Šumske melioracije krŠa-cijela skripta.pdf
DESCRIPTION
Karakteristike krša, melioracijski radovi, vrste za pošumljavanje kršaTRANSCRIPT
ŠUMARSTVO NA KRŠU
2
SADRŽAJ:
1. Općenito o kršu Republike Hrvatske...................................................................... 4
1.1. Morfološke osobitosti krša ............................................................................................................ 5
1.2. Hidrološke osobitosti krša............................................................................................................. 6
1.3. Klima krškog područja .................................................................................................................. 7
1.4. Pedološke odlike krša s tipovima tala .......................................................................................... 8
1.4.1. Tipovi tala na kršu ................................................................................................................. 9
1.5. Podjela krša Hrvatske ................................................................................................................. 11
2. Šumske melioracije krša ....................................................................................... 13
2.1. Melioracijski radovi ..................................................................................................................... 14
2.2. Biološki melioracijski radovi ........................................................................................................ 14
2.2.1. Pionirske vrste drveća ......................................................................................................... 16
2.2.2. Priprema staništa ................................................................................................................. 16
2.2.3. Načini i metode sjetve i sadnje ............................................................................................ 17
2.3. Tehnički melioracijski radovi ....................................................................................................... 20
3. Izbor vrsta za pošumljavanje ................................................................................ 23
3.1. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne značajke) meliorativnih vrsta četinjača 23
3.1.1. Pinus halepensis Mill. – alepski bor .................................................................................... 23
3.1.2.Pinus brutia Ten. – brucijski bor ........................................................................................... 24
3.1.3. Pinus nigra J.F.Arnold – crni bor ......................................................................................... 25
3.1.4. Pinus pinaster Aiton (= Pinus maritima Lam.) – primorski bor ............................................ 26
3.1.5. Pinus pinea L. – pinj, pinija .................................................................................................. 27
3.1.6. Pinus sylvestris L. – obični ili bijeli bor ................................................................................ 29
3.1.7. Picea abies (L.) H. Karst. – obična smreka ......................................................................... 30
3.1.8. Abies alba Mill. – obična jela ............................................................................................... 31
3.1.9. Larix decidua Mill. – obični (europski) ariš .......................................................................... 32
3.1.10. Pseudotsuga menziesii – duglazija ................................................................................... 32
3.1.11. Juniperus oxycedrus – šmrika ........................................................................................... 33
3.1.12. Borovi u obnavljanju krša .................................................................................................. 33
3.1.13. Alohtone i dekorativne vrste na Mediteranu ...................................................................... 33
3.2. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne značajke) meliorativnih vrsta listača .... 35
3.2.2. Quercus ilex – hrast crnika .................................................................................................. 35
3.2.3. Quercus cerris – hrast cer ................................................................................................... 36
3.2.4. Carpinus betulus – obični grab ............................................................................................ 36
3.2.5. Carpinus orientalis – bijeli grab ........................................................................................... 37
3.2.6. Ostrya carpinifolia – crni grab .............................................................................................. 37
3
3.2.7. Celtis australis – obični koprivić .......................................................................................... 37
3.2.8. Uloga voćkarica na kršu ...................................................................................................... 37
3.2.9. Pionirske vrste i elementi kamenjara ................................................................................... 39
Interna skripta za SŠ Otočac
Sastavio: Augustin Jelušić, dipl. ing. šumarstva
Literatura:
1. Španjol, Ž., D. Barčić: Šumske melioracije krša, predavanja, 2007/2008.
Šumarski fakultet, Zagreb.
2. Matić, S., B. Prpić: Pošumljavanje, 1983., Zagreb.
3. Horovski, J.: Skripta “Krš III“
4
1. Općenito o kršu Republike Hrvatske
krš = kras, karst, kraš
Pojam se odnosi na vapnenačko-dolomitno područje sa specifičnim
morfološkim i hidrološkim karakteristikama. Zauzima oko 54 % površine RH.
Polovica tog područja je danas degradirana sa rijetkim ostacima nekadašnjih
šuma (makija, garig, kamenjar). Nestankom vegetacije nestao je i tanki sloj tla, a
posljedica je to neracionalnog djelovanja čovjeka kroz mnoga stoljeća (sječa drva za
ogrjev, nekontrolirana ispaša stoke). Prirodni uvjeti krša samo su tome još više
pogodovali. Područje najjače obešumljenosti poklapa se sa kolijevkom najstarije
civilizacije i kulture na tom području. Tomu je još pogodovala blizina mora koja je
omogućila naseljavanje ljudi, transport drva na velike daljine, klimatski faktori koji su
negativno djelovali na vegetaciju i tlo prilikom svakog aglomeracijskog zahvata na
kršu. Čovjekova prisutnost poremetila je prirodnu ravnotežu između vegetacije i tla.
Posljedice čovjekovih zahvata su poremećaji koji se ogledaju u:
razaranju tla erozijom
uništavanju produkcijske snage tla
otvaranju mogućnosti za stvaranje bujica
izlaganju tla stalnim udarima vjetrova
gubljenjem funkcije tla povećava se propusnost matičnog supstrata
Tlo, klima i vegetacija su međusobno povezani te ovakvi poremećaji uzrokuju
promjene mikroklimatskih i ekoloških uvjeta za razvoj vegetacije. Kada je došlo do
degradacije krša došlo je do pokušaja pošumljavanja njegovih površina. Problem
krša je zbog progresivne degradacije postao međunarodno pitanje te se traže
5
rješenja melioracije područja. Kako je ovo kompleksan problem potrebno ga je
detaljno proučiti i rješavati za svako područje zasebno.
1.1. Morfološke osobitosti krša
Tipična krška područja karakterizirana su nizom morfoloških pojava kojih nema
na drugim terenima. Te morfološke pojave su:
a) škrape
b) ponikve (vrtače)
c) ponori
d) krške uvale
e) polja u kršu
f) spilje (pećine) i jame
Škrape su žljebovi na vapnenačkim stijenama nastali djelovanjem vode koje
stijenama daju osobitu ornamentiku. Mogu biti razvijene i u unutrašnjosti krškog
terena te znatno utjecati na kretanje vode u podzemlju. Po obliku razlikujemo
sljedeće vrste škrapa:
pukotinaste
meandrirajuće
mrežaste škrape
kamenice
Ponikve su ljevkasta udubljenja na površini krškog terena ali se mogu pojaviti
i u podzemlju u većim spiljama. Okruglastog su ili duguljastog vrha i promjera od
nekoliko pa do stotinu metara. Dubina im jako varira, a dno je obično prekriveno
debljim slojem tla (crvenica) koje je plodno i često se obrađuju.
Ponori su udubine ili pukotine u krškom terenu koje su u izravnoj su vezi s
podzemnim vodonosnim pukotinama i kanalima. Različitog su oblika i osobito su
značajni za kršku hidrologiju jer se u njima gube vode nadzemnih krških terena –
ponornice.
Krške uvale su duguljaste depresije, dimenzija od nekoliko stotina metara do
nekoliko kilometara. Uvijek im je jedna os dulja od druge. Formira se u tektonski
oblikovanim terenima uz djelovanje vode. Voda je mehaničkim i otapajućim
djelovanjem utjecala na njihov konačni oblik. Dno im je neravno, nemaju vodotoka ili
su oni samo povremeni.
Polja u kršu su najveći i najkompleksniji fenomen krša. To su zatvorene
depresije, duge desetke kilometara, puno uže nego dulje, a protežu se u smjeru
sjeverozapad-jugoistok. Voda iz njih odlazi u podzemlje. Dno im je najčešće
zaravnjeno. Kroz većinu prolaze kraći ili duži vodotoci koji dobivaju vodu iz krških
vrela sa velikom količinom vode i estavela koje izbacuju vodu samo za viših
vodostaja, a u sušnim periodima služe kao ponor. Polja se odvodnjavaju kroz ponore
6
u samom dnu polja ili na njegovim rubovima. Pojedina su periodično plavljena dok
neka nemaju vodotoke i ponore. Primjeri krških polja: Gacko, Ličko, Ogulinsko,
Brinjsko, Krbavsko, Imotsko, Cetinsko. Značajna su za poljoprivredu i elektroprivredu
(akumulacijska jezera).
Spilje i jame su isključivo podzemni krški oblici. Različitog su oblika i
dimenzija te imaju velik broj proširenja i sifona. Spilje se pružaju horizontalno kroz
zemljinu unutrašnjost, a jame vertikalno. U pojedinima nalazimo vodu dok u drugima
ne. Otapanjem vapnenca i njegovim taloženjem nastaju sige (stalaktiti i stalagmiti).
1.2. Hidrološke osobitosti krša
Podzemna vodena mreža krša mnogo je bogatija od nadzemne. Vrlo su rijetke
rijeke koje teku krškim terenima i utječu u more ili u druge veće rijeke i jezera
(Zrmanja, Cetina, Neretva, Krka, Kupa, Una, Mrežnica, Korana). Većina tih rijeka
ipak ima ponore u svojim koritima u kojima se stalno ili povremeno gubi voda. Krške
rijeke su vremenom trošile stijene preko kojih protječu te se tako duboko usijecaju
tvoreći kanjone koji su obrasli siromašnom vegetacijom i šumama koje su zaštitnog
karaktera.
Veći broj nadzemnih krških vodotoka nakon kraćeg ili duljeg puta po površini
potpuno nestaje u podzemlju. Voda se obično ponovo pojavljuje na nekoj nižoj
stepenici na jednom ili češće više novih vrela (Lika, Gacka, Krbava, Pazinčica,
Lokvarka, Vrljika, Lička Jasenica, Zagorska Mrežnica, Dobra). Na najvećem prostoru
7
krša uopće nema vodotoka. U tim predjelima oborinske vode odmah prodiru u
unutrašnjost terena kroz mnoštvo najrazličitijih pukotina i jama te nastavlja svoj put
kroz podzemlje. Tako su česta podzemna jezera koja su bogata specifičnom i
endemičnom florom i faunom koja još nije u potpunosti ispitana. Podzemne vode
krških vodotoka ovise o lokalnim geološkim uvjetima pa je vrlo teško odrediti slivove
pojedinih rijeka. Stvarne razvodnice znatno se razlikuju od onih koje bi se dobile na
temelju orografije terena kao što se to čini u područjima normalne hidrologije.
1.3. Klima krškog područja
Cijelu Hrvatsku karakterizira poseban položaj s obzirom na blizinu mora.
Ispresijecana je planinskim lancima koji odvajaju maritimnu od kontinentalne klime.
Ovi planinski lanci vrše i raspodjelu zračnih masa, tlaka zraka i slično. Ljeti krš
karakterizira azorska anticiklona, a zimi sibirska anticiklona. Hladni zrak prodire od
sjeveroistoka do istoka, a na grebenu Dinarida se sukobljava sa toplim jugoistočnim
vjetrovima koji se lagano uspinju na orografske prepreke i u sukobu sa hladnim
masama izlučuje velike količine oborina (takozvani efekt fena). Ovo se najbolje vidi
kada ciklona krene preko Italije (Đenovska ciklona), tada se prve oborine izlučuju u
Istri, a kada pređu preko Učke tada se ponovno stvara efekt fena. Iz ovog razloga
Istra ima veliku količinu oborina koje su najčešće nepravilno raspodijeljene. Efekt
fena se stvara i kada pušu južni vjetrovi koji prelaze preko Afrike, u tom trenutku su
topli i suhi, a kada pređu preko Sredozemnog mora sobom uzimaju veliku količinu
vlage te kada prelaze preko Dinarida također se stvara efekt fena. Ako dođe do
sudaranja ovih toplih i vlažnih masa i sjevernih hladnih vjetrova tijekom zimskog
perioda, a hladne mase budu jače tada može doći i do snježnih oborina na obali
naročito u srednjem i sjevernom primorju.
Hladni zrak se ruši preko obronaka Dinarida kada ispuni kontinentalni dio
(bura). Karakteristični su i sjeverozapadni vjetrovi koji dolaze sa Atlantika – đenovska
ciklona. Oni bivaju skrenuti od Alpa i već u Istri izlučuju veće količine oborina koje se
dalje prenose preko Gorskog kotara u unutrašnjost. Kako prelaze preko velikih
industrijskih centara sobom donose velike količine sumpora koje s vodom tvore
kiseline (kisele kiše) koje uzrokuju sušenje jele u Gorskom kotaru. Karakteristična je i
južna ciklona koja uzrokuje oborine u južnom dijelu Jadrana pa se poslije prenosi i na
sjeverni dio. Đenovska ciklona uzrokuje oborine najčešće samo u sjevernom primorju
te stoga najveću količinu oborina imaju dijelovi sjevernije od Zadra pa tako Istra ima
sličnu količinu oborina kao i Zagreb ali su nepravilno raspodijeljene. Zbog Dinarida je
i različita temperatura zraka koja je puno viša u zapadnom dijelu krša nego u
istočnom. Samo ponekad u zimskom periodu se hladne zračne mase spuste do mora
gdje temperatura pada i može doći i do snježnih oborina što je dosta rijetko. Na
Jadranu su karakteristična dva smjera vjetra i to SE (jugoistočni vjetar-jugo) i NE
(sjeveroistočni vjetar-bura). U kontinentu smjer vjetrova ovisi o reljefu. Sve ovo utječe
i na raspodjelu temperatura, insolacije, naoblake,vlage zraka i oborina.
8
Prema Köppenovoj klasifikaciji na kršu imamo dva tipa klime: C – umjereno
toplu kišnu klimu sa nekoliko podtipova i D – snježnu kišnu klimu (borealna) na
najvišim vrhovima planina.
Srednja temperatura zraka smanjuje se od mora prema unutrašnjosti i od
manjih prema većim nadmorskim visinama. Najtopliji su otoci i obalni pojas (srednja
temp. najtoplijeg mjeseca 20-26 °C), hladniji su gorski krajevi (13-18 °C), a najhladniji
planinski i pretplaninski kraj. Insolacija (broj sunčanih sati godišnje) povećava se od
sjevera prema jugu i od kopna prema otocima. Krš ima dva karakteristična područja
ako gledamo naoblaku. Pod naoblakom se smatra stupanj pokrivenosti nebeskog
svoda oblacima, tj. veličine oblačnog pokrivača u odnosu na cijelo nebo. Naoblaka se
određuje u desetinama pokrivenog neba, tj. brojevima od 0 do 10, gdje 0 označava
potpuno vedro nebo bez ijednog oblačića, a 10 potpuno oblačno nebo. Primorski dio
je vedriji i ima srednju godišnju naoblaku manje od 5, do je gorski i kontinentalni dio
oblačniji sa naoblakom većom od 5. U primorskom dijelu krša prosječna godišnja
vlaga je 70%, a u kontinentalnom 80%. Na kršu postoje dva oborinska režima.
Mediteranski režim veći dio padalina prima u hladnom razdoblju godine, a manje ljeti
što rezultira sušnim razdobljima. Kontinentalni režim više oborina prima u toplijem
dijelu godine za vrijeme vegetacijske sezone što je pogodnije za rast i razvoj flore.
1.4. Pedološke odlike krša s tipovima tala
Pojam tla na kršu često se povezuje samo sa skeletnim, kamenitim terenima i
crvenicama no na kršu su razvijeni i drugi tipovi tala. Različitost tala krša uvjetovana
je raznolikošću matičnog supstrata, nejednakim intenzitetom klimatskih i bioloških
faktora koji utječu na tlo, reljefom i prošlošću. Matični supstrati krša su vapnenci i
dolomiti na kojima nastaju plitka tla. Razlog plitkoće je mala količina sitnog tla
nastalog kemijskim raspadanjem pri čemu veći dio matičnog supstrata odlazi
rastopljen u vodi, a na površini zaostaje samo nerastvorivi dio kojega je najčešće
ispod 2%. Kemijsko trošenje ovisi o količini oborina to je ono intenzivnije u
kontinentalnom dijelu nego u primorju.
Degradacija tla u primorju je bila intenzivnija, a njegovo stvaranje usporeno, te
su tla u primorju plića nego u kontinentalnom dijelu. Djelovanje čovjeka u
unutrašnjosti je bilo mnogo manje, a i klimatske prilike su bile povoljnije tako da su se
u kontinentalnom dijelu krša obrazovala tla sa dubljim profilom (solumom) nego u
primorskom dijelu. Izuzetak čine planinske crnice koje se obrazuju u višim
planinskim područjima i na njima se nalaze subalpinske šume koje nemaju veći
značaj za šumarsku proizvodnju ali imaju veliki značaj kao zaštitne šume, te kao
šume za turizam i uzgoj divljači. Iz ovoga se može zaključiti da su tla na istočnim
dijelovima našega krša na višem stupnju razvoja nego tla u mediteranskom području.
Na ovo najveći utjecaj imaju reljef, količina oborina i temperatura.
Krška područja siromašna su plodnim tlima jer je samo 20 % tala sposobno za
poljoprivrednu proizvodnju. U sastavu tala prevladavaju pjeskovita, glinasta i ilovasta
9
frakcija. Po mehaničkom sastavu krška tla su skeletoidna, površina im je stjenovita i
do 90 %, a kamenje izbija i na površinu u obliku manjih ili većih gromada.
1.4.1. Tipovi tala na kršu
Crvenica (terra rossa) se javlja na našim otocima, a najviše je možemo naći u
Istri i južnoj Dalmaciji. Crvenica se uvrštava u klasu kambičnih tala, profil A-(B)-C i
ima poliedričnu strukturu. Ova struktura je posljedica veće količine aluminija i željeza,
koje ujedno daje crvenu boju, male količine humusa i toga što se minerali gline ne
stvaraju povezivanjem kemijskih elemenata nego jednostavno zaostaju nakon
ispiranja kalcijevog karbonata. Poliedrični strukturni agregati su nepovoljni jer slabo
zadržavaju vodu, a nakon manjih oborina postaju jako plastični. Isto tako vrlo brzo
otpuštaju upijenu vlagu. Mogu biti duboke do nekoliko metara ili ispunjavati samo
male pukotine među kamenom. Dublje crvenice se koriste u poljoprivrednoj
proizvodnji, a na plićim se sreću šume sladuna i cera, šume crnike, makije, šume
alepskog bora, šikare bijelog graba, šume kestena, a u višim predjelima i šume
bukve i jele. Plodnost im ovisi o stupnju degradacije, klimi i vegetaciji područja gdje
se nalaze. Pošumljavanjem se crvenice mogu sačuvati, donekle im se može povećati
produktivnost, a isto tako lošim zahvatima se može ubrzati njihova degradacija.
Planinska crnica formira se na vapnencima i dolomitima koji se mehanički ne
raspadaju pa je profil A-R. Matični supstrat ima preko 98% karbonata. Crnica je u
Hrvatskoj rasprostranjena na preko 10% površine što znači da je u našem kršu ima
oko 21%. Dubina tla je 0-30cm, a prekriva matični supstrat do 50%. Najčešće je u
kombinaciji sa kalkokambisolom. Formira se u područjima gdje su ekstremni klimatski
uvjeti pa je razlaganje humusa otežano te dolazi do njegovog nakupljanja što ovom
tlu daje crnu boju. U mediteranskom području na ovom tlu se formiraju travne
zajednice, a u planinskom je obraslo najčešće bukvom, smrekom i borom krivuljem.
Sirozem (regosol) se obrazuje na matičnom supstratu koji se lako mehanički
raspada i daje regolit finijeg sastava. Nalaze se u Istri, Hrvatskom zagorju, a u
planinskim predjelima mjestimice. Spada u klasu s (A)-C profilom, a zbog visokog
sadržaja karbonata za pošumljavanje se mogu koristiti vrste koje podnose visok
postotak kalcija, pa se kod nas u primorju najčešće koristi alepski bor.
Kamenjar (litosol) se također nalazi najčešće u našem primorju i na otocima.
Poznato je da se Istra dijeli na crvenu (koja je prekrivena crvenicom), sivu (koja je
prekrivena sirozemom) i bijelu koja je u stvari potpuno ogoljela i na njoj se nalaze
samo stijene koje su djelomično rastrošene. Pošumljavanje se vrši pomoću pionirskih
vrsta i to borovica i crnog bora. Profil je (A)-C.
Rendzinu nalazimo kako u mediteranskom području tako i u kontinentalnom
ako su klimatski uvjeti takvi da ne omogućavaju prijelaz ovog tipa tla u viši razvojni
10
stupanj. Profil joj je A-C sa velikim učešćem ulomaka stijena u A horizontu. Dubina im
varira a s time i plodnost. Na njima se sreću šume sladuna, cera, medunca, hrasta
kitnjaka te još neke termofilne zajednice ako se ne koriste u poljoprivredi jer se
nalaze na brežuljkastim terenima i na supstratima koji imaju više od 10% kalcijevog
karbonata koji se još uvijek mogu mehanički raspadati. Vrlo produktivna šumska tla.
Nisu nastala na podlozi vapnenaca i dolomita pa su dublja. Izmijenjenih su svojstava
uslijed obrade i važna su za poljoprivrednu proizvodnju.
Eutrični kambisol se formira u semiaridnim oblastima gdje je otežano
razlaganje humusa zbog nedostatka vlage te je njegovo nakupljanje pojačano. Ovo
bi u biti trebala biti plodna tla, ali s obzirom na nedostatak oborina na njemu se
javljaju termofilne zajednice hrasta medunca, kitnjaka, a u višim područjima i šume
bukve.
Distrični kambisol se javlja u semihumidnim oblastima gdje je omogućeno
ispiranje bazičnih kationa iz A horizonta. S time ova tla postaju kisela što nema veći
utjecaj na njihovu plodnost zbog veće količine oborina, a ako se na ovim tlima javljaju
mješovite šume listača i četinjača tada listače svojim organskim otpadom mogu
uvelike poboljšati plodnost ovog tla tako da šuma bukve i jele na dubljem tlu može
postići prirast i do 9 kubičnih metara po hektaru. Nastala su na silikatnoj podlozi, a
većinom su rasprostranjena u Gorskom kotaru. Srednje su produktivna tla manje
dubine. Uglavnom su pod šumama bukve i jele.
Smeđe tlo na vapnencu i dolomitu (kalkokambisol) prožima područje koje
zauzimaju prethodna dva tipa tla, s tim da se nalazi na nešto blažim nagibima.
Dubine je do 60 cm, sa slojem humusa 10-15 cm. Plodnost im je zbog dubine tla
veća pa šume bukve, jele i smreke na ovim tlima mogu postići prirast i 10 m3/ha
godišnje. Kalkokambisol je najrasprostranjenije tlo našeg krša, a kako zauzima samo
niski krš najvjerojatnije je preko 50% našeg gorskog pojasa prekriveno ovim tlom. Za
razliku od tipičnih crvenica u A horizontu se obrazuju zrnasti strukturni agregati koji
mogu zadržati veću količinu vode, dok su u (B) horizontu poliedrični strukturni
agregati koji vrlo lako propuštaju vodu. Zrnasta struktura se formira radi povećane
količine humusa koji je cementna tvar, a ujedno ima veliku sposobnost upijanja i
zadržavanja vode. U šumskogospodarskom smislu ima najveću važnost. Šumama na
ovim tlima treba pažljivo gospodariti jer ako neplanskim sječama uzrokujemo
površinsku eroziju tada se potpuno gubi produktivna sposobnost ovih tala. Zbog toga
se šumama na ovim tlima gospodari preborno-stablimično ili se na njima nalaze
zaštitne šume.
Luvisol na vapnencima ima specifičnu pedogenezu. Spada u klasu eluvijalno-
iluvijalnih tala sa velikom dubinom profila. Može se obrazovati samo u humidnim
oblastima pa se kod nas nalazi na najistočnijim dijelovima našeg krša. Ako se nalazi
na južnim ekspozicijama na njemu rastu šume hrasta kitnjaka, a na drugim
ekspozicijama šume bukve s primjesom ostalih listača. Pored kalkokambisola ovo je
11
najzastupljenije tlo na kojem se nalaze ekonomske šume našeg krša. Nalazi se na
zaravnjenim terenima od istočnih granica krša pa sve do granica gorskog područja.
Zbog velike količine oborina i ubrzanog rastvaranja i raspadanja matičnog supstrata
dubina profila je od 1-1.5m, a matični supstrat je razbijen pa je mogućnost prodiranja
korijenja velika.
Alkalijska tla (slanjače) nalazimo na Pagu i u dolini Neretve. Ako im je udio
soli u profilu tla manji moguće je na njima uzgajati šume.
Uklanjanjem šuma na kršu dolazi prvo do smanjenja plodnosti tih tala. Poslije
toga tlo se erodira te postupno u kratkom roku nestaje. Pošumljavanjem
obešumljenih krških područja čuvaju se postojeća tla, a s vremenom šumski
ekosustav stvara novo tlo.
1.5. Podjela krša Hrvatske
Krško područje izrazito je bogato florom te ima velik broj šumskih i ostalih
biljnih zajednica. Vegetaciju krša možemo podijeliti na:
1. ŠUMSKU VEGETACIJU
2. NEŠUMSKU VEGETACIJU
Šumska vegetacija jadranskog primorja (kao i cijelog Sredozemlja) većim je
dijelom degradirana i znatno promijenjena obzirom na izvornu. Na tim područjima
česti su ekstremni oblici vegetacije kao što su makija, garig i kamenjar. U nižim
područjima gdje je toplije uspijevaju termofilne vrste, a u višim područjima mezofilne
vrste.
Šumska vegetacija obuhvaćena je sa dvije regije:
I. MEDITERANSKA REGIJA
II. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA REGIJA
Mediteranska regija obuhvaća termofilne zimzelene i listopadne šume jadranskoga
područja, a dijeli se na:
a) MEDITERANSKO-LITORALNI (OBALNI) POJAS
1. Stenomediteranska vegatacijska zona – šume alepskog bora
2. Eumediteranska vegetacijska zona – šume hrasta crnike
3. Submediteranka vegetacijska zona – šume hrasta medunca i bijeloga
graba
b) MEDITERANSKO-MONTANSKI (BRDSKI) POJAS
1. Epimediteranska vegetacijska zona – šume hrasta medunca i crnoga
graba
12
2. Hemimediteranska vegetacijska zona – šume hrasta crnike i crnoga
graba, šume dalmatinskog crnog bora
Eurosibirsko-sjevernoamerička regija dijeli se na:
1. Brežuljkasti (kolinski) pojas
a) Šume hrasta kitnjaka i običnog graba
b) Šume hrasta kitnjaka i pitomog kestena
c) Termofilne šume s crnim grabom i hrastom meduncem
2. Brdski (montanski) pojas
a) Brdske šume bukve
b) Acidofilne šume bukve s bekicom
c) Primorske šume bukve s jesenskom šašikom
d) Reliktne šume lipe i tise
e) Reliktne šume crnog bora
3. Gorski (altimontanski) pojas
a) Šume bukve i jele
b) Šume jele s rebračom
4. Pretplaninski (subalpski) pojas
a) Subalpske šume bukve
b) Klekovina bora krivulja
c) Šume smreke
Nešumska vegetacija dijeli se na:
1. VEGETACIJA ŠIKARA
2. VEGETACIJA SJEČINA
3. VEGETACIJA VISOKIH ZELENI
4. TRAVNJACI I VRIŠTINE
5. CRETNA VEGETACIJA
6. MOČVARNA I VODENA VEGETACIJA
7. VEGETACIJA MORSKIH OBALA
8. VEGETACIJA ŽIVIH PIJESAKA
9. VEGETACIJA PUKOTINA STIJENA
10. VEGETACIJA TOČILA (SIPARA)
11. VEGETACIJA PEĆINA
12. KOROVNA I RUDERALNA VEGETACIJA
Vegetacija krša ugrubo se najčešće dijeli na VISOKI i NISKI KRŠ. U visoki krš spada
cijela mediteranska regija te pretplaninski pojas eurosibirsko-sjevernoameričke
regije gdje se nalaze najvećim dijelom zaštitne šume. U niski krš svrstavamo
brežuljkasti, brdski i gorski pojas eurosibirsko-sjevernoameričke regije.
13
Pošumljavanje predjela krša je u velikom broju slučajeva veoma teško, a naročito na
visokom kršu. U principu moramo promatrati autohtonu vegetaciju koja se prilagodila
ekstremnim uvjetima te je pošumljavanje istim vrstama najuspješnije.
2. Šumske melioracije krša
Pod pojmom melioracija podrazumijeva se planski zahvat usmjeren na
mijenjanje i poboljšanje nepovoljnih prirodnih uvjeta tla koje treba poslužiti
proizvodnji. Te mjere se odnose na režim voda, na tlo te na vegetaciju. Pojam
potječe od latinske riječi melior što znači bolji (lat. bonus-dobar, melior-bolji, optimus-
najbolji), pa meliorirati možemo prevoditi kao poboljšati.
Na nagnutim terenima je potrebno zadržati što veću količinu oborina, smanjiti
otjecanje vode kroz tlo, spriječiti stvaranje bujica te onemogućiti otiskivanje tla. Time
se poboljšava produktivnost tla, sprečava se degradacija tla i vraća izgubljena
produktivnost tla. Melioracijama se mogu poboljšati mikroklimatski uvjeti (npr.
djelovanje vjetra). Šumska vegetacija je na našem kršu djelomično ili potpuno
uništena naročito u blizini naselja. U početku se javljaju šume panjače, zatim šikare,
travnjaci i pašnjaci i na kraju kamenjari. Ako i nije bilo djelovanja čovjeka u
ekstremnim uvjetima se također mogu javljati kamenjari i pašnjaci.
Mjere koje poduzimamo mogu biti tehničke i šumsko uzgojne (biološke). I
tehnički i šumsko uzgojni radovi se moraju odvijati istovremeno jer jedino tako
možemo postići određeni učinak. U tehničke radove spadaju kopanje kanala, gradnja
suhozida, kopanje bunara, podizanje ograda i sl. U šumsko uzgojne (biološke)
radove ubrajamo smirivanje tla zasijavanjem trave ili nekih grmova koji se brzo šire i
vezuju tlo, pošumljavanjem površina autohtonim vrstama drveća ili nekim pionirskim
vrstama i sl. Prilikom izbora vrste drveća treba biti oprezan jer pogrešno odabrana
vrsta neće dati željene rezultate, a troškovi su veliki. Prvo treba ispitati stanišne
prilike i to:
Klimu područja pri čemu su najvažnije temperature tijekom zime i ljeta
te količina oborina i njihova raspodjela tijekom godine
Tip tla i stupanj degradacije
Sposobnost tla da zadržava i otpušta vodu
Skeletnost tla
Postojanje podzemnih voda i dr.
Dobiveni podaci se uspoređuju s zahtjevima vrsta koje su na raspolaganju za
biološku obnovu. U najvećem broju slučajeva nije moguće direktno vratiti autohtonu
vegetaciju nego se stanišne prilike pokušavaju popraviti podizanjem sastojina od
pionirskih vrsta koje u tom slučaju predstavljaju prijelaznu zajednicu. Kada obave
svoju funkciju to jest poprave stanišne prilike tada vraćamo autohtonu vegetaciju.
Proces je dugotrajan, a svaka greška ga još produljuje. Pošumljavanje predjela krša
14
je u velikom broju slučajeva veoma teško, a naročito na visokom kršu. U principu
moramo promatrati autohtonu vegetaciju koja se prilagodila ekstremnim uvjetima jer
je pošumljavanje istim vrstama najuspješnije.
2.1. Melioracijski radovi
Melioracijski radovi dijele se na:
1. BIOLOŠKI MELIORACIJSKI RADOVI
a) Pošumljavanje sadnjom
b) Pošumljavanje sjetvom
c) Resurekcijska sječa
d) Prirodno zatravljivanje zabranom paše
e) Umjetno zatravljivanje na terasama i konturnim rovovima
2. TEHNIČKI MELIORACIJSKI RADOVI
a) Gradoni
b) Konturni rovovi
c) Terase
d) Konsolidacijske pregrade
e) Konturni zidovi
2.2. Biološki melioracijski radovi
POŠUMLJAVANJE je ručno (umjetno) podizanje šuma sadnjom sadnica ili
sjetvom sjemena na površinama koje su duži niz godina bez šume.
UMJETNA OBNOVA predstavlja sadnju biljaka i sjetvu ili sadnju sjemena na
površinama koje su još pod šumom i na tlima koja nisu izgubila svojstva šumskoga
tla.
Umjetno rovovima Pošumljavanje sjetvom Vrste za umjetnu obnovu (sjetva omaške):
hrast medunac 500-700 kg/ha hrast crnika 400-600 kg/ha obična bukva 80-100 kg/ha obična jela 60-80 kg/ha
Vrste za pošumljavanje (sjetva omaške):
crni, alepski i primorski bor 3-5 kg/ha
15
Pošumljavanje sadnjom Vrste za umjetnu obnovu:
hrast medunac i hrast crnika 10 000-15 000 kom/ha obična bukva 10 000-15 000 kom/ha obična jela 8 000-12 000 kom/ha
Vrste za pošumljavanje:
crni i obični bor 2000-2500 kom/ha alepski i primorski bor 2000-2500 kom/ha obična smreka 2500-3000 kom/ha američki borovac 1300-2000 kom/ha ariši 1200-1800 kom/ha
Kod radova pošumljavanja krša bitno je znati sljedeće uvjete:
a) biološka svojstva i ekološke zahtjeve vrste
b) podneblje ili klimu
c) fizikalna i kemijska svojstva tla
d) mogućnost nabave sjemena i sadnica
Prije samog pošumljavanja nužno je izvršiti ove radove:
odabiranje površina za pošumljavanje
određivanje vremena pošumljavanja (jesenska sjetva i sadnja
rano proljetna sjetva i sadnja, ljetna sjetva i sadnja)
izbor vrste za pošumljavanje
odabir načina pošumljavanja
priprema tla
određivanje prostornog rasporeda i broja biljaka
Šumski meliorativni zahvati obuhvaćaju slijedeće terene:
1. degradirane šumske površine u cilju njihovog poboljšanja
2. dijelove kamenjara na kršu s određenom namjenom:
a) podizanje kultura u slivnim područjima bujica
b) podizanje kultura u slivu umjetnih jezera
c) podizanje kultura s ciljem oblikovanja krajolika
d) podizanje kultura za vjetrozaštitne pojaseve
Prema tome melioracijski radovi izvode se najčešće u zapuštenim niskim i visokim šumama, šikarama, makijama, garizima, kamenjarama i krškim goletima. Krške goleti su slabo proizvodne površine koje su zbog nekog uzroka trajnije ostale bez vegetacije ili površine na kojima oskudna vegetacija nepotpuno prekriva tlo.
16
Podjela goleti : a) ogoljeli tereni koji imaju potreban sloj zemlje ( les, fliš ) b) tereni bez dovoljnog sloja tla, zemlja se nalazi u pukotinama c) goleti koje gotovo da nemaju tla na površini d) goleti koje se teško mogu meliorirati, stijene su u horizontalnim
slojevima Njega šuma podignutih pošumljavanjem obuhvaća:
radove na zaštiti šumskih kultura obrada tla ( šumske plantaže ) popunjavanje šumskih kultura i plantaža čišćenje i prorjeđivanje primjena mjera za povećanje kakvoće i proizvodnosti (rezanje grana,
formiranje krošanja i dr.) Vrlo bitno ulogu kod pošumljavanja i melioracijskih radova imaju pionirske vrste drveća i priprema staništa za pošumljavanje te odabrana metoda sjetve ili sadnje.
2.2.1. Pionirske vrste drveća
Pionirske vrste su ekološki prilagođene vrste na najekstremnije uvjete sredine;
na nova ili azonalna tla, odsutnost pedološkog supstrata, nevezanu podlogu, toplotna
kolebanja i temperaturne ekstreme, jaka osvjetljenja.... Odlikuju se vrlo velikom
dinamičnošću, ali samo u određenim uvjetima tvore samostalne zajednice koje imaju
inicijalni karakter. Značajne su u zakonitostima prirodnih sukcesija biljnih zajednica ali
imaju i gospodarski značaj u svezi s pošumljavanjem, saniranjem erozije zemljišta i
melioracije degradiranih terena. Pionirske vrste omogućavaju naseljavanje drugim
vrstama koje će ih vremenom potisnuti. Odlikuju se otpornošću prema uvjetima
sredine i biološkim osobinama koje im omogućuju brzo rasprostiranje, osvajanje
velikih površina (velika produkcija sjemena, spora i drugih organa razmnožavanja,
čest i obilan urod sjemena, velika vegetativna sposobnost i snaga). Površine na
kojima dolaze pionirske vrste:
kamenjari, stijene i litice, živi pijesci, požarišta, klizišta i dr.
površine na kojima je dijelom ili u potpunosti uništena svaka vegetacija
2.2.2. Priprema staništa
Priprema staništa uvelike osigurava uspjeh sadnje i daljnji razvoj biljaka.
Primjena određenih metoda u pripremi staništa ovisi o:
a) vrsti drveća koju namjeravamo zasaditi
b) stanišnim prilikama (tlo, klima, autohtona vegetacija)
c) uzgojnom cilju sadnje
17
Osnovni cilj pripremnih radova je osigurati preživljavanje biljaka nakon sadnje i
omogućiti im daljnji što kvalitetniji rast i razvoj.
Pripremni radovi su:
1. Dreniranje terena
2. Navodnjavanje
3. Ubrzavanje razlaganja organske tvari
4. Protuerozijski radovi
5. Podrivanje
6. Obrada terena
a) djelomična
b) potpuna
Dreniranjem terena odvodi se sa površine suvišna voda koja smeta razvoju
vegetacije, a navodnjavanjem se dovodi voda potreban za bolji rast i razvoj biljaka.
Organska tvar se ubrzano raspada kada je izložena izravnom sunčevom zračenju pa
se nastoji površinu koju treba pripremiti otvoriti sječom grmlja i otvaranjem sklopa.
Podrivanje se izvodi teškim strojevima, snage preko 100 kW, a dubina podrivanja
ovisi o dubini matičnog supstrata. Najčešća dubina podrivanja jest 50 do 100 cm, a
može se provoditi tokom cijele godine. Nakon podrivanja sadnice se sade u “brazde”.
Djelomična obrada terena primjenjuje se na terenima gdje matična stijena izbija
mjestimice na površinu, na nagibima s manje ili više izraženom erozijom i bujičnim
tokovima, na sječinama s neizvađenim panjevima i svagdje gdje potpuna obrada nije
moguća ili prijeko potrebna.
Potpuna obrada tla izvodi se na iskrčenim svježim sječinama, na površinama koje su
prije toga služile za poljoprivrednu proizvodnju, na livadama i na starim neiskrčenim
sječinama, ali na kojima su panjevi i žile već istrunuli. Za duboku obradu rabe se:
plugovi, podrivači (riperi), kopačice (štihače), budaci (krampovi), poluge. Za plitku
obradu rabe se drljače, tanjurače, budaci (krampovi), motike, motokultivatori, grablje.
Obradom zemljišta utječe se na:
uništavanje korova (travnog i drvenastog),
poboljšavanje vodnozračnih odnosa u tlu
2.2.3. Načini i metode sjetve i sadnje
Načini i metode sjetve:
1. Sjetva omaške: izvodi se na kamenitim krškim terenima s oskudnom
vegetacijom krajem ljeta ili početkom jeseni, izvodi se bez obrade tla,
upotrebljava se najuspješnije u područjima gdje alepski bor dolazi autohtono.
2. Sjetva na krpe: radi se u zasjeni vegetacije gdje se prekopa i usitni zemlja na
površini do 40 cm promjera i 25 – 30 cm dubine; lagano sjeme (alepski,
primorski bor) sije se na dubinu od najviše 3 cm, teško sjeme (hrast crnika,
18
medunac) na dubinu od 6 – 8 cm. Kvaliteta i dubina sjemena je bitna zbog
ekoloških uvjeta na kršu.
3. Sjetva u gnijezda ili kuverte: može se primjeniti na flišnim ili napuštenim
poljoprivrednim terenima koji se mogu dublje obraditi; jame se kopaju u
slojnicama, veličine 1x1 m, zemlja se prekopa u proljeće na dubinu od 25 – 30
cm, sjetva se vrši u dvije brazde.
4. Sjetva na ubod ili pod motiku: koristi se na kršu za sjetvu teškog sjemena, a
izvodi se sadiljem; pozornost na svojstva tla i njegovu kvalitetu.
5. Sjetva na opožarenim površinama: upotrebljava se na mediteranskom
području krša gdje ima tla, ali je vegetacija devastirana (pr. garizi); površina se
kontrolirano zapali i zatim se prekopa tlo na dubinu od 5-10 cm tj. pripremi za
sjetvu.
6. Ekološka sjetva: pogodna za pošumljavanje velikih površina, izabire se manja
reprezentativna površina i zatim se posiju omaške razne vrste sjemena; nakon
sjetve promatra se uspjeh i održanje pojedinih vrsta.
Načini i metode sadnje:
1. Sadnja u jame: jame se kopaju na dubinu od 40 cm i promjera 40x40 cm,
biljka treba biti posađena toliko duboko koliko je bila u šumskom rasadniku;
biljka se zaštićuje od zasipavanja tlom okolnim kamenjem istovremeno
kamenje zaštićuje od pojačane evaporacije.
2. Sadnja u jarke: upotrebljava se na krškim padinama s dovoljno tla, iskopani
jarci su duljine 1,5-2,5 m, široki 20-25 cm, duboki 30-35 cm, biljke se sade u
međusobnom razmaku od 0,5 m.
3. Sadnja na gradone: primjenjuje se na flišnim terenima te rastresitom tlu;
gradoni su neprekinuti zasjeci dugački po nekoliko kilometara, izvode se po
slojnicama, širina je od 0,7-1,1 m, planum gradona se prokopa na dubinu od
40 cm, razmak između gradona je od 4-10 m u zavisnosti od nagiba.
4. Kordon sadnja: upotrebljava se na veoma strmim terenima, po slojnici se
kopa zasjek čiji planum je nagnut prema strmini 20-30%, tlo se obrađuje na
dubinu 30 i širinu 20 cm.
5. Podrivanje ili riperanje: najviše se primjenjuje, postižu se najbolji rezultati,
teškim strojevima izvode se brazde na terenu u smjeru okomitom od
dominantnog vjetra, kameni materijal oko brazde služi za zaštitu od posolice,
pripremu staništa najbolje je raditi u proljeće, a sadnju u jesen radi povoljnih
ekoloških i edafskih uvjeta. Podrivanje ima utjecaj na fizikalno-kemijska
svojstva tla, te popravlja vodo-zračni režim kod tala na kršu.
Sadnja sadnica:
1. Sadnja biljaka s golim korijenom
2. Sadnja biljaka s busenom (obloženim korijenom)
19
Sadnja biljaka s golim korijenom:
biljke izvađene iz rasadnika čiji korijen nije obložen tlom
priprema za sadnju orezivanjem
vrijeme sadnje - mirovanje vegetacije
voditi računa da korijen bude u istom položaju kao i prije sadnje
prostor oko sadnice mora biti dobro sabijen
Sadnja biljaka s obloženim korijenom:
biljke čiji je korijen obložen tlom
prednost u odnosu na biljke golog korijena
sadnja tijekom cijele godine
kontejneri
nisula roll
Dubina sadnje:
Slika 1. Dubina sadnje biljaka (A – duboka, B – plitka, C – pravilna)
Slika 2. Sadnja na kršu
20
Resurekcijska sječa
vegetativno svojstvo drveća koje koristimo pri obnovi devastiranih šikara
sječa na panj ili čep čime se potiče stvaranje novih izbojaka iz panja sječa ovisi o stanju vegetacije, stanju tla, izloženosti (ekspoziciji),
vremenu sječe, načinu sječe Prirodno zatravljivanje
ubrajamo u pripremne radove prije pošumljivanja
obuhvaća ograđivanje pošumljenih površina
poticanje prirodne sukcesije travne vegetacije
pogodnost prema stanišnim uvjetima
Umjetno zatravljivanje
Svrha umjetnog zatravljivanja je učvršćivanje i vezanje tla u kratkom
vremenskom razdoblju, što je osobito važno za terene s velikim nagibom i flišno
zemljište. Vrste koje se najčešće koriste:
LEPIRNJAČE: 1. Lotus corniculatus – smiljika
2. Trifolium repens – bijela djetelina
3. Trifolium pratense – crvena djetelina
4. Medicago sativa – lucerna
5. Trifolium hybridum – švedska djetelina
TRAVE: 1. Festuca rubra – crvena vlasulja
2. Poa pratensis – livadna vlasnjača
3. Dactylis glomerata – klupčasta oštrica
4. Lolium parenn – engleski ljulj
5. Lolium multiflorum – talijanski ljulj
6. Arrhenatherum elatius – francuski ljulj
2.3. Tehnički melioracijski radovi
Gradoni su neprekinuti zasjeci dugački po nekoliko kilometara. Dužina izvedbe
ovisi o stanju terena, nagibu i konfiguraciji. Izvode se po izohipsama, širina varira od
0,7 do 1,1 m. Planum gradona prokopa se do dubine 40 cm, razmak gradona je 4 do
6m, ukoliko je blaži nagib razmak gradona je 6-10 m. Cilj gradona je onemogućiti
kinetičku energiju vode koja nastaje na padinama. Voda dolaskom na gradon gubi
brzinu, upija se u tlo, a istovremeno se osigurava vlaga u tlu za posađene biljke.
21
Prednosti gradona:
relativno velika površina koja je obrađena
nagnutost plohe gradona
dubinska obrada tla
jednostavna sadnja
Nedostaci gradona:
radi kamenitosti i stjenovitosti ograničena primjena na kršu
skupa izvedba radova
Slika 3. Gradon u presjeku (gore) i tlocrtu (dolje)
Konturni zidovi i rovovi: primjenjuju se na ogoljelim terenima gdje nije moguće
vršiti bilo kakvu obradu tla, niti neposrednu biljnu proizvodnju, konturni zidovi su 40-
60 cm visine, postavljeni u nizovima na razmaku od 3-5 m. Namjena im je prekidanje
površinskog toka vode i zadržavanje čestica tla pokrenutih erozijom. Na kršu je
predviđena sadnja pionirskih vrsta grmlja i drveća, te zatravljivanje.
Slika 4. Konturni zidov
Konsolidacijske pregrade koriste se za utvrđivanje i vezanje nestabilnih padina
i erodibilna zemljišta. Djelovanje vode (podzemno i nadzemno) uzrokuje pojavu
klizišta i stvaranja erozijskih brazda (dubokih jaraka). Pregrade zaustavljaju žarišta
bujičnog erozivnog djelovanja.
22
Slika 5. Konsolidacijska pregrada
Terase označavaju sustav blago nagnutih obrađenih površina, pola u zasjeku,
a pola u nasipu. Pokosi terasa se osiguravaju zatravljivanjem ili suhozidom.
Predviđene su za manje nagibe terena (ne preko 30%) i bonitetno kvalitetnija tla
prikladna za intenzivan uzgoj poljoprivrednih kultura.
Slika 6. Terase
23
3. Izbor vrsta za pošumljavanje
Za područje eumediterana:
1. Abies cephalonica 2. Abies pinsapo 3. Cedrus spp. 4. Celtis australis 5. Cupressus spp.
6. Fraxinus ornus 7. Laurus nobilis 8. Olea oleaster 9. Pinus spp.
10. Quercus ilex
Za područje submediterana:
1. Celtis australis 2. Fraxinus ornus 3. Quercus pubescens 4. Ostrya carpinifolia 5. Pinus nigra
Za područje kontinentalnog krša:
1. Abies alba 2. Picea abies 3. Pinus nigra 4. Pinus sylvestris 5. Pinus strobus 6. Pseudotsuga menziesii
3.1. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne
značajke) meliorativnih vrsta četinjača
3.1.1. Pinus halepensis Mill. – alepski bor
Šumsko-uzgojne značajke Alepski bor dobro se obnavlja nakon požara, ali prema Trinajstiću (1993) treba
lučiti požare u starim i mladim sastojinama. Španjol (1996) navodi da sukcesija
vegetacije na požarištima starih sastojina alepskog bora teče intenzivno jer dok gori
staro stablo, sjeme je u češeru dobro zaštićeno od visoke temperature, prilikom
hlađenja češer se naglo otvara i izbacuje sjemenke na tlo bogato pepelom tj.
mineralnim tvarima. Martinez-Sanchez i dr. (1995, u Španjol 1997) navode da
temperature od 90 °C, 150 °C i 200 °C ne utječu na plodnost i klijavost sjemena.
Smatraju da alepski bor nije pirofit već kolonizator na opožarenim površinama.
Između mnogih značajki mogu se izdvojiti slijedeće: izrazita otpornost na sušu,
uspijevanje na tlima siromašnim biljnim hranjivima, podnošenje posolice.
24
Pošumljavanje se izvodi sadnjom i sjetvom; u našoj zemlji metode sadnje
imaju prednost pred sjetvom. U Izraelu su postignuti dobri rezultati sjetvom u
gnijezda, a na lošijim staništima sadnjom sadnica s golim i obloženim korijenom
starosti 3–5 mjeseci (Heth, 1982). Godišnji prirast u području Sredozemlja se kreće
između 2,5 i 3,3 m3/ha (Ciancio et al., 1990; Meštrović, 1977). Alepski bor nema
veće gospodarsko značenje (korišten je kao ogrjevno, rudničko drvo i dr.) ponajviše
radi loše kvalitete, ali je značajna vrsta za pošumljavanje degradiranih staništa,
zaštitu tla od procesa erozije i koristi se u šumskom-poljodjelstvu (agroforestry).
Ekološki zahtjevi
Alepski bor je četinjača sušnih područja (kserofit). Izrazita je pionirska vrsta
koja se koristi za pošumljavanje sredozemnih kamenjara u priobalnom pojasu te
degradiranih staništa s plitkim i kamenitim tlima. U usporedbi s primorskim borom
više mu odgovaraju suša staništa na vapnencima. Alepski bor je vrsta svjetla koja
dobro podnosi sušu i visoke ljetne temperature. Na niske temperature je osjetljiv.
Iglice podnesu bez promjene do –10 °C, pupoljci do –12 °C, a stabljika do –20 °C.
Uspijeva na vapnenačkoj i flišnoj podlozi (Matić, Prpić, 1986). U Sredozemlju je
korišten kao meliorativna i vjetrozaštitna vrsta (Press, Hosking 1993). Područje u
kojem dolazi alepski bor jedno je od najosjetljivijih s obzirom na šumske požare.
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje alepskog bora su slijedeći prema
(Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1500 m, srednja
godišnja količina oborina: 150 – 900 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog
razdoblja: 0 – 3 mjeseca, srednja godišnja temperatura. 15 – 17 °C, apsolutna
minimalna temperatura: -12 °C.
3.1.2.Pinus brutia Ten. – brucijski bor
Šumsko-uzgojne značajke
Obnova nakon požara slična je kao kod alepskog bora, rano plodonošenje i
otvaranje češera pri visokoj temperaturi pokazatelj je prilagođenosti na takve uvjete
(Kwiatkowski, 1996). Brucijski bor je pogodna vrsta za rasadničarsku proizvodnju, za
podizanje šumskih kultura koriste se sadnice s obloženim i golim korijenom. Prema
Eleru (1993) optimalan razmak sadnje ovisi o čišćenju, proredama i kontroli korova;
sam razmak sadnje nema značajnijeg utjecaja na visinu stabla, ali ima na debljinski
prirast.
Jače prorede trebale bi se vršiti svakih 15 godina, a i intenzivno odstranjivanje
donjih grana radi smanjivanja rizika od nastanka požara. U Izraelu slabije prorede
daju veću drvnu masu i bolju financijsku korist (više pilanskog drva) nego jače,
intenzivnije prorede (Heth et al., 1983; Heth i Spetter, 1993). Ophodnje se kreću u
razdoblju od 50 godina za dobra staništa i 60 godina za loša, moguće su i kraće
25
ophodnje od 30-40 godina za određenu gospodarsku namjenu. Maksimalni godišnji
prirast se kreće između 5,5 i 7,5 m3/ha, ali na najboljem bonitetu može doseći 10-12
m3/ha (Gezer, 1986,1987). Drvo brucijskog bora može se koristiti kao pilansko drvo
za stupove i grede, za ploče iverice i vlaknatice, kao celulozno drvo i dr. (Forestry
Compendium, 2000).
Ekološki zahtjevi
Brucijski bor je kalcifilna vrsta i pogodan za pošumljavanje kao i alepski bor.
Otporniji je na hladnoću i buru od alepskog bora (Horvat, 1965). Manje je tolerantan
na sušu od alepskog bora (Forestry Compendium, 2000). Prema Panetsosu (1981)
alepski bor koji je više osjetljiv na niske temperature od brucijskog bora, ne prostire
se preko granične linije –10 °C apsolutnog minimuma u Chalkidikiu (Grčka). Dolazi u
području eumediterana i toplijim položajima submediterana (na staništima bez jake
bure). Po pedosferskim značajkama; u eumediteranu dolazi na gotovo svim tlima
(plitkim, skeletnim), u višim zonama toplijeg submediterana na plodnijim tlima (Šafar,
1970). Richardson (1988) navodi više tipova tala na kojima dolazi, na podlozi lapora,
vapnencima, vulkanskim stijenama, pješčenjacima.
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje brucijskog bora su slijedeći prema
(Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1700 m, srednja
godišnja količina oborina: 400 – 1300 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog
razdoblja: 2 – 7 mjeseci, srednja godišnja temperatura. 13 – 23 °C, srednja
maksimalna temperatura najtoplijeg mjeseca: 25 – 36 °C, srednja minimalna
temperatura najhladnijeg mjeseca: od -4 do 10 °C, apsolutna minimalna temperatura:
-20 °C.
3.1.3. Pinus nigra J.F.Arnold – crni bor
Šumsko-uzgojne značajke
Za pošumljavanje se uglavnom koriste jednogodišnje sadnice, a gustoća
sadnje zavisi od namjene, Matić i dr. (1997) navode 2000-2500 sadnica po hektaru
što ovisi o šumsko-uzgojnim svojstvima vrste drveća i o cilju gospodarenja, dok
prema Bernetti-u (1995) 1500-2000 biljaka po hektaru. Prorede u kulturama bi trebale
započeti između 25 i 30 godine i trebale bi se ponavljati svakih deset godina. Na taj
način gustoća stabala na kraju ophodnje iznosila bi 500 stabala po hektaru. Jače
prorede s ostavljanjem samo 140 stabala po hektaru rezultiraju većim dimenzijama
stabala i pojavom raznih vrsta listača (Hamilton i Christie, 1971). Stogodišnji crni bor
(P.nigra ssp. laricio) kao gospodarska vrsta može imati drvnu zalihu od 450-900
m3/ha s gustoćom od 350-700 stabala po hektaru (Forestry Compendium, 2000).
Godišnji prirast iznosi oko 4-6 m3/ha, a na najboljim staništima 7-10 m3/ha (Meschini
i Longhi, 1955; Bernetti, 1995). Bernetti (1995) navodi za crni bor na prirodnim
staništima drvnu zalihu od 150 do 450 m3/ha.
26
Crni bor korišten je za zaštitu tla od procesa erozije, vjetrozaštitne pojaseve, a
ima primjenu i u drvnoj industriji što zavisi od podvrste. Tako korzički crni bor ima
najkvalitetnije drvo. Koristi se kao pilansko drvo, za proizvodnju šperploča, za
celulozu i dr.
Ekološki zahtjevi
Crni bor je jedna od najvažnijih vrsta za pošumljavanje suhih i kamenitih
terena u području submediterana. Dolazi najčešće na vapnenačkoj i dolomitnoj
podlozi, ali ga ima i na silikatima i na laporima. Crni bor je vrsta svjetla i pojavljuje se
najčešće u čistim sastojinama. Otporan je na jake vjetrove, sušu, a dobro podnosi i
onečišćene gradske uvjete. Sadi se pojedinačno ili u skupinama po parkovima,
gotovo na svim staništima (Vidaković, 1993). Upotrebljava se za pošumljavanje na
najlošijim kamenitim, plitkim terenima gdje vlada jaka pripeka, snažni vjetrovi i
ekstremne temperature. Osim što je kserofit, dobro podnosi i posolicu. Osobito treba
paziti na provenijenciju sjemena te upotrebljavati sjeme sa staništa čije su ekološke
prilike jednake ili slične onima kamo se vrsta unosi (Horvat, 1965).
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje crnog bora su slijedeći prema
(Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 300 – 2000 m, srednja
godišnja količina oborina: 650 – 2500 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog
razdoblja: 0 – 2 mjeseca, srednja godišnja temperatura. 6 – 13 °C, srednja
maksimalna temperatura najtoplijeg mjeseca: 16 – 23 °C, srednja minimalna
temperatura najhladnijeg mjeseca: od -4 do 2 °C, apsolutna minimalna temperatura: -
25 °C.
3.1.4. Pinus pinaster Aiton (= Pinus maritima Lam.) – primorski bor
Šumsko-uzgojne značajke
U francuskoj pokrajini Landes i u obalnom području jugoistočne Španjolske
gdje se nalaze velike površine bora primjenjuju se razni tipovi čistih sječa uz prirodno
pomlađivanje. Podizanje kultura uglavnom se izvodi sadnicama. U Mediteranu podižu
se kulture gustoće 1670 sadnica po hektaru (2 x 3 m), 1330 sadnica/ha (2,5 x 3 m),
1100 sadnica/ha (3 x 3 m). Matić i dr. (1997) navode 1000-2000 sadnica po hektaru
za primorski, alepski, brucijski bor i piniju i navodi da veći broj biljaka po jedinici
površine ubrzava procese stabilizacije staništa glede stvaranja povoljnih
mikroklimatskih uvjeta što uvjetuje bolji i kvalitetniji rast te uspijevanje novopodignute
kulture. Ako se podižu kulture veće gustoće (1600-2000 biljaka/ha) prvi šumsko-
uzgojni radovi njege trebali bi biti obavljeni kod starosti 8-10 godina s ciljem
smanjivanja gustoće na 1000-1200 stabala/ha (Forestry Compendium 2000). Od
posebne važnosti su radovi čišćenja donjih grana ako je namjena sastojine
gospodarska (npr. za furnirske trupce) radi bolje kvalitete drva. Jednako su važne i
prorede (izvode se u tri navrata) koje bi trebale započeti negdje oko 15 godine. Na
27
kraju ophodnje u takvim sastojinama ima između 300-500 stabala/ha, naravno na
lošijim staništima, bonitetima broj stabala po hektaru treba biti veći.Na pirinejskom
poluotoku volumni prirast u sastojinama primorskog bora se kreće između 5 i 10
m3/ha, a drvna zaliha između 300 i 470 m3/ha što zavisi o kvaliteti staništa.
Ophodnja se kreće u granicama od 30 (najkvalitetnija staništa) pa do 80 godina
(Forestry Compendium 2000).Tečajni godišnji prirast sastojina primorskog bora u
kulturama Hrvatske iznosi 3 do 8 m3 u starosti od 60 godina (Meštrović, 1972).U
Francuskoj godišnji volumni prirast se kreće između 4 i 5 m3/ha (loša staništa) i do 14
m3/ha na najboljim staništima (Alexandrian, 1992).
Primorski bor kao široko rasprostranjena vrsta u Sredozemlju koristi se i za
melioracije pijesaka (povoljan utjecaj na količinu šumske prostirke), podizanje
vjetrozaštitnih pojaseva s ciljem zaštite poljoprivrednih kultura od posolice, za zaštitu
tla od erozije, za pošumljavanje napuštenog poljoprivrednog zemljišta, kulture se
podižu i za turističku namjenu (park-šume, parkovi, kampovi i dr.).
Drvo primorskog bora između ostalog koristi se u brodogradnji, u građevinskoj
stolariji, za izradu ploča iverica i vlaknatica, šperploča, za izradu paleta, željezničkih
pragova, izradu namještaja, za celulozu i dr.
Ekološki zahtjevi
Primorski bor najbolje raste na dubokim pjeskovitim tlima silikatne podloge u
stojbinama s visokom zračnom vlagom, vrsta je svjetla koja podnosi niže zimske
temperature od alepskog bora (Matić, Prpić, 1983). Istovremeno dolazi i na
vapnencima. Kao pionirska vrsta kserofit je i otporan na posolicu; razvija jaki sustav
korijenja; podnosi temperature do –15 °C ako su kratkotrajne (Horvat, 1965). Za
prirodnu regeneraciju potrebna je srednja mjesečna relativna vlaga zraka viša od
60%. Pokušaj unošenja u unutrašnjost Hrvatske (Kutjevo) pokazao je dobre rezultate
i u takvim uvjetima, ali mu prijeti opasnost od hladnoće i snijega. Uspijevanje u
kulturama vezano je za neutralna do slabo alkalična tla (pH 6,6 do 7,4) –
mediteranski dio krša i na nešto kiselija tla u području Kutjeva (Meštrović, 1972).
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje primorskog bora su slijedeći
prema (Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1200 m,
srednja godišnja količina oborina: 400 – 1200 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje
sušnog razdoblja: 0 – 4 mjeseca, srednja godišnja temperatura. 10 – 23 °C, srednja
maksimalna temperatura najtoplijeg mjeseca: 15 – 26 °C, srednja minimalna
temperatura najhladnijeg mjeseca: od 0 do 6°C, apsolutna minimalna temperatura: -
15 °C.
3.1.5. Pinus pinea L. – pinj, pinija
Šumsko-uzgojne značajke
Pinija je pionirska vrsta koja dolazi u čistim ili mješovitim sastojinama s drugim
mediteranskim borovima (P. pinaster i P. halepensis) ili listačama (Q. ilex, Q. suber,
Q. pyrenaica).
28
Šumske kulture pinije podizane su u mnogim zemljama. Primjerice u Španjolskoj,
Portugalu, Italiji i Turskoj za različite namjene; radi proizvodnje plodova, kvalitetnog
drva, istovremeno radi dobivanja plodova i kvalitetnih sortimenata, radi zaštitne
uloge. Pinija je uspješno unesena u sjevernu Afriku (Tunis, Alžir, Maroko), kao i u
Argentinu i Južnoafričku Republiku (Bussotti, 1996). Kulture se osnivaju sjetvom
sjemena ili sadnjom sadnica. U rasadniku se proizvode jedno ili dvogodišnje sadnice
obloženog korijena i s njima se u pravilu osnivaju kulture (Bussotti, 1997). Prema
Amorini-u i Fabbio-u (1992) preporučuju se šest mjeseci stare sadnice s ciljem
izbjegavanja oštećenja korijena.
Gustoća sadnje kod osnivanja šumskih kultura kreće se od 600 do 2500
biljaka po hektaru (Agrimi i Ciancio, 1994; Carvalho-Oliveira, 1995; Sbay, 1995). U
kulturama i plantažama za proizvodnju pinjola preporuča se širi razmak tj. 400-600
biljaka po hektaru (Catalan-Bachillier, 1995). Proizvodnja češera u takvim kulturama i
plantažama jest 1000 do 9000 kg/ha, od toga je urod pinjola 17 do 20% (200-1500
kg/ha) ili 12-15% (30-200 kg/ha) pinjola bez ljuske.
Kulture pinije koriste se i za pošumljavanje (vjetrozaštitne pojaseve), za
melioracije pijesaka. Drvo se koristi u stolarstvu, za izradu paleta, ploča iverica, ploča
vlaknatica, kao pilansko drvo i za celulozu.
Ekološki zahtjevi
Pinija je vrsta svjetla (heliofit) koja dobro podnosi sušu (kserofit) i visoke ljetne
temperature (termofilna vrsta) te nema većih zahtjeva prema tlu (Matić, Prpić, 1983).
U prilog zahtjevima prema tlu ide i pH vrijednost tla. Pinija dolazi na tipovima tala u
opsegu vrijednosti od pH 4 do pH 9. Dolazi na tlima s udjelom vapnenca i
kompaktnim alkalnim tlima s niskom razinom organske tvari kao i na hidromorfnim
tlima (Rapp i Cabanettes, 1980; Sbay, 1995).
Najbolje uspijeva na pjeskovitom tlu gdje vapnene primjese dolaze u
tragovima. Razvija razgranat korijenov sustav i žilu srčanicu do 1,5 m dugačku.
Utjecaj vjetra može biti nepovoljan, posebno bure (Horvat, 1965). Osjetljivija je na
posolicu i zračno onečišćenje od drugih mediteranskih borova.
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje pinije su slijedeći prema (Forestry
Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1200 m, srednja godišnja
količina oborina: 300 – 1500 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog razdoblja:
2 – 5 mjeseci, srednja godišnja temperatura. 10 – 18 °C, srednja maksimalna
temperatura najtoplijeg mjeseca: 27 – 32 °C, srednja minimalna temperatura
najhladnijeg mjeseca: od -2 do 6 °C, apsolutna minimalna temperatura: -18 °C.
29
3.1.6. Pinus sylvestris L. – obični ili bijeli bor
Šumsko - uzgojne značajke
Najčešće dolazi u mješovitim sastojinama zajedno s drugim četinjačama
(smrekom, jelom i crnim borom). Sadnice za pošumljavanje mogu se rabiti već sa 7-8
mjeseci starosti. Uspješno se upotrebljava za pošumljavanje na staništima hrasta
kitnjaka i breze, zatim na kiselim tlima nekadašnjih smrekovih šuma, a u iznimnim
slučajevima i na degradiranim tlima. U Hrvatskoj to su područja kontinentalnog krša
(Lika i Kordun). Ako podižemo šumsku kulturu radi proizvodnje za pilansko drvo
gustoća sadnica po hektaru treba biti 2500 do 3200 komada, s ophodnjom između 80
i 100 godina i očekivanom drvnom zalihom od 600 m3/ha. Hamilton i Christie (1971)
navode prirast od 14 m3/ha u 70 - godišnjim sastojinama običnog bora. Anon (1987)
navodi važnost u izvozu drvne građe bijelog bora za Rusku Federaciju. Drvna građa
bijelog bora ima široku primjenu u građevinskoj stolariji; na sjeveru Europe osnovni je
materijal u drvodjelstvu i stolarstvu, osim toga, uporabljuje se kao piljena građa,
oblovina, celulozno drvo, ogrjevno drvo, rudničko drvo, za željezničke pragove, za
izradu paleta, laminata, ploča vlaknatica, iverica i MDF – ploča. Skilling (1990) navodi
da je bijeli bor najčešće upotrebljavana vrsta za božićno drvo u Sjevernoj Americi.
Ekološki zahtjevi
Izrazita je vrsta svjetla, dolazi na različitim matičnim supstratima: vapnenci,
serpentini, pješčenjaci, škriljci i dr. U prirodi dobro uspijeva na vlažnim i kiselim,
suhim i kiselim, te suhim i bazičnim tlima. U tim se stojbinama pojavljuje zato što su
bukva i jela zauzele bolja staništa. Ako dolazi u šumskim kulturama najbolje prinose
daje u stojbinama s dubokim prozračnim tlima, dobrih fizikalnih i kemijskih svojstava
premda dolazi i na plitkim, kamenitim tlima. Razvija korijensku mrežu sa žilom
srčanicom koja je prilagodljiva na različite uvjete u tlu. Mlade su kulture osjetljive na
mokar snijeg, također ako se kulture podižu u sušim (aridnijim) područjima poseban
problem mogu biti šumski požari. Dobro podnose mraz, sušu; a bijeli bor kao vrsta
otporan je na tvorničku prašinu i industrijske plinove.
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje običnog bora, prema (Forestry
Compendium, 2000), jesu ovi: visinska rasprostranjenost: 0 – 2600 m, srednja
godišnja količina oborina: 200 – 2000 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog
razdoblja: do dva mjeseca, srednja godišnja temperatura. 3 – 15 °C, srednja
maksimalna temperatura najtoplijega mjeseca: 13 – 35 °C, srednja minimalna
temperatura najhladnijega mjeseca: od -25 do -5 °C, apsolutna minimalna
temperatura: -50 °C.
30
3.1.7. Picea abies (L.) H. Karst. – obična smreka
Šumsko - uzgojne značajke
Smreka u mladosti raste polagano, a nakon 5. do 10. godine započinje brže
prirašćivati. Na najboljim stojbinama njezin visinski prirast iznosi preko 0,5 m na
godinu, a prirast drvne mase i do 20 m3/ha godišnje. Prema Matiću i Prpiću (1983), a
slično navode Hamilton i Christie (1971) za 60 - godišnje do 70 - godišnje ophodnje
na optimalnom staništu prirast je 22 m3/ha. Šumske kulture smreke pogodne su za
proizvodnju biomase, a kulture se često podižu i radi pošumljivanja kontinentalnog
dijela krša.
Prema Šafaru (1963) uzgajanje i proširivanje areala smreke jednostavnije je i lakše
nego uzgajanje većine listača i heliofita. Razlozi su ovi: a) prilagodljivost smreke
različitim tipovima kontinentalne klime i tla, b) dobra i dugotrajna klijavost sjemena te
dobro prirodno pomlađivanje i pošumljavanje, c) razmjerno dobra tolerantnost prema
zasjenjivanju, d) manje potrebe za intenzivnom njegom u usporedbi s heliofitima i
listačama e) velika upotrebljivost tanjeg i lošijeg drva. U Hrvatskoj na području krša
smreka dolazi u ovim šumskim zajednicama: Calamagrostio-Piceetum abietis Bert.
1975, Aremonio-Piceetum Ht. 1938, Listero-Piceetum abietis /Ht. 1938/ Fuk. 1969,
Adenostylo alliariae-Piceetum Hartman 1944.
Šume smreke mogu dolaziti na mrazištima gdje se zadržava snijeg i niske su
temperature što su uvjeti za pionirske vrste, dok su za bukvu i jelu to nepovoljna
staništa. Prirodno pomlađivanje u jednodobnim čistim sastojinama prema Šafaru
(1963), provodi se oplodnom sječom na malim površinama u krugovima u tri sijeka i
jedan naknadni (razlog je bukva), a cilj je pripremiti stanište preko jelovo-bukovo-
smrekove sastojine do staništa za šumu bukve i jele. Mješovite sastojine smreke
obnavljaju se metodom oplodno-skupinaste ili preborno-skupinaste sječe.
Umjetno pomlađivanje obavlja se često; češeri se sabiru najkasnije do prve
polovice zime, prije nego iz češera započne ispadati bolje sjeme. Potrebno je izabrati
odgovarajuću provenijenciju i najbolje skupine stabala. Pomlađivanje se može obaviti
sjetvom ili sadnjom (Šafar, 1963). Prema Šumsko gospodarskoj osnovi (1996-2005),
gospodarske šume smreke u Hrvatskoj imaju površinu od 12 225 ha, a drvne su
zalihe 1 950 000 m3 ili 204 m3/ha. Na području krša veći je dio tih šuma; UŠ Senj –
3376 ha, UŠ Karlovac – 2059 ha, UŠ Gospić – 1683 ha, UŠ Delnice – 1407 ha, UŠ
Ogulin – 807 ha, UŠ Buzet – 40 ha.
Drvo smreke ima veliku upotrebljivost. Od trupaca se izrađuju rezana građa i furnir;
drvo se upotrebljava kao konstrukcijsko drvo za vanjsku i unutrašnju građu, za
krovišta, podove, građevinsku stolariju, u proizvodnji namještaja, kao masivno drvo,
za izradu ploča vlaknatica i iverica, kao rudničko drvo, kao sirovina u proizvodnji
celuloze i papira (Petrić i Trajković, 1995).
31
Ekološki zahtjevi
Obična smreka je vrsta polusjene koja ne podnosi zasjenu drveća gustih
krošanja. Postranu zasjenu dobro podnosi, otporna je na mraz. Prema Matiću i
Prpiću (1983), razlikujemo dva ekotipa (fiziološke rase) s obzirom na otpornost
prema mrazu: ranu smreku (gorsku) i kasnu smreku (nizinsku). Prema Kušanu i dr.
(1991), smreka raste na staništima različitih ekoloških uvjeta; dobro podnosi
dugotrajne zimske temperature, velike količine snijega na krošnji i kraća vegetacijska
razdoblja.
Raste i na siromašnijim tlima ako joj pogoduju drugi ekološki činitelji. Slabije podnosi
dugotrajne tople i suhe vjetrove. Smreka pokazuje veliku varijabilnost s obzirom na
rast i svojstva prilagodljiva klimatskim činiteljima. Za uspješan rast zahtijeva veliku
zračnu vlagu i hladnija, svježa, kisela, rahla i humozna tla. Smreka ima plitki
korijenski sustav s ponirućim korijenjem koje u povoljnoj strukturi tla može prodrijeti i
do 2 m duboko. Na plitkim i zbijenim tlima razvija vrlo plitko korijenje i stoga je velika
mogućnost vjetroizvala. Prema Šafaru (1963) prije provedbe jačih sječa treba ispitati
način zakorjenjivanja (različit u skeletnim tlima, skeletoidnim tlima i u zbijenim tlima
bez kamenog materijala – dubina korijena od 2 m do 0,5 m) kako bi se spriječile
obilnije izvale.
Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje obične smreke, prema (Forestry
Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 2300 m, srednja godišnja
količina oborina: 180 – 1200 mm, kišno razdoblje: zimsko ili jesensko - proljetno,
srednja godišnja temperatura: -10 do 10 °C, srednja maksimalna temperatura
najtoplijega mjeseca: 3 – 18 °C, apsolutna minimalna temperatura: -35 °C.
3.1.8. Abies alba Mill. – obična jela
Raste na tlima koja nastaju na vapnencima i silikatima. Voli svježa, vlažnija,
humozna tla, koja su ljeti toplija, a zimi umjereno hladna i sa dosta zračne vlage.
Osjetljiva je na rane i kasne mrazeve te onečišćenje zraka i tla. Fruktificira nakon 60-
70- te godine, a učestalost je svakih 3-8 godina. Plodonosi do 120-te godine. Sjeme
dozrijeva koncem rujna, a već u listopadu su češeri ogoljeli. kLijavost je 35-55% i
traje do 6 mjeseci. Nadzemni dio se u početku razvija sporije od korijena. Najviše joj
odgovaraju pjeskovito-ilovasta tla. Tla na karbonatima joj manje odgovaraju. Za
prirodnu obnovu joj ne odgovaraju zbijena tla na kojima sjeme strada. Kako je jela
izraziti skiofit njome se gospodari preborno jer se pomladak vrlo dobro razvija pod
zastorom krošanja, obilan pomladak se javlja i na slabije progaljenim površinama.
Obnavlja se isključivo iz sjemena. Veliki štetnik je gljiva koja uzrokuje vještičine
metle. Gust zastor onemogućava isušivanje tla i već u dobi letvenjaka na tlu se javlja
zastor od mahovine. Ako je zasjena prevelika dolazi do pojave zastarčivanja.
Stradava od kiselih kiša, mednjače, gljiva koje uzrokuju polijeganje ponika, jelovog
moljca igličara, potkornjaka i bijele imele. U zadnjih par desetljeća je zamijetno
sušenje jele u gorskom pojasu. Predpostavlja se da su glavni uzrok kisele kiše koje
32
jela ne podnosi. Veliki dio oborina koje se izlučuju u srednjem i sjevernom dijelu
Dinarida dolazi takozvanom đenovskom ciklonom koja prelazi preko industrijskih
zona sjeverne Italije i Švicarske, sobom uzimaju plinove u kojima se nalazi velika
količina sumpora i ugljičnog monoksida. U reakciji s vodom dolazi do stvaranja
kiselina i njihovog izlučivanja zajedno s oborinama. To bi mogao biti primarni štetnik,
a nakon slabljenja stabla sekundarni štetnici dovode do sušenja ne samo
pojedinačnih stabala nego se suši veliki dio tako da kompletan etat čine takozvani
sušci. U većini sastojina jela dolazi zajedno s bukvom s kojom tvori stabilne sastojine
i promatrajući prašume da se zaključiti da se svakih 100-150 godina ove dvije vrste
izmjenjuju tako da jedan period formiraju zajednicu bukve i jele, a nakon toga jele i
bukve. Jela u mladosti ima široko ovalnu krošnju, a u starosti dolazi do formiranja
takozvanog rodinog gnijezda. Većina stabala koja se suše su već počela formirati
rodino gnijezdo što znači da su već stara bez obzira na to što nemaju velike prsne
promjere. Tamo gdje se intezivno gospodarilo sušenje je nezamjetno – predio
Prezida i Čabra.
3.1.9. Larix decidua Mill. – obični (europski) ariš
Ariš je izraziti heliofit tako da se javlja na osunčanim stranama. S druge strane ima
veliku potrebu za transpiracijom što znači da staništa moraju biti provjetrena, tla
umjereno vlažna, humozna , duboka, svježa, lakšeg teksturnog sastava, a to su tla
na višim nadmorskim visinama, često vrlo skeletna i bogata mineralima. Plodonosi
već u 20-oj godini, a na višim planinama u 30-oj. Sjeme dozrijeva u listopadu ili
studenom, a češeri se djelomice otvaraju u proljeće. Na granama ostaju više godina.
Puni urod je svake desete godine. Klijavost je do 30%. Prirast mu je u mladosti
izuzetno visok, a kasnije visinski stagnira dok je debljinski i dalje intenzivan. Deblo je
čisto od grana do velike visine. Ariš u svom arealu nema velikih štetnika, a na lošim
staništima izvan svog areala stradava od raka ariša, ariševog moljca i mednjače.
Ariša ima više vrsta, a za naš krš je najpogodniji europski ariš.
3.1.10. Pseudotsuga menziesii – duglazija
Duglazija je poluskiofit. Odgovaraju joj blago humozno-ilovasta tla, a dobro
prirašćuje i na svježim pjeskovito-ilovastim tlima. Osjetljiva je na kasne i rane
mrazeve jer joj izbojci kasno odrvene pa u jesen smrzavaju. Ako se unese na
staništa koja joj ne odgovaraju vrlo rano počinje plodonositi što joj uvelike umanjuje
prirast. Predjeli na koje bi se mogla unositi su u dolinama naših krških rijeka.
33
3.1.11. Juniperus oxycedrus – šmrika
Najrasprostranjenija u zemljama sredozemlja, a kod nas u Istri i Dalmaciji u
području submediterana. Podnosi veoma niske temperature, izraziti je heliofit i
kserofit. Ponekad je u čistim sastojinama na degradiranim tlima. Plodovi su crveni,
sjeme je dobre ali spore klijavosti. Raste na kiselim i na lužnatim tlima. Šmrika je
pored crnog bora jedina vazdazelena vrsta u submediteranu
3.1.12. Borovi u obnavljanju krša
Za obnavljanje krša najveću ulogu imaju borovi koje koristimo kao pionirske
vrste koje će u prvom redu obnoviti tlo, omogućiti povratak autohtone vegetacije
naročito prizemne i vrsta s laganim sjemenom, zaštititi tlo od daljnje degradacije i
pripremiti uvjete za unošenje vrsta koje su nestale iz bilo kojeg razloga.
Pri tome treba biti vrlo oprezan pri odabiru vrste, varijeteta, forme i provenijencije
sjemena. Za pošumljavanje eumediteranskog dijela krša najpogodniji je crni
dalmatinski bor koji opet ima dvije provenijencije i to onu koja dobro uspijeva od 0-
900m n.v. (var. Dalmatica). Ovaj bor je pogodan i za pošumljavanje submediterana i
eumediterana. Ako na osnovu prizemne flore utvrdimo da je područje koje želimo
obnoviti bilo naseljeno hrastom crnikom tada je najpogodnije pošumiti alepskim
borom u srednjem i južnom dijelu eumediterana, a u sjevernom dijelu brucijskim
borom. Za pošumljavanje kontinentalnog krša najpogodniji su crni bor var. Nigra i
bijeli bor. Ovi borovi često stradaju od snjegoloma pa treba biti oprezan prilikom
njihovog unošenja. Osim toga crni bor se vrlo teško plasira na tržištu zbog velike
količine smole. Bijeli bor u Hrvatskoj ima visoku kvalitetu pa ga je poželjno unositi u
područja u kojima ne postoji opasnost od snjegoloma. Pri tome treba uzimati sjeme iz
sjemenskih sastojina koje su registrirane. Oba bora su povoljna za obnavljanje
degradiranih područja bilo erozivnim djelovanjem vode i vjetra ili zakiseljavanjem tla
djelovanjem čovjeka koji je pokušao šumsko tlo prevesti u poljoprivredno. Ako se
pravilno provede pošumljavanje i njega tada bi oba bora trebala dati odgovarajuće
rezultate. Pinija se također u zadnje vrijeme unosi u područje eumediterana na
dubljim tlima, ali i submediterana jer dosta dobro podnosi niske temperature tog
pojasa.
3.1.13. Alohtone i dekorativne vrste na Mediteranu
Obični čempres – Cupressus sempervirens L.
Ubraja se u udomaćene vrste, a raširen je po cijeloj dužini Jadrana. U južnom
dijelu raznaša se sam iz sjemena ali kod nas nikad ne tvori sastojine. Podnosi niske
temperature do –20 °C pa u južnijem dijelu submediterana zalazi dosta duboko kao
34
kod Sinja, Vrlike i Obrovca. Podnosi sušu, vjetrove, prašinu, plinove i posolicu.
Uspijeva na kiselim kao i na lužnatim tlima. U mladosti raste veoma brzo. Vrsta je
svjetla. Plodonosi već u desetoj godini, a dobro se obnavlja i izbojcima iz panja.
Sjeme ima veliku energiju klijavosti koja se zadržava veoma dugo. Habitus je
piramidalan ili čunjast ovisi o varijetetu. Kod nas je veoma raširen kao dekorativna
vrsta. Čempres sa čunjastim habitusom je pogodan za vjetobrane pojaseve.
Arizonski čempres – Cupressus arizonica
Koristi se za pošumljavanje mediteranskog i submediteranskog krša. Otporniji
je na hladnoću od običnog čempresa. Dobro podnosi sušu, posolicu i zagađeni
zraka, a uspijeva na vapnenastoj i silikatnoj podlozi. Pogodan je i za pošumljavanje
staništa jadranskog pojasa gdje je izraženiji utjecaj kontinentalne klime.
Grčka jela – Abies cephalonica
Dolazi na različitim supstratima (vapnenci, dolomiti, škriljci i sl.) sa pH
vrijednošću 5-8 i s ekstremnim temperaturama od –20 do +30°C. Otporna je na sušu
i bolje podnosi zasjenu od drugih vrsta sredozemnih četinjača. Prilikom
pošumljavanja treba biti oprezan te prije ispitati tlo. Kod nas se još nije koristila u
većoj mjeri. Uz španjolsku jelu (Abies pinsapo) sadi se u parkovima.
Atlaski cedar – Cedrus atlantica Manetti.
Atlaski cedar je do 40 m visoko drvo sjeverozapadne Afrike (Maroko, Alžir)
koje dosegne prsni promjer od 2 m. Vrlo je dekorativna vrsta sušnih područja koja za
uspijevanje treba dosta svjetla. Atlaski cedar dobro raste u tlu koje nije kiselo.
Pogodan je za uzgoj u mediteranskom i submediteranskom području. Od svih
cedrova najotporniji je na klimatske ekstreme te može uspijevati i u kontinentalnim
krajevima.
Libanonski cedar – Cedrus libani Loud.
Libanonski cedar je drvo planina Libanona, Sirije i Turske koje naraste u visinu
20-40 m, i do 3 m u promjeru. Uspijeva na suhoj vapnenastoj podlozi i vrsta je svjetla.
Dobro podnosi visoke ljetne temperature, dok je osjetljiv na niske temperature.
uspješno se kultivira u području priobalnog krša.
35
3.2. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne
značajke) meliorativnih vrsta listača
Odabir meliorativnih listača
Listače su mnogo bolje za pošumljavanje našeg visokog krša naročito zbog
manje opasnosti od požara. Međutim listače nisu tako dekorativne kao četinjače, a
nemaju najčešće ni takav prirast. Sljedeći je problem što većina njih teže podnosi
ekstremne uvjete visokog krša.
3.2.1. Quercus pubescens – hrast medunac
Hrast medunac sigurno je najvažnija submediteranska vrsta drveća.
Sporadično se javlja i u kontinentalnom dijelu krša gdje prevladaju specifični uvjeti na
prisojnim stranama. Najčešće se javlja na vapnenačkim supstratima, a podnosi veću
sušu nego hrast kitnjak. U submediteranu se nalazi od 0-900m, a ponekad i do
1100m n.v. U podvelebitskom kanalu se spušta do mora, otok Krk je potpuno
obrastao meduncem, a javlja se i na ostalim kvarnerskim otocima. Zauzima veliki dio
Istre, u priobalju se nalazi od 200-900m n.v. U južnom dijelu zalazi duboko u kopno
jer nema visokih planina koje bi spriječile prodor južnih vjetrova tijekom ljeta i bure
tijekom zime pa je takovo stanište nepovoljno za rast i razvoj mezofilnih vrsta drveća.
Medunac ima veliku izbojnu snagu iz panja tako da šume medunca nisu tako
degradirane kao šume u eumediteranskom dijelu, naročito zbog toga što većina vrsta
koje dolaze u šumama medunca također ima veliku izbojnu snagu iz panja, iako su
intenzivno korištene. Plodonosi iz panja vrlo rano, već u 20-oj godini, a u sastojini tek
u 60-oj. Šume se teško obnavljaju radi teškog sjemena. Najčešće tvori sastojine s
bijelim grabom na toplijim staništima i s crnim grabom na hladnijim staništima. Ne
podnosi jako degradirana tla pa je obnavljanje degradiranih staništa medunca
najčešće nemoguće s meduncem nego se pošumljava nekom drugom pionirskom
vrstom dok se ne poboljšaju uvjeti staništa.
3.2.2. Quercus ilex – hrast crnika
Hrast crniku ubrajamo u vazdazelene vrste drveća. Naseljava većinu naših
otoka i uski dio priobalja. Izostaje u podvelebitskom kanalu i na dijelu kvarnerskih
otoka. Najsjevernije se nalazi u Istri u Savudrijskoj vali. Ime je dobio zbog izuzetno
tamnih krošanja u punom sklopu tako da prizemno rašće izostaje. Kora je tamno
smeđa, a kada je mokra poprima crnu boju. Ima veliku izbojnu snagu iz panja ali ako
se sustavno siječe i vrši nekontrolirana ispaša panj odumire. Šume crnike su
najljepše šume eumediterana. Pogodne su za odmor i rekreaciju, a što je najvažnije
otporne su na šumske požare. Kako je crnika skiofit jako se teško obnavlja umjetno
bez zastora krošanja. Na sjeveru Dalmacije ide do 200 m n.v., a na jugu do 350.
36
Dostiže visinu do 20 m, a u primorju raste grmoliko. Kod nas su najljepše šume
crnike na otocima Rabu (šuma Dundo), Braču, Hvaru, Korčuli i Mljetu. Plodonosi već
u 15-oj godini iz izbojaka iz panja dok stabla iz sjemena plodonose kasnije u 30-40-
oj. godini u ovisnosti da li su u sastojini ili na osami. List crnike je dimorfan tako je list
kod izbojaka iz panja najčešće cjelovita ruba, nešto mekši i manje je dlačica na
njemu, dok je list kod stabala iz sjemena nazubljen ili trnovit. Kako ima veliku izbojnu
snagu iz panja može se gospodariti s pričuvcima te se šume niskog uzgojnog oblika
prevesti u šume visokog uzgojnog oblika. Kako je izraziti skiofit potiskuje sve ostale
vrste naročito alepski i brucijski bor. Nema posebne zahtjeva prema tlu pa uspijeva i
na kamenitim plitkim i vapnenastim tlima. Najčešće se javlja na klimazonalnim
crvenicama, a u primorju može doći i na posmeđenim tlima. Može se uzgajati i pod
zastorom krošanja naročito alepskog bora.
3.2.3. Quercus cerris – hrast cer
Hrast cer je termofilna vrsta drveća koja ima slične zahtjeve prema tlu kao i
hrast kitnjak ali traži više topline. Kod nas se javlja u kontinentalnom dijelu niskog
krša i u submediteranu. Deblo je zakrivljeno i ne dostiže velike promjere. U
ravnicama dostiže veće visine i promjere ali se slabo iskorištava iz razloga što proces
osržavanja počinje kasno pa je učešće bijeli veliko. Ima veliku snagu ogrijevanja pa
se najčešće koristi kao ogrijevno drvo. Podnosi veću zakiseljenost tla pa najčešće
nakon degradacije staništa hrasta kitnjaka zauzima njegovo stanište.
3.2.4. Carpinus betulus – obični grab
Obični grab vrlo se dobro zakorjenjuje naročito na rastresitim tlima. Ne ide do
većih nadmorskih visina, a najviše na dinarskim planinama do 850 m n.v. Javlja se u
šumama hrasta kitnjaka u manjoj primjesi ostalih vrsta listača. Obični grab je poželjna
vrsta u šumama hrasta kitnjaka. Obično tvori podstojnu etažu tako da tjera hrast da
raste u visinu, čisti ga od grana, a svojim listincem obogaćuje tlo, ubrzava se
razlaganje humusa jer organski otpad graba ima uzak odnos C:N za razliku od
organskog otpada kitnjaka. Šumama kitnjaka i graba se gospodari jednodobno, a
grab ima veliku izbojnu snagu iz panja što može predstavljati problem. Izbojci iz
panja rastu vrlo brzo, mogu zasjeniti pomladak hrasta koji je heliofit i ne podnosi
zasjenu. S toga je potrebno vršiti čišćenje sve dok pomladak ne preraste grab. Osim
toga ima visoku snagu ogrijevanja pa se koristi kao ogrijevno drvo.
37
3.2.5. Carpinus orientalis – bijeli grab
Rasprostranjen je u Istri, primorju i Dalmaciji. Penje se na nadmorske visine
kao i medunac. To je izrazito kserotermna vrsta koja u Hrvatskoj naseljava
kvarnerske otoke, veliki dio submediterana na prisojnim stranama, a javlja se i u
kontinentu na suhim tlima. Uglavnom je pratilac hrasta medunca, a čiste sastojine
tvori tamo gdje je nestao medunac. Sjeme mu je lagano te se javlja kao pionirska
vrsta na degradiranim tlima. Uloga u medunčevim šumama mu je ista kao i običnog
graba u kitnjakovim šumama.
3.2.6. Ostrya carpinifolia – crni grab
Kod nas raste kao grm ili stablo do 20 m visine, na krševitim i općenito na
vapnenastim tlima. Indikator je lužnatih tala. Kao i ostali grabovi pojavljuje se u
smjesi sa drugim vrstama drveća. Ne ide tako nisko kao bijeli grab i u šumama
medunca se javlja na osojnim stranama i nešto dubljim tlima. Naseljava i područje
niskog krša naročito na grebenima. Drvo mu je veoma tvrdo i žilavo tako da se puno
koristilo naročito u kontinentalnom dijelu krša te je u tom području jako rijedak.
3.2.7. Celtis australis – obični koprivić
Obični koprivić (košćela) listopadno je drvo južne Europe i zapadne Azije.
Naraste u visinu do 20 m i dosegne promjer do 2 m, te doživi preko 1000 godina. Vrlo
je pogodan za pošumljavanje u mediteranskom i submediteranskom području našeg
krša. Dobro podnosi sušu i visoke temperature. Podnosi niske zimske temperature
slično kao i meduunac, te kako domaća vrsta predstavlja vrlo vrijedan element
primorskih kultura kojima daje stabilnost. Tijekom prve godine života prirašćuje vrlo
intanzivno u visinu, dok kasnije raste sporo. O tom je potrebno voditi računa prilikom
njege šumskih kultura u kojima je zastupljen koprivić.
3.2.8. Uloga voćkarica na kršu
Voćkarice imaju veliki značaj za sve naše šume, a naročito za visoki i niski krš.
One imaju veliki značaj za čovjeka i divljač. Sve se koriste kao sporedni šumski
proizvodi, a pojedine vrste imaju i kvalitetno drvo koje na tržištu postiže veću cijenu
nego ekonomske vrste drveća. Pored voćkarica značajne su i vrste čije je sjeme ili
plod jestiv. Voćkarice popravljaju tlo organskim otpadom koji se vrlo lako razlaže i
pretvara u humus. Iako imaju teško sjeme vrlo lako se šire jer ih raznose ptice i druge
životinje. Kako su većinom pionirske vrste, te vrste koje traže više svjetla naseljavaju
rubove sastojina koji su najčešće degradirani.
38
Obični orah – Juglans regia
Plod oraha je koštunjičav, a jezgra je jestiva i sadrži veliku količinu ulja. To je
kalcifilna vrsta drveća, rasprostranjen je u niskom kršu na vapnencima i dolomitima, a
u visokom kršu u submediteranu. Obični orah je vrlo osjetljiv na kasne mrazeve i
zimsku studen pa treba biti pažljiv pri odabiru staništa gdje ga unosimo ako ne dolazi
od prirode. Dobro se zakorjenjuje. Raste dosta brzo pa mu je ophodnja 50-60 godina.
Drvo mu je izuzetno kvalitetno pa se koristi u proizvodnji furnira, tokarenih elemenata
i proizvodnji masivnog namještaja. Pored debla koristi se i žilište.
Divlja trešnja – Prunus avium
Trešnja je također brzorastuća vrsta kao i orah i javlja se kako u niskom kršu
tako i u submediteranu. Plod je koštunica sa mesnatim ovojem koji je jestiv. Raznose
je ptice. Traži nešto više vlage nego orah jer joj je korjenov sustav siromašniji. Drvo
ima visoka estetska svojstva pa se koristi u proizvodnji furnira i za masivni namještaj.
Divlja kruška – Pyrus piraster
Divlja kruška je grm ili nisko drvo. Plod je jestiv i ukusan nakon promrzavanja.
Plod je izvrsna hrana za srneću divljač, divlju svinju i medvjeda. Javlja se u brdskom
području kontinentalnog krša i submediteranu. U povoljnim stanišnim uvjetima divlja
kruška naraste i do 20 m, dostiže promjer od 50 cm, a na lošijim staništima je niski
grm nepravilne krošnje. Drvo je izuzetno cijenjeno u tokarstvu i rezbarstvu.
Divlja jabuka – Malus silvestris
Jabuka je također grm koji se javlja najčešće uz rubove šuma. Plod je
okruglast djelomično spljošten. Divlja jabuka se javlja u hrastovim šumama. Plod je
jestiv kao i kod divlje kruške nakon promrzavanja, služi kao hrana divljači koje je i
raznose, a od divlje jabuke se pravi jabučni ocat koji ima ljekovita svojstva kao što je
pročišćavanje krvnih žila, smanjenje tjelesne temperature i slično.
Lijeska – Corylus avelana
Lijeska je grm ili nisko drvo, često na vapnencima i prisojnim stranama. Plod je
izuzetno hranjiv.
Drijen – Cornus mas
Drijen je grm. Plod je koštunica s mesnatim ovojem koji je jestiv i bogat C
vitaminom. Pored toga što služi kao hrana pticama i ostaloj divljači od plodova drijena
se može praviti slatko koje je nadomjestak za vitamine kojih je manje u zimskom
periodu.
Malina – Rubus ideus
Grm koji ima zbirni plod crvene boje, izuzetnog ukusa i naseljava gorska i
predplaninska područja. Plod maline je također hrana za većinu divljači, ali i list
ostaje dugo zelen pa je pored kupine osnova zelene prehrane za srneću divljač.
39
Jarebika – Sorbus aucuparia
Zauzima hladnija područja krša. Plodovi su sitni, kuglasti u početku žute,
kasnije sjajno crvene boje koja se ističe na zelenoj pozadini. Najčešće ih raznose
drozdovi. Maksimalna visina je 15-16 m, a starost do 80 godina. Jarebika je
heliofilna, pionirska vrsta koja dosta dobro podnosi zasjenu. Javlja se tek u gorskom
pojasu, a naseljava i predplaninski i planinski pojas.
Mukinja – Sorbus aria
Ima plodove veličine trešnje s bijelim pjegama koji su jestivi nakon
promrzavanja. Naseljava vapnenasta tla na prisojnim stranama. Kod nas je česta na
Bilogori. Prirašćuje sporo ali trajno. Doživi starost do 200 godina.
Brekinja – Sorbus torminalis
Vrsta koja je stalna u medunčevim šumama na suhom i toplom tlu. Plodovi su
do 15 mm debeli isprva crvenkasto-žuti kasnije svijetlo-smeđi posuti bijelim
točkicama. Plodove najradije jedu ptice.
Oskoruša – Sorbus domestica
Naseljava submediteranske šume. Česta je u hrvatskom primorju. Plodovi su
do 4 cm, žute su boje, a strana koja je okrenuta suncu je crvenkasta. Od plodova se
priređuje rakija tako da je kultivirana i u kontinentu.
Planika – Arbutus unedo
Element crnikovih šuma. Tamo gdje se pojavljuje lovor nema planike. Plod je
veličine jagode i jestiv.
3.2.9. Pionirske vrste i elementi kamenjara
U najužem području Jadrana se nalaze degradirane šume crnike koje nazivamo
makija, garig i kamenjar kao zadnji stadij degradacije, a kako crnika vrlo sporo
prirašćuje potrebno je unijeti neke druge vrste koje puno brže prirašćuju i obnavljaju
te zaštićuju tlo. Za to su izuzetno povoljni alepski i brucijski bor. Crnika je
mediteranski skiofit pa može uspijevati pod zastorom ovih borova. Tako bi šume ovih
borova predstavljale prijelaznu zajednicu. Ipak moramo znati u koja područja
možemo unositi ove borove. Potrebno je poznavati prateće elemente crnikovih šuma
pa tamo gdje se oni javljaju velika je vjerojatnost uspješnosti pošumljavanja. Ti
elementi su:
planika – Arbutus unedo
zelenika – Philyrea latifolia
mirta – Mirtus communis
tršlja – Pistacia lentiscus
smrdljika – Pistacia terebinthus
divlja maslina – Olea oleaster
40
lovor – Laurus nobilis
škrobut – Clematis flamula
tetivika – Smilax aspera
Elementi kamenjara:
Helichrysum italicum Dorn. – smilje
Juniperus communis L. – borovica Juniperus oxycedrus L. -- šmrika Laurus nobilis L. – lovor Lavandula angustifolia Mill. – lavanda Matricaria chamomilla L. – kamilica Melissa officinalis L. – matičnjak Mentha piperita L. – paprena metvica Rosmarinus officinalis L. - ružmarin Salvia officinalis L. – kadulja Satureia montana L. – primorski vrisak Teucrium montanum L. – dubačac mali Thymus serpyllum L. – majčina dušica