PRAKTIKUM BR. 2

Izdavač ZADRUGA, 2010.

2

SADRŽAJ: I. ZANIMANJE TJEDNA: GRADITELJ ……………………………………………………………..3 1. ARHITEKTURA I STANOVANJE U HRVATSKOJ TRADICIJI ………………………3 II. ZANATI ………………………………………………………………………………………………………12 1. TKANJE: LAN I KONOPLJA …………………………………………………………………….12 - INDUSTRIJSKA KONOPLJA …………………………………………………………………19 2. FARBANJE PISANICA, TRADICIJA U HRVATA ……………………………………….20 - BOJANJE JAJA ……………………………………………………………………………………20 - DRUGE TEHNIKE FARBANJA PISANICA ……………………………………………..22 III. ŽIVOTINJE ……………………………………………………………………………………………….24

1. ŽIVOTINJA TJEDNA: KRAVA ……………………………………………………………….24 2. MUŽNJA KOD KRAVA ………………………………………………………………………….25 3. VRIJEDNOST GNOJIVA ……………………………………………………………………….26

IV. VRT …………………………………………………………………………………………………………..28 1. CVIJEĆE U FARMERSKOM VRT ……………………………………………………………28

1. BOŽUR ……………………………………………………………………………………………28 2. JAGLAC …………………………………………………………………………………………..30 3. JASTUČAC (aubrieta) ……………………………………………………………………….31 4. PERUNIKA ( IRIS ) ………………………………………………………………………..32 5. CIKLAMA ………………………………………………………………………………………..35 6. RUŽA ………………………………………………………………………………………………36

6.1. Podjela i vrste ruža ……………………………………………………………………….36 6.2 Štetnici i bolesti ruža ..……………………………………………………………………36 2. ZAČINSKO BILJE ………………………………………………………………………………….42 1. BOSILJAK ……………………………………………………………………………………….42 2. KOPAR ……………………………………………………………………………………………43 3. MAŽURAN ………………………………………………………………………………………46

4. NEVEN ……………………………………………………………………………………………48 3. GLJIVE ………………………………………………………………………………………………….50 1. BUKOVAČE ……………………………………………………………………………………..51 - UZGOJ GLJIVE BUKOVAČE (ukratko) ……………………………………………..51 - VRSTE MICELIJA ……………………………………………………………………………51 - ČUVANJE BUKOVAČA ……………………………………………………………………52 - UZGOJ BUKOVAČA NA DRVETU ………………………………………………….. 52 4. GLISTE - VRTNI POMAGAČI ……………………………………………………………………54 - KORIŠTENJE EKSTRAKTA HUMUSA GLISTA …………………………………55 5. HUMUS U VRTU ……………………………………………………………………………………..56 - PRIMJENA HUMUSA U CVJEĆARSTVU ………………………………………… 58 V. KUĆA ………………………………………………………………………………………………………..60 1. POKLADE, KORIZMA, USKRS ………………………………………………………………..60

2. USKRŠNJA KUHINJA ……………………………………………………………………………..64 - USKRSNI RECEPTI ……………………………………………………………………………..64

3

I. ZANIMANJE TJEDNA: GRADITELJ

ovjek se morao negdje skloniti. Izgradio je zaklon. Zatim je izgradio dom. Ruke graditelja su ruke koje stvaraju. Koje oblikuju, koje podižu, mijenjaju krajolik. Mijenjaju Farmu. Zato je ovo zanimanje posebno važno. Gazda farme posebno cijeni graditelje i zato

adekvatno nagrađuje njihove vještine i trud. Graditelji na Farmi grade u skladu s tradicijom. Time zadivljuju mentora Jožu. Gazda farme posebno mora paziti na tradicionalne elemente u gradnji. Izgled je bio uvjetovan okolnostima u kojima su ljudi živjeli.

1. ARHITEKTURA I STANOVANJE U HRVATSKOJ TRADICIJI Posjedovanje prebivališta, tj. nekog izvdojenog prostora u kojem ljudska bića mogu zadovoljiti osnovne potrebe, jedna je od najvažnijih pretpostavki svakidašnjeg življenja. U našoj kulturi ta se pretpostavka ostvaruje kućom, stambenim objektom. U okrilju kulture koja je obilježavala način života hrvatskog seljaštva u razdoblju kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća kuća je bila prostor u kojem su se između obiteljskih naraštaja prenosila tehnička znanja, društvene norme, umjetničke tvorbe. Tamo su se obavljali raznovrsni gospodarski poslovi, rukotvorne djelatnosti, ali i održavali obiteljski i društveni rituali, svečanosti. U tehnološkom smislu GRADITELJI su bili amateri, ali je njihova prednost pred profesionalcima bila upućenost u potrebe svakodnevice. Arhitekturu je određivala svrhovitost. Seoski obrtnici, kako još nazivamo graditelje, izgrađivali su i stilske specifičnosti, ovisno o podneblju i potrebama gradnje. Na temelju iskustva gradili su građevine za ljude, životinje, te prateće gospodarske objekte uvažavajući socološko-kulturološki trenutak i tradicijsko-iskustveni diskurs. Gradnja na Farmi pomiruje tradicijske vrijednosti hrvatskog sela, uvažavajući pojedine specifičnosti, ali i u duhu izgradnje moderne samoodržive zajednice, čiji imperativ njeguju eko sela diljem svijeta, temelji se na učenju, istraživanju, propitivanju uloge i važnosti graditelja. Graditelj je tada osoba koja oblikuje, osmišljava, mijenja, stvara. Graditelj na Farmi je, osim toga, arhitekt budućnosti. Njegov rad se cijeni i podržava. Njegova (ili njezina) fizička spremnost ruši predrasude da je riječ o muškome poslu. Potiče jednakost i poštovanje svakog ljudskog bića rušeći predrasude. Žene su kroz povijest radile teške fizičke poslove. Eskimke nose po 130 kg na svojim leđima. Žene su bile te koje su uzgajale povrće, orale njive, podizale djecu. S razlogom postoji poslovica „Muški posao je gotov kad sunce zađe, a ženskom se poslu kraj nikad ne nađe.“ Antropolozi kada govore o ženskom radu kažu: “Rad prijašnjih žena bio je zahtjevan, neprekidan, raznovrstan i težak. Da se napravi popis primitivnih oblika rada, vidjelo bi se da su žene imale pet zaduženja na jedno muško.“ Tek je u posljednja 3 stoljeća žena percipirana kao 'privjesak' muškarcu, tzv. slabiji spol. U gospodskim kućama i urbanim sredinama žena je viđena kao lutka sklona dokolici, dok je

Č

4

istovremeno žena radnica bila manje plaćena i njezin se rad manje vrednovao od muškoga. Prije shvaćanja da su žene „slabiji spol“, pod utjecanjem Crkve bilo je uopćeno shvaćanje diljem patrijarhalnog svijeta (koji je naravno obuhvaćao i naše krajeve) da su žene imovina muškarca, u svakom slučaju, manje bitne. Farma je zajednica ljudi koja njeguje graditeljstvo duha i solidarnosti. Ne zanemaruje nikoga i ne ističe nikoga osim one koji se svojim doprinosom potvrđuju i ističu sami. Kada kažemo da graditelji na Farmi proučavaju tradicijske načine gradnje, govorimo o prepoznavaju pojedinih elemenata funkcionalonosti seoske arhitekture koja se u Hrvatskoj razlikovala prema podneblju i načinu života. Preko arhitekture graditelji na Farmi otkrivaju i način na koji su ljudi nekada živjeli, kako su doživljavali i odnosili se prema životinjama i biljkama, a kako jedni prema drugima. Građevinski materijal u tradicijskoj arhitekturi ovisi o kulturnoj zoni i materijalu pojedine kulturne zone. Jadranska kulturna zona po primjeni materijala prepoznaje kamen kao glavni graditeljski element. Po primjeni građevinskog materijala i građevinskih tehnika, uporabi stambenih površina te po poimanju prostornih odnosa, izdvaja se na zapadu i jugu Hrvatske jadranska kulturna zona. U području priobalja - od Istre do Konavala; dalmatinskog zaleđa - od Bukovice do jadranskih otoka - od Krka do Mljeta, osnovni je građevni materijal kamen. Raspon mu je upotrebe velik i okvirno seže od građe za pašnjačke ograde, morske gatove preko poljskih skloništa i nastambi za domaće životinje do stambenih i javnih sakralnih zgrada. Raspon tehnike gradnje u kamenu je od neobrađenog kamena (bez međuvezanja tzv. suhozid), a završava znalački obrađenim kamenim blokovima kojima su seoski klesari vežući ih žbukom vješto zidali uživo ili klesali plastične oblike. Na rubovima krških polja, kraj vrtača, nastala su raštrkana ljudska naselja sastavljena od međusobno udaljenih objekata, kako bi se između njih, na svakoj jedinici obradive površine zasijala određena kultura. Pojedini gospodarski objekt opasivala je ograda tvoreći dvorište (pridvorje, kortu) ili kao u Istri, kamene portale (portun) s drvenim ili željeznim vratima. Usprkos razdvojenim kućama, postojalo je zajedničko središte s javnim objektima (crkvom, grobljem, seosko središte koje bismo danas nazvali trgom prije bi bio prostor pod nadstrešnicom - kameni stol pod stablom). Uz morske uvale naselja su se gradila puno gušće, s malim okućnicama (dvorima) koje su se međusobno doticale. Skupine zgrada bile su odvojene kamenom popločenim ulicama, a zbog nekadašnje gusarske opasnosti, gradili su se i zidovi prema moru. U dalmatinskome zaleđu naselja su često položena na kosinama kako bi zimi priskrbila toplinu, a ljeti imala ugodnu temperaturu. Gospodarski objekti, posebice stočarski, bili su zbijeni, nikako neposredno blizu kuće već na vanjskom obodu sela. Između njih i kuća za stanovanje sadila se na svakom pedlju humusnog tla mediteranska biljka, začini i druga hrana.

5

Stambene zgrade u cijeloj jadranskoj zoni bile su građene od vapnenca (uživo), vezanog žbukom, sastavljenom od gašenog vapna i pijeska. Dovratnici i doprozornici bili su klesani, a mala prozorska okna (50x50 cm) zakrivala bi se drvenim škurama kako bi zimi čuvala od jakih vjetrova, a ljeti od nepodnošljive žege. Gradnjom širokih zabatnih zidova štedjelo se na drvenoj građi potrebnoj za krovnu konstrukciju. Krovovi su bili blagih nagiba. Kao krovni prekrivač služio je valjkasti crijep (kanalice, kupe) i u novije vrijeme vapnenačke ploče, ponegdje i trska pa i slama. Jedna od arhitektonskih značajki je ugradnja kamenih konzola (zub). U obliku plohe na vanjskome zidu kuće konzola je mogla biti podlogom za vjedro za vodu, a u obliku prstena kao držač drvenih stupaca za sjenicu, kao i mjesto za vezivanje stoke pri mužnji. Uz te građevinske značajke istočnojadranska stambena zgrada imala je i svoje društveno obilježlje. Kuće su se sastojale od prizemlja i kata - djelomično graditeljski uvjetovane i vrstom naselja. U raštrkanim selima česte su bile prizemnice, u zbijenim obalnim naseljima katnice. Prizemnica se primarno sastojala od grijane prostorije u kojoj se spremalo jelo i boravilo danju. Na nju su se vezale negrijane prostorije namijenjene spavanju. Pod istim krovom nadovezivalo se spremište za prirod i oruđe, pa i štala. Istom krugu pripada i potleušica, jednodijelna kuća prisutna u dalmatinskom zaleđu građena od zidova u suho, od škrlja ili slame bez stropa s podom od utabane zemlje. U jednom dijelu imala je ognjište s kojega se dizao dim prema otvoru u krovu (vidjelica). U drugom dijelu, odvojenom pregradnom gredom od prepletenog pruća zvanog perda bilo je spremište za stoku. Mnogo zastupljenija katna nastamba bila je model kuće s okomitom tendencijom razvoja. Prizmlje takve kuće zauzima spremište za prirod (konobu), katkad i staju. Vanjske kamene stepenice (stube) vodile su na kat, šireći se prema vratima u kamenu terasu zvanu balatura (baladura, solar), položenu na bačvasti svod (voltu) koji je bio izgrađen ispred konobe. Katni je dio zauzimala kuhinja (kužina) i soba (kamara). U nekim oblicima ovog graditeljstva, kuhinja se nalazila u prizemlju uz konobu. Središnji dio kuće bilo je otvoreno ognjište (ognjišće, komin) koji se zadržao do sredine 20. stoljeća. Ognjište je bilo od ilovače, plohom od opeka nabijeno uz zid. Sofisticiranije bi, pak, imalo drveni okvir. Uz bočne strane kuhinje stajale bi klupe i drugi kućanski predmeti izrađeni kod seoskih stolara. Sjedalo bi im bilo poklopac sanduka za spremanje namirnica. Kužina je bila središnje mjesto obiteljskog okupljanja i boravljenja. Pa je važno mjesto imalo ognjište. Loženje vatre predstavljalo je snažan psihološki i simbolički element. Uobičajeni pribor za ognjište bio je žarač, hvataljke za žeravicu (mulete) i cijev od trke za raspirivanje plamena (puhalo). Jelo bi se kuhalo u dubljem metalnom loncu ili neostakljenom keramičkom posuđu s ručkom (pijata) obješeno o komoštre; pirjalo u plićim posudama (teče, lopiže) položeno na željezni stalak (tronoge); peklo na posebnoj metalnoj rešetki (gradele). Kuhinjska oprema je uključivala i keramičku posudu za pitku vodu zvanu žara, te drvenu zidnu policu za odlaganje tanjura i zdjelica. Omanji tronošci

6

(škanjići) bili su prikladni za boravak uz ognjište. Visoki stol uz zid je novijeg datuma i predstavlja gradski utjecaj na seosku kuhinju jadranskog kruga. Sobe su bile oskudno namještene, od postelja domaće izrade sastavljenje od dasaka postavljenih preko drvenih nogara. Starci bi zimi noćili u kuhinji, a djeca bi spavala u kuhinji na prostirkama. Za dojenče bila je predviđena zipka poluvaljkasta oblika. Za posteljinu koristile su se navlake od domaćeg platna, pokrivači s vunenom pređom koji su se stupanjem pretvarali u sukno. Kako u sobama nije bilo peći, zimi bi krevete zagrijavali keramičkim bocama s toplom vodom ili prenosivom grijalicom rupičastog poklopca napunjenom žeravicom, a za istu svrhu ponekad bi koristili i običnu opeku (matun). Višestruku namjenu u kući imale su škrinje. Bile su ustvari oveći sanduci ravnog poklopca ukrašene duborezom i crtorezom (drvorezom), niskih masivnih nogu često u obliku lavlje šape. U kuću supruga često bi ih kao miraz donosile nevjeste. Za rasvjetu se rabilo ulje. Keramičke i metalne posudice oblika naslijeđenih od antike modificirale su se vrlo malo. Dodavani su im mjedeni stalci. Za higijenu se koristio lavor. Umivalo bi se u kuhinji, rjeđe u sobi. Zahodi se prvo pojavljuju kao zakloni za gnojište, a vremenom kao prigradnja uz kuću, ali bez ikakvog ispiranja. Voda se nosila do kuće i u tom području oduvijek je predstavljala problem. Tijekom 19. stoljeća kuće se opremaju cisternama s kišnicom. U modelu domaćinstva u ograđenim dvorištima gospodarski objekti su se nastavljali na kuću - nastambe za kokoši, svinje, štala za goveda, pčelinjak, pote za koze i ovce, nadstrešnice za kola i veća oruđa s prostorom za krmivo u potkrovlju. Objekti su bili izvedeni u kamenim zidovima, pokriveni crijepom ili biljnim krovom. U zbijenim ljudskim naseljima, pak, životinjske su nastambe bile također zbijene, na rubovima sela građene od suhozida, krovova prekrivenih granjem. U tim naseljima postojali su zajednički bunari (vrulji) gdje su običavali prati rublje. Za zaklon na udaljenim agrarnim terenima gradile su se kamene kućice (poljske kućice zvane sinice), koje su bile prostori za odmor i sklanjanje ljudi od nevremena i za spremanje oruđa. Sinice su bile prislonjene o kamene ograde-gromače što su omeđivale kultivirana tla ili pašnjake. U Istri se te kućice, kružne gradnje nazivaju kažuni. Bili su građeni od neobrađenog kamena u suhozidu, bez komada drva. Za boravak pastira u dalmatinskom zaleđu gradile su se kućice s torovima za sklanjanje stoke. Dinarska kulturna zona obuhvaća gorsku Hrvatsku od Like i Gorskog kotara, Korduna, Banovine do Žumberka. Zbog oštre kontinentalne klime stambeni objekti ovdje su drugačije građeni. Glavni građevni materijal bilo je drvo, u prvom redu hrastovina koja se kalala, tesala u brvna, a kasnije pilila u grede i stupove. Hrastovina se upotrebljavala za oplošje zgrada, dok se jelovina i smreka pileći se u daščice (šimla, šindra) ili daske koristila za pokrivanje kosih krovova. Umjesto šindre, u siromašnija vremena koristila se slama od raži, a kasnije i limene ploče. Zbog konfiguracije tla razlikujemo raštrkana naselja podignuta na krčevine i na pašnjacima, te na trasi nekadašnjih karavanskih putova. Gorskokotarska

7

naselja uz Karolinu i Lujzijanu građena u 18. i 19. stoljeću bila su poredana u nizove, što je različito od prvo spomenutih, ličkih. Lička je okućnica najčešće građena plotom od dasaka ili kolaca (prošće). Gospodarstvo je bilo utemeljeno u stočarsko-ratarskoj djelatnosti i zahtijevalo je više stočnih objekata (štala za goveda, pojate za ovce i koze, konjušnica za konje, krmećak za svinje) s gnojištem i lokvom za napajanje u neposrednoj blizini. Uz spremište za kola bila su ratarska pomagala (suša, kolnica) u čijem se potkrovlju pospremalo sijeno, a na drugom kraju dvorišta bila je duguljasta građevina od prepletenog pruća za smještaj kukuruznih klipova (kukuruzana) i posebna ostava za krumpir (trap) iskopana većim dijelom u zemlji i pokrivena zaštitnim krovićem. Lička brvnašica prizemna je ili zbog nagiba, polukatna zgrada. Četiri su masivne grede oslonjene o kamenu podlogu bile temelj na koji se vodoravno slagalo brvna za zidove. Visok i strm krov mogao je biti šatorlika oblika sa četiri plohe ili iskošen, ako su dvije plohe na užim stranama bile kraće i stvarale zabat. Graditelji su krovne strehe znatno produžavali preko oplošja kuće radi zaštite drvenih stijena od utjecaja oborina. Ponegdje bi produžili jednu stranu, pod koju bi se sklanjala sitna stoka. Ta se nadstrešnica nazivala ajat ili vajat. U brvnima su bili usječeni mali prozori (pendžeri) koji su se prije ostakljivanja pokrivali janjećom mješinom napetom na pomičnom drvenom okviru. Tipično za ovu gradnju bilo je da se nasuprot ulaznim vratima nalaze vrata prema dvorištu koja su omogućavala provjetravanje kuhinje. Umjesto dimnjaka na krovu bio je otvor s pomičnim zaklopcem (badža) koji se posebnim dugačkim kolcem mogao pokretati. Brvnašica je primarno bila dvodijelna zgrada, sastavljena od kuhinje (prva kuća, ugljenica) i sobe. Ipak, češće je u prizidanom dijelu bila ostava i staja (katkad unutarnjim ljestvama spojena s kuhinjom), a gornja se razina sastojala od sobe, kuhinje i manje sobe. U stambeni dio brvnašice vodile su vanjske stube na koje se nastavljao trijem (ganak) postavljen uz jednu ili dvije strane kuće. Nadsvođen drvenom produžnom strehom i opasan drvenom ogradom završavao je sa zahodom. I u ličkim kućama dominiralo je kao i u jadranskim ognjište. Dinarsko obilježje ognjišta je lanac (verige) sastavljen od karika učvršćen na drvenoj gredici koju su zvali verižnjača. Takvom je ognjištu pripadalo neocakljeno posuđe (lonci) koje su na ručnom kolu proizvodili lički lončari. Stil namještaja je nisko ognjište, blizu tlu pa razlikujemo niski stol s kružnom pločom (sinija, stolica), koji je bio obješen u kut kad se nije jelo. Uz uobičajene tronošce ubraja se i posebni tronožac s polukružnim naslonom na kojem je sjedila glava obitelji, ili za cijenjenog gosta. Uz drveni ormar za spremanje mlijeka i kruha stajao je i badanj s ukiseljenim kupusom, a o zid je bio obješen košič s drvenim žlicama. Kuhinja nije imala strop, iz nje su vodile ljestve prema krovištu, prema tavanskom prostoru gdje su bile pored soba prostorija za pohranu suhog mesa, sanduci sa žitom, brašnom.

8

Peći su bile od ostaklenih keramičkih lončića (petnjaci) i gorjele su cijelo vrijeme. Sa zaravnjenom gornjom plohom bile su idealne za zagrijavanje mlijeka pri sirenju, za sušenje odjeće pa i za sjedenje djece. Postelje su bile na visokim nogama jer su pod njih danju smještali dječje krevetiće. Pokrivali su se vunenim pokrivačima (biljcima) tkani od runa vlastitih ovaca obojeni domaćim bojama. Osvjetlavalo se svijećama od voska, kozjeg loja ili posudicama zvanima lućerne u čije se laneno stijenje stavljala mast od puha ili jazavca. Pastiri u Lici boravili su na pašnjacima. Noću su zbog opasnosti od vukova ovce zatvarili u tor, a u kolibici kraj drvene ograde bio bi im tek ležaj. Kućica je bila na drvenim gredama, mogla se rastaviti i prenijeti na drugu lokaciju. Za razliku od ličke kuće, goranska je pod jednim krovom okupljala što više prostorija. Unutrašnjost kuće je razvedenija, a dvorište siromašnije. Zbog hladnoće stavljali su pojačanja, oplate od šindre ili dasaka kao oblik toplinske izolacije. U prizemlju su bile gospodarske prostorije, a kat je bio namijenjen stanovanju. Glavno boravište u toj kući koja je imala pet ili šest prostorija bila je hiša/hiža. U njoj je peć od petnjaka, uz pregradni zid u kuhinji, s obiju strana opasana klupama. U suprotnom kutu postavili bi stol sa stolcima gdje bi se blagovalo, odmaralo, primalo posjete. Između ličke i goranske kuće smjestilo se graditeljstvo Žumberka, Banovine, Korduna gdje se osjeća i panonski utjecaj. Na brežuljkastim predjelima prevladavaju naselja sastavljena od nekoliko odvojenih zaselaka, s objektima smještenima na hrpi. Okućnice nisu bile građene, dok su stambeni i gospodarski objekti locirani bez nekog reda. Zaseoci su većinom nastajali stvaranjem novih okućnica kao posljedica grananja obitelji. Gradnju ovog područja obilježavaju kraće grede. Panonsko se obilježlje vidi u krovu ovih kuća koji je niži i blažeg nagiba, prekriven slamom. Osim jednodijelnih kuća ovdje ima i dvodijelnih i trodijelnih stambenih objekata. Ulazna kuhinja (veža) bila je mjesto za pripremanje hrane, a soba (kuća) namijenjena jelu, spavanju, obavljanju rukotvornih poslova, druženju. Treću su prostoriju nazivali komora i rabili je kao ostavu. Gospodarski objekti bili su odvojeni od stambene zgrade. Ti objekti su bili: štagalj - oveća zgrada kombinirane namjene - štala i poluotvoreni kolnik u prizemlju, na katu sjenik. Selu su pripadale i vodenice (mlinice), male drvene zgrade uz potok namijenjene za mljevenje žita. Mlinovi žličari, tipični za ovo područje, imali su vodno kolo položeno vodoravno. Na odgovarajući mjestima nastajali su ovakvi pogoni, među kojima se ističu Rastoke kod Slunja. Panonska kulturna zona proteže se istočnom Hrvatskom, a podijeljena je u tri skupine koje razlikujemo po osnovi građevinskog materijala i stilu gradnje. Jednom skupinom dominiraju brvnare, u drugoj je riječ o mješovitoj građi, u trećoj ilovača čini osnovu građevinskog materijala.

1) Prva skupina obuhvaća područje Pokuplja, Turopolja, Posavine, Moslavine, zapadne Slavonije. Kao nizinski kraj obilovao je hrastom lužnjakom iz kojeg su domaći graditelji klesali i tesali po 10 metara dugačke oblice koje su kasnije pilili i oblikovali skladne i prostrane kuće. Zbog opasnosti od poplava, kuće su

9

bile na visokim stupovima (soje, sohe), a ove sojenice bile su uz Savu, naročito između Slavonskog Broda i Jasenovca u obliku stambenih zgrada i gospodarskih objekata kojima je pristup bio preko daščane rampe. Čardak je turska riječ koja je označavala model niske brvnare-katnice, čiji je oblik potekao od sojenica. Nakon regulacije vodenih tokova, sojenice gube svoju namjenu i nizinske kuće postaju uobičajene. Čardaci su imali vezu donjeg i gornjeg kata sa stepenicama u vanjskom stubištu zvanom shodič. Krov im je bio polunakošen, od slame ili šindre koji se u 40-ima zamijenio crijepom. Ove su brvrnare bile užim dijelom okrenute porema vodenom toku ili cesti, pa su na zabatnom pročelju imale po dva mala prozora (okna). Drvena je građa bila pristupačna za ukrašavanje pa su prisutni cvjetni motivi, natpisi, bojenje. Ove kuće su se mogle lako rastaviti i prenijeti po potrebi numeracijom greda. Unutarnja organizacija čardaka bila je trodijelnost u dvjema razinama. U prizemlju dvije zatvorene prostorije (šute) dijeli središnja otvorena podšuta. Na katu veliku sobu uz ulično pročelje (hižu) središnja kuinja dijeli u manje sobe uz začetlje. Podšute su imale namjenu gospodarskih spremišta, ali i dom mladog bračnog para. Dok je ižica redovito bila ostava za škrinje s odjećom, posuđe, namirnice. Spavaće sobe imale su krevete uz uzdužne zidove pokrivene domaćom platnenom posteljinom, kutnu peć, veliki stol. Zimi bi se taj kut popunjavao i tkalačkim stanovima. Masivna greda je dominirala prostorijom potegnuta duž stropa. Za njega su zaticali obiteljske dokumente i druge vrijednosti. Zahod (šekret) je bio priprost, smješten u kut između začelnog zida i ižice, pristupalo mu se iz hodnika (ganjeka) koji se protezao od stubišta duž kuhinje i ižice. Osim namjene povezivanja prostora, u hodniku je bila posuda s vodom. Dvorišni objekti su bili: omanja zgrada s krušnom peći koja se zvala kuvarna. Njezina namjena je bila pečenje kruha, ali uz nju je stajao i prateći pribor - mijesilo se tijesto, izbjeljivalo rublje luženjem (posipanjem drvenim pepelom i zalijevanjem kipućom vodom). Bunari su u dvorištu imali važnu ulogu. 2) U području Međimurja, Zagorja, Prigorja, kalničkog i bilogorskog kraja, te u većem dijelu Slavonije razlikujemo drugi tip panonske gradnje. Drvena gradnja kombinirana drugim materijalima. Drvena okosnica, stupovi, grede su bile od miješanog drva - hrast kitnjak, bukva. Ljeskovina ili tesane daske stavljale su se u prostor drvenog kostura kuća. Izvana se i iznutra kuća ožbukavala ilovačom s celuloznim dodacima. Nakon što bi se zid osušio, premazao bi se vapnom, ali bi se morao često obnavljati zbog nepostojanosti samog materijala za ožbukavanje. Taj dio posla pripadao bi u ženska zaduženja. Tako su primjerice u Hrvatskom zagorju kućanice uoči Uskrsa, Duhova ili Velike Gospe premazivale zid smjesom od ilovače, pšenične pljeve, balege, a nakon dva dana takvu hižu-mazanku izvana bojile modrom ili zelenom galicom, a iznutra pobijelile vapnenim mlijekom. U ovoj gradnji zanimljiv je stražnji zid koji je bio građen od lomljenog kamena. U tom dijelu kuće nalazila se kuhinja. Ove kuće bile su pretežno prizemnice nevelikih dimenzija, sastavljene od sobe, kuhinje ili često s dodatkom još jedne sobe. Neki su uz kućni ulaz imale i predsoblje, deruge otvoreni pretprostor

10

poput niše, tereće mali izbočeni ulaz (kao što je slučaj u Prigorju). U brežuljkastim područjima ove su kuće bile podzidane. Takve polukatnice ili katnice imale su dugačak trijem koji je, nastavljajući se na vanjsko stubište, opasavao jednu ili dvije strane kuće. I ovdje su prizemne prostorije ( pivnice, zidanice) bile za pohranjivanje živežnih namirnica. Ovu tzv. kanatnu kuću obilježavao je polukošeni krov pokriven raženom ili pšeničnom slamom. Graditelji su bili ukućani koji su znali uz pomoć susjeda, rođaka sami postaviti krov koji bi mu pripremili drugi ukućani (šop). Pokrivanjem su se bavili seoski majstori krovci. Potkrovni prostor se koristio za ostavljanje namirnica (suho meso, klipove kukuruza, zrna graha, sanduk sa žitom (fršlog). Samostojeće zgradice gradile su se u dvorištu za članove velikih obitelji. Te komorice bile su kućice za supružnike u prvim godinama braka, a sastojale su se od jedne sobe (negrijane) s krevetom i škrinjom u koju je pospremljeno ruho. Te škrinje imale su oblik sarkofaga, sa stranicama od užebljenih dasaka. U dvorištu je bio štagalj koji je obuhvaćao i prostoriju za mlaćenje žita. Prostorija ja bila drvenog poda i zato se zvala pod. Na rubu dvorišta bilo je mjesto peći, pećnici izgrađenoj od kamena. Na njoj su ljeti na ljesama iznad zapaljene vatre sušili lan i konoplju, ujesen voće. Mlin bi bio uz seoski potok s okomitim vodnim kolom što je tjeralo mlinske kamen nadlijevanjem vodnog mlaza. Predijele s vinogradima dopunjavale su male zgrade (kleti) u koje se pospremao alat, držale bačve s vinom, ali i u kojima se odmaralo. 3) U ravničarskim predjelima, u kojima su široke ulice (šor) građena su većina slavonsko-srijemskih sela. Daščana ograda s malom kapijom (za osobni i kolni promet) otvarala su vrata u dvorište. No gospodarstveni objekti bili su smješteni duboko u dvorištu. Za ispunu drvene građe graditelji (ukućani) radili su smjesu od nepečene opeke (prijesna cigla zvana ćerpič koja se radila od ilovače i pljeve, uobličena u opeku pomoću kalupa i sušila na zraku). Najzastupljeniji model slavonsko-srijemske kuće bila je prizemnica većinom užim pročeljem okrenutim prema šoru iako ima i čelom na drum tzv. orijentacija dužim pročeljem na ulicu. Relativno strm dvostršan krov ranije pokriven trskom ili šašem, rjeđe slamom, kasnije pločastim crijepom pogodovao je isticanju trokutastog zabata. S tavanskim prozorima i inicijalnim porukama (ime vlasnika, godina gradnje) zabat se isticao u vizualnom dojmu kuće. Pendžeri su bili prozori u prizemlju, a trijem je povezivao sve kućne prostorije. Riječ je o produženoj krovnoj strehi poduprtoj duž dvorišnog pročelja stupovima (ranije drvenima, katkad rezbarenima, oslikanima). I ovdje je ulična soba bila glavna prostorija namještena stolom (trpeza), klupama, stolicama sa sjedalima od slame te posteljama. Odlika slavonskog uređenja je izobilje posteljine, mekane perine u jastucima, domaće platno s izvezenim navlakama. Kao i škrinje, u obliku sarkofaga ukrašene duborezom. Za osvjetljavanje koristile su se keramičke posudice-žižak-ispunjen uljem od

11

bundevih koštica, svinjskom masti ili svijeće od pčelinjeg voska ili ovčjeg loja utaknute u drveni stalak (ćirak) . Stražnja soba bila je spavaonica gospodara kuće ili za prijem gostiju slično uređena kao i prednja soba. Između njih nalazila se kuhinja (stari naziv kuća), u kojoj je do početka 20.stoljeća bilo ognjište(banak), iznad kojeg je bio dimnjak (odžak). Dok se još živjelo u proširenim obiteljima, nastavljale su se prostorije i za užu obitelj s odvojenim ulazima s trijema. Na stabeni niz nadovezivao se spremišta,staja, kačar( ispunjen kacama sa šljivama), pecara(s rakijskim kotlom,kazanom), a uz gnojište i zgradica sa zahodom. Uskim dugačkim dvorom,koji je također imao turski prizvuk, avlija,dvor, dominirao je bunar s đermom, a središnji položaj je zauzimao ambar za žito pomno ukrašen rezbarijama kao referenca bogatsva tog konkretnog domaćinstva. Na prednje nastavljalo se stražnje dvorište s gumnom,utabanom kružnom ravninom za vršenje žita uz pomoć goveda ili konja, a parcela je završavala povrtnjakom (baštom). I mlinove su u ovim sredinama pokretali snagom stoke što je uvjetovalo njihov oblik. Većina je gospodarstava imalo i gospodarski pogon izvan imanja zvan salaš smješten uz šumu ili na udaljenim poljima. Ondje je ljeto provodila većina stoke, kao i ukućani koji su se s njom bavili. Koliba je na salašu bila nastamba za stočare, ali tu su bile i prateće gospodarske zgrade –štala za stoku, tor za sitnu stoku, nastambe za perad, pčelinjak, ambar, štagalj, pušnica za sušenje mesa, spremište za kukuruz,krušna peć. U trećoj skupini panonskog kruga koristila se ilovača kao graditeljski materijal. Tu se ističu i kuće bez drvenog kostura, od nabijene ilovače. Vlažna se ilovača nabijala na daščane oplate u debljini od pedeset centimetara, a kad bi se podigao zid, daske bi uklonili i ostavili naboj da se osuši. Na suhu bi podlogu zatim stavili novi naboj i tako redom do željene visine zida. Prozore i vrata bi naknadno izrezali. Ove kuće nabijače imale su sjajnu toplinsku izolaciju-ljeti hladne,zimi tople, no osjetljive zbog vlage koja bi se navukla, temlj im se gradio od opeke. Kuće nabijače bile su rasprostranjene u Baranji, a gradile su se uz pomoć seljana, u većim grupama radnika. Sazivala bi se pomoć suseljana tzv. moba.

12

II. ZANATI

1. TKANJE: LAN I KONOPLJA

Lan i konoplja

Metalni kočnica, drveni kočnice, i češalj za pripremu lana ili konoplje.

Iako su se neki od poslova odvijale izvan kuće, žene su bile odgovorne za pripremu lana i konoplje za predenje. Postupak obrade lana uključivao je branje zrelih biljaka, njihovo močenje, uklanjanje vanjskog sloja te potom i sušenje. Zatim je slijedilo odvjanaje vlakana, češljanje i predenje.

Lan , lat. linum usitatissimum

Ovim leksikom smo obogaćeni zahvaljujući biljci prekrasne plave boje na laništima u proljetno prosijanim sunčanim danima, žućkastoj u obradi u vrelini ljeta, a bijeloj u našim rubinama, otarcima, ostalnjacima, zavjesama, peračama, ponjavama. Ugodno je bilo vidjeti u lipnju njive plavih tepiha kao s poznatih slika svjetskih impresionista. Lan-linum usitatissimum, jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka s kratkim vretenastim korijenom i stabljikom 30-80 centimetara, uspravan i bez dlaka, biljka je koja je poznata još prije 6 tisuća godina. Egipatske su mumije umotavane u njena ulja. Spomenuti plavi cvijetovi se pretvaraju u sjemenke u čahurama koje bi vrijedne domaćice odvajale mlaćenjem. I tada su znali da, ako nepropisno proklija laneno sjeme može biti otrovno. U nas se osobito sijao lan u kontinentalnim, ali vlažnim predjelima jer se zna da lan traži vlažno tlo. Od lana se uz tekstil pravilo i ulje, a u preradama

13

sapuni, boje i lakovi, neki farmaceutski preparati te stočna hrana od ostatka iscijeđenog ulja. Također se od njega radio linoleum (linum=lan, platno+oleum=ulje, vrsta voštanog saga za podove. I linon je prozirno fino laneno platno zvano batist po francuskom pronalazaču. Lan je nekad bio najvažnija tekstilna biljka, a sad je iza pamuka. Sjemenje lana se trebalo sijati u rahlu, dobro usitnjenu zemlju. Ženska čeljad je uvijek kamčila od domaćina komad zemlje za lan. On je dakako prednost davao žitaricama. Kako ovaca nije bilo u Posavini u toj mjeri da bi vuna mogla zamijeniti lan, sijala ga je svaka kuća, ako ne svake godine, barem svake druge. Dok se konoplja sijekla, ovce strigle, lan se čupao. Počupani lan se kiselio u našim rijekama i potocima. U dubini nešto više od jednog metra zabijani su kolčići u obliku kvadrata ili pravokutnika u koji su se onda slagali snopići lana. I to ne bilo kako, već prvi sloj u smjeru toka vode, a sljedeći poprijeko. Na lan se stavljalo veće kamenje, a kasnije betonski blokovi.

Obične crvene cigle se nisu smjele rabiti, jer bi isprljale lan. Lan se, ovisno o temperaturi vode, kiselio tjedan dana, a ako je bilo hladnije i duže. Pranje lana je također bila radna svečanost. Uglavnom za ženski svijet. Lan se vadio snopić po snopić pa se dobro ispirao od lišća i nanesenog riječnog mulja. Na laniku se, a prije svega osunčanom njegovom dijelu, sterao lan za sušenje. Trebalo ga je povremeno okretati da se pravomjerno osuši. Konačno skupljanje lana značilo je pravljenje stučaka, dakle posebnih rukoveti koje će se tući u stupi. Stupe su posebne drvene naprave od dva dijela. Gornji dio stupe je imao tri ureza ili zuba, a donji dio pet. Donji prvi dio je imao utore, ureze, užljebljena mjesta u drvetu u koje su se uglavljivali zubovi prvog dijela stupe. Drugi dio ove naprave se udarom noge otvarao i tako dizao gornji dio stupe. U tim stupama lan se dobro istukao, odvojio se puzder (sitni čvrsti otpaci lana) od vlakna. Za tuču lana su bile potrebne barem dvije odrasle osobe i jedno dijete. 1. osoba koja je na stupi i nogom poteže gornji njezin dio, to jest tuče lan. Poželjno je da ta osoba bude muškarac. 2. osoba je bila žena koja stavlja i okreće stučke u stupi te slaže istučena vlakna 3. dijete koje donosi stučke sa sunca i odnosi istučene na sunce

Naravno, postojala je i pribijena motka između dva stabla ili između kuće i stabla, tarabe i kuće, stabla i tarabe, svakako u hladu, jer se osoba koja je tukla lan morala na nešto osloniti. To nije bio nimalo lagan posao te iako su i neke žene radile na stupi to im nije bilo preporučivo, a osobito ako su bile i blagoslovljenom stanju. Nije bilo lako ni sjediti u puzderu i gutati ga okrećući stučke u stupi. Ali, valjalo je misliti da će lan donijeti tople pokrivače za zimske dane. Završetkom tuče lana, djecu su čekale metle brezovače i temeljito čišćenje dvorišta. Puzder bi išao u peć. Bio je dobar za «odlaganje» - potpalu vatre. Nova etapa u obradi lana bilo je trvenje. Kada bi se skupilo više mladih žena i djevojaka zvalo se trličanje. Sprava na kojoj se radilo je trlica, napravljena od

14

drveta s jednim urezom u gornjem i dva u donjem dijelu. Anićev rječnik kaže za trlicu da je dvodjelna naprava kojom se «mlate i čiste konoplja i lan». Mislimo da izraz mlate nije adekvatan i da treba stajati glagol «tare» (trti). Isto tako glagol trliti, u značenju rada s trlicom pa shodno tome i glagolska imenica trljenje i sadašnji prilog glagolski «trleći», mislimo da bi bili bolje izvedeni od glagola trti. Trlo se danju u hladovini dudova ili lipa. To su radile djevojke, mlade snahe i djevojčice.

Spomenuli smo trličanje, koje se odvijalo u dane kada nije bilo kopanja ili kosidbe. Žene bi se skupile u jednom dvorištu. Donijele bi svoje trlice i uz par petrolejki, pjevajući, trle lan. «Pucanje» je iduća faza u kojoj se na okrugloj drvenoj napravi zvanoj puce još jedanput «prititrale» kučine, ne bi li se istjerao i zadnji ostatak pozdera. Kad su vlasi tj. vlakna bila do kraja očišćena, napravljena su povjesma i složene kudiljke, čekale su kasnu jesen i zimu za nastavak obrade to jest njenu novu fazu, predenje. Veselo srce kudjelju prede, govorilo se za raspoložena čovjeka, a bilo je veselo i na našim prelima. Izraz je nastao od glagola presti, a to smo opisali u «Običajima» uz «Prela, sijela i posijela». I u Bibliji se ističe vrijedna žena koja: Za predenje (presti znači usukivati, upredati niti prstima i namatati na vreteno) bila je nužna preslica. Ta drvena naprava (za razliku od biljke istog imena) imala je: a) presličak, uži dio koji se stavljao za pojas i b) bašluk, širi gornji dio na koji se stavljala kudjelja.

Preslice su bile često ukrašene motivima iz prirode, voća i cvijeća osobito, a neke su pravljene u obliku srca što je imalo vrijednost metaforičke poruke. Momci spretni rezbarenju i pravljenju predmeta od drveta (dvojnice, frulice, klupice...) poklanjali su svojim odabranicama ukrašene preslice, vretena i čunkove. I curicama su djedovi, očevi ili starija braća pravili lijepe bojane preslice. Od malih nogu se učilo djecu radu koji ih čeka. Najlakše je bilo presti povjesma. To su uglavnom, uz rjeđu vunu, radile bake. Kudjelju su prele sve žene u kući, a samo one hrabrije, siromašnije i potrebnije su prele takozvane babače, najgrublje dijelove kudjelje, točnije otpad, iza čijeg predenja su usne krvarile, a za grožđanu mast žene nisu bile ni čule. Predivo od kučina se koristilo za «poutku» tj. potku za grublje ponjave (jednožice) i vreće, a od povjesama za finije tkanje: ponjave koje ne bodu,

15

torbe, tkanice pa i konac za šivanje, a i onaj jači zvan dretva. Djeca su se «bojala» jednožica «jer bodu». Ispredeni lan se namatao na rašak. Zanimljivi su nazivi za broj niti na rašku: 1. čišanica -3 žice 2. pasmic - l0 čišanica Pređa se trebala oprati u parjenicama prelivena lukšijom (opisano pod naslovom "Obicaji pri pranju rublja"). Taj posao se obavljao za zimska vremena. «Parenje i ispiranje u čistoj vodi obavljalo se po nekoliko puta kako bi se dobila što veća bjelina i mekoća. Poslije parenja predivo se prema kvaliteti razvrstavalo u više dijelova prema bjelini i mekoći razlikovalo se ono koje će se uporaviti za tkanje šarenih ponjava, torbica i muških hlača, a koje za košulje, gaće i druge 'mekše' odjevne predmete».(Jozo Stanić, vidi citat gore...) Zanimljivo je bilo kako su se ljudi domišljali obojati pređu. «Crna boja se pravila iz kore jošike – jove. Oljuštenoj kori sirove jošike dodavalo se malo octa i soli. Sve to stavljalo se zatim u kipuću vodu koja bi se u posudi dobro 'zatušila' (pokrila), a nakon nekoliko sati u nju bi se stavljala pređa da odstoji desetak sati. Nakon toga pređa bi se izvadila i dobro isprala u hladnoj vodi. Ta boja bila je postojana i nije lako izbjeljivala». (Jozo Stanić, Konoplja – od sjemena do košulje, str. 35., PNK 2000. g.). Tako pripremljeni lan bio je spreman za tkanje. Kome neće pasti na um stihovi Dragutina Tadijanovića iz njegove antologijske pjesme:

„Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

…

Moja mati bijelo platno tka.“

Pjesnik je suprostavio dugu noć bjelini platna, pretvorivši tu dugu, gluhu, pustu noć u bijelu, jer riječ je zimskoj noći u koju pjesnik nastoji unijeti toplinu drevnom radnjom s ognjišta, a to je tkanje. Tkanje, kao matafora za život, satkan od niti različitih boja, koji uvijek ima svoje ishodište na zajedničkoj vatri. Ona kao prapočelo života daje toplinu kao i tkanje koje će ugrijati onu koja tka iznutra i one za koje tka izvana i iznutra. Niti, koje se utkivaju vežu tako ljude i materiju u produhovljeno jedinstvo. Sve niti koje rese pojedinca, od običnog konca ili upletnjaka u kosi djevojčice do prekrasnih umjetničkih rukotvorina: otaraka, pokrivača za klečanje u crkvi, pocalica na glavama naših žena... svijale su se u jedno – ljubav - da se učini radost najbližima kroz nešto što će ostati trajna uspomena. Domaće tkanje i domaće platno imalo je u raznim epohama više ili manje bitno mjesto u životu ljudi, ali je bilo i ranije, dok nije bilo tvorničkog tkanja, kao danas kad ga ima, jednako vrijedno. Od snovanja tj. namatanja određenog broja niti, do oku primamljivih uradaka ženske ruke i um je bio usredotočen na igru ruku i mašte. S raškova koji su određivali na neki način dužinu i širinu osnove, pređa je namatana na vratila (drveni valjak za namotavanje pređe). Tako namotana pređa uvodi se u nite i brdo (otud i fraza za čovjeka drugačijeg

16

od drugih «na drugo brdo tkan»). S čekrka, odnosno kolovrata pređa se namotava na mosure, cijevi koje se stavljaju u čunak. Čunak, pokretni, manji dio tkalačkog stana izrađivan je u domaćoj obradi.

Uz nogare koje su žene pritiskale za zijev kuda je prolazio čunak, na prednjem dijelu stana bila je i šira daska koja je povezivala dvije strane stana, a služila je za sjedenje tkalje. Svakom oku bila je radost ma i centimetar pomaknuti otkani dio platna, a tkalji posebno. Tkalja nije mogla biti baš svaka žena, a svaka kuća i nije imala tkalački stan. I tu su se žene pametno ispomagale. Ona koja nije bila vična tkanju, ali je znala bolje vesti ili plesti pa su se «đorale» tj. mijenjale. Jedna drugoj bi uradila ono što bolje zna, pa su oba domaćinstva imala sve potrebno. Svakako, bilo je pojedinki koje su imale umjetničke sposbnosti i znale gotovo sve kućne radinosti. Čunak i igle u rukama vrijednih i inventivnih žena stvarali su čuda.

Tkanje, koje je bilo čisto i miješano, grubo i finije tzv. usnivano, nabrano, s uzorcima, najbolje se odražavalo na našoj narodnoj nošnji, prije svega rubinama ženskim i muškim. Ipak, ženske su bile raznovrsnije. Zbog potrebe da se rozaju (plisiraju) tj. slažu u sitne nabore, gornji dio tzv. rukavi i donji dio rubine zvale su se i roze. Kada bi se žena u njih obukla bio je izraz «spremila se bresuknje». I doista žena je bila obučena u rubinu a ne u suknju. Rubina je imala gornji dio sa širokim rukavima pa se taj cijeli dio i zvao samo rukavi. On je mogao biti i samostalan i nositi se sa suknjom. Donji dio je bio u struku spojen s gornjim i nabran do stopala. Rukavi su šivani od tzv. pola. Na pr. dvije pole za rukav, a po dvije za oplećak – prsa i leđa. Oplećak i rukavi se spajaju u ogrlicu ispod vrata urešenu vezom križića, utkanicom ili nekom drugom tehnikom. Donji dio rubine je sastavljen od 6-7 pola. Prednji dio, koji je pokrivala pregača bio je ravan. Stražnji «faltan» tj. nabiran ili rozan u sitne nabore, obično vezen pri rubovima. Vrlo sitan rad iziskivao je oči sokolove i sigurnu i vještu ruku (rečeno jezikom sinjskih alkara). Prije samog «kićenja» ili nabiranja, rubina je stavljana u plavilo i poprimala modrikastu boju. Izraz kititi, u značenju nabirati, faltati, donosio je novi naziv «skićena rubina» tj. ona rubina koja je stajala par dana pod kamenom (glačala se) te zatim zavezana. S obzirom na vrstu tkanja i rubine su imale različita imena: kajišlije, nabirane su u dužinu, a ukrašavane kericama, uskim

17

raznobojnim čipkicama uzvodilje, izmjeničnog tkanja u tzv. šipkama na pr. 5-7 šipki bore, 5-7 šipki ravnog tkanja. Rubovi su ukrašavani križićima. bjelače, čisto bijelo rublje s ručno šlinganim cvjetnim uzorcima – izrezane «očice» obrubljivane su posebnim bijelim koncem mrkaljice, pri rubovima rukava i donjeg dijela crnom svilicom ili mulineom (franc. u značenju sukati, upresti svilu; vrsta raznobojnoga konca, sukno predeno od mulinea, «prskano» sukno) vezle su se šljivice, trešnjice... crvenke, rađene jednako kao i mrkaljice, samo crvenom bojom i bile su namijenjene mlađoj ženskoj čeljadi šarenke ili šarenice, princip je isti kao kod dvaju prethodnih samo sada u različitim bojama, a najčešće crveno, crno i plavo pritkivače, ukrašavane su običnim bijelim koncem koji je utkivan pri samo izradi tkanine šljokanice, uz šavove i donje porube našivani su blješteći okrugli aluminijski komadići bobanice, kićene su okruglim raznobojnim zrncima svilenice ili svilarke, resila ih je vezena svila koja se vezla u đerđefu (okviru u koji se stavljalo platno koje se dobro nategnulo kao kod izrade goblena. Na odjevnim predmetima bili su zanimljivi takozvani prošivi – prošivci sa cik-cak crtama, listićima, laticama, pupovima. Prošivalo se raznim bojama, ali je bilo pravilo da je uvijek jednom bojom prošivana osnova a drugom izrađen motiv cvijeta, povrća, voćke, sunca. Muške rubine nisu trpjele boje. Zato su rašivi na prsima ukrašavani bijelim nitima. Muške gaće za svečane prigode uz rubove su ukrašavane užom čipkicom i raspletom platna to jest bijelim vezom. Uz pas je bio porub za povez, svitnjak (učkur) izrađen od debljih bijelih niti. Uz prošive su ljepotu rubina isticale ogrlice, gornji dio rubine uz sam vrat. Neke su bile vezene, druge od širita (čipkastog platna širine od oko 2 cm) i treće od «bisera» (bijelih zrna). Neke ogrlice su se zvale «merđan» (merđan znači koralj, makar ogrlice nisu bile baš od koralja), a sastojale su se od posebnih duguljastih zrna. Naše žene su tkale i živopisne ponjave s umetcima vune ili otpacima stare, na trake izrezane robe. Otud i vrste ponjava: čunčane, izrađivane maštovitim potezima čunka različitih uzoraka načinjane, slično ulaganim, rade se provlačeći kroz niti različite boje vune ili pređe, slažući različite ornamente (ukrase) jednožice, najprostije ponjave ponekad rađene i od pređe od babača, koja se inače koristila za slamarice truljarke, utkivani dijelovi starog rublja, a koje su služile kao «staze», vrste prostirača na podu. Uz (h)asure, prostirke od rogožine, šaša ili trske su za zimskih dana bile kakva takva zaštita od hladnoće. Bilo ih je u dvije i više boja. Služile su i kao podmetači na klupama i stolicama, a i pokrivalo se po potrebi njome. Iverače, tkaju se čunkom s raznobojnom pređom ulagane, niti se ulažu prstima kolesare, rađene u obliku kola, okruglih ukrasa u dvije ili više boja. Zvale su se i ćilimi.

Trulja, truljarka

18

Od ostataka istkanoga, preteklog od ponjave, pravile su se pokrivače-potkoljenače, na kojima se klečalo u crkvi, pokrovci za kolijevke, jastučići za štokrle (stočići bez naslona), kao i oni ukrasi na sećijama (poširoka, uza zid postavljena klupa za sjedenje a i za prilijeganje). Da bismo iscrpili sve blagodati lana treba reći da se od njega tkalo sve potrebno za život čovjeka, a od finijih niti i plelo. Na kraju ipak spomenimo dijelove tkalačkoga stana, za one koje će zanimati: - tkalački stan je naprava izrađena najčešće od bukovine na kojoj su se tkali tekstilni predmeti, a sastoji se od:

a) dvije stranice sklopljene s ostalim dijelovima u obliku kvadrata b) nogara ugrađenih u podnice povezanika tzv. stegama c) sjedište za tkalju (daska povezana s podnicom) d) vratilo, valjak na tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa i okreće dok se platno ne zategne (postoji prednje i zadnje a postavljeno u udubini nogu) e) svraka ili zatezača ili zapinjača, slična poluzi kojom se zateže tkalo f) svračica ili podupiračica koja drži svraku da se cijelo vratilo ne vrti g) dvije manje daščice na prednjem vratilu za opuštanje osnove h) dvije tanje daščice ili brdilice na koje se pričvršćuje brdo s brdilom i nite; one reguliraju zijev za vrijeme tlkanja i) kolotur, kotač sa žlijebom u koji se umeću niti j) čimbari ili čimberi, željezni dio koji drži platno rastegnuto na tkalačkom stanu

19

- INDUSTRIJSKA KONOPLJA

Industrijska konoplja sadrži manje od 1% THC psihoaktivnih komponenti marihuane. Pokušava dobiti visoko na industrijske konoplje je srodan pokušava doći pijan na pivo bez alkohola. Konoplja je u svijetu najjačih prirodnih vlakana. To je korišten to izraditi platno i konop za više od 10.000 godina. Konoplje bio je prvi ikada usjev uzgaja za proizvodnju tekstila. Konoplja platno je jače, traje dulje, više otporan na plijesan, i jeftiniji za proizvodnju od tkanina od pamuka. Konoplje užad su poznati po svojoj snazi i trajnosti. Originalni Levi Strauss traperice su izrađene od platna od konoplje. Čak Old Glory bila je napravljena od niti konoplje. Do 1883, više od 75% svjetske proizvodnje oslanjao se na vlakna konoplje. Danas industrijska konoplja uzgaja se u Kanadi, Kini, Rusiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Poljskoj i mnogim drugim istočnoeuropskim zemljama.

20

2. FARBANJE PISANICA, TRADICIJA U HRVATA

BOJANJE JAJA UOČI USKRSA - poznato je kod svih Hrvata. Dokaz je Hristovog vaskrsenja; Marija je vidjela čudo:jaja koja je držala u svojoj kući postala su crvena i iz njih izletjele su ptice. No običaji s jajetom koji se stavljalo u grobove seže i u pretkršćansko vrijeme. Obojena jaja nađena su već u pretpovijesnim grobovima. Kod starih Egipćana i drugih naroda postojale su legende da je svijet nastao iz jajeta. Iz tih raznih starih vjerovanja kršćanstvo je preuzelo jaje kao simbol ponovnog rađanja i novog vječnog života.

PERUNOVA ŽENA - PERUNIKA - boginja Ljelja-još se naziva šarenom ženom ( po pisanicama oslikanima cvijećem). Pozivanje na matku (majku) smatra se da se odnosi na Peruniku. Boginju koja je povezana s Bijelom nedjeljom, kad se u pretkršćansko vrijeme slavio njezin dan. Perunika je bila zaštitnica ljubavi i braka SESTRENJE SA SVITOM - POGAČOM obavljalo se u Međimurju jednom godišnje na Jurjevo. Plesalo se sa pogačom koja je predstavljala božansku osobu-Peruniku.

Bojanje jaja je stari pretkršćanski običaj. Sv. Augustin u 5. stoljeću spominje da je jaje kršćanima simbol Kristova uskrsnuća, no tek se u 10. stoljeću počinje širiti običaj darivanja tog simbola za Uskrs. Povijest prvi put bilježi dokument o ukrašavanju jaja u srednjovjekovnoj Engleskoj na dvoru kralja Edwarda I. On je 1290 g. platio umjetnicima da mu zlatnim listićima optoče 450 jaja koja je potom darovao prijateljima

- BOJANJE JAJA

Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, ljudi su koristili boje koje su našli u prirodi. To je kombinacija jednostavnog, uspješnog, prirodnog i jeftinog. U tome, priznat ćete, ima više čari nego u kupovanju umjetnih boja i naljepnica u trgovačkim centrima. Ukoliko i vi želite imati prirodno obojane pisanice za Uskrs, iskoristite neki od ovih recepata koje su koristile naše bake.

CRVENA - Jaja kuhajte u vodi u koju ste dodali korijen broča, ciklu ili crveni radič.

CRVENKASTO-SMEĐA - Ljuske crvenog luka prokuhajte desetak minuta u vreloj vodi. Dodajte žličicu octa i stavite unutra jaja da se skuhaju.

CRNO-SMEĐA - U vodi za kuhanje jaja prethodno iskuhajte korijen hrasta.

ZELENA - Zelenu boju dobit ćete prokuhate li jaja u vodi zajedno s listovima koprive, špinata ili poriluka.

ŽUTA - Ljuske oraha kuhajte petnaestak minuta prije nego dodate jaja.

21

LJUBIČASTA - U ljubičasto ćete obojiti pisanice budete li ih kuhali u vodi u koju ste stavili svježe ubrane ljubičice.

Rađene su od klasičnih - prirodnih materijala i starinskim tehnikama, a šare su iz okolice Zagreba, točnije: Prigorja, Turopolja, Posavine, Banovine i Pokuplja.

Primjer oslikavanja pisanica voskom

Pčelinji vosak, pero i držalo osnovni su pribor… na pero stavi se malo voska, zagrije se na svijeći pa zatim slika po sirivom jajetu (treba paziti da jaje nije masno i da je dobro suho). Nakon toga pisanice se boje s lukom. (u zdjelu stavi se ljuska ljubičastog luka s malo octa). Kad su jaja kuhana, uhvate lijepu smeđu boju, vosak otpadne a dio koji je bio tretiran, ostane neobojano. Jaja se mogu malo namastiti s malo špeka kako bi dobila i na boji

Značenje i poruke crteža - simbola

Tako lijepo ukrašene pisanice se nisu koristile za „tucanje", jelo i igru, već su se poklanjale: za uspomenu, kao poruka i čestitka Uskrsa, znak odanosti i štovanja, želja za srećom i boljitkom.

• Pšenični klas: simbol i želja blagostanja(pšenica bjelica - hraniteljica). „Budite dobri kao kruh, siti i bogati cijelo ljeto Božje! Kuća Vam bila puna obilja! Rodite kao pšenica!" poklanjala se gospodarima kuća i mlađim ženskim osobama.

• Istu poruku nosi i vinova loza sa grozdom. Hostija - kruh i vino - dar Boga, zemlje te rada ljudskih ruku. Prilike pretvorbe tijela i krvi Kristove na oltaru za vrijeme svete mise.

• Hrastova grančica, list i žir: Poruka i želja - simbol dugovječnosti, snage i muškosti, te sigurnosti i obilja. Poklanja se „glavama" kuća, dječacima, mladićima...

• Križ u svim oblicima: simbol vjere u Isusa Krista. Čuvar od svega Zla i Zloga. Blagoslov Božji i iskazanje poniznosti u Bogu.

• Srce: simbol ljubavi; i Božje i ljudske, čežnje, ljubavne patnje, te poruke o ljubavi i osjećajima bilo kojeg ljudskog bića.

• Sidro: simbol ufanja i nade.

22

• Riba: ostala kao prvotni kršćanski znak i poruka: „Vjerujem u Krista". Danas - kao jedna od zajedljivih poruka „Budi izdržljiv i brz kao riba - ali šuti.", poklanjala bi se iz šale i peckanja osobama „duljeg jezika".

• Ptica: bilo u letu ili mirovanju, poklanjala bi se maloj djeci i šutljivim osobama. Želja - Budi veseo i raspjevan kao ptičica.

• Leptir: simbol okretnosti i želje za ljepotom. • Jelova grančica: simbol čvrstine, postojanosti i neprolazne ljepote

(Lijepa moja jelova grančica). Poklanja se ženskim osobama i „gospodinjama".

- DRUGE TEHNIKE FARBANJA PISANICA

Mnoge biljke sadržavaju pigmente koji će obojiti ljusku jajeta, a rabe se cvjetovi, listovi, plodovi, korijen ili kora.

Listovi crvenog kupusa daju npr. plavu, plavozelenu i plavoljubičastu boju. Od smeđe lupine luka ljuska jaja će biti smeđa, a od ljubičaste lupine crvena do tamnoljubičasta. Listovi špinata, koprive, podbjela, bazge, paprati, maslačka te mladi listovi breze daju žutozelenu do tamnozelenu boju. Mljeveni šafran, mljeveni podanak kurkume, korica limuna i naranče te listovi mrkve jaje će obojiti svijetložuto.

Pisanice će biti ružičaste, obojite li ih sokom od cikle, maline, kupine ili višnje.

Svježe mljevena ili instant kava te indijski čaj jaja će obojiti smeđe, a ljuska žutih jabuka žutozeleno. Cvjetovi bazge i kamilice daju zlatnožutu boju, a

mljevena crvena paprika narančastu.

Jaja možete bojiti hladnim postupkom, pri čemu se bilje kuha u vodi 30 - 45 min, tekućina ocijedi i ohladi na sobnu temperaturu. U obojenu tekućinu uronite tvrdokuhana jaja i ostavite ih da stoje nekoliko minuta do nekoliko sati. Bojite li jaja kuhanjem, u posudu stavite odabrani dio biljke, zakuhajte do vrenja, pa kuhajte na laganoj vatri 30-45 min. Ohladite, procijedite, dodajte 2 žlice alkoholnog octa, uronite sirova jaja pa ih kuhajte dok ne

dobijete željenu boju, 10 - 60 min. Izvadite ih, položite na kuhinjski papirnati ubrus i ostavite da se ohlade i osuše.

Pozor! Tako obojena jaja nisu za jelo, jer upiju miris i okus biljke kojom ste ih bojali. Osim toga neke biljne boje su i otrovne, a duljim stajanjem i kuhanjem

23

mogu prodrijeti i u unutrašnjost jajeta. Stoga jedite samo tvrdokuhana svježa neobojena jaja, a pisanice namažite nauljenom vatom, složite ih na travicu u košaricu i ukrasite uskrsni stol.

Na kraju…

Jaja se tradicionalno najčešće boje na Veliku subotu, a u svakoj se obitelji nađe netko vješt da ukrasi jaja šaranjem pomoću voska, jetkanjem tj. pisanjem dušičnom kiselinom ili octom, struganjem obojenog jajeta, kistom i temperama, sitnom tjesteninom, rižom, kokosovim brašnom, bojama za staklo, licitarskim bojama, prehrambenim kupovnim bojama, bojama za tekstil…

24

III. ŽIVOTINJE

1. ŽIVOTINJA TJEDNA: KRAVA

Krava je odrasla ženka goveda iz roda Bos. Mliječna krava se uzgaja zbog proizvodnje mlijeka, koje se prerađuje u brojne prehrambene proizvode: konzumno mlijeko, povlaka, kajmak, razne vrste sireva, puter i sl. Mladunci krava se zovu telad a bikovi su mužjaci. Domesticiranje je počelo prvo radi mesa, a kasnije radi mlijeka i njihove snage korištene za vuču.

Današnje domaće govedo prvobitno je došlo iz Anatolije i s Bliskog Istoka. Domesticiranje domaćeg goveda počelo je već u 9. stoljeću p. n. e.. Dokazom se smatra da su od 8.300. p. n. e. stigli zajedno s poljoprivrednicima na Cipar na kojem do tada nije bilo goveda.

Od tada su ljudi uzgojili veliki broj različitih pasmina domaćih goveda gdje su djelomično križali Bos taurus s drugim vrstama goveda. Domesticirane su i druge vrste goveda, prije svega u Aziji. Tako od podvrste divljeg goveda, zebu, (Bos primigenius, ponekad Bos taurus) potiče domaće govedo podvrste zebu (Bos primigenius indicus, ponekad Bos taurus indicus), goveda banteng (Bos javanicus) potiče balisko domaće govedo (Bos javanicus f. domestica), gajal (Bos gaurus f. frontalis) potiče od gaura ((Bos gaurus), domaći jak (Bos mutus f. grunniens) od divljeg jaka (Bos mutus), i, za razliku od pravih goveda iz roda Bos, u Aziji je domesticiran je i domaći bivol (Bubalus bubalis f. bubalis) iz roda Bubalus, od azijskog vodenog bivola (Bubalus bubalis). Domaće govedo je rasprostranjeno širom svijeta, pri čemu su zebu pasmine bolje prilagođene tropima nego domaća goveda europskog porijekla. Od kraja 15. stoljeća Europljani dovode domaće govedo u obje Amerike, na niz otoka, u Australiju i na Novi Zeland gdje se vrlo brzo razvijaju krda podivljalih goveda. Međutim, od 18. stoljeća ta krda se počinju propadati, iz nikad do kraja objašnjenih razloga. Danas postoji samo još na otoku Amsterdam jedna populacija podivljalih domesticiranih goveda.

Najveći broj domaćih goveda koja se uzgajaju radi mesa je u Brazilu, oko 200 milijuna. Domaća goveda uzgojena su u vrlo velikom broju različitih pasmina. Pri tome, pasmine su rezultat ciljanog odabira životinja koje se međusobno pare kako bi se dobili potomci određenih svojstava. Pored mesa, mlijeka i kože, izmet domaćih goveda je vrlo cijenjeno prirodno gnojivo u poljoprivredi, a služi i kao gorivo. U velikim dijelovima svijeta domaće govedo, posebno volovi, koriste se i za vuču, a imaju i važnu ulogu u oranju.

25

Pasmine su razvijane ciljanim parenjem roditeljskih životinja s određenim osobinama, kako bi se kod potomaka sustavno pojačavale željene osobine. Pri tome, slijedila su se dva glavna smjera, povećanje količine mlijeka i povećanje količine i kvalitete mesa.

Također, postoje i nastojanja povratnog uzgoja, obrnutog procesu domesticiranja, pri čemu se pokušava uzgojiti ponovo osnovni oblik divljeg goveda kakav je bio prije procesa domesticiranja. Ta goveda dobila su ime po braći Heinz i Lutz Hecku koji su počeli s tom vrstom uzgoja, heckova goveda. Od 1980-ih jedna populacija tih goveda živi u OOstvaarersplassenu (području koje je potpuno prepušteno prirodi), gotovo potpuno prepušteni sami sebi.

Najveći broj domaćih goveda postoji u Indiji, (oko 226 milijuna). U Kini ih je "samo" oko 108, a u SAD-u 96 milijuna.

Krave se uzgajaju u domaćinstvima i na farmama i spada u vrstu životinja koje se nazivaju preživari.

2. MUŽNJA KOD KRAVA Postupak mužnje kod krava, kao i kod drugih životinja koje se muzu, mora proteći što brže, mirnije i bezbolnije. Za vrijeme mužnje u staji mora vladati red i mir. U tijeku mužnje ne smije se čistiti staja, nositi i raspodjeljivati hrana, vikati i tući krave, paliti strojeve koji stvaraju buku, dopustiti ulazak pasa, trčanje djece i odraslih. U zraku staje mora biti što manje prašine i mikroorganizama kako ne bi došlo do onečišćenja, a time i slabe higijenske kvalitete mlijeka. Mužnja se može vršiti ručno ili strojno. Kod oba je načina mužnje važno slijediti upute kako bi se mužnja obavila na pravilan način. Prije početka mužnje kravama treba svezati rep. Muzač prije mužnje mora oprati ruke i osušiti ih. Zatim se vrši izmuzivanje prvih mlazeva mlijeka na crnu podlogu ili u posebnu pliticu kako bi se ustanovile eventualne promjene (promjene boje i konzistencije). Prvi se mlazevi nikako ne smiju izmusti na pod staje ili u ruku muzača. Ako se primjete promjene na mlijeku, mora se pozvati veterinara, a mlijeko nije za predavanje sakupljaču. Nakon toga vime se pažljivo opere mlakom vodom (dobro bi bilo uz dodatak dezinficijensa) i obriše čistom krpom ili papirnatom maramicom.

Dobro je koristiti vlažne papirnate maramice koje služe za jednokratnu upotrebu i nikad ne koristiti jednu maramicu za više krava. Poslije pranja vimena poželjno je vime izmasirati (rukom, ali i muzilica može masirati). Masaža vimena je podražaj koji izaziva da hipofiza počinje lučiti hormon OKSITOCIN. Sam postupak mužnje mora teći neprekidno 5-8 minuta (u vremenu izlučivanja oksitocina).

26

Pri ručnoj mužnji muzač sjedi s desne strane krave (tako da mu lijevo koljeno skoro dodiruje nogu krave) i posudu u koju muze drži među koljenima. Najprije se muzu prednje četvrti vimena jer se iza njih lakše muze mlijeko iz zadnjih četvrti. Muzač za mužnju mora koristiti samo šake. Sisa se zahvati dlanom, stisnu se palac i kažiprst i približe ostala tri prsta odozgo prema dolje tako da se istisne mlijeko te se taj postupak ponavlja. Sise se ne smiju istezati prema dolje jer to može biti opasno za zdravstveno stanje vimena. Nakon izmuzivanja zadnjih mlazeva mlijeka vrh svake sise potrebno je uroniti u dezinficijent, ili poprskati otopinom dezinficijensa. Tako oprano posuđe stavi se u priručnu mljekaru okrenuto prema dolje da se ocijedi i osuši. Prije sljedeće mužnje, ako je obavljena dezinfekcija, preporuča se ispiranje čistom vrućom vodom. Higijena staje, mužnja i postupak s mlijekom nakon mužnje važni su čimbenici koji utječu na kvalitetu mlijeka. Mlijeko koje je dobiveno na nehigijenski način nije prikladno za proizvodnju mliječnih proizvoda. U skoroj budućnosti i na našem će se području početi mlijeko plaćati prema mikrobiološkoj kvaliteti, odnosno cijena mlijeka bit će usklađena s kriterijima predviđenim u pravilniku. Zato je od izuzetne važnosti držati se osnovnih uvjeta za dobivanje kvalitetnog mlijeka, a to je temeljito čišćenje, dezinfekcija muznog aparata i opreme za mužnju te prikladno čuvanje mlijeka do isporuke.

3.VRIJEDNOST GNOJIVA

Stajski gnoj je smjesa gustih i tekućih izmeta domaćih životinja i slame . Njegova vrijednost ovisi o vrsti životinje,vrsti prehrane, starosti životinje, vrsti stelje, postupku skladištenja i načinu primjene na polju. Prosječan sastav je: 0.20-0.60% dusika (N),0.04-0.30% fosfora (P2O5), 0.10-0.80% kalija (K2O), 0.07-1,00% kalcija (CaO) i 0.03-0.06% magnezija (MgO). Osim ovih sastojaka obično ima i bora,cinka,molibdena i mangana u manjim količinama. Stajski gnoj možemo razvrstati po porijeklu na: goveđi, ovčji, konjski, svinjski i gnoj od peradi. Prema sadržaju vode djelimo ga na topli i hladni. Topli gnoj je gnoj konja, magaraca, ovaca, koza, mazgi i mula, a hladni gnoj je gnoj goveda i svinja.

KONJSKI GNOJ: - brzo se razgrađuje, djeluje kratko ali energično - odličan je za teška glinena i hladna tla jer razdvaja čestice tla - konjski gnoj često se upotrabljava kao izvor topline (bioenergija) u toplim lijehama ili klijalištima

27

OVČJI GNOJ: - sličan je konjskom, ali je bogatiji hranjivima - sadržava dosta dušika a trajnost mu je do dvije godine. GOVEĐI GNOJ: - je hladan zbog velikog sadržaja vode. Značajan je jer se najviše proizvodi. Vrlo dobar je za pješčana tla, jer povezuje raspršene čestice tla, a teža tla čini rahlijima. U tlu djeluje dulje od konjskoga, barem 3-4 godine. Tovna goveda daju najbolji stajski gnoj. SVINJSKI GNOJ: - spada u hladna gnojiva. Ima najmanje dušika od svih stajskih gnojiva. Jedna svinja proizvede 20 puta veću količinu gnoja od svoje težine, a tovna svinja i više ako se tovi u tovilištu s dovoljno slame kao stelje. GNOJ PERADI: - vrlo vrijedno gnojivo jer sadržava sve hranjive tvari.Uglavnom se koristi za prihranjivanje površinskih kultura. Dobro djeluje na rast ali treba paziti na kolicinu (0.8 kg po kvadratnom metru). Teška tla gnoje se rjeđe ali s većim količinama stajskog gnoja (svake 4 godine) a lakša tla svake 3 godine. U toploj i suhoj klimi laka i pjeskovita tla treba gnojiti češće jer gnoj djeluje 2-3 godine pa i kraće. Govedo od 500 kg proizvede godišnje 10 tona gnoja, junica od 350 kg 6 tona, konj tezak 500 kg 6 tona, krmača od 150 kg 2 tone, svinja od 100 kg 1,5 tona, ovca od 50 kg 0,5 tona. 1 kubni metar svježega slamnatoga stajskoga gnoja teži 300-400 kg, 1 kubni metar poluzreloga stajskoga gnoja teži 500-600 kg, 1 kubni metar zreloga stajskoga gnoja teži 650-750 kg, 1 kubni metar potpuno zreloga zbitoga stajskoga gnoja teži 800-900 kg.

28

IV. VRT

1. CVIJEĆE U FARMERSKOM VRTU

ima se konačno povukla i iz najhladnjih krajeva naše zemlje. Još nas ponegdje mogu iznenaditi kasni mrazovi, no proljeće je zaista stiglo. Sunčaniji dani i više temperature potiču brojne biljke na brzi rast i bogatu cvatnju. Nakon zimskog sivila zaželjeli smo se nježnog zelenila i raznovrsnih boja cvjetnica. Ocvale šafrane, jetrenke i sunovrate

zamjenjuje druga postava proljetnog cvijeća. Možda ste lani negdje u vrtu posadili male ljubičice čiji cvijet sliči maćuhicama. Nemojte se iznenaditi ako ih nađete i na drugim mjestima. One nisu dugovječne, no rado se rasijavaju. Kultivari sase (Pulsatila vulgaris) otvaraju svoje čupave zvonolike cvjetove u bijeloj, ljubičastoplavoj ili zagasitocrvenoj boji. Prikladne su za kamenjare, no rastu i u običnoj vrtnoj zemlji, ako je tlo ocjedito, a stanište sunčano.

Između drveća i grmova šire se mladi izbojci malog zimzelena (Vinca minor). Posebno su lijepi kultivari 'Bowles' s velikim plavim cvjetovima. Sorta 'Alba' ima nešto sitnije cvjetove i gusto prekriva tlo. Kao dobar pokrivač tla rijetko se, na žalost, koristi krespin (Epimedium). Osim atraktivnim kožastim lišćem, ova trajnica privlači i sitnijim, no brojnim cvjetićima.

1. BOŽUR

Opis: Biljka s trajnim korijenom i okruglom sočnom stabljikom koja naraste do 60cm i na kojoj su perasto razdijeljeni i urezani listovi. Pojedinačni dvospolni cvjetovi slični ružama, najčešće su purpurnocrveni, ali i bijeli i ružičasti. Plod je dlakavi tobolac. Vrijeme cvatnje: Svibanj-lipanj. Miris i okus: Bez mirisa, gorka okusa. Tek iskopani korijen ima neugodan odvaratan vonj, ali se nakon sušenja izgubi. Stanište: Najčešće se uzgaja kao vrtna ukrasna biljka, a u prirodi raste po planinskim uvalama. Branje i prerada: Beremo cvijet, korijen i sjeme božura. Cvijet za vrijeme cvatnje, a korijen sjeme božura. Cvijet za vrijeme, a korijen se kad je star najmanje 2 godine, vadi u rano proljeće ili u kasnu jesen te suši na toplom mjestu. Sjeme se sabire krajem rujna. Cijela biljka je otrovna, a naručito cvijet, pa se preporučuje veliki oprez prilikom branja.

Z

29

Ljekoviti sadržaj: Cvijet sadrži antocijanske boje peonidina, tanin; korijen glikozide peoniflorin, peregrinin, eterična ulja, peonol i treslovinu, a cijela biljka sadrži još organske kiseline, mast, smollu, škrob, kalcijev oksalat, glukozu i saharozu. Sjeme sadrži masno ulje, treslovinu, boju i šećer. Toksičnost: Alkaloid peregrinin koga najviše ima u cvijetu izaziva simptome trovanja. Otrovni dijelovi biljke: list, cvijet, korijen - cijela biljka. Simptomi trovanja: glavobolja, tegobe s gutanjem hrane i sline, jaki grčevi, nadražaj crijeva, poremećaji vida te neosjetljivost donjih udova. Tinktura: 200 grama mješavine suhih listova i cvjetova, 1 litra 60 postotnog alkohola Priprema - Suho lišće smrvimo i prelijemo alkoholom. Držimo na toplom mjestu 30 dana. Procijedimo. Uporaba: Uzimamo 5-15 kapi 3 puta na dan s 2dl vode ili čaja. Kontraindikacije: Trudnicama je zabranjena uporaba božura u bilo kojem obliku. Božur je zakonom zaštićena vrsta, tercijarni relikt i rijetka biljka, zaštićen i u našim krajevima te se ne smije brati. Ljekovit je po mnogočemu, a može poslužiti kao antibakterik, antiepileptik, a ntispazmatik, antitusik, emenagog, narkotik i sedativ.

Poznat je pod drugim imenima kao božurak, kraljev cvijet, kurjak i trojačke rože. Paeonia je ime dobila po grčkom bogu zdravlja Paeonu. Božur je već tada bio omiljeni lijek za liječenje epilepsije, žutice, bolesti bubrega i mjehura, a sjemenke božura rabile su se za čarolije. Hipokrat ga je rabio za liječenje epilepsije. Mnogi autori naglašavaju otrovnost te rizičnost uporabe bilo kojeg dijela božura, dok novija provjerena znanstvena saznanja govore da alkaloid peregrinin sužava bubrežne kapilare, utječe na uterus i pospješuje zgrušavanje krvi te se preporučuje homeopatska uporaba matične tinkture. Osim homeopatskog liječenja pod liječničkom kontrolom, svako drugo liječenje valja izbjegavati. Zapadna pučka medicina rabi božur za liječenje: epilepsije, grčeva općenito, gihta, hemeorida, kašlja, varikoznih vena, slabih živaca te za izazivanje mjesečnice.

30

Ljekovito djelovanje: Korijen božura djelotvoran je u liječenju: - grčeva i to epileptičnih i grčeva mokraćnog mjehura i bubrega, grčeva u djece, menstrualnih grčeva - krvi - bolesti živaca kao što su živčane slabosti, neuralgija, padavica, histerija, posljedice pretrpljenog straha - bolesti bubrega i mjehura - bronhijalnog napada, astme - bolesti jetre tj žutice - stezanja ili grčenja periferije srca - epilepsije - hormonalnih tegoba u žena za vrijeme ciklusa, te za izazivanje mjesečnice. U pučkoj medicini nekad su se cvijet i sjeme božura koristili za liječenje - epilepsije - grčeva crijeva i želuca - jakog grčevitog kašlja. Danas se cvijet najčešće rabi u kombinaciji čajeva za inhalaciju astmatičara te za liječenje kašlja hripavca, dakako, pod liječničkim nadzorom.

2. JAGLAC Primula veris, Primula vulgaris

Ovaj cvijet sadrži preko 500 različitih vrsta porijeklom iz Europe, Azije i S. Amerike. Uglavnom su to otporne višegodišnje biljke a najpoznatije vrste su P.vulgaris i P.obconica Otporna zeljasta trajnica. Voli polusunčan ili sunčan položaj, te propusno i vlažno tlo. Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem biljke u ranu jesen. Cvate cijelo proljeće. Proljetni jaglac na dugačkoj čvrstoj stabljici nosi mnogo sitnih tamnožutih cvjetova, a listovi su kraći i oblikuju rozetu. Velecvjetni jaglac na niskoj stabljici nosi samo jedan blijedožuti cvijet narančasta središta, a listovi su dugoljastiji, dužine kao i cvjetna stabljika. Velecvjetni jaglac, za razliku od proljetnog, nije za uzgoj u zatvorenom.

Primula potječe od latinske riječi što znači prvi i kao jedan od vijesnika proljeća , gotovo u svim bojama duge, laganog mirisa privlači pčele i leptire.

Jaglaci (Primula) su prve proljetnice koje postoje u različitim bojama a koje možete saditi u vrtovima odnosno na otvorenom. Postoje jednogodišnje i višegodisnje varijacije ove biljke Jaglaci su načelno vrtno cvijeće, no, mogu se uzgajati i kao sobne biljke.

31

Djelomice spadaju u jednogodišnje zeljaste biljke, a djelomice u trajnice. Listovi imaju peteljku, no katkada mogu biti i bez nje, kad rastu u prizemnim rozetama. Poredak cvjetova, oblik i boja ovise o vrsti i sorti. Kao lončanica, jaglac može cvasti i tokom zime ali i u proljeće, dok kao vrtna biljka cvate u uglavnom tokom proljeća. Jaglaci se mogu se saditi u vrtu no i u loncanicama kao balkonski odnosno kućni ukras. Jaglac voli sunčano do polusunčano tlo tokom hladna vremena no kada zatopli uglavnom voli sjenovita područja. Primula vulgaris je jastučasti jaglac koji se moze saditi u cvjetne posude i cvate od prosinca do svibnja. To je varijetet kojeg često možete naći u prodajnim centrima a nakon cvatnje više se ne mogu uzgajati kao sobna biljka pa ih možete presadite u vrt. Zemlja u kojoj su zasađeni jaglaci mora biti dobropropusna i vlažna. Dohranjujte s gnojivima sastava 5-10-5. Razmnožava se nakon cvatnje dijeljenjem ili u ranu jesen sadnicama koje su posađene tokom ljeta iz sjemena. Vrste Primula beesiana, Primula bulleyana, Primula japonica i Primula polyantha su otporne i na hladnocu a Primula obconica je trajnica koja podnosi iste takve uvjete. Neki ljudi su alergicni na etericna uljaiz Primule obconica te vodite i o tome brigu. Pazite, u Hrvatskoj je divlji sumski jaglac zasticen: Porodica: PRIMULACEAE - jaglaci Vrsta: Primula kitaibeliana Schott, 1852. Narodni naziv: kitejbelov jaglac Datum zastite:

3. JASTUČAC (aubrieta)

Niska puzajuća trajnica koja se sadi u kamenjar ili u vrt na početak gredice. Samonikla raste u planinskim područjima mediteranskih država i u Maloj Aziji. Cvjeta od travnja do lipnja, a sitni cvjetići uzgojenih varieteta mogu biti plavi, ružičasti ili ljubičasti. Voli sunčana mjesta i dobro drenirano tlo. Raste

veoma brzo, tako da ju je najbolje malo prikratiti kad ocvate kako ne bi zavladala kamenjarom ili vrtom. Razmnožava se sjemenom, dijeljenjem grumena u jesen ili zakorjenjivanjem reznica nakon cvatnje

Jastučac u vrtovima cvate već u rano proljeće plavim i ljubičastim cvjetovima. Ova bilja je pokrivač tla i možete ju saditi između korijenja drveća i uz zidove na sunčanim i polusjenovitim

mjestima. Pazite da nikada ne ostane suha

Eksploziju boja priređuju nam jastučasti plamenci. Paleta boja ide od bijele, svijetlo ljubičastoplave, ružičaste do izrazito crvene. Osim plamenca, kamenjar ili suhozid krase gušarka (Arabis) sa bijelim i gromotulja (Alyssum) sa žutim cvjetovima. Kasnije im se pridruže niski pakujci (Aquilegia flabellata). Ako mu mjesto odgovara, plavi jastučac (Aubrieta) proširi se toliko da sliči plavom moru.

4.PERUNIKA ( IRIS )

Hrvatski naziv perunika dolazi od Peruna, boga groma, a naziv iris od starogrčke božice duge (iris = duga).

Kajkavski naziv za peruniku je leluja ili ljeljuja, u Podravini nazivaju je aleluja što znači sveti cvijet, a ostali narodni nazivi za ovaj cvijet prate božanske poveznice - bogiša, cvit nebeski, kaćun nebeski, ili se odnose na sabljasti (mačasti) oblik listova - mačinac, mačak, sabljarka, sabljić ili špade (lat. spadix) u Istri.

Hrvatski nacionalni cvijet

Jeste li znali da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2000. godine proglasila iris nacionalnim cvijetom Hrvatske? Time se Hrvatska pridružila mnogim zemljama koje na ovaj način slave svoja prirodna bogatstva. Hrvatski naziv perunika dolazi od naziva staroslavenskog boga groma Peruna i njegove žene Perunike, dok latinski naziv iris dolazi od naziva starogrčke božice duge Iris, koja je kao glasnica bogova dugom šarala s visina prenoseći poruku na zemlju.

Vjerovalo se da bi tamo gdje je duga dotaknula tlo ili grom udario u zemlju izrastao iris, tj. perunika, vjerojatno svaki put druge boje. Brojne vrste perunika kod nas rastu samoniklo i to na krševitim stijenama jadranske obale, a neke od njih, koje su ujedno i endemi (ne nalaze se na ni jednom drugom staništu u svijetu) naše flore jesu hrvatska perunika (Iris croatica), patuljasta jadranska perunika (Iris adriatica), ilirska perunika (Iris illyrica) i jadranska ili blijeda perunika (Iris pseudopallida). U starom Egiptu perunika je predstavljala kraljevski i božanski simbol moći i uzvišenosti, a zbog iznimne ljepote, raznolikosti boja i oblika njezinih cvjetova danas je još zovu i „orhideja sjevera“. Rod perunika sadrži oko 300 vrsta uspravnih trajnica s podzemnim rizomom, lukovicom ili ponekad mesnato zadebljalim korijenom koje nalazimo na raznim staništima širom sjeverne hemisfere. Uzgajaju se uglavnom zbog prekrasnih boja i oblika svojih cvjetova. Samo neke od njih su trajno zelene, dok je većina listopadna, a listovi zimi potpuno odumiru ili na biljci ostaje samo lepeza kratkih listova. Neki imaju period mirovanja ljeti. Većina perunika cvate od proljeća do ljeta. Neke, većinom hibridi bradate perunike, cvatu ponovo iste godine, ali im je potrebna posebna njega kako bi ponovno procvali u hladnijim klimatskim područjima.

33

Visoke vrste perunika pogodne su za mješovite ili travnate obrube, dok su niže vrste i kultivari, kao i one koje traže dobro drenirano tlo, pogodne za sadnju u kamenjarima i na uzvišenim gredicama. One kojima je potreban potpuno sušan period mirovanja mogu se uzgajati u posebnim uzgajalištima za lukovičasto bilje ili u alpinarijima. Svega nekoliko vrsta koje nisu otporne na hladnoću trebaju zaštitu staklenika. Svi dijelovi biljke mogu izazvati probavne smetnje, a doticaj kože sa sokom može izazvati iritaciju. Botanički perunike se dijele u nekoliko podrodova i odjela, a u hortikulturi ih dijelimo na dvije glavne skupine: perunike koje imaju pod zemljom rizom i perunike koje rastu iz lukovice.

Uzgojni zahtjevi perunika koje rastu iz rizoma U ovu grupu spadaju: 1. Bradate perunike koje rastu u dobro dreniranoj, plodnoj, neutralno do lagano kiseloj zemlji, na potpuno sunčanim položajima. Zalijevati ih treba skromno za vrijeme rasta i držati tlo potpuno suho u razdoblju mirovanja. Svoj naziv dobile su po dlačicama koje se nalaze na središnjem dijelu latica koje vise prema dolje. Svaki aktivni rizom potjera svake godine nekoliko novih izdanaka pa se ove biljke vrlo brzo šire. Razmnožavaju se dijeljenjem rizoma od sredine ljeta do rane jeseni. Cvatu od kraja travnja pa do lipnja. Njihovi rizomi sade se

plitko i djelomično vire iz zemlje ili ih pokrijemo tankim slojem zemlje u vrelijim klimatskim podnebljima. Izbjegavajte prihranjivanje biljaka gnojivima koja sadrže velike količine dušika ili malčiranje organskim tvarima jer mogu uzrokovati truljenje rizoma. Dijeliti ih možete diobom rizoma od sredine ljeta do rane jeseni, svake treće ili pete godine, kada biljka postane prevelika ili izgubi svoju vitalnost. Podijeljene rizome posadite u svježu zemlju na razmaku od 8-30 cm, ovisno o veličini biljke. 2. Bezbrade perunike (perunike koje na laticama koje vise prema dolje nemaju dlačice) također spadaju u grupu perunika koje rastu iz rizoma. Ova grupa obuhvaća velik broj vrsta koje se dosta razlikuju po svojim uzgojnim zahtjevima. Većina voli dobro drenirano, neutralno do slabo kiselo ilovasto tlo, puno sunca ili djelomičnu sjenu. Ovdje spadaju i vodene perunike koje vole vlažno ili vrlo mokro, humusom bogato tlo. Nalazimo ih na rubovima jezera ili potoka. Za razliku od njih Unguiculare irisi traže grubo drenirano, neutralno do alkalno tlo i potpuno sunčani položaj pa su idealni za sadnju na kamenjaru ili na bazi osunčanog suhozida. Ova vrsta inače cvate od jeseni do proljeća. 3. Perunike s krestom (cvjetovi na sredini latica koje vise prema dolje imaju lagano uzdignuće nalik na krestu) također spadaju u ovu grupu, a za rast im je potrebna vlažna, humusom bogata zemlja na sunčanom ili polusjenovitom položaju. Zalijevati ih treba skromno za vrijeme rasta i supstrat držati lagano vlažnim za vrijeme mirovanja.

34

Uzgojni zahtjevi perunika koje rastu iz lukovica

Cvjetovi ovih perunika nemaju dlačice na donjim laticama i cvatu od kasne zime do sredine ljeta, ovisno o vrsti. Dijelimo ih na tri grupe: Reticulata irise koji imaju mrežasti omotač oko lukovice, Juno irise koji imaju mesnate korjenčiće na lukovici i Xiphium irise koji uključuju nizozemske, engleske i španjolske grupe. Vrlo su popularni kao

vrtno cvijeće pogodno za rez. Za sve je karakteristično da imaju period mirovanja ljeti. Većina je vrlo laka za uzgoj, no neke sjevernoafričke vrste osjetljive su na hladnoću. Za rast im je potrebna dobro drenirana, neutralna do lagano alkalna zemlja i sunčani položaj. Za vrijeme rasta treba ih zalijevati skromno, a za vrijeme mirovanja održavati supstrat samo lagano vlažnim. Kada ih presađujete, treba paziti da se ne oštete mesnati korjenčići Juno irisa.

Razmnožavanje Sjeme perunika sije se u sandučiće ili na hladnu zaštićenu gredicu u jesen ili u proljeće. Perunike s rizomom razmnožavaju se diobom rizoma ili diobom grmova, a perunike koje rastu iz lukovica razmnožavaju se odvajanjem postranih lukovica i odmah sade na mjesto gdje će cvasti, obično od sredine ljeta do rane jeseni.

Štetnici i bolesti Glavni nametnici koji nanose štetu listovima, cvjetovima, lukovicama i rizomima perunika uglavnom su puževi. Listove nekih vodenih perunika mogu oštetiti ličinke nekih opnokrilaca koje se hrane uglavnom lišćem i mogu uzrokovati velike štete. Mnoge perunike osjetljive su na virusne bolesti koje prenose kukci, a bradate perunike osjetljive su na bakterijsko truljenje rizoma. Bezbrade perunike, naročito sibirska perunika, osjetljiva je na sivu plijesan (botritis). Isto tako, trips može uništiti njezino lišće. Gljivica koja uzrokuje plavocrnu točkastu pjegavost može uništiti lukovice Reticulata perunika. Sve zaražene lukovice treba uništiti kako bi se spriječilo širenje bolesti.

35

5. CIKLAMA

Ciklame su lukovičaste biljke koje dobro podnose niske temperature, rastu u sjenovitim i svježim staništima. Jednostavan su način ukrašavanja vrtnog prostora, a ujedno uljepšavaju balkone cvatnjom u jesenskim sandučićima. Cvatu elegantno i donose bogatstvo boja, u širokoj paleti od bijele, ružičaste, crvene, ljubičaste, boje vina i lavande, dvobojne kombinacije do kovrčavog

ruba latica. Listovi su zeleni, srcolika oblika, nerijetko obrubljeni srebrnastom ili zlatnom čipkom. Mogu se nabaviti u velikom broju hibrida. Ciklame otporne na hladnoću, npr. ciklama sa srebrnasto-zelenim listovima poput bršljana ili Cyclamen hederifolium koja cvate u jesen ružičastim i bijelim cvjetovima. Ova vrsta dobro uspijeva u kamenim vrtovima, ispod drveće i grmlja, kao divlji srodnik. Cyclamen coum cvjeta od kasne zime do proljeća u tamnocrvenoj, ružičastoj i bijeloj boji. Listovi su prošarani

srebrnastim šarama. Zahtijevaju sunčane i zaštićene položaje. Cvatuće ciklame ne podnose pregrijane prostorije sa suhim zrakom. U takvim će uvjetima cvjetovi i listovi brzo uvenuti. Preporučuje se držati ih u negrijanim prostorijama s optimalnom temperaturom između 12 i 15 stupnjeva ili između dvostrukih prozora gdje će ujedno imati i obilje svjetla i cvjetat će nekoliko tjedana. Ciklame dulje traju ako teglu napunite dopola zemljom i na nju stavite biljku zajedno s njezinim vlastitim loncem. Metoda se pokazala opravdanom i kod balkonskih sandučića.

Zalijevati ih trebate oprezno, uz vanjski rub lukovice, koja djelomično viri iz zemlje, pazeći da ne smočimo gomolj i nadzemni dio. Najbolja je metoda uranjanje lonaca u vodu. Uvenule lisne i cvjetne peteljke treba redovito otkidati naglim povlačenjem prema gore. Za vrijeme cvatnje potrebna je prihrana tekućim gnojivom jednom u dva tjedna. Nakon cvatnje smanjite zalijevanje dok se listovi postupno ne osuše kako bi biljka imala period mirovanja. Premjestite lonac na svježije mjesto, a kad prođe

opasnost od mrazova, možete ga staviti u vrt ili na balkon i ne zalijevajte do sredine ljeta. Kada počnu razvijati nove listove, gomolji se presade do polovice u svježi supstrat i smjeste na svježe i sjenovito mjesto, gdje su dobro prezimile i prošle zime uz redovito zalijevanje.

36

6. RUŽA

Ružu nazivaju kraljicom cvijeća. Došla nam je iz Kine i po njoj je cijela porodica biljaka dobila naziv Rosaceae. Budući da je kraljica cvijeća, ne čudi što su je mnogi moćnici još u srednjem vijeku odabirali za obilježje roda na svojim grbovima. Ružu možete naći i u literaturi i likovnoj umjetnosti kao čestu temu. Prije se više vodila briga kako bi se postigao zadivljujući izgled, (i zanemaren je miris) no danas se više uzgajaju vrste koje mirišu i otporne su na bolesti.

Postoji više od 25 000 vrsta ruža različitih boja, mirisa i oblika. Ruža voli sunčana i prozračna mjesta, a rastu na različitim vrstama tla, iako im najviše odgovara glinasto tlo. Postoje vrste kojima odgovara rast u sjeni. Kada je o zalijevanju riječ, ruže je potrebno zalijevati većim količinama vode koja će doprijeti u dubinu i na taj način postati dostupna korijenju u dubljim slojevima.

6.1. Podjela i vrste ruža

Vrlo često se može čuti za: Čajevke ruže krupnog cvata koje cvatu cijelo ljeto izazvale su svojedobno senzaciju među europskim uzgajateljima. Ruže koje cvatu u kiticama ili floribunda nastale su križanjem između ruža krupnog cvata i višecvjetne ruže. Cvatu tijekom cijelog ljeta. Suvremene ruže potječu od stalnocvjetajućih ruža koje su zatim hibridizirane. Prve suvremene ruže datiraju iz 1867. godine.

37

Patuljaste ruže su sve koje su niže od pola metra. Divlje ruže rastu isključivo u prirodi snažnog rasta i cvatu jednom na godinu. Starinske ruže cvjetaju jednom ili dva puta u sezoni i vrlo su mirisne. Grmolike ruže cvatu cijelo ljeto u velikim grmovima, a mogu se koristiti i kao pokrivačice tla. Penjačice koje se često koriste za žive zidove i pregrade.

Sadnja ruža Idealno vrijeme za sadnju ruža je studeni no možete ih saditi i u rano proljeće do travnja. Noćni mrazovi ne mogu oštetiti ružu no morate paziti da se korijen nikada ne smrzne. To znači da ih, posebice prve godine, treba zaštititi plastičnim vrećama i slamom.

Za sadnju ruža si morate uzeti dovoljno vremena, jer je potrebno iskopati jamu dimenzija barem 40x40x40 cm. Ruže sadimo u pojedinačne jame, pazeći da mjesto cijepljenja bude oko tri prsta ispod površine tla. Korijenje mora

slobodno visjeti, a ne savijati se uz stjenke jame u koju se ruža sadi. Pazite da je mjesto cijepljenja ispod razine tla, jer će tako cijepljeno mjesto biti zaštićeno od hladnoće tijekom prve zime kada je mlada ruža najosjetljivija. Sadite li stablašice, u jamu najprije postavite jedan štap jer biste njegovim naknadnim postavljanjem mogli oštetiti korijen. Nikada ne zalijevajte jamu prije sadnje, već zalijte sadnicu kada je zasađena. Preporučuje se

namakati ruže prije sadnje u vodi, a nakon toga odrežite trule i tanke grane te one dijelove koji pokazuju znakove bolesti. Gnojidba ruža Nekad se za gnojidbu ruža koristio samo stajski gnoj. On se stavljao uglavnom u podnožje grma u jesen kako bi pritom i štitio korijenje od mraza. Kako se raspadao tako su snijeg i kiša ispirali hranjive tvari u tlo do korijenja. Ruže možete gnojiti stajskim gnojivom, ali pazite da koristite samo suho gnojivo jer svježe sadrži puno amonijaka koji može izazvati palež listova. Posljednje dohranjivanje se mora provesti krajem lipnja, a prvo možete napraviti u studenom. Danas u trgovinama možete nabaviti mineralna gnojiva s malim postotkom dušika, ali visokim postotkom fosfora i kalija koji potiču bogati cvat. Mineralna gnojiva dodajte dva puta na godinu u ožujku i u lipnju. Prilikom

38

gnojidbe gredicu obvezno plitko okopajte i razgrnite zemlju koju ste prije zime nagrnuli na podnožje ruža. Dodajte kompost ili dozreli stajski gnoj, te kompleksno mineralno gnojivo bez klora koji šteti ružama sastava 7:14:21 ili 5:20:30. Orezivanje ruža Kako, kada i koliko orezati ružu je najčešća tema rasprava no orezivanje ovisi u prvom redu o njezinu uzgojnom obliku. Ruže orezujemo čim se temperature zraka ustabile, dakle od ožujka, a u nekim krajevima već i u veljači. Najpovoljniji je trenutak za to kada krenu prvi izboji, kako bismo bili sigurni da nećemo odrezati izboje za koje smo mislili da su smrzli. Nakon rezidbe

slijedi obvezna obrada tla oko ruža, te njihova prihrana organskim i mineralnim gnojivima. Orezivanje ruža se može suziti na tri najčešće korištena načina: Orezivanje suvremenih ruža (može se koristiti za

velikocvjetne ruže, čajevke, floribunde, ruže patio i minijaturne ruže) Najprije odstranite sve odumrle grane što bliže zemlji. Odstranite sve stabljike koje rastu prema sredini grma kako biste osigurali više zraka. Prikratite sve pretanke izdanke do zemlje jer oni nikada neće dobro cvasti. Odstranite sve stare i debele stabljike i odumrle čvorove te koristite velike škare s dugim ručkama ako je potrebno. Prikratite preostale zdrave izdanke na visinu od oko 20-30 cm, budući da cvjetove formiraju na mladim izdancima. Orezivanje grmolikih ruža. (može se koristiti za engleske, starinske, divlje i parkovne ruže) Najprije odstranite sve odumrle grane, tanke zamršene izboje, tanke vretenaste izboje te ostavite tri do sedam stabljika. Odrežite postrane izboje tako da svaki na sebi ima po dva spavajuća pupa. Prikratite izboje na 40 do 60 cm visine, odnosno prikratite ih na jednu trećinu. Orezivanje ruža penjačica. Ove ruže se orezuju suzdržano i to tako da ostavite okomite izboje koliko je god moguće netaknute, a izboje sa strane skratite na tri spavajuća pupa. Njegujte svake godine brzorastuće izboje koji niknu jer stari glavni izboji kada odrvene proizvode manje cvjetova. Čekate li predugo s odstranjivanjem starih grada, one će odrvenjeti i neće moći više proizvoditi nove izboje. Zapamtite da najljepše cvatu izboji stari 2 godine.

39

6.2 Štetnici i bolesti ruža

Ružina lisna uš (MACROSIPHUM ROSAE)

Ovi nametnici izravno oslabljuju ružu hraneći se sočnim mladim dijelovima na vrhu ružine stabljike. Uši nadalje izlučuju i mednu rosu na koju se naseljuju gljive čađavice, ali uglavnom upućuju na to da je nešto pogrešno: ili je ruža na propuhu ili na vlažnom mjestu. Najbolje je odmah skinuti uši s mladih izboja i pupoljaka jakim mlazom vode i to prskajući odozdo prema gore. Osim insekticidima,

lisnih se uši možete riješiti koristeći biljne pripravke kao što su kopriva (1 kg svježe koprive s 200-300 g suhe ostavite u 10 l vode da odstoji 24 sata te tekućinom pošpricajte vaše ruže svaka 3 do pet dana).

Ružin savijač (ARCHIPS ROSANA)

Ovaj nametnik uzrokuje kovrčanje listova ruže, koji zatim žute i otpadaju. Uzrok su malene ličinke nalik gusjenicama koje odrasli kukac odlaže u pupoljke i mlade listove. Gusjenice javljaju rano u proljeće, iz jaja koja su prezimila oštećujući pupove i tek razvijeno lišće. Suzbijati ga treba u samom početku pojave gusjenice. Kada se zaraza primijeti, oboljele dijelove potrebno je

odrezati te obvezno spaliti. Jedino ćemo na taj način spriječiti daljnje širenje zaraze. Ptice se obilno hrane tim gusjenicama i utječu na smanjenje zaraze. Napadnutu biljku potrebno je poprskati zaštitnim sredstvom.

40

Pepelnica (SPHAEROTHECA PANNOSA)

Ovo je najraširenija bolest ruža koja se javlja od sredine ljeta, a posljedica je gljivice Shaerotheca pannosa var. Rosae koja se razvija za toplog i vlažnog vremena. Na cvjetnim pupovima, listovima i izbojima javljaju se bjelkaste pepeljaste nakupine od kojih dolazi do kržljanja i deformacije listova. Vršci listova, pupovi i mladi izboji izgledaju kao da su posuti brašnom, a listovi se i kovrčaju. Razvoju ove bolesti pogoduju vlažno vrijeme, nagle promjene

temperature, nedostatak svjetla, pa čak i pretjerana upotreba gnojiva. Gljivica ne ulazi u ružu, ali se njezine spore raznose vjetrom. Kod pojave pepelnice zaražene je biljne dijelove potrebno uništiti spaljivanjem, a biljku poprskati zaštitnim sredstvom (fungicidom). Protiv pepelnice pomaže i prskanje lišća mlijekom.

Hrđa (PHRAGMIDUM SPP)

Ova bolest nanosi fatalne štete na ružama, a uzrokovana je gljivicama Phragmidium tuberculatum. Bolest se pojavljuje na izbojima i lišću ruže u obliku narančastih oteklina koje postaju smeđe i crne. Kod manje zaraze pomoći će rezanje zaraženih dijelova i njihovo spaljivanje.

Plamenjača (PSEUDOPERONOSPORA SPARSA) Plamenjaču mnogi često miješaju s pepelnicom jer ova bolest također izaziva žućenje lišća i promjene na peteljkama i izbojima u vidu tamnih pjega raznih veličina. Uznapredovala bolest uzrokuje opadanje lišća već kod laganog protresanja grana. I dok su kod pepelnice zaraženi biljni dijelovi prekriveni pepeljastim prevlakama koje se daju ukloniti trljanjem, kod plamenjače je lice lišća prekriveno smeđecrvenim mrljama, a naličje sivkastim prevlakama koje se trljanjem ne daju odstraniti.

41

Zvjezdasta plijesan ili zvjezdasta pjegavost (MARSONNINA ROSE) Bolest se lako prepozna po tamno smeđim do crnim pjegama nepravilna oblika koje se javljaju na gornjoj strani lista i promjera su od 2 do 12 mm. Naknadno listovi žute i otpadaju te već ljeti možete primijetiti karakterističnu sliku ogoljelih grmova ruža. Ruže je potrebno tretirati već u svibnju. Gljivice prezimljuju na otpalom lišću ili na granama ruže pa je važno skupljati otpalo lišće i orezivati zaražene grane te ih spaliti.

42

2. ZAČINSKO BILJE

1. BOSILJAK

zvor i opis: Bosiljak je začinska biljka koja se uzgaja u mnogim vrtovima. Dolazi iz Sredozemlja i tamošnjoj kuhinji

daje karakterističnu aromu. Naraste do pola metra, ima grubu stabljiku sa svijetlo zelenim, glatkim i nabranim listovima. Cvjetovi su sitni, bijeli do ružičasti. Sadnja/sijanje: Bosiljak je najbolje sijati na gredice koje su prethodno pognojene stajskim gnojem. Voli biti u društvu s krumpirom i rajčicom, a s njih također tjera štetočine. U vrtu u kojem je zasađen također povoljno utječe na zdravlje krastavaca. Uzgoj: Bosiljak je jednogodišnja biljka, koja cvate od lipnja do rujna. U vrtu mu odgovaraju osunčana i od vjetra zaštićena mjesta, a zimi ga možemo uzgajati u loncu za cvijeće uz prozor, gdje ima dovoljno svjetla. Bosiljak treba dosta vode, zato ga je potrebno redovito zalijevati. Preporučljivo je povremeno otrgnuti dijelove stabljika s cvjetnim pupovima i vrhove, jer se biljka tako ljepše oblikuje u širinu. Bosiljak je jako osjetljiv na vodu stajaćicu, zato treba voditi računa o tome da voda oko biljke dobro otječe. Bolesti i štetočine: Bosiljak napadaju različite štetočine, koje vrlo rado napadaju lišće. To su prije svega različiti kukci koji grickaju listove, lisne uši, koje se nasele na listove kao i stjenice i tripsi. I puževi jako vole lišće, pa im postavljamo mamce. Na listovima se pojavljuju i virusne bolesti, osobito mozaik lucerne, a od gljivičnih bolesti ima puno pjegavosti. Osobito ako dugo pada kiša, na listovima se pojavljuju smeđe do sive pjege, koje uzrokuju neupotrebljivost bosiljka. Branje: Za korištenje beremo prije svega listove bosiljka. Beremo ih postupno, s biljke beremo samo mlade listove. Ako je moguće, beremo ih prije cvatnje, najbolje ujutro – da sačuvaju aromu. Skladištenje: Najbolje je upotrijebiti svježe listove bosiljka, a možemo ih i posušiti – same ili zajedno s cijelom biljkom. Posušeno zgnječimo rukama i spremimo u nepropusnu zatvorenu posudu. Ako je posuda od stakla, neka stoji u tamnom prostoru.

I

43

Korištenje: Kuhanje: Bosiljak je nezamjenjiv u jelima od rajčice. Dodajemo ga i juhama od povrća i varivima, prije svega varivima od graha i graška, biljnim namazima, pečenkama i pečenim ribama. Ljekovitost: U domaćem ljekarništvu bosiljak se koristi za poticanje apetita, poticanje probave, olakšavanje bolova i grčeva u želucu. Najbolje je koristiti sok od svježih listova bosiljka, a pomaže i čaj od posušenih. Bosiljak potiče stvaranje mlijeka kod dojilja, lagano dezinficira, djeluje diuretički i blago je sredstvo za smirenje. Štiti srce od stresa, snizuje krvni tlak i razinu kolesterola. Koristan je također za dijabetičare, jer uravnotežuje količinu šećera u krvi. A vrlo je učinkovit u liječenju kašlja, prehlade, bronhitisa, upale plućne maramice i astme, te također u snižavanju visoke tjelesne temperature. Bosiljak, ako ga uzgajamo na prozorskoj polici, tjera muhe. U prošlosti se često koristio za posipanje prostora i ormara s odjećom, jer dezificira i i ima ugodan miris, te tjera uši i buhe. Vrlo umirujuće djeluje i kupka u koju stavimo osušene listove bosiljka. Sok svježe biljke, razrijeđen prokuhanom vodom dobar je tonik za kožu.

2. KOPAR ( Anethum graveolens ), porodica Apiaceae, štitarke

Porodica: štitarke (Umbeliferae) Druga imena: slatki anis, komorač

Opis biljke Kopar je jednogodišnja aromatična biljka srodna komoraču koja naraste 80-120 cm u visinu, ovisno o uvjetima. Listovi su mu plavo-zeleni, prizemni nešto veći, a na višim dijelovima biljke manji. Cvjetovi su udruženi u štitaste cvasti i žute su ili žuto-zelene boje. Iz njih se razvijaju jajoliki plodovi koji se

sastoje od dviju sjemenki što se lako razdvoje kada sazrije.

Podrijetlo i rasprostranjenost Domovinom kopra neki smatraju južnu Europu, a drugi Indiju i Iran. Ta skromna biljka brzo se raširila i u druge krajeve suptropske i umjerene klime. U nas raste gotovo svuda, a veća proizvodnja proširila se razvojem prehrambene industrije zbog vrlo traženog eteričnog ulja. Kod nas ga najviše uzgajaju u Slavoniji.

Ljekovite i djelotvorne tvari To je u prvom redu eterično ulje koje sadrži 50-60% karvona. Kako mnogi ljekoviti učinci nisu uzrokovani samo prisutnošću eteričnog ulja, može se s pravom pretpostaviti da je u biljci sadržan još niz ljekovitih tvari koje do sada još nisu istražene. Ljekovito djelovanje

44

Kopar je ljekovita biljka vrlo cijenjena u narodu još u starom vijeku. U faraonskim grobnicama kod Tebe iz vremena oko 1500 godina pr. n. e. našlo se u glinenim posudama ne samo zrna pšenice nego i dijelova grančica i plodova kopra. U Zakonu (kapitular) Karla Velikog (812. n.e.) preporučuje se uzgoj kopra. Kopar nije samo zdravo povrće ili začinska biljka, nego krije i ljekovitu moć koja ne zaostaje za ljekovitošću komorača ili kima. Plodovi kopra i gornji izdanci s jedva ili potpuno rascvjetanim štitom, popareni dobrim bijelim vinom, umiruju trbobolju i stezanje u želucu, djeluju protiv vjetrova i nadutosti, pospješuju stolicu i izlučivanje mokraće, a pospješuju i sekreciju mlijeka kod žena koje doje. Ako biljku pelina i plodove kopra poparite vrućim vinom, ostavite da to odstoji, zatim procijedite, dobit ćete odlično sredstvo protiv svih želučanih poteškoća, a taj pripravak ujedno pobuđuje apetit. Kopar se upotrebljava u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, te u prehrambenoj, osobito kao začin u mesnatim proizvodima. Morfološke karakteristike Danas se uzgaja jednogodišnji kopar čije eterično ulje ima najbolju aromu. Kopar ima mesnat, slabo rasčlanjen korijen, dug 5-20 cm, zeljastu stabljiku visine 40-150 cm, ovisno o uvjetima u kojima raste. Listovi su skupljeni u rozetu, izrazito zelene boje. Kada biljka stvori cvjetnu stabljiku, perasto razdijeljeni listovi odumiru. Svaka grana završava štitastim cvatom promjera 15-20 cm, a cvatovi su sastavljeni od sitnih, narančastožutih cvjetića. Plodovi su plosnato jajasti, smeđi, dugi 5-6 mm, široki 3-4 i promjera 0.5-1 mm. Masa 1000 sjemenki iznosi 1-2 g. Cijela biljka kopra sadrži eterično ulje, a najviše ga ima u punoj zriobi, 0,8-1,6%. Vegetacija kopra traje samo 100 do 120 dana. Zrelo i dobro dosušeno sjeme klijavo je dvije do tri godine. Optimalna temperatura za klijanje je 10 do 17 dana, a do oblikovanja stabljike prođe 35-40 dana. Kada su povoljni klimatski uvjeti, od početka klijanja do punog cvata prođe samo 50-70 dana. Od početka cvjetanja do potpunog sazrijevanja prođe 40-50 dana. Sjeme dozrijeva vrlo nejednoliko i sklono je osipanju. Ekološki uvjeti: Kopar nije osjetljiv na kvalitetu tla ni klimu. Ne zahtijeva mnogo topline i odgovara mu umjereno vlažna klima. Na nedostatak vlage je osjetljiv dok niče i na početku cvjetanja. Na neutralnim tlima s dubokim i rastresitim oraničnim slojem daje najbolji prinos. Na kiselim tlima ne uspijeva. Tehnologija uzgoja - Plodored Budući je kopar biljka kratke vegetacije, dobro se uklapa u plodored. Nestaje rano s tla i ostavlja ga bez korova.

45

Priprema tla: Drljanje u jesen je obavezno, kao i za većinu sitnog sjemena koje u fazi klijanja i nicanja treba povećanu vlagu tla. Priprema u proljeće počinje ravnanjem tla, a završava minimalnim brojem operacija. Sjetvena površina mora biti idealno pripremljena, jer ako nije, sjeme uopće neće niknuti. Poželjno je jedno valjanje laganim valjkom prije i poslije žetve. Sjetva: O namjeni kopra ovisi rok sjetve. Ako se sije radi sjemena ili za dobivanje eteričnog ulja u mliječnovoštanoj zriobi, najbolje ga je posijati u ožujku. Ako se upotrebljava kao začin, može se posijati u proljeće, od sredine ožujka do sredine svibnja i ljeti od sredine srpnja do sredine kolovoza. Sjetva se izvodi na dubinu 1-1,5 cm sijačicom za žitarice i trave. Pri sjetvi kopra za začin, razmak između redova može biti 12-24 cm, a za sjeme 24-36 cm. Uz 100-200 klijavih zrna po dužnom metru reda potrebno je 16-18 kg, odnosno 10-12 kg sjemena po hektaru. Njega usjeva: Od štetnika kopru znatnije štete mogu nanijeti sovica, lisna uš i njima slični nametnici. Branje kopra: Kopar za začin kosi se u početku vlatanja, kada je biljka visoka 30–40 cm. Tako rano pokošena daje još jednu žetvu u istoj godini. Pokošena herba se može osušiti samo u termičkoj sušari, s tim da ne smije svježa dulje stajati. Može se postići prinos 6-8 t svježe herbe po hektaru. Ako se kopar koristi za dobivanje eteričnog ulja, najbolje ga je pokositi prije no što se oblikuju plodovi, jer se tada smanjuje udio eteričnog ulja u biljci. Kosi se na visini 30 cm od površine tla. Prinos tako pokošene svježe herbe može biti 15-20 t po hektaru s 2 do 2,8% udjela eteričnog ulja. Prinos eteričnog ulja može iznositi 2-55 kg/ha. Košnja se obavlja vučenim samoutovarnim kombajnom za kamilicu. Proizvodnja sjemena: Prema dozrijevanju ploda određuje se vrijeme sjetve. Sjeme s vršnih dijelova biljke je najkvalitetnije, te se kopar žanje kada oni dozru. Žanje se žitnim kombajnom bez strujanja zraka. Prinos može biti 0,8-1 t po hektaru. Ako se sjeme upotrijebi za destilaciju, može se dobiti 9-15 kg eteričnog ulja po hektaru.

46

3.MAŽURAN

Općenito o mažuranu Mažuran (Origanum majorana) još poznat pod nazivima majoran, majorana, majuran, mažurana, mažuran vrtni, mažuran divlji. Podrijetlom je iz Male Azije i sjeverne Afrike.

Karakteristike mažurana

Mažuran je vrlo sličan okusom svom rođaku origanu (Oreganum vulgare L. ). U zemljama istočnog Sredozemlja često se ne radi razlika u uporabi ova dva začina. To je dovelo čak do toga da se u mnogim kuharicama kaže da ih je teško razlikovati, šta nije istina. Razlika je u mirisu i aromi. Mažuran ima jedan slatkasti, pomalo cvjetni miris, te slatko-gorki okus, koji blago podsjeća na pepermint. Origano je mirisom i aromom puno intenzivniji. Mažuran naraste do 50 cm visine. Ima tanke, pomalo crvenkaste, vrlo razgranate stabljike, te sitne, srcolike, malim dlačicama pokrivene listove.

Mažuran kao začin u kuhinji

Kao začin ga često, za razliku od origana, kombiniramo s drugim začinima. S timijanom čini izvrsnu kombinaciju za jela od iznutrica (jetra), s klekovim bobicama se koristi u mesnim i jelima od divljači. Samog ga koristimo u juhama i varivima, umacima, jelima od peradi, krumpira, paštetama. Fino doziran mažuran koristimo u jelima od ribe. Slaže se s već spomenutim timijanon, klekovim bobicama, bosiljkom i ružmarinom. Mažuran se koristi svijež, onda je aromatičniji, jelima se dodaje list na kraju kuhanja, jer dužim kuhanjem gubi aromu. Mažuran možemo koristiti i sušen, tada koristimo cijelu biljku, sa stabljikom i cvijetom. Sušenog dodajemo na početku kuhanja.

Ljekoviti dijelovi biljke: Cijela cvatuća biljka - Majoranae herba Ljekovite i djelotvorne tvari: Glavni sastojak je eterično ulje, kojega ima i do 0,6%, ovisno o kvaliteti posušene biljke. Učinak dopunjuju gorke tvari i tanini.

Medicinsko djelovanje mažurana

U medicini mažuran pomaže protiv grčeva, pomaže izlučivanje kod upala grla, te općenito umiruje živce.

47

Čaj od mažurana pomaže kod prehlada i bronhitisa. U kozmetičkoj industriji mažuran se koristi u preparatima za njegu nečiste i masne kože.

Ljekovita svojstva i primjena: Brojni liječnici i danas propisuju mažuran kao lijek protiv želučanih, crijevnih i žučih tegoba. Bolesnici redom potvrđuju dobar učinak kod slabe probave, pomanjkanja teka, nadutosti, grčeva i proljeva. Mažuran pomaže i kod glavobolje, migrene, vrtoglavice i epilepsije. Drugi liječnici smatraju mažuran samo vrlo dobrim i zdravim začinom. Još su veće razlike u tumačenju vrijednosti mažuranove masti koja je nekoć bila vrlo cijenjena kao sredstvo protiv hunjavice, za mazanje protiv bolova pojedinih živaca te u liječenju uganuća, rana i čireva. Trebalo bi svakako mažuran isprobati i kao suhu biljku i mast. Priprema masti od mažurana: Čajnu žličicu u prah zdrobljena mažurana prelijemo čajnom žličicom vinske kiseline i ostavimo tu mješavinu nekoliko sati. Zatim dodamo čajnu žličicu svježega, neslanog maslaca i sve skupa grijemo u vodenoj kupelji oko 10 minuta. Sve procijedimo kroz rupčić i ostavimo neka se hladi. Tom mašću, koja je vrlo aromatična, možemo mazati nos i izvana i iznutra. Ta se mast slabo čuva, te je priređujemo u manjim količinama. Trajnija, a također djelotvorna mast od mažurana priređuje se s bijelim vazelinom, iako kažu da je mast priređena s maslacem neusporedivo bolja. Za vanjsku upotrebu upotrebljava se: ili iz svježih biljaka u cvatu destilirano eterično ulje, ili se za kućnu upotrebu svježe biljke mažurana stavljaju močiti u maslinovo ulje. Moči se na suncu tijekom 2- 3 tjedna. Tim se uljem mažu proširene vene koje se potom omotaju zavojem.

Ulje se također upotrebljava za masažu kod gihta, reumatizma, ukočenih zglobova nakon dulje bolesti, kod napornog pješačenja, kod otvrdnuća žlijezda ili kod kvržica na prsima. Kod bolova i pritiska u želucu iznenađujuće pomaže stavljanje na želudac toplog obloga pripremljenog od mažurana u cvatu, gusto ukuhanog u bijelom vinu. Isti oblog smanjuje ugrušanu krv i ublažuje bolove kod iščašenja.

48

4. NEVEN (Calendula officinalis, porodica Asteraceae)

Neven je većinom jednogodišnja zeljasta biljka, rijetko dvogodišnja. Naraste 30-50 cm u visinu. Ima razgranate, uspravne, dlakave stabljike. Listovi su također dlakavi, duguljasti, donji se postupno sužuju u kratku okriljenu peteljku, a gornji listovi su sjedeći. Glavica je tamno-žute do narančaste boje, u promjeru 2 do 5 cm, građena od obodnih jezičastih i središnjih cjevastih cvjetova.

Vrijeme cvatnje: cvjetovi nevena skupljaju se tijekom lipnja, srpnja i kolovoza.

Miris i okus: cvjetovi mirišu osebujno po nevenu, okus im je gorak, a listovi slatkasto-gorki. Terapijska primjena nevena (Calendula officinalis) potječe iz starog Egipta, odakle se proširila u Europu. Neven je bio poznat u svim antičkim kulturama kao ljekovita biljka za liječenje bolesti kože, probavnih organa, upalnih i infektivnih bolesti, kao ljekovito sredstvo protiv žutice, kuge i nekih lakših oboljenja, ali i kao začin i čarobna biljka. Ime „calendula“ dobiva od latinske imenice „calendae“ (prvi dan u mjesecu), a povezuje se s tim što se cvjetovi otvaraju s izlaskom sunca, a zatvaraju sa zalaskom. Inače, u narodu je neven poznat kao barometar za kišu: ako su cvjetovi ujutro zatvoreni, tada će u tijekom dana sigurno padati kiša! Neven, čija je domovina južna Europa, uzgaja se posvuda u umjerenim područjima Europe, u vrtovima, a može se naći i "divlji" uz putove i plotove. Srodan je s tratinčicom.

Branje i prerada: cijele razvijene cvjetove nevena beremo za vrijeme sunčana vremena, te ih sušimo na toplom i prozračnom mjestu u hladu (radi očuvanja prirodne boje - inače, nevenovi cvjetovi koriste se i kao prirodna boja u prehrambenoj industriji, ili za bojenje kupki). Sušenje mora biti brzo, na temperaturi do 35 stupnjeva. Od osušenih cvjetova odvajaju se latice od čaške te se još dosušuju. Od svježih cvjetova može se napraviti tinktura ili mast. Listovi se beru rjeđe.

Ljekoviti sadržaj: kalendulin, karotinoidi, albumin, likopen, flavonoidi, organske kiseline: jabučna, salicilna, palmatinska, voloksantin, citroksantin, rubiksantin, smole, žuto mastilo, šećer, bjelančevine, encimi, guma, fitosterol, kalcij, sumpor, vitamin A-karotenoid, esencijalno ulje koje sadrži seskviterpenske okside. Droga između ostalog sadrži i puno triterpena: amirine, arnidiol, faradiol. Sadrži 2-5% saponozida.

Neven je, s pravom se može reći, “biljka kože”, jer nema kožne bolesti u kojoj neven ne može pomoći, rabili ga za vanjsku ili unutarnju primjenu i to u liječenju akni, bradavica, cista, čireva, ekcema, psorijaze i seboreje, hemoroida, herpes zostera, fistula, impetiga, kožnih upala, ljuštenja kože, masne kože lica,

49

mastitisa, opeklina, osipa, raznih infekcija kože, urtikarije, rana (gnojnih rana), rana koje teško zarastaju, ugriza i uboda insekata itd.

Macerat nevena (dobiven maceriranjem u nekom biljnom ulju, hladno prešanom nerafiniranom, poput sezama, maslinovog ili makadamijinog ulja) je apsolutno prirodan kozmetik koji štiti i njeguje, kako mladu tako i zrelu kožu. Kožu omekšava, tonizira i vlaži, zbog čega je važan sastojak preparata za njegu kože tijela i ruku.

Neven dakle pomaže kod doslovno svih bolesti, nečistoća, rana i nezdravih stanja kože kao i kod bolesti limfe. Neven u liječenju vanjskih i unutarnjih oboljenja djeluje tako da: - pospješuje znojenje, - pojačava izlučivanje mokraće, - umiruje grčeve (crijeva, želuca i glatkih mišića), - uravnotežuje mjesečni ciklus, - liječi bolesti živaca, - liječi bolesti unutarnjih organa, želuca, jetara i žuči (žučne tegobe!), - koristi se za razna ispiranja izvana i iznutra, kod povreda, upala i infekcija, dekubitusa i modrica, - vrlo ljekovito djeluje u liječenju bolesti vena, - djeluje antikancerozno i to kod rana kože, maternice, želuca i grla...

Za vanjsku uporabu neven koristimo u obliku uljnog macerata (alkoholni macerat se još naziva i tinktura) kod liječenja rana, opeklina i upalnih bolesti kože, ekcema i psorijaze, dekubitusa, modrica, sprečava nastanak ožiljaka itd. Uljni macerat nanosi se na kožu lokalno, najmanje dva puta na dan. Znanstveno je dokazano da terpenski alkoholi i flavonoidi sadržani u nevenu uništavaju različite bakterije, viruse i gljivice, a osim toga sprečavaju upale. Kod unutarnje primjene neven uzimamo kao infuz (čaj) ili kao tinkturu kod žučnih tegoba, bolnih grčeva, menstrualnih grčeva, čira na želucu ili dvanaesniku, te s ciljem diaforetičnog i diuretičkog djelovanja:

- alkoholni macerat, tj. tinktura, uzima se u dozi do 2 g na dan (kao koleretik)

- infuz se priprema od 2 g droge na 250 mL vruće vode, nakon čega odstoji 15 minuta i pije se tri puta na dan pola sata prije obroka. Kod lokalnog ispiranja kože ili za grgljanje mogu se koristiti i veće koncentracije: 4 g droge na 250 mL. Neven se dobro miješa s ostalim ljekovitim biljem poput maslačka, gospine trave, gaveza, stolisnika i sl. U terapijskim se mješavinama ulje nevena često miješa s uljem gospine trave (kantariona) s kojim djeluje sinergistički i tvori mješavinu vrlo širokih terapijskih svojstava. U mješavini biljnih ulja macerat nevena dodaje se u količini do 25 %.

Kontraindikacije: Kontraindikacija najčešće nema, no česte su alergije kod osoba alergičnih na ambroziju. Kod trudnica je potreban oprez pri oralnom uzimanju zbog emenagognog djelovanja, te kod estrogen ovisnih tumora (poput nekih tumora dojke i jajnika). Ne koristiti u kombinaciji s barbituratima.

50

3. GLJIVE

1. BUKOVAČE

Osnovne značajke bukovače - Klasifikacija Prema sistematici gljiva bukovača spada u: Razred: Basidiomycetes Red: Agaricales Porodica: Lentinacae Rod: Pleurotus Vrsta: Pleurotus Ostreatus (Jacq. ex Fr./Kumer)

- Morfološke značajke: Klobuk: Ima oblik ostrige, jezika, polulijevka ili lopatice. Širok 7-23 cm mahom. Redovito je ekscentričan ili nepotpuno kružan, osim pojedinih primjeraka koji stoje u sredini busena, na gornjoj strani panja. Rub je podvinut ili barem djelomice podvinut. Debela se kožica doima masno i glatko; lako se da zguliti cijelom površinom. Boja klobuka može biti crnoljubičasta, smeđa, crnosmeđa, sivosmeđa ili siva, kod mladih biljaka plavičasta. U udubljenom tjemenu klobuk je često bijelo brašnast. Listići: Vrlo nisko silazni i k tome se crtkasto produžuju i do 4 cm (gotovo do dna stručka), razmjerno su gusti i tanki, široki 4-8 mm; bijeli, svijetlo krem ili sivi, a ponekad s plavkastim odsjajem. Većinom su račvasti. Otrusina: Blijedo krem ili blijedo ružičasta.

51

Stručak: Ponekad se uopće i ne razvije; 1-6/1-2,5 cm. Vrlo je ekscentričan do lateralan (sasvim postrance prelazi u klobuk), nadolje je uži i zakrivljen, a klobuk stoji vodoravno, bijel i zrnasto baršunast (barem pri vrhu), prema dnu gotovo pamučasto obložen. Pun i tvrd. Većinom srastao s drugim korijenima zahvaljujući zajedničkoj osnovi

Meso: Tanko, osim na mjestima spoja sa stručkom, elastično, starenjem sve tvrđe, počevši od stručka dok ne postane kao pluto. Bijelo, okus ugodan, miris tipično gljivasti, podsjeća na anis ili brašno, a kad se počne kvariti, miriše na plijesan.

Spore: U masi su ljubičasto sive, valjkaste, 8-11/3-4 µm. Kemijske reakcije: Meso sa sumpornom kiselinom postane smeđe crveno, listići sa sulfovanilnom najprije pocrvene, zatim postanu ljubičasti. Stanište: U prirodi raste u kasnu jesen i zimi, busenasto na panjevima i odumrlom listopadnom drveću. Najčešće se može naći na bukvama, topolama i orasima ali i na vrbama, bagremima, jablanima i drugom drveću. - UZGOJ GLJIVE BUKOVAČE (ukratko)

- Bukovača je prava gljiva za one koji se tek počinju baviti gljivarstvom jer raste gotovo sama

Ali to je i gljiva o kojoj sanjaju mnogi gurmani, a njom ne oskudijevaju mnogi restorani. - VRSTE MICELIJA Pri uzgoju ove gljive važno je znati da postoji nekoliko vrsta micelija. Dijeli se na ljetne i zimske, a od svih postoji nekoliko vrsta različite kvalitete. Bukovaču možete uzgajati na slami svih vrsta žitarica, na kukuruzovini, na piljevini, na drvenim oblicama, panjevima, ALI PREPORUČUJE SE SLAMA. Prorastanje micelija traje 11-25 dana, ovisi o uvjetima, temperaturi zraka. Supstrat će se oblikovati poput panja. Prva berba počinje nakon 26 - 34 dana nakon sadnje micelija. Gljive možete brati četiri do pet puta, s tim što ćete u prve dvije berbe dobiti čak 70% uroda. Supstrat koji ostane možete iskoristiti kao dobro gnojivo za vrt.

52

- ČUVANJE BUKOVAČA Mogu se čuvati osam dana nakon berbe na temperaturi od 2˚C do 4˚C. Poslije tog vremena nije više jestiva i mora se baciti. Može se konzervirati kiseljenjem ili osušiti - jednostavno se uzgaja - uzgaja se na različitim podlogama, - velika tolerancija prema temperaturi - nema velikih rizika pri uzgoju, kao, npr., kod šampinjona, - ima velike prinose - prilično je otporna na bolest i štetočine

- UZGOJ BUKOVAČE NA DRVETU

Sojevi bukovače Pleurotus ostreatus: Ovo je najpoznatija vrsta bukovače u Europi. Ova gljiva pri uzgoju daje dobar prirod. Boja joj varira od plavkaste do nešto svjetlije nijanse. Klobuci su dosta veliki i do 20 cm, a raste na temperaturi 10-15°C. Pleurotus florida: Zemlja podrijetla je Sjeverna Amerika. U Mađarskoj je proizvodnja ove gljive počela 70-ih godina, a uzgaja se i u mnogim drugim europskim zemljama. Klobuci su manji, svjetlije boje i slabo mesnati, a gljive su dosta krhke. Rastu na temperaturi 10-15°C. Primjena u praksi: U našim uvjetima najčešće koristimo micelij zimske bukovače (Pleurotus ostreatus). Dobro se pokazala i hibridna bukovača Pleurotus saeca. Zimska bukovača se javlja u jesen do smrzavanja i niskih temperatura, te rano u proljeće. Hibridna se javlja u dijelu godine kada ima dosta kiše, te kada temperature nisu više od 33°C.

Izbor, priprema i vlažnost drveta

Za uzgoj bukovače najpogodnije su oblice, trupci i panjevi (jer bukovača je saprofit i parazit) i raste na vrbama, topolama, brezama, orasima (meko drvo), bukvi, hrastu, grabu, kestenu (tvrdo drvo) itd. Priprema drva je kao i za shii-take, s time da su dimenzije oblica nešto drugačije. Poželjno je da oblice budu dužine do pola metra (što su duže to je teže manipuliranje), a promjera 15-30 cm. Vlaga je nešto veća - oko 50%, a provjerava se tako da se izbuši rupa promjera 2 cm, dubine 5-10 cm i nastala piljevina stisne u šaci. Ako je zgrudana, vlažnost je dobra, a ako nije zgrudana, vlažnost je preniska. Kod preniske vlažnosti drvo treba potopiti i ostaviti dva dana u vodi.

53

Nasađivanje drva micelijem Zasijavanje možemo raditi tijekom cijele godine, ali je najbolje u proljeće zbog tendencije porasta temperature. Za uzgoj bukovače na drvu koristi se više metoda:

- metoda bušenja rupa - metoda kolutova, - metoda proreza - metoda isječka

Metoda bušenja rupa Na oblici radimo rupe dubine 3-5(10) cm i promjera 2-3 cm. Zasijavamo micelijem na isti način opisan kod uzgoja shii-takea te zatvaramo čepovima od stiropora (neki proizvođači to rade vlažnom vatom ili komadićem vlažnog kartona) na koji dolazi vrući parafin. Inokulirane oblice se postavljaju u PVC vreću (da imaju dovoljno ugljik dioksida i vlage) na kojoj se izbuši nekoliko rupa. Tako upakiranu oblicu postavi se na toplo mjesto (ne izravno na sunce). Micelij će prorasti drvo za 2-3-6-9 mjeseci (zavisno od uvjeta držanja). Nakon prorastanja oblice treba ukopati u zemlju 10-15 cm, okomito u hlad (da stvorene hife crpe iz zemlje vodu). Gljive se tijekom prve godine pojavljuju samo na rupama, a sljedećih godina širom drveta. Radi održavanja vlage stupiće treba jednom na tjedan polijevati vodom. Metoda kolutova Krajevi svježeg drveta s korom (koje je duljine do pola metra i deblje od 25 cm.), odrežu se u kolut debljine 4 cm. Između kolutova i oblice postavi se micelij u sloju od 5 mm, i kolutove pričvrstimo čavlima. Oko oblice gdje se nalazi micelij pričvrsti se traka najlonske folije da se micelij zaštiti od isušivanja i ispadanja. Ovako pripremljene oblice postave se u PVC vreću kao i kod prethodne metode. Na isti način se može obraditi i svježe posječen panj, s time da se postavlja samo jedan kolut. Metoda proreza Radi li se s većim oblicama (1 m i više), na dva, tri (ili više) mjesta napravi se prorez motornom ili ručnom pilom, okomito na trupac. Rez treba biti do dvije trećine promjera. Ako se radi s manjim oblicama veličine do 50 cm, dovoljan je jedan prorez. U proreze se stavlja micelij, te prorez umotamo najlon folijom da se micelij ne isuši ili ispadne. Tako pripremljene oblice postavljaju se na mjesto za prorašćivanje u trap.

Metoda isječka Na panjevima koji su u zemlji, pilom se napravi isječak ili klin. Rupa se ispuni micelijem, te isječak vrati natrag i pričvrsti čavlom, a panj se prekrije tkaninom. Kad micelij proraste, najlon se skida. Gljive rastu sve dok u panjevima ima hrane, što je kod mekog drveta 3-4 godine, a kod tvrdog i do 8 godina.

54

4.GLISTE - VRTNI POMAGAČI

alifornijska crvena glista je vrsta gliste duljine 5 do 8 cm. Crvene je boje. Kalifornijska glista je dobivena umjetnom selekcijom iz

velike vrste crvenih glista Lumbricus rubellus iz razreda maločekinjaša (Oligochaeta). U prirodi srodnike kalifornijske gliste nalazimo u stajskom gnoju i gomilama

raznog otpada. Ako želite uzgajati gliste na otvorenom, morate voditi računa o klimatskim i hidrološkim karakteristikama prostora. Leglo se postavlja u pravcu sjever-jug, ili sjeverozapad-jugoistok. Taj je polažaj legla bitan zbog što boljeg korištenja topline u proljetnim i jesenskim mjesecima. Osim toga, leglo se postavlja tako da mu vjetar piri u "čelo", a ne u bok, a postavlja se na ravni teren. Dobro treba paziti da leglo nije na udaru poplavnih ili visokih podzemnih voda. Gnojivo za gnojidbu određuje se na osnovi pH i rezervnog sadržaja kalcija u tlu, jer nedostatak kalcija izaziva fiziološke poremećaje.

Za tzv. kalifornijske gliste potrebno je da budu u "izoliranom" okruženju jer ih inače unište krtice, miševi i ptice. «Kuću» od glista se ne smije staviti direktno na sunce, treba je staviti negdje ispod drveta ili u bilo kakav drugi hlad.

Zreli stajski gnoj ove gliste koriste kao hranu, prerađujući ga na taj način u humus. Hrane se i lišćem, travom, sijenom, a najbolje im je davati karton, no važno je da taj isti karton nije tiskan da se ne otruju tintom. Ljeti im svaki dan treba dati vode.

Humus kalifornijskih glista proizveden je iz kvalitetnog stajskog gnoja radom glista pri čemu se koncentriraju korisni mineralni sastojci, a organska tvar prelazi u za biljke najpogodniji oblik. Pri tome nestaju štetne bakterije, a iznimno se umnože humusni mikroorganizmi koji čine najvredniji dio ovog humusa. Kvalitetan humus ima sitnozrnatu, sipku strukturu i uzornu vlažnost. Zbog toga se humus ne smije nikada osušiti prije i tijekom upotrebe – sitni humus gubi velik dio hranidbene vrijednosti. UPOTREBA HUMUSA

Lončanice se mogu prihranjivati kroz cijelu godinu dodavanjem do 5% volumena posude (1-2 jušne žlice za lončić promjera 12 cm ili odgovarajuća količina za veće posude). Humus se umiješa u površinski sloj zemlje i dobro zalije. Kod presađivanja se na litru tresetne "zemlje za cvijeće" dodaje do 0,1 litre humusa. Za uzgoj presadnica cvijeća i povrća ne treba dodavati više 1 – 2 jušne žlice humusa na litru pjeskovito – tresetne smjese. Prilikom presađivanja presadnica stavlja se u svaku jamicu 0,5 dl humusa, neposredno uz korijen.

K

55

Kod sadnje voćaka, vinove loze i maslina u svaku se jamu stavlja 0,5 – 2 litre humusa oko korijena, miješajući ga s usitnjenim tlom. Prihrana voćaka i loze obavlja se ukopavanjem u površinski sloj 0,5 – 1 litre humusa po m2 tla u krugu krošnje. Poželjno je zaliti poslije sadnje.

- KORIŠTENJE EKSTRAKTA HUMUSA GLISTA

Ako se svježi, vlažan humus potopi u vodu (bilo u vreći od gustog tkanja ili slobodno) jedan dio hranjivih sastojaka prelazi u otopinu. Ova otopina se može koristiti za prihranjivanje bilja preko lišća (folijarno prihranjivanje) primjenom prskalica.

Drugi način je zalijevanje biljaka navedenom otopinom (ekstraktom) veće koncentracije. Svakako da se u ekstrakt humusa mogu dodati manje količine otopina umjetnih gnojiva (kompleksnih ili pojedinih komponenti) i mikro elemenata radi obogaćivanja hranjivim sastojcima ili organskih fungicida i insekticida radi zaštite od bolesti i štetočina. Za pripremanje ekstrakta se koristi 0,1-0,2 1 humusa na litru vode. Humus treba ostati potopljen preko noći. Zaostali talog se koristi kao normalno gnojivo i ima još uvijek veliku vrijednost. Za folijarno prihranjivanje se na opisani način dobiveni ekstrakt razrjeđuje s 10 dijelova vode. U takvu razrijeđenu otopinu dodaju se eventualni dodaci, osim bakarnih preparata.

Ekstraktu se može dodati određena količina topivih umjetnih gnojiva radi povećanja koncentracije hranjivih tvari i tako dobivenom otopinom zalijevati. Ova otopina humusnih komponenti se ponekad naziva "humusna voda". Odlične efekte daje u primjeni na površinama pod povrćem.

56

5. HUMUS U VRTU

KORIŠTENJE HUMUSA KOD SADNJE POVRĆA

Za razliku od primjene humusa pri sijanju, kod sadnje presadnica on se ne rasipa po cijeloj površini polja, već se ubacuje u jamice za sadnju. Tako se materijal ekonomičnije troši, a efekti su bolji. Opet treba naglasiti da se ne smije dopustiti sušenje humusa u jamicama, već se odmah u njega sade sadnice i to tako da cijela korijenova bala bude u dodiru s humusom. Vrlo dobri rezultati se postižu ako se presadnice tijekom sadnje drže u posudi s razmuljenom manjom količinom humusa od glista, tako da je korijen dobro namočen i prekriven humusnim slojem. Nakon pravilnog razmještanja korijena i biljke, jamu treba što prije popuniti zemljom i zaliti. Tako treba raditi pri sadnji manjih količina presadnica voća i povrća jer bi kod velikog broja bilo veliki gubitak vremena. U pravilu, presadnice povrća se ukapaju nešto dublje nego što su rasle u klijalištu, neke vrste čak do kotiledona (nepravih listova koji izlaze iz same sjemenke). Uz opisani postupak i ako su presadnice bile dovoljno svježe, a pri presađivanju se izbjegava vruće podnevno sunce, presadnice ne pokazuju posljedice šoka i uspjeh je garantiran. Evo podataka za neke uobičajene vrste povrća: Rajčica (paradajz) Dovoljno je u jamicu staviti 0,2 - 0,3 1 humusa, položiti korijen i zatrpati rahlom zemljom. Sadnica se ukopava do ispod prvih listova, u kosom položaju: iz ukopanog dijela stabljike izrast će dodatni korjenovi koji će uvelike olakšati prehranu biljke u punom rodu. Odmah po sadnji treba obilno zaliti. Sljedeće dodavanje humusa je poslije berbe prvih plodova, pri čemu se humus plitko ukopa oko korijena biljke tijekom okapanja i plijevljenja. Uz pretpostavku da je provedeno normalno gnojenje umjetnim gnojem, na parcelama gnojenim humusom glista dobiju se ljepši i kvalitetniji plodovi izrazito osvježavajućeg okusa. Prema literaturi, povećanje količine vitamina C je i do 100 %. Biljke pokazuju veću otpornost na bolesti i razvijeniji je korijenov sustav. Na takvo djelovanje ima utjecaja i sadržaj biološki aktivnog kalcija u humusu.

57

Kupus i kelj Kako ove dvije kulture (a i njima srodne: koleraba, kelj pupčar (prokulica), brokula i dr.) imaju jak i dubok korijenov sustav, potrebno im je korijen obložiti humusom prilikom sadnje i to s oko 0,1 - 0,5 1 humusa kojeg se dio izmiješa sa zemljom u kojoj će se razvijati korijen. Ne treba naglašavati da su ove biljke veliki potrošači hranjivih tvari, te je svakako potrebna prihrana mineralnim gnojivima, posebno dušikom. One zahtijevaju i veće količine kalcija tijekom razvoja pa ga treba više dodavati tijekom proizvodnje humusa koji će se upotrijebiti u ove svrhe. Paprika Za ovu "razmaženu" biljku, koja za svoj razvoj zahtijeva veoma dobre uvjete: dobro zagnojenu zemlju, bogatu dušikom i kalijem, neutralnu reakciju tla, mnogo vlage i topline, potrebno je kod sadnje u jamicu staviti do 0,1-0,5 litara humusa. Ostalo kao kod rajčice. Ako se sade moderne sorte visokih prinosa i krupnih plodova (npr. "kalifornijsko čudo" ili "giallo quatro", kao i neke domaće vrste), potrebno je tijekom razvoja dodavati humus, a i umjetna gnojiva. Samo tako se mogu postići zaista kvalitetni urodi. Upotrebom humusa se i inače visoke koncentracije vitamina C mogu povećati i preko 100 %. Također se poboljšava izgled i aroma. Feferon Kod nekih vrsta kratkih feferona (tzv."čili"), upotrebom humusa glista postiže se, uz pravilnu njegu tijekom zimskih mjeseci, višegodišnja cvatnja i rađanje na istoj stabljici, jasno pri uzgoju u zaštićenom prostoru. Kod paprika je inače uz primjenu humusa glista opaženo povećanje broja listova, cvjetova i veća i razgranatija krošnja. Patlidžan Vrlo povoljno reagira na upotrebu humusa glista, dajući veći broj krupnijih plodova, a cijela biljka je čvršća i otpornija na bolesti. Kod presađivanja se u jamicu unosi 0,2 – 0,5 litara humusa. Kasnije se dohranjuje ukopavanjem humusa u površinski sloj zemlje oko biljke i zalijevanjem.

58

Mrkva, peršin, celer Premda se za ove kulture ne preporučuje korištenje stajskog gnojiva, već samo umjetnih, humus glista se može bez bojazni upotrijebiti, kako uoči sijanja, tako i kao prehrana. Tako uzgojeno povrće ima bolji ukus i miris, a u literaturi se spominje povećanje količine vitamina C u mrkvi i do 500 %, a slično treba očekivati i u pogledu betakarotena. Krumpir Uzgajan uz humus glista sadrži i do 200 % više C vitamina, a cijela biljka je bujnija i otpornija na bolesti. Ako se u pripremi humusa koristi dolomitni prah ili dolomitno vapno, uslijed povećane koncentracije magnezija (Mg) prinosi će biti još povećani, jer je poznato da je taj element ključ proizvodnje krumpira. Slične pozitivne rezultate pokazuju i sve ostale vrste povrća kada se uzgajaju na zemljištu obogaćenom humusom glista. Poboljšanja se primjećuju već pri upotrebi i mnogo manjih količina humusa od prije navedenih. Mnogo veće količine humusa neće dati očekivani još veći porast kvalitete i kvantitete. Kako je humus relativno skup, ne preporučuje se pretjerivanje u količinama. U tom slučaju mogu povećani troškovi gnojenja zemljišta poništiti dobivenu korist. Količine humusa koje bi činile do 30 % zemljišne smjese, supstrata, koriste se samo u stakleničkoj proizvodnji i za uzgoj skupocjenih egzotičnih biljaka. I tada treba koristiti najkvalitetniji, potpuno zreo humus. Posebno područje upotrebe humusom vrlo bogatih smjesa je proizvodnja "zdrave hrane", pri kojoj se želi potpuno izbjeći korištenje bilo kakvih umjetnih gnojiva i dodataka. U tom slučaju se sve potrebe, pa i one u makro elementima (NPK) pokrivaju iz humusa. Treba ipak naglasiti da su te količine ograničene i često nedostatne za neke biljke te se brzo iscrpljuju. Općenito se smatra da je najracionalnije i najefektnije upotrijebiti do 10 % humusa u površinskom sloju zemlje. Dodatak NPK gnojiva treba obavljati prema rezultatima analize uzoraka zemljišta, tj. dodavati one komponente koje nedostaju. Jedino tako se postiže ekonomija uloženih sredstava i sprečava suvišno i štetno zasićenje zemljišta kemijskim solima. - PRIMJENA HUMUSA U CVJEĆARSTVU Nakon svega što je rečeno o svojstvima i primjeni humusa glista do sada, vjerojatno je nepotrebno govoriti o očekivanim pozitivnim efektima njegove primjene u cvjećarskoj proizvodnji. Zato će se dati najosnovniji podaci o načinu upotrebe. Intenzivni uzgoj rezanog cvijeća, na primjer karanfila ili gerbera, zbog brzog iscrpljivanja zemljišta zahtijeva poklanjanje iznimne pažnje obnavljanju - gnojenju i aktiviranju tla. Dodavanje mineralnih gnojiva nije problem, njih je lako nabaviti. Obično korišteni stajski gnoj se vrlo razlikuje od jedne do druge količine koja se nabavlja, osobito kad se dobiva iz više izvora. Za njegovo sazrijevanje trebaju relativno velike površine. Svjež je čak i štetan. Gotov kvalitetan humus glista zahtijeva manje prostora i manipulacije, pogodne je strukture za upotrebu, ima veliku sposobnost biološke regeneracije tla "zasoljenog" zbog stalne upotrebe umjetnih gnojiva. S obzirom na te karakteristike je nezamjenjiv, pa nije čudno što Nizozemska uvozi velike

59

količine humusa glista. Lončanice su tipični potrošači najfinije zemljišne smjese koja omogućava dugotrajno cvjetanje i lijep izgled biljaka. I ovdje dodatak humusa glista u količini 3 - 15 % daje vrlo dobre rezultate. Osim aktivirajućeg i hranjivog djelovanja, on djeluje kao "pufer", korigirajući kiselo djelovanje dodanog treseta. Razne vrste palmi, kale, primule, paprati, hoye, dracene i mnoge druge vrste odlično rastu uz primjenu humusa glista. Udio humusa u smjesama za cvijeće ne treba prijeći 5 -10 % već i zbog toga što organska tvar humusa uz bogatu vlažnost s vremenom nestaje pa se smanjuje volumen supstrata u cvjetnom loncu. Ruže daju pozitivnu reakciju na gnojenje humusom glista. Cijeli grm se intenzivnije razvija i daje više pupova. Gnojenje se obavlja slično kao kod voćaka i loze: ukopavanjem u bliskoj okolici korijena. Tako gnojene ruže lakše podnose sušu i hladnoću, kao i napad ušiju i gljivičnih bolesti.

60

V. KUĆA

1. POKLADE, KORIZMA, USKRS

oklade su običaji stari, pjevali su i naši prethodnici, opuštajući se 2-3 dana prije korizme. U te dane stol je bio mrsniji uz obavezne krafne ili “njeko tjesto pečeno u masti”. A ta naša domaća svinjska mast često se bijelila poput snijega, dobro čuvana u kantama.

Naše “mačkare” su se domišljale kako se obući, pa se možda s nekim tim oblačenjem i našaliti. Kopirati nečiju manu! Iako takva vrsta oblačenja nije karakteristična samo za poklade, nego se oblačilo u različite odore i kada se išlo po mladino ruho, u pokladama je to ipak jače, izraženije. Djeca su se također “mačkarala” (pa i zaradila koje jaje, jabuku ili banku), ali su se i bojala starijih koji su predstavljali neke osobe kojih su se oni i inače bojali. I ne samo stariji! Naša mladež je te dane išla duže na igranku. Naše raskršće između dva Hasića i Mikića te Sarića kraja bilo je puno mlađeg, pa i starijeg svijeta… Ako nije bilo previše blata, igralo se kolo, a ako je vrijeme bilo ružno, išlo se u donjehasićku čitaonicu “na školište” kako se govorilo. Dolazilo je dosta momaka iz Slavonije (sinovi naših odseljenika). Dolazili su “tražiti cure” iz naših sela. Brojne naše djevojke su se udale u Slavoniju (tetka Ruža Sarić, Troćo; Ivka Meščić, Luja Baće Evića, Marinka Šinko, kao i njezina svekrva Bratićka; Jela Sarić, Blaževa, Luja Mate Sarića...), kao i iz Slavonije u naša sela (Eva Matice Pejić, strina Ambrenica Ivanka, supruga Mate Đure Mikića...) Rijeka Sava je uvijek i bez mostova bila poveznica hrvatskoga življa s obje strane rijeke. Čitam da su se pokladni običaji obnovili i da je u donjanskoj školi bilo veselo. Kad god narod nađe motiv veselju, dobro je da iza svega što je prolazio i još prolazi, razgali dušu. Stekla sam dojam da kad god dođemo u kuće naših povratnika doživimo pravu blagdansku atmosferu. A kako li je lijepo kada se skupimo u većem broju! Bit ove narodne zabave bila je i ostala proveseliti se na neki drugačiji način, u nekim drugačijim okolnostima, pokazati se onakvim kakvim bi pojedinac htio ponekad biti, ali ga priječe običaji sredine u kojoj živi. Pod maskom se može na trenutak zaboraviti stvarnost i “biti maska, a ne ja”. Dakle, i naši Hasićani su ostali “u trendu”. Veselili su se od nedjelje do utorka u ponoć, dakle prije Čiste srijede, tj. korizme. Jelo se mrsno (negdje se poklade zovu i “mesojeđe”). Skoro da je bilo “nužno” pojesti nešto slasno i mrsno, jer se znalo da “nema mrsa do Uskrsa”. Možda, ako ”padne” koji blagdan tijekom korizme, npr. Blagovijest koja je uvijek u to vrijeme, 25. ožujka. Pred taj blagdan (kao inače za blagdane, ali za taj posebno) trebalo je pošteno pomesti avliju. Predvečer su se palile vatre i obilježavalo da je do Božića još 9 mjeseci. Za poklade su i strože majke dopuštale mladima da ostanu duže na “igranki”, jer se znalo da sljedećih mjesec i pol dana neće biti ni svadbi ni zabava nikakve vrste.

P

61

Mi smo kao djeca često miješali Čistu i Veliku srijedu. Izraz Pepelnica se rijetko upotrebljavao, iako je narod znao što je pepeljenje i išao na obred pepeljenja. Ispričat ću vam ovdje jedan istinit događaj koji može zvučati i kao anegdota. Znamo da su u bivšoj državi profesori bili pod povećalom, da su religiozne teme bile zabranjene, da su se prebrojavali učenici, a kamoli da se neki profesor odlučio krenuti na Božićnu polnoćku. Pojedini moćnici su tražili da mi profesori ispitujemo na Božić baš te đake koji su bili na polnoći i to što strože. Naravno da u tome ozračju ni đaci ni kasniji studenti nisu mogli, ako nisu bili iz vjerskih obitelji, znati ni religiozne termine. Ali, književnik Miroslav Krleža ipak je u svojem tekstu upotrijebio izraz “PEPELNICA”. Mlada profesorica objašnjava đacima tu “nepoznatu riječ”. Pepelnica je pepeljara, rekla je, a grupa učenika se grohotom nasmijala. Problem je došao i do Nastavničkoga vijeća, jer je trebalo kazniti učenike koji izrugali profesoricu. Na pitanje stručnjaka što je zapravo rekla, profesorica je uvrijeđeno ponovila isto. I mnogi članovi tadašnjeg SK su reagirali neodobravajuće. Đaci nisu kažnjeni, ali primjer pokazuje dokle neznanje može ići. No, vratimo se korizmi. Kroz 40 dana život vjernika naših sela bio je osmišljen. Župnici su objašnjavali simboliku broja 40 (40 godina povratak Židova iz ropstva Egipatskoga, Mojsije je na Sinaju 40 dana, 40 dana je trajao potop u Noino vrijeme, Isus 40 dana provodi u molitvi u pustinji, 40 dana je od Uskrsa do Uzašaća...) Čekalo se i pripravljalo za nešto veliko, najveće. Moram priznati da je djeci bilo draže Došašće ili Advenat. Iščekivalo se nešto radosnije. Znali smo da je uvijek ljepše kada se rodi dijete, nego kad netko umre. Nismo još shvaćali cijenu Kristove otkupiteljske muke i smrti. Pjesme nisu bile u Došašću tužne kao u Korizmi, a događale su se i ljepše stvari u našim avlijama: mesare, pečenice, položaji... U korizmi je valjalo biti ozbiljniji. Nitko nije pjevao, a radio, tko ga je imao, bio je isključen. Zdušno se išlo, kako za božićnu pripravu na zornice, tako sada na pobožnost križnoga puta. Svakoga petka učenici iz Osmoljetke sa šamačke Duge žurili su sa svojim očevima, kojima je završavalo radno vrijeme, u našu župsku crkvu. Tu bi se sastajale cijele obitelji. Naime, majke bi prispjele s ostalom djecom koja nisu bila u popodnevnoj smjeni u školi na pobožnost. Običaj je bio da su žene dolazile, ako ne u potpuno crnoj odjeći, a ono u tamnijoj svakako. To je bilo i vrijeme “kajanja” za Isusom (preko Bosne to zovu “rušenje”). Korizmene nedjelje nisu zvane rednim brojevima već starinskim nazivima “Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna, Glušnica, Cvjetnica”. Iako korizmeni dani padaju uglavnom u pretproljetno i proljetno doba i počinju radovi i u vrtlacima, žene su se trudile ne raditi petkom teže poslove (za ženu je ionako uvijek bilo puno posla u kući). Poseban običaj se događao za Cvjetnicu. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. I “santrač” (ograda oko bunara) je bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću.

62

Pripremale su se grane propupanih “maca” i drugog prolistalog proljetnog drveća, koje će se s cvijećem nositi u procesiji na velikoj cvjetničkoj sv. misi, koja je dulje trajala od običnih nedjeljnih misa. Za čitanje se posebno pripremao naš djed Ilija Stanić, koji je već u ono vrijeme vrlo odano obavljao službu čitača u našoj župnoj zajednici. Sa svojim dugim i uvijek urednim brcima budio je u nama poštovanje prema riječi koju čita i sebi osobno. Inače od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki petak. Svi idu na sv. Ispovijed. Uskrsnoj ispovijedi prethodilo je ispitivanje vjeronauka “mlađarije”, koju su u kućama pripremali bake i djedovi uglavnom. Bila je sramota ne znati “što je parok pitao”, a što je još gore to bi ubrzo znalo i cijelo selo. “Biserje sv. Ante” je bilo u rukama mladih u kojeg su krišom pogledavali dok su ih djed i baka ispitivali. Oni su to znali napamet, a kasnije i njihova unučad. Znanje vjerskih istina tako se prenosilo s koljena na koljeno. Stariji su za uskrnu ispovijed uz simboličan prilog dobivali “cedulju” s pečatom župe i s njome išli na ispovijed. Pretpostavljam da se tako vodila i neka statistika o broju ispovjeđenih i pričešćenih za Uskrs. Zašto samo za Uskrs? Vjerojatno poštujući 3. crkvenu zapovijed, da se vjernik barem jedanput na godinu ispovijedi i pričesti. “Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti”. Kroz veliki tjedan kuća se temeljito čisti, skupljaju se jaja, a s tavana skidaju kobasice, kuljen i šunka namijenjeni za posvećenje. Domaćice su se trudile i bila im je velika čast ako su uspjele, zbog meteroloških prilika, uzgojiti cvijeće koje će ponijeti u crkvu osobito kada budu išle s djecom “ljubiti Isusa”. Pjevači su kroz cijelu korizmu, a posebno u velikome tjednu uvježbavali omiljeni u našem kraju “Gospin plač”. Naš čiča Mirko Amrožić bio je neumorni djelatnik u obučavanju mladih pravilnome pjevanju. Strpljiv iznad svega, blage naravi, predan poslu koji je na slavu Božju volonterski obavljao. Na Veliki četvrtak su crkve bile prepune, a na Veliki petak od l5 sati su obredi Muke i smrti Isusove. Mnoštvo vjernika je dolazilo u želji da čuje “Gospin plač”. Kako je napisan u dijalogiziranoj formi u osmercima:

“Što ste stali redovnici?

Što radite o misnici? Što se zgodi jur vidite

Zašto dakle, ne cvilite?...“

Tako se i pjeva pa je to pravo crkveno skazanje. Osobito je bilo zanimljivo kada bi prvi put u ulozi Gospe nastupale djevojčice. Pazilo se komu se daje uloga Gospe. Nije bio presudan samo lijep, nego i dobar glas o toj djevojci. Ulogu Gospe je pjevalo nekoliko osoba. Svaka po tri kitice. Ulogu Isusa je uvijek pjevao svećenik, a ulogu pjevača, kazivača sav kor, a i vjernici. Dakako, Veliki petak je dan strogog posta i nemrsa. Mnogi mlađi muškarci su se trudili ne jesti baš ništa nego samo piti vodu. Ni ostali se nisu prejedali. Kuhala se mlada kopriva, ako je bila ozelenila, krumpiri pečeni u pećnici, kasnije riba u kukuruznom brašnu ili puževi. Na Veliku subotu djevojke su u crkvu nosile posvećenje, koje se sastojalo od malo soli, šunke, kulena, šaranih jaja, pogače, mladog luka i sira…

63

Lijepo ukrašene korpe s našim otarcima čunčanim i vezenim bile su blagdan za oči u rukama mladih djevojaka i snaha. Gljiva upaljena pred crkvom, nosila se do kuće, jer se u narodu vjerovalo da će ona odagnati zmije (simbol zla). To nema veze s crkvenim vjerovanjem, ali je ostalo kao tradicija. I subotom dopodne, a zapravo i cijeli dan, se postilo. Posvećenje se naime, nije smjelo jesti do uskrsnoga jutra. Naravno da je djeci tih dana bilo najdraže pratiti bojanje, tj. šaranje jaja. Osobito su bila lijepa ona jaja koja su ukrašavana voskom. Boja nije bilo nego se bojalo lupinama crvenoga luka, koje su davale lijepo tamno narančastu boju te travama koje su ostavljale trag zelene boje. Ove pak pomiješane davale su još jednu nijansu boje. Majka je odredila djeci broj tučaka, a valjalo se sjetiti i djece iz susjedstva i rodbine. I na uskrsnu polnoćku išao je tko je god mogao. Bilo je malo toplije od božićne polnoćke pa je crkva uvijek za vrijeme obreda bila prepuna. Lijepi običaj “ponove”, tj. nekoga barem maloga dara ni za Uskrs nije izostao. Netko je od ukućana dobio maramu, netko kapu, netko zapreg (kecelju), čarape i sl. Svakako svatko prema svojim mogućnostima. Iza “danje” mise rane ili pučke (večernjih još nije bilo) i blagdanskoga ručka popodne se provodilo u igri “tucanja jaja”. Tko bi kome razbio tučak, dobivao bi ga od protivnika. Prije toga se o zube provjeravala jačina “vrška i šope” jajeta. Bočno se nije smjelo udarati. A ako bi se nekoga uhvatilo da vara, računalo bi mu se u dvostruki “grijeh”, jer vara i jer to čini baš na Uskrs. Pročulo bi se brzo tko je taj varalica i sramota bi ostala. Kada bi se jaja porazbijala, pobjednici su “sileno” išli našim sokacima s “poštenom zaradom” koja je valjda jedino na Uskrs tolerirana. Iza su se djevojčice igrale o zid loptom tzv. igre ”pet-deset”, gdje bi različitim položajima ruke udarale loptu od 10 do 1. Dječake je oduvijek privlačio nogomet, a blagdani su bili prava prigoda za to. Samo neka je bio suh teren! Nije se radilo ni drugi ni treći dan Uskrsa. Posjećivala se rodbina i prikupljala snaga za težačke poslove, jer je proljeće zvalo na njivu.

64

2. USKRŠNJA KUHINJA

USKRSNI RECEPTI

večanosti Uskrsa pridonosi i bogatstvo blagdanskog stola - od šunke, mladoga luka i kuhanih jaja, preko domaće juhe i pečenja, do kuglofa, pince i slasnih torti.

- ŠUNKA U KRUHU

Šunka u kruhu obično se peče za Uskrs, Novu godinu i razne velike proslave. Zaželite li se njezina mirisa i okusa, tijestom možete obložiti i manji komad šunke.

Sastojci za 10 osoba 1 sušena šunka (oko 1 kg)

Za tijesto: 500 g oštrog brašna tip 500 1 vrećica suhog instant kvasca 250 ml vode sol

Postupak 1. U brašno umiješajte malo soli i kvasac pa mlakom vodom umijesite tijesto. Ostavite neka se tijesto diže oko 20 minuta, a zatim ga razvaljajte. 2. Na sredinu stavite prethodno opranu i obrisanu šunku pa je obložite tijestom. 3. Omotanu šunku položite na namašćeni lim i stavite u zagrijanu pećnicu. Pecite na 200°C oko 90 minuta. 4. Kada se pečena šunka u tijestu ohladi, prerežite tijesto po polovici visine sve naokolo te podignite gornji dio kao poklopac i tako servirajte.

Posluživanje Šunku poslužite narezanu na ploške uz kruh u kojem se pekla, naribani hren, kuhana jaja i mladi luk.

Savjet Kada tijesto dobije boju, prekrijte ga alufolijom.

S

65

- USKRSNA JANJETINA

Iako je najbolja o Uskrsu, kad su mladi i meso i krumpir, ovu janjetinu možete prirediti i u drugim, s obzirom na veličinu komada svakako svečanijim prilikama kad je za stolom više osoba.

Sastojci za 8 osoba: 1 janjeći but (oko 2 kg) 100 ml ulja 50 ml limunova soka 2 žlice Vegete 3 češnja češnjaka 1 žličica origana ružmarin papar u prahu

Za prilog: 2 kg mladog krumpira

Postupak 1. Janjeći but očistite i operite. Odvojite meso od kosti i malo ga potucite batom za meso. 2. U odgovarajućoj zdjelici pomiješajte Vegetu, limunov sok, ružmarin, papar u prahu, origano i protisnuti češnjak pa tom marinadom natrljajte pripremljenu janjetinu. Savijte je u roladu i pričvrstite čačkalicama. 3. U većoj tavi zagrijte ulje, mesnu roladu popecite sa svih strana, a zatim je stavite peći u zagrijanu pećnicu na 200°C. 4. Roladu pecite oko 2 sata, a tijekom pečenja zalijevajte umakom od pečenja i podlijevajte toplom vodom. Pred kraj dodajte mladi krumpir i dopecite.

Posluživanje Toploj roladi izvadite čačkalice, narežite je na ploške i poslužite s pečenim krumpirima i mladim lukom.

Savjet Prije dodavanja pečenju krumpir posolite, dodajte mljevenu papriku, malo ulja i sve zajedno izmiješajte.

66

- JANJEĆA ROLADA S KRUMPIROM

Iako priprema ovog jela zahtijeva puno vremena i vještine, trud će uzvratiti gastronomski užitak koji umiju prepoznati samo najveći znalci.

Sastojci za 4 osobe 1 janjeća plećka s rebrima 50 g češnjaka 2 grančice svježeg timijana ili žličica sušenog 100 ml ulja 3 glavice luka 200 g mrkve celerov korijen sol, papar 1 žlica Vegete

Za prilog: 1 kg krumpira 300 g mrkve 2 češnja češnjaka muškatni oraščić sol, papar 30 g maslaca 350 ml vrhnja za kuhanje 1 žličica Vegete

Postupak 1. Meso janjeće plećke pažljivo odvojite od kosti i pospite Vegetom te nasjeckanim češnjakom i timijanom. Savijte ga i zavežite kuharskim koncem. 2. Kosti koje ste izvadili posolite, popaprite i prelijte s 50 ml ulja. Stavite ih peći u zagrijanu pećnicu na 200°C i pecite oko 30 minuta bez podlijevanja. 3. Povrće očistite i narežite na veće kocke. 4. U dubljoj posudi na preostalom ulju popecite mesnu roladu sa svih strana. Nakon toga dodajte povrće i sve zalijte litrom vode. Dodajte pečene kosti i zajedno kuhajte oko sat i pol, dok meso ne omekša. 5. Kuhano meso izvadite na dasku, maknite konac, a umak procijedite. 6. Krumpir i mrkvu operite i ogulite. Krumpir narežite na tanke ploške, a mrkvu na uzdužne trake debljine 1 mm. Krumpir malo posolite, pospite Vegetom, paprom i naribanim muškatnim oraščićem. 7. Odgovarajuću vatrostalnu posudu premažite maslacem, a dno posude pokrijte trećinom narezanog krumpira. Na to složite polovicu pripremljene mrkve i dio češnjaka narezanog na ploškice. Postupak ponovite sve dok ne potrošite namirnice, a završite krumpirom. 8. Prelijte vrhnjem za kuhanje, prekrijte pergamentnim papirom i pecite u zagrijanoj pećnici na 200°C oko 40 minuta.

Posluživanje Kuhanu janjeću roladu narežite na ploške, prelijte umakom kojem ste dodali listiće timijana i poslužite uz zapečeni krumpir s mrkvom.

Savjet Umjesto janjeće plećke možete upotrijebiti jaretinu ili teletinu.

Mala tajna Zapečene će kosti dati posebnu aromu ovome jelu

67

- PUNJENA TELEĆA PRSA

Građanska, posebice srednjoeuropska kuhinja, teleća prsa obožava puniti raznoraznim nadjevima. Iako pripada složenijima, ovaj je zaista vrijedan truda.

Sastojci za 6 osoba 2 kg telećih prsa

Za nadjev: 3 pivska pereca 250 ml mlijeka 1 glavica luka 2 vezice peršina 200 g bukovača 50 g maslaca ribana limunova korica 2 žlice limunova soka

1 žlica krušnih mrvica 2 jaja sol svježe mljeveni papar muškatni oraščić 50 ml ulja timijan 50 do 100 ml bijelog vina 1 žlica Vegete

Postupak 1. Telećim prsima odvojite kosti i suvišnu masnoću pa u meso zarežite džep. (Ovako pripremljeno meso možete naručiti kod mesara.) 2. Za nadjev perece narežite i prelijte kipućim mlijekom. Ostavite neka malo odstoje pokriveni. Luk i peršin nasjeckajte, klobuke gljiva narežite na fine trake, a stručke narežite na kockice. 3. Na 2 žlice maslaca propirjajte luk, nasjeckani peršin i gljive. Pirjajte oko 5 minuta dok ne ispari tekućina. 4. Preostali maslac pjenasto umiješajte pa mu dodajte koricu i sok limuna, namočene perece, razmućena jaja, pripremljene gljive i mrvice. Posolite, popaprite, dodajte muškatni oraščić i Vegetu. 5. Nadjenite prsa i pričvrstite otvor. Izvana meso malo posolite. Ulje zagrijte u plehu i dobro popecite meso s obiju strana na jakoj vatri. Zatim u pleh dolijte malo vode i pecite pokriveno aluminijskom folijom oko sat i pol na temperaturi od 200°C. Pred kraj pečenja skinite foliju, zalijte vinom u koje ste umiješali malo timijana. 6. Pečena teleća prsa ostavite 15 minuta mirovati, a zatim ih narežite na komade, složite na tanjur i prelijte umakom od pečenja.

Posluživanje Kao prilog ovom iznimno ukusnom jelu možete poslužiti razne vrste svježe salate ili kuhano povrće i pirjane bukovače.

Savjet Na isti način možete nadjenuti teleći flam ili teleću plećku.

Mala tajna Gljive se prethodno propirjaju kako tijekom pečenja mesa ne bi pustile višak tekućine pa nadjev na taj način ostaje kompaktan.

68

- PAŠTICADA Sastojci 75 dag goveđeg buta suha slanina češnjak nekoliko klinčića 1-2 glavice luka korijena od celera 1 dl prošeka vinski ocat (kvasina) 10 dag masti sol i papar ribani muškatni oraščić 1 žlica pirea od rajčice 1 žlica mrvica juha ili voda Priprema Goveđi but dobro operite, ocijedite i nabodite s nekoliko klinčića, češnjakom koji ste prethodno duguljasto narezali, te suhom slaninom pa tako pripremljeno meso ostavite da preko noći odleži u octu. U posudu stavite mast ili ulje, dodajte sitno nasjeckani luk, korijen celera, malo soli, papra i naribani muškatni oraščić. Dodajte meso i pržite na srednjoj vatri sa svih strana dok meso ne ostane bez soka. Zalijte zatim meso prošekom, dodajte koncentrat juhe te kuhajte pokriveno na laganoj vatri, dolijevajući vodu po potrebi dok meso ne omekša. Kad je gotovo, izvadite meso i narežite ga na ploške te ih ponovno vratite u preostali sok i kuhajte još oko pola sata. U slučaju da sok nije dovoljno gust i taman (treba biti tamnosmeđ), poprži se na malo masti žličica mrvica veoma sitno prosijanih i užuti se žličica pirea od rajčica te se doda mesu prije nego što je gotovo. Poslužiti s valjušcima od krumpira odnosno njokima.

69

- SALATA OD ROTKVICA

Sastojci za 4 osobe: 2 vezice rotkvica 1/2 glavice zelene salate 2 mlada ili crvena luka

Umak: 3 žlice octa 1 vezica nasjeckanog vlasca 1 vezica nasjeckanog peršina 1/2 žličice soli papar na vrhu noža paprike u prahu 2 žlice ulja

Rotkvice očistiti, oprati i osušiti. Narezati ih na tanke ploškice. Zelenu salatu oprati i osušiti. Luk oljuštiti i narezati na ploškice. Rotkvice, zelenu salatu i luk staviti u zdjelu. Pripremiti umak od octa, vlasca, peršina, soli, papra i paprike. Na kraju dodati ulje. Umak preliti preko salate

70

- PINCA

Sastojci:

1 kg brašna 2 vrećice DI-GO kvasca 20 dag maslaca 20 dag šećera 1 žličica vanilin šećera 5 žumanjaka 4 dl mlijeka malo ruma, rakije i soli korica limuna i naranče 1 jaje malo grubo tucanog šećera za premazivanje.

Priprema: Brašno i DI-GO kvasac ravnomjerno izmiješati. Omekšan maslac na sobnoj temperaturi dodati u brašno te skupa zamijesiti. U sredini napraviti udubinu pa dodati šećer, žumanjke, vanilin šećer, ribanu koricu limuna i naranče, rum, rakiju i malo soli, pa mlakim mlijekom umijesiti čvrsto tijesto. Dobro ga izraditi da površina postane glatka, a čvrstoća mora biti veća od bilo kojeg dizanog tijesta. Ovako izrađeno tijesto staviti dizati na toplo mjesto dok ne udvostruči obujam. Nakon toga tijesto premijesiti i razdijeliti na 3-4 komada, koje treba oblikovati u kugle. Svaku kuglu posebno staviti u namašten papir pa ponovno staviti dizati. Dobro dignutim pincama napraviti tri duboka reza s gornje strane, od sredine prema dolje u tri smjera. Svaku pincu premazati tučenim jajem i posuti grubim šećerom. Peći u pećnici na 200° C, 30-40 minuta.

71

- MLIJEČNA PLETENICA Za pripremu ove fine pletenice odlučite se o Uskrsu. Poželite li, možete je ukrasiti i pisanicama.

Sastojci 300 g oštrog brašna tip 500 200 g glatkog brašna tip 500 1 vrećica suhog instant kvasca 2 jaja sol 50 g maslaca 50 g šećera 1 vrećica Vanilin šećera 200 ml mlijeka limunova korica

Za premazivanje: 1 bjelance

Postupak 1. Brašno dobro pomiješajte s kvascem, dodajte šećer, vanilin šećer, rastopljeni maslac, razmućena jaja, malo soli i naribanu limunovu koricu. Malo promiješajte pa toplim mlijekom umijesite glatko tijesto. Prekrijte ga kuhinjskom krpom i ostavite na toplom mjestu neka se diže. 2. Dignuto tijesto lagano premijesite i razdijelite na dva dijela, i to jedan komad od 1/3 tijesta, a drugi od 2/3 tijesta. Oba komada oblikujte duguljasto, svaki zarežite po duljini gotovo do vrha na tri dijela i ispletite dvije pletenice jednako dugačke. 3. Užu pletenicu položite na širu, ostavite još kratko da se diže, premažite bjelancem, pospite šećerom i stavite peći oko 50 minuta na temperaturi od 180°C.

Posluživanje Mliječnu pletenicu možete poslužiti za uskrsni doručak sa šunkom, kuhanim jajima i mladim lukom.

Savjet U tijesto možete umiješati grožđice ili kandirano voće.

72

- KROŠTULE

Opis:

Kroštule nisu tvrde fritule. Kroštule su jedan okusom jednostavni, slatki, jedinstveni, hrskavi dalmatinski kulinarski proizvod od kojeg se treba čuvati kao od vraga. Koliko god da ih napravite, nikad ih neće biti dosta. Prava napast za ovisnike o ugljikohidratima.

Priprema:

U zdjelu dodamo žumanjke, šećer, mlijeko, ulje, rakiju, malo naribane limunove korice, prstohvat soli i sve zajedno izmiješamo. Smjesi zatim dodajemo brašno, što bolje izmiješamo kuhačom pa preselimo na brašnom posipanu dasku i rukama umijesimo polutvrdo tijesto. Valjkom razvaljamo pravokutnik debljine 5 mm, a ukrasnim kotačićem izrežemo vrpce veličine 10 x 3 cm. Svaku vrpcu nožićem malo zarežemo po sredini i kroz taj otvor provučemo jedan kraj tijesta. Pržimo na toplom ulju do zlatnožute boje. Pržene kroštule ocijedimo i još vruće posipamo šećerom u prahu.

- USKRSNI KOLAČI OTOKA BRAČA

Sastojci:

Sirnice i garitule mijese se od istoga tijesta. 1 kg brašna, 10 jaja, 25 dag šećera, 15 dag masnoće, 1 dcl toploga mlijeka s 8 dag kvasca, 1 dcl kruškovca, izribana kora od naranče i limuna

Priprema:

Na toplu mjestu ostavi se kvasac u mlakom mlijeku, u koje smo dodali 1 žlicu šećera i 1 žlicu brašna. Miješa se šećer s masnoćom i 6 žumanaca. Toj se smjesi, dobro umućenoj, dodaje brašno (polovica predviđene količine) i 4 cijela jaja. U rijetku smjesu ulije se uzdigli kvasac. Sve se dobro lupa drvenom žlicom dok se tijesto ne odvoji. Ostavi se na toplom da uskisne. (To zna potrajati i nekoliko sati.) Kad smjesa udvostruči obujam, doda se ostatak brašna i zamijesi meko tijesto. Ponovno se diže (nekoliko sati). Dvaput uzdiglo tijesto podijeli se u četiri jednaka dijela. Od tri dijela umijese se lijepe, okrugle lopte, a od četvrtoga dvije garitule. Garitula se mijesi tako da se napravi dugački tanki valjak od tijesta. Na sredinu se utisne tvrdo kuhano jaje, a potom se oko njega savije tijesto i isplete pletenica dugačka 30-ak centimetara. Ovako pripremljeni oblici ostave se ponovno dizati. Lim u kojem će se sirnice peći treba obložiti masnim papirom, na to složiti sirnice, uzdigle duboko zarezati nožicama iz tri smjera, tako da se rezovi spajaju u središtu (kao "Mercedesov" znak). Prije stavljanja u peć, tijesto se namaže žumancem koje smo razrijedili vodom, da poprime privlačnu rumenu boju. Peče se na tihoj vatri (150 stupnjeva). Polupečene sirnice i garitule (nakon 20 minuta) vade se iz peći i ukrašavaju zašećerenim snijegom od bjelanaca povrh kojega smo posuli razdrobljene kocke šećera. Vraćaju se u peć i nastavljaju peći 20-ak minuta.

73