UVOD U TEORIJU SOCIJALNOG RADA- NEKOLIKO PRILOGA O ODREĐENJU SOCIJALNOG RADA KAO PROFESIJE I ZNANOSTINa samom početku razvitka djelatnosti socijalnog rada kao profesije postojale su 2 struje (smjera). Jedna struja je vidjela profesiju socijalnog rada kao ona koja treba određenoj skupini ljudi osigurati sredstva za promjenu socijalnih struktura koje ih depriviraju. Jane Adams i pripadnici čikaške sociološke škole. Druga struja je bila okupljena oko pokreta humanitarnih organizacija (charity organisation society) predvođenim Mary Richmond i uloga prakse socijalnog rada vidjela je prije sve kao pomoć klijentu socijalnog rada da se prilagodi okolnostima u kojima se zbog nekih razloga našao.1

Socijalni rad kao znanstvena disciplina – razvijena puno kasnije nego se razvila profesionalna djelatnost (uobičajen proces)

SOCIJALNI RAD KAO PROFESIJAMora imati ispunjene sljedeće značajke:

- određeni fond znanja i vještina koje se stječu u procesu obrazovanja- organizacijska struktura za obavljanje stručnog rada (ta struktura treba pridobiti društveni mandat za

ostvarivanje ciljeva, nositelji profesionalne uloge u svom radu moraju se pridržavati etičkih i dr. standarda)

Međunarodna federacija socijalnih radnika i Međunarodno udruženje škola za socijalni rad – dva velika svjetska udruženja socijalnih radnika – nastoje promicati zajedničke standarde socijalnog rada na globalnoj razini. „Socijalni rad promiče socijalne promjene, rješavanje problema u međuljudskim odnosima te osnaživanje i oslobađanje ljudi kako bi se povećalo blagostanje. Koristeći teoriju ljudskog ponašanja i društvenih sustava, socijalni rad djeluje na mjestima gdje dolazi do interakcije ljudi i njihovog okruženja. Načela ljudskih prava i socijalne pravde su temeljna za socijalni rad.

SOCIJALNI RAD KAO ZNANOST (praktična i znanstvena disciplina)Ima svoj predmet interesa koji istražuje korištenjem znanstvenih metoda – empirijski podatci i teorijske ideje. Priznanje socijalnog rada kao znanstvene discipline u RH – 2001. Poslijediplomski studij iz teorije i metodologije socijalnog rada odobren je 12. 07. 2002. godine.

MJESTO TEORIJE U PROFESIJI I ZNANOSTI SOCIJALNOG RADABavljenje stvarnošću u tri smisla: razumijevanjem fenomena koje susreću, razvijanjem sustava djelotvornog utjecanja na njih i razumijevanje učinka tih utjecaja.Integrativno prožimanje znanosti i profesije na sljedeće načine:

- znanost soc, rada nastoji uočiti što se događa u svijetu, što utječe na pojavu nekih fenomena i koliko su oni rasprostranjeni

- znanost soc. rada će katkada unaprijed iznjedriti prijedloge djelotvorne prakse temeljem onoga kako se fenomeni razumiju.

- Razumijevanje učinka intervencija kao posljednji zadatak znanosti ne može se ostvariti bez izravnog doticaja s praksom kao onom djelatnosti u kojoj su intervencije realno i izvedene. Ukoliko praktičari žele znati ostvaruju li društveno određene ciljeve socijalnog rada to će moći utvrditi tek znanstvenom metodom.

Primjeri dobre prakse (ono što dovodi do nekih rezultata) i loše prakse (ono što ne koristi socijalnim radnicima/korisnicima i ono što je potrebno mijenjati)

1 3 termina:1. na početku profesionalizacije socijalnog rada – STRANKA – zadržao se jako dugo, kasnije se gov ori da je taj pojam prebirokratski.2, KLIJENT3. KORISNIK- postmodernističko razdoblje (znaju se još upotrebljavati termini mušterija/potrošać) 1

Kako bi se na sve odgovorilo od presudne je važnosti fond znanja kojim socijalni radnici raspolažu. Znanje (podatci-informacije-sustav informacija- znanje (razumijevanje i djelovanje)). Ono omogućava ljudima raspolaganje njihovom okolinom i korištenje u praktične svrhe.U socijalnom radu znanje ostvaruje 3 funkcije – razumijevanje fenomena s kojima socijalni radnici dolaze u doticaj ili jednostavnije predmet profesije; utvrđivanje metoda, tehnika i vještina za djelovanje; uspostavljanje normativne osnove profesije.Teorijsko znanje; proceduralno znanje; situacijsko znanje, razumijevanje fenomena s kojima rade ili znanje utemeljeno na profesionalnom iskustvu.Teorija je prožeta s dva pitanja- razumijevanje fenomena i djelovanje na njih.

1. TEORIJA U ZNANOSTI SOCIJALNOG RADA 1.1. Teorija općenito / pojam i funkcija teorije

Teorija:1. služi orijentaciji znanosti

Znanost široko područje uz pomoć svojeg instrumentarija (teorija) svodi na mjeru koja je za nju i njezin instrumentarij upotrebljiv. Teorija na taj način utvrdi koje su činjenice znanstveno relevantne unutar stvarnosti koju smo znanstveno uspostavili u postojećoj stvarnosti. Teoretsko polazište definirat će smjer, opseg i intenzitet istraživanja određene pojave. U procesu u kojem teorija zadržava našu orijentaciju dvije su suprotstavljene teze – konzervativnost i težnja k napretku)

2. Teorija nam pomaže pri stvaranju pojmova (konceptualizaciji) i pri klasifikaciji pojava na temelju stvorenih koncepata

Omogućuje nam konceptualizaciju (put nastanka pojma ide od objektivne stvarnosti preko osjetilnih doživljaja i mišljenja) problema koje istražujemo i klasifikaciju pojedinih pojavnih oblika proučavanih pojava. Svaka je znanost u svojoj unutrašnjoj strukturi oslonjena na sustav pojmova koji se odnose na predmet što ga je znanost izabrala za proučavanje. Oni čine poseban rječnik koji se zove pojmovno-kategorijalni aparat. Pojmovi se preuzimaju iz svakodnevnog govora, no prilagođavaju se, pa ponekad se događa da riječi više nemaju veze sa izvornim značenjem.Klasifikacija – znanost neki opći pojam, zahvaljujući teoretskoj konstituanti, dijeli na niz posebnih u skladu s nekim osobinama općeg pojma, ali i posebnih koje je znanost našla tijekom svoje aktivnosti. Ona je proces u kojem se dolazi do novih obilježja pojava i procesa te novih odnosa među njima. Ona je unošenje reda u činjenice koje se ispituju i to je neprestan proces koji se odvija unutar teorija od početka pa sve dok daje plodove.

3. prognozira činjeniceUloga teorije kao prognozera činjenica, snažno je povezuje s praksom/svakodnevnicom. Na području socijalnog rada ova uloga teorije je od velike važnosti u nizu dimenzija prakse socijalnog rada. Ova funkcija teorije u svojoj suštini je razvojna. Zahvaljujući njoj svaka nova generacija ima mogućnosti koristiti se blagodatima ljudskog iskustva u koje ne mora ulaziti od početka.

4. sažima činjenice kroz empirijsku generalizaciju i sustave odnosa među tvrdnjama- Empirijsko generaliziranje - kao proces u užem smislu ne bi spadalo u teoriju. To je prikupljanje činjenica koje su uspjele sačuvati čovjeka kao biološku pojavu. Masa pojedinačnih činjenica sažeto će se izraziti u nekim jednostavnim, ali i u nekim silno složenim teorijskim odnosima. Sažimanjem empirijskih činjenica teorija precizira granice njene primjenjivosti. Pomaže nam proširiti polje primjenjivosti teorije tako da ona 2

pridobije širu eksplanatornu i prediktivnu snagu. Procjenjuje jesu li neke nove činjenice iste ili različite od onih koje su nam već poznate i koje su nam poslužile za zasnivanje postojeće teorije.- Sve su teorije zapravo sustavi tvrdnji i međusobnih odnosa između tih tvrdnji.

5. ukazuje na praznine u našem znanjuTeorija nam ukazuje na to u kojem su području naše spoznaje nepotpune i to je jedna od njenih najvažnijih funkcija. Ta funkcija omogućuje napredak znanosti i čovjeka u cjelini.

1.2. Sastavnice teorije

Teorije su kompleksni koncepti čiji su sastavni dijelovi:1. osnovni pojmovi – konceptualizacija je jedan od osnovnih sastojina svake teorije. U logici ovi

pojmovi se još nazivaju sudovi.2. nezavisne (eksperimentalni uvjeti upotrijebljeni od strane istraživača kako bi se ostvario neki njihov

učinak na zavisne varijable. Čimbenici koje se tijekom istraživanja može mijenjati), zavisne (one koje su predmet istraživanja i koje se mijenjaju pod utjecajem nezavisne/ih varijabli), intervenirajuće (neki drugi uvjeti koji imaju dodatni utjecaj na zavisnu varijablu) varijable.

3. hipoteze – formalne tvrdnje koje predmnijevaju neki odnos između dviju ili više varijabli koje se ispituju

4. teorijski konstrukti – tvrdnje koje se odnose na empirijski nemjerljive procese – strah, glad, ljubomora… oni se ponekad čak ne mogu niti promatrati neposredno, nego se o njima tek zaključuje na temelju posrednih indikatora.

5. teorijski postulati – temeljne pretpostavke o teorijama koje se prihvaćaju bez provjeravanja jer se one same niti ne mogu provjeravati

6. zakoni – skupina činjenica i tvrdnji povezanih u jednu cjelinu uopćavajućim tvrdnjama koje opisuju pravilnosti između pojava koje su predmet ispitivanja.

1.3. Uvjeti koje mora zadovoljiti neka teorija da bude prihvaćena kao znanstveno valjana

Kako bi neka teorija mogla biti prihvaćena kao ravnopravan dio sveukupnog ljudskog znanja ona:1. mora biti heuristički plodna - heuristička plodnost znači takav odnos teorije prema predmetu svojeg istraživanja koji jamči mogućnost novih spoznaja. Heuristički plodne su one koje su do te mjere razvile svoju unutarnju strukturu da mogu u njoj sadržavati instrumente koji im omogućuju pronalaženje novog. Heuristička plodnost znači ujedno i mogućnost širenja ljudskog znanja prema različitim područjima. To je proces u kojem neka znanstvena misao ostvarena u jednom znanstvenom području, može uspješno i plodno biti primijenjena na nekom drugom.2. mora povezivati, objašnjavati i tumačiti empirijske generalizacije – proizlazi iz samog procesa znanstvene spoznaje. Znanstveno značenje nekog koncepta ne može biti stvoreno samo na temelju promatranja. Tu spada i promatranje, opisivanje i pojašnjavanje stvarnosti koje su predmet njihove intelektualne aktivnosti. Na taj način teorija se ne zadržava samo u uskim okvirima najneposrednijeg predmeta svojeg istraživanja, nego omogućuje diseminaciju znanja u cjelokupni kompleks ljudskih spoznaja.3. mora biti sposobna ostvariti predviđanja pojava koje u dijelovima svog sadržaja objašnjava (sposobnost predviđanja pojava) – sposobnost teorije da predvidi nešto odnosi se na nepoznate,

3

neotkrivene dijelove stvarnosti ili na neke karakteristike, odnosno elemente te stvarnosti i na buduća stanja poznatih nam prirodnih ili društvenih procesa4. mora biti precizna, u skladu s osnovnim postulatima znanstvenog područja na kojima se ostvaruje (preciznost teorije) – povezano je s objektivnošću. Precizno izraženu teoriju odlikuje jasni izraz i veća mogućnost provjerljivosti. To omogućava njenu veću kumulativnu ulogu u znanosti, veće mogućnosti povezivanja s drugim teorijama u drugim znanstvenim područjima, a i veću heurističku plodnost. Što je teorija preciznija, omogućuje nam da uz njenu pomoć prepoznajemo pojave koje su manjeg opsega i teže za uočavanje. Preciznost teorije obično je u inverznoj korelaciji s njenom općošću. Vrlo precizna teorija primjenjiva je na manji broj visoko određenih situacija. U socijalnom radu je preciznost teorijskih koncepta relativno niska i većina tih koncepata odnosi se na vrlo širok krug svakodnevnih pojava. Socijalni radnici imaju potrebu za kontinuiranim obrazovanjem u cijelom profesionalnom vijeku.5. mora biti iskustveno provjerljiva (iskustvena provjerljivost teorije)- teorijske tvrdnje se razvijaju, provjeravaju i mijenjaju u skladu s čovjekovim iskustvom u okolini koja ga okružuje. Teorija za koju unaprijed znamo da ne može biti provjerljiva, ili da ju je nemoguće odbaciti, ne može se smatrati empirijskom teorijom. To ne znači da one ne trebaju postojati ili da su pogrešne, suvišne… one su važne. Kriterij empirijske provjerljivosti neke teorije sastoji se u usporedbi neke tvrdnje, pojašnjenja ili predviđanja koje nalazimo u znanstvenoj teoriji s nalazom o tome u našoj stvarnosti.U socijalnom radu empirijska provjerljivost neke znanstvene teorije neobično je važna jer nam omogućuje kvalitetnije i brže djelovanje u našem praktičnom području, pomaže nam u razrješavanju problema na koje u životu nailaze naši klijenti i istovremeno razrješava poteškoće naše anksioznosti zbog tih teškoća i problema u njihovu razrješavanju.6. mora biti primjenjiva (primjenjivost teorije na nekom području)- postoje 4 uvjeta. Prvi uvjet je da teorija pokriva područje u kojemu se primjenjuje, a uvjet se odnosi na strukturu neke teorije. Drugi je uvjet da bude razumljiva onima koju su pozvani da je primjenjuju. Najčešće se dodaje još uvjet da bude dovoljno općenita kako bi je se moglo primijeniti na najveći mogući broj slučajeva koji se pojavljuju unutar područja kojim se bavi i uvjet da omogućuje neprekidnu kontrolu u strukturama i procesima u kojima se primjenjuje i u promjenama koje se u njima neprestance odvijaju.

1.4. Dva osnovna načina nastanka teorija

Induktivno nastajanje teorije - utemeljeno je na empirijskom iskustvu znanstvenika. Znanstvenici bilo neposrednim promatranjem, bilo upotrebom različitih znanstvenih instrumenata, ali i tehnika koje pomažu obradi podataka dobivenih tim instrumentima (statističke tehnike), opisuju neke socijalne fenomene, ali i ustanovljavaju neke uzročno-posljedične veze između pojedinačnih varijabli ili skupina varijabli uz pomoć kojih opsuju neka stanja stvari, događaja ili procesa. Takvi zaključci, o nekim pojedinačnim ili posebnim događajima, fenomenima, koje su znanstvenici istražili, primjenjuju se na slične događaje ili fenomene koji imaju ista svojstva, osobine. Induktivna tvorba teorije najčešći je način stvaranja teorija u socijalnom radu.

Deduktivno nastajanje teorije – u socijalnom radu ova je teorija malo zastupljena. Razvoj teorije ovom metodom utemeljen je na logičnim međusobnim odnosima tvrdnji, a nije empirijski utemeljen. Tvorba teorija ove vrste počiva na prihvaćanju više ili manje istinitih ili barem prihvatljivih tvrdnji koje se nalaze u općoj teoriji. Iz neke opće teorije izvode se – deduciraju- zaključci za neke pojedinačne ili posebne slučajeve i tako se utemeljuje novi teorijski odnos. Deduktivna tvorba teorije ima u svom temelju elemente induktivne tvorbe jer se tvrdnje deduktivne teorije odnose na posebne i pojedinačne elemente koji su predmet promatranja induktivnog pristupa u tvorbi teorije.

4

1.5. Tipovi teorija koje susrećemo u društvenim znanostima

1. analitičke ili aksiomatske teorije – oslonjene su na aksiome i njihova bitna karakteristika je da je za njih nužno da se slažu s aksiomatskim izjava iz kojih su izvedene. U neposrednom smislu se ne odnose na stvarni svijet, nego na mislene koncepte kao njegove odraze – u matematici, rijetko u društvenim znanostima i socijalnom radu. Aksiomi se trebaju prihvatiti kao oni skupovi teorijskih tvrdnji koji nam pomažu lakše razumjeti teoriju ( Paul Davidson Raynolds). Metodolog Hubert blalock nudi da se na području društvenih znanosti kao aksiomi tretiraju samo one tvrdnje koje nam donose neposredan uzročni odnos između dvaju koncepata.2. empirijske teorije – donose tvrdnju o uzročno-posljedičnoj povezanosti pojava na koje se odnose pa su u tom smislu univerzalne jer nam opisuju uzročno-posljedičnu povezanost pojava kakva se uvijek odvija. Teorije su univerzalne i istovremeno uvjetne, odnosno univerzalne su u smislu da moraju vrijediti za neodređen broj slučajeva pod određenim uvjetima. Empiričnost ove vrste teorije nije u činjenici da su nastale na temelju promatranja objektivne stvarnosti i njihovog formuliranja na temelju te stvarnosti, nego u njihovu potvrđivanju u objektivnoj stvarnosti, u mogućnosti da budu odbačene, pobijene. Težnja za neprekidnom sumnjom i provjeravanjem s filozofskog je stajališta temeljni smisao znanstvenog djelovanja.3. normativne ili konceptualne teorije – ne odnose se na realnost koja nas okružuje, koja je predmetom bavljenja društvenih znanosti, nego na znanost samu. One konstituiraju sustave značenja i sustave vrijednosti unutar strukture znanosti i na taj način određuju od čega se znanost sastoji. One nisu znanstvene (prema nekim autorima). Međutim, one nisu znanstvene samo ako se promatraju u kontekstu njihove empirijske provjerljivosti prema uobičajenim matematičkim modelima provjerljivosti. Uz pomoć normativne teorije utvrđuju se temeljni principi na kojima se provodi ovo razgraničenje: objektivnost, pouzdanost, preciznost, općenitost, sustavnost. Ova vrsta teorije na području etike/estetike konstituira značenjske koncepte, idealne stavove kojima se teći kao postignućima na tim područjima. Kako su te teorije temeljne norme na kojima počivaju same znanosti, dakle sve druge teorije, ove se teorije nazivaju još i METATEORIJAMA.4. paradigmatske teorije – tvore širi okvir značenja koji dijeli znanstvena zajednica. One predstavljaju neko opće polje unutar kojeg se izvode preciznije formulacije znanstvenih stavova. Paradigmatske teorije nam nude metodologiju uz pomoć koje možemo provjeravati mnoge preciznije teorije. Thomas Kuhn je ustvrdio kako se znanost sastoji od skupa paradigmi, a svaku takvu paradigmu tvore mreže uzajamnih veza, skupovi pristupa i problema. Paradigme određuju znanstveniku sliku svijeta koji ga okružuje kada obavlja znanstveno promatranje. Različite paradigme nemaju iste zajedničke nazivnike. Međusobno su neusporedive. Svaka je paradigma autonoman koncept sa znanstvenog stajališta. S metodološkog stajališta, najvažnija je činjenica da tvrdnje koje su predmetom razmatranja u znanstvenom procesu ne izvodimo neposredno iz teorije nego iz sveukupnog znanja koje nam je na raspolaganju. Ove teorije daju znanstvenicima okvire za razumijevanje stvarnosti.Paradigmatske vrste teorije: analogijske (razvijene u jednom području realnosti i primjenom analogije upotrebljavaju se u nekom drugom), formalne ( nemaju nekih posebnih točki doticaja prema nekom posebnom sadržaju. Mogu se odnositi na svaki sadržaj u svom području), konceptualne ( sustavi pojmova koji propisuju neko značenje – pribavljaju pojmovnik znanja)

1.6. Razvoj teorije oko predmeta istraživanja znanosti socijalnog rada

A) općenito o predmetu znanstvenog istraživanja

5

Predmet istraživanja svake znanstvene discipline je definiranje njenog područja djelovanja, određivanje na koji se segment stvarnosti odnosi njeno djelovanje. Jasno i precizno određivanje predmeta istraživanja potrebno je kako bi se u znanstvenoj disciplini odredila trajna orijentacija prema nekom dijelu realnosti na koju je usmjerena u svojoj djelatnosti. Uočavanje problema dovodi do potrebe za njegovim rješavanjem, a prvi korak na tom putu je određivanje područja unutar kojeg će se to događati, a samim time i određivanje znanstvene discipline koja će u tom procesu sudjelovati. Jednom izabran predmet znanstvene discipline razvija se, mijenja, redefinira tijekom djelovanja na tom području. Predmet istraživanja izabran na početku razvoja neke znanstvene discipline, ponekad se radikalno mijenja, upravo djelovanjem znanstvenika na tom području. Na izbor predmeta neke znanstvene discipline imaju utjecaj mnogi faktori, između ostalog ideološki, socijalni, tehnološki, ekonomski…

B) Predmet istraživanja znanosti socijalnog rada

Preciznost u formulaciji predmeta pomaže da se uspostavi jasan odnos među tim disciplinama i socijalnim radom.Mary Richmong – predmet kao „…težnja da se definira najpreciznije moguće situacije i osobe u stanju socijalne potrebe, njihov odnos prema drugim ljudima o kojima ovisi i koji o njemu ovise, i odnosu prema društvenim institucijama.“Carol Meyer – opredjeljivanjem predmeta istraživanja nalazi dva bitna područja istraživačke djelatnosti u socijalnom radu. Prvo su istraživanja prakse koja obuhvaćaju evaluacijska istraživanja, istraživanja učinkovitosti prakse, istraživanja rezultata djelatnosti socijalnog rada. Nasuprot su supstancijalna istraživanja, kojima je cilj istražiti šire socijalne probleme/pitanja.Eilen Gambrill u svojem razmatranju istraživačkih prioriteta u socijalnom radu navodi „uspjeh u pomaganju klijentima pri preventiranju ili rješavanju realnih životnih problema“ kao osnovni predmet istraživanja u socijalnom radu.Betty Baer i Ronald Federico – odredili su predmet istraživanja socijalnog rada kao istraživanje interakcija između ljudi i društvenih institucija u procesu razmjene koji ima za cilj povećanje mogućnosti ljudi da postignu svoje ciljeve, ostvare težnje i vrednote te izbjegnu poremećaje.Martin Davies – predmet istraživanja socijalnog rada kao neprekidno istraživanje načina borbe protiv čovjekove alijenacije.Roberta Green – predmet kao objašnjavanje zašto se ljudi ponašaju na neke načine, razumijevanje kako okolina utječe na ponašanje i predviđanje ponašanja pod utjecajem intervencije socijalnog rada.Dean Hepworth i Jo Ann Larsen – predmet – načini unapređenja sposobnosti klijenta za rješavanje problemaMilan Martinović – istraživanje strukture ljudskih potreba, putova i načina njihova zadovoljavanja i humanizacije, socijalnog ponašanja i prevencije socijalnih problema.4 društvena preduvjeta zadovoljavanja potreba: proizvodnja – stvaranje materijalnih dobara ; reprodukcija – rađanje djece i njihova socijalizacija; kulturni prijenos – prenošenje znanja i uvjerenja o prva dva uvjeta; vlast – omogućuje da se ostvare dugi preduvjeti, tako da omogućuje društvene promjene, održava društvena pravila i osigurava njihovo poštovanje

C) Implikacije odabira premeta istraživanja na razvoj teorije socijalnog rada Odabir predmeta istraživanja u socijalnom radu utječe na unutarnji razvoj teorijskog korpusa, tj. postavlja zadatke na koje on treba odgovoriti. Navedeni primjeri formuliranja predmeta istraživanja razlikuju se u dva kriterija:1. funkcionalni kriterij ili što je svrha istraživanja u socijalnom radu – to je razumijevanje određenog fenomena koji socijalni rad susreće (npr.ponašanje, odnos pojedinca i institucija…). U drugom dijelu 6

primjera predmet istraživanja odnosi se na djelotvornost intervencija prema danim fenomenima – svrha znanosti socijalnog rada nije primarno razumijevanje određenog socijalnog problema, već pronalaženje adekvatnog djelovanja na nj.2. sadržajni kriterij ili u koje aspekte predmet istraživanja zahvaća – neki su više zahvaćeni u psihološke aspekte funkcioniranja pojedinca a neki u njegov odnos prema društvenim institucijama- sociološki aspekt.

1.7. Moguće veze socijalnog rada s ostalim spoznajnim sustavima

A) Socijalni rad i druge znanosti (integrativnost)

Znanosti koje proučavaju društvenu strukturu – socijalna politika, sociologija, pravne znanosti, ekonomija, politologija, etnologija - ili razvoj pojedinca – psihologija odgojnih znanosti i antropologija – te informacijske znanosti.Osim društvenih, socijalni rad u svijetu ali i u Hrvatskoj je bio pod značajnim utjecajem medicinskih znanosti, posebice psihijatrije, socijalne medicine i javnog zdravstva.Osima za razumijevanje razvoja pojedinca ili društva, ove znanosti utjecale su na metodsku osnovu socijalnog rada i šire na zauzimanje određenog pristupa ili stila profesije.Pored ovih postoji još čitav niz prirodnih i tehničkih znanosti čiji mogući doprinosi tek mogu biti izraženije integrirani: iz biologije čovjeka, genetike, socijalne neuroznanosti, ekologije, tehničkih znanosti.

B) Socijalni rad i filozofija Utjecaj filozofije na socijalni rad kroz dva aspekta:

1) utjecaj filozofskih ideja o fenomenima kojima se i socijalni rad bavi – u tom pogledu je značajne doprinose socijalnom radu dala marksistička, egzistencijalistička, strukturalistička filozofija i filozofija postmoderne. Filozofska kritika neoliberalizma i utemeljenost ljudskih prava i socijalne prave danas može ponuditi poticaj socijalnom radu za razvijanje kritičke perspektive.

2) Ono što je filozofsko u socijalno radu – odnosno u konceptualizaciji kao znanosti i praktične djelatnosti. Taj doprinos je najviše vidljiv u području etike socijalnog rada koja uključuje određivanje etičkih standarda i rješavanje etičkih dilema. Filozofskom osnovom socijalnog rada najviše se bavio Edward Lindeman.

C) Socijalni rad i neke neznanstvene spoznaje a. Religija i duhovnost

Duhovnost je jedna od bitnih odrednica pojedinca i njegova življenja koja se sastoji od potrage za značenjima i smislom, kvalitete i intenziteta povezivanja s drugim osobama, okruženjem ili nekom konačnom nadljudskom stvarnosti iz čega derivira svoje životne vrijednosti i vjerovanja.Religija je sustav koji u institucionaliziranom okviru strukturira vrijednosti, praksu, doktrine ili uvjerenja u vezi s duhovnosti. Religija proizlazi iz duhovnih dimenzija, ona je i moralna zajednica ljudi u kojoj oni uzajamno dijele važne resurse, poput materijalne potpore i podrške te djeluju prema širem okruženju.Socijalni rad svoje veze s ovim dimenzijama nalazi zbog:

- djelovanja religijskih institucija na šire društvene probleme (pomaganje siromašnim, osobama s invaliditetom, djeci bez roditeljske skrbi…)

- razumijevanja značaja duhovnosti u razvoju i životu čovjeka- razumijevanje religijske pripadnosti kao dio kulturnog identiteta.

7

b. Umjetnost i socijalni rad

Produkcija i prijem umjetničkog djela donekle je uvjetovano kontekstom s nekim tehnološkim, institucionalnim i ekonomskim karakteristikama koje određuju dinamiku umjetničke produkcije. Prema Marcuseu, razumijevanje umjetnosti moguće je na ontološkoj razini (koje ulizu u razmatranje same prirode onoga što umjetnička produkcija jest i kako se djelovanjem nadilaze obilježja materije iz koje nastaje) te epistemološkoj razini. Epistemološka razina obraća se umjetnosti kao načinu spoznavanja svijeta, ali preko osjetilnog, a ne pojmovnog sustava. Marcuse umjetnost naziva saveznikom čovjeku koja oslobađa onu unutarnju slobodnu svijest o potrebi za promjenom. Umjetničko stvaralaštvo može biti saveznik u promoviranju društvene promjene. Važnos i značaj istraživanja kroz umjetnički medij, kao i doživljavanje umjetničkih djela, već su neke pomažuće profesije iskoristile u terapijske svrhe pri čemu su moguće dobiti za uključene korisnike: povećanje samosvijesti i svijesti o drugima, životnim iskustvima, osobito proživljavanje i integriranje traumatskih iskustava, postizanje osjećaja zadovoljstva…

c. Socijalni rad i zdravorazumsko razmišljanje

Prihvaćanje individualnih doživljaja svijeta jedno je od ključnih postulata suvremenih teorijskih ideja. Ono što nazivamo zdravorazumskim razmišljanjem proizlazi iz čovjeku imanentne potrebe da razvija svoje razumijevanje svijeta oko sebe. Iz te potrebe razvili su se i svi prethodno navedeni sustavi. Za razliku od prethodnih, ono nije spoznajni sustav koji priznaje više pojedinaca, ne proizlaze nužno iz neke misaone tradicije i s uvriježenim jezičnim aparatom, već je individualno obilježje.U socijalnom radu i korisnici i socijalni radnici unose svoje zdravorazumske ideje:- jedan dio teoretičara priznaje postojanje subjektivnih uvjerenja. Treba upozoriti da mogu imati ozbiljna ograničenja u profesionalnom procesu jer nastaju na temelju nekontroliranih opažanja i često nekritički uz neprovjerene ili neprovjerljive pretpostavke.- socijalnim radnicima treba biti ključno razumjeti kako korisnik razumije svoju situaciju, a povratno će korisniku tuđa konstrukcija iste situacije biti važna.

D) Stupnjevi integriranja znanja u socijalni rad

U najširem smislu, svako povezivanje različitih disciplina naziva se interdisciplinarnošću.- multidisciplinarnost - više disciplina pristupa istom fenomenu te se kumuliraju perspektive bez da jedna djeluje značajnije na drugu, osim što ju informira i na neki način obogaćuje spoznajama (nasilje u obitelji – mišljenje daju socijalni radnik, pravnik i psiholog)- interdisciplinarnost u užem smislu – discipline značajnije djeluju jedna na drugu jer dolazi do prijenosa metoda iz jedne u drugu, iako cilj svake ostaje isti.- transdisciplinarnost – suradnja među disciplinama doseže najvišu razinu gdje se pojedinačno odmiču na neki način od vlastitih ciljeva i postavljaju novi zajednički cilj, gdje združuju svoja znanja za bavljenje nekim fenomenom.

2. TEORIJA – SPONA IZMEĐU ZNANOSTI I PRAKSE

Razumijevanje djelotvorne praktične djelatnosti socijalnog rada predmet je znanosti.

A) Činjenice i teorija

Znanstvenici se mogu znatno razlikovati u svojim vrijednosnim orijentacijama, što će zasigurno dovesti do različitih pristupa istraživanja pa onda i različitih zaključaka pri tvorbi teorija na istom području.8

ČINJENICE ZAPOČINJU TEORIJU - činjenice su sve oko nas. Činjenice su osjetilno- iskustvenog i praktičnog karaktera. Činjenice započinju teoriju samo onda kada ih uoče, prihvate i pokušaju razumjeti oni koju su pozvani to učiniti. U socijalnom radu to su znanstvenici i drugi socijalni radnici. Činjenica da socijalni radnici- praktičari svojim svakodnevnim praktičnim djelovanjem sudjeluju u provjeravanju i stvaranju teorije dovela je do toga da znanost socijalnog rada prestaje biti spoznaja za sebe nego je temelj za unapređenje prakse socijalnog rada.Korisnici usluga socijalnog rada donose svoja životna iskustva. Socijalni radnici donose svoje znanje. Oni imaju mogućnosti na najbliži i najjasniji mogući način uvidjeti nove činjenice, ili neke stare u novom svjetlu kako bi se pokrenuli procesi koji te činjenice povezuju s teorijom. Robert Merton nazvao je ovu vrstu činjenica strategijskim činjenicama.

ČINJENICE OBOGAČUJU TEORIJU I POTVRĐUJU NJENU VALJANOST- teorija nikad nije završen proces. Stvaranje, preciziranje, usklađivanje teorije kontinuiran je razvoj. Nove činjenice koje se prikupljaju tijekom znanstvenog rada i u skladu su s teorijom detaljnije konstatiraju ono što teorija tvrdi. One tu teoriju pojašnjavaju. Nove činjenice, koje su na tragu teorije unutar koje ih se promatra, uže specificiraju pojedine teorijske konstrukte. Kumulacijom novih znanja i novih iskustava teorija se puni u svojoj cjelini ali i u svojim pojedinim segmentima. Testiranje teorije dovodi do njezine specifikacije, njezinog užeg određenja.

ČINJENICE MIJENJAJU ORIJETNACIJU TEORIJE I NJENO TEŽIŠTE – izmjena orijentacije za znanstvenika znači koncentraciju na neko područje na kojem se do tog trenutka nije nalazio. To znači i registriranje novih činjenica. Kada dovedu do novih teoretskih formulacija, činjenice mogu mijenjati smjer znanstvenog traganja.

ČINJENICE ZAPOČINJU PROMJENU I ODBACIVANJE POSTOJEĆE TEORIJE – svaka se teorija mora mijenjati i prilagođavati činjenicama ako se činjenice ne mogu uklopiti u njezinu strukturu. Tijekom planiranja novih provjeravanja, razvijaju se nove formulacije teorije, kako bi se ona mogla uskladiti s činjenicama koje su na raspolaganju znanstvenicima.

B) Primjena teorije u praktičnom socijalnom radu

Ona znači provjeru njene valjanosti u zdravorazumskom, akcijskom smislu. Socijalni radnici, upotrebljavajući neku teoriju, istovremeno provjeravaju vrijednost njezinih osnovnih tvrdnji.

ZADOVOLJAVAJUĆA RAZINA APSTRAKTNOSTI TEORIJE I PRIMJENA U PRASKI – teorija mora osigurati prepoznatljivost svih situacija na koje socijalni radnici mogu naići u svojoj svakodnevnoj praksi. Ta razina apstraktnosti ne smije biti takva da teorija izgubi osjetljivost na pojedine aspekte neke situacije ili bolje rečeno apstraktnost ne smije priječi u neprepoznatljivost.Teorija unosi red u hrpu činjenica i smisao u nešto što bi inače bilo nedokučiva ili besmislena empirija. Socijalni radnici pred sobom imaju neku realnost koja se sastoji od niza činjenica. Neka teorija je sve te činjenice zajedno već povezala, ispitala uzročno-posljedične odnose i objasnila ih.

RAZUMLJIVOST TEORIJE ZA SOCIJALNE RADNICE I SOCIJALNE RADNIKE – Jezik teorije mora biti formaliziran u skladu s osnovnim postulatima znanstvene discipline_ mora biti suvremen, jasan, logičan, sustavan i konzistentan, kako bi bio razumljiv kako znanstvenicima koji se teorijom služe u svrhe daljnjeg razvitka znanstvenog područja, tako i socijalnim radnicima koji teoriju primjenjuju u procesu razrješavanja socijalnih problema i teškoća svojih klijenata. Razumljivost teorije podrazumijeva i konsenzus njenih korisnika o značenju pojedinih koncepata koje teorija donosi. Ovakav je konsenzus posebno nužan na području socijalnog rada kao znanosti jer su njegovi koncepti određeni ne samo objetkivnim nalazima koje 9

nam donese znanstvena produkcija s terene nego i mnogim drugim čimbenicima od kojih oni ideološki imaju posebno kompleksan utjecaj i odgovarajuću težinu.

PRAVILO PARSIMOLNOSTI ILI JEDNOSTAVNOSTI – najpotentnije su one teorije koje za svoj potpuni izričaj trebaju relativno malo pretpostavki i u najjednostavnijem su mogućem obliku

FLEKSIBILAN I UNUTANJE NEPROTURJEČAN POJMOVNO-KATEGORIJALNI APARAT TEORIJE – socijalni radnik mora imati osjećaj da primjenjujući teoriju, rapolaže dovoljno fleksibilnim pojmovno-kategorijalnim aparatom koji je primjenjiv na različite oblike stvarnosti s kojima se susreće. Fleksibilnost neke teorije znači njezinu sposobnost da prihvati u svoj korpus nove podatke bez bitnih promjena svoje strukture. Fleksibilna teorija omogućuje bolje razumijevanje realitetnih situacija, a istovremeno otvara dovoljno širok prostor za rekonceptualizacije teorije, njeno dopunjavanje, promjenu i prilagodbu kako promjenama u realnost, tako i novim spoznajnim mogučnostima znanosti.

RAZRJEŠAVANJE PROBLEMA I KUMULACIJA PODATAKA ZA VERIFIKACIJU TEORIJE- proces razrješavanja nekog problema na temeljima nekog definiranog i razvijenog teorijskog koncepta istovremeno je i prikupljanje podataka za verifikaciju valjanosti neke teorije, odnosno njezine praktične primjenjivosti. Dok teče ovaj proces praktičnog potvrđivanja teorije, istovremeno se odvija i proces prikupljanja podataka i relevantnih činjenica za potvrđivanje vrijednosti teorije u cjelini.

TEORIJA MORA OMOGUĆITI KONTROLU SITUACIJE U PROCESU NJENE PRIMJENE – socijalna radnica mora imati osjećaj da kontrolira situaciju u svim njenim segmentima i u svakom vremenskom trenutku nekog aktualnog događanja u kojemu sudjeluje. Socijalni problem gotovo se uvijek rješava u nekoj konfliktnoj situaciji, bilo da je to neki osobni konflikt, konflikt između pojedinca i institucije ili je kombinacija ovih sitacija.

TEORIJA SE PROVJERAVA U SURADNJI S KLIJENTOM ČIJI SE PROBLEM RAZRJEŠAVA – u procesu rješavanja socijalnog problema socijalni radnik mora surađivati i s klijentom, pa tako mora doznati klijentovo mišljenje tijekom cijelog procesa rada na razrješavanju socijalnog problema.

C) Kompatibilnost znanstvenog i istraživačkog procesa u socijalnom radu i uloga teorije

Put prema nekoj znanstvenoj i empirijskoj spoznaji prolazi kroz sljedeće faze:1. faza izbora i definiranja problema: Znanstvenik i socijalni radnik- praktičar na temelju

poznavanja znanstvene discipline s kojeg dolaze, odabiru onaj dio stvarnosti koji njima pripada odnosno u kojem su kompetentni. Svoj istraživački put započinju problemom koji izaziva teškoće u praktičnoj ili teoretskoj situaciji. Ako je teorija duboko povezana s prirodom problema onda joj upravo problem pruža mogućnost napretka i razvitka, i obratno, teorija omogućuje napredak na području izabranog problema. Za praktičara ova faza definirana je prije i iznad svega problemom koji mu donese klijent. Štovatelji i sljedbenici najranijih orijentacija u socijalnom radu (Mary Richmonds) djelovati će po modelu socijalnih istraživača – inzistiraju na tome da se problemima pristupa uz pomoć zdravog razuma u neobičnim okolnostima i upravo su o tim neobičnim okolnostima morali prikupljati podatke, činjenice…Psihosocijalni pristup – jedan od najstarijih u kontinuiranom trajanju i uporabi u znanosti i praksi socijalnog rada i u svojoj osnovi je oslonjen na psihodinamsku teoriju. U njemu su sadržane dvije velike teme: tema unutarnjeg svijeta čovjeka, njegova psihološka struktura i zahtjevi okoline u kojoj živi… ima još drugih teorijskih pristupa (strana 51 ali mi se ne cinu tako bitni). Teorija i praktičaru i teoretičaru služi kao orijentacija kako bi u tom području ostali i kako bi u njemu stvarali.

10

2. faza analize problema – znanstvenik i praktičar moraju razmotriti moguće teorije koje su pokušale znanstveno opisati i pojasniti njihov predmet interesa ( za praktičara je to problem s kojim je klijent došao), ali i svu silu dokaznog materijala empirijske prirode koji potkrepljuje pojedine teorijske zaključke, a koji je kumuliran kako bi postojeće teorijske tvrdnje ili potkrijepio ili odbacio. DEDUKTIVNO RAZMIŠLJANJE – iz nekih općih stavova koje se nalaze u korpusu znanja neke znanstvene discipline, potraže one koji se odnose na dogovoreni ili određeni predmet istraživanja. Za znanstvenika ova faza znači prikupljanje svih do tada postojećih znanja o izabranom istraživačkom problemu kako bi na temelju tih dosadašnjih znanja postavio istraživačke hipoteze tj. suzio pogled prema pojedinačnom, operacionalizirao ih i krenu dalje u mjerenje i druge oblike prikupljanja podataka. Praktičar će iz njemu dostupnih znanja o problemima te vrste uočiti elemente problema u pojedinačnom slučaju klijenta koji zatraži njegovu pomoć, istovremeno uočavajući različite mogućnosti za razrješenje problema koje različiti pristupi nude.SAŽETO: faza analize problema i znanstvenom procesu i u praktičnom rješavanju problema, znači upoznavanje sa svim do sada dostupnim znanjima o problemu koji je identificiran, ali i sa svim dimenzijama problema, s njegovom širinom i dubinom, i mogućim posljedicama u daljnjem životu klijenta. Sva ta znanja na neki se način kumuliraju na jednom mjestu koje osigurava dostupnost i iskoristivost kako bi se razvoj procesa moga neprekidno i budno pratiti. Nakon što se sve prikupi, formulira se problem na način koji omogućuje komuniciranje tog zaključka svim sudionicima u procesu koji su povezani na sudjelovanje, a u praksi je najvažnije komuniciranje te formulacije klijentu, kako bi on mogao početi aktivnu suradnju na njegovu rješavanju.

3. faza rješavanja problema – faza koja nastupa nakon svestranog i dubokog upoznavanja svih dimenzija problema. U području prakse socijalnog rada, to je faza u kojoj se nastupa na temelju zaključaka iz prijašnje faze. I u ovoj fazi pristupa, kada je riječ o praski socijalnog rada, moguće su vrlo različite strategije, koje ovise o temeljnoj teorijskoj orijentaciji okruženja u kojemu socijalni radnik radi ili obrazovanja socijalnog radnika, njegovih interesa i profesionalnih iskustva.

Proces rješavanja problema prema Comptonu i Galawayu (ekološko-sustavska teorija):- metode za mobilizaciju klijentovih snaga- neke oblike direktnih intervencija i zatim niz drugih postupaka i metoda, koje imaju za cilj

razrješenje problema, ukoliko se direktna intervencija pokaže neophodno potrebnom.Strukturalna obiteljska teorija i terapija autora Salvadora Minuchina – kao temeljna orijentacija suodgovornst, ideja da svi sudionici u nekom socijalnom sustavu dijele odgovornost u zajedničkoj realnosti. Strukturalisti u svojem pristupu nisu usmjereni na označavanje problema nego na disfunkcionalnost pojedinih elemenata strukture nekog socijalnog sustava.Rješavanja problema u filozofiji task-centered socijalnog rada:- jasno definiran cilj djelovanja, oko kojeg su se usuglasili klijent i socijalni radnik- jasno ograničeno vrijeme suradnje- jasno označeno postupke svih sudionika- jasno definiran sredstva za praćenje rezultata- potrebna sredstva za realizaciju- jasno postavljene uvjete za promjenu sporazuma

Operacionalizacija ili dio faze rješavanja problema u znanstvenom procesu, znači preoblikovanje teorijske definicije (koncepta) u operacionalnu (upotrebljivu) definiciju, koristeći pritom stvaranje znanstvenih hipoteza i oblikovanje indikatora koji nam omogućuje neposredni pristup nekom problemu, njegovo promatranje, mjerenje onih dimenzija koje smo u konceptu istakli kao važne. Proces operacionalizacije omogućuje nam da prikupimo relevantne podataka, da ih obradimo, te na temelju tako obrađenih podataka dođemo do određenih zaključaka, koji nam omogućuje da znanstveni problem koji smo si postavili uspješno riješimo.

4. faza provjere rješenja – faza potvrđivanja opravdanosti znanstvenog istraživanja, u kojoj se ponovno uspostavlja odnos između teorijskih polazišta i pronađenih empirijskih potvrda ideja koje su

11

istaknute u teoriji. Provjeravanja rješenja leži u samim temeljima znanstvenog rada i u odnosu tog rada prema teoriji. Snaga neke teorije leži u njenim eksplanatornim potencijalima u njezinom mogućnosti da pojasni dimenzije realnosti koje su predmet njezina istraživanja i u mogućnostima promjene koncepata koje donosi. Vrijednost leži u istom.

Konačan rezultat postupka može biti:1. Potvrđen teorijski koncept (empirijski podaci potvrđuju da koncept koji je teorijski izgrađen za

potrebe istraživanja ima svoju potvrdu u realnosti i to u cjelini)2. u većoj mjeri potvrđen koncept ne zahtijeva rekonceptualizaciju kompletne polazne teorijske

infrastrukture, nego samo nekog njezinog djela.3. u većoj mjeri opovrgnut teorijski koncept – postoji kada se istraživanjem došlo do zaključka da jedan

dio teorijskog koncepta nije mogući poduprijeti empirijskim nalazima i da taj dio teorije treba zamijeniti novim saznanjima.

4. definitivno opovrgnut teorijski koncept – istraživanjem nedvosmisleno utvrđeno da je teorijski koncept od kojeg se pošlo u istraživačkom postupku naprosto kriv, da ga je nemoguće poduprijeti rezultatima empirijske provjere.

Opovrgavanje nekog teorijskog koncepta ne znači istovremeno i odbacivanje njegove vrijednosti u znanstvenom sustavu.U praksi socijalnog rada faza provjere odnosi se prije svega na:- provjeravanje početne ocjene u procesu rada na razrješavanju nekog problema klijenta- provjeravanje učinkovitosti poduzetih aktivnosti u cilju razrješavanja problema- provjeravanje dosljednosti postupaka i radnji koje su u cilju rješavanja problema poduzeli kako socijalni radnici tako i klijent- provjeravanje poželjnosti ishodnog učinka ili rezultata djelatnosti, u kontekstu pravilnog izbora problema i očekivanog rezultata.

D) teorija, perspektive i modeli za praksu socijalnog rada

perspektiva – sustav pogleda i pripadajući mu sustav vrijednosti koji omogućuju organizaciju znanja unutar nekog fundusa. Stajalište s kojeg se promatra neki fenomen, pojava. U socijalnom radu je primjer za to sustavska perspektiva ili rodna perspektiva ili feministička perspektiva. Ona je dakle širi pojam koji označava neko polazište, mjesto s kojeg se promatra neki fenomen. Perspektiva je uvjetovana.Model – približni prikaz sustava ili procesa koji služi njihovu razumijevanju, ali i omogućuje njihovu promjenu ili upravljanje njime. Modeli su analogije nekog predmeta istraživanja koje omogućuju daljnje istraživanje tog predmeta ili strukturiranju primjenu temeljnih postavki o tom predmetu. Modeli omogućuju detaljan opis kompleksnih fenomena, njihovo bolje razumijevanje, uspješnu komunikaciju onih koji problem rješavaju i samo rješenje problema. Kada je neki problem riješen, modeli omogućuju da se svojstva tog rješenja ispitaju, da se u skladu s tim rezultatima izabere najbolja varijanta rješenja i da se oblikuju nova rješenja.Model sadrži:

- skup pretpostavki o konceptu sustava- opis strukture sustava, međusobnog odnosa pojedinih elemenata strukture i karakteristike pojedinih

elemenata strukture- opis odnosa objekta svog prikaza prema drugim objektima koji s njim sudjeluju u nekim

interakcijama, kao i međusobne odnose.- Pretpostavke o svrsi kojem je namijenjen

Teorijski modeli za praksu socijalnog rada upotrebljavaju se u četiri različite strategije:12

1. kao na teoriji zasnova skup principa namijenjen tome da usmjerava niz raznorodnih djelatnosti intervencije na nekom području socijalnog rada

2. služi kao konceptualni okvir za primjenu principa koji se u socijalnom radu primjenjuju, a potječu iz neke druge znanstvene i praktične discipline

3. služe kao premosnica između makro i mikroterapijskih pristupa, osiguravajući matricu primijenjenih, praktičnih strategija i tehnika za razrješavanje pojedinih problema

4. služe za provjeru nekih teorijskih postavki koje se na temelju testiranja modela mogu primjenjivati u praktičnom izvođenju.

Upotreba modela u socijalnom radu najčešće je povezana s dinamičkim odnosom prema cjelokupnom znanju koje neka diciplina upotrebljava za rješavanje problema. U izgradnji modela polazi od neke perspektive i nekih teorijskih rješenja do kojih se u znanosti došlo.

3. KAKO ZAPOČ ETI ILI POZITIVAZM KAO POMOĆ U PROCESU UTEMELJIVANJA ZNANOSTI I STRUKE

1.1. Nekoliko riječi o pozitivizmu

Socijalni rad se razvijao u dva osnovna smjera – pozitivistički (utemeljen na utjecaju najvažnijih pozitivističkih mislilaca tog vremena i povezan s djelovanjem akademske zajednice na New York School of Philanthropy – kasnije Columbia University School of Social Work – i najpoznatija osoba Mary Richmond sa knjigom Social Diagnosis – prva akademska knjiga za obrazovanje socijalnih radnika.) i drugi smjer koji je povezan s kompetitivnom školom – chicago school of sociology unutar koje je stvoren studij za obrazovanje socijalnih radnika. Čikaški sociolozi bili su usmjereni u metodološkom smislu u kvalitativne načine istraživanja, nešto udaljeniji od pozitivističkih pristupa u New Yorku.Početak socijalnog rada u Chicagu povezan je sa Jane Adams i Hull-House.Comteove ideje značile su početak znanstvenog interesa za društvo na način da se društvo može promatrati kao predmet znanstvenog interesa, a ne čiste filozofske kontemplacije, nego empirijske analize, uočavanja zakonitosti u skladu s tim, upravljanja društvenim procesom. Comte je pozitivizam utemeljio i kao element pozitivnog znanja u mijenjanju društva. Sociologija mora svoje zaključke izvoditi iz životnog iskustva i materijalnih činjenica tog životnog iskustva. Comte i Durkheim smatrali su da je društvo njihova vremena duboko ugroženo i da je njihov pristup onaj koji miže ostvariti strategiju sprečavanja društvenog rasula. U pozitivističkom pristupu od profesionalca se zahtijevala distanca od osoba i procesa koje je mora promatrati. Oko 1930. godine utemeljen je The Community Service Society Of New York koji je nastavio tradiciju Charity Organization Society.Pozitivističku znanstvenu paradigmu može se prikazati:

1. osnovni princip pozitivističke znanosti je kauzalnost, a metoda je eksperimentalna metoda čija je namjena u mjerenju i prognoziranju rezultata na temelju mjerenja. Najvažniji je slučajni uzorak definiran matematičkom točnošću.

2. na temelju rezultata istraživanja treba formulirati tvrdnje o pojavama koje su primjenjive na sve istorodne društvene pojave

3. karakterističan je dualizam između znanstvenika i objekta znanstveno-istraživačke djelatnosti. Znanstvenik mora zauzeti objektivan, vrijednosno neutralan stav o predmetu istraživanja.

1.2. Izvori i praksa pozitivističkog socijalnog rada

13

Durkheimov pristup po kojem je čovjekova potreba za djelovanjem određena situacijom u kojoj se čovjek objektivno nalazi, pri čemu su posebno naglašeni faktori materijalne stvarnosti. Ti faktori su uzroci koji određuju opseg i sadržaj djelovanja.Pozitivistički socijalni rad najčešće se povezuje s pokretom Scientific Philantrophy koji je težio stvaranju znanosti socijalne terapije. Nastao je kao reakcija obrazovanih ljudi tog vremena na iznimno nezadovoljavajuće djelovanje struktura koje su trebale u vrijeme ekonomske krize u SAD-u pomagati ljudima koji su došli u stanje socijalne potrebe. Reformatori su smatrali da je neodgovarajuća pomoć privukla horde lutalica u gradove, što je povećao učestalost socijalnih bolesti, kriminalitet i alkoholizam. Društvena organizacija nije bila prilagođena opsegu, intenzitetu i oblicima materijalnih potreba.Razrješavanje socijalnih problema tog vremena vidjeli su upravo u društvenim institucijama. Takve su institucije bila filantropska društva koja su se počela vrlo intenzivno razvijati i ubrzo postala institucionalna osnova brige za državljane u stanju socijalne potrebe. Sljedeći pozitivističku doktrinu, manje su se bavile pružanjem neposredne pomoći a više registracijom potrebitih, opisom njihovih potreba i moralnim stanjem. Smatrali su kako ograničene materijalne resurse ne treba rasipati bez temeljitog ispitivanja situacije pojedinaca u stanju socijalne potrebe. Na temelju tog ispitivanja potrebno je donijeti odluku o tome koji su to potrebiti vrijedni neke pomoći, a koji tu pomoć ne zaslužuju. Onima koji bi se pokazali vrijedni moglo se pružiti vrlo ograničenu materijalnu pomoć po principu benevolentne škrtosti. Osnovnim ciljem svog djelovanja smatrali su istraživanje čiji je rezultat bio case-paper, neka vrsta osobnog kartona koji je sadržavao sve relevantne podatke o podnositelju zahtjeva i njegovoj obitelji koji se redovito dopunjavao. On je bio glavna vodilja u bilo kojem postupku s tom osobom/obitelji. Neposredni susreti s klijentima bili su vrlo rijetki, a uvjet za te susrete bio je u najmanju ruku pristanak klijenta, a najčešći uvjet njihov poziv da posjete dom osobe/obitelji u stanju socijalne potrebe. Vrlo važno je bilo kontinuirano praćenje slučaja. Direktna materijalna pomoć bila je rijetka i davala se u vrlo ograničenom obimu jer je temeljna ideja bila u moralnom napretku a ne materijalnom davanju.

1.3. Ostavština pozitivizma u suvremenom socijalnom radu

1. individualistička reformistička perspektiva2. definiranje predmeta prakse socijalnog rada kao bolesnih, asocijalnih pojedinaca – oni

pojedinci koji odstupaju od prosjeka pojedinaca u svojoj socijalnoj organizaciji i na taj način zahtijevaju intervenciju u cilju saniranja tog stanja.

3. medicinski model socijalnog rada – naglasak je na „uzrocima“ socijalne devijantnosti pojedinca. Te se uzroke analizira prateći varijable koje sudjeluju u nekom procesu i čije je vrijednosti moguće izmjeriti u skladu s mjernim karakteristikama instrumenta koji se koristi za mjerenje. Sljedeći korak tog medicinskog postupka je primjena adekvatnih oblika tretmana (liječenja), uz pažljivo mjerenje rezultata tretmana, ponovno s adekvatnim mjernim instrumentima.

4. znanstveno milosrđe – pristup utemeljen u osnovi na darvinističkim pozicijama prema kojima će se održati oni koji su moralno dovoljno potentni. Pristup znanstvenog milosrđa zahtijevao je da se utvrde potencijali pojedine lokalne zajednice za razrješavanje socijalnih poteškoća članova te lokalne zajednice. Zbog potrebe za efikasnim djelovanjem, racionalnim pružanjem pomoći, politika znanstvenog milosrđa inzistirala je da se društvima za potporu siromašnima upravlja a način privrednog menadžmenta pa su često na vodeće mjesto postavljani ugledni privrednici tog vremena.

5. prijateljski posjetitelj – strategija posjećivanja ljudi u stanju socijalne potrebe od strane predstavnika organizacije za pružanje milosrđa. U strategiji pozitivistički orijentiranih socijalnih radnika koncem 19. st, posjećivanje rezervirano ne za profesionalce, socijalne radnike, nego za volontere. Volonteri koji su pozivani na suradnju bili su uglavnom iz viših socijalnih slojeva pa se tako omogućio kontakt siromašnih i bogatih na djelatan način. Bogati su u tome imali i važnu ulogu da procijene moralno stanje siromašnih, i jesu li oni vrijedni investiranja kako bi se popravilo njihovo stanje. Funkcija prijateljskog posjetitelja bila ne samo kvalitetna socijalna funkcija tog vremena,

14

nego i birokratski način razrješavanja konflikta među spolovima u višim socijalnim slojeva tog vremena.

6. konferencija o slučajevima – suvremena inačica ovog dijela pozitivističke ostavštine je timski socijalni rad, a kada se priključe i drugi stručnjaci riječ je o interdisciplinarnom pristupu. Klasični zahtjevi konferencija o slučajevima bili su: da svi sudionici u radu s nekom osobom/obitelji iznesu svoje informacije o tom radu i podijele ih sa sudionicima; na temelju zajedničke informacije od svih sudionika tog procesa, napraviti analizu stanja i odrediti korake nužne za zaštitu osobe ili obitelji u stanju socijalne potrebe; odlučiti koje ustanove/stručnjake još eventualno pozvati; napraviti sveobuhvatan plan mjera svih sudionika u postupku. Konferencije o slučajevima ustanovljene su u metodici socijalnog rada s djecom i obiteljima kao redovita procedura u nekim sustavima socijalne skrbi. Postoje inicijalne konferencije na kojima se utvrđuje situacija, potrebe djeteta i definiraju sudionici u procesu pomoći te pregledne konferencije o slučajevima, čija je uloga pratiti razvoj slučaja.

7. benevolentna škrtost – proizlazi id temeljnog darvinističkog načela koje preuzima pozitivizam. U temelju načela socijalnog darvinizma je ideja o tome da u društvenim odnosima preživljavaju oni koji imaju najveće potencijale. Socijalni darvinizam je tipično liberalno kapitalistički pogled na svijet koji nema nimalo simpatije za one koji ne mogu svojim snagama osigurati sredstva za život. Pozitivistički socijalni radnici nisu bili skloni materijalnoj pomoći, rijetko kad bi je odobrili i to uz detaljnu provjeru.

Ono što je ostalo kao nasljeđe pozitivističkog socijalnog rada tog razdoblja dva su značajna elementa. Prvi je osjetljivost na konzervativne stavove koji su vrlo blizu socijalno darvinizmu. Drugo važno iskustvo je detaljno proučavanje situacije svakog korisnika pomoći, obiteljskog kruga, lokalne zajednice. Ono je poslužilo kao temelj uvođenja socijalnog rada u zajednicu znanstvenih disciplina.Pozitivizam je otvorio orijentaciju socijalnog rada prema znanosti, omogućio socijalnom radu da stekne znanja potrebna za integraciju u znanstvenu obitelj i jednom ga zauvijek u tu obitelj integrirao.Koncept moralne korekcije – proizlazi iz uvjerenja da je, na primjer, većina ljudi sposobna raditi, ali to ne želi jer ne vole raditi, narkomani bi se mogli suzdržati od uzimanja droge, ali to ne žele jer im je uzimanje droge lagodnije… sva su ova ponašanja i s njima povezane problematične socijalne situacije povezane s izražavanjem slobodne volje. Svi su ovi ljudi svojom slobodnom voljom odlučili staviti se u socijalnu poziciju u kojoj su se našli. Osnovni koncept na kojemu je utemeljena potreba za moralnom korekcijom je koncept slobodne volje. Svi ljudi imaju slobodnu volju odlučiti što će postati, i samo o toj njihovoj slobodnoj volji ovisi hoće li postati sirotinja ili bogataši. Koncept moralne korekcije zbog njegove važnosti za razumijevanje pozitivističke faze u razvoju socijalnog rada treba posebno istaknuti iako je na različite načine povezan sa svim konceptima koji su gore navedeni. Koncept moralne korekcije ukazuje na potrebu istinskog povezivanja sa svakom sudbinom koja se naše pred profesionalcima u socijalnom radu i na povezivanje te sudbine s realnim okolnostima unutar kojih se odvija.

FUNKCIONALIZAM- POZITIVISTIČKA INAČICAOpćenito o funkcionalizmu

Kao teorija društva znatno je usmjeren u svom razvoju djelom Emilea Durkheima, njegovim idejama o tome kako društvo održava svoju unutarnju stabilnost protokom vremena. Funkcionalisti upotrebljavaju živi organizam kao metaforu za društvo, njegove različite dijelove i funkcije koje to tijelo drže zajedno, omogućuju njegovo funkcioniranje i njegovu reprodukciju, omogućavajući tako svojevrsni društveni ekvilibrijum. Analiziraju različite dijelove društvenih struktura upravo u kontekstu društvene uloge koju imaju, najčešće se pitajući koja je funkcija neke društvene institucije čije djelovanje istražuju. Ti su

15

različiti dijelovi društvene strukture međusobno povezani integrativnim funkcijama utemeljenim na nekim zajedničkim društvenim vrijednostima koje daju opće upute za ponašanje. Iz njih se izvode norme i uloge koje pobliže specificiraju društvene vrijednosti. Robert Merton- značajna razlika između manifestnih i latentnih društvenih funkcija. Manifestne funkcije – kada su sudionici društvenih procesa svjesni tih funkcija i one predstavljaju motive njihova djelovanja, a latentnih funkcija nisu svjesni i one nisu njihovi svjesni motivi djelovanja. Merton je dao posebno značajan doprinos sociologiji znanosti uvodeći pojam teorije srednjeg dometa i ukazujući na razliku između tih tipova teorija i takozvanih velikih teorija. Teorija srednjeg dometa – konceptualizirao na temelju koncepata statusa i uloge s osnovnom idejom da sirovi empiricizam i vulgarno statističko zaključivanje na temelju takvog pristupa ne mogu doprinijeti razvoju uspješne teorije o društvenim znanostima. One teorije koje su izgrađene na nekom ograničenom korištenju empirijskih podataka, ali i odgovarajućoj teorijskoj, konceptualnoj shemi za pojedina područja koja pokrivaju društvene znanosti. Na taj se način mogu istraživati pojedini društveni fenomeni, ane cjelokupni društveni svijet što on prepušta velikim teorijama. Velike teorije – obuhvaćaju društvene fenomene u cjeliniTeorije srednjeg dometa – obuhvaćaju pojedine društvene pojaveMikroteorije – odnose se na neke pojedinačne slučajeve

Funkcionalističke ideje u socijalnom radu

1. Klijent je u središtu pozornosti – dok je u pishoanalitičkom pristupu najvažnije da se socijalni radnik usmjeri na pravilnu interpretaciju materijala koji klijent donese kako bi ga usmjerio na razumijevanje vlastitog stanja, funkcionalisti su u prvi plan stavili klijenta i njegov napor da otkrije i sam razumije svoje potrebe. Funkcionalisti nisu čovjeka i njegovu prirodu razumjeli samo kao produkt prošlosti, nego i kao biće koje je sposobno samo kreirati i mijenjati samog sebe. Klijent sam odabire problem na koji se treba usmjeriti u svom djelovanju – „započinjanje iz klijentove pozicije“.2. Princip pomažućeg procesa – označava odnos između socijalnog radnika i klijenta, osobe u stanju socijalne potrebe. Promjena u stanju klijenta događa se kroz pomažući proces, kao odnos socijalnog radnika i klijenta. Taj odnos mora biti dinamičan, razvijajući, nikad dovršen i statičan, uvijek važan onima koji u njemu sudjeluju. Za razlike od psihodinamskog pristupa klasične škole, vrijeme je vrlo važna komponenta i o vremenu moraju voditi računa socijalni radnik i klijent. 3. princip racionalnog korištenja vremena – posebno naglašen u modelima kriznih intervencija. Vremensku komponentu će isto tako jasno naglašavati i ekološko-sustavska teorija socijalnog rada.4. uloga institucije – u psihoanalitičkom odnosu psihoanalitičar sam kreira smjer i tijek tretmana. Funkcionalistički socijalni rad u ostvarivanju svog pomažućeg procesa polazi od uloge, funkcije i procedure koja je predviđena u instituciji u kojoj se provodi socijalni rad. Funkcionalisti tako uvode u odnos između socijalnog radnika i klijenta instituciju te njene zahtjeve i ograničenja. Funkcionalistička nastojanja išla su u smjeru oslobođenja od birokratskih načela rigidne medicinske prakse tog vremena, i od oslobođenja od rutiniranog, ponavljajućeg i napornog karitativnog rada pozitivističke orijentacije koji je zahtijevao samo precizno i točno bilježenje događaja i iskustva.

ČIKA ŠKA SOCIOLOŠKA ŠKOLA- MODERNA SOCIOLOGIJA Čikaška sociološka škola – znanost u akciji

Čikaški sociolozi bili su zainteresirani za svakodnevne probleme stanovnika Chicaga, a posebno onih dijelova u kojima je živjelo duboko deprivilegirano stanovništvo. Niz istraživanja bilo je povezan s Hull-Houseom, a neka istraživanja provedena su metodologija koja je i danas moderna. 16

1914. godine dolazi raditi R.E. Park. S njegovim dolaskom započela je zlatna era. Park je bio lider ekološke teorije u krilu čikaških sociologa. Imao je poseban senzibilitet za populaciju Afroamerikanaca. To je bio jedan od važnijih razloga zašto je čikaški socijalni rad imao tako visoku osjetiljivost za probleme različitih socijalno depriviranih etničkih zajednica i zašto se tu javio model kros-kulturalnog socijalnog rada.

Čikaška sociološka škola i socijalni rad.Središnja ustanova čikaške škole socijalnog rada bila je Hull-House. Osnivačica Jane Adams. Jedna od najbližih suradnica Edith Abott. Socijalne radnice Hull Housea vrlo su aktivno djelovale na području zaštite prava radnika, sudjelovale su u odborima koji su podržavali neke od najpoznatijih štrajkova industrijskih radnika Chicaga tog vremena. Socijalni rad čikaških socijalnih radnica nije bio usmjeren samo na rješavanje aktualnih socijalnih problema. Aktualni socijalni problemi ne rješavaju samo tretmanskim djelovanjem karitativnih udruženja tog vremena, nego aktivnošću na unapređivanju životnih uvjeta stanovništva. Zbog toga su sadržaji Hull-Housea javna knjižnica, umjetnička galerija, sportska dvorana, kavana, vrtić, jaslice, muzička škola, javno sportsko igralište. Upotrebljavale su tehniku mapiranja. Cjelokupno teorijsko djelovanje čikaških sociologa može se pronaći u teorijskom korpusu socijalnog rada, pri čemu se posebno naglašavaju:1. Ekološka teorija – čikaški sociolozi su bili impresionirani gradom kao posebnom strukturom koja posjeduje neku zasebnu objektivnu realnost koja se pojavljuje kao samostalan i neovisan entitet. Područje ekološkog razumjeli su kao prostornu distribuciju ljudskih fenomena. Svojim predmetom istraživanja smatrali su odnose između ljudi u kontekstu okoline koju se tretirali kao medij unutar kojeg se ispitivani odnosi odvijaju. Posebno usmjeravani na probleme koji imaju imigranti u novim okolinama u kojima su se našli. Ekološko-sustavska teorija čikaških socijalnih radnica bila je ukorijenjena u uvjerenju da rezidencijalni status čovjeka definira mnoge druge aspekte njegova života, kao što su škole, parkovi, crkve, zapošljavanje… brze i dinamične promjene strukture dovode do poteškoća za osobe nižeg socijalnog statusa jer one žive najčešće u predjelima detorioracije modernih gradova. Ekološko sustavska teorija bila je utemeljena u socijalnoj stvarnosti ondašnjeg Chicaga. Često su se bavili istraživanjem mikrostrukutra, malih gradskih četvrti, etničkih enklava, slumova, područja u kojima žive najniži socijalni slojevi. (Robert Ezra Park; Ernest Burgess)2. Teorija društvene dezrganizacije – ima korijen u ekološkom pristupu. Jedna od teorija nastalih u radionici čikaške sociološke škola. Tvorci teorije William Isaac Thomas i Florian Witold Znaniecki. Ukazali su na činjenicu da se niz oblika socijalnih problema (ovisnost, prostitucija, izvanbračna rođenja, delikvencija, duševne bolesti…) javlja u područjima određenih gradskih područja. Nije riječ o populaciji koja bi u biološkom smislu bila abnormalna. Ova odstupanja su normalna reakcija te populacije na nenormalne uvjete u kojima se nalazila, propadanje gradskih četvrti, loši stambeni uvjeti… oblici neprihvatljivog ponašanja te populacije u takvim uvjetima dovode do društvene dezorganizacije kao jednog od najčešćih odgovora. Oni se prenose kroz stvorene kulturne obrasce koje generacija roditelja prenosi na svoje potomke. Društvena dezorganizacija je društveno nepoželjno stanje i ona dovodi do dezorganizacije na osobnoj razini preko slabljenja postojećih društvenih pravila na ponašanje pojedinih članova društvene grupe. 3. Teorija diferencijalnih asocijacija – uvedeno je načelo kulturalne kompetentnosti socijalnih radnika, koja znači svijest o pripadnosti klijenta nekoj drugoj kulturi, razumijevanje procesa migracije i poteškoća koje taj proces prate, svijest o vlastitoj kulturi socijalizaciji i načine na koji ta pripadnost oblikuje njihove nazore, ali intervencije s klijentima. Pripadnost nekoj devijantnoj supkulturi ne događa se po slijedu nekih slučajnih događaja. Sutherland je zaključio:

- devijantno ponašanje se uči, uči se u interakciji s ostalim osobama u procesu komunikacije- najvažniju ulogu u učenju devijantnog ponašanja imaju odnosi s najbližim krugom osoba - učenje devijantnog ponašanja sadrži tehniku počinjenja kažnjivog djela koja može biti vrlo jednostavna ili vrlo složena i posebnosti usmjerenja motiva, racionalizacije i navika

17

- posebnosti usmjerenja motiva uče se označavanjem zakonskih odredbi o kažnjivosti djela kao (ne)prihvatljivih- osoba postaje delikvent zbog toga što daje prednost motivima i opravdanosti kršenja zakona pred ponašanjem kojim se poštuje zakon- različitosti društvenih skupina može varirati u brojnosti, trajanju i snazi djelovanja- svako učenje devijantnog ponašanja uključuje sve mehanizme bilo kojeg drugo socijalno prihvatljivog učenja- devijantno ponašanje je ostvarenje općih potreba, ne može se tako objasniti budući da je nekažnjivo ponašanje također ostvarenje tih potreba

4. Teorija kulturnog konflikta - kros kulturna perspektiva, koja je jedna od temeljnih orijentacija socijalnog rada gotovo od samim početaka kao profesije, a naročito je bila naglašena u teorijskom i praktičnom djelovanju čikaških socijalnih radnica, pomaže u razumijevanju razičitih kultura i obrazaca ponašanja koji se pod utjecajem tih kultura razvijaju, razumijevanju kako to veliki društveni sustavi utječu na ponašanje pojedinca. Ponašanje čovjeku služi kao adaptivna funkcija preko usvajanja normi koje su uspostavljene u nekom konkretnom društvu u cilju regulacije ponašanja pojedinaca. O toj različitosti kada je riječ o normativnim funkcijama kulturnih obrazaca govori teorija kulturnog konflikta. Ljudi mogu usvojiti sustave vrijednosti koji su u neposrednom konfliktu s vladajućim sustavom vrijednosti u nekom okruženju, kada se ti različiti vrijednosni sustavi formirani u krilu različitih kulturnih okruženja. Prihvaćanje vrijednosti neke kulture može istovremeno biti kršenje zakona koji odražavaju vrijednosti druge kulturalne grupe. Primarni konflikt (jedna osoba rođena i socijalizirana u jednoj kulturi i onda prešla u područje neke druge kulture u koja je unijela norme svoje izvorne kulture) i sekundarni konflikt (unutar jedne dominantne kulture razvijaju razvijaju različite potkulture koje kreiraju njihove zasebne sustave vrijednosti). Korijen socijalnih problema nalaze u kolektivu. 5. Simbolički interakcionizam – temelji se na stavu da ljudi daju značenje stvarima u svijetu, a ono se zatim kroz neprekidan komunikacijski tijek interpretira i reinterpretira. Interpretiranje i reinterpretiranje utemeljeno je u čovjekovoj neposrednoj i neprestanoj interakciji sa sustavom u kojem se događa.Osobnost se razvija tako što dijete:

- imitirajući važne druge iz svoje okoline prihvaća njihove načine ponašanja, stavove, sustav vrijednosti

- osoba u razvoju trudi se pridobiti potvrdu svojeg djelovanja od strane važnih čimbenika socijalizacije- dijete usvaja mišljenje koje važne osobe iz njegova kruga pokazuju prema sebi samima pa tako

odražava njihovu sliku sebe samih te na taj način dolazi do mogućnosti definiranja samog sebeSimbolički interakcionizam bio je teorijska osnova i za kros-kulturalni socijalni rad, visoku osjetljivost za druge kulture i ravzijanje posebnog senzibiliteta profesionalnih socijalnih radnika u radu s ljudima, pripadnicima drugih kultura.

Nasljeđe čikaške sociološke škole socijalnog rada za suvremeni socijalni rad

Akademski razvoj u Chicagu započeo je s Edith Abbott i Sophonisbe Breckinridge. Njih dvije započele su suvremenu eru Chicago school of civics and philanthropy. Čikašku školu socijalnog rada čini niz praktičnih aktivnosti, ali i teorijskih doprinosa do kojih su zajednički došle stanovnice i aktivistice Hull-housea.

Funkcionalno povezivanje akademske djelatnosti i osobnog angažmana – pragmatizam u najboljem smislu na djelu

Depolitizacija je jedan od direktnih rezultata utjecaja neoliberalističke mislenosti u profesiji socijalnog rada. Ona je socijalne ranike gurnula u područje društvene neaktivnosti, često isprazne prakse koja ne vodi računa o tome da je socijalni problem korisnika društveno uvjetovan i da je upravo njegova korisnička pozicija 18

nešto što on najčešće ne može djelatno iskoristiti. Proces depolitizacije socijalnog rada posebno je bio naglašen an području obrazovanja socijalnih radnika.

Područja obrazovanja kao faktor razvoja socijalno isključenih društvenih slojeva stanovništva

Obrazovanje jedan od najvažnijih faktora vertikalne socijalne mobilnosti i potrebno je najnižim socijalnim slojevima osigurati takvo obrazovanje i uvjete za obrazovanje kako bi oni sami svojim obrazovanjem mogli pridonijeti razrješavanju represije nad njima. Ciljevi: ostvarenje centra za unapređenje građanskog i društvenog života; osnivanje i održavanje obrazovnih i filantropskih institucija te unapređenje uvjeta u industrijskim četvrtima Chicaga. Uvidjele su važnost koncepta „cjeloživotnog učenja“. Jane Adams tvrdila je kako je za napredak društva u cjelini, a posebno za razrješavanje socijalnih problema potrebno stvoriti refleksivnog odraslog, osobu koja će biti sposobna prihvatiti i razumjeti informaciju i upotrijebiti je u svakodnevnom životu.

Ekološko sustavski pristup socijalnom radu

Čikaške socijalne radnice bile su duboko svjesne dinamičnog suodnosa okoline i pojedinca u svim tipovima životnih situacija, kao i u svim životnim razdobljima. One su svoj eko-sustavski pristup upotrebljavale prije svega u analizi prilika najdepriviligiranijih osoba i sredina Chicaga u vremenu u kojemu su djelovale, posebno kad je bila riječ o siromašnim imigrantima. Eko-sustavski pristup primjenjuje se u područjima: socijalnog rada u zajednici, s obitelji, s hraniteljskim obiteljima i usvojiteljima, s adolescentima sa suicidalnim smetnjama, s djecom u teškoćama u razvoju, s djecom čiji roditelji su u postupku razvodu braka, u obrazovanom sustavu, u zdravstvu s djecom s kroničnim bolestima.

Multikulturalnost u socijalnom radu

Ovaj pristup se u teoriji i praksi socijalnog rada potvrdio kao nužda, posebno u suvremenom svijetu uz opsežne migracije. Socijalni rad po svojoj naravi struka koje je otvorena za različitosti jer mora pokazati interes za čovjekove probleme, bez obzira na njegov spol, dob, životni stil, seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost. Potpomognute istraživačkim djelatnostima sociologa razmišljale o gradu kao specifičnoj strukturi i bavile se planiranjem onih elemenata razvoja grada koji su unapređivali živote pojedinaca ali i cijelih zajednica. Ellen Gates Starr i Florance Kelly su isticale i oštre kritizirale američki etnocentrizam tog vremena, odbijanje da se pomogne učinkovitom uklapanju imigranata iz drugih etničkih grupa u američko društvo.

Skrb za obitelj

Za razliku od kolega sociologa, koji se se bavili istraživanjem procesa u obiteljima deprivilegiranih socijalnih slojeva, socijalne radnice su vrlo praktično organizirale niz oblika potpore obiteljima u čikaškim kvartovima. Zbog činjenice da su žene iz tih depriviranih obitelji bile u posebnoj teškoj situaciji, nesposobne da pokušaju braniti svoje ljudske pozicije i svoja prava, čikaške socijalne radnici razvile su niz modela pomoći i potpore u onim oblicima obiteljskog života u kojima su nositeljice bile žene. Tako su otvoreni tečajevi kuhanja, njege djeteta, brige o djetetu, uz organizaciju besplatnih dječjih vrtića, lokalnih prodavaonica… osigurani su i zabavni sadržaji.

Grupni socijalni rad19

Većina institucija koje su socijalne radnice osnovale bile su utemeljene na grupnim pristupima. U početku su to vodili volonteri bez obrazovanja u grupnom radu.

PSIHOANALITIČKA TEORIJA U SOCIJALNOM RADUPsihoanalitička teorija – reinterpretacija transcendentalnih iskustava subjektivnosti

Psihoanaliza je bila temelj profesionalizacije socijalnog rada. Oslanjanje na psihoanalitičku teoriju omogućilo razvijajućem socijalnom radu da se pretvori od modela pokušaj-pogreška u znanstveno utemeljen okvir postupanja s ljudima u stanjima socijalne potrebe. To je susret dvaju teorijskih pristupa, u mnogočemu bliskih po njihovim ciljevima, pristupa koji su usmjereni u suosjećanje, traganje za istinom i predanosti smanjivanju patnji i doprinošenju olakšanja uvjetima u kojima živi čovjek.

Tri su konstitutivna dijela psihoanalitičke teorije:1. psihoanalitička teorija razvoja - u kršćanskoj kulturi novorođeno dijete je Božji dar i vrlo teško se

može govoriti o tome kako je zločesto, maltretira majku/sve oko sebe. Freudov dinamički pristup, posebno elementi ranog psihosocijalnog razvitka omogućuju doživljavanje, analiziranje novorođenog djeteta. Freudov razvojni koncept omogućio je i povezivanje psihološkog i biološkog, proces koji će u današnje vrijeme postati moderan i intenzivirati se u mnogim svojim dimenzijama. Njegova je ideja bila da je raniji psihosocijalni razvitak podijeljen u nekoliko faza (ORALNA(dijete kroz nju prolazi tijekom prve godine života uključuje erotsku ugodu ili zadovoljstvo preko njege, ugodna stimulacija usta, usana i jezika povezana je s majčinom figurom. Osobe čije su potrebe u toj fazi adekvatno zadovoljene mnogo lakše se povezuju s drugima) ANALNA (od 1-3 godine života karakterizirana je važnošću analnog područja za razvoj ličnosti. Eliminacija otpadnih tvari iz organizma postaje središnjom točkom) FALIČKA ILI EDIPSKA FAZA (usmjerava pozornost u vlastite genitalije, javlja se edipov/elektrin konflikt. Faza u kojoj dijete prolazi kroz identifikacijski proces s roditeljem istog spola i primarnu socijalizaciju. U ovoj fazi od velikog značaja je razvoj superega koji osigurava prijenos kulturnih obrazaca kroz generacije. Traje između treće i šeste godine) FAZA LATENCIJE( od 6-12 godine, sve su se važne temeljne strukture ličnosti-id,ego,superego-razvile. Ova faza je faza infantilnih seksualnih energija) GENITALNA FAZA(12-18 godine života. Raniji izvori seksualnog zadovoljstva u ovoj se fazi usklade i sazriju. Sposobnost da se produktivno radi, da se duboko veže za neku osobu, bogat seksualan život)) ali one nisu međusobno nužno podijeljene i mogu se na neki način prekrivati. Ono što je bitno za daljnji psihoseksualni razvoj jest činjenica da je moguće da se u nekoj fazi dogodi takozvana fiksacija, pojava kada se psihička energija suviše investira u nekoj razvojnoj fazi, pa zbog toga ta energija nije na raspolaganju za kasnije razvojne faze – koncept „slobodne energije“. Višak te energije u teoriji sustava predstavlja svojevrsno iznenađenje u funkcioniranju sustava, a jedino minimiziranje te slobodne energije omogućava njegovo uredno funkcioniranje. Teorija objektnih relacija istražuje odnose između subjekta i drugih osoba u svijetu tog subjekta, posebno onih koje obično nazivamo važnim drugima. Pristup je utemeljen na ideji kako se naš unutarnji svijet sastoji od elemenata koji su u njega ušli izvana preko funkcioniranja drugih osoba.

2. psihoanalitička teorija ličnosti – pri razmatranju odnosa socijalnog rada i psihoanalitičke teorije dvije su ključne poveznice: determiniranost čovjekova ponašanja psihičkim procesima i determinanta podsvijesti, ideja o tomu kako smo u svom mišljenju i djelovanju pokretani sadržajima koji se nalaze duboko skriveni u dubinama naše psihičke strukture. Klasična Freudova ideja strukture ličnosti temelji se na tvrdnji kako je ličnost utemeljena na nagonima ili primitivnim unutarnjim silama koje

20

su suprotstavljene društvenim očekivanjima. Te unutarnje sile teže zadovoljavanju ugode, a društvena okolina zahtijeva inhibiciju tih nagonskih impulsa i na tome počiva neprekidan konflikt. Tri su dijela te strukture; ONO/ID ( obuhvaća psihičke prezentacije poriva. Prihvaća energijske potencijale nagona, biološkog temelja. Energijski je temelj ličnosti, ali je strukturno potpuno neorganiziran. Samo je energija i trebaju mu drugi elementi strukture kako bi suvislo funkcionirao.); JA/EGO ( sadrži one funkcije koje povezuju psihički svijet osobnosti sa stvarnošću. Ego je cjelina kja veže porive koji dolaze iz ida i socijalne zahtjeve koji se nalaze predstavljeni u seperegu. Zadatak strukture Ja je iznimno težak i kompleksan) NADJA/SUPEREGO ( moralni koncepti okoline i naš ideal sebe. Superego nije samo povijest razvoja roditelja nekog djeteta nego i povijest razvoja neke socijalne supskupine. Odnos između Ja i Nad-ja je neposredan i neprestan.

3. psihoanalitička terapija – u socijalni rad je unijela nezamjenjive elemente praktičnog djelovanja, vještina i sposobnosti neophodnih za svakog socijalnog radnika da na primjeren način izvrši svoju profesionalnu zadaću.

Sastavni dijelovi psihoanalitičkog liječenja:a) slušanje klijenta – klijent je onaj koji ima problem i donosi ga. Profesionalac može samo pažljivim

slušanjem klijenta razumjeti o čemu se radi. Osnovni cilj pažljivog slušanja je da se nešto objelodani i otkloni

b) postavljanje pitanja radi pojašnjenja i dopune – kako bi bio siguran da je dobro razumio sve dimenzije problema socijalni radnik mora znati koja dodatna pitanja postaviti. Posebno su bitna kako bi se s klijentom dogovorila strategija i taktika rješavanja problema koja ponekad ne ovisi samo o dobroj volji socijalnog radnika i klijenta, nego je često regulirana pravnim propisima, ali i kulturnim normama okoline u kojoj se neki proces odvija.

c) Konfrontacija – stavljanje u središte interesa klijenta, ali i socijalnog radnika nekih bitnih činjenica koji je kao dio opisa problema donio klijent.

d) Pomoć pri uvidu u vlastito stanje – oblik suradnje s klijentom koji klijentu omogućuje razumijevanje vlastite situacije, odnosno uvid u tu situaciju.

e) Pojašnjenje – odnosi se isključivo na psihološke fenomene u psihoanalitičkoj terapiji a u socijalnom radu je usmjereno i na to da se klijentu pojasni kako, npr, neki pravni propis dovodi do toga da se njegova osobna životna situacija pogoršala.

f) Interpretacija – u psihoterapiji povezuju značenja pacijentovih misli, osjećaja i fantazija u smislu njihova psihogenetičkog značenja. Terapeut u psihoanalitičkoj interpretaciji pacijentu prenosi značenje njegovih sakrivenih misli koje on sam ne može izraziti. Interakcija između pacijenta i terapeuta zapravo znači proces zajedničkog uključivanja u stvaranje nekog značenja. U socijalnom radu interpretacija ima ulogu približavanja klijenta nekim sadržajima koje do tada iz različitih razloga nije mogao ili htio prihvatiti

g) Prorada sadržaja – u psihoanalitičkoj terapiji vrhunac terapijskog zahvata. Ona znači integraciju cjelokupnog iskustva u psihoterapiji preko produbljivanja i proširivanja razumijevanja otpora i prijenosa te zbog troga takvim promjenama ličnosti koje omogućuju kvalitetniju integraciju klijenta.

Psihoanalitička teorija u teoriji i praski socijalnog radaStrukturirano učenje - Pristup čovjekovu iskustvu koji znači ne samo povećavanje opsega znanja, nego i promjenu, sposobnosti i sazrijevanja ličnosti. Sudionici u strukturiranom učenju razvijaju nova znanja iz procesa rješavanja problema, popunjavajući praznine u znanju, ali istovremeno razvijaju i unapređuju jedan drugog. Osnovno pravilo strukturiranog učenja je da se uči iz problem solvinga. Dvostranost procesa strukturiranog učenja najbolje je ilustrirana dvjema paralelnim i kompatibilnim konceptima – transferom i kontratransferom. Transfer u psihoanalizi znači prenošenje svih emocija s prvih objektnih veza na terapeuta. Protuprijenos je emocionalna reakcija terapeuta na transfer pacijenta.

21

Empatija - Freud je empatiju postavio u samo središte terapijskog procesa, smatrajući je uvjetom za uspostavljanje terapijskog odnosa uopće, konceptualizirajući je kao našu sposobnost razumijevanja drugih stavljajući sebe u njihovu situaciju i na tom je stajalištu ostao do kraja svoje intelektualne djelatnosti. Empatija nije samo sposobnost socijalnog radnika da se uživi u neku tešku situaciju klijenta. Ta sposobnost je uvjet da socijalni radnik obavi svoj posao prema zahtjevima profesije. Suvremena neuropsihološka istraživanja otkrila su da u ljudskom mozgu postoje takozvani mirror neuroni koji nam omogućuju da otkrijemo i razumijemo namjere drugih ljudi što nam omogućuje empatijsko usklađivanje s drugima.

Značaj djetinjstva u razvoju čovjeka – to je veliko Freudovo otkriće, od ključnog značaja je u socijalnom radu. Suvremeni socijalni rad polazi od maksime prema kojoj intervencija u socijalnom radu ovisi o razumijevanju onoga što je bilo prije i što će se zbog toga dogoditi u budućnosti onih u čiju se korist intervenira. Kvaliteta odnosa s drugim ljudima tijekom djetinjstva neposredno utječe na razvoj ličnosti i emocionalno stanje individue čime se razvoj u djetinjstvu stavlja u samo središte interesa u teoriji i praksi socijalnog rada. U ranom djetinjstvu leži ključ razumijevanja kasnijeg čovjekovog razvoja

Razumijevanje ličnosti i diživljaj svake osobe kao autonomne – koncept autonomnosti ključan je z razumijevanje filozofije psihoanalize. Psihoanalitički pristup je prvi znanstveni pristup čovjekovoj ličnosti. Psihoanalitička teorija snažno naglašava autonomnost u razvitku svakog pojedinog ljudskog bića. Svi stadiji čovjekova psihosocijalnog razvitka usmjereni su prema autonomiji.

Povećanje klijentove osobne odgovornosti – odgovornost klijenta za vlastito stanje ne proizlazi iz nekih etičkih principa, moralnog reda ustrojenog u okviru psihoanalitičke tehnike. Ta je odgovornost tehnika sama. Osnovna ideja koja je s Freudovom psihoanalizom ušla u socijalni rad odgovornost je klijenta za njegove postupke i njegovo ravnopravno sudjelovanje u tim procesima.

PSIHOSOCIJALNI RAD – SOCIJALNI RAD NADAHNUT PSIHOANALIZOMPsihosocijalni rad uvela je u socijalni rad Florence Hollis. Psihosocijalni rad bio je pristup utemeljen na dva velika teorijska sustava – psihoanalitičkom pristupu. Opća teorija sustava u kasnijim je varijantama ovog pristupa zamijenjena ekološkom perspektivom.

TEORIJSKE OSNOVE PSIH OSOCIJALNOG RADA – TEMELJNE VRIJEDNOSTI Psihosocijalni rad izvodi dvije vrijednosti:

- prihvaćanje - samoodređene (mogućnost klijenta da sam donosi odluke o bitnim stvarima u svom životu. Vrednota

ima svoje korijene u Freudovoj psihoanalitičkoj misli, u njegovom nastojanju da klijent preuzme odgovornost za svoj život.

KONSTITUIRAJUČI KONCEPTI1. Koncept ličnosti – model psihosocijalne terapije zadržava klasičnu Freudovu trodiobu ličnosti na

Ono, Ja i Nad-ja. Ono u toj optici nije samo libidinozan i agresivan u svojoj prirodi, skup nagona i instikata jačih ili slabijih, ali prisutnih u svih osoba, već predstavlja nagon svake osobe, ne samo djeteta, za osjećajem blagostanja, autonomijom i zadovoljavajućim međuljudskim odnosima. Dio ličnosti koji se naziva Ja konceptualiziran je ne samo kao posrednik između nagona s jedne strane i zahtjeva stvarnosti te normi, s druge, nego i daleko aktivnije, kao nositelj takozvanog sekundarnog procesa, funkcije koja bi trebala uvesti red u te odnose, omogućiti prevladavanje razuma nad silama nagona. Jako bitni su obrambeni mehanizmi. Nad-ja je predstavljen kao onaj koji prvenstveno forimiran djetinjstvu od strane roditelja. Prejaki nad-ja može dovesti do mržnje prema samom sebi. Slab ego može dovesti do različitih oblika antisocijalnog ponašanja i nedostatka osjećaja za druge ljude. Tri međudjelujuća faktora – konkretna životna situacija koja onemogućuje zadovoljavajuće

22

osobno i socijalno funkcioniranje; pogrešno funkcioniranje ja ili nad ja funkcija; ograničavajući obrambeni mehanizmi.

2. koncept okoline – psihosocijalni rad usmjerava se na okolinu prema modelu ekološko-sustavske teorije, u kojem se pojedinac ili obitelj vide kao međusobno povezani sustavi koji se međusobno induciraju. Poseban je naglasak na povezanosti i cjelovitosti sustava, da nije pod djelovanjem nekog vanjskog sustava samo onaj dio koji je neposredno izložen, nego su do neke mjere djelovanju vanjskog sustava izloženi svi dijelovi sustava. Ljudi utječu na svoju okolinu.

3. koncept ličnosti u okolini – tročlani koncept u kojem se susreću osoba, situacija u kojoj se osoba nalazi i interakcije između tih faktora; odnos okoline i ličnosti; međusobne interakcije osobe i njene najbliže okoline pri čemu su u ovom konceptu znatno zanemareni neki opći društveni uvjeti unutar kojih se interakcije razvijaju. Kasniji će razvitak biti intenzivnije okrenut k problemima koji proizlaze iz šire društvene okoline, kulturnih uvjeta, organizacija ili institucija… no temeljna psihoanalitička orijentacija ipak nije napuštena.

PSIHOSOCIJ ALNA TERAPIJA 4 temeljne kategorije psihosocijalne terapije - terapijski zahvati s pojedincem/obitelji/parovima- krizne intervencije

Načelo na kojem su utemeljene sve četiri kategorije pristupa jest zajedničko sudjelovanje klijenta i socijalnog radnika u procesu razumijevanja problema, ali i cjelokupnom razvoju njihovih odnosa. Oni moraju zajednički utvrditi što je problem, koji to čimbenici pridonose poteškoćama i što bi to trebalo promijeniti ili urediti kako bi se situacija poboljšala. Psihosocijalni rad nastao je na temeljima tradicionalnog socijalnog rada s početka razvoja profesije.

BIHEVIORIZAM I KOGNITIVNA TEORIJA U SOCIJALNOM RADUOsnove biheviorizma

Ponašanje koje se može opaziti i mjeriti.John B. Watson – otac biheviorizma. – smatrao je da specifični podražaji dovode do specifičnih reakcija, da se strahovi mogu naučiti te da ih se može i uvjevtoati. Smatrao je da utjecaji iz okoline imaju velik utjecaj na ljudsko ponašanje – ne osjećaji i misli. Od sredine 1960-ih, kada se počelo kritizirati psihodinamske teorije, bihevioralna teorija ulazi u područje teorije i prakse socijalnog rada. Biheviorizam se bavi ponašanjem koje se može opažati i mjeriti, odnosno onim što čovjek čini. Ponašanje je naučeno kroz procese uvjetovanja i potkrepljenja te se stoga može i mijenjati. Osim procesa učenja, za razvoj ponašanja važan je kontekst, tj. okolina i interakcija s drugim ljudima. B.F. Skiner – u pojam promatranje i razumijevanje ponašanja dodao potkrepljenje. Ponašanje učimo pod utjecajem potkrepljenja, bilo pozitivnog ili negativnog. Potkrepljenje je podražaj koji slijedi kao odgovor na neko ponašanje te na taj način povećava ponašanje ili ga može smanjiti. Njegova teorija operantnog uvjetovanja, odnosno učenja na posljedicama pokazuje nam kako učimo ponašanja koja pomažu da dođemo do cilja. Kada se uspostavi odgovarajuće ponašanje, njegove posljedice djeluju tako da održavaju sve slične procese. Opća teorija biheviorizma može se sažeti u četiri osnove tvrdnje:

1. pojedinci, obitelji, socijalne grupe, zajednice i cijela društva temelje se na ponašanju2. svako ponašanje izaziva posljedicu3. posljedice određenog ponašanja u velikoj mjeri određuju ponovljenu pojavu tog ponašanja

23

4. empirijska analiza elemenata nekog ponašanja funkcija je koja nam omogućuje uspješnu intervenciju

bihevioristi smatraju da je kompleksno ljudsko ponašanje u većem dijelu funkcija proteklih i sadašnjih iskustava, da nema suštinske razlike između onoga što se uobičajno naziva neproblematičnim/normalnim ponašanjem i onoga što se naziva problematičnim/abnormalnim ponašanjem. Osnovna karakteristika biheviorizma je u pokušaju da se utječe na čovjekovo ponašanje, a da se pri tome ne traži kompenzacija u događajima koji se odvijaju unutar ličnosti.

Ponašanje se prema bihevioralnom pristupu promatraju i s obzirom na:1. okolinu u kojoj se ponašanje događa2. biološke osobine i naslijeđe

osnovni koncepti biheviorizma značajni za socijalni rad:1. klasično uvjetovanje – promatranje i razumijevanje2. potkrepljenje3. operantno uvjetovanje - odnosno učenja na posljedicama

osim ovih za praksu socijalnog rada značajna je i teorija socijalnog učenja koja ističe važnost socijalnog učenja, odnosno učenja iz interakcije s okolinom.

Temeljni teorijski konstrukti biheviorizma1. determinizam - Biheviorizam je deterministički u tome što svoj indentifikacijski lokus nalazi u

prošloj i sadašnjoj okolini individue. Na neki način čak i gentsku strukturu pojedinca tretira kao produkt prošlih iskustava u okolini, koje je naša vrsta prikupila tijekom svojeg razvoja i kroz prirodnu selekciju. Za razliku od psihoanalitičkog determinizma, svoj determinizam bihevioristi smatraju optimističnom doktrinom, koja uvijek sadrži mogućnosti za smislenu i pozitivnu promjenu ostvarenu od strane čovjeka kao osobe i kao pripadnika vrste.

2. empiricizam - biheoviorizam traži da se socijalni radnici prije svega oslone na objektivne podatke, koje je najbolje prikupiti kroz eksperimentalnu studiju (praktičar će se najprije konzultirati s empirijski usmjerenom stručnom literaturom, kako bi pronašao najbolje načine za pomoć klijentu). Drugi je aspekt empiricizma neprestana evaluacija osobne prakse, pri čemu se najčešće koriste modeli istraživanja pojedinačnog slučaja.

3. Operacionalizam - Socijalni radnik mora pokušati objasniti klijentovo ponašanje u kontekstu ponašanja koja se mogu primijetiti i plan tretmana mora biti u skladu s procedurom koja je predviđena u nekom obliku tretmana, svaki detalj tretmana mora biti tako zabilježen da može u istoj toj formi i sadržaju biti ponovljen od strane drugih socijalnih radnika.

4. ekonomičnost – socijalni radnik mora pronaći najjednostavnije od raspoloživih i adekvatnih objašnjenja klijentove situacije, prije analize etioloških hipoteza koje imaju kompleksniju strukturu.

5. izbegavanje reifikacije – reifikacija znači upotrebu hipotetskih konstrukata na način kao da reprezentiraju realne stvari, bez empirijskih dokaza kako ti konstrukti zbilja postoje. Ovo se odnosi na upotrebu konstrukata kao što id, ego , motivacija, edipov konflikt…

6. izbjegavanje cirkularnog razmišljanja – cirkularno razmišljanje predstavlja situaciju u kojoj je nemoguće razlikovati uzrok i posljedicu klijentova ponašanja. Ovo se najčešće događa zbog toga jer je jedini argument kojim se dokazuje neki konstrukt neko ponašanje koje se upotrebljava da bi se dokazalo postojanje nekog konstrukta.

24

Upotreba teoretskog modela u praksi socijalnog rada

Bihevioralni socijalni rad definira se kao informirano korištenje tehnika intervencije koji se temelje na empirijski dokazanim teorijama učenja koje uključuju, ali nisu limitirane, na klasično uvjetovanje, operantno i učenje promatranjem od strane profesionalnih socijalnih radnika. Koristi se na različitim razinama kako bi se postigli rezultati na području rada s pojedincem, parovima, obitelji, malim grupama, organizacijama i zajednicama s ciljem postizanja promjene u pogledu različitih problema. Osobni i socijalni problemi promatraju se kao vidljiva ponašanja koja se mogu promatrati, mjeriti i mijenjati. Izvori i uzroci klijentovih osobnih i socijalnih problema promatraju se u međuovisnosti s okolinskim uvjetima, odnosno promatra se individualna povijest učenja i obrasci potkrepljenja i kazni koje je osoba doživjela u svojem okruženju. Cirkularno razmišljanje predstavlja situaciju u kojoj je nemoguće razlikovati uzrok i posljedicu klijentova ponašanja. Intervencijama u bihevioralnom socijalnom radu želi se postiči promjena u ponašanju klijenta. Koraci su:

- procjena – analiza klijentova problema: što je jasnije moguće definirati probleme- izbor intervencije – u skladu s definiranim ponašanjem koje se želi promijeniti. - Implementacija – primjenjivanje- Evaluacija – procjena

Bihevioralne terapijske intervencije bave se aktualni klijentovim problemom te se u fazi procjene usmjerava na sadašnje okolinske uvjete koji su povezani s problematičnim ponašanjem. U fazi procjene nastoji se otkriti što oni koju su uključeni u situaciju misle da problem, tko se žali ili pati zbog nekog ponašanja, tko je sve dijelom problemnog ponašanja, sve detaljne okolnosti kada se problem pojavi, je li problem u tome što je ponašanje prečesto ili neredovito ili neadekvatno, tko može biti medijator, kako bi se klijent želio promijeniti i imao koristi od potencijalnih potkrepljivača.Odnos socijalnog radnika i klijenta važan je u bihevioralnom socijalnom radu kao i u ostalim oblicima prakse. Važno je razvijati pozitivan odnos s klijentom od početka te uključiti klijenta da aktivno participira koliko je god to moguće u procesu procjene i intervencije. Intervencije polaze od teorije kondicioniranja, tj. uvjetovanja i teorije socijalnog učenja. Ponašanje razumijevaju kao odgovor na vanjske podražaje. Kondicioniranje znači uparivanje odgovora s podražajem koji prirodno ne proizvodi reakciju – uvjetovana reakcija. Klasično uvjetovanje je proces u kojem se uči ponašanje. Operantno uvjetovanje – ponašanje se uči i kroz posljedice ponašanja. Primjeri intervencija u bihevioralnoj terapiji i bihevioralnom socijalnom radu : sustavna desenzibilizacija, trening podrške, trening relaksacije i averzivna terapija

- sustavna desenzibilizacija – upotrebljavana kada je riječ o poteškoćama posredovanim kroz anksioznost (fobija, seksualna disfunkcija...). Tehnika u kojoj se kroz nekoliko susreta (3/4) klijente vodi kroz situacije koje kod njih izazivaju anksioznost. U prvom koraku klijente se podučava tehnike relaksacija, nakon izrađuje hijerarhija situacija koje kod klijenta izazivaju anksioznost. Nakon opuštanja klijent zamišlja situaciju koja uzrokuje anksioznost. Ako je pre neugodno prekida se, provodi relaksacija pa onda opet sve.

- Uvježbavanje socijalnih vještina, najpopularnija asertivnost – koristi se kada klijentima nedostaju socijalne vještine potrebne za ostvarivanje kvalitetnijih interpersonalnih odnosa i posljedično za dobivanje drugačijih potkrepljenja.

- Averz ivna terapija – koristi se posebno kada je riječ o alkoholičarima, zloupotrebi droga, pušenju, prekomjernom hranjenju… Polazeći od principa klasičnog uvjetovanja tehnike se sastoje od uvođenja neugodnih ili bolnih podražaja s ciljem smanjivanja neželjenih ponašanja.

- Tehnika modeliranja – temeljena na teorijsi socijalnog učenja koja ukazuje na važnost učenja opažanjem, odnosno imitacije. Koristi se u socijalnom radu u bihevioralnoj bračnoj i obiteljskoj

25

terapiji. Provodi se na način da se od klijenta traži da gleda kako netko drugi izvodi ponašanja koja on izbjegava te da nema negativnih posljedica po izvođaču.

Prigovori bihevioralnom pristupu:- neposvećivanje dovoljno pažnje subjektivnim doživljajima, genetskim i drugim utjecajima koji

djeluju na ponašanje. - Nemogućnost da se principima učenja obuhvate složeniji procesi te se pristup doživljava kao

brzinsko rješavanje složenih problema- Pitanje generalizacije pristupa ponašanja na ljudska bića s obzirom da su dokazana u postupcima na

životinjama- Mnogo postupaka procjenjivanja obavljeno kroz kliničko iskustvo, a ne eksperimentalno što ne ide u

prilog namjeri znanstvenosti

Kognitivni pristup

Cilj kognitnivno-bihevioralnih intervencija je povećanje kognitivnih i bihevioralnih vještina pojedinaca u svrhu poboljšanja funkcioniranja. Utemeljni na idejama i radu Aarona Becka i pretpostavlja da su misli, emocije i ponašanja usko povezane. Prvo se javlja misao koja pobuđuje određene emocije i motivira na ponašanje.Kognitivna teorija utemeljena je na optimističnoj pretpostavci cjeloživotnog razvitka, uvjerenju kako se rast i razvitak događaju tijekom cijelog života i da su rezultat čovjekova osobnog razvitka i njegove povezanosti s okolinom. Samouvjeravanje (self-talk) – osoba može naučiti neke krive koncepte i iracionalna uvjerenja i usvojiti ih do mjere u kojoj postaju automatska i zbog toga izaziva disfunkcionalne emocije. Fleksibilna priroda čovjekove osobnosti – za razliku od psihoanalitičke teorije koja je razvoj osobnosti smjestila u najranije stadije razvitka, kognitivna teorija tvrdi kako je čovjekova osobnost fleksibilna i miže se praktički cijelog života mijenjati pod utjecajem bilo fizičkih bilo socijalnih faktora, i u tom mijenjanju sudjeluju i osobe same odlučujući barem dijelom o promjenama svojeg unutarnjeg, ali i vanjskog svijeta. Za razliku od psihoanalitičke teorije, koja veliku pozornost pridaje čovjekovoj prošlosti i iskustvima iz prošlosti koja imaju značajan utjecaj na sadašnjost, teoretičari kognitivne teorije smatraju da je nepotrebno trošiti vrijeme na klijentove refleksije o prošlosti jer ono što određuje čovjekovu sudbinu nije ta povijest, nego aktualne disfunkcionalne emocije, ponašanja i ideje koje iskrivljuju njegovu stvarnost. Ono što može biti korisno je uvid u prošla stanja da bi se razumjelo sadašnje. Teoretičari kognitivne teorije posebnu pozornost namjenjuju odnosu klijenta i terapeuta a vide ga u dva smjera:

- podržavajući smjer u kojem terapeut izražava podršku klijentu šaljući mu poruku o njegovim mogućnostima…

- korekcijski u kojem pomaže klijentu da usmjeri svoje snage na promjenu krivih odnosa

u procesu pomoći i promjena kognitivna terapija usmjerena je uglavnom na dva procesa:- razjašnjenje unutarnjih komunikacija koja je usmjerena primarno na povratnu informaciju klijentu o sadržaju onoga što iznosi, pomažući mu pri boljem razumijevanju mnogih pogrešnih mišljenja i iracionalnih uvjerenja- pojašnjavanjem se klijentu pomaže k identificiranju i promjeni pogrešnih mišljenja i uvjerenja, iracionalnih ideja

26

Kognitivni pristup u socijalnom radu

Promjena čovjekova ponašanja zahtijeva:- sustav moralnih normi- teoriju ličnosti- tehnike koje omogućuju utjecaj na čovjekovu ličnost

Prilagođujuće učenje – služi kao mreža u kojoj se zajedno nalaze klijent sa svojim pogledima na ranija životna iskustva koja su usmjerena na pogled u budućnost, ali i klijentove interakcije sa socijalnom okolinom u kojoj se nalazi. Okolinu treba zamijeniti u slučaju kada ta okolina nema adekvatnih kapaciteta z zadovoljavanje klijentovih potreba ili klijent nema kapaciteta prihvatiti ono što mu se nudi iz okolineZnanje i iskustvo su prenosivi – spoznaje nisu važne samo u tom konkretnom trenutku neg i kasnije jer je znanje prenosivoUsmjeravanje socijalnog učenja od strane klijenta Osiguravanje temeljnih uvjeta za život Potpunost i sveobuhvatnost intervencije – mora obuhvatiti sve dimenzije što uključuje njegov život u domu, susjedstvu, radnom mjestu, prostoru rekreacije…Klijentova perspektiva – započeti s klijentovim viđenjem i razumijevanjem njegove vlastite stvarnostiNada kao značajna simbolička perspektiva Život nije isključivo sigurnost Posrednička uloga institucije – omogućuje da mnogi klijenti, koji su inače isključeni iz mnogih društvenih institucija, upravo preko aktivnosti socijalnog rada budu u njih ponovno uključeni jer institucije socijalnog rada obavljaju svoju posredničku ulogu nadilazeći na taj način fragmentiranost oblika pomoći pojedincima. Mjesto intervencije – treba prilagoditi klijentovim potrebama

TEORIJA SUSTAVA – BIOLOŠKA METAFORA U DRUŠTVENIM ZNANOSTIMAPojava teorije sustava i obilježja sustava kao središnjeg koncepta

Sustavi:- opća teorija sustava- ekološko-sustavska teorija- teorija kompleksnih sustava, teorija kaosa i nelinearne dinamike

6 velikih tradicija:1. Skolastičke – u srednjem vijeku kada se fizičko i svjetovno stavljaju kao neodvojiv dio onostranih nebeskih zakona2. Renesansne – čovjek pokazuje svoj aktivni odnos prema svijetu oko njega3. Mehanicistički pogled i hegemonija determinizma – obilježen racionalizmom i empiricizmom tj. da se sve fenomene može obuhvatiti promatranjem i analizirati te da je realnost determinirana određenim zakonima koji se mogu spoznati i na koju se može djelovati4. Teorije relativnosti i kvantne mehanike – emancipiraju govor o vjerojatnosti, umjesto sigurnosti o tome kako ne nešto odvija5. Sustavsko doba – ideja da su fenomeni više od zbroja svoji jedinica

Obilježja sustava

Sustav je cjelina koja se sastoji od određenih dijelova.Struktura znači da su sastavne jedinice/elementi uređene u prostornim i vremenskim dimenzijama27

S obzirom na strukturu, sustavi se razlikuju:

- konkretne/fizičke koje mogu biti živi i neživi- konceptualni tj. organizirane ideje pretočene u simbole- apstraktni čije su sastavne jedinice veze- neuočljivi sustavi, toliko složenih veza koje sakrivaju pravu strukturu sustava

sustavi se sastoje od elemenata. Manje uređene jedinice unutar sustava nazivaju se podsustavi, a još manje jedinice moduli, komponente, jedinice i dio. Svi sustavi su dijelovi viših ili nadsustava. Isti sustav može svom podsustavu biti nadsustav, a podsustav se može gledati kao sustav za sebe. Holon – svi sustavi su istovremeno diferencirani, ali i kohenzivno okupljeni

Procesi – prijenos informacija te materije i energije kroz sustav i između njih. Oni su činitelji promjena sustava. Svaki sustav ima granice koje određuju koji se elementi strukture uključuje, prijenos informacija i energije počinje izvana ulaskom u sustav/input, prolazi ili se transformira u sustavu i može iaći van u obliku nove informacije, materije i energije/output.Otvoreni sustavi – s jedne strane primaju input i šalju outputZatvoreni sustavi – primaju input ali ne odašilju outputIzolirani sustavi – niti primaju niti odašiljuSvi živi sustavi su otvoreni

Opća teorija sustava /General Systems Theory

Podjela sustava na otvorene i zatvorene. U zatvorenim sustavima dostiže se maksimalna entropija, tj. proces koji rezultira time da se energija više ne može pretvoriti u rad. U otvorenim sustavima događa se negativna entropija postignuta na način da su ulazni materijali veći od izlaznih. Otvoreni sustavi iako su u procesu stalnog mijenjanja nastoje postići određenu stabilnost, tj. biti u stanju dinamičke ravnoteže između ulaznih i izlaznih materijala. U tom postizanju je ključan mehanizam povratne veze kojom se jadan dio izlaznog materijala povratno šalje kao informacija ulaznom materijalu. Zatvoreni sustavi imaju samoregulirajući mehanizam (sustav zatvorene petlje), u kojem je regulatorni mehanizam anticipatorni, tj. takav da unaprijed određuje smjer i cilj djelovanja sustava. U otvorenim sustavima kontrolni mehanizam je povratna veza, tj. dio izlaznog materijala vraća se nazad u ulazne materijale i regulira novi izlazni produkt sustava. Ako je takva veza negativna, tj. output kontrira novom inputu, sustav će se vraćati u svoje staro stanje. Ako je takva veza pozitivna sustav će nastavljati smjer promjene. Obilježje EKVIFINALNOSTI – neko konačno stanje sustava može postići iz različitih početnih stanja i na različite načine, što isključuje predeterminiranost sustava. ANAMORFOZA – kako se sustavi stalno moraju mijenjati i istovremeno biti stabilni događa se da se kroz vrijeme njihova struktura usložnjava. U hijerarhiji sustava – stanica, organ, organizam, grupa, organizacija, zajednica, društvo, nadnacionalni sustav. Izomorfizam – pristupanje različitim sustavima kao sustavima koji imaju istu strukturu (samo su jedinice drugačije)

28

Odjek opće teorije sustava u socijalnom radu

Značaj:- u razvoju posebnog pristupa u teoriji i praksi socijalnog rada- u integriranju tipičnih sustavskih koncepata u socijalni rad

unošenje sustavskog pristupa u socijalni rad značilo je prije sve odmak od psihodinamske tradicije i povrat socijalnog u socijalni rad. Preuzimanje sustavskih koncepata u socijalni rad ( sustav svrhovitosti sustava – teza da sustavi nastoje ostvariti neke zadane ciljeve te ideje da se sustavi stalno nose sa stanjima napetosti, promjene i održavanja ravnoteže za što im je važan koncep povratne veze kao djelatni činitelj razvoja sustava, koncept granica).

Ekološko-sustavska teorija u socijalnom radu

U socijalnom radu, ekološko-sustavska teorija temelji se na premisi interakcije ljudi s njihovim socijalnim i prirodnim okruženjem uz tri pripadajuće ideje:- pokretanje jednog objekta/akcija će izazvati posljedice/reakcija- ljudi su otvoreni živi sustavi koji imaju biološke, psihološke i socijalne podsustave. Sve što djeluje na njih može biti ili resurs koji potiče zdravo funkcioniranje ili štetni agens. - svrha ljudi je prilagodba na okruženje

Tendencija je u postizanju usklađenosti osobe i okruženja. Traži se reciprocitet između obilježja okruženja i pojedinca. Kvaliteta prilagodbe ovisi o dostupnim resursima sustava. Kada učinak nekog činitelja nadilazi dostupne resurse, za sustav postaju stresori koji prijete budućoj prilagodbi.

Germain i gitterman naveli su koncepte važne za adekvatno postizanje razine prilagodbe između osoba i okruženja – povezanost, kompetencije, samopouzdanje, samousmjeravanje. Stanište je horizontalni prostor na kojem se nalaze ljudi i svojim ponašanjem ga oblikuju, a niše su statusi koje sustavi dobivaju u nekoj socijalnoj strukturi i u odnosu jedanih prema drugima. Individualno vrijeme – ciklusi kroz koje prolaze u životnom tijeku i koji nisu isti niti unaprijed determiniraniPovijesno vijrmeSocijalno vrijemeSocijalno zagađenje – jedna grupa dominira nad drugom s moći prisileTehnološko zagađenje – moć eksploatacije prirodnih dobara na način koji ugrožava budući razvoj prirodnog okruženja.

Teorija kompleksnih sustava u socijalnom radu s doprinosima teorije kaosa i nelinearne dinamike

Ponašanje sustava:

- fiksno – ne očituje promjene na van- periodično – pokazuje promjene između dvaju ili više fiksnih stanja u intervalima- katastrofično – pokazuje nagle promjene iz jednog stanja u drugo- kritično – s vremenom postaje sve kompleksnije, ali u diskontinuiranom smislu jer mu prijeti

urušenje- kaotično – mijenja se iz jednog stanja u drugo, ali ne nikada ne može vratiti u prethodno.

Kaotično ponašanje sustava – unutarnji mehanizam ponašanja, no ne i neki obrazac koji je moguće predvidjeti i koji se replicira u pravilnim intervalima29

Nelinearnost – razmjer reakcije sustava nije proporcionalan činitelju koji je djelovao na njegaOsjetljivost na početne uvjete – posljedica nelinearnosti je takva da i mali početni podražaj u sustavu u konačnici može prerasti u posljedice velikih razmjera.Bifurkacija – katkada je moguće da sudarom dvaju sustava dolazi do rascjepljenja

SUBJEKTIVISTIČKI ORIJENTIRANE TEORIJE: EGZISTENCIJALIZA, HUMANIZAM I ODJEK U SEVREMENOM SOCIJALNOM RADUFilozofja egzstencije i socijalni radOsnovno o filozofiji egzistencije

U fokus se vraća čovjek. Pojedinca nije zasjenjen prošlim događanjima, organizacijskim i tehnologijskim strukturama, apstraktnim vrijednosnim sustavima poput običajnih, religijskih, zakonskih. Umjesto osnovna teme je briga oko ljudske egzistencije, kvalitete postojanja i postojanja ljudske individue, njezine slobode i smislenosti.

Ključni koncepti filozofije egzistencije1. Ontološki koncept (koncepti egzistencije, slobode i odgovornosti, smisao, krizna stanja postojanja)

– osnovna tema je individua. Primarno je pitanje ljudske egzistencije. Postojanje je stvarno egzistiranje, dok je postajanje čovjekov aktivan iskorak na drugačiju razinu postojanja. Egzistencija nije samo puko postojanje u vremenu, već i kontekst u kojemu se može oživotvoriti čovjekova esencija. Čin postajanja ili osobne izgradnje autentične egzistencije događa se u vremenski dinamičkom procesu čije je osnova samosvjesnost i autonomno spoznavanje.

2. Epistemološki i socijalni koncepti – istina je duboko subjektivna a učenje nije ništa drugo nego sjećanje ili prizivanje istine iz unutrašnjosti pojedinca. Filozofi egzistencije ne zanemaruju činjenicu odnosa, upozoravaju na takvu kalitetu koja i dalje potiče rast pojedinca. Sloboda djelovanja ne znači neodgovornost,ona uvijek znači preuzimanje posljedica za ono što činimo sebi ili drugim ljudima.

Utjecaj filozofije egzistencije na socijalni rada) užem smislu - utjecaji ovih ideja dovode do struja u socijalnom radu koje su se vrlo specifično

orijentirale na integraciju elemenata kroz poseban pristup egzistencijalističkog socijalnog rada.b) Širem smislu- egzistencijalističke ideje s posebnim pogledom na čovjeka i probleme njegova

postojanja, široko su utjecale uopće na pomagački pristup ili filozofiju pomaganja u socijalnom radu koji se integrirao i ostao neodvojiv od suvremenog socijalnog rada. Njihovi su doprinosi vidljivi u sadržajnom, metodskom i etičkom aspektu profesije.

Utjecaj filozofije egzistencije na socijalni rad u užem smislu: egzistencijalistički socijalni rad

Tretmanski proces u fokus vraća pojedinca izuzimajući ga iz generalnog i kategoriziranog te se time pridružuje trendovima koji su se pojavljivali u psihologiji. Integriraju koncept subjektivnih značenja, partnerstva u pomaganju, priznavanje i proživljavanje egzistencijalnih kriza, slobode i potrage za značenjem, promejne i autentične odgovornosti. Egzistencijalistički socijalni rad razlikuje dva pristupa, prvi orijentiran na sklop teških egzistencijalnih stanja s kojima pojedinca dolazi u sustav, a drugi je vezan uz pitanje individualne svijesti klijenta.

Faze rada u egzistencijalističkom socijalnom radu:- Usmjerenost na iskustvo i Svijest

30

1. Faza svjesnosti egzistencijalni vakuum – egzistencijalna stanja poput doživljaja samoće, boli, patnje i besmisla. Ona čine egzistencijalni vakuum proizašao iz vrlo intenzivnog intrinzičnog povezivanja s poteškoćom.

2. Faza razumijevanja značenja i iskustva – pojedinci otrkivaju smisao svog postojanja i smisao u svijetu oko sebe, ali i da su sloboda i odgovornost imanentni njihovoj egzistenciji.

U prvim dvjema faza naglašen je fenomenološki pristup u kojem socijalni radnik pokušava spoznati i pridati važnost subjektivnoj percepciji i iskustvu jedinstvenog pojedinca.

- usmjerenost na problem i djelovanje3. u sljedecim dvima fazama fokus se stavlja na aktivno suočavanje s problemom te je prije svega

klijent u prili osvještavanja izbora. Faza posvećenosti i izbora mogućnosti promjene. Stručnjak treba biti svjestan i klijentova straha od promjene, koji ga u konačnici može odvratiti od nastavka procesa. Egzistencijalistički socijalni radnici podržavaju klijente da osvijeste da izbori postoje, da ih autonomno donose, da ih provode u skladu s osviještenim smislom življenja i vlastito određenim značenjem, da preuzimaju odgovornost koja je suštinski vezana za slobodu određivanja značenja i poduzimanja akcija.

4. razvijanje vještina spoznavanja i aktualizacije promjene. Izbor promjene traži istovremeno od klijenta i stjecanje vještina da i dalje u životnim okolnostima i akcijama otkriva što one za njega znače te kako da aktualizira značenja koja povezuje s onim što određuje smislenim za sebe, odnosno da razumije i aktivno pristupa poteškoćama s kojima se suočava. Klijenti postaju aktivni sudionici čiji simptomi ili patnje imaju teleološki značaj izazivajući ga na važne spoznaje i životni smjer.

Egzistencijalistički koncepti i standardi socijalnog rada

Filozofija egzistencije ostavila je u značajnom smislu traga na standarde profesije na tri razine:1. ontološkoj – daje doprinos u razumijevanju ljudskog bića, osnovnih pitanja njegovo esencije – ono

što mu je bitno svojstveno – i egzistencije – načina postojanja.2. epistemološkoj – u razumijevanju procesa kojima ljudi konstruiraju značenja i traže smisao u svijetu

koji ih okružuje i okolnostima življenja.3. društvenim odnosima - s obzirom da je ljudskoj egzistenciji svojstveno da bude okružena drugim

ljudima, da čovjek ulazi u društvene odnose, ovaj sustav filozofskih ideja daje doprinos razumijevanju kvalitete društvenih odnosa

Utjecaji egzistencijalističkih ideja na standarde socijalnog rada

Filozofija egzistencije socijalni rad

Ontološka dimenzija- egzistencijalne krize - razumijevanje teškoća s kojima - čovjek kao biće za sebe korisnik dolazi u sustav-sloboda i odgovornost - mogućnosti promjene i izbora

Epistemološka dimenzija-traženje smisla - socijalno konstruktivistički pristup- pridavanje subjektivnih značenja - korisnička perspektiva, samoodređnje

Interpersonalna dimenzija- autentična egzistencija - osnaživanje- podržavajuća komunikacija - nedirektivni pristup31

- jedinstvenost pojedinca -pravo na dostojanstvo i samoodređenje

- pogled na teškoće korisnika – teška egzistencijalna stanja poput osjećaja besmisla, patnje i boli dobivaju teleološku dimenziju, odnosno postaju svrhovitim okidačem ljudskih promjena. Što će za pojedinca neka situacija značiti, najbolje objašnjava humanistički pristup koji vrednuje značenja koja pojedinci pripisuju iskustvima. Načelo samoodređenja korisnika čini: mogućnost i pravo korisnika da donosi vlastite izbore i preuzme posljedice za njih; doživljaj vlastitog ja što znači da svaki čovjek ima svijest o vlastitom identitetu ili ideje i uvjerenja o sebi koje utječu i na njegov odnos prema okolini.

- Sloboda, izbori, mogućnost promjene i samoodređnje – pravo na odlučivanje, donošenje i provođenje izbora s pripadajućim posljedicama jedna je od komponenti vrijednosti samoodređenja. Takvog slobodnog pojedinca Hollis naziva autonomnim čovjekom koji stvara vlatito viđenje svijeta, samostalno donosi i provodi životne odluke te za razliku od plastičnog čovjeka nije unaprijed determiniran izvanjskim čimbenicima. Pretpostavlja ljudske slobode u odlučivanju i djelovanju imanentna je vrijednosti samooodređenja. U pomagačkom procesu iz prihvaćanja korisnikove slobode, slijedi i postavka da je on taj koji je vlasnik svog problema. Ostvarivanje sljedećih uvjeta u pomagačkom procesu: kontekst pruža više od jedne mogućnosti za izbor; nema prisile od strane socijalnog rada na klijenta da odabere jedan izbor; osoba je svjesna svih opcija: osoba ima točnu informaciju o cijeni i posljedicama svake opcije tako da ona ili on može procijeniti realistično;osoba ima kapacitet odlučiti na temelju procjene: osoba ima mogućnost ponašati se na osnovi svog izbora.

- Svijest spoznaja i samoodređenje – samosvijet kao primarno obilježje čovjeka. Doživljaji apsurda, besmisla i tjeskobe nisu samo emocionalni već i kognitivni. Svijest je ona koja prva uspostavlja doticaj s problemom, tekoćom, postavlja pitanje smisla, ali vodi i dalje u njegovo traženje, donošenje odluka i prihvaćanja odgovornosti. Paradigma socijalnog konstruktivizma uzima subjektivna značenja kao važan elemnt u konstrukciji socijalne zbilje vodeći se idejom da se ona ne sastoji samo od objektivnih okolnosti i uvjeta već i da sami pojedinci izgrađuju svoj doživljaj stvarnosti. Korisnička perspektiva pri čemu korisnici žele biti autonomni, aktivno uključeni u proces.

- Standardi odnosa socijalnog radnika i korisnika – temeljne vrijednosti su poštovanje vrijednosti i dostojanstva svakog pojedinca, poštovanje njegova prava na samoodređenje i vjerovanje da posjeduje kapacitete za pozitivnim razvojem.

HUMANISTIČKI PRISTUP U SOCIJALNOM RADU

U središtu interes čovjeka, njegove potrebe i razvoj te kvaliteta međuljudskih odnosa.

- osnovno o humanističkoj psihologiji - predstavlja zaokret od psihoanalitičke i biheviorističke škole, promjena u dvi dimenzije_ odbacivanje determiniranosti pojedinca i objektivističkog pristupa.

- Humanistički pristup ljudskoj prirodi i razvoju čovjeka – Maslow – impuls za razvoj objašnjava motivacijskom teorijom čija je ključna ideja hijerarhija pet osnovnih potreba. Zadovoljenje jedne potrebe potiće zadovoljenje potrebe na višoj razini a istovremeno nezadovoljenost potrebe na nižoj razini pojedinac više osjeća nego nezadovoljenost potree na višoj razini:

1. fiziološke potrebe – čije zadovoljavanje uvjetuju unutarnju stabilnost organizma2. potrebe za sigurnošću – pojavljuju kao potrebe za materijalnom stabilnosti, zaštitom, slobodom od

straha, strepnje i kaosa, potrebe za strukturom, redom, zakonima, granicama i nekom osobom u kojoj pojedinac vidi izvor zaštite

3. potrebe za pripadanjem i ljubavlju – činu (ne)zadovoljenost povezuje s procesima dezintegracije tradicionalnih zajednica i potrebe formiranja novih

32

4. potreba za poštovanjem- kao potreba za visokom i stabilnom procjenom drugih kao i samo sebe5. samoaktualizacija – potreba da čovjek bude ono što jest i to u punini svojih potencijala.

- humanistički pristup međuljudskim odnosima Maslow ističe dvije razine u promišljanju odnosa:

a) kvaliteta odnosa samoostvarenih ljudi prema drugima – pojedinac koji nije zadovoljio osnovne potrebe, a posebice one fiziološke i potrebe za sigurnošću, svijet promatra kao mjesto koje je opasno, a sebe u tim odnosima kao onog koji vlada ili onaj kojim drugi vladaju

b) kvaliteta odnosa koji pridonose samoaktualizaciji

prihoterapijski odnos treba biti takav da:a) nudi kontekst zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba u kojem pojedinca dobiva osjećaj poštovanja i

povjerenjab) u kontekstu samoaktualizacije, psihoterapijski odnos j oaj u kojem su klijent i terapeut ravnopravni te

zajedno surađuju na zajedničkom cilju

razvoj ličnosti u terapijskom procesu ima dvije komponente1. skidanje maske, u sigurnom okruženju, klijent se osjeća slobodnim odbaciti maske uli uloge iza kojih

se skrivao u suočavanju sa životom2. prihvaćanje doživljaja vlastitih osjećaja te vlastite izbore

kvalitetan odnos ima sljedeće preduvjete1. kongruentnost – znači podudarnost iskustva sa sviješću, tj. terapeut je autentičan u onome što izriče

na osnovi vlastitih doživljaja u procesu. Rezultat ovog preduvjeta je da odnos postaje stvaran međuljudski odnos

2. bezuvjetno prihvaćanje klijenta – terapeut pokazuje interes i prihvaća klijenta onakvim kakav jest neovisno o njegovom ponašanju ili bilo kojem drugom čimbeniku.

3. empatija – znači osjetiti klijentov privatni svijet kao da je tvoj vlastiti, ali da se nikada ne izgubi ono kao da.

Bezuvjetno prihvaćanje i empatija rezultirat će time da klijent dobiva osjećaj povjerenja što pridonosi dalje njegovoj slobodi da otvoreno istražuje i prihvaća svoje osobne doživljaje i iskustva.Mikrorazina – razvoj samog pojedinca i mezorazina-kvaliteta odnosa, makrorazina-promišljanje o utjecaju šire društvene sredine na osobni razvoj.

Humanistički pristup u socijalnom radu

Periferni utjecaj odnosno utjecaj u užem smislu proizlazi iz toga što je zapravo bilo malo metodske operacionalizacije ovih ideja u smislu razvijanja specifičnih postupaka i načina u stručnom postupanjuU širem smislu ili bazični utjecaj humanizma postoji na profesiju u cijelosti ili kao integriranje humanističkih vrijednosti kao fundamentalne za socijalni rad.

Utjecaj humanizma u užem smislu: humanistički socijalni rad

Humanistički socijalni radnici prihvatili su pristup da čovjek može mijenjati svoj život prema postizanju punih potencijala, a da se destruktivnost pojavljuje kada se javlja i nesklad idealne i stvarne slike sebe. Kao ključne principe, biestek navodi prihvaćanje klijenta sa svim njegovim obilježjima kao pojedinca vrijednog pune pažnje terapeuta, neosuđujući pristup, poštovanje njegova samoodređenja te njegove sposobnosti za samousmjeravanjem. Pridaje se velika pozornost ostvarivanja odnosa s klijentom koji će biti nedirektivan i koji će susreti klijenta tamo gdje on jest. 33

U takvom odnosu klijent će moći otvoreno i iskreno istraživati svoje doživljaje bez straha i opterećenosti hoće li ispuniti očekivanja socijalnog radnika.Za stvaranje podržavajućeg odnosa, socijalni radnici prihvaćaju iste uvjete koje navodi i Rogers:

1. preispitati i uspostaviti vlastitu kongruentnost2. pokazati empatiju3. bezuvjetno pozitivno prihvatiti klijenta sa svim njegovim obilježjima

odbijanje klasičnog dijagnostičkog pristupa obrazložu:1. ako se napravi formalna vanjska dijagnoza, ona klijenta samim time svrstava u određeni tip osobe

čime se sprečava uvid u njega samoga kao pojedinca za sebe2. autoritet vanjskog stručnjaka koji zna što klijenta muči uspostavlja disbalans moći koji neće dati

prostor za razvijanje osobne odgovornosti. 3. dijagnostički pristup je nekongruentan s humanističkim. Temelji se na ideji da se izvana može nešto

spoznati o nečemu. Nasuprot tome humanisti se zalažu za razotkrivanje subjektivnog – koja značenja klijenti pridaju svojim iskustvima i kako se u odnosu na ta značenja razvijaju njihova ponašanja.

Utjecaj humanizma u širem smslu: implikacije na standarde socijalnog rada

HUMANISTIČKE IDEJE SOCIJALNI RAD PRISTUP LJUDSKOJ PRIRODI

- usmjerenost pozitivnom razvoju i samoaktualizaciji - osnaživanje i samoodređenje- sloboda izbora i mogućnost promjene

IZVOR I PRIRODA SPOZNAVANJA

-subjektivni izvor spoznaje -socijalno-konstruktivistička perspektiva-pridavanje značenja iskustvima i doživljajima -korisnička perspektiva

KVALITETA PODRŽAVAJUĆIH ODNOSA

- empatija -vrijednost socijalnog rada:-kongruentnost i bezuvjetno pozitivno prihvaćanje -Pravo na samoodređenje, poštivanje

jedinstvenosti svakog pojedinca, važnost komunikacije, refleksivni praktičar i značaj supervizije

Humanističke ideje integrirane su u standarde socijalnog rada na tri razine:1. pogled na ljudsku prirodu – usmjerena samoaktualizaciji sadržavajući kapacitete pozitivnog

razvoja. Pojedinca nije unaprijed determiniran socijalnim ili biološkim datostima, već ima slobodu izbora i promjena je stalno moguća

2. izvor i priroda spoznavanja – izvor znanja je u samom pojedincu što u socijalnom radu doprinosi ideji o korisničkoj perspektivi na čitav proces socijalnog rada i socijalno konstruktivističkom pogledu na društvenu realnost.

3. odnos socijalnog radnika i korisnika

odnos socijalnog radnika i korisnika iz humanističke perspektive – značajno težište na kvaliteti odnosa u kojom pojedinac može postići samoaktualizaciju ili smisleno proživjeti svoja iskustva. Kvaliteta odnosa

34

socijalnog radnika i korisnika postulirana je u suvremenom socijalnom radu kroz etičke standarde i to u svim fazama rada. U početnoj fazi uspostavljanja kontakta i upoznavanja korisnika od važnosti je individualiziran pristup i istinsko razumijevanje cijelog dijapazona različitosti korisnika i zainteresiranosti za nj. koncept samoodređenja koje se katkad razumijeva kao jedna od osnovnih vrijednostu u socijalnom radu. Samoodređenje je povezano s fazom upoznavanja poteškoća korisnika. Nedirektivna komunikacija koju ćini aktivno slušanje uz istinsku prisutnost socijalnog radnika i otvorenost za sadržaje koje korisnik iznosi, reflektiranje o osjećajima te pregovaranje o mogućim rješenjima, a ne njihovo nametanje od strane socijalnog radnika. Stručnjak nije onaj koji je nositelj apsolutnih istina o tome tko je korisnk i što je za njega dobro, već aktivan i otvoren sudionik pomagačkog procesa za različitost perspektiva. Empatija u međusobnom prostoru korisnika i pomagača značaj je čimbenik uspostavljanja osobnog kontakta kroz trenutke prisutnosti, posvećenosti procesu i osobi s kojom socijalni radnik radi te njihovom intersubjektivnom povezivanju kroz koji se reflektiraju doživljaji i stanja sudiconika. Samoreflektirajući praktičar – dobar odnos postavlja kongruentnost terapeuta koja se može uspostaviti jedinog ako je on stalno svjestan sebe, onog što doživljava. Individualizacija i samoodređenje dalju su u vezi s poštovanjem tuđe ljudske i neporecive vrijednosti te čuvanjem njegova imanentnog dostojanstva kao i vjerovanjem u sposobnosti, kapacitete svakog pojedinca za promjenom. Aktivna participacija korisnika proizlazi iz pretpostavke njegovih kapaciteta što je ujedno i jedna od ključnih postavki teorije osnaživanja koja u suvremenom socijalnom radu dobiva veliki značaj. Stručnjak nije superiorniji već je njihov odnos partnerski.Kada je riječ o evaluaciji procesa korisnici sami pozitivnije ocjenjuju onakve odnose koji su:

- usmjereni na osnaživanje ljudi da budu neovisni, umjesto da ih drži u ovisnom položaju- fokusiraju se više na mogućnosti nego na nesposobnosti- sustavno se povezuju s društvenom politikom koja se temelji na njihovim potrebama i uključivanju u

društvo- pružaju podršku umjesto direktivnog odnosa.

koncept refleksivnog praktičara kao onog koji stalno promišlja svoje unutarnje doživljaje i vlastita obilježja u profesionalnom kontekstu.

35

TEORIJE USMJERENE DRUŠTVENOJ PROMJENI: RADIKALNI SOCIJALNI RAD, FEMINIZAM, KRITIČKE TEORIJE

-odraz širih općedruštvenih pogleda na soc. Probleme, prirodu njihova nastanka, razvoja i prestanka-proizlaze iz socioloških i filozofskih tradicija prema kojima se zastupa onaj koji se umjesto na mikrorazinu, usmjerava na širu dr.razinu i prepoznaje stalne i dinamičke sukobe između različitih dr.grupa

NEKE ŠIRE IDEJE O DR.SUKOBIMA I DOPRINOSI KONFLIKTNIH TEORIJA

- ideja da je čovjek dio nekog uređenog dr.sustava istaknuta još kod Aristotela(homo politicus)- takvi sustavi podrazumijevaju da će čovjek iako slobodan stalno biti u okovima odnosa- nova filozofija ističe da je borba za moć i resurse u osnovi dr.odnosa- Hobbes: ljudi su u prirodnom stanju ''u ratu svakog čovjeka protiv svakoga'' jer se nadmeću za istu stvar na putu prema cilju (održavanju sebe i zadovoljstva)- postoji dihotomija između teorija obzirom je li primarno obilježje društva konsenzus ili sukob i borba za moć:

a)konsenzus kao primarno obilježje: -dr.je dogovoreno uređen sustav u kojem su sve cjeline usklađene -soc.problemi su rezultat devijacije pojedinca ili pogrešaka u funkc.nekog podsustava

b)sukob kao primarno obilježje: -pojedinci i grupe u stalnim dr.previranjima što prijeti raspadu dr.struktura - soc.problemi su rezultat vladajuće elite koja nastoji zadržati moć nad podčinjenim skupinama - deprivirane skupine stalno prijete radikalnim revolucijama i devijacijama iskazuju nezadovoljstvo sustavom u kojem su u svakom smislu zakinuti

-teorije sukoba kontinuirano promišljane i suprotne funkcionalističkom pogledu- promišljanje sukoba kao obilježja dr.sustava znači tezu o nejednakim položajima dr.grupa i gdje jedna strana ima moć nad drugom prvi promišljaju o tome Karl Marx i Max Weber- Marx: sukob obilježava odnose među klasama kapitalista i proletarijata u kapitalističkom uređenju- Weber: sustav opresije u dr., ali širi sustav podjele dr.grupa - kulturni stav uvjetuje ekonomske odnose(a ne obrnuto), sukob izvire iz višestrukih a ne samo ekonomskih odnosa - grupe se dijele prema ekonomskom statusu(klase), prema razini političke moći, prema statusnim obilježjima - sukob će uvijek među tim grupama ostati jer je ta podjela funkcionalna za pokretanje dr.

-svrha teorija sukoba je na znanstveni način objasniti fenomenologiju sukoba, ishodišta i posljedice za dr.-najpoznatiji teoretičari: L.Coser, R.Dahrendorf, R.Collins- Coser i Dahrendorf: sukob je dr.činjenica prisutna na svim razinama; Coser ga pripisuje samoj ljudskoj prirodi koja time teži prema ostvarenju ciljeva, a Dahrendorf ga pripisuje dr.strukturama i procesu stvaranja poretka- početak sukoba: Coser- skupine koje imaju uskustvo deprivacije jer oni još uvijek imaju neke resurse za pokretanje sukoba, za razliku od grupa u apsolutnoj materijalnoj deprivaciji Dahrendorf- autoritet bitan za pokretanje sukoba; moć postoji u individualnim odnosima, a autoritet nastaje temeljem položaja u dr.strukturi -u strukturi svatko ima moć, ali je izložen moći nekog autoriteta

36

- potrebni tehnički uvjeti(članstvo, ideologija), politički uvjeti(organizacija), socijalni uvjeti(komunikacija) da grupa postane aktivna interesna grupa koja će se boriti za promjenu svog strukturalnog položaja

-fenomenologija sukoba: Coser- unutargrupni sukobi(češći, teži intenzitet, kada se narušavaju temeljne postavke grupe) Izvangrupni sukobi(rjeđi, jači intenzitet) -nasilni sukobi- vezani uz transcendentalne ciljeve, potrebna emocionlana uključenost -nenasilni sukobi- vezani uz racionalne ciljeve

Dahrendorf- nasilne i nenasilne i intenzitet povezuje s drugim čimbenicima, npr. što grupe imaju određenije tehničke, političke i socijalne uvjete organiziranja, vjerojatnije je da će sukob biti manjeg intenziteta i manje nasilan -ako je soc.mobilnost veća, sukobi su manjeg intenziteta -ako članovi osjećaju relativnu deprivaciju, sukobi su češće nasilni -ako je distribucija resursa usmjerena na određenu grupu, sukobi su intenzivniji

Collins- sukobi počinju zbog nejednake distribucije resursa u dr. -za sukob potrebni i emocionalni i simbolični resursi -potrebno je stvaranje jakog grupnog identiteta u čemu pomažu simboli i rituali, nakon čega članovi jačaju grupne vrjednosti i stječu potrebnu emocionalnu energiju za djelovanje -sukobi često rezultiraju novim sukobima i potrošnjom potrebnih resursa; tko može balansirati obje vrste resursa pokreče cikličke sukobe -birokratizacija sukoba--> intervencije dr.regulative kao način suzbijanja sukoba, ali s idejnim održavanjem na prihvatljivoj razini da ne može ozbiljnije eskalirati (ako se neki sukobi ne mogu sprječiti a oni ne odgovaraju vladi, potrude se ponuditi alternative u kojima se predmet sukoba oživotvori, ali bez stvarnog djelovanja- uvođenje kolegija u visoko obrazovanje o dr.nejednakostima)

I.RADIKALNI SOCIJALNI RAD1.1. Razvoj i sonovna obilježja radikalnog soc. Rada

-pokret i pristup soc. Radu koji se razvio iz ideje da je dr.ispunjeno sukobima i borbom za moć između pojedinaca, ali i dr.grupa gdje je jedna dominantna s dobrim pristupom resursima ili u smislu dr.moći jača- pojam radikalan u soc.radu znači nekoga tko ''radi, više ili manje aktivno i konzistentno, za osnovnu ili korjenitu promjenu u vladajućim idejama''- promjena se traži na socijalnom, političkom i ekonomskom planu i povezana sa marksističkim socijalističkim idejama- veći razvoj društveno-kritičkog soc.rada nakon 30ih godina 20.st. kada je i službeno soc.rad bio profesija a pratio pokrete za prava žena, djece i radnika- teorijska i praktična konceptualizacija dogodila se 60ih i 70ih godina- do tada se uspostavila socijalna država s ključnim podsustavima i pravima za zaštiru siromašnih, nezaposlenih i mjerama soc.službi prema delikventnosti- takva je djelatnost za cilj imala držati ugroženo stanovništvo u zavisnom položaju, pripisujući odgovornost za soc.probleme individualnoj patologiji- radikalni teoretičari smatraju da su uzroci dr.nejednakosti proizašli iz kapitalističke ekonomije, a misija takvog novog soc. Rada je stvaranje pravednijeg društva

- radikalni soc.rad kritizira tradicionalni jer:

37

a) objašnjenja u tradicionalnom soc.probleme promatraju kao individualno psihološke čime se okrivljuju korisnici koji su odgovorni za probleme i skreće se pažnja s dr.okolnostib) tradicionalni individualizira ljude sa soc.problemima, odvaja ih od drugih sa sličnim problemima i umanjuje mogućnost kolektivnog djelovanjac) ojačava i slijedi podčinjavajući kapitalistički poredak

-radikalni teoretičari integriraju marksističku teoriju i naglašavaju emancipacijski pristup- predstavnici: R.Bailey i M.Brake, D.Statham, P.D.Corrigan, P.Leonard, J.Fook, R.Mullaly- radikalni soc.radnici postigli konsenzus oko ideja: 1. u dr.postoje različiti oblici podčinjenosti od kojih su najpoznatiji patrijarhalnost i klasicizam -osim njih bave se i drugim oblicima kao ageizam(dob), rasizam, heteroseksizam i podčinjavanje na osnovi sposobnosti

2. socijalni i individualni problemu su suštinski povezani s društvenim i političkim uzrocima i tako trebaju biti tretirani

3. kapitalistički sustav treba zamijeniti socijalističkim

4. liberalne reforme, socijalna skrb i konvencionalni soc.rad ne rješavaju soc.probleme nego podupiru kapitalizam

5. profesionalizacija soc.rada udaljava profesionalce od korisnika, te je potrebno težiti sindikalnom povezivanju soc.radnika, međusobno i s korisnicima

1.2. Ključne ideje radikalnog soc. Rada

-spoznajni korpus podijeljen u 3 velike domene koje doprinose:1. razumijevanju dr.odnosa i osobitosti razvoja pojedinca u njima integrirajući spoznaje iz filozofskih i socioloških škola2. razumijevanju podrijetla soc.problema3. određivanju akcijske komponente i uloge soc.rada u socijalnoj promjeni

-sve 3 epistemološke razine je moguće primjeniti:1. na STRUKTURALNOJ razini odnosa među dr.grupama i institucijama: pritom razmatraju djelovanje ekonomskog sustava, obrazovanja, širenja dominantne ideologije i soc.države2. na razini INTERPERSONALNIH ODNOSA: pritom se osvrću na načine međuljudskog komuniciranja i interesno uvjetovane odnose3. na MIKRORAZINI pojedinca: interes usmjeravaju na stanje svijesti pojedinca i mogućnosti njegova djelovanja

1.3. Radikalne ideje o dr.strukturama, odnosima i razvoju pojedinca

1.Razumijevanje dr.struktura-poslužili se filozofskim, ekonomskih i sociološkim idejama o tome kako se čitava dr.stvarnost sastavljena od struktura povezuje s kapitalističkim ekonomskim sustavom (marksistička teorija)

2. Osnovni markstistički doprinosi38

-u kapitalizmu postojale 3 velike klase: radnička i kapitalistička koje su izvorno kapitalističke i zemljovlasnička kao povijesno nasljeđe- kapitalisti upravljaju proizvodnim procesom nastojeći postići što manji trošak proizvodnje - zbog toga dolazi do dr.podjele rada gdje radnici ne mogu uvidjeti početak ni ishod proizvodnog procesa, nemaju pristup proizvodnim sredstvima niti rezultatu svog rada-kapitalistima u interesu da radnici budu lišeni sve moći da bi se odnosi očuvali- ostale dr.strukture čuvaju neravnopravne odnose kroz: -prenošenje dominantne ideologije posjedovanja -sprečavanje samoaktualizacije i slobode pojedinca -povećavanje ovisnosti o dr.sustavu

3. Ideologija posjedovanja- sustav vlasništva se opravdava ''velikim obećanjem'' da će čovjek ovladati prirodom, imati materijalno obilje i biti osobno slobodan (primjeri nekih iz više klase, pa onda i ostali mogu)- Fromm: propast tog obećanja- gdje dominacija nad prirodom stvara ekološke katastrofe, a borba za osobni uspjeh ne pridonosi dr.skladu nego jazu- ideologija posjedovanja povezana s druga 2 fenomena: 1) REIFIKACIJOM ili POSTVARENJEM i 2) POTROŠNJOM1) - u dr.gdje postoji borba za moć su ljudi opterećeni onime koliko imaju jer je imanje vidljiva manifestacije njihove (ne) moći -dolazi do fenomena postvarenja društva (Lukacs) gdje se sve oko čovjeka opredmećuje2) - drugi fenomen je potrošnja kao način da se očuva kultura materijalnog - kapitalistička proizvodnja uvjetuje potrošnju i uvjetuje ljudske potrebe (Marcuse) - krive potrebe su one koje su čovjeku nametnute i počinje ih osjećati kao svoje kroz npr različito oglašavanje novih proizvoda, mogućnosti relaksacije i razonode - prave potrebe su one koje su od životnog značaja i stvaraju pretpostavku da čovjek može samostalno funkcionirati (stan, prehrana)

4. Sprečavanje samoaktualizacije i održavanje ovisnosti u društvu- potrošna ugoda i stalni diktati krivih potreba osujećuju pojedince za kritičko mišljenje a gotova potrošna dobra smanjuju ljudsko stvarlaštvo i reraliziranje čovjeka u njegovoj kreativnosti, talentima, rastu i razvoju-pojedinci su radi što veće efikasnosti umreženi u veće strukture što stvara jednodimenzalno društvo u kojem se pojedinci utapaju u korporacijskim ciljevima- negiranje identiteta se odražava na političkom prostoru gdje se akteri sve više unificiraju- model nerazvijanja kritičkog mišljenja postoji već u obrazovnom sustavu: model ''bankarskog koncepta''- znanje se odlaže iz učitelja koji ga je pun, u učenika koji je prazan i u kojeg će se deponirati; učitelji predaju, a učenici slušaju i primaju i time se stvaraju prilagodljiva bića kojima se može upravljati i potiče lakovjernost- isti model je u sustavu socijalne skrbi koji podržava postojeće odnose moći i obespravljene prilagođava društvu- marksisti zbog toga socijalnu državu vide kao oblik socijalne kontrole koja radnicima nudi ekonomske ustupke u stanju soc.rizika, a istovremeno ih kažnjava gubitkom istog u pobuni ili opiranju propisima-> ublažavanje ljudskih nezadovoljstava da se spriječi revolucija, stvaranje iluzije da dr.strukture brinu za članove

5. Obilježja društvenih odnosa i razvoja pojedinca- prema Marxu dr.egzistencija određuje ljudsku svijest, ali i ljudska svijst uvjetuje održivost takvih dr.struktura - dominantna ideologija ulazi u svijest pojedinca i međuljudske odnose39

- reifikacija se događa u odnosima gdje pojedinac na drugoga gleda kao na sredstvo za ostvarenje svojih interesa a kanal za to postaje komunikacija koja time gubi funkciju sporazumijevanja i dobiva funkciju zaposjedanja (čovjek nije svrhovit sebi nego za nekoga ili nešto)- ljude instinkt opstanka ne motivira na promjenu: kroz socijalnu državu se stvara dojam da se na problemima nejednakosti radi, da je zatiran osjećaj dr.odgovornosti naglašavanjem osobnog uspjeha i da bi drastična promjena donijela veći rizik od postojećeg stanja- ljudi bježe od vlastite slobode na 3 načina: 1. razvijaju autoritativne odnose u kojima su potlačeni prepušteni odlukama tlačitelja, a ta dominacija je dobronamjerno prikazana kao da netko zna što je za drugoga najbolje i zato ima pravo raspolagati njime 2. destruktivnost prema samima sebi ili drugima zbog čega se distanciraju od ideje da nešto u dr.odnosima mjenjaju 3. njeguju jednodimenzalnu misao i ponašanje kako bi bilo što manje razlika između sebe i svijeta čime se štite od samoće i nemoći

1.4. Radikalno razumijevanje društva i podrijetlo soc.problema

-soc.problemi nisu rezultat individualnih već dr.čimbenika -> za njihovu pojavnost ponajviše je odgovorno dr.uređenje koje podržava soc.nejednakosti (vidljivo u siromaštvu i nezaposlenosti)- prema radikalistima, stariji, bolesni, osobe s invaliditetom (itd.) su u takvom položaju zbog svoje klasne pripradnosti i u njemu će dugo ostati kao i njihovi potomci jer je u interesu elita da se nejednakosti stalno reproduciraju- radikalisti nalaze obrazloženje u marksističkim idejama i o individualnim patologijama(delikvencija, nasilje) težak dr.položaj stvara psihološke i socijalne tenzije rezultirajući agresivnošću, psihološkim ili zdravstvenim devijacijama podčinjenih- problemi kojima se bave su uzrokovani dr.činiteljima; strukturalni uvjeti doprinose nastanku i razvoju problema što je u interesu elita- poredak moći se samoobnavlja npr. financiranje škola iz lokalnih poreza gdje će se uvijek za škole u razvijenijim područjima skupiti više sredstava čime će ta razlika u odnosu na siromašnije krajeve uvijek biti izražena (Kaufman)- zato je nužna radikalna analiza i utvrđivanje čiji su interesi u pozadini, tko dominira u društvu, kakva je preraspodjela moći potrebna i kako se postiže kontrola nad st. (Howe)- treba se procjenjivati fizički, psihološki, socijalni i strukturalni činitelji (pripadnost klasi, utjecaj spola na razvoj problema, stigmatiziranost pojedinca, uključenost u određenu subkulturu, položaj u obrazovnoj i radnoj strukturi...) (Fook)

1.5. Mogućnosti djelovanja soc.radnika

-2 moguća pristupa u rješavanju problema: djelovanje na razini dr.struktura i na razini osvještavanja pojedinca- nužna je promjena orjentacije soc.rada od socijalne kontrole do promicatelja soc.promjena- soc.rad ne smije izbjegavati pitanje dr.nejednakosti i pitanje javnih politika koje ih uzrokuju

1.Polazište promjena: društvene strukture-soc. Radnici mogu legitimno djelovati kao grupa pritiska u dr. I u političkim institucionalnim strukturama i sposobni su tražiti i postizati promjene- 70ih godina se Case con Manifestom soc.radnike pozvalo da budu sindikalno aktivni i potiču osnivanje sindikata i vrše društveni pritisak, da okupljaju interesne grupe koje će se baviti rasizmom, siromaštvom i da se bore za participaciju u politici40

- danas na raspolaganju imaju sljedeće metode:1. braniti interes korisnika za određena prava, a protiv nepoštenih ograničavajućih procedura kroz osiguravanje relevantnih info, reorganiziranje koje pridonosi uklanjanju barijera za pristup pravima2. razvijanje klasne svijesti okupljanjem korisnika u grupe koje su ohrabrujući mediji osvještavanja -> suprotno kapitalističkoj ideji da se svatko bavi svojim interesima, zagovara se da ljudi imaju spremnost na suradnju3. primarno naglašavati zadovoljavanje materijalnih potreba; materijalistički pristup prema kojemu su pokazatelji deprivacije nedostatak ekonomskih resursa koji utječu na psihofizičku razinu fukncioniranja pojedinca4. razotkrivanje struktura nejednakosti i kritički pristup -> spremnost dubinski studirati ideologije i strukture da bi javno iznosili svoje viđenje dr.nejednakosti5. davanje mogućnosti korisnicima da dobiju više moći u djelovanju službi namijenjenih njima samima i to kroz njihovo uključivanje u dijalog i uključivanje u donošenje za njih relevantnih odluka6. poticanje osnaživanja kroz osobnu promjenu, razvoj razumijevanja i prihvaćanja sebe7. socijalni aktivizam i političke promjene; pridruživanje organizacijama koje rade na pitanju soc.pravde, korištenje nenasilnih taktika političke participacije, stvaranje dr.koalicija i promicanje ideja soc.jednakosti (kroz medije i tribine)

-da bi to bilo moguće u osnovnoj edukaciji soc.radnika mora biti razvijanje STRUKTURALNE SVJESNOSTI tj.perspektive za kritičku analizu različitih soc.procesa- pri tome se sagledavaju 3 razine 1) opće dr.strukturalne nejednakosti 2) organizacijski ustroj i način distribucije resursa 3) povezanost interakcijskih i psihosocijalih teškoća sa strukturalnim

2. Polazište promjena: osvještavanje i djelovanje pojedinca- treba pomoći pojedincu da razumije kako soc.nejednakosti djeluju na njega i kako utječu na njegove interese i potrebe- treba poticati kritičko i kreativno mišljenje, a ne pasiviziranje uz državnu pomoć- treba pridati korisniku da on zna najbolje prepoznati što mu se događa i da je osvještavanje primarno njegov zadatak- pri poticanju na promjenu treba locirati resurse kako bi i sama osoba počela vjerovati u sebe- radikalna akcija počinje promjenom svjetonazora (Kaufman)- potrebno je razumjeti strukturalnu dimenziju teškoća utjecanje na smanjenje negativnih posljedica stigmatizacije, poticanje osobne promjene i smanjivanje izloženosti korisnika podčinjavanju ->oslobođenje od internalizirane potlačenosti i lažne svjesnosti(kada pojedinac vjeruje da su negativne pojave dobre za njega)- moguće metode su educiranje korisnika o str.pitanjima, pružanje i aktiviranje dr.podrške, razvoj kritičkog mišljenja...

1.6. Doprinosi radikalnog soc.rada------ kritike zbog utjecaja u praksi soc.radnika- doživljen neuspješnim posebice u SAD-u gdje je dominantan bio liberalni kapitalizam i ideja demokracije i individualizma umjesto kolektivne akcije i kolektivističkog svjetonazora- slaba realiziranost i jer jedni zastupaju korisnike, a država osigurava njihovu egzistenciju- soc.radnici se stavljaju u dominantniji odnos prema korisnicima jer vjeruju da im je potrebna promjena i da ju oni moraju inicirati za njih

++++

41

- u epistemološkom smislu prepoznat značaj zbog doprinosa razvoju posebne perspektive na probleme u soc.radu- naglasak na kritički odnos prema utjecaju dr. i da soc.rad treba imati spoznaju i angažman u politici- soc.rad se povezao sa progresivnim pokretima i kritičkom perspektivom koji su se bavili manjinama, osobama s invaliditetom, pravima mladih, starijih i žena i sl.- više nije u pitanju klasna politika, nego politika identiteta- perspektive su antidiskriminatorne, antipodčinjavajuće i antirasističke- nastaju koncepti kao što su osnaživanje, zastupanje, samoodređenje, korisnička perspektiva i kolektivno djelovanje korisnika kroz pokrete

II. FEMINISTIČKA TEORIJA I SOCIJALNI RAD

-spol fizička obilježja koja ljude razlikuju na muškarce i žene-rod društvena kategorija; socijalizacijom se izgrađuje rodni identitet, svijest osobe kojeg je spola i znanje o osobinama te rodne uloge, očekivanjima okoline i stereotipima- kasnije u životu spol i rod imaju utjecaj na razne okolnosti npr.rizik za siromaštvo, razlika u plaći(žene manja plaća)

-početak feminističke misli u 17.st. kada su se publicirali radovi sa protestima protiv podređenog ženskog položaja- nakon Francuske revolucije javno se zagovaraju prava žena i jednake mogućnosti- djelo Zaštita prava žena by Mary Wollstonecraft: šteta koja se nanosi ženama stavljajući ih u privatnu sferu i ovisnim o muškarcima- početak 20.st. prvi val feminizma u industrijskim društvima etablirati prava žena, obrazovne mogućnosti, pravo glasa, vlasništvo, participaciju u društvu i politici - žene se okupljale u civilnom društvu (crkve, sindikati, udruženja) -> djelovanjem u filantropijskim i reformističkim udruženjima izašle iz privatne sfere u javnu- radikalno djelovanje: 8.3.1908. u NY demonstracije žena na ulicama tražile pravo glasa, bolje uvjete rada i zabranu noćnog rada djece-> dan žena!- u prvom feminističkom valu postojale 2 ideologije: liberalne vrijednosti gdje su se isticale potrebe za pol. i obrazovnom jednakosti – socijalističko razumijevanje i redistribucija dohotka

-1960-80 drugi val feminizma ponovno naglašavanje ideja unaprijeđenja dr.položaja žena i postavljanje radikalnijih zahtjeva za promjenama kroz koje treba žene osloboditi od podčinjenosti zbog patrijarhata- naglasak na seksualnim slobodama žena izvan tradic.heterosex.veza, legalizacija abortusa i planiranja obitelji, zaštita žrtava sex.nasilja, silovanja, liberalizacija razvoda braka, jednako plaćeni rad, veća državna skrb o dnevnoj brigi za djecu

2.1. Feministička teorija-razvila se iz ž.pokreta za prava žena i utkala se u različita područja djelovanja- kritički odnos prema dr.tokovima i promjenama i usmjerenost na koncepte i analizu kojom se nastoji pokazati svijet sa ženskog gledišta, predlažući i djelujući ka poboljšanju ženskog položaja, propitujući odnose moći unutar struktura koje potiču mušku dominaciju- interdisciplinarnost- za promišljanje položaja žena potrebno više različitih razina (antropologija, biologija, ekonomija, pravo...)- kritizirali istraživanja rađena od muškaraca zbog metodologije s kojom se istraživalo, koju smatraju krutom i pozitivističkom, a predlažu više kvalitativnih pristupa i istraživanja o ženama vođena od strane žena

- feministička teorija usmjerena na ženu na više načina:42

1. osnovni predmet istraživanja su iskustva žene u društvu2. u procesu istraživanja proučava se svijet i položaj žene u njemu iz ž.perspektive (žene kao osnovni subjekti)3. kritička i aktivistička jer se sa ženske pozicije trudi stvoriti bolji svijet za žene i cijeli ljudski rod

-više pravaca unutar teorije koji na različite načine govore o konceptima kojima se opisuje nejdenakosti u dr.sustavima - ključni koncepti: podčinjavanje, diskriminacija, patrijarhat, dominacija, seksizam- podčinjavanje koncept kojim se opisuje podjela ljudi u privilegirane grupe i grupe koje to nisu, kojima se sustavno onemogućuje ostvarivanje njihovim izbora i akcija- diskriminacija davanje manjeg prava pripadnicima neke dr.grupe koje se razlikuju na osnovi spola, rase, religije, dobi - pripadnici većinske grupe uživaju i veća prava - posredna- svaki rodno neutralan zakonski okvir koji ima negativan utjecaj na žene (soc rad.-jednako postupanje prema svima) - neposredna- nepovoljniji tretman jedne grupe zbog jednog obilježja - sustavna- norme i vrijednosti u dr.koje su rodno pristrane i formiraju neravnopravni položaj žene u dr.

-da bi se ostvarila formalna jednakost potrebno načelo jednakih mogućnosti kojima se nastoji poboljšati dr.položaj one grupe koja se zbog nekog svog obilježja nalazi u nepovoljnijem položaju -> kreiraju se pozitivne mjere kroz zakonske propise i reforme kojima se prema diskriminiranoj grupi postupa tako da im se omogući bolja soc.integracija (pozitivna diskr.)

-patrijarhat hijerarhijski odnos između muškarca i žena unutar obitelji i dr.struktura - muškarac ima autoritet i dominantnu poziociju u političkom, kulturnom i dr.životu i unutar obitelji- seksizam bilo kakva diskriminacija na osnovi spola - želi se ukazati na stereotipe i predrasude vezane uz neki spol

-3 pravca: liberalni, socijalni, radikalni feminizam- povezani sa sociopolitičkim kontekstom u povijesnom trenutku kada su nastali, kritiziraju dr.strukture i soc.institucije- lezbijski, kulturni fem., ekofeminizam, globalni, postmoderni, psihološki feminizam- zajedničke karakteristike pravaca: - podupiranje prava žena da žive bez podčinjavanja - žene trebaju govoriti u svoje ime i na svoj način - slušanje onoga što imaju za reći - kreiranje alternativnih životnih stilova ovdje i sada - integrirati teoriju i praksu - tražiti podudarnost između onoga što se želi postići i načina kako će se to postići - tražiti kolektivistička rješenja koja uvažavaju individualnost i jedinstvenost svake žene - cjeniti vrjednost ž. doprinosa - koristiti žensko individualno iskustvo za objašnjenje naših soc.stvarnosti

1.Liberalni feminizam

-teorija koja u prvi plan stavlja nejednakosti između rodova objašnjavajući nejednak položaj m.i ž.u dr. kao posljedicu dr.organizacije, a ne bioloških različitosti

43

- odrastanjem se formiraju rodne uloge i očekivanja čija je posljedica diskriminacija i onemogućavanje stvaranja jednakih mogućnosti- očekivanja vezana uz sfere dr: javna za muškarce, privatna za žene- onemogućen pristup žena javnoj sferi stavlja ih u nepovoljniji položaj što dovodi do nejednakosti i nepravde tvoreći neprirodne rodne nejednakosti- djeluju oko pitanja eliminacije seksizma, jednakih mogućnosti i sloboda izbora, zaposlenja, rada i jednake plaće za rad – temeljne točke- promjena dominantnih dr.vrijednosti, ne zahtjevajući radikalne zaokrete u dr. nego promjene žele ostvariti djelovanjem unutar dominantnog dr.sustava-> promjena zakona s ciljem prestanka diskriminacije, osvještavanje javnosti o rodnim ulogama, djelovanje žene vezano uz to koje vještine trebaju usvojiti kako bi se ponašale kao muškarci uspješni u karijerama (asertivnost, kompetitivnost, individualizam...)

2.Socijalistički feminizam

-u prvi plan stavlja podčinjenost žena kao posljedica odnosa moći m.i žena te se patrijarhat smatra dominantnim oblikom dr.strukture koja omogućava takve odnose- koriste teoriju Marxa koja objašnjava kako ekonomski odnosi utječu na formiranje svih drugih odnosa, dr.sustava i vrijednosti- u kapitalizmu posjedovanje materijalnih dobara definira odnose u dr-> žene povijesno nisu posjedovale materijalna dobra i imale zato manje moći, potlačene su unutar kapitalističkog sustava npr. kroz neplaćeni rad domaćica i majki- djelovanje u području radnih prava, kroz sindikate tražeći ravnopravniju raspodjelu dohotka, pitanja rodne diskriminacije i podčinjavanja- zagovaraju više revolucionarne promjene od liberalistica, djeluju na makrorazini

3.Radikalni feminizam

-u prvi plan stavlja izvor ženske podređenosti tj pitanje spola/roda- žene su podčinjene na osnovi svog spola, biološkog obilježja, a ne kao pripadnice neke dr.grupe- usmjerenost na zajedničke karakteristike žena i povezivanje i zajedničko djelovanje s ciljem mijenjanja postojećeg sustava muške dominacije- usmjerenost na otvorenu fizičku okrutnost, ali i prikrivenu u formi eksploatacije i kontrole i povezanost sa patrijarhatom- bave se temama koje povezuju fizičko nasilje i patrijarhat: silovanje, seks.zlostavljanje, seks.ropstvo prisiljavanjem na prostituciju, standardi ljepote, spolno uznemiravanje, ženska subjektivnost i identitet, psihološki odnosi, stavovi i vrijednosti- promjene patrijarhalnog sustava moguće samo putem radikalnih revolucionarnih akcija- promjene trebaju biti u dijelu odnosa moći među spolovima, ali putem većeg broja manjih akcija, a ne jednokratnu revoluciju- žene trebaju probuditi svijest o vlastitoj snazi i vrijednosti, udružiti se i zajedno nastupiti kroz organizaciju u manjim grupama- ne vjeruju u intervencije od strane države polazeći od pretpostavke da je ona patrijarhalno uređena

2.2. Feministički socijalni rad

1.Žene su značajne za formiranje profesije soc.rada-žensko volontiranje u pov predstavlja preteču razvoja profesije soc.rada početkom 20.st.- Jane Addams- osnovala najpoznatiju kuću Hull-House u Chicagu, radila za sufražetski pokret, dobitnica Nobelove nagrade za mir44

- Mary Richmond- rad Social Diagnosis- identificirala vještine potrebne u pružanju pomoći- u Hrvatskoj: rad raznih dobrotvornih ženskih organizacija za smanjenje soc.problema - Milica Bogdanović- soc.aktivistkinja i prva žena doktorirala na Sveučilištu u Zg - Dijana Budisavljević- organizirala spašavanje tisuća djece iz rata - Tatjana Marinić- osnovala Višu školu za soc.radnike

2.Žene čine većinu u profesiji soc.rada-motivi pomaganja i skrbi za druge su poveznica između žena i te profesije- skrb za druge je ženski posao jer a) na strukturalnoj razini pripada kategoriji loše plaćenog b) na simboličkoj razini se vidi kao produženo majčinstvo- na zapadu manje raprostranjen feministički soc.rad u praksi zbog nedovoljne zastupljenosti feminističkog soc.rada u obrazovanju soc.radnika- veća rasprostranjenost-> uključivanje načela jednakih mogućnosti prilikom kreiranja politika i mjera, literatura koja se bavi tim područjem

3. Žene su klijenti i korisnici socijalnih radnika i usluga unutar socijalne skrbi- veći broj žena u kategorijama koje govore o lošijem ekonomskom položaju žena i ukazuju na veći rizik žena za siromaštvo- veći udio žena u kategorijama tjelesno i mentalno oštećenih - Dominelli: femin.soc.rad je oblik prakse soc.rada koji kao početnu točku za rad sa ženama kao individuama, u grupama ili unutar organizacija uzima u obzir rodnu/spolnu nejednakost te ju nastoji eliminirati i promovirati žensku dobrobit na način na koji to one definiraju- djelovanje soc.rada usmjereno na eliminaciju diskriminacije posebno uvažavajući žensku perspektivu- djelovanje na mikrorazini: rad sa ženama, individualno ili grupno, gdje se pomažući odnos koristi kao okruženje koje ženi omogućuje preuzimanje kontrole nad svojim životom - inzistira se na razumijevanju poteškoća žena u kontekstu diskriminacije - treba obratiti pozornost na info o načinu života korisnice i ne donositi sudove o poželjnim oblicima ponašanja bez uvida u kontekst u kojem žena živi - žena ima aktivnu ulogu, procjena situacije, pronalaženje rješenja... - definiranje problema znači pomicanje problema iz sfere privatnog gdje je žena kriva za svoju situaciju, u sferu javnog promatrajući ga kao soc.problem - 9 principa feminističkih intervencija: 1. problemi korisnica se sagledavaju unutar sociopolitičkog konteksta 2. tradicionalne rodne uloge su patologizirane i korisnice trebaju poticaj da se oslobode npr. naučena bespomoćnost 3. intervencije se usmjeravaju na osnaživanje korisnica 4. treba pojačati samopouzdanje kod korisnica 5. korisnice treba poticati da razumiju svoj identitet koji se temelji na percepciji vlastitih snaga, interesa i postignuća 6. korisnice trebaju cijeniti druge žene i razvijati mehanizme podrške 7. korisnice trebaju naći učinkovit balans između radnih i osobnih odnosa 8. odnosi između korisnica i soc.radnica trebaju biti temeljeni na jednakosti 9. korisnice treba poticati na asertivnu komunikaciju

-djelovanje na makrorazini: aktivističko i kritičko djelovanje s ciljem osvještavanja o povezanosti strukturalnih nejednakosti i individualnih problema - kroz kampanje i udruge koje bi se bavile soc.pitanjima koji ljude dovode u podređeni položaj npr siromaštvo i zlostavljanje45

- u vezi podčinjavanja na temelju roda treba analizirati soc.strukture i organizaciju zajednice npr je li dobro organiziran program skrbi o djeci -promijeniti politiku 'jednako prema svima' gdje su propisi rodno neutralni ili polaze od ženske uloge prirodne skrbnice i zadržavaju rodnu podjelu rada

III. KRITIČKI SOCIJALNI RAD3.1. O nekim osnovama kritičke teorije društva

-ishodište je kritička teorija koja potječe iz kruga njemačkih neomarksista okupljenih u Frankfurtskoj školi 30ih godina 20.st.- kritička teorija istovremeno na različitim razinama kritizira tadašnje društvo i neke od dominantnih ideja poput pozitivizma i marksizma- za razliku od marksističke teorije koja naglašava djelovanje ekonomskih struktura na život dr.grupa, uvode razmišljanja o djelovanju ostalih aspekata dr.života na razvoj pojedinaca- interesiraju se da dimenzije subjektivnog i kako one utječu na društvo u cjelini; ljudi su aktivni akteri koji svojim aktivnostima utječu na širu soc.stvarnost- praktičan doprinos- opisuje postojeće stanje i potiče na radikalnu promjenu u svim sferama gdje postoje različiti modeli potlačivanja

3.2. Društvene okolnosti kao poticaj razvoju kritičkog soc. rada

-društveni problemi su dns više globalni nego nacionalni: terorizam, nasilje, trgovina ljudima, organizirani kriinal, ekološke katastrofe jer a) su oni globalna preokupacija b) o sukobima se dns govori u širokom međunarodnom prostoru jer razvoj jedne države utječe na razvoj druge- povezanost ekoloških i socioekonomskih pitanja- ekološke katastrofe ostavljaju teške i dugotrajne psihosocijalne i ekonomske posljedice, a socioekonomski činitelji potpomažu ranjivost populacije i prema ekološkim čimbenicima- u socijalno isključene skupine spadaju nacionalne manjine(Romi,srbi), osobe s invaliditetom, osobe u nepovoljnim socioekonoskim okolnostima poput nezaposlenih i beskućnika, seksualne manjine, starije osobe, zatvorenici, osobe s problemom ovisnosti i HIV pozitivne osobe- regionalne nejdenakosti u HR: najnerazvijenije županije prema BDPu dohotka po st. I nezaposlenosti su Brodsko-posavska, Šibensko-kninska, Požeško-slavonska i Virovitičko-podravska

3.3. Teorijska utemeljenost kritičkog socijalnog rada

1. Pristupi i osnovni koncepti-kritički soc.rad integrira različite modele soc.rada: marksistički, radikalni, strukturalni, feministički, antiopresivni, antirasistički, antikolonijalistički, antidiskriminirajući- drugi termini: - Healy- koristi koncept aktivističkog soc.rada i naglašava potrebu djelovanja s ciljem radikalne dr.promjene - Colby- politički soc.rad se iz kritičke perspektive treba uključiti u procese političkog odlučivanja - stvaranje politike znači stvaranje okvira ili konteksta u kojem se realiziraju dr.vrijednosti(socijalna pravda) ili odnosi(ravnopravnost) i zato politika ne može biti izvan profesije soc.rada jer je neodvojivo vezana za kontekst u kojem soc.radnik radi

46

-odnos političkih odlučivanja i soc.rada nije jednosmjeran odnos delegiranja i izvršavanja političke volje, nego dinamički proces uključivanja u pol.procese gdje će stalno postojati interakcija makro,mezo i mikro razina - soc.radnici iz svoje prakse mogu razviti mehanizme kojima će inicirati promjene u političkoj sferi- Dominelli- emancipirajući soc.rad- teorijski pristupi koji prihvaćaju sinergiju osobnog i političkog i istovremeno su zainteresirani za strukturalne dimenzije ali i razinu zajednica i pojedinaca - naglasak na aktiviranju samih korisnika da sudjeluju u iniciranju dr.promjene sa soc.radnicima

2.Bogatstvo teorijskih doprinosa u kritičkoj paradigmi-2 velike skupine teorijskih pristupa u kritičkoj paradigmi: a) one koje skreću pozornost na oblik strukturalnih nejednakosti b) one koje zauzimaju specifičnu perspektivu prema dr.okolnostima- zajedničko kritičkom i radikalnom/feminističkom soc.radu: 1. prepoznaju kako dr.strukture utječu na razvoj pojedinaca i međuljudskih odnosa 2. u društvu prepoznaju stalne sukobe i podjele na one koji su više i manje privilegirani, a istovremeno zbog ograničenosti resursa ne mogu se zadovoljiti interesi svih 3. naglašavaju dijaloški odnos socijalnih radnika i korisnika 4. ističe se posvećenost promjeni procesa i struktura koji odražavaju dominaciju

-teorijske škole koje naglašavaju posebnu perspektivu prema dr.okolnostima: 1) radikalni soc.rad- oslanja se na Marxovu analizu kapitalističkog uređenja gdje postoji sukob radnika i kapitalista koji raspolažu resursima - radikalan je odmak soc.rada od države tako da kritizira dr.odnose, soc.politiku koja održava postojeće stanje ali i traži angažman u provođenju promjene 2) strukturalni soc.rad- makrosocijalna orjentacija, promatraju se šire dr.strukture(ekonomski sustav, obrazovanje) i kako utječu na ostale razine djelovanja - bave se pronalaskom i promjenom makrostrukturalnih determinanti osobnih problema - orjentiran na suprastrukture 3) radikalni humanisti- polaze od samih pojedinaca iako prihvaćaju postojanje nepovoljnih strukturalnih činitelja - proučavaju kako dr.kontekst utječe na ljudsku misao, kako se potlačivanje, represija prenose kroz kulturološke ideje putem medija i obrazovanja i razvijaju lažne svijesti-> šire ideje koje opravdavaju postojeće strukturalne nejednakosti ne osvještavaju(kao siromašni su krivi za svoj položaj) ili se maskiraju tako da fokus stavljaju na druge teme (događaji iz svijeta zabave) -preispituju dr.ideje i pretpostavke koje odražavaju dr.nejednakosti i osnažuju pojedince da autonomno promišljaju o svojoj dr.poziciji i zauzimaju aktivan svjetonazor usmjeren na dr.promjenu

3. Ključni koncepti u kritičkoj paradigmi: koncepti problema i koncepti djelovanja-ključni koncepti u kritičkoj paradigmi: a) oni koji naglašavaju trenutno stanje društva (sukob, nejednakost, potlačenost) b) oni koji naglašavaju željenu promjenu (socijalna pravda, ljudska prava) i imaju akcijsku dimenziju (kolektivna akcija, osnaživanje)- po konceptu SUKOBA se kritičke teorije razlikuju od funkcionalističkih- funkcionalisti: sukob može dovesti do stalnog napredovanja u dr.strukturi- kritičari: sukob prijeti očuvanju postojećeg stanja

47

- 4 preduvjeta za stvaranje sukoba(Mack, Snyder): 1. postojanje strana u sukobu 2. neusklađenost resursa ili pozicija u kojoj se svaka strana nalazi 3. njegova manifestacija kroz ponašanje 4. suprotstavljeni ciljevi- 4 elementa u nejednakim dr.pozicijama(Tilly): 1. svaki pojedinac ima obilježja prema kojima ga dr.mehanizmi usmjeravaju na različite dr.položaje 2. različite pozicije se na različite načine u dr. nagrađuju 3. kroz različite sustave nagrađivanja stvaraju se 4. skupine pojedinaca temeljem njihovih obilježja i položaja uz pripadajući sustav nagrađivanja

-kako bi se utvrđene pozicije zadržale u korist onih koji u njima profitiraju, u dr.postoje procesi diskriminacije, soc.isključenosti i potlačivanja-> naglašavaju odnos dominantnih i manjinskih grupa ali u različitim smjerovima- diskriminacija i socijalna isključenost su horizontalni koncept koji podrazumijeva izdvojenost neke grupe od participacije u prihvaćenim dr.procesima; razdvaja ih pozicija s koje tu izdvojenost promatramo- iz perspektive dominante skupine, diskriminacija označava odnos dr.grupe prema drugoj koja ju sputava u pristupu dr.resursima- iz perspektive manjinske skupine, socijalna isključenost označava isključenost te grupe iz relevantnih dr.procesa- potlačenost je vertikalan koncept koji identificira činjenicu odvojenosti među grupama i dinamičan odnos među njima - eksplicitniji od prethodnih jer naglašava manifestaciju dr.sukoba - Dominelli: potlačenost je stanje i odluka da pojedinci stvaraju takve odnose u kojima se strane razlikuju prema moći koju posjeduju - moć nad/ moć za/ moć nekog subjekta moć je u ideji osnaživanja pojedinaca i grupa potencijal za poduzimanje akcija s nekim ciljem kao što je dr.promjenaodnos dominacije -zbog razlike u toj moći se stvaraju podjele na nadređene i podređene - podređenima se onemogućava pristup moći i resursima; nadređeni diktiraju standarde vrednovanja u dr - potlačeni imaju djelomičnu odgovornost u održavanju svog položaja ovisno kakvu su strategiju suočavanja s njom usvojili (internalizirali dominantne vrijednosti, prilagodili se bez internalizacije, odbacili ih i pružaju otpor)

-ljudska prava i socijalna pravda- koncepti koji stvaraju normativni okvir koji je u pozadini dr.promjene- ljudskim pravima se nudi normativni okvit i pretpostavka kvalitetnog ljudskog življenja- 3 generacije ljudskih prava: - 18.i 19.st.- 1.generacija- sloboda izražavanja, udruživanja i sudjelovanja u politici- početkom 20.st.- 2.generacija- u fokusu socioekonomska prava (industrijski razvoj, porast nejednakosti)-> ostvarivanje soc.sigurnosti za šiti krug građana - druga pol.20.st.- 3.generacija prava- očuvanje soc.kohezije i povezanosti svih aspekata funkcioniranja dr.; pravo na razvoj ne ograničava pravo drugih pojedinaca

-socijalna pravda- ostvarivanje ljudskih prava u kontekstu odnosa i raspodjele dr.resursa - treba balansirati zasluge, potrebe, prava i ravnopravnost

48

-dr.promjena- kontinuum gdje se na jednoj strani nalaze trenutni dr.odnosi, sukobljeni interesi, a na drugoj novi odnosi, raspodjela resursa i oslobođenje ljudi da realiziraju svoje potencijale - koncepti dr.promjene: akcija, osnaživanje, zagovaranja, refleksivna praksa - soc.rad usmjeren dr.promjeni je uključen u akciju koja je usmjerena promjenama u dr.sferi ali i politička - promjena se može postići samo kolektivno- ideja koja smanjuje granice koje su izgrađene među različitim dr.identitetima - osnaživanje- proces koji se odvija među nositeljima kolektivne akcije (soc.radnici, korisnici, grupe, zajednice); svrha je osvijestiti legitimitet i kapacitete za djelovanje i povećati moć u individualnom, interpersonalnom i političkom smislu - zagovaranje- u široj dr.sferi promoviranje, unaprijeđivanje, branjenje poželjne ideje najčešće vezane za ostvarivanje nekih prava (pravo obrazovanja osoba s invaliditetom) - refleksivna praksa- skup pokreta (odbijanja, otpora, odbacivanja, neslaganja, kritiziranja, zamišljanja i drugačijeg mišljenja) s kojima može doprinjeti promjenama u dr.

-kritičnost i promišljanje nisu potpuni bez promišljanja o sobi u procesu djelovanja-> polazi od koncepta reflektirajućeg praktičara- razlikuje reflektiranje djelovanja (koje se događa po završetku) i reflektiranje tijekom djelovanja o samom procesu- zamišljeno za prevladavanje razlika između teorije i prakse- reflektiranje- intelektualno i emotivno istraživanje iskustva ili situacije- refleksivnost- intrizično usmjerena na promišljane sebe u širim okolnostima ško uključuje osobne pretpostalke i kako su one konstruirane u soc i kulturološkoj povijesti- kritičko reflektiranje- stalno promišljanje soc.radnika o interpersonalnim činjenicama i njihovom međudjelovanju sa okolinom; moralni čin kojim profesionalac bdije nad tim kako su odnosi moći u dr.utjecali na njegove postupke i prosudbe i kako on svojim generiranim idejama ili akcijama utječe na postojeće odnose moći u dr., podržava ih ili mijenja

3.4. Djelovanje soc.rada za društvenu promjenu

-KOLEKTIVNO DJELOVANJE sve više dobiva legitimitet, postaje prihvaćeno i nužno (izrada projekata, donošenje strategija...)- višedimenzionalno- povezivanje na svim dr.razinama (lokalne i međunarodne, između sektora, između pravnih subjekata...)- socijalna i politička akcija o kojoj su radikali govorili se zahtjeva (ne za sve države- ograničene građanske slobode)- u suvremeno dobra širenje info brže, pa se i o razmjeru nejednakosti može saznati više i brže (ne za sve države- zemlje s niskim dohotkom ne koriste puno internet)- Dominelli- akcija u kritičkom refleksivnom soc.radu legitimirana s 3 područja: vrijednostima koje promiče (dostojanstvo), ključnim konceptima i teorijskim doprinosima (ljudska prava, soc.pravda), stalno reflektiranje o odnosima u profesionalnom kontekstu (odnosi moći, ravnopravnost) - soc.radnici se mogu angažirati kao inicijatori i koordinatori za aktivnosti koje mogu doprinjeti društvenim promjenama: demonstrativnim, kooperacijskim, transformacijskim

1.Demonstrativne aktivnosti- aktivnosti koje imaju za cilj je 1) skrenuti širu dr.pozornost na razvijanje kritičke svijesti prema trenutnim dr.odnosima, raspodjele resursa, kao i strukturalnim činiteljima soc.problema

49

- 2) pružanje info o postojećim soc.činjenicama, prijenos info i socijalne ideje s ciljem osvještavanja o nekom pitanju-> manifestacije, kampanje, letci, plakati, komunikacija s medijima Festival jednakih mogućnosti (osobe s inv., djeca bez roditelja) - 3) cilj je i stvaranje pritiska u trenutačnoj dr.klimi inzistirajući na dr.promjenama- eksplicitnije, fokusiranije i direktivnije-> prosvjedi, demonstracije, peticije

2.Kooperacijske aktivnosti- kolektivna akcija vodi uspješnom pokretanju soc.akcija i postizanju promjena- kolektivnost u djelovanju ima neke dobiti: -pružanje soc.podrške -sagledavanje istog problema u različitim dimenzijama -izvjesna pol.snaga lakšim dobivanjem javne pozornosti- surađivanje u više oblika: udruživanje, organiziranje, koaliranje, umrežavanje- udruživanje- okupljanje sudionika koji dijele zajednički interes - neformalni ili organizirani u strukturu gdje svatko dobiva svoju funkciju- umrežavanje- mreže inicirane izvana ili nastaju spontano kroz interakciju partnera - horizontalne strukture koje čine hgrozdovi sudionika povezanih međusobno više neformalnim odnosima - članstvo je promjenjivo, granice nejasne; svrha je da čine komunikacijsku platformu, služe za distribuciju info, olakšavaju suradnju i provednu kolektivne akcije- koalicija- organizacije i pojedinci sa zajedničkom svrhom, akcijski orjentirani uz formaliziranu, ugovorenu suradnju- još viša razina uključuje različite subjekte od pojedinaca do organizacija- socijalni pokreti- povijesna činjenica koja je karakterizirana neformalnim interakcijama, zajedničkim vjerovanjem i osjećajem pripadnosti sustavu ideja, kolektivnim djelovanjem, kritičkom perspektivom - prvi oblik šireg org.kojim sudionici žele ući u sferu odlučivanja-> ako postanu prepoznatljivi u društvenoj sferi-> grupa za pritiske/interesne skupine (javno priznat status, utjecaj na rad vlade, parlamenta ili javnog mijenja, interes je donošenje pol.odluka) - najčešće u civilnom društvu

3.Transformativne aktivnosti- cilj je realizacija konkretne promjene u dr.kontekstu- promjena na 2 razine: 1) u ponudi novih servisa i stvaranjem resursa u dr.koji odgovaraju na dr.okolnost ->osnivanje zaklada za poticanje obrazovanja učenika u lošim socioekonomskim okolnostima 2) u promjeni zakonodavnog okvira ->soc.radnici mogu sudjelovati s korisnicima u pol.odlučivanju putem referenduma; pol.djeluju i grupe za pritiske utjecajem na vladu, parlament ili javnost

-realizacija dr.promjene stvaranjem 'aktivističke populacije' preko informativnih aktivnosti -->metaaktivnosti čija je svrha stalno senzibilizirati na praćenje dr.okolnosti, na stvaranje osjetljivosti za potrebom dr.promjene i razvijanja osobnih i grupnih kapaciteta za konkretno djelovanje (ciljaju na svakoga pogođenog dr.situacijom i na stručnjake koji su pozvani na dr.angažman npr soc.radnici

50

1. POSTMODERNIZAM I KONSTRUKTIVIZAMModernistički pogled na svijet počinje krajem 19.st, i traje sve do prve polovice 20.st, kad počinje postmodernizam. Razdoblje moderne karakterizirano je racionalnošću u svim područjima života. Modernistički pristupi karakterizirani su obilježjima kolektiviteta, a socijalni rad moderne utemeljen je na djelatnosti države te birokraciji. Njegovi osnovni principi su pozitivstički principi, racionalno znanje. Usmjeren je ka kontroli problematičnih ljudi i situacija te se služi znanstvenim objašnjenjem i objektivnošću. Cilj je da se na temelju znanstvenih dokaza nađu najbolja rješenja za pojedince i zajednicu. Ove ideje dovode do procvata socijalne države (intervencija države u području socijalnog te socijalne skrbi).

O NAZORIMA POSTMODERNISTAU društvenim znanostima postmodernizam se javio u drugoj polovici 70.ih godina. Nije jedinstvena zaokružena struktura, često ima vrlo različita značenja, ovisno o autoru. To stvara problem definiranja postmodernističkog pogleda.

TEMELJNI KONCEPTI POSTMODERNIZMA1. DISKURS ILI ULOGA JEZIKA KAO KONSTRUKCIJE ZNAČENJA -> postmodernisti tvrde da nema prirodnih ili objektivnih predmeta znanosti, nego su predmeti diskurzivno konstruirani. Jezik je za njih vanjski i realan, no nije odraz realnosti. Mnogi kritiziraju ovaj pristup, kažu da jezik ne može odražavati vanjsku realnost jer je metaforičan i figurativan, pun kontradikcija. Postmodernisti također na postavki o diskurzivnosti utemeljuju tvrdnju o nemogućnosti postojanja teorija velikog dometa koje obuhvaćaju široke aspekte, nego govore o ograničenim značenjima shvaćenim kao rezultat diskursa. Neki ističu da se koncept diskurzivnosti odnosi na cjelokupne strukture znanja, ali i prakse kroz koje se odlučuje o stvarima i procesima.

2. FRAGMENTIRANI IDENTITET –> ovo označava istovremenu višestrukost uloga i funkcija u suvremenom društvenom poretku, uvjetovanu raslojavanjem pojedinih funkcija. Bauman uvodi i pojam fluidnog identiteta, naglašavajući fluidnost identiteta znanosti i tako rastvaranje njezine nadhumane moći.

3. GUBITAK POVJERENJA U TEORIJE VELIKOG DOMETA -> gubi se povjerenje i stavlja naglasak na višestruko i lokalno mišljenje, ono koje je neposredno okruženje.

4. ODVAJANJE KONCEPTA MOĆI OD KONCEPTA ZNANJA -> svijest o moći i superiornosti neznanja konstruiralo je nejednakonst modernog vremena. Razdavanje moći i znanja omogućuje da osoba nauči zaboravljene građanske vještine i usvoji sredstva građanske pozicije individue. Postmodernisti se u svom pogledu na svijet ne oslanjaju isključivo ni na jednu teoriju, već da se tu radi o pluralizmu u kojem povezuju znanja teorijskog rada sa kulturnim i povijesnim iskustvima u lokalnim zajednicama.

5. IDEJE NEOLIBERALIZMA U PRISTUPU EKONOMSKIM TEMELJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA -> neoliberalizam je sustav vrijednosti iz koje je derivirana i ekonomska strategija, a nije sama strategija. Temeljna vrijednost je dosegnuti razinu socijalne kohezije koja je potrebna za razvitak suvremenog kapitalističkog društva. Temelji se na individualizmu i surađujućoj državi i utemeljuje vrijednosti kao što su: individualizam, karijera, učinkovitos, životni stil, društvena i politička apatija, nezainteresiranost, površnost, potrošački mentalitet, cinizam. Postmodernistički mislioci svoje ideje pronalaze u neoliberalizmu. Karakteriziran je otporom prema socijalnoj državi, koju vidi kao opasnost za procese rasta, inovacije, kontole rada te se vraća na temeljne principe liberalnog kapitalizma, gdje je ključna kontrola nad područjem rada kao i nezaposlenost. Sljedeće načelo je privatni sektor koji je zahvatio sve

51

sfere, pa tako i socijalni rad. Svi sektori koji mogu, moraju biti privatizirani, što je u skladu sa načelom ekonomskog pluralizma. Ekonomija je najvećim dijelom uslužna, a ne proizvodna te se neprestano moraju stvarati novi oblici usluga. Povećan je značaj uloge obrazovanih profesionalaca koji umjesto vlasnika kapitala upravljaju poduzećima, to su u biti menadžeri. Menadžment povezuje funkciju vlasnika kapitala s funkcijom izvršavanja posla. Menadžment brzo postaje više od običnog upravljanja te se ne bavi samo privrednom djelatnošću, već i upravljanjem okolinom procesa koji je odabran kao predmet interesa. To dovodi do razvoja menadžerijalizma, bitne pojave postmoderne. To je i oznaka za duboke promjene koje su nastupile u vrijeme postmoderne. Osnovna teza je da nema razlike između tvornica te se funkcioniraje može postići primjenom teorije i vještinama upravljanja. Menadžerijalizam je ideološki potpuno slobodan od utjecaja, naglašava funkciju upravljanja, znanja i vještina, a ne govori o državi.

6. GLOBALIZACIJA –> definicije i mišljenja o globalizaciji su različita, postoje mnogi autori, no John Urry je konceptualizirao sadržaj pojma „globalizacija“ od sljedećih elemenata: 1.globalizacija kao promjena u strukturi, 2.globalizacija kao promjena u protocima i mobilnosti, 3.globalizacija kao ideologija, 4.globalizacija kao predstavljanje i rezultat tog procesa, 5.globalizacija kao umreženo društvo.Ovaj pristup je najširi i obuhvaća najviše elemenata. Globalizacijske promjene možemo svesti na četiri strukturalna faktora: 1.nova tržišta, 2.nova sredstva komuniciranja, 3.novi sudionici, 4.nova pravila i norme

POSTMODERNIZAM U SOCIJALNOM RADU

Najznačajnije promjene u soc.radu u postmoderni bile su za vrijeme globalizacijskih procesa. Promjena je vidljiva u: 1.općenito u unapređenju prakse, 2.humanijoj i društveno orijentiranioj politici na nacionalnim i globalnim razinama, 3.unapređenju položaja profesije kroz veću društvenu prepoznatljivost, 4.unapređenju razumijevanja posljedica globaliziranog i međuovisnog svijeta i njegovih društvenih, tehnoloških i ekonomskih sustava koji prolaze brzu promjenu.

Četiri su ključna faktora u odvijanju procesa promjene: 1.mobilnost soc.radnika se povećala, morali su brzo upoznavati nove kulture, jezike, osnove soc.politika te pravnih uređenja zemalja u kojima su se našli.2.ojačala je praksa soc.rada zbog kompleksnih uvjeta u kojima se odvija, kao i zbog povećanog znanja profesionalaca, koji su uvježbani, obrazovani, imaju dobre komunikacijske sposobnosti itd3.ojačale su organizacije koje provode soc.rad i moraju se prilagođavati promjenama, moraju osigurati lojalnost zaposlenih, ali im omogućiti i sudjelovanje u upravljanju organizacija, kako bi ustanova fukcionirala4.povećana je razina obrazovanja, kako bi soc.radnici lakše prepoznali probleme, promjene u društvu te kako bi reagirali na odgovarajući način

Sljedeći bitan razlog zbog kojeg je postmoder.ostavio trag u soc.radu je odnost mislilaca prema moći. Moć razumiju kao proces diskurzivne prakse u kojoj se jezik upotrebljava kao nositelj informacija preko kojeg se opisuju sadržaji i značenja. Na taj se način moć prenosi kroz jezik, konstruirajući ono što je moguće, a što nije. Ovakva upotreba moći ukazuje i na upotrebljavanje u međuljudskim odnosima. U soc.radu ovaj pogled

52

na moć znači postupak, u kojem se promatranjem situacije određene osobe, soc.radnik usmjerava u traganju za njenom moći, otkrivajući tako resurse za rješavanje nepovoljne situacije.Soc.rad postmoderne oslanja se na dekonstruiranje starih značenja i stvaranje novih. Dekonstruiranje značenja kroz postupak analize pojavilo se kao optimistični koncept koji je trebao ponuditi rješenja za pozitivstičke, moderne pristupe koji su ograničavali razvoj teorije soc.rada. Medicinski (pozitivstički) modeli sa sustavom definicija kao dijagnoza, procedura, postali su preuski za realna događanja u društvenom svijetu u kojem je soc.rad postajao sve važniji. Klasičan model teorije i prakse soc.rada utemeljen je na filozofskoj ideji prema kojoj stvari mogu biti ili istinite ili neistinite, stvarne ili nestvarne.., ali nikada oboje. Postupak dekonstrukcije omogućuje da se prihvati da umjesto strogog razlikovanja postoji mogućnost postojanja suprotnosti u jednom te ih je nemoguće razdvojiti. Ti procesi ojačali su istraživačko-profesionalnu stranu soc.rada, koja se sada označava kao ocjenjivanje ili utvrđivanje potreba. U doba moderne taj se postupak zvao dijagnosticiranje.

Jedna od izraženijih tendencija je privatizacija servisa i njihova partikularizacija, tako da manje tvrtke pružaju neki dio usluga, a sve u cjelinu povezuju menadžeri. S druge strane, postmoderni pogled za rješavanje soc.problema usmjeren je prema minimalizaciji uloge države na najnužnije intervencije i angažiranje volonterskih udruga. Tako uloga soc.rada postaje povezujuća. Osim toga, osobe koje zatraže profesionalnu pomoć, ne ulaze u taj odnos kao osobe u stanju soc.potrebe, nego kao korisnici usluga. No, najniži soc.slojevi su pomaknuti u područje djelovanja nevladinih org, volontera, dok su korisnici soc.rada slojevi koji mogu platiti usluge. To dovodi do toga da je soc rad: 1.više usmjeren na sustav unutar kojeg se odvijaju procesi soc.pomoći, nego na same postupke 2.više služi sustavu upravljanja, nego korisnicima 3.tehnokratski je, a ne holistički 4.slijedi princip ekonomske racionalnosti

Još jedna značajka postmodern.soc.rada je i deinstitucionalizacija -> to nije samo proces ukidanja institucija, potaknuta je i zbog ekonomskih razloga, porasta stambenih zona, građevinske politike tog vremena.., motivi su ležali u liberalističkoj politici. No velik broj ljudi nije smješteno u lokalne zajednici, nego su postali beskućnici. Do negativnih rezultata procesa instuticionalizacija došlo je iz sljedećih razloga:1.nije bilo suglasja oko sadržaja ideje deinst., različiti soc.faktori imali su različita tumačenja pristupa2.nije bilo sustavnog planiranja niti prije postupaka deinst., a ni tijekom postupaka3.otpuštanje korisnika nije praćeno adekvatnom izgradnjom smještaja u lokalnim zajednicama4.nisu razvijani ni prateći servisi pomoći bivšim korisnicima usluga ustanova (nije osigurano financiranje)5.nije se dovoljno napravilo na destigmatizaciji korisnika

Neoliberalisti su u deinst.vidjeli način smanjenja javnih troškova.

2. SOCIJALNI KONSTRUKTIVIZAM

FILOZOFIJA SOCIJALNOG KONSTRUKTIVIZMA

Sociološki, filozofski i psihološki pristup koji u soc.rad ulazi u zadnjem desetljeću 20.stoljeća. Počeo se

53

razvijati u vrijeme hladnog rata u raspravama između liberalista i neorealista. Soc.konstruktivizam je svoje središte sa grupe premjestio na pojedinca. Osobni identitet postaje socijalni kroz interakciju s drugima. Pogled na okolinu je subjektivan, konstruira ga čovjek temeljem iskustava i prostora. Konstruktivizam je skeptičan prema definiciji objektivnog, tvrde da znanstvenik uvijek ima slobodu zaključiti nešto drugog od onoga što drugi misle. Postoje brojne realnosti, svatko kreira svoju. Istina je odnos između stvarnosti i promatrača, pa je i položaj znanstvene istine između znanstvenika i onog što njega definira. Odnos između pojedinca i struktura definiran je značenjima koja pojedinci pridaju strukturama, taj odnos je dinamičan. Odbacuju determiniranost svijeta, okoline. Wendt misli da sve soc.strukture sadrže 3 elementa: 1.elemente zajedinčke spoznaje, 2.materijalne resurse i 3.djelovanje.Također ističu važnost odnosa moći u međuljudskim odnosima. Moć igra ulogu uzročnog faktora u odnosima. Odnosi moći bitni su za raspodjelu znanja i iskustava jer znanja upravo kroz odnos moći postaje sastavnica kulture i stabilne interakcije.

Konstruktivističku epistemologiju sažeo je Fisher:1.stvarnost je konstruirana kao iskustvo, odnos između promatrača i promatranog2.istine su relativne, odnose se na kontekst3.znanje je konstruirano kao produkt društvenih i osobnih pretpostavki, i razvijeno je kroz jezik4.značenje se konstruira i internno i eksterno kao društveni proces interpretcije5.proces spoznaje neprekidan je proces interpretiranja događaja6.znanost je interpretativni proces preko kojeg promatrači testiraju sporazumno izvedene razlike, za njihovu uporabu7.svaki pojedini element sustava osigurava uvjete za djelovanje drugih elemenata8.ljudi sami upravljaju svojim ponašanjem, imaju mogućnost donošenja odluka

SOCIJALNI KONSTRUKTIVIZAM I SOCIJALNI RAD

Konstruktivizam se razvijao u krilu postmodernističkih gibanja, ali je jasnije operacionalizirao postmodern.perspektive.

1.OSOBNO ISKUSTVO KORISNIKAKonstruktivistički soc.rad utemeljen je na osobnom iskustvu korisnika usluga, ali i socijalnog radnika, kao ravnopravnih sudionika. I jedna i druga strana se samoodređuju prema problemu i ostalim sudionicima procesa. To se odvija preko razvoja i uporabe jezika (koncepata) koje se odvija u procesu razmjene jezičnih, kulturnih obrazaca.2.MOĆ I MOGUĆNOST IZBORAMoć je mogućnost određivanja značenja, a što više značenja mogu determinirati, to je čvršća njihova pozicija. Određenje moći povezuje se sa određenjem izbora. Moć je moguće imati ako imamo mogućnost izabrati između različitih značenja.3.RELATIVNOST SOCIJALNOG PROBLEMA U KONTEKSTU RAZLIČITIH SOCIJALNIH GRUPAKonstruktivisti ne pridaju pozornost strukturalnim faktorima, nego se soc.problemi promatraju relativno, u odnosu prema društvenim grupama identificiranim na temelju demografskih dimenzija; spol, dob, etnička

54

pripadnost.., jer ti faktori konstruiraju realnost tih soc.grupa. Takav pristup doprinosi nelinearnosti konstruktivističkog soc.rada, ali s druge strane zamagljuje soc.probleme čiji su uzroci strukturalni, pa se tako i konstruktivistički soc.rad odmiče od najnižih slojeva, prepuštajući ih volonterima4.VAŽNOST ZNAČENJAPolaze od važnosti značenja koje pridajemo pojedinim procesima ili objektima. Ovaj pristup mijenja položaj soc radnika, soc radnik odgovara probleme za koje i drugi misle da su problemi, a ne samo on, bitno je da je koncept problema zajednički definiran. 5.FRAGMENTIRANOST DRUŠTVENOG PROSTORAStvarnost je vrlo složena, fragmentirana okolina u kojoj se odvijaju procesi soc.rada. Uloga soc rada postaje bitna u kreiranju stvarnosti na temelju problematičnih situacija. Javlja se pojam kritičkog razmišljanja koji ukazuje na mogućnost pluralističkog pristupa u opisivanju. Svaki korisnik ima pravo na vlastitu definiciju problema.6.PLURALIZAM IDEJA I PRISTUPA

7.NAGLASAK NA OBRAZOVANJU SOCIJALNIH RADNIKAOblikovanje vlastitog i profesionalnog identiteta je važan element. Soc radniku se treba omogućiti da sam konstruira znanja koja su bitna za vlastito obrazovanje, ali u zadanom okviru, tako što aktivno sudjeluje u obrazovnom procesu -> profesionalna socijalizacija

ZAKLJUČNA RIJEČ

Payne kaže kako u razvoju teorije soc.rada postoje 3 tradicije:1.pragmatička tradicija -> oslonjena na djelatnost soc.rada unutar velikih sustava organiziranog soc rada (SAD, Kanada), gdje je soc.rad oslonjen na pravne i administrativne dimenzije2.socijalistička tradicija -> oslonjena na reforme i kritiku postojećih sustava, bila je usmjerena na deprivirane skupine3.terapeutska tradicija -> usmjerena na rad s pojedincem ili manjim grupama u nevoljama, usmjeravala se na društvene teškoće

Eklektički pristup neki autori vide na 4 razine:1.tehnički eklekticizam -> treba se primijeniti ona praksa koja se već prije pokazala uspješnom

2.teorijski ekl. -> cilj mu je stvoriti sveobuhvatnu teoriju na temelju razl.teorijskih pristupa, preuzimajući iz svakog ponešto (najznačajniji dio se posuđuje), primjer pokušaja teor.eklekticizma je područje soc.rada s obitelji, no nije bilo uspješno, ostao je na razini ideala. Razlog tome su bitne razlike koje se odnose na (kad se radi o soc.radu s obitelji): 1.temeljni pristup ljudskoj prirodi, 2.definiciju poremećaja zbog kojeg je potreban neki zahvat, 3.opće i posebne ciljeve koje razl.teorije postavljaju, 4.ulogu soc.radnika, 5.ocjenu uspješnosti procesa

55

3.asimilirajuća integracija -> svaki pristup mora biti utemeljen na nekoj osnovnoj teorijskoj ideji, koje se treba držati, a oko nje se mogu grupirani poneki korisni dijelovi iz drugih pristupa, pri čemu se temeljna teorija i prihvaćena integriraju u novi pristup.

4.pristup zajedničkih faktora -> uspješni pristupi imaju neke zajedničke dodirne točke s jedne strane te je pristup potrebno prilagoditi potrebama korisnika, s druge strane. Naglasak je stavljen na 4 skupine faktora koji utječu na rezultate: 1.faktori okoline korisnika, 2.faktori korisnika kao elementa promjene/napretka, 3.odnos između korisnika i socijalnog radnika, 4.očekivanja i nade

2 cilja znanosti: znanstveni (utvrđivanje zn.činjenica, povezivanje, analiza, formuliranje zn.teorija i pragmatični (primjena zn.spoznaja u životu, povezivanje čovjekovih intelektualnih snaga i sposobnosti..)

56