Posvećeno vedroj heroini moga života, Christini Maslach Zimbardo

Philip Zim bardo

Luciferov učinakKako dobri ljudi postaju zli

Prevele s engleskoga:

Dea Ajduković Dinka Corkalo Biruški

Margareta Jelić Zeljka Kamenov

Mirjana Krizmanić

Zagreb, 2009.

BibliotekaINCUS

Philip Zimbardo Luciferov učinakKako dobri ljudi postaju zli

Naslov izvornika:The Lucifer EffectUnderstanding How Good People Turn Evil

Copyright © 2007 by Philip Zimbardo, Inc. Ali rights reserved.

© za hrvatsko izdanje:TIM press d.o.o., ZagrebTel.: 01 611 97 13Faks: 01 611 97 14E-mail: tim.press@tim-press.hrwww.tim-press.hr

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati bez pismene suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-7177-30-0

SA D R Ž A J

Predgovor.......................................................................................................7Zahvale....................................................................................................... 13

PRVO POGLAVLJEPsihologija zla: Situacijske promjene karaktera................................. 19

DRUGO POGLAVLJEIznenadno nedjeljno uhićenje ...........................................................43

TREĆE POGLAVLJENeka počnu nedjeljni rituali degradacije..............................................65

ČETVRTO POGLAVLJEPobuna zatvorenika u ponedjeljak......... ............................................ 85

PETO POGLAVLJEDvostruki problem u utorak: Posjetitelji i pobunjenici ................ 111

ŠESTO POGLAVLJESrijeda izmiče kontroli ..................................................................... 134

SEDMO POGLAVLJEMoć davanja uvjetnog otpusta........................................................ 169

OSMO POGLAVLJESuočavanje sa stvarnošću u četvrtak................................................ 197

DEVETO POGLAVLJEPetak je progutala tam a.................................................................... 221

DESETO POGLAVLJEZnačenje i poruke SESZ-a: Alkemija karakternih promjena....... 247

JEDANAESTO POGLAVLJESESZ: Etička pitanja i nova istraživanja.......................................... 290

DVANAESTO POGLAVLJEIstraživanje socijalne dinamike: Moć, konformizam i pokoravanje autoritetu........................................ ........i................. 321

TRINAESTO POGLAVLJEIstraživanje socijalne dinamike: Deindividuacija,dehumanizacija i zlo nedjelovanja................................................... 362

ČETRNAESTO POGLAVLJEZlostavljanja i mučenja u Abu Ghraibu: Poimanje ipridavanje važnosti njihovim strahotama....................................... 391

PETNAESTO POGLAVLJESustav na suđenju: Sudioništvo naredbodavca............ ................... 449

' ŠESNAESTO POGLAVLJEOdupiranje situacijskim utjecajima i slavljenje heroizma............. 517

Kazalo...................................................................................................... 563

Predgovor

Volio bih da mogu reći da je pisanje ove knjige bio rad iz ljubavi, ali nije, čak niti u jednom trenutku tijekom dviju godina, koliko je bilo

potrebno da je dovršim. Prije svega bilo je bolno pregledavati sve videosni- mke iz stenfordskog eksperimenta simulacije zatvora (SESZ) i ponovno i ponovno čitati otisnute tekstove izrađene na temelju tih videosnimaka. Vrijeme je zamaglilo moja sjećanja na opseg kreativnog zla kojim su se bavili mnogi od čuvara, na opseg patnje mnogih od zatvorenika i na opseg moje pasivnosti zbog koje sam dopustio da se zlostavljanja tako dugo na­stavljaju — bilo je riječ o zlu izazvanom nedjelovanjem.

Zaboravio sam i da je prvi dio ove knjige bio započet prije trideset godina po ugovoru s jednim drugim izdavačem. Odustao sam, međutim, ubrzo nakon što sam počeo pisati, jer nisam bio spreman ponovno proživjeti to iskustvo dok sam mu još bio toliko blizu. Drago mi je da tada nisam ustrajao i prisilio samog sebe da nastavim pisati, jer je sada za to pravo vrijeme. Sada sam mudriji i mogu zrelije sagledati taj složeni zadatak. Osim toga, usporedbe između zlostavljanja u Abu Ghraibu i događaja u SESZ-u daju našem stenfordskom eksperimentu simulacije zatvora dodatnu valja­nost, koja sa svoje strane rasvjedjava psihološku dinamiku koja je prido­nijela užasnim zlostavljanjima u tom pravom zatvoru.

Druga emocionalno iscrpljujuća zapreka mom pisanju bila je moja osobna i intenzivna uključenost u što potpunije istraživanje zlostavljanja i mučenja u Abu Ghraibu. Kao sudski vještak za jednog od čuvara iz vojne policije, bio sam nešto poput istraživačkog novinara a manje socijalni psi­holog. Radio sam na otkrivanju svega što sam mogao o tom mladom Čovjeku, od intenzivnih intervjua s njim, razgovora i dopisivanja sa člano­vima njegove obitelji, do propitivanja njegova života u zatvorima i vojsci, kao i života s drugim vojnim osobljem koje je služilo u toj tamnici. Uspio sam osjetiti što je značilo biti na njegovom mjestu u bloku zatvora 1A, u noćnoj smjeni od 4 ujutro do 16 sati, svake noći i to četrdeset noći za re­dom bez prekida.

Kao sudskom vještaku koji je na njegovom suđenju svjedočio o situa- cijskim silama, koje su pridonijele specifičnim oblicima zlostavljanja koje je primjenjivao, bio mi je odobren pristup svim, a bilo ih je na stotine, digi­talno dokumentiranim snimkama izopačenosti. Bio je to ružan i.nedobro- došao zadatak. Usto sam od različitih vojnih i civilnih istraživačkih povje­renstava dobio i sve tada raspoložive izvještaje. Budući da mi je bilo rečeno da mi neće biti dopušteno donositi na suđenje detaljne bilješke, morao sam upamtiti koliko god sam više mogao njihovih kritičnih obilježja i zaključa­ka. Taj kognitivni izazov povećao je strahovito emocionalno opterećenje do kojeg je došlo nakon što je narednik Ivan “Chip” Frederick dobio strogu presudu, a ja sam njemu i njegovoj supruzi Marthi postao neformalni psi­hološki savjetnik. S vremenom sam za njih postao “ujak Phil”.

Bio sam dvostruko frustriran i ljut, prije svega zbog nesklonosti vojske da prihvati bilo koju od ublažavajućih okolnosti koje sam detaljno prika­zao, a koje su neposredno pridonijele njegovu zlostavljačkom ponašanju i trebale smanjiti oštru kaznu zatvorom koju je dobio. Tužitelj i sudac odbi­li su razmotriti bilo koju zamisao prema kojoj bi situacijske sile mogle utjecati na ponašanje pojedinca. Oni su imah standardnu individualističku koncepciju koju dijeli većina ljudi u našoj kulturi. To je zamisao da je kri­vnja određena potpuno “dispozicijski”, pa je stoga posljedica slobodno do­nesene odluke narednika Chipa Fredericka da se upusti u bavljenje zlom. Moja je muka bila dodatno povećana realizacijom da su mnogi “neovisni” istraživački izvještaji krivnju za zlostavljanje jasno stavljali na leđa viših časnika i njihovo disfunkcionalno rukovođenje ili rukovođenje kakvo pro­vodi “odsutni zemljoposjednik”. Ti su izvještaji, izrađeni pod predsje­danjem generala i bivših visokopozicioniranih državnih službenika, jasno pokazali da su vojni i civilni dio zapovijedanja napravih “lošu košaru”, u kojoj se skupina dobrih vojnika pretvorila u “trule jabuke”.

Da sam ovu knjigu napisao ubrzo po završetku stenfordskog eksperi­menta simulacije zatvora, bio bih se zadovoljio detaljnim prikazom načina na koje situacijske sile djeluju snažnije nego što mi mislimo ili načina za koje priznajemo da oblikuju naše ponašanje u brojnim kontekstima. Tada bih, međutim, propustio vidjeti širu sliku, sliku veće moći u pretvaranju dobra u zlo, a to je moć sustava, kompleksa snažnih sila koje stvaraju situa­ciju. U socijalnoj psihologiji mnoštvo dokaza podupire zamisao da u odre­đenim kontekstima snaga situacije trijumfira nad individualnom snagom. U nekoliko se poglavlja pozivam na te dokaze, Većina je psihologa, među­tim, bila neosjedjiva na dublje izvore moći koji su svojstveni političkoj, ekonomskoj, religioznoj, povijesnoj i kulturalnoj matrici koja definira si­

tuacije i omogućuje im legitimno ili nelegitimno postojanje. Potpuno razu­mijevanje dinamike ljudskog ponašanja zahtijeva prepoznavanje opsega i granica osobne snage, situacijske snage i snage sustava.

Mijenjanje ili sprječavanje nepoželjnog ponašanja pojedinaca ili skupi­na ljudi zahtijeva poznavanje jakih strana, vrlina i ranjivosti koje oni dono­se u danu situaciju. Zatim moramo što potpunije utvrditi sklop situacij- skih sila koje djeluju u danom okruženju u kojem se ponašanje odvija. Njihovo mijenjanje ili izbjegavanje može imati veći učinak na smanjivanje nepoželjnih individualnih reakcija, nego što to mogu imati akcije usmjere­ne samo na mijenjanje ljudi u određenoj situaciji. To znači prihvaćanje javno-zdravstvenog pristupa u liječenju individualnog zla i nepravde, umje­sto standardnoga medicinskog modela. Međutim ako ne postanemo osjet­ljivi na stvarnu moć sustava, koja je beziznimno skrivena iza vela tajne i ako potpuno ne shvatimo njezin sklop pravila i propisa, promjene ponaša­nja bit će prolazne, a promjena situacije prividna. Kroz cijelu ovu knjigu ponavljam mantru, da pokušaj razumijevanja doprinosa situacije i sustava ponašanju bilo koje osobe ne ispričava tu osobu, niti je oslobađa odgovor­nosti za nemoralna, ilegalna ili zla djela.

Razmatrajući razloge zbog kojih sam proveo većinu svoje profesionalne karijere proučavajući psihologiju zla — psihologiju nasilja, anonimnosti, vandalizma, mučenja i terorizma - moram uzeti u obzir situacijske forma­tivne sile koje su na mene djelovale. Odrastao sam u siromaštvu u južnom Bronxu, dijelu grada NewYorka, gdje je život u getu oblikovao većinu moga pogleda na život i moje prioritete. Sav urbani život u getu svodi se na pre­življavanje razvijanjem korisnih strategija za “preživljavanje na asfaltu”. To znači da treba prepoznati tko ima moć koju može upotrijebiti protiv tebe ili za tebe, koga treba izbjegavati, a kome se treba ulagivati. To znači da treba dešifrirati suptilne situacijske naznake koje vam kažu kada se treba kladiti, a kad skrstiti ruke i samo promatrati, kada stvarati recipročne obveze i otkri­ti što je potrebno da bi se od sljedbenika postalo vođa.

U to vrijeme, prije nego što su se heroin i kokain sručili na Bronx, život u getu činili su ljudi bez imovine, djeca bez igračaka i tehnologija, čiji su najdragocjeniji resursi za igru bila druga djeca. Neka su od te djece postala žrtve ili počinitelji nasilja; druga djeca koju sam smatrao dobrom na kraju su činila neke zaista loše stvari. Katkada je katalizator bio očit. Razmotrite, na primjer, Donnyjeva oca, koji bi ga za svako nedjelo skinuo do gola i natjerao da kleči u kadi na zrnima riže. Ovaj “otac kao mučitelj” bio bi u nekim dru­gim trenucima šarmantan, posebno u nazočnosti dama koje su živjele u istoj stambenoj zgradi. Kao mladi tinejdžer Donny je, skrhan takvim doživljajima,

završio u zatvoru. Drugi je klinac svoje frustracije iživljavao deranjem kože živim mačkama.jSvi smo mi, kao dio procesa inicijacije u uličnu bandu, morali rasti, potući se s nekim drugim klincem, učiniti neko smiono djelo i plašiti djevojčice i židovsku djecu koja su išla u sinagogu. Ništa se od toga nije ikada smatralo zlim ili lošim. Bilo je riječ samo o poslušnosti koja se iskazivala vođi grupe i pristajanju uz norme ulične bande.

Za nas djecu moć sustava obitavala je u krupnim, zlim pazikućama koji bi vas udarcem noge bacili dolje s povišenog ulaza u kuću i nemilosr­dnim vlasnicima kuća koji bi zbog neplaćanja stanarine izbacivali cijele obitelji, pozivajući vlasti da izbace ̂ njihove svari na ulicu. Još uvijek suosje­ćam s njihovom javnom sramotom. Ali naš najgori neprijatelj bila je poli­cija, koja bi se obrušila na nas dok smo na ulici igrali “naš” bejzbol (s met­lom umjesto palice i gumenom loptom): Oni bi nam, ne navodeći za to ikakav razlog, oduzeli naše “palice” i prisilili nas da se prestanemo igrati na ulici. Budući da je od mjesta gdje smo živjeli najbliže igralište bilo udaljeno gotovo dva kilometra, ulice su bile sve što smo imali, a naša ružičasta gu­mena lopta baš i nije bila neka opasnost za građane. Sjećam-se kada smo skrivali naše palice pred policijom koja se približavala, a potom me natje­rala da izdam gdje se nalaze. Kad sam odbio, jedan mi je policajac rekao da će me uhititi i dok me gurao u svoj policijski auto moja je glava udarila u vrata. Nakon toga, više nikada nisam vjerovao odraslima u odori, dok mi nisu dokazali da je to moguće.

Uz takvo odrastanje, a sve bez roditeljskog nadzora, jer se u to vrijeme djeca i odrasli nikada nisu družili na ulici, očito je odakle je proizašla moja znatiželja za ljudsku prirodu, posebice njezinu tamniju stranu. Tako je Lu- ciferov učinak kroz mnogo godina polako rastao u meni, od moga pješča­nika u getu, pa kroz moje formalno obrazovanje u psihologijskim znano- stima, da bi me doveo do postavljanja velikih pitanja i odgovaranja na njih na temelju empirijskih dokaza.

Struktura ove knjige pomalo je neobična. Započinje poglavljem koje opisuje temu transformacije ljudskoga karaktera, govori o dobrim ljudima i anđelima koji se okreću lošim, čak zlim djelima, sotonskim stvarima. Ovo poglavlje postavlja temeljno pitanje o tome koliko uistinu dobro poz­najemo sebe, koliko možemo biti uvjereni u ono što predviđamo da ćemo ili nećemo učiniti u situacijama s kojima se još nikada nismo susreli. Mo­žemo li, poput Božjeg najdražeg anđela Lucifera, ikada biti uvedeni u na­past da drugima učinimo ono nezamislivo?

Dio s poglavljima o stenfordskom eksperimentu simulacije zatvora raz­vija se u proširenu i detaljnu studiju slučaja o transformaciji pojedinih stu­

denata koledža koji igraju slučajno im dodijeljene uloge zatvorenika ili ču­vara u lažnom zatvoru i pretvaraju ih u previše stvarne. Kronologija iz poglavlja-u-poglavlje prikazana je u filmskom formatu, kao osobna priča ispričana u sadašnjem vremenu s minimalnim psihološkim interpretacija­ma. Tek po završetku te rasprave, a morala je biti preuranjeno prekinuta, razmatramo što smo iz nje naučili, opisujemo i tumačimo podatke koje smo u njoj prikupili i obrađujemo psihološke procese koji su bili uključeni.

Jedan od glavnih zaključaka stenfordskog eksperimenta jest da prodor­na, ali suptilna moć mnoštva situacijskih varijabli može prevladati želju pojedinca da se odupre. Taj zaključak dobiva veću težinu u nizu poglavlja koja detaljno prikazuju tu pojavu oslanjajući se na brojna istraživanja u socijalnim znanostima. U tim poglavljima vidimo kako cijeli raspon sudio­nika u istraživanjima — podjednako drugi studenti koledža i prosječni gra­đani dobrovoljci — postaju konformni, pokorni, poslušni i spremni da ih se zavede da čine djela, koja izvan tih područja situacijskih sila ne bi mogli ni zamisliti da čine. Izložen je skup dinamičnih psiholoških procesa koji mogu navesti dobre ljude da čine zlo, a među tim su procesima deindividuacija, poslušnost prema autoritetima, pasivnost pri suočavanju s prijetnjama, sa- moopravdanje i racionalizacija. Dehumanizacija je jedan od glavnih proce­sa u transformaciji običnih, normalnih ljudi u ravnodušne ili čak okrutne počinitelje zlih djela. Dehumanizacija je poput kortikalne mrene, koja za­magljuje mišljenje pojedinca i potiče percepciju da su drugi ljudi manje vrijedna, možda čak neljudska bića. Ona čini da neki ljudi počinju u dru­gima gledati neprijatelje koji zaslužuju patnju, mučenje i uništenje.

S ovom skupinom analitičkih alata koje imamo na raspolaganju, okre­ćemo se razmišljanju o uzrocima užasnih zlostavljanja i mučenja zatvore­nika u iračkom zatvoru Abu Ghraib što su ih počinili pripadnici američke vojne policije koji su ih čuvali. Tvrdnja da su ta nemoralna djela sadistička rabota nekoliko ništarija među vojnicima, takozvanih trulih jabuka, posta­je upitnom razmatranjem usporedbi koje postoje u situacijskim silama i psihološkim procesima koji su djelovali u tom zavoru i u stenfordskom eksperimentu simulacije zatvora. Mi dubinski ispitujemo mjesto, osobu i situaciju, kako bismo došli do zaključaka o uzročnim silama uključenima u nastanak zlostavljanja ovjekovječenih u užasnom nizu “trofejnih fotogra­fija” koje su snimili vojnici tijekom mučenja zatvorenika.

Međutim nakon toga je vrijeme da krenemo na lanac tumačenja od osobe do situacije i do sustava. Oslanjajući se na šest istraživačkih izvještajao tim zlostavljanjima, kao i na druge podatke dobivene iž niza pravnih izvora i izvora o ljudskim pravima, prihvatio sam stajalište tužitelja kako

bih pred lice pravde mogao dovesti sustav. Koristeći ograničenja našega pravnog sustava, koji traži da se za zlodjela sudi pojedincima, a ne situa­cijama ili sustavima, optužujem kvartet starijih vojnih časnika i proširujem tvrdnju o zapovjednom sudioništvu na civilnu zapovjednu strukturu u Bu- shevoj vladi. Čitatelj će kao porotnik odlučiti podupiru li dokazi nalaz o krivnji za svakog od optuženih.

Ovo prilično odbojno putovanje u srce i um tame doživljava svoj obrat u posljednjem poglavlju, Vrijeme je za neke dobre vijesti o ljudskoj prirodi,o tome što mi kao pojedinci možemo učiniti da bismo doveli u pitanje si­tuacijske i sistemske snage. U svim istraživanjima koja su ovdje citirana, kao i u našim primjerima iz stvarnog života, uvijek su postojali pojedinci koji su pružali otpor, koji nisu podlegli napasti. Sto ih je oslobodilo od zla nije bila neka njima svojstvena magična dobrota već prije, što je i vjerojat­nije, znanje, ma koliko intuitivno, o mentalnim i društvenim taktikama otpora. Opisujem skup takvih strategija i taktika kako bih pomogao svako­me da se može oduprijeti neželjenim socijalnim utjecajima. Ovaj se savjet temelji na kombinaciji mojih vlastitih iskustava i mudrosti mojih kolega iz socijalne psihologije koji su stručnjaci u područjima utjecaja i uvjeravanja. (Ovo je poglavlje dodatno prošireno u modulu koji postoji na web stranici ove knjige, www.luciferefFect.com.)

Naposljetku, kada većina popusti, a samo se nekolicina buni, pobunje­nike se može smatrati herojima, jer su se usprotivili snažnim silama koje traže pokornost, konformnost i poslušnost. Mi smo nekako počeli o našim herojima misliti kao o nekim posebnim ljudima, koji se svojim smionim djelima ili cijeloživotnim žrtvama razlikuju od nas običnih smrtnika. Ovdje uviđamo da takve posebne osobe uistinu postoje, ali da su one iznimka u redovima heroja, samo nekoliko ljudi koji se tako žrtvuju. Oni su poseban soj koji organizira svoj život, primjerice, oko humanitarnih ciljeva. Suprot­no njima, većina drugih koje smatramo herojima su heroji trenutka, heroji situacije, koji odlučno djeluju kad čuju poziv dužnosti. I tako putovanje s Luciferovim učinkom završava u pozitivnom tonu, slaveći običnog heroja koji živi u svakome od nas. Suprotno “banalnosti zla”, prema kojoj obični ljudi mogu biti odgovorni za najodvratnija djela okrutnosti i ponižavanja drugih ljudi, ja predlažem “banalnost heroizma”, koja razmata zastavu he­rojske prosječne osobe, muškarca ili žene, koji su, kad je došlo njihovo vri­jeme djelovanja, odgovorili na poziv da služe humanosti. Kada to zvono zazvoni, oni će znati da njima zvoni. Ono poziva na obranu onoga što je najbolje u ljudskoj prirodi i uzdiže se iznad snažnih pritisaka situacije i sus­tava kao iznimna potvrda ljudskoga dostojanstva koje se suprotstavlja zlu.

Zahvale

Ova knjiga ne bi bila moguća bez mnogo pomoći na svakoj dionici dugog putovanja od ideje do njezine realizacije u ovom konačnom obliku.

EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE

Sve je započelo planiranjem, izvedbom i analizom eksperimenta kojeg smo proveli na Sveučilištu Stanford u kolovozu 1971. godine. Neposredni poticaj za ovo istraživanje došao je iz studentskoga projekta o psihologiji tamnovanja kojeg je vodio David Jaffe. On je poslije postao čuvar u našem stenfordskom eksperimentu simulacije zatvora. Tijekom priprema za provođenje tog eksperimenta, a zbog boljeg razumijevanja psihičkog stanja zatvorenika i zatvorskog osoblja, kao i zbog određivanja kritičnih svojstava psihološke prirode bilo kojeg zatvorskog iskustva, održao sam na ljetnoj školi stenfordskog sveučilišta jedan’ kolegij koji se odnosio na te sadržaje. Uz mene je predavao i Andrew Carlo Prescott, koji je nedavno bio uvjetno oslobođen, nakon niza dugih boravka u kalifornijskim zatvorima. Carlo se pokazao kao neprocjenjivi savjetnik i dinamični direktor našeg “povjeren­stva za uvjetni otpust odraslih”. Dvojica studenata na poslijediplomskom studiju, William Curtis Banks i Craig Haney, bili su potpuno uključeni u svaku fazu izvedbe ovog neobičnog istraživačkog projekta. Craig je iskori­stio to iskustvo kao odskočnu dasku za jednu od najuspješnijih karijera u psihologiji i pravu. Postao je vodeći odvjetnik za prava zatvorenika i, zaje­dno sa mnom, autor niza članaka i poglavlja o različitim temama vezanima uz instituciju zatvora. Obojici zahvaljujem na njihovom doprinosu ovoj raspravi i njezinim intelektualnim i praktičnim posljedicama. Usto zahva­ljujem i svakom od kolega studenata koji su se dobrovoljno javili da sudje­luju u događanju, koje neki od njih još desedjećima poslije ne mogu zabo­raviti. Kao što to kažem i u knjizi, ja im se ponovno ispričavam za bilo koji oblik patnje koju su podnijeli tijekom i nakon istraživanja.

M. C. Escher s ‘‘Circle Limit IV ” © 2006 The M. C. Escher Company-Holland. Sva prava pridržana, www.mcescber.com.

PRVO PO GLAVLJE

Psihologija zla: Situacijske promjene karaktera

Umje mjesto samo za sebe, i u sebi samome, može načiniti od pakla raj i od raja pakao.

John Milton, Izgubljeni raj

Pogledajte na trenutak ovu zanimljivu sliku. Sada zatvorite oči i pokušaj­te je zapamtiti.Vidite li mnogo malih anđela koji plešu po tamnom nebu? Ih vidite

mnogo crnih đavola koji se nalaze u sjajnom bijelom prostoru pakla? U ovoj iluziji umjetnika M. C. Eschera obje su perspektive jednako moguće. Jednom kada postanete svjesni kongruencije dobra i zla, ne možete vidjeti samo jedno. U onome što slijedi neću vam dopustiti da otplovite natrag u ugodnu separaciju vaše dobre i bezgrešne strane od njihove zle i pokvarene strane. “Jesam li ja sposoban učiniti zlo?”, pitanje je koje želim da si posta­vljate neprestano iznova dok zajedno putujemo nepoznatim predjelima.

Tri psihološke istine izranjaju iz Escherove slike. Prvo, svijet je ispu­njen i dobrom i zlom — bio je, jest i uvijek će biti. Drugo, granica između dobra i zla je propusna i nejasna. I treće, moguće je da anđeli postanu đavoli i, možda teže za shvatiti, da đavoli postanu anđeli.

Možda vas ova slika podsjeća na krajnju preobrazbu iz dobra u zlo, metamorfozu Lucifera u Sotonu. Lucifer, “nositelj svjetla”, bio je Božji anđeo-miljenik sve dok nije doveo u pitanje Božji autoritet zbog čega je bačen u pakao zajedno sa svojom skupinom palih anđela. “Bolje je vladati u paklu nego služiti na nebu”, hvalila se Sotona, “Božji suparnik” u Milto- novom Izgubljenom raju. U paklu, Lucifer-Sotona postaje lažac, glumac koji se koristi hvalisanjem, kopljima, trubama i zastavama, kao što to čine

neki nacionalni vođe danas. Na demonskoj konferenciji u paklu Sotona je uvjerena da ne može ponovno osvojiti raj izravnim sukobom.1 Međutim Sotonin državnik, Belzebub, smišlja najpodlije rješenje predlažući da se os­vete Bogu tako da pokvare njegovu najveličanstveniju kreaciju, čovjeka. Iako je Sotona uspjela navesti Adama i Evu da se ogluše na Božju zapovijed i povedu se zlom, Bog određuje da će na kraju biti spašeni. No do kraja vremena Sotoni je dopušteno provlačiti se kroz te naredbe, i novačiti vje­štice da navode ljude na zlo. Sotonini posrednici postat će tako meta rev­nih inkvizitora koji žele osloboditi svijet zla, ali njihove užasne metode stvorit će novi oblik sustavnog zla kakvo svijet nije prije poznavao.

Luciferov grijeh je ono što su mislioci u srednjem vijeku nazivali cupi- ditas? Za Dantea su grijesi koji proizlaze iz toga korijena najekstremniji “grijesi vuka”, duhovno stanje kada imamo unutarnju crnu rupu tako du­boku da nema te moći ili novca koji je mogu napuniti. Za one koji pate od smrtne bolesti koja se zove cupiditas, sve ono što postoji izvan “ja” ima vrijednost samo ako se može iskoristiti ili pretvoriti u “ja”. U Danteovom Paklu takvi se grešnici nalaze u devetom krugu Pakla, smrznuti u Ledenom jezeru. Budući da nisu marili ni za koga osim za sebe tijekom života, zau­vijek su zatočeni u svom ledenom “ja”. Navodeći ljude da se tako usmjere isključivo na sebe, Sotona i njezini sljedbenici odvraćaju im pogled od sk­lada ljubavi koja ujedinjuje sva živa bića.

Grijesi vuka uzrokuju da se ljudsko biće odvrati od milosti i učini sebe svojim jedinim dobrom — i svojim zatvorom. U devetom krugu Pakla greš­nici opsjednuti duhom nezasitnog vuka zaleđeni su u zatvoru koji su si sami nametnuli, gdje su zatvorenik i čuvar sjedinjeni u egocentričnu stvarnost.

U svojoj znanstvenoj potrazi za postankom Sotone, povjesničarka Elai- ne Pagels nudi provokativnu tezu o psihološkom značaju Sotone kao ogle­dala čovječanstva:

1 John Milton, Paradne Lost, in John Milton: Complete Poems and M ajor Prose, ur. M. Y. Hughes (New York: Odyssey Press, 1667/1957) citat u Knjizi 1, str. 254.; opis Sotonine de­monske konferencije u Knjizi 2,11. 44—389.2 Cupiditas označava pohlepu, gramzivost, jaku želju za bogatstvom ili moći nad drugima. Cupiditas znači želju da se pretvori u “ja” sve ono što je drugačije od “ja”. Na primjer, požuda za silovanjem je oblik cupiditasa jer uključuje korištenje druge osobe kao stvari kojom zado­voljavamo vlastitu želju; ubojstvo iz koristoljublja je također cupiditas. To je suprotno pojmu caritas koji označava viđenje sebe dijelom prstena ljubavi u kojem svaki pojedinac ima svoju vrijednost sam po sebi, ali i kroz odnos s drugima. “Činite drugima što biste htjeli da drugi čine vama” je slab izraz caritasa. Latinski “Caritas etamor, Deus ibi est” je vjerojatno najbolji izraz za koncept “Bog je tamo gdje su milosrđe i ljubav”.

Ono što fascinira kod Sotone je način na koji izražava kvalitete koje nadi­laze ono što obično prepoznajemo kao ljudsko. Sotona evocira više od pohlepe, zavisti, požude i ljutnje koje prepoznajemo u našim najgorim nagonima, i više od onog što nazivamo brutalnošću, zbog koje se ljudima pripisuje sličnost životinjama... Zlo, u svom najgorem obliku, uključuje nešto nadnaravno — što prepoznajemo, uz drhtaj, kao dijaboličnu inverziju Buberove karakterizacije Boga kao “potpuno drugog”.3

Bojimo se zla, ali smo njime fascinirani. Stvaramo mitove o zlim uro­tama i zatim im povjerujemo dovoljno da mobiliziramo snage protiv tih urota. Odbacujemo drugo kao različito i opasno jer je nepoznato, ali nas istodobno uzbuđuje pomisao o seksualnim prijestupima i kršenju moral­nih normi onih koji nisu kao mi. Profesor religijskih studija David Fran­kfurter zaključuje svoju potragu za inkarniranim zlom fokusiranjem na socijalnu konstrukciju toga zlog drugog.

Konstrukcija socijalnog drugogVzo kanibala-divljaka, demona, čarobnjaka, vampira ili mješavine svih njih, dovodi do stalnog repertoara simbola in­verzije. Priče koje pričamo o ljudima s margine poigravaju se njihovim divljaštvom, slobodnim običajima i monstruoznosti. Istodobno, kombini­rani užas i užitak koji deriviramo iz kontempliranja o tome drugačijem — osjećaji koji su utjecali na brutalnost kolonizatora, misionara i vojski koje su ušle u zemlje tih drugih — sasvim sigurno utječu na nas i na razini indi­vidualnih fantazija.4

TRANSFORMACIJE: ANĐELI, ĐAVOLI I MI, OBIČNI SMRTNICI

Luciferov učinak je moj pokušaj razumijevanja procesa transformacije prisutnog kada dobri ili obični ljudi čine loše ili zle stvari. Bavit ćemo se temeljnim pitanjem “Sto navodi ljude da krenu pogrešnim putem?” Me­đutim umjesto da pribjegnemo tradicionalnom religijskom dualizmu do­bra nasuprot zlu, ili dobroj prirodi nasuprot lošem odgoju, gledat ćemo stvarne ljude uključene u svakodnevne aktivnosti, zapletene u svoj posao, koji preživljavaju u često turbulentnoj kušnji ljudske prirode. Pokušat

3 Elaine Pagels, The Origin ofSatan (New York: Random House, 1995), str. xvii.4 D. Frankfurter, Evil Incamate: Rumors o f Demonic Conspiracy and Satanic Abuse in History (Princeton, NJ: Princeton University Press, 2006), str. 208.-209.

ćemo razumjeti prirodu njihovih promjena u karakteru kad su suočeni s moćnim situacijskim silama.

Počnimo s definicijom zla. Moja je jednostavna, psihološki utemelje­na: zlo se sastoji u namjernom ponašanju na načine koji štete, iskorištava­ju, ponižavaju, dehumaniziraju ili uništavaju nevine — ili u korištenju au­toriteta i moći sustava da bi se ohrabrilo ili potaknulo druge da to čine za nas. Ukratko, to je “znati bolje, ali činiti lošije”.5

Sto određuje ljudsko ponašanje? Sto određuje ljudsku misao i akciju? Sto neke od nas navodi da vodimo moralne, pravedne živote, dok drugi lako upadaju u zamke nemorala i kriminala? Je li ono što mislimo o lju­dskoj prirodi utemeljeno na pretpostavci da nas unutarnje odrednice vode u dobrom ili lošem smjeru? Poklanjamo li premalo pozornosti vanjskim odrednicama naših misli, osjećaja i akcija? Koliko smo bića situacije, tre­nutka, mase? I postoji li išta što je netko nekad učinio za što ste potpuno sigurni da Vi osobno nikada ne biste učinili?

Većina nas se skriva iza egocentričnih pristranosti koje stvaraju iluziju da smo posebni. Ti zaštitni mehanizmi dopuštaju nam da vjerujemo kako je svatko od nas natprosječan na bilo kojem testu integriteta samopoi- manja. Prečesto gledamo u zvijezde kroz debelu leću osobne neranjivosti kada bismo trebali gledati u sklisku nizbrdicu ispod naših nogu, Takve egocentrične pristranosti češće nalazimo u društvima koja potiču nezavi­snu orijentaciju, poput europsko-američke kulture, a rjeđe u kolektivno orijentiranim društvima, poput azijskih, afričkih i bliskoistočnih.6

Tijekom našeg putovanja kroz dobro i zlo tražit ću od vas da razmišljateo trima pitanjima: Koliko dobro zaista poznajete sebe, svoje snage i slabosti?

5 Neke knjige koje je vrijedno proučiti za drugačije psihološke perspektive zla uključuju: R. F. Baumeister, Evil: Inside Human Cruelty and Violence (New York: Freeman, 1997); A. G. Miller, ur., The Social Psychology of Good and Evil (New York: Guilford Press, 2004); M. Shermer, The Science of Good & Evil: Why People Cheat, Gossip, Care, Share and Follow the Golden Rule (New York: Henry Holt, 2004); E. Staub, The Roots of Evil: The Origins of Genocide and Other Group Violence (New York: Cambridge University Press, 1989); J. Wa- ller, Becoming Evil: How Ordinary People Commit Genocide and Mass Killing (New York: Oxford University Press, 2002).6 Sve je više literature iz područja kulturalne psihologije koja uspoređuje razlike u ponašanju i u vrijednostima između društava koja promiču nezavisniju, individualističku orijentaciju i onih koji su međuzavisna i kolektivistička. Dobro polazište o tome kako te različite perspek­tive utječu na doživljaj sebe može se naći u radu Hazel Markus i Shinobu Kitayame, “Models of Agency: Sociocultural Diversity in the Constmction ofAcaon”, u Nebraska Sjmposium on Motivation, ur. V. Murphy-Berman and J. Berman, Cross-Cultural Dijferences in Perspectives on Self (Lincoln: University of Nebraska Press, 2003).

i'smoiogija zm: suuactjsRe promjene mroRiera

Potječe li to vaše znanje iz razmišljanja o vašem ponašanju u poznatim situa- đjama ili u novim situacijama kada su vaše stare navike bile upitne? Isto tako, koliko dobro zaista poznajete ljude s kojima ste u svakodnevnoj inte­rakciji — vašu obitelj, prijatelje, kolege na poslu, ljubavnike? Jedna teza ove knjige je da većina nas poznaje sebe samo na temelju ograničenih iskustava u poznatim situacijama koje uključuju pravila, zakone, politiku, i pritiske koji nas sputavaju. Idemo u školu, na odmor, na zabave, plaćamo račune i poreze, svaki dan i svake godine. No što se događa kada smo izloženi potpuno no­vom i nepoznatom okruženju gdje naše navike nisu dovoljne? Promijenite posao, idete na vaš prvi spoj dogovoren putem računala, pridružite se nekom klubu (ili bratstvu), uhiti vas policija, pridružite se nekom kultu ili sekti, odlučite volontirati u jednom eksperimentu. Prijašnji “ja” možda neće reagi­rati onako kako biste očekivali kada se osnovna pravila promijene.

Tijekom našeg putovanja volio bih da se neprestano pitate “Zar i ja?” dok susrećemo različite oblike zla. Ispitat ćemo genocid u Ruandi, masov­ne suicide i ubojstva sljedbenika Hrama naroda7 u prašumama Gvajane, masakr u My Lai u Vijetnamu, horor nacističkih koncentracijskih logora, mučenja kojima se koriste vojne i civilne policije diljem svijeta, seksualno zlostavljanje župljana koja su počinili katolički svećenici, i traganje za li­nijom kontinuiteta između skandaloznog, nepoštenog ponašanja rukovo­ditelja u Enronu i World-Com korporaciji. Naposljetku vidjet ćemo kako neke zajedničke niti u svim tim zlodjelima postoje i u nedavno otkrivenim zlostavljanjima civilnih zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib u Iraku. Jedna posebno važna nit koja povezuje ta zlodjela proizlazi iz istraživanja u području eksperimentalne socijalne psihologije, posebno iz istraživanja koje je poznato kao stenfordski eksperiment simulacije zatvora.

Zlo: Nepromjenjivo i intemalno ili promjenjivo i ekstemalno?Ideja da nepremostivi jaz dijeli dobre ljude od zlih izvor je utjehe iz

najmanje dvaju razloga. Prije svega stvara binarnu logiku prema kojoj je zlo esencijalizirano. Većina ljudi percipira zlo kao entitet, kvalitetu koja je svojstvena nekim ljudima, dok drugima nije. Loše sjeme u konačnici daje loše voće jer mu je to sudbina. Zlo definiramo upirući prstom u stvarno zle tirane našega doba, poput Hidera, Staljina, Pol Pota, Idi Amina, Sadama

' Peoples Temple; Organizacija koju je 1955. osnovao Jim Jones i koja je sredinom 70-ih obuhvaćala dvanaestak lokacija u Kaliforniji uključujući sjedište u San Franciscu. Najpozna­tija je po smrti 918 ljudi 18. studenoga 1978. u Gvajani, u poljoprivrednom projektu Hram naroda, neformalno nazvanim “Jonestown” (op. prev.).

Huseina, i drugih političkih vođa koji su upravljali masovnim ubojstvima. Također moramo prepoznati obična, manja zlodjela preprodavača droge, silovatelja, trgovaca ljudima, počinitelja nepoštenih prijevara starijih osoba te onih koji nasiljem u školi uništavaju blagostanje naše djece.

Zagovaranje dihotomije dobra i zla oslobađa “dobre ljude” odgovor­nosti. Oslobođeni su od razmatranja vlastite uloge u stvaranju, održavanju, nastavljanju ili dopuštanju uvjeta koji pridonose delinkvenciji, kriminalu, vandalizmu, izrugivanju, nasilju u školama, silovanju, mučenju, teroru i nasilju općenito. “To je tako u cijelom svijetu i ne može se mnogo učiniti da se to promijeni. Ja tu pogotovo ne mogu ništa učiniti.”

Alternativno shvaćanje tretira zlo u inkrementalističkim pojmovima, kao nešto za što smo svi sposobni, ovisno o okolnostima. Ljudi mogu u svakom trenutku posjedovati neku karakteristiku (inteligenciju, ponos, po­štenje ili zlo) više ili manje. Naša priroda je promjenjiva, i to prema dobroji prema lošoj strani ljudske prirode. Ova perspektiva implicira prihvaćanje kvaliteta kroz iskustvo ili koncentriranu vježbu, ili putem intervencije izva­na, kao kada nam je ponuđena jedinstvena prilika. Ukratko, možemo učiti postati dobri ili zli neovisno o našem genetskom naslijeđu, ličnosti ili obi­teljskom naslijeđu.8

Alternativno razumijevanje: Dispozicijsko, situacijsko i sistematsko

Usporedan s ovim parom esencijalista i inkrementalista je kontrast izme­đu dispozicijskih i situacijskih uzroka ponašanja. Kad smo suočeni s nekim neobičnim ponašanjem ili nekim neočekivanim događajem, nekom anoma­lijom koja nema smisla, kako je pokušavamo razumjeti? Tradicionalni pri­stup bio je identificirati prirođene osobne kvalitete koje vode akciji: genetički sastav, osobine ličnosti, karakter, slobodnu volju, i druge dispozicije. Ako je riječ o nasilnom ponašanju, tražimo sadističke crte ličnosti. Kada su posrije­di herojska djela, tražimo gene koji nas predodređuju za altruizam.

8 Jedna od najboljih referenci o pojmu esencijalizma kako ga koriste psiholozi može se naći u knjizi Sušan Gelman, The Essential Child: Origins ofEssentialism in Everyday Life (New York: Oxford University Press, 2003). Drugi važan izvor podataka o načinima na koje naše kog­nitivno mišljenje o inteligenciji kao esencijalnoj (nepromjenjivoj) nasuprot inkrementalnoj (promjenjivoj) osobini utječe na uspjeh u raznim područjima može se naći u sažetom prikazu desetljeća istraživanja koje je provela Carol Dweck, Mindset: The Netu Psychology ofSuccess (New York: Random House, 2006).

Pucnjave u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima srednjoškolci ubijaju i ranjavaju druge učenike i nastavnike, uzdrmale su te zajednice.9 U Engleskoj su dvojica desetogodišnjaka otela dvogodišnjeg Jamieja Bulgera iz trgovačkog centra i brutalno ga ubila. U Palestini i Iraku mladići i dje­vojke postaju bombaši samoubojice. U većini su europskih zemalja mnogi ljudi tijekom Drugoga svjetskog rata štitili Zidove od nacista* iako su zna­li da će, budu li uhvaćeni, i oni sami i njihove obitelji biti ubijeni. U mno­gim zemljama cinkaroši riskiraju osobni gubitak izlažući nepravedne i ne­moralne akcije nadređenih. Zašto?

Tradicionalni pristup (prisutan među onima koji dolaze iz kultura koje potiču individualizam) je traženje odgovora unutar osobe - i za patologijui za heroizam. Moderna psihijatrija je dispozicijski usmjerena. Isto vrijedi i za kliničku psihologiju, kao i za psihologiju ličnosti. Većina naših institu­cija utemeljena je na takvoj perspektivi, uključujući sudstvo, medicinu i religiju. Pretpostavka je da su krivnja, bolest i grijeh smješteni u osobi koja je kriva, koja je bolesna, odnosno koja je grešna. Svoju potragu za razu­mijevanjem počinju pitanjem tko: Tko je odgovoran? Tko je to prouzročio? Tko je kriv? Tko je zaslužan?

Socijalni psiholozi (poput mene) nastoje izbjeći tu žurbu u donošenju dispozicijskih prosudbi kada se nastoji razumjeti uzroke neobičnih pona­šanja. Više vole početi svoju potragu za značenjem započinjući pitanja s kakvo: Kakvi uvjeti pridonose određenim reakcijama? Kakve okolnosti mo­gu biti uključene u generiranje ponašanja? Kakvia je bila situacija iz perspe­ktive sudionika? Socijalni psiholozi pitaju: Koliko se ponašanja pojedinca mogu povezati s čimbenicima izvan samog aktera, situacijskim varijablamai procesima okoline jedinstvenima za dani kontekst?

Dispozicijski pristup je prema situadjskom kao medicinski model zdrav­lja prema javnom modelu zdravlja. Medicinski model nastoji naći uzroke bolesti ili onesposobljenosti u samoj osobi. Nasuprot tome, javni model zdravlja pretpostavlja da vektori prijenosa bolesti dolaze iz okoline stvarajući uvjete koji uzrokuju bolesti. Ponekad je bolesna osoba konačni proizvod uzročnika okoline koji, ako nisu zaustavljeni, napadaju druge, neovisno o pokušajima da se popravi zdravlje pojedinca. Primjerice u dispozicijskom pristupu dijete koje ima poteškoća u učenju može dobiti mnoštvo medicin­skih i bihevioralnih tretmana kako bi prevladalo taj nedostatak. Međutim u

9 Konstruktivni pristup za suočavanje s nasiljem u školi može se naći u radu' moga kolege psihologa Eliota Aronsona. On koristi znanje iz socijalne psihologije kako bi ponudio upute i smjerove za mijenjanje školske socijalne okoline tako da suosjećanje i suradnja zamijene natjecanje i odbacivanje: E. Aronson, Nobody Left to Hate: Teaching Compassion After Gelumbine (New York: Worth, 2000).