VLADIMIR MAJAKOVSKI (1894.- 1930.)

A VI?

Ispljusnuvši boju iz čašepremazao sam sliku svagdana.Na zdjeli pihtija se pokazaše kose jagodice okeana.

Sa krljušti na limenoj ribipročitah novih usta vijesti – a vi, nokturnoda l mogli bina flauti oluka izvesti?<1913>

EVO VAM!

Kroz sat odavde u čistu uličicu na čovjeka će vaše mlohavo salo isteći,a ja vam otvorih tolikih stihova škatuljicu, ja, pravi rasipnik bescjenih riječi.

Evo vi, gospon, u brku kupus je vamaod supa nedokusanih, nedojedenih, u stvari.Evo vi, gospo, gust vam je bjelila namaz, vi ko oštriga gledate iz školjki stvari.

Svi vi na poetino srce, ko na metulja, u kaljačama i bez, blatnjavi ćete stati, i podivljaće i uzvrzmaće se rulja, nožice vaš stoglava nakostrušiće zatim.

A ako se danas meni, grubome hunu,ne ustjedne da pred vama grimase pravim – zakikotaću se veselo ću pljunut,pljunut vam u lice,ja – bescjen-riječi rasipnik pravi. <1913>

A IPAK

Ulica se provalila, ko nos sifilističan.Razlita u slini rijeka-sladostrašće. Odbacivši rublje do zadnjeg listića, U junu prostački prućile se bašče.

Iziđoh na trg,i kvart zapaljeni natakoh na glavu, ko klaun periku. Ljudima je strašno, jer iz usta meni trzaju se noge nesažvakanom kriku.

Al neće da me osude, ni da me oblaju,

cvijećem će moj trag prekrit, ko prorokov baš. Svi ti, s provaljenim nosevima, znaju:ja sam pjesnik vaš.

Kao krčma strašan vaš strašni sud mi je! Mene samog kurve, kroz goruća zdanja,na rukama će ko svetinju pronijetda pokažu bogu u znak opravdanja.

I bog zaplakaće nad mojom knjižicom! Ne riječi – gruda od grčeva slita;nebom sa stihovljem mojim pod mišicom trčat će , zadihan znancima ih čitat. <1914>

HIMNA SUDIJI

Veslaju Crvenim morem robijašimučno na galiji. O Peru – rik njin sindžirsko rzanje nadmaši – o domaji svojoj se deru.

O raju Peru je taj rik Peruančev,Gdje su ptice, tanci i snaše,Gdje nad vijencima cvjetova naranče,Baobab do neba sezaše.

Ananas, banane! Radosti ta gruda!Zaptiveno s vinom posuđe.No evo ne znaš zašto i otkudaNa Peru su naprli sûđe!I ptice su, tance, Peruanke njine Okružili paragrafi namah. Oči suca – par su limenki što sineIz jame s pomijama.

I narandžasto-plav paun dopadeIspred njegova oka, stroga Poput posta, i rep paunov ostade Trenutačno bez perja svoga.

A uz Peru vidiš letjet dilj prerijePtičice takve kolibrije;Sudac ih pohvata – perje i paperjeKolibrićima jadnim zbrije.

I nema ni jedna dolina sad visa Odkud vulkanski dim iskače. Sudija na svakoj dolini napisa:“Dolina za nepušače“.

U jadnome Peru čak i pjesme mojePod zabranom su: mučen bićeš!Sud reče: “Te što su u prodaji, to je

Takođe alkoholno piće“.

I polutar drhti od sindžirskog zvôna.U Peruu – besptičje, bezljuđe...Tek, zlobno skriti pod zbirke zakona,Žive turobne sûđe. I, da znate, ipak žalim Peruance.Zaludu se s galije deru.Sudije su smetnja za ptice, za tance,Za mene, za vas, za Peru.<1915>

HIMNA RUČKU

Slava vama, što grete na ručak, milioni!i tisuće kojim se najesti uspjelo.Vaš izum su kaše, bifteci, buljoni,i tisuć zdjela sa svakakvim jelom.

Ako granate razbile tisuć Remsova udarcima skroz bi – nožice kokošje ko prije bi bile,i kao prije disao bi rostbif!

Stomak u panami! zar ćeš zarazitiveličjem smrti radi nove ere?Ni od čeg bolestan taj ne može biti

sem od slijepog crijeva i kolere.

Neka u salo skroz potonu zjene – ipak zaludno tvog oca su djelo, da na slijepo crijevo očale nadjenešsvejedno, ništa baš ne bi vidjelo.

Tako mršaviji nisi! Obrnuto, da su usta sama, bez oka, zatiljka,smjestiti bi se odjedmaput u to mmogla cijela faširana tikva.

Ležiš spokojno, bez oka, bez uha,u ruci komad piroga ti, a djeca tvoja će preko trbuha tvoga kroket igrati.

Spij, slikom krvi neuznemiravan,i tim što požarom opasan je svijet – mlijekom bogato mnoštvo je krava,bezmjerno bogatstvo u mesu bičijem.

Kad se sasiječe bika zadnji vrat i vlat posljednja s kamena sivoga,od zvijezda ćeš limenke spravljati ti, vjerni robe običaja svoga.

Ako od kotleta umreš i buljona,narediću da na spomeniku stoji:„Od toliko i toliko kotletskih miliona – četristo tisuća su tvoji.“ <1915>

OBLAK U PANTALONAMATETRAPTIH (odlomak)

Misao vašu,što mašta na mozgu razmekšalomko tust lakej prućen na zamašćen divan, dražiću okrvavljenom srca traljomsit ću se iznasprdati, bezobrazan i kivan.

U mojoj duši nema ni jednog sijedog vlasa,i staračka nježnost u njoj se ne krije! Svijet zgromivši snagom glasa,idem – ljepotanod dvadesetdvije.

Nježni! Vi ljubav na violinu mećete.Grubi ljubav na talambas stave. A sebe, kao ja, izvrnuti nećeteda samo jedne usne svud se jave.

Dođete učiti se –iz primaće, od batistaotmjena činovnica anđeoske lige.I koja spokojno usne svoje listako kuvarka stranice kuvarske knjige.

Hoćete li,od mesa pobjesnićui, ko nebo, tonove mijenjajuć namah –hoćete li, nježan besprijekorno biću, ne muško, već oblak u pantalonama.

Ne vjerujem da postoji cvjetna Nica!Ponovo su slavljeni od menemuškarci, uležani, kao bolnica, i ko poslovica otrcane žene.

1.

Vi mislite – ovo bunca malarija?

To je bilo,bilo sred Odese.

“Doći ću u četiri», – rekla je Marija.

Osam. Devet. Deset.

Evo i večer tmurna decembarska,s prozora odei u stravu noćnugrabi.

U leđa staračka leđa ržu i grohoćukandelabri.

Prepoznati me ne bi mogli sada:žilava grdosijagrči sei stenje.

Šta bi mogla htjeti ovakva gromada?U gromade mnogo je htijenje!

Jer po sebi nije važnoni što sam od bronze,ni što srce – parče hladna gvožđa mi je. Noću svoj zvon sezaželi u žensko,u meko da skrije.

I evo, gromadan,uz prozor grbim pleće, i čelom stakla rastapam oknena.Hoće li biti ljubav ili neće?Kakva je –velika ili malena? Zar velika u takvom tijelu bi bila:mora da je od malih,krotkih ljubavičaka,Trza se pred trubama automobila.Voli praporce konjičaka.

Jošte i jošte, čekam, zarivši selicem u rošavolice kiše, gradske plime poprskan grmljavom.

Ponoć je trčala s nožem,

sustigla,zaklala – bacila ga van!

Dvanaesta je ura palakao sa panja kažnjenička glava!

U oknima se sumorne kišne kapi zbijaju,grimasu da razgromade, kao da himere zavijaju s crkve Pariske Bogomajke

Prokleta!Zar ti je i to malo? Krikskoro je razderao usta.

Čujem:tiho, kao s kreveta bolesnik,živac je ustao.I gle, – prohodao sprva jedva-jedva,potom, uzrujan, jasan,potrčao.

I sada sa nova je dvaočajno plesati stao.

Na nižem spratu žbuka se sasipa.Gle, živce – velike,male,mnoge! – svaki bijesno đipai već živcima su se podsjekle noge!

Noć po sobi ko tinja se hvata, otežalo se oko iz tinje ne uspravlja.

Odjednom su zacvokotala vrata,kao da gostiona zub na zub ne sastavlja.

Ušla si,mučeći rukavice od jelena, odsječna ko «nä ti!»Znajte», rekla si tog trena, ja ću se udati!»

E pa udajte se.

Šta je bilo? Ustrajaću. Vidite me – spokojnim ko ikad. Ko bilopokojnika.

Sjećate se?Govorili ste:“Džek London,ljubav,strast – a ja vidjeh jedno:vi ste – Đokondom1

koju treba ukrast!

I ukrali je.

Opet zaljubljen u igre ću ući,obrva svijutke ognjem osvijetliv, Pa šta!Nekad i u izgorjeloj kućižive bezdomni probisvijeti.

Dražite?“Manje nego prosjak kopejaka,vi imate smaragda bezumlja”.Sjetite se!

Nastradala je Pompeja kadizazvali su bijes Vezuva!

Ej!Gospodo!Ljubiteljisvetogrđa,zločina, pokolja, – jeste li vidjelinajstrašnije –lice moje kad sam ja apsolutno spokojan?

I osjećam“ja”za mene je malo.Neko da se otme u meni se bori.

Alo!Ko govori? Mama?Mama! Vaš sin je u predivnoj bolji!

Mama! U srcu mu vatre potpaljene.Recite sestrama, Ljudi i Olji,on već nema kamo da se djene.

Svaka riječ,čak i šala, koje izrigaju usne mu goruće,iskače ko naga prostitutka malaiz zapaljene javne kuće.

Ljudi njuše – vonja po pečenju! Doveli nekakve.Blještave!Kaciga im eno! Ne u čizmama!Recite nek se vatrogasci penjus nježnošću uz srce zapaljeno.

Sam ću.Ko burad valjati pune suza oči ću.Dajte da o rebra oduprem se, grcam. Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću!Srušili su se.Nećeš iskočiti iz srca!

Na izgorjelu licuiz prsline ustaugljenisani cjelovčić ištrča. Mama!

Moja pjesma susta! Planuo je i hor kraj crkvice srca!

Nagorjele figure riječi i brojkiiz lubanje ko djeca bi iz zapaljenog zdanija.Tako je strah, da senebesa dograbi,dizaogoruće ruke “Luzitanije”2.

K ljudima drhtavimu tišini stanas pristaništa hrli stooki sjaj zorin. Posljednji kriče,bar ti danasu stoljeća izjauči o tome da gorim!

FLAUTA-KIČMA(Poema: odlomak)

Za sve vas,koji se sviđaste, il vam se sviđaše,vas, u špilji duše, ko ikone, na čuvanju, poput vinske, pri zdravici, čaše dižem prepunu stihova lubanju.

Sve češće mislim – nije li boljetačka metka na koncu da je. Za svaki slučaj, ja danasoproštajni koncert dajem.

Sjećanje!Saberi u mozga sali neiscrpne redove milih,smijeh iz očiju u oči salij, ukrasi noć svadbama bilim.

Veselje lijte u put iz puti,noć nek bude nikad zaboravljenom.

Ja ću da sviram danas na flauti, na svojoj kičmi sopstvenoj.(prevod: Marko Vešović)