moderna politička misao, 2015

37
MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ Dvije temeljne ideje koje je Hadžijahić promovisao u svom javnom životu su ideja patriotizma i javni pledoaje protiv muslimanskih emigracija u tursku, a obje ove ideje su posredovane islamsko-dogmatskom legitimacijom. POIMANJE DOMOVINE - Hadžijahić patriotizam shvata isključivo kao bosanski patriotizam i koji se ne odnosi na bilo kakvu lojalnost prema AU vlastima. Kod njega je riječ o Bosni i o bosanskom patriotizmu. Poimanje fenomena domovine kod njega određuje i shvatanje patriotizma. Domovina i vjera su vrhunske aksiološke vrijednosti koje su u međusobnoj vezi kod svakog čovjeka. Domovina za Hadžijahića ima više sadržinskih slojeva u poimanju : Domovina je prirodna datost . Svojim naturalističkim jezikom, u analogiji porodice i domovine se uspostavlja ono apriorno, stvarno i prirodno dato jer su i porodica i domovina prirodne činjenice. Ona je i socijalna datost sa polivalentnim (mnogovrednijim) svrhama. Ona je duhovno-kulturna zajednica jezika i interesa i obrazovanja. Ona je zajednica pojedinačnih običaja, trgovine i načina života uopšte. Primarne svhe domovine su egzistencijalna sigurnost i zaštita života, imovine i moralnog digniteta, jer se nigdje ne može “..imatu onu slobodu i onu sigurnost..” i zaštitu kao u domovini. POIMANJE PATRIOTIZMA Patriotizam je tajanstvena veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. Patriotska osjećanja su toliko jaka da ih ne može sjajnost neke zemlje ili grada zasjeniti da bi ih uništili. Domovinu i vjeru povezuje islam koji legitimira patriotizam, a on ne proizvodi anacionalnu svijest niti indolenciju prema domovini ili državnom obliku muslimanske egzistencije i sl., već je za islam domovinski patriotizam vrijednost kao imperativ i normativitet . U tom smislu i piše: “Ljubav domovine jest od vjere, pa moramo radi čuvanja naše vjere, za kojom težimo...svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost osiguramo.” POLITIČKI KONFORMIZAM I MUSLIMANSKO ISELJAVANJE Za Hadžijahića je muslimansko iseljavanje oblik degradacije patriotizma i domovine, ali i islama kao temeljnih aksiomatskih vrijednosti. Iseljavanje je “golema nesreća” koja se ne može porediti ni sa smrtnim bolom. Ako domovina osigurava mir, sigurnost I zaštitu, čuva vjeru I moralni dignitet, onda Bosna I pod AU vlašću ispunjava određenja 1

Upload: vickey-ledoux-

Post on 20-Dec-2015

38 views

Category:

Documents


5 download

DESCRIPTION

Pouzdana skripta za predmet Moderna politička misao koja obuhvata sve potrebne cjeline za midterm.

TRANSCRIPT

Page 1: Moderna politička misao, 2015

MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ

Dvije temeljne ideje koje je Hadžijahić promovisao u svom javnom životu su ideja patriotizma i javni pledoaje protiv muslimanskih emigracija u tursku, a obje ove ideje su posredovane islamsko-dogmatskom legitimacijom.

POIMANJE DOMOVINE - Hadžijahić patriotizam shvata isključivo kao bosanski patriotizam i koji se ne odnosi na bilo kakvu lojalnost prema AU vlastima. Kod njega je riječ o Bosni i o bosanskom patriotizmu. Poimanje fenomena domovine kod njega određuje i shvatanje patriotizma. Domovina i vjera su vrhunske aksiološke vrijednosti koje su u međusobnoj vezi kod svakog čovjeka.

Domovina za Hadžijahića ima više sadržinskih slojeva u poimanju: Domovina je prirodna datost . Svojim naturalističkim jezikom, u analogiji porodice

i domovine se uspostavlja ono apriorno, stvarno i prirodno dato jer su i porodica i domovina prirodne činjenice.

Ona je i socijalna datost sa polivalentnim (mnogovrednijim) svrhama. Ona je duhovno-kulturna zajednica jezika i interesa i obrazovanja. Ona je zajednica pojedinačnih običaja, trgovine i načina života uopšte. Primarne svhe domovine su egzistencijalna sigurnost i zaštita života, imovine i moralnog digniteta, jer se nigdje ne može “..imatu onu slobodu i onu sigurnost..” i zaštitu kao u domovini.

POIMANJE PATRIOTIZMA

Patriotizam je tajanstvena veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. Patriotska osjećanja su toliko jaka da ih ne može sjajnost neke zemlje ili grada zasjeniti da bi ih uništili. Domovinu i vjeru povezuje islam koji legitimira patriotizam, a on ne proizvodi anacionalnu svijest niti indolenciju prema domovini ili državnom obliku muslimanske egzistencije i sl., već je za islam domovinski patriotizam vrijednost kao imperativ i normativitet. U tom smislu i piše: “Ljubav domovine jest od vjere, pa moramo radi čuvanja naše vjere, za kojom težimo...svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost osiguramo.”

POLITIČKI KONFORMIZAM I MUSLIMANSKO ISELJAVANJE

Za Hadžijahića je muslimansko iseljavanje oblik degradacije patriotizma i domovine, ali i islama kao temeljnih aksiomatskih vrijednosti. Iseljavanje je “golema nesreća” koja se ne može porediti ni sa smrtnim bolom. Ako domovina osigurava mir, sigurnost I zaštitu, čuva vjeru I moralni dignitet, onda Bosna I pod AU vlašću ispunjava određenja domovinske zajednice. Režim ne pruža razloge za muslimansko iseljavanje iz Bosne – vlast ne želi da se smanji muslimanski faktor u Bosni. Pledira na muslimane da traže zaštitnu intervenciju te vlasti, uključujući intervenciju samog Cara, od kojeg očekuje da preko JM I lista “Vatan” upozorava na pojavu prisilnog iseljavanja. Takođe, iseljavanje nije vjerski dozvoljeno. Iseljavanjem muslimani ugrožavaju opstanak islama u Bosni, što je islamski grijeh.Problematizira razloge za seobe i nastoji demantirati njihovu stvarnu zasnovanost. Hadžijahić osuđuje agresivnost Ličana koji prijetnjama i otimačinama protjeruju muslimane, ali pravda režim da je preduzeo mjere i intervenisao i time otklonio te opasnosti. Obaveza služnje u a-u vojsci nije, također, opravdan razlog za iseljavanje, jer je u svakoj državi svako lično dužan biti vojnik i izvršiti svoju vojnu obavezu.Čak i nazadovanje muslimana u privredi i trgovini nije razlog za iseljavanje, jer to pogađa i ostale. To se može prevladati muslimanskim udruživanjem, zajedničkim

1

Page 2: Moderna politička misao, 2015

kapitalom, firmama i sl., a u neracionalne elemente iseljavanja ubraja i lažna očekivanja i nadu u nešto bolje u Turskoj. Novi demotivacijski element iseljavanja nalazi u psihološkoj i socijalnoj usamljenosti iseljenika, troškove, trud i patnje na putovanju , krizu adaptacije u novoj sredini. Racionalni nisu ni nedostaci u vjersko-prosvjetnom izobražavanju muslimana, pa im obećava da će se uskoro poboljšati uslovi u školama.

MEHMED – BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK

LEGITIMNOST VLASTI I POLITIČKI KONFORMIZAM

Bio je austrofil I zagovarao je bošnjakluk. Kritikuje opozicioni odnos muslimana spram AU vlasti, te smatra da je kulturni razvoj nužan za opstanak I prosperitet muslimana. On dakle legitimira AU vlast I konformira se. Smatra da su Ugari I Nijemci prijatelji muslimana te umjesto totalne konfrotacije pledira kooperaciju. Običajna misao o nužnosti pokoravanja I poštovanja vlasti može se naći u njegovom djelu “Risalei ahlak”. I islamskom dogmatikom on legitimira a-u vlast, jer u Kur¨anu stoji da muslimani moraju biti vjerni vladaru, bez obzira bio on musliman ili kršćanin. Svoj konformizam prema režimu obrazlaže i historijskim argumentima jer su bošnjaci pod osmanlijama uvijek izražavali lojalnost i odanost. To je kod njega ireverzibilna historija, kao nemogućnost restauracije osmanske vlasti u BiH, jer ona “...može biti sve drugo, ali turska nikada”, što je njegov antiturski stav. Bošnjacima je pod a-u vlašću puno bolje nego pod turskom, čime opet legitimizira a-u vlast i režim . Po njemu, a-u vlast je spriječila progone i ratove protiv muslimana, te je s toga i potpuno legitimna. On legitimira Vlast I carskim autoritetom, čiji je moralni dignitet garancija državljanske jednakosti i građanske ravnopravnosti. Za njega je vlast svima zagarantovala ravnopravnost, dala vjersku i građansku slobodu koju svi uživaju. Smatra da AU vlast ima jednak odnos prema etničkim skupinama. Komparativnim uvidima u položaj muslimana u drugim evropskim zemljama, kaže da im nigdje nije bolje nego u BiH. Muslimanska podrška a-u režimu je na djelu u onoj mjeri u kojoj on donosi korist (utilitarizam) i interes za muslimansku zajednicu. AU nudi I pojedincu I zajednici neku korist.Ljubušak uvodi pojmove legitimacije vlasti i političke lojalnosti, a vlast je legitimna jer postoji bošnjačka lojalnost – njena osviještena recepcija i čini tu vlast legitimnom.

KARAKTEROLOGIJA I APOLOGIJA

Karakterologiju I apologiju Bošnjaka i islama će karakterizirati, s jedne strane, duh nacionalnog narcizma i duh mazohističke percepcije opšte dekadencije vlastitog naroda iza čega stoji anahroni mentalitet aristokratizma. Njegova karakterologija je obilježena predstavom o bošnjačko-muslimanskoj superiornosti. Za Ljubušaka je Bošnjak temeljit, korektan, vjeran, nikad nije bio surov i divalj i na njih otpada najmanje “grijeha”, iako nije po novom sistemu civilizovan i dok nisu došli kršćani oni nisu znali za psovke, vjerski su privrženi islamu, ne žive od tuđe pomoći, a u sferi zanatstva su puno superiorniji od ostalih, kao i u trgovini. Ljubušak kritikuje žaljenje Bošnjaka za osmanskom vlati, a takođe I ravnodušnost I apatiju spram novih mogućnosti koje donosi AU režim.

2

Page 3: Moderna politička misao, 2015

AGRARNI ODNOSI

U ovoj oblasti, Ljubušak će braniti status quo smatrajući privatnost zemljišnog posjeda neprikosnovenim, jer je begovima I agama ostalo još od šukunđeda.. U veleposjedu i feudalnim agrarnim odnosima u BiH on ne vidi ništa historijski anahrono i atipično jer slični odnosi postoje i u susjednim zemljama, odnosi veleposjednika i kmeta u BiH su, za njega, normalni i zasnovani na sporazumijevanju, pa ima situacija da su neki kmetovi bogatiji od begova i njihov status je bolji u BiH nego u drugim zemljama. U BiH ne postoji feudalizam zapadnoevropskog tipa jer je on uništen prilikom osvajanja Bosne. On insistira na tome da se vlast mora osloniti na veleposjednički stratum kao pouzdan, konzervativan element unutar b-h društva.

KRITIKA POLITIKE ISELJAVANJA

Ljubušak je protiv muslimanskog iseljavanja iz BiH. Vjeruje u ukorijenjenost veleposjedničkog metaliteta u zemlju Bosnu. U drugom kontekstu protivnik je iseljavanja jer kaže da, ako se nisu raselili nakon osvajanja Bosne, zašto bi to sada radili. U politici vlasti ne vidi razlog za iseljavanje, I vjeruje u bošnjačko-muslimansku lojalnost Režimu. Iseljavanje je protivno i u religijskom smislu i predstavlja antipatriotski čin. Ljubušak je jedan od rodonačelnika muslimanske svijesti o SVB.

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA

Ljubušak je bio prvi koji je osmislio bošnjaštvo kao odgovor na muslimansku razapetost između nostalgije prema Turskoj I uklapanja u katoličko-evropski duh koji je sa sobom donio AU režim. Patriotizam se više ne poima kao odanost imperijama koje vladaju Bosnom, to je sada bosanski patriotizam I odanost Bosni kao jedinoj bošnjačkoj domovini. On razdvaja pojam narodnosti i pojam vjere, pa vjerska i narodna identifikacija nisu jedno te isto. Za njega su I Srbi I Hrvati I Bošnjaci zapravo ogranci jugoslavenskog viteškog naroda.

U njegovu koncepciju bošnjaštva ulaze:(1) bošnjačka historijska svijest općenito i, posebno, svijest o tradiciji odbrane bošnjačke narodne samosvijesti. (2) jasna svijest o kontinuitetu bošnjaštva sa SVB, pa dalje precizira da Bošnjaci imaju svoj historijski korijen u SV bogumilskoj vlasteli. (3) slavensko porijeklo Bošnjaka. (4) Tu dalje ulazi aksiologija tolerancije, a posebno međuvjerske sa idejama ravnopravnosti i unutarbosanske konvergencije. Ideja ravnopravnosti je, u stvari, ideja državljanske jednakosti bez ikakve diskriminacije. Pod idejom konvergencije, koja nosi ključnu pretpostavku da Srbi i Hrvati priznaju muslimansku narodnost i prestanu ih smatrati krivim za ono što se ranije dešavalo, Ljubušak podrazumijeva etiku komšiluka. (5) preferisanje bosanskog jezika i pisma kao maternjeg; Ljubušak traži da muslimanska inteligencija počne tražiti, pisati i prevoditi djela na bosanski jezik (Njegovo djelo “Narodno blago” je prvo književno djelo na s-h jeziku i zapadnom pismu). Sam prakticira bosančicu.(6) Preferiranje moderne nauke i obrazovanosti kao ključnoj pretpostavci bošnjačke nacionalne egzistencije, i to obrazovanosti po evropskim uzorima, ali on nije evropocentrik. Za njega obrazovni sistem treba da bude sinteza islamskog I zapadnog obrazovanja.(7) identifikacija begovata kao socijalnog nosioca bošnjačke nacionalne samosvijesti.

3

Page 4: Moderna politička misao, 2015

4

Page 5: Moderna politička misao, 2015

SAFET-BEG BAŠAGIĆ

Politiku nije smatrao svojim životnim ciljem i pozivom, već kao silu prilika. Ipak, politikom se svesrdno bavio i cijenio taj posao. Deklarisao se kao begovski aristokrata a po mentalitetu je bio demokrata, pri čemu je cijenio političku etiku i racionalizam bez ikakvih denuncijacija i nečasnih sredstava.

Njegova politička misao se ispoljava na tri plana:1. Poima i primjenjuje politiku u konkretno-historijskom kontekstu i koja se,

s jedne strane,ispoljava kao imanentna politika prema a-u režimu i, s druge strane, kao nacionalna bošnjačka politika unutar režima;

2. Osviještena politička misao razumijevanja bošnjaštva u svim njegovim dimenzijama;

3. To Bašagićevo političko se ispoljava i osvjedočuje u istaknutim i uglednim političkim rukopisima.

POLITIKA KAO KULTURNA POLITIKA.

Najviše vrijednosti Bašagićeve aksiologije su prosvjeta, domovina i islam, a muslimanska politika u a-u režimu je definisana kao kulturna politika sa prosvjetiteljstvom na čelu, jer je moć prosvjete i kulture neograničena, jer je “slava i moć velikih naroda bila i prošla, ali su duhovni i kulturni spomenici nadživjeli te narode, a sve što nije urađeno pod zastavom prosvjete...kao da nikada nije ni postojalo.” Kulturna politika je zato egzistencijalno-spasonosna politika za muslimansku zajednicu u BiH. Zato se i konfrontira sa tradicionalnošću shvatanja vojne moći kao vrijednosti i znanja kao vjerskog i konzervativnog običaja, te poručuje da se sada treba boriti knjigom i prosvjetom, a ne oružjem. (ne smatra da je vojna moć najbolji pokazatelj moći države)

SOCIOLOGIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE

Ova sociologija ima dva noseća uvida: 1) Deskriptivno-dijagnostički o općem zastoju u njenom socijalnom razvoju 2) normativni - koji se oslanja sam na sebe, tj. o osloncu MZ na samu sebe, a što

zahtijeva uspostavljanje unutarmuslimanskog homogeniteta, jer se muslimani nemaju na koga osloniti do na same sebe.

Svoju muslimansku etnosocijalnu psihologiju Bašagić prikazuje kritički kroz posebno pominjanje njenih negativnih crta i prirođenih mana (za razliku od Ljubušaka) koje se mogu otkloniti obnovom i afirmacijom islamske etike i morala, a pozitivne crte prepoznaje u bošnjačkoj historiji, dok u novoj muslimanskoj inteligenciji vidi aktera revitalizacije i javne afirmacije islamske etike. Drugim riječima, ključna pretpostavka za postizanje pomenutog cilja jeste društvena reafirmacija unutarmuslimanskog homogeniteta koji u sebi sadrži nekoliko elemenata: punu afirmaciju muslimanskog udruživanja kao vjerske dužnosti kroz ustanovu

džume kroz koju se razvijaju etičke vrijednosti ljubavi i prijateljstva, te ljubav prema islamskoj općini i bratstvu, a ono uključuje u sebe etiku dobra, altruizma, solidarnosti itd. Kroz poštovanje svega toga se iskazuje i patriotsko, rodoljubivo djelo u korist prosperiteta BiH kao domovine Muslimana.

Promocija muslimanskog aksiološkog odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva i njemu kao takvom, ali u novom, evropskom shvatanju kao bogatstvu

5

Page 6: Moderna politička misao, 2015

kao pretpostavci razvoja MZ , bez pohlepnog egoizma, čime odnos prema bogatstvu oslobađa averzije i predrasuda, jer je bogatstvo tijesno vezano sa blagostanjem i samosviješću svih prosvećenih naroda (slično kao Weberova protestantska etika). Pri tome bogatstvo ne treba gomilati, već pomagati bližnje i osigurati potomke, činiti dobra djela i slično.

Pri svemu ovome Bašagić je svjestan diferenciranosti i heterogenosti MZ, istupa protiv unutarmuslimanskog stranačarenja (u kontekstu konfrontacija muslimanskih političkih partija i njihovih partikularnih, a ne općih interesa), nesloge, separisanje itd., čiji su akteri narcisoidni ljudi, samozvane vođe, ambicionisti koji u svemu vide samo ličnu korist i želju da uđu u elitu muslimanske političke, ekonomske i trgovačke moći.

Muslimanski homogenitet se mora zasnivati na islamskim demokratskim ustanovama, prije svega na džematu (vjerska opština ili zajednica) unutar koga treba otkloniti prirođene muslimanske pogreške i mane i reafirmirati istinske pozitivnosti.

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA.

Bašagić je svojevremeno isticao svoje, Starčevićevom ideologijom zanesen, hrvatstvo, i to političko hrvatstvo, što ga uvrštava u etničkonacionalno nesigurne individue tog vremena, ali nigdje nije razvijao pojam etničkog hrvatstva.U svom ranom periodu Bašagić govori o bosanskom narodu pod kojim je podrazumijevao isključivo muslimanski element u BiH uz suprotstavljanje autokroatizaciji i autosrbizaciji Bošnjaka, pri čemu je bio svjestan poistovjećivanja religije i nacije, tj. pravoslavni – Srbi, katolici – Hrvati i traži da Muslimani ostanu Bošnjaci. Samoidentifikaciju muslimana kao Srba ili Hrvata objašnjava željom tih pojedinaca za slavom i časti u korist ličnih interesa, a ne kao lično uvjerenje.

U bošnjački narodni individualitet u Bašagićevom poimanju ulazi:

1. Bošnjačka samosvijest o narodnoj posebnosti od Kulina-bana , tj. u zajedničkom narodnom sjećanju o životu pod jednim grbom i zastavom i nikakva represivna politika to bošnjaštvo ne može dovesti u pitanje

2. Historijsko-genetska etnička osnova da su Bošnjaci porijeklom Slaveni , čime se oni odvajaju od etničkih Turaka, ali i od Srba i Hrvata. Ovaj narodni individualitet on historijski utemeljuje i to na osnovu njegove historije u BiH, kao historiji bošnjačke slave, junaštva, viteštva, mudrosti itd. Sve pozitivnosti karakterologije Bošnjaka vidi u njihovoj historiji.

3. Uvršatvanje bosanskog jezika kao historijski sačuvanim jezikom bošnjačkog narodnog individualiteta i i identiteta. Iako se izjasnio da govori i piše hrvatskim jezikom, jezik kojim Bošnjaci govore nazova bosanskim.

Ideja bošnjačkog kontinuiteta u tri aspekta:A) Postoji historijski kontinuitet između predislamske Bosne i Bosne pod

osmanskom i AU vladavinom. Historija SVB je integralni dio bošnjačke historijske cjeline (liniju kontinuiteta SVB i islama povezuje likovima Kulina-bana i H.K.Gradaščevića) i oni baštine kontinuitet od bogumila koji su iz inata primili islam, pa nema historijske osnove pansrpska teza o muslimanima kao etničko-pravoslavnim Srbima. Insistira na kontinuitetu sv bosanske aristokratije koja je pristajala uz bogumilstvo i pod osmanskom vlašću na moći i krvi formirane begovske elite bošnjačke moći.

B) Historijski kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji , posebno u književnosti jer je ona najpostojanija i najvjerodostojnija. Pri tome Bašagić, s notom superiornosti, veliča kulturno-duhovnu produkciju Bošnjaka, a

6

Page 7: Moderna politička misao, 2015

nasuprot degradirajućih stavova srpske i hrvatske historiografije koje tu produkciju marginaliziraju, primitiviziraju i negiraju.

C) Kontinuitet u historijskoj misiji bosanskog plemstva kao čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti, etike i antiosmanskog prkosa, a ulogu plemstva će transponirati i u tadašnju savremenost kroz list Ogledalo. I pod osmanskom vlašću, bosansko plemstvo i elita moći bili su stubovi bosanske samosvijesti.

AGRARNI ODNOSI

Po pitanju agrarnih odnosa, kao glavni ideolog MNS, on je sa ovom strankom zastupao interese begovskog stratuma jer mu je i sam pripadao (begovski aristokrata). Bio je zagovornik status-qua. Ova je stranka u svom programu zastupala stav da kmetu treba dati zemlju koliko mu je nužno za egzistenciju, ali prvenstveno državnog zemljišta, a tek poslije kmetske zemlje, i “to uz primjenu i valuti dostojnu odštetu” koju treba sam seljak da plati. Stranka je odlučan protivnik načela da je zemlja božija i onoga koji je obrađuje; neka zemlju posjeduje onaj ko je ne obrađuje, isto tako kao što posjeduje fabrikant svoj kapital. Stranka ne priznaje nikakve donesene propise, niti one koji će biti doneseni, a tiču se slobodnih posjeda (begluka).

DOMOVINA, PATRIOTIZAM I ISLAM.

AU vlast je bosansko ime jezika zaboranila 1907. godine a prihvatila dvoimeni srpsko-hrvatski naziv jezika. Bašagić će 1909.g. i programski i deklarativno prihvatiti pankroatizam, a indirektno i svoju hrvatsku jezičku identifikaciju koju ranije nije iznosio.

Pod pojmom domovine i domovinskog patriotizma, domovina se identificira sa narodom. Za njega je domovina zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identične historijske sudbine, zajednica jezika, vrijednosti i kolektivne osjećajnosti.

1) Domovinski fenomen je za Bašagića univerzalna prirodna datost , pa ljubav prema otadžbini nije volja pojedinih ljudi, već sila prirode – nešto zajedničko svim ljudima, tj. domovina je historija individualnog razvoja bosanskog bića ili ontogenetski fenomen živog svijeta. (Bašagićev naturalistički diskurs poimanja domovine).

2) U antropološkom smislu , ona je biološka datost kao i porodica i tako i funkcioniše, ona je starotipski fenomen, prirodna datost, nije nikakva ljudska umotvorina

3) U aksiološkom kontekstu , domovina je najviša vrijednost i pripada svijetu sakraliziranih normativiteta, ona je božije djelo i opća svojina i svtinja svih ljudi.

4) Narodni odnos prema domovini je patriotizam kao historijski potvrđena vrijednost koju odlikuje osjećanje zanosa, uzvišeno čuvstvo, uzbuđenje, sreća, radost, ali i ponekad žalost (historijski i psihološki diskurs)

5) U etičkom diskursu u bitna određenja patriotizma uvrštava moral dužnosti koji uključuje i etiku žrtve. Domovina je stvarnost zbog koje “zaboravljamo svoje vlastite interese“, ona je uzvišena ljudska dužnost.

6) Ona je egzistencijalna pretpostavka samog narodnog opstanka , “dragi kamen na kojem je urezana prošlost, sadašnjost i budućnost.”

7) U religijskom diskursu patriotizam je islamski imperativ i legitimirajući normativitet. Patriotizam je u islamu ne samo dopušten nego je i njegov imperativ.

7

Page 8: Moderna politička misao, 2015

((Bašagić je svjestan historijskog patriotizma bosanskih muslimana, ali istovremeno i nedostataka istog u tadašnjem vremenu, a uzrok toga je nedostatak porodičnog i školskog odgoja, jer sami odgajatelji ne poznaju islamski moral, pa se zato i zalaže da mlade generacije slijede ideale starih Bošnjaka i da, recipirajući bosanski patriotizam, osiguraju budućnost bosanskog naroda, a posebnu ulogu daje novoj muslimanskoj inteligenciji. Ovo hipostaziranje patriotizma se dešava u vrijeme uvođenja parlamentarizma, ustavnosti i višestranačja pa on postaje izvorište tolerancije i konvergencije između unutarbosanskih vjerskih, partijskih, interesnih i drugih subentiteta. Bašagić govori o jednom iznutra izdiferenciranom narodu kod kojeg će patriotizam osigurati složnost, zajedništvo i bratstvo za opće dobro naroda i BiH kao cjeline.))

DRŽAVNOPRAVNI STATUS BIH

Najviša dužnost muslimanske inteligencije je odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na BiH kao vlastitu domovinu, uz moralni i materijalni napredak islamskog elementa, uređenje vakufsko-mearifske autonomije i zaštite prava starodrevnih baština i islamskih svetinja. Bašagić zastupa ideju b-h autonomije pa to provodi kroz pritiske na Muslimanski klub u bos. Saboru da brani tu ideju, bez obzira na to u kakvom se god sklopu nalazila A-U Monarhija. Tokom I S.R. bašagić će sa svojom grupom vidjeti BiH sjedinjenu sa Hrvatskom gdje bi imala izvjesnu autonomiju. Dakle zagovara opstanak AU monarhije ali trijalistički konstituirane.Kasnije je napustio ovo stanovište i izjavio da prihvata program Narodnog vijeća države SHS.

(Izvjesno je da Bašagić nije vidio BiH ni u projektiranoj jugoslavenskoj državi niti u sastavu Mađarske. Vidi njenu budućnosti kao autonomiju, dakle, kao povijesni individualitet unutar Hrvatske. Vjerovao je da niko ne želi ujedinjenje sa Mađarskom, i da najveći broj muslimanske inteligencije traži bezuvjetno ujedinjenje sa Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, ali bez Srbije i Crne Gore)

SAKIB KORKUT

AUTONOMIJA

Donošenje “Štatuta” za muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji je stupio na snagu 1909.g. Nakon što je autonomija izborena i pravno regulisana, smatralo se da je to okvir unutar kojeg MZ može osigurati svoju egzistenciju i ekonomsko-kulturni prosperitet. Nakon uvođenja “parlamentarizma” na scenu je stupio stranački i vjersko-etnički način izbora za bh. Sabor, a paradigmatični lik ovakvog shvatanja je Sakib Korkut. On brani AU vlast i uspjeh Autonomije, kritikujući indolentan odnos muslimana spram iste. Za Korkuta je postignuta Autonomija vrhunski i krajnji cilj čitave MZ i “Štatut” se mora i treba poštovati kao svetinja. Autonomijom je data prilika odbrane islama i domovine.

POJAM I PREFERENCIJA KRITIKE

Javni angažman i socio-politička misao Korkuta je antikonformističko mišljenje koje ne izbjegava rizik, nesigurnost i egzistencijalne opasnosti. On će svojoj kritici podvrgnuti sve i vladine i druge institucije, bez obzira koliko je ko važan u tim institucijama kao pojedinac. Pored toga, on će kritikovati i sve listove i štampu tog

8

Page 9: Moderna politička misao, 2015

vremena, islamske autoritete i islamske institucije, kao i “akademičare”, tj. muslimansku inteligenciju na kojoj će se najviše i zadržati njegova kritika u okvirima MZ. U kritički diskurs ulazi i praksa kroatizacije i srbizacije muslimana, kao i pojedinci zagovornici i akteri katoličkog prozelitizma i agresivne pravoslavizacije.

PANISLAMIZAM

Korkutova kritika je omeđena panislamskim stajalištem (jer je za njega islam neupitljivo središte vrijednosnog orijentiranja i apsolutno izvorište normativnih imperativa i historijskih anticipacija). Korkut misli zbilju svog vremena iz horizonta islamskog učenja. Jedna od najvažnijih i glavnih osobina Islama, kojom se uzvisuje nad sve ostale vjere, jest to, što se ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnju posvećuje njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti i udovoljiti svojim čovječanskim dužnostima. Islam ne preporučuje da se ljudi ne brinu za sutra, on naprotiv, svojski zagovara rad, marljivost i nastojanje da čovjek razvije sve svoje sposobnosti i tako bude koristan član ljudske zajednice. U islamu nema mjesta apatiji, pasivnosti i klonulosti, fatalizmu, već postoji samo borba kao dužnost pojedinca. Povratak na izvorni islam je jedina prava perspektiva MZ-e, pa će se i kritika vjerskih institucija i pojedinaca kretati u okviru ovakvog poimanja islama.

INTELIGENCIJA

U kritici inteligencije, ona se odnosi na vezu između inteligencije i naroda, a taj odnos se bazira na idealizmu intelektualaca koji je izgubio vezu sa stvarnošću MZ-e kao i prema Autonomiji, prema kojoj se odnose ignorantski i ravnodušno, direktni su učesnici separisanja MZ-e. Ovo jasno pokazuje kakav je odnos Korkuta prema tadašnjoj, prvenstveno muslimanskoj, inteligenciji. Kritička se oštrica odnosi na njihova politička opredjeljenja, na njihovu percepciju politike prosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranja Muslimana, podršku balkanskim ratovima protiv Turske, radikalnu evropeizaciju i sl.Kritikuje njihovu participaciju u procesima vlastita separisanja i unutarnjeg cijepanje MZ.Kritika vjerske inteligencije, tj. stratuma uleme se kreće od njene zakržljalosti, ukorijenosti na srednjevjekovnim shvatanjima i neprihvatanju novotarija, sve do njegovog poziva da se ona mora ponovo obrazovati u duhu vremena, lišiti se predrasuda, mora steći svjetovnu naobrazbu i približiti se novom intelektualizmu, a ulemi i vjerskoj inteligenciji nedostaje vrlina “vođstva”.

ISLAM, DEMOKRATIJA I VOĐE

Korkut insistira na uvođenju demokratskih principa u sferu odlučivanja u MZ. Islamskim narodom upravljaju izabrani organi uprave koje bira sam narod svojom voljom. Kritikuje vanzakonitosti i birokratizam. Vidi se da Korkut zagovara stvarnu demokratizaciju i učešće naroda u islamskim ustanovama i institucijama. Džematska muslimanska skupština treba da raspravlja i odlučuje o svim važnijim vjerskim poslovima svog džemata. Ovakvo poimanje demokratije ne isključuje postojanje institucije vođe koji mora zadovoljavati određene kriterije, tj. da nije zagovornik apsolutizma, obrazovan, smion, moraju imati snagu i odlučnost, borbenost, izdržljivost i pouzdanje. Korkut će tražiti i narodno pravo na protest i pobunu spram politike MZ i njenih aktera.

9

Page 10: Moderna politička misao, 2015

KRITIKA EVROPOCENTRIZMA

On je kritičar recepcije evropskih vrijednosti. Nije antievropski orijentiran nego razvija kritički odnos. Ušutkan je svako ko ne prihvata neselektivnu evropeizaciju MZ. Muslimani trebaju da se oslone na svoju svetu knjigu. Diskriminacija vjerskih škola, spram “evropeiziranih škola za “akademičare”, neposredni je povod Korkutove javne intervencije. Kada se prihvate evropske novotarije, treba obratiti pažnju na njihovu inkorporaciju u muslimansku kulturu i tradiciju, dok ne treba prihvatati sve što dolazi sa Zapada. Islam po Korkutu ne može biti sam faktor muslimanskog napredovanja, ali on nije ni faktor nazadovanja maslimana, pa krivicu vidi u akademskoj inteligenciji i ulemi.

MISIONARSTVO

Korkut rasčlanjuje i odgonetava pojam misionarstva/mesijanstva. Ovu mesijansku ulogu Korkut pripisuje Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj, te njihovim „kulturnim“, „civilizirajućim“, „oslobodilačkim“ misijama, a sve u kontekstu Balkanskih antiturskih ratova. Po tim predstavama te državice provode „odano služene civilizaciji“, borbom protiv varvarstva i azijatstva i borbom za slobodu i prava čovjeka. Njih demantira njihova genocidna praksa. Tokom balkanskih ratova, ove zemlje su vršile genocid nad muslimanskim stanovništvom, a to je krajnji anticivilizacijski karakter ideologija i politika koje provode ove zemlje, jer su to bili ratovi “krsta protiv polumjeseca”. Njihove predstave o misionarskoj ulozi su, za Korkuta, uzaludno prikrivanje borbe i mržnje kršćanstva protiv islama i muslimana.

PROZELITIZAM

Drugi oblik nacionalnog mesijanstva je i religijski mesijanizam ili prozelitizam koji provode pomenute zemlje, a prvenstveno prozelitizam koji se provodi na b-h prostorima. Za glavnog aktera katoličkog prozelitizma, Korkut će identificirati Josipa Štadlera i njegove sljedbenike. Korkut će javno napasti i kritikovati a-u politiku koja toleriše katolički prozelitizam, pa je po Korkutu Vlada ministra Bjelinskog se napravila slijepom i gluhom, pa niti vidi niti hoće otvorenog i javnog omalovažavanja jednog državnog zakona.

LJUDSKA PRAVA I MEĐUNARODNI ODNOSI

Korkut smatra da se tolerisanjem prozelitizma zapravo krše ljudska prava muslimanskog stanoviništva u BiH. Pod ljudskim pravima on podrazumijeva građanska i čovječanska prava, i to posebno ljudskih prava Muslimana kao Evropljana, a pod njima podrazumijeva zaštitu i obezbjeđenje slobode vjeroispovjesti, slobode volje i savjesti. Tu su dalje državljanska ravnopravnost i jednakost pred zakonom, ali uz neutralizaciju politike hegemonije koja narušava tu ravnopravnost. Ovakvo shvatanje ljudskih prava će projektirati i na međunarodne odnose, jer smatra da se novi međunarodni poredak ne može ostvariti bez “pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvata čovječnijih principa uprave i međunarodnih odnosa“.

DIVERGENCIJA – PANSRBIZAM I PANKROATIZAM.

Polazeći od tadašnjeg stajališta da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva plemenska naziva, Korkut će smatrati da su i muslimani BiH treći dio tog naroda. Zato stalno i govori o islamskom dijelu tog našeg naroda. Individualnost i posebnost tri dijela naroda proizvodi i divergenciju, jer Korkut kaže da “između tri elementa naše narodne zajednice, zijevaju široki jazovi“. Ova divergencija se bazira i na shvaranjima Srbije i Hrvatske o državno-pravnom položaju BiH, jer, s jedne strane, Hrvati zagovaraju trijalistički koncept uređenja Monarhije, a s druge, Srbi to odbijaju i BiH vide u

10

Page 11: Moderna politička misao, 2015

okviru Srbije. Iza svega stoji i tadašnja politika dehumanizacije muslimana i njihovog srpskog ili hrvatskog nacionalizovanja.

NACIONALNA INDIFERENCIJA I KOEGZISTENCIJA

On je protiv bilo kakvog nacionalnog identificiranja muslimana kao Srba ili Hrvata, pa zagovara neutralnost u tom pogledu, tj. jednu veću dozu indiferentnosti muslimana. Nacionaliziranje u bilo kojem od ta dva pogleda bi unijela razdor među muslimane i čitavo muslimansko stanovništvo i MZ-u. Ovo zahtijeva i provođenje politike koegzistencije sa drugim vjerskim ili nacionalnim zajednicama, ali i autonomiju BiH i nemiješanje susjeda u unutrašnje stvari i politiku BiH, jer se ni muslimani ne miješaju u poslove susjednih država, pri čemu se zagovara buđenje domovinske svijesti kod muslimana.(Zagovarajući neutralnost u srpsko-hrvatskim odnosima uopće, i oko nacionaliziranja muslimana posebno, plediraće da oni sebi postave dva ideala, jedan daljni i jedan bliži : “Daljni-ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihovog sporazuma) i bliži - obezbjeđenje svoje trajne i časne egzistencije i opstanka u ovim zemljama.” Bliži se cilj može ostvariti samo politikom nacionalne indiferencije-neodređenosti i radom na općem ekonomskom i kulturnom napretku MZ-e.). TURKOFILSTVO

I Korkutovo turkofilstvo je posredovano panislamističkim diskursom i njegovim vrijednosnim preferencijama, a u kontekstu balkanskih ratova kada su napadnuti Turska i islamski narod i Islam kao religija, i dalje zahtijevajući što veću islamsku solidarnost među muslimanima. On kaže da su njegove simpatije na strani Turske, jer je nepravedno napadnuta, čuva svoje, nositeljica je hilafeta i jer je to pravi osjećaj islamskog naroda u ovim zemljama. Osmanlijski vladar je ujedno Halifa svih muslimana na zemlji.

11

Page 12: Moderna politička misao, 2015

SALIH KAZAZOVIĆ

U vrijeme boravka u Budimpešti piše kritičke tekstove protiv a-u vlasti i uprave u BiH. Tri takve anti a-u brošure su distribuirane širom BiH (Stradanje muhamedanskog naroda u Herceg-Bosni; Najnoviji zulum u BiH; Proganjanje islamskog naroda u Herceg-Bosni). Brošuru “Bezakonje okupacione uprave u BiH” napisao pod pseudonimom Ehli Islam. Sve do 1902.g. njegov javni angažman je imao politički karakter, a kasnije se povlači iz javnog života i piše pjesme i druge, nepolitičke tekstove.

Kazazović je jedan od prvih Bošnjaka koji je počeo pisati filozofske tekstove u zapadnoevropskom smislu, pa se i može nazvati rodonačelnikom recepcije zapadnoevropske filozofije u BiH. Za AU vladu je bilo važno da Pokret ne dobije podršku javnog mnjenja u Mađarskoj i Austriji, gdje je djelovao Kazazović . Tokom istrage Kazazović otkriva veze dijela muslimanskog vodstva Pokreta sa Srbima, što će za posljedicu imati i moralno kažnjavanje Kazazovića od strane MZ-e u BiH. Pokret se distancira od Kazazovića. U sukobu Pokreta i Kazazovića kao individue, on biva žrtvovan, pa je njegova sudbina slika tragičnih situacija kroz koje je prolazio dio bošnjačke inteligencije tog doba. “Priznaje”

ETIKA I PSIHOLOGIJA TRAGIČNOG U UMJETNOSTI

U izvanpolitičkoj sferi i aktivnostima Kazazović se iskušava u medijumu estetičke refleksije o umjetnosti i raspravlja o fenomenu tragičnog u umjetnosti i to kao psihološko istraživanje. On odbacuje metafizičku estetiku umjetnosti uopće, pa i tragičnog posebno. Recipiraće filozofiju Ničea i Šopenhauera, ali će se u pojedinim momentima distancirati od metafizike Ničeove tragičnosti koju će označiti kao misteriozno učenje o tragediji, ali će slijediti Šopenhaurovu filozofiju, tj. temeljne misli o svijetu kao vlastitoj predstavi unutar koje odnosi kauzaliteta nisu ništa drugo do subjektivni izrazi logičkog mišljenja. Godine 1913., objavljuje raspravu o fenomenu tragičnog u umjetnosti, i tu se javlja jedna zanimljivost: on je dramski pisac, a tada ulazi u svijet filozofije i prirodnih nauka. Recepcijom pomenutih filozofa, Kazazović se pita “kako je moguće, da se mi u jedno psihičko stanje jednog lica u romanu ili drami prenesemo i da to stanje naše osjećaje, naša čuvstva silom zaokupi? U ovom širem kontekstu on promišlja i načine na koje umjetnost proizvodi osjećanja i dojmove tragičnog. Njegov je temeljni zaključak da se u tragičnim katastofama ne radi o objavi, ili očitovanju volje jedne mudre i ovim svijetom vladajuće sile. On demistificira uvriježene predrasude da se antiaustrougarski diskurs njegovao isključivo unutar srpske građanske inteligencije što, sa svoje strane, opet upućuje na vrijednosni dignitet Kazazovićeve političke misli u historiji političkog mišljenja kod Bošnjaka u XX st.

DRUŠTVENI SMISAO FILOZOFIJE I BOŠNJACI

Poznaje Salih Kazazović glavne likove onodobne zapadnoevropske filozofije, njene unutarnje orijentacije, sisteme i protagoniste, operira logikom filozofskog mišljenja, sublimirajuće je interpretira, recipira njene intencije, misaone domete i vrijednosne preferencije. Njegova filozofska studija analizira, izlaže modernu filozofsku misao koja figurira u četiri sustava: pozitivizam, materijalizam, naturalizam i idealizam. Svaki od ovih ''sistema'' dovodi on u vezu sa modernom znanošću, a unutar njih interpretira njihove najreprezentativnije likove. Zanimaju ga unutar ovih sistema, primarno, metafizička stanovišta i gnoseološka pitanja. Rasprava o filozofiji treba da probudi u našem muslimanskom dijelu naroda veće interesovanje za savremenu filozofiju te da suzbije onu raširenu sadašnju krivu predrasudu o njoj. Tu je riječ o

12

Page 13: Moderna politička misao, 2015

predrasudi koja je karakteristična za evropsku kulturu, i ona je neopravdani sud javnosti, koji tvrdi da filozofija ne zaslužuje bolju sudbinu.

13

Page 14: Moderna politička misao, 2015

ŠUKRIJA KURTOVIĆ

KRITIKA VLASTI

Kurtović je među prvim muslimanima koji su osviješteno i ideološki nacionalno se izjašnjavali kao Srbi. Unutar ove koncepcije stoji njegova konstantna kritika a-u vlasti, a u prvom redu načelo divide et impera (zavadi pa vladaj), zatim reduciranje muslimana na vjersku grupaciju uz održavanje antagonizama prema drugim religijama, jer vlastima odgovara da “Muslimani uvijek ostanu samo Muslimani. Tu je i kritika sprečavanja širenja srpskog nacionalizma na b-h prostorima i politika stvaranja nove bosanske nacije ili narodnosti, što za Kurtovića predstavlja neprijateljsku germansko-austrijsku politiku prema Srbima i Južnim Slovenima. Protivnik je uvođenja njemačko-mađarskog jezika u upravu i tvrdi da Austrija, kao katoličko-klerikalna zemlja, ne može biti prijatelj islama, a potvrda toga su sve muke Pokreta i licimjerstvo u agrarnom pitanju. Za njega su Hrvati austrofili, pa i to koristi kao argument za autosrbizaciju muslimana.

MUSLIMANSKA „KARAKTEROLOGIJA“

Njegova karakterologija i psihologija muslimana je sva obojena srpskim nacionalizmom i stereotipijama, predrasudama i konvencionalnim predstavama. Muslimani su antinacionalni, “nesvjesni svog narodnog imena, ne razlikuju narodnost od vjere, ne poznaju patriotizam i nacionalni interes”(To je suprotno imperativima islama jer poziva se da je vjerska dužnost svakog muslimana ljubiti domovinu, no, Muslimani u BiH ne poznaju svoje nacionalne i domovinske dužnosti). Pri tome se pod domovinom razumijeva onaj prostor zemlje sa svim onim ljudima koji govore istim jezikom i istih običaja. Za domovinu, odnosno narodnost je mjerodavan jezik i običaji, a vjera nikako. Jezik kaže za čovjeka kojemu on narodu pripada. A Muslimani govore srpskim jezikom. Kurtović dalje kaže da su muslimani idolatrijski vezani za Tursku i njenu moć, u Srbima vide najvećeg neprijatelja, ne znaju se brinuti o sebi, apatični su i rezignantni, ne vide svoju budućnost, mrze novotarije, slabog su morala i opsjednuti materijalizmom bez ideala i potpuno su nerealni i nerazboriti.

POJAM INTERESA

Kurtović prvi na b-h prostorima unutar bošnjačkog mišljenja uvodi sekularizirani, bez predrasuda liberaliziran pojam i fenomen interesa s ciljem da interesno legitimira etničku srbizaciju muslimana BiH. U poimanju interesa on ga u potpunosti shvata u duhu sekularizma, jer je “vjera sasvim privatna stvar”. Zbog interesa a ne religije, tj. islama, dolazi do sukoba između islamskih zemalja, pa navodi primjer sukoba Turske i Perzije oko granica.

KONZEKVENCIJE: MUSLIMANI NISU POLITIČKI NAROD

U prvom redu, agrarni odnosi, jer interesi zemljovlasnika (aga i begova) i kmetova muslimana ne mogu biti isti, niti se mogu poistovjetiti sa interesima ostalih klasa – oni su protivni i suprotstavljeni. Iz te interesne podijeljenosti narodne zajednice proizilazi i druga posljedica koja se ogleda u tome da je nemoguće narod podvesti pod jednu partiju ili jednu politiku, tj. svi muslimani se ne mogu svrstati u jednu klasnu ili političku partiju, a treća konzekvenca je demokratski ethos u poimanju naroda. Četvrta posljedica, koja je u biti potpuno neodrživa jeste da u njegovom poimanju muslimani nisu politički narod jer nemaju jedinstven interes i jedinstvenu partiju, iz čega proizilazi peta posljedica da narod koji nije politički narod nije ni etnički narod kao nacionalni entitet.

14

Page 15: Moderna politička misao, 2015

INTERESI, VJERA I NACIJA

Kurtović narod definira polifonijskim iskustvom interesne strukturiranosti, a to opet ima za posljedicu eliminisanje vjerske komponente iz definisanja nacionaliteta i njegove politike na principima sekularizma i u cilju nacionalnog identificiranja Muslimana kao etničkih Srba. Kurtović srpstvo diferencira na pravoslavlje i islam, pa čak i katoličanstvo. Vjera ne može dijeliti Muslimane i Srbe budući da je ona irelevantna u poimanju etničkog individualiteta. Na polju iskustvenih i stvarnih interesa, pojavljuju se zajednički socijalno-klasni interesi. Kurtović stratifikaciju vrši na seljake (koji nemaju nikakvog kapitala) i one koji već posjeduju nešto (posjednici, zanatlije, trgovci) sve tri konfesije, a oba ova stratuma imaju zajedničke interese i samim tim to treba da bude i izvorište zajedničke svijesti o istom (srpskom) etničkom porijeklu, dok na interesnom polju, ni agrarno pitanje ni religija, nisu smetnja da Muslimani i Srbi budu u jednoj interesnoj i političkoj zajednici, ali i u etničkonacionalnoj zajednici.

POVIJESNO UTEMELJENJE PANSRBIZMA

U svom historijskom utemeljenju pansrbizma, Kurtović će krivotvoriti historijske činjenice o SVB tvrdeći da su u njoj živjeli etnički Srbi, iz čega proizilazi da su i muslimani u biti etnički Srbi, čime u potpunosti negira bosansku narodnu samoidentifikaciju i postojanje bosanskog jezika. U daljem utemeljenju pansrbizma, tvrdeći da muslimani nisu imali od Turske nikakve koristi niti su im oni ikada bili zaštitnici, pa čak ni islama, zapravo želi odstraniti muslimansku nostalgiju za prošlim vremenima i Turskom.

ODREĐENJE NARODA I NACIONALIZMA

Narodnost označava čovjeka kao člana jednog naroda sa svim svojim specifičnostima, organska stvarnost u koju čovjek ulazi rođenjem, ona uvijek ostaje konstanta koju odlikuju dimenzija “krvi i tla”, a nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada tom narodu, on je aktivan, buntovan i mobilan i stiče se odgojem i kulturom , nije kod svakog naroda jednak “i u čovjeku i u narodu znači – pokret”. Muslimani su nesvjesni svog srpstva, oni su “djeca koja ne znaju kako im je ime”, pa se tek moraju nacionalno osvijestiti, naravno u smislu srpstva, jer samo kod Srba postoji pravi nacionalizam.

DISKURS SILE

Svjestan srpske superiornosti i moći, očekujući ujedinjenje Srba i Hrvata, Kurtović osuđuje pokušaje stvaranja trećeg političkog naroda (muslimanskog) i zagovara nacionalnu srbizaciju muslimana, jer će se samo tako izbjeći njihovo uništenje od jačih i brojnijih, prvenstveno Srba, pa i Hrvata koji su ipak “slabiji i nemoćniji”. Muslimani će, prema njemu, ili biti uništeni, ili osigurati svoju budućnost ako se srbiziraju.

METODE NACIONALIZIRANJA MUSLIMANA

U nacionalizovanju muslimana se najprije mora zaustaviti borba srpskog i hrvatskog nacionalizma za privrženost jednim ili drugima, jer se tom borbom stvara kolebljivost i srbofilstvo ili hrvatofilstvo, a muslimani trebaju prihvatiti i vratiti se srpskom narodu i nacionalizmu, pri čemu treba u tom procesu nacionalizovanja, u pojedinim krajevima i situacijama izbjegavati imena Srbin-Hrvat koji asociraju mase na ubijanje vjere. Akteri nacionalizovanja trebaju biti mladi, obrazovaniji i svjesniji Muslimani, uz eliminisanje svih vjerskih obilježja – sve treba da je nacionalno zajedničko. Ovaj proces mora potencirati svijest o zajedničkim interesima koja će probuditi svijest o narodnoj zajednici uvođenjem institucionalnog zajedništva, transvjerskih zajedničkih

15

Page 16: Moderna politička misao, 2015

ustanova (zemljoradničkih zadruga, udruženja zanatlija, trgovaca, šegrta, banaka itd), a sve to uz pomoć štampe i žive riječi. Kurtović u potpunosti poriče nacionalni individualitet Bošnjaka, redukuje ga na vjerski identitet, odriče im zvanje političkog naroda i etničkog individualiteta, a muslimansku budućnost vidi u njihovoj asimilaciji u srpstvo i srpski nacionalizam.

FADIL KURTAGIĆ

POIMANJE NARODA

Narod poima u geopolitičkom smislu na osnovu dvije ideje: (1) ideje naroda u smislu teritorijalne ekspanzije, i na osnovu (2) odnosa prijatelj – neprijatelj. Ovo geopolitičko shvatanje naroda razumijeva u smislu teritorijalnog proširenja granica, čime se narod obezbjeđuje i preventivno djeluje u odnosu na susjede, tj. tuđu invaziju, ali i kao preduslov narodnog ili nacionalnog napretka, uz hipostazu izlaska na more kao pretpostavke za kolosalni napredak pojedinih naroda. Na ovoj osnovi će veličati i ideju trijalističke državno-pravne reforme a-u monarhije. U shvatanju naroda za Kurtagića je narod zajednica istorodnosti krvi i jezika, dok je religijska identifikacija nevažna u smislu nacionalnog diferenciranja, pa na toj osnovi i kritikuje religijske identifikacije sa nacionalnim, a posebno katoličko poistovjećivanje vjerske i nacionalne identifikacije (što je promovisao Štadler).

POIMANJE POLITIKE I KRITIKA BOSANSKE POLITIKE

On akcentira što jest i što bi trebala biti politika. Ona se rađa na tlu sukoba prijatelj-neprijatelj, vodeće joj je načelo teritorijalna ekspanzija i prevencija strane invazije na vlastiti životni prostor, a smisao politike je da uveća moć i silu naroda. Kurtagić nije samo pristalica već i sljedbenik pravaške ideologije i politike Ante Starčevića. Odani je pristalica i populizator čiste hrvatske misli, hrvatske narodne misli, hrvatske državne ideje, hrvatskog državnog prava, hrvatskog nacionalizma, velikohrvatske ideje, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Kritikuje katolički klerikalizam, jer poistovjećuje vjeru i narodnost, poistovjećuje katoličanstvo i moralnost pa izvan religioznosti ne dopušta kritičko mišljenje. Kritikuje i hrvatske naprednjake, smatrajući ih karikaturom liberalizma. Žestoki je kritičar srbofilskih orijentacija u muslimanskoj politici čiji je razvoj anacionalan, nemoralan. Kritika bosanske politike završava sa općom ocjenom da je puna abnormaliteta. Diskredituje sve ostale osim pravaške politike.

MUSLIMANI SU HRVATI

Nema ničega antiislamskog u njegovom rukopisu. On je branitelj egzistencijalnih i historijskih interesa islamskog elementa. Smatra da su muslimani i katolici jednokrvna braća. Smatra da je pozicija hrvatskog pravaštva jedini način njihovog povijesnog opstanka. Muslimani su za njega etnički Hrvati, oni su istokrvni i istojezični narod. U Hrvate pored muslimana svrstava i židove, pa i pravoslavce, protestante te pripadnike drugih vjera.

KARAKTEROLOGIJA SRBA

On Srbe vidi u radikalno negativnoj karakterologiji i etničko-psihološkim crtama, a često i namjerno termin “Srbi” stavlja pod navodnike ili ga piše malim slovom, kritikuje njihovu turkofilsku politiku (zagovaranje B-H autonomije pod sultanovim suverenitetom). Smatra ih neprijateljima Hrvata i muslimana. Te negativne etničko-

16

Page 17: Moderna politička misao, 2015

psihološke crte su se ispoljile kroz uništenje islama i muslimana na tlu Srbije. Muslimani i Srbi su dva naroda velikih kulturnih opreka, imaju različite ciljeve i interese.

BOSNA U TRIJALISTIČKOM DRŽAVNO-PRAVNOM KONCEPTU Po pitanju državno-pravnog uređenja BiH, Kurtagić polazi od stava da su Bosna i Hercegovina dvije provincije, a ne posebni i organski historijsko-teritorijalni individualitet i da su Bosna i Hercegovina hrvatske zemlje jer u njima žive muslimani kao autentično pučanstvo, tj. etničko-nacionalni Hrvati. Kritičar je b-h autonomije jer u njoj vidi želju Srbije da anektira BiH u Veliku Srbiju. Za njega je “trijalizam okupljanje zemlje na jugu Monarhije, dakle, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u jednu cjelinu, kao treću monarhijsku tvorevinu”. Ovakvo uređenje pravda interesom Monarhije, Hrvata i Muslimana da oslabe Mađare, mogućnošću da Muslimani dobiju izlaz na more, osiguravanjem njihovih imovinskih prava, nediskriminacijom u bilo kom pogledu, pa se, u njegovom shvatanju, muslimani moraju opredijeliti za trijalizam.

KRITIKA REŽIMA

Kurtagić je euforično podržavao aneksiju BiH smatrajući da je ona bila fenomenalni momenat koji je zaustavio velikosrpske pretenzije prema BiH, ali će ipak kritikovati zemaljski Ustav kao Ustav koji je zemlju karikaturno konstituisao i uspostavio apsolutizam uz “trabunjanja” o liberalnosti njegovih paragrafa, kritikuje kriterij religije u izboru poslanika Sabora čime se ubija smisao za nacionalitetom. Smatra da je tim ustavom uspostavljeno tutorstvo AU nad Bosnom. Tome su doprinijeli i bosanski političari koji nemaju karaktera niti nacionalnog odgoja, koji su opsjednuti konzervativizmom i konfesionalnošću i koji su navikli na duševno ropstvo i vjerski antagonizam.

ALIJA HOTIĆ

KULTUROLOŠKO DEFINIRANJE NARODANema vlastitog viđenja naroda, već preuzima definiciju naroda francuskog sociologa Renana, po kojoj su narod i država “nastali kao potreba samoodbrane, za zaštitu kulturnih i ekonomskih interesa, nisu sami sebi svrha, već im je svrha da potčine pojedinačne općim interesima, a pojedinačni interesi u istoj mjeri dolaze do izražaja preko udruženja kao sredstava ili sredstva za postizanje tih interesa i ciljeva. Narod je socijalno udruženje koje govori jednim jezikom, skladna cjelina svjesna svoje zajedničke pripadnosti. Iz takve definicije naroda (nacije) Hotić akcentuje postojanje narodne duše u kojoj su ukomponirani narodni karakter, temperament i druge mentalne posebnosti i specifičnosti. Proces prerastanja u narod naziva procesom kultivisanja narodne duše koji je uslovljen duhovnom snagom samog naroda i njegovom tradicijom i običajnošću koja se ne smije kositi suprotnim kulturnim korijenima.

NAROD, VJERA I POLITIKA U vezi između naroda i vjere, a u pozadini njegovog razlikovanja vjerskog i nacionalnog i autokroatizacije muslimana, Hotić kritikuje muslimansku elitu koja preferira vjeru kao temelj nacionalnosti, što smatra separisanjem muslimana, i svoje hrvatstvo opravdava postojanjem različitih naroda sa zajedničkim

17

Page 18: Moderna politička misao, 2015

jezikom, porijeklom i sl. U vezi vjere i politike, Hotić vidi međusobnu ispreplitanost i zadiranje jedne u drugu sferu, ali taj konflikt se, zbog općeg zajedničkog dobra i interesa zajednice (nacije) prevladava.

KULTURNE DIFERENCIJE Historiju naroda vidi kao historiju borbe između kulturno jačih i kulturno slabijih naroda, čime pokazuje hegelijansko shvatanje o stapanju slabijih u jače kulturne narode. Svoje refleksije nastajućeg socijalizma pokazuje kroz jednu vrstu veličanja ruske socijalističke revolucije, a njen teror smatra opravdanim i ne vjeruje da će se kapitalizam ikada više povratiti u rusko društvo, a to se temelji na njegovom shvatanju nacionalizma u defanzivnom i ofanzivnom smislu.

SOCIJALNA IDEJA I NACIONALIZAMZa Hotića ideja socijalne pravde i slobode može imati istu privlačnost kao i nacionalizam koji je uspio “da odgoji ljude koji su u smrt srtali za nju”, pa i ideja socijalne pravde može pobuditi slična osjećanja kod ljudi jer je bazirana na pravednosti. Defanzivni nacionalizam je u Hotićevoj percepciji onaj koji radi na oslobođenju naroda od vanjske dominacije, dakle onaj sprječavajući i preventivni, i u toj situaciji, ideja socijalne pravde i nacionalizma moraju korespondirati i biti u kooperaciji (Socijalna ideja je vijevala na strani naše nacionalne ideje, jer naš nacionalizam nije bio agresivan nego defanzivan. Veći dio naroda, bio je što silom, što raznim intrigama kojima kapitalistička ideologija raspolaže, podjarmljen i kroz vijekove eksploatisan po drugim narodima, pa je zato naš nacionalizam u ovom smislu ulazio u okvir socijalne ideje). Kada se ostvari nacionalna ideja (nacionalizam) i oslobodi narod, tada na scenu stupa agresivni nacionalizam koji želi širiti vlast i preći u napad šireći pri tome mržnju, pa zato on i misli da socijalizam ne uništava naciju niti proizvodi njeno dezindividualizirajuće stapanje sa drugim nacijama (Narod i dalje postoji individualno. Može se dapače reći da i nacionalizam ostaje ali samo kao isključivo gospodarska i kulturna funkcija pojedinih naroda, koji djeluju kao jedinice).

MEĐUNARODNO PRAVO Hotić ne prihvata nikakvo opravdanje kolonijalnoj politici jer ona (međunarodno)pravno ni jednoj državi, i takva politika je sama po sebi povreda prava, pa kaže da “nad slobodom naroda i nad njihovom imovinom ne može se nikome priznati pravo”. Također, protivnik je upotrebe sile u međunarodnom pravu, pa će poslije mirovnih pregovora nakon I SR, reći da međunarodno pravo mora biti pravo discipline koje je univerzalno primjenjivo, a ne da se jedno primjenjuje u Africi (u smislu kolonijalizma), a drugo u Evropi (jer evropske zemlje vrše kolonizaciju afričkih zemalja). Prema njemu, tek pobjedom socijalizma, uništenjem kapitalističkog načina života, može doći do istinskog saveza slobodnih naroda svijeta. Hotić će zagovarati i pravo naroda na samoopredjeljenje koje se ne može primjenjivati na političkoj volji moćnih (pobjednika), čime se protivi i antinjemačkom stavu “pobjednika”, jer, po Hotiću, samo će lakovjerni prihvatiti da imperijalizam provodi pravo naroda na samoopredjeljenje. Odgovornost za rat i ratne zločine, on neće pripisati niti dopustiti da se ona pripisuje kolektivitetu, jer nema kolektivne odgovornosti (Pokušaj to usporediti sa negativnim smislom nacionalizma, kada se nema hrabrosti odgovornost pripisati individuama, već je lakše, bezbolnije i “glista-stije” to generalizirati i odgovornost pripisati kolektivitetu).

HRVATI I SRBISrpsko-hrvatske diferencije, bez obzira na srodno etničko porijeklo, zajednički jezik i kulturne sličnosti, Hotić vidi u specifičnosti(osebujnosti) historijskog razvoja kroz pojam

18

Page 19: Moderna politička misao, 2015

“narodne duše”, jer jača, superiornija narodnost i nacionalitet koja proizvodi jaču kulturnu samosvijest, mora nadjačati onu slabiju, jer su svaka za sebe različite i posebne, jer “hrvatska i srpska kultura nisu jedno te isto”, jer svaka za sebe izaziva drugačiji pogled na svijet i društvo, politiku, interese i sl. Jezik, porijeklo i kultura ne moraju biti preduvjet za sjedinjenje. On ne prihvata, po pitanju nacionalizma, teze o srpskom ili hrvatskom homogenitetu, ali u skladu sa svojim prohrvatskim opredjeljenjem, srpski nacionalizam kvalificira negativnim atribucijama, a hrvatski pozitivnim (Dok je Hrvat otvorene i iskrene duše, Srbin je prepredeni zavujanac, do krajnosti prepreden i neiskren. Dok je Hrvat lakovjeran, dotle je Srbin likav i oprezan. Dok je Hrvat tolerantan u svemu, Srbin je potpuno netolerantan).

SRPSKI NACIONALIZAMJedinstvenost srpskog nacionalizma vidi u projugoslovenskoj ideji kao ideji velikosrpskog nacionalizma, a kroz tu proJU ideju vidi srpsku dominaciju na Balkanu i srpski imperijalizam koji se osigurava putem nacionalizma. Dalje, srpski nacionalizam ima epitet teritorijalnog nacionalizma, jer BiH Hotić smatra hrvatskom zemljom, kulturne dominacije i srpskog narcizma, a on, opet, srpstvo poistovjećuje sa jugoslovenstvom (kao plaštom) kroz koje srpski nacionalizam želi steći i kulturno posrbljavanje svih koji se, na bilo koji način, vežu za ideju jugoslovenstva, pri čemu za to veže i Rusiju, jer i Srbija želi sve druge vezati za srpstvo, podvrći i asimilirati ih pod svoju ideologiju, nacionalizan, a sve se bazira na Hotićevom pankroatizmu.

HRVATSKO I JUŽNOSLAVENSKO UJEDINJENJE Za Hotića je srpsko-hrvatsko političko ujedinjenje i jedinstvo samo utopija, a jedino rješenje je hrvatska individualnost koja tek treba da se stekne, ali na osnovama pozitivnog nacionalizma i oslobađanja Hrvata od bilo čije (posebno srpske) ideologije i ideja bilo kakve vrste vezanih za nekakavo jedinstvo, jer Srbi svojataju hrvatske velikane samo u želji da se dođe do političkog ujedinjenja Srba i Hrvata (jugoslovena), a pri tome se uopće ne poštuje hrvatska vrijednost tih ljudi kao Hrvata. Po njemu, Starčevićeva i pravaška ideologija je jedino pravo rješenje za hrvatsku nacionalističku misao, naravno, pri tome računajući i muslimane, jer dok ne dođe do ujedinjenja svih Hrvata, dok svako od njih ne bude “svoj na svome”, ne treba uopće misliti na bilo kakva druga sjedinjenja, bilo kakve prirode. Kada se postigne hrvatsko jedinstvo, tada se može razgovarati i misliti kako i na koji način Hrvati trebaju stupati u odnose sa drugima. Unutar ovakve Hotićeve divergentne misli, on ipak zagovara konvergenciju sa Srbima i drugim, ali bez ikakvog vida hrvatske dezindividualizacije, bez srpske homogenizacije ili bilo kojeg drugog naroda (nacije). No, prihvatajući i simpatizirajući ideje socijalizma, Hotić će napustiti svoj averzični stav prema ujedinjenju, pri čemu će definirati svoje motive, svrhe i pretpostavke tog ujedinjenja . To će se bazirati, u njegovoj percepciji, na sljedeće: jedinstvenost jezika, kvalitativno uvećanje pretpostavki materijalnog i kulturnog razvoja (uporedi sa

situacijom u BiH, kakva je sada, tj. sa tri jezika i dva pisma, tri kulturno-obrazovna programa, književnosti, umjetnosti, itd, itd...jer kada bismo imali nešto jedinstveno, kolika bi ušteda bila za same građane, budžet i slično...),

to ujedinjenje treba da se bazira na ujedinjenju “srodnosti duša”(u nacionalnom smislu, jeziku i sl.), da postoje zajednički nad partikularnim interesima i načinima života,

decentralizam i federaciju smatra sredstvima kojima se želi vratiti kapitalistički način života (jer već uveliko percipira ideje socijalizma) i sredstvo dominacije nacionalnih buržoazija,

ujedinjenje prihvata iz percepcija socijalizma, jer “samo samo na socijalističkoj podlozi” centralizacija vlasti neće omogućiti međunacionalnu dominaciju i eksploataciju, pa se zato postojeći sistem mora izmijeniti stvaranjem jedne jake radne zajednice koja će stvoriti jedan narod koji mora prevladati deficit stvoren ratom.

19

Page 20: Moderna politička misao, 2015

AUTOKROATIZACIJA, ISLAM I MUSLIMANI Hotić se deklarisao kao Hrvat, bosanski jezik nazivao hrvatskim jezikom, te pledira na muslimansku autokroatizaciju. BiH smatra hrvatskom zemljom i govori o njihovom ujedinjenju, sa Hrvatskom. Po Hotiću, muslimanski narod se nalazi u stanju opće političke, ekonomske, kulturne itd. dekadencije, pri čemu ne razmišlja sa stanovišta antiislamskog aspekta, već slijedi program Napredne Muslimanske Stranke Ademage Mešića koji rigorozno kritikujr prozelitizam Štadlera na islamskim aksiomatskim vrijednostima, a Hotić te stavove stavlja u vrh svojih vrijednosti, jer je islam praktična i liberalna vjera u bilo kom kontekstu, a islam nije uzrok dekadencije muslimanskog naroda, već je uzrok u reinterpretaciji islamske dogmatike. U tu reinterpretaciju, koja je dovela do dekadencije, ulazi fanatizam “koji je onemogućio svaki smisao za evoluciju, logiku i razbor”, pravilno tumačenje Kur¨ana, hadisa, spriječio prihvatanje inovacija, dakle, demagoško tumačenje islama, pri čemu je došlo do toga da se vjera, onakva kakva jste, uzdrži, čovjek pri njoj izčezava, došlo je do zamjene, pa su čovjek i vjera zamijenili uloge – umjesto da vjera služi čovjeku, čovjek služi vjeri. Ta reinterpretacija (negativna) je za sobom povukla stvaranje nelegitimne islamske uleme i zatupljivanje razuma i srca, a što je, opet, imalo za posljedicu isključivanje muslimana iz recepcije kulture i Moderne. Sa tog aspekta Hotić poziva sve muslimane da stupe u borbu protiv predrasuda i “autoklera”, jer u islamu nema hijerarhije.

KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM U radikalnoj ktitici kapitalizma, čija je paradigma Pariz, s jedne strane, i apologiji socijalizma, čija je paradigma Moskva, s druge strane, Hotić će reći da su to dva antagonistička svijeta, svijeta materijalnih dobara, neslobode, ropstva, varvartstva i izrabljivanja i svijeta kulture idealizma i etičkog preporoda. Za njega je kapital temeljni uzrok svjetskog rata, a militarizam i imperijalizam su samo proizvodi kapitala i kapitalizma. Njemačka je povela rat zbog preraspodjele imperijalnih kolonija u svijetu, pri čemu ponovo izražava svoj antikolonijalni stav. U osnovi svjetskog rata, a on je izraz militarizma, kolonijalizma i imperijalizma, u Hotićevom uvidu, stoji borba za očuvanje podjele svijeta, širenje ozbiljnih imperija i njihova preraspodjela, pa zato odgovornost za njega snose sve kapitalističke zemlje. Militarizam kao produkcija kapitalizma ima svoja određenja, a ona se kod Hotića svode na opće karakteristike kao što su (sve se odnosi na Hitićevu kritiku njemačkog militarizma i imperijalizma, jer njemačkoj imperijalnoj državnoj politici je podređen čitav javni život-crkve, uredi, javni zborovi, cijela literatura, osnovne škole i fakulteti-ukratko, sve je prožeto jedinstvenim odgojnim duhom militarizma i nacionalne megalomanije): općenarodna mobilizacija svih ljudskih potencijala u cilju postizanja i ostvarivanja

imperijalne politike; jedinstvenost javnog mnjenja u kojem se pokornost naziva disciplinom, a

patriotizam se pretvara u mržnju svega što ne pripada određenoj naciji (u ovom Hotićevom smislu i kritici-njemački patriotizam i javno mnjenje);

zagovaranje i primjena odricanja svega individualnog i ličnog dostojanstva, a sve to se podređuje višim ciljevima-militarizmu, kapitalu i kapitalizmu, pri čemu se zločin predstavlja kao najveće dobro;

ovakvo shvatanje i primjenjivanje militarizma i imperijalističke politike, obavezno nosi sa sobom sukob sa ostalim državama, a prije svega one koje su protivne takvoj politici, ali i sa onima koje imaju slične pretenzije i politiku;

njemački militarizam, kapitalizam i politika su sami po sebi protupravni jer počinjavaju zločine protiv drugih naroda i država;

uništavanje kapitalizma, kao izvorišta militarizma, osnovna je pretpostavka svjetske budućnosti u kojoj neće biti ratova, a u protivnom će militarizam nastaviti svoj razvoj, pa je opća demilitarizacija u biti prevladavanje kapitalizma, pa zato Hotić zaključuje da je rat posljedica militarizma, militarizam je dijete kapitalizma, a ako se želi budućnost bez ratova, tada se kapitalizam mora uništiti.

20

Page 21: Moderna politička misao, 2015

Hotić je predvidio svojim anticipacijama-unaprijed- novi svjetski rat, ali i borbu manje razvijenih zemalja za nezavisnost i oslobođenje od imperijalizma i kapitalizma, pa je u tom smislu budućnost svijeta paradigma Moskve, a ne Pariza.

DRUGE DIMENZIJE KAPITALIZMA Psihološka dimenzija kapitalizma kod Hotića se ogleda u ljudskoj težnji za luksuzom u kome pojedinac ubija monotoniju života koja izaziva frustracije zbog nepostizanje određenih materijalnih i socijalnih ciljeva, pa se kapital javlja kod čovjeka kao patološka potreba. Kapital tako postaje isključivi ideal svih klasa i slojeva, a koja opet izaziva bezumnu konkurenciju kao bespoštednu borbu između usamljenih pojedinaca, koji u takvoj situaciji u svakom drugom vidi rivala i konkurenta. Sociološka dimenzija kapitala se odnosi na, kako Hotić kaže, kapital kao ranu na društvenom organizmu, jer su kapitalisti “mrtvi” sloj društva (bolje reći muktaši ili lezilebovići), a na drugoj strani postoji onaj sloj društva koji nema ni za preživljavanje. I kulturna dimenzija kapitala je negativna jer umjetnost, književnost i sva kulturana dobra pretvara u robu, čime se stvara dvostruki društveni moral. U ovom kulturološko-aksiloškom kontekstu Hotić misli da duh gramzivosti dominira društvom, a posebno, što je posljedica tog duha da je sentimentalna deviza bratstva, jednakosti i slobode degradirana na frazu, jer ta deviza nije našla i faktičkog izražaja u zakonu koji bi za nju i materijalno garantovao.

TEORIJSKI ASPEKTI SOCIJALIZMAZa Hotića je poraz kapitalizma neminovnost, a budućnost nastaje sa socijalizmom. U dilemi da li silom ili milom srušiti kapitalizam, Hotić je na stanovištu evolucije socijalizma, dakle, nenasilnog ukidanja kapitalizma. Nasilna revolucija podrazumijeva nespretno korištenje sile koje za posljedicu ima ogromne žrtve, jer vlast ne odstranjuje uzroke nezadovoljstva koji dovode rorevolucije, već sprječava manifestaciju tih nezadovoljstava. Ta evolucija socijalizma podrazumijeva gašenje kapitalizma i to tako da on odstupi mirno, a ne naprasno, dakle bez žrtava. Ne podržava ad hoc prirodu ruske revolucije, ali smatra da je to proizvod i odgovornost kapitalističkog svijeta. Da li će put socijalizma biti jednovremen ili sukcesivan, Hotić je kategoričan: “Bilo bi ludo ustvrditi kako bi se ta socijalitička reforma života imala da provede. Što je glavno, poznata su načela koja se imaju ostvariti”, a od presudne važnosti su historijski uslovi i okolnosti, kulturna snaga naroda, specifičnosti društva i slično, a u tom prelazu iz kapitalizma u socijalizam se mogu dešavati određeni prelani društveni oblici, dakle, jedan sukcesivan evolutivni proces stupanja na historijsku scenu socijalizma. Narod u određeno(i)m pojedinc(ima)u vidi oličenje onoga(ih) ko(ji) bi mogao(li) da zastupa(ju) njegove interese, pa su to obično ličnosti koje prihvata i narod i masa. Protivnici socijalizma su, par exallans kapital i nacionalizam sa svojim negativnim značenjem, a diktatura proleterijata ne shvata kao diktaturu, već se tu radi o tome da se “ljudsko društvo tako uredi, kako ne bi mogao ni jedan za rad sposoban član tog društva živjeti na račun tuđeg rada i da svako dijete kao novi član zajednice nađe u istoj jednake uslove za život.” Radničke revolucije su nastavak i dovršetak građanskih revolucija, i one samo ispravljaju nepravde koje su ostale nakon tih građanskih revolucija. Hotić ne prihvata koncepcijski diktaturu proleterijata, jer socijalizam treba da prevlada naslijeđene diferencije između plutokratije i proleterske klase, i da on dovršava građansku ideju socijalne pravde. Zato za Hotića ruski boljševizam nije socijalizam, jer diktatura jednih nad drugima nije sravnjiva sa socijalizmom. Ipak, svjestan je da se socijalizam ne može održati bez vojne sile, tj. diktature, ali ne u smislu militarizma, jer upravo kapitalistički militarizam je osnovna opasnost za opstojnost socijalizma. Pitanje privatne svojine je kod Hotića riješeno tako da se ona ukine, ali ne i privatna inicijativa koja će se bazirati na idealnim motivima, a ne na profitu, tj. privatna inicijativa u socijalizmu bi značila izbor one struke rada koja omogućuje pojedincu da što jače razvije svoju sposobnost na vlastito i zadovoljstvo društvene zajednice. U matrijalnom smislu ona znači da se ne grabi sve za sebe, već da to bude jedna društvena raspodjela rada jednog za drugog. Socijalizam je za Hotića

21

Page 22: Moderna politička misao, 2015

samo prelazna faza prema komunizmu, ali se ne upušta u eksplikaceje šta podrazumijeva pod komunizmom, osim da je to “idealni društveni tip”.

PROJEKT SOCIJALISTIČKE TRANZICIJE Provođenje socijalističke reforme na našim prostorima Hotić vidi kroz proces socijalizacije koji mora biti socijalistički po svom sadržaju, a formalno se tek oslanjati na individualističko poimanje pojedinaca. Socijalizam se treba provoditi socijalizacijom zemljišta, tako da svako ima jednak komad kulturnog zemljišta koje se ne smije i ne može prodati ili pokloniti, zatim provođenje kolonijalizacije kako bi se harmonizirao odnos između zemljoradničkog i ostalog stanovništva, zatim socijalizacija industrijskih preduzeća, tj prebacivanje istih kao društveno vlasništvo u kojima će raditi društveni namještenici, bez ikakvog mješovitog vlasništva, a polako to isto treba da se uradi i sa maloobrtnim firmama koje trebaju postati društvene. U sferi finansija treba ukinuti metalne novce (od zlata i srebra) uz postojanje samo papirnog, čime bi se “prerezala žila kukavica kapitalizma”. Socijalistička stambena reforma podrazumijeva nacionalizaciju, i to tako da svako zadrži svoju kuću ili stan u kojem je živio, a ako je imao više njih oni se podruštvljavaju, dok oni koji nisu imali staništa, njima treba pružiti društvenu pomoć, s tim da se društvo brine za izgradnju novih stanova. Sve prometne usluge, pa i PTT, trebaju biti besplatne, razlike između minimalnog i maksimalnog dohotka ne smiju biti velike, društveni dohodak se ostvaruje putem prihoda iz rezervisanog općinskog zemljišta, rudokopa, šuma i prevoznih sredstava, a pojedinačni dohodci bi zavisili od broja djece, s tim da bi se više plaćao intelektualni rad. S obzirom na različiti položaj u koji će zapasti, s prelazom u socijalizam, socijalne grupe – zemljoradnici, društveni namještenici i privatnici – društvo će poduzimati mjere na ekonomskom izjednačavanju i uravnotežavanju njihovog položaja. svi članovi zajednice bi radili pod jednakim uslovima, a težina života raspoređena isto tako, a sama društvena zajednica (država) kontaktira sa spoljnim svijetom kao cjelina. Socijalna stratifikacija bi sadržavala tri stratuma – zemljoradnike, obrtnike i upravnike – a zbog opasnosti od drugih država, tj. agresije, sve dok bi takva opasnost postojala, i vojske. Škola i religija stoje, u socijalističkoj reformi, na temeljima sekularizma, pa se sve skupa “socijalizam treba rastaviti u etape i kada se život u jednoj staloži, onda je lako preći na drugu.”

VASO PELAGIĆ

I – KONCEPCIJA SOCIJALIZMA U HSiPM BiH zauzima istaknuto mjesto zbog svog propagiranja ideja socijalizma, posebno na tlu BiH, ali i šire. Nakon progonstva u Malu Aziju, svoj pansrbizam ustupa mjesto socijalističkim idejama, mada on ostaje u Pelagićevom mišljenju . U koncepciji i percepciji socijalizma, on će razlikovati više historijskih oblika: patrijarhalni, antički, bogoslovski, utopijski, državni, revolucionarni, komunistički, anarhistički i naučni ili radnički socijalizam sa Marksom kao pretpostavkom. - patrijarhalni socijalizam ilustruje slavenskom i srpskom porodičnom zadrugom;- antički se manifestira zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za

ravnopravnošću žena i sl. Nalazi ga kod Aristotela, Platona, Sokrata, Protagore i zakonodavca Likurga;

- bogoslovski socijalizam pronalazi u njegovim formulatorima, od Konfučija preko Hrista do Moravske braće koji su pod firmom boga i vjere tražili politički i ekonomski prevrat i preporod u korist ravnopravnosti svih ljudi;

22

Page 23: Moderna politička misao, 2015

- utopijski socijalizam sa Tomasom Morom, Sen-Simonom, Furijeom, Robertom Ovenom koji su zamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi;

- državni socijalizam prepoznaje u Luj Blanu, Blanki, Ferdu, Lasalu, ali i Bizmarku koji ubjeđuju vlasnike države, crkve i novca da im je dužnost da rade, da ostvaruju životne potrebe radnog naroda putem reformi provedenih i podnesenih za cijeli radni narod. Po njemu, država treba da se umiješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu revoluciji;

- revolucionarni socijalizam traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i što ugnjetačkim i nasilnim načinom sizbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe, zakone, odnose i poslove;

- komunistički je bio manifestiran u proglasu Pariške komune 1871.g. i koji je proklamirao jednaka prava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod;

- anarhistički socijalizam hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za zub, krv za krv i da ruši sadašnji društveni red i poredak – bombama, dinamitom, nožem, nitroglicerinom i drugim ubilačkim sredstvima;

- naučni ili radnički socijalizam revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putem obavještavanja, udruživanja, organizacije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno, u njegovom uvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala, matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije, fiziologije, higijene, pedagogije i slično.

SOCIJALIZAM KAO NUŽNOST Za Pelagića je socijalizam historijska nužnost koji, zbog svega što se dešava u svijetu nepravdi, izrabljivanja i sl. se pojavio kao nauka i ugnijezdio se u svim civiliziranim i kulturnim državama i pokrajinama. Po njemu, zakoni nužnosti, zakoni prirodnih i humanističkih nauka gone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista, jer samo on može ukazati na načine kako živjeti srećno i solidarno, on može utvrditi prave istine i istinske pravde zasnovane na jednakosti svih ljudi na svim razinama, a jednakost je vrhunski ideal socijalizma. Temeljni zakon prirode i društva je zakon napretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem. Socijalizam je izraz prirodnih i historijskih zakona i on će nužno dovesti do društva u kome će radni narod postati tvorac svih zakona i uredbi, , uprave i presude, a svi koji to ne prihvataju treba ih “bestraga otjerati”.

SOCIJALIZAM I PRIVATNA SVOJINASocijalizam nije slučajno otkriće već rezultat borbe ugnjetivača i ugnjetavanih, on je izraz istine, pravde i razmnosti, on je izraz vječnih ljudskih potreba i težnji, on obuhvata i prirodu i ljudsko društvo, on ruši staro uređenje i stvara novo. To staro društveno uređenje se temelji na privatnoj svojini i kapitalu i kapitalizmu, profitu, izrabljivanju i sl. što se stavlja na pijedestal sakramentalnih vrijednosti, a privatno vlasništvo je uzrok svih antimoralnosti, dekadencije društva i nečovječnosti. Zbog kapitala se čine mnoga zla koja nemaju granica, on je postao velesila i bog bogova, a njegovo postojanje rađa zločine, prestupe, nepravde, nesreće, bune i razvrat (“Današnja državna, crkvena, prosvetna i novčana gospoda sastavljaju veliki tabor i svtu alijenciju samo zato da se održe u gospodstvu, sili ili vlasti, i da zgrnu što više gotovine, kapitala, u ruke svoje i svojih privrženih”). Tako se stvara država alijansi koja sa prezrenjem gleda i drži čitav narod u potčinjenosti i stvara elite moći- FASCINANTNO PROMISLJANJE U TO DOBA.. Samo naučni socijalizam može prevladati i nadvladati moć kapitala, kapitalizma i kapitalističke elite i to ujedinjenjem u međunarodnoj razmjeri i tako svoriti jednaka prava za sve.

SOCIJALIZAM, REVOLUCIJA, EVOLUCIJA Da li socijalizam uspostaviti revolucijom ili evolucijom, zavisi od konkretno-historijskih okolnosti, prirode države, stanja unutar naroda, a u srbijanskom kontekstu, Pelagić

23

Page 24: Moderna politička misao, 2015

preferira metodu reformi, tj. mirnim putem, knjigom, riječju, organizacijom, jer revolucija i nasilje koja ona osobno nosi, nisu izvorne aspiracije socijalista. Pelagić navodi pet faktora koji stvaraju revoluciju i revolucionare:1. religija i njeni predstavnici – Historija priznaje i to da niko nije prolio više nevine

krvi čovječanstva od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom, ili posredstvom vlada i opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja, i najmanji umni napredak čovječanstva zalivala krvlju ljudskom i pokrivala narodnim lešinama, onih koje su oni satrli i satamanili;

2. plemstvo – Ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase, koji natjeraše Francuze da podignu veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporođaja;

3. država i njeni zakoni – U sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok koji razvija, rađa i podiže bunu-revoluciju; ali ne zato što želi revoluciju, nego zato što ona nezasitno traži robove i nezaslužena bogatstva i priznanja;

4. monarhizam i dinastijizam – Srpska je istorija puna primjera ovih uzroka buna- revolucija; s njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastije;

5. kapital i kapitalizam – Nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kod radnog naroda gnev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu.

Revolucija je, po Pelagiću, odbrana od tiranijskog nasilja nad socijalistima i idejom socijalizma, tada se na silu i teror odgovara na isti način, umjesto reformi nastupa revolucija. Historijska alternativa je ili pobjeda socijalizma ili historijska propast, ali je Pelagić ubijeđen u pobjedu socijaldemokratije, mirnim ili revolucionarnim putem.

IDOLATRIJSKA SLIKA SOCIJALISTA Socijalizam i socijaliste Pelagić opisuje religijskim pojmovima jer je on u duhu sekularizma i ateizma apsolutna, vječna istina, socijalisti su apostoli apostola, oni su zemljine soli, svjetlo okje osvjetljava sve mračne puteve života i ljudskog rada, tvorci nove nauke i ljudi i novih društvenih odnosa i poslova (Socijaliste često naziva apostolima socijalizma, pa i sebe naziva apostolom socijalizma, pa će reći: “Za mene je najveća čast raditi i umrijeti u službi istine i pravde-u službi socijalističke propovijedi i nauke.). socijalizam briše nejednakost polova, on je najkrasnija, najnaprednija, najpravednija i najmoralnija društvena nauka.

JEDAN ILI NACIONALNI SOCIJALIZAM Svojim razmišljanjima o metodama uspostavljanja socijalizma, Pelagić želi legitimirati nacionalne socijalizme, pri čemu odbacuje tezu da se socijalizam može javiti samo u razvijenim kapitalističkim zemljama u kojima su antagonizmi dovedeni do maksimuma, već brani stajalište da se on može javiti i u manje kulturnim ili nekulturnim zajednicama, industrijskim i neindustrijskim zemljama, kao npr. u Srbiji i zemljama Orijenta.

SOCIJALIZAM I ULOGA IDEJA U HISTORIJIUloga ideje nema ograničenja i ona se javlja u svim društvima, bez obzira kakvo je stanje tog društvenog konteksta, pa tako i ideja socijalizma koja nije proizvod fantazija individualnog genija, već su one proizvod historijsko-socijalnih uslova, pa kapitalizam nije isključivi kontekst pojave socijalizma, ona se javlja /ideja/ na tlu patologije društva.

SOCIJALIZAM I POLITIČKE PARTIJE U sam vrh njegove političke aksiologije ulazi sloboda političkog udruživanja , ali u kontekstu društvenih međupartijskih zbivanja u Srbiji, on zagovara transpartijsko ujedinjenje, odvažnost i dobru organizaciju radnog naroda zajedničkim udruživanjem, pri čemu nije važno koje boje će zastava biti (Crvena zastava često škodi djelu socijalizma, jer mračnjaci zbog nje rasturaju zbor i prekrate svečanost. Dopušta Pelagić da socijalističke organizacije upotrebljavaju narodne, tj. nacionalne simbole, uključivši i narodnu zastavu.).

24

Page 25: Moderna politička misao, 2015

SOCIJALIZAM I LIBERALIZAM U ideji socijalizma kod Pelagića je inegrirana i ideja zapadnoevropskog liberalno demokratskog mišljenja koju formulira kao sastavni dio svoje vizije socijalizma u Srbiji, ali ulaze te vrijednosti i u njegov projekt socijalizacije zemalja Orijenta. Pledira stvaranje bratskog i slobodnog saveza svih balkanskih i podunavsko-posavskih naroda. Tu je najprije ideja ustavnosti, ali u socijalističkom kontekstu (a takav ustav treba da garantuje političku, prosvjetnu i ekonomsku jednakost za sve članove društva i to je njegov noseći stub. Istovremeno, to je ustav socijalne države koja treba da bude zaštita, potpora i spas svakom iznemoglom, postradalom i unesrećenom članu naroda), čime se odbija bilo koji drugi oblik vladavine (U tom smislu piše: “Mi ne uvodimo nikoga u gospodsku, salonsku i dinastičko-monarhističku politiku. I ustavnim reformama Srbije zahtijeva ukidanje monarhizma i institucije dinastije. Smatra kako su dinastička prava-ustanove protivne napretku nauke, protivne zakonu prirode ljudske, protivna pravima i interesima naroda.). U ideju socijalizma dalje ulazi ideja apsolutnog suvereniteta općepredstavničkog tijela-skupštine (Nju niko ni u kojem slučaju ne može raspustiti ni odložiti prije nego kad to ona sama riješi. Zagovara ovaj suverenitet i traži da se u srbijanskim ustavnim reformama ujamči neograničeni suverenitet, nezavisnost i zakonodavna vlast velikoj i običnoj Narodnoj Skupštini.). dalje, tu su slobodni izbori zasnovani na općem pravu glasa (Zakonom ove ustavne, socijalističke države treba osigurati opšte ravnopravno i neposredno izborno pravo glasanja i biranja za sve punoljetne (20 godina) članove naroda, po kome će svaki imati pravo da bira i bude izabran, ne gledajući da li je on platio porez ili nije.). pravo referenduma, također, ulazi u Pelagićevu ideju socijalizma (To je pravo građana da referendumom oduzmu poslanički status kada poslanici ne rade po položenoj zakletvi), izvršna vlast je podređena zakonodavnoj, a sudska je izborna i nezavisna (Sudije moraju biti izborne sudije i moraju besplatno suditi), ukidanje vjerskih sudova i obaveza plaćanja vjerskih troškova crkci i crkvenim organizacijama i institucijama, pri čemu komunu (u smislu lokalne samouprave) shvata kao vlast samog naroda. (Komuna hoće samo da udesi u narodu pravednu i pametnu organizaciju rada i pravičnu nagradu za rad, dajući time svakome pravo da bude slobodan, srećan i izučen u svim korisnim radovima i naukama). Uspostavljanje sistema narodne odbrane umjesto stajaće vojske, ukidanje obavještajnih službi i smrtne kazne uz institiranje na društveno korisnom radu, te na kraju, u ideju socijalizma spada i sloboda štampe (Mora se zakonom zagarantirati potpuna i neograničena sloboda štampe i riječi. Za nju se nikakvi zakoni i paragrafi ne smiju vezati, njoj se ne smije učiniti nikakvo ograničenje.)

ZADRUŽNI SOCIJALIZAM Mogućnost socijalizma na Orijentu Pelagić vidi u patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi kao paradigmi socijalizma (Socijalizam kada se prevede na srpski znači društvenost, zadrugarstvo, zajedničarstvo. Socijalizam dolazi od riječi socijalizirati i socijalizam nešto i nekoga, npr. narod, čovjeka, društvo, državu, opštinu itd., dakle, to znači uopštavati, udruživati pojedince i pojedinosti u zajednicu, u zadrugarstvo), i to u nastojanju utemeljenja nacionalnih socijalizama, baziranog na kolektivnoj socijalističkoj imovini, jer socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugom upravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada njihova određuje se voljom samih radnika na uživanje sviju zadruga ravnopravno. Temeljno načelo funkcionisanja ovog socijalizma je načelo jednakosti, tj. jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. Na osnovu toga, svakom članu zadruge biće ujamčeno sve ono što traže za svakog čovjeka, njegove životne potrebe, tj. fiziološke i psihološke potrebe.

II – NARODNOST, NACIONALIZAM I CRKVENA RELIGIJAKRITIČKA NAČELA NARODNOSTI I NACIONALIZMA

25

Page 26: Moderna politička misao, 2015

Pelagić je rigorozni kritičar predstava o načelu narodnosti, nacionalizma i patriotizma, koje proističu iz zanosa i religijskog i nacionalnog fanatizma, dok su načelo narodnosti i patriotizma djelo društvenih običaja pa je uzdignuto na nivo idilopoklonstva . On smatra da su narodnost, patriotizam i religija potpuno nejasni i suhoparni pojmovi. Po Pelagiću, patriotizam je štit raznim varalicama i podlacima, pa podržava sve one koji negiraju religiju, crkvu, narodnost, patriotizam, monarhiju i dinastiju i zastupa zabranu proučavanja i “zborenja” o narodnosti u nastavi, pri čemu ipak prema drugim narodima pokazuje toleranciju, a ne nikakav vid averzije ili mržnje. Zato i naziva saveznicima kapitalizma svaki vid religioznog ili nacionalnog fanatizma i šovinizma, pa je socijalizam jedini koji će sve to otkloniti iz društva. Kao svoju percepciju socijalizma apologirat će ateizam tj. jedinu idealno-normativnu ali i irelevantno poimanje Boga, koji treba učiniti da postoji jedna vjera bez ikakvih bogomolja, jedan jezik i pismo, jedan kalendar, a sve se to može prenijeti na poimanje ateizma i vjere u socijalizmu.

O SRPSTVU I SVESRPSKOM UJEDINJENJU Još u svom ranom djelovanju je bio opsjednut idejom svesrpskog oslobođenja i ujedinjenja, a posebno srpsko-bosanskog naroda, pod jedan krov majke Srbije (Mada će ponegdje govoriti o premiloj nam ponosnoj Bosni, identifikacija sa Srbijom je dominantna te se često u ovo vrijeme potpisuje sa “Sin majke Srbije” ili “Prijatelj majke Srbije”. I kasnije će govoriti o majki Srbiji i našoj dragoj Srbiji). U svojoj osnovi to je zapravo etnički pansrbizam, jer za njega postoji samo jedan-srpski narod koji se drugačije zove i koji je administrativno-teritorijalno odvojen te ga treba ujediniti. Ali, za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) neće zagovarati prisajedinjenje BiH Srbiji, niti će prihvatiti proklamaciju ustanika o tome, jer smatra da nije narodni interes jedan režim zamijeniti drugim (turski – srpskim), i da to nije cilj socijalističke revolucije. U pitanju državno-pravnog položaja BiH, ne zagovara nikakvo apriori prisajedinjenje Srbiji. Ono je poželjno i nužno, ali je shvaćeno samo uslovno, aposteriorno, zavisno od karaktera samog srbijanskog režima: njegova pronarodna reforma pretpostavka je njegove stvarne objektivacije. Proglas ustanika koji Pelagić odbija potpisati budi hrvatske pretenzije prema BiH, ali u njegovom uvidu ova proklamacija falsificira motive i ciljeve ustaničke borbe na jednoj strani, i na drugoj, proizvodi prohrvatske pretenzije, ali Pelagić je odbija i zbog spoljnopolitičkih razloga, tj. imperijalnih ambicija Austrije i Rusije. I dalje će braniti projekat pansrpske države koja bi treabala sklopiti bratske odnose sa svim prijateljima Srbije i srpstva, pa to ujedinjenje vidi samo u socijalističkoj Srbiji u kojoj nigdje iskazano, se nalazi i BiH. O ANTISEMITIZMU I ISLAMUIako je zagovornik internacionalizma ipak zapada u tadašnje stereotipije i predrasude o Ciganima i Jevrejima koje čak poziva na odricanje od Talmuda i prelazak na pravu vjeru, tj pravoslavlje i slika ih u negativnim karakterologijskim karakteristikama i stereotipijama. Kroz takve stereotipije Jevreja, kritikovaće i pravoslavno sveštenstvo kao lopove, lihvare i slično. Islam u potpunosti poistovjećuje sa Turskom i njenom vladavinom, sa Kur¨anom kojeg se oni nikada neće odreći, oni su varvari, a pozitivno je to što poštuju i vole svoje vladare, pa i Bibliju naziva sumanotom i varvarskom knjižurinom.

NIHILIZAM SPRAM CRKVENE RELIGIJE Pelagić zapravo krajnje radikalno negira i obesmišljava religiju i ljudska religijska osjećanja, kritikuje historijsko-socijalnu funkciju religije i odnosi se sa krajnjim nihilizmom prema crkvenoj religiji i crkvenim dužnosnicima koji su kroz historiju uspostavljali i očuvavali vladalačke režime, privatnu svojinu, kapital i kapitalizam i eksploatisanje i ponašali se po maksimi “Narodi, pokoravajte se vlastima,

26

Page 27: Moderna politička misao, 2015

jer je svaka vlast od boga poslata” i Pelagić zagovara oslobađanje od svake vjere i autoriteta, tj. boga i gospodara. U njegovu kritiku ulazi i crkvena politička megalomanska ekonomija, sveštenike naziva posebnom nemoralnom kastom, zatim, u njegovim percepcijama, antikulturnu i antiprosvjetiteljsku funkciju crkvene religije pozivajući se na marksizam i darvinizam i na kraju obesmišljava samu egzistenciju Boga i religijsku dogmatiku (Čist razum vidi i veli da je tako zvano “Sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, kemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige, što su od iskona do danas napisane. Sveto pismo je svto kao kupus u proljeće. Ljudima čista razuma i poštena srca čudno izgleda kako se može zvati Svetim pismom jedna knjižurina koja je ispunjena najkrupnijim lagarijama od početka do kraja.). Prema Pelagiću, religija je u biti privatna stvar, a u skladu sa odlukama socijalističke internacionale, ali i svog poimanja scientizma u prirodnim naukama. Pelagić recipira i bogumilsku religijsku dogmatiku kojoj imputira socijalističke ideje. O njoj piše: “Bogumilska nauka išla je da narodima još jasnije prikaže one uzor-istine i pouke koje su propovijedali Buda, Konfučije, Laoče, Menče, Zatoastar, Hristos i drugi prijatelji ugnjetavanjih i zavađenih naroda-istine koje glase: Svi su ljudi braća i po zakonu prirode jednaki; ljubi bližnjeg svog kao sama sebe...Ne čini drugome ono što nisi rad da ti drugi ljudi čine...da niko nikome nije dužan biti rob niti podvlastan; da zemlja treba da pripada samo onima što je svojim rukama obrađuju; da su spahije i bogataši vječite i bezbožne pijavice naroda; da vladari i vlasnici nisu od boga nego od đavola; da su popovi varalice naroda i izdajuce boga i morala; da bog nema i ne treba nikakvih namjesnika i advokata-mantijaša; da bog ne traži nikakvih molitava, vjera i crkvi; da su bogomolje popovski dućani gdje vode bezbožnu trgovinu sa imenom boga i morala; da su zvona đavolske trube; da su ikone varvarski idoli; da bog ne traži od ljudi nikakve žrtve itd. Bogumili su priznavali Boga i Hrista kao uzvišene ideale koje treba držati u mozgu čovjekovu, a ne u bogomoljama, molitvama i ceremonijama mantijaškim. Zanimljivo je kako on apostrofira kako su bogumili bili proganjani od strane pravoslavne hijerarhije, preciznije od vizantijske, grčke i bugarske gospoštine, ali su se, uz sve progone, proširili pod imenom patarena, albigonaca i sl. u Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj i sl."

HRIST I SOCIJALIZAM No, Pelagić će određene socijalističke zahtjeve kontekstualno izvlačiti iz Kristovih riječi i religijske terminologije, pa tako ukidanje privatne svojine tumači riječima iz Evanđelja “Ko ima dvije haljine, neka jednu da onome ko nema”, “Pastir dušu polaže za svoje dobro” u smislu kako bi ljudi trebali tako da se odnose prema socijalizmu. Socijalistički moral je najsavršeniji kao i Kristov uzor mučenja, socijalna pravda je u tom smislu da se imanje “razdijeli i krene za Kristom i njegovim putem”, međunarodno bratstvo => bližnji je svaki čovjek na svijetu; ideja kozmopolitizma => Krist je propovijedao da je “spasitelj svijeta”; ideja mira => propovijedao je mir među ljudima; narodne zablude o socijalizmu => Krist je praštao, jer ne znajući šta rade ljudi su skretali sa puta, itd. Socijalizam opisuje jezikom religijske dogmatike, ali u sekularnom obliku. Socijalizam nije bezbožništvo, percipira socijalizam kao sekularnu vjeru pa umjesto crkvenog Boga i njene dogmatike socijalizam uspostavlja vjeru u našeg boga pravde i istine, naša je vjera-načelo i nauk socijalizma, naša crkva je narodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral ekonomska i politička jednakost svih ljudi i naroda i svih korisnih i nužnih i privrednih društvenih članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, a naročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih nauka. U tom smislu će pisati: Naša vjera, crkva i pobožnost prava, istinita, razumna i srećonosna za sve ljude i narode, za sve vijekove i pokrajine. Ona ne traži ni bogomolje ni bogomoljaca, ni crkava ni džamija, ni manastira ni sinagoga, ni popova ni kaluđera, ni hodža ni fratara, ni papa ni patrika, niti ikakavih troškova i izmotacija sadašnjih.” Politika mira (antimilitaristička politika) je temeljna preferencija socijalizma, traži eliminisanje stajaće vojske, izvođenje vojnih vježbi, ukidanje vojnih

27

Page 28: Moderna politička misao, 2015

zvanja, upotrebu vojske protiv građana, pa i pacifizam je temeljna preferencija Pelagićevog socijalizma, međunarodni mir i međunarodni odnos i (Socijalizam podrazumijeva i izgradnju svjetskog društva koje će počivati na međunarodnoj solidarnosti svih ljudi i naroda.)

SADRŽAJ

MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ..................................................................................1

POIMANJE DOMOVINE.........................................................................................1

POIMANJE PATRIOTIZMA.....................................................................................1

POLITIČKI KONFORMIZAM I MUSLIMANSKO ISELJAVANJE.......................................1

MEHMED – BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK................................................................2

LEGITIMNOST VLASTI I POLITIČKI KONFORMIZAM.................................................2

KARAKTEROLOGIJA I APOLOGIJA..........................................................................2

AGRARNI ODNOSI...............................................................................................2

KRITIKA POLITIKE ISELJAVANJA...........................................................................3

28

Page 29: Moderna politička misao, 2015

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA...................................................................................3

SAFET-BEG BAŠAGIĆ..............................................................................................4

POLITIKA KAO KULTURNA POLITIKA.....................................................................4

SOCIOLOGIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE............................................................4

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA...................................................................................5

AGRARNI ODNOSI...............................................................................................6

DOMOVINA, PATRIOTIZAM I ISLAM......................................................................6

DRŽAVNOPRAVNI STATUS BIH.............................................................................7

SAKIB KORKUT......................................................................................................7

AUTONOMIJA......................................................................................................7

POJAM I PREFERENCIJA KRITIKE...........................................................................7

INTELIGENCIJA....................................................................................................8

ISLAM, DEMOKRATIJA I VOĐE..............................................................................8

KRITIKA EVROPOCENTRIZMA...............................................................................8

MISIONARSTVO..................................................................................................8

PROZELITIZAM...................................................................................................9

LJUDSKA PRAVA I MEĐUNARODNI ODNOSI...........................................................9

DIVERGENCIJA – PANSRBIZAM I PANKROATIZAM...................................................9

NACIONALNA INDIFERENCIJA I KOEGZISTENCIJA...................................................9

TURKOFILSTVO.................................................................................................10

SALIH KAZAZOVIĆ................................................................................................11

ŠUKRIJA KURTOVIĆ..............................................................................................14

FADIL KURTAGIĆ..................................................................................................16

ALIJA HOTIĆ.........................................................................................................18

VASO PELAGIĆ.....................................................................................................23

29