Nastavna jedinica: Bizantska umjetnost

Likovna umjetnost za 2. razred gimnazije

Godine 323. Konstantin postaje jedini rimski car.

On donosi dvije sudbonosne odluke koje će imati

Dalekosežne posljedice:

- kršćanstvu osigurava zakonit položaj unutar

Rimskog Carstva

- prijestolnicu seli iz Rima u mali trgovački grad

Bizantium ( Nakon njegove smrti grad dobiva ime

Konstantinopol, da bi kasnije postao Carigrad, a nakon

turskog osvajanja Istanbul.)

Carstvo će se rascijepiti na Zapadno Rimsko Carstvo i

Istočno Rimsko Carstvo, koje je kasnije nazvano Bizant.

Zapadno Rimsko Carstvo past će pod

“barbarskom” navalom, dok će bizantska civilizacija potrajati

idućih 11 stoljeća. Bizant je bio istovremeno i posljednji izravni

nasljednik Rimskoga Carstva i prva

kršcanska država.

PRVO ZLATNO DOBA BIZANTSKE

UMJETNOSTI

(527. − 726.)

Početak razvoja umjetnosti

Istočnog Rimskog Carstva veže se uz doba

vladavine cara Justinijana (527. - 565.).

Justinijan je bio velik pokrovitelj umjetnosti

koja je imala zadatak veličanja državne moći.

U 6. stoljecu izgrađena su neka od najvecih

arhitektonskih remek-djela bizantske

umjetnosti.

Najznačajniji arhitektonski spomenik Justinijanova doba je crkva Sv. Sofije u Istanbulu,

podignuta 532. godine. Gradnja je povjerena grčkim arhitektima Antemiju iz Trala i Izidoru iz

Mileta. Tlocrt građevine temelji se na kombinaciji centralnog oblika i uzdužne trobrodne

građevine, s golemom kupolom u središtu. Kupolu nose snažni potpornji, a prijelaz na kružni

oblik riješen je pandantivima.Kupoli su s obaju krajeva pridružene polukupole, tako da je

glavni brod postao jedan velik oval. Građevina na taj način postaje kombinacija centralnog i

longitudinalnog prostora.

Izvana teška i masivna, u unutrašnjosti ova crkva ostavlja

sasvim drugačiji dojam. Ispod monumentalne i teške kupole

nalazi se niz prozora koji omogućuju prodor

svjetlosti u crkvu, stvarajući time iznutra dojam lakoće

kupole, koja kao da lebdi u prostoru.

Ista tendencija negiranja masivnosti i konstruktivne

čvrstoće građevine vidljiva je i na detalju kapitela

stupova.

Kameni se kapiteli obrađuju tako da se reljefni

ornamentalni ukras kapitela izrađuje na

poseban način. Između pojedinih sitnih dijelova

ornamentalnog prepleta udubljenja su veoma

duboka,

kao da kapitel ima šupljinu u unutrašnjosti pa djeluje

poput “čipke od kamena”.

Godine 1453. građevina je pretvorena u

muslimansku

džamiju dodavanjem četiriju minareta izvana i

premazivanjem bizantskih mozaika iznutra.

Arhitektura Sv. Sofije imala je presudan utjecaj na

razvoj islamske arhitekture u doba Osmanlija.

Zapadno će kršcanstvo razvijati bazilikalni način gradnje, dok će Istok preuzeti

drugačija rješenja koja se temelje na centralnom tlocrtu građevine, s dominantnim

elementom kupole.

Crkva sv. Sergija i Bakha u Istanbulu (527. ( 536.) imacentralni tlocrt kvadratna oblika,

produžen uzdužno usmjeren narteksom i poligonalnom apsidom.

Unutarnji glavni prostor oktogonalan je, aodvanjskogaga prstena razdvajaju masivni stubovi

u dva kata koji nose kupolu.

Svjetlost ulazi kroz prozore na kupoli iravnomjerno osvjetljava crkvu.

U želji da ponovno osvoji i ujedini nekadašnje carstvo,

Justinijan pokrece rekonkvistu, vojni pohod tijekom kojega je

na istocnoj obali Jadrana pripojio velike antičke gradove

Salonu, Zadar, Osor, Pulu, Poreč, Trst. Ravenu, pomorsku

luku na zapadnoj obali Jadrana, odredio je za novo upravno

središte zapadnoga dijela

carstva i glavni centar bizantske umjetnosti u Italiji. U Raveni

nalazimo najbogatiju skupinu spomenika Justinijanova doba.

Crkva St. Vitale u Ravenni ima osmerokutni tlocrt s kupolom. Izvedena je iz carigradskog tipa građevine

i jedina je sačuvana oktogonalna bizantska građevina na zapadnom tlu.

Središnji se prostor sastoji od polukružnih niša koje se nalaze ispod

Prozorskog zida.One ulaze u prostor vanjskog prstena građevine.

Vanjski se prsten sastoji od dviju etaža; gornja etaža (galerija) bila je rezervirana za žene.

Na istočnoj se strani nalazi apsida. Na zapadu je asimetrično predvorje (narteks). Fasada

crkve rastvorena je velikim prozorima koji omogucuju jaku osvijetljenost u unutrašnjosti

građevine.

Mozaici iz crkve St. Vitale prikazuju cara Justinijana i njegovu

ženu Teodoru s njihovom dvorskom pratnjom. Ovdje možemo uočiti rađanje novog ideala ljepote - visoke, tanke figure sitnih, ovalnih lica s naglašenim velikim očima. Duhovnost likova naglašena je upravo ovim elementima, dok se tjelesnost negira i prikriva. Ispod odjeće nema ni najmanjeg nagovještaja anatomije. Nema ni pokreta ni iluzije prostora.

To su svečani frontalni

likovi koji

odražavaju„božansko

kraljevstvo”, a smješteni

su ispred zlatne pozadine

kao da je riječ o prikazima

svetaca.

U nizu likova pojavljuje se

pravilo isokefalije –sve

glave kao i ostali dijelovi

tijela prikazani su u istoj

visini

Već je u kasnoj antici započeo proces prevlasti

plošne obrade, koja je u bizantskoj umjetnosti

potpuno zamijenila punu plastiku. Skulptura se u

bizantskoj umjetnosti pojavljuje samo u obliku reljefa

vezanog uz arhitekturu i u malim pokretnim

predmetima.

Kapiteli su bogato ukrašeni

reljefom, a površina im je

često i perforirana

stiliziranim biljnim

ornamentom,

čime je skrivena

njihova konstruktivna,

nosiva uloga.

Kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču, spomenik

prvog zlatnoga doba bizantske umjetnosti na našem tlu. Baziliku je sredinom 6. st. dao podignuti porečki

biskup Eufrazije. To je kompleks bazilike i niza

pratećih

građevina, kao što su baptisterij, memorijalna kapela

u obliku trolista, biskupski dvor i atrij. Glavni je

objekt kompleksa trobrodna bazilika s velikom

polukružnom apsidom i dvjema manjima, koje ne

izbijaju iz zidne mase. S atrijem i baptisterijem čini

jedinstvenu kompoziciju

organiziranu po uzdužnoj osi.

Ulazni dio čini narteks povezan s prostranim

kvadratičnim

dvorištem, atrijem, na čijoj se zapadnoj

strani nalazi osmerokutna krstionica,

koja zajedno s atrijem potječe iz ranijeg

vremena.

Brodove bazilike dijele dva niza

stupova koji su na krajevima

povezani s pilastrima na

zidu. Stupovi su spojeni visokim, širokim arkadama

tako da bočni brodovi zajedno s glavnima

ostavljaju dojam jedinstvena, ravnomjerno

osvijetljena prostora.

Raskošni mozaici

ukrašavaju unutrašnjost

bazilike.

Središnje mjesto u

apsidi, koje obično

pripada liku

Krista, ovdje zauzima

Bogorodica. Ona sjedi

na prijestolju

i drži na koljenima

malog Isusa s desnom

rukom

uzdignutom na

blagoslov. Sa svake se

Marijine strane

nalazi po jedan anđeo.

S lijeve joj strane prilaze

tri neimenovana

mučenika s vijencima u

rukama i s aureolama

iznad glave.

SREDNJOBIZANTSKA UMJETNOST

Nakon intenzivnog umjetničkog razvoja

u Justinijanovu dobu, godine 726.,

carskim ukazom Leona III. koji

zabranjuje slikanje religioznih

figurativnih slika, u

bizantskoj umjetnosti započinje doba

ikonoklazma. Ikona je kultni predmet

koji ima značajnu ulogu u pravoslavnoj

liturgiji, a ujedno je i zavjetni predmet

važan u životu svakog pojedinca. Ikona

vjerniku omogućuje kontakt s

vjerom, čak i u prostoru vlastita doma.

Protivnici slikanja ikona (ikonoborci) kult

ikona smatraju obnovom idolopoklonstva

i krivovjerstvom te zabranjuju štovanje

slika i kipova.

Po njihovu shvaćanju umjetnici trebaju

prikazivati samo ornamentalne motive

i simbole.

Ikonoborci su imali više pristaša u

dvorskim krugovima, dok su unutar

samostanskih krugova ikonofili (pristalice

slikanja figurativnih religioznih prikaza)

zaslužni za činjenicu da štovanje ikona

nikada nije zamrlo. Neke posebno

štovane ikone smatrane su djelima samih

svetaca i pridavane su im čudotvorne i

iscjeliteljske moći. Samostani su postajali pokrovitelji

umjetnicima koji su rado odlazili s dvora.

Borba ikonoboraca i ikonofila trajala je do 9. stoljeća, a završila je 843 pobjedom ikonofila i povratkom

figurativne plastike i slikarstva. Iako slikarstvo ikona nikada nije u potpunosti zamrlo, period ikonoklazma

ipak je načinio golemu štetu u svom pokušaju da iskorijeni ovaj oblik umjetnosti.

Nakon pobjede ikonofila slikarstvo ikona nastavit će svoj razvoj, a

najsnažnije će se razviti u Rusiji. Neposredno nakon ponovnog povratka figurativne umjetnosti, izrađivat će

se djela od skupocjenih materijala, kao što je bjelokost, ili od metala, a slikane će ikone postati češće u 12.

stoljeću. Prikazi uobičajenih tema kao što su Krist, Bogorodica i sveci i dalje se nastavljaju, ali se javljaju i

novi motivi, najčešćescene navještenja i raspeća.

Model za ruske ikone predstavljala je glasovita „Vladimirska Gospa

Slikarstvo ikona, koje će se širiti zajedno s pravoslavljem, nastavit će svoj razvoj i nakon

propasti Bizanta. To je slikarstvo sa strogo određenim pravilima prikazivanja. Ujednačenost

djela bizantskog slikarstva koja su

vremenski i prostorno veoma udaljena proizlazi iz

činjenice da se umjetnici školuju promatrajući ranije stvorena djela. Oni ne promatraju

prirodu (pokret i

anatomija su im strani), a razrađuju uvijek točno propisane sheme i tipove, posebice se

ugledajući u najcjenjenija djela prošlosti. Unutar prividnih

ograničenja ipak se razvija snažan i dugotrajan slikarski izraz. Srednjobizantskom umjetnošću ili makedonskom renesansom nazivamo umjetnost perioda velike makedonske dinastije (867. - 1056.). To je bilo razdoblje širenja pravoslavlja na Rusiju i vrijeme blagostanja.

U arhitekturi nastaje nov tip crkve.

Tlocrt takve crkve čini grčki križ upisan u kvadrat s narteksom na jednoji apsidom na drugoj strani.

Na spoju četiriju bačvastih svodova uzdiže se velika kupola, a unad svakim od četiriju krakova nalazi po jedna manja kupola.

Unutar nje se nalazi dekoracija tipična za centralnu kubičnu građevinu.

Općenito, od 9. st. prevladavaju manje crkve s više kupola. Najstariji primjer ovakve crkve

predstavlja Nea Ekklesia (Nova Crkva), koju je u 9. st. dao podići Vasilije

I. u Istanbulu (uništena u 15. st.).

Najznačajnija crkva srednjobizantskog perioda na tlu zapadne Europe nalazi se u Italiji. To je crkva sv. Marka u Veneciji, izgrađena u 11. stoljeću. Crkva sv. Marka ima tlocrt grčkoga križa

upisanog u kvadrat, s pet kupola raspoređenih na krakove i križište.

Prostrana unutrašnjost crkve ukrašena je mozaicima.

Samostanski

sklop Hosios

Lukas u Grčkoj

(nastao

početkom 11.

st.) sastoji se

od dvije crkve.

U unutrašnjosti su sačuvani mozaici.

U slikarstvu, odnosno u izradi mozaika, repertoar tema i

sheme za pojedine scene strogo su propisani i unaprijed

zadani. Crkva se ukrašava prizorima postavljenima po točno

utvrđenom redoslijedu, tj. u skladu s liturgijom.

Kupola je mjesto rezervirano za prikaz Krista, apsida je mjesto na kojem je najčešće

Bogorodica s djetetom, a ispod se nižu najvažniji prizori Kristova života, od

navještenja do raspeća.

Niže se smještaju sveci, mučenici i crkveni

dostojanstvenici.

Donji prostori predstavljaju zemaljski svijet.

Primjenjuje se obrnuta perspektiva, u kojoj se svaki

predmet gleda iz drugoga kuta. Boje se primjenjuju

dekorativno i simbolički.

Realni trodimenzionalni prostor zamjenjuje se apstraktnom zlatnom ili

plavom .pozadinom.

Likovi su izdvojeni iz realnog života i ne podliježu fizičkim zakonima.

Tijela postaju laka i izdužena, lišena težine.

MINIJATURE

Bizant je ostavio mnogo ilustriranih knjiga, najviše

crkvenih. Služile su prenošenju ikonografskih normi i

bile su priručnici bizantskim slikarima. Prava renesansa

u razvoju knjižnog slikarstva dogodila se u 9. stoljeću.

Vrhunac razvoja ove vrste umjetnosti predstavlja tzv.

Pariški psaltir sa četrnaest minijatura koje se oslanjaju

na uzore iz antičke umjetnosti.

Prikazi s elegantnim likovima naslikani su živim i žarkim

bojama s mnogo detalja.