Monetarna teorija-u užem smislu se bavi tehničkom stranom novca, a u širem smislu ulogom novca u ekonomiji i društvu. Otkrivajući kako KNUO determinira razinu cijena i ukupne proizvodnje roba i usluga ulazimo u složen tijek odnosa i varijabli utjecaja novca u ekonomiji. MT se bavi studijem tih odnosa, pri čemu su KNUO i potražnja novca dvije važne sastavnice. Odrednice monetarne teorije-MT daje mon. analizi okvire istraživanja čime se utemeljuje i monetarna politika oko praktičnog reguliranja KNUO i tokova emisije primarnog novca SB. S motrišta potražnje novca MT pruža uvid u determinante ponašanja pojedinih imatelja kod njihovih odluka da dio imovine drže u mon. obliku. MT pruža mon. analizi razloženu strukturu varijabli i funkcionalnih odnosa tijekom mon. uravnoteženja da bi ova mogla izabrati prikladne varijable i logično ih povezati tijekom istraživanja relevantnih pojava temeljem kojih se izabire prikladna mon. politika. Pa razlikujemo: evolucije mon. sustava i evolucije mon. teorije . Tijekom definiranja mon. agregata utvrđeno je da u KNUO pored gotovine spada i depozitni novac, tj oni depoziti u bankama s kojima se može plaćati.Monetarna teorija kao dio ekonomske teorijeTeme koje čine predmet mon. teorije odredile su njeno mjesto u ek. teoriji i njen relativni karakter. Ek. teorija kao opći sistematizirani skup znanja o ek. pojavama ne postoji, pa različite ek. teorije kao sistematizirano znanje o pojedinim ek. pojavama daju obrise integralne ekon teorije na temeljima disperzije i specijalizacije. Time se nastoji istražiti i odrediti ponašanje pojedinih sektora (vertikalni pristup istraživanju) glede potražnje novca, emisije novca i utjecaj pojedinih sektora na višak ili manjak novca. Istodobno je nužno i istraživanje funkcionalnih odnosa između ukupne količine novca, ukupne potražnje novca, potražnje roba i usluga, štednje i investicija (horizontalni pristup istraživanju).Relativnost monetarne teorijeRelativnost mon. teorije ograničavajući je čimbenik općih načela i pristupa, što zahtijeva prikaz pojedinih teorija vodeći računa o njihovoj vrijednosnoj ocjeni s motrišta konkretnih društvenih prilika. Relativnost mon. teorije i njena povezanost s ostalim ek. teorijama, upućuje na potrebu sagledavanja mon. teorije kao dijela ek. teorije, da bi se pojedina monetarna teorija mogla ocijeniti s motrišta prikladnosti ekonomskim i društvenim prilikama, odnosno ocijeniti njena društvena relativnost.Metodološki pristup monetarnoj ekonomijiMetodološki pristupi: 1)pozitivan pristup - tretirajući pojave kakve jesu, ima za cilj razlaganje postojećih pojava, kako bi se ocjenilo njihovo buduće kretanje te sukladno tome i odredile odgovarajuće ek. mjere koje bi trebale dovesti do željenih ciljeva ek. politike. 2)normativni pristup – tretirajući pojave s motrišta kakve bi trebale biti, polazi od danih ciljeva određujući postojeće stanje i odnose glede određenih pojava s motrišta izabranih ciljeva ek. politike kao i nužne korektivne mjere kako bi se postojeće stanje uskladilo s danim ciljevima. Mon. teorija s motrišta pozitivnog pristupa tretira iste monetarne pojave s ciljem definiranja, predviđanja i regulacije sukladno ciljevima ek. politike. Pozitivan metodološki pristup dopunjava se normativnim pristupom (uže promatran normativan pristup) kako bi se uspostavljanjem pravne norme odredilo ponašanje mon. pojava sukladno njihovoj većoj učinkovitosti kao instrumenta ek. politike. Šire promatran, normativan pristup podrazumijeva utemeljenost pravnih norma na moralnim, socijalnim i političkim vrijednostima pojedinog društva. Pozitivan pristup podrazumijeva uporabu empirijskih istraživanja, dok su za normativan pristup empirijska istraživanja sporedna. Polazeći od spomenutih metodoloških mon. pristupa razlikuju se mon. teorije polazeći od razvijenosti pojedine ekonomije i društva. U razvijenim ekonomijama pozitivan metodološki pristup je često dovoljan.

1

Odrednice evolucije monetarne teorijeRazvijenost ekonomije i sve veća međunarodna integracija pojedinih ekonomija je bitna determinanta različitosti mon. teorija. Empirijska istraživanja u prednjem smislu razvijaju se i u drugim ek. teorijama, čime se stvaraju obrisi integralne ek. teorije. Na taj način, mon. teorija kao dio financijske teorije, praćena je razvojem teorija realnih ek. pojava, koje utječu na diferenciranje mon. teorija. Stoga razlažući evoluciju MT kao integralnog dijela ek. teorije, razlažemo istodobno i razvoj ostalih ek. teorija. Mon. teorija kao integralni dio ek. teorije evolucijski slijedi razvoj ek. teorije, počevši od klasične ek. teorije, preko neoklasične t., keynesijanske t., neoklasičnih sinteza, neokeynezijanske sinteze do suvremene ek. i mon. teorije. Uvođenje veličine i strukture imovine umjesto tokova stvorilo je mogućnost i za objedinjavanje mon. teorije s teorijom kapitala. S motrišta integracijskog tijeka novi, imovinski pristup mon. teoriji težio je povezivanju mon. i fiskalne teor. u jedinstvenu cjelinu.Predklasična teorija vrijednosti novcaPočela su približno od 1650 g. Sa W. Pettyem, koju su kasnije dopunjavali Locke i Cantilion i koja je trajala sve do smrti Humea i intelektualnog svitanja objavljivanjem Smithove knjige 1776 g. Pettyeva i Loceova teorija se zasnivala na kol. gotovog novca, a Cantilionova na brzini kolanja novca. Determinante razvoja i diferenciranja mon. teorije su ujedno i determinante koje mon. teoriju kao relativnu kategoriju, otkrivaju kao zavisnu, u prvom redu od društvenih i ekonomskih prilika. Uzimajući da je porast cijena rezultat priljeva zlata, odnosno da opća razina cijena zavisi od odnosa količine novca u optjecaju Ms i količine roba na tržištu Q, prosječna se razina cijena P može utvrditi kao P=Ms/Q, odnosno kako je kupovna moć novca 1/P to je kupovna moć novca jednaka 1/P=Q/M.Klasična monetarna teorijaPočinje smrću Humea i pojavom Smithova djela „Bogatsvo Naroda“ 1776 g. I traje do smrti Milla 1873 g. Monet pitanje tijekom 18. st. oslanja se na kvantitativni odnos novca i cijena, gdje su Locke i Cantilion polazili od kol. gotovog novca i brzine kolanja novca. Smith je širio svoje ideje o tome da su za bogatstvo važni prirodno okruženje te rad čovjeka koji oplemenjuje prirodna dobra. Dobra koja nude najveću izvjesnost glede proteka vremena su trajna, rijetka i poželjna. J.B. Say smatrao je da je potencijalna proizvodnja ekonomije određena veličinom radne snage i kapitalnih dobara, koji su u uvjetima ravnoteže ponude i potražnje robe u potpunosti uporabljeni, pa se ekonomija u prilikama slobodnog tržišta, stalno nalazi u stanju pune uporabe kapaciteta i radne snage. Kvantitativna jednadžba J.Lockea: MsVT=PQ. Porast količine novca u optjecaju je jednak porastu opće razine cijena. Ukoliko se količina novca u optjecaju udvostruči, ravnoteža se uspostavlja udvostručenjem opće razine cijena. Model klasične kvantitativne monetarne teorije pojavljuje se u pojednostavljenom obliku, polazeći od transakcija u razmjeni.Neoklasična monetarna teorijaKlasični model je prvi sustavni pokušaj razlaganja odrednica agregatnih , ekonomskih varijabli kao što su razina cijena i razina proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje, polazeći od njihove međusobne zavisnosti i povezanosti s količinom novca u optjecaju. Po J.S. Mill-u tržišne cijene određene su zakonom ponude i potražnje. Fisher i Pigou podržavali su zlatni standard kovanog novca jer se smatrao samo regulacijskim. Neokl. pisci posebno Fisher i Pigou, počeli su agreg mon teoriju tretirati ravnopravno teoriji vrijednosti.Kvantitativna monetarna ekonomijaTri razdoblja u evoluciji monetarne teorije: 1.razdoblje klasične i neoklasične mon. teorije okončano je tijekom 30-ih g. 20st. 2. Razdoblje – u kojem je klasična kvantitativna teorija zamijenjena dohodovnom monetarnom teorijom J. Keynesa, a počela su mu 30-ih g. 20st. To je razdoblje snažne diferencijacije u mon teoriji u kojoj se javljaju neokl ekon teorije, a

2

posebno neokl mon teorije. 3.Razdoblje – počinje tijekom 50-ih g. s monetarističkom i imovinskom teorijom. Mon. teorije nastale tijekom 20st. uobičajno su pojednostavljene i dijele se na dvije grupe: monetaristi i „postkeynesijanci“. 1. su pristalice klasične kvantit mon teorije i ostali monetristi (kl škole, neokl škole, alternativne škole i tematske škole)Transkcijska kvantitativna monetarna teorijaPrema klasičnoj kvantitativnoj MT, promjena količine novca može izazvati samo učinke glede promjena opće razine cijena. Spada u kl i neokl ekonomske teorije. Kvantitativna monetarna teorija izvodi prosječnu razinu cijena roba P odnosno kupovnu moć novca 1/P iz količine novca u optjecaju Ms. Novac stalno mijenja vlasnika tijekom razmjene, što nazivamo mon. promet, a brzinu kojom se mijenja vlasnik-brzinom mon. prometa, brzina kolanja novca ili prometnom brzinom novca. Statični kvantitativni odnos J. Bodina i B. Davanzatia -> M s=PQ. Kvantitativni odnos -> MsVt = PQ. Brzina kolanja novca je uz broj transakcija drugi važan čimbenik potrebite količine novca u ekonomiji. A broj transakcija novca otkriva nam njegovu brzinu kolanja. Koeficijent odnosa razine transakcija prema postojećoj KNUO naziva se transakcijska, prometna ili jednostavno brzina kolanja novca, što pišemo kao Vt = PT / Ms. Transakcijska jednadžba -> MsVt = PT. Lijeva strana- monetarni promet, desna strana- robni promet.Dohodovna kvantitativna monetarna teorijaFunkcije novca tretirane su imajući u vidu, na jednoj strani, količinu robe i na drugoj strani raspoloživu količinu novca i štednju u mon. obliku ili novac kao rezervu vrijednosti. Čim imamo stabilnost cijena imamo i aktivnu monetarnu politiku preko koje mon. sustav rabi svoje ovlasti, pa novac nije neutralan. Ekonomski analitičari rabe dohodovni pristup, koji uklanja KNUO kao uzrok promjene razine cijena i na njeno mjesto stavlja dohodak. Učinak KNUO na razinu cijena ostaje neodređen sve dok se ne utvrdi tko je dobio dodatnu kol novca u vidu dohotka i što je učinio s njom. MsVy = PO – jednadžba nastala objedinjavanjem teorija koje rabe dohodovnu brzinu i teorija koje rabe nominalnu kol robnog prometa PO.Schumpeterova dohodovna monetarna teorijaDohodovna teorija polazi od toga da pojedinac za svoj rad prima nominalni dohodak, a količina robe koju može kupiti za taj dohodak je njegov realni dohodak, odnosno realni dohodak je kupovna moć nominalnog dohotka. Ukupna tržišna cijena realnog, naturalnog neto domaćeg proizvoda jednaka je zbroju svih monetarnih dohodaka, a utvrdimo je na način da naturalnu količinu neto domaćeg proizvoda pomnožimo njegovom prosječnom cijenom, što je A. Aftalion izrazio s jednadžbom Yn = PO. Početni oblik kvantitativne jednadžbe J. Lockea MsVt = PQ predstavljao je sliku potražnje i ponude na tržištu, pri čemu je Q količina robe koja se nalazi na tržištu. Ukupna potrošnja MsVt jednaka je ukupnoj vrijednosti roba na tržištu PQ, pa možemo pisati kao MsVt = PYr. Proizvodni sektor ima 4 vertikalno povezane grupe jedinica: A-trgovina, B-proizvođački sektor, C- prerađivači robne sirovine, D- proizvođači robne sirovine, E-sektor konačnih potrošača. Transakcijska brzina kolanja novca Vt nam govori koliko plaćanja u svezi s kupovinom robe prosječno izvrši novac u nekom razdoblju (tjednu, mjesecu, tromjesečju, godini).Teorija realnog saldaPojam realnog salda izražen je veličinom kO, a nominalnog salda veličinom kPO ili kYn. U jednadžbi Ms predstavlja raspoloživu količinu novca u optjecaju; Yr realni domaći dohodak u ekonomiji; i koeficijent k dio ukupnog nominalnog dohotka koji pojedinci žele imati u gotovini. Realni blagajnički P=kYr/Ms, pri čemu je: Yr naturalni realni domaći dohodak; Ms

KNUO; koeficijent k dio naturalnog domaćeg dohotka i P cijena novca izražena u robi. P kupovna moć novca koju smo ranije izražavali kao 1/P. Pojedinci dio dohotka potroše za

3

realni dohodak, a dio zadržavaju u novcu za potrebe tekućeg poslovanja i za nepredviđene izdatke. Trošak držanja novca, to jest kamatnjak k = 1/ Vy. U obje varijante potražnja novca nije ništa drugo nego ponuda robe, a ponuda novca potražnja robe. Domaći dohodak je funkcija Ms / k što pišemo kao Yn = f (Ms / k). A kako je k = 1 / Vy to možemo pisati da je Y = f (MsVy), što znači da vrijednost domaćeg dohotka zavisi od KNUO i brzine kolanja novca u raspodjeli dohotka.Klasična ekonomija i ekonomska ravnotežaKlasična ek. je smatrala da se promjenama cijena, ponuda i potražnja automatski dovode u ravnotežu, pri čemu su štednja i investicije determinante kamatnjaka. Klasični ekonomisti polaze od toga da se diskrepanca između planirane štednje i planiranih investicija otklanja preko promjene kamatnjaka. Klasična kvantitativna mon. teorija je otkrila da se temeljem zakona ponude i potražnje ne oblikuju samo relativne robne cijene već i opća razina cijena, tj. apsolutna razina robnih cijena. Pri tome KNUO pomnožena njezinom brzinom kolanja čini potražnju, a količina roba na tržištu ponudu. Slaba strana klasične kvantitativne mon. teorije i kvantitativne jednadžbe je da nam kažu samo uvjete koji moraju biti ispunjeni da se opća razina cijena može mijenjati, ali nam ništa ne kaže o ekonomskim razlozima tih promjena, kao niti o mogućim utjecajima različitih mon. sustava na te promjene.Kvantitativna monetarna teorija i vrijednost novcaNaziv „kvantitativna monetarna teorija“ ima zato što razlaže vrijednost novca, ne u smislu njegove apsolutne vrijednosti, tj što čini njegovu vrijednost, već u smislu kvantitativnog određenja i promjena njegove vrijednosti tijekom razmjene na tržištu. U transakcije T, je moguće uvrstiti: a)Samo robne transakcije i zalihe roba; b)Robne transakcije, zalihe roba te transakcije u svezi s financijskim oblicima Klasičan transakcijski pristup potražnji novca fokusiran je na koncept novca kao monetarnog agregata koji služi u transakcijama razmjene. Transakcijski klasičan pristup potražnji novca, polazeći od novca kao oblika razmjene, smatra da pojedinci i ek. jedinice nemaju drugog razloga držati novac osim zbog usklađivanja primitaka i izdataka u novcu. Brzina kolanja novca određena je tehnološkim i institucionalnim čimbenicima pa je zato relativno stabilna. U klasičnoj teoriji brzina kolanja novca je odnos mon. transakcija ili dohotka prema KNUO. Kamatnjak omogućava ravnotežu investicija i štednje kod razine domaćeg proizvoda pri punoj zaposlenosti. Monetarna ravnoteža Ms = 1 / VyPO. Iz odnosa koje smo napisali slijedi da je KNUO egzogeno određena, to jest od strane SB, a potražnja novca je određena transakcijskim namjenama novca.Kvantitativna monetarna teorija i monetarni sustaviRazlike između mon. sustava vezane i slobodne valute su važne za odnose između KNUO Ms i opće razine cijena P. Radi se o temeljnom pitanju glede toga je li količina novca u optjecaju egzogena ili endogena varijabla. Ako SB može/ne može preko PB mijenjati KNUO, KNUOje egzogena /endogena varijabla. U mon. sustavu sa zlatnicima u optjecaju i slobodom kovanja, kovnica samo tehnički proizvodi novac, pa u tom slučaju ne vrijede tvrdnje kvantitativne MT o egzogenosti KNUO. U kraćem razdoblju SB može smanjenjem pokrića novca u zlatu povećati KNUO. Na duži rok to ne vrijedi, jer kod zlatne valute osnovica KNUO je zlato čija se relativna cijena utvrđuje na svjetskom tržištu. Ako imamo papirnu valutu, iznos novca u optjecaju je egzogena varijabla i kvantitativna MT je donekle prikladna, ako izostavimo po strani konvertibilan novac s čvrstim deviznim tečajem i slobodnim kretanjem kapitala.Novac u klasičnoj monetarnoj teorijiPrema Sayovu zakonu ponuda stvara vlastitu potražnju, što je točno u barter ekonomiji u kojoj je uvijek agregatna ponuda roba i usluga jednaka agregatnoj potražnji za njima, pri čemu se može mijenjati struktura roba. Da bi Sayov zakon bio primjenjen u monetarnoj ekonomiji nužno je: a)Da su agregatni troškovi proizvodnje domaćeg proizvoda jednaki

4

vrijednosti agregatnih čimbenika u tijeku proizvodnje tog proizvoda; b)Da je agregatna vrijednost čimbenika proizvodnje jednaka agregatnoj potrošnji (potražnji) u ekonomiji. Klasična MT, zapostavljajući utjecaj promjene KNUO na realne tokove u ekonomiji, zapostavila je i mogućnost da se KNUO rabi kao instrument ek. politike u upravljanju proizvodnjom i zaposlenosti.Keynesijanska ekonomija i monetarna teorijaSmisao ek. znanosti je u svezi s proučavanjem kako puk živi i razmišlja u svakodnevnim poslovnim odnosima. Ekonomiste interesira kako egzogene varijable (KNUO, javna potrošnja, investicije, razina cijena) utječu na endogene varijable (dohodak, domaći proizvod, kamatnjak, osobnu potrošnju). Neke među egzogenim varijablama zato pretvaraju u endogene (investicije) ili ih kao razinu cijena, kratkoročno aproksimiraju.Keynesijanska ekonomijaKlasična MT je smatrala da promjena KNUO ne djeluje na realne tokove, već samo na opću razinu cijena. Vid klasične kvantitativne transakcijske MT o učincima promjene KNUO na ek. tijek rezultirali su statičnošću instrumenata ek. politike i pojednostavljenom strukturom modela klasične kvantitativne mon. teorije, te kratkoročnim promatranjem pojava. Ek. kriza 30-ih g. 20st. nametnula je nužnim preispitivanje takvog stava što je dovelo do integracije mon. i realnih varijabla i dinamičnog promatranja ek. varijabli, te dinamične analize transakcijskih i dohodovnih kvantitativnih jednadžbi. Ta analiza otkriva da je kupovna moć novca ovisna od KNUO, brzine kolanja novca (odnosno koeficijenta k) i količine domaćeg proizvoda odnosno dohotka. Na promjenu domaćeg proizvoda odnosno dohotka može se utjecati promjenama cijena i/ili promjenama količine proizvedenih roba. Kvantitativna mon. teorija uzima da se novac rabi samo za transakcijsku namjenu. Teško je naći među njenim zagovornicima tvrdnju da KNUO slijedi proporcionalnu promjenu razine cijena.Od klasične do Keynesove monetarne teorijeKl ekon je smatrala da se projenama cijena ponuda i potražnja automatski dovode u ravnotežu, pri čemu su štednja i investicije determinante kamatnjaka. Razložene varijante dohodovne kvantitativne MT (income approach) pokazale su puteve kojima se nastojalo povezati domaći dohodak i kupovnu moć novca, te kupovnu moć nadnica pojedinaca. Iznos novca koji pojedinac primi za svoj rad je njegova mon. nadnica, a količina roba koju može kupiti za tu nadnicu je njegova stvarna, realna nadnica. Realna nadnica je kupovna moć njegove mon. nadnice. Kupovnu moć mon. jedinice njegove nadnice čini količina robe koju može kupiti za tu mon. jedinicu. Keynes smatra važnim taj transakcijski motiv glede držanja imovine u monetarnom obliku, ali ga ne smatra jedinim čimbenikom potražnje novca. Pojedinci drže imovinu u mon. obliku, polazeći i od toga da realnu imovinu ne mogu po potrebi brzo konvertirati u mon.i oblik. Držanje novca iz opreza je uz transakcijski motiv, važan čimbenik KNUO, pa Keynes potražnju novca s tim u svezi dijeli na dohodovni i poslovni novac. Ta dva čimbenika određena su razinom dohodaka pojedinca. Treći Keynesov čimbenik je spekulativni motiv određen kamatnjakom.Keynesova dohodovna monetarna teorijaKeynesov učinak se odnosi na učinak cijena na realnu KNUO. Kada cijene padnu 20% postojeća KNUO je veća od potražnje novca glede njihovih mon. transakcija. Smanjujući potrebe za mon. transakcijama ljudi kupuju vrijednosnice povećavajući cijene obveznica i smanjujući njihove kamatnjake. To smanjenje kamatnjaka za obveznice stimulira potrošnju roba i usluga, to jest logično povećava agregatnu potražnju. Iz tog logičnog slijeda Keynes je zaključio da bi recesija trebala sama sebe izliječiti. Nekoliko je razloga zašto će taj tijek potrajati: cijene i mon. nadnice ne padaju brzo, smanjenjem nominalnih i realnih monetarnih

5

nadnica povećava se zaposlenost samo ako ne pada agregatna potražnja, tijekom depresije kamatnjak ima mali utjecaj na investicijsku potrošnju, a više na potražnju potrošnih roba, te tijekom depresije opća razina cijena neće pasti brzo, pa deflacijska očekivanja mogu reducirati potrošnju.Keynesova kupovna moć novcaKupovna moć novca je recipročna vrijednost cijena pri čemu se radi o ponudi i potražnji na robnom tržištu, a novac je potraživanje roba na tom istom tržištu. Za razliku od mon. teorije, keynesijanska mon. teorija umjesto ponude i potražnje na robnom tržištu rabi ponudu i potražnju na financijskom tržištu, postavljajući na prioritetno mjesto potražnju novca i nemon. financijskih oblika, preko kojih se mijenja ponuda i potražnja na robnom tržištu. Stoga se novac ne uzima kao kupovna moć nego kao zaliha vrijednosti i oblik imovine. Potražnja novca određena je odlukom pojedinaca i ek. jedinica o držanju mon. imovine, a KNUO je određena emisijom novca.Keynesova radna moć novcaKeynes vrijednost novca mjeri ne samo jedinicom kupovne moći, nego i jedinicom radne moći novca. S obzirom da jedinica radne moći novca 1/W predstavlja recipročnu vrijednost prosječne mon. jedinice W, a jedinica kupovne moći novca 1/P recipročnu vrijednost prosjeka robnih cijena P, odnosno da je jedinica radne moći novca neka količinu rada, a jedinica kupovne moći neka količina robe, te se veličine mogu izjednačiti ako promijenimo ili radne količine u robne ili robne u radne. W-prosječna monetarna nadnica. N-količina rada u ekonomiji. Prosječna robna cijena proizvedenih roba na tržištu P=NW/Q odnosno P=W(N/O). Kupovna moć 1/P, kao 1/P=O/NW, odnosno 1/P=(1/W)(O/N) – govori nam da kupovna moć novca ovisi od radne moći novca (1/W) i proizvidnisti rada (O/N). O/N predstavlja proizvodnost rada u određenoj ekonomiji. PO društveni proizvod.Keynesova kupovna moć novca u otvorenoj ekonomijiMeđunarodne robne i mon. transakcije utječu na kupovnu moć novca preko izvoza i uvoza, što je u keynesovoj analizi obuhvaćeno kroz uvjete tržišne ravnoteže u otvorenoj ekonomiji. U zatvorenoj ekonomiji sva je roba proizvedena u domaćoj privredi i razmijenjena na tržištu kućanstvima, dok je u otvorenoj ekonomiji moguće da se zbog uvoza i izvoza više ili manje proda na domaćem tržištu nego što se proizvede u domaćoj privredi. Uvozom/izvozom na kredit mijenja se raspoloživi domaći proizvod. Uvozom na kredit kupovna moć novca se poveća dok traju zalihe uvezene robe, a otplatom kredita smanjuje se kupovna moć domaćeg novca. SB može privremeno utjecati promjenama KNUO na kupovnu moć novca preko promjena mon. nadnica i mon. dohodaka, ali trajne promjene kupovne moći nastaju nemon., egzogenim čimbenicima, o kojima SB vodi računa tijekom mjera monetarne politike.Keynesova monetarna teorija i potražnja novcaDržeći određenu količinu imovine u monetarnom obliku pojedinci i ekonomske jedinice utječu na potražnju novca. Unatoč tome što držanje novca podrazumijeva oportunitetni trošak, mnogi pojedinci i ek. Jedinice imaju u strukturi njihove imovine mon. oblike i iznad njihovih transakcijskih potreba i potreba glede opreznosti i sigurnosti. Iako su kamatnjak i dohodak važne odrednice potražnje novca, ipak njihovu ulogu glede potražnje novca moguće je sagledati njihovim povezivanjem s prinosom, rizikom, likvidnosti i obavijestima.Sklonost likvidnosti i potražnja novcaNegiranje utjecaja promjena KNUO nije temeljna karakteristika Keynesove dohodovne mon. teorije, već teorijski mogući slučaj razlaganja povezanosti promjena KNUO, potražnje novca, domaćeg proizvoda, odnosno dohotka i kamatnjaka. U tu svrhu imamo 2 funkcije likvidnosti. Funkcija likvidnosti L1 odgovara dohotku koji je određujući za KNUO Ms1, a L2 je funkcija

6

likvidnosti koja odgovara kamatnjaku određujućem za KNUO Ms2. Pri tome je važno utvrditi kako promjene KNUO utječu na dohodak i kamatnjak i koje su odrednice oblika funkcija L1 i L2. Keynes uzima da je dohodovna brzina kolanja novca određena odnosom Y/Ms1, pa je L1(Y)=(Y/Vy)Ms1. Sklonost likvidnosti je količina imovine, izražena u novcu koji se želi zadržati u mon. obliku u različitim uvjetima. Krivulja likvidnosti koja povezuje KNUO i kamatnjak je glatka krivulja i kaže nam da kamatnjak pada kada se KNUO povećava, tj. potražnja novca za špekulativne namjene je u negativnom odnosu s kamatnjakom.Kamatnjak i keynesijanska potražnja novcaU klasičnoj ekonomiji kamatnjak se tretira kao determinanta ponude i potražnje zajmovnih fondova. Kamatnjak je cijena koja dovodi u ravnotežu želju držanja imovine u mon. obliku s raspoloživom KNUO, što podrazumijeva da kada bi kamatnjak dovoljno nisko pao ukupna bi količina novca koju bi pojedinci željeli posjedovati bila veća od raspoložive KNUO (ponude novca), a kada bi kamatnjak porastao, postojao bi višak novca, koji nitko ne bi želio držati. Neizvjesnost kamatnjaka je uvjet bez kojeg ne bi postojala sklonost likvidnosti kao obliku držanja imovine. Povećanje/smanjenje kamatnjaka na tržištu novca povećava/smanjuje oportunitetni trošak držanja novca za transakcijske namjene, pa pojedinci i ek. jedinice smanjuju/povećavaju njegovu količinu povećavajući/smanjujući brzinu kolanja novca. Prema „square root“ jednadžbi potražnja novca je u pozitivnom odnosu s dohotkom i transakcijskim troškovima i negativnom odnosu s kamatnjakom. Jedan od temeljnih funkcionalnih odnosa u keynesijanskom modelu ekonomije je krivulja preferencije likvidnosti, koja je inverzan odnos između ravnotežne potražnje novca i kamatnjaka. Držanje mon. i nemon. imovine je u svezi s prihodima i oportunitetnim troškom kamatnjaka.Keynesijanska ekonomija i ekonomska ravnotežaAko se mijenja nominalni domaći proizvod ili dohodak, mora se mijenjati ili KNUO i/ili brzina kolanja novca. Kamatnjak uravnotežuje investicije i štednju kod razine domaćeg proizvoda ili dohotka pri punoj zaposlenosti. Time je krugotok dohotka stabilan i uvijek na istoj razini. A kako je štednja odljev, a investicije priljev glede krugotoka dohotka, svako povećanje štednje izaziva preko kamatnjaka odgovarajuću promjenu investicija. Kako bismo došli do povezanosti domaćeg proizvoda, razine cijena i zaposlenosti u keynesijanskoj ekonomiji nužan je povratak keynesijanskoj ponudi i potražnji novca, preko koje ćemo doći do IS-LM analize i mon. ravnoteže.Keynesijanska ponuda i potražnja novcaJednadžba kvantitativne mon. teorije 1/P = kO/Ms. U Keynesijanskoj mon. teoriji cjelokupna potražnja novca dijeli se na: a)Tekući dio L1 – za koju smo već kazali da je funkcija domaćeg dohotka; b)Dio za spekulativne nakane L2 – store value. Kamatnjak na vrijednosnice, mora iznositi barem toliko da nadoknadi smanjenu likvidnost imovine konverzijom iz mon. u nemon. financijski oblik, rizik koji se time pojavljuje, kao i troškove u svezi s transakcijama kupovine i prodaje. Višak transakcijskog novca u odnosu na domaći proizvod i dohodak bi doveo do povećanih izdataka i kod stalne KNUO, do povećanja domaćeg proizvoda preko povećanja razine cijena i/ili proizvodnje.Krivulja LM i monetarna ravnotežaUravnoteženje počinje neravnotežom na monetarnom tržištu pa pojedinci i ek. jedinice pokušavaju uskladiti njihovu mon. financijsku aktivu čime utječu na kamatnjak. Ravnotežni kamatnjak je onaj kod kojeg su pojedinci i ek. jedinice zadovoljni njihovom strukturom financijske imovine. Koeficijent dohotka k/k' kaže što određuje da je LM krivulja strmija ili položenija. Kada je koeficijent k nizak LM krivulja je položena. A kada je koeficijent k' nizak LM krivulja relativno strma. Povećanje/smanjenje bilo koje komponente potražnje novca

7

premješta LM krivulju ulijevo/udesno. Povećanje/smanjenje KNUO premješta LM krivulju udesno/ulijevo. S motrišta mon. ravnoteže povećanje/smanjenje KNUO analogno je smanjenju/povećanju potražnje novca. Ispada da su u svezi LM krivulje teorijsku pažnju glede učinkovitosti mon. politike privukle krajnosti koje imaju malu praktičnu vrijednost. Zato je i dalje praktično pitanje gdje je stvarna, a ne samo potencijalna mon. ravnoteža. Kako bismo to saznali moramo definirati IS krivulju koja je u svezi s ravnotežom na robnom tržištu.Krivulja IS i robna ravnotežaDohodak je jednak zbroju osobne potrošnje, investicijske potrošnje i javne potrošnje, pri čemu jednadžbu Y=C+I+G možemo pisati kao Y=(α+sY)+I+G. Samo u sjecištu krivulja IS i LM je stabilna ravnoteža, pri čemu je i ravnoteža investicija i štednje. Jednadžba IS izgleda kao Y={1[1-s(1-t)]}(α+I+G), a Jednadžba LM kao Ms=L(Y,i). Kod IS-LM modela valja imati u vidu njegova ograničenja, osobito što se odnosi na kratkoročne fluktuacije pa je više prikladan za pedagoški prikaz ravnotežnog stanja nego što dovodi do zadovoljavajućeg odgovora o neravnoteži u ekonomiji. Krivulje IS i LM razlažu kako promjene egzogenih varijabla utječu na endogene varijable, te kako šokovi na tržištu roba i na mon. tržištu kratkoročno utječu na kamatnjak i domaći proizvod odnosno dohodak, kada je razina cijena stabilna. Krivulje IS i LM određuju krivulju agregatne potražnje, koja je sastavnica modela agregatne potražnje i ponude, kojeg se uobičajno rabi za razlaganje kratkoročnih fluktuacija u ekonomiji.Novac u Keynesijanskoj monetarnoj teorijiU Keynesijanskom transmisijskom mehanizmu promjene KNUO, kao posljedica promjene instrumenata mon. politike utječu na ravnotežni domaći dohodak preko dva kanala: 1) promjenom instrumenata mon. politike dolazi do promjene KNUO, što dovede do učinka likvidnosti na razinu kamatnjaka u suprotnom smjeru od promjene KNUO; 2)promjena kamatnjaka dovodi do promjene željenih investicija i agregatne potrošnje u suprotnom smjeru od promjene kamatnjaka. Rezultat navedenih promjena je pozitivan odnos promjene domaćeg dohotka i KNUO. S obzirom na to mijenja li se ili ne mijenja domaći proizvod s promjenama količine novca u optjecaju ekonomisti su se podijelili u tri grupe: a)Ekonomisti realnih ciklusa, b)Novi klasični ekonomisti, c)Novi Keynesijanci. Slažu se oko toga da mon. politika izaziva promjene u agregatnoj potražnji i tako utječe na domaći proizvod. Međutim, različito gledaju na implementaciju stabilizacijske politike.Neoklasično – keynesijanske sinteze monetarne teorijeTemelji neoklasično-keynesijanske sinteze mon. teorije su u svezi s pitanjem što je prava ili potrebita KNUO. Nezaposlenost se u analizama veže uz razinu domaćeg proizvoda i opći rast cijena, pri čemu se težište analiza premješta s nezaposlenosti na domaći proizvod koji je određujući za razinu zaposlenosti, odnosno razina zaposlenosti i razina domaćeg proizvoda su dvije strane jednog te istog ekonomskog tijeka. Jednostavna vezija IS-LM modela podrazumijeva tri tržišta (tržište jedinstvene robe, monetarno tržište i tržište obveznica) pri čemu su dane mon. nadnice i cijene jedinstvene robe.Keynesijanske sinteze monetarne teorijeKeynesijanska politika je bila primjerena nakanama ek. politike koje uvijek određuju političari, a podržavaju njima skloni ekonomisti. Tijekom 40-ih g. prošlog stoljeća konsenzus u mon. teoriji bio je oko dva vjerovanja. Prvo, da su odluke pojedinaca i ekonomskih jedinica znakovito racionalne i kao takve pogodne za studij ek. problema uz uporabu standardnih mikroek. metoda. Drugo, suglasnost je bila u tome da se cijene i nadnice ne usklađuju brzo da bi uravnotežile tržište što ga čini potpuno konkurentnim. Neoklasična sinteza je težila ek. teoriji utemeljenoj na „sintezi“ mikroneoklasičnih teorija valorizacije čimbenika proizvodnje i makroek. modela keynesijanske teorije, pri čemu su mon. varijable važni čimbenici.

8

Keynesijanci smatraju da se mon. neravnoteža u većoj mjeri otklanja s promjenom kamatnjaka, a manje s promjenom domaćeg dohotka.Dohodovna monetarna teorija F. ModiglianijaFranco Modigliani je kao vodeći ekonomist u makroekonomiji nakon 2svj. rata snažno utjecao na razvoj keynesijanske ekonomije u empirijskom testiranju i ek. modeliranju. Istodobno, snažno je utjecao i na razvoj financijske teorije i znanosti upravljanja. Modiglianijev makromodel možemo izraziti i simultanim jednadžbama, kako slijedi: 1)IS odnos: Y=C(Y)+I(i); Cy>0, Ii<0; 2)LM odnos: Ms/P=L(Y,i); Ly>0, Li<0; 3)Funkcija proizvodnje: Y=f(N); fN>0, mppL<0; 4)Funkcija potražnje rada: Nd=f(W/P); f<0; 5)Funkcija ponude rada: Ns=g(W/P); g>0; 6)Ravnoteža na tržištu rada: Ns=Nd=N. Potražnju novca Modigliani je utvrdio kao potražnju novca za transakcijske potrebe, ovisnu o dohotku, i kao oblika imovine, ovisnu o kamatnjaku. Dodajući u IS-LM modelu tržište rada, Modigliani je preokrenuo poredak povezanosti koji je uspostavio Keynes u klasičnu povezanost. Modiglianijeva analiza je usmjerena na tržište rada, odnosno analizu fleksibilnih nominalnih nadnica, cijena i zaposlenosti.Philipsova krivuljaPovećanje zaposlenosti, odnosno smanjenje nezaposlenosti, predstavlja drugi dio Keynesove teorijske analize, kojeg je empirijski razradio A.W. Philips, ilustrirajući trade off između mon. nadnica (na ordinati) i nezaposlenosti (na apscisi), krivuljom koja stavlja ek. politiku u dilemu. Odnos promjene mon. nadnica i nezaposlenosti, kojeg predstavlja izvorna Philipsova krivulja ubrzo je konvertiran u odnos promjene razine cijena i nezaposlenosti s obzirom da se promjene mon. nadnica u potpunosti reflektiraju u promjenama razine cijena nakon povećanja proizvodnosti rada. Između 60-ih i 70-ih g. prošlog st. analiza Philipsove krivulje bila je argument između onih za koje je nezaposlenost bila strukturalna (na primjer, obučenost i iskustvo zaposlenika, alokacija investicija) i onih koji su smatrali da je povezana s agregatnom potražnjom i može se poticati većom agregatnom potrošnjom. Kako se kratkoročna Philipsova krivulja temelji na očekivanoj inflaciji, to kada inflacija raste krivulja se premješta naviše. Ciklični tijek nezaposlenosti od njene prirodne razine dovodi do niske/visoke nezaposlenosti što povećava/smanjuje razinu inflacije. To je „demand-pull inflation“.Monetarna teorija i potražnja novcaZa klasičnu mon. teoriju karakteristično je da potražnju novca determinira, u prvom redu, količinom mon. transakcija i da su za njenu veličinu posebno važni institucionalni uvijeti glede plaćanja i vremenskog rasporeda primanja i izdavanja pojedinih ek. jedinica. Brzina kolanja novca je stalna varijabla. Dohodovna varijanta klasične mon. teorije uzimala je potražnju novca kao dio dohotka koji pojedine ek. jedinice drže u obliku novca za transakcijsku svrhu i kao imovinu, pa su za nju važne kako institucionalne prilike tako i kamatnjak. Keynesijanska MT je potražnju novca, prije svega, tretirala s motrišta sklonosti likvidnosti, pri čemu se polazi od shvaćanja da valja razlikovati transakcijski novac od novca kao oblika imovine. M.Friedmanova MT vidi potražnju novca kao želju pojedinca da drže određenu realnu količinu novca kao dio svoje imovine.Monetarna teorija D. PatkinsaRazvijajući klasičnu kvantitativnu MT, teorija D. Patinkinsa postavila je temelje imovinskog pristupa mon. teorijama. Patinkins je, dopustivši klasičnu MT, ujedno postavio temelje imovinskih mon. teorija, tj preko imovinskog učinka promjene KNUO na ponašanje ek. jedinica došao je do čimbenika glede konverzije monetarne u ostalu, nemonetarnu imovinu. Potražnja novca se, dakle, ne svodi samo na potražnju određene količine novca već na

9

potražnju određene količine i strukture imovine, a ravnoteža nastaje ako količina imovine odgovara željama pojedinca i ekonomskih jedinica.Monetarna teorija J. TobinaIzvori Tobinove MT su u shvaćanju da pojedinci i ek. jedinice drže novac kako za mon. transakcije tako i zato što je ponekad sigurnije držati imovinu u mon. obliku nego u drugim, nemon. oblicima. Na taj način, potražnja novca zavisi kako od količine mon. transakcija, tako i od iznosa imovine pojedinaca i ek. jedinica. Tobinova imovinska MT, prema kojoj ek. jedinice drže toliko mon. imovine da se njena marginalna korisnost izjednačava s marginalnom korisnostima svih drugih financijskih i nefinancijskih imovinskih oblika. Kod Tobina učinkovitost mon. politike determinirana je s dvije stope prinosa kapitala: 1) Jedna stopa prinosa kapitala je očekivana marginalna proizvodnost kapitala, koju određuje tehnologija, ponuda proizvođača i očekivanja u ekonomiji; 2) Druga stopa prinosa kapitala je ona kod koje je javnost voljna imati postojeću količinu kapitala. Prema Tobinu razina diferencijacije imovine ovisi od institucionalnih prilika i mogućnosti praktičnog provođenja diferencijacije, pa se utoliko razlike glede diferenciranja varijabla u svezi s razvijenosti financijskog tržišta. Važnija razlika između reformulirane kvantitativne mon teorije i Tobinove teorije se odnosi na učinke promjene KNUO.Neokvantitatine sinteze monetarne teorijeModigliani, je utvrdio nefleksibilnost nominalnih nadnica kao slučaj koji dovodi do nezaposlenost. J. Tobin, znakovito je unaprijedio mon. teoriju glede potražnje novca, vodeći je prema imovinskoj teoriji. D. Patinkin je Keynesovu teoriju uključio u „klasični“ okvir ek. i mon. teorije, čime je postavljen analitički temelj za monetarističke modele, koji negiraju učinkovitost Keynesove politike, i razvoj imovinskih mon. teorija. Friedmanova MT udaljila se od keynesovih motiva držanja novca, polazeći od činjenice da pojedinci i ek. jedinice drže mon. imovinu, pa je u njegovoj analizi naglasak na čimbenicima koji određuju koliko imovine drže, tretirajući tako mon. imovinu kao i druge oblike imovine. Zato se njegova teorija izdvaja posobno u neoklasičnoj sintezi Keynesove makroek. analize i Marshalove mikroek. analize, kao „neokvantitativna“ sinteza monetarne teorije. Agregatna ponuda i potražnja, inflacija i monetarizamKarakteristike kratkoročne ravnoteže agregatne ponude i potražnje u klasičnoj ekonomiji bitno se razlikuju od istih u IS-LM modelu kojemu je dodan output-inflation trade off. U klasičnoj ekonomiji ne razmatra se adekvatnost agregatne potražnje niti to hoće li domaći proizvod biti kupljen, jer polazi od Sayovog zakona da proizvodnja stvara toliku razinu dohotka da ti koji ih prime mogu kupiti sve što je proizvedeno. Tako agregatna ponuda stvara jednaku agregatnu potražnju. Kratkoročne promjene agregatne potražnje su bez utjecaja na agregatni realni proizvod. Samo razina cijena se mijenja promjenama agregatne potražnje.Friedmanova monetarna teorijaPrema M. Friedmanu, promjene KNUO su odlučujući čimbenik rasta nominalnog dohotka. M.Friedman u kritici keynesijanske monetarne teorije stoga je pošao od jednadžbe Ms=kPY, a ne jednadžbe MsVt=PT, pretpostavljajući da je koeficijent k stalan pa se promjene KNUO održavaju u promjenama domaćeg dohotka. Friedman smatra da je potražnja novca determinirana stopom povrata na različitu imovinu, a kvantitativnu mon. teoriju pri tome smatra kao prvu stepenicu u potražnji novca, a ne teorijom domaćeg proizvoda ili dohotka ili razine cijena.

10

Friedmanova monetarna teorija i keynesijanizamJedna grupa (J. Tobin)smatra da je novac jednako važan kao i drugi oblici imovine pa je jednako važna potražnja svih oblika imovine. Druga grupa (M. Friedman) daje novcu važniju ulogu na druge oblike imovine, smatrajući potražnju novca važnijom od potražnje drugih oblika imovine. Ranije razložena teorija potražnje novca J. Tobina, uzima prinos imovine temeljnom determinantom potražnje novca. M. Friedman se je prema do sada razloženom imovinskom pristupu, prvi radikalno udaljio od dohodovne Keynesijanske teorije, iako razlike nisu takve kako proizlazi iz „monetarstičke kontrarevolucije“ kao interpretacije reformulirane kvantitativne mon. teorije. Friedman smatra da se uravnoteženje obavlja dijelom promjenama opće razine cijena, a dijelom promjenama proizvodnje i zaposlenosti. Friedmanova MT potražnje novca je jednostavniji pristup od pristupa cambridgeskih ekonomista i keynesijanske teorije, ali ne ulazi detaljno u motive držanja novca. Friedman rabi teoriju potražnje imovine kako bi pokazao da je potražnja novca funkcija permanentnog dohotka i očekivanih prinosa na alternativne oblike imovine relativno prema očekivanom prinosu novca. Njegova teorija je više empirijska nego teorijska konstrukcija.Monetarna teorija nakon Keynesianizma i monetarizmaNova klasična makroekonomija, nastala tijekom 70ih g. prošlog stoljeća iz ortodoksne monetarsističke škole, zamijenila je neoklasično keynesijansku sintezu kao nova makroek. teorija. Ta teorija znakovito dijeli pristup prve generacije monetarista, a pesimistična je glede učinkovitosti državne intervencije u ekonomiji. Za razliku od keynesijanaca i monetarista, „novi keynesijanci“ dali su drugačiji tijek ek. analize, koji se bave analizom tržišnih „nesavršenstava“ odnosno, situacijama koje dovode do nedobrovoljne nezaposlenosti. Tradicionalna MT uzima KNUO kao egzogenu pojavu u realnom sektoru, ovisnu o SB, a postkeynesijanska MT kao endogenu pojavu, ovisnu o kreditnoj politici poslovnih banaka.MONETARNA POLITIKA-je cjelokupnost mjera središnje banke, kojima ona obavlja postavljanje strateških i taktičkih ciljeva, planiranje, koordiniranje, obavještavanje i nadzor u odnosu na postavljene planove i ciljeve. Usmjerena je na praktično ponašanje mon. institucija glede čimbenika koji određuju KNUO..Ekonomska teorija i monetarna politikaNormativna teorija bavi se identifikacijom preferencija i ciljeva društva s obzirom na društvene vrijednosti utemeljene na etičkim i političkim shvaćanjima „javnog interesa“! Normativan pristup daje osnovu za sklad ek. politike s preferencijama društva i interesima pojedinaca, otkrivajući moguće probleme radi kojih jedinice ek. politike i poduzimaju različite mjere. Važna je „nezavisnost“ SB kako bi se mon. politikom afirmirale istinske društvene vrijednosti, ali samo ako je znanstveno utemeljena na mon. teoriji i mon. analizi. Izabirući opći cilj ili ciljeve ekonomska politika izabire i operativni cilj ili više ciljeva, koji određuju ulogu pojedinih politika cijena, fiskalne, monetarne i tečaja.Svrha monetarne politikeVeličina akademskih ekonomista i ek. praktičara suglasna je da se preko mon. politike može utjecati na ek. blagostanje. Različiti su načini određenja ek. blagostanja. Uobičajno se pod tim pojmom ima u vidu robe i usluge koje su pučanstvu na raspolaganju u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Želeći postići određeno stanje u društvu preko KNUO, SB usmjerava ek. tijek prema jednom ili više ciljeva, rabeći svoj utjecaj na ostale mon. institucije preko količine primarnog novca i/ili monetarnog multiplikatora.Integritet sustava plaćanjaTrajnost pravnih pravila i stabilnost mon. sustava tijekom zlatnog standarda jamčila je konvertibilnost banknota u punovrijedni novac, odnosno mogućnost konvertiranja

11

potraživanja u mon. obliku u punovrijedni novac bez gubitka imovine. Stabilnost mon. sustava oslonjena je na racionalnost u ponašanju PB i individualno prihvaćanje držanja imovine u novcu poslovnih banaka.Monetarna politika i povjerenje u novacS tog motrišta povjerenje u novac SB i/ili novac PB podrazumijeva vjerovanje da svi drugi u društvu vjeruju i prihvaćaju ista pravila mon. sustava i sustava plaćanja, na kojima se temelji povjerenje u novac. Povjerenje u novac ne potvrđuje se samo ek. ponašanjem, već je isto artikulacija djelovanja strukture društvene međuovisnosti pojedinca.Središnja banka i legitimnost novcaPovjerenje u novac i autonomija SB su u trajnoj svezi. Veće povjerenje u novac daje veću autonomiju središnjoj banci glede mon. politike. Održavanje povjerenja u novac je zadaća mon. politike. Mon. norma kao jedna od norma utemeljuje sustav plaćanja kao sustav apstraktnih pravila koja jamče univerzalnost novca, ali i štite vjerovanje pojedinca u ek. i nacionalni suverenitet. Središnjim bankama nije bila potrebita politička suglasnost za autonomiju djelovanja, jer je automatizam zlatne konvertibilnosti jamčio stabilnost novca i sustava plaćanja, ali i supermaciju mon. jedinica pojedinih država. Autonomija država glede izbora ciljeva i mjera mon. politike vodila je u konfliktne ek. odnose među državama, pa je slijedom toga bilo nužno ustrojstvo međunarodne mon. institucije, koja ima za cilj povećanje učinkovitosti nacionalnih ek. politika kroz uvođenje univerzalnih pravila u međunarodnim financijskim transakcijama.Monetarna teorija i monetarna politikaStabilan novac je pouzdan most između sadašnje i buduće vrijednosti imovine u mon. obliku. Novac mnogi u ekonomskoj teoriji smatraju neutralnim glede ek. aktivnosti. MT predstavlja dio ukupne ek. teorije, i kao takva je različitim odnosima povezana s drugim ek. teorijama, čineći s njima konzistentnu cjelinu. U toj cjelini MT, kao i fiskalna teorija, predstavlja višu razinu nadgradnje u odnosu na ek. teorije realnih ek. pojava. Stoga je razvoj teorija realnih ek. pojava predstavljao čimbenik razvoja i diferenciranja monetarne teorije.Monetarna teorija i opća ravnotežaRazinu proizvodnje, a time i domaćeg proizvoda i dohotka, određuje interakcija agregatne ponude i potražnje. Krivulja agregatne potražnje je padajuća, jer kada pada razina cijena, a količina novca u ekonomiji je fiksna, kamatnjak pada destimulirajući potrošnju. U mikroekonomiji je ta krivulja rastuća jer pučanstvo jednostavno premješta svoju potrošnju s jednog proizvoda na neke druge proizvode, kada se njihove relativne cijene mijenjaju. U makroekonomiji su opće razine cijena, pa takve zamjene nisu moguće, odnosno promjene razine cijena mijenjaju razinu realne imovine pučanstva.Monetarna politika u zatvorenoj ekonomijiU zatvorenoj ekonomiji, nema razmjene roba i usluga s inozemstvom niti financijskih tokova s inozemstvom pa je domaći proizvod jednak iznosu domaće potrošnje i domaćih investicija. Proizvodi i usluge kao dio tako određenog domaćeg proizvoda su dio potrošnje ili investicija. Razina investicija je planirana od strane proračuna i ek. jedinica i kućanstva. Jednakošću planiranih i ostvarenih investicija robno tržište je u ravnoteži, pa je domaći proizvod jednak zbroju potrošnje i planiranih investicija. Povećanje investicija s obzirom na povećanje domaćeg proizvoda te povećanje potrošnje s obzirom na povećanje domaćeg proizvoda je u svezi s razinom dohotka, odnosno domaćeg proizvoda u nacionalnom gospodarstvu. Tijekom proizvodnje dodana vrijednost jednaka je zbroju dohodaka svih proizvodnih čimbenika gospodarstva.

12

Monetarna politika i ekonomske varijableU zatvorenoj ekonomiji, zbroj svih dohodaka proizvodnih čimbenika čini domaći dohodak, odnosno domaći proizvod Y, jednak domaćoj finalnoj, agregatnoj potrošnji, tj potrošnji namijenjenoj konačnoj uporabi. Domaći dohodak je odrednica štednje i potrošnje, a time i proizvodnje u zatvorenoj ekonomiji. Imamo IS-LM-FE model, koji se razlaže kroz tri krivulje: a) Krivulju IS koja izražava potražnju za tekućim domaćim proizvodom, b) Krivulju FE koja izražava sklonost ek. jedinica ponudi tekuće proizvodnje roba i usluga, c) Krivulju LM koja izražava sklonost kućanstva i ek. jedinica držanju imovine u mon. i nemon. financijskim oblicima. Kombinacije te tri krivulje opisuje ek. ravnotežu, ali i čimbenike njene promjene. Determinante nacionalne štednje su domaći proizvod odnosno dohodak, potrošnja kućanstva, potrošnja sektora privrede i potrošnja države, u tekućem i budućem vremenu. Razina današnje štednje raste kada raste tekući i očekivani domaći proizvod, a pada kada se isti proizvod smanjuje. Ravnoteža na mon. tržištu uspostavlja se padom realnog kamatnjaka kod neke razine domaćeg proizvoda, dovodeći u ravnotežu tržište nemon. financijskih oblika. Povećanje očekivane stope inflacije premješta LM krivulju prema dolje i udesno do razine očekivanog rasta stope inflacije. Očekivano smanjenje inflacije premješta LM krivulju prema gore i ulijevo do razine očekivanog smanjenja stope inflacije.Monetarna politika i IS-LM-FE modelKrivulje u IS-LM-FE modelu predstavljaju ponašanja kojima razlažemo: a) Učinak promjene kamatnjaka na domaći proizvod, b) Učinak promjene domaćeg proizvoda na kamatnjak, c) Ponudu domaćeg proizvoda. Promjene kamatnjaka utječu preko premještanja IS krivulje na domaći proizvod, a promjene domaćeg proizvoda utječu na kamatnjak preko LM krivulje. FE krivulja predstavlja iznos tekućeg domaćeg proizvoda koji je moguć kod pune zaposlenosti ek. izvora.IS-LM model i ravnoteže ekonomijeKada se krivulja potražnje premješta promjenama mon. optjecaja tada je to stabilizacijska mon. politika, a kada se krivulja potražnje premješta promjenama državne potrošnje (i/ili porezima) tada je to stabilizacijska fiskalna politika. I jednoj i drugoj stabilizacijskoj politici je zadaća održavanje stabilnosti cijena održavanjem agregatne potražnje na zadovoljavajućoj razini agregatne potrošnje, kod pune zaposlenosti.Instrumenti stabilizacijske politikeMon. politika SB ima instrumente kojima mijenja KNUO, kamatnjak, diskontnu stopu SB, te financijski i kreditni potencijal PBa. Instrumenti fiskalne politike su porezne stope i proračunska potrošnja. Mon. i fisklana politika utječu na ek. tijek uglavnom preko kratkoročnih učinaka na agregatnu potražnju, poznatim politikama pod nazivom „demand management policies“. Fiskalna politika može se rabiti i za upravljanje agregatnom potrošnjom kroz politiku poznatu pod nazivom „supply management“. Trajanje djelovanja mon. politike je od 1-2g. Stabilizacijska politika je kontraciklična politika,tj ova politika trgovački ili poslovni ciklus rastavlja na njegova 4 ciklusa:ekspanzija,pad, recesija i oporavak.Uporaba monetarne i fiskalne politikeUnutarnja ravnoteža uspostavlja se kombinacijom mon. i fiskalne politike, pri čemu je indikator mon. politike tržišni kamatnjak, a fiskalne politike proračunski saldo. Vanjska ravnoteža uspostavlja se izjednačavanjem salda tekućeg dijela BP s neto tokom kapitala, a indikator je promjena međunarodnih deviznih rezerva. 3 su mogućnosti mon. politike kao odgovor na povećanje poreza. SB može: a)KNUO ostaviti nepromijenjenom, b)Smanjiti kamatnjak, c)Spriječiti povećanje poreza smanjenjem domaćeg proizvoda. Mjere fiskalne politike izazivaju mjere mon. politike glede KNUO, kamatnjaka i stalnosti domaćeg proizvoda,

13

pa uporaba jedne politike nužno traži analizu njenog utjecaja na drugu politiku. IS-LM model pokazuje kako mon. i fisklana politika utječu na ravnotežni domaći proizvod. Kada ekonomisti analiziraju određenu politiku moraju znati osim kako je ista usmjerena i koliko je široka njena primjena. Šokovi glede IS krivulje dolaze od promjena investicija i potrošnje, a glede LM krivulje od promjene KNUO.Monetarna politika kao stabilizacijska politikaDakle, učinkovitost mon. politike se mijenja s obzirom na to kako ljudi mijenjaju svoju potražnju novca tijekom promjena razine kamatnjaka. Kada ljudi ne mijenjaju/mijenjaju svoju potražnju novca znatnije kod promjene razine kamatnjaka tada LM krivulja je relativno strma/položena, mon. politika je relativno učinkovita/neučinkovita, a fiskalna politika realtivno neučinkovita/učinkovita u promjeni domaćeg proizvoda. Učinkovitost mon. politike je važna u ekonomiji, posebno zbog širine njenih ek. posljedica u promjenama razine cijena, kamatnjaka i domaćeg proizvoda. Opće ek. prilike se mijenjaju, a s tim i mjere mon. politike što se odražava i na učinkovitost mon. politike.Fiskalna politika kao stabilizacijska politikaStabilizacijska politika je kratkoročna, a njena zadaća je održavanje agregatne potražnje na razini zadovoljavajuće agregatne ponude kod pune zaposlenosti. Takva ravnoteža se može uspostaviti mon. i/ili fiskalnom politikom. Nepromjenjena mon. politika uzrok je promjena kamatnjaka i reduciranog učinka fiskalne politike na promjenu domaćeg proizvoda. Fiskalna politika je najučinkovitija tada ako je mon. politika potpuno neučinkovita. Fiskalna politika je potpuno neučinkovita kada je mon. politika najučinkovitija. Učinkovitost fiskalne politike ovisi od toga može li proračun doći do izvora financiranja svojih povećanih ulaganja na temelju povećanja brzine kolanja novca ili tako da dio novca kao financijske aktive oduzme drugima u ekonomiji. Fiskalna politika je učinkovitija što više dolazi proračun do potrebitih izvora financiranja povećanih izdataka preko porasta brzine kolanja novca.Stabilizacijska politika i ekonomske fluktuacijeGlede učinka stabilizacijske mon. i fiskalne politike mišljenja ekonomista su različita. Njihove razlike dolaze od toga kada valja rabiti monetarnu, a kada fiskalnu politiku za stabilizaciju kratkoročnih fluktuacija. Učinkovitost mon. politike zavisi od elastičnosti IS krivulje, a učinkovitost fiskalne politike od elastičnosti LM krivulje. Mon. politika može ukloniti fluktuacije tekućeg proizvoda. Bez intervencije mon. ili fiskalne politike ekonomija bi se teško sama vratila u ravnotežu. Stabilizacijska politika vodi prema većoj razini cijena nego što su iste bile prije mon. ekspanzije. Zakašnjela implementacija vodi zaostajanju u učinku poduzetnih mjera mon. i/ili fiskalne politike. Monetarna politika i fluktuacije kamatnjakaFinancijska aktiva dijeli ek. razmjenu analitički uzevši, na 3 skupine odnosa: a) Kupovanje i prodavanje; b) Uzimanje i davanje; c) Pozajmljivanje i uzajmljivanje. Koncept „prinosa prema dospijeću“ u ek. smislu razlaže pojam kamatnjaka i razliku stope prinosa na prihodovno fiksne financijske oblike (obveznice) u odnosu na kamatnjak, kao i razliku između realnog kamatnjaka, korigiranog za promjenu razine cijena i nominalnog kamatnjaka. Nagle promjene potražnje novca mogu preko promjene štednje i investicija privremeno otkloniti utjecaj drugih čimbenika na ravnotežni kamatnjak. Međutim, promjene potražnje ne slijede u cijelosti odgovarajuće promjene KNUO. SB mjerama mon. politike utječe na financijski i kreditni potencijal PB, a preko toga i na kratkoročnu ravnotežu kamatnjaka, mijenjajući buduće odluke pojedinaca i ek. jedinica glede njihove imovine u mon. obliku.

14

Monetarna politika i fluktuacije domaćeg proizvodaKoncept neutralnosti novca polazi od fleksibilnosti cijena, što je dugoročno gledano, moguće prihvatiti. Kratkoročno gledano, fleksibilnost cijena nije realna pretpostavka. S tog motrišta imamo ekonomiste koji zastupaju: a) Model realnih poslovnih ciklusa - polazi od toga da su cijene fleksibilne, odnosno da ek. jedinice svoje cijene usklađuju s cijenama proizvodnje i/ili potražnjom. b)Novi klasični model-smatra da ek. jedinice u potpunosti ne usklađuju cijene s promjenama KNUO jer nemaju potpune obavijesti o potrebitoj razini promjena cijena. c) Novi Keynesijanksi model-smatra da vezu promjene domaćeg proizvoda s promjenom KNUO razlažu nepotpunom fleksibilnosti cijena. Monetarna politika u otvorenoj ekonomijiU nacionalnoj zatvorenoj ekonomiji moguće je potrošiti samo ono što je domaćom proizvodnjom stvoreno. Sve što je stvoreno nema nužno robnu vrijednost pa nije roba, već dobro. Vrijednost svih roba i usluga koje su proizvođači iznijeli na nacionalno tržište zove se nacionalni proizvod, kojim je određena nacionalna ponuda. Otvaranjem ekonomije ukidaju se ograničenja na trima tržištima: tržište proizvodnih čimbenika, tržište roba i usluga i financijsko tržište. Na tržištu proizvodnih čimbenika ek. jedinice mogu birati gdje će locirati invest. ulaganja, a radnici gdje će raditi. Nastaju snažna povezivanja ek. jedinica na svjetskom tržištu, smanjujući tr. proizvodnje i cijene roba, ali i migracije zaposlenika, što ima političke i mon. implikacije. Na tržištu roba i usluga potrošači i investitori mogu birati između domaćih i inozemnih roba i usluga. Dok na fin tržištu investirori biraju između domaćih i inozemnih fin. aktiva.Unutarnja i vanjska ravnoteža i sustavi deviznog tečajaDeficit bilance trgovine SB financira prodajom deviza, a kod suficita bilance trgovine SB kupuje devize, što naravno ima utjecaja na KNUO. Ekonomiju se može naći u različitim situacijama, pa su potrebiti i različiti pristupi uspostavljanju unutarnje i vanjske ravnoteže. Kada imamo suficit i inflaciju, potrebito je aprecijacijom domaće valute smanjiti izvoz i povećanjem domaće apsorpcije doći u ravnotežu, u čemu može pomoći mon. i fiskalna politika. Kada imamo suficit i recesiju i stoga je potrebito povećati domaću apsorpciju mjerama mon. politike te deprecijacijom domaćeg novca pripomoći uravnoteženje. Kada imamo deficit i recesiju, ekspanzivne bi mjere mon. i fiskalne politike povećale domaću apsorpciju i zaposlenost uz rast deficita, odnosno smanjenje deviznih rezerva i KNUO, i time na kraju nezaposlenost. To upućuje da nije moguće imati stabilnu unutrarnju ravnotežu u situaciji vanjske ravnoteže. Deprecijacija nacionalne valute, iako neizbježna, neće sama dovesti do unutarnje i vanjske ravnoteže, pa su nužne i druge mjere kojima će se povećati konkurentnost ekonomije. Kada imamo deficit u BP i inflaciju, restriktivne su mjere fiskalne i mon. politike nužne istodobno kako bi se došlo do ravnoteže. U sustavu fiksnog deviznog tečaja devizni tečaj je instrument politike, a SB mijenja isti zbog političkih odluka. U sustavu čistog fluktuiranja tečajem devizni tečaj se mijenja uravnotežujući BP, dok u sustavu „dirty floating“ SB manipulira tečajem ne obvezujući se za niti jednu razinu tečaja.Bilanca plaćanja i tokovi kapitalaRazlika S-I je neto kapitalni tok (neto inozemne investicije), koji može biti pozitivan S>I ili negativan S<I. Ako je pozitivan tada je odljev domaćeg kapitala inozemstvu, a ako je negativna tada je priljev inozemnog kapitala u domaću ekonomiju. Kapitalni tokovi mogu financirati deficit/suficit bilance trgovine pa kroz ravnotežu tekućeg i kapitalnog dijela BP uspostavlja se ravnoteža u ekonomiji, povezana s mon., fiskalnom i deviznom politikom. Deficit bilance trgovine treba biti pokriven priljevom kapitala u domaću ekonomiju, pa može kratkoročno gledano otkloniti probleme interne i eksterne ravnoteže. Preko politike

15

kamatnjaka može se utjecati na priljev inozemnog kapitala i preko toga voditi ekspanzivnu domaću ek. politiku bez ulaženja u probleme BP. U sustavu s fiksnim deviznim tečajem i kapitalnom mobilnošću rabimo mon. politiku da bismo uspostavili vanjsku ravnotežu i fiskalnu politiku da bismo uspostavili punu zaposlenost. Devalvacija znači odljev kapitala iz domaće ekonomije. Fiksni devizni tečaj nije moguće održati ako države rabe ek. politiku koja vodi u različite stope inflacije iako postoji sloboda mobilnosti kapitala. Fluktuacije deviznog tečaja i kamatnjakaDevizni tečaj između 2 ekonomije s različitim ek. jedinicama, je cijena po kojoj rezidenti tih ekonomija međusobno trguju. Cijena mon. jedinice gospodarstva uvoznika prema mon. jedinici gospodarstva izvoznika je nominalni devizni tečaj. Kao takav, nominalni devizni tečaj je relativna cijena novca dviju ekonomija i indikator njihove konkurentnosti. Nominalni devizni tečaj između 2 mon. jedinice može se mjeriti na dva načina: a)Kao cijena domaćeg novca izražena u inozemnom novcu; b)Kao cijena inozemnog novca izražena u domaćem novcu. Čimbenici dugoročnog trenda ponude i potražnje valuta su: promjena cijena, promjene proizvodnosti, preferencije investitora i trgovačke barijere. Teorija pariteta kupovne moći razlaže kretanje deviznih tečajeva dviju valuta kao odnos njihove kupovne moći, tj. kao funkciju odnosa domaćih i inozemnih cijena. Paritet nom. kamatnjaka utvrdili smo polazeći od perfektne zamjenjivosti domaćih i inozemnih vrijednosnica, što je pojednostavljen koncept. Možemo napustiti takvu pretpostavku uvodeći imperfektnu zamjenjivost između domaćih i inozemnih vrijednosnica u paritet nominalnog kamatnjaka. Bilanca plaćanja, devizni tečaj i mobilnost kapitalaU BP su iskazane transakcije po tekućem računu i kapitalne transakcije. Sustav deviznih tečajeva određuje je li KNUO funkcija deviznog tečaja ili je devizni tečaj funkcija KNUO. U sustavu fiksnog deviznog tečaja KNUO je funkcija deviznog tečaja, a u sustavu fluktuirajućeg deviznog tečaja devizni tečaj je funkcija KNUO, koja je egzogeno određena. Kod fiksnog deviznog tečaja i perfektne mobilnosti kapitala domaći kamatnjak je jednak inozemnom kamatnjaku. Višak u BP povećava devizne rezerve SB i/ili poslovnih banaka. SB reagira na manjak/višak u BP s prodajom/kupovinom deviza na deviznom tržištu i istodobno „sterilizira“ mon. posljedice. Zbog potpune mobilnosti kapitala i perfektne supstitucije domaćih i inozemnih vrijednosnica povećanjem domaćeg kamatnjaka, koji je tada veći od inozemnog kamatnjaka, dolazi do neto uvoza kapitala. Kod perfektne mobinosti kapitala i perfektne zamijenjivosti inozemnih i domaćih vrijednosnica nužno je smanjiti kamatnjak za domaće proračunske vrijednosnice, kako bi se smanjio neto uvoz kapitala. Promejene u ravnoteži BP imaju posljedice ne samo na devizni tečaj već i na KNUO, pa je i to jedan od ograničavajućih čimbenika mon. politike.Uravnoteženje bilance plaćanjaGlede izbora politike uravnoteženja BP često je konflikt između ciljeva unutarnje i vanjske ravnoteže, pa se rabe različite politike stabilizacije (monetarna, fiskalna, deviznog tečaja), kojima se utječe na čimbenike kratkoročne i fundamentalne neravnoteže BP. U BP su tekuće i kapitalne transakcije pa je BP zbroj bilance trgovine i bilance kapitala to jest BP=BP t+BPc. Mehanizam automatskog uravnoteženja je moguć u tekućem i kapitalnom dijelu BP, nastojeći odrediti čimbenike koji su determinirajući za neravnotežu tekućeg dijela BP, dok se kapitalno uravnoteženje dovodi u vezu s mobilnosti kapitala. U sustavu fiksnog deviznog tečaja mehanizam uravnoteženja tekućeg računa BP djeluje automatski preko 2 mehanizma. Prvi je promjena cijena robe, a drugi, promjena domaćeg proizvoda odnosno dohotka. Neravnoteža djeluje na relativan odnos domaćih i inozemnih cijena, a preko izvoza i uvoza na domaći proizvod. Osim što automatski mehanizam uravnoteženja djeluje preko promjena

16

cijena i domaćeg proizvoda, i same promjene odnosa domaćih i inozemnih cijena P/Pf i domaćeg proizvoda utječu na uklanjanje vanjske neravnoteže. Pri tome se danas rabe i različite mjere ek. politike.Promjena cijenaMehanizam automatskog uravnoteženja BP promjenama cijena roba djeluje u uvjetima fiksnog deviznog tečaja. U uvjetima fleksibilnog deviznog tečaja djeluje mehanizam cijena novca. Porast cijena narušava relativni odnos cijena P/Pf stimulirajući uvoz, a destimulirajući izvoz, što je uzrok deficita u tekućem dijelu BP. U sustavu slobodnog fluktuiranja deviznog tečaja suficit/deficit u BP automatski se otklanja aprecijacijom/deprecijacijom domaćeg novca. Stabilno devizno tržište i dovoljna elastičnost ponude i potražnje inozemnog novca su 2 važna čimbenika u sustavu deviznog tečaja za djelovanje automatskog uravnoteženja BP preko aprecijacije/deprecijacije domaćeg novca.Promjena domaćeg proizvodaPovećanje izvoza preko povećanja deviznih rezerva kod SB ne dovodi samo do povećanja KNUO nego i do povećanja domaćeg proizvoda preko multiplikatora, a time i uvoza. Do promjene uvoza promjena domaćeg proizvoda dovodi preko promjene sklonosti uvozu. Narušavanjem eksterne ravnoteže E≠U narušava se i interna ravnoteža S≠I jer je S-I=E-U. Povećanje/smanjenje domaćeg proizvoda mijenja relativni odnos domaćih i inozemnih cijena, a promjena salda u BP utječe na aprecijaciju/deprecijaciju domaćeg novca i na promjenu kamatnjaka, koji se mijenja zbog promjene dev. rezerva koje izaziva promjena salda u BP.Ekonomska politika i ravnoteža bilance plaćanjaU fluktuirajućem dev. sustavu u kojem nema ili su male intervencije političke vlasti na dev. tečaj na dev. tržištu, dev. tečaj se uravnotežuje snagama tržišta na kojem se potražnja i ponuda deviza povećavaju povećanjem transakcija s inozemstvom. Stoga se vanjska neravnoteža domaće ekonomije neće pojaviti u fluktuacijama domaće BP već u promjeni dev. tečaja. Prirodno je stoga da su i mjere ek. politike usmjerene na dev. tečaj,odnosno mon. politiku kao čimbenika dev. tečaja, kao što je prirodno dev. tečaj u sustavu fleksibilnog dev. tečaja razlagati s mon. motrišta.Pristup elastičnostiPromjena vrijednosti domaćeg novca utječe na odnos cijena izvozne domaće robe prema cijenama uvozne inozemne robe PE/PU što je domaći Terms of Trade, a koji se mijenja preko promjene elastičnosti izvozne potražnje i elastičnosti uvozne potražnje. Elastičnosti potražnje za izvozom i uvozom, koje u kratkom roku mogu biti i nula, su najvažniji uzrok širokih fluktuacija dev. tečaja. Dugoročno gledano elastičnosti potražnje za izvozom i uvozom mogu biti znatne. Postoji nekoliko razloga zašto su kratkoročne niže od dugoročnih elastičnosti. Npr, polazeći od devalvacije, izvozni prihodi i uvozna potrošnja su određeni ugovorima potpisanim prije devalvacije i obično izraženi u novcu izvoznika, pa je potrebito određeno vrijeme za promjene ponašanja izvoznika i uvoznika.Pristup apsorpcijiRaspoloživi domaći proizvod možemo uzeti kao vrijednost apsorpcije A, tj. A=Y-BPt. Kako je Y=A+BPt, to je BPt=Y-A, odnosno ΔBPt=ΔY-ΔA, od čega polazi apsorpcijski, keynesijanski pristup, prema kojem promjena ek. politike, na primjer devalvacija, može poboljšati bilancu trgovine samo ako je povećanje domaćeg proizvoda veće od povećanja apsorpcije ΔY>ΔA. Nužno je stoga osim salda tekućeg dijela BP razmatrati i saldo štednje i investicija, kako bismo došli do domaće apsorpcije. Prema apsorpcijskom pristupu nominalni domaći proizvod je determinanta apsorpcije, a apsorpcija je determinanta tekućeg računa BP.

17

Neravnoteža u tekućem računu BP je karakteristična po ex ante divergentnim kretanjima nominalnog domaćeg proizvoda i agregatne domaće potrošnje. Apsorpcijski pristup potpuno isključuje mon posljedice, te također otvara mon. prirodu manjka ili viška u BP, koju su ekonomisti sagledali kroz utjecaj BP na KNUO.Monetarni pristupMonetarni pristup BP je reinkarnacija mon. mehanizma podešavanja u klasičnoj mon. ekonomiji i temelji se na višestrukoj povezanosti KNUO i BP. Mon. pristup BP usmjeren je na povezanost promjena na tržištu novca s promjenama u BP. Glede mon. pristupa njegova ključna karakteristika je automatizam mehanizma podešavanja BP po kojem se neravnoteža u BP otklanja ravnotežom KNUO i njegove potražnje na mon. tržištu. Mon. pristup ima 2 ključna elementa: Prvi, neposrednu povezanost ravnoteže BP i ukupne KNUO M s, Drugi, stabilnost potražnje novca. Mon. pristup naglašavajući ulogu mon. kontrole i tretirajući problem uravnoteženja BP i mon. tržišta s dugoročnog motrišta, ignorira realne i strukturalne posljedice BP, odnosno zapostavlja značaj onih sastavnica BP koje su vitalne za nacionalni interes i učinkovitost ek. politike u kratkom roku. a) Fleming-Mundellov model polazi od toga da je realna KNUO Ms/P jednaka potražnji novca određenoj kamatnjakom i realnim domaćim proizvodom L(i,Yr). b) Monetaristički pristup polazi od toga, da je devizni tečaj determiniran KNUO i potražnjom novca, pa promjene mon. politike utječu na očekivanja u svezi s budućim deviznim tečajem, dovodeći do širokih flukutacija tečaja. c) R. Dornbuschov „overshooting“ pristup – ako postoji savršena fleksibilnost cijena kod mon. ekspanzije realna KNUO može ostati nepromijenjena. c) Imovinski pristup – od činjenice da je novac financijska imovina, logično slijedi da je devizni tečaj određen djelomično ili u cjelosti na tržištu financijskih aktiva prije nego na robnom tržištu. Upravljanje monetarnom politikomMon. suverenost izražava se preko SB koja postavlja i provodi mon. politiku, odnosno odlučuje o KNUO, onemogućavajući autonomiju PB na mon., a omogućavajući na kreditnom području, čime održava fikciju o homogenosti KNUO. Ograničena je ciljevima ek. politike, koji su određujući za aktivnost mon. politike. Mon. politika s obzirom na njenu svrhu, ciljeve i zadatke je važna sastavnica ek. politike. Mjere mon. politike odražavaju se na ek. tijek u sektoru privrede kako tijekom proizvodnje dobara, tako i tijekom njihova pretvaranja u robe razmjenom na tržištu. Podudarnost među pojedinim njenim ciljevima omogućava mon. politici, kao i drugim politikama, izbor različitih kombinacija ciljeva ili njihove supstitucije. Nerijetko pri tome dolazi do supstitucije ciljeva. Naglašavanjem jednih zapostavljaju se drugi, što je ozbiljan problem mon. politike. Mon. suverenost stoga se poklapa s granicama političke suverenosti, unutar kojih monetizacijom decentralirani pojedinci i ek. jedinice dolaze do novca razmjenom svojih ekonomskih dobara na tržištu. Monetizacija kao način dolaska do mon. iznosa može se javljati u različitim oblicima kao što su punovrijedni novac, banknote, papirni novac, gotov novac ili depozitni novac.Varijable monetarne politikeKonačni cilj mon. politike je društveno blagostanje. dugoročno gledano, stabilnost cijena je temeljni cilj mon. politike, konzistentan s društvenim blagostanjem.SB kao opreativni cilj u svojoj politici može izabrati KNUO, kamatnjak ili količinu bankarskih kredita. Ako se odluči za KNUO, SB utječe na kreditni potencijal PB i tako usmjerava prema željenom cilju KNUO, čime mijenja odnos između KNUO i količine svog primarnog novca. SB svojom mon. politikom može utjecati na promjenu količine primarnog novca, mon. multiplikatora, ili jednog i drugog. Općim ili kvantitativnim instrumentima SB utječe na iznos kreditnog potencijala PB i preko njih na količinu depozitnog novca PB. Kod primjene

18

kvalitativnih instrumenata samostalnost PB glede kreditiranja je ograničena, jer SB ograničava ne samo količinu emisijskih kredita, nego i uvjete kreditiranja selekcijom vrsta kredita i korisnika tih kredita. Postoji čvrsta veza između operativnih i konačnih ciljeva mon. politike, ali bitna je razlika. Ovi prvi su samo instrument preko kojeg ciljamo na konačne ciljeve ili neke od ciljeva. Instrumenti monetarne politikeA kako SB na razinu KNUO utječe preko količine primarnog novca i mon. multiplikatora, instrumente mon. politike smo podijelili na one koji utječu na količinu primarnog novca i na one koji utječu na mon. multiplikator. Instrumente mon. politike je praktičnije dijeliti na one koji utječu na način da kvantitativno ograničavaju kreditni potencijal PB i na one koji različitim mjerama selekcioniraju strukturu kreditnog potencijala PB, pa tako na operativan način ograničavaju i njegovu kvantitetu. Kvantitativni instrumenti mon. politike su tehnički prikladni za praktičnu uporabu. Moguće je voditi mon. politiku na razne načine ovisno o izboru pojedinog instrumenta mon. politike. Diskontna politika utječe na KNUO utječući na razinu diskontnih kredita i preko toga na količinu primarnog novca i KNUO. Politika obveznih rezerva je relativno jednostavan i učinkovit instrument glede utjecaja na kreditni potencijal PB. Male promjene koeficijenta rezervi imaju veliki učinak na KNUO, ali i na odnose između mon. institucija glede emisije novca. Kvalitativni insrumenti mon. politike daju mogućnost SB da u njenoj mon. politici nije usmjerena samo na veličinu kreditnog potencijala PB, nego da utječe i na to kako će biti uporabljen kreditni potencijal.Indikatori i operativni ciljeviSB izabire operativni cilj preko kojeg je moguće postići konačne ciljeve. Temeljna načela operativnog cilja su: konzistentnost, mjerljivost, pravodobnost, upravljivost. Operativni ciljevi su posredničke varijable na koje mon. vlasti utječu vjerujući da su određujuće i u stabilnom odnosu s jednim ili više konačnih ciljeva. Operativni ciljevi naslonjeni su na indikatore mon. politike, s kojima čine posredničke varijable između instrumentalnih varijabla i konačnih ciljeva mon. politike. S navedenom motrišta mon. indikatori trebaju omogućiti odgovor glede toga: a) Jesu li postojeće mjere mon. politike restriktivne, ekspanzivne ili neutralne; b) Jesu li učinci mon. politike na realna kretanja restriktivni, ekspanzivni ili neutralni; c) Kakav se utjecaj mon. politike može očekivati glede ciljeva ek. politike. Mon. indikatori omogućavaju definiranje mon. tijeka te njegovu analizu i planiranje. Unatoč brojnim mogućim operativnim ciljevima, čije ćemo učinke kasnije i razložiti, u teoriji i praksi mon. targetiranja kao operativni ciljevi prevledavaju KNUO i kamatnjak. SB će izabrati za operativni cilj mon. politike KNUO ako prevladavaju šokovi na fin. tržištu (krivulja LM je nestabilna). Problem izbora operat. cilja općenito nastaje u svezi s relativnom važnošću utjecaja različitih varijabli glede nagiba IS i LM krivulja, a što je određeno strukturnim parametrima u ekonomiji. Strategije targetiranjaUporaba nominalnog kamatnjaka kao operativnog cilja čini se jednostavnim prijedlogom. Ta prividna jednostavnost djelovanja na nominalni kamatnjak u cilju ostvarivanja određene vrijednosti domaćeg proizvoda, jedna je od ključnih prednosti tog pristupa, iako postoje i važnije prednosti. Jedna od njih, glavna prednost targetiranja nominlanog kamatnjaka, je u tome da SB time automatski stabilizira domaći proizvod kada postoji varijabilnost potražnje novca. Varijabilnost autonomije potrošnje, investicija, proračunske potrošnje i poreza, čini targetiranje kamatnjaka problematičnim, te se javlja problem kamtnjaka u svezi s očekivanom inflacijom. Monetaristi, smatrajući da mon. politika ne može uporabiti za utjecaje na realne već nominalne vrijednosti, kao što su cijena i nominalni domaći proizvod, tvrde da je KNUO primarna odrednica promjena domaćeg proizvoda u kratkom, a cijena u

19

dugom roku. Zato zagovaraju targetiranje KNUO, odnosno stope promjene KNUO. Nedostatak targetiranja KNUO je u nužnosti da SB izabere monetarni agregat.Učinak monetarne politike u ekonomijiBrojne reforme mon. politike i povijesna iskustva, sugeriraju izbor različitih ciljeva i instrumenata mon. politike s krajnjom namjerom stabilizacije razine cijena. Dva su puta respektabilna glede toga. Prvi put se odnosi na (legislativu) zakonsko uređenje nezavisne SB glede političkih institucija s nedvosmislenim mandatom stabilizacije opće razine cijena. Drugi put se odnosi na targetiranje, tj nametanje središnjoj banci izričitog targetiranja inflacije. I ovaj put evoluirao je glede legislative koja povećava nezavisnost SB. Kako bi se postigli makroek. i mikroek. zadaci SB ima ustroj i potrebitu mogućnost uporabe važnih varijabli mon. politike. Normativan pristup mon. politici podrazumijeva razumijevanje ustroja SB i njene optimalne uloge u ekonomiji, što otvara pitanje adekvatne ek. i pravne regulacije, odnosno autonomije SB glede mon. politike i ovlasti SB bez kontrolnih pravnih ograničenja. Diskrecijska politika omogućava SB optimiziranje instrumenata mon. politike od vremena do vremena, dok pravila podrazumijevaju stalnu uporabu instrumenata mon. politike.

Znanost o novcuEkon politika provodi se u cilju uspostavljanja i održavanja ne samo ek. vrijednosti na kojima se temelji pojedino društvo, pa su i ciljevi mon. politike određeni društvenim ciljevima. Novac nije samo ek. objekt, već i izraz vrijednosti društva. Preko novca pojedinac potvrđuje pripadnost određenom društvu.Predmet znanosti o novcuNovac je kulturna pojava s određenom svrhom, koja evoluira s obzirom na društvene prilike. Određenje čemu novac služi i kakav novac rabimo u svakodnevnoj uporabi u svezi je sa potrebnom količinom novca u društvu. Povijesni i logičan slijed otkrivaju brojna pitanja u svezi s odrednicama i svrhe novca, a čija se svrha, unatoč promjenama njegovih oblika, nije do danas udaljila od onog što je već bio u njegovim počelima. Za razliku od drugih znanstvanih disciplina, znanost o novcu ima za predmet proučavanja pojavu koja se od drugih kult. pojava tijekom povijesti često nije razlikovala po pojavnim oblicima, tj po tome što jest glede prirodnih osobina.

20

Novac i suverenitetNeke funkcije novca su bile nekad manje, nekad više naglašene i vezane uz pojedine pojavne oblike novca. Pitanje suverenosti ili legitimnosti novca je stoljećima kamen spoticaja među ekonomistima. Utemeljitelji političke ekonomije novcu su dodijelili ulogu ravnotežnog i zakonskog mjerila vrijednosti, što je osobito danas došlo do izražaja u kontekstu globalizacije fin. tržišta i navodne nužnosti slabljenja nacionalnih osjećaja ljudi, kao i uloge nacionalne države u ek., fin. i mon. pitanjima. Filozofija, povijest, pravo i političke znanosti izvode legitimitet načela suvereniteta temeljem vremenske i strukturne povezanosti političkih i društvenih institucija i odnosa. Ideja suvereniteta, koja je u biti političke naravi, isključena je iz suvremene ek. teorije, a samim time i iz mon. teorije, izuzev kao podčinjena razmjeni.Svrha novcaKao novac općenito uzimamo sve što je općeprihvatljivo u plaćanjima za robe i/ili usluge i/ili otplati dugova, ali je različito od bogatstva i dohotka. Novac omogućava da se vrijednost lako pretvara u zalihu vrijednosti. Ako ne rabimo našu mon. imovinu za plaćanje roba i usluga danas, možemo višak mon. imovine držati za buduća plaćanja. Novac je imovina koja kao oblik vrijednosti može biti dio vlasništva. Riječ „novac“ rabi se kao sinonim za bogatstvo, koje je uglavnom u nemon., realnim i/ili financijskim oblicima (kuće, dionice, obveznice i slično). Standardni, konkretni, fizički oblik novca je apstraktni oblik koji zamjenjuje vrijednosti u njihovom konkretnom, fizičkom smislu. Pojavni fizički oblik novca pojavljuje se kao posrednik u razmjeni vrijednosti na tržištu. Novac je oblik izražavanja pojedinačnih cijena u razmjeni roba i usluga na tržištu. Dvije funkcije novca, funkciju oblika plaćanja i funkciju oblika čuvanja vrijednosti, to jest oblika štednje. Kod prve funkcije ističe se opća prihvatljivost novca kao financijskog oblika, a kod druge njegova sposobnost čuvanja kupovne moći, stečene u mon. obliku tijekom prodaje roba i usluga. Uobičajno su 3 izvora (vrste) novca: država(kovani novac), SB(papirni novac) i PB(depozitni novac). Ovaj redosljed odgovara institucionalnoj snazi glede emisije novca. Količina novca i KNUO NIJE isto.Relevantna motrišta novcaPovijesni tijek razvoja novca jasno se prepoznaje u smislu prirodnih,kulturnih, društvenih, ek. i pravnih odrednica u kojima jesu društvene zajednice. Prir. pojave kao takve jesu u svijetu prirode, a njihova svrha utvrđena je voljom Stvoritelja svijeta, a ne voljom čovjeka. Brojne prirodne pojave u svakodnevnom životu čovjeka imaju određenu svrhu. One čovjeku služe.Novac kao kulturna pojavaNovac kao kulturnu pojavu s teorijskog je motrišta povijesno teško razlagati jer pojavna konkretnost, tj. ono što jest, ne otkriva zašto su neke prirodne pojave takve kakve jesu u svijetu prirode služile kao novac. Njihova prirodna konkretnost nije određujuća za njihovu mon. ulogu. Kad bi prirodna konkretnost bila određujuća, tada bi u svakoj prilici takve pojave služile kao novac. A samo su neke prirodne pojave i u nekim prilikama služile kao novac. Bilo je to onda kad su i ako su obavljale neku mon. funkciju, najčešće funkciju posrednika razmjene. U drugim prilikama iste pojave bile su ono što jesu u svijetu prirode, odnosno imale su određenu voljom Stvoritelja svijeta ili neke svrhe određene voljom čovjeka. U ovom drugom slučaju radi se o uporabnim vrijednostima, pri čemu je svrha posrednika u razmjeni sporedna. Uzdižući prirodne pojave iz svijeta prirode u svijet kulture, čovjek određuje njihovu svrhu.Novac kao društvena pojavaNovac je silno stara kulturna pojava, ali je kao pouzdan artefakt prihvaćen tek u vidu banknota J.Lawa (1671. – 1729.). Njegov kreditni novac u obliku banknota učinio ga je ocem inflacije. Tijekom evolucije društva evoluirali su i pojavni mon. oblici, uvijek u svezi s

21

konkretnim društvenim prilikama. Zadaća novca je jačanje i razvijanje vrijednosti društva. Suvremeni novac je izraz društva kao cjeline, preko kojeg se izražava status društvene pripadnosti. Evolucijom novca u društvu se razvijaju različiti društveni i ek. odnosi pojedinca s cjelinom društva. Mijenja se položaj pojedinca na ljestvici društvenih vrijednosti, ali i njegova ek. autonomija. Društvo nije zbroj pojedinaca, društvo je autoritet koji podvrgava pojedince po vrijednosti, a ne po moći. Društvo je zbroj legitimnih individualnih ocjena vrijednosti. Preko novca pojedinac ima odnos s cjelinom društva, birajući s kojim pojedincima i u kojem vremenu će imati odnose s pojedinim segmentima društva. Razvoj trgovine slabi društvene veze jačajući ugovorne individualne odnose sukladno individualnim interesima.Novac kao ekonomska pojavaNovac kao ek. objekt uređuje skupinu društvenih odnosa kvantitativne prirode, šireći ek. autonomiju pojedinca u granicama društvenih vrijednosti. Novac je kulturna pojava, ali specifična kulturna, društvena i ek. pojava, bez koje bi u ekonomiji trošilo puno više vremena na kupovine i prodaje, pa bi se silno povećali troškovi razmjene. U tržišnoj ekonomiji povijesno su poznata 3 načina razmjene: a) Neposredna i/ili posredna naturalna, b) Posredovanjem države, c)Posredovanjem novca. Kupovna moć, odnosno vrijednost novca izvedena iz količine roba koje sudionici mogu pribaviti na tržištu za jedinicu novca, vezana je uz razvoj ekonomije, odnosno učinkovitost njenih ek. jedinica. Novac crpi svoju vrijednost iz količine roba koje se na tržištu mogu kupiti za njegovu jedinicu. Da bi se stekao uvid u ek. ulogu novca, valja analizirati ekonomiju kao tržišno okruženje ocjenjujući u kojoj mjeri konkretne prilike odstupaju od potpune slobode konkurencije sudionika na tržištu, odnosno od slobodne ponude i potražnje roba i usluga.Novac kao pravna pojavaRazvoj funkcija novca u društvenom okruženju, urođenom pravnim pravilima u vidu zakonskih propisa, sukladan je i konačnoj svrsi prava u vidu uspostavljanja pravednosti. Novac je dio imovine i kao takav uvijek u svezi s upravljanjem i državnim poslovima, pa je i javno pravo povezano s ekonomijom. Država po svojoj prirodi brine o redu i sigurnosti osoba i imovine. Regulirajući novac kao društvenu pojavu, pravo polazi od njegove funkcije mjere vrijednosti i općeg posrednika razmjene.Novac i legitimnost monetarnih institucijaS pravnog motrišta novac je pokretna, potrošna, zamjenjiva i procjenjiva tjelesna stvar i kao takav je predmet prava i obveza. Novac nema značaj u imovinskom smislu stvari, već u smislu njegovih funkcija, kao mjerilo vrijednosti i mjerilo cijena. Vrijednost stvari izražena u mon. obliku naziva se cijena. Glede procjenjivosti stvari, u imovinskom se pravu razlikuje redovna, izvanredna i afekcijska cijena. U suvremenom bankarskom sustavu imamo toliko vrsta depozitnog novca koliko ima PB unutar mon. sustava. Novac je širi od pojma tržišta i zahvaća široke društvene odnose, pa je ek. teorija novca neodvojiva od šireg društvenog motrišta novca. Nezavisnost SB je institucionalni oblik mon. legitimnosti. Pravna i ek. Regulacija su u nezavisnoj SB međun. standardizirani, što je uvjet međun. mon. integracija.Pravno motrište novcaGlede pravnog motrišta novca, razumljiv je i silan utjecaj anglosaksonskog „common law-a“ i anglosaksonske sudske prakse, već stoga što se baš u anglosaksonskoj znanosti razvila MT, donekle različita od europsko-kontinentalne, a s druge strane stoga što je anglosaksonsko sudstvo kroz pojedine presude dalo vrijedan doprinos pravnom rješenju pojedinih mon. pitanja. Danas pravo uređuje društveni život, neposredno ili posredno. Ono što pravo ne regulira neposredno, posredno je regulirano. Ek. zakoni kojima je novac kao ek. pojava podložan ne dirigiraju pravne propise koji se na njega odnose, stoga što ti zakoni djeluju u

22

jednom drugom, od pravnog područja nezavisnom području. Na primjer, u mon.-pravnom području. glede toga je relevantan primjer djelovanja zakona po kojem loš novac uklanja iz kolanja dobar novac. U bimetalističkom sustavu je propisom određen vrijednosni odnos između zlata i srebra i na toj osnovi utvrđena je bila kovnička stopa za kovanje mon. jedinice.Pravno motrište evolucije novcaS pravnog motrišta novac je pokretna, potrošna, zamjenjiva, tjelesna stvar. Kao pokretna stvar novac je oblik razmjene roba i usluga, ali su kao novac služile i nepokretne stvari, npr, kameni novac na otoku Yap u Polineziji. Već u rimskom pravu novac je bio i potrošnom stvari, iako se uporabom ne troši u smislu potrošne pokretne stvari čija se namjenska uporaba sastoji u njihovoj potrošnji ili otuđivanju. Novac je i zamjenjiva stvar. Zamjenjive stvari se definiraju kao stvari kod kojih je pri ispunjenju obveza u prvom redu važna vrsta; a iste su mjerljive. To što pravo smatra novac tjelesnom stvari, često stvara sumnju kod ekonomista koji „zaneseni“suvremenom mon. teorijom uobičajno pod novcem misle i na depozitni, žiralni, skriptualni, knjigovodstveni, kreditni novac, koji je kao obligacijski odnos, pravno netjelesna stvar ili šire uzeto, stvar koja se sastoji i pravu. Oblici posrednika u razmjeni koji kolaju kao novac, a nisu zakonski oblici plaćanja, imaju fiducijarni tečaj.Monetarne obveze i princip nominalizmaMon. obveza je određena brojem mon. jedinica primljenih na zajam, dakle nominalnim iznosom duga, a glede vrste to su mon. jedinice, recimo HR kune, dok kvaliteta novca je tim bolja, što se manje novca mora dati za određenu robnu jedinicu. Po nominalističkom principu mon. dug je jednom zauvijek određen brojem mon. jedinica. Mon. jedinica je „idealna jedinica“, odvojena od stvarne vrijednosti. Nominalizam nije ništa drugo nego jedna potrebna pretpostavka kao temelj znanstvenog istraživanja i praktičnog djelovanja. Nominalistički princip vrijedi kod svih pojava koje se izražavaju u novcu, pri kojima se novac javlja kao računska jedinica.Smisao i pojavni oblici novcaSlijed evolucije oblika vrijednosti i oblika razmjene je osnova podjele ekon na mon i nemon. Povijesni i logičan slijed razvoja novca, kao kulturne, društvene, ek. i pravne pojave otkriva s tih motrišta bitne odrednice evolucije od nemon. prema mon. ek., ali i odrednice podjele u evoluciji razmjene na 2 sustava razmjene: a) trgovanje zamjenjivanjem; b) trgovanje uz posredovanje novca. Evolucija novcaKorist od specijalizacije u ekonomiji poticala je evoluciju načina razmjene na tržištu od bartera prema robnom novcu i od robnog novca prema suvremenim mon. oblicima fiducijarnog novca. Takav tijek razmjene omogućava nam pregled brojnih prednosti mon. u odnosu na nemon. ekonomiju. Povijest nemon. ekonomije uvjerava da novac apsolutno nije nužan. Nemonetarna društva su sama sebi dovoljna, a organizirana su kao komuna ili totalitarni sustav koji regulira razmjenu roba i usluga. Uporabna vrijednost je materijalni oblik proizvedenih dobara, a po svom pojavnom obliku je različita i nezavisna o društvenim prilikama. Kroz uporabnu vrijednost različita dobra kao proizvodi ljudskog rada imaju svoj fizički, realni pojavni oblik, a društvenu vrijednost imaju onda kad uz uporabnu vrijednost imaju i prometnu vrijednost, tj. kad su roba na tržištu. Ako dobra nisu na tržištu razmjenjiva, tada, unatoč njihovoj uporabnoj vrijednosti, nemaju prometnu vrijednost, a uloženi napori u njihovu proizvodnju nisu društveno korisni.Pojavni oblici novcaImamo 2 temeljna oblika proizvoda koje je stvorio ljudski rad: a) Proizvodima nužnim za podmirenje ljudskih potreba, koji kao takvi imaju uporabnu vrijednost; b) Proizvodima koji

23

pored svoje korisnosti (uporabne vrijednosti), to jest sposobnosti da zadovolje određenu ljudsku potrebu, imaju u prometnu vrijednost. One koje imaju samo svoju uporabnu vrijednost, nazivamo„dobra“, a druge, koji, uz uporabnu, imaju i prometnu vrijednost nazivamo „robe“. Robe se razmjenjuju tijekom transakcija na tržištu.Stvarni novacNovac kao zakoniti oblik plaćanja prodavatelj i/ili kupac te vjerovnik i/ili dužnik ne smiju odbiti tijekom plaćanja, dok opcijski novac prodavatelj i/ili kupac te vjerovnik i/ili dužnik mogu, ali ne moraju primiti kao isplatu duga i/ili potraživanja općenito. Mon. surogate koji obavljaju funkciju prometnog posrednika danas emitiraju različite fin. institucije mijenjajući temeljem toga svoju aktivu i pasivu u imovinskoj bilanci, a time i mogućnosti utjecaja na promjenu KNUO. Ukoliko postoji samo kvantitativna ograničenost roba u prometu bez korisnosti, tada imamo čistu prometnu vrijednost. To bi bila zapravo apstraktna, apsolutna roba, čiji se smisao utjelovljuje u funkcijama novca, koji ima svojstvo svih oblika robe. Degeneracija uporabnih predmeta kao posrednika razmjene nije značila i degeneraciju novca kao takvog, već naprotiv, ona je predstavljala usavršavanje novca, što je dovelo do suvremenih mon. oblika fiducijarnog novca.Robni novacRoba koja je postala isključivo transakcijski posrednik u razmjeni, tj. nije dalje služila u svojoj uporabnoj vrijednosti, za razliku od transakcijskog posrednika u naturalnom obliku koji je čas služio kao posrednik razmjene, a čas kao uporabna vrijednost (na primjer, stoka), je pravi robni novac.Kovani novacZbog fizičkih osobina za posrednika razmjene sve su više služile različite kovine. Uvidjelo se da kovine posjeduju ključne osobine robnog novca. Prepoznatljive su i trajne, lako se dijele, homogene su, u manjoj količini je velika vrijednost i lako se prenose. Plemenite kovine, zlato i srebro, s obzirom da su u prirodi takvi da se iz njih relativno lako mogao kovati novac i njihova je količinska ograničenost zadovoljavajuća, bili su najčešće vrste robnog novca. Istina je da su uslijed fiz. i kemij. osobina srebro, zlato, i bakar tijekom povijesti bili najčešći oblik kovanog novca. Njihova mon. uloga razvila se zahvaljujući nekoliko prednosti: Prenosivosti, Trajnosti, Djeljivosti i istovrsnosti, Nenadoknadivosti, Stalnoj vrijednosti. Ako je plaćanje teklo tako da su se kovine vagale tada se radi o vaganom načinu plaćanja. Način pl. kovanim novcem standardne vrijednosti bio je znatno jednostavniji u odnosu na komade kovine u vaganom načinu plaćanja. Tijekom razmjene novac se brojao, pa je takav način plaćanja nazvan numeričkim načinom plaćanja.Postojao je i sitni kovani novac, koji se namjerno kovao u takvom omjeru da mu je nominalna vrijednost bila znatno veća od relane vrijednosti.Fiducijarni novacU suvremenim mon. sustavima su u uporabi kovanice, novčanice i depozitni novac. Sve su to mon. oblici čija je mat. vrijednost neznatna u odnosu na nominalni iznos ili pak uopće nisu materijalne naravi, kao što je to slučaj s depozitnim novcem. Kako je nom. vrijednost fiducijarnog novca odvojena od vrijednosti njegove proizvodnje, to će vrijednost roba i usluga koje se mogu nabaviti za nominalnu jedinicu fiduc. novca ovisiti o ponudi i potražnji novca. S obzirom na svrhu novca, fiduc. novac uglavnom je bolji što je bliži nematerijalnoj naravi i što njegova proizvodnja nosi niže troškove. Papirni novac je upravo zbog toga dugo u uporabi.

24

Papirni novacPočela papirnog fiducijarnog novca možemo razložiti praksom zlatara, koji su, štiteći povjerenje ljudi, učinili početne korake u bitnim promjenama koje će slijediti tijekom papirnog važenja. Veliko povjerenje ljudi u zlatare dovelo je do gomilanja stalno deponiranog valutnog novca kod zlatara, a za uzvrat su dobijali uputnice. Postojao je stopostotno pokriće uputnica u valutnom novcu, kojeg je vlasnik bio deponent. Zlatar uvidjevši da se samo povremeno donose na isplatu uputnice na zlato koje je kod njega položeno, zaključio je da može izdati i više uputnica nego što ima deponiranog zlata. Zlatar je zapravo postao bankar, a note (certifikati) ili uputnice koje je izdavao nisu više imale smisla pod nazivom zlatareve, već bankareve note. Otuda pojam banknote, koje su kombinacija vlastite mjenice i čeka. Osim kredite u valutnom novcu bankar je počeo izdavati i kredite u banknotama, čime je dodatno povećavao KNUO. Mijenjajući svoju pravnu prirodu, novčanice, za razliku od banknote, više nisu obveznice po kojima je SB dužna njihovu donositelju isplatiti navedeni nom. iznos u valutnom novcu. Depozitni novacDepozitni novac nastao je, dakle, kao i drugi oblici novca iz robnog novca. U slučaju depozitnog novca radilo se u počelu o potraživanju na robni novac. Reprezentativni novac u banknotama zamijenjen je reprezentativnim depozitnim novcem i to tako da su srednjovjekovne banke ulagaču mon. kovine odobravale u jednakoj vrijednosti potraživanja u bankarskim knjigama, kojima se moglo raspolagati bilo knjigovodstvenim putem, bilo podizanjem u gotovini. Kako je nastao deponiranjem i kako je stalno raspoloživ za prijenos, tj. plaćanje po nalogu klijenta, otuda nazivi depozitni, žiralni, knjigovodstveni ili skriptualni novac. Glede visine likvidnih i obveznih rezerva može se primjetiti da istih poslovne banke moraju imati na računima kod SB upravo onoliko koliko je propisano i da su kao takve nužne za poslovanje banke. Zato te rezerve nazivamo potrebite rezerve Rp. Ali s obzirom da se iznos depozitnog novca stalno mijenja na računima poslovnih banaka, a potrebite rezerve su utvrđene u odnosu na stanje depozitnog novca, iste mogu stvarno iznositi više ili manje od propisanih, to jest potrebitih rezerva.Smisao novcaNovac je integralni dio ljudske povijesti, ali i suvremene ekonomije. Novac omogućava ekonomiji više učinkovitosti, a ljudima ugodniji život nego što bi inače bio bez novca. Moguće je da tijekom određenog razdoblja postoje 3 skupine ek. jedinica: a) One koje žele na tržište donijeti točno toliko vrijednosti robe koliko je žele i odnijeti s tržišta; b) One koje žele s tržišta odnijeti manje robe nego što je žele na tržište donijeti; c) One koje žele s tržišta odnijeti više robe nego što je žele na tržište donijeti. Za razliku od nemon. ekon, u mon ekon moguće je robe/usluge razmijeniti za novac, a zatim birati vrijeme i mjesto kada, odnosno gdje, će se kupiti nova roba/usluga.Funkcionalni pristup novcu2 funkcije novca (posrednik razmjene i obračunska jedinica) su bile određujuće i dovoljne za svrhu novca. Novac koji je ne obavlja i funkciju mjere vrijednosti svakako je loš novac ili, bolje kazano, novac u lošim ek. i društvenim prilikama. Funkciju mjere vrijednosti novac obavlja i onda kad sam nije posrednik u razmjeni. Jednom prihvaćen kao mjera vrijednosti, novac služi u toj svojoj funkciji i kod mat. i nemat. vrijednosti. Aristotel kaže kako je zbog toga i uveden novac, kao nekakva sredina koja sve mjeri. Novac je i oblik čuvanja vrijednosti onda kad se tijek razmjene (R1-M-R2) prekine nakon razmjene robe ili usluge za novac (R1-M), dakle kad prodavatelj dođe do novca, a zatim odloži novu kupovinu. S obzirom na pristup,

25

može ih se razvrstati polazeći s 2 motrišta: robne vrijednosti novca, tj.kovine iz koje je novac učinjen; i nom. vrij. novca, koja je u svezi sa državnom regulacijom emisije novca.Robna teorija novcaNovac ima robno podrijetlo . neka roba se zbog njenih prirodnih osobina ili zbog povijesnih okolnosti počela općenito rabiti kao posrednik u razmjeni. Kovine su bile osobito tome prikladne pa je bila prirodna njihova uporaba kao mon. osnove. Pojam „metalizam“ kao i brojne druge pojmove „skovao“ je F.Knapp. Robna, metalistička teorija novca povijesnu utemeljenost crpi iz činjenice da se novac razvio iz robe. Kao teorija, metalizam je shvaćanje po kojem je za novac bitno da je robnog oblika ili pak da ima pokriće u nekoj robi, tako da je izvor prometne vrijednosti ili kupovne moći novca prometna vrij. ili kupovna moć te robe, nezavisno od njezine mon. uloge. U praksi metalizam podrazumijeva stalnost kupovne moći novca u odnosu na zlato, i to nezavisno o volji monetarne vlasti.Nominalistička teorija novcaNominalno određivanje mon. jedinice podrazumijeva da je mon. obveza jednom zauvijek određena brojem mon. jedinica. Ali nominalno određivanje obveza, odnosno potraživanja, jednom zauvijek, moguće je bez obzira na to kako se određuje sama mon. jedinica. Nominalistički princip mon. obveza može biti isto tako pravilo prakse kao i teorijsko načelo. Zbog mogućnosti da se novac određuje kao ime jedne „idealne jedinice“, a ne kao određena vrijednost kupovne moći, nominalizam se našao i širem interesu mon. teorije. Nominalna vrijednost je brojem mon. jedinica izražena vrijednost. Što se tiče količine, ona se određuje nominalnim iznosom. Prihvaćajući nominalizam, prihvaća se i fikcija da se sve promjene u cijenama smatraju promjenama koje nastaju iz uzroka koji leže na strani robe, a ne na strani novca. Manipulirana valuta ne može se zamisliti bez nominalističkog principa, uz promjenljivu kupovnu moć mon. jedinice. Evolucijia monetarnih sustavaDanas je u uporabi samo fiducijarni novac, pa se opravdano nameće potreba razlaganja logičnim slijedom tijeka evolucije pravila koja reguliraju pitanja u svezi s novcem. Novac je društvena i ek. pojava, pa pravo regulirajući pitanja u svezi s novcem, ostavlja njegovu ek. svrhu, ali i promjenu onih pravila koja su zakonski regulirana. Stoga i danas različita pravila proizlaze iz smisla određenog mon. sustava.Evolucija monetarnih sustavaDruštvena zajednica u kojoj djeluje određeni mon. sustav čini mon. ili valutno područje, u kojem svi sudionici rabe isti oblik plaćanja. Unatoč vremenskom ispreplitanju oblika razmjene, postoje i bitne odrednice koje nam pomažu u vremenskom ili kvalitativnom determiniranju različitih povijesnih mon. sustava. Pa možemo sve mon. sustave podijeliti na sustave vezane i sustave papirne (slobodne) valute. U mon. sustavima vezane valute vrijednost novca određena je vrijednošću robe iz koje su oblikovani pojavni oblici mon. jedinice. Smisao međunarodnog zlatnog standarda nije u tome da uspostavi jedinstveni međunarodni novac, već da vezujući sve mon. jedinice različitih mon. sustava za isti standard vrijednosti, stabilizira međunarodni odnos vrijednosti tih mon. jedinica i tako omogući, kako međunarodna plaćanja tako i međunarodno kretanje roba i kapitala. Pravno gledano, mon. sustav vrijedi na području države koja ima svoju mon. jedinicu, valutu. To područje jednog mon. sustava nazivamo valutno područje.Sustavi vezane vrijednosti novcaU sustavima vezane valute različite robe su služile kao novac, odnosno iz različitih kovina su oblikovane mon. jedinice. Tijekom evolucije nameću se 2 sustava, čije trajanje teče tisućama godina, a to su: bimetalizam i monometalizam. Temeljna podjela mon. sustava vezane

26

vrijednosti može se detaljnije granati kako slijedi: a) Dvovrsna vrijednost: Paralelna valuta i Dvojna valuta; b) Jednovrsna vrijednost: Srebrna valuta i Zlatna valuta (Čisti zlatni standard ,Zlatni standard s djelomičnim rezervama, valuta na bazi zlatnih poluga). Razdoblje zlatnog standarda je prijelaz od sustava robnog novca u optjecaju prema fiduc. novcu, koji je ispunjavao zahtjeve tržišta roba i usluga glede ograničenosti ponude tijekom važenja metalizma. Glede pojavnih oblika zlatni standard dijelimo na: a) Zlatnu valutu sa zlatnicima u optjecaju, b) Valutu na bazi zlatnih poluga, c)Valutu na bazi zlatnih deviza.Dvovrsna vrijednostAko je zakonom određeno da se novac oblikuje istodobno iz 2 kovine; zlata i srebra, bez obzira je li zakonski utvrđen međusobni odnos njihove vrijednosti, tada imamo sustav bimetalizma. S obzirom na to je li ili nije zakonski utvrđen međusobni odnos vrijednosti zlata i srebra, bimetalizam dijelimo na paralelnu i dvojnu (alternativnu) valutu. Kod paralelne valute nije zakonski utvrđen odnos vrijednosti zlata i srebra, već se njihova vrijednost formira na tržištu. Cijene se posebno iskazuju u zlatnom, a posebno u srebrnom novcu.Jednovrsna vrijednostMonometalizam u evoluciji mon. sustava javlja se u mon. praksi država kod uporabe srebrne ili zlatne valute. Države koje su oskudijevale zlatom ili su imale bogate rezerve srebra rabile su srebrnu valutu. Glede mon. povijesti, može se zaključiti da je robni mon. standard utemeljen na srebrnom i zlatnom bimetalizmu i da su srebrni i zlatni monometalizam dio evolucije od nemonetarne prema mon. teoriji. Brojne su varijante zlatnog standarda postojale tijekom povijesti evolucije mon. sustava: a) pure gold standard; b) fractional reserve gold cion standard; i c) gold bullion standard. Banknote emisijske ili državne ustanove, ako postoje, zamjenjive su za zlato, i to bez odgode i troškova. Devizni tečaj kod zlatne valuteu zlatnom standardu devizni tečaj kretao se oko kovnog pariteta, u relativno uskom rasponu gore ili dolje, i to u odnosu na ponudu deviza i njihovu potražnju. Najviša moguća cijena devize zvala se gornja zlatna točka ili točka izvoza zlata. Najniža moguća cijena devize zvala se donja zlatna točka ili točka uvoza zlata. U zlatnom važenju, dakle, nije nužna intervencija emisijske banke u nacionalnom valutnom području na deviznom tržištu da bi se održala stabilnost deviznih tečajeva. Devizni tečajevi automatski se uravnotežuju oko službenog tečaja.Monetarna politika u zlatnom standarduOgraničenost zlata kao prirodne pojave i zlata kao valutne robe, te sterilizacija zlata učinili su sustav zlatnog važenja neprikladnim glede deviznih tečajeva i KNUO. Ipak, ostala su bogata iskustva i jasna načela u vođenju mon. politike, koja su velika pomoć u suvremenim sustavima papirnog važenja. Problem suvremenih sustava nije ograničenost KNUO, već izbor odgovarajuće KNUO koja će kroz mehanizam emisije dovesti do željenih konačnih ciljeva mon. politike. Putovi u tom pravcu su brojni, a umijeće je izabrati prave. Emisijska banka zato i dalje ima posebno mjesto u ek. politici. Zato iskustva zlatnog važenja mogu biti poučna, ali nikako dovoljna.Sustavi promjenjive vrijednosti novcaNovac emitiraju i PB, a ne samo SB, iako se samo ona zove emisijska banka, ali su za razliku od SB, poslovne banke u tome ograničene količinom rezerva koje imaju. Kako su rezerve poslovnih banaka novac SB, to je SB ona koja odlučuje koliko depozitnog novca mogu emitirati PB. Danas nema institucionalnih prepreka da SB ne pusti u optjecaj upravo onu količinu novca koji ekonomija treba, ali je problem emisije novca u tome kako utvrditi potrebitu KNUO. Gledano s motrišta sektora i institucija koje sudjeluju u emisiji, emisija je

27

vezana uz aktivnosti koje poduzima SB, PB, privreda, kućanstva, te država i inozemstvo. Depozitni novac je potraživanje sektora kućanstva i sektora privrede od PB i preko njih dijelom od SB, a glavnim dijelom je to potraživanje naslonjeno na ek. aktivnost sektora kućanstva i sektora privrede. Drugi dio depozitnog novca koji je potraživanje sektora kućanstva i privrede je potraživanje od onih pojedinaca sektora kućanstva i ek. jedinica sektora privrede koji su uzeli bankarske kredite. Potraživanje od države je potraživanje od samog sebe kao poreznog obveznika.Vrijednost novcaSuvremeni fiducijarni novac je od SB učinjen novcem. Njegovi imatelji ne mogu u SB tražiti njegovu zamjenu za zlato ili neki drugi robni novac. Isplate potraživanja u fiducijarnom novcu su definitivni oblik plaćanja, a njegova vrijednost je čvrsto povezana s cijenama roba i usluga. Ali novac je samo jedan od financ. oblika, od kojih neki vrše različite mon. funkcije. Imovina u mon. obliku je duže ili kraće vrijeme i kao takva iskazana je kao oblik potraživanja prema institucijama koje su izdale pojedine oblike novca.Vrijednost novcaS motrišta intervalutarnih odnosa, vrijednost novca je njegova sposobnost da se razmjenjuje za druge valute. Nerijetko, slično zlatnom automatizmu, vrijednost novca u domaćem valutnom području podređena je stabilnosti intervalutarnog tečaja, pa su poradi toga i u sustavu papirnog važenja kotrola transakcija s inozemstvom i promjena tečaja domaće mon. jedinice česti. Mat. vrij. novca je vrijednost koju ima materijal kao roba od kojeg je oblikovan novac. Upravo zato što je taj materijal roba, novac i ima svoju materijalnu vrijednost. Materijalnu vrijednost ima samo „materijalni“ oblik novca. A glavninu KNUO danas ne čini „materijalni“ već „nematerijalni“ oblik novca, te se za te novčanice može tvrditi da je njihova mat. vrijednost beznačajna s obzirom na njihovu nomin. vrij.,a depozitni novac je nematerijalne naravi.Robna vrijednost novcaNa razini ekonomije vrijednost prodaja je u ravnoteži s vrijednosti primitaka od istih prodaja. Tako smo vrijednost novca doveli u svezu s robom, čime postaje jasno da je njegova svrha zamjena za robu i zato se može reći da je to specifična vrijednost novca. Kako se robe za domaći novac uglavnom kupuju u domaćem valutnom području, tj. u domaćoj ekonomiji, to za razliku od intervalutarne vrijednosti novca, možemo zvati domaćom vrijednosti novca. Robna ili realna vrij. novca je ona vrij. koju kovina ili neki drugi materijal od koje je pojedini oblik novca oblikovan ima kao roba. A kako samo roba ima tržišnu vrij., utoliko je uvjet da bi neka kovina ili neki drugi mat. oblik, vršio ulogu novca, njegova tržišna robna vrijednost. Funkcionalna vrijednost novcaOdvajanjem uloge posrednika u razmjeni od uporabne vrijednosti, materijalna i funkcionalna vrij. ne moraju više biti iste. Novac tada vrši ulogu posrednika u razmjeni i mjere vrij. po svojoj funkcionalnoj vrij. Funkcionalna je vrij. novca nezavisna od njegove materijalne vrij., tj. njegovih konkretnih, prirodnih osobina, koje mu određuju uporabnu vrij. Ako se nekakav posrednik u razmjeni i rabi kao uporabna vrij., on nikada nema istodobno dvije vrijednosti, već samo ili uporabnu ili funkcionalnu vrij. Kako je funkcionalna vrij. novca sposobnost da se njegovom razmjenom steknu željene vrij. robe na tržištu, to je glede funkcionalne vrij. prikladnije raspravljati o kupovnoj moći novca. Funkcionalna vrij. novca je zapravo sposobnost novca da se njegovom zamjenom tijekom razmjene na tržištu steknu željena ek. dobra i time ista dobra postaju robe.

28

Kupovna moć novcaRobna cijena je u novcu izražena vrij. roba, a kupovna moć novca je u robi izražena vrij. mon. jedinice. Novac s motrišta njegove kupovne moći je različit s obzirom na to koliko vrsta robe se može za njegovu jedinicu kupiti na tržištu. Kada bi vrijednosni odnos između pojedinih vrsta roba u svim ekonomijama i u svim vremenima uvijek bio jednak, mogli bismo uzeti proizvoljno neku pojedinačnu robu za mjeru kupovne moći novca. Ek. politika u ek. teoriji ima i osnovu za reguliranje kupovne moći novca i njegovih odnosa s drugim mon. jedinicama. Vrijednost jedinice kreditnog novca je odgovarajući dio vrij. domaćeg proizvoda koji predstavlja pokriće za ukupnu KNUO. Tako vrij. kreditnog novca predstavlja pravu apstraktnu vrij., dok je vrij. stvarnog, punovrijednog novca zapravo vrij. jedne konkretne robe koja vrši ulogu novca.Mjera i mjerenje vrijednosti novcaRabeći novac kao posrednika u razmjeni, važno smatramo, prije svega, njegovu relativnu vrijednost, tj. njegov odnos prema pojedinim vrstama robe, koji određujemo tako da utvrdimo koliko za jedinicu robe dajemo mon. jedinica, ili pak koliko za jedinicu novca možemo dobiti jedinica robe na tržištu. Potpunu sliku o kupovnoj moći novca možemo dobiti ako uzmemo prosječne cijene svih roba na tržištu i umnoškom prosječnih cijena prodanih roba na tržištu P i količine prodanih roba T utvrdimo ukupnu potrebitu KNUO M za sve pradane robe. Pitanjem kupovne moći bavi se ek. teorija, nastojeći otkriti one ek. čimbenike koji su određujući za kupovnu moć novca, što je temelj za učinkovitu ek. politiku u reguliranju kupovne moći novca. Da bi u tome bila učinkovita, ek. teorija morala je dati odgovor na pitanje što novcu daje vrijednost i kako istu mjeriti. Međunarodne transakcije i vrijednost novcaUz robni i mon. promet u međunarodnim transakcijama imamo i različite vrste kredita i jednostranih financijskih transakcija (potpora, doznaka iseljenika, pomoći, ratnih odšteta), doznaka s temelja ulaganja kapitala u inozemstvu, investicijskih ulaganja nerezidenata i sličnih drugih transakcija. Međunarodni promet tako na različite načine utječe na veličinu naše ranije opisane vrij. realnog domaćeg proizvoda koja se poveća za uvezenu robu, a smanji za izvezenu robu.Otvorenost ekonomije i kupovna moć novcaUvoz povećava, a izvoz smanjuje kupovnu moć novca u određenom razdoblju bez obzira da li je uvezena i/ili izvezena roba plaćena, odnosno naplaćena ili se pad radi o, npr, poklonima i pomoći. Povećanjem prihoda država povećava svoje izdatke i/ili povećava dohodak kućanstvima ako im se tim prihodima države smanje porezi. Roba se može uvoziti na kredit i kupovna moć novca se zbog toga poveća kao i standard pučanstva dok traju zalihe uvezene robe, a kako se kredit i iznos s osnova kamata na kredit vraćaju iz izvoza roba, to će se u godinama otplate kredita smanjivati kupovna moć novca i standard pučanstva, ako ne dođe do promjena u proizvodnosti rada odnosno razvoja ekonomije. Uvoz i izvoz robe može se financirati preko promjena dohodaka s temelja kredita kod domaćih banaka, pa se i otplate i naplate zadržavaju u financijskom potencijalu tih banaka, te kupovna moć novca ostaje nepromijenjena, unatoč promjenama u standardu pučanstva.Međunarodni monetarni sustavMeđunarodni mon. sustav ne emitira svoj novac, ali omogućava prijenos kupovne moći u međunarodnim transakcijama. Financijske institucije, devizni tečaj, devizne rezerve i međunarodni pravni propisi su određujući za učinkovitost tog sustava. Međunarodne devizne rezerve su samo jedan od načina financiranja, u pravilu samo kratkoročnog deficita u BP. Međunarodne devizne rezerve mogu biti nedovoljne, prevelike i optimalne s obzirom na

29

potrebne ekonomije. Intervalutarnim odnosima, po svojoj važnosti prevladavaju devizni tečajevi, tako da se prema njima prosuđuju i intervalutarni odnosi. Intervalutarni tečajevi nastaju posredstvom deviznog tržišta i sa službenim tečajevima na temelju kovničkog pariteta.Međunarodne transakcijeKao i u domaćim sustavima i u sustavu međunarodnih plaćanja rabi se gotov novac i depozitni novac. Vjerovnici nastoje pribaviti onu valutu koja smanjuje rizik držanja imovine u tom obliku. Kod toga nastoje pribaviti valutu koju mogu lako mijenjati za bilo koju drugu. Takva valuta zove se konvertibilna. Ako se valuta ne može mijenjati za druge valute onda je to nekonvertibilna valuta. Ako je novac nekonvertibilan, nerezident koji posjeduje taj novac može kupiti robe samo u ekonomiji čiji je to novac, a koji kao takav sprječava multilateralna plaćanja. Utoliko to nije međunarodni novac, a ekonomije koje imaju takav novac uglavnom u međunarodnim transakcijama rabe barter, to jest nemonetarnu razmjenu. I konvertibilne valute nisu jednako vrijedne, pa je moguće da je jedna jača, majoritetna valuta, a druga slabija, minorna valuta.Promjene vrijednosti novcaVrijednost novca se može promatrati u dvojakom smislu – kao kupovna moć u domaćoj ekonomiji i kao intervalutarna vrijednost. Smanjenje/povećanje, kupovne moći novca u domaćoj ekonomiji je u svezi s inflacijom/deflacijom, a smanjenje/povećanje, intervalutarne vrijednosti novca je u svezi s devalvacijom/revalvacijom novčane jedinice. Namjerne, i u pravilu zakonske promjene intervalutarne vrijednosti su devalvacija i revalvacija, puno toga što važi za namjerne promjene intervalutarne vrijednosti novca važi i u slučaju fluktuiranja tečaja pod utjecajem ponude i potražnje na deviznom tržištu.DeprecijacijaDeprecijacija novca je svako smanjenje vrij. novca, a može biti namjerna ili nenamjerna, faktička ili zakonska, smanjenje intervalutarne vrijednosti novca, odnosno jedne vrste u odnosu na drugu vrstu novca (novčanica u odnosu na punovrijedni novac i obratno, ili na primjer, srebrnog u odnosu na zlatni novac i obratno) i/ili kupovne moći novca. Smanjenjem vrij. jedne vrste novca u odnosu na drugu nastaje razlika između nominalne vrij. depreciranog novca i iznosa koji se za njega plaća u drugom novcu, odnosno razlika između njegove nominalne i paritetne vrij., koja se zove disagio, pa utoliko te dvije vrste novca i kada pripadaju istom mon. sustavu, a nisu zamjenjive po njihovim nominalnim vrijednostima. Glede deprecijacije novca raspravljamo o smanjenju njegove kupovne moći i intervalutarne vrij. U 1. slučaju raspravljamo s motrišta inflacije, a u 2. slučaju s motrišta devalvacije.InflacijaInflacija je održavajuće povećanje opće razine cijena. U toj definiciji su 2 tvrdnje posebno važne. Prvo, radi se o održavajućem rastu cijena, i drugo, ne jedne ili nekih cijena, nego opće razine cijena u ekonomiji. Kako s rastom opće razine cijena nužno nastaju promjene i na strani KNUO, odnosno brzine optjecaja novca, inflacija se razmatra i s motrišta promjena na strani KNUO. Ali povećanje KNUO ne mora dovesti do inflacije, a moguća je i prikrivena inflacija. U praksi, inflacija ima različitu razinu i intenzitet nastajanja, pa je i disproporcija između pada vrij. domaćeg novca i rasta cijena različita glede razine, intenziteta i čimbenika nastajanja tijekom vremena. Glede razine, inflacija se može mjeriti indeksom cijena na malo, indeksom troškova života ili na neki drugi način. Prema intenzitetu, inflaciju možemo podijeliti na: a) Blagu inflaciju, b) Umjerenu inflaciju, c) Galopirajuću inflaciju, d) Hiperinflaciju.

30

DevalvacijaDevalvacija je namjerno zakonsko smanjenje vrijednosti mon. jedinice u odnosu na njen standard. Smanjenje se vrši na različite načine u različitim sustavima važenja, ovisno o tome za koji je standard vrij. mon. jedinice vezana za zlato, devalvacija se vrši zakonskim smanjenjem količina zlata potrebitog za proizvodnju jednog zlatnika. Npr, povećanjem kovničke stope zlatnika se iz 1kg zlata kuje sada 1.100, umjesto ranijih 1.000 zlatnika. Devalvacija nerijetko slijedi nakon dugotrajne inflacije kada je nemoguće provesti revalvaciju. Devalvacijom se uklanjaju i neravnoteže bilance. Devalvacija je politička i mon. mjera vođena sa svrhom adaptiranja domaće razine cijena, cijenama na svjetskom tržištu. Smanjenjem uvoza i stimuliranjem izovoza devalvacija dvostruko doprinosi poboljšanju bilance trgovine, što je jedan od ciljeva devalvacije.AprecijacijaAprecijacija je svako namjerno ili nenamjerno, faktično ili zakonsko povećanje vrij. novca, koje se očituje kroz povećanje njegove kupovne moći ili povećanje intervalutarne vrij. domaćeg novca. Isto tako aprecijacija je i povećanje jedne vrste novca u odnosu na drugu, čime nastaje razlika između nominalne vrij. apreciranog novca i iznosa koji se za njega plaća u drugom novcu, odnosno između njegove nominalne i paritetne vrijednosti. Utoliko 2 vrste novca, i kada pripadaju istom mon. sustavu, nisu zamjenjive po njihovim nom. vrij.. Aprecijacija se, dakle, može tretirati s motrišta kupovne moći novca u domaćoj ekonomiji i s motrišta njegove intervalutarne vrij. U 1. slučaju je riječ o deflaciji a u 2. o revalvaciji.DeflacijaDeflacija je u pravilu smanjivanje KNUO koje ima za posljedicu pad opće razine cijena. Utoliko je ta pojava suprotna inflaciji. Opća razina cijena u ekonomiji padati će, ako se pri nepromjenjenoj količini roba smanji KNUO. Ta vrsta deflacije je prava, apsolutna deflacija odnosno deflacija u užem smislu. Relativna deflacija u užem smislu, nastaje zbog povećanja količine roba na tržištu, a da se pri tome ne mijenja KNUO ili barem ne u istom opsegu. Za razliku od inflacije, deflacija danas nastaje voljom mon. politike, pa se radi o namjernoj mjeri te politike, odnosno ek. politike. Kao takvu, nalazimo je u programu stabilizacijskih mjera koje prakticiraju različite ekonomije, a ima kao cilj da se njome postigne ono što izaziva pad opće razine cijena. Deflacija može, zbog očekivanja pada cijena pri postojećoj deflaciji, biti poticana i tezauracijom novca. Zbog tendencije pada cijena destimulirani su investitori, a adaptacija cijena na niže vrši se u deflaciji sporije i teže, nego adaptacija cijena na više tijekom inflacije.RevalvacijaRevalvacija je mon. i politička mjera vraćanja vrijednosti mon. jedinice u ono stanje koje je postojalo prije pada te vrij. u odnosu prema zlatu ili stabilnim valutama. Radi se o uspostavljanju valutnog pariteta kojim se povećava vrij. mon. jedinice glede vrij. standarda, pa se utoliko praktično radi o povećanju intervalutarne vrij. domaće valute smanjenjem stope kovanja ili smanjenjem tečaja valute standarda. Kao i devalvacija, i revalvacija je jednokratna mjera priklanjanja vrij. domaće valute inozemnim valutama. Revalvacijom kao i devalvacijom ne mijenja se međunarodni mon. sustav plaćanja. Revalvacija i devalvacija utječu samo na osnovu tog sustava koji i dalje ostaje stabilan na razini ravnoteže.StabilizacijaPotrebite su određene mon. rezerve i/ili kreditni izgledi u inozemstvu koji će jamčiti uklanjanje eventualnih poremećaja na deviznom tržištu tako što će SB povećati ili smanjiti ponudu deviza, ovisno o nastalim poremećajima. Stabilizacija kupovne moći novca je, zapravo, stabilizacija domaćeg ekonomije i ravnoteža proračuna. S tog motrišta proizlazi da

31

stabilizaciju treba provesti na razini u kojoj se tečaj i kupovna moć novca u trenutku stabilizacije stvarno nalaze, nakon provedene deflacije tijekom koje se povećala kupovna moć novca, odnosno smanjila opća razina cijena.Financijske pojaveFinancijske pojave, u najširem smislu, obuhvaćaju složene odnose 4 temeljne grupe ek. pojava: financijske institucije, financijske oblike (instrumente), financijske transakcije i financijske tokove. Fin. institucije i fin. oblici, međusobno funkcionalno povezani, uobičajno se nazivaju fin. struktura. Temeljne funkcije te strukture čine fin. posredovanje između štediša i investitora, te emisije novca. One se provode kroz aktivnosti fin. institucija, tijekom kojih nastaju fin. tokovi kao rezultat fin. transakcija fin. oblicima. Disperzijom fin. institucija i fin. oblika razvijaju se pravni odnosi kojima se dispreziraju obveze, potraživanja i equity kapital, čineći tako složenu fin. superstrukturu u ekonomiji. Ek. politika teži povezivanju mon., fiskalne i devizne politike te nefinancijskih ek. politika. Time uspostavlja integralnu fin. teoriju i fin. analizu kao temelj oblikovanja i uporabe financijskih politika.Kredit i novacNovac je jedan od oblika potraživanja, koja čine imovinu. Imovina je iznos potraživanja i stvarnih, vlasničkih prava. Povijesno gledano, novac je tijekom njegove evolucije bio roba, na kojoj su vlasnici imali vlasnička prava, a danas je potraživanje njegovih imatelja od države i poslovnih banaka.Robna razmjena i kreditni odnosProdavatelj može vjerovati i dati stvar kupcu na povjerenje. Za onog koji daje na povjerenje kažemo da je creditor, a onaj koje je dobio na povjerenje, to jest na kredit, je debtor. Pravni odnos koji nastaje poradi kreditiranja između kreditora i dužnika je kreditni odnos i kao takav se u svakodnevnoj uporabi naziva kredit. Namjena kreditnog odnosa je olakšati prodaju i kupovinu robe čime se roba pretvara u novac. Zajam je realni ugovor u kojem 1 strana (zajmodavatelj) preda 2 strani (zajmoprimatelj) određenu količinu novca ili neke druge zamjenjive stvari u vlasništvo ili mu prenese neko pravo uporabe stvari uz obvezu zajmoprimatelja da će vratiti jednaki iznos novca, odnosno jednaku količinu stvari iste vrste. Svaki kreditni odnos nije zajam. Zajam je samo jedna vrsta kreditnog odnosa, i to je ona kojoj je namjenjena isključivo kreditiranje. Kreditno podrijetlo novcaKredit je jedan od mogućih oblika fin. ulaganja (financijskih investicija) vjerovnika, tj. štediše ili banke. Štediša je mogao i na drugi način uložiti svoj fin. višak, odnosno konvertirati ga iz likvidnog u manje likvidni oblik da bi ga ponovno nakon određenog vremena vratio u likvidni oblik. To konvertiranje oblika fin. viška su zapravo fin. investicije, koje možemo iskazati kao tijek: novac -> manje likvidno potraživanje -> novac uvečan za kamate. S obzirom na takav tijek, kredit je koristan i za vjerovnika i za dužnika. I 1 i 2 preko njega mogu mijenjati njihovu imovinu u vlasništvu i stoga je nužno da se isti pravni odnos formalizira u kreditnim fin. oblicima kao što su: zadužnica, mjenica, obveznica, ček, dionica. Bankarski krediti su posredni krediti, jer nastaju iz viškova štednje klijenata banke. Osim tih kredita, imamo i emisijske kredite koje banke daju iz obveza koje same stvaraju i stoga to nisu posredni krediti. To su emisijski krediti. Kredit i evolucija monetarnih oblikaSuvremeni novac fiducijarnog novca je u cijelosti uklonio punovrijedni robni novac, ali je zlato kao roba ostalo temeljna opća mjera vrijednosti. Emisijski krediti su stvaranje kupovne moći radi njenog prenošenja na nove poduzetnike u ekonomiji. I zato se razlikuju od šireg pojma bankarskih kredita i po sadržaju, i po funkciji koju imaju u ekonomiji. Osjećaj lake

32

zarade na multipliciranim kreditima i depozitima, povećava sklonost banke odobravanju novih kredita. Da banka ne bi postala nelikvidna i na kraju izgubila povjerenje klijenta i otišla u stečaj, nužna intervencija države u sustav emisije kredita. Nužna je jedna nacionalna mon. institucija koja se u poslovanju ne vodi profitnim interesom, već interesom ekonomije i društva. Tako je nastala SB. Ukupno povećanje kredita odgovara ukupnom povećanju sekundarnog depozitnog novca iznosi: K=K0(1/r) ili K=(1/rD0)-D0.Financijsko posredovanjeFin. posredovanje podrazumijeva nužnost povezivanja pojmova makro i mikroekonomije. Pojam „makroekonomija“ se uglavnom nepotrebito razdvaja od pojma „mikroekonomija“. Mikroek. razlaže kako se potrošači i ek. jedinice ponašaju i kako tržište djeluje na alokaciju u ekonomiji. Mikroek. se ne bavi fluktuacijama u ekonomiji, ali kada makroek. razlaže fluktuacije u ekonomiji mora imati u vidu ponašanje potrošača i ek. jedinica, organizaciju robnog i fin. tržišta, kao i tržišta rada. Makroek. modeli uljučuju štednju, investicije, KNUO i kamatnjak. Fin. institucije obavljaju 2 međusobno usko povezane i isprepletene funkcije: a) Fin. prelijevanje fin. viškova između i unutar institucionalnih sektora, b) Emisiju mon. oblika.Banke i financijsko posredovanjePoslovne banke su posebno važne fin. institucije kako glede fin. potencijala, fin. transakcija tako i glede njihova utjecaja na KNUO. Kao fin. institucija, banka je čimbenik mon. i kreditnog sustava preko poslova koje uobičajno nazivamo bankarskim, a tijekom kojih nastaju odnosi u prometu novca i kredita, te nemon. fin. oblika. Utjecaj poslovanja banka na ekonomiju navodi na zaključak, kako su banke silno važne institucije za učinkovito uključivanje ekonomije u međunarodne robne i fin. transakcije. Mobilizacijskim, aktivnim posredničkim i vlastitim poslovima, banka na načelima bankarskog poslovanja, potiče ekonomično i racionalno poslovanje, određujući razvoj društva kao cjeline. Temeljni njen zadatak je koncentracija različitih fin. oblika i njihova disperzija kroz ulaganja, pri čemu nastaje tržišna disperzija fin. oblika, transakcija i tokova između i unutar sektora, te rezidenata i nerezidenata.Odredince ustroja bankeS motrišta fin. i kreditnog potencijala važni su odnosi koje banka ima ili namjerava uspostaviti tijekom provođenja njenje politike. A bitni sastavni dijelovi oblikovanja politike banke su određivanje temeljnih ciljeva i odluke o strategiji, strukturama i pravilima ponašanja tijekom poslovanja, smjernicama razvoja, planiranje, te tekućom ek. politikom. Statutarna politika je konkretizacija filozofije banke kao institucije koja nužno polazi od sustava općih načela poslovanja i vrijednosti onih koji donose poslovne odluke upravljene na svrhu banke kao fin. institucije u društvu. Prikladan fin. i organizacijski ustroj moguće je postaviti kroz takvu slobodu stvaranja koja će dovesti do veće profitabilnosti i uporabe različitih kombinacija instrumenata fin. tržišta, kao važnog segmenta ek. i društvenog razvoja. Banku tretiramo kao dio mon. i nemon. fin. institucija. 4 nebankarska sektora su: privreda, kućanstvo, javni sektor i inozemstvo.Svrha i jelatnost bankePojam svrhe tretiramo u smislu namjene, razloga zašto banka postoji, a što možemo utvrditi određenjem cilja osnivanja. Cilj je, dakle, podređen svrsi i kao takav izražava željeno stanje u kojem teži. S tog motrišta, cilj podrazumijeva unaprijed smišljeno stanje kojemu se teži, namjeru i volju za akciju, vrijednost postavljenog stanja i poduzimanje mjera radi ostvarenja postavljenog cilja i svrhe. Djelatnost ima svoju svrhu koja se postiže realizacijom ciljeva, tijekom kombinacije različitih poslovnih zadataka. Potreba je uvijet djelatnosti. Potrebe, djelatnost, svrha, cilj i zadaci, međusobno povezani čine sustav u kojem se svjesnim

33

upravljanjem kroz traženje ciljeva i utvrđivanje odluka ispunjava društvena, poduzetnička i vlasnička svrha.Načela bankarskog poslovnjaNačelo urednog poslovanja je važno ne samo za banke, nego i za njihove klijente. Ali s obzirom da je banka jedina institucija koja svojim aktivnim poslovima određuje pasivne poslove, to je načelo urednog poslovanja temeljno načelo za politiku banke, njen fin. ustroj i upravljanje. Načelo likvidnosti je u bankarskom poslovanju čimbenik koji je vezan uz prednje načelo već time što je uredna knjigovodstvena dokumentacija preduvijet da banka u svakom trenutku može udovoljiti obvezama prama vjerovnicima. Stalnost promjene bilančne strukture kroz fin. transakcije, posebno naglašava značaj načela likvidnosti u dinamičnom smislu. Načelo sigurnosti i učinkovitosti ulaganja odnosi se na sigurnost banke da će njeni poslovi biti izvršeni sukladno ugovorima, a što podrazumijeva i uredno vraćanje kredita koje su klijenti uporabili u poslovanju. Načelo rentabilnosti u bankarskom polovanju je temeljno načelo bankarskog poslovanja od počela bankarskih poslova. Ostvariti zaradu na razlici kamata i neposrednim udjelom u kapitalu klijenata banke, te na taj način povećati učinkovitost poslovanja kroz veći iznos dobiven odnosom profita i uloženog kapitala, trajno je nastojanje u bankarskom poslovanju.Bankarski posloviUzajmljivanje i pozajmljivanje novca i drugih, manje likvidnih fin. oblika je djelatnost banke. Evolucija poslova tako određenih, dovela je do 3 temeljna kriterija njihove podjele po: Bilančno – analitičkom načelu koji se temelji na činjenici da se u bankarskom poslu javlja ili kao dužnik ili kao vjerovnik, ili kao čisti posrednik. U ovom posljednjem slučaju posao se samo evidentira u bančinom računovodstvu bez utjecaja na bilancu. A dijele na: pasivne, aktivne i neutralne poslove. Načelu funkcionalnosti nastala je po ek. funkciji pojedinih vrsta bankarskih poslova i kao takva prikladna je suvremenoj složenosti bankarskog poslovanja. Po tom načelu bankarski se poslovi dijele na: Poslove prikupljanja i koncentracije fin. oblika, Kreditne, Posredničke, Vlastite. Ročnosti, tj. po odnosima pozicija u bilanci banke proizlazi iz karaktera financijskih oblika glede njihova dospijeća, pa kao takva prožima različite veze banke i financijskog tržišta, te banke i klijenata.Pasivni bankarski posloviPoslovi u financijskom potencijalu čine pasivne bankarske poslove koji su jedan od glavnih oblika bankarskih poslova kojima banka prikuplja i disperzira njen depozitni potencijal. Podjela depozita: Po podrijetlu: Primarne depozite, Sekundarne depozite, Depozite koji nastaju prodajom deviza i isti se mogu, kao takvi, svrstati u primarne depozite. Po imovinsko – pravnim obilježjima vlasnika depozita: Poslovne depozite, Depozite kućanstva. Po ročnosti: Depozite po višenju, Oročene depozite. Pasivne bankarske poslove dijelimo na: Kratkoročne pasivne bankarske poslove i Dugoročne pasivne bankarske poslove.Kratkoročni pasivni posloviKratkoročni pasivni poslovi banke su važni u ročnoj transformaciji bilance banke i održavanju njene likvidnosti, a odnose se na: emisiju novčanica, depozite po viđenju i depozite bez roka, zaduživanje kod drugih banaka, emisiju kratkoročnih vrijednosnica, i eskontiranje vlasitith mjenica. Jesu: Depoziti bez roka, Zaduživanje kod drugih banaka, Emisija kratkoročnih vrijednosnica, Eskontiranje vlastitih mjenica banke,Dugoročni pasivni posloviDugoročni bankarski pasivni poslovi predstavljaju oblike prikupljanja dugoročnih fin. viškova kroz dugoročne fin. oblike. To su poslovi u kojima dolazi do izražaja uloga banaka u mobilnosti štednje. Time ne dolazi do emisije novca, već samo do preraspodjele postojeće

34

KNUO, pa time na tržištu ne može doći do disproporcije robno – mon. odnosa u gospodarstvu. Te poslove čine: Emisija vlasničkih i dugoročnih dužničkih vrijednosnica, Dugoročni depoziti, Dugoročni primljeni krediti.Aktivni bankarski posloviRazvoj ekonomije snažno je vezan uz razvoj bankarskog kredita utemeljenog na mobilizaciji i koncentraciji u fin. potencijalu. Kroz sustav bezgotovinskog plaćanja, čime nastaje depozitno – kreditni multiplikacijski tijek. Podjela kredita: S motrišta vjerovnika: Osobne, Javne, Bankarske, Komercijalne. S motrišta sektora gospodarstva: Javne, Kredite kućanstvima, Kredite privredi. S obzirom na jamstvo dužnika: Osobne, Stvarne ili realne. Po ročnosti: Bez rokova povrata i S rokom povrata (Kratkoročni i Dugoročni). Da li nastaju usmenim i pismenim dogovorom: Kredite kod kojih potraživanje nije zapisano u nekom fin. obliku i Kredite kod kojih je potraživanje zapisano u nekom fin. obliku. Prema predmetu: Naturalni i Financijski kredit. Prema djelatnosti kreditora: Komercijalni kredit i Bankarski kredit. S obzirom na trajanje: Kratkoročni kredit, Srednjoročni kredit, Dugoročni kredit. Prema namjeni: Kredite za tekuća ulaganja i Kredite za investicijska ulaganja. Prema načinu osiguranja: Otvorene kredite i Pokrivene kredite. Prema djelatnosti korisnika: Javnom sektoru, Kućanstvu, Privredi, Bankama. Prema rezidentnosti kreditora i/ili korisnika: Tuzemne kredite i Inozemne kredite.Kratkoročni aktivni posloviKreditni poslovi čine glavne bankarske poslove kojima banka aktivira prikupljeni fin. potencijal, tj. pozajmljuje raznim nositeljima ek. tijeka raspoloživi kreditni potencijal. Ovisno o načelu bankarskog poslovanja i ročnosti u fin. potencijalu, kreditiranje se dijeli na dvije temeljne vrste: Kratkoročno i Dugoročno kreditiranje. Banka odobrava kratkoročne kredite iz raspoloživog kreditnog potencijala, vodeći računa o načelima bankarskog poslovanja, poradi čega utvrđuje kreditnu sposobnost klijenta, te temeljem toga donosi odluku o kreditnom iznosu i vrsti kredita koji ovisno o načinu odobravanja i korištenja može biti: Kontokorektni kredit, Akceptni kredit, Eskontni kredit, Lombardni kredit, Rambusni kredit i Avalni kredit.Dugoročni aktivni posloviKod dugoročnog kreditiranja ne radi se samo o vrsti kredita odobrenih na dulji rok, već o vrsti kredita koji se svojim specifičnostima i funkcijama temeljito odvajaju od kratkoročnog bankarskog kreditiranja. Bit dugoročnog bankarskog kredita je u posredovanju banaka između klijenata koji ostvarenu štednju ne troše na vlastite realne investicije i klijenta kojima nedostaje fin. potpora za financiranje realnih inveticija, pa je zato u obliku kredita pozajmljuju od banaka, a ona ih prenosi s jednih na druge. Ovisno o načinu odobravanja i svrsi za koju se odobravaju, dugoročni krediti se dijele na 2 osnovne vrste: Hipotekarne–odobravaju se temeljem zaloga nekretnina klijenta koji traži kredit, a visina kredita ovisi o vrij. založene nekretnine. Razlikujemo: One koji se otplaćuju po isteku ugovorenog roka u cjelokupnom iznosu (fiksna hipoteka) i one koji se otplaćuju po amortizacijskom planu otplatom anuiteta.Investicijske–odobravaju se za financiranje razvoja i kao takvi us dugoročni bankarski krediti, te stoga podliježu ocjeni rizika u budućnosti. Potrošački kreditiKreditiranje potrošača provodi se prodajom robe na otplatu i odobravanjem bankarskih kredita za kupnju robe. Prodaja robe na otplatu zapravo je kredit prodavatelja (proizvođača i/ili trgovca) kojim isti prodaje robu, stavljajući je na raspolaganje kupcu odmah, dok je kupac plaća u obrocima. Bankarski potrošački kredit za kupnju robe u biti se tehnikom odobravanja ne razlikuje od ostalih bankarskih kredita. Kao osiguranje kredita redovito služi bianco mjenica. Nove tehnike kreditiranja su stvorile pozitivno mišljenje o potrošačkom kreditiranju

35

stvarajući kod dužnika po kreditu navike urednog financijskog ponašanja u raspolaganju dohotkom, pa ono na kraju uz ek. ima i društvenu opravdanost, unatoč tome što se radi o načinu kupovanja koji podrazumijeva znatne troškove kamate i osiguranja rizika, a što povećava cijenu roba i usluga.Posrednički posloviPosrednički bankarski poslovi su poslovi u kojima se banka ne javlja ni kao dužnik ni kao vjerovnik, već kao posrednik koji za svoje klijente obavlja određeni posrednički posao uz proviziju ili drugu ugovorenu naknadu. Posrednički poslovi naročito dolaze do izražaja kroz: Posredovanje u platnom prometu, Upravljanje vrijednostima (depo poslovi), Kupovanje i prodaju vrijednosnica, deviza, valuta i dragocjenih kovina za tuđi račun, Preuzimanje jamstva i posredovanje kod izdavanja vrijednosnica, Otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih pisama.Vlastiti posloviVlastiti bankarski poslovi su poslovi koje banka obavlja u svoje ime i za svoj račun u namjeri stjecanja zarade neposrednim uključivanjem u različite transkacije. Takvi poslovi su: Arbitražni poslovi, kod kojih banka koristi razlike u tečajevima vrijednosnica kupujući vrijednosnice na jednoj burzi po nižoj cijeni i istodobno ih prodaje na drugoj po višoj, zarađujući pri tome na razlici tečajeva vrijednosnica; Burzovne špekulacije, koje nastaju kad banka kupuje vrijednosnice na burzi da bi ih kasnije prodala u trenutku većeg notiranja kupljene vrijednosnice; Osnivanje trgovačkih društava, pri čemu banka ulaže kapital radi zarade iz poslovanja tog trgovačkog društva.Imovinska bilanca bankeNa strukturu aktive i pasive bilance utječu vanjski čimbenici preko različitih odnosa sa bankom tijekom kojih se mijenja njen kreditni i fin potencijal, ali nastaju i međusobni odnosi vanjskih čimbenika na fin tržištu, koji su u svezi s fin posredovanjem i/ili emisijom novca. Stoga iako su unutarnja org i fin struktura te politika banke utemeljeni na filozofiji i strategiji banke, kreditni i fin potencijal banke odražava preko fin transakcija ek. tijekove u kojima banke sudjeluje kao integralni dio mon. transmisijskog mehanizma.Struktura bilance i likvidnostPresjecanjem bilance s ek. motrišta, dolazimo do odnosa u kojima vidimo kako grupe pasive bilance financiraju grupe ulaganja u aktivi. Promjene u strukturi aktive i pasive bilance odražavaju odnose financiranja, koji su povezani s fin. tržištem odnosno strukturiranjem fin. i kreditnog potencijala banke. Promjenama bilančne strukture banka poslovnom politikom mijenja fin. moć preko povećanja kreditnog potencijala, koji je izvor prihoda. Promjenama veličine i strukture kreditnog potencijala pod utjecajem vanjskih čimbenika, mijenja se i odnos banke prema okruženju. Ako mogućnosti gospodarstva nisu u cjelosti iskorištene i daju se povećati dodatnom količinom novca, tada je novca malo, to jest gospodarstvo je premalo likvidno, pa se mon. politikom može povećati učinkovitost gospodarstva. Na likvidnost u količinskom smislu utječe bankarski sustav povećanjem ili smanjenjem KNUO, čime se mijenja struktura bilance banaka i njihovih klijenata.Imovinska bilanca i politika bankeImovinska bilanca, kao temelj različitih fin. izvješća, pruža uvid u strukturu fin. i kreditnog potencijala, te rezerva kod središnje banke. Kreditni potencijal i rezerve su oblici ulaganja u aktivi, a fin. potencijal banke čine različiti oblici u pasivi imovinske bilance. S funkcionalnog motrišta vertikalna struktura aktive imovinske bilance pruža uvid u strukturu, rizik, ročnost i valutnu strukturu ulaganja. Strateški ciljevi na razini organizacijskih segmenata i cjeline banke se utvrđuju za: fin. politiku; politiku klijenata; organizacijsku politiku; i kadrovsku

36

politiku. Strategija banke zahtijeva aktivan pristup, odnosno fin. ocjenjivanje fin. poslovanja banke s motrišta očekivanih promjena. Takav pristup poznat je kao „bilanca učinka“, a radi se o modelu mjerila i mjera izvedenih iz strategije banke, pomoću kojeg se planiraju i usmjeravaju aktivnosti, te mjere učinci s različitih motrišta poslovanja na temelju povezivanja i uravnoteženja najvažnijih čimbenika uspješnosti poslovne aktivnosti banke kao cjeline.

37