Ahmad - Derida, Dekonstrukcija

Download Ahmad - Derida, Dekonstrukcija

Post on 24-Nov-2015

26 views

Category:

Documents

7 download

DESCRIPTION

Ahmad - Derida, Dekonstrukcija

TRANSCRIPT

269 Aijaz Ahmad Derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije S engleskog jezika preveo Domagoj Duron270Aijaz Ahmad (Uttar Pradesh) indijski je marksi-stiki teoretiar stalno zaposlen u Centru za suvremene studije pri Nehru Memorial Muse-um & Library, a kao gostujui predava radi i na Sveuilitu York u Torontu. Kao suvreme-nik procesa dekolonizacije june Azije i kasni-jih politikih kriza (neovisnost Istonog Paki-stana, tj. Bangladea, politika previranja u Indiji) pie niz tekstova koji se bave ulogom (post)kolonijalnih sila u spomenutim kriza-ma i imperijalizmom nakon procesa deko-lonizacije. U tekstu Islam, Islamism and the West (2008.) daje jednu od najsuvislijih kriti-ka Zapadne politike prema Bliskom istoku i muslimanskom svijetu uope. Za knjievnu je znanost najznaajnije njegovo bavljenje knjievnostima Treeg svijeta. Autor je knji-ge in theory: classes, nations, literatures (1992.), u kojoj bez imalo oklijevanja kritizira Edwarda Saida i njegov koncept orijentaliz-ma, ali i (interesima i teorijom puno blieg) Fredrica Jamesona.271Institutum Studiorum Humanitatis ukazao mi je veliku ast pozvavi me da odrim ova predavanja. 2 Siguran sam da e se moj posjet Ljubljani u ovom trenutku vae povijesti pokazati mnogo pounijim za mene, u odnosu na ono malo pouke koju u moi pruiti tijekom svojih predavanja. Sto-ga, dopustite mi da zaponem s iskrenim zahvalama za ovu priliku koju ste mi pruili. Moji su domaini predloili da ova dva predavanja te-matiziraju nacionalizam i postmodernizam u obliku proire-ne kritike, koja bi uzimala u obzir trenutanu situaciju u kojoj se vi nalazite u svojem dijelu svijeta, i ja u svojem. Uz to, mno-go toga u mojoj zadnjoj knjizi in theory vezano je uz ove dvi-je teme. Rad na suvremenim nacionalizmima pod radnim 2 Predavanje je odrano na Institutum Studiorum Humanitatis (Europski Insti-tut za humanistike studije) u Ljubljani, 20. Lipnja 1994. Tekst ovog predavanja pojanjava da se radi o brzom odgovoru izravno vezanom uz Derridaov tekst Pre-davanje o Marxu, objavljenom u new left review 2005 (svibanj / lipanj). Ljubazni prijatelj mi je nakon toga omoguio uvid u tad neobjavljeni prijevod Derridaove knjige sablasti marxa: stanje duga, rad tugovanja i nova internacionala (London, 1994.). Ovaj uvid omoguio je primjereniji dojam o prirodi Derridaove intervenci-je, potvrdio je neka od mojih nagaanja, razjasnio neka pitanja, a zakomplicirao druga. Tako je, primjerice, ono to Derrida podrazumijeva pod "meunarodnim pravom" objanjeno u treem poglavlju knjige; sad se ini da tema "sablasnosti" obuhvaa cijelu knjigu na kompleksniji nain no to se inilo pod utjecajem spo-menutog izvatka, dok je moj dojam da sablast Benjamina krui oko teme "mesi-janstva" potvren, iako je jasno da se Derridaovo razvijanje Benjaminove teme grana u razliitim smjerovima. Ipak, nisam odluio odgovoriti na samu knjigu u to vrijeme. Odgovorio sam na spomenute izvatke ba zato to su se pojavili u nlr-u, i ta motivacija je jo uvijek djelatna. Derridaova knjiga predstavlja pomno struk-turiran tekst. Kad bih uzeo cijelu knjigu za predmet rasprave, morao bih sastaviti odgovor mnogo ireg opsega. Veoma cijenim Derridaovu gestu solidarnosti s mar-ksizmom i drago mi je to sam proitao knjigu, ali ovo itanje ne mijenja znaajno moje miljenje o izvatku na koju sam tad ponudio odgovor, i koja mi se jo uvijek i-ni kao reprezentacija pune snage Derridaove misli. Zbog toga sam mijenjao tekst izvornog predavanja to je manje mogue, iskljuivo radi stilistikih poboljanja, i radi razmatranja nekih pitanja koja su postavili Rastko Monik, Michael Sprinker, Robin Blackburn i Gopal Balakrishnan. Takoer, dodao sam nekoliko biljeaka, od kojih neke tek usputno referiraju na knjigu. Uspio sam se oduprijeti porivu za pi-sanjem opirnijeg odgovora na samu knjigu.derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije272naslovom "Fin-de-sicle nacionalizama, na Istoku i Zapadu" obavit emo sutra. Za prvo predavanje, mislio sam, trebam poeti s postmodernizmom ili, preciznije, s postmodernom politikom u obliku poststrukturalistike teorije s neim to sam ve dugo odgaao. A to je lake rei no uiniti. Poststrukturalizam je teorij-ski zahtjevno podruje, usprkos publicitetu koji ga okruuje i hiperbolikim politikim stavovima koje stvara za samog se-be. Kako bismo vodili plodonosan dijalog, moramo biti sigur-ni da govorimo o sasvim odreenim autorima i tekstovima (vrlo zamrenom skupu autora i tekstova) koje spajaju, vie ili manje, bitne zajednike karakteristike. Zbog toga sam pri-premio biljeke, ali sam oklijevao s pisanjem samog predava-nja, dijelom zbog toga to nisam bio siguran prua li dogaaj ove vrste mogunost rasprave tako teorijski sloene, i s ko-jom svrhom, doista? Za mene je ovaj problem bio privremeno rijeen, manje-vie sluajno, prolog petka kad sam posjetio ured asopisa new left review u Londonu i dobio kopiju za-dnjeg izdanja asopisa, u kojem se pojavljuje Derridaov la-nak predavanje o marxu. Proitao sam predavanje sljedeeg dana, tijekom leta za Ljubljanu. Stekao sam dojam da je sam Derrida otvorio prostor za dijalog (polemiki dijalog, moda) izmeu marksizma i poststrukturalizma ili, odreenije, de-konstrukcije nakon raspada komunistikih drava u bivem Sovjetskom Savezu i istonoj te sredinjoj Europi. Proitao sam Derridaov tekst, kao to sam rekao, u subotu poslije-podne. Nedjelju sam proveo sreujui vlastite misli. Poeo sam pisati samo predavanje, koje predstavlja refleksiju o vr-sti otvaranja koje Derrida nudi u svom predavanju, ovog ju-tra, to znai da ete uti tek poetnu, privremenu reakciju, usprkos prividu pouzdanog, dovrenog teksta.aijaz ahmad273gesta povezivanjaIzabrao sam Derridaov tekst jer nudi mogunost za procjenu politike dekonstrukcije (u temeljnom smislu pojma 'politike'), kako je on odreuje. Dio teksta u kojem Derrida prua dekon-strukcijsko itanje Fukuyamine proslavljene knjige 3 me, mo-ram priznati, ne zanima iako Derridaova karakterizacija tog djela ("u bitnome, nastavljanje na tradiciju Lea Straussa pre-ko Allana Blooma, kolska vjeba mladog, poduzetnog, ali za-kanjelog itatelja Kojvea i nekih drugih") u velikoj je mjeri ispravna. Postoje vrlo opsene rasprave koje se tiu Fukuya-mina rada, pogotovo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Drava-ma. U svakom sluaju, Niethammerova knjiga posthistoire, 4 objavljena na njemakom jedva dva mjeseca nakon izdanja Fukuyamina izvornog eseja na engleskom, ve je ukazala na mnotvo zanimljivih naina ispitivanja podrijetla onoga to je Fukuyama argumentirao. U cjelovitu eseju o Fukuyami i i-roj tradiciji kraja povijesti u europskoj misli, Perry Anderson je tada uspjeno proirio Niethammerove sugestije, potvrujui snanije strane Fukuyaminih argumenata. 5 Derridaov rad na Fukuyaminoj knjizi, objavljen mnogo kasnije, ini mi se kon-vencionalnim. Rasprava bi bila plodnija da je Derrida usmjerio svoju misao na politike i filozofijske poveznice izmeu Fuku-yamina argumenta kraja povijesti i proglaenja kraja svih me-tanarativa koji se lako mogu nai u radovima mnogih pobor-nika dekonstrukcije. Ali Derrida ne postavlja, naalost, ovo bitno pitanje. Da je bio preuzeo ovaj izazov, mogao je doi do zakljuka da je Fukuyamin argument, izmeu dviju tvrdnji 'kra-ja', mnogo manje naivan na iskljuivo filozofskom terenu. 3 Francis Fukuyama, the end of history and the last man, London, 1992.4 Lutz Niethammer, posthistoire: has history come to an end?, Verso, London, 1992. Izvornik je na njemakom objavljen 1989.5 Perry Anderson, the ends of history, u: a zone of engagement, Verso, London, 1992.derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije274Ono to me zapravo zanima jest pravi povod ovom tekstu: Derridaova gesta povezivanja s nasljeem marksizma, upra-vo sad kad se ini da je vrijeme komunizma u Europi, isto-noj i zapadnoj, definitivno prolo. Ali Derrida takoer govori o odreenoj vezi izmeu marksizma i dekonstrukcije i cilja na istisnue naeg historijskog razumijevanja marksizma u korist razumijevanja drugaije vrste, razumijevanja u mesi-janskom registru. On predlae, uz pronicljivu dijagnozu bit-nih problema suvremene Europe, neto to mogu nazvati jedino anti-politikom, ak i ako meu mnogim znaenjskim slojevima ove rijei ujemo onu specifinu nijansu osobnog svjedoanstva koju je Havel pokuao upisati u samu rije. 6 Referirajui se na najrecentniji i poneto pomirljiviji tekst dekonstrukcije, potonji mi prua priliku za izdvajanje ono-ga to bi marksist poput mene smatrao neprihvatljivim u de-konstrukcijskim promiljanjima o politici, ak i kad su te ide-je dotjerane do vrhunca, kao to zasigurno jesu u tekstu koji je predmet ovog osvrta. Upozorio bih vas, prije svega, na aktivni smisao naslo-va dananjeg predavanja: Derrida u pomirenju. Naslov nije "Pomirenje s Derridaom", u smislu starijeg sukoba koji se sad razrjeuje ili ve postignutog ina. Niti je naslov "Pomireni Derrida", to bi nosilo nijansu podinjenosti, novo naene pasivnosti s Derridaove strane u odnosu na Marxa, ili mar-ksizma u odnosu na Derridaa. U svakom sluaju, tad bismo imali osjeaj suvie lako steene zadovoljtine. Umjesto to-ga, elim uputiti na smisao aktivnog procesa i jednog subjek-ta: modus pomirenja; Derrida u procesu pomirenja; i mi, da-kle, reagirajui na proces koji je Derrida inicirao; sudjelujui u identifikaciji identifikaciji u pozitivnom smislu identifici-ranja s nakanom ovog pomirenja, ali i u smislu identifikacije 6 V. vaclav havel or living in truth (ur. Jan Vladislav), London 1986. u vezi sa specifinom obradom pojma 'anti-politike', iako moja upotreba pojma u ovom tekstu ukazuje na vrlo razliito i oitije znaenje.aijaz ahmad275onoga to je Derrida preuzeo kao predmet svog pomirenja. Uici i problemi Derridaova teksta, za nas kao itatelje, lee upravo u ovom dvostrukom kretanju identifikacije.Prvo pitanje koje se namee jest, naravno, pitanje vr-ste teksta koji je Derrida napisao. Uzimajui u obzir mno-tvo motiva i metafora, kao i sredinju ulogu forme retorike, u odnosu na utjecaj i uinkovitost ovog teksta, mogli bismo biti skloni tretirati ga prije svega kao knjievni tekst. Knjiev-ne karakteristike duboko su smjetene u ono to smatram primarnom svrhom teksta, u njegovu performativnost. Ovo je u osnovi performativan tekst pisan u specifino knjievnom modusu. Tekst koji ne nudi analizu, ve izvedbu: ritualnu izvedbu pokapanja i obnove to dovodi do motiva zavjeta i sablasnosti i obeanja oplakivanja mrtvih, kao i zavjeta i obeanja da e mrtvi biti ouvani, ukratko, tekst objave srod-nosti, i vie od toga, tekst potvrivanja oinstva; prizivanje nasljedstva u registru sablasnosti, priznanje marksistikog porijekla i nasljea u trenutku kad no neoliberalnog kon-zervativizma pada na Europu, a faizam, sam uskrsnut bauk, pod okriljem novih vrsta rasizma i novih patriotizama, ulja se Europom: svim dijelovima Europe, zapadnom, istonom i sredinjom.rad nasljedivanjaPonimo ondje gdje Derrida poinje, uvodnim inom pozici-oniranja unutar vlastitog rada ograivanjem teksta dvama citatima iz Hamleta, koji postavljaju Duh mrtvog oca u prvi plan (oita referenca na Derridaov naslov sablasti marxa kao i na temu konanosti smrti marksizma i tvrdnju da je on, i njegovi dekonstrukcionisti, istinski nasljednik Marxa, mrtvog Oca, a ne komunisti i ljudi openito poznati kao marksisti). Navodim citat na poetku teksta, s njegovim ponavljanjem kljune fraze: derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije276hamlet: Vrijeme je razglobljeno Zaklinjem se.duh (pod zemljom): Zakunite se.(Zakunu se trei put)hamlet: Umiri se, uznemireni Due! Tako gospodo,Svom ljubavlju se vama preporuujem. I to siromah kao to je Hamlet moe Uinit da vam prui ljubav, prijateljstvo, Izostat nee, ako bog da. Skupa hajdmo;I stalno prste na usnama drte, molim. Vrijeme je razglobljeno. O, prokleti jad,to ikada se rodih da mu vratim sklad!No, hajd, poimo zajedno. (Odlaze) 7Evo pozicioniranja: Sin, sam sa svojim Duhom, u "razgloblje-nu" vremenu (kvazireligiozan ton bit e ukljuen u Derridaov tekst poneto kasnije, ali ve moemo primijetiti naznaku Svetog duha i njegova slavnog Sina, kao i naznaku osamlje-nosti Sina u inu kojim od sebe pravi jedinstvena patnika za sve ovozemaljske grijehe). Nadalje, tema obeanja i zavjeta: u ovom citatu, Duh izgovara tek jednu rije: "Zakuni se", uslijed ega "se zaklinju". Ukratko, u ovom se ulomku Hamlet zdruu-je s duhom svoga ubijenog oca, ili tonije, sa Sablasti oca, ka-ko bi Derrida utvrdio, prizivajui neto kasnije u svom tekstu poznatu frazu iz komunistikog manifesta, prema kojoj sa-blast komunizma progoni cijelu "staru Europu". Dakle, duh ko-jem se na moderni, metaforiki Hamlet zaklinje jest: a) autor tih rijei, Marx, ali isto tako i b) subjekt tih rijei, sam komu-nizam, ta stvar, to jest, povijest koja progoni "staru Europu", povijest za koju se kae da je mrtva, kao to je Hamletov otac mrtav, tako da se Hamlet nije mogao obvezati Ocu, ve jedi-no stalno prisutnom, proganjajuem Duhu. Zapoinjemo s fi-gurom sina koji aluje ("Umiri se, uznemireni Due") uhvaen 7 Svi citati iz Hamleta navedeni prema prijevodu Josipa Torbarine (op. prev.).aijaz ahmad277u inu zdruivanja ("Poimo zajedno") s obeanjem na jeziku toliko sudbinskim da nosi snagu kletve ("Vrijeme je razgloblje-no. O, prokleti jad"), ali i herojstva u samotnoj velianstve-nosti ("to ikada se rodih da mu vratim sklad!"). Dakle, obea-nje glasi: to komunizam nije mogao, uinit e dekonstrukcija. Teme nasljea, alovanja i obeanja progone cijeli Derridaov tekst, koji e autor privesti kraju uz rijei samog Duha, kojima emo se jo vratiti. Obratimo sad panju na teme "nasljea" i "alovanja" u iskazu samog Derridaa: Nasljee nikad nije zajameno, ve je uvijek zadatak. Taj zadatak nam predstoji toliko neupitno, koliko je neupitno da smo nasljednici marksizma, ak i prije pristanka ili odbijanja, i kao svi nasljednici, mi smo u alovanju (str. 40). 8Ali dilema Derridaova teksta proizlazi iz injenice da je posve nejasno to je predmet autorova alovanja i da nije jasno za-to ba sada aluje. Zato je raspad Sovjetskog saveza ba njega potaknuo na alovanje? emu poistovjeivanje pada komunistikih drava u Europi sa smru marksizma, koje je toliko drago pristaama slobodnog trita kojima se inae su-protstavlja u tekstu? Kada je Derrida u prolosti poistovjetio Sovjetski Savez s marksizmom, tako da pad jednog postaje povodom oplakivanja smrti drugog? Ovaj aspekt teksta uzro-kuje dojam da je motiv alovanja, koji strukturira ostatak teksta, zasnovan na odreenom pogrenom prepoznavanju vlastita trenutka. Vrlo irokim potezom, Derrida se identificira kao jedan od onih koji su se oko 40 godina "suprotstavljali de facto mar-ksizmu ili 'komunizmu' (Sovjetskom Savezu, Internacionali komunistikih partija i svemu to je proizilo iz toga)" (str. 33, 8 Brojevi stranica odnose se na Derridaov tekst pod naslovom Lecture, objavljen u new left review, 2005.derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije278kurziv dodan). Ta rije svemu, pridaje toliku konanost i sigur-nost njegovoj tvrdnji da postojei socijalizmi nikad nisu po-stigli nita dobro ne samo vladajui reimi, ve i svaka stran-ka koja je ikad postala dijelom Internacionale; reimi kao i pokreti da je nejasno zato ga je raspad tih socijalizama po-nukao na alovanje. Na drugom mjestu (str. 54), Derrida kon-statira da je "dekonstrukcijsko miljenje" ("ono koje mi je od vanosti ovdje") proizilo iz opozicije spram ideologija libe-ralnog kapitalizma i, njegovim rijeima, spram "najopreznijih i najmodernijih reinterpretacija marksizma od strane odre-enih marksista (poglavito, francuskih marksista i grupe okupljene oko Althussera) koji su vjerovali da moraju odvojiti marksizam od bilo koje teleologije ili od bilo koje mesijanske eshatologije". Derrida se, dakle, na najopenitijoj razini, pro-tivi svemu to se moe povezati s realnom povijeu komu-nistikih partija i "realno postojeim socijalizmima" prolih vremena, preciznije, on se odavno suprotstavlja, i jo uvijek se suprotstavlja, "najbudnijim" marksistima svoje nacional-ne tradicije, tj. Althusseru i onima oko njega. No prema emu u toj filozofijskoj tradiciji Derrida pokazuje toliku odbojnost? Prema tome to su pokuali "odvojiti marksizam od bilo koje teleologije ili bilo koje mesijanske eshatologije", dok, njego-vim vlastitim rijeima, "moja je pozornost usmjerena upra-vo na razlikovanje prve od druge". Drugim rijeima, njegovo dekonstrukcijsko rasuivanje tei odvajanju "marksizma" od "teleologije", ali i rekonstrukciji marksizma kao "mesijanske eshatologije". Uskoro u se vratiti ovom problematinom pi-tanju Derridaova shvaanja marksizma kao "mesijanske afir-macije" (naglasak Derridaov), no samo pitanje stoji: ako su snage koje je dekonstrukcija promatrala kao protivnike (poli-tike protivnike, u liku komunistikih partija i realno postoje-ih socijalizama; filozofske protivnike, u liku "budnih" filozo-fa iz Derridaova miljea i grada) konano poraene, zbog ega bi Derrida trebao alovati? Zato umjesto alovanja ne bi ui-vao u trijumfalnom i slavljenikom raspoloenju?aijaz ahmad279Sugerirao bih da metafora alovanja ima vrlo preciznu i ograni-enu upotrebljivost, i da se odnosi na onaj aspekt Derridaove filozofske imaginacije koji eli igrati Hamleta, koji eli naslije-diti ostavtinu marksizma (sad kad je marksizam, po njegovu miljenju, mrtav kao i duh), koji eli biti Princ Princ Danske, Princ Dekonstrukcije, koji bi bio dovoljno pravian da ispravi vrijeme koje je razglobljeno. Ukratko, Derrida se nadao da e se kolaps povijesnog marksizma podudarati barem s filozof-skim i akademskim trijumfom dekonstrukcije, a ne neolibe-ralne desnice. On aluje, drugim rijeima, ne toliko zbog smrti Oca per se, ve zbog naina na koji je umro, i zbog injenice da kraljevstvo nije naslijedio Princ Dekonstrukcije, ve desni-arski uzurpatori. (Ovdje se moemo podsjetiti na paradoks koji je Derrida mogao uzeti u razmatranje, ali ga nije nazna-io u samom tekstu: u Shakespeareovoj tragediji, kraljevstvo mrtvog Oca ne nasljeuje Sin Hamlet, ve pasivni promatra, Fortinbras. ini se da su Hamleti ovog svijeta osueni na to da ih uzurpatori opsjedaju, i da zauvijek ostaju neokrunjeni.) Evo pravog predmeta oplakivanja: ne smrt, ve uzurpacija.to se tie naina na koji Derrida formulira pitanje "tele-ologije" i "mesijanske eshatologije", u pravu je kad zakljuuje da Althusserov filozofski projekt odvaja marksizam od jednog i drugog. Althusser je zasigurno nastojao zadrati koncept znanstvenosti, kao to je nastojao izvoditi projekt socijalizma iz antagonizama samog kapitalizma, a ne iz nekog voluntari-stikog ili kvazihegelovskog pojma Povijesti (tj. teleolokog, ali isto tako primitivnog, ciklikog poimanja povijesti u kojoj se komunistiko drutvo vraa primitivnom komunizmu dale-ke prolosti, na mnogo viem stadiju, zatvarajui krug u obliku Drugog dolaska u skladu s mesijanskim predvianjem Spase-nja), prema kojem bi radnikoj klasi bilo sueno oboriti kapita-lizam. Na tom tragu Althusser inzistira da ono to marksizam razmatra kao komunistiko drutvo budunosti nee biti kraj povijesti (ovdje nema hegelijanskih udnji!), ve e se smjestiti unutar povijesti, uz opasku da je i razvoj tog drutva podloan derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije280kontradikcijama koje stvara njegovo vlastito povijesno kreta-nje. Inzistiranje na ovom dodatku, na terenu politikih polemi-ka, nedvojbeno je bilo u suprotnosti sa sovjetskim tvrdnjama da je harmonino stanje cijeloga naroda, osloboeno od pri-marnih kontradikcija, ostvareno. Ovakvim se inzistiranjem na-stojalo osloboditi marksizam i od narativa mesijanskog spase-nja prema kojem otueni ljudi u sadanjosti dobivaju obeanje Drugog dolaska komunizma u nekoj dalekoj budunosti, kad e ljudski ivoti biti osloboeni od svih drutvenih antagonizama, kad e se sebstvo u potpunosti podudarati sa samim sobom i kad e bie i svijesti biti jedno te isto. Takoer, moemo se pod-sjetiti na to da je upravo "mesijansko" shvaanje sssr-a kao jamca spasenja ljudske vrste, zaslijepilo mnotvo komunista diljem svijeta nebrojene pojedince koji su po svim standardi-ma bili inteligentni i hrabri za zloine staljinizma. U kapitali-stikoj eshatologiji, ova "mesijanska" slika na svoj je nain po-stavljena naglavce: ne Konano Stanje Dobra, ve Carstvo Zla, prema upeatljivoj formulaciji Ronalda Reagana. Ova slika Do-bra i Zla, "mesijanskog" i Sotonskog, uinkovito je zastrla stvar-nost Sovjetskog Saveza od pogleda, kao i iznimnu sloenost njegove uloge u svijetu, tijekom otprilike sedamdeset godina. Apsolutizirajui odvajanje mesijanskog od teleolokog, ini se da Derrida ne uvaava posve injenicu da je "mesijanska" ten-dencija u odreenim vrstama marksizma duboko isprepletena s teleolokim poimanjem povijesti, tako da je filozofski nemo-gue, za politiku usmjerenu na punu sekularizaciju, voditi bor-bu protiv teleologije bez borbe protiv mesijanskoga. Umjesto toga, Derrida otklanja ideju socijalizma kao logine moguno-sti koja proizlazi iz kontradikcija samog kapitalizma i smjeta je u voluntaristiku domenu inova vjere. Otuda proizlazi kvazi-religijska potraga za obnovom mesijanskoga, otuda takoer proizlaze motivi "zavjeta" i "obeanja", koji su tako dominan-tni da smo, na zauujue zaobilazan nain, pozvani govoriti o "obeanju marksizma", iako smo neko obiavali jednostavno rei "socijalizam". No to je zapravo to obeanje? aijaz ahmad281Neiji razlozi za bivanje socijalistom mogu biti jednostavni-ji od "ekanja dogaajnosti mesijanskog obeanja". U teoriji, mogunost socijalizma proizlazi iz kontradikcija kapitalizma. Opozicija kapitalizmu, moralno govorei, opravdana je sama po sebi zbog toga to kapitalizam truje sam ljudski opstanak, a kamoli ljudsku sreu. U trenutnim okolnostima, odlunost namjere svrgavanja ovog globalno dominantnog sistema do-ista ukljuuje ono to Ernst Bloch naziva "utopijskim vikom", ali nije stoga potrebno sam utopijski aspekt komunistike imaginacije pretvoriti u "mesijanstvo".dekonstrukcija i desnicaDerrida je nevjerojatno elokventan i nepopustljiv kad je rije o problemu uzurpacije (tj. dominacije ideologa ekstremne de-snice nakon pada komunistikih drava u Europi), to sljedei, podosta dugaak citat jasno pokazuje: ini mi se da nitko ne moe osporiti injenicu da odre-ena dogmatika trenutno pokuava uspostaviti svoju globalnu hegemoniju, u paradoksalnim i sumnjivim uvjetima. Danas u svijetu postoji dominantni diskurs ili diskurs koji je na dobrom putu da postane dominantan. Predmeti su toga diskursa Marxova djela i misli, mar-ksizam (a to moda nije ista stvar), socijalistika Inter-nacionala i univerzalna revolucija, nadalje, vie-manje polagano unitenje revolucionarnog modela u njegovoj marksistikoj inspiraciji te brz, strmoglav kolaps dru-tava koja su ga pokuala ostvariti u, onome to emo trenutno nazvati, citirajui manifest, "staroj Europi". Ovaj dominantni diskurs esto poprima manini, slav-ljeniki i ritualno-recitacijski oblik koji je Freud pripisao takozvanoj trijumfalnoj fazi u radu alovanja. Priziva-nje se ponavlja i ritualizira samo sebe, pridrava se for-derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije282mula kao bilo koja vrsta animistike magije. Taj diskurs proklamira, uz ritam mara: Marx je mrtav, komunizam je mrtav, jako mrtav, a s njima su nestale njihove nade, njihov diskurs, njihove teorije i njihove prakse. Kae: ivio kapitalizam, ivjelo trite, dignimo ae opstan-ku ekonomskog i politikog liberalizma! Ako je tono da ova hegemonija pokuava ustoliiti svoju dogmatsku orkestraciju u sumnjivim i paradok-salnim uvjetima, razlozi se u prvom redu nalaze u tome to ovo trijumfalno zaklinjanje nastoji zanijekati inje-nicu i, prema tome, sakriti se od injenice da nikad u povijesti horizont stvari iji se opstanak slavi (svi stari modeli kapitalistikog i liberalnog svijeta) nije bio toli-ko mraan, prijetei i sam pod prijetnjom.Derrida s pravom istie paradoks koji proizlazi iz injenice da se ono to prikladno naziva "maninim trijumfalizmom" zbog kolapsa komunizma podudara s povijesnom razdobljem u ko-jem je kapitalizam zaglibio u stagnaciji, rastrgan svojim kon-tradikcijama, postajui u cijelom procesu sve vie prijeteim i sve vie pod prijetnjom: ne radi se o razdoblju poveane slobode, ve o mnogo brutalnijim reimima akumulacije i o obnovljenim, rastuim rasizmima i faizmima. to omogu-uje globalni povratak ekstremne desnice, osim kolapsa ko-munizma, u razdoblju poniranja kapitalizma u stagnaciju (35 milijuna nezaposlenih samo u razvijenim kapitalistikim ze-mljama) i u vrijeme nasilja koje eskalira (ako je razulareno ra-zaranje Bagdada i kontinuirano maltretiranje brojnih malih drava diljem svijeta bilo kakva indikacija)? Derrida ne izno-si ovu poveznicu, ali mogli bismo dodati da je upravo kolaps komunistikih reima u Sovjetskom Savezu, istonoj Europi i bivoj Jugoslaviji, 9 kombiniran s kolapsom radnikih pokreta u zapadnoj Europi i paralelnim kolapsom radikalizama Tre-eg svijeta u nerazvijenim podrujima, ideolozima kapitala dao poticaj za pomak prema krajnjoj desnici. Derridaovo od-aijaz ahmad283bijanje klasne politike ak i u ovom tekstu u kojem se zdru-uje s marksizmom (a tome emo se vratiti kasnije) i njego-ve optube za 'sve' to su komunistike partije ikada uinile, toliko je ekstremno da iskljuuje spoznaju da su poraz komu-nizma i globalni trijumf najbrutalnije vrste kapitalizma, kao i dezorganiziranost radnikih pokreta te rast faizama diljem Europe, dijelovi istog procesa. Hladni rat nije jednostavno ieznuo: jedna je strana pobijedila, a druga izgubila. Derri-da ne priznaje jedinstvo tog procesa iako je svjestan rezul-tat prema kojima se odnosi s prezirom. On nas upozorava na gotovo globalni konsenzus koji sad obuhvaa "govor ili re-toriku onoga to se u Francuskoj naziva classe politique" (str. 38), kulturu komunikacije i masovne medije, te "znanstvenu i akademsku kulturu, posebnu onu povjesniara, sociologa i politologa, teoretiara knjievnosti, antropologa, filozofa, i to posebno politinih filozofa, diskursi kojih se prenose aka-demskim i komercijalnim izdavatvom i tiskom" (str. 39). Evo Derridaova saetka ove raskrsnice: Nitko nee previdjeti da su ta tri, ve spomenuta, mje-sta, forme i moi kulture (izrazito politiki diskurs 'po-litike klase', diskurs medija i intelektualni, znanstveni ili akademski diskurs) spojeni istim aparatima ili apa-ratima koji su neodvojivi od njih. Ti su aparati nedvoj-beno sloeni, razlikovni, konfliktni i nad-determinirani. Ali neovisno o konfliktima, nejednakostima ili nad-de-terminacijama meu njima, oni komuniciraju i surauju u svakom trenutku, u svrhu proizvodnje najvee sna-ge kojom se osigurava hegemonija ili imperijalizam o 9 Pomalo je neobino da, nakon snanog iskaza bezuvjetne opozicije spram sve-ga to su komunistike partije ikada uinile, Derrida sad odreuje (netom citirani odjeljak) upravo komunistike zemlje kao drave koje su "pokuale ostvariti" ono to jasno naziva "revolucionarnim modelom inspiriranim marksizmom". ini se da se ovdje radi o logikoj nedosljednosti s obzirom na potpuno odbacivanje i netom naveden opis.derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije284kojem se raspravlja. To se ostvaruje zahvaljujui medij-skom posrednitvu, u najirem, najpokretnijem i tehno-loki najinvazivnijem smislu rijei (s obzirom na ubrza-nje tehnolokog napretka?) (str. 39).Moemo zakljuiti da se s Derridaom slaemo kad je rije o tro-strukoj strukturi politikih, medijskih i akademskih diskursa koje vee, Derridaovim rijeima, "jedinstven aparat" koji nije tek pojava koja se iri diljem Europe, ve je, kao to Derrida sjajno formulira, "tehnoloki invazivan" u svim privatnim i jav-nim sferama. Na drugim mjestima on napominje da se napre-dovanje ove strukture isprepletenih diskursa podudaralo s kolapsom postojeih socijalistikih reima i uvelike mu prido-nijelo. U ovoj globalnoj konjunkturi ak je i socijaldemokracija ula u razdoblje opadanja diljem sjevernih i zapadnih podruja Europe, otvarajui prostor otvoreno desniarskim reimima i gurajui preostale socijaldemokratske reime sve vie prema desnici. Moemo dodati da ovakvo stanje nije doprinijelo sa-mo kolapsu komunistikih vlada, nego i trijumfu upravo onih desniarskih ideologija u politikim zajednicama koje su izni-kle iz kolapsa komunizma, u bivem sssr-u, istonoj Europi i Jugoslaviji, i to do takva stupnja da ljevica u tim turbulentnim podrujima ne predstavlja ni temeljnu opoziciju uvoenju tr-inih odnosa. Da je radniki pokret bio snaniji u zapadnoj Eu-ropi, uz kulture ljevice koje bujaju u civilnom drutvu, reime barem ljeviarske socijaldemokracije, ako ne i pravog fronta ljevice, reimi koji su nastali na ruevinama komunizma bili bi puno drukiji. U postojeoj stvarnosti zapadne Europe sudbi-na je istonoeuropskih reima (da ne govorimo o bivem sssr-u i Jugoslaviji) ne po prvi put u povijesti, bila zapeaena.Derrida se ne bavi ovim problemom, a ne razmatra ni ka-ko su varijante antimarksizma, u obliku mnotva radikalizama nakon '68. u Zapadnoj Europi, doprinijele opadanju, barem u akademskim krugovima, tog istog marksizma ija reklamirana smrt ga je potakla na ovu elokventnu intervenciju. Sam ishod, aijaz ahmad285otvorena hegemonija desnice kao posljedica kolapsa komuniz-ma, uvelike uznemirava Derridaa, i to je logino. U ovoj naro-ito dvosmislenoj povijesnoj konjunkturi, koju obiljeuju neu-spjeh Hruovljevih reformi u Sovjetskom Savezu, francuska 1968., invazija na ehoslovaku, pokreti za nacionalno oslo-boenje u Vijetnamu i ostalim zemljama Azije i Afrike, pojava Nove ljevice u razliitim zapadnim zemljama u takvoj, dakle, konjunkturi, poststrukturalizam uope, a Derridaov projekt dekonstrukcije posebice, u sferi intelektualne proizvodnje predstavljali su se kao alternativa i marksizmu i konzervati-vizmu. Neemo komentirati stvaran doseg ove politike alter-native. Dovoljno je napomenuti da je utjecaj dekonstrukcije u dijelovima nekomunistike (esto antikomunistike) akadem-ske ljevice na amerikim i europskim sveuilitima zasigurno bio omoguen injenicom da se nije radilo o diskursu desnice iako su mnogi marksisti, a meu njima i ja, tvrdili da je dekon-strukcija bezuvjetnim ratom protiv politikog marksizma, svo-jom antipatijom spram organizacija radnike klase, kao i spram organizirane politike ljevice, te svojim zalaganjem za globalnu hermeneutiku sumnje, nesvjesno pridonijela stvaranju mo-gunosti za preporod prave desniarske inteligencije.I doista sam ozbiljan kad govorim o "nesvjesnom dopri-nosu". Upotrebljavam rije 'nesvjestan' jer Derridaa nikad ni-sam smatrao ovjekom desnice, bez obzira na ograivanja od njegova rada i utjecaja (vie u vezi s deridijancima, nego s njime samime). Sigurno je da on nije aktivno tragao za drutvom de-sniara ili za trijumfom njihove 'dogmatike', a ovo nipoto nije ni prvi put da se Derrida izjanjava o svojoj srodnosti s onim to naziva "odreenim duhom marksizma". 10 Ipak, simptoma-tino je da ak i u ovom tekstu (u modusu 'pomirenja') Derrida 10 U vezi s ranijim izraavanjima ove srodnosti, a posebno u vezi sa sloenim pro-blemom Derridaova dobra miljenja o Althusseru i razilaenj u miljenju izmeu njih dvojice, v. Politics and Friendship: An Interview with Jacques Derrida i Derri-daov posmrtni govor posveen Althusseru, u: the althusserian legacy, ur. E. Ann Kaplan i Michael Sprinker, Verso, London 1993.derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije286ne govori o napadima dekonstrukcionista, posebno ameri-kih, na politiki marksizam i o dijeljenju filozofskog prosto-ra s otvoreno liberalnim pragmatizmom. Ne obazire se ni na otrinu politike retorike dekonstrukcionista, koja se pribli-ava desniarskoj 'dogmatici' koju ovdje osuuje. Ne bi ga, naravno, trebalo smatrati odgovornim za djela onih koji pri-zivaju njegovo ime; dekonstrukcija je u velikoj mjeri disciplina uskih akademskih granica, a to utjee na njezin potencijalan doprinos trijumfu kapitalizma, nasuprot moguim eljama samih dekonstrukcionista. Ipak, kad Derrida povlai pitanje "znanstvene i akademske kulture", ili preciznije, pitanje "teo-retiara knjievnosti diskurs kojih se prenosi akademskim i komercijalnim izdavatvom i tiskom", sigurno je da je mogao promisliti veze izmeu dekonstrukcionista i rutinskih varijan-ti antikomunizma, posebno u Sjedinjenim Dravama, gdje je njegov utjecaj, prema akademskim standardima, bio znaajan. Tekst je takoer nejasan u pogledu pretpostavljene temeljne razlike izmeu politike koju preporuuje i manje okrutnih, so-fisticiranijih oblika liberalizma (izuzimajui blagotvorne po-vezanost s onim to naziva "odreenim duhom marksizma" i metaforiki jezik "nasljedstva" i "obeanja marksizma").Derrida, kao to sam napomenuo, sigurno nije ovjek desnice. Kad bih skicirao svoj dojam njegove politike pozi-cije, morao bih uzeti u obzir ostavtine poput romantizma, anarhizma, nadrealizma, pa ak i neke struje politikog libe-ralizma, ali ne i onu konzervativne desnice. Dakle korisno je prepoznati da, kad Derrida koristi metafore "nasljea", "alo-vanja" i "obeanja", to ini iz iskrenog osjeaja gubitka, jer je preporod desnice zasigurno predstavljao muno iskustvo za Derridaa, kao to bi predstavljao, iz druge perspektive, i za marksista. Derrida je vrlo paljivo odabrao prizvuk koji eli proizvesti svojim pisanjem u ovom tekstu. To je prizvuk po-smrtne pjesme, propovijed poraenima, jezik zacjeljivanja ra-na kako bi nova obeanja mogla biti odrana, obeanja da e ono to je ranije obeano ipak biti ispunjeno, ali na nov nain. aijaz ahmad287Posluajte ovaj primjer kako biste stekli dojam te intonacije, dijelom propovjedne, dijelom primjerene naricanju: Moramo proi ovuda, mi takoer, mi moramo proi u tiini, to blie povrini zemlje, povratak ivotinje: ne figura stare krtice ("Dobro reeno, stara Krtice"), niti figura odreenog jea, ve preciznije, figura "osjetljivadikobraza", 11 dok se duh Oca sprema magijski ga ma-knuti uklanjanjem "vjenog grba" od "uiju od krvi i mesa" (str. 58) U ovoj intonaciji, vie no u bilo emu drugom, moe se uoiti Derridaova volja za pomirenjem s onim emu se uvelike su-protstavljao u prolosti. Ali kako on preobraava ovu volju za pomirenjem u analitiko razumijevanje prolosti, u politiku projekciju budunosti, u razumijevanje same stvari, marksiz-ma, s kojim se sada miri?Derridaova osuda neoliberalnog konsenzusa poprae-na je jednako pronicljivim dojmom o tome kakva Europa izbi-ja na povrinu: "Kao u vrijeme manifesta", kae Derrida, "eu-ropski se savez formira, progonjen onim to iskljuuje, protiv ega se bori, nad im vri represiju" (str. 44). Derridaov stil ovdje je varljiv kao i inae, ali moemo opravdano iitati moda i uitati njegove reference na cijeli niz fenomena: na drave Istone Europe i Balkana koje e nova Europa, Uni-ja, asimilirati tek selektivno, uvelike kao periferijski izvor jef-tine radne snage; na neeuropske manjine koje su zaglavile u Europi, koja je tako trijumfalno zapadnjaka; na cijeli niz neeuropskih zemalja koje Sjeverna Amerika i Zapadna Euro-pa tretiraju kao mete pljake, unitenja, nadzora i redarstve-nih akcija. to se navedenog tie, moemo se u potpunosti sloiti s Derridaom. Ali ini se da ovako uobliene fraze suge-riraju da je porast iskljuivosti u europskoj politici posljedica 11 Izvorno "porpentine", referenca na Shakespearea (op. prev.).derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije288procesa koji vodi Uniji ili barem znaajna karakteristika tog procesa. Bit u izravan to je netono. Ksenofobija je mno-go izraenija u taerista, nacionalista i faista u odnosu na tvrdokorne zagovaratelje Unije i birokraciju u Bruxellesu. Rav-notea drutvenih snaga u pojedinim zemljama Europe toli-ko se pomaknula prema desnici, i Unija osjea takve pritiske iz mnogih smjerova, da se trenutano piu sporazumi koji se odnose na podruja poput zakona o regulaciji imigracije, koji odraavaju takve pritiske.No, kako bilo. Ova linija Derridaove misli najjasnija je kad kritizira Fukuyaminu koncepciju svijeta kao objekta ne-oliberalne globalizacije. Citirat u bitan ulomak: Ako se razmotri da on [Fukuyama] na drugom mjestu, kao gotovo zanemariv izuzetak, tretira injenicu da ono to hladnokrvno naziva "Islamskim svijetom" ne ula-zi u "opi konsenzus" koji se, kako kae, uobliuje oko "liberalne demokracije" [str. 211.], onda se barem moe postaviti hipoteza o perspektivi koju Fukuyama privi-legira u eshatolokom trokutu. Model liberalne dra-ve na koji se izravno poziva nije samo Hegelov, koji je privilegirao "kransku viziju". Ako je "postojanje drave dolazak Boga u svijet", kao to se moe proitati u filo-zofiji prava koju Fukuyama navodi, onda takav dola-zak posjeduje smisao kranskog dogaaja. Francuska revolucija bila bi "dogaaj koji je preuzeo viziju drutva slobode i jednakosti, i usadio je ovdje na zemlji" [str. 199. i passim]. Ovakav kraj Povijesti u osnovi predstavlja kr-ansku eshatologiju. Konzistentan je s aktualnim dis-kursom pape o Europskoj zajednici, predodreenoj da postane kranska drava ili naddrava, ta bi zajednica ipak pripadala nekoj Svetoj alijansi. (str. 43 / 44) Derrida lucidno primjeuje da je ogranieni religijski partiku-larizam (uvjerenje da smo suoeni s religijsko-kulturnim suko-aijaz ahmad289bom meusobno suprotstavljenih civilizacija) karakteristika ne samo odreenih islamistikih zemalja ve i samog Zapada, same kapitalistike Europe u trenutku najveeg trijumfa, to od ovog ulomka ini dobrodolo osvjeenje. U ovakvu formu-laciju ak se moe uitati odreen smisao da bi preoblikovanje Europske unije na sliku i priliku Svete alijanse Europi moglo podariti, s obzirom na bogatstvo, oruanu snagu i "tehnolo-ki invazivnu" dogmatiku, mnogo veu agresivnost od one ko-ju bi mogli prikupiti islamistiki fundamentalisti. Derridaovo upozorenje je svrhovito, iako bismo na umu trebali imati je-dan uvjerljiv protuargument: unutar postojee konjunkture klasnih i ostalih politikih snaga u Europi te njihove ravnotee, Unija se ini ireverzibilnom i u mnogo emu prog resivnom; ho-e li Unija, koja se upravo oblikuje, postati nova Sveta alijansa pomlaeni kranski svijet, Klub bijelih mukaraca uvelike ovisi o nainu na koji e se lijeva politika pozicija moi artiku-lirati i braniti u Europi, kao i o tome koliko se ljevica moe po-svetiti stvaranju Europe kao istinski otvorenog drutva, nasu-prot eljama Thatcherica i Le Pena ovoga svijeta. Mnogo toga to Derrida govori o ovoj temi moemo spremno prihvatiti, s osjeajem drugarstva, bez obzira na prola zajedljiva neprijateljstva izmeu marksizma i dekon-strukcije. Ali, to Derrida suprotstavlja neoliberalnom kon-senzusu i partikularistikim zatvaranjima Europe, kao to kae, "...u ime novog Prosvjetiteljstva za nadolazee stolje-e" (str. 55). 12 Prvo, evo afirmacije same dekonstrukcije kao radikalizacije marksizma:12 Derridaova uporaba rijei "Prosvjetiteljstvo" ovdje se ini namjernom, i u svakom je sluaju hvalevrijedna, s obzirom na to da se "Prosvjetiteljstvo", u tek-stovima koji se na njega pozivaju, u manifestacijama osobito povezanim sa Sje-vernom Amerikom i tzv. indijskom dijasporom, esto pojavljuje kao neto poput carstva zla koje obuhvaa nekoliko stoljea i konstituira sve moderne imperija-lizme i kolonijalizme. U poglavlju naslovljenom Umori i razdori Derrida referira na ovaj problem jo izravnije: "Marksizam je nasljednik duha Prosvjetiteljstva koji ne smije biti otklonjen".derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije290Dekonstrukcija nikad nije imala ni smisla ni interesa, barem prema mom miljenju, osim kao radikalizacija, to znai takoer u tradiciji odreenog marksizma, u odreenom duhu marksizma. Dogodio se pokuaj radi-kalizacije marksizma zvan dekonstrukcija ali radika-lizacija uvijek stoji u odnosu duga spram same stvari koju radikalizira. (str. 56, kurziv u originalu)Neu prihvatiti tvrdnju da dekonstrukcija predstavlja radikali-zaciju marksizma, ali Derrida ima pravo na svoje miljenje. Na to misli pod "radikalizacijom" postaje jasnije u sljedeem od-lomku koji u citirati. Ono to elim naglasiti jest da Derrida poneto potiskuje i pomalo preispisuje povijest dekonstrukci-je kad tvrdi da "dekonstrukcija nikad nije pronalazila smisao u raskidu s marksizmom niti je u tome leao njen interes" ili kad nastavlja inzistirati da je dekonstrukcija oduvijek bila bliskim roakom marksizma, samo to je bila radikalnija. Neemo ko-mentirati analogiju koju Derrida na ovom mjestu (i drugdje) po-kuava uspostaviti izmeu dekonstrukcije, koja je vie od etvrt stoljea u osnovi funkcionirala kao tekstualna hermeneutika u ogranienim akademskim krugovima, i marksizma, koji je, s pra-vom ili ne (prije bih rekao, s pravom) imao podosta znaajnu ulo-gu u svjetskoj povijesti 20. stoljea, ak i kad ignoriramo njego-vo ishodite u 19. stoljeu. Bez obzira na to, posve je tono da se sam Derrida drao na distanci od pretjeranih antimarksisti-kih radikalizama. Ipak, mnogi njegovi kolege u Sjevernoj Ameri-ci nisu imali potrebu za marksizmom, to se posebno odnosi na kolege sa sveuilita Yale, koji su bili toliko korisni za stvaranje Derridaova meunarodnog statusa, i od kojih se on nikad nije distancirao. Neki su bili vie neprijateljski raspoloeni prema marksizmu od drugih, ali neprijateljski je stav bio zajednikom karakteristikom. Znaajna osobina Derridaova argumenta jest da se sve pogreke i sva zla pripisuju mnogim duhovima mar-ksizma, dok se povijest dekonstrukcije ne podvrgava estokoj kritici. 13 Za filozofa, s pravom tako poznatog po dekonstrukciji aijaz ahmad291svih retorika nedunosti, ova je nekritika procjena pozicije na kojoj se dekonstrukcija smjeta u recentnoj intelektualnoj po-vijesti, u najmanju ruku, jako iznenaujua.dvosmislena radikalizacija Uzimajui u obzir ovo pojanjenje, pogledajmo sad drugi ko-rak koji Derrida poduzima, ponavljajui optubu da su ak i "najbudniji" marksistiki filozofi razumjeli misao Karla Marxa jednostavno kao "teleologiju" koja "ponitava povi-jesnost". Radikalizacijom Heideggera, Derrida istinsku "po-vijesnost" poistovjeuje s "dogaajnou" koja djeluje kao poetak "mesijanskog":Dopustite mi ukratko podsjetiti na odreenu dekon-strukcijsku proceduru, barem onu za koju sam smatrao da se njome trebam baviti, koja se od samog poetka sastojala od propitivanja onto-teo, ali i arheo-teleo-lokog koncepta povijesti u Hegela, Marxa ili ak u epohalnom miljenju Heideggera. Ne radi suprotstav-ljanja tom konceptu, uz pomo kraja povijesti ili ahisto-rinosti, ve posve suprotno, kako bih pokazao da ova onto-teo-arheo-teleologija ograniava, neutralizira i, u konanici, ponitava povijesnost. Tad je zadaa bila pro-miljati neku drugu povijesnost ne novu povijest, a jo manje "novi historicizam" 14, ve drugo otvaranje doga-ajnosti kao povijesnosti, koje dozvoljava (suprotno 13 Derrida primjeuje u svojoj knjizi, s uitkom: "Odreeni sovjetski filozofi su mi u Moskvi, prije nekoliko godina, rekli: najbolji prijevod rijei 'perestroika' je jo uvi-jek 'dekonstrukcija'." Ja bih volio rei Derridau (pod uvjetom da se shvati u duhu ale): "Ali, pogledaj to se dogodilo s perestroikom!"14 Derrida ne referira na ameriki novi historizam, kao kontekstualni pristup u prouavanju renesansne knjievnosti i kulture, ve na filozofijsku tradiciju hi-storicizma (op. prev.)derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije292odricanju mogunosti) otvaranje pristupa afirmativnu miljenju mesijanskog i emancipacijskog obeanja kao obeanja. (str. 52, kurziv dodan)Moram priznati da me poistovjeivanje "povijesnosti" s otva-ranjem "pristupa" "mesijanskom" pomalo ostavlja bez rijei. ak i u ovom sluaju, korisno je primijetiti da je, prema Derri-dau, nadilaenje Hegela, Marxa, pa ak i Heideggera, kojeg posebno hvali, oduvijek bilo miljeno upravo s ciljem obnove "mesijanskog". Mesijanska emancipacija u slinom je ulomku jo izravnije poistovjeena s marksizmom: Ako postoji duh marksizma koji nikad neu biti spreman porei, to nije samo kritika ideja ili stav propitivanja Ve prije odreena emancipacijska i mesijanska afirma-cija, odreeno iskustvo obeanja koje se moe pokuati osloboditi svake dogmatike, ak i svakog metafiziko-religijskog odreenja, i svakog mesijanizma. (str. 54) Marksizam je tako poistovjeen s "propitivakim stavom", to je dovoljno poznato iz marksistikih definicija samog marksizma, ali ubrzo se, jo snanije, izjednauje i s "mesi-janskom afirmacijom" koja se pokuava osloboditi ne samo od "metafiziko-religijskih odreenja" ve i od onoga to se jednostavno naziva 'dogmatikom'. Znaajno je to se Derrida sad ve drugi put koristi rijeju 'dogmatika'. Ranije u tekstu, preciznije, u ulomku koji sam ve citirao, Derrida je osuivao 'dogmatiku' desnice, a sad govori o 'dogmatici' ljevice i, iako ne kae eksplicitno, oito je da pod nazivom ove druge 'do-gmatike' razotkriva sve organizirane oblike politike koji su dosad bili povezani s Marxovim imenom (ukljuujui osobito "Sovjetski Savez, Internacionalu komunistikih partija, i sve to je otuda proizilo", prema ranijoj formulaciji). Stoga se nalazimo na poznatom terenu: dekonstrukcija kao Trei put, nesumnjivo suprotstavljen desnici, ali i "svemu" to je pojam aijaz ahmad293"Internacionale" oznaivao u povijesti, kao to je Derrida ra-nije naglasio. Ve smo razotkrili odreen paradoks: ni poli-tikim ni filozofijskim tradicijama koje se obino povezuju s Marxovim imenom nije dozvoljeno poistovjeivati se s onim to Derrida prepoznaje kao "duh Marxa", pa ipak, poraz tih tradicija prepoznat je kao trenutak Marxove smrti, koji po-tom postaje povodom alovanja. Ovaj paradoks dodatno je zakompliciran: kako bi se identificirao s tim "odreenim Marxovim duhom", Derrida mora ne samo zakinuti marksi-zam za sve njegove politike prakse i filozofijske tradicije ve ga i obnoviti samo na temelju neodreenosti "obeanja", u "mesijansko-eshatolokom" modusu.Koliko god esto rijei poput "mesijanizam" i "mesijan-sko" opsjedaju drugi dio Derridaova teksta, itatelji e do-ivjeti olakanje spoznavi da se Derrida dri na distanci od metafizike i religije. ini se da je Derrida inspiriran Benjami-novim gotovo eshatolokim pokuajima usklaivanja mar-ksizma sa idovskim misticizmom. U odreenom se smislu radi o Derridaovu preispisivanju Benjaminovih refleksija o Anelu povijesti, ali bez Benjaminova konkretna pozicionira-nja u idovskom misticizmu (moda je zato i postavio ograni-enje da eli odvojiti "mesijansko" od "mesijanizma"), sve to preostaje od tog aspekta Benjaminove muke jest jezik, reto-rika igra istovremeno sekularne i mesijanske emancipacije: slika nada ovjeanstva jednom ustolienih u religiji, potom u marksizmu, a sad, prema Derridaovoj elji, novoustolienih u "radikalizaciji" dekonstrukcije. Doista jest olakanje, kao to sam rekao, to Derridaov mesijanizam tvrdi da je oslobo-en "metafiziko-religijskih odreenja", ali to je bit dogmati-ke od koje eli osloboditi svoj mesijanski projekt: Mogue je i dalje govoriti o dominaciji u polju snaga ne samo uz odgodu konane podrke, koja bi bila iden-titet i samoidentitet jedne drutvene klase, ve i uz odgodu kredita danog onome to Marx naziva idejom, derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije294odreenjem nadgradnje kao ideje, ideala ili ideoloke reprezentacije, ak i kao diskurzivne forme ove reprezentacije (str. 41)Uvjet je osloboenosti od 'dogmatike' govor o "dominaciji" koja je bitan nieanski pojam koji Derrida ovdje rabi na sli-an nain na koji je Foucault govorio o "moi", kao o gotovo transcendentnoj kategoriji bez referenci na "identitet ili sa-moidentitet drutvene klase", "nadgradnju" ili na "ideoloku reprezentaciju", pa ak i na "diskurzivne forme ove reprezen-tacije". Dolazak "nove Internacionale" najavljuje se na teme-lju poricanja drutvene klase, ideologije i njezinih reprezen-tacija, ideje nadgradnje a to se zbiva upravo sad kad su prva, druga, trea, pa ak i etvrta Internacionala mrtve. A to je zapravo ova Internacionala? Ona ["nova Internacionala"] kasna je poveznica , bez statusa, bez naslova i bez imena, jedva javna iako nije ilegalna, u skrivanju, ona je bez ugovora, 'izglobljena', bez koordinacije, bez partije, bez zemlje, bez nacional-ne zajednice (Internacionala prije, preko i onkraj svake nacionalne odreenosti), bez dravljanstva, bez zajed-nike pripadnosti jednoj klasi. Naziv nove Internacio-nale ovdje je pridodan onome to poziva na prijatelj-sko saveznitvo bez institucije, meu onima koji su jo uvijek nadahnuti bar jednim od duhova Marxa i mar-ksizma (oni znaju da postoji vie od jednog), ak ako vi-e ne vjeruju ili nikad nisu ni vjerovali u socijalistiko-marksistiku Internacionalu, u diktaturu proletarijata, u mesijansko-eshatoloku ulogu univerzalnog jedin-stva proletera svih zemalja i u svrhovitost meusob-nog povezivanja na nove, konkretne i stvarne naine, ak i ako se to saveznitvo vie ne oblikuje kao partija ili radnika internacionala, ve kao neka vrsta protu-prizivanja (zaklinjanja), u obliku (teorijske i praktine) aijaz ahmad295kritike stanja meunarodnog prava, koncepta drave i nacije, i tako dalje: u svrhu obnove te kritike i, osobito, njene radikalizacije. (str. 53) Doista je neobino to se "nova Internacionala" opseno de-finira na temelju onoga to nije, dok posve izostaje pozitiv-na definicija onoga to jest ili to bi mogla biti. Kako bismo se oslobodili 'dogmatike', ve smo odbacili velik dio marksi-stikog konceptualnog aparata: drutvene klase, ideologi-ju, nadgradnju. Sad smo pozvani jasno se pozicionirati u ek-stremnoj formi antipolitike: "jedva javna bez koordinacije, bez partije, bez zemlje bez dravljanstva, bez zajednike pripadnosti jednoj klasi saveznitvo bez institucije neka vrsta protuprizivanja" i tako dalje. Derrida nam ipak kae da je zadaa "nove Internacionale" proizvodnja 'kritika' (ini se da je to vrlo 'raspisana' Internacionala), a predmeti 'kritika' takoer su tono odreeni (nacija, drava, meunarodno pra-vo), ali s onu stranu eksplicitne negativnosti (ne ovo, ne ono) i s onu stranu jasno naznaena voluntarizma; tko tono, nai-me, osim nekakvih pisaca kritika, treba biti u toj Internacio-nali? Neke fraze ("jedva javna", "neka vrsta protuprizivanja") sugeriraju neto poput masonskog reda. Derrida ne odreuje na koji bi nain kritike trebale bi-ti usmjerene, ali naznaeni predmeti kritika "nove Interna-cionale" ne predstavljaju nikakvo iznenaenje. Mislim da je mogue utvrditi da su, vie no bilo koja druga kategorija (uk-ljuujui i kategoriju 'klase'), 'nacija' i 'drava' bile posebno plodni predmeti politike misli iz gotovo bilo koje perspekti-ve, bar u posljednja dva desetljea, ako ne i u posljednja dva stoljea. U suvremenoj Francuskoj istaknut su primjer Bali-barove pedantne rekonstrukcije europske politike filozofije zadnjih dvaju stoljea (preko Kanta, Fichtea, Hegela i mnogih drugih) koje posebnu panju posveuju pojmu 'nacije'. Kojim bi se novim smjerovima ove naznaene kritike nacije i drave mogle razvijati, Derrida ne kae, i zbog toga nam preosta-derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije296je tek spekulacija o putovima njegova budueg rada. Isto vri-jedi za apostrofiranje "meunarodnog prava". Objavljuje li ti-me namjeru otkrivanja, u buduim svojim tekstovima, naina na koje to 'pravo' djeluje, kao to je Foucault sastavio svoje narative o reimima regulacije i nadzora unutar nacionalnih okvira? Ili moda govori, ponovno se koristei metaforikim jezikom, o onome to marksisti obino nazivaju 'imperijaliz-mom'? U Derridaovu jeziku metaforike neizravnosti, raspon mogunosti ostaje beskonaan. No kakvu vrstu kritike treba proizvesti Derridaova "Internacionala"?Ova kritika pripada pokretu iskustva otvorenom ap-solutnoj budunosti onoga to tek dolazi, tj. nuno neodreenom, apstraktnom, "pustinjskom" iskustvu koje je kodificirano, izloeno, predano svojem ekanju drugog i dogaaja. Moe se pronai jo jedan afinitet izmeu te kritike i odreenog mesijanskog duha, u nje-zinoj istoj formalnosti, u neodreenosti koju zahtije-va. (str. 54) Jedva zavreujui naziv zajednice, nova Internacionala pripada jedino anonimnosti (str. 55) Osobita znaajka Derridaove "nove Internacionale" koja je, ini se, drugo ime za 'anonimnost' nije tek apsolutizacija individua-monada koje ne konstituiraju nikakvu "zajednicu", ve je i nain na koji se, u praktiki religioznim kadencama, In-ternacionala objavljuje bez obzira na hajdegerijanski prizvuk. Ako fraze poput "apsolutna budunost onoga to dolazi" i alu-diraju na latentne slike Drugog dolaska, u ostalim frazama po-put "iskustvo nalik na pustinju" ili "ekanje drugog i dogaaja", kao i u prizivanju "iskustva" koje je u isto vrijeme "neodreeno" i "kodificirano", moemo uti moan jezik religioznog pokora-vanja i odricanja koji predstavlja zajedniku karakteristiku mi-stinih tradicija svih triju dominantnih, monoteistikih religi-ja. Stoga ni nije udno to navijetena "nova Internacionala" ima karakteristike, manje-vie, masonskog reda.aijaz ahmad297polaganje rauna Konano, prije zakljuivanja naih razmatranja, obratimo panju na dva glavna motiva u ovom tekstu: Sablasnost i Dugovanje. Oba se upotrebljavaju u dvostrukim registrima: Hamletov Duh i duh Marxa, 15 na dug Marxu i dugovi Treeg svijeta razvijenim kapitalistikim zemljama. U ovoj igri dvo-strukosti zasigurno ima tekstnog uitka, i Derrida zasigurno ne sugerira povlaenje vrstih paralela. Ipak, ovdje nastaju mnoge potekoe. Sredinja tekoa Shakespeareova teksta, koji opskrbljuje Derridaov tekst glavnim motivom, jest da se ubojstvo Oca i navodni incest (koji pokreu radnju drame) za nas ne pojavljuju kao provjerljive 'injenice' predstavljene na pozornici, ve kao glasine koje duh apue Hamletu u uho. Prema tome, sama sablasnost duha, koji se vraa pripovijeda-ti priu, glavni je uzrok nae skepse prema 'injenicama ovog sluaja', ak i kad smo posve uivljeni u radnju drame. Otu-da proizlazi poznato pitanje: je li sam duh zapravo sablast Hamletove imaginacije ili ak i sablast njegove incestuozne sklonosti? Je li duh istinoljubiv ili samo zlonamjeran? Ukrat-ko, sredinji problem jest nepouzdanosti iskaza.Poistovjeenje s Hamletom otkrivamo u citatu kojim Derrida zapoinje svoj tekst, dok u citatu koji se nalazi pri sa-mom kraju teksta ("Dok moji grijesi za ivota poinjeni / No, da smijem / Objavit otajstva svoje tamnice") otkrivamo slinu identifikaciju s Duhom. 16 Postoji, dakle, jo jedno udvostrue-nje: dvosmislenosti Derridaova samopozicioniranja izmeu Hamleta i njegova duha, usporedo s obojicom, ali i odvojeno 15 U Derridaovoj knjizi njegovo dekonstrukcijsko, iscrpno, ali i vrlo selektivno i-tanje nekolicine Marxovih tekstova, retorikom se strukturom naglaeno oslanja na figuru duha i sliku "sablasnog proganjanja". ao mi je to sad nisam u moguno-sti pozabaviti se problemom Derridaovih itateljskih procedura.16 Na kraju njegove knjige nalazimo i treu, divnu autoironinu identifikaciju s Horacijem (ironinu, takoer, s obzirom na povod vlastitog ceremonijalnog govora, jo jednom u formi citata: "Ti ga oslovi Horacije; ti si uen".derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije298od njih, igrom istovjetnosti, identiteta i razlike. A to se do-gaa s pouzdanou iskaza u ovoj igri nad igrama? Kako je Otac bio ubijen, i kako bismo trebali razrijeiti problem ince-sta kao optube i udnje? (Bismo li se usudili sugerirati neto poput incestuozne udnje koja kola izmeu "radikalizacije" i samog marksizma?) Shakespeare prakticira izrazito promi-ljenu, izrazito knjievnu vrstu autoriteta, uskraujui nam sredstva verifikacije iskaza koji izgovara duh. Bismo li mogli postaviti slina pitanja o Derridaovoj tekstnoj konstrukci-ji? to je s ovim Marxom ovim "odreenim duhom Marxa" kojeg Derrida priziva kao povod svom alovanju? Je li ovaj pojedinani Marx, uz sablasnost i sve ostalo, tek plod Derri-daove mate, kao to je njegov duh mogao biti plod Hamle-tove? Kako je dolo do smrti marksizma? Koliko je pouzdan ovaj iskaz koji poiva na tvrdnji da je konana smrt marksiz-ma ve unaprijed bila otkrivena piscu samog iskaza, jo od "poetka pedesetih", tako da zavrna objava smrti proizvodi samo "problem neke 'dj vu', pa ak i odreeni 'toujours deja vu'"? Moraju li sve ostale "sablasti Marxa" biti odagnane tako da "odreeni duh Marxa" moe opstati da bi Derrida mogao simulirati nemogue ali strastveno pomirenje? Cijele se po-vijesti odbacuju kao gomile smea zbog ponovnog pronala-ska, ne ba trupla, ve sablasnosti? Derrida nam zajedljivo poruuje, prije objave dolaska "nove Internacionale", da mu nikad nisu ni trebale one starije. Je li mogue da Derridaov tekst sadri pogreno prepoznavanje? Bar bismo mogli pro-miljati mogunost da nam antipolitika koju zagovara moe donijeti tek nekog Fortinbrasa (a ne "novu Internacionalu") 'nov'poredak koji je varijanta vrlo starog poretka, sistemati-nu restauraciju koja je rezultat procesa koji ni njegov duh ni sam Hamlet nisu mogli ni anticipirati ni preivjeti.Bit u kratak u vezi s dvostrukou duga naeg prema Marxu i duga Treeg svijeta prema imperijalizmu i o njihovu moguem razdvajanju. ini mi se da postoji velika razlika iz-meu ovih dvaju dugova, iako Derrida ba i ne kae tako. Mi-aijaz ahmad299slim da dug prema Marxu treba otplatiti i namiriti, dok bi dug Treeg svijeta trebao jednostavno biti poniten. Gdje onda stojimo u ovoj igri disjunkcije, izmeu namirivanja i ponite-nja? Moda bi bilo najbolje da ponemo razmiljati preciznije, manje metaforiki i performativno, da ne bismo zavrili po-nitavajui svoj dug prema Marxu i zagovarajui otplaivanje duga Treeg svijeta.U konanici, to da radimo s inom pomirenja marksiz-ma i dekonstrukcije, koji podrazumijeva naputanje svih poznatih kategorija politikog marksizma, i koji pomirenje provodi na nain koji nije tek samodeklarativno mesijanski, ve i prepun snane religijske slikovitosti, usprkos tome to Derrida opetovano potvruje da "mesijansko" za njega nije religiozno? Mislim da u ovom tekstu postoji odreena ple-menitost geste: odbijanje poistovjeivanja s neoliberalnim pobjednicima, odbijanje naputanja vlastitog opozicijskog stava, afirmacija volje za ustrajanjem usprkos trijumfalizmu desnice, pa ak i hrabrost za poistovjeenje s marksizmom u trenutku europske povijesti kad je to jo tee no to je bilo u prolosti. ini mi se da iz svih ovih razloga moemo osjeati odreen afinitet prema Derridau. Ali ini se da on ipak previ-e oklijeva s podvrgavanjem dekonstrukcije samokritici koju preporuuje marksizmu. Nikoga nije potrebno podsjeati na to da je Derridaovo ime duboko povezano s cijelim euro-ame-rikim zdanjem dekonstrukcije, a siguran sam i da nitko ne bi trebao pouavati Derridaa o presudnoj vanosti vlastitih imenica u mnogim sintaksama ovog svijeta. Dekonstrukcija je uvijek bila prije svega tekstualna hermeneutika: u svoje politike izjave uvijek je ukljuivala, prema mojem shvaanju, ne samo ekstravaganciju, ve i viak metodolokog individu-alizma, suvie voluntaristiko shvaanje drutvenih odnosa i politike koja neumitno proizlazi iz tih odnosa. udno je da Derrida, potvrujui svoju povezanost s marksizmom (ili, ka-ko on kae, "s odreenim duhom marksizma"), ne odustaje od upravo opisanih polazita ponovno ih izraavajui s velikom derrida u pomirenju: sablasti marxa i politika dekonstrukcije300sigurnou, uvodei i intonaciju religiozne patnje koja je u su-protnosti s praktiki euforinom samoafirmacijom prolosti karakteristinom za dekonstrukciju.A na to se svodi na poduhvat izveden u ovom tekstu? Jednostavno govorei: na dekonstruktivnu solidarnost s "odreenim duhom" Derridaa s njegovom afirmativnom ge-stom koja prkosi svim suprotstavljenim strujama. A ove stru-je doista jesu jake! Drage volje tvrdimo, kao to kae i sam Derrida, da je on jedan od nas. Ova nanovo pronaena soli-darnost ne ukljuuje prihvaanje kljunih kategorija dekon-strukcije, osim primjene odreenih dekonstrukcijskih proce-dura itanja na njegov tekst, ba kao to ni njegova gesta uspostavljanja srodnosti s Marxom ne ukljuuje prihvaanje kljunih kategorija politikog marksizma ni minimalne odgo-vornosti za bilo koji dio njegove povijesti. Kao to sam rekao, naa solidarnost je dekonstruktivna.aijaz ahmad301302"Moje je miljenje da su i same teorije narativi,no prikriveni, te da se ne smijemo prepustitizlostavljanju njihovim zahtjevom za svevremenou." Jean-Franois Lyotard, instructions paennes