Sveučilište u ZagrebuAkademija likovnih umjetnostiNastavnički odsjek-slikarstvo

Nikolina Zanetti DIPLOMSKI RAD

''Performans 01'' Udaljavanje od slikarstva

MENTOR: prof. Damir Sokić Zagreb, rujan 2014.

Reafirmacija denotativnog slikarstva.Struja koja se otisnula početkom 50ih godina 20.stoljeća te koja je kulminirala u drugoj polovici i krajem 20.stoljeća, na koju se želim referirati, tretirala je sliku kao samooznačavajuću površinu. Površinu koja razgolićuje proces vlastitog stvaranja i gdje u prvi plan izbija samo njena fizička građa. Slikarstvo se u to vrijeme oprostilo od povijesno-umjetničkog koncepta slike kao mimetičkog načina slikanja, predstavljanja i prikazivanja zbilje te je odstupilo od prikazivanja estetskih efekata. Ta ista struja je odbila simbol i fetišizam te se vratila na primarno izražajno sredstvo-materijal, boju, potez… Kada se govori o materijalu kao jednom primarnih izražajnih sredstava govorimo o materijalnost svih elemenata koji čine sliku,a to su podloga i boja, dva elementa koja će naposlijetku subordinirati značenju prizora. Jedan od noviteta je da podloga, temeljna materijalna supstanca slike dobiva u cjelini isto značenje kao i boja, kao trag umjetnikova osobnog upisivanja u sliku. Drugim riječima, u drugoj polovici 20.stoljeća relativiziraju se odnosi materijalnoga i onoga što pripada sferi individualnoga umjetnikova rukopisa i govora. Otkuda dolazi novo htijenje za slikarstvom bez 'slike', bez mimezis, koja u prvi plan stavlja podlogu, boju i materijal?U svojim tekstovima, Zvonko Maković, autor knjige Tabula rasa spominje kraj slikarstva i ''posljednju sliku''.(*) Maković konstatira da je učestala nazočnost slika koje odišu radikalnim redukcionizmom i vizualnim asketizmom dovela do smrti/kraja tih medija – da je tim načinom slikanja posljednja slika naslikana (poput Malevičevih crnih i bijelih kvadrata ili Reinhardtovih monokromnihpovršina). Maković ujedno ističe da nije riječ o revivalu tih medija sa prepoznatljivim manulanim osobinama procesa rada kao što se u početku mislilo već o sasvim novom strujanju. Yve-Alain Bois u svom tekstu ''Painting: The task of mourning'' započinje sa tvrdnjom da je smrt ili dovršetak niza samo opće mjesto vremena.(*)Bois misli na dovršetak jednog određenog niza shvaćanja slike kao ''kutije optičke iluzije'' unutar čijih granica okvira koje je mimetički prikazana iluzija prostora, svijetla i predmetnosti. Taj niz prekinuo je Monet kada je sliku afirmirao kao plošno reljefno djelo, nižući slojeve i fasetice boja jednu na drugu imitirajući svoje lopoče i odbljeske na vodi. On se na taj način udaljava od zaglađene površine platna.Iako Monet nikako nije bio inovator ove tehnike , on je svakako pokrenuo novi val shvaćanja slike kao predmeta . Ovakav način interpretacije likovnog djela kulminira sa Cezanneom koji počinje fokusirati svoju pozornost na materijalnu i stvarnu strukturu platna, njegovu prirodnu boju i teksturu uključujući ga u svoje slike. Boja koju ju je nanosio je sada imala strukturu koja je probijala od platna.

*Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

Cezzane i Seurat kao Monetovi sljedbenici, naglašenim i razmaknutim potezima ''atomiziraju'' površinu slikanog motiva time afirmirajući plošni karakter slike. Prijelomni trenutak u shvaćanju koncepta slike i njene fakture zadesio se kada Aleksandr Rodčenko u rujnu 1921. godine na izložbi ''5x5=25'' izlaže svoje 3 monokromne slike u 3 primarne boje, od koje je svaka obojana jednom primarnom bojom- jedna žuta, jedna crvena i jedna plava slika.Rodčenkova platna su bila lišena svakog sadržaja, poruke, značenja ili motiva. U pravome smislu denotativno slikarstvo. Radovi su postali predmetom, lišenim svake semantičke nadgradnje gdje se umjetnički predmet sveo na vlastitu materijalnost te je dosegnuo nulti stupanj svoje pojavnosti. Čak i autor opisuje svoje radove kao radove reducirane do krajnjeg logičkog zaključka: ''Reducirao sam sliku do njenog logičkog zaključka i izložio tri platna: crveno, plavo i žuto. Potvrdio sam: to je kraj slike. To su primarne boje. Svaka je ploha čista ploha i više neće biti predstavljanja.''

Rodčenkovi radovi u ovom slučaju, uistinu govore sami za sebe. Od njihove pojave i Rodčenkovog samog opisa svojih radova, ''iza njih'' ne postoji ništa drugo…Citirat ću Zvonka Makovića u nj tekstu Tabula Rasa koji opisuje Rodčenkove radove:''…Rodčenko svojim triptihom tu ideju doveo do apsoluta, i to eliminirajući s površine slike svako drugo značenje, pa i značenje boje, a afirmirajući isključivo materijalnost boje, tada se zaista može reći da je dosegnut sam kraj jednoga puta.''(*)

Ovom rečenicom možemo zaključiti misao pod kojom smo mislili na ''kraj slike''/ ''posljednju sliku''. Slika koja citirajući samu sebe , prestaje biti tradicionalnim pojmom slike.Autoreferencijalnost je postala odlučujućom odlikom moderne umjetnosti ovoga doba. Tako je slika nepovratno prestala biti poruka, šifra, opomena ili aluzija.Temeljna ideja ''autoreferencijalnog'' slikarstva je da se ono sastoji od onoga što jest – boje, platna i manualna dijela posla, a cilj ovakva načina rada bio je da se ukine svaka vrsta predstave i da se motritelj dovede u situaciju da čita samo ono od čega je slika napravljena. Moje htijenje je sukladno tomu.Svoje temelje ujedno pronalazim u idejama, razmišljanjima i djelovanju grupe ''Gorgone'' koja djeluje u razdoblju između 1959.-1966. godine. Oni naglašavaju odmicanje od vječne polarizacije 'figurativna umjetnost- apstraktna umjetnost' i prikazivanje slike kao čiste elementarne pojavnosti, pri tome isključujući simboliku i metaforu. Njihove temeljne karakteristike su redukcija, monokromija, plošnost te odustnost svakoga znaka izvan same slike.

* Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

Slika je, dakle, je prije svega rezultat strukturalnog procesa i njegovih temeljnih načela te kulminacija kritične svijesti njegove proizvodnje. Slika naspram svog tradicionalnog pojma postaje ''anti-slika''.Autorica izložbe ''Gorgona'' govori o grupi i autorima:''Bez obzira na razlike pojedinačnih stvaralačkih koncepcija, članove Gorgone ujedinjavala je zajednička pripadnost duhu modernizma, što ga definira prepoznavanje apsurda, praznine, monotonije kao estetskih kategorija, sklonost nihilizmu, metafizička ironija.“ (*)

Jedan od pripadnika grupe Gorgona je Julije Knifer o kojem Govori Maković.Teme koje su inicirali umjetnici ovoga vremena, a time ujedno i Knifer, su problematiziranje kraja tradicionalnog jezika slikarstva.Maković govori o Kniferu:''Julije Knifer je tako govorio kako mu je cilj dosegnuti antisliku, a 1960. redukcijom sredstava dolazi do rješenja koje će primjenjivati preko četrdeset godina. Reducira elemente slike na horizontalne i vertikalne geometrijske površine kojima komponira motiv meandra. Meandar postaje njegov zaštitini znak i nalazimo ga u tisućama varijanti s tek neznatnim razlikama na brojnim slikama i crtežima. U svojem redukcionističkom postupku lišava se također boje koristeći isključivo crnu i bijelu, a u slici afirmira plošnost kao njezinu temeljnu osobinu.'' (*)

Slikajući jedan te isti motiv do kraja života, Knifer je konstantnim ponavljanjem eliminirao evoluciju i promjene kao komponente gradnje koje čine stavke modernog slikarstva. Kulminacija moga htijenja u svom završnom radu nastupa sa primjerom Marijana Jevšovara koji je bio obuzet 'negacijom slike':''Moje slikanje je negacija oblika, prljanje bijele površine platna.'' (*)

* Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

Jevšrovar o slikanju govori kao o prljanju, negativnim činom kojim upropaštava bjelinu platna.Nena Dimitrijević njegov rad tumači pak kao destrukciju slike:„Posrijedi je umjetničko djelo kao destrukcija ali nije riječ o ironičnoj spektakularnoj destrukciji dadaista, nego o tihom, ali ništa manje efikasnom procesu uništenja plohe, programiranom ataku na problem pikturalne strukture.“ (*)

U svom radu nastojim postići ono o čemu Maković govori u svome tekstu kada govori o razvitku likovnog usmjerenja inspirirano grupom Gorgone:''Umjetničko djelo ništa ne reprezentira osim sama sebe, iz njega su isključeni svi simboli, svaki estetski sadržaj, svaki nagovještaj iluzije o bilo čemu drugome izvan njega samoga. Takvim radikalnim svođenjem umjetničkoga djela na nulti stupanj, na čistu fizičku egzistenciju doveden je jedan povijesni proces na sam rub.'' (*)

Rad naziva ''Performans '' Udaljavenje od slikarstva'' je video-dokumentacija u obliku stop-motiona koja dokumentira proces slikanja u trajanju od puna 24 sata. Trajanje video-dokumentacije je 24 minute. Proces slikanja u trajanju od 24 sata se sastoji od nanošenja isključivo crne uljane boje na platno postavljeno na okvir veličine 170 x 105cm te njezinog struganja, odnosno skidanja dolje sa platna. Proces slikanja se konstantno ponavlja kroz 24 sata te se sastoji isključivo od ravnomjernog nanošenja boje na platno dok ne bi postigla crno minimalističko djelo lišeno svake interpretacije. Boju, sa palete, nanosim na platno te ju potom skidam na paletu. Uljana boja koju ponovno nanosim na platno je ista boja koju sam skinula. Ne koristim svježe istisnute uljane boje već, rabim onu količinu koja se nalazi na paleti. Pri završetku trajanja 24 sata privodim rad kraju te se zaustavljam kada dan/24h završi, te rad ostaje u tom stanju kakvim sam ga zatekli na kraju procesa.Snimanje se obavlja fotografijom, odnosno fotoaparatom koji automatski fotografira svake 3 minute prateći proces rada tokom 24 sata. Fotoaparat je priključen na laptop koji automatski šalje sve fotografije u zadani folder koje će se potom iskoristiti za video-uradak.

* Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

Od cca 480 snimljenih fotografija dobivam detaljan snimak ''ubrzanog '' procesa rada posljednja 24 sata. Kadar snimanja fotoaparatom je udaljen od platna cca 10metara. U kadru snimanja se nalazi stolica, slikarski materijali i pribor, ja(autorica) i sat na kojem se jasno vidi vrijeme. Sva moguća publika se nalazi iza fotoaparata i ne ulazi u kadar snimanja. Kao završni rezultat postoji dokumentacija procesa rada te samo likovno/anti-likovno djelo koje također stoji kao dokument procesa rada, te posljednja dokumentacija na kojoj se nalazi koliko puta smo nanijeli i skinuli boju te koliko monokromnih-minimalističkih radova je načinjeno tokom posljednja 24 sata ispisano na rubovima i pozadini platna. Dokumentacije služe kao podsjetnik i trag postojećeg živućeg procesa slikanja, odnosno anti-slikanja. ''Stvaralački je proces zgusnut u trenutak koji će trajno zračiti energiju upisanu u materijal pri oblikovanju.'' govori Maković kada spominje kipara Slavomira Drinkovića. (*)Ovime nastojim izvršiti destrukciju samog pojma slike maksimalno se udaljavajući od njenog tradicionalnog pojma. Ne samo da se od tradicionalnog pojma slike udaljavam autoreferencijalnim, analitičkim i elementarnim procesom rada, već dodatni odmak činim uporabom drugih vrsta umjetničkih pristupa kao što su performans i video koji još više impersonaliziraju pristup umjetničkom djelu, objektu.

* Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

Impersonalni duh kojeg želim postići , Maković spominje i kod Damira Sokića u svom tekstu:''Sokić neprestano naglašava distancu prema svojim djelima, osobito emocionalnu. S njegovih se djela ne očitava čak niti ruka koja ih je stvarala, to su prije stvari lišene svake senzualnosti, a s maksimalno istaknutim materijalnim aspektima.''(*)

Crna uljana boja koju koristim za svoj rad čineći ga monokromom je još jedna vrsta redukcije likovnog jezika u službi destrukcije i impersonalizaciji djela:''Monokrom je slika, ali svojim redukcionističkim osobinama ogoljela na stupanj predmeta, objekta. U svojem nastojanju da se s njezine površine, s njezina tijela izbriše svaki trag koji bi upućivao na osobine izvan temeljnih osobina slike kao medija, monokrom se približava anonimnosti gotovoga, industrijski izvedenoga predmeta, ready madea.'' …kako kaže Maković.(*)

Rodčenko je već dosegnuo apsolut te ideje sa svojim triptihom i negacijom značenja boje kao što sam već spomenula. Ad Reinhardt je, međutim, crnu boju smatrao ne-bojom ističući kako slika „bezbojna“ djela uporno govoreći o ''odsutnosti boje'' u svojim djelima. Odsutnost fizičke osobine, odsutnost estetske vrijednosti, simbolike te naposlijetku i odsutnost boje su karakteristike moga rada.

Odricanje svake tjelesnosti te prijelaz na konceptualnu, štoviše lingvističku razinu je pristup na koji se referiram i koji Maković pronalazi i opisuje kod Kosutha :''Kosuth kaže:“Biti umjetnikom danas znači ispitivati prirodu umjetnosti“. To se, međutim, moglo razumjeti na više načina. Kosuth, i konceptualni umjetnici uopće, odbacili su materijalni aspekt umjetničkoga djela, formalistički, kako on kaže, lišili ga svake tjelesnosti i s objektne razine prešli na lingvističku, što znači da su predmetnu prirodu djela zamijenili pojmovnom.''(*)

Umjetnici ovog razdoblja i afiniteta nastoje uništiti simbol slike, jer je samo riječ o reprodukciji. Drugim riječima umjetnici koji su iz središta vlastitoga interesa isključili formalne aspekte umjetničkoga djela. U žarište postavili jezične i konceptualne interese koji su u znatnoj mjeri omogućili da se jedan važan kompleks vrijednosti iz nedavne prošlosti pročita na nov, drugačiji način.

* Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

Još jedan važan citat Makovića govori o slikanju shvaćenom kao procesu :''U generaciji hrvatskih slikara koja se sredinom sedamdesetih, na samome startu djelovanja, okreće prema takvom slikarstvu, uloga je Borisa Demura bila od iznimne važnosti. On je sliku pretvorio u svojevrsni dokument na kojemu je fiksiran proces rada, elementarni, fizički postupak nanošenja bijele boje na podlogu neutralnim, bezličnim rukopisom. Slikanje je stoga shvaćeno kao proces, kao mirno, jednostavno i unaprijed definirano svladavanje površine.''(*)

Slikanje shvaćeno kao proces i unaprijed definirano savladavanje površine je jedna od stavaka mog završnog rada. Na mom završnom radu slika/objekt sada postoji samo kao živuća dokumentacija na neki prošli čin, na proces slikanja koji je prošao. Vrijeme predstavlja bitan element u mom završnom radu jer ubacivanjem tog elementa još više skrećem pažnju sa objekta, sa nečeg mjerljivog, materijalnog i prisutnog na nostalgično, na uspomenu, na ''čin/proces'' koji je slabo mjerljiv vremenom a znamo da jednom učinjen, zauvijek prolazi. Uvodim element promišljanja kroz strukturu pitanja: tko čini umjetnost: slikar ili slika? Dali je um kao takav nadmoćniji od samog objekta? Dali umjetnost može egzistirati kroz misao ili je materija nužna kako bi okarakterizirala umjetnost kao takvu? Možemo li prolaznost procesa stvaranja uhvatiti i zadržati kao trajni element ? Smatram da jedini način na koji bismo mogli postići denotaciju slikarstva, destrukciju njenog objekta prvenstveno je kroz distancu, prema sebi samima i našem poimanju slike kao takve. Drugim riječima kroz destrukciju samih sebe, kako bi jedan niz/proces završio a drugi započeo.Ne poričem da moj način rada nije inovativan ili revolucionaran i da je pitanje „posljednje slike“ postavljeno a odgovori na njega javljali su se u više navrata, te da je već nastupilo vrijeme novih razmišljanja na njen pojam ali razlozi zbog kojih odabirem raditi ovaj rad u današnje vrijeme je jednak onom razlogu zbog kojeg je nastao pokret ''odbijanja slikarstva''u vrijeme 70ih. (*)

Citirat ću Ivicu Župana u njegovom tekstu ''Tautološka identifikacija procesa slikanja i same slike'', koji se osvrće na situaciju na hrvatskoj likovnoj sceni kako bih potkrijepila svoju konstataciju: (**)

*Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

**Ivica Župan, Tautološka identifikacija procesa slikanja i same slike, Zagreb, 2013., Časopis Oris: broj 84 (http://oris.hr/files/pdf/zastita/34/Ori.84_Tabula.rasa.pdf)

''Umjetnost vladajućega „umjerenog modernizma“, koju su ovi već obaviješteni i osviješteni zagrebački studenti - sudionici ovoga problemskog preobražaja, drukčijeg doživljaja umjetničkog jezika i umjetničkog ponašanja i operativnih postupaka - zatekli na domaćoj umjetničkoj sceni očitovalo im se poput nove dogme, novog statusa quo, okoštali pozno-modernistički akademizam (estetski formalizam) kakav je najvećma proizvodila zagrebačka ALU, utemeljen na okoštalim likovnim konvencijama i opterećen proizvoljnim izvan slikarskim sadržajima u svakom slučaju u društvu prihvaćena kao neupitna umjetnička prakse, ali i kao duhovna zamka koju su spomenuti studenti u širokom luku zaobišli nastojeći se prikloniti suvremenim inovativnim shvaćanjima umjetnosti.''… ''….Proizvodnja ovih slikara ostala je kratkotrajna i malobrojna - prekid rada bio je razumljiv jer su se i premise ove proizvodnje brzo iscrpile – ne izgubivši osobine inovacije. Autentični pojedinci i njihova umjetnička proizvodnja, stavovi utemeljeni na vlastitim uvjerenjima, branjeni čvrstim i nepopustljivim nazorima, ostali su nenarušeni u svojim osnovama, sačuvani u vlastitoj dosljednosti i danas mogu biti uzor najvećem dijelu suvremenih autora da frivolnost što je iza sebe ostavljaju vlastitim istupima ne pridonosi ničemu nego svjesnoj tvorbi besmisla.''(**)

Te Damira Sokića koji nudi svoj odgovor na Županov komentar o tadašnjem dobu u istom tekstu:''Taj naglašeno kontrolirani čin slikanja, naglašeni čin odricanja, vjerujemo da je i danas pravi način upozorenja na opću inflaciju svih vrijednosti i opću razmetljivost.“(**)

Autori hrvatske likovne scene koji podržavaju ovakvo umjetničko strujanje pokazuju jasan etički, estetski i politički stav prema povijesti umjetnosti i pojmu „velike umjetnosti“ te svake glorifikacije, mistifikacije njezinih postojećih vrijednosti i autoritativnosti. Oni čine ciničan odmak od društveno i tržišno prihvaćene umjetnosti te sustava vrijednosti lokalne kulture. Njihova djela mogu se shvatiti kao otkloni i odbijanje pripadanja slikarstva u lokalnoj sredini tih godina.Većinu stavova autora hrvatske likovne scene koji podržavaju umjetničko strujanje ove vrste nastojala sam prenijeti na svoj završni rad.

**Ivica Župan, Tautološka identifikacija procesa slikanja i same slike, Zagreb, 2013., Časopis Oris: broj 84 (http://oris.hr/files/pdf/zastita/34/Ori.84_Tabula.rasa.pdf)

Smatram da bismo u današnje vrijeme gdje se ponovno javlja inflacija svih vrijednosti a time i umjetničkih djela , ponovno trebali napraviti odmak te da se ponovno trebamo okrenuti kontroliranom činu odricanja i autorefleksivnom stavu sada kada ponovno postoji opća razmetljivost.Citirati ću povjesničara umjetnosti Jerka/Ješu Denegrija koji se osvrće na samosvijest današnjih umjetnika:

''… Ali, onda je nastupilo doba zalaska poratnih neoavangardi: ulazi se u vrijeme postmodernog stanja koje je ispraznilo akumulacije i akumulatore ideologija, nastupilo je vrijeme posvemašnjeg dezideologiziranja, dezutopizma... I danas se živi u znatnoj mjeri u tom nasljeđu postmoderne, ili postpostmoderne, a to je nešto što vjerojatno suvremenim generacijama oduzima energiju.Novi naraštaji bi morali imati ili neke ideološke vodiče unutar sebe ili u teoriji – da bi izveli ponovno jedan udar na sceni, da bi se manifestirali kao moćne jezgre. Ovako su raspršeni u bezbroj pojedinaca koji ne mogu artikulirati nešto snažnije'' (*)

Svjesno odabirem ne proizvesti 'novu revolucionarnu' predodžbu slikarstva jer smatram da je za 'novu misao' potrebno uništiti staru, te time završiti prirodni ciklus razgradnje jednog vremenskog niza, procesa.Iako vjerujem da je slikarstvo ipak samo zrcalno stanje onoga općeg diljem svijeta te njegovog klonulog duha, pomak i pročišćavanje je svakako nužno, u kojem god smjeru.Promatraču dajem priliku za promatranjem procesa stvaranja, neka sam sebi dopusti da nad njim ostane utisak objekta u nastajanju, samu fizičku energiju autora i nestalnu energiju procesa. Na poslijetku, ostavljam mu čitav niz uspomena i dokumentacije na sam čin, kako bi se sjetio, da je objekt/slika, samo dokument stvarne energije i prisustva koja također mora završiti.

*Intervju Vesne Pažin sa Jerkom Denegrijem ''Umjetnost ne može mijenjati svijet'' za novine Slobodna Dalmacija

TEHNIČKI PODATCI:

Naziv rada: ''Performans, Udaljavanje od slikarstva''Godina nastanka: 2014.Veličina: 170 x 105cmTrajanje procesa: 24 sataTrajanje video-uradka: 24minute Broj fotografija: cca 480Materijal: multimedija (crna uljana boja, platno, fotografija, video, stop-motion animacija)Količina materijala: 5 tuba boje od 200mlBroj nanosa boje: 40

SLIKOVNI PRILOG DIPLOMSKOM RADU:

USPOREDBA

Početak rada22:1012.09.2014.

Kraj rada:22:1013.09.2014.

RADNI PROSTOR:

LITERATURA:-Zvonko Maković, Tabula rasa; Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb, svibanj 2014., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka

-Ivica Župan, Tautološka identifikacija procesa slikanja i same slike, Zagreb, 2013., Časopis Oris: broj 84

-Vesna Pažin, 'Jerko Denegri: Umjetnost ne može mijenjati svijet', travanj 2011., Slobodna Dalmacija

IZVORI S INTERNETA:Tekst Ivice Župana:(http://oris.hr/files/pdf/zastita/34/Ori.84_Tabula.rasa.pdf)

Intervju Vesne Pažin sa Jerkom Denegrijem:http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/134246/Default.aspx