zak derida sta je dekonstrukcija
TRANSCRIPT
Žak Derida ŠTA JE DEKONSTRUKCIJA
u: Zlatna greda, list za književnost, umetnost, kulturu i mišljenje, broj 37, godina IV,
2004, str.52, izdavač: Društvo književnika Vojvodine, Novi Sad.
(Reč je o Deridinom usmenom odgovoru na pitanje iz naslova, datom u toku jednog
razgovora koji je snmimljen 30. juna 1992. g. Sam razgovor nije u celosti objavljen, ali se
deo s odgovorom na bez sumnje važno pitanje ’’Šta je dekonstrukcija?’’ pojavio u
Monde-u od 12. oktobra 2004. čijih desetak strana je bilo posvećeno Deridioj smrti.)
Taj termin dekonstrukcija ne bi trebalo shvatiti u smislu poništenja ili destrukcije nešega,
nego u smislu istraživanja sedimentiranih struktura koje oblikuju diskurzivni sklop, tu
filozofsku diskurzivnost unutar koje mislimo. To je nešto što prolazi kroz jezik, kroz
zapadnu kulturu i ukupnost onoga što definiše našu pripadnost samoj istoriji filozofije.
Reč dekonstrukcija je i ranije postojala u francuskom jeziku, samo što je njena upotreba
bila veoma retka. Meni je ona, najpre, poslužila za prevođenje nekih reči :::: jedne koja
dolazi od Hajdegera da bi govorila o destrukciji i druge koja dolazi od Frojda da bi
govorila o disocijaciji. Ali, naravno, ja sam odmah pokušao i da naznačim, pod tom istom
rečju, u čemu ono što ja zovem dekonstrukcijom ipak nije ni hajdegerovsko ni
frojdovsko. Posvetio sam ne mali broj radova kako bih ukazao na izvestan dug spram
Frojda i Hajdegera i, u isti mah, na izvesno skretanje toga što sam nazvao
dekonstrukcijom.
Dakle, ja ne bih mogao da objasnim šta je, za mene, dekonstrukcija, a da pri tom ne
rekontekstualizujem neke stvari. Naime, s tom rečju ja sam se angažovao oko vlastitih
zadataka upravo u trenutku u kojem je strukturalizam bio nadmoćan. Zato je
dekonstrukcija, ujedno, morala biti određeno zauzimanje pozicije spram strukturalizma. S
druge strane, reč je o trenutku u kojem su nauke o jeziku, pozivanje na lingvistiku i iskaz
’’sve je jezik’’ bili dominantni.
U tim godinama, govorim o šezdesetim, dekonstrukcija je počela da se konstituiše kao...
neću reći anti-strukturalizam, ali, u svakom slučaju, kao nešto razgraničeno od
strukturalizma i nešto što, ujedno, osporava autoritet jezika.
Eto zašto sam uvek začuđen i ozlovoljen kad se suočim s tako čestim poistovećenjem
dekonstrukcije s jednim – kako bih rekao? – ’’omnilingvisticizmom’’,
’’panlingvisticizmom’’ ili ’’pantekstualizmom’’. Dekonstrukcija počinje od nečega
upravo suprotnog! U stvari, ja sam započeo s osporavanjem autoriteta lingvistike, jezika i
logocentrizma. Pa ukoliko je , po meni, sve počelo i nastavilo se putem osporavanja
lingvističke reference, merodavnost govora i ’’logocentrizma’’ – te reči koju sam
ponavljao do iznemoglosti – kako je onda moguće da se dekonstrukcija, tako često,
osuđuje kao misao za koju postoji samo govor ili tekst u užem smislu, ali ne i stvarnost?
Očigledno, to je nepopravljivi besmisao.
Ja nisam odbacio reč dekonstrukcija pošto je ona implicirala nužnost pamćenja,
ponovnog vezivanja, pa i sećanja na istoriju filozofije unutar koje opstajemo, a da i ne
pomišljamo da iz nje izađemo. Uostalom, veoma sam rano počeo da pravim razliku
između zatvorenosti i kraja. Reč je o žigosanju zatvorenosti istorije, ne i metafizike u
celini, jer nikada nisam verovao da postoji jedna metafizika; što je, takođe, česta
predrasuda... Naime, ideja da postoji jedna metafizika samo je jedna metafizička
predrasuda. Postoji jedna istorija i lomovi u njenoj metafizici. Govoriti o njenoj
zatvorenosti ne znači tvrditi da je ona dovršena.
Dakle, dekonstrukcija, ili dekonstruktivno iskustvo smešta se negde između zatvorenosti i
kraja, u prostor ponovne potvrde filozofskog, upravo kroz otvaranje same upitnosti nad
samom filozofijom. S te tačke gledišta, dekonstrukcija nije tek još jedna filozofija, niti je
skup nekakvih teza, niti, pak, pitanje o biću u hajdegerovskom smislu... Na izvestan
način, ona nije ništa. Ona ne može da bude nikakva disciplina ili metoda. A nju, često,
predstavljaju kao metodu, ili je preobražavaju u metodu, sa skupom pravila, procedura
koje se mogu naučiti...
A ipak, ona niej tehnika, sa svojim normamam i procedurama. Naravno, moguće su
pravilnosti u načinu postavljanja pitanja dekonstruktivnog tipa. S te tačke gledišta, ja
verujem da to može da otvori prostor za obučavanje, da može da uvede efekat discipline
itd. Ali, u samom svom načelu, dekonstrukcija nije metoda. Ja sam i sam pokušao da se
upitam šta bi mogal biti metoda, u grčkom ili kartezijanskom smislu, u hegelijanskom
smislu. No, dekonstrukcija ipak nije metodologija, nije primena pravila.
Ako bih hteo da dam jedan ekonomski, eliptičan opis dekonstrukcije, onda bih rekao da
je to misao porekla i granice samog pitanja ’’šta je...?’’, pitanja koje dominira nad
čitavom istorijom filozofije. Uvek kada pokušavamo da mislimo mogućnost tog ’’šta
je...?’’, kada pokušavamo da postavimo pitanje o formi samog pitanja, ili da se
interesujemo za nužnosti govora u nekom jeziku, nekoj tradiciji itd., ono što se u tim
trenucima čini može biti na raspolaganju pitanju ’’šta je...?’’ samo do izvesne tačke.
I to je, upravo, osobenost dekonstrukcije! Zaista, ona je upitanost nad svim što je nešto
više od upitnosti. Eto zašto se ja sve vreme ustežem da upotrebljavam tu reč. Koja se
odnosi na sve ono što je pitanje ’’šta je...?’’ nalagalo u istoriji Zapada i u zapadnoj
filozofiji, od Platona do Hajdegera. S te tačke gledišta mi, zaista, više nemamo pravo da
od dekonstrukcije tražimo da odgovori na pitanje ’’šta je ona?’’ ili ’’šta je to?’’, u
tekućem značenju te upitnosti.