1.nastavna jedinica

1.nastavna jedinica – str.1

1. Uvod u poslovne financije

U ovoj nastavnoj jedinici obrañene su slijedeće tematske cjeline:

� Pojam financija, poslovnih financija i financijskog toka poduzeća

� Osnovni organizacijski oblici poduzeća

� Razvoj i rast poduzeća - ciljevi poduzeća i interesnih grupa

� Vrste financijskih politika poduzeća

� Uvod u temeljnu poreznu paradigmu poslovnih financija – porez na

dobit

1.1. Pojam financija, poslovnih financija i financijskog toka

poduzeća

Financije su skup teorijskih koncepata koji se bave novcem kao središnjom

kategorijom, sa različitih stajališta. Etimološki, lat. finantio znači plaćanje, a

u različitim jezicima označuje financiranje, novac, stjecanje novca,

upravljanje novcem itd. Financije znače i upravljanje novcem, njegovo

pribavljanje ili financiranje i ulaganje ili investiranje. S obzirom na različite

subjekte koji upravljaju financijama ili predstavljaju okvir financijskih

tokova razlikuju se različite vrste financija:

� Osobne financije – gdje je središnji subjekt pojedinac, odnosno obitelj

kao osnovna gospodarska i potrošna jedinica u društvu, a koje se bave

stjecanjem i rasporeñivanjem sredstava za zadovoljavanje potreba

pojedinaca i obitelji;

� Javne financije – gdje je središnji subjekt država i lokalna uprava i

samouprava, a koje se bave stjecanjem i rasporeñivanjem sredstava za

zadovoljavanje javnih i općedruštvenih potreba;

� Monetarne financije – gdje je središnji subjekt centralna monetarna

vlast, a koje se bave regulacijom novčanih tokova, tečaja, kamatnih

stopa i ostalih poluga makroekonomske politike;


� Poslovne financije – gdje je središnji subjekt poduzeće kao temeljna

proizvodna jedinica u društvu, a koje se bave novčanim tokovima u

poslovanju poduzeća.

Poslovne financije se bave financijama poduzeća, a novčani tokovi

poduzeća su neodvojivi od realnih tokova, odnosno tokova dobara i usluga.

Ta neodvojivost proizlazi iz činjenice da su sve realne vrijednosti novčano

iskazive, ali i iz činjenice da se novčani resursi prelijevaju u realne i obrnuto.

Prema tome, poduzeće je financijski sustav jer:

� Novcem počinje i završava poslovni ciklus u poduzeću, te

� Svi oblici imovine u poduzeću nose novčani potencijal i mogućnost

pretvorivosti u novac.

Poslovne financije se u najširem smislu mogu definirati i kao upravljanje:

� Novcem, ekvivalentima novca i financijskim instrumentima u

poduzeću, te

� Financijskim operacijama i transakcijama poduzeća, financijskim

odnosima poduzeća sa različitim subjektima i financijskim

regulatornim posljedicama za poduzeće.

Izučavanjem povijesti i razvoja novca se bavi monetarna ekonomija, u okviru

koje se kao temeljne funkcije novca ističu: funkcija razmjene, čuvanja

vrijednosti i obračunska funkcija. Ekvivalenti ili surogati novca su

instrumenti koji zamjenjuju novac, dok su financijski instrumenti odnosi iz

kojih se očekuje novac, a najpoznatiji su vrijednosni papiri – dionice,

obveznice, komercijalni zapisi.

Financijske operacije i transakcije koje su takoñer predmetom poslovnih

financija proizlaze iz odnosa sa poslovnim partnerima i klijentima poduzeća –

kupcima i dobavljačima, kao i subjektima od kojih poduzeće pribavlja

financijska sredstva, te državom.

Najvažnije regulatorne posljedice koje su predmetom poslovnih financija u

poduzeću ima porezna regulativa. Pri tome je oporezivanje dobiti ključni

segment poreznog sustava od utjecaja na poslovne financije.


Slikovito i pojednostavljeno, financijski tokovi poduzeća se mogu iskazati

slijedećom shemom:

Shema 1: Financijski tok poduzeća Podu

zeće

ula

že n

ova

c u

razl

ičit

e im

ovi

nsk

e oblike

Tržište kapitala

KratkoročnoZaduživanje

DugoročnoZaduživanje

Vlastiti kapital

Novčani tok iz poduzeća

Novčani tok u poduzećeEmisija financijskih instrumenata

Kamate, dividende

Zadržana dobit

Porezi

Država

Analizom prethodne sheme dolazi se do odgovora na pitanja:

1. Odakle novac pritječe u poduzeće – sa tržišta kapitala, emisijom

financijskih instrumenata, ulaganjem vlasnika, te kratkoročnim i

dugoročnim zaduživanjem kod bankarskih institucija;

2. U šta se novac ulaže – u različite imovinske oblike čijom sinergijom se

ostvaruju ekonomske koristi – proizvodnjom dobara i usluga, te

3. Kako se novac realiziran u poduzeću distribuira – vraća se izvorima

uvećan za kamatu i dividendu, usmjerava se prema državi kroz

porezna i druga davanja, te se dio zadržava za prošireno ulaganje u

različite imovinske oblike, kako bi se ostvario rast poduzeća.


1.2. Osnovni organizacijski oblici poduzeća

S obzirom da je poduzeće središnji subjekt poslovnih financija, nužno je

podsjetiti se na osnovne organizacijske oblike poduzeća, koji se mogu

grupirati na društva osoba i društva kapitala. Ovi oblici se razlikuju s

obzirom na temelj povezivanja članova društva. Kod društava osoba taj je

temelj zasnovan na osobnim odnosima članova, dok je kod društava

kapitala zasnovan na unijetom kapitalu. Iz ove temeljne razlike proizlaze i

ostale različitosti u navedenim organizacijskim oblicima: tko može biti

osnivač društva, kako je regulirana odgovornost članova društva prema

trećim osobama, u kojem obliku može biti osnivački kapital i kako je on

reguliran, kakva je mobilnost unijetog kapitala, kakva je perspektiva

kontinuiteta, odnosno trajnosti poslovanja društva, te pod kakvim poreznim

sustavom društvo posluje.

Osnivač društva osoba moraju biti najmanje dvije osobe, s obzirom da je

temelj osnivanja društva ugovor meñu članovima, dok društvo kapitala može

osnovati i samo jedna osoba.

Društva osoba odgovorna su prema trećima u poslovanju svojom ukupnom

imovinom, pri čemu se ta odgovornost ne mora nužno odnositi na sve

članove društva. Kod društava kapitala odgovornost se proteže samo do

vrijednosti unijetog kapitala u društvo.

Minimalni osnivački kapital društva osoba nije propisan, a članstvo u

društvu može biti zasnovano i na samom radu, bez unijetih imovinskih

vrijednosti u društvo. Suprotno tome, minimalni osnivački kapital društva

kapitala se zakonom propisuje, a može biti u novcu i stvarima.

Mobilnost unijetog kapitala u društvima osoba je otežana, jer ovisi o

pristanku svih članova, odnosno ortaka. U društvima kapitala ta je

mobilnost lagana, jer svaki član može slobodno raspolagati unijetim

kapitalom u društvo – može ga prodati bez pristanka drugih članova. Tako je

i kontinuitet poslovanja ovisan o volji članova društva osoba, te se često

prekida smrću ili voljom nekog od ortaka. Kod društva kapitala kontinuitet

poslovanja je potencijalno neograničen, jer je poslovni subjekt ustvari

odvojen od vlasnika i predstavlja zaseban entitet.


U društvu osoba oporezuje se dohodak vlasnika, koji predstavlja dohodak

od samostalnog rada ili dohodak od imovine, dok je osnovica oporezivanja u

društvu kapitala dobit poduzeća.

Prema hrvatskom Zakonu o trgovačkim društvima, organizacijski oblici

društva osoba su:

� Komanditno društvo – k.d.

� Javno trgovačko društvo – j.t.d. (unlimited partnership),

� Gospodarsko interesno udruženje

dok su organizacijski oblici društva kapitala:

� Društvo s ograničenom odgovornosti – d.o.o.

� Dioničko društvo – d.d.

Prema ZTD postoji i kategorija trgovca pojedinca - fizička osoba, obrtnik

koji je upisan u trgovačkom registru – upis se može tražiti pri odreñenoj

propisanoj granici godišnjeg prihoda, odnosno mora tražiti pri odreñenoj

propisanoj granici godišnjeg prihoda - to je tzv. inokosno poduzeće.

Prisjetite se što ste naučili iz organizacije o navedenim organizacijskim

oblicima poduzeća. Pronañite u Zakonu o trgovačkim društvima

(Narodne novine 152/2011) temeljne regulatorne odrednice ovih oblika

poduzeća.

Prema statističkim podacima iz 2011. godine u Hrvatskoj posluje oko

195.000 aktivnih trgovačkih društava i obrta, od čega obrti sačinjavaju 44%.

Od trgovačkih društava najzastupljenija su društva s ograničenom

odgovornošću (oko 107.000 aktivnih društava), a slijede dionička društva

(oko 1.200 društava).


1.3. Razvoj i rast poduzeća - ciljevi poduzeća i interesnih grupa

Razvoj je ključna determinanta trajnosti ili dugoročnog opstanka poduzeća, a

najčešće je povezan s rastom bez kojeg je u suvremenom turbulentnom

okruženju teško zamisliti opstanak poduzeća. Opsjednutost rastom do danas

nije zamijenjena sretnijim konceptom funkcioniranja gospodarskih

subjekata, iako je postala područjem brojnih kontroverzi u alternativnom

promišljanju budućnosti čovječanstva.

Rast je kvantitativna kategorija, koja se u poduzeću mjeri povećanjem

prihoda, financijskog rezultata, vrijednosti investicija, odnosno imovine,

broja zaposlenih, povećanjem plaća, kapitala, povećanjem tržišta i drugim

poželjnim povećanjima, dok je razvoj kvalitativna kategorija koja označuje

raznovrsno aspektirane promjene čiji je krajnji odraz u dostizanju ciljeva

poslovanja i posljedično zadovoljstvu vlasnika, menadžmenta i ostalih

dionika povezanih sa poduzećem.

Ciljevi čije dostizanje označuje razvoj poduzeća uglavnom su usmjereni na

rast, pri čemu se kao vršni cilj kojem su podreñeni svi ostali ciljevi ističe

povećanje bogatstva vlasnika poduzeća. Ova je paradigma u temelju tzv.

redukcionističkog polazišta filozofije poduzeća, kojem je suprotstavljeno

holističko poimanje poduzeća gdje se opsjednutost rastom zamjenjuje

uravnoteženim integrativnim pristupom razvoju s naglašenom ekološkom

perspektivom i harmonizacijom odnosa čovjeka kao proizvoñača i kao kupca

s učinkom kao rezultatom poslovnog procesa. Riječ je o novom poduzeću ili

poduzeću budućnosti u kojem će biti uravnotežene tri dimenzije:

⇒ ekonomska, koju naglašava američki model poduzeća

(shareholder model) – po kojem je cilj maksimirati vrijednost za vlasnike;

⇒ socijalna, koju naglašava njemački model (stakeholder model) –

po kojem je cilj maksimirati blagostanje svih interesnih grupa, i

⇒ humana, koju naglašava japanski model poduzeća (corporate

social responsibility model) – po kojem je cilj služenje poduzeća javnim

interesima, od njegovanja odnosa sa potrošačima i zaposlenicima do

čuvanja okoliša i pomoći društvenoj zajednici.


No, kako holistička paradigma još uvijek nije promijenila pravila opstanka

poduzeća, to se kao kompromisno rješenje nameće razvoj mjeren rastom

ukupne vrijednosti poduzeća, jer se „društveno blagostanje maksimizira

kada svako poduzeće maksimizira svoju vrijednost“1. Stoga je upravo

vrijednost poduzeća kao mjera razvoja u fokusu financijskog upravljanja.

Financijski odnosi uspostavljaju se sa svim subjektima koji su povezani sa

poduzećem, a koji se mogu grupirati na: poslovne partnere ili klijente –

kupce i dobavljače, zaposlenike, investitore i državu.

Razmislite koji su osnovni ciljevi zaposlenika – djelatnika i menadžera

u poduzeću? Koji su osnovni ciljevi investitora – vlasnika i kreditora?

Koji su osnovni ciljevi države?

Kako je u suvremenom poduzeću menadžment koji upravlja poduzećem

odvojen od vlasnika poduzeća, često se u financijskoj teoriji govori o

različitim interesima ili ciljevima vlasnika u odnosu na menadžment.

Menadžment uvijek iskazuje sklonost reinvestiranja dobiti u poduzeće radi

njegovog rasta, a s čime je povezan i rast zarade i profesionalne afirmacije

samog menadžmenta. Kako je interes vlasnika povećanje osobnog bogatstva,

uvijek je prisutno temeljno pitanje da li se to povećanje bogatstva vlasnika

ostvaruje upravo reinvestiranjem dobiti u poduzeće ili će dobro diverzificiran

vlasnik usmjeriti realizirana sredstva u investicijske mogućnosti koje će mu

ostvariti veći rast osobnog bogatstva. Konfliktnost interesa različitih dionika

poduzeća i s njom povezan problem poznat je kao tzv. agencijski problem.

Prisjetite se što znate o agencijskom problemu? Kako se on prevladava

kada je riječ o konfliktnosti interesa menadžmenta u odnosu na

vlasnike?

Dioničko društvo kao organizacijski oblik poduzeća u kojem je najizraženija

odvojenost vlasničke od upravljačke funkcije ima niz prednosti, ali i

nedostataka.

1 Jensen, M.: Value Maximization, Stakeholder Theory, and the Corporate Objective Function, Journal of

Applied Corporate Finance, vol. 14, 3, 2001, p. 12


Razmislite koje su prednosti, ali i nedostaci dioničkog društva u

odnosu na ostale organizacijske oblike, s obzirom na prethodno

navedene osobitosti pojedinih organizacijskih oblika, a i s obzirom na

odvojenost vlasničke od upravljačke funkcije u poduzeću?

1.4. Vrste financijskih politika poduzeća

Logika financijskog toka poduzeća opredjeljuje temeljne poslovno-financijske

funkcije ili politike. Tim se politikama treba optimalizirati pribavljanje

financijskih sredstava, njihovo ulaganje, rasporeñivanje ostvarenog rezultata

i operativno dnevno financijsko poslovanje. U nastavku su prikazane

temeljne financijske politike sa stajališta bilančnog prikaza poduzeća:

Shema 2: Financijske politike poduzeća

KRATKOTRAJNAIMOVINA

DUGOTRAJNAIMOVINA

KRATKOROČNEOBVEZE

DUGOROČNEOBVEZE

VLASNIČKI KAPITAL

Politi

ka in

vest

iran

ja(b

udže

tira

nje

kapit

.-re

aln

a im

ovi

na)

Upravljanje radnim kapitalom

Politik

a stru

ktu

re kapita

la

Politik

a fin

an

cijs

ke s

truktu

re

2. ULAGANJE (INVESTIRANJE) 1. FINANCIRANJE

3. POLITIKA RASPODJELE (DIVIDENDE)

1. Politika financiranja – bavi se pribavljanjem financijskih sredstava.

Odlučivanje o ročnoj strukturi izvora financiranja je politika financijske

strukture, a odlučivanje o vlasničkoj strukturi dugoročbih izvora je politika


strukture kapitala. U poslovno-financijskom smislu pod kapitalom se

podrazumijevaju dugoročni i vlastiti i tuñi izvori financiranja, za razliku od

računovodstvenog pojmovanja kapitala kao vlasničkih izvora.

2. Politika investiranja – bavi se ulaganjem financijskih sredstava. Ako je

riječ o odlučivanju o dugotrajnim ulaganjima u realnu imovinu i investicijske

projekte poduzeća, često se naziva budžetiranjem kapitala.

3. Politika raspodjele – bavi se rasporeñivanjem ostvarenog rezultata.

Obuhvaća politiku dividende kao rasporeñivanja ostvarene neto dobiti

vlasnicima poduzeća – dioničarima i s njom povezanu politiku zadržane

dobiti, kao odlučivanje o reinvestiranju neto dobiti u poduzeće.

4. Politika upravljanja radnim kapitalom – bavi se kratkoročnim

financijskim aktivnostima poduzeća, odlučivanjem o ulaganju u kratkotrajnu

imovinu poduzeća, te uravnoteženjem kratkotrajne imovine i kratkoročnih

izvora, odnosno obveza poduzeća, kako bi se održala likvidnost i solventnost

poslovanja. Obuhvaća upravljanje zalihama, potraživanjima i novcem, te

upravljanje tzv. neto radnim kapitalom.

Podsjetite se što je neto radni kapital. Zašto je on važan u poslovanju

poduzeća?

Temeljne poslovno-financijske funkcije – investiranje, financiranje,

upravljanje radnim kapitalom i raspodjela rezultata imaju ključnu ulogu u

realizaciji razvojnih ciljeva poduzeća, dok financijska analiza treba

prepoznati unutrašnje slabosti u poslovanju i prijetnje razvoju, a financijsko

planiranje treba omogućiti realno dimenzioniranje razvojnih mogućnosti i

ostvarivanje pretpostavki realizacije postavljenih ciljeva. Zbog njezine

isprepletenosti sa svim ostalim izvoñačkim funkcijama u poduzeću,

financijska se funkcija u širem smislu može smatrati ključnom za razvoj

poduzeća.


1.5. Uvod u temeljnu poreznu paradigmu poslovnih financija – porez

na dobit

Poslovno-financijski sadržaj dobiti kao ekonomske kategorije različit je od

pojma dobiti kao polazišne kategorije za oporezivanje poduzeća. Oporeziva

osnovica poduzeća je razlika izmeñu porezno priznatih prihoda i rashoda.

Dobit kao poslovno-financijska kategorija je naknada investitorima, a to su

vlasnici i kreditori ili pozajmitelji, koji se još nazivaju i vlasnički i tuñi izvori

financiranja. Visina te naknade opredjeljuje temeljnu poslovno-financijsku

kategoriju – trošak kapitala. Naknada različitim investitorima ima različit

porezni tretman, ovisno o tome da li je riječ o ulagatelju kreditoru ili

ulagatelju vlasniku. Dok je kamata kao naknada investitoru kreditoru

porezno priznat rashod, dividenda se kao naknada investitoru vlasniku

isplaćuje tek nakon što je dobit oporezovana. Zato se s obzirom na različitu

strukturu kapitala u poslovnim financijama govori o troškovima kapitala

prije i nakon oporezivanja, na koje ta struktura ima značajan utjecaj. Za

kamatu se kaže da stvara porezni zaklon ili porezni štit. Djelovanje poreznog

zaklona može se ilustrirati primjerom, uz pretpostavku financiranja imovine

iz vlasničkog kapitala, odnosno iz pozajmljenog kapitala:

Primjer: Ilustracija poreznog zaklona

U primjeru je prikazan slučaj u kojem financiranje dugom stvara jednaku

zaradu kreditoru kao što bi bila zarada financiranjem samo vlasničkim

kapitalom. No, pri financiranju dugom ostvaruje se višak neto dobiti kao

posljedica činjenice da zarada kreditora nije oporezovana. Za ostvarenje

IMOVINA IZVORI

1.000.000 1.000.000 Vl.kapital ili dug uz 8%

Vl.kapital Dug

EBIT: 100.000 100.000 80.000 Dovoljna zaradaKamata: 80.000 Zarada kreditora 80.000

Bruto dobit: 100.000 20.000 - Porez (20%) 20.000 4.000 - Neto dobit: 80.000 16.000 Višak -

Zarada vlasnika


jednake zarade kreditora kao što je zarada vlasnika bio bi dovoljan znatno

niži EBIT (zarada prije kamate i poreza).

Na koja smo pitanja odgovorili?

• Što su financije?

• Čime se bave poslovne financije?

• Zašto je poduzeće financijski sustav?

• Koji su organizacijski oblici poduzeća i u čemu se razlikuju?

• Koje organizacijske oblike poduzeća poznaje hrvatski pravni sustav?

Kakva je njihova okvirna struktura?

• Tko kontrolira poduzeće?

• Koji su ciljevi poduzeća? Što je rast, a što razvoj?

• Koji su ciljevi menadžmenta?

• Što je agencijski problem i kako se prevladava?

• Koje su vrste financijskih politika i čime se bave pojedine politike?

• S kojom regulativom su poslovne financije najviše povezane?

• U čemu se očituje utjecaj oporezivanja dobiti na poslovne financije?

1.nastavna jedinica

Documents