištava nosilac, a polovica ostaje za zemlje u razvoju.

Iako je Konvencija stupila na snagu, razvijeni nisu bili zainteresirani da investiraju pod tim uvjetima pa nema nekih učinaka.

Stoga je 1994 godine sklopljen novi sporazum glede Zone sa većim stimulacijama za razvijene.

MEĐUNARODNI PROKOPI

Države na svom području slobodno grade umjetne vodene putove. (Grčka-Korintski i Njemačka-Kielski prokop)

Međunarodni ugovor može određivati poseban pravni položaj prokopa koji su važni kao prometni put i kada za njega postoji interes više država ili interes značajnih država.

Tako su izgrađeni i Sueski i Panamski prokop, čija je zajednička značajka da se grade u nerazvijenoj zemlji, a za njihovo ostvarenje je zainteresirana neka razvijena i politički jaka država.

Činjenica da je sloboda prolaska kroz prokope osigurana međ. ugovorima nije izraz općeg međunarodnog pravila koje bi obvezivalo države da ga poštuju neovisno o tom ugovoru. To unatoč presudi Stalnog suda međ. pravde u odnosu na Kielski prokop da se on može poistovjetiti s prirodnim tjesnacem. Slobodan prolaz kroz taj tjesnac utemeljen je na posebnom ugovoru koji uređuje plovidbu njime, a ne na općem međunrodnom pravu.

U tom smislu, režim svakog konkretnog prokopa zasebno je uređen ugovorom.

Sueski prokop

Njegov međunarodni položaj mijenjao se prema odnosima između činitelja odlučnih za rješavanje tog pitanja.

Te okolnosti su slijedeće: najprije Egipat kao turska pokrajina uživa veliku autonomiju, potom Egipat dospijeva pod britansku okupaciju, ostajući pod vrhovništvom turskog sultana. Napokon Egipat postaje samostalan, slijedi nacio- nalizacija Prokopa i ratovi.

Koncesiju za gradnju Sueskog prokopa dobiva francuska kompanija temeljem egipatskog fermana (1854, 1856 i 1866), uz potvrdu turskog sultana i podršku Francuske, a protivljenje V. Britanije.

Koncesija je data na 99 godina od otvorenja(1869), a potom treba pripasti egipatskoj vladi uz plaćanje naknade.

Kompanija mora Prokop držati otvorenim za brodove svih zastava bez razlike u postupku i obvezama plaćanja takse.

Pravni okvir: Carigradska Konvencija o slobodnoj upotrebi Sueskog prokopa iz 1888, kojom je Prokop internacionaliziran i neutraliziran, otvoren za plovidbu u ratu i miru za trgovačke i ratne brodove.

26

Prokop, prilazne luke i more od 3 milje otvoreni su i za zaraćene strane, s time da se ratni brodovi zaraćenih strana ne smiju zadržavati, osim u Port Saidu i Suezu, a i tamo najdulje 24 sata.

U vodama prokopa ne smiju se držati ratni brodovi, a u prilaznim lukama samo po dva (zaraćene strana ne smiju nijedan). U vrijeme rata u Prokopu se ne smiju iskrcavati čete, streljivo i ratni materijal, osim u slučaju smetnji, kada se iskrcavaju u skupinama do maksimalno 1000 osoba.

Prokop je bio otvoren tokom tursko-talijanskog 1911. i talijansko-etiopskog rata 1935. (Unatoč interesu V.Britanije u ovom ratu da se zatvori)

U raspravama u okviru Lige naroda dominira pravni argument neutraliziranja temeljem Konvencije iz 1888 i političkih interesa određenih država. No, danas bi po Glavi VII Povelje UN, temeljem članka 103, zatvaranje Prokopa kao mjera bilo moguće.

Postupno povlačenje V. Britanije od ukidanja Protektorata Egipta 1922. do 1954. (Konačno povlačenje trupa, zaključno sa ljetom 1956)

Ugovorom iz 1954 Prokop je definiran kao sastavni dio Egipta, ali zadržava međunarodnu gospodarsku, trgovinsku i stategijsku važnost. Manifestira se odlučnost da se Carigradska konvencija zadrži na snazi.

U upravu Društva Sueskog prokopa tada ulaze i Egipćani, a Egipat konačno nacionalizira Prokop 1956. To osporavaju SAD,Britanija i Francuska.

Nakon njihove inicijative, Vijeće sigurnosti UN utvrđuje načela slobode plovidbe, poštivanje egipatske suverenosti, odvajanje uprave Prokopa od politike, utvrđivanje taksa sporazumno, odvajanje dijela prihoda za održavanje i poboljšanje. Egipat u duhu toga daje u UN 1957 posebnu Izjavu.

Izjavom Egipat garantira pridržavati se odredbi Carigradske konvencije, slobode plovidbe, održavati prokop, a takse zadržati na razini iz 1936 uz mogućnost arbitraže u slučaju spora povodom egipatskih propisa o plovidbi.

Ipak, poduzimao je mjere prema brodovima za koje sumnja da prevoze robu za Izrael, priječi prolazak i uzapćuje ih. Vijeće sigurnosti rezolucijom tada intervenira, a Egipat se poziva na Carigradsku konvenciju i obranu Egipta.

Od 1967-1973 zatvoren je zbog potopljenih brodova, a ponovo je otvoren 1975 godine.

Ugovorom o miru između Egipta i Izraela koji je sklopljen u Washingtonu 1979, utvrđuje se sloboda prolaska svih brodova, bez diskriminacije, uključujući i Izrael, shodno Carigradskoj konvenciji.

Panamski prokop

Pravni režim Panamskog prokopa nastaje tokom dominacije SAD (otvoren je 1914), a njegove kasnije izmjene u znaku su borbe Paname za poboljšanje uvjeta.

Gradnja započeta 1903 na području Kolumbije koja ugovorom daje koncesiju SAD-u. No, Kolumbija stvara teškoće, njen senat ne odobrava ugovor, pa se uz podršku SAD Panama proglašava samostalnom.

Po ugovoru iz 1903 SAD su stekle zauvijek pravo upravljanja, zaposjedanja, iskorištavanja, zdravstvenog uređenja i obrane Prokopa.

Ugovorom su SAD imale ovlasti kao da i same imaju suverenitet nad njime.

Prokop i ulazi u Prokop (3 milje od srednje crte niske vode) neutralizirani su i otvoreni za trgovačke i ratne brodove svih zastava i bez diskriminacije, glede prolaska i tarifa.

Panama je vremenom pokušavala steći veća prava, pregovarala je i konačno uređenje definirano je s dva nova ugovora iz 1977 između Paname i SAD.

Jedan je Ugovor o Panamskom prokopu, a drugi Ugovor o trajnoj neutralizaciji i upravljanju Panamskim prokopom.

27

Po njima SAD ne upravljaju područjem, ali upravljaju samim Prokopom i održavaju ga, osiguravaju redovit tranzit kroz Prokop sve do 31 12 1999, kada on ulazi pod suverenitet Paname.

Po ugovoru, slobodan je prolaz svih brodova, osim onih pod zastavom države s kojom su SAD ili Panama u ratu. Brodovi plaćaju naknadu od koje Panama zadržava samo jedan dio.

Kielski prokop

Od 1895 do Mirovnog Ugovora s Njemačkom 1919 Kielski prokop bio je unutrašnji.

Od Versailleskog mirovnog ugovora (1919) Njemačka je obvezna držati Prokop i prilaze otvorenim za trgovačke i ratne brodove zemalja koje su s njom u miru.

Njemačka ubire prihode samo za održavanje i popravljanje Prokopa.

Presudom Stalnog suda međunarodne pravde Njemačka je obvezana propuštati i ratne brodove koji voze ratni materijal zaraćenim stranama.

Njemačka je 1926 jednostrano otkazala Versailleski mirovni ugovor.

Poljska i neki drugi smatraju da je Njemačka i dalje obvezana njegovim odredbama.

ZRAČNI PROSTOR

Rješenja pravnih odnosa u zračnom prostoru u vezi su sa stvarnim mogućnostima korištenja i djelovanja.

Pravilo “Usque ad coelum” vrijedi sve dok tehničke mogućnosti čovjeku nisu dozvolile dizanje u zračni prostor, ali kada započinje zračni promet traže se nova rješenja.

Kada se otvorilo pitanje, analogno pravu mora najprije se zahtijevalo pravo slobode prometa. Ipak, to neki ograničavaju pravom države na suverenost, odnosno samoodržanje. ILA još 1911. smatra da je zračni prostor slobodan, osim prava država pod njime da poduzmu mjere radi sigurnosti osoba i imovine.

Drugi traže puno vrhovništvo države nad tim prostorom, uz slobodu prolaska zrakoplova.

Kompromisno se zračni prostor željelo podijeliti na dva pojasa, slično pravu mora (obalno i otvoreno).

Zbog toga nije uspjela i prva konferencija o zrakoplovstvu u Parizu 1910.

Prvi ugovor je međunarodni sporazum između Francuske i Njemačke 1913, koji je prihvatio načelo suvereniteta država nad zračnim prostorom iznad svog teritorija.

Isto načelo pobjeđuje i u Pariškoj konvenciji iz 1919 o uređenju zračne plovidbe (izričito se spominje i zračni prostor iznad teritorijalnog mora).

U Atlantskoj povelji iz 1941 SAD nameću princip slobodne zračne plovidbe, radi uvođenje konkurencije koja im pogoduje. No, to stajalište nailazi na jednodušni otpor.

Zbog otpora ostalih država Čikaška konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz 1944, ostaje na načelima Pariške konvencije, priznajući potpunu i isključivu suverenost svake države nad zračnim prostorom iznad kopna i teritorijalnih voda.

Nasuprot Pariškoj, Čikaška konvencija ne priznaje ni pravo neškodljivog prolaska i sužava mogućnost preleta, uz mogućnost slijetanja, na zrakoplove koji ne obavljaju redoviti međunarodni promet.

Stoga, po Čikaškoj konvenciji, za slijetanje redovitih zrakoplova potrebno je odobrenje države, odnosno međunarodni ugovor. Svaka država ima isključivo pravo kabotaže (prijevoz između mjesta iste države), uključujući i sa kolonijama.

Država može odrediti zračne putove (rute i koridore) i svoje međunarodne zračne luke, ima pravo zahtijevati slijetanje stranog zrakoplova, može odrediti zabranjene zone, ali bez diskriminacije.

28

Čikaškom konvencijom osnovana je i Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo.

Po Konvenciji, svaki zrakoplov mora imati državnu pripadnost i oznake, a svaka država za sebe donosi propise o pripadnosti i upisu (registraciji).

Čikaška konvencije dijeli zrakoplove na civilne (na koje se odnosi) i državne (vojne, carinske ili policijske), kojima je za prelijetanje i slijetanje potrebno odobrenje države.

U Prilogu 6 Konvencije sadržane su i definicije:

Zrakoplov je svaka naprava koja se može održavati u atmosferi zahvaljujući zračnom potisku različitom od zračnog potiska na zemlji.

Avion je zrakoplov na motorni pogon, teži od zraka, koji se održava zbog aerodinamičkog potiska na površine kojih je položaj stalan prema danim uvjetima leta.

Dakle, avion, helikopter, balon i zračni brod su zrakoplovi, a zračni jastuk (lebdjelica, hoverkraft) nije zrakoplov.

Budući da Čikaška konvencija ne nameće obveze državama, donijeta su i dva sporazuma: Sporazum o tranzitu u međunarodnom zračnom prometu (Sporazum o dvije slobode) i Sporazum o međunarod- nom zračnom prijevozu (Sporazum o pet sloboda).

Dvije slobode obuhvaćaju:

- pravo neškodljivog preleta bez slijetanja - pravo slijetanja iz tehničkih razloga (tranzitna prava).

Ovom sporazumu pristupio je velik broj država, jer ne zadire u gospodarske interese.

Pet sloboda obuhvaćaju: pored prve dvije i pravo iskrcati putnike, poštu i teret iz države pripadnosti zrakoplova, ukrcati putnike, poštu i teret za državu pripadnosti zrakoplova, te ukrcati i iskrcati putnike, poštu i teret iz treće, odnosno za treće države. Ovom Sporazumu pristupio je mali broj država.

Do 1982. postoje dva oprečna režima: iznad otvorenog mora i polarnih krajeva-režim slobode, a iznad teritorija države važi puna suverenost države. Konvencija o pravu mora uvodi nove zone mora, na koje se i na zrakoplove primjenjuju određeni režimi. Tako iznad gospodarskoj pojasa važi ista sloboda preleta kao i iznad otvorenog mora. Iznad tjesnaca i arhipelaških voda postoji pravo tranzitnog-arhipelaškog prolaska, pa je suverenost države ograničena. Ipak, država ima pravo odrediti rute kojima će se letjeti.

Po ranijoj Ženevskoj konvenciji o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu suverenost se proteže na zračni prostor, a po konvenciji o otvorenom moru postoji sloboda prelijetanja otvorenog mora, važe pravila o piratstvu i progonu i na zrakoplove, a na njih se odnose i odredbe o zaštiti okoliša.

Pitanje kažnjavanja za djela počinjena u zrakoplovima u letu: mjerodavna je Tokijska konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim činima počinjenim u zrakoplovima iz 1963, koja se odnosi na letove izvan državnog područja. Za kažnjavanje je mjerodavno pravo države registracije zrakoplova. Ova se konvencija pokazala nedostatnom u odnosu na val otmica i drugih akata tijekom 60-tih godina.

Zbog sve učestalijeg terorizma donose se još dvije konvencije: Haška konvencija o suzbijanju protupravne zapljene zrakoplova iz 1970, te Montrealska konvencija o suzbijanju protupravnih čina protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva iz 1971. Ona je dopunjena Montrealskim protokolom iz 1988 u odnosu na nasilje u zračnim lukama i Montrealskom konvencijom iz 1991 o obilježavanju plastičnih eksploziva.

Njima se smanjuju mogućnost izbjegavanja stroge kazne, jer su države obvezatne na kažnjavanje ili izručivanje zločinaca, tj. “aut dedere aut punire”.

Zaštita zraka od zagađivanja: na sve šire zahtjeve za zaštitom okoliša donosi se Ženevska konvencija o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979, sa protokolima koji se posebno odnose na sumpor (Helsinki 1985 i Oslo 1994) i dušične okside (Sofija 1988), te Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača iz 1985, sa Montrealskim protokolima.

29

Zaštiti okoliša doprinose i Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u atmosferi, svemiru i pod vodom iz 1963 i niz regionalnih (unutar EU primjerice) i bilateralnih sporazuma.

SVEMIR

Od 1957 kada je lansiran prvi čovjek u svemir aktualne u diskusijama su slijedeće materije koje treba urediti: vlast u svemirskom području, uključujući Mjesec i nebeska tijela; pravni položaj sprava što se šalju u svemir; status članova posade, pomoć i spašavanje u slučaju nezgoda i pitanje odgovornosti za eventualno počinjenu štetu.

Središnje pitanje je upotreba svemira i aktivnosti u vojne svrhe. Nadalje, značajna su i pitanja telekomunikacije, meteorologije, navigacije, daljinskog istraživanja svemira. Potom, raspravlja se i o uporabi nuklearne energije i zagađenju svemira, a sada već i o prometnopravnim problemima svemirskih prijevoznih sustava.

Doseg državne vlasti ograničen je na zračni prostor. Još nijedna država nije prosvjedovala zbog svemirskih letova iznad njezina teritorija. Granica zračnog prostora i svemira određena je funkcionalno: do visine najnižih orbitalnih letova. Za sada samo su prijedlozi da to bude oko 100 km iznad površine zemlje.

- Djelatnosti međunarodnih organizacija: U okvirima UN 1958 godine osniva se najprije ad hoc, a od 1959 kao stalni, Odbor za miroljubivu upotrebu svemira.

- Opća skupština usvaja niz zaključaka u odnosu na korištenje svemira u funkciji razvoja prava svemira.

Najvažniji međunarodni ugovori glede svemira:

1. Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i upotrebi svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela iz 1967 (Ugovor o svemiru),

2. Ugovor o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i objekata lansiranih u svemir iz 1968,

3. Konvencija o međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzroče svemirski objekti iz 1972,

4. Konvencija o registraciji objekata lansiranih u svemir iz 1975,

5. Sporazum koji uređuje aktivnosti država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima iz 1979.

Ugovor o svemiru iz 1967 temeljni je međunarodni akt i sadrži osnovna pravila. Istraživanje i upotreba svemira vrši se za dobrobit i u interesu svih država, bez obzira na stupanj njihova ekonomsko znanstvenog razvoja. Čitav svemir je slobodan za istraživanje, bez diskriminacije. Slobodan je i pristup svim dijelovima svemira i nema prisvajanja niti suverenosti bilo temeljem upotrebe ili okupacije bilo kog dijela svemira.

Sve se svemirske aktivnosti moraju se odvijati u skladu s međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN u interesu održavanja međunarodnog mira i sigurnosti i suradnje. Pitanje je provodi li se upotreba svemira u miroljubive svemira onako dosljedno kao što je ugovorena.

Pritom treba imati u vidu dvije distinkcije:

1. zabrane vojnih aktivnosti odnose se na nebeska tijela, a na preostali dio svemira zabrane se tiču samo korištenja nuklearnog i ostalog naoružanja masovnog uništenja,

2. pojam “miroljubivo” je neodređen, a ono što je suprotno “miroljubivom” može se tumačiti kao “vojno” ili “u svrhe agresije”, a to su bitno različiti pojmovi. U pravilu se tumači da je korištenje u vojne svrhe dozvoljeno.

Astronauti iako se smatraju poslanicima čovječanstva u svemiru podpadaju pod jurisdikciju države pripadnosti svemirskog broda, kao i sam objekt.

Utvrđena je dužnost pomoći astronautima u nevolji i vraćanja svemirskih objekata državi lansiranja.

30

Svemirski objekti su svaka naprava u svemiru: umjetni satelit, svemirski brod, stanica ili neka druga svemirska letjelica sa ili bez posade.

Međunarodni registar po konvenciji iz 1975 postoji, ali nejasne su obveze država (glede rokova i podataka koji se registriraju).

Za štetu nastalu od lansiranog objekta je odgovorna država lansiranja. Pri tome, ako šteta nastane na tlu i zrakoplovu podrazumijeva se objektivna odgovornost, a ako šteta nastane u svemiru traži se dokaz o krivnji (pošto su oba objekta lansirana u svemir - analogno opasnim stvarima).

Mjesec i nebeska tijela od res communis omnium evoluiraju prema režimu analognom podmorju izvan državne jurisdikcije.(Zona međunarodnog podmorja)

ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVUDRŽAVLJANI I STRANCI

Pojedinci su predmet interesa država samo u odnosu države prema državi, kao objekt djelovanja njihove vlasti i brige, te zaštite prema drugim državama. Tu se odstupa od strogog principa teritorijalnog vrhovništva pa države svojim propisima zahvaćaju i ljude koji se nalaze izvan njihova područja.

Pravila o osobnoj nadležnosti država određuju krug osoba nad kojima država vrši vlast ili im pruža zaštitu.

Teritorijalno vrhovništvo odnosi se na situacije kada država djeluje temeljem boravka osobe na njenom teritoriju, uz iznimku eksteritorijalnosti.

Osobe na području države mogu biti njeni državljani, stranci (državljani neke druge države), štićenici na temelju zamolbe druge države ili ugovora s njom (u slučaju protektorata, kada države nemaju međusobno diplomatske odnose, ili u slučaju rata. Tada jedna država radi u ime druge države).

Personalno vrhovništvo je ukupnost vlasti što je država vrši nad svojim državljanima (i vani). Može se odnositi na vojnu obvezu, poreze, status...

Državljanin je onaj tko je stekao državljanstvo po zakonu neke države, a nije ga kasnije izgubio. (Ravna se prema unutrašnjem zakonodavstvu)

Glede državljanstva postoje i pravila međunarodnog prava. Npr: država A ne mora priznati da je neka osoba stekla državljanstvo države B po zakonima države B, ako po zakonima države A nije izgubila njeno državljanstvo.

Apadrid je osoba koju nijedna država po svojim zakonima ne priznaje svojim državljaninom. Do takvog položaja apatrid može doći po rođenju, gubljenjem državljanstva ili prijelazom područja pod drugu suverenost.

Prednosti apatrida: ne služi vojsku. Nedostaci: putovnica, nedostatak diplomatske zaštite, moguće izgnanstvo.

Bipatridija i polipatridija su statusi kada osobu dvije, odnosno više država smatra svojim državljaninom.

Može se steći rođenjem ili stjecanjem novog bez gubitka starog državljanstva.

Nedostaci bipatridije i polipatridije: dvostruko oporezivanje, mogućnost sporova više država po pitanju vojne službe, diplomatske zaštite.

Hrvatsko državljanstvo: važi princip ius sanguinis, ali za dijete rođeno u Hrvatskoj i ius soli. Iz Hrvatskog državljanstva otpuštaju se i mogu ga se odreći samo osobe koje već imaju strano državljanstvo.

Problemi dvostrukog državljanstva se rješavaju dvostranim i mnogostranim sporazumima oko vojne službe. Opće međunarodno pravo sadrži pravila za dvostruko: ako je osoba državljanin države A i B, država A može odbiti intervenciju države B i na primjer, ne priznati već obavljenu vojnu službu.

31

Konvencija o slučajevima bez državljanstva UN iz 1961 ima mali broj članica, pa nije u široj primjeni.

Pripadnost pravnih osoba određuje unutrašnje zakonodavstvo svake države. (Odrednica može biti sjedište, nastanak, čiji državljani je kontroliraju)

Stranci su osobe koje nisu u državljanskoj vezi sa zemljom u kojoj se trajno ili privremeno nalaze.

Ulazak i boravak stranaca uređuje svaka država za sebe, pri čemu važi načelo teritorijalnosti, uz pravo države pripadnosti da ga štiti.

Industrijski razvijene zemlje imaju vrlo restriktivno zakonodavstvo u pogledu ulaska i boravka stranaca.

Međunarodni ugovori uređuju pitanja izručenja odbjeglih osoba (ekstradicija) glede azilanata. Pritom vrijedi načelo “aut iudicare aut dedere”.

Države u načelu nisu dužne izručiti svoje državljane. Zbog političkih djela nema obveze izručivanja niti stranaca.

Po Europskoj konvenciji o izručenju ne postoji obveza izručenja, ako zamoljena država smatra da se ono zahtijeva zbog političkih prekršaja. Nema obveze izručenja ni zbog običnih prekršaja, ako je cilj progon ili kažnjavanje iz rasnih, vjerskih ili nacionalnih razloga.

Davanje utočišta ili azila je pravo države, ali ne i pojedinca. Azilanti se ne smiju u toj zemlji angažirati na djelatnostima suprotnim ciljevima i načelima UN.

Minimalni standard postupanja prema strancima su: sudi im se samo u redovitom postupku, uz pravo saslušanja i obrane. Prava čovjeka kao za domaćeg državljanina, ali intervencija po međunarodnom pravu je moguća tek kad se poslužio svim redovitim sredstvima.

MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA

Prije I Svjetskog rata obuhvaća samo slobodu od ropstva. (I to najprije od prijevoza morem, potom na teritoriju Afrike, pa do konačnog ukidanja svuda)

Bečki kongres proglašava trgovinu robljem kao povredu Europskog međunarodnog prava.

Konvencija o ropstvu iz 1926 ograničava prisilni rad samo na rad u javne svrhe. UN dopunjuju Konvenciju zabranom dužničkog ropstva, kmetstva, trgovine ženama i malodobnicima.

Kod zaštite izbjeglica i apartida značajno izdavanje Nansenove putovnice. (ruske, pa njemačke izbjeglice)

UN 1951 donose Konvenciju o pravnom položaju izbjeglica čiji su sadržaj temeljna prava i zaštite.

Po Konvenciji zabranjuje se odbiti izbjeglice u času kada bježe iz zemlje, a zabranjuje se i kasnije ih izručiti njihovoj zemlji, osim ako su opasni za zemlju pribježišta.

Po statusu izjednačeni sa strancima, čak su u nešto povoljnijem položaju.

Za međunarodnu zaštitu izbjeglica brine se Visoki komesar za izbjeglice (UNHCR) i njegov Ured. On pruža i materijalnu pomoć izbjeglicama.

Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva usvojena je u New Yorku 1954 godine.

Povelja UN potvrđuje “vjeru u temeljna prava, dostojanstvo i vrijednost čovjeka i ravnopravnost spolova, i to za sve bez obzira na razlike u rasi, spolu, jeziku i vjeroispovjedi”.

Ekonomsko i socijalno vijeće osniva Komisiju za prava čovjeka, sa podkomisijama i radnim grupama za specifična pitanja.

Visoki komesar za prava čovjeka od 1994, koordinira aktivnosti unutar UN i uspostavlja dijalog s državama o poštivanju prava čovjeka.

32

Opća deklaracija o pravima čovjeka usvojena u Općoj Skupštini UN 1948. Prema njoj sva ljudska stvorenja rađaju se slobodna i jednaka, glede rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog mišljenja, porijekla, imovine; ne smije biti razlike među pojedinicima zbog položaja države kojoj pripadaju; zajamčuje se pravo na život, slobodu, osobnu sigurnost, priznanje pravne sposobnosti, jednakost pred zakonom; zabranjuje se ropstvo, mučenje, okrutne, nečovječne i ponižavajuće kazne, samovoljno uhićenje, zatvaranje ili izgon; proklamira se sloboda kretanja i izbora boravišta, pravo na brak i obitelj, pravo na vlasništvo, besplatno školovanje...

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966, stupili su na snagu 1976. Oba dokumenta razrađuju načela iz Deklaracije. Po prvome su strane obvezatne da rade na navedenim pravima, a po drugome prava su bezuvjetna i neograničena. Iznimke po Paktu o građanskim i političkim pravima moguće su u doba izvanredne javne opasnosti kada je ugrožen opstanak nacije. Ipak, iznimki nema kada su u pitanju život, zabrana mučenja, ropstvo, načelo nullum crimen...

Države se obvezuju slati izviješća po tim pitanjima Ekonomskom i socijalnom vijeću.

Stvara se i Odbor za prava čovjeka.

Fakultativni Protokol omogućava pritužbe pojedinca zbog kršenja Pakta od strane neke države članice Pakta.

Cilj drugog Fakultativnog Protokola je ukidanje smrtne kazne.

Zabrana diskriminacije po Povelji UN; Deklaracija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije 1963, i Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. Uključeni su i apartheid, propaganda diskriminacije. Oformljen je i odbor za ukidanje rasne diskriminacije, koji razmatra izviješća država o poduzetim mjerama. Moguće su i posjete državi od strane odbora.

Konvencija o uklanjanju i kažnjavanju zločina apartheida iz 1973.

Zabrana diskriminacije po specifičnim temama: Konvencija o diskriminaciji u zaposlenju i zvanju (MOR) i Konvencija o borbi protiv diskriminacije na polju nastave (UNESCO).

UN Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih i ponižavajućih postupaka ili kazni donijeta je 1984. Mučenje (tortura) definira se kao nanošenje teške fizičke ili duševne patnje koje počini službena osoba u izvršavanju službene funkcije.

Zaštitu prava čovjeka uređuju i pravila partikularnog međunarodnog prava: Ugovor o miru s Italijom, Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom, Finskom; potom i međuamerička, Europska i Afrička konvencija o pravima čovjeka.

Europska konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda zaključena u Rimu 1950. Nadzorni organi su: Europska komisija za prava čovjeka i Europski sud za prava čovjeka.

Obuhvaćena su klasična prava i slobode (život, sloboda od mučenja, ropstva, sigurnost, nullum crimen.., misli, vjeroispovjesti, .. ); Europska Komisija za prava čovjeka prima i žalbe; na tom polju djeluju i KESS, odnosno OESS (Organizacija za Europsku Sigurnost i Suradnju) od 1994.

Ključna dokumenta :

Konvencija o političkim pravima žena 1952,

Konvencija o državljanstvu udate žene 1957,

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama 1979,

Deklaracija o pravima djeteta 1959, Konvencija o pravima djeteta 1989, osnovan odbor za prava djeteta,

Dvije konferencije o pravima čovjeka u Teheranu 1968 i Bečka 1993.

MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA

33

Javlja se od Wesfalskog mira 1648, kao zaštita vjerskih manjina, u 19 st. u Turskoj zaštita kršćanskih manjina, nakon I Svjetskog rata prema Mađarskoj, Austriji, Bugarskoj, Turskoj.

Pojavljuje se u Paktu o pravima čovjeka 1966 (manjine imaju pravo na kulturni život, vjeru, jezik).

Deklaracija o pravima osoba što pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama 1992, garantira dodatna prava u odnosu na socijalni, ekonomski i javni život, udruživanje, prekogranične kontakte i sl.

Deklaracija obuhvaća i odgovarajuće dužnosti država.

Europska konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda obuhvaća i zaštitu manjina.

KESS 1975 i 1990 - zaštita manjina, 1992 osnovan Visoki komesar za nacionalne manjine nadležan za ublažavanje problema, ali ne i intervencije; prve njegove akcije poduzete su u baltičkim republikama radi zaštite ruske manjine i radi zaštite mađarske manjine u Slovačkoj.

KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA

Kažnjavanje pirata bilo je prepušteno državama.

Međunarodni zločin je čin kojeg međunarodno pravo izravno normira zabranom usmjerenom ka pojedincu.

Ženevske konvencije iz 1949. ne odnose se izravno na pojedinca.

Nürnberški proces (Londonskim sporazumom 1945 osnovan je poseban sud i donijet Londonski statut, a sudi se za zločine protiv mira, čovječnosti i ratne zločine) i suđenja u Tokiju vode sudovi država saveznika u II Svj. ratu.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije od 1993 bitno mijenja stanje.

U Nürnbergu posebno se raspravljalo o djelima izvedenim po zapovijedi; Sud se sastoji od po 4 člana, zamjenika i tužioca, odlučuje se većinom glasova; izriče se i smrtna kazna; postupak uređuje poslovnik.

Japanski krivci kažnjeni su temeljem akta Japana o predaji analogno postupku u Nürnbergu, stim da ovdje dominiraju djela zbog okrutnosti.

Konvencija UN o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti 1968. (Uključena su i djela politike aparthejda i zločin genocida)

Napori za stvaranjem kaznenog odjela pri Međunarodnom sudu u Hagu ili na osnivanju posebnog kaznenog suda nisu urodili plodom.

Usvojena je Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948, koju države treba da pretoče u vlastito pravo, ali je to zločin po međunarodnom pravu.

Genocid je odricanje opstanka čitavim ljudskim grupama. (Ubojstvo članova skupine, nanošenje tjelesne i duševne povrede, namjerno podvrgavanje uvjetima života što dovode do uništenja, mjere za sprječavanje rađanja, premještanje djece)

Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973 označava aparthejd kao zločin protiv čovječnosti, ali se ne osniva međunarodni sud za ovu vrst zločina.

Haške konvencije iz 1907, Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata iz 1929 i Ženevske konvecije iz 1949 revidiraju humanitarno pravo uređujući: namjerna ubojstva, mučenje, uzrokovanje teških patnji i oštećenja, nezakonito deportiranje, zatočenje, uzimanje talaca, uništenje imovine, prisilu služenja vojske u neprijateljskim snagama, terorizam (napose u međunarodnom civilnom zrakoplovstvu). Problem blokovske podjele nepovoljno utječe na učinkovitu primjenu u praksi.

34

Temeljem rada nezavisne Komisije stručnjaka 1992, tijekom 1993 osnovan je Ad hoc Međunarodni sud za suđenje osobama koje su odgovorne za povrede međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije.

Za djela počinjena od 01 01 1991 pa dok Vijeće Sigurnosti UN ne odredi da je uspostavljen mir.

Prihvaćen je Statut suda koji određuje i organizaciju: dva vijeća sa po tri suca, prizivno vijeće od pet sudaca, tužitelj, tajništvo.

Zločini za koje se goni: teške povrede Ženevskih konvencija od 1949, povrede ratnog prava (samovoljno uništavanje gradova, napadanje nebranjenih gradova, namjerno oštećenje objekata namijenjenih vjeri, obrazovanju, zdravstvu), genocid i zločini protiv čovječnosti (ubijanje, istrebljenje, porobljavanje, deportiranje, zatvaranje, mučenje, silovanje, progon)

Sud je donio i pravilnik o postupku i dokazima.

Od 1993 11 članova suda, prva optužnica datira iz 1994, a presuda iz 1995.

1994 oformljen Sud za zločine u Ruandi. Prizivna vijeća oba ad hoc suda surađuju.

ORGANI MEĐUNARODNIH ODNOSA

Subjekti međunarodnog prava djeluju preko svojih organa. Neki od njih su naročito određeni za djelatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa. Međunarodno pravo se bavi tim organima i pojedincima koji djeluju u svojstvu tih organa.

Takva se djelatnost organizira putem vanjskih službi, čiji je važan dio raspoređen izvan državnog područja. Njihovo djelovanje nije moguće bez posebnih međunarodnih propisa, koji svakoj državi nameću određene dužnosti prema pojedincima koji tako djeluju.

Državni organi međunarodnog općenja obuhvaćaju:

1. osobe čije djelovanje - očitovanja stvaraju međunarodnopravne posljedice za njihovu državu, i

2. osobe vanjske službe, poglavito one koje djeluju u inozemstvu (osobe diplomatskih misija i osobe koje vrše službu pretežno upravnog značaja-konzularni poslovi).

U novije vrijeme uz državne ili nacionalne sve su češći međunarodni i zajednički organi (koji djeluju u ime više država).

Organi međunarodnog općenja potrebni su državi da bi izazvala neke međunarodnopravne posljedice. A najveći broj međunarodnopravnih posljedica nastaje po pravnim poslovima koje poduzmu kvalificirani pojedinci.

Ipak, organizacija države umnogome je prepuštena samoj državi, ali se smatra da međunarodno pravo određuje općenite pretpostavke da bi neka osoba ili skupina bila vladom neke države.

Tako međunarodno pravo određuje kao pravilo načelo efektiviteta, tj. da se kao ovlašteni organi neke države smatraju oni koji stvarno vrše poslove određenog organa (državni poglavar, vlada). Nadalje, u međunarodnom pravu se traži da svaka država ima neki organ čija očitovanja rađaju međunarodnopravnim posljedicama; potom ovlaštenje organa na zastupanje države mora biti poznato drugim državama (notifikacija, priopćenje), izuzev u izvanrednim situacijama (rat), i konačno definirana su pravila o položaju određenih organa dok se nalaze u inozemstvu.

Organi međunarodnih odnosa dijele se na:

- one koji imaju vlast zastupanja po samom položaju - na one koji su opunomoćeni.

Najviši organ vanjskog zastupanja države je onaj organ koji u skladu s propisima međunarodnog prava i svoje države ima vlast zastupati svoju državu u vanjskim odnosima, koji u ime države daje očitovanja i koji opunomoćuje druge organe na zastupanje države prema inozemstvu.

35

Državni poglavar - kao najviši organ predstavlja državu u inozemstvu, postavlja i opoziva veleposlanike i poslanike, prima vjerodajnice i opozivna pisma stranih diplomata, izdaje isprave o ratifikaciji međunarodnih ugovora i proglašava ratno stanje. Ipak, on ne može ratificirati međunarodni ugovor, jer to čini parlament.

U nekim državama ovu funkciju ima predsjednik države (republike), drugdje monarh (kralj/ica), a u nekima to je kolektivni organ. (Švicarska)

Svrgnuti (makar i neustavno) vladar nema više nikakvih ovlasti.

Najviši organ vanjskog zastupanja zastupa državu potpuno, ali može biti ograničen ustavom (nekad se traži odobrenje određenog tijela da bi poduzeo neke radnje za račun države).

Međunarodno običajno pravo uređuje njegov položaj kada putuje u inozemstvo. Njegove povlastice i počasti dijelom su uređene međunarodnim pravom, a dijelom mu se daju iz učtivosti.

Ako državni poglavar putuje incognito u inozemstvo tada nema povlastice (Nizozemski kralj William je 1873. putujući incognito bio kažnjen za blaži prekršaj, ali pošto je razotkrio svoj status kazna za prekršaj nije bila primijenjena).

Kada državni poglavar služi u vojsci stranih sila, vezano za svoju vojnu obvezu on se ne može pozivati na privilegije.

U staro doba vladar je vodio vanjsku politiku u suradnji s pomoćnicima, iz kojih su se razvili ministri. U državama u kojima postoji vlada ona odlučuje o pitanjima vanjske politike. U njima je i predsjednik vlade važan faktor vanjske politike (nekad i njegov zamjenik), pa se razvilo pravilo da on punopravno zastupa svoju državu u vanjskim odnosima.

Ministar vanjskih poslova, kao pomoćnik vladara za vanjske poslove, razvio se kao organ odgovoran za vođenje vanjskih poslova. On je u pravilu i član kabineta, tj. vlade.

Vlada u državama u kojima postoji kao kolegijalno tijelo odlučuje o pitanjima vanjske politike. Predsjednik vlade je u takvim državama formalni zastupnik države koji punopravno zastupa državu u vanjskim poslovima.

Npr. na sjednicama Vijeća sigurnosti UN predsjednici vlada i ministri vanjskih poslova ne trebaju posebne punomoći kad zastupaju državu.

Ministar vanjskih poslova samim položajem ovlašten je za vanjsko zastupanje države, on je ovlašten stranim diplomatskim zastupnicima davati saopćenja o tekućim poslovima i očitovati stajališta svoje vlade o nekom pitanju.

Vođe političkih stranaka nekad nastupaju kao predstavnici države.

Osobe vanjske službe:

Prvi državni predstavnici u inozemstvu bili su glasnici i poslanici.

Položaj stalnih diplomatskih zastupnika u inozemstvu najprije uređuje običajno pravo.

Prvi propisi ugovornog međunarodnog prava, koji uređuju rang diplomatskih zastupnika su Bečki pravilnik iz 1815. i Aachenski protokol iz 1818. godine.

Konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine (Bečka konvencija) uređuje niz pitanja, a za preostala koja njome nisu izričito uređena supsidijarno se primjenjuje običajno pravo.

Bečka konvencija uređuje samo stalna i redovita diplomatska predstavništva (ne i specijalne misije, koje su uređene posebnom konvencijom o specijalnim misijama, kao rezultatom rada Komisije na međunarodno pravo).

Diplomatski zastupnik je osoba koja na temelju izdane punomoći zastupa državu prema drugoj državi. Diplomaski zastupnici mogu biti redoviti (nazivaju se još i poslanici) i prigodni.

36

Stalni diplomatski zastupnici dijele se na više razreda. Po Bečkoj konvenciji iz 1961. uvedeni su za sve vrste poslanika nazivi “šef misije”, koji se dijele na tri razreda: 1. ambasadori (poklisari), nunciji akreditirani kod šefova država i šefovi misija odgovarajućeg ranga; 2. poslanici, ministri i internunciji akreditirani kod šefova država i 3. otpravnici poslova pri ministarstvu vanjskih poslova.

Otpravnik poslova šalje se kada diplomatski odnosi nisu takvi da dopuštaju slanje veleposlanika. Katkad se otpravnici poslova šalju i kod prvog ili ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa.

Pitanje prvenstva ili starješinstva: rang šefova misija ravna se najprije po razredu, pa po danu i satu od kada se preuzmu funkcije.

Podjela na razrede ne utječe na ovlasti zastupanja, prava i povlastice, osim prvenstva i sporednih pitanja ceremonijala.

Šefovi misija akreditirani u istom mjestu sačinjavaju diplomatski zbor.

Osoblje misija nastupa samo po nalogu šefa misije, a poznaju se: šef misije, diplomatsko osoblje, administrativno i tehničko osoblje, poslužno osoblje.

Funkcije diplomatske misije: predstavlja državu šiljateljicu, zaštita njenih interesa i interesa njenih državljana, pregovori s vladom države primateljice, sakupljanje informacija o stanju i događajima u državi primateljici dopuštenim sredstvima, unapređenje prijateljskih i razvijanje gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa. Pored toga, može i zastupati ili štititi interese drugih država u izvanrednim situacijama.

Za djela poslanika u krugu redovitih funkcija ne treba posebna punomoć, a njegove izjave obvezuju vladu.

Obično postoji reciprocitet poslanstava.

Višestrukom zastupanju (jedan diplomatski zastupnik zastupa više država kod primateljice) granice su nesuglasnost neke države. Isto vrijedi i za akreditiranje iste osobe za šefa misije neke države u više država.

Izbor šefa misije u nekoj državi stvar je odluke šiljateljice, ali i suglasnosti primateljice (agrément). Po Bečkog konvenciji primateljica nije obvezna iznijeti razloge odbijanja privole. Za ostalo osoblje nema sličnog postupka, ali država primateljica može navesti da je “persona non grata” prije nego što dođe na njeno područje.

Pri nastupanju šef misije predaje vjerodajnice (lettre de créance ili akreditiv) i to šefu države, osim u slučaju otpravnika poslova, koji vjerodajnice predaje ministru vanjskih poslova. Šef misije predaje nove vjerodajnice ako je dobio viši rang. Nekada se predaju nove vjerodajnice i pri promjeni vladara ili režima u nekoj zemlji.

Prestanak može biti redovit, kada nastupa uz opoziv vlade. Tada se predaje odazivno pismo glavaru, odnosno ministru vanjskih poslova.

Diplomatska zaštita šefu misije traje sve dok ne napusti zemlju. Kod napetih odnosa između država odlazi se na referat, na dopust, pa se može ići sve do traženja putnica ili dostave putnica (kada je inicijativa na primateljici). Za nepoćudne i nepoželjne šefove ili članove diplomatske misije država primateljica koristi proglašavanje za “persona non grata”. Ako država šiljateljica ne udovolji zahtjevu za povlačenje takve osobe u razumnom roku, njoj prestaje status člana misije.

Prigodno zastupanje: delegacije za dvostrane i mnogostrane pregovore, za razne oblasti, kao i izaslanstva u svečanim prilikama.

Specijalne misije su privremena izaslanstva koja predstavljaju državu kod druge države da rasprave posebno pitanje ili po posebnom zadatku. Za njih nije potrebno da prethodno između država postoje diplomatski ili konzularni odnosi. Primateljica može otkloniti sastav i opseg misije ocijeni li da ne odgovara svrsi misije ili uvjetima u kojima se ona šalje.

Članovi misije su obično državljani šiljateljice, a samo po privoli mogu biti i državljani primateljice.

37

U svako doba može primateljica nekog člana izaslanstva oglasiti da je persona non grata. Ako takvu osobu šiljateljica ne povuče, primateljica je više neće smatrati članom misije.

Diplomati i njihova pratnja zaštićeni su posebnim propisima međunarodnog prava u inozemstvu, a napose u državi primateljici.

Diplomatske povlastice nastaju u vrijeme kada su stranci bili slabo ili nikako zaštićeni. To su propisi običajnog prava razrađeni praksom i precedentima, ali je bilo mnogo nesigurnosti i neslaganja što su povlastice temeljem međunarodnog prava, a što obična kurtoazija. Pored toga, povlastice su se često zloupotrebljavale, pa su UN Komisiji za međunarodno pravo stavili u zadaću kodifikaciju ovog prava. Rezultat rada ove Komisije je Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, ali i dalje vrijedi i običajno pravo.

Temeljna misao povlastica je dostojanstvo države koju poslanik zastupa, a ne eksteritorijalnost.

Poslaniku se mora osigurati nezavisnost djelovanja, i upravo radi toga ima određene povlastice u odnosu na ostale strane državljane.

Diplomatske povlastice nisu pravo pojedinaca nego pravo države da od druge države zahtijeva određeno ponašanje prema osoblju njenog diplomatskog predstavništva. Zato se član diplomatske misije ne može odreći neke povlastice, ali to može učiniti njegova vlada.

Pravo utvrđuje da se pri tranzitu kroz treću zemlju poštuju diplomatske povlastice. Često se, međutim, obrazrivo postupa i iz pravila učtivosti, koja nisu sastavnim dijelom međunarodnog prava.

Običajno pravo priznavalo je povlastice i pratnji šefa misije. Bečka konvencija odredila je nepovredivost i druga izuzeća za diplomatskog agenta, ali i za članove njegove obitelji koji ga prate ili odvojeno od njega putuju da bi mu se priključili ili se vratili u zemlju.

Slično je i sa administrativnim, tehničkim i poslužnim osobljem i njihovim obiteljima.

Razlike u položaju postoje i obzirom je li zaštićena osoba državljanin šiljateljice, primateljice ili treće zemlje.

Da se smanje nesporazumi, uvodi se praksa da se spisak osoba prijavljuje ministarstvu vanjskih poslova. Zaštita traje i za vrijeme rata.

Pojedine diplomatske povlastice:

Obveza da se olakša stjecanje prostorija za misiju države šiljateljice u državi primateljici, kao i pomoć da osoblje misije dobije pristojne stanove. Sve naravno u okvirima zakonodavstva države primateljice.

Nepovredivost i nepristupnost prostorija (franchise de l’hotel) znači da organi države primateljice ne smiju ući u prostorije misije bez pristanka šefa misije, jer one služe za vršenje funkcije. Svi pozivi (sudski i drugi) imaju se dostavljati diplomatskim putem. Zaštita obuhvaća i vozila.

Azil

U prijašnja vremena priznavalo se pravo utočišta (azil). Danas se po općem međunarodnom pravu više ne priznaje pravo diplomatskog azila (u Latinskoj Americi još se daje utočište osobama koje se sklanjaju zbog političkog progona ili straha pred njim). Zločinac koji se skloni u veleposlanstvo predaje se lokalnim vlastima, odnosno sudovima, u čijoj je nadležnosti za zločin koji se počini u njegovoj zgradi.

Zaštita arhiva

Arhivi i spisi misije nepovredivi su u svako doba i ma gdje se oni nalazili. Ovo vrijedi i za vrijeme rata i u slučaju prekida diplomatskih odnosa.

Sloboda općenja

Nužni preduvjet za uspješno vršenje funkcije diplomatskih misija je mogućnost kretanja u zemlji i općenja s vlastitom zemljom i njezinim organima. Stoga država primateljica ima obvezu dopuštati i

38

štititi slobodno općenje misije u službene svrhe. Općenje s vlastitom zemljom uključuje saobraćaj s vladom, upravnim i sudskim organima, ustanovama i pojedincima. Pri tome, misija se može služiti kurirom i šiframa. No, diplomatska valiza smije sadržavati samo službenu poštu i predmete.

Osobna nepovredivost

Osobna nepovredivost temeljna je i jedna od najstarijih povlastica. Ona je neposredna posljedica prava države na nezavisnost i štovanje. Zaštićena osoba ne može se uhapsiti ili pritvoriti.

S njome se mora postupati s dužnim poštovanjem i poduzeti sve razumne mjere da se spriječi nanošenje uvreda njenoj osobi, slobodi i dostojanstvu. Zaštita se vrši zbog mogućnosti napada na tu osobu.

Zaštita se proteže na sve što je potrebno da bi se vršila funkcija (stan, spisi, predmeti osobna imovina). I u slučaju da zaštićena osoba počini zločin protiv javnog poretka ili sigurnosti države, država primateljica može tražiti samo odaziv takve osobe ili joj dostaviti putnicu.

Zbog aktualnih sigurnosnih problema u svijetu, država primateljica obvezna je poduzeti nesrazmjerno opsežne mjere zaštite.

Izuzeće ispod sudbenosti

Izuzeće ispod sudbenosti/imunitet. To ne znači potpuno izuzeće zaštićene osobe od vlade zakona države u kojoj obavlja dužnost. Jer, primateljica u slučaju nepoštivanja zakona može od šiljateljice tražiti da uputi zaštićenu osobu o njezinim obvezama ponašanja, pa i da je opozove. Izuzeće vrijedi za sva djela (kod kazdenopravnih djela izuzeće se odnosi na sva njegova djela), osim kod građanske sudbenosti gdje se ne odnosi na stvarnopravne tužbe zbog nekretnine u zemlji primateljici, na nasljednopravne predmete po privatnoj osnovi ili ako zaštićena osoba obavlja izvan službe trgovačku djelatnost ili slobodno zvanje. Diplomatski agent nije dužan svjedočiti.

Šiljateljica se izrijekom može odreći izuzeća. Izuzeće prestaje i ako se pogodovana osoba upusti u neki spor.

Nepovredivost i nepristupnost stana: privatni stan zaštićene osobe štiti se kao i misija. Nepovredivi su i njegovi spisi, dopisivanje i imovina.

Zaštićenoj osobi zajamčena je sloboda kretanja po cjelokupnom području primateljice, osim u zonama gdje je ulazak posebno uređen zbog sigurnosti.

Zaštićene osobe oslobođene su i od obveze plaćanja poreza i drugih davanja, osim posrednih poreza.

Ceremonijalna prava zaštićene osobe su pravo na isticanje grba i zastave na službene prostorije i na zgradu gdje stanuje.

Dužnosti: Zaštićene osobe ne smiju se miješati u unutrašnje poslove države primateljice, imaju susretati državu i vladu primateljice sa štovanjem. Misije smiju djelovati samo u funkciji misije, te moraju štovati pravila učtivosti i etike.

Konzuli

Konzuli su organi države koji u drugoj državi vrše funkcije za svoju državu i zastupaju interese državljana domovine na svojem konzularnom području.

Konzul ne zastupa svoju vladu prema vladi primateljice i ima određene, pretežno nepolitičke funkcije.

Ponekad su konzularne funkcije spojene sa diplomatskim funkcijama, i to kada u glavnom gradu nema konzulata pa njegove poslove vrši konzularno odjeljenje diplomatske misije ili kada nema diplomatske misije, pa konzul obavlja neke poslove iz nadležnosti diplomatske misije.

Međunarodni propisi o konzularnim poslovima formiraju se običajnim pravom. U novije doba pristupilo se pod okriljem UN kodifikaciji propisa o konzularnim odnosima. Posljedica je Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. Ipak, pored nje i dalje vrijede pravila običajnog prava.

39

Funkcije konzula: štiti interese državljana i države šiljateljice, pomaže državljanima svoje države, vrši vanparničnu sudbenost, matičarske i druge poslove, pomoć brodovima pod zastavom svoje države, razvija trgovinske, kulturne i druge odnose, šalje izviješća i informacije svojoj vladi.

Mogu mu se povjeriti i drugi poslovi koje odredi država šiljateljica, ali njegovo postupanje mora biti u skladu sa zakonima države primateljice.

Pretpostavka za osnivanje konzulata je tzv. konzularna sposobnost države (imati konzulate u inozemstvu i primati konzulate). Konzulat mogu osnivati i nesuverene zemlje (polusuverene ili jedinice neke države) pod određenim uvjetima (Srbija prije 1878).

Za razliku od diplomatskih misija koje mogu imati i drugi međunarodni subjekti, konzule mogu imati jedino države. Konzulati se osnivaju prema potrebi, uz obostranu suglasnost šiljateljice i primateljice. Smatra se da diplomatski odnosi obuhvaćaju i suglasnost na konzularne odnose, ali nekad konzularni odnosi prethode diplomatskim.

Vrste konzula:

1. konzuli po zvanju-činovnici kojima je to redovito i isključivo zanimanje, i za koje moraju imati posebnu spremu

2. počasni konzuli, koji su bez plaće, a mogu biti i državljani primateljice.

Bečka konvencija poznaje 4 razreda šefova konzulata:

1. generalni konzuli,

2. konzuli,

3. vicekonzuli,

4. konzularni agenti.

Konzularnim funkcionarima mogu se davati i drugi nazivi ako nisu šefovi konzulata. Ranije su generalni konzuli nadzirali više konzulata, a danas su to konzuli u osobito važnim mjestima.

Početak mandata: Za osnivanje konzulata u nekom mjestu i imenovanje određene osobe za šefa konzulata potreban je sporazum države šiljateljice i države primateljice. Potom se daje patentno pismo ili notifikacija od strane države šiljateljice, a primateljica izdaje egzekvaturu kojom se dopušta vršenje funkcija.

Prestanak mandata: Priopćenjem ili povlačenjem egzekvature države šiljateljice, priopćenjem države primateljice i ratom.

Ako dođe do prekida konzularnih odnosa ili rata, država primateljica dužna je poštivati konzularne prostorije, imovinu i arhiv. Njihova zaštita se može povjeriti i nekoj trećoj državi.

Zaštita konzulata i članova konzulata: Cilj ovih propisa je osigurati uspješno djelovanje konzulata. Ova je materija uređena Bečkom konvencijom, gdje se posebno uređuje zaštita samog konzulata, položaj i zaštita konzularnih funkcionara po zvanju i drugih članova, te počasnih konzula.

A – Država primateljica mora dati sve olakšice za obavljanje funkcija konzulata. U tom smislu prostorije konzulata su nepovredive, osim u slučaju požara; prostorije konzulata i stan šefa konzulata slobodni su od poreza i taksi; arhiva i spisi su nepovredivi u svako doba i ma gdje se oni nalazili. Pravo je države šiljateljice istaći zastavu i grb na prostorije konzulata, stan i vozila. Zagarantirana je sloboda kretanja, općenja, te ubirati takse za akte koje donosi konzulat. Osigurano je i općenje sa vladom i diplomatskim predstavništvom svoje zemlje.

B -Zaštita konzularnih funkcionara od karijere slična je zaštiti diplomata. Osigurano im je štovanje uz sprječavanje povrede osobnosti, sloboda i dostojanstvo. Od sudbenosti su izuzeti osim za počinjena teška kažnjiva djela ili u odnosu na pravomoćne presude. Izuzeće od sudske nadležnosti vrijedi samo za djela počinjena u konzularnoj funkciji (o tome konzularni agent nije dužan niti svjedočiti).

40

Počasni konzuli: Njihova zaštita se dijelom poklapa sa zaštitom konzula od zvanja, a dijelom je sužena i ograničena. Ne odnosi se na njihovu obitelj; prostorije konzulata nisu nepovredive; arhivi i spisi neprovredivi su ako su odvojeni od ostalih spisa; počasni konzuli nisu izuzeti od kaznene sudbenosti, a u slučaju pritvora postupak protiv njih se ima provesti u najkraćem roku.

Dužnosti povlaštenih osoba: poštivati zakone i ne miješati se u unutarnje stvari države primateljice; prostorije se ne smiju koristiti za druge svrhe osim konzularnih; moraju osigurati građansku odgovornost za upotrebu vozila, broda ili zrakoplova.

Nastajanjem međunarodnih organizacija nameće se i potreba uređenja tog činovničkog aparata. Glede međunarodnih službenika nema stvorenog općeg pravila. Nije se stvorilo niti neko opće pravilo međunarodnog običajnog prava. Stoga prava službenika konkretne međunarodne organizacije obično uređuje ugovor o njenom osnivanju. Jedan od razloga tomu je što je u svakoj međunarodnoj organizaciji različit broj i sastav država koje su joj pristupile. One koje nisu pristupile nemaju interesa da priznaju određen status njezinim činovnicima.

Povelja UN i statuti mnogih međunarodnih organizacija, sadrže načelnu obvezu poštivanja povlastica i izuzeća za osobe koje djeluju u određenoj međunarodnoj organizaciji.

Član 105 stav 2 Povelje UN određuje da predstavnici država članica i službenici UN uživaju povlastice i izuzeća potrebna za nezavisno obavljanje funkcija. Slično predviđa i Ustav Međunarodne organizacije rada.

Glavni Tajnik UN i analogni organi ostalih međunarodnih organizacija određuju listu službenika s povlasticama (koja se u pravilu odnosi na izuzeće od sudbenosti za djela u okviru službe, oprost od poreza, za članove obitelji izuzeća pri useljavanju, izuzeća od vojne službe), s time da ih može opozvati kada to ne šteti interesima UN (ili analogne organizacije).

Zabranjena je zloupotreba povlastica. Posljedica zloupotrebe je najprije savjetovanje sa državom primateljicom kako spriječiti zloupotrebe, a ako to ne pomogne tada se povlači izuzeće.

STJECANJE PODRUČJA I SLUŽNOSTI

STJECANJE PODRUČJA

Stjecanje područja, još se naziva i inkorporacija i predstavlja svako zadobivanje novih područja koja do tada nisu pripadala odnosnoj državi.

Može biti originarno ili izvorno - kada područje u času stjecanja nije bilo ni pod čijom drugom suverenošću, te

Derivativno ili izvedeno - područje koje je u času stjecanja pripadalo drugoj državi. Ono se stječe onako kako je bilo kod dotadašnjeg držaoca, sa svim eventualnim ograničenjima (pravilo: nemo plus iuris ...).

Originarno može biti po prirodnom zbivanju ili akcesija (aluvija ili stvaranje otoka vulkanskim putem) i danas je od manjeg praktičnog značenja.

Originarno stjecanje u vidu umjetne akcesije jest okupacija: trajno zaposjedanje ničijeg područja - terra nullius - s namjerom da se stekne. Ima manji praktični značaj, jer osim otvorenog mora i svemira, čija je okupacija zabranjena, malo je potencijalnih područja za okupaciju. (npr. novi otok)

Otkriće nije dovoljan uvjet za okupaciju. Ostali uvjeti:

1. Da je riječ o Terra nullius (može biti i domorodačke vlasti ili da je napušteno - derelikcija),

2. Efektivnost – mora se zaposjesti na vidljiv i djelotvoran način (vršiti vlast, osiguravati pravni poredak – ako su nenaseljeni, dovoljno je držati pojedine točke). Načelo zaleđa - Hinterland - nije priznato u međ. pravu, a niti teorija sektora. (Polarna područja omeđena meridijanima) Na Arktik naležu područja nekih država - otoci uz polarna područja zauzimani su okupacijom.

41

Kod Antarktika države nisu u blizini, pa su nekima za prisvajanje poslužila obližnja otočja koja su zauzeli (V.Britanija), načelo uti possidetis i geografsko jedinstvo (Argentina, Čile), istraživanje (Francuska, Austalija, Norveška), otkriće (V.Britanija, Francuska) ili okupacija (Argentina, Čile).

Zbog neuređene situacije 1959 potpisan je Ugovor o Antarktiku u kom vrijede načela: upotreba isključivo u miroljubive svrhe, sloboda znanstvenog istraživanja, očuvanje okoliša, zabrana odlaganja nuklearnog otpada. I svi zahtjevi za teritorijalnom suverenošću miruju-to što je netko zauzeo područje ne prejudicira konačno rješenje. Ugovor se odnosi na krajeve južno od 60°, uključiv ledene šelfove, ali ne i otvoreno more.

3. Notifikacija - država mora notificirati zauzimanje, to je opće pravilo. (Primijenjeno na Kongo konferenciji o Africi 1885 u Berlinu)

Ustup-Cesija danas je praktično jedini način stjecanja, utemeljen na ugovoru. (Dvostrani ugovor između držaoca područja-cedenta i stjecateljice-cesionara, ili mnogostrani po mirovnom ugovoru s više sudionica)

Ustup može biti dobrovoljan ili posljedica rata ili prijetnje. (Što je ništavo temeljem Bečke konvencije)

Ustup može biti uz protučinidbu ili bez nje. Tako je Dalmacija prodana Mlečanima 1409 za 100.000 dukata, Francuska je Louisianu 1803 prodala SAD-u za 60.000.000 Franaka, a Rusija je prodala Aljasku 1867 SAD-u za $7.200.000). Može se vršiti i uz posredovanje. (Austrija je 1859 ustupila Lombardiju Francuskoj, koja ju je prenijela Sardiniji)

Samim Ugovorom o stjecanju se određuje i čas stjecanja. (Hoće li to biti od stupanja ugovora na snagu ili kada se efektivno preuzme)

Nekad se pribjegava i plebiscitu. Tako po plebiscitu 1860 godine Sardinija ustupa Savoju Francuskoj, a 1920 godine Koruška je pripala Austriji, dok je 1935 godine Saar pripao Njemačkoj.

Stjecanje silom oružja: Nekad je bio glavni način stjecanja. Formalno priznanje se vršilo u pravilu ugovorom ako bi dio teritorija, odnosno država opstala pa s drugom državom sklopi ugovor. Bilo je i slučajeva potpunog uništenja, tzv. podjarmljenje ili debelacija. (Primjeri: stvaranje Italije 1859-1870 proširenjem Piemonta i proširenje Pruske nakon rata 1866 uz stvaranje Njemačke) Od debelacije treba razlikovati ratnu okupaciju, koja je privremeno stanje.

Stjecanje silom oružja zabranjeno je Paktom Lige naroda (čl.10), potom Poveljom UN (čl.2 točka 4), Bogotskom poveljom i Deklaracijom 7 Načela, pa se područje ne može stjecati ni privremenom ni trajnom okupacijom.

Dosjelost – preskripcija: njome se priznaje i utvrđuje dugotrajan posjed bez obzira na izvor postanka. Pritom se ne traži dobra vjera posjednika, ali se traži animus tj. volja da se trajno zadrži. To je jedno od temeljnih načela prava i primjenjuje se u međunarodnom pravu.

U literaturi se osporava ovaj način stjecanja, ali se u praksi podržava. (Arbitraža Austrije i Ugarske, te V. Britanije i Venezuele - preskripcija od 50 godina priznata je kao valjan naslov)

MEĐUDRŽAVNE SLUŽNOSTI

Međudržavna služnost je kada jedna država ima prema drugoj neko pravo koje je lokalizirano na određenom dijelu te druge države.

Taj dio područja trajno je opterećen određenim pravom ovlaštene države.

Može postojati u obliku dužnosti da se nešto trpi ili propusti, ali i “in faciendo”. (Npr. održavati plovni put, dobavljati el.energiju i slično)

42

Međudržavna služnost ima stvarnopravnu narav - djeluje erga omnes i dijeli sudbinu područja.

VRSTE

Vojne služnosti, među koje spadaju demilitarizirani pojasi (Egej), zabrana utvrđivanja (primjer je mirovni ugovor s Italijom 1947), postaje za opskrbu ugljenom, pomorske i zračne baze, pravo prolaska za vojsku, prostor za vježbanje bombardiranja.

Gospodarske služnosti koje obuhvaćaju iskorištavanje prirodnih bogatstava, na primjer pravo ribolova, sječe drva, paša, dobava el. energije, vode, željezničke veze, pristup moru, upotreba luka, naftovod.

Moguć je zasebni dogovor za putnike, robu ili poštanski promet.

Druge vrste međudržavnih služnosti su rijetke, kao na primjer Lateranski ugovor i pristup trgu sv. Petra.

Međudržavne služnosti nastaju u pravilu međunarodnim ugovorom i prestaju poput svakog ugovora. (Istekom, konsolidacijom, nestankom interesa ovlaštene države)

SUKCESIJA DRŽAVA

Sukcesija kao ustanova međunarodnog prava jest ulaženje jedne države u pravne odnose druge države, koje je posljedica osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suverenosti te države na području koje je dotada pripadalo drugoj državi.

Riječ je preuzimanju prava i obveza države prednice od strane države sljednice. Glede niza pitanja vezanih uz to područje.

Bečka konvencija o sukcesiji države glede međunarodnih ugovora iz 1978. i Bečka konvencija o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova iz 1983. godine definiraju sukcesiju kao zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja.

Pojave prijenosa nekog područja drugoj državi česte su bile poslije svjetskih ratova zbog teritorijalnih promjena utvrđenih mirovnim ugovorima (nestanak nekih ili znatnije umanjivanje njihovih područja, podjela drugih, stvaranje novih država). U novije vrijeme na tlu Europe raspadaju se višenacionalne savezne države (Jugoslavija, SSSR, Čehoslovačka), i sukladno tome nastaju nove (napr. Slovačka, Hrvatska). Povlači se vlast jedne, a zasniva vlast druge države na stečenom području.

Opće je pravilo da za svaku državu nastaju prava i obveze samo njezinim vlastitim djelovanjem (suverenost).

Kod prijenosa područja javljaju se specifična pitanja kad teritorij ili dio teritorija države koja nestaje stječe druga država. Premda je logično da obveze prelaze na stjecatelja, praksa nije stalna, mnogo je primjera da države stjecateljice nisu preuzele dug propale države.

Doktrina tabulae rasae ili “clean state” – država sljednica ne bi trebala priznati ikoje obveze prednice, dok suprotna doktrina upućuje na apsolutnu sukcesiju.

Međunarodno pravo sadrži malo općih pravila primjenjivih na sukcesiju država, a nema norme za opću sukcesiju. Bečke konvencije se primjenjuju na sukcesiju koja se zbiva u skladu s međunarodnim pravom i s načelima međunarodnog prava utjelovljenim u Povelji UN.

Četiri su osnovna pravila: sama promjena državne vlasti ne dovodi do sukcesije, nema mjesta sukcesiji u slučaju ratne okupacije, prema načelu nemo plus iuris transferre potest quam ipse habet, sljednica u pravilu uzima područje kakvo je bilo u prednice (glede granica, upotrebe i ograničenja

43

upotrebe područja-služnosti), i ako nije drukčije ugovoreno, za stečeno područje u pravilu vrijede međunarodni ugovori sljednice, a ne prednice.

Sukcesija se, dakle, uređuje međunarodnim ugovornim pravom, što je uvjetovano specifičnim okolnostima i različitim pojedinačnim interesima. Komisija za međunarodno pravo je po nalogu Opće skupštine UN dobila zadaću kodificirati ovu oblast prava, a rezultat toga su dvije spomenute Bečke konvencije.

Države su se pokazale prilično odbojnim prema ovim konvencijama, u prvom redu zbog specifičnosti svake sukcesije, zbog koje se nije moglo ni razviti međunarodno običajno pravo. Stoga su te konvencije prije prinos progresivom razvoju međunarodnog prava nego njegova kodifikacija.

Polazeći od procesa dekolonizacije kao uzora, Konvencije razlikuju: a) prijenos dijela područja neke države, b) novonastalu nezavisnu državu, c) ujedinjenje država, d) odvajanje dijela ili dijela područja države i e) raspad (dissolution) države.

Područje: ishodište sukcesije država je da država sljednica uspostavlja suverenost nad područjem koje je do tada pripadalo državi prednici i to onako kako ga je posjedovao bivši držalac, dakle s dotadašnjim granicama i pravima i obvezama koje se tiču upotrebe tog područja (Bečka konvencija 1978, član 11). Sukcesija ne utječe na obveze i prava ustanovljena ugovorom, vezana uz to područje, a koja se odnose na njegovu upotrebu ili ograničenje upotrebe u korist neke strane države ili u korist tog područja (čl 12); iznimka:ovo se ne primjenjuje na obveze prednice glede uspostave vojnih baza. Konvencija potvrđuje trajnu suverenost svakog naroda i svake države nad svojim prirodnim bogatstvima i izvorima.

Osobe: Pod vlast nove države potpadaju svi ljudi koji se nalaze na tom području, bili oni državljani prednice ili stranci. Nova država svojim zakonima određuje koje će od njih smatrati svojim državljanima, ali ne može svoje državljanstvo nametnuti pripadnicima trećih država bez njihove privole. No, može nametnuti državljanstvo osobama koje se u času sukcesije nisu nalazile na tom području, ali su dotad bili državljani držateljice tog područja.

Ako država prednica i dalje postoji i ako se njeno područje dijeli na više država, pitanje takvih osoba uređuje se međunarodnim ugovorom. Nema općeg pravila međunarodnog prava da bi nova država imala dužnost preuzeti kao svoje državljane sve dotadašnje državljane prednice. Treće države nisu dužne dopustiti prijelaz ili prebacivanje preko granice osoba koje bi tako ostale bez državljanstva

Radi rješavanja položaja osoba pribjegava se ustanovama opcije i zaštite manjina.

Opcija je izbor između dva državljanstva koje se vrši očitovanjem – kad područje na kom je boravio prijeđe od jedne države drugoj, pojedincu je data mogućnost opcije. Pretpostavka opcije je da i dalje postoji država koja je to područje izgubila. Opcijom pojedinac bira između dotadašnjeg državljanstva i državljanstva države koja je područje stekla. Uz opciju za državu prednicu vezuje se i mogućnost da sljednica traži iseljenje osoba koje ne žele primiti državljanstvo sljednice.

Zaštita manjina ugovara se radi zaštite osoba koje imaju drukčiju narodnost, vjeru ili materinjski jezik od većinskog stanovništva države u kojoj žive. Ove osobe mogu imati i dvostruko državljanstvo ili državljanstvo strane države. Primjer, pripadnici talijanske manjine koji su optirali za talijansko državljanstvo nakon II Svjetskog rata.

Međunarodni ugovori: Opće pravilo da se ugovori sljednice protežu na stečeno područje, ako nije drukčije ugovoreno, temelji se na načelu da međudržavni ugovor veže samo ugovorne strane.

Primjena tog pravila o neprenosivosti međunarodnih ugovora bez pristanka sljednice suženo je drukčijim rješenjima uvjetovanim poštovanjem djelomičnog kontinuiteta radi pravne sigurnosti, kao i praktičnim potrebama da se izbjegne pravni vakuum, nastavkom primjene ugovora prednice koji se

44

odnose na to područje. Kontinuitet je posebno naglašen kod radicirajućih ugovora- koji automatski vežu državu sljednicu ako nije drukčije ugovoreno. To su ugovori najuže povezani s područjem (granice, služnosti, ali ne i oni koji se odnose na obvezu uspostavljanja vojnih baza).

U načelu ipak, u odnosu na područje sukcesijom prestaju važiti ugovori države prednice.

Kontinuitet međunarodnih ugovora odnosi se na državu prednicu koja i dalje nastavlja postojati te na sljednicu, odnosno sljednice u slučaju ujedinjenja država, odvajanja dijela ili dijelova neke države da bi se stvorila nova država ili više njih, bez obzira postoji li prednica i dalje ili ne. Iako se ne spominje, jasno je da prednica prestaje postojati pri raspadu države.

Glede novonastalih država Konvencija iz 1978. bliža je načelu tabulae rasae: novonastala država nije dužna zadržati ugovor na snazi niti mu postati stranka zbog same činjenice da je na dan sukcesije taj ugovor bio na snazi za područje na koje se odnosi sukcesija (ali, to može učiniti ako joj odgovara).

Navedena odredba tako je formulirana jer se odnosila na situacije dekolonizacije, kada su novonastale nezavisne države imale interes da ih ne vežu svi međunarodni ugovori koje je kolonijalni gospodar sklopio, kada nije u prvom redu bio interes kolonije, a s druge strane novonastala država nije mogla započeti život u izvanugovornom stanju, pa je mogla odabrati koje ugovore želi održati, i to notifikacijom o sukcesiji.

Sve navedeno vrijedi, osim ako se države kojih se to tiče ne sporazumiju drukčije, i ako su ispunjeni uvjeti, od kojih su najvažniji: da predviđeno rješenje za sukcesiju ne bude inkompatibilno s predmetom i svrhom dotičnog ugovora i da korjenito ne mijenja uvjete njegova izvršenja, te da se svojstvo stranke može steći bez pristanka svih ostalih stranaka (kod zatvorenih ugovora).

Prema tome, osim glede obeza po radiciranim ugovorima, do sukcesije ne dolazi automatski nego je nužno očitovanje stranaka kojih se tiče, prije svega sljednice. Pri tome, dvostrani ugovor ostaje na snazi samo ako se obje strane izrijekom sporazumiju, ili rjeđe ako se temeljem njihovog ponašanja ocijeni da su se sporazumjele. Kod otvorenih mnogostranih ugovora, sljednica jednostranim očitovanjem – notifikacijom postaje strankom takvog ugovora, i to od datuma sukcesije ili stupanja ugovora na snagu ako je on kasniji (čas notifikacije je relevantan samo za primjenu ugovora, jer se od datuma prijema notifikacije od strane depozitara on primjenjuje na sljednicu).

Državna imovina, arhivi i dugovi: Mali je broj općih pravila, a velik broj konkretnih sporazuma između država. Stoga je težište na sporazumnom rješavanju, uz načelo pravičnosti. Bečka konvencija iz 1983. odnosi se samo na državnu imovinu, arhive i dugove (ne odnosi se na unutardržavne teritorijalne vlasti ili druge pravne osobe).

Po Konvenciji državna imovina države znači imovinu, prava i interese (pravne) koji su na dan sukcesije države pripadale toj državi na temelju njezina unutrašnjeg prava. Imovina se dijeli na pokretnu i nepokretnu, a pavila u Konvenciji su dispozitivna.

U slučaju raspada države, odvajanja dijela/ova i prijenosa dijela područja jedne države drugoj u pravilu nepokretna imovina prelazi na sljednicu, kao i pokretna imovina prednice vezana za njezino djelovanje na području koje stječe sljednica.

U slučaju raspada na države sljednice bi trebala prijeći i i nepokretna imovina prednice koja se nalazi izvan njezina područja. Dodatno vrijede još dva pravila: pokretna imovina i ona nepokretna imovina prednice koja se ne nalazi na onom području koje je područje sukcesije, a čijem je stvaranju ovisno područje pridonijelo prelazi na sljednicu razmjerno doprinosu tog područja, i sporazmi između prednice i novonastale države ne smiju povrijediti načelo trajne suverenosti svakog naroda nad svojim bogatstvom i prirodnim izvorima. Ova pravila su djelomice primjenjiva i na slučajeve raspada i odvajanja država.

45

Kod ujedinjenja je jednostavniji slučaj, jer državna imovina prednica prelazi na sljednicu.

Bečka konvencija - državni arhivi su sva dokumenta bilo kojeg datuma i vrste što ih je prednica izdala ili primila u obavljanju svojih funkcija koji su joj pripadali na dan sukcesije temeljem njezina unutrašnjeg prava, i koja su sačuvana kao arhivi u bilo koju svrhu.

Konvencija obvezuje na očuvanje i sigurnost državnih arhiva prednice i potrebu očuvanja cjelovitosti arhivskih fondova, naglašavajući da se ne smije povrijediti pravo naroda dotičnih država na razvoj, informiranje o povijesti i kulturnoj baštini. Prednica će predati reprodukcije dokumenata sljednici, na njezin zahtjev i trošak, uključujući ona koja se tiču pravnog naslova ustupljenog područja i njegovih granica.

Načelo pravičnosti se u Bečkoj konvenciji posebno ističe glede raspodjele dugova. Državni dug je svaka financijska obveza države prednice koja nastane prema drugoj državi, međunarodnoj organizaciji ili drugom subjektu međunarodnog prava, u skladu s međ.pravom, pri čemu sukcesija država ne utječe na prava vjerovnika. Državni dug prednice prelazi na sljednicu u pravičnim razmjerama, uzimajući u obzir činjenicu opstoji li prednica i dalje. U slučaju novonastale države to ne smije ugroziti temeljnu ekonomsku ravnotežu takve države. Praksa je neujednačena, a neka jamstva pružaju jedino određene međunarodne financijske organizacije.

Međunarodne organizacije: Nema općeg pravila glede članstva u međunarodnim organizacijama u slučajevima sukcesije.

Ovo pitanje nije povezano sa sukcesijom glede međunarodnih ugovora. Kod ujedinjenja se ne postavlja pitanje sukcesije, ali kod raspada države je to složeno pitanje, jer država prednica nestaje kao subjekt međunarodnog prava. Ipak, praksa utire put sukcesiji u međunarodne financijske organizacije (zbog potraživanja i dugova, koje treba razriješiti sa MMF, Svj. bankom), vodeći računa i o pravilima organizacije. U drugom slučaju (raspad SSSR i sukcesija članstva u UN), rješenje je formalno utemeljeno na sporazumu država sljednica. U svakom slučaju rješenje je ovisno o pravilima dotične međunarodne organizacije.

Druga pitanja: nema pitanja glede deliktne sukcesije nestale država. U pogledu unutrašnjeg zakonodavstva sljednica je slobodna, osim ako nije preuzela neke obveze međunarodnim ugovorom. Brzina prilagođavanja ovisi i o tome je li sukcesijom zahvaćeno manje ili veće područje.

Pitanje stečenih prava fizičkih i pravnih osoba u biti je otvoreno, osim ako nije utanačeno međunarodnim ugovorom (mirovine, koncesije, nacionalizacija i sl). Sljednica se ipak ima držati nekih minimalnih načela.

Republika Hrvatska se može smatrati državom od 25 lipnja 1991, na temelju ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH koju je donio Sabor. Međutim danom sukcesije država, kada je Hrvatska postala sljednica SFRJ smatra se 8 listopada 1991 zbog tromjesečnog roka o suspenziji te odluke, što je potvrđeno odlukom i zaključcima Sabora od 8 listopada 1991.

Zbog okolnosti u kojima je došlo do sukcesije država na području bivše SFRJ nije se moglo brzo naći sporazumna rješenja.

Temeljem spomenutih akata Sabora, Hrvatska ističe spremnost na sporazumno rješenje problema, konstatira da počinje proces razdruživanja i utvrđuje da državna zajednica više ne postoji (8 listopada 1991), što znači da se raspala. Granicama Hrvatske smatraju se njezine ranije granice kao federalne jedinice, bilo da se radi o granicama sa drugim republikama ili o granicama bivše SFRJ. Izričito se navodi da će se na temelju pravila međ.prava o sukcesiji međunarodni ugovori što ih je sklopila SFRJ primjenjivati u Hrvatskoj, ako nisu u suprotnosti s njezinim ustavom, i pravnim poretkom, te da se Hrvatska obvezuje prema drugim državama i međ.organizacijama u cijelosti poštovati prava i obveze prednice u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku. U težnji za mirnim rješenjem Hrvatska izražava

46

spremnost sudjelovati u radu tadašnje Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, u okviru koje je osnovana i Arbitražna komisija (koja se bavila baš raspadom SFRJ, pitanjima sukcesije, a rješavala je i sporove između zainteresiranih stranaka donošenjem obvezatnih odluka.

Mišljenja arbitražne komisije sadrže pravno čvrsto utemeljena polazišta za rješenje spornih pitanja sukcesije. Najbitnija stajališta: pitanja sukcesije rješavati na temelju međunarodnog prava i načela pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve države vezane kogentnim normama međ.prava, a napose glede prava čovjeka, naroda i manjina (mišljenja 1 i 9), SFRJ se raspala i više ne postoji (mišljenje 8), nijedna sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međ.organizacijama (mišljenje 9),

SR Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (mišljenje 10), granice bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se više mijenjati silom već samo sporazumom (mišljenje 3), dan sukcesija za Sloveniju i Hrvatsku je 8 listopada 1991, za Makedoniju 17 studenog 1991, za BiH 6 ožujka 1992, za SR Jugoslaviju 27 travnja 1992 (mišljenje 11). Navedena 4 pravna akta Sabora suglasna su ovim mišljenjima.

PRAVNE ČINJENICE

Pravna činjenica jest svaka činjenica na koju pravni poredak vezuje neki učinak, a u povodu nje nastaje za neki pravni subjekt određeno pravo ili dužnost, čime se mijenja dotadašnje pravno stanje.

To mogu biti prirodne pojave (npr. teritorijalne promjene, aluvija, odronjavanje) ili djelovanje subjekata međunarodnog prava (pojedinaca ili pojedinaca koje se pripisuje državama ili međunarodnim organizacijama).

Međunarodni pravni posao jeste očitovanje subjekata međunarodnog prava, koje je dano s namjerom da se proizvedu one pravne posljedice koje pravo veže za to očitovanje. Takvi pravni poslovi mogu biti jednostrani ili dvostrani.

Jednostrani pravni posao jeste pravni posao kod kojeg je za nastupanje pravne posljedice dovoljno djelovanje jednog subjekta ili više njih, ali koje mora biti istosmjerno.

Dvostrani pravni posao jeste pravni posao kod kojeg je za nastupanje pravne posljedice potreban učin sastavljen od konvergentnog djelovanja barem dva subjekta.

Pravna djela u užem smislu predstavljaju čini pojedinaca kojima nije dato očitovanje s namjerom da se postigne ona posljedica koja je međunarodnim pravom predviđena za taj slučaj. Ona mogu biti dopuštena i nedopuštena.

Međunarodni pravni posao jest davanje očitovanja s namjerom da u međunarodnom pravu nastupi pravna posljedica koja je bila predmet očitovanja.

Pretpostavke valjanosti pravnog posla su:

1. očitovanje je dao sposoban subjekt (a to je svaki subjekt međunarodnog prava, ako jedna strana nije subjekt međunarodnog prava nema ni pravnog posla);

2. očitovanje se odnosi na podesan objekt (objekt ne smije biti pravno nedopustiv, napr. unutar UN ne smije se sklapati navalni savez);

3. očitovanje ne smije imati mana (a. nije dato bludnjom-pogrešnom predodžbom o nekoj činjenici ili stanju. Ako je država u ispričivoj i bitnoj bludnji pravni posao je nevaljan. Ispričiva je bludnja onda kada organ koji je dao očitovanje ne poznaje pravo stanje, a ne može mu se prigovoriti nepomnja.

Bitna je bludnja kada je ona odlučno djelovala u pravcu davanja očitovanja, tako da do očitovanja ne bi došlo da se organ koji je dao očitovanje nije nalazio u bludnji. Npr. pogrešna zemljopisna karta prouzrokovala je bludnju. b. Prijevarom-npr.krivotvorena mapa, pa je pravni posao nevaljan. c. Niti silom. Također, i korupcija je razlog ništavosti međunarodnog ugovora); i 4. očitovanje je dano u

47

prikladnom obliku. Pri tome, treba znati da oblik međunarodnopravnih poslova u načelu nije propisan, osim za pojedine slučajeve, dakle međunarodni pravni poslovi mogu se sklopiti i neformalno, šutnjom, konkludentnim činima, ali konvencije imaju u pravilu pismeni oblik. Bečka konvencija ne dira u valjanost ugovora koji nisu sklopljeni u pismenoj formi.

U pravnim poslovima mogu se naći i uzgredni uglavci (kao rok u ultimatumu ili uvjet kod uvjetnog priznanja neke države).

- Jednostrani pravni posao je jednostrano očitovanje subjekta međunarodnog prava za koje je vezana neka međunarodnopravna posljedica. Njime se neko pravno stanje osniva, mijenja ili prestaje.

Akcesorna očitovanja su ona koja imaju učinak samo u vezi s nekim drugim očitovanjem (ponuda).

Mješoviti jednostrani posao je posao u kome je uz očitovanje potrebno vezati i stvarni čin (okupacija, derelikcija).

Pojedini jednostrani pravni poslovi:

Priopćenje (notifikacija) je službeno stavljanje do znanja zahtjeva ili pravno relevantne činjenice, koja se zbila ili će se zbiti. Za svoj učinak priopćenje treba da dospije do adresata. Priopćenje je obvezatno primjerice za objavu rata, ratnu blokadu, registriranje međunarodnog ugovora po članku 102 Povelje UN, za stupanje na snagu predratnih dvostranih ugovora po mirovnom ugovoru.

Priznanje je jednostrano očitovanje da se neko postojeće stanje ili zahtjev smatra pravovaljanim. To može biti priznanje nove države, vlade, ustanika, stjecanje područja. Ono se može dati formalnim očitovanjem, ali i konkludentnim radnjama.

Prosvjed je jednostrano očitovanje kojim se radi očuvanja prava osporava pravovaljanost nekog stanja, ponašanja ili zahtjeva. Prosvjed priječi primjenu pravila “qui tacet, consentire videtur”. Prosvjed prekida šutnju i služi za očuvanje i održavanje prava. Mora ga uputiti nadležni organ kao i svako drugo očitovanje u međunarodnom pravu.

Odreknuće je jednostrano očitovanje kojim se napušta neko pravo. Obećanje da će se to učiniti je sporno, premda ga međunarodni sud priznaje u slučaju jednostrane izjave Egipta 1957. godine glede Suezkog prokopa.

MEĐUNARODNI UGOVORI

Međunarodni ugovori su dvostrani poslovi međ.prava.

Koriste se različiti nazivi: ugovor, konvencija, akt, protokol, sporazum, deklaracija, pakt, povelja, aranžman.

Nema određenog oblika za njihovo sklapanje, od razmjene nota do svečanog sklapanja na konferenciji.

Pravno relevantna podjela:

1. Predmetom mogu biti pozitivne činidbe (cesija, dobava oružja), ali i propusti (obveza nenapadanja),

2. Formalno je sklapaju najviši ili podređeni organi,

3. Mogu biti dvostrani, višestrani (određen broj stranaka i ne može se proširiti) i mnogostrani (opći ili kolektivni),

4. Dijele se i na ugovore i uglave,

5. Gentlemen’s agreement nije ugovor već počiva na moralu,

6. Pactum de contrahendo je ugovor čiji je sadržaj obveza o nekom pitanju sklopiti ugovor.

Za postanak ugovora nije određen oblik, može se zaključiti i usmeno (napr. obustava vatre u ratu).

48

Sastavljeni postupak sklapanja ugovora sastoji se iz više faza (najprije traju pregovori, pa potpisivanje, potom ratifikacija-ugovor u užem smislu). Jednostavniji postupak okončava se neposrednom izmjenom očitovanja bez ratifikacije.

Različiti su oblici vođenja pregovora.

Pregovori obično počinju prikazivanjem punomoći, osim za vladara, predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova, ili osobu za koju se po praksi ili okolnosti slučaja može smatrati da je ovlaštena (napr. šef misije za usvajanje teksta ugovora sa državom primateljicom).

Slijede pregovori, sastavljanje i utvrđivanje teksta ugovora, njegovo potpisivanje i ratifikacija. Bečka konvencija sadrži propise o tome.

Po pitanju jezika postoji puna sloboda stranaka. Francuski jezik je dugo imao prioritet, ali više nema “diplomatskog jezika”. Danas se ugovor u pravilu sklapa na jeziku obje ugovorne strane ili na trećem jeziku.

U okviru UN prihvaćeni su Engleski, Francuski, Kineski, Španjolski i Ruski kao službeni jezici, a Engleski i Francuski kao radni, potom su dodata i tri ostala i Arapski.

Usvajanje ugovora u pismenom obliku može biti u obliku jedinstvenog instrumenta ili razmjene nota.

Usvajanje teksta jednoglasnim sporazumom država sudionica u sastavljanju, a kod mnogostranih dovoljna je većina; Bečka konvencija određuje dvotrećinsku većinu kao potrebnu, osim ako se stranke dvotrećinskom većinom ne suglase o drukčijoj većini.

Pismeni oblik služi vjerodostojnom utvrđivanju i čuvanju ugovora, pa potpisnice autentifikacijom ustanovljuju i posvjedočuju da je tekst ugovora vjerodostojan i konačan.

Strane određuju način autentifikacije, a ako to nisu uradile Bečka konvencija određuje tri načina: potpisivanje, potpisivanje “ad referendum” ili parafiranje.

Država postaje obvezana međunarodnim ugovorom tek po ratifikaciji, osim ako sam ugovor ili sudionice pregovora predvide, ili ako je punomoćjem utvrđeno da obveza nastaje potpisom ugovora.

Ratifikacija je jednostrano očitovanje jedne ugovorne strane upravljeno drugoj da sadržaj potpisanog ugovora prihvaća kao obvezatan. Pritom se obavlja razmjena isprava (instrumenata).

Prihvat i odobrenje kao noviji načini obvezivanja pojednostavljuju postupak obvezivanja (primjeri u okviru Međunarodne organizacije rada).

Bečka konvencija predviđa da je ratifikacija obvezatna ako to ugovor predvidi, ako se vidi da su se države o tome sporazumjele, ako predstavnik države ugovor potpisuje uz pridržaj ratifikacije, ako to proizlazi iz punomoći predstavnika ili je to izraženo tokom pregovora.

Pristupanje (akcesija) je očitovanje kojim država izražava pristanak da bude vezana ugovorom koji je potpisan (neovisno je li sudjelovala u pregovorima ili ne). To je praksa kod otvorenih i kolektivnih ugovora.

Kod dvostranih ugovora se ratifikacione isprave razmjenjuju, a kod višestranih polažu se na jedno mjesto - kod depozitara.

Rezerva (priuzdržaj-ograda), je očitovanje kojim država izjavljuje da od pristanka izuzima neke odredbe ugovora ili im daje posebno tumačenje. I sam ugovor može predvidjeti da se dopuštaju rezerve.

Praksa sve šire dopušta rezerve, čak i kada ih ugovor ne previđa, ili kao prešutno prihvaćanje rezerve na koju se nije reagiralo. Bečka konvencija dopušta rezerve u svakom stadiju davanja pristanka (uključujući ratifikaciju). Rezerve se mogu opozvati, ne mogu se staviti ako ih ugovor ne spominje kao dozvoljene ili su nespojive s predmetom i svrhom ugovora. Rezerve se moraju dati pismeno.

Pristanak druge strane poteban je, osim ako rezervu dopusti sam ugovor. Ipak, tada se mora predvidjeti način kako staviti rezervu.

49

Federalna klauzula je vid preuzimanja obveza uz posebne uvjete, kojom se nameće dužnost potpisnici da uznastoji da nadležni organi sastavnih jedinica provedu potrebne mjere za ispunjenje obveza po ugovoru. Time se ograničava prostor državama da se pozivaju na unutarnje prilike kao razlog što ne ispunjavaju preuzete ugovorne obveze.

Ugovornice mogu prostorno ograničiti djelovanje međunarodnih ugovora (glede enklava, kolonija i slično).

Registriranje ugovora

Ujedinjeni narodi određuju svoje tajništvo kao mjesto registracije međunarodnih ugovora za svoje članice.

Tajništvo objavljuje registrirane ugovore. Obveza je po Povelji UN da se svaki ugovor registrira nakon stupanja na snagu. No, jedina je sankcija to da se nitko ne može pozvati na neregistrirani ugovor, premda je on na snazi, odnosno važi.

Ugovor stupa na snagu čim su sve strane dale pristanak da njime budu vezane, osim ako se u njemu stranke nisu drukčije sporazumjele (tako se kao trenutak stupanja ugovora na snagu može odrediti i čas potpisivanja ugovora, čas razmjene ratifikacionih isprava ili neki rok).

Kod višestranih međunarodnih ugovora određuje se broj ratifikacija ugovora koji je uvjet za njegovo stupanje na snagu.

Iz ugovora u pravilu izviru prava i dužnosti samo u odnosu na strane ugovornice.

Iznimke od tog pravila su: prihvat treće države da bude obvezana takvim ugovorom, zavisne države na koje se takav ugovor odnosi i ratni saveznici (koji mogu preuzeti obvezu za svoje ratne saveznike zbog posebnog odnosa).

U nekim situacijama posljedice mogu nastupiti po treće države, primjer: slučajevi međunarodnih služnosti ili ustupanja područja.

Ugovor djeluje i prije stupanja na snagu: odredbe o stupanju ugovora na snagu (obveza da vlade rade na njegovu usvajanju na nadležnim organima u državi), obveza da država neće učiniti ništa što bi spriječilo ispunjenje ugovora ako on stupi na snagu, sve dok stranka ne stavi na znanje da neće postati strankom ugovora (Bečka konvencija).

Stranka se ne može pozvati na unutarnje propise ili praznine kao razlog neispunjenja ugovora.

Odbijanje izvršenja povlači međunarodnopravnu odgovornost (u slučaju delikta ili po osnovu sankcija predviđenih samim ugovorom za taj slučaj, može se povesti i arbitražni postupak).

Ako se stranke ne slažu o značenju odredbi ugovora, pristupa se tumačenju (postoje brojne metode).

Osiguranje ispunjenja ugovora može se vršiti slijedećim instrumentima: prisega, davanje talaca i zalog nekada; sada uglavnom jamstvo trećih država.

Jamstvo može biti pojedinačno i kolektivno (neutralnosti Švicarske, Belgije, Luxemburga), jednostrano ili uzajamno.

Korisnik jamstva ima pravo zahtijevati ugovorom definiranu pomoć u slučaju potrebe, a jamac nema pravo sam intervenirati bez traženja države korisnika jamstva (da ne bi mogao zloupotrijebiti situaciju).

Kolektivno jamstvo primjeri Slobodnog teritorija Trsta i Cipra.

Načela i pravila prestanka ugovora kodificirana su Bečkom konvencijom.

Ugovor važi i obvezuje sve dok se ne izmijeni ili ukine u skladu s propisima Međunarodnog prava. Samim ugovorom može se propisati formalnosti za mijenjanje i ukidanje ugovora, pa i isključiti neke načine prestanka po općem pravu.

50

Uzroci prestanka po općem pravu: ponovni sporazum, kršenje ugovora, naknadna nemogućnost ispunjenja, klauzula rebus sic stantibus, novi jus cogens, rat, propast jedne od strana, zastara.

Uzroci prestanka po samom ugovoru: izminuće vremena, rezolutivni uvjet, jednostrani otkaz, zaključak trećega.

Ponovni sporazum-može ugovor ukinuti ili izmijeniti, a svaka strana se može povući iz njega, ili se njegova primjena može obustaviti u odnosu na neke od strana. Za novi sporazum nije propisan oblik, pa se može mijenjati na način različit od onog u kojem je donijet (novi međunarodni sud pri UN).

Derogatorna klauzula-dokida prijašnje ugovorne odredbe koje su nespojive s novijim ugovornim odredbama ili se više ne želi njihova primjena.

Kolektivni ugovori se mijenjaju na način jednostavniji od stupanja na snagu, jer je teško postići suglasnost svih (mijenja se kvalificiranom većinom kao Ustav UNESCO ili Ustav Međunarodne Komisije za zrakoplovstvo).

Kršenje ugovora je neispunjenje ugovornih obveza ili bitna povreda dvostranog ugovora koje daje pravo drugoj strani da se pozove na povredu kao razlog za prestanak ugovora ili obustavljanje njegove primjene u cijelosti ili nekom dijelu.

Naknadna nemogućnost izvršenja - ugovorna strana može se pozvati na nju ako je nastala zbog nestanka ili uništenja predmeta prijeko potrebnog za ispunjenje ugovora (ako je nestanak predmeta samo prolazan tada nastupa samo suspenzija ugovora). Na naknadnu nemogućnost izvršenja ne može se pozvati ona strana koja je odgovorna za nastanak okolnosti koja je dovela do toga (primjer definirana granica, pa između njih nastane nova država do čega je dovela jedna stana međunarodnog ugovora).

Clausula rebus sic stantibus-sporna je važnost ovog općeg principa kod međunarodnih ugovora. Pristaše tvrde da bitna izmjena okolnosti razrješava ugovor ako on ne sadrži odredbe o trajanju i kad se predmnijeva da su strane sklopile ugovor na temelju tih okolnosti. No, njegova prekomjerna upotreba može potkopati same temelje međunarodnog prava.

Bečka konvencija “rebus sic stantibus” prihvaća uz stroge uvjete: samo ako su te okolnosti bile bitan temelj za pristanak stranaka da se vežu ugovorom i ako bi ta izmjena imala za posljedicu da se temeljito mijenja domašaj obveza koje preostaju da se ispune po ugovoru. No, i u tom opsegu ne može se pozivati ako se uspostavlja granica ili ako je promjenu izazvala strana koja se na to poziva.

Novi jus cogens - Bečka konvencija utvrđuje da postoje norme koje se nameću subjektima međunarodnog prava i čija se primjena ne može otkloniti pozitivnim sporazumom stranaka. U tom smislu, prestaje važiti važeći ugovor koji je suprotan nekoj novonastaloj imperativnoj odredbi.

Rat - ne spominje se u Bečkoj konvenciji, ali se spominje u praksi i znanosti međunarodnog prava kao razlog prestanka međunarodnih ugovora. Sama konvencija izrijekom spominje da ona ne dira u pitanja koja bi se mogla pojaviti zbog neprijateljstava. Ovaj razlog nema praktično značenje, jer se rat završava na međunarodnoj konferenciji, na kojoj se utvrđuje sudbina predratnih ugovora.

Prekid diplomatskih odnosa po Bečkoj konvenciji sam po sebi ne utječe na ugovorom stvorene pravne odnose, osim u odnosu na ugovore za čiju primjenu je potrebno postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa.

Propast jedne od ugovornih strana- podrazumijeva se kod dvostranih ugovora kao način prestanka ugovora. U takvom slučaju sukcesijom ugovorne obveze prelaze na teritorijalnu nasljednicu.

Zastara - neprimjenjivanje kroz dulje vrijeme, kada obje strane zanemare ugovor.

Uzroci predviđeni samim ugovorom:

Izminuće vremena - mnogi ugovori su sklopljeni na određeno vrijeme, pa kad ono prođe oni prestaju važiti.

51

Rezolutivni uvjet, tj. kad nastupi događaj koji se ugovorom predviđa da ga ukida. Primjerice, kod kolektivnog ugovora broj stranaka padne ispod određenog minimuma, pa ugovor prestaje.

Jednostrani otkaz-sam ugovor može predvidjeti mogućnost otkaza i način izvršenja otkaza. Ugovor može otkaz uvjetovati i nekom činjenicom, ili da se ne može dati određeno vrijeme (prvih 5 god), ili da se može vršiti samo na određenom roku (potkraj godine); obično se utvrđuje i otkazni rok.

Ugovor se može otkazati i ako takva mogućnost nije izrijekom predviđena ugovorom, ali se iz stilizacije i smisla ugovora može zaključiti da su stranke htjele dopustiti pravo otkaza ugovora.

Vezivanje na vječna vremena suprotno je pravu suverenosti i samoodređenja.

Zaključak trećega- moguć je i raskid ugovora zaključkom nekog foruma, pravosudnog ili političkog-primjer lokarnskog ugovora u odnosu na Ligu naroda, kojim je ona prestala postojati.

Postupak stavljanja van snage po Bečkoj konvenciji: stranka najprije priopćava što traži da se učini obzirom na otkaz ugovora. Ako u roku od 3 mjeseca nema prigovora drugih strana ugovora ona može provesti što je predložila.

Ako se, pak, prigovori, pokušati sredstvima koje nabraja Povelja UN.

Ako sam ugovor predviđa postupak raskida, treba postupiti na tako predviđen način.

Ako nije uspjelo usuglašavanje po Povelji UN u roku od 12 mjeseci, postupiti po odredbama o načinu mirenja, koje predviđa Prilog Bečke konvencije.

Ako se radi o primjeni odredbi Bečke konvencije o nevaljanosti i prestanku ugovora zbog protivnosti s jus cogens- svaka stranka nakon 12 mjeseci može se obratiti Međunarodnom sudu, osim ako se strane dogovore podvrgnuti se arbitraži.

Konvencijom propisan postupak vrijedi samo za stranke konvencije, ali ne i treće osobe.

Ugovor koji istječe može se uspostaviti novim sporazumom i to prije izminuća vremena na koje je sklopljen prethodni ugovor.

Drugi način je uspostavljanje ugovora, koje se događa nakon što je već prestao takav ugovor.

Valjanost starijih ugovora može se utvrđivati novim ugovorima.

MEĐUNARODNI DELIKTI

Međunarodni delikt je svako međunarodnom pravu protivno djelo ili propust nekog međunarodnog subjekta po kojemu nastaje šteta drugome međunarodnom subjektu.

Propisi međunarodnog prava nalažu ili zabranjuju neko ponašanje subjektima međunarodnog prava, a međunarodnim ugovorima se subjekti međunarodnog prava obvezuju na izvršenje nekog djela ili uzdržavanje od određenih djela. Kršenje takvih međunarodnih obveza jest delikt.

Šteta se može nanijeti izravno subjektu međunarodnog prava ili fizičkim ili pravnim osobama pod njegovom zaštitom, a delikt postoji samo ako je povrijeđeno međunarodno pravo na štetu međunarodnog subjekta.

Pojedinac za njemu nanesenu štetu ima otvoren put zaštite po unutarnjem poretku neke države. Tek kada iscrpi sva unutarnja sredstva može tražiti zaštitu neke države glede svojih prava. Ali zaštita tada nastupa zbog povrede međunarodnog prava na štetu njegovih prava, a ne zbog povrede njegovih prava.

Šteta ne mora biti materijalna, ona može biti i moralna.

Ranije se smatralo da kršenje međunarodnih ugovora tvori nedopušten čin samo prema stranci ugovora, pa treće države nemaju pravo reagirati zbog povrede dužnosti. Po tom shvaćanju nema delikta prema cijeloj međunarodnoj zajednici već samo prema nekim njenim članovima.

52

Novija shvaćanja su međutim da je delikt nedopušten čin prema cijeloj međunarodnoj zajednici, i da ima dobara zbog kojih cijela međunarodna zajednica ili svaki njezin član može reagirati.

Država počinjava delikt samo kada djeluje kao subjekt međunarodnog prava (de iure imperii), a ne i kao trgovac ili nositelj djela iz privatnopravnih interesa (dobava ili koncesija), osim ako se ugovor po tom interesu ipak zasniva na međunarodnom ugovoru između država.

Bitni elementi pojma međunarodnog delikta su: povreditelj i povrijeđeni su subjekti međunarodnog prava, povrijeđena je međunarodnopravna obveza koja se temelji na propisu međunarodnog prava, postoji šteta nanesena izravno ili neizravno drugom međunarodnopravnom subjektu.

Država odgovara neovisno o tome koji organ vlasti je počinitelj delikta, je li on postupao u skladu ili suprotno nalozima viših organa vlasti, a subjekt međunarodnog prava je obvezan svoje propise usuglasiti s međunarodnim propisima, i odgovoran je i ako to ne učini, tj. ne izmijeni ih.

Država jednako odgovara za čine i propuste (Krfski tjesnac - albanske vlasti nisu poduzele mjere da do štete ne dođe).

Država odgovara i za djelatnost podređenih jedinica i za zaštićenu državu.

Za djela privatnika država ne odgovara, osim ako su bila omogućena nedostatnošću pravnog poretka, ili ako ne poduzima odgovarajuće mjere da se krivci pronađu, progone i kazne.

Pažnja države ravna se prema naravi odnosnog interesa; za važnije i osjetljivije interese potrebna je veća pažnja i budnost.

Temelj odgovornosti može biti krivnja ili učinak (rizik). Prevladava posredovno mišljenje: za pozitivan čin-dovoljan je učinak, za propust- treba dokazati krivnju.

Odgovornost nastaje i kod zloupotrebe prava (abus de droit).

Iznimke od odgovornosti postoje:

Kod nužne obrane;

Kod prava nužde-otklanjanja nekog većeg zla protupravnim je činom problematično (dopušta se samo ako je velik interes - nepopravljiva šteta u pitanju i pogibelj nije skrivljena i izazvana). Vrijedi u ratnom pravu i obvezatno je zadovoljenje.

Kod reprezalija, kada su one dopuštene.

I kod prekoračenja samopomoći ili nužne obrane počinitelj odgovara zbog protupravnosti.

Posljedice: zadovoljština, uspostava prijašnjeg stanja, naknada štete.

Zadovoljenje kod povrede mora odgovarati veličini povrede, sastojati se u zaglađenju moralne ili materijalne štete, uspostavljanju prijašnjeg stanja ili naknadi materijalne štete.

Radi zadovoljenja moralne povrede daje se zadovoljština: u vidu isprike, izraza žaljenja, iskazivanja počasti zastavi ili drugom simbolu, izašiljanja poslanstava ad hoc, određivanja posebnih svečanosti ili prisustvovanja njima, kažnjavanja krivih pojedinaca ili organa, podizanja spomenika, davanja materijalnih dobara.

Uspostava prijašnjeg stanja uvijek kad je moguća – tako 1947. godine sklapaju se mirovni ugovori o restituciji.

Naknada štete - samostalno ili akcesorno.

Samostalno kada se ne može uspostaviti prijašnje stanje (npr. ponuditi drugi brod umjesto potopljenog).

Akcesorno se primjenjuje ako uspostava prijašnjeg stanja ne pokriva svu nastalu štetu.

53

Može se nadoknaditi u novcu ili robi. Nadoknađuje se i izmakla dobit (lucrum cessans), ako je stvarna posljedica počinjenog djela.

Redovito se dosuđuju kamate.

Ako oštećena stranka snosi dio krivnje, srazmjerno se smanjuje naknada.

Kod štete pojedincu dvije su mogućnosti: da se oni direktno podmire ili da se odšteta da njihovoj državi kao reparacija, a ona dalje da postupa po svom nahođenju.

UJEDINJENI NARODI

Od srednjeg vijeka snuje se zajednica država radi osiguranja mira.

Zametak je u XIX Stoljeću bila “Sveta alijansa”, koja je predstavljala dogovor i sastanke vladara, a zaključke je provodila i oružanom silom. Slijedi koncert Europskih velevlasti, koje odlučuju o važnim pitanjima i nameću rješenja drugima.

Liga naroda osnovana je kao savez, skupština svih država. Organ: Vijeće, koje ima stalne članice i one koje dolaze izborom, na 3 godine.

Djeluje od 1920-1939, poglavito na promicanju međunarone suradnje, oko zdravstva, prometa, ali kod rješavanja ozbiljnijih problema je zatajila (Mandžurija, Španjolska, Etiopija).

Dokumenti koji prethode osnivanju Ujedinjenih naroda: Atlantska povelja iz 1941, Deklaracija Ujedinjenih naroda od 1.1.42 i Moskovska deklaracija.

Etape osnivanja Ujedinjenih naroda: Konferencije u Dumbarton Oaksu i San Franciscu.

U Dumbarton Oaksu razrađen je ustav ove organizacije, no nije riješeno pitanje odlučivanja u Vijeću sigurnosti. Konačna odluka o tome donijeta je na Jalti Veljače 1945.

Konferencija u San Franciscu trajala je od 25 4 do 26 6 1945, na njoj je sudjelovalo 46 država, a Povelju je odmah potpisalo njih 50.

Redoslijed: najprije velike države po ABC redu, pa male države po istom redoslijedu. Uvjet za stupanje Povelje na snagu bila je ratifikacija svih stalnih članica Vijeća sigurnosti i većine ostalih potpisnica. On je ispunjen 24 10 1945, pa je to dan UN.

Prva opća skupština sastaje se u Londonu Siječnja 1946.

Pravo UN jesu propisi o ustrojstvu i djelovanju UN i njihovih organa, odnosima s drugim subjektima međunarodnog prava, o položaju organizacije, njenih organa i službenika.

Temeljne odredbe navedenih propisa nalaze se u Povelji (u 19 poglavlja ili 111 članova).

Statut Međunarodnog suda sastavni je dio Povelje, sa dodatnih 70 članova.

U izmjenema Statuta sudjeluju i države njegove potpisnice koje nisu članice UN.

Postoje i poslovnici svih zbornih organa UN, kolektivni ugovori kojim se izvode pojedini zadaci organizacije. Zaključci (rezolucije) mogu i da mijenjaju pravo UN ( kao prilikom uvođenja kategorija izvanrednih zasjedanja Opće skupštine).

Do primjene dolaze i propisi općeg međunarodnog prava i međunarodni običaji.

Povelja je temeljni propis. Može se mijenjati složenim postupkom (inicijativa, zaključak o tekstu izmjene i postupak stavljanja na snagu). Za inicijativu je dovoljna obična većina u Općoj skupštini. Za zaključak potrebna je 2/3 većina u OS, a u Vijeću sigurnosti 9 članica (ne moraju sve stalne). Za utvrđivanje teksta potrebna je 2/3 većina u Općoj skupštini, a za stavljanje na snagu 2/3 većina svih članica UN i suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti.

54

Postoji i postupak revizije, po kome se utvrđuje obveza sazivanja revizijske konferencije najkasnije na 10 sjednici Opće skupštine. Procedura promjene vrši se istim većinama kao i kod izmjena (s time da po čl.109. st.1. i 2.

Povelje inicijativa zaključkom zahtijeva 2/3 većinu, a člankom 109. st. 3 Povelje inicijativa može uspjeti i zaključkom ½ članica Opće skupštine).

Kasnije izmjene Povelje idu u smjeru ravnopravnijeg zastupanja regija u organima Ujedinjenih naroda.

Ciljevi UN: održavati međunarodni mir i sigurnost (to je glavni cilj, uz kolektivne mjere radi sprječavanja i otklanjanja prijetnji miru, suzbijanja napada i narušenja mira, uređenje i rješavanje međunarodnih sporova); razvijati prijateljske odnose među narodima, osnovane na načelima poštivanja ravnopravnosti i samoodređenja naroda; ostvarivati međunarodnu suradnju pri rješavanju međunarodnih problema gospodarske, socijalne i kulturne prirode; služiti kao središte za usklađivanje djelovanja naroda na postizanju zajedničkih svrha.

Sredstva: stvaranje, pomaganje i održavanje prilika koje pogoduju razvijanju mirnih odnosa i suradnje među državama, mirno rješavanje međunarodnih sporova i aktivno djelovanje oko sprječavanja i suzbijanja svakog prekršaja mira.

UN su subjekt međunarodnog prava, imaju svoju zastavu, pravnu sposobnost na teritoriju svake države – koju uređuje Konvencija o povlasticama i izuzećima UN. Sjedište UN nije određeno, ali po odluci Opće skupštine je izabran New York, o čemu je sklopljen međunarodni ugovor sa SAD.

Izdaci neprestano rastu i oko toga se spore države članice.

UN jesu središte u kome se donosi niz odluka bitnih za međunarodnu zajednicu, ali često se odluke donose negdje drugdje, a UN daju samo formu konačnom aktu.

Članovi UN mogu biti samo države (iznimke Bjelorusija i Ukrajina u SSSR).

Interesi koji se štite mogu biti širi (zaštita prava čovjeka, nesamoupravna područja).

Iskonski i naknadno primljeni članovi, razlika pravno nema, iskonski s Poljskom 51, sada 192.

Uvjeti za stupanje u UN: značaj države, miroljubivost, izjava države da prihvaća obveze sadržane u Povelji, i da može i želi ispunjavati te obveze. Izjava o prihvaćanju se registrira u Tajništvu i objavljuje u zbirci međunarodnih ugovora.

Članstvo u UN nije obvezatno, unatoč principu univerzalnosti.

O prijemu novog člana odlučuje Opća skupština UN 2/3 većinom, na prijedlog Vijeća sigurnosti (većinom od 9 članova- uključujući i sve stalne članove).

Povelja poznaje mogućnost isključenja i suspenzije članskih prava. Ne govori o dobrovoljnom istupanju, ali je i ono moguće, napose kada se bez privole neke države izmijene njena prava i dužnosti, a ona to smatra neprihvatljivim (npr. Indonezija je istupila 1965, ali se 1966 vratila u članstvo).

Isključenje člana - kazna za sustavno kršenje načela Povelje.

Isključenje predlaže Vijeće sigurnosti, a zaključuje Opća skupština. Stupa odmah na snagu i isključeni član nema više nikakvih prava. Ipak, on može ponovo postati članom u redovnom postupku.

Suspenzija se poduzima protiv države protiv koje Vijeće sigurnosti poduzme preventivnu ili prinudnu akciju (prijedlog Vijeća sigurnosti,a odluka Opće skupštine). Do sada nije bilo slučaja, ali iako su prava vezana uz dužnosti, smatra se da toj državi dužnosti i dalje ostaju na snazi. Ostaju na snazi i prava koja se ne mogu suspendirati: sudjelovanje u Vijeću sigurnosti i Općoj skupštini, djelovanje pred Međunarodnim sudom. Suspenzija prestaje zaključkom Vijeća sigurnosti.

Mala suspenzija - do nje dolazi usljed zaostatka u članskim prinosima. Posljedica je gubitak prava glasa u Općoj skupštini (OS).

55

Prava članova: na suverenost; jednakost; nezavisnost i opstanak; pravo individualne i kolektivne samoobrane, u slučaju oružanog napada dok VS ne poduzme mjere; pravo na unutrašnju nadležnost.

Svaki član ima pravo sudjelovati u OS, stavljati prijedloge, raspravljati, glasovati (u OS svaka članica 1 glas), biti biran u organe. Država ima pravo biti pozvana na sjednice Vijeća sigurnosti i Gospodarskog i soc. vijeća kada se raspravlja o pitanju koje je interesira (bez prava glasa, osim kod odluka o uporabi oružanih snaga).

Članica ima pravo iznijeti spor pred Vijeće sigurnosti u pitanjima održanja mira i sigurnosti, ako nije uspjela drugim sredstvima. Pritom nije neophodan njezin pravni interes u tom sporu.

Dužnosti: održavati mir i sigurnost, dobro susjedstvo, rješavati sporove mirnim putem, uzdržavati se od upotrebe oružane sile, osim u općem interesu, od prijetnje silom ili upotrebe sile, sudjelovati u mjerama radi osiguranja mira, uzdržati se od podrške državi protiv koje UN poduzimaju mjere, izvoditi odluke Vijeća sigurnosti, iznositi spor pred Vijeće sigurnosti, ako nije uspjelo drugo rješenje.

Poseban položaj velikih država u Vijeću sigurnosti, očituje se u njihovom stalnom članstvu u Vijeću sigurnosti, te nijedna meritorna odluka ne može biti donijeta bez njihova pristanka. I neki drugi organi ne mogu donijeti odluku bez prethodne odluke Vijeća sigurnosti. Taj položaj stalne članice pripada svakoj velikoj državi napose.

Isto vrijedi i u nekim specijaliziranim ustanovama UN (Monetarni fond).

Puna ravnopravnost država prisutna je u Općoj skupštini, koja donosi samo preporuke i prijedloge, dok samo Vijeće sigurnosti donosi obvezatne odluke.

Najvažniji poseban položaj velevlasti je u sustavu prinudnih mjera za održavanje mira i sigurnosti, gdje im Povelja kod pripreme osigurava vodstvo. One same sastavljaju i utvrđuju raspored vlastitih oružanih snaga. Ako ih daju treće države, i one se pozivaju na sjednice Vijeća.

Pri provođenju prisilnih mjera strategijsku odgovornost i rukovođenje preuzimaju također velevlasti.

Usprkos prigovorima da to nije demokratski i da ne odgovara načelu jednakosti, sustav ostaje, jer bez samo jedne velevlasti zadatak organizacije je praktički nemoguće provesti.

Načelo jednakosti proglašeno je Poveljom, a odstupanja se mogu opravdati jedino svrhom, a dobivena prava primjenom koja je u skladu sa svrhom.

Ipak, zbog razdora prvotno zamišljen koncept se nije ostvarivao (već situacija oko Trsta se nije rješavala kako je to bilo definirano). Iza manjih država uvijek se postavila neka od velesila.

Većina odluka Vijeća sigurnosti u praksi je bila posljedica kompromisa.

Neki su zbog toga tražili reviziju Povelje, ali do toga nije došlo.

Stoga se težište političkog rada pomjera ka Općoj skupštini.

Mali je broj nečlanica UN, no Povelja UN iako ne obvezuje treće države koje nisu pristupile UN, radi ispunjenja glavnih zadataka zahvaća i izvan kruga država vezanih Poveljom.

To neovisno o tome da li se te države dobrovoljno privole ili se u te svrhe primjenjuju prisilne mjere. Pri tome UN djeluju kao politička organizacija svojih članica.

No, UN formalno izjednačavaju članice i nečlanice, koje također mogu iznijeti spor pred Vijeće sigurnosti, uz uvjet da prihvate obveze članica, a mogu sudjelovati i pri odlučivanju kao promatrači.

Glavni organi UN: Opća skupština, Vijeće sigurnosti, Gospodarsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Tajništvo, Međunarodni sud.

Pomoćni organ je Odbor vojnog stožera.

Izvanredni organ za izmjenu Povelje: Opća konferencija država članica.

56

Djeluje i niz odbora i ureda, trajnih i ad hoc.

Podjela organa: redoviti i izvanredni, stalni i privremeni, glavni i sporedni, u kojim sudjeluju svi ili manji broj članova, kreativni (OS), dijelom izborni, u cijelosti izborni.

Pobočni organizmi: specijalizirane ustanove, fondovi za pomoć i organizmi tehničke pomoći.

Opća skupština i Vijeće sigurnosti su politički organi, ostala vijeća i Tajništvo su tehnički, a Međunarodni sud pravosudni organ.

Ipak, Glavni tajnik ima znatne političke zadaće.

Središnja pozicija Vijeća sigurnosti vidi se po tome što se bez njega ne može doći do niza najvažnijih odluka.

Po obvezatnosti odluka najviši stupanj ima Međunarodni sud, potom Vijeće sigurnosti, dok ostali organi daju preporuke (Opća skupština), raspravljaju, proučavaju i daju preporuke (ostala vijeća), a Tajništvo je čisto izvršni organ.

Opća skupština je periodički sastanak izaslanika svih država članica UN.

Po svojem sastavu to je diplomatska konferencija na kojoj svaka delegacija zastupa interese svoje vlade.

U Općoj skupštini zasjedaju države članice. Države nečlanice mogu sudjelovati samo privremeno dok se raspravlja o pitanju za koje su zainteresirane, a dobivaju prava članica samo ako daju izjavu da prihvaćaju obveze mirnog rješavanja sporova shodno Povelji.

Jednakost: svaka država ima u Općoj skupštini jednako pravo predlaganja i raspravljanja, te 1 glas.

Jednu državu može zastupati najviše 5 izaslanika-opunomoćenih delegata, koji mogu sudjelovati u radu Opće skupštine i njezinih odbora bez posebnog ovlaštenja. Pored toga država može imati i 5 pomoćnih delegata i potreban broj savjetnika i eksperata.

Opća skupština sastaje se u sjedištu na jedno redovito zasjedanje godišnje; iznimno izvan sjedišta može zasijedati izvanredno, na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članova Opće skupštine.

Zasjedanje Opće skupštine saziva Glavni Tajnik. Ona se sastaje u roku od 15 dana, osim kod hitnog izvanrednog zasjedanja, kada se sastaje u roku od 24 sata.

Nadležnost: Opća skupština može raspravljati o svakom pitanju i predmetu koji ulazi u okvir Povelje i odnosi se na ovlaštenja ma kog organa UN. Ona o svakom predmetu može raspravljati i davati preporuke članicama UN i Vijeću sigurnosti.

Navedena ovlaštenja su olakšana, jer svi glavni organi UN podnose godišnja, a po potrebi i specijalna izviješća.

Kraj široke nadležnosti, ovlaštenja Opće skupšine su ograničena na raspravljanje iznesenog pitanja i davanje preporuka, pa je ona organ opće kontrole i savjetodavni organ. I kraj opće nadležnosti nema pravo samostalnog i konačnog odlučivanja.

Prema tome nadležnost Opće skupštine je opća, supsidijarna i konkurirajuća.

Opća skupština je demokratski organ UN. Svaki njen član dolazi do riječi, ona je ogledalo raspoloženja članica, daje smjernice za rad ostalih organa UN, raspravlja i o pitanjima u nadležnosti Vijeća sigurnosti, ako ono propusti djelovati (Uniting for peace-djelovanje Opće skupštine u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili napadaja-hitno izvanredno zasjedanje).

Posebni zadaci Opće skupštine: raspravljanje općih načela suradnje u održanju međ.mira i sigurnosti, konkretnih pitanja i slučaja koji se iznesu pred nju (no, ne može davati preporuke dok Vijeće sigurnosti raspravlja o tom pitanju), skretanje pažnje Vijeću sigurnosti na situacije koje mogu ugroziti međunarodni mir i suradnju, preporuka mjera za mirno poravnanje.

57

Preporuke radi promicanja međ.suradnje.

Vrhovni je organ i za pitanja starateljstva.

Izmjene Povelje, organizacijska i upravna pitanja, pitanja članstva (na preporuke Vijeća sigurnosti), kreira organe, vrhovni je organ za financijska pitanja, preporuke za povlastice.

Povelja i poslovnik uređuju poslovanje Opće skupštine. Na njenom zasjedanju izabiru se predsjednik i potpredsjednici, koji s predsjednicima odbora čine predsjedništvo. Svaki prijedlog prolazi raspravu u jednom od glavnih odbora Opće skupštine, i s njegovim izviješćem dolazi na njen plenum.

Odbori: postupovni, stalni i ad hoc. U glavne odbore ulaze sve članice UN, a u ostale se biraju.

Zaključci se donose običnom većinom, a za najvažnija pitanja potrebna je dvotrećinska većina. Uveden je i consensus.

Vijeće sigurnosti je glavni element mehanizma za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Ono je stalno na okupu.

Izvorno je imalo 11 članica (5 stalnih i 6 izabranih, kasnije 10 nestalnih). Nestalni članovi se biraju na 2 godine, svake godine po polovica članica. Pri izboru člana mjerodavan je njegov prinos održanju međ.mira i sigurnosti i geografski raspored. Mjerodavna je ipak većina glasova u Općoj skupštini, a ne jesu li glasovale države iz regije za određen prijedlog.

Treća država nastupa pred Vijećem sigurnosti samo ako su u pitanju njezini posebni interesi ili se raspravlja spor u kome ona sudjeluje.

Član 31 Povelje jamči državama članicama da će se saslušati o pitanjima koja ih se izravno tiču, ali se bez nje odlučuje o tome je li po tom pitanju riječ o posebnom interesu te države.

Nadležnost Vijeća sigurnosti: ograničena na neka pitanja, za razliku od Opće skupštine i rješenja kod Lige naroda, ali zato ima jake ovlasti.

1. Odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti (napose shodno glavama VI i VII Povelje).

2. S Odborom vojnog stožera izrađuje nacrte o uvođenju sustava za reguliranje oružanja, radi što manjih ulaganja.

Poslovi posebne nadležnost Vijeća sigurnosti: odluka o održavanju sjednica izvan sjedišta, uspostavljanje članskih prava za članice kojima je ono bilo obustavljeno, prethodna rasprava radi li se o interesu države članice da bi mogla sudjelovati u raspravi pred Vijećem sigurnosti, nadzor nad djelovanjem regionalnih sporazuma s obzirom na osiguranje mira, starateljska pitanja za strategijska područja, određivanje uvjeta za pristup Međunarodnom sudu stranke koja nije članica Statuta, osiguranje izvršenja presuda Međunarodnog suda.

Može tražiti i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda.

Radi osiguranja brzog djelovanja svaka članica ima svog predstavnika u sjedištu Vijeća sigurnosti. Sjednice Vijeća saziva predsjednik, koji se mjesečno mijenja (alfabetski redoslijed). Sjednica se saziva na zahtjev svake članice Vijeća sigurnosti, preporuke Opće skupštine ili zbog iznošenja spora ili neke situacije.

Glasovanje: za proceduralne odluke potrebno 9 pozitivnih glasova, a za neproceduralne-meritorne 9 glasova, uključujući glasove svih stalnih članica Vijeća sigurnosti, jer velike sile moraju dati autoritet i sredstva za provedbu.

Shodno odredbi čl.27 st. 3 Povelje i za meritorne zaključke praksa je da se unatoč ustezanju nekog stalnog člana Vijeća sigurnosti odluka provede. Pored toga, shodno čl. 52 st. 3 Povelje, strane u sporu koji je predmet primjene glave VI uzdržavaju se od glasovanja (to ne vrijedi kada se glasa o situaciji pa treba jasno razlikovati spor od situacije).

58

Ipak, to ne narušava potrebu djelovanja po glavi VII - mjerama koje treba poduzeti zbog prijetnji miru, narušenja mira i čina napada.

Proceduralna pitanja - stalna članica ne može priječiti odluke, ali ima dvostruki veto: spriječi da se neko pitanje odredi kao pitanje postupka, pa ono postaje meritorno pitanje, gdje svojim glasom priječi odluku.

Pomoćni organi Vijeća sigurnosti: odbori i ad hoc komisije (Pakistan i Indija, Indonezija).

Stalni odbori Vijeća sigurnosti: Odbor stručnjaka za pitanja postupka, Odbor za primanje novih članica.

Komisije: Komisija promatrača mira, Komisija za kolektivne mjere, Komisija za atomsku energiju.

Odbor vojnog stožera čine poglavari glavnih stožera pet stalnih članica. On može pozvati na suradnju članice i imati regionalne pododbore. Ovaj odbor savjetuje i pomaže Vijeće sigurnosti.

Gospodarsko i socijalno vijeće je organ pozitivne suradnje, zasnovan kao posebni glavni organ UN.

Djelatnost: podizanje životnog standarda, punog zaposlenja i uvjeta gospodarskog i socijalnog napretka; rješavanje međunarodnih gospodarskih, socijalnih, zdravstvenih i srodnih problema i međunarodna suradnja u oblasti kulture i odgoja; opće i stvarno poštivanje prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez razlike rase, spola, jezika i vjere.

U njemu su zastupljeni predstavnici većeg broja država, od 1972 ima 54 člana.

Gospodarsko i socijalno vijeće djelokrug: studij, obavještavanje-izviješća, raspravljanje, davanje savjeta-preporuka (članovima, Općoj sukupštini, specijaliziranim ustanovama), nadzor nad radom specijaliziranih ustanova (prima izviješća i nadzire provođenje preporuka), izvršenje (prati izvršenje preporuka Opće skupštine iz svoje nadležnosti), posebni poslovi (koje povjeri Opća skupština).

Sastaje se po potrebi, namanje 2 puta godišnje, odluke donosi većinom predanih glasova, komisije su funkcionalne ili tehničke i regionalne, a stalni ili ad hoc odbori (stalni za organizacijska i administrativna pitanja, koordinaciju, pregovore a specijaliziranim ustanovama i savjetovanje NVO).

Starateljsko vijeće je posebni glavni organ za poslove starateljstva.

Sastav: jednak broj država koje upravljaju starateljskim područjima i onih koje ne upravljaju (među njima su stalne članice Vijeća sigurnosti koje ne upravljaju Starateljskim područjima, a ostale se biraju na 3 godine).

Ispituje izvješća upravnih vlasti, prima i ispituje peticije, određuje povremene preglede starateljskih područja, donosi odluke suglasno starateljskim ugovorima. Dakle, uloga Starateljskog vijeća u praksi je pomoćno tehnička.

Tajništvo je činovnički aparat koji služi svim organima radi obavljanja pripreme, za tehničke službe i za izvršenje odluka. Ono je pomoćni i izvršni organ UN.

Najveći broj zadaća povjerava se Glavnom tajniku, pa je u stvari on organ, a Tajništvo njegov ured.

On se drži zaključaka i izvršava ih i njegova samostalnost je mala.

Glavnog tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. U pravilu se dogovori osoba i ona se bira.

Činovnike u Tajništvu imenuje Glavni tajnik, u skladu s propisima koje izrađuje Opća skupština. Glavni tajnik i osoblje nemaju tražiti nikakve upute od država. One ne smiju utjecati na svoje državljane-osoblje Glavnog tajništva, čime se osigurava njihova nezavisnost.

Zadaće: podnosi godišnja izviješća Opće skupštine o ukupnom djelovanju UN, skreće pažnju Vijeću sigurnosti na svaki predmet koji ugrožava mir i sigurnost, podnosi izviješća o predmetima kojima se bavi Vijeće sigurnosti i kad se ono prestane njima baviti, prima redovitne informacije i izviješća o nesamoupravnim područjima, registrira i objavljuje međunarodne ugovore.

59

Stalni sud međunarodne pravde djelovao je prije II Svjetskog rata u Haagu.

Međunarodni sud također u Haagu osniva se prema Povelji UN.

Statut Suda u 70 članaka, koji su sastavni dio Povelje, uređuje propise novog suda.

Članove Suda, njih 15, biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti napose.

Nečlanica može postati strankom suda i sudjelovati u izboru sudaca (Švicarska).

Suci se biraju na 9 godina i mogu se ponovo birati. Moraju imati stručne i moralne kvalifikacije, a potrebna je i zastupljenost glavnih pravnih sustava.

Nezavisnost sudaca zajamčena je Statutom, a smijeniti ih može samo sudački zbor.

Imaju diplomatske povlastice, plaćaju ih UN, a zabranjeno im je obavljati političke ili upravne funkcije.

Ako u raspravi sudjeluje država koja nema suca u sastavu vijeća, može imenovati ad hoc suca koji ulazi u sudački zbor i ima jednaka prava.

Sve troškove suda snose UN, a država koja sudjeluje u sporu mora dati prinos.

SPECIJALIZIRANE USTANOVE

Intenziviranje međunarodnog prometa i razvoj tehnike i tehnologije umnogostručio je razvoj međunarodnih organizama.

Zajedničko njihovu ustrojstvu je postojanje organa u vidu opće konferencije, izvršnih odbora i stalnih ureda takvih organizacija.

U Općoj konferenciji koja se godišnje sastaje sudjeluju sve članice. Ona stvara i mijenja temelje organizacije, zasniva obveze i dužnosti članica, te određuje glavne smjernice djelovanja.

Izvršni odbor, koji donosi konkretne odluke, čine delegati nekih država članica - stručnjaci.

Ured je birokratski organ koji vodi tekuće poslove, pruža informacije, izrađuje studije i obračune.

U pojedinim institucijama odlučuje se načelom većine ili kvalificirane većine.

Specijalizirane ustanove jesu organizacije u smislu Povelje povezane s UN. Suradnja i povezivanje temelji se na sporazumima koje ispred UN zaključuje Gospodarsko i Socijalno Vijeće (GSV), a odobrava Opća Skupštna. I usklađivanje njihova rada u nadležnosti je GSV, u okviru koordinacionog odbora čiji su članovi Glavni tajnik i ravnatelji specijaliziranih ustanova.

Specijalizirane ustanove šalju GSV-u godišnja izviješća, na koja ono može davati primjedbe Općoj Skupštini. GSV i specijalizirane ustanove međusobno sudjeluju u radu. Specijalizirane ustan. su organizmi otvoreni i za nečlanice UN.

Međunarodna organizacija rada (MOR) osnovana je za Lige naroda, tokom rata preseljena u Montreal, s UN se povezala 1946.

Na snazi je Ustav MOR usvojen 1945 u Parizu, koji se može mijenjati 2/3 većinom, uz ratifikaciju 5 od 10 industrijski najvažnijih država.

Članice su države, koje mogu biti i nečlanice UN. Odluku o prijemu donosi 2/3 većina.

Organi: Opća konferencija-sve članice imaju 4 zastupnika (2 iz vlade, po 1 ispred poslodavaca i radnika). Ona odluke donosi običnom većinom, osim najvažnijih za koje je potrebna 2/3 većina); Upravno vijeće (s 56 članova biranih na 3 godine, s istim principom zastupanja kao u Općoj konferenciji) i Međunarodni ured u Ženevi (ravnatelj).

Djelovanje: popraviti stanje svih vrsta radnika, donositi zaključke temeljem rasprave i proučavanja problema. Zaključke ostavlja državama da ih provedu, pri čemu su one slobodne da prihvate ili

60

provedu preporuku ili konvenciju. Sankcije slijede samo ako države ne iznesu prijedlog po zaključku na organu koji je nadležan za donošenje odluke.

Države su u obvezi slati MOR-u godišnja izviješća o stanju zakonodavstva i prakse u predmetima koje regulira konvencija.

Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo radi na unaprijeđenju i sigurnosti zračnog prometa, sa zadaćom: razvitak međunarodnog civilnog zrakoplovstva, zračnih cesta, luka, ostvariti siguran, redoviti, svrsishodni i ekonomični zračni promet, ukloniti nerazumno natjecanje, dati jednake mogućnosti svim državama ugovornicama.

Organi: Skupština članica, sastaje se jednom godišnje, Vijeće od 30 članova, predstavnika najznačajnijih država, i Zrakoplovna komisija od 15 članova, koju imenuje Vijeće.

Međunarodna organizacija za prosvjetu UNESCO je osnovana 1945, sa sjedištem u Parizu.

Zadaća: pomoću odgojne, znanstvene i kulturne suradnje promicati svrhe međunarodnog mira i općeg blagostanja čovječanstva.

Članice su države (članice i nečlanice UN).

Organi: Opća konferencija (u kojoj su zastupljene sve države članice, sastaje se dvogodišnje, a izvanredno po sazivu Izvršnog vijeća), koja daje opće smjernice za djelovanje, mišljenja UN o pitanjima iz svoje nadležnosti, izrađuje proračun i daje preporuke za članove i u obliku konvencija, koje donosi 2/3 većinom.

Izvršno vijeće ima 40 članova, koji se biraju na 3 godine, vodeći računa i o geografskoj raspodjeli. Ono obavlja poslove koje mu povjeri Opća konferencija.

Tajništvo sa sjedištem u Parizu ima ravnatelja imenovanog od Opće konferencije na prijedlog Izvršnog vijeća.

Djelatnost UNESCO je savjetodavna. Razvila je opsežne programe međ.suradnje na polju prosvjete, znanosti, književnosti, umjetnosti, kulturnog života, zaštita umjetničkog i intelektualnog stvaranja.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ima za svrhu podizati narode na što veći stupanj zdravlja.

Zdravlje se definira kao potpuno dobro stanje čovjeka, fizičko, duševno i socijalno.

Zdravlje je temeljni preduvjet svjetskog mira i sigurnosti, na čemu je potrebna suradnja svih.

Organi: Svjetska zdravstvena skupština, na kojoj svaka članica ima po 1 glas; Izvršni odbor sa 30 članova, biranih na 3 godine, a svake godine 1/3 se mijenja; i Tajništvo s ravnateljem. Skupština i Odbor mogu sazivati regionalne konferencije za pojedina pitanja.

Organizacije za financije, trgovinu i razvoj:

Međunarodni monetarni fond (MMF)-potiče slobodu razmjene u međunarodnoj trgovini i plaćanjima, razvoj gospodarstva, stalnost tečajeva, daje kredite za prebrođavanje problema bilance i pozajmice u visini dvostruke kvote članice. Organi: Vijeće guvernera (u njemu su zastupljene sve članice, a glasovi srazmjerni visini kvote) i Izvršno ravnateljstvo (sa 20 članova, od kojih 5 s najjačim kvotama).

Međunarodna banka za obnovu i razvoj (čija je zadaća obnova i razvitak, promicanje privatnih investicija). Njeni članovi su članice MMF, s udjelima 250 glasova+1 glas na svakih $100.000 uloga. Zajmove daje samo uz državno jamstvo. (osnovana 1947)

Međunarodna financijska organizacija (osnovana 1955), može davati zajmove bez državnog jamstva. Ima analogna prava i dužnosti kao banka.

Međunarodna organizacija za razvoj (1960) daje zajmove manje razvijenim uz liberalnije uvjete.

Polje trgovine:

61

GATT-Opći sporazum o tarifama i trgovini, i danas najznačajnija WTO-Svjetska trgovinska organizacija. Djelovanje na području pospješivanja međunarodne trgovine i zaštite slobode trgovine, suzbijanje ograničavanja međunarodne trgovine.

UNCTAD- Konferencija za trgovinu i razvoj, radi uklanjanja nejednakosti nerazvijenih.

UNIDO- Organizacija UN za industrijski razvoj- zadaća je pojačati, uskladiti i ubrzati napore UN na polju industrijskog razvoja.

Regionalna OPEC-Organizacija zemalja izvoznica nafte, koja predstavlja jednostrano interesno udruženje.

Bilježi se i djelovanje Grupe 77 zemalja u razvoju.

Druge ustanove:

Svjetski poštanski savez i Međunarodni savez za telekomunikacije. Djelovanje na unapređenju poštanskog prometa i telekomunikacija. Organi: Konferencije i izvršni odbori.

Svjetska meteorološka organizacija, Međunarodna pomorska savjetodavna organizacija, Međunarodna agencija za atomsku energiju.

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo, Međunarodna organizacija za izbjeglice, Međunarodni fond za pomoć djeci-UNICEF.

REGIONALNE ORGANIZACIJE

Organizacija afričkog jedinstva osnovana je 1963, radi učvršćenja afričkog jedinstva i solidarnosti, usklađivanja suradnje. Sve nezavisne afričke države mogu biti članice. Utvrđene su temeljne obveze država članica. Organi- skupština šefova država i vlada, Vijeće ministara, Tajništvo i Komisija za mirno rješavanje sporova.

Arapska liga je osnovana1945. U njoj članice usklađuju političke akcije, poduzimaju zajedničke mjere, rješavaju međusobne sporove. Pristup je otvoren svakoj arapskoj zemlji. Predviđena mogućnost istupanja. Organi: Vijeće Arapske lige (zastupljene sve članice s jednakim pravom glasa) i Stalno tajništvo s glavnim tajnikom u Kairu.

Konferencija u Bandungu (1955) okuplja zemlje Azije i Afrike, Colombo plan-pomoć na gospodarskom polju.

ASEAN-Udruženje država jugoistočne Azije.

Organizacija Američkih Država osnovana je u Washingtonu 1889. Mogu se primiti sve države američkog kontinenta, uz pravo otkaza članstva na dvije godine i isključenje. Organi: Skupština svih država (sastanci, izbor rotacijom) i Stalno vijeće sviju članica. Održavaju se konzultativni sastanci ministara vanjskih poslova.

Latinoameričko udruženje za slobodnu trgovinu.

NATO- je osnovan 1949, u doba hladnog rata, radi razvijanja individualne i kolektivne sigurnosti svojih članova.

Ciljevi NATO su politički. Nakon okončanja hladnog rata redefinira se prema borbi protiv terorizma.

Zajednički organi: Vijeće NATO-diplomatska konferencija koja stvara zaključke jednoglasno. Postoji i niz organa za vojnoobrambena pitanja.

SEV-Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć osnovan 1949, obuhvaćao je zemlje sovjetskog bloka. Uključivao je i izvaneuropske zemlje (Mongolija). Nestankom SSSR prestaje postojati.

Europska Unija - započinje kao zapadnoeruopska unija, prve članice Belgija, Nizozemska, Luxembourg, Njemačka, Francuska i Italija, a kasnije se pridružuju ostale.

62

Europska ekonomska zajednica osniva se Rimskim ugovorom 1957. godine, u međuvremenu transformirana je u Europsku Uniju.

Europsko vijeće ima zadaću razvijati zajedničku baštinu i unapređivati gospodarski i socijalni napredak članica. Organi: Odbor ministara i savjetodavna skupština. Nema ovlasti, ali raspravama utječe. Sjedište Tajništva Europskog vijeća je u Strasbourgu.

Europska zajednica za ugljen i željezo.

Europska atomska zajednica-Euratom.

Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj.

EEZ-EU, Organi: Europski parlament u Strasbourgu, Komisija i Vijeće ministara u Bruxellesu i Europski sud u Luxembourgu.

Povezivanje počinje osnivanjem organizacija na kojima se temelji gospodarska suradnja, prelazi na područje političke, monetarne i sigurnosne suradnje.

Danas ima 27 država članica, sa različitim stupnjem integriranosti, neke su u monetarnoj uniji, neke u gospodarskoj, politička i sigurnosna pitanja također od velikog značaja. Neuspjeli referendumi o Ustavu kao uvjetu još uže integracije. Potreba usvajanja Lisabonskog sporazuma kao uvjet dalje integracije i širenja. EU sa niz zemalja ima specijalne sporazume, sa nekima i izvan Europe. U posebnoj vezi su države kandidati i države sa kojima je sklopljen sporazum o pridruživanju.

EU Uredbama razvija zakonodavnu djelatnost i propisuje minimalne uvjete i standarde, koje zemlje članice svojim zakonodavstvom ili neposrednom primjenom Uredbi usvajaju.

MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA

Unutar država postoje organizacija i autoritet koji razrješava sporove između nosilaca suprotnih interesa. U međunarodnoj zajednici nema takve organizacije niti autoriteta.

Ipak, dvije su grupe sredstava za mirno rješavanje međunarodnih sporova: 1. sredstva za mirno rješavanje međunarodnih sporova, te 2. načini kolektivne garancije i akcije radi osiguranja mira.

Što je međunarodni spor? To je svako neslaganje tvrdnja ili zahtjeva dviju ili više međunarodnih osoba. Za spor je dovoljno da jedna strana postavi zahtjev, a druga ga odbije ili ne priznaje.

Sporovi se dijele na pravne i nepravne (političke, interesne), kako u znanosti tako i u ugovorima.

Pravni sporovi mogu biti objektivni (oni koji se dadu riješiti primjenom pravnih propisa) i subjektivni (takvi sporovi koje strane ne žele riješiti primjenom pravnih propisa). Nekad se stranke zadovoljavaju da se spor rješava primjenom prava, a nekad traže drugo rješenje (ex aequo et bono).

Najčešće sredstvo razrješavanja međunarodnih sporova su izravni pregovori između država ili na međunarodnoj konferenciji.

Mirno rješavanje sporova uvijek se temelji na odluci stranaka u sporu, jer nad državama nema nadređene vlasti, čak ni po formiranju Ujedinjenih naroda, jer se i djelovanje te organizacije temelji na pristanku članica.

Sredstva za mirno razrješavanje međunarodnih sporova jesu posredovanje, istraga, mirenje, kao diplomatska(daju prijedlog), te izravnanje, arbitraža i rješavanje spor pred međunarodnim sudom kao sudska sredstva (donose odluku).

Posredovanje je korak ili skup koraka jedne ili više država neupletenih u spor da dovedu izravno zainteresirane države do mirnog rješenja spora.

Posredovanje se sastoji od davanja savjeta jednoj ili objema strankama, prenošenja zahtjeva i odgovora između stranaka.

63

Posredovanje u užem smislu predstavlja nastojanje treće države oko razrješenja spora uz iznošenje strankama vlastitih prijedloga rješenja. Tu ona aktivno sudjeluje u pregovorima, a ne ograničava se samo na nagovaranje i prenošenje prijedloga.

Dobre usluge (bons offices) jesu savjetovanje i nagovaranje od strane treće države upravljeno prema jednoj ili objema strankama u sporu da bi se pospješilo rješavanje nekog spora tako da se on riješi sporazumom među samim strankama.

Između dobrih usluga i posredovanja u užem smislu ima niz stupnjeva prijelaza. Čak niti Haška konvencija o mirnom rješavanju sporova nije prihvatila razlikovanje između njih.

Posredovanje se može ponuditi iz vlastite pobude ili ga mogu zatražiti stranke u sporu.

Kadkad se sazivaju i kongresi ili konferencije (Berlinski kongres 1878 godine, primjerice. I do Pariškog kongresa 1856 godine došlo je nakon posredovanja Austrije, a Sjedinjene države posredovale su u rusko-japanskom ratu 1905).

Posredovanje je usavršeno i izgrađeno u okviru Lige naroda, uz mogućnost da se individualni postupak pretvori u kolektivni, što olakšava primjenu.

U okviru UN radi se kolektivnim sredstvima, svaka stranka spora, treća država ili glavni tajnik mogu potaći Vijeće sigurnosti na posredovanje. Vijeće sigurnosti se može poslužiti posebnom komisijom ili pojedincima radi posredovanja.

Istraga se pokreće kada se države kod nekog spora razilaze u prikazu i ocjenjivanju činjenica koje su dale povoda sporu ili su važne za njegovo rješenje.

Tome služe istražna povjerenstva, radi izviđanja činjeničnih stanja (u početku su ih sačinjavale države u sporu, a kasnije se dodaju nepristrane osobe).

Izviješće istražnog povjerenstva ne veže stranke. Ono daje samo podlogu za pregovore i rješenje spora i ograničava se na to da ispita i utvrdi činjenice.

Mnogi međunarodni ugovori predviđaju istražna povjerenstva, a njima se služe i UN (slučajevi Grčke, Palestine, Mađarske, Laosa).

Načelne razlike mirenja prema arbitraži: a) mirenje nije vezano za normu, a strane organ mirenja mogu uputiti da rješenje predloži u skladu s međunarodnim pravom ili da se na njega ne obazire, b) organ mirenja može predlagati uzastopce više različitih rješenja, što kod arbitraže ne može, c) organ mirenja donosi samo izviješća i prijedloge koji ne obvezuju stranke.

Zadaća mirenja: rasvijetliti činjeničnu i pravnu stranu pitanja, prikupiti potrebne obavijesti i temeljem objektivnih izlaganja i nepristranih prijedloga dovesti stranke do sporazumne odluke o rješenju spora. Mirenje je predviđeno u Konvenciji o isključenju svih oblika rasne diskriminacije (1965) i u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora (1957).

Izravnanje jest podvrgavanje sporova konačnom rješenju od strane nekog objektivnog foruma, uz obvezu stranaka da će izvršiti rješenje i ovlaštenje foruma da donese odluku bez obzira na pravo, ili da rješenje uredi izdavanjem novih propisa.

Primjer rješavanje američko-britanskog spora o ribolovu u Beringovu moru 1893.

Opisana rješenja nisu presude. Izravnanje je zajedničko s arbitražom po tome što se strane unaprijed obvezuju prihvatiti odluku foruma, ali razlikuje se jer nema primjene međunarodnog prava, pa rješenje koje se donosi izravnanjem nije presuda.

Značajke izravnanja: a) stranke su prizvane objektivnom forumu sa zadaćom da on riješi spor, a unaprijed su se obvezale da će izvršiti takvo rješenje, b) priznavani forum nije vezan na primjenu prava.

Države rjeđe primjenjuju ovaj način rješavanja sporova, i češće se obraćaju arbitražama. Ipak za situacije koje bi bile prikladne da budu rješavane izravnanjem postoje politička sredstva rješavanja (kongresi, konferencije).

64

Arbitraža je postupak kojemu je cilj uređenje sporova između država od sudaca koje one izaberu, na temelju poštivanja prava.

Osnovne značajke arbitraže su: a) rješenje koje ona donosi jest presuda, tj. primjenjuje pozitivno pravo na konkretni spor, b) rješenje koje ona donosi je obvezatno i mora se izvršiti. Njezini temelji leže u dobrovoljnom podvrgavanju stranaka, odnosno u sporazumnom podvrgavanju država (jer u sporu su najmanje dvije stranke) međunarodnoj arbitraži po njihovoj vlastitoj odluci.

Sporedno je kakav forum donosi odluku, pojedinac, privatna osoba, više njih, funkcionar, poglavar neke države, zbor, pravni fakultet. Ranije su češće bile tzv. Vladarske arbitraže, ali i iza njihovih oduka stajao je neki stručnjak. Danas su arbitri (u pravilu zbor od 3, 5 pa i više arbitara), koji su u pravilu stručnjaci, suci ili ljudi od znanosti. Stranke sporazumno imenuju arbitre.

Arbitraža je zapravo suđenje, kojem se suverene države podvrgavaju dobrovoljno, sporazumom stranaka u sporu. Dakle, tu nadležnost nije nametnuta.

Razlikuju se institucionalne arbitraže i ad hoc ili prigodne arbitraže.

Ako nije ugovorena institucionalna arbitraža, pa je riječ o prigodnoj, potreban je poseban sporazum, tzv. kompromis u kome se naznačava forum za razrješenje spora, predmet spora i postupak.

Može se sklopiti i sporazum da će se za sve buduće sporove sklopiti sporazum o njihovom rješavanju arbitražom. Tu međutim stranka ne može direktno izložiti spor pred neku arbitražu dok se naknadno ne sklopi detaljniji sporazum. Ovu vrstu sporazuma koristile su SAD sa nekim državama.

Države su koristile arbitraže još od američko britanskog Alabama spora 1872.

Od arbitraže treba razlikovati suđenje. Ono predstavlja rješavanje sporova pred nekim stalnim međunarodnim sudom (u Haagu, napr). Zajedničko im je da i sudac i arbitar sude po pravu, prizvani su od stranaka njihovom slobodnom odlukom i priznati kao nadležni za rješavanje spora. Postoji i bitna razlika između njih: arbitri mogu biti ovlašteni da primijene i druga načela, a ne samo pravna (postaje međutim sporno je li to tada arbitraža ili izravnanje), ili da mogu upotpuniti nedostajuće norme po pravilima pravičnosti (što može i sud), ali i rješavanjem po pravilima koja po njihovu mišljenju treba da budu pravo.

Stalni suci su neovisniji od utjecaja stranaka nego arbitri, pa mogu biti objektivniji. No, i arbitri se drže na visini zadaće. Suci imaju prednost što sude dulji niz godina, tehnički su iskusniji, imaju iza sebe niz sporova, čuvaju se neželjenih precedenasa zbog kasnijih sličnih sporova, pa postoji ustaljenost judikature.

Arbitraža je stara institucija, još iz sumerskog doba. Počinje se razvijati sa ad hoc arbitražama. Institucionalne se javljaju kasnije i to: a) temeljem ugovorne klauzule o presuđivanju spora arbitražom, i b) temeljem arbitražnog ugovora za sve buduće sporove između stranaka.

Na prvoj haškoj mirovnoj konferenciji 1899 trebalo je uvesti obvezatno sudovanje, ali zbog protivljenja Njemačke to nije uspjelo, pa je oformljen Stalni arbitražni sud u Haagu, a istom konvencijom je uređen postupak za mirno rješavanje sporova, uključujući arbitražni postupak pred arbitražnim sudom.

Na drugoj haškoj konferenciji 1907 opet nije uspjelo osnovati međunarodni sud (manje i veće države nisu se dogovorile o broju sudaca koje će imenovati), pa se međunarodne arbitraže šire. Nakon I Svjetskog rata Liga naroda promiče širenje međunarodnih arbitraža.

U tom smislu Liga naroda izradila je i Uzorke arbitražnih ugovora i kolektivni ugovor o mirnom rješavanju sporova (Ženevski Opći akt od 1928 godine). Temeljem Pakta Lige naroda osnovan je i Stalni sud međunarodne pravde. Ženevski opći akt, dopunjen 1949 od strane UN potpisao je relativno mali broj država.

Svrha Općeg akta je bila da se pruži mehanizam za slučaj da se stranke opredijele za mirno rješavanje nekog spora. Njime se htjelo ispuniti određene praznine iz sustava Lige naroda. Opći akt je supsidijaran i primjenjuje se kada države ne izaberu neki drugi mehanizam rješavanja spora.

65

Države se uvijek podvrgavaju arbitraži dobrovoljnim sporazumom, koji je temelj arbitražnog suda, određuje mu ovlasti, propisuje postupak i mjerodavno pravo.

Iznoseći spor stranke određuju pitanje koje treba riješiti.

Kod ad hoc arbitraže to biva pristatnom pogodbom, a kod institucionalne arbitraže tužbom. Arbitražni sudac rješava samo postavljeno pitanje, stranke mogu odrediti i pravilo za vođenje postupka, a ako ne učine to može učiniti sama arbitraža.

Primjenu materijalnog prava stranke mogu odrediti izravno - u samom sporazumu određujući koje je to pravo, ili neizravno - upućivanjem na postojeće izvore prava.

Arbitražna odluka rješava spor konačno, što izlazi iz biti arbitraže, ali i obveze stranaka koje su međusobno preuzele kada su predale spor arbitražnom forumu. Strane nemaju pravo žalbe. Od prava žalbe treba razlikovati pravo zahtijevati tumačenje odluke.

Stranke su dužne izvršiti arbitražnu odluku u dobroj vjeri (temeljem Haških konvencija, ali i Povelje Ujedinjenih naroda).

Međunarodni sud ima dvostruki zadatak: rješavanje parnica u sporovima između država koje one sporazumno iznesu i davanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev Ujedinjenih naroda i drugih ovlaštenih organizama.

Osobna nadležnost međunarodnog suda: samo se države mogu pojaviti u sporu pred sudom, i to u prvom redu one koje su članice Statuta (odnosno Ujedinjenih naroda), ili ako potpišu izjavu propisanu od strane Vijeća sigurnosti. Pred sud ne mogu međunarodni organizmi ili pojedinci (ali se države mogu sporiti oko zaštite njihovih interesa).

Ujedinjeni narodi i neki međunarodni organizmi mogu se pojaviti pred međunarodnim sudom i tražiti savjetodavna mišljenja od njega.

Stvarna nadležnost međunarodnog suda: postoje ograničenja utvrđena u praksi suda, koja izviru iz odredbi i duha Povelje Ujedinjenih naroda i Statuta Međunarodnog suda.

Pored međunarodnog suda u Hagu (ranije Stalni sud međunarodne pravde), postoji još kao sud opće nadležnosti Srednjoamerički sud (od 1991), a kao specijalizirani osnovani su Međunarodni sud za pravo mora ( od 1996, temeljem Konvencije o pravu mora), Europski sud za prava čovjeka (1952), Međuamerički (1979) i Afrički (1998) sud za prava čovjeka, međunarodni sudovi za kršenje međunarodnog kaznenog prava za područje bivše Jugoslavije (1993) i za Ruandu (1994).

Međunarodni sud je nadležan samo ako su se stranke – države, sporazumno podvrgle njegovoj nadležnosti: da se nastali spor podnese Sudu (kompromis ili pristatna pogodba Stalnom sudu je podnijeto 11, a kod međunarodnog suda je dosad vođeno 16 takvih sporova – npr. BiH i Hrvatska vs. SR Jugoslavija zbog genocida), ili da se ugovori nadležnost Suda za buduće sporove (ugovorna odredba, odredba u prilogu ugovora kod višestranih ugovora, poseban ugovor o tome).

Ako postoji sporazum svaka strana može jednostrano iznijeti spor pred sud.

Mogućnost potpisivanja fakultativne klauzule-svaka država može jednostranom izjavom preuzeti obvezu da se podvrgne nadležnosti Suda u sporovima određene vrste (po čl. 36 Statuta).

Član 36.Statuta određuje vrste sporova po fakultativnoj klauzuli: a) svi sporovi što se odnose na tumačenje ugovora, b) na svako pitanje međunarodnog prava, c) na postojanje svake činjenice koja bi tvorila povredu međunarodne obveze i d)prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međunarodne obveze.

Niz država je vezan ovom klauzulom.

Postupak počinje, ako nema prethodnog sporazuma, sporazumom kojim se konkretni spor iznosi pred Sud - kompromis ili pristatna pogodba. Spor započinje priopćenjem kompromisa sudu, i u takvim sporovima nema tužbe, tuženika ili tužitelja.

Ako otprije postoji klauzula o podvrgavanju Sudu, podnosi se tužba.

66

Pismeni postupak. Prva radnja je podnošenje parničnih pisama stranaka i saopćavanje protivnoj stranci: Započinje sa mémoire tužitelja i contre-mémoire tuženika, u postupku koji ne započinje kompromisom. Ako postupak započinje kompromisom, svaka stranka daje prvo pismo i odgovor na prvo pismo, no i tu jedna stranka može uzeti ulogu tužitelja.

Rokove određuje sud, ili sporazumno stranke.

Tuženik može staviti prigovor. Ako sud usvoji prigovor, obustavlja se postupak.

Odbaci li sud prigovor, nastavlja se postupak.

Sud može naznačiti privremene mjere, da se sačuva pravo svake stranke (ako se dokaže hitnost i sprječavanje ili umanjenje nepopravljive štete), što priopćuje strankama i Vijeću sigurnosti.

Po okončanju pismenog postupka određuje se usmena rasprava, koja je u pravilu javna (saslušanje i usmena izlaganja stranaka i provođenje dokaznog postupka).

Presuda se proglašuje na javnoj sjednici Suda, mora sadržavati obrazloženje, uz dodavanje mišljenja suca koji se ne slaže.

Presuda je konačna, a učinak joj je ograničen na stranke spora. Nema pravnog lijeka, ali ima mogućnosti da se stranke obrate Sudu radi tumačenja presude.

Tumačenje se donosi u obliku presude, po istom postupku kao i glavni postupak.

Presude se imaju izvršiti, uz mogućnost obraćanja Vijeću sigurnosti radi pomoći.

Međunarodni sud daje savjetodavna mišljenja Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama.

To mogu biti samo pravna mišljenja, i njih ne mogu tražiti države već samo Ujedinjeni narodi i neke međunarodne organizacije. Ova mišljenja nemaju obvezatnu snagu.

Mali je broj propisa o davanju mišljenja, a postupak se odvija kao kontradiktoran, poput sudskog postupka. Sud se ne da vezati direktivama već je slobodan da ispita sve okolnosti. Sud zbog okolnosti može i ne dati mišljenje.

Savjetodavno mišljenje nema pravnu moć presude, pa se o svakom pitanju može započeti parnica, i zbog postojećeg mišljenja se ne može staviti prigovor res judicatae.

Shodno članu 1. Povelje Ujedinjenih naroda prvi cilj Organizacije je održanje međunarodnog mira i sigurnosti. U sustavu Povelje rat je zabranjen.

Osiguranje mira prema Povelji: na raspolaganju su preventivna i represivna sredstva. Stoga postoji dužnost uzdržavanja od rata, ali i aktivnog djelovanja pri sprječavanju rata (uzdržavanje od prijetnje silom ili upotrebe sile na način suprotan principima Ujedinjenih naroda). Pri opasnosti za mir pravo je i dužnost država poraditi na održanju mira (Glava VI), a u slučaju prijetnje miru pristupiti akciji propisanoj Glavom VII Povelje Ujedinjenih naroda.

Obveze država članica Ujedinjenih naroda su: svoje međunarodne sporove uređivati mirnim sredstvima da ne budu ugroženi međunarodni mir i sigurnost; uzdržavati se od prijetnje silom i upotrebe sile uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti ma koje države; pružati Ujedinjenim narodima pomoć u poduzetim akcijama, a ne dati pomoć državi protiv koje Ujedinjeni narodi poduzimaju preventivne ili prinudne mjere; te primiti i izvršiti odluke Vijeća sigurnosti stvorene u skladu s propisima Povelje.

Najprije spor valja rješavati bez intervencije UN (mjere prihvaćene na Općoj skupštini UN: osnovana komisija za istragu i mirenje, komisija promatrača mira, te uveden popuis stručnjaka UN za utvrđivanje činjenica)

Glava VI Povelje odnosi se na mirno rješavanje sporova gdje su Ujedinjeni narodi posrednik, a Povelja nalaže državama da mirno riješe spor.

67

Glava VII-rad u slučaju prijetnje miru, povrede mira ili čina napadaja. Tu Ujedinjeni narodi održavaju mir prinudnim sredstvima. Glava VII primjenjuje se samo ako postoji velika opasnost za mir. Praksa Ujedinjenih naroda je dovela i do novih oblika djelovanja izgrađenih primjenom propisa Povelje (mirovne operacije).

Često se stvari samo formalno rješavaju u Ujedinjenim narodima, a stvarno izvan njih (dogovori velevlasti se potom stavljaju u formu odluka Vijeća sigurnosti).

Bez intervencije UN (čl.33): Stranke svakog spora što može dovesti u opasnost međunarodni mir i sigurnost imaju tražiti rješenje pomoću pregovora, ankete, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću drugih mirnih sredstava po vlastitom izboru. Svaka članica Ujedinjenih naroda obvezna je sama tražiti mirno rješenje spora. Obveza je, dakle, održati mir i ne pristupati ratu ni u kom slučaju.

Jedno od načela Deklaracije 7 Načela: dužnost država da rješavaju međunarodne sporove miroljubivim sredstvima, tako da ne budu ugroženi međunarodni mir i suradnja.

Iznošenje spora pred UN: Ako stranke same ne uspiju riješiti spor mirnim putem, iznose ga pred Vijeće sigurnosti (čl.37 Povelje).

Vijeće sigurnosti odlučuje ovisno o ocjeni situacije hoće li poduzeti akciju shodno članku 36 Povelje ili preporučiti uvjete rješenja koje smatra prikladnim.

Posljedica: Vijeće sigurnosti potom poziva sve stranke da prisustvuju sjednicama Vijeća sigurnosti kada se raspravlja o tom pitanju.

I države nečlanice mogu iznijeti spor pred Vijeće sigurnosti.

Moguće je da stranke ne postupaju po svojim obvezama i ne iznose spor pred Vijeće sigurnosti, ili je moguća situacija koja i bez spora ugrožava međunarodni mir i sigurnost. Tada po članu 34 Povelje Vijeće sigurnosti može pokrenuti ispitivanje svakog spora ili situacije koji bi mogli dovesti do međunarodnog trvenja ili se izroditi u spor.

Moguća je i inicijativa trećih država, koje nisu stranke u sporu. Vijeće sigurnosti isto reagira kao i da su postupak pokrenule stranke koje su u sporu. Osnov tome je odredba člana 35 Povelje po kojoj svaka članica ima pravo skrenuti pažnju Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine na spor ili situaciju koji bi mogli dovesti do međunarodnog trvenja ili spora.

OSIGURANJE MIRA

Vijeće sigurnosti ima zadaću da na bilo koji prikladan način dovede do rješenja spora, odnosno situacije i osigura održanje mira. Vijeće sigurnosti samo bira sredstva, pa se može poslužiti i nekom komisijom ili odborom. Vijeće sigurnosti vodi računa o tome da stranke primijene ona sredstva i postupke za rješavanje spora o kojima su se same ranije sporazumjele.

Smatra se da se privremene mjere mogu preporučiti i shodno Glavi VI Povelje, ako sva ranija nastojanja ne daju rezultat mirnog rješenja spora. Tada Vijeće sigurnosti iznosi svoj prijedlog rješenja spora (ako postoje okolnosti zbog kojih produženje spora može stvarno dovesti u opasnost međunarodni mir i sigurnost ili ako stranke spora pristanu na to).

Vijeće sigurnosti nije vezano da ponudi rješenje koje je u skladu s međunarodnim pravom, a može iznositi i nove različite preporuke kako da se spor razriješi.

Kolektivne mjere poduzimaju se temeljem Glave VII Povelje, na inicijativu država u sporu, članica Ujedinjenih naroda, trećih država, glavnog tajnika ili Opće skupštine.

Katkada je dostatno da Vijeće sigurnosti shodno članu 39 Povelje pozove napadača ili stranke da obustave svoje čine. Pozvana stranka dužna je odazvati se pozivu (borbe u Palestini 1973 su temeljem takvog poziva obustavljene), a ako to ne uspije primjenjuje se Glava VII Povelje.

Vijeće sigurnosti pritom izabire najprikladnije mjere. One su preventivne ako postoji samo prijetnja miru, ili represivne, ako je mir narušen.

68

Takve mjere mogu biti i bez upotrebe oružane sile (zastrašivanje ili prijetnja-tzv. demonstrativne mjere kao što su prekid gospodarskih odnosa, prometnih veza, diplomatskih odnosa).

Ove mjere mogu obuhvatiti i primjenu sile bez borbe (kod blokade), ili pravu upotrebu sile, napr. provođenje vojnih operacija.

Vijeće sigurnosti može sve te mjere kombinirati vremenski i prostorno, imajući na umu što bolje uspostavljanje mira i sigurnosti.

Vijeće sigurnosti može odmah odrediti upotrebu sile, ako smatra da druge mjere ne bi imale uspjeha. Inače, može ih koristiti samo ako prethodne mjere nisu imale uspjeha.

Sredstva za oružanu akciju se pripremaju unaprijed. Osnove izrađuje Vijeće sigurnosti uz Odbor vojnog stožera, koji rukovodi akcijom. Zapovjedništvo akcijom se povjerava konkretnoj osobi. Vijeće sigurnosti određuje mjeru i način upotrebe sredstava protiv pojedinih država; ono određuje i sudjeluju li sve ili neke države.

Pri izvođenju akcije Vijeće sigurnosti se može poslužiti i regionalnim sporazumima, a paralelno se mogu nastaviti i napori shodno Glavi VI Povelje.

Sredstva treba shodno članu 43 Povelje unaprijed odrediti; ipak suradnja država je dobrovoljna i to može omesti akcije.

Prije mjera prinude, Vijeće sigurnosti može odrediti privremene mjere (poziv strankama da ne poduzimaju ništa što će pogoršati situaciju), koje sprječavaju pogoršanje situacije ili korake stranaka koji bi nanijeli nepopravljivu štetu. Ako stranke to ne provedu, Vijeće sigurnosti prosuđuje ulogu stranaka i poduzima dalje mjere prinude.

Mirovne operacije - u nekim situacijama moguće je rješavati spor samo mirovnim operacijama, tj. djelovanjem uz uporabu oružanih snaga ili bez njih.

Više puta su odašiljane interpozicione snage-kontingenti država članica sa zadaćama da osiguraju provođenje zaključaka ili odluka organa UN, drže rastavljene protivničke strane (Cipar), nekad samo misije promatrača, za nadzor ili posredovanje.

Mirovne operacije su mjere UN koje uključuju oružane snage, ali ne za oružanu akciju prema nekom narušitelju mira već radi održanja mira sprječavanjem oružanog sukoba.

Ograničenje oružanja. Još od Haških mirovnih konferencija, preko Lige naroda do danas pokušava se ograničiti naoružavanje.

Prvi korak bio je djelomična zabrana pokusa nuklearnim eksplozijama. Zabranjuju se specifični nuklearni pokusi (u zraku ili drugi koji daju radioaktivne čestice izvan zemlje o kojoj se radi).

Bezatomska zona u srednjoj Europi.

Akcije na razoružavanju: ugovor o načelima iskorištavanja svemira, iskorištavanje morskog dna u miroljubive svrhe, konvencija o zabrani usavršavanja bakteriološkog-biološkog oružja.

Druga sredstva razoružavanja: definicija napada - upotreba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti, ili političke nezavisnosti druge države.

Napadač je tko prvi objavi rat, upadne ili navali oružanim snagama na područje druge države, poduzme pomorsku blokadu, daje potpore oružanim bandama obrazovanim na vlastitom području da upadaju na područje druge države.

Samopomoć je na granici mirnog rješavanja i rata.

Represalije su povreda međunarodnog prava prema strani koja je već načinila protupravni čin.

Retalijacija su jednake protumjere.

Retorzija je uzvraćanje dopuštene, ali neprijazne mjere.

69

Ove mjere su nedopuštene u okviru kolektivnih mjera Ujedinjenih naroda

MEĐUNARODNO PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

Međunarodno pravo oružanih sukoba obuhvaća pravila koja uređuju odnose između subjekata međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i u vezi s njim.

Rat je suvremenim međunarodnim pravom zabranjen, no do njega može doći. Samim time može doći do primjene pravila prava oružanih sukoba.

Ranije je svakoj suverenoj državi pripadalo pravo povesti rat (ius ad bellum). Rat je skup nasilnih čina kojima jedna država želi drugoj nametnuti svoju volju i svim sredstvima postići svoj cilj.

Propisi prava oružanih sukoba usavršavaju se prema potrebama što proizlaze iz razvoja suvremene ratne tehnike. Ujedno se želi rat humanizirati – ograničiti način i sredstva

Pravila ratnog prava primjenjuju se i na sukobe koji nisu rat u smislu oružane borbe između država. Danas je zabranjena i svaka upotrebe sile pa i prijetnja silom.

Mnogi misle da je ratno pravo nemoguće, jer su rat i pravo nespojivi i isključuju se. Navodi se da je rat sila, upotreba snage i materijalnih sredstva radi uništenja neprijatelja, krajnji izljev državne suverenosti koji ne trpi ograničenja, dok je s druge strane pravo poredak, sigurnost i podvrgavanje pravilima.

Rat je zabranjen međunarodnim pravom. Ali zabrana se ne odnosi na obranu od napada.

Započeti nepravedan, napadački rat jest prekršaj pozitivnog prava i može se kazniti, ali samo ratovanje se mora urediti propisima.

Oružane borbe koje se ne smatraju ratom jesu nepriznati ratovi, građanski ratovi i pogranični sukobi. Shodno Ženevskim konvencijama iz 1949 one se primjenjuju u svakom oružanom sukobu, pa i na oružane borbe koje nisu rat.

Rat je skup nasilnih čina kojima jedna država želi drugoj nametnuti svoju volju.

Ipak, relativno rano se pojavljuju pravila kojih obje strane žele da ih se pridržava ona druga strana u ratu. Ratno pravo se dakle temelji na racionalnoj svrhovitosti međunarodne politike.

Ratno pravo nameće ograničenja koja ne smetaju postizanju vrhovnih ratnih ciljeva.

Nastoji ublažiti nevolje rata koliko dopuštaju vojni interesi.

S vojnog stanovišta ograničenja koja nameće ratno pravo su mala.

No, ako ih zanemare, države mogu biti odgovorne zbog kršenja međunarodnih propisa.

Rat je u novije vrijeme poprimio nove oblike i produbio se u intenzitetu i proširio u opsegu.

Do Francuske revolucije rat su vodile male plaćeničke vojske, a od tada se uvodi opća mobilizacija i velike narodne vojske. U novije doba primjena visoke tehnologije određuje nove promjene: potreba visoke specijalizacije.

Totalitarni rat jest obuhvaćanje svih narodnih snaga i gospodarskih sredstava zaraćene države radi postizanja konačnog ratnog cilja.

Sve veća povezanost svijeta pridonosi tome da se narušavanje mira u jednom dijelu svijeta sve više odražava i na druge dijelove svijeta.

Običajna podjela ratnog prava je na pravila kopnenog, pomorskog i zračnog rata.

Rat je jedinstven u cilju i vodi se raznoličnom kombinacijom svih sredstava i svugdje.

Pojam rata: Jednostrano promatrano, rat je skup nasilnih čina kojima jedna država nastoji drugoj nametnuti svoju volju. Dvostrano promatrano, rat je stanje borbe između država.

70

Još od Gentilisa ratom se smatra samo ona borba koja se vodi među državama.

Pojam rata ne obuhvaća i propisi međunarodnog ratnog prava nisu se primjenjivali na građanski rat, ustanke, pobune i revolucije, kao borbe unutar države.

Tendencija je, međutim, proširenja pojma i na akcije Ujedinjenih naroda, kao i ratnog prava na unutarnje sukobe, sukobe u kolonijama (primjena ženevskih konvencija).

Proširenje ratnog prava na sve oružane sukobe opravdano je jer je sve više oružanih sukoba koji se ne označavaju ratom. Također i granice između takvih sukoba i rata u tradicionalnom značenju blijede.

Stoga danas i oružana akcija Ujedinjenih naroda jest rat sa stajališta primjene propisa ratnog prava.

70-tih godina prošlog stoljeća kolonijalne borbe se sa strane Ujedinjenih naroda proglašavaju međunarodnim oružanim sukobima, pa se na borce primjenjuju sve odgovarajuće konvencije.

Za postojanje rata potrebna je namjera ratovanja makar samo sa jedne strane. Neki smatraju da takva namjera mora postojati i sa druge strane. Ipak, prevladava prvo stanovište (stav Britanskog admiraliteta, kasnije mirovni ugovori Rumunjske i Bugarske, odnosno Sovjetskog saveza i Bugarske).

Ratno pravo nastaje kao običajno pravo, koje je i danas važan izvor ratnog prava. Zadnjih stotinak godina velik broj pravila ratnog prava se kodificira u međunarodne ugovore. Običajno pravo je opće, a ugovorno partikularno i vrijedi među državama vezanim međunarodnim ugovorima.

Martensova klauzula određuje da ako nema ugovornog prava vrijede načela međunarodnog prava, kao rezultat običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti.

Međunarodno ratno pravo najprije se razvija kao običajno. Višestrani ugovori koji uređuju međunarodno pravo oružanih sukoba: 1. Pariska pomorska deklaracija iz 1856, 2. Petrogradska deklaracija 1868 o upotrebi eksplozivnih metaka, 3. Druga haška deklaracija 1899 o zabrani upotrebe metaka sa zagušljivim i otrovnim plinovima,

4. Treća haška deklaracija iz 1899 o zabrani upotrebe dum dum metaka, 5. Treća haška konvencija iz 1907 o započinjanju neprijateljstava, 6. Četvrta haška konvencija o zakonima i običajima rata, 7. Peta haška o pravima i dužnostima neutralnih osoba u kopnenom ratu, 8. Šesta haška o postupanju s neprijateljskim trgovačkim brodovima kod izbijanja neprijateljstava, 9. Sedma haška o pretvaranju trgovačkih brodova u ratne, 10. Osma haška o polaganju podmorskih automatskih mina na kontakt,

11. Deveta haška o bombardiranju po pomorskim snagama za vrijeme rata, 12. Jedanaesta haška o nekim ograničenjima pri vršenju prava plijena u pomorskom ratu, 13. Trinaesta haška o pravima i dužnostima neutralaca, 14. Ženevski protokol iz 1925 o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih i sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu, 15.Londonski protokol iz 1936 o pravilima vođenja podmorničkog rata.

Ratovanje u zraku i brzi razvoj tehnike toga ratovanja ne dozvoljava da se cjelovito i na odgovarajući način uredi zračno ratovanje.

Za ratno pravo važni su i unutarnji propisi država, ratne instrukcije za kopnenu vojsku i mornaricu, pljenovni pravilinici i sl.

Oni se pak u najvećem dijelu povode za propisima običajnog i ugovornog međunarodnog prava.

Vojna potreba ne može opravdati nepoštivanje ratnog prava. Tu nema mjesta primjeni prava nužde. Reprezalije se dopuštaju ako su u srazmjeri s postupcima druge strane, koja ih je izazvala, no one su zabranjene prema zaštićenim osobama (ranjenici, bolesnici...).

Rat počinje formalnom objavom rata ili zapodijevanjem neprijateljstava povedenih u namjeri ratovanja.

Objava rata je jednostrani pravni posao kojim se nekoj državi stavlja do znanja odluka o početku ratnog stanja. Haškom konvencijom nisu propisane formalnosti, ali objava rata mora biti jasna i sadržati razloge. Ona može biti bezuvjetna i uvjetna (ultimatum – s uvjetnom objavom rata).

71

Ultimatum je priopćenje kojim se stavlja neki zahtjev i prijeti određenim posljedicama ako se zahtjev ne izvrši.

Ako se pristupi ratu premda je udovoljeno ultimatumu, rat je započet protivno propisima Haške konvencije.

U objavi rata se može naznačiti čas nastupanja ratnog stanja, ali i ne mora.

Za učinak treba da objava rata stigne adresatu. Dovoljno je rat objaviti neposredno prije započinjanja neprijateljstava. Ako se rat započne bez toga nastupa ratno stanje, ali je počinjen međunarodni delikt.

Glavna svrha objave rata je utvrditi postojanje ratnog stanja.

Posljedica izbijanje rata je prekid svih mirovnih odnosa između ratnih stranaka, no one mogu i dalje sklapati određene ugovore, o razmjeni zarobljenika, pokopu mrtvaca, neutraliziranim zonama.

Kapitulacija je ugovor o načinu i uvjetima predaje cjeline ili dijelova oružanih snaga.

Karteli su sporazumi o izmjeni zarobljenika.

Primirje je obustava neprijateljstava na neko vrijeme, između svih oružanih snaga ili na nekom području. U slučaju teškog prekršaja jedne strane, može druga otkazati primirje.

Ako pojedinci vlastitom pobudom povrijede primirje, može se zahtijevati kažnjavanje krivaca i naknada pričinjene štete. Vojni zapovjednici ovlašteni su sklapati čisto vojne sporazume.

Rat završava sporazumno (mirovnim sporazumom) ili jednostrano (nakon potpunog upokorenja neprijatelja, tzv. “debellatio”). Do sporazumnog okončanja rata može doći i šutke, bez mirovnog ugovora.

Normalno rat završava mirovnim ugovorom. To je međunarodni ugovor između zaraćenih strana kojim se uspostavlja stanje mira i uglavljuju mnoga pitanja, kao što je to ustup područja, ratna odšteta, povratak zarobljenika, uspostavljanje ugovora, imovinska pitanja, garancije. Ratno stanje prestaje kada mirovni ugovor stupi na snagu.

Ako neprijateljstva potraju unatoč sklopljenom miru, rat nije prestao (u skladu s načelom efektiviteta).

Često se prije mira sklapa primirje ili preliminarni mir, koji obustavlja oružane akcije, ali ne prekida sva neprijateljstva (pravo plijena, sekvestracija neprijateljske imovine).

Ratište je sav prostor na kome zaraćeni mogu pripremati i vršiti neprijateljstva. Ono obuhvaća područje zaraćenih strana, zajedno s njihovim obalnim morem i zračnim prostorom. Ono obuhvaća i otvoreno more i ničija područja. U pravilu ne može se protezati na područja neutralnih država, osim ako se na njemu vrše faktično ratne operacije, kada ono postaje ratište, ali ne i neprijateljsko područje. Ratište su i ratne baze na teritoriju neutralne države. Ratište obuhvaća i kolonije i protektorate države matice.

Od ratišta treba razlikovati područje ratnih operacija, koje predstavlja područje gdje se ratne operacije stvarno vrše.

Ratište pomorskog rata obuhvaća čitavo more i morskim brodovima pristupne vode, osim obalnog mora neutralnih država i neutraliziranih dijelova mora. Ono, dakle, obuhvaća unutrašnje vode i teritorijalno more zaraćenih država i sve otvoreno more širom svijeta, osim neutralizirane površine.

Ranije se nisu razlikovali ratnici i mirno pučanstvo. Prema neratujućim se postupa jednako neprijateljski kao i prema ratnicima. Kasnije se formiraju male plaćeničke vojske koje ne ratuju protiv pučanstva. No, masovni ratovi XVIII i XIX stoljeća opet dovode do sudjelovanja najšireg pučanstva u ratu.

U novije doba definiraju se razni sudionici u ratu i njihova zaštita.

Primjena ratnog prava proširuje se i na policiju i dragovoljce, ako ispune određene uvjete (nose oružje, oznaku, djeluju pod odgovornim zapovjedništvom i ravnaju se po pravilima rata).

72

Pučki ustanak priznaje se pod uvjetom da se oružje nosi otvoreno i da se poštiva zakone i običaje rata.

Haški pravilnik razlikuje borce i neborce unutar oružanih snaga. Neborci su upravno i tehničko osoblje, koje ne smije upotrebljavati oružje i može biti ratnim zarobljenicima. Oni pripadaju vojsci i potpadaju pod vojnu disciplinu. Ženevski Protokol I ne rabi više termine borci i neborci, prihvaća široku definicuju oružanih snaga (vojska, milicija, dobrovoljci, pripadnici pokreta otpora)

Haški pravilnik ne spominje gerilsku borbu, koja se događa u pozadini neprijatelja, na teritoriju kojeg je on zaposjeo. Ali ona se može smatrati dopuštenom temeljem primjene općih načela na koja upućuje Martensova klauzula. Stoga su dopušteni i dobrovoljački odredi ako ispunjavaju ostale uvjete, neovisno jesu li uključeni u oružane snage ili ne. Ženevske konvencije iz 1949 razrješavaju dilemu, jer se odnose i na gerilce.

Protokol I znatno ublažava uvjete za priznanje statusa borca kod gerilske borbe (da vidno nose oružje prije borbe, ne i oznake).

Plaćenci enmasju status borca ni ratnog zarobljenika, špijuni nemaju pravo na status ratnog zarobljenika.

Po međunarodnom pravu zaštita parlamentera, tj. osoba koje se šalju neprijatelju kao vjesnici radi pregovora, postoji od davnine.

Parlamenter treba da se iskaže ovlaštenjem svog zapovjednika. U pravilu nose i bijelu zastavu, vode bubnjara ili trubača, te prevodioca. Neprijatelj ne mora primiti parlamentera.

Parlamenteri su nepovredivi, osim ako zloupotrijebe svoj položaj, kada ih se može privremeno zadržati.

Mirno stanovništvo zaraćenih država pod zaštitom je međunarodnog prava (haške i ženevske konvencije). Protiv njega se ne smije upotrebljavati oružje, a u slučaju okupacije zajemčena su im određena prava.

U pomorskom ratu oružanu borbu mogu voditi samo osobe koje pripadaju državnoj oružanoj sili (pripadnici ratne mornarice, kopnenih i zračnih snaga), i to samo pomoću brodova državne ratne mornarice (pri tome i trgovački brodovi se mogu pretvoriti u ratne pod uvjetima utvrđenim sedmom Haškom konvencijom). Pomoćni i opskrbni brodovi spadaju također ovdje.

Međunarodno pravo nameće zaraćenima neka ograničenja. Ona su sadržana u propisima običajnog i ugovornog prava.

Ograničenja ratovanja dijele se na četiri skupine: glede osoba, stvari, vrste oružja i načina ratovanja.

Ograničenja glede osoba: civilno stanovništvo (osobe izvan bojnog ustroja po Protokolu I) se ne smije napadati, ubijati i ranjavati. To se ne smije činiti ni sa protivnikom, pripadnikom oružanih snaga koji se ne može više boriti (bolesni, ranjeni, položili oružje ili oni koji nemaju sredstva za obranu).

U borbi je naravno dopušteno ubiti ili raniti protivnika koji pripada neprijateljskim oružanim snagama.

Pripadnici protivne zaraćene strane ne smiju se siliti da sudjeluju u ratnim operacijama uperenim protiv njihove domovine.

Ograničenja s obzirom na stvari odnosi se u prvom redu na bombardiranje i opsadu gradova i drugih naseljenih mjesta.

Zabrana bombardiranja nebranjenih mjesta odnosi se na svako nebranjeno mjesto, a branjeno je svako mjesto u kome se pruža otpor.

Vojni cilj po Protokolu I su objekti koji po svojoj prirodi, smještaju, namjeni ili upotrbi djelotvorno pridonose vojnoj akciji i čije uništenje, zauzimanje ili neutralizacija donosi očitu vojnu prednost.

Pri opsadi i bombardiranju branjenih mjesta poduzeti sve da se poštede zgrade namijenjene bogosluženju, umjetnosti, znanosti, povijesni spomenici i bolnice. Zgrade koje služe istodobno vojnim

73

svrhama ne štite se. Posebno su zaštićeni vojno sanitetski objekti te postrojenja i instalacije koje sadržavaju oapsne sile (brane, nasipi, nuklearne elektrane).

Zabranjene vrste oružja: naboji ispod 400 grama koji se rasprskavaju ili su napunjeni gorućom ili zapaljivom tvari; naboji koji se u ljudskom tijelu rašire ili spljosnu, tzv.dum dum; otrov i otrovno oružje; oružje, streljivo i tvari koje uzrokuju nepotrebno boli; zagušljivi, otrovni i sl. plinovi i bakteriološka sredstva (tu neki ubrajaju i atomsko oružje); polaganje mina (automatske na kontakt).

Napad na civile i civilne objekte zabranjen je i kad je riječ o napadima nasumce.

Obzirom na način ratovanja zabranjeni su: izdajničko ubijanje ili ranjavanje protivnika, izjava da se neće dati milost, zloupotreba parlamentarne, neprijateljske zastave, vojnih oznaka, dizanje ruku pa nastavak borbe. No, ratne varke nisu zabranjene.

Zabranjeno je i razaranje i oduzimanje neprijateljske imovine, osim ako potrebe rata to zahtijevaju. Zabranjena je i pljačka gradova ili naselja. Nekad se to smatralo dopuštenim kada je mjesto zauzeto na juriš.

Podmornice ne smiju potopiti trgovački brod.

Postupanje s mrtvacima: pronaći ih i zaštititi od pljačke, dostojno pokopati, poštivati i obilježiti grob.

Zaštitu ranjenika, bolesnika i zarobljenika uređuju ženevske konvencije iz 1949: Pravilo je čovječno postupati prema svakome tko ne sudjeluje u neprijateljstvima. Ranjenike i bolesnike treba prihvatiti i njegovati.

Sa zarobljenicima postupati čovječno, štititi ih od nasilja i zastrašivanja, uvreda, javne radoznalosti, štovati osobu i čast, sa ženama imati obzir prema spolu.

Zaštita civilnog pučanstva uređena je Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata iz 1949 godine. Ona štiti sve osobe koje nisu pripadnici države pod čijom se vlašću nalaze.

Konvencija uvodi zaštitu sanitetskih i sigurnosnih mjesta, kako bi se sklonilo od rata ranjene, bolesne, djecu ispod 15 godina, nemoćne, starce, trudnice i majke s djecom ispod 7 godina.

Neutralizirane zone služe zaklanjanju ranjenih i bolesnih boraca i građanskih osoba koje ne sudjeluju u djelatnostima vojne prirode.

Od napada se posebno štite bolnice. Preporučljivo je vojne objekte što više udaljiti od bolnica.

Mjere za djecu ispod 15 godina, o kojima se vodi briga i olakšava njihovo uzdržavanje.

Zaštićenima se osigurava mogućnost obraćanja crvenom križu.

Ratna okupacija je stanje kad se područje neke države stvarno nalazi u vlasti neprijateljske vojske (stvarno vršenje vlasti, dok zakonita vlada to ne može).

Okupacijom se ne stječe okupirano područje, već tek mirovnim ugovorom.

Okupant je dužan poduzeti sve mjere da uspostavi javni red i život uz poštivanje domaćih zakona. Nije dopušteno izmijeniti zakon kada to nije bezuvjetno potrebno radi ratnih svrha.

Kazneno zakonodavstvo može se mijenjati samo ako postoji opasnost za okupanta. Pučanstvo se ne smije deportirati na prisilan rad u inozemstvo.

Neutralnost je stanje neke države koja ne sudjeluje u ratu između dvije ili više država. To je ujedno i odnos između zaraćene države i neutralnih država koji se temelji na činjenici da se prva nalazi u ratu, a druge ne sudjeluju u njemu ni na jednoj strani.

Pravo neutralnosti je dio međunarodnog prava koji uređuje odnose neutralnosti.

74

Bitna pretpostavka postojanja neutralnosti je stanje rata. Stanje rata se ima priopćiti neutralnima i ne može se djelovati prema njima dok im se to stanje nije priopćilo. Ali neutralna država se ne može pozivati na nedostatak priopćenja ako se utvrdi da je znala za ratno stanje.

Neutralnost znači nesudjelovanje u ratu, čija je bitna značajka nepristranost, tj. jednako postupanje prema zaraćenim stranama (načelo pariteta).

Neutralnost je odnos neutralne i zaraćene države. Nesudjelovanje mora biti međusobno.

Stanje neutralnosti prestaje kad mine rat ili kada i same neutralne države stupe u rat. Od neutralnosti treba razlikovati trajnu neutralnost.

U sustavu kolektivne sigurnosti Ujedinjenih naroda nema mjesta neutralnosti. Rat je zabranjen i svi se moraju okrenuti protiv narušitelja mira.

Prava i dužnosti neutralaca: obveza nemiješanja neutralne države u rat (ne smije svojim vojnim silama djelovati na ratne operacije, niti na svom teritoriju dopustiti djela koja neposredno utječu na ratne operacije, ne smije dobavljati nijednoj zaraćenoj državi oružje ili materijal, dužna je spriječiti naoružavanje sa svojega područja, ne smije zaraćenima davati zajmove ili kredite).

Pravo neutralne države da zaraćeni poštivaju njezino područje; brod uzapćen u neutralnim vodama mora se pustiti; ratni zarobljenici koji prebjegnu na njezin teritorij puštaju se na slobodu.

Blokada je zatvaranje protivničke luke, dijela obale ili ušća rijeke za pomorski promet. Protivnička je luka koja se nalazi u rukama neprijatelja. Otvoreno more ne može se blokirati, ali mogu njegovi djelovi.

Blokada je valjana po međunarodnom pravu ako je: Efektivna (upotrijebljena su tolika sredstva da je promet stvarno spriječen), Deklaracijom je naznačen mjesni i vremenski opseg blokade (naznačeno je vrijeme kada započinje blokada, zemljopisne granice blokiranog prostora i rok do kojeg je neutralnim brodovima dopušten izlazak iz blokiranih prostora), te Notifikacija je upravljena prema neutralnim državama diplomatskim putem, kao i mjesnim organima blokiranog područja, i brodovima koji se približe blokiranom području.

Blokada prestaje očitovanjem države koja ju je odredila.

Kontrabanda je roba koja može služiti za ratne svrhe, a nalazi se na morskom putu za neprijatelja, iako je njezin prijevoz protivna strana zabranila.

Tri su skupine predmeta po Londonskoj deklaraciji:

1. apsolutna kontrabanda – predmeti koji služe isključivo za ratne svrhe (oružje, municija, ratna oprema), 2. relativna ili uvjetna kontrabanda - predmeti koji mogu poslužiti za ratne svrhe (hrana, odjeća, obuća, novac, gorivo), i 3. predmeti koji se ne mogu proglasiti kontrabandom (sapun, pamuk, svila, lan, papir, porculan).

Kontrabanda podliježe zapljeni, a sudbinu robe dijeli i brod.

Protuneutralna pomoć je pomoć ili usluga neutralnih brodova nekoj zaraćenoj strani. Takva pomoć može biti teža (brod izravno sudjeluje u neprijateljstvima i izjednačuje se s neprijateljskim) i lakša (izjednačuje se s položajem neutralnog broda koji prevozi kontrabandu).

Pravo na pljenidbu. Pljenovno pravo uređeno je internim državnim propisima.

Pljenovno redarstvo obuhvaća: zaustavljanje, pregled, uzapćenje i prestanak uzapćenja.

Repriza je oduzimanje uzapćenog broda sa strane uzaptiteljevih neprijatelja.

Pljenovni sudovi su državni sudovi i sude po unutarnjem zakonodavstvu svoje države.

75