PRAKTIKUM BR. 8

Izdavač ZADRUGA, 2010.

SADRŽAJ:

I. ZANIMANJE TJEDNA: TESAR................................................................................3

II. ZANATI: ....................................................................................................................11 1. DRVOTOKARI ......................................................................................................11 2. BAČVARI I KOLARI ............................................................................................12 3. OSPOSOBLJAVANJE I ZAPOŠLJAVANJE ........................................................13 4. RAŠLJAR..............................................................................................................14

III. ŽIVOTINJE .............................................................................................................18

1. ŽIVOTINJE TJEDNA: PATKE I GUSKE ..........................................................181. PATKE ............................................................................................................182. GUSKE ...........................................................................................................20

IV. VRT .........................................................................................................................24

1. NAVODNJAVANJE ...........................................................................................24

2. STRATEGIJA 10 000 STABALA – praktični odgovor na klimatske probleme ...........................................................................................30

3. UPUTE ZA SADNJU STABALA ........................................................................32

V. KUĆA ........................................................................................................................36

2

I. ZANIMANJE TJEDNA: TESAR

1. DRVO JE PRVO!

DRVO RASTE U VISINU I U ŠIRINUrvo nastaje bez umjetnog dotoka energije, samo fotosintezom: uz pomoć sunčeva svjetla drvo oduzima zraku ugljični dioksid. U kompleksnom procesu rasta ugljik se taloži u vlakneni sloj, sa svojstvom dijeljenja (kambium), a kisik odlazi u okoliš. Drvo raste tako što

se njegove stanice dijele, u proljeće se stvara mekano proljetno drvo, u jesen/zimu kasno/jesenje čvrsto drvo. Prema različitim bojama i strukturi lako se mogu odrediti godovi. Tropsko drvo koje tijekom cijele godine ima iste uvjete rasta, nema godove.

DRVO ZA GRADNJU Dok drvo ne postane dovoljno snažno da se može ugrađivati kao greda ili stup, treba proteći dosta vremena. To takozvano 'vrijeme rasta' od sadnje drveta do sječe iznosi stotinu pa i više godina. Kod drveća veće starosti u unutrašnjosti dolazi do razgradnje stanica te se takvo drvo naziva jezgreno drvo. Sloj živućih stanica s vanjske strane se naziva rascijepno drvo. Kod nekih vrsta drveća ta dva područja mogu se razlikovati prema boji i strukturi. Jezgreno drvo je znatno čvršće od rascijepnog i

3

D

sklonije je najezdama štetočina. Vrlo mekano rascijepno drvo nije za uporabu i mora se ukloniti prije obrade drveta.

GRAĐEVINSKO DRVO Tesari u graditeljstvu koriste bor, jelu, ariš, smreku. Za obradu drvo mora odležati i dobro se osušiti. Ako se ugrađuje vlažno drvo, nastaju pukotine. Također, ako je postotak vlage na drvetu veći od 20 %, ono postaje pogodno tlo za razvoj gljivica. Za zahtjevne drvene konstrukcije dobar je odabir konstrukcijsko puno drvo. Konstrukcijsko puno drvo je vizualno i strojno sortirano, tehnički osušeno i kalibrirano puno drvo s definiranim postojanim mjerama za vidna i nevidljiva područja. Za inženjerski dimenzionirane drvene konstrukcije s velikim rasponima koriste se uglavnom vrste drveta sa zaštitnim slojem ljepila.

DIMENZIJE I KLASE REZANJA Drvo za rezanje se nudi kao rubno drvo, u obliku greda i letvica, dasaka ili fosni. Za jednostavne građevine, pomoćne konstrukcije ili nevidljiva područja dovoljno je zaobljeno drvo ili drvo bez finih rubova. Drvo se dijeli prema klasama rezanja u oštrorubne vrste, drvo punog profila, bez rubova ili s rubovima od pile.

KONSTRUKTIVNA ZAŠTITA DRVETA Drvo je jako osjetljivo na vlagu - naročito rezane površine. Odgovarajućim konstrukcijama može se dobro zaštiti. Široke krovne izbočine smanjuju prekomjerno vlaženje drvenih prozora i pročelja od kiše. Voda brže otječe s glatko izblanjanih, uzdužno postavljenih drvenih letvica, nego s onih poprečnih, grube strukture. Čeone drvene površine poprečno prema smjeru vlakana mogu se prekriti limenom armaturom. Slobodno stojeći drveni građevni elementi ne bi smjeli stajati predugo na kiši, već se ta kišnica treba odvoditi preko kosih površina ili okapnica. Drveni elementi moraju biti montirani s najmanjim razmakom od 30 cm od tla. Drvene fasade moraju

4

biti otraga ventilirane kako bi se akumulirana voda mogla transportirati preko zračnog sloja. I drvene obloge na zidovima i stropovima u unutrašnjosti objekta moraju disati.

GRAĐEVNI SUSTAVI OD DRVETA Tradicionalni načini gradnje od drveta su rešetkaste konstrukcije i blok kuće. Obično su ih gradili lokalni majstori-obrtnici prema tipičnim regionalnim obilježjima. Takve konstrukcije međutim već odavno ne ispunjavaju moderne zahtjeve u pogledu građevinske fizike i racionalnog građenja. U 20. stoljeću razvile su se nove tehnike građenja kao skeletna gradnja, okvirna i panelna gradnja te gradnja slaganjem dasaka. • Skeletna gradnja izvedena je iz osnovnih principa rešetkaste konstrukcije. Nosiva konstrukcija montira se od podupirača i greda kao i ukrućenih spojeva ili spojnih elemenata na jednom osnovnom rasteru. Tlocrti se mogu fleksibilno oblikovati s nenosivim građevnim dijelovima za oblikovanje prostora. Vanjski zidovi se montiraju neovisno o nosivoj konstrukciji, s dobrom izolacijom i bez fuga. Europski iseljenici razvili su u SAD-u iz postojećih znanja o rešetkastim konstrukcijama građenje s drvenim okvirima. Usko montirane rubne gredice točno određenih dimenzija nisu bile ukrućene poprečnim profilima, već plošnim oblogama od drvenih ploča. Između tih okvira stavljala se izolacija. Njemački su tesari takav način gradnje prenijeli u Europu 70-ih godina.

• Kod panelnog načina gradnje cijeli zidni elementi s vratima i prozorima su se predproizvodili u tvornicama. Konstruktivno gledano, ploče od podupirača i obloga mogu se usporediti s načinom gradnje pomoću drvenih okvira. Racionalnom proizvodnjom mogli su se smanjiti troškovi i vrijeme gradnje. Već nakon nekoliko dana kuća je postojana na djelovanje vjetra i atmosferilija. Mjere se upravo zahvaljujući predproizvodnji održavaju konstantnima. Gotove kuće od drveta uglavnom se grade panelnim načinom gradnje.

• Kod načina gradnje slaganjem drvenih dasaka, daske se

5

plošno spajaju tiplama ili ljepilom s masivnim građevnim elementima. Montaža je vrlo jednostavna i cjenovno povoljna jer se može obrađivati drvo lošije kvalitete. Površine se ne moraju niti blanjati niti oblagati. Dobra zvučna i protupožarna izolacija postižu se primjerice na stropovima od složenih dasaka, koje se onda zalijevaju betonom.

DRVENI MATERIJALI Osim konstrukcijskih vrsta drveta, postoji čitav niz drvenih ploča za različite primjene. Ploče od prešanih i lijepljenih drvenih iverica i drvenih vlakana koriste se višestruko za izradu namještaja i vrata, za potkonstrukcije i obloge ili kao izolacijski materijal.

• Drvene građevinske šperane ploče (šperploča) koje su križno lijepljene od tankih slojeva, postojane su na vremenske utjecaje. Mogu se dobiti u debljinama od 6 do 25 mm i višestruko su korisne: od montaže kutija do krovnih konstrukcija i oplata pa sve do montaže brodova i vagona. Šperano drvo se pokazalo izuzetno postojanim na vlagu i velika opterećenja. U njegove se rubove također mogu zabijati čavli bez opasnosti od pucanja.

• Ploče od drvenih vlakana s plemenitim površinama koriste se djelomično za izradu namještaja, vrata, obloga, ali i kao građevinske ploče za stropove i pregradne zidove. Uz specijalnu zaštitu i impregniranje, služe za betonsku gradnju te kao oplatne ploče.

• Građevinske ploče od strugotine služe kao materijal s utorom i oprugom za oblaganje suhih podova, zidnih i stropnih obloga te kao krovne ploče. Emisija formaldehida drastično je ograničena smjernicama o kakvoći materijala.

• Krovne ploče se sastoje od nosivih ploča od strugotine, već gotovih za montažu, ili od specijalnih, velikoplošnih ploča od šperanog drveta. One služe kao potkonstrukcija za različite vrste pokrivanja krova, od opeke pa do metala.

• Lagane građevinske ploče od drvene vune izrađuju se od mješavine drvene vune i mineralnih vezivnih materijala u debljinama od 15 do 100 mm. Polažu se uglavnom za zvučnu

6

izolaciju ispod estriha, ali i za sprečavanje toplinskih mostova kod betonskih stropova.

PODLOGA ZA VAŠE NOGE: PODNE OBLOGE ZA UNUTRA I VAN Podne obloge se sastoje od čitavog niza različitih slojeva koji uglavnom imaju različite funkcije: od raspodjele tlaka preko blokade prolaza vlage pa sve do izolacije buke. Gornji, vidljivi sloj je obloga, koja osim optičkih, mora ispunjavati i cijeli niz drugih zahtjeva. Podne obloge ne samo da trebaju izgledati dobro i odgovarati ambijentu stanovanja, već moraju biti sigurne i udobne za hodanje, moraju se lako održavati i čistiti, biti postojane na oštećenja i različite utjecaje, pomicanje stolaca, stolova i sl.

Empirijsko poznavanje građe i karakteristika drva staro je koliko i uporaba drva, jednog od najstarijih građevnih materijala. Prvi znanstveno–istraživački pristupi građi drva datiraju iz XVII. stoljeća, a tek u XVIII. i XIX. stoljeću objavljeno je više nezavisnih rasprava o fizičkim i mehaničkim karakteristikama drva. Veća aktivnost na tom znanstvenom području zamjećuje se u drugoj polovici XIX. stoljeća. Tek u XX. stoljeću dolazi do intenzivnog istraživanja drvene građe i karakteristika drva, prvenstveno zahvaljujući novim spoznajama kemije i fizike. Interes za sustavnim proučavanjem građevnih materijala, prijelaz s empirijskog konstruiranja na

7

proračunavanje, razvoj tehnike i novih proizvoda stvorili su nove mogućnosti, koje su dale drugi pristup istraživanju građe i karakteristika drva.

Početak modernog istraživanja drva ide zajedno s osnivanjem Laboratorija za šumske proizvode u SAD-u (Forest Products Laboratory 1910). Kasnije su osnivani slični instituti u Indiji (1912.), Kanadi (1913.), Australiji (1919.), a nakon Prvog svjetskog rata i u Europi (u Velikoj Britaniji 1922., zatim u Njemačkoj, Francuskoj, SSSR-u, Švicarskoj, Švedskoj itd.). Ovaj kratko opisani razvoj uvjetovao je izdvajanje znanosti o građi i karakteristikama drva kao posebne grane znanosti. Važne karakteristike drva koje je potrebno poznavati za ispravno konstruiranje inženjerskih graditeljskih konstrukcija su sljedeće: fizička (građa, gustoća, dimenzije i oblik, poroznost i sadržaj vode); kemijska (sastav, aciditet, alkalited); fizičko-kemijska (sorpcija, promjena volumena, kretanje vode); mehanička (elastičnost, čvrstoća, tvrdoća); termička (rastezanje, koeficijent vodljivosti topline, specifična toplina, koeficijent difuzije topline); električna (vodljivost ili otpor, dielektrična konstantna); akustična (vodljivost, rezonancija, apsorpcija); estetska (boja, sjaj, miris, finoća, tekstura). S aspekta trajnosti drvenih konstrukcija potrebno je dobro poznavati građu drva te sorpciju i promjenu volumena jer o tim karakteristikana drva bitno ovisi i trajnost drvenih konstrukcija.

GRAĐA DRVA Elementi građe drva tvore dvije vrste tkiva: provodno i spremišno tkivo. Najtipičniji predstavnici provodnog tkiva četinjača su traheide. Razlikuju se dugačke traheide - tankostijene stanice sa širokim otvorima koje služe kao provodnici vode. Kod četinjača tvore rano drvo. Traheide kao dugačke vlaknaste stanice s debelim stijenkama kod četinjača tvore kasno drvo i odlučne su za mehaničke karakteristike drva. Tipično spremišno tkivo tvore parenhimske stanice (aksijalni, radijalni i epitelni parenhim). To su žive tankostijene stanice koje se nalaze posebno u trakovima. Dok su kod četinjača za transport vode i hranjivih sastojaka dovoljne traheide, kod listača, zbog velikog isparavanja vode preko lišća, jedan dio traheida je zamijenjen trahejama. One su

8

dugačke 3 – 5 mm i vrlo lagano provode vodu. Mogu se uočiti na poprečnom presjeku kao 'pore'.

TRAJNOST DRVA Karakteristika drva da se odupire štetnom djelovanju atmosferilija i raznih kemijskih tvari te štetočina biljnog i životinjskog podrijetla naziva se trajnost. Najbitniji činitelj trajnosti drva je sadržaj vode u njemu. Kao što je već prije navedeno, drvo se u eksploataciji nalazi u higroskopnoj ravnoteži sa zrakom koji ga okružuje. Ova ravnoteža je labilna jer ovisi o relativnoj vlažnosti zraka i temperaturi.

Naizmjenične promjene higroskopne ravnoteže znatno smanjuju trajnost drva. Tako npr. u konstrukcijama koje se nalaze u suhim prostorijama, jednolične temperature i relativne vlažnosti, drvo ima neograničenu trajnost. U stalno vlažnim prostorijama (podrumi) drvo pokazuje malu trajnost, ponajviše zbog gljivica koje ga napadaju. Drugim riječima, može se reći da trajnost drvenih konstrukcija ovisi o eksploatacijskim uvjetima i botaničkoj vrsti drva. Pod vodom (nikad izloženo zraku) drvo ima, ovisno o botaničkoj vrsti, vrlo veliku trajnost (npr. Venecija, koja je temeljena na drvenim pilotima čija je izgradnja započela u IX. stoljeću). Skupljanje i bubrenje drva veliki je nedostatak drva kao građevnog materijala. Ovaj nedostatak povećava se time što je promjena dimenzija nejednaka, tj. ovisi o smjeru.

VATROOTPORNOSTProtupožarnu sigurnost svakog građevnog materijala karakteriziraju dva kriterija: zapaljivost i ponašanje konstrukcije izrađene od tog materijala pod požarnim temperaturama. Djelovanje ekstremnih požarnih temperatura, s konstruktorskog aspekta, uništava sve građevne materijale. Razlika među njima je jedino u njihovu ponašanju u temperaturama koje prethode uništenju.

Podjela građevnih materijala na zapaljive (gorive) i nezapaljive (negorive) u potpunosti je pogrešna. Materijale danas dijelimo prema ponašanju pod utjecajem požarnih temperatura. Dakle, materijal može biti zapaljiv, može gorjeti, a da usprkos tome daleko bolje odolijeva požarnim temperaturama, nego materijal koji nije zapaljiv i ne gori. Konstrukcija neke zgrade od

9

negorivog materijala ne osigurava protupožarnu sigurnost, ako zgrada sadrži gorive dijelove. U tom se slučaju ne može jamčiti za sigurnost konstrukcije tijekom intenzivnog djelovanja povišenih temperatura. Za potvrdu opisanih činjenica i izradu odgovarajućih protupožarnih normativa, posljednjih destljeća provedena su u svijetu vrlo opsežna ispitivanja.

SVE ODLIKE DOBROG GRAĐEVINSKOG MATERIJALA Drvo, kao građevni materijal, koji nastaje u prirodi, dakle 'tvornici' koja svakim danom radi pod drugim tehnološkim uvjetima, posjeduje određene dobre i loše karakteristike. Kod izvedbe drvenih konstrukcija potrebno je istaknuti dobre karakteristike drva kao građevnog materijala, a loše eliminirati konstruktivnim rješenjima. Trajnost drvenih konstrukcija ovisi o konstruktivnoj zaštiti drva i higroskopnoj ravnoteži tijekom eksploatacije. Konstruktivnom zaštitom drva postiže se ujednačena vlažnost drvene građe te ujedno i higroskopna ravnoteža.

Veliki broj objekata izgrađen od piljene građe prije nekoliko stotina godina potvrđuje trajnost drvenih konstrukcija, a izvedeni objekti od lameliranog lijepljenog drva diljem Europe pokazuju da drvene konstrukcije nisu privremeni objekti, već trajni, ako je provedena konstruktivna zaštita, a time postignuta i higroskopna ravnoteža. Na takvim objektima vidimo da vatrootpornost drvenih konstrukcija ovisi o dimenzijama poprečnog presjeka. Ispitivanja vatrootpornosti provedena u Europi nedvojbeno pokazuju kako se drvo, iako gori, bolje ponaša u požarnim temperaturama, nego drugi materijali koji su negorivi.

Pinocchio je bajka (djelomično i roman) koju je 1881. napisao Carlo Collodi. Pinocchio je drveni lutak stolara Gepetta. Bio je sklon lažima, ali na kraju bajke postao je pravi dječak. Po bajci je 1940. Disney snimio crtani film. Drvenog lutka Pinocchija, kao nadomjestak za sina kojeg nikad nije imao, napravio je majstor Geppetto od čudesnog  komada drveta koje govori i skače. Gepetto ga požrtvovno odgaja kao pravog dječaka, a

10

kada treba krenuti u školu, majstor proda svoj jedini kaput da bi njemu mogao kupiti knjige.

Pinocchio je pak prilično nezahvalan, a na njegovo zločesto i nestašno ponašanje cijelo vrijeme ga upozorava Zrikavac govoreći mu da će se pretvoriti u magarca, no lutak ga ne želi slušati.

Pinocchio na putu do škole naiđe na gomilu ljudi koja gleda predstavu marionetskoga kazališta, proda školske knjige i kupi ulaznicu za predstavu. Marionete iz predstave ga prepoznaju i prestanu igrati, što izazove bijes vlasnika kazališta Mangiafuoca. On želi kazniti Pinocchia i s njim zapaliti vatru za kuhanje večere, no Pinocchio se sretno izvuče iz te pustolovine i izbavi lutka Harlekina iz kazališta marioneta. Mangiafuoco mu daje pet zlatnika da ih odnese svome tati, no Pinocchio odluta u društvu zločestog Mačka i Lisice. Lisica i Mačak prevare Pinocchija te mu otmu novac uvjeravajući ga kako će se umnožiti ako ga posije u polje čuda.

U nastavku svojih brojnih avantura, Pinocchio se izgubi te susretne Vilu kojoj laže zbog čega mu naraste nos. Na kraju ipak priznaje istinu i obećava kako će se popraviti i vratiti Geppettu, no to ne učini.

Pinocchio u svojim lutanjima doživi još mnogo toga: služi kao pas čuvar farmeru koji ga na to prisili; posjeti zemlju igračaka u kojoj uživa pet mjeseci dok se ne počne pretvarati u magarca kako mu je najavio Zrikavac te konačno završi u utrobi morskoga psa gdje susretne Geppetta koji ga je pošao tražiti.

Na kraju se Geppetto i Pinocchio sretno izvuku iz morskoga psa i dođu kući. Pinocchio se iskreno pokaje, a Dobra vila pretvori ga u pravoga dječaka.

11

II. ZANATI

1. DRVOTOKARI

rvi drvotokari bili su kolari. Osnovni dio drvenoga kotača na kolima je središnjica kotača koja se zove glavina. Ona ima provrt kroz sredinu, a vanjskim dijelom u nju su ugrađeni šprljci koji s glavinom povezuju oblogu kotača. Glavina kotača ima oblik

kratkog valjka i mora biti dobro centrirana što se može postići jedino tokarenjem pa se može reći da tokarski zanat potječe od kolarskog. Kolari su smislili uređaj za tokarenje glavina pa nakon toga nije bilo teško smisliti i tokarilicu za tokarenje sitnijih tokarskih proizvoda. Tko je imao priliku zaviriti u više kolarskih radionica starog tipa, mogao je vidjeti da u njihovim tokarilicama ima različitosti, a služe istoj svrsi. Svaki majstor kolar sebi je gradio tokarilicu onako kako njemu odgovara. Davni kolarski majstor u selu Lonji Šimo Lovrić imao je

12

P

tokarilicu za glavine izrađenu tako da je s vanjske strane zida radionice bio smješten veliki drveni kotač na osovinu koja je prolazila kroz zid u radionicu, a u radionici na tu osovinu bila je smještena velika pogonska remenica koja je pogonskim remenom vezala malu remenicu tokarskog stroja. Mala remenica bila je smještena na pogonsku osovinu tokarskog stroja koja je na sebi imala uređaj za smještaj i učvršćenje predmeta za tokarenje, a to je bila glavina kotača. Na tom tokarskom uređaju morale su raditi dvije osobe. Jedna je tjelesnom snagom pokretala zamajac ručicom koja je bila usađena u zamajac, a majstor u radionici na tokarilici odgovarajućim alatom obrađivao je glavinu kotača. Po uzoru na takve tokarske uređaje izrađivale su se i pokretne tokarilice na nožni pogon; prvobitno drvene koje su bile pogodne za izradu sitnih i različitih tokarskih proizvoda. Brzina rotacije takvih tokarilica ovisila je o omjeru pogonskih remenica. Na takvim tokarilicama drvotokar je mogao tokariri sve kako je sam želio bez ičije pomoći. Potreba za tokarskim proizvodima predstavljala je široku lepezu različitosti među kojima prvo mjesto pripada predilici ili kolovratu koji je gotovo cijeli izrađivan iz tokarenih dijelova pa je skladno oblikovan djelovao veoma lijepo. U tu lepezu različitosti spadaju i razni mosuri, špule, vretena za predenje i niz drugih naprava u obradi vlaknarica i izradi tkanina.U selu Lonji između dva svjetska rata djelovao je i uspješno vodio drvotokarsku radionicu Nikola Nikolić zvani Drakslar. Bio je samouk, ali vrstan drvotokarski majstor poznat i u susjednim selima. Radionicu je vodio do Drugog svjetskog rata kada je odveden u logor Jasenovac gdje je ubijen. Drvotokarstvom u manjoj mjeri bavio se i Mijo Jednačak Mišica, ali kao drvotokar nije bio poznat. Njihova smrt označila je i kraj drvotokarstva u selu Lonji.

2. BAČVARI I KOLARI

OPIS POSLOVABačvari obradbom drva proizvode bačve, kace, bukare i druge posude za spremanje i čuvanje tekućina (vina, rakije, ulja i dr.) te za njihovo posluživanje. Ti poslovi najčešće se obavljaju u obrtničkim radionicama, ali i u industriji. U obrtničkim radionicama bačvari sami ugovaraju poslove, određuju mjere, skiciraju naručene proizvode i izrađuju nacrte za njih, odabiru materijale, određuju cijenu, kompletiraju dokumentaciju i

13

izrađuju proizvode. Na predmetima za obradbu, a to su najčešće daske različite debljine i letve, najprije izvode mjerenje i skiciranje (zacrtavanje), a potom ih obrađuju. Obradba obuhvaća piljenje, blanjanje, brušenje, bušenje i glodanje drva. Budući da se bačvarski proizvodi izrađuju od većeg broja dijelova, vrlo je bitno označavanje i spajanje tih dijelova. Spajanje i učvršćivanje obavljaju metalnim ili drvenim obručima. U industriji bačvari rade na temelju dobivene tehničko-tehnološke dokumentacije, po kojoj odabiru materijale, alate i strojeve na kojima mogu obaviti zadani posao. Industrijski se najčešće izrađuju posude većega obujma i veće proizvodne serije. Kolari obradbom drva izrađuju dijelove za zaprežna kola i fijakere, koje zatim spajaju u funkcionalne cjeline. Te dijelove izrađuju od većih komada drva (trupaca, oblica, cjepanica), koje obrađuju piljenjem, tesanjem, blanjanjem, brušenjem, bušenjem, glodanjem i dubljenjem. U funkcionalne cjeline spajaju ih drvenim klinovima, čavlima, vijcima, ljepilima i metalnim okovima. Kolarski poslovi obavljaju se u obrtničkim radionicama, najčešće u selima, po istome postupku kao i bačvarski. I bačvari i kolari moraju dobro poznavati materijale s kojima rade te potrebne strojeve, alate i mjerne instrumente. Osim izrade novih proizvoda, bačvari i kolari održavaju, popravljaju i restauriraju gotove bačvarske i kolarske proizvode. Zahtjevi u pogledu stručnosti i odgovornosti u takvim poslovima isti su kao i pri izradi novih proizvoda.

RADNI UVJETIBačvari i kolari rade uglavnom u zatvorenim prostorima. Budući da gotovo svi rade, manje ili više, sa strojevima (pilama,

14

blanjalicama, brusilicama, bušilicama i glodalicama), izloženi su buci, drvnoj prašini i opasnosti od ozljeda. Da bi se zaštitili, moraju primjenjivati tehničku zaštitu (različite tehničke naprave) i osobna zaštitna sredstva, a to su u prvom redu štitnici za uši ili čepići od švedske vate, zaštitne naočale, rukavice, zaštitne cipele i pregače. Zbog mogućih štetnosti i opasnosti, bačvari i kolari koji su veći dio radnog vremena izloženi buci strojeva, podliježu posebnoj zdravstvenoj zaštiti. Radni ritam bačvara koji rade u industriji određen je tehnologijom i organizacijom rada u određenoj tvornici, dok je radni ritam bačvara i kolara u obrtničkim radionicama uglavnom slobodan te oni odmore uzimaju prema potrebi.

POŽELJNE OSOBINEBačvari i kolari moraju imati zdrav mišićno-koštani i dišni sustav jer rade u različitim tjelesnim položajima i izloženi su prašini. Preosjetljivost na buku može biti zapreka za obavljanje bačvarskih i kolarskih poslova, ako se veći dio posla obavlja na strojevima. Važno je da imaju sposobnost predočavanja prostornih odnosa, a zbog rada na strojevima, potrebna je i emocionalna stabilnost.

3. OSPOSOBLJAVANJE I ZAPOŠLJAVANJE

ZAPOŠLJAVANJE I ZARADABačvari se mogu zapošljavati u industriji i obrtništvu, a kolari uglavnom u obrtništvu. Mogu voditi i vlastiti obrt, za što se odlučuju vrlo često. Zbog maloga broja stručno osposobljenih bačvara i kolara i zato što su posude od drva za čuvanje nekih tekućina za sada nezamjenjive, a zaprežna se kola i fijakeri iz praktičnih i etnografskih razloga nastoje održati, bačvari i kolari mogu se zaposliti vrlo lako. Zbog deficitarnosti kadra, bačvari i kolari mogu dobro zarađivati.

BLISKA ZANIMANJADosta su bliska zanimanja stolar, modelstolar, izrađivač čamaca i tesar. Donekle slična zanimanja jesu drvotokar i drvogalanterist. Za izradu drvenih kola nije bila dovoljna tek jedna vrsta drveta, već se upotrebljavalo različito drvo. Za izradu kotača rabilo se bukovo drvo, a za žbice brijest. Zatim je kovač okivao sve važnije dijelove kola. Kolari su radili drške za sjekire i lopate,

15

korita, rifljače, grablje i vile za sijeno. Za svoj posao kolari su rabili pile, tokarski stroj, kolarsku klupu i šestar.

PODRVASKI KOLARIDrvena kola pravili su kolari. U Podravini su poznata dva tipa kola, i to kola s kratkim punim ljestvama ili stranicama te kola s dvojim šaragljama. Kratka kola bila su okovana kovanim ukrasima, a radili su ih kovači koji su imali i nekoliko šegrta. Djevojkama je bila velika čast udaja za kovača. Prije položenog majstorskog ispita budući mladi kovači morali su znati potkovati jaje. Ako bi u tome uspjeli, smatrali su se sposobnima i za potkivanje konja. Svaki kovač je sam kovao potkove za konje, a najviše su se kovali plugovi i motike. Bilo je i darovitih umjetnika kovača koji su prekrasno iskovali željezne ograde ili velike crkvene lustere, koji i danas vise u crkvama. Danas se u Podravini teško može naći kolar, a vrlo su rijetki i kovači.

PRESLICA KAO ZNAK LJUBAVIDraksari ili drvotokari te drvorezbari nekad su imali pune ruke posla jer je svaka domaćica morala znati presti. Za taj posao bilo joj je potrebno vreteno, kolovrat, nared ili tkalački stan za tkanje te stupa i ostali pribor za obradu konoplje.

4. RAŠLJAR

Radiestezija je osjetljivost svih živih organizama na štetna zračenja koja nam dolaze iz zemlje i svemira, a u spisima se spominje još u drevnoj Kini. Prema nekim zapisima, koji su stari oko 5.000 godina, u Kini su se radiestezijom bavili samo viši slojevi tj. dvorjani, dok je običnom puku radiestezija bila potpuno nepoznata i nedostupna. Ona je bila privilegij kineskih vladara i plemstva. U egipatskim su piramidama nađeni zapisi koji tumače radiesteziju, a nađeni su i određeni visci. Najpoznatiji su izis, oziris i karnak, a izvorni primjerci izloženi su u muzeju u Parizu. U svome radu

16

radiestezisti se danas služe upravo kopijama tih pronađenih visaka, a svaki od njih ima svoje određene karakteristike i svrhu primjene u radiestezijskoj praksi. U srednjem su vijeku pronađene gravure s prikazima primjene radiestezije u svakodnevnom životu, a na njima radiestezisti tadašnjeg vremena u ruci drže tzv. Mojsijev štap. Mojsijev štap je preteča današnjeg biotenzora, kao što su to i rašlje ili točnije rašljasta grana kojom su se ljudi tada služili za traženje vode.

Rašlje su služile i za pronalaženje kristala i minerala, za traženje otuđenih predmeta skrivenih u zemlji i sl. To je dokaz kako se rašljama mogu jednako uspješno detektirati, tj. pronaći oba elementa - voda i metal. Iz srednjeg nam vijeka potječu i zapisi koji svjedoče o uporabi radiestezije i kod svećenstva, kao i u povlaštenim slojevima, tj. aristokraciji. Aristokracija je gradila svoje dvorce i ljetnikovce na radiestezijski zdravim mjestima. Poznato je kako su i crkve građene prema posebnim radiestezijskim pravilima i to na mjestima na kojima nije bilo štetnih zračenja. Na površini gdje se željela sagraditi crkva prethodno se napravio tor sa stadom ovaca, a nakon određenog vremena jetra ovce pokazala bi je li prostor 'zdrav' ili nije. Ako je jetra ovce bila zdrava, tada se na tom mjestu gradila crkva.

RADIESTEZIJA – ZNANOST ILI PARAZNANOST?

Gdje svrstati sposobnost pojedinih ljudi staru koliko je star i sam ljudski rod? To su pitanja koja su nerijetko postavljali mnogi koji su se susretali s ljudima koji se zovu radiestezisti, rabdomanti ili rašljari. Ime su dobili po instrumentu kojim se koriste u svojemu poslu - rašljama, granom drveta (obično lijeske, rašeljke, vrbe…) u obliku slova Y. Radiestezija je za neke znanost, a za neke šarlatanstvo. Ipak, nedvojbeno je da je priznata u svijetu, kao što su priznati i ljudi koji se njome bave. Dakle,

17

radiestezija (lat. radiare = isijavati, zračiti) je pojava osobite osjetljivosti kod pojedinih ljudi (radiestezista ili u narodu rečeno - rašljara) koja im omogućava registrirati zračenja iz okoline i njihove izvore; otkrivaju podzemne vode, detektiraju oboljele organe u čovjeku, pronađu nestale osobe i sl.

TKO MOŽE BITI RAŠLJAR?

U krugovima radiestezista uvriježeno je mišljenje da između 70 i 80 % ljudi ima urođenu radiestezijsku senzibilnost, odnosno osjetljivost na određene vrste zračenja. No samo radiestezijska senzibilnost nije dovoljna da netko postane radiestezist. To možemo usporediti s urođenim talentom za sviranje na glasoviru. Ne mora svatko tko posjeduje taj talent, biti izvrstan svirač. Kako bi to postigao, mora naporno vježbati i raditi na razvijanju tog talenta. Jednako tako, čovjek koji ima urođenu radiestezijsku senzibilnost, napornim radom (vježbama u radu s radiestezijskim instrumentima, vježbama disanja i naročito vježbama koncentracije) razvija u sebi radiestezijsku sposobnost i tek onda može postati dobar radiestezist. Redovitim vježbama s vremenom se može razviti i tzv. 'šesto čulo', ali to iziskuje uistinu velika odricanja i potpunu samokontrolu. Kada to postigne, radiestezist ostvaruje zaista vrhunske rezultate.

PODRUČJA PROMJENE

Područja primjene radiestezije u svakodnevnom životu su raznovrsna - od otkrivanja podzemnih vodenih tokova, detektiranja zračenja štetnih za ljudski organizam kao što su zračenja podzemnih vodenih tokova, geoloških lomova i rasjeda, trafostanica, PTT radara, telefonskih centrala (tzv. tehnička zračenja) do onih najsuptilnijih za koja neki kažu da postoje, a neki ne vjeruju u to - tzv. apstraktnih zračenja ili djelovanja zlih sila na čovjeka, u narodu poznatih kao uroci.

OTKRIVANJE PODZEMNIH VODA

18

Jedno od važnijih polja primjene radiestezije je otkrivanje podzemnih vodenih tokova. To područje primjene radiestezije je najosjetljivije jer se otkriva nešto potpuno nedostupno našim normalnim osjetilima.

RAŠLJE

Račvaste rašlje mogu biti od drveta ili metala. Ako se koristi drveni materijal, najčešće je to vrba, ali koriste se još i račvaste grane kestena, divlje ruže ili lijeske. S obzirom na to da se drvo vrlo brzo suši, rok trajanja takvih rašlji je vrlo kratak.

"L" antene ili kutne rašlje uglavnom su napravljene od aluminija, vrlo su lake za uporabu i održavanje. Sastoje

se od dva dijela (sliče na slovo L, otud im i ime). Prije uporabe moraju im se odrediti polariteti kako bi se znalo koji dio

pripada desnoj, a koji lijevoj ruci. To se najčešće radi viskom. Ovo su inače najosjetljivije rašlje, pa su pogodne za obučavanje i u početničkom radu.

19

III. ŽIVOTINJE

1. ŽIVOTINJE TJEDNA: PATKE I GUSKE

1. PATKE

atke (lat. Anatidae) su porodica ptica u redu

patkarica. Ova porodica obuhvaća između 7 i 10 potporodica (ovisi o autorima sistematike), gotovo 50 rodova i oko 150 vrsta. U ovu porodicu svrstane su i poznate potporodice kao prave patke (Anatinae), guščarice (Anserinae) i rod guščarica, labudovi (Cygnus).

Patke su vokalne ptice koje prave razne zvukove poput kvakanja i skiktanja što ovisi o vrsti; ženke često imaju dublji glas od mužjaka. Jedna od raširenijih urbanih legendi je bila i

20

P

ona o pačjem 'kvakanju' – tvrdilo se da ono nema jeku. Ipak, to je opovrgnuto istraživanjem britanskih znanstvenika sa Sveučilišta Salford.

Patke su uglavnom biljojedi i hrane se raznim vodenim biljkama, iako neke vrste jedu ribu, školjke i slične životinje. Vrste roda Mergus se hrane ribama i imaju nazubljen kljun. Kod mnogih vrsta mladunci se hrane raznim beskralježnjacima, ali postanu biljojedi kad odrastu.

Ova porodica ima kozmopolitsku rasprostranjenost i nastanjuje sve kontinente osim Antarktika. Također nastanjuju skoro sve otoke. Mnoge se vrste sele. Pet je vrsta patki izumrlo od 1600. godine.

Pored kokoši, vjerojatno niti jedna druga grupa ptica nema tako brojne i raznovrsne odnose s ljudima koji ih uzgajaju zbog njihova mesa, jaja i perja.

PODRIJETLO I VRSTE

Sve današnje vrste pataka potekle su od i danas živuće divlje patke (lat. Anas platyrhynchos), poznate i pod imenom patka gluhara. Ta vrsta nastanjuje vodene površine umjerenih i suptropskih područja Europe, Azije i Australije. Vjerojatno najpoznatija od

svih pataka pomogla je u uzgajanju brojnih domesticiranih pataka. Naseljava se na vodenim područjima gdje ima dovoljno hrane i mira, a najveći su joj neprijatelji lisice, lasice, tvorovi, kune i jastrebovi.

Selekcijom su uzgojene pasmine pataka za:

* proizvodnju jaja (npr. indijska trkačica)* proizvodnju mesa (ajlzburška, ruanska, pekinška patka)* hibridi (Cherry Walley patka) - križanjem vrsta željela se postići bolja kvaliteta mesa i/ili veća nosivost

21

UZGOJ

Patke brzo rastu i nisu osobito zahtjevne za hranidbu. Pogoduje im visoko koncentrirana hrana ili zelena ispaša uz konzumiranje dodatka žitarica. Nosivost u običnih pataka traje od 8 do 10 mjeseci, inkubacija jaja traje 28 dana. S obzirom na način držanja, uzgoj pataka dijelimo na ekstenzivan i intenzivan. Ako se patke uzgajaju u lošim uvjetima, postoji veća mogućnost pojave raznih vrsta bolesti.

Ekstenzivan uzgoj pataka zahtijeva mala ulaganja, ali je i mala proizvodnja. Patke se drže vani, na vodi. Vrlo dobro iskorištavaju različite vodene površine (rijeke, jezera, močvare i ribnjake). Uzgoj pataka na ribnjacima (jezerima) koristan je i njima i ribama. Pačji gnoj potiče rast biljaka i fitoplanktona, koji su hrana nekim vrstama riba, a time se povećavaju i prinosi riba. Patke pridonose suzbijanju ribljega 'korova' i manjih puževa, koji su mogući prenositelji nekih ribljih bolesti.Za dio prirodne hrane koju patke pronađu u ribnjaku, smanjuje se potreba za dodatnom hranom. Plivanje, tj. boravak na vodi pomaže patkama da se rashlade, a to je osobito važno u toplijim klimatskim područjima.

Poluintenzivan uzgoj osigurava kontrolirane uvjete kroz 2-3 tjedna; patke se drže kombinirano - u peradarnicima i izvan njih.Intenzivan uzgoj provodi se u zatvorenim objektima - na žičanoj mreži ili na dubokoj stelji. Iako su tijekom prvih dana pačići manje osjetljivi od  pilića i purića, potrebno je grijanje prva 3-4 tjedna. Potrebne temperature:

tjedan temperatura pod patkom

temperatura u objektu

1. 33-35 °C 24-27 °C2. 28-30 °C 21-24 °C3. 24-26 °C 20-22 °C4. 20-22 °C 18 °C

5. i dalje 18 °C 18 °C

22

2. GUSKE

Domaće guske izravni su potomci sive divlje guske (Anser cinereus), koja živi u cijeloj Europi i dijelu Azije. Jedino kineska kvrgava guska potječe od divlje kvrgave guske, koja živi na području sjeverne Kine i istočnog Sibira. Smatra se da su guske pripitomljene 2000 godina prije Krista u Egiptu, gdje su bile svete životinje. Poznato je da su pitomu gusku uzgajali Grci i Rimljani još 1000 godina prije Krista, a poznavali su postupak kljukanja za dobivanje kvalitetnih jetara, koja su već tada smatrana poslasticom. Uz promjene u boji perja, domestifikacija je umanjila sposobnost letenja domaće guske i povećala njezina proizvodna svojstva, a to su – nesivost i tjelesna masa.Pasmine gusaka mogu se podijeliti u dvije glavne skupine po tjelesnoj masi – na teške (tuluška, emdenska, pomeranska) i lake (landska, talijanska bijela, rajnska).

DIVLJA GUSKA tipična je ptica selica jer se u kasnu jesen iz sjevernih krajeva seli na jug. Razmnožava se jednom godišnje u proljeće pri povratku u sjeverne krajeve. Obično se gnijezdi u blizini voda, a gnijezdo svija na skrovitu mjestu u grmlju. Divlja guska živi u paru, a nakon parenja snese 8 - 12 jaja, prosječne mase

150 - 180 grama. Na jajima leži isključivo ženka 28 - 29 dana. Gusak nikada ne sjedi na jajima, ali se brine o mladim guščićima. Nakon leženja teški su 100 - 115 grama i obrasli gustim sivo-žutim perjem, koje im omogućava da već drugi ili treći dan mogu plivati.

23

Od prvog dana hrane se mladom travom, uz karakterističnu brigu roditelja za podmladak (guska ide ispred, a gusak iza mladunčadi). U doba mitarenja gusak privremeno napušta porodicu i vraća joj se za nekoliko tjedana, a ostaju zajedno sve do seobe.

U toplijim krajevima obično se drže na okupu u većim jatima, kada mladi gusaci traže mlade guske i početkom proljeća vraćaju se kao parovi. Divlja je guska u odnosu na domaću manja, uža, viša, živahnija i uvijek karakteristične sive boje. Glava, vrat i gornji dijelovi tijela su tamno sive boje, a vrhovi pera bijelo obrubljeni. Donji dijelovi tijela su žućkasto-sive do gotovo bijele boje s tamnim prugama. Krila i rep su sivo-crne boje. Noge su razmjerno duge, srednje debljine s razvijenim prstima i plivaćim kožicama. U prosjeku su teške oko 3 kg. Divlje guske razmjerno se lako pripitomljavaju. Uhvaćeni mladunci vrlo brzo se navikavaju na čovjeka i ako su na jesen spriječeni da odlete, već se iduće godine ponašaju kao domaće guske. Divlje guske parene s domaćim guskama daju neograničeno plodno potomstvo.

DOMAĆA GUSKA je autohtona pasmina razmjerno skromnih proizvodnih karakteristika. Vrlo je slična divljoj pa se u određenim slučajevima, poglavito u ekstenzivnim uzgojima, gotovo i ne razlikuje od divlje. Poznato je nekoliko sojeva domaće guske (dravska, podunavska), iako se po nekim autorima ovi sojevi spominju i kao posebne pasmine.

DRAVSKA GUSKA je izvorna hrvatska guska, najrasprostranjenija na pašnjačkim površinama uz tok rijeke Drave u Međimurju, Podravini i Baranji. Po svom izgledu vrlo je slična divljoj guski, a odlikuju je nisko, zdepasto tijelo, mala glava,

24

prilično širok vrat i kratke noge. Uzgaja se u raznim kombinacijama sive i bijele boje, pri čemu postoje primjerci bez krune i s krunom na glavi. Glava je prilično mala u odnosu na tijelo. Tjemena linija u blagom luku povezuje kljun i zatiljak. Kod primjeraka s ukrasom na glavi kruna je smještena na kraju tjemena. Kljun je trokutasta oblika i narančasto-crvene boje. Gornji dio kljuna na kraju je malo zaobljen i čini oblik polukruga. Lice je operjano i malo izbočeno, a oči svijetle do tamno plave boje. Vrat je prilično snažan i izbočen te ukoso preko trbuha povezuje stražnji dio tijela. Tijelo je kratko, zdepasto i snažno. U stražnjem dijelu je šire i jajasta oblika. Kod starijih jedinki trbušni dio (kobilica) je spušten, ali ne dodiruje tlo. Leđa su u ramenima prilično široka i u blagoj lučnoj liniji povezuju donji dio vrata s korijenom repa. Rep je lijepo oblikovan i nošen neznatno iznad leđne linije. Krila su čvrsta, duga i dobro priliježu uz tijelo te leže na repu. Bedra su dobro razvijena i bogato obrasla perjem. Noge su kratke i podudaraju se s bojom kljuna, a nokti u skladu s vrhom gornjeg dijela kljuna. Uzgaja se u tri osnovna tipa obojenosti, i to: bijelo-sivoplavoj, bijelo-sivoj i sivoj boji.

UZGOJ GUSAKA

U današnje vrijeme uzgoju gusaka pristupa se prvenstveno radi dobivanja mesa, zatim jetre. Pri ekstenzivnom uzgoju, koji je i najzastupljeniji u nas, tov se uglavnom odnosi na ispašu, pri čemu guska postiže završnu masu od 7 kg. Tada su guske spremne za klanje, a to je u doba kasno jesenskih i zimskih blagdana.Proizvodnja gusaka uglavnom je sezonska jer pronesu u kasnu zimu, najviše nesu i legu se u proljeće, a tove u jesen. Kada dosegnu starost od oko 12 mjeseci, guske dostižu spolnu zrelost. Najčešće imaju jednokratnu nesivost, a samo u iznimnim slučajevima dvokratnu. Ako se za vrijeme nesivosti neke guske raskvocaju, potrebno ih je izdvojiti od ostalih.Najčešći način dobivanja podmlatka na selu je da guska sjedi na jajima (može sjediti na čak 15 jaja) ili putem inkubatora. Sama inkubacija jaja traje u prosjeku 30 dana.

U odnosu na druge vrste domaće peradi, guske su po zahtjevima, što se uzgoja tiče, ostale najbliže svojim divljim precima. Naime, guske su otporna i skromna perad u pogledu

25

uzgojnih uvjeta. Gotovo u potpunosti mogu zadovoljiti potrebe za hranom na pašnjacima. Tijekom ljeta prakticiraju ispašu čak i noću. Ako je ispaša dobra i obilna, onda se može smanjiti količina spremljene hrane koja im se daje. Poznato je da guske na ispaši nisko odgrizaju biljno raslinje i često čupaju busove trava. Zato pašnjak treba podijeliti na pregone.

GUŠČARSTVO U HRVATSKOJ DANAS

Držanje gusaka u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. U prošlosti su se držale radi proizvodnje mesa i jetre te jaja i perja kojim se punila posteljina. Nakon Drugog svjetskog rata zbog migracije poljoprivrednog stanovništva u gradove, preoravanja prostranih pašnjaka, pojave sintetičke zamjene za perje i nepostojanja organizacija za kooperaciju, otkup i plasman guščjih proizvoda, kao i broj gusaka su se znatno smanjili. Danas guske čine tek 3 posto od ukupnog broja peradi u Republici Hrvatskoj, a mogućnosti njihova uzgoja su vrlo slabo iskorištene. Najčešće se drže na poluintenzivan način za proizvodnju mesa, koje se koristi za vlastite potrebe ili prodaju na lokalnom tržištu. Ipak, postoji nekoliko projekata koji su polučili dobre rezultate u intenzivnom uzgoju gusaka. Pritom je potrebno razraditi dobru organizaciju otkupa i plasmana na tržište kako bi se s obzirom na prirodne uvjete držanja, maksimalno iskoristile mogućnosti ove grane peradarstva u našoj zemlji.

.

26

IV. VRT

1. NAVODNJAVANJE

avodnjavanje je u osnovi uzgojna mjera u biljnoj proizvodnji kojom se tlu dodaju one količine vode potrebne za optimalni rast i razvoj biljke.

Osnovna svrha navodnjavanja je da biljci kompenzira tekućinu koju upija kroz korijen i lišće, a gubi isparavanjem i cijeđenjem tla. Ova kompenzacija je neophodna ako se želi sačuvati ravnoteža vlažnosti i hranjivosti zemlje koja je jako bitna za život biljaka.

Najefikasnije umjetno navodnjavanje je ono koje oponaša, u granicama mogućeg, učinkovitu i neophodnu prirodnu pojavu: kišu. Ovo jednako vrijedi za sve tipove zelenih površina, od javnih parkova i sportskih terena pa do privatnih vrtova.

SUSTAVI NAVODNJAVANJA:

Brojni načini navodnjavanja koji su se razvili tijekom vremena mogu se razvrstati u četiri metode: 1) površinsko navodnjavanje2) podzemno navodnjavanje3) navodnjavanje kišenjem4) navodnjavanje kapanjem ili lokalizirano navodnjavanje

Površinsko navodnjavanje - najčešće je primjenjivana i ujedno najstarija metoda u svijetu. Ovom metodom voda se prelijeva, potapa površinu ili se nalazi u brazdama i na taj način vlaži tlo. Nedostaci ove metode koji se ne smiju zanemariti su neracionalna upotreba vode, veliki zemljani radovi, pogoršanje fizikalnih svojstava i vodo-zračnih odnosa u tlu, stvaranje pokorice, erozija i slično. Zato površinsko navodnjavanje valja izbjeći kad god je to moguće.

Podzemno navodnjavanje - metoda kojom se voda dovodi otvorenim kanalima ili podzemnim cijevima te se kapilarnim silama premješta u zonu rizosfere. Ova metoda navodnjavanja je slabo zastupljena zbog specifičnih zahtjeva za primjenu kao što su propusnost tla, ravan teren s padom manjim od 5 promila i blizina prirodnog vodotoka.

27

N

Navodnjavanje kišenjem - voda pod tlakom izlazi kroz mlaznice rasprskivača simulirajući prirodnu kišu te na taj način vlaži tlo. Prednosti ove metode u odnosu na površinsko i podzemno navodnjavanje očituju se u sljedećem: moguća je uporaba u različitim topografskim uvjetima, pripremni radovi na tlu su minimalni, ne zauzima obradivu površinu, štedi vodu i povoljnije utječe na fizikalna svojstva tla. Glavni nedostaci su cijena uređaja, pogonski troškovi, neravnomjerna raspodjela vode pri jakom vjetru i povećan rizik od biljnih bolesti.

Navodnjavanje kapanjem (lokalizirano navodnjavanje) - najekonomičnije troši vodu jer se ona pod manjim tlakom dovodi na parcelu gdje se vlaži samo određeni dio gdje se razvija korijenje. Osim što štedi vodu, prednosti lokaliziranog navodnjavanja očituju se i u tome što se povećava prinos, smanjuje opasnost od zaslanjivanja, omogućava primjena kemijskih sredstava, ograničava rast korova, smanjuje se potreba za radnom snagom te se omogućava uvođenje suvremenih proizvodnih postupaka. Naravno, i ova metoda ima svoje nedostatke kao što su cijena, moguća oštećenja većine dijelova, ali najveći je problem kvaliteta vode koja često začepi kapaljke te dolazi do nepotrebnih troškova njihove zamjene.

Unutar svake metode postoji više načina i sustava navodnjavanja. Da bi izabrali najbolji sustav, moramo poznavati sve prednosti i nedostatke pojedinih metoda. Također, odabir sustava ovisit će o više faktora. To se prvenstveno odnosi na prirodne uvjete, vrstu uzgajane kulture, stupanj sofisticiranosti tehnologije, prethodno iskustvo s navodnjavanjem, potrebu za radnom snagom te, naravno, na troškove i planiranu dobit. Prirodni uvjeti kao tip tla, nagib, kvaliteta i dostupnost vode utječu na izbor metode navodnjavanja na sljedeći način:

Tip tla: Pjeskovita tla zahtijevaju česte, ali male obroke navodnjavanja, pogotovo kada je riječ o plitkim tlima. Na takvim tlima prikladnije je upotrijebiti navodnjavanje rasprskivačima ili kapanjem nego površinsko navodnjavanje. Na ilovastim i glinastim tlima sve metode mogu biti

28

upotrijebljene, no zbog niskog koeficijenta infiltracije, pogodnija su za površinsko navodnjavanje.Nagib: Navodnjavanje rasprskivačima ili lokalizirano navodnjavanje su u prednosti nad površinskim i podzemnim navodnjavanjem na strmijim padinama.Klima: Jak vjetar može uzrokovati nejednoliku distribuciju vode kod rasprskivača pa u takvim uvjetima kapanje i površinsko navodnjavanje imaju prednost.Dostupnost vode: Koeficijent iskoristivosti vode je općenito veći kod navodnjavanja kišenjem i lokaliziranog navodnjavanja pa se ovim metodama daje prednost kad je dostupnost vode ograničena.Vrsta kulture: Površinsko navodnjavanje može biti upotrijebljeno za sve vrste usjeva. Lokalizirano navodnjavanje ili navodnjavanje kišenjem najviše se upotrebljavaju za visoko dohodovne kulture kao voće, povrće i vinograde, rjeđe za ratarske kulture ili za hortikulturu.Stupanj sofisticiranosti tehnologije: Općenito, navodnjavanje kapanjem i kišenjem su tehnološki kompliciranije metode, a kupnja opreme zahtijeva visoke investicije.Potreba za radnom snagom je povećana kada primjenjujemo površinsko navodnjavanje.Troškovi i dobit: Kod troškova, u obzir se uzimaju i održavanje i upravljanje, a ne samo izvedba i instalacija. Te troškove potrebno je usporediti s očekivanom dobiti. Važno je i napomenuti da se, iako su dosta viša, uložena sredstva u modernije sustave vraćaju brže zbog velike racionalnosti i učinkovitosti.

RASPORED NAVODNJAVANJA

Pravilno doziranje vode je vrlo značajno u praksi navodnjavanja. Unutar rasporeda navodnjavanja temeljna su dva elementa: obrok navodnjavanja i trenutak kada treba početi s navodnjavanjem. Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (u m³/ha ili u mm). Obrok navodnjavanja ovisi o dubini tla koje se želi navlažiti, vrsti tla i vlazi u tlu prije navodnjavanja. Potrebno je navlažiti samo aktivni sloj tla u kojem se nalazi glavna masa korijenja. Obrokom navodnjavanja treba navlažiti tlo do poljskog vodnog kapaciteta, znači da ovisi

29

o vrsti tla. Za pjeskovita tla potreban je manji obrok navodnjavanja nego za glinovita. No, pjeskovita tla treba češće navodnjavati. Obrok jednog navodnjavanja predstavlja razliku vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta i trenutačne vlažnosti tla. Trenutak početka navodnjavanja jedan je od najznačajnijih elemenata u praktičnoj primjeni navodnjavanja. Određuje se na nekoliko načina: - vanjskim morfološkim promjenama na biljkama- procjenjivanjem vlažnosti tla- određenim turnusom navodnjavanja- kritičnim razdobljem biljke za vodu- unutrašnjim fiziološkim promjenama biljke- obračunavanjem svakodnevne evapotranspiracije (gubitak vode iz tla ili vegetacije) - prema stanju vlažnosti tla.

Određivanje trenutka početka navodnjavanja temeljen na određivanju bilance vode u tlu, postao je najrašireniji alat u praksi, s obzirom na to da su procjene evapotranspiracije i zahtjeva biljaka za vodom znatno poboljšane zahvaljujući novim istraživanjima i nalazima. Trajanje navodnjavanja dobije se na temelju obroka navodnjavanja i intenziteta dodavanja vode. Za svaki sustav navodnjavanja postoje podaci o intenzitetu navodnjavanja. Treba naglasiti da intenzitet navodnjavanja ne smije biti veći od infiltracijske sposobnosti tla i na to treba obratiti pozornost pri odabiru sustava navodnjavanja.

KAKVOĆA VODE ZA NAVODNJAVANJE

Od fizičkih značajki najvažniji su temperatura vode i količina suspendiranih čestica.

Navodnjavanje pretoplom ili prehladnom vodom može izazvati temperaturne šokove biljke. Općenito se smatra da je najpovoljnija temperatura vode za navodnjavanje 25 °C. Vrlo je važan i odnos topline biljke i topline vode. Smatra se da razlika ne bi smjela biti veća od 10°C.

Od kemijskih značajki vode za navodnjavanje trebalo bi napraviti kemijsku analizu te vode kako bi se predvidjeli mogući problemi. To su: zaslanjivanje - djelovanje soli na razvoj biljke putem osmotskog tlaka što se povezuje s ukupnom koncentracijom soli, zatim alkalitet - djelovanje suvišne

30

koncentracije iona natrija u tlu na strukturu, a vezano na to i infiltracijsku sposobnost i propusnost te na kraju toksičnost.

Djelovanje pojedinih iona iz tla ili vode koji se akumuliraju u biljci do koncentracije koja uzrokuje oštećenje biljke. Sve vode sadrže veće ili manje koncentracije mikroelemenata i teških metala, pa ako se koristi otpadna voda za navodnjavanje, trebalo bi izvršiti i analizu na koncentraciju teških metala.

NAVODNJAVANJE U POVRĆARSTVU NA OTVORENOM

Za uspješnu proizvodnju povrćarskih kultura moraju se osigurati vegetacijski faktori: voda, hranjive tvari, toplina, svjetlost i zrak. Bez ovih faktora ne samo da se ne može ostvariti planirana proizvodnja, već u nedostatku bilo kojeg od njih biljka ne može živjeti. Dakle, i voda je jedan od faktora koji uvjetuju život biljke pa je bez nje nemoguć njezin uzgoj.

Zašto je voda tako značajna za biljku, nije teško objasniti. Ona je ne samo sastavni dio građe biljke, već i nositelj mnogih fizioloških procesa tijekom vegetacije; regulira režim hranidbe biljke, otapa hranjive tvari tla i preko korijenovih dlačica unosi ih u biljku, regulira toplinski režim biljke i tla, posreduje u procesu fotosinteze, regulira fizikalne, kemijske i biološke procese u tlu.

VRSTE VODE U TLU

U tlu se nalazi: kemijska, higroskopna, opnena, kapilarna i gravitacijska voda.Kemijska voda je kemijski vezana za čestice tla pa je nekorisna za kulturne biljke.

31

Higroskopnu vodu biljke također ne mogu koristiti jer se drži jakim silama u tlu.Opnena voda obavija u obliku tanje ili deblje opne čestice tla pa može biti samo djelomično pristupačna biljkama.Kapilarna voda se nalazi u porama tla i najvećim dijelom je pristupačna biljkama.Gravitacijska voda je pristupačna biljkama, ali budući da je pod utjecajem sile teže, ona se ocjeđuje pa je biljke praktički ne koriste.Pri uzgoju na otvorenom, veći broj kultura ima vegetacijsko razdoblje tijekom ljetnih mjeseci kada su veće temperature i manje oborine, odnosno veliki gubici, a manji prihodi vode. Povrćarske kulture imaju brzi razvoj i proizvode veliku biljnu masu i zbog toga zahtijevaju znatne količine vode.

Postoje velike razlike između pojedinih povrćarskih kultura u načinu i količini trošenja vode.

Kulture koje za normalni rast i razvoj zahtijevaju stalno visoku vlažnost tla, odnosno češće navodnjavanje jesu: krastavci, salata, kupus, špinat. Razlog za to je slab i relativno plitak korijenov sustav, kao i neekonomično trošenje vode putem lišća, koji ima razmjerno veliku površinu. Zbog vrlo slabo razvijenog korijenova sustava, luk i češnjak također zahtijevaju visoku vlažnost tla. No, ove kulture troše znatno manje vode jer imaju manju površinu lišća. Kulture koje imaju razvijeniji korijenov sustav kao rajčica i mrkva dobro koriste vodu i ekonomično je troše. Kulture kao cikla i repa vrlo dobro koriste vodu iz tla i intenzivno je troše. U uvjetima navodnjavanja njihov uspjeh ne izostaje, ali dobro mogu podnijeti i nisku vlažnost tla.

Rokovi navodnjavanja povrćarskih kultura ovise o uvjetima života biljke, njezinim fazama razvoja i o postavljenim ciljevima proizvodnje. U odnosu na tu ovisnost, postoji pet karakterističnih rokova navodnjavanja: - navodnjavanje sadnog materijala (presadnica)- navodnjavanje prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje- navodnjavanje pri sadnji i poslije sadnje presadnica ili sjetve- vegetacijsko navodnjavanje- dopunsko navodnjavanje

32

Navodnjavanje sadnog materijala (presadnica) vrši se u natkrivenim ili toplim rasadnicima. Ovim navodnjavanjem treba dodavati manje količine vode kako bi se spriječio bujni rast i bolesti te održala potrebna toplina u rasadniku. Najčešće se primjenjuje ručno navodnjavanje.

Navodnjavanje prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje izvodi se samo onda kada je zbog nedostatka vlage u tlu otežana priprema tla za sadnju ili sjetvu, odnosno otežana sadnja presadnica. Najčešće je ovim navodnjavanjem potrebno navlažiti sloj tla do 20 cm dubine. No, ako je tlo i ispod 20 cm suho, potrebno je navlažiti tlo do veće dubine: 30, 40 ili čak do 50 cm - zavisno od osobina tla i vrste presadnice. U svakom slučaju, prethodno treba ispitati fizikalne osobine tla i trenutačno stanje vlage u tlu.

Navodnjavanje pri sadnji i poslije sadnje presadnica ili sjetve ovisi o stanju vlažnosti tla. Ako u tlu nedostaje lako pristupačne vode, posađene mlade biljke će se teže primiti, kao i posijano sjeme niknuti. Prilikom vađenja iz rasadnika, presadnicama se obično uništi jedan dio korijenovih dlačica, pa im je radi 'preboljevanja', na raspolaganju potrebno imati lako pristupačnu vodu. Zato je fertirigacija vrlo korisna mjera. No, ako u tlu ima dovoljno vode, navodnjavanje može i štetiti jer razrjeđuje koncentraciju hranjiva i smanjuje toplinu tla, a to su bitni faktori za početno vegetiranje mladih biljaka.

Vegetacijsko navodnjavanje počinje kad su se biljčice primile ili niknule i dobro zakorijenile. Ovim navodnjavanjem potrebno je kroz cijelo vegetacijsko razdoblje održavati optimalnu vlažnost tla u sloju rizosfere. Navodnjavanje se može vršiti na nekoliko načina: kišenjem, brazdama, mikrorasprskivačima, kapanjem.

Dopunsko navodnjavanje se izvodi pred kraj vegetacije u svrhu njezina produženja. Glavni uvjet za ovo navodnjavanje je toplo vrijeme na kraju ljeta i početkom jeseni. Ako se uz toplinu osigura dovoljno vode i hranjivih tvari u tlu, produžavaju se vegetacija i berba plodova, a time se postižu i veći prinosi.

33

Dopunsko navodnjavanje moguće je primijeniti za rajčicu, kupus, rotkvicu i druge kulture.

2. STRATEGIJA 10.000 STABALA - praktični odgovor na klimatske probleme

Jedan od najvažnijih čimbenika u sadašnjem neizmjernom i prijetećem razvoju je smanjenje vezivanja atmosferskog ugljika zbog slabljenja sustava njegova vezivanja u stablima i tlu te zbog smanjenja sposobnosti oceana da upijaju CO2. Prvi problem nastao je zbog krčenja šuma i industrijalizirane poljoprivrede, a drugi zbog slabljenja oceanskih struja.

Stoga, u skladu sa strateškim permakulturnim razmišljanjima, nastojanja će prije svega biti usmjerena na izgradnju novih i raznovrsnih sustava vezanja atmosferskog ugljika (sekvestracije ugljika) te na sjedinjavanje tih strategija kao dijela globalnih nastojanja.

Permakultura je organizirana kao strategija koja osigurava, ne samo (ponovnu) obnovu prirodnih resursa, već ona povećava sigurnost dobivanja hrane za one koji su uključeni u projekt. To se postiže kroz mnoštvo različitih tipova inovacija karakterističnih za permakulturne projekte, na primjer sadnja: uzastopna izrada šumskih vrtova, voćnih šuma i šuma arašida, agrošumarstvo, šume za pribavljanje resursa i divljih šuma. Ono što je potrebno je osnivanje niza struktura za vezivanje atmosferskog ugljika (sekvestraciju ugljika) za zamjenu i moguću obnovu onoga što je izgubljeno - na primjer, sadnjom novih stabala i zaštitom preostalih šuma i močvara. Najvažniji elementi apsorpcije ugljika su povezani s biljnim sustavima, bilo da su oni fosilni podzemni oblici, kao što su nafta, prirodni plin i ugljen, ili kao šuma, tla i alge. Osim velikih razmjera smanjenja potrošnje fosilnih goriva, područja na koja možemo imati najizravniji utjecaj su sadnja stabala i poboljšanje tla. Kako bi se postigao značajan utjecaj, potrebna je opsežna sadnja niza nasada, kao i opća i globalna strategija u svim područjima u kojima postoji opasnost krčenja šuma, ili je ona vjerojatna u budućnosti.

Već se na 4. Međunarodnoj permakulturnoj konferenciji u Nepalu 1991. raspravljalo o ideji sadnje stabala - 10 000 stabala po osobi. Na tekućim razinama populacije to znači

34

sadnju 50.000.000.000.000 stabala tijekom sljedećih devedeset godina. Možemo zamisliti kako se to odvija na područjima koja će biti poplavljena dizanjem razine mora u idućih nekoliko stoljeća. Na ovaj način poplavljeno drveće će osigurati trajno vezivanje atmosferskog ugljika (sekvestraciju ugljika). Dodano ovom, sadnja šuma temeljena na permakulturnim principima ne samo da služi kao skladište ugljika - ona također predstavlja temelj proizvodnje hrane za lokalno stanovništvo.

Kako bismo uravnotežili situaciju na globalnoj razini, moramo ne samo kreirati procese skladištenja ugljika, već moramo smanjiti naše ispuštanje plinova u tragovima u atmosferu. U ovom trenutku to je od osobite važnosti zato što oceani pokazuju znakove gubitka kapaciteta apsorpcije CO2 i jer se događa otapanje područja permafrosta ispuštajući njihove uskladištene stakleničke plinove – CO2 i metan.

Iskustva permakulturnih projekata u Europi, Sjevernoj Americi i zemljama u razvoju pokazuju da je moguće promijeniti stavove ljudi. Na primjer, korištenjem alternativnih /odgovarajućih tehnologija i primjenom strategije bioregionalizma u proizvodnji kao i u potrošnji, trebalo bi biti moguće smanjiti naše emisije CO2 na manje od 1 tone po osobi godišnje, i to bez gubitka komfora. Za promjenu tekućeg modela pretjerane potrošnje energije temeljene na ugljiku, korištenje takve energije trebalo bi oporezivati do stupnja koji će prisiliti ljude na promišljanje o svom životnom stilu i na prilagođavanje svog ponašanja.

U skladu s navedenim, dajemo pet sljedećih prijedloga:

Donošenje odluka o stvaranju spremnika ugljika, određivanje kategorije korištenja zemljišta kojima će biti izdvojena područja namijenjena isključivo vezivanju atmosferskog ugljika na stalnoj osnovi te isključenje tih područja iz svih oblika izrabljivanja i trgovine.

35

3. UPUTE ZA SADNJU STABALA

ZAŠTO SADITI STABLA?

Sadnja stabala je najraširenija i najomiljenija aktivnost pomaganja Zemlji. Makedonci su nedavno, na primjer, zasadili 8 milijuna stabala! Sadnja je način povezivanja sa Zemljom i doprinos budućnosti. Jednostavan čin sadnje stabla pomaže okolišu na brojne načine.

Stablo:- filtrira zagađenje iz zraka- pomaže reciklirati vodu- sprečava eroziju tla- radi sjenu- pruža zaklon od vjetra ili kiše- pruža dom životinjama- pruža hranu ljudima, biljkama i životinjama- pruža zanimljiv, umirujuć okoliš za učenje djeci i cijeloj

vašoj zajednici- može biti izvrsna sprava za gimnasticiranje- i još mnogo toga!

Bez stabala ne bi bilo života na ovom planetu!

Početak – osnove sadnje stabala

- isplanirajte sadnju- odlučite zašto želite saditi stabla i koga želite uključiti u ovaj projekt - neka se svi uključe od početka - odredite kratkoročne i dugoročne ciljeve - štedite novac- odaberite prikladno mjesto- ispitajte tlo - neko drveće raste bolje u suhom, pjeskovitom tlu, dok drugo raste bolje u vlažnom. Svaka vrsta drveća ima svoje potrebe. - provjerite pH (kiselost) tla, salinitet, kvalitetu tla itd.- napravite kartu

36

- nacrtajte kartu izabranog mjesta te označite gdje će stabla biti posađena. Ako imate priliku, pitajte krajobraznog arhitekta ili šumara da vam pomogne pri odabiru mjesta sadnje.- odaberite vrstu stabala- izaberite stabla koja su prikladna vrsti tla (to će smanjiti posao održavanja, kao što je dodatno zalijevanje i dohranjivanje) - izaberite vrste koje su domaće u vašem području jer su one najbolje prilagođene lokalnoj klimi i tlu, bujaju bez kemijskih sredstava, pružaju hranu i zaklon divljim životinjama i predstavljaju dio vašeg prirodnog okoliša- uglavnom se više preporučuju zimzelena stabla, nego listopadna jer je veća vjerojatnost da će preživjeti, a zahtijevaju i manje njege - iako mlado drveće s razvijenim korijenjem ima veće šanse za preživljavanjem, djeci je lakše saditi mladice i nisko grmlje - pripremite mjesto sadnje. Možda će ga trebati očistiti, prekopati zemlju, pokositi travu, ukloniti korov, označiti zonu gdje treba posaditi stabla ili napraviti neke druge aktivnosti kako biste pripremili prostor za veliki dan sadnje.

Dan sadnje

Pripremite alat, prikladnu obuća i odjeću, lopate za kopanje rupa i kante za nošenje sadnica i vode. Napomena: Za najprikladniji dan sadnje možete konzultirati Mjesečev sjetveni kalendar! RADITE POLAKO! Ne žurite se posaditi stotine stabala - bolje je pažljivo posaditi i dobro zbrinuti nekoliko stabala. Počnite od malog i praktičnog, pa postupno dodajte više stabala.Ružno, pusto, neiskorišteno, asfaltno mjesto vašeg školskog dvorišta ili javne površine s vremenom možete preobraziti u mjesto ljepote, inspiracije i učenja.

Kako zasaditi mladicu?

Iskopajte dovoljno široku i duboku rupu da pokrije cijelo korijenje.Držite mladicu pri dnu stabljike pazeći da ne oštetite koru.

UPUTE ZA SADNJU STABALA

37

Položite korijenje u prirodni položaj. Ne savijajte ga!

Izvadite kamenje i grančice iz rupe (stvaraju zračne jastučiće koji isušuju korijenje).

Pokrijte zemljom. Ne zakapajte grančice ili lišće te ne ostavljajte korijenje na zraku.

Čvrsto pritisnite zemlju prstima kako biste odstranili zračne jastučiće.

Prekrijte tlo oko stabla malčem za 50% više od širine grana na stablu (krošnje), te 5-10 cm debljine sloja. Tanki komadići drveta i komadići borove ili cedrove kore su odličan malč, kao i hrastovo lišće i borove iglice.

Briga za stablo

Mlado stablo treba njegovati tri do pet godina nakon sadnje. Stablo koje raste treba hranjive tvari, vodu, sunce i mjesta za rast. Možete pomoći zalijevanjem, čupanjem korova, dodavanjem komposta tlu i malčiranjem uz deblo te zaštitom stabla od životinja i vremenskih prilika. Sastavite raspored sadnje i zadataka održavanja.

Sadnja koja počinje od sjemena

Sadnja biljaka iz sjemena vrlo je ugodno iskustvo, mnogo lakše nego što ljudi misle. Prednost je i ta što se tom metodom štedi novac koji bi se utrošio na kupnju već naraslih biljaka.

Preporučujemo da počnete sa sijanjem u zatvorenom. To osigurava sjemenu najbolje uvjete za klijanje i nećete se morati brinuti o korovu. Većina ljudi nema staklenik, ali gotovo svatko ima osunčanu prozorsku dasku čime možete osigurati idealno mjesto za sjetvu.

Najbolje je posijati sjeme u sterilnu mješavinu koju možete nabaviti u biljnoj ljekarni. Osnovno pravilo bilo bi da posijete sjeme na dubini dvostrukog promjera sjemena. Neko sjeme treba svjetlost da proklija i treba ga smjestiti na površinu zemljane mješavine. Održavajte zemlju vlažnom, ali ne mokrom i nikad ne dopustite da se isuši. Ručna špricalica je najbolja za to. Svako sjeme će uglavnom proklijati na prosječnoj sobnoj

38

temperaturi od 18-21 °C. Budite strpljivi jer će neko sjeme proklijati za nekoliko dana dok će drugom trebati nekoliko tjedana.

Kako posaditi veliko stablo

Izaberite stablo visoko barem 1,5-1,8 m prema standardima uzgoja.

Izaberite područje s dovoljno mjesta da korijenje i grane mogu doseći punu veličinu. Izbjegavajte nadzemne i podzemne instalacije.

Pripremite područje sadnje toliko duboko koliki je korijen i na površini tri do pet puta njegova promjera razmekšajte zemlju. Iskopajte rupu u sredini područja i smjestite korijenje u ravnini s razinom zemlje.

Pomoću vode izravnajte zemlju oko stabla i uklonite zračne jastučiće u području sadnje. Poduprite stablo samo ako se ne može samo održati na vjetru. Prekrijte cijelo područje sa 5-7 cm sloja malča, ali ne unutar 15 cm od debla.

Kako posaditi mladicu u zatvorenom prostoru, ako vremenske prilike onemogućavaju sadnju na otvorenom?

Smjestite mladicu u posudu s nekoliko drenažnih rupicaduboku najmanje 15 cm. Rasporedite zemlju oko mladice potpuno pokrivajući rub korijena.Dobro zalijte nakon sadnje i smjestite mladicu u svijetlu sobu, najbolje direktno na sunce. Održavajte vlagu zalijevanjem onoliko koliko je potrebno i presadite je na otvoreno kada to vremenske prilike dopuste.

Sadnjom stabala oko vaše kuće sačuvat ćete energiju i smanjiti troškove komunalnih računa. Tri dobro postavljena listopadna (bjelogorična) stabla na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani vašeg doma zaklonit će ga od ljetnog sunca i smanjiti troškove hlađenja od 10 do 50 posto, a zimi će, kada otpadne lišće, pustiti sunce da uđe u kuću i grije vas, dok će stepenasti redovi zimzelenog drveća na sjeverozapadnoj strani kuće (ili na strani na kojoj puše najviše zimskih vjetrova) zakloniti kuću od jakih vjetrova i smanjiti troškove grijanja.

39

V. KUĆA

JUHA OD VRGANJA S HELJDINOM KAŠOM

SASTOJCI

Za 4 osobe:

30 dag vrganja30 dag heljdine kaše 10 dag maslaca1 žlica brašna2 dl kiselog vrhnjasol i papar

PRIPREMA:

eljdinu kašu skuhati u vreloj slanoj vodi. Vrganje očistiti, narezati na režnjeve, preliti vrelom vodom, ocijediti i kuhati zajedno s heljdinom kašom. Brašno zažutiti na zagrijanom maslacu i umiješati u juhu kad

vrganji omekšaju. Prokuhati nekoliko minuta, posoliti i popapriti te skinuti s vatre. Prije posluživanja u juhu umiješati kiselo vrhnje.

40

H

GOVEĐA PRŽOLICA NA MEĐIMURSKI NAČIN SASTOJCIZa 4 osobe:

80 dag goveđe pržolice2 glavice luka6 režnjeva češnjaka1 žlica brašna20 dag rajčica50 dag krumpira15 dag paprike1 dl ulja15 dag suhe slanine1 žličica mljevene crvene paprike1/2 vezice peršinasol i papar

PRIPREMA:

Goveđu pržolicu narezati na četiri odreska, istući ih batom, posoliti i popapriti, uvaljati u brašno i popržiti s obje strane na dobro zagrijanom ulju. Meso izvaditi i staviti na zagrijani tanjur. Na istom ulju popržiti sitno isjeckani luk, češnjak i peršin. Dodati slaninu narezanu na režnjeve i posuti mljevenom paprikom. Preliti juhom ili toplom vodom, vratiti popržene odreske i zajedno pirjati desetak minuta. Paprike očistiti od sjemena, oprati i razrezati na četiri komada. Rajčicu oguliti i razrezati na četiri komada, istisnuti sjeme i sok. Pržolice posložiti u vatrostalnu ili zemljanu posudu zajedno s umakom u kojem su se pirjale, dodati krumpir, odozgo posložiti paprike i rajčice, posipati sjeckanim peršinom i preliti iscijeđenim sokom od rajčica. Peći 40 minuta u pećnici na temperaturi od 180°C.

ŠUMSKI SLOŽENAC

SASTOJCI:

500 g vrganja

41

400 g Bjelovarskog svježeg sira1 luk2 jajaperšinsuho bijelo vino30 g maslaca

PRIPREMA:

Vrganje nemojte prati, već im sastružite prljavštinu i očistite ih. Tada ih narežite na komadiće ili kockice.Luk narežite na vrlo tanke listiće i pirjajte na 3-4 žlice ulja, dodajte vrganje i stavite na jaku vatru.Nakon 3 minute podlijte s pola čaše vina te kada alkohol ishlapi, isključite štednjak i pustite da se ohladi.Primiješajte vrganje svježem siru, dodajte jaja, usitnjenu vezicu peršina i prstohvat soli i papra, pa smjesu dobro izradite pjenjačom ili mikserom.Smjesu izlijte u maslacem namašćenu posudu visokih rubova pa kuhajte otprilike pola sata na pari na 180°C. Složenac ukrasite po želji i poslužite topao.

TELEĆA KOLJENICA U PELATU

SASTOJCI:

1 kg teleće koljenice0,2 kg špekasolpaparstabljika celeraglavica crvenog lukarežanj češnjaka1 kg pelata Podravka0,25 l bijelog vina

PRIPREMA:

Teleću koljenicu posolimo i popaprimo te je na vrućem ulju u velikoj posudi zapečemo sa svih strana. Zatim koljenicu izvadimo i u istoj masnoći propirjamo isjeckani luk, celer, češnjak i špek. Dodamo pelate i sve skupa još kratko pirjamo.

42

Dodamo koljenicu i vino te posudu stavimo u pećnicu i pečemo na 200°C oko dva i pol sata.

KAMENGRADSKI ODREZAK

SASTOJCI:

junetina bez kostikrušne mrvice jajačešnjaklist peršinavinosolpaparulje

PRIPREMA:

Juneće odreske istučemo, posolimo, povegetimo, popaprimo, umočimo u jaja i uvaljamo u mrvice. Pržimo u vrelom ulju. U temeljac sitno naribamo češnjak, dodamo bijelo vino i peršinov list. Dodamo poprženi juneći odrezak.Sve zajedno kuhamo nekoliko minuta.Poslužujemo uz kuhani krumpir.

SLANI KAŠNJAKI

SASTOJCI:500 g pšeničnog brašna 3 g soli1 dl mlake vode

Za nadjev:300 g heljdine kaše1 dl ulja buče 15 g solistučene suhe koštice bundeve

PRIPREMA:Od brašna, soli i vode umijesi se i tanko razvuče tijesto. Kaša se skuha, ocijedi, posoli i poulji crnim uljem. Suhe bundevine koštice (žufa) stuku se u mužaru i dodaju kaši. Nadjev se

43

rasporedi po tijestu, prethodno također pouljenim crnim uljem. Savijeni kašnjaki slažu se u pravokutni pleh ili se saviju u obliku puža u okruglom plehu.

NABUJAK OD ŠPAROGA

SASTOJCI:2 stručka šparoga150 g sira 3 jaja brašnosenf u zrnu3 dl mlijeka80 g maslacakuhana cvjetača (kao prilog)

PRIPREMA:Šparoge operite i očistite, narežite ih na komadiće i složite u kalupe koje ste prelili sa 30 g rastopljenog maslaca i malo soli. Zapecite šparoge na 200°C otprilike 5-6 minuta. Preostalom maslacu primiješajte 4 žlice brašna i dvije žličice senfa te miješajte dok ne dobijete mekanu smjesu koju ćete zagrijati u posudi, miješajući pjenjačom i postupno joj dodavati jedan po jedan žumanjak i mlijeko. Nakon 2-3 minute umak maknite sa štednjaka, dodajte naribani sir i mekani snijeg od bjelanjaka. Kremu izlijte u kalupe u kojima se nalaze šparoge i vratite nabujak u pećnicu i pecite na 220 °C daljnjih 15 minuta.Nabujak poslužite topao uz prilog od kuhane cvjetače začinjene uljem.

KOLAČ OD JABUKA

SASTOJCI:

Za nadjev:750 g jabuka40 g šećerasok od jednog limuna

Za tijesto:60 g margarina100 g šećera

44

4 jajaribana korica limuna200 g brašnapola vrećice praška za pecivo1 dl mlijeka1 žlica ruma1 žlica ulja1 žlica šećera u prahu

PRIPREMA:Oguljene kriške jabuka pošećerimo, poprskamo limunovim sokom i ostavimo da upiju šećer. Margarin sa šećerom pjenasto umutimo. Postupno dodajemo žumanjke, ribanu koricu limuna, 2 žlice soka od jabuka, prašak za pecivo i brašno. Na kraju dodamo čvrsti snijeg od bjelanjka, mlijeko i rum.U namašćenu i pobrašnjenu posudu ulijemo tijesto, pokrijemo ga jabukama i kolač pečemo oko 40 minuta u zagrijanoj pećnici.

PRŽENE JABUKE

SASTOJCI:2 žumanjka 20 g šećera120 g brašna1 i pol dl vinasnijeg od 2 bjelanjka500 g jabuka200 g margarina30 g šećera za posipanjesoda bikarbona

45

PRIPREMA:Miješati žumanjke i šećer. Brašno i vino dodavati naizmjence te umiješati snijeg. Dodati na vrh noža sode bikarbone. Jabuke oguliti i izrezati na ploške i stavljati plošku po plošku u tijesto. Ploške žlicom stavljati u zagrijani margarin i pržiti ih s obje strane. Kad su gotove, posuti ih šećerom.

POGAČA S ORASIMA

SASTOJCI:

1500 g pšeničnog brašna1 l mlijeka10 g soli 500 g oraha100 g šećera

PRIPREMA:

Od brašna, mlijeka i soli zamijesi se glatko tijesto. Razvalja se na debljinu od 3-4 mm. Polovica razvučenog tijesta pospe se zašećerenim orasima, stučenim u mužaru, pa preklopi drugom polovicom tijesta. Tada se ponovno razvalja i preklopi. To se ponavlja više puta, sve dok se ne dobije veličina koja odgovara veličini posude u kojoj će se pogača peći. Umjesto oraha, može se upotrijebiti mak ili stučene koštice bundeve (žufe). Pečenu pogaču poškropi se vodom.

46