politička etika

1Moral i politika, Igor Primorac (2011)

1. POLITIKA I KONVENCIONALNI MORAL – N. MACHIAVELLI

Obzirom da ljudi vladare često obilježavaju raznim atributima, neki vladari su po njihovom mišljenju darežjivi, neki škrti, neki su darovatelji, grabežljivci, nemilosrdni, bezbožni, uporni, iskreni. Ipak svi se slažu da bi vladar od navedenih svojstava trebao imati samo one dobre.

Vladar treba biti oprezan i nepovjerljiv u postupcima, trebao bi biti razborit, ne smije strepiti od svoje sjenke, prevelika povjerljivost ne smije ga učiniti neopreznim, a pretjerana nepovjerljivost nepodnošljivim.

Na pitanje da li je bolje da ljudi vladara ljube ili da ga se boje, najbolje bi bilo oboje, ali pošto je to nemoguće, najbolje rješenje je da ga se boje, jer ljudi su često nezahvalni, pohlepni, nepouzdani, manje se ustručavaju da uvrijede nekog koji želi da ga ljube, nego nekog ko im uliva strah, jer tada uvijek postoji prijetnja od kazne.

Međutim, vladar mora paziti da ga podanici ne mrze zato sto ga se boje, on ne smije proliti krv bez dobrog opravdanja i ne smije uzimati tuđe žene.

Ali kada je u pitanju ratovanje, vladar ne treba strahovati da ga vojnici proglase okrutnikom, jer to je jedini način da vojsku povede na pravi put.

Pohvalno je da vladar ne prekrši zadatu vjeru, ali ako gledamo unazad, velika djela su postigli oni vladari koji su manje marili za zadatu vjeru i tako su premašili one vladare koji su se oslanjali na zakone.

Postoje dva načina borbe: zakonima i silom, prvi je svojstven čovjeku, drugi životinjama, zato je nužno da se vladar zna koristiti i jednim i drugim. On mora biti i licisa i lav, lisica ako želi da predosjeti mrežu, a lav ako hoće da prepadne vukove. Onaj koji se više služio lisičijim svojstvima bolje je prošao, jedan od takvih je Aleksandar VI, koji je samo smišljao kako da prevari ljude, on je imao veliku moć uvjerljivosti. Možemo zaključiti da vladar ne mora posjedovati sve navedene osobine, ali se drugima mora činiti da ih on ima, jer ljudi češće vjeruju svojim očima nego rukama.

2. MORAL I POLITIKA – I. KANT

Politika kaže 'Budite mudri kao zmije', dok moral tome dodaje kao uslov 'I nevini kao golubovi', pošto oboje ne mogu postojati zajedno, onda zaista postoji sukob između morala i politike.Volja svih pojedinaca je da žive u zakonskom uređenju na načelima slobode, ali kako bi se stvorila zajednička volja, u izvođenju te ideje u praksi, treba računati samo na silu kao početak pravnog stanja, a ona će naknadno svojim prinudnim djelovanjem stvoriti javno pravo. Naravno, mogu se očekivati velika odstupanja od ove ideje u teoriji, jer ko jednom ima vlast u svojim rukama, neće dopustiti da mu narod propisuje zakone.

Moralni političar postavit će sebi načelo da ako se jednom pokažu nedostaci, bilo u državnom uređenju, bilo u međusobnom odnosu država koji nisu mogli biti spriječeni, onda je njegova dužnost da to što prije popravi i prilagodi prirodnom pravu.

Jednom državom može se stvarno republikanski vladati, iako prema postojećoj konstituciji postoji despotska vladarska moć, sve dok se narod postupno ne osposobi da postane pristupačan

samoj ideji zakonskog autoriteta i dok se ne utvrdi da je dorastao za vlastito zakonodavstvo.

Praktičari koji se ugledaju na ustave država koji su se najbolje održali, ali su u većini slučajeva bili protupravni, drže se načela koja se svode na sofističke maksime:- fac et excusa- iskoristi priliku da se samovoljno domogneš vlasti, jer mnogo je lakše iznijeti opravdanje I uljepšati nasilje nakon djela, nego prije toga tražiti uvjerljive razloge i čekati na protudokaze;- si fecisti nega- za ono sto si sam zgriješio, i svoj narod doveo do očajanja i do ustanka, poreci da je tvoja krivica i tvrdi da je krivica do ljudske prirode;- divide et impera- ako u tvom narodu ima nekoliko privilegovanih glavara, posvađaj ih međusobno i odvoji ih od naroda. Pomaži zatim narodu, obećavajući mu veću slobodu, pa će onda sve bezuslovno ovisiti o tvojoj volji.

Objektivno u teoriji, nema uopšte sukoba između politike i morala, dok će subjektivno taj sukob uvijek postojati, ali mi ćemo se držati teorije da istinska politika ne može učiniti niti jedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu, i iako je


politika sama za sebe teško umijeće, sjedinjenje politike sa moralom nije nikakvo umijeće. Jer moral presijeca čvor koji politika nije mogla čim se te dvije snage suprotstave jedna drugoj. Sa

ljudskim pravom treba postupati kao sa svetinjom, ma kakve to žrtve stajalo silu koja je na vlasti i svaka politika treba saviti koljena pred pravom.

3. POLITIKA KAO POZIV – M. WEBER

Nijedna etika na svijetu ne može zaobići činjenicu da je postizanje dobrih ciljeva u brojnim slučajevima vezano za prihvatanje moralno sumnjivih ili opasnih sredstava, i ne može reći kada i u kojem obimu etički dobar cilj opravdava etički opasna sredstva i propratne posljedice uspjeha.Za politiku je primjena političke sile odlučujuće sredstvo.U svijetu realnosti uvijek iznova stičemo iskustvo da se etičar uvjerenja iznenada preobražava u hilijastičkog proroka, tako se oni koji su propovjedali ljubav a ne nasilje, u idućem trenutku pozivaju na nasilje, na posljednje nasilje koje bi onda dovelo do stanja uništenja svake sile.

Stari hrišćani su znali da svijetom vladaju demoni i da onaj ko se upušta u politiku sklapa savez sa dijaboličkim silama i da za njegovo djelovanje ne vrijedi teza da iz dobroga proizilazi samo dobro, a iz zla samo zlo, već često upravo obrnuto. Ko to ne vidi zapravo je u političkom pogledu dijete.

Kao i za svaki aparat vođe jedan od uslova uspjeha predstavlja pražnjenje i opredmećivanje, duhovno osiromašenje u interesu discipline. Sljedbenici nekog vjerskog borca koji su došli na

vlast vrlo se lako izrode u obične uživatelje sinekura (dobro plaćen posao, bez mnogo truda, aktivnosti).

Politika se uglavnom vodi glavom, ali definitivno ne samo glavom. Nikome se ne može propisati da li treba djelovati kao etičar uvjerenja ili kao etičar odgovornosti, kada činiti jedno a kada drugo?Kada jedan zreo čovjek, bez obzira na starosnu dob, koji realno i punom dušom osjeća odgovornost za posljedice i koji djeluje u skladu sa etikom odgovornosti, u jednom trenutku kaže 'drugačije ne mogu, to je moj stav', to je nešto istinski ljudsko i dirljivo, i svakom čovjeku se to može desiti. I zato etika uvjerenja i etika odgovornosti nisu apsolutne suprotnosti nego dopune, i tek zajedno čine pravog čovjeka koji može imati poziv za politiku.

Cjelokupno povijesno iskustvo potvrđuje da čovjek ono moguće ne bi postigao da ne pokušava i nemoguće. Onaj ko to može učiniti mora biti vođa kao i junak. Samo onaj ko je siguran da se neće polomiti zbog toga što je svijet previše glup i previše prost za ono što mu on želi ponuditi, samo onaj koji svemu tome može reći 'ipak', samo on ima poziv za politiku.

4. ETIKA I REVOLUCIJA – H. MARCUSE

Pod revolucijom se podrazumijeva svrgavanje zakonski uspostavljene vlasti i ustava, koje vrši neka društvena klasa ili pokret, sa ciljem promjene društvene i političke strukture.

Postavlja se pitanje može li se revolucionarna upotreba nasilja opravdati kao sredstvo za uspostavu ili promicanje ljudske slobode i sreće. Revolucionarni pokret mora pokazati da će moći uspostaviti ljudsku slobodu i sreću, mora moći pokazati da su njegova sredstva za postizanje tog cilja primjerena.

U suprotnom, na raspolaganju imamo dva stajališta, a priori odbaciti ili a priori prihvatiti sve revolucije i revolucionarno nasilje, iako se oba ova stajališta ogrješuju o povijesne činjenice.

Etika revolucije svjedoči o sudaru i sukobu dva povijesna prava: prava onoga što jest,

uspostavljene zajednice o kojoj ovisi život a možda čak i sreća pojedinaca; prava onoga što može biti, i možda bi čak i trebalo biti, jer bi moglo umanjiti muku, jad i nepravdu, pod uslovom da se šansa za takvo nešto mora pokazati kao stvarna mogućnost.

Utemeljenje i valjanost etičkih normi ograničeni su na normalno stanje stvari u društvenim i političkim odnosima.

Sva društva svakodnevno traže žrtvovanje I ugnjetavanje i ne možemo biti moralni i etični u nekoj proizvoljnoj tački revolucije. Ko može kvantificirati i ko može usporediti žrtve koje traži uspostavljeno društvo i one koje se traže za njegovo rušenje? Da li je 10 000 više etično od 20000?


Odnos sredstvo- cilj etički je problem revolucije. Cilj mora biti izvediv represivnim sredstvima za njegovo postizanje. Međutim, koliko god racionalna, nužna, oslobađajuća revolucija bila,

ona uključuje nasilje. Nenasilna povijest jest obećanje i mogućnost društva za koju se još uvijek treba boriti. Za sada se čini da je pobjedničko nasilje na drugoj strani.

5. POLITIČKO DJELOVANJE I PROBLEM PRLJAVIH RUKU – M. WALZER

Ne možemo tvrditi da je dilema prljavih ruku samo politička dilema, jer i u privatnom životu možemo zaprljati ruke. Međutim, ovo se pitanje u politici postavlja na najdramatičniji način iz tri razloga koja politički život čine onim što jest, zato što tvrdimo da djelujemo za druge ali služimo i sami sebi, vladamo nad drugima i protiv njih koristimo nasilje.

U politici je lako uprljati ruke, ali je teško to ispravno i učiniti. Međutim, nije jednostavno dobrog čovjeka podučiti kako da ne bude dobar, niti je jednostavno tom čovjeku objasniti njega samog, jednom kad je počinio sve zločine koji se od njega traže.

O slaganju da živimo sa dilemom prljavih ruku i o pristanku da koristimo riječ zločin, razvile su se tri opšte tradicije objašnjenja koje proizilaze iz neoklasičnih, protestantskih i katoličkih perspektiva o politici i moralu.

Prema prvoj tradiciji koju predstavlja Makijaveli, dobar čovjek koji nastoji utemeljiti ili reformirati republiku, mora činiti grozne stvari kako bi postigao svoj cilj. Smatrao je da se rijetko događa da je dobar čovjek spreman koristiti loša sredstva da bi postao vladar.

Makijavelijev cilj jeste uvjeriti takvu osobu da učini pokušaj te vrste, a čovjeku koji to čini i u tome uspijeva nudi na dlanu najveće političke nagrade, moć i slavu. Dobar čovjek nije nagrađen niti mu je oprošteno zbog spremnosti da uprlja

ruke. Nema nagrade za činjenje loših stvari na loš način, makar se i radile sa najboljim namjerama. Zato političko djelovanje podrazumijeva poduzimanje rizika, i ukoliko političar uspije, on postaje junak, sa ogromnom moći i slavom.

Prema drugoj tradiciji koju zagovara Weber, čovjek prljavih ruku je i dalje junak, ali tragični junak. Njegova tragedija je u tome, da iako je politika njegov poziv, on taj poziv nije dobio od Boga i prema tome, Bog ga ne može ni opravdati. Weberov je junak sam u svijetu za koji se čini da pripada Sotoni, i njegov je poziv u potpunosti vlastiti izbor. Sa punom sviješću o onome što čini, on čini zlo kako bi činio dobro i odustaje od svoje duše. On se otvara dijaboličnim silama koje vrebaju u svakoj primjeni nasilja.

Prema trećoj tradiciji A. Camusa, junaci su nevini zločinci, pravedne ubice jer nakon što su ubili spremni su da umru i zaista će umrijeti. Tek će njihovo pogubljenje, koje će izvršiti iste one despotske vlasti koje su napali, do kraja zaokružiti djelovanje koje su sami pokrenuli, umirući ne moraju se opravdavati. Na stratištu oni čiste svoje ruke od prljavštine, i za razliku od sluge koji pati, oni umiru sretni.

Camusovo gledište je najprivlačnije, zbog toga što od nas zahtijeva da zamislimo kaznu ili pokajanje koje odgovara političkom zločinu, i da time pomno razmotrimo njegovu prirodu. Ostali to ne zahtijevaju.

6. PRLJAVE RUKE – S. DE WIJZE

Kada smo suočeni sa problemom prljavih ruku, prljava karakteristika uzima se u obzir jednom pri određivanju opšte vrijednosti tog djelovanja i ponovo sama po sebi, znači ona se broji dvaput. Značaj prljavih karakteristika je da usmjeravaju djelovanje, a ne njihova pogrešnost, jer one i dalje ostaju nevrijednost.

Prljave ruke pojavljuju se kada ljudi stvaraju zle okolnosti, i zlo ljudsko djelovanje presudno je za scenarij prljavih ruku. Prljave ruke pojavljuju se samo onda kada moralna razmatranja pokreću izvršitelja da počini moralni prekršaj, i ona su provedena u dobroj vjeri. Izdaja osoba,

vrijednosti ili načela može se opravdati samo ako takvo djelovanje donese neko dobro.

Ubijanje vođe koji zagovara i izvršava genocid i čija će smrt dovesti do skorog prestanka tog genocida klasificiralo bi se kao djelovanje koje potpada pod klasu prljavih ruku. Razmatranje troškova i dobiti koji se daju razumno procijeniti, daje nam jedan važan kriterij za razlikovanje scenarija prljavih ruku od onih okolnosti u kojima izvrsitelj postupa nemoralno.

Biti ubica, lažljivac, izdajica itd., i osjećati kajanje ne znači prepoznati da smo učinili nešto što nismo smjeli, već da smo shvatili šta smo postali


čineći to, i šta je to učinjeno zlo predstavljalo drugima. Scenariji prljavih ruku ukazuju na to da moramo nastojati pronaći moralnu teoriju koja

može razjasniti vrednovanja koja ne usmjeravaju djelovanje i dvostruko prebrojene nemoguće zahteve.

7. NEMA DILEME PRLJAVIH RUKU – K. NIELSEN

Ruke se prljaju kada se čini ono što je neispravno. A kako može biti neispravno činiti ono što je ispravno? Kako možemo uprljati ruke čineći ono što bismo trebali činiti?

U određenim okolnostima, Walzer smatra, da npr. politički djelatnici moraju postupiti neispravno kako bi postupili ispravno. Međutim, ako to nije kontradikcija onda je to paradoks. Čini se da logički gledano, ne možemo postupiti ispravno čineći ono što je neispravno. Ali to je sve pogrešan način shvaćanja stvari. Jer ako sve što

činimo ili propustimo učiniti dovodi do zla ili ga održava, ne postupamo neispravno čineći manje zlo. Uzimajući sve u obzir, zapravo činimo upravo ono što je ispravno, stvar koju bismo u tim okolnostima trebali učiniti. Čineći ono što bismo trebali činiti, ne možemo neispravno postupiti. Možemo činiti stvari koji bi u normalnim okolnostima bile neispravne, ali u okolnostima koje traže prljave ruke one nisu neispravne. Kada je jedini izbor onaj između zla i zla, nikada ne može biti neispravno izabrati ono manje.

8. PROFESIONALNA ETIKA ZA POLITICARE – A. ALEXANDRA

Walzer smatra da je problem prljavih ruku posebno aktuelan za one koji obnašaju neku političku ulogu. To je djelimično zbog toga što je političar u poziciji u kojoj odluke koje on donosi mogu imati izuzetno važne posljedice. Dok politička uloga jest, i može biti, moralno opravdana jer se može iskoristiti da bi se ostvarili moralno dobri rezultati, samo carstvo politike jest otpadna jama nemoralnosti, grozna borba za moć i slavu. Zahtjev da politički akter mora biti spreman da uprlja ruke je nešto što se traži u dobroj vjeri, dok je u zloj vjeri tražiti ili prihvatiti službu a da nismo spremni djelovati unutar granica njenih ovlasti.

U politici učinkovitost ovisi ne samo o tome kako sama osoba djeluje, nego i kako drugi djeluju, a često će ti drugi djelovati na načine koji čine nužnim da djelujemo nemoralno kako bismo postigli cilj koji smatramo vrijednim.

Profesionalna etika odnosi se na podgrupu etike struke koja se odnosi na ljude zbog toga što pripadaju onome što bi se moglo nazvati paradigmatskim profesijama, kao što su medicina i pravo, a glavni cilj je pribavljanje nekog važnog dobra.Jedna stvar koja razlikuje političare od paradigmatskih profesionalaca jest to što političari svoju plaćenu poziciju dobijaju putem javnih izbora, i prema tome oni ne moraju posjedovati neki dokaz o stručnosti kao što su obrazovne kvalifikacije ili prethodno relevantno iskustvo.Profesionalni političari moraju posjedovati određeni stupanj onoga što bismo mogli nazvati moralnom samosviješću. Oni moraju napraviti odmak od svojih usko-stranačkih ciljeva I razmisliti o razlozima postojanja političkih institucija u okviru kojih djeluju.

9. PATRIOTIZAM I MORAL – I. PRIMORAC

„Patriotizam je posljednje utočište nitkova“ najpoznatija je izreka o patriotizmu i jedna od najpopularnijih političkih izreka svih vremena. Nalazimo je u Boswellovom djelu Život Johnsona, gdje je još zabilježio da nije mislio na „pravu i velikodušnu ljubav prema našoj zemlji, već na lažni patriotizam kojim su toliki, uvijek i svugde, pokrivali vlastite interese'.

Patriotizam nije tek jedno proširenje dužnosti brige za druge, to je osobita briga za moju zemlju,

zato što to jest moja zemlja, za moje zemljake zato što to jesu moji zemljaci.

Ali riječ moj ne mora da znači da je neko djelovanje odmah moralno vrijedno. Patriotizam nije moralna dužnost niti moralna vrlina koja prelazi svaku dužnost. To znači da se sa moralne tačke gledišta, nema šta reći u prilog patriotizmu.

Ljudi su skloni poistovijetiti se sa mnogim grupama, velikim i malim, misliti o njima kao o svojima, brinuti o njenim članovima ali svemu ovome nedostaje pozitivni moralni značaj.


Pojedinac ima moralni razlog kultivirati i očitovati brigu za moralni identitet i integritet vlastite zemlje i zemljaka. Trebaju ga se ticati nemoralne prakse njegovog društva, nemoralni

zakoni i politicke mjere njegove političke zajednice, budući da one mogu nametnuti kolektivnu moralnu odgovornost koju bi i on mogao snositi.

10. LAZ I LIBERALNA DEMOKRATIJA – D. SIMPSON

U situaciji u kojoj politička lažljivost postaje neobuzdana, u kojoj je povjerenje nadomješteno računicom i u kojoj je politički diskurs degradiran, liberalna demokratija postaje tek malo više od retoričkog sredstva. Ne bismo smjeli dopustiti da nas zavedu stari mitovi liberalizma, po kojima je vlast jednostavno produžetak civilnog društva. Naš je odnos prema vlasti u liberalnim demokratijama stvar računice, jednako kao i povjerenja, i bar u neku ruku prihvatamo da je politički diskurs, baš kao i politički proces, ujedno i agnostički i promišljen. A u slučaju da rigorizam vezan za ove stvari

prevlada, sumnjam da bi i liberalna demokratija funkcionisala, i zato ga treba izbjegavati.

Onaj koji govori istinu ne suočava se sa zahtjevima opravdanja koji vrijede za lažljivca, on ipak preuzima odgovornost za istinu, a čini se da to prenosi i u politiku. Vlast koja hrabro preuzima odgovornost za istinu nije daleko od arogancije moći i uma na koju upoozorava Arendtova. Opetovana izdaja može lako stvoriti prećutnu saglasnost ili cinizam, vodeći u ono što je ustvari dobrovoljno odbacivanje građanskih prava ili ništa drugo do puka trgovačka računica.Našu pažnju bismo trebali posvetiti na stvarne mogućnosti i ograničenja istinitosti.

11. UPOTREBA I ZLOUPOTREBA POLITICKOG NASILJA – D. MILLER

Liberalna koncepcija nasilja smatra da je nasilje ilegalno korištenje sile, ili prijetnja takvom silom, protiv osobe ili vlasništva. Ako posmatramo prijetnju silom, čini se da se uzimanje taoca ili podmetanje bombi na javnim mjestima ispravno smatraju nasiljem, čak iako su taoci na kraju oslobođeni bez povreda ili ako bombe ne eksplodiraju, pod uslovom da su tokom svega ovoga ljudi bili dovedeni u opasnost ili zastrašivani. Destruktivni napadi na vlasništvo mogu se razumno smatrati nasiljem jedino kada se njihovi učinci direktno odražavaju na osobe. To se može dogoditi jer su ljudi ozljeđeni ili im se prijeti ozljedama kada dođe do napada, jer trpe veliki materijalni gubitak.

Najkontraveznija karakteristika ponuđene definicije jest zahtjev da nasilje mora biti ilegalni čin. To odmah diferencira nasilje i od legalnih aktivnosti države, koji unatoč tome mogu jednako teško pasti njenim žrtvama kao i bilo koji drugi čin nasilja i od eksploatacije, pauperizacije itd., koje mogu neumoljivo proizilaziti iz funkcionisanja nekog gospodarskog sistema.

Nasilje se kao ilegalna upotreba sile protiv osobe ili vlasništva kvalitativno razlikuje i od legalne sile države i od potencijalno štetnih ali nenamjernih učinaka gospodarskog sistema.

Nije tačno da je svaki čin nasilja gori od bilo kojeg događaja u ovim drugim kategorijama, već prije da su činovi nasilja u prosjeku gori, ili gori na jedan različit način. Pravni sistemi mogu biti drakonski, gospodarski sistemi mogu biti eksploatativni, to su prema liberalnom viđenju zla, a ne zla koja uključuju nasilje. Slabost ovog liberalnog stajališta jeste u tome da dovodi do nepromišljenog odgovora od strane šire javnosti. Nasilna osoba je poput nogometnog igrača koji je počinio ozbiljan prekršaj i za koji je jedini lijek da se što prije ukloni sa terena.

Svi oblici nasilja stavljaju se u istu hrpu i osuđuju na isti način. Takav će stav onemogućiti bilo kakvo usmjeravanje pažnje na porijeklo nasilja ili na ciljeve koje njegovi akteri nastoje promicati. Malo popustljivije stajalište koje se ovdje zagovara, ako bi se generalno usvojilo, ne bi nužno dovelo do porasta sveopšte količine nasilja.

12. U NACIONALNOM INTERSU, MORAL I POLITICKI REALIZAM – N. DOBOS

Postoje dvije varijante političkog realizma: deskriptivni ili činjenični i preskriptivni ili normativni.

Prema deskriptivnom realizmu, činjenica je da su države motivisane isključivo nacionalnim samointeresom i ne ponašaju se moralno.


Preskriptivni realisti u većini slučajeva nesvjesno brane svoj stav isključivo na moralnoj osnovi. Neki sugeriraju da je etična vanjska politika opasna i da ce vjerovatno dovesti do pogubnih posljedica i da je najsigurniji put do najveće sreće najvećeg broja zapravo univerzalni državni egoizam.Državama nedostaju i volja i sredstva da bi do kraja slijedile moralne ciljeve. Sa obzirom na nacionalni interes, to dovodi do suboptimalnih posljedica a da pritom ne generira globalne pogodnosti koje su dovoljno suspstancijalne da nadoknade ovu žrtvu. Rezultat je negativna ukupna korist. I što moralističnija politička razmišljanja postanu, to je lošije. Kao dokaz tome da je put do pakla popločan dobrim namjerama,

iz povijesti se navode krvave bitke za spašavanje duša.Čini se međutim da je strah realista od morala djelimično uzrokovan njihovim neuspjehom da ga razumiju, kao i miješanjem morala i moralizma, jer moralizam nije sinonim za moral.

Ako je država ovlaštena da bi građanima priskrbila najbolje uslove, osigurati im sigurnost i slobodu, poboljšati im životni standard, tada postupanje za koje se očekuje da promiče taj cilj u potpunosti spada pod parametre njene ovlaštenosti. Država nije naprosto delegat, čija je uloga prenijeti izravna uputstva svojih nadležnih ili autora, već je ona stručnjak unajmljen da donese svoj profesionalni sud za i u ime svog nadležnog.

politička etika

Documents