Teorije vezivanja i razvoj djeteta

Sažetak

Prema Teoriji vezivanja novorođenče posjeduje urođenu potrebu za relacijom, za

afekcijom i komunikacijom, koja ga podstiče da traži kontakt s odraslima. Istraživanja ove

teorije pokazuju da se već u prvim mjesecima života djeteta stvara jedan, njemu svojstven,

model vezivanja s majkom ili drugom bliskom osobom, koji ima tendenciju da se ponavlja sa

drugim značajnim osobama u životu djeteta. Među njima vaspitaču i učitelju pripada

povlašteno mjesto. Važna je tvrdnja ove teorije da kvalitetno vezivanje osigurava uspješan

kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Iako je vezivanje djeteta urođena

dispozicija, njegov kvalitet će uveliko zavisiti od ponašanja majke i (ili) drugih bliskih osoba.

Vrijednost ovog otkrića ogleda se i u činjenici da je ponašanje majke ili druge odrasle osobe

djelomično vaspitljivo. Eksperimentalna istraživanja pronašla su, pored ostalog, sredstva i

načine korekcije prvog modela vezivanja, ukoliko je to potrebno, kako bi se on preorijentisao,

i učinio sigurnijim i kvalitetnijim, a u cilju zdravog i uspješnog razvoja djeteta. Rezultati su

utoliko bolji što se interveniše na što ranijem uzrastu. Budući da su nalazi vezivanja

obećavajući, trebalo bi ih približiti porodičnoj, predškolskoj i osnovnoškolskoj pedagogiji.

Njihova integracija u pedagošku praksu, počevši od najranijeg dječjeg uzrasta, mogla bi biti

dragocjena. Rad pokušava da ukaže na ove perspektive.

Ključne riječi : Teorija potreba, Teorija vezivanja, sigurno vezivanje, nesigurno

anksiozno (izbjegavajuće, ambivalentno, dezorganizovano) vezivanje, roditeljske

kompetencije, razvoj djeteta.

Abstract

According to the Theory of bonding, a newborn possesses an innate urge for relation,

affection and communication, which encourages it to seek contact with the adults.  The theory

researches show that a child even in its first months of life creates a unique model of bonding

with mother or another close person, which has tendency to be repeated with other significant

persons in life. A teacher and a tutor are among these favorable persons. The significant claim

of this theory is that quality bonding ensures child`s successful cognitive, social and

emotional development. Although bonding is treated as an innate disposition, it`s quality will

be greatly dependent on mother`s behavior or some other close person`s behavior.  The value

1

of this exposure is reflected in fact that mother`s behavior or other person`s behavior can be

partially educated.  The experimental researches have found the means and ways to correct

the first bonding model if it`s necessary in order to improve it`s quality and make it safe for

the sake of child`s healthy and successful development. The results of these corrective

measures are better if applied in earlier age. Since the bonding researches are being

promising, they should be approached by family, pre-school and elementary school pedagogy.

Their integration into pedagogic practice could be precious, especially if intervened in the

earliest age.  The researches try to point to these views.

  Key words: Theory of needs, Bonding theory, safe bonding, insecure anxious

(avoiding, ambivalent, disorganized) bonding, parental competence, child`s development.

Uvod

Vaspitači bosanskih predškolskih ustanova ističu (Bevanda, J. doktorska teza, 2010)

da i petnaeset godina poslije rata mnoga djeca pokazuju znakove straha, tuge, depresije,

znakove uznemirenosti, agresivnosti, anksioznosti ; da se mnoga teško koncentrišu na igru i

na učenje, da mucaju, da se izoluju i teško uklapaju u grupu…. Ovakva ponašanja su prisutna,

prema iskazima ovih vaspitača, u većoj mjeri, a i broj djece koja ih ispoljavaju veći je danas

nego prije rata. Izgleda da njihov svakodnevni život nastavlja da ranjava i roditelje i djecu, s

jedne strane, i da istovremeno postoji izvjesna transmisija međugeneracijskog traumatizma, s

druge strane (Đapić, R. et al., 4/2002 (n°28), str. 23-36). Ovi nalazi samo su neki od razloga

zašto se interesujemo za kvalitet vezivanja djeteta i odraslih, za njihovu dobru relaciju, kao i

za mogućnosti njihovog unapređivanja.

1. Bowlbyjevo otkriće Teorije vezivanja

Engleski psihijatar John Bowlby (1969) kreirao je pedesetih godina prošlog

stoljeća Teoriju vezivanja na osnovu podataka prikupljenih o siročadi iz Drugog

svjetskog rata. Pored posmatranja djece koja su živjela u domskim uslovima, u nastanku

ove teorije autor se koristio i drugim izvorima :

- otkrića HARLOWA (prirodni ekspirimenti sa majmunima)

- otkrića ETOLOGA (etologija je nauka o ponašanju životinja)

2

1951. godine John Bowlby piše izvještaj-far Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji,

nazvan « Materinska njega i mentalno zdravlje », sačinjen od podataka prikupljenih u

više zapadnoevropskih zemalja : Francuska, Holandija, Švedska i SAD. Sam naslov

sugeriše povezanost između materinske njege i mentalnog zdravlja djeteta. Prema

Bowlbyjevim nalazima, kvalitet materinske njege novorođenčeta suštinski je za mentalno

zdravlje kao vitamini i proteini za fizičko. Iznesene činjenice kao i koncept koji podupire

ova teorija, prihvaćeni su od međunarodne zajednice odmah poslije publikacije

navedenog izvještaja.

Ova teorija ukazuje na različite modele relacije djeteta s majkom, koji se

formiraju već od prvih mjeseci života i s tendencijom da se učvrste i da služe kao matrica

svim budućim odnosima. Radi se, dakle, o jednom krucijalnom aspektu u razvoju ličnosti

djeteta, koji će bitno odrediti i njegov način reagovanja prema drugima. Ponašanje

vezivanja je, u stvari, zasnovano na urođenoj potrebi djeteta za bliskom relacijom s

odraslom osobom, prije svega sa majkom, a očituje se u gestovima i signalima koje

emituje da bi održavalo bliskost sa majkom ili nekom drugom osobom (figurom

vezivanja). Vezivanje je način na koji dijete i njegov roditelj reaguju jedno na drugo. To

je adaptivni, biološki programiran sistem koji osigurava, ako je zadovoljavajući, uspješan

kognitivni, socijalan i emocionalan razvoj. Bowlby je skrenuo pažnju na četiri sistema

ponašanja vezivanja :

1. traženje blizine sa majkom, iskazivanje potrebe za bliskim kontaktom sa njom,

2. pojava uznemirenosti i strha prilikom udaljavanja ili odvajanja od majke,

3. istraživanje fizičke i socijalne sredine, ali uvijek u blizini majke, koja mu služi kao

sigurnosna baza,

4. druženje sa drugim osobama.

Ovi sistemi ponašanja nedvojbeno ukazuju na aktivnost novorođenčeta. Ne

zaboravimo da su posljednjih decenija mnogobrojni radovi ukazali na karakteristike

prenatalnog i postnatalnog razvoja, promjenuvši pritom postojeći pogled na dijete i na njegov

razvoj. Tako danas imamo naučna saznanja koja majke oduvijek znaju : novorođenče nije

komad gline koju bismo mogli modelovati po volji, niti mala životinja kojoj bi bilo dovoljno

zadovoljiti vitalne potrebe da bi rasla (Cordié, 1998, str. 372). Ono je, u stvari, veoma aktivno

3

u svom razvoju, a naročito u odnosu s majkom. Ono posjeduje začuđujuće senzorijalne i

afektivne sposobnosti (već sa dva dana može razlikovati lice i miris majke), koje će se svakim

danom povećavati, ali i urođenu potrebu da se drži u blizini i u kontaktu s majkom. Vezivanje

ili bliskost s majkom je, dakle, instinktivni i bioliški fenomen, intuitivna, intimna i afektivna

relacija, čiji je uticaj trajan i koji će se osjećati čitavog života. Ipak, smatra se da je u osnovi

ovakvog ponašanja obezbjeđivanje preživljavanja i sigurnosti, koji su jednako iskonske

dječje i ljudske potrebe, kao što je i potreba za bliskošću, za vezivanjem, o kojoj je riječ.

Nalaz da dobra relacija majka/dijete zadovoljava, pored bioloških, i stvarne psihološke

potrebe, koje su jednako bitne i jednako osnovne, i koje karakterišu ljudsko biće bez obzira na

rasnu ili kulturnu pripadnost, rezultat je istraživanja Teorije vezivanja. Stavljanje u gotovo

istu ravan bioloških i psiholoških potreba ljudskog bića, revolucionisalo je jednu drugu teoriju

-Teoriju  potreba.

Abraham Maslow (1982, str.173), prvi njen teoretičar, jako je insistirao na

sintetizirajućoj viziji ljudskih potreba :

«  (...) Ljudsko biće posjeduje ne samo fiziološke potrebe nego još i stvarne psihološke. Može ih se

shvatiti kao nedostatak koji traži od sredine da bude nadoknađen kako bi se izbjegla bolest ili loš osjećaj. Može

ih se nazvati fundamentalnim ili biološkim i uporedive su sa potrebom za soli, kalcijumom ili vitaminaom D... »

Po Bowlbyju, značajno je da dijete osjeća emocionalnu sigurnost s majkom i da

se na takvoj bazi formira model vezivanja, koji će, kao takav umanjivati, pored ostalog,

poteškoće odvajanja, i podupirati cjelokupni razvoj djeteta. Takav model autor je označio

kao SIGURNOSNO VEZIVANJE, za razliku od NESIGURNOG. Bowlby je stvorio

koncept : « UNUTRAŠNJI OPERATIVNI MODEL » (Bowlby, 1978), što će reći tip

vezivanja koji ima tendenciju da se učvrsti i da kao takav djeluje, ‘OPERIRA’ i u

odnosima sa drugim osobama - vršnjacima ili odraslima - u djetinjstvu, ali i kasnije u

životu. Dakle, ovaj model je, manje ili više trajan, i on će djelovati i biti aktivan čak i za

života jedinke. Prvi model ove relacije, dakle, ima tendenciju da se ponavlja i da

funkcioniše kao svojevrsna matrica u budućim odnosima. U stvari, otkriće da kvalitetno

uspostavljena prva relacija osigurava uspješan kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj

djeteta od izuzetnog je značaja za pedagošku praksu. Međutim, raznovrsni modeli,

pozitivni ili negativni (ambivalentni, izbjegavajući, dezorganizovani), različito djeluju na

razvoj i zdravlje djeteta. Ali, u eksperimentalnom razvoju vezivanja, o čemu ćemo

govoriti kasnije, doće do toga da će specijalisti uspjeti preorijentisati nesigurni model u

4

sigurnosni, što će revolucionisati ovu teorije. Otud i značaj ovakvog otkrića, naročito

za pedagošku praksu…..

U početku je Bowlby mislo da uobičajeni načini verbalne i neverbalne

komunikacije roditelja sa djecom utiču na formiranje sigurnosnog ili nesigurnog modela

vezivanja. Napredak je ostvario kada je shvatio da se više radi o načinu zadovoljavanja

svekolikih dječjih potreba nego o n ačinu komuniciranja. Istraživanja koja slijede

otkrivaju da u poređenju sa majkama djece sa sigurnim vezivanjem, majke djece sa

nesigurnim reaguju drugačije : manje su prisutne, manje djeci dostupne, manje

zainteresovane za njih, više distancirane, slabije interpretiraju znakove njihove tuge ili

nesreće ; neke čak i odbacuju svoju djecu. Riječju, ne reaguju na adekvatan način

(Ainsworth et coll., 1978). Osjećaj sigurnosti djeteta počiva, prema ovoj teoriji, na

pristupačnosti majke i osjetljivosti za njegove potrebe. Uspostavljena relacija, stabilna je

na dugi period, a na osnovu njenog kvaliteta mogu se predvidjeti drugi aspekti razvoja

kao, na primjer, socijalni odnosi i sposobnost rješavanja problema (Sroufe et coll., 1990;

1992). Tako dijete sa sigurnim vezivanjem lakše ostaje u vrtiću ili školi, lakše se odvaja

od roditelja, jer vjeruje u njihovu ljubav, više se interesuje za aktivnosti, živahnije je i

uspješnije (Grossmann, K. E. Grossmann, 1998). Suprotno ovome, dijete čiji je model

vezivanja nesiguran, pravi veće probleme prilikom odvajanja, nesigurno je u roditelje,

preokupirano je njihovom nebrigom, a neko strahuje i od napuštanja (Ainsworth et coll.,

1978).

Poslije Bowlbyjeva otkrića slijedi eksplozija istraživanja na temu Teorije

vezivanja. Tako, na primjer, osamdesetih godina izlazi više od četiri stotine radova

godišnje. Otkrivena u okrilju psihoanalize, dva istraživača razvojne psihhologije uvešće

je u eksperimentalnu fazu i utrti put njenom izuzetnom uspjehu : Mary Ainsworth i Mary

Main.

2. Eksperimentalna istraživanja

2.1. Mary Ainsworth 1969. godine uvodi Teoriju vezivanja u eksperimentalnu fazu -

organizuje prirodni eksperiment « STRANA (NEOBIČNA) SITUACIJA » i otkriva da u

različitim kulturama i na različitim geografskum tačkama postoje tri tipa vezivanja između

djeteta i majke:

5

A - sigurno

B - izbjegavajuće

C - ambivalentno

Poslednja dva su nesigurnog predznaka.

« STRANA (NEOBIČNA) SITUACIJA » je postupak koji se primjenjuje sa djecom od

12 do 20 mjeseci. Djeca se podvrgnu ublaženom stresu odvajanja od majke, a zatim istraživač

opservira njihovo ponašanja u sobi s igračkama…

Po majčinom odlasku, djeca sa sigurnim vezivanjem traže utjehu od nepoznate osobe -

istraživača, ali se brzo smiruju i počinju da se igraju. Poslije majčinog povratka ili povratka

osobe koja se brine o njima, osmjehuju se, vokalizuju, raduju se - sve u svemu, imaju

pozitivne reakcije prema figuri vezivanja.

Djeca nesigurnog vezivanja, prema Mary Ainsworth, pokazuju dva tipa ponašanja

izbjegavajuće i ambivalentno. U prvom slučaju, ne izgleda da su djeca usvojila jednu bazu

sigurnosti u odnosu s majkom. U momentu odvajanja od majke ona su uznemirena, ali po

povratku ona izbjegavaju susret s njom i čini se da se interesuju više za igračke nego za

majku. Djeca ambivalentnog ponašanj plaču ili paniče u momentu odvajanja od majke, a po

povratku odbacuju je s neviđenom ljutnjom i bez ikakvog znaka smirenja.

Prema Ainsworth, vezivanje je sigurno i dobrog kvaliteta ako je majka osjetljiva na

ono za čim dijete ima potrebe i na signale koje ono upućuje da bi dobilo ono za čim teži. Ako

je majka, suprotno ovome, neosjetljiva i nepristupačna za dijete i ako ga primorava da radi

određene stvari, ili mu zabranjuje, vezivanje će biti izbjegavajuće. Ili ako majka nije

konzistentna u svom ponašanju, ako naizmjenično ispoljava jake emocije, pa zatim odbija

dijete, i njegovo vezivanje će biti, isto tako, ambivalentno i odbijajuće.

2.2. Mary Main (1981, 1982, 1985, 1986, 1994) postupkom ili instrumentom

«RAZGOVOR O VEZIVANJU ODRASLIH» otkriva četvrtu kategoriju: dezorijentisano-

dezorganizovano ponašanje. Ovaj tip ponašanja pokazuje da su djeca izgubljena u toj mjeri

da nemaju nikakav model ponašanja i da su kompletno nepredvidljiva. Odnosi se na

maltretiranu djecu.

Mjerni instrument « RAZGOVOR O VEZIVANJU ODRASLIH » teško je opisati

budući da ga poznaju samo specijalno obučeni istraživači i da u svojoj primjeni zahtjeva

određene preciznosti…Ipak, riječ je o jednom kompleksnom intervjuu istraživača s odraslom

6

osobom, a pitanja su usmjerena na opis i vrednovanje kvaliteta odnosa te osobe s njenim

roditeljima u njenom djetinjstvu. Dakle, ta osoba priča o svom djetinjstvu i o svojoj relaciji s

roditeljima. Vrednuje se sadržaj kazivanja, ali i način, koherentnost i logičnost priče, kao i

drugi elementi bitni za specijalistu u otkrivanju modela vezivanja. Nedvojbenu zanimljivost i

validnost ovog postupka pokazuje činjenica da su njegovi nalazi, odnosno kategorija

vezivanja odrasle osobe, u visokoj korelaciji sa modelom vezivanja njenog djeteta (Main,

1998). Ovaj nalaz potvrđuje korelaciju između ovog i prethodno opisanog instrumenta

« STRANE SITUACIJE », čiji je autor Mary Ainsworth.

Iako imaju zajednički cilj - postići dobru relaciju s majkom, sva ova ponašanja,

odnosno modeli vezivanja veoma su različitog kvaliteta. Teško je odgovoriti na pitanje zašto

neko dijete razvija ovaj ili onaj tip ponašanja. Ali jasno je da dijete nesigurnog ponašanja

nije ni zadovoljno ni srećno.

U početku razvoja ove teorije pokazalo se da ponašanje majke prema djetetu ima

odlučujuću ulogu u formiranju modela njegovog vezivanja. Zatim se shvatilo da na razvoj

strategije vezivanja, koji počinje od trećeg do četvrtog mjeseca (Main, 1985), utiče i

novorođenče. Ono već u tom uzrastu, iako nema razvijene simboličke funkcije, uči da

modifikuje određene reflekse kako bi se ponašalo na adaptiraniji način u svom okruženju (E.

F. Depeursing : filmovane analize opserviranja komunikacije između oca, majke i

novorođenčeta, Studijski i Istraživački centar - Sistematski pristup, Grenoble, 2001). Dakle,

uloga djeteta veoma je aktivna i značajna u uspostavljanju modela vezivanja. Ali između

urođenog (potreba djeteta za vezivanjem) i stečenog (ponašanje majke) postoji složena igra

koju Teorija vezivanja ne uspijeva još u potpunosti i sasvim jasno da rasvijetli.

3. Istraživanja novijeg datuma

3. 1. Robert Karen i anksiozno vezivanje

Kako bismo stekli još bolji uvid u prirodu ovog odnosa, oslonićemo se na američkog

kliničara Roberta Karena od koga je prestižna francuska revija Djetinjstvo zatražila 1998.1

godine da u njoj objavi svoj doprinos Teoriji vezivanja.

1 In Enfance, 1998/3. Istoimeni tekst je adaptacija osnovnih stavova knjige Becoming Attached de R. Karen (1998), prevod Raphaël Miljkovitch.

7

Iskustvo kliničara i lična senzibilnost prema poteškoćama djece nesigurnog vezivanja

omogućili su mu da se ’unese’ u stanje duha ove djece, postavivši sebi sljedeća pitanja : Kako

ovakvo dijete doživljava samog sebe ? Šta očekuje od drugih ? Kako zadovoljava svoje

potrbe ? Kako izražava svoju ljubav ? Kako izražava svoju agresivnost ?, kao i druga.2

Autor je dao detaljan i nadahnut opis neurotičnog, dakle negativnog ponašanja djece

iz perspektive terapeuta koji liječi djecu s problemima vezivanja, ograđujući se pritom od bilo

kakve spekulacije, a oslonjajući se na svoja iskustva i saznanja. Opisao je u tri tipa

ponašanja:

1. Ambivalentno / rezistentno

2. Izbjegavajuće

3. Desorganizovano/dezorijentisano

Istaknimo, prije svega, da je Robert Karen prigovorio pregaocima Teorije vezivanja da

su tako dragocjena otkrića ostavili bez primjene, a djecu - zatvorenike anksioznog vezivanja, i

bez pomoći. Začuđujuće je da se tako desilo, to više što je još John Bowlby, njen otkrivač,

ukazao na važnost primjene ovih saznanja i insistirao na tome da doživjlaji i negativne

emocije ove djece budu izraženi, i to bez osjećaja krivice i zebnje prema roditeljima.

Slijedi dosta detaljan opis ovih modela nesigurnog vezivanja i ponašanja djece.

Njihov opis može poslužiti kako roditeljima tako i vaspitačima /profesorima da bi lakše

prepoznali ovu djecu i da bi im eventualno pomogli, što je svakako u zavisnosti od

senzibilnosti odraslih i od njihove stručne osposobljenosti i (ili) profesionalnog entuzijazma.

3. 1. 1. Ambivalentno/rezistentno ponašanje

Prema Donaldu Winnicottu (1971, 1972), većina roditelja nastoji da zadovolji osnovne

potrebe svoje djece : fizičke (hrana, odjeća, toplota, san, itd.) i psihološke (ljubav, afekcija,

empatija), što olakšava njihovu socijalnu adaptaciju i usmjerava kognitivni razvoj

(stimulativna sredina, priprema za školu, učenje).

2 Karen, R., Ibid.

8

Riječ je, u ovakvom slučaju, o roditeljskim kompetencijama koje se procjenjuju

prihvatljivim. Nalazi Sroufa (1979, prema Karen 1998), ukazuju da u američkoj srednjoj klasi

ima oko 10%, a u defavorizovanoj oko 20% djece ambivalentnog/rezistentnog ponašanja.

Majka ovakvog djeteta nije osjetljiva na njegove potrebe. Ona nije ni konzistentna u svom

ponašanju, ispoljavajući naizmjenično jake emocije, pa zatim odbijanje djeteta i njegovih

potraživanja. Zbog ovakvog njenog ponašanja i vezivanje njenog djeteta postaje isto tako

ambivalentno i odbijajuće. Pa ipak, ono će bez prestanka činiti napor da modifikuje ponašanje

svoje majke. Ono hoće « da ona bude onakva kao što ono ima potrebu da ona bude ». Poslije

niza bolnih iskustava sa svojom majkom dijete mijenja svoju strategiju s jedinim ciljem da je

učini pristupačnom. U prvo vrijeme ono pojačava svoje zahtjeve - hvata se još jače za majku,

grli je, traži da i ona njega grli… Zatim slijedi izmjena strategije - ono pokušava da odoli

vlastitim željama u prisustvu roditelja. Otud naziv  ‘ambivalentno’ ponašanje – vezivanje.

Ako majka i dalje ostaje neosjetljiva na njegove manifestne potrebe, dijete, koje više ne

vjeruje u njenu ljubav i pristupačnost, osjeća ogromnu zebnju, odakle termin ‘anksiozno’ ili

‘nesigurno’ dijete. Radi se, dakle, o dva modaliteta istog potraživanja. Dijete, tako,

nevjerovatnom borbom pokušava da svoju majku učini pažljivom, za sebe pristupačnom,

tolerantnom i empatičnom. Ali, ona to nije. To je evidentno. Njega i pažnja koju mu ona

‘daje’ neregularna je i nekoherentna. Ona se ne razumije sa svojim djetetom. Dijete se pita -

ZAŠTO ? U nekom periodu ono se još više veže za svoju majku. Robert Karen smatra da to

može biti u trenutku kada ono želi čak da je kazni. U svakom slučaju, ono je jako ovisno o

svojoj majci, pa čak i zaslijepljeno njome. Ali ono je isto tako ovisno i o svom naporu da je

učini drukčijom. Zabrinjava činjenica da će ovaj model vezivanja služiti za buduće njegove

relacije. Neka djeca idu tako daleko da se počinju brinuti za svoju majku, pitajući se gdje je

ona, kako joj je, šta radi, i tome slično. U ovakvim slučajevima dolazi do zamjene uloga ;

djeca se brinu o svojim roditeljima, jer se oni ne brinu o njima. Neka čak izbjegavaju i da idu

u školu kako bi pazila na roditelje. 1973 Bowlby je mislio da se radi o školskoj fobiji. Danas

mnogi dječji psihoterapeuti smatraju da je riječ o ambivalentnom tipu ponašanja. Čak se

pretpostavlja da dijete može misliti da svojim odlaskom od kuće može doprinijeti

nepodnošljivoj samoći svojih roditelja… Navedena ponašanja crpe nevjerovatnu djetetovu

energiju koja bi mogla biti upotrijebljena u igru ili u neke druge aktivnosti intelektualne

naravi. U pozadini ovakvih ponašanja nalazi se potreba djeteta za bliskom i toplom relacijom,

a kod mnoge djece i strah da će biti napuštena, jer njihovi roditelji ne odgovaraju na njihove

afektivne potrebe. Neki podliježu i nevjerovatnim nesvjesnim fantazmima koji im narušavaju

vlastitu sliku o sebi do te mjere da misle kako su oni loši i kako ni za koga ne vrijedi da bude

9

blizak s njima. Štaviše, neka od te djece vjeruju da nemaju ono što treba da bi postigli od

drugih ono što žele. Neki su, po Robertu Karinu, skloni osjećanjima koja se smatraju složenim

za upravljanje, kao, na primjer, zebnja, ljutnja, bijes, permanentna ljubomora, agresivnost

(često prerušena), mržnja - sve to, jer se oni osjećaju zapostavljenim, nevoljenim, prevarenim,

što uveliko narušava njihovu sliku o sebi, samopoštovanje i sigurnost. Bowlby je insistirao na

značaju da ovakva osjećanja, teška po djecu, mogu biti iskazana prema roditeljima, a da ne

budu preplavljena zebnjom ili krivicom. To bi ovoj djeci moglo pomoći da steknu makar malo

povjerenja u same sebe, povjerenja koje im beskrajno nedostaje. Ambivalentno ponašanje,

zna se, može imati velike i različite posljedice. Jedna od njih je anoreksička pozicija djeteta ili

adolescenta, koja često proizilazi « direktno iz odnosa nevjerovatne moći majke nad njenim

djeteta, uključujući osjećaj nebrige, okrutnosti, progonjenja».

U nekim terapijama pokazalo se da se anoreksija, u određenim slučajevima, pojavljuje u vidu

odbijanja i s nemalom mržnjom. Ne radi se samo o odbijanju biološke hrane, nego i afektivne.

A odbijanje je posljednja stvar koju dijete želi. Ali sjetimo se eksperimenta ‘strane situacije’ i

činjenice da je dijete čak od jedne godine sposobno da odbije utjehu majke koja ga je

‘napustila’ malo ranije.

3.1. 2. Nesigurno izbjegavajuće ponašanje

Ainsworth ističe (1978) da u poređenju s majkama ‘ambivalentne’ djece, majke

‘izbjegavajuće’ su više sklone da ih odbacuju, više su distancirane od njih, ne trude se da uoče

i da pravilno razumiju njihove afektivne potrebe, znakove tuge ili nesreće…

Prema nekim istraživanjima, procenat djece s izbjegavajućim ponašanjem u američkoj

srednjoj klasi iznosi oko 20%. Dijete s ovim vezivanjem znatno se razlikuje od onog s

ambivalentnim. Istaknimo, prije svega, da je istorija doživljaja između njega i njegove majke

posebna i veoma teška. Njegove afektivne potrebe ostale su permanentno nezadovoljavane, pa

čak i s ljutnjom odbacivane. Poslije ovakvog iskustva neka djeca odluče da dezaktiviraju svoj

sistem vezivanja. Za razliku od ‘ambivalentnog djeteta’ «koje je uvijek u traženju znaka

vezivanja i koje izgleda kao da nema nikakve odbrane protiv bolnih emocija, dijete s

izbjegavajućim ponašanjem bira ponašanje koje pokazuje da ono ‘ne primjećuje’ znakove

vezivanja ». Ono bira i to da ne pokazuje ljutnju protiv svoje majke jer « ga je iskustvo

naučilo da njegova srdžba neće imati nego jedini efekat, a to je da je učini još više

odbijajućom » (Karen, Ibidem, str.32). Tako izgleda da neka mala ljudska bića već u svanuće

10

svoga života odustaju da budu ono što jesu i odlučuju da ‘igraju’ neku drugu ulogu, pa i da

budu neko drugi.

Koji su duboki razlozi ovakvog izbora u tako ranoj dobi ?

Prema nalazimma Teorije vezivanja, zna se da je način reagovanja majke prema djetetu

odlučujuća varijabla u stvaranju određenog stila ponašanja. Pa ipak, zna se i to da dijete sa

svojim karakteristikama kao i sa svojom osobenošću igra u svemu tome značajnu ulogu. Ali

ne zna se sva istina u formiranju ovog ili onog tipa vezivanja. Zašto, na primjer, jedno dijete

‘izabere’ ambivalentni, a drugo izbjegavajući stil ponašanja ?

Čini nam se da postoje značajni razlozi i na strani djeteta. Pretpostavljamo da su među

najvažnijim baš ta bolna iskustva sa majkom. Pretpostavljamo i to da će dva djeteta, svako sa

svojom senzibilnošću, različito reagovati na slična iskustva. Da bi se doznala relativna istina,

potrebno je ući u ‘stanje duha’ malog djeteta na način na koji je to učinio psihoterapeut

Robert Karen.

Čini se da mu bolno iskustvo trajnih odbacivanja ne dopušta nova razočaranja. U

stvari, kad ponovo doživi potrebu za majčinom blizinom, ono ne ide prema njoj, skrivajući

tako svoju potrebu za njom. Suprotno potraživanju topline, ono se pokazuje hladnim, jakim i

moćnim, želeći da pošalje poruku svome okruženju : « Nemam potrebu ni za kim. Moćan

sam. Ko to ima potrebu za Tobom (majkom) ? Ja mogu da uradim sve sam ! » i tome

slično. Iako ovakvo ponašanje nema nikakve veze sa stvarnom nezavisnošću, mnoge majke ne

shvaćaju svoje ‘izbjegavajuće’ dijete i misle da ono, u stvari, pokazuje samo jednu superiornu

inteligenciju. Suprotno izgledu, strategija ‘izbjegavajućeg’ djeteta ima za cilj da se ono drži u

blizini majke. Robert Karen (Ibidem, str. 33) to vidi ovako :

« Psihološki, ono je u potpunosti u orbiti svoje majke, njegovo mišljenje, njegova osjećanja, ponašanje

potražuju tu relaciju, ali kao Jupiter ili Uranium, ono se drži na distanci koja mu daje samo malo topline  ».

Iako ovakvo dijete čini neviđen napor da svede na najmanju mjeru svoj emocionalni

život, da ga ‘disciplinuje’, ipak u nekom momentu njegova potreba za majkom može kod

njega izazvati nepodnošljiv stres. Tada će ono biti sklono da izruči svoju ljutnju radije na

nekog drugog nego na svoju majku, ljutnju koja je dugo bila prigušivana. Jer kad dijete

‘kaže’, ‘misli’ u stilu : « Ja nemam potrebu za Tobom », ono je, u stvari, bijesno, povrijeđeno,

ono protestuje protiv svoje majke. Dijete tako može postepeno i nesvjesno generalizovati

odbacivanje čitave svoje okoline. Ova afirmacija « autonomije » gura ga u situaciju u kojoj

11

ono samo sebi oduzima mogućnost uspostavljanja harmoničnih relacija sa majkom, a potom i

s drugima. Takav model ponašanja se postepeno i sve više učvršćuje i dijete sve više pati. I u

nekoj novoj situaciji tuge ili nesreće, ono neće osjetiti potrebu da ide ka svojoj majci, neće

promijeniti svoje ponašanje. Pa čak ako se nekim čudom desi da majka promijeni svoje

ponašanje i da ‘krene’ prema njemu, ono joj neće dati tu mogućnost da se iskupi, biće

odbijena kao što je ono bilo ranije. Žilavost ovih modela ponašanja objašnjava se time što se,

u stvari, faktori koji ih uslovljavaju, i oni teško znatno mjenjaju. Evo nekih od njih :

- majka, preopterećena i bez pomoći,

- neznanje roditelja, koji želeći da postignu nezavisnost djeteta, ostavljaju ga često da

plače predugo,

- porodične nesreće koje i dijete trpi (smrt, razvod, rivalstvo…),

- urođena djetetova potreba za pretjeranom bliskošću, koju je zaista teško zadovoljiti,

- psihološke poteškoće ili bolesti roditelja, čije posljedice trpi i dijete, i koje

pojačavaju ostale uzroke nesigurnog vezivanja.

I pored navedenog, nemoguće je a ne postaviti pitanje : zašto majka koja ‘voli’ svoje

dijete, koja ga ‘zna’ voljeti, koja ga ‘treba’ voljeti, ‘postane’ nedovoljno pažljiva,

nepristupačna, neosjetljiva, nemarna, intruzivna, pa čak i nasilna prema njemu ? Navedeni

faktori nude dio odgovora, ali u nemogućnosti da dosegnemo potpuni odgovor na tako

složeno i teško pitanje, pridružimo se razmišljanjima Roberta Karena (1998) :

« Iako je neka majka preduzela terapiju, našla stabilnog partnera, razriješila svoje teške financijske

probleme, --- na ovaj ili onaj način postala spremna da preuzme više odgovornu ulogu prema svom djetetu ---

može imati poteškoća sa svjim djetetom, jer je ono već usvojilo sopstvenu strategiju preživljavanja. Ona će naići

na poteškoće da ga ubijedi da odustane od svojih navika izolacije i ispoljavanja bijesa, kao i da ga uvjeri u

ljubav, u to da će se promijeniti, da će se brinuti o njemu (…). Učiniti da dijete povjeruje u sve to zahtijeva puno

strpljenja i dosljednosti, sve dotle dok ono ne formira novi model vezivanja na način da ljubav funkcioniše ».

S druge strane, mnogi istraživači Teorije vezivanja konstatovali su da i roditelji djece s

nesigurnim ponašanjem trpe jednako od ponašanja svoga djeteta. Oni misle isto tako da ih

njihovo dijete ne voli. Deprimirani su i obeshrabreni. Tako ljubav koju prizivaju i djeca i

roditelji, ostaje, na ovaj ili onaj način, ‘skrivena’. Ona cirkulira u pogrešnim pravcima jer ne

dolazi onima kojima je namijenjena. I svake sljedeće godine postaje sve složenije da se ona

12

povrati i pravilno orijentiše. Ali, ona je tu, skrivena kao sunce iza oblaka, sunce koje prži, a ne

grije… Jer biti u relaciji, makar ona bila i nesigurna, znači osjećati ljubav.

3.1.3. Dezorganizovano/dezorijentisano ponašanje 

Ponašanje djeteta ovog modela još je složenije, i za njega i za roditelje, nego u

prethodnim slučajevima. To je četvrta kategorija ponašanja, koju je otkrila od Mary Main

(1998), a koju čak ni Mary Ainsworth nije identifikovala. Riječ je o nekoj vrsti kombinacije

ambivalentnog i izbjegavajućeg tipa vezivanja. Opis koji nam je dala Main pokazuje dijete

izgubljeno i zaluđeno u potrazi za ljubavi koju mu majka ne daje. Ono, na primjer, pokušava

da se približi majci, na dezorjentisan način, unekoliko paralizovano, s prekidima u kretanju –

približavajući se i vraćajući se istovremeno unazad, ili naglo se zaustavljajući, kao

paralizovano, ispred majke. Dijete ne može, dakle, ni da se približi roditelju (strategija

sigurnog vezivanja), ni da prestane da obraća pažnju na njega (strategija izbjegavajućeg

djeteta), ni da bježi. Sve zbog toga jer je ponašanje njegovog roditelja upravo nepodnošljivo

(Main, 1998). Tokom primjene « strane situacije » kod njih je, u tri uzorka nezavisno

posmatrana, konstatovano jako povećanje procenta kortizona (Heersgaard, Gunnar, Erickson,

et Nachmias, 1995 ; Spangler et Grossmann, 1993). Štaviše, Spangler i Schieche (1994) su

našli značajan pad imunoglobulina, prema Main (1998). Kao što smo već istakli, ova

kategorija je otkrivena prilikom istraživanja vršenih na maltretiranoj djeci. Istraživače

interesuju i nasljedni faktori, jer ova djeca pokazuju i mentalne probleme (Main, 1998).

Robert Karen podvlači da je teško i zamisliti muke s kojima se suočavaju ova djeca. Radi se

najčešće o djeci koju su preseljavali iz porodice u porodicu, štiteći ih od ‘roditelja’ koji su ih

zloupotrebljavali.

Poslije ovakvih saznanja jasnije je da je ljubav koju su dobijali bila daleko od one koju

su tražili. Tako ova djeca, poslije svega što su proživjela, postaju tupa i kruta, i prema sebi i

prema drugima. Rastući, ona izazivaju nezdrave i sve više protivrječne odnose prema sebi i

prema svojoj okolini.

Pa ipak, u novije vrijeme, neki psihoterapeuti i neke psihijatrijske klinike u svijetu

primjenjuju i time provjeravaju saznanja Teorije vezivanja. Navedimo neka.

3.2. Selma Fraiberg, psihoanalitičar za djecu u SAD liječi majke i djecu koji imaju

relacione probleme. Ona je izvijestila o slučajevima majki koje nisu pokazivale nikakve

13

reakcije na plač svojih beba, koje su grube i cinične u toj mjeri da bi razljutile i terapeuta.

Kada su bile pitane o njihovom djetinjstvu, ispostavilo se da su i one bile maltretirane,

napuštane, kažnjavane fizički i psihički, i da su mnogo trpjele. Ovakav nalaz je saopštila i

Mary Main (1998). Terapija Fraibergove se sastojala, pored ostalih tehnika, u tome da ih

navede da postepeno ispričaju svoje mukotrpne istorije i da prožive osjećanja koja su

doživjele u djetinjstvu, te da ih, na kraju, uporede s osjećanjima koje imaju njihove bebe. Ovo

podrazumjeva dugotrajan i složen rad.

3.3. Psiholog Alicia Liberman je uspjela da bebama, koje su imale u dobi od 12

mjeseci nesigurno vezivanje, poslije godinu dana promijeni u sigurnosno, zahvaljujući

savjetodavnom radu s majkama, čije je ponašanje uspijela da modifikuje, preorijentiše u 

‘prihvatljivo’. Dakle, u eksperimentalnom razvoju vezivanja došlo se do toga da specijalisti

uspijevaju preorijentisati nesigurni model u sigurnosni, što je revolucionisalo ovu teorije.

Intervencije su uspješnije što je dijete mlađe.

Ne zaboravimo podsjetiti na kompleksnost djelovanja mnoštva faktora koji direktno ili

indirektno utiču na osnovnu relaciju majka/dijete. Nabrojmo neke. Sa strane djeteta : njegov

emocionalni i kognitivni razvoj, razrješavanje konflikata, relacije sa vršnjacima, razvoj

svijesti, moralni i etički razvoj … Uveden je i pojam roditeljskih ‘prihvatljivih’

kompetencija. Roditeljska praksa utiče na ove i druge procese razvoja djeteta - ona sama pod

uplivom sopstvenih navika i vjerovanja, usvojenih znanja o vaspitanju, vlastitih

sociokulturnih normi, socijalnih i familijarnih karakteristika, kao na primjer podrške šire

porodice, siromaštva ili nezaposlenosti, bolesti nekog od roditelja, porodične nesreće, ratova,

izbjeglištva i preseljenja, itd. Teorija vezivanja je izučavala, manje ili više, svaki od ovih

faktora. Ovim istraživanjima naročito su zahvaćena, krajem dvadesetog vijeka, izbjegla i

raseljena lica. Ilustrujmo neke faktore :

Visok procenat djece čije majke pate od jake depresije imaju nesigurno vezivanje, a

njihova većina najtežu formu : dezorganizovano/dezorijentisano. Na sličan način anksioznost

majki izaziva nesigurno vezivanje (Cassidy et coll., 1992, internet adresa). Poznato je i to da

su depresija i anksioznost prolazne bolesti i česte među majkama imigrantkinjama.

U Ontariu istraživači su vrednovali kvalitet vezivanja, stepen dječjeg razvoja i

probleme ponašanja 56 usvojenih rumunskih siročadi dobi od 3 do 5 godina (Marcovitch et

coll. 1997, internet adresa). Uzevši u cjelini, djeca su normalno funkcionisala i dobro se

adaptirala na novi život. Ali djeca koja su boravila manje od 6 mjeseci u sirotištu, ostvarila su

bolje rezultate na razvojnom testu od one koja su tamo provela više vremena. Kod ove djece

14

vezivanja su bila manje sigurna nego što je očekivano, ali ni jedno nije imalo izbjegavajuće.

Roditelji djece koja su provela više od 6 mjeseci u siritištu, koja su imala nesigurna vezivanja

ili čiji razvoj je bio slabiji, saopštili su više problema u njihovom ponašanju.

3.4. Dumpha van den Boom, holandski istraživač, sa svoja tri longitudinalna

istraživanja (1989, 1994 i 1995, prema Van den Boom, 1994 i Balleyguier, 1998), otišla je još

dalje, stavivši u odnos temperamenat djeteta i njegov tip vezivanja. Otkrila je takozvanu

prenosnu spiralu između temperamenta nouvorođenčeta, interakcije između majke i

djeteta, i kvaliteta njihovog vezivanja. Svojim savjetima koje je davala majkama u cilju

poboljšavanja kvaliteta interakcija sa bebama, uspjela je da djeluje na smirivanje iritirajućeg

temperamenta beba eksperimentalne grupe i da istovremeno pojača kvalitet zadovoljavanja

njihovih potreba, što je ukupno rezultiralo poboljšavanjem, odnosno preorijentacijom tipa

vezivanja - nesigurnog u sigurni. Stabilnost promjena ostala je do starosti djece od 42

mjeseca. Tako se pokazalo, još jednom, da su odnosi majka/dijete na veoma ranom uzrastu

vaspitljivi, da su postupanja majki, uz stručno vođenje, promjenljiva, ali da je promjenljiv i

dječji temperamenat, što je bilo novo saznanje za psihologiju.

Ovi i drugi autori Teorije vezivanja rasvijetlili su uticaje koji mogu poboljšati ili

upropastiti budućnost djeteta. Ohrabrujuće je otkriće da se na ranom uzrastu neki negativni

faktori mogu staviti pod kontrolu, modifikujući ih i orijentišući u pozitivnom pravcu, kako bi

se razvoj djeteta učinio zdravijim i normalnijim. Pedagoška praksa i nauka trebalo bi da više

primjenjuju ova saznanja.

4. Pedagoška perspektiva Teorije vezivanja  

Mnogobrojni nalazi Teorije vezivanja potvrđuju da afektivna hrana koju dijete dobije

zahvaljujući adekvatnoj materinskoj brizi i zadovoljavanju njegovih potreba ima pozitivne

posljedice – sigurnost i povjerenje u sebe i u druge. Ova postignuća doprinose boljoj kontroli

emocija, boljoj autonomiji i boljim relacijama s drugima (Ainsworth, 1998). A u kreiranju

relacija sa drugima, mjesto vaspitača ili učitelja ima izuzetnu ulogu. Djeca sa sigurnim

vezivanjem su više kooperativna, više topla, a manje agresivna, u cjelini, imaju bolje

interakcije i socijalne odnose (Main, 1998). Više se igraju i više se interesuju za istraživačke

15

aktivnosti. U rješavanju problema veći su entuzijasti, uporniji su i spremnija za traženje

pomoći ako je potrebno (Sroufe et coll., 1990; 1992, prema Main, 1998). Ta su djeca

radoznalija i sigurnija u sebe. U principu, postižu bolje rezultate u jezičkom i cjelokupnom

razvoju (Grossmann, K. E. Grossmann, 1998). Sve ovo vodi u bolje socioemocionalne,

stvaralačke i školske kompetencije.

Ako je psihoanaliza dala svoj doprinos u rasvjetljavanju odnosa majka/dijete, razvojna

psihologija je dala o tome eksperimentalne dokaze, psihoterapija ih primjenjuje u svojim

svakodnevnim liječenjima. Budući da su nalazi ovih triju disciplina o kvaliteti vezivanja

dragocjeni i obećavajući za zdrav i uspješan razvoj djeteta, naše je mišljenje da bi ih trebalo

još uspješnije približiti porodičnoj, predškolskoj i osnovnoškolskoj pedagogiji. Čini nam se

značajnim da se ovi rezultati što više integrišu i u pedagošku praksu. Jer, pedagoško

djelovanje, koje može biti i preventivno, svrsishodnije je, humanije i jeftinije nego

psihijatrijsko. Primjena ovih saznanja u svakodnevnoj vaspitnoj praksi moglo bi, bez suviše

napora, polučiti dobre rezultate i biti od pomoći mnogoj djeci i njihovim roditeljima. Načini i

mogućnosti su mnogobrojni. Jedna od njih bila bi, prije svega, identifikacija djece nesigurnog

vezivanja kako bi se, uz zajednički rad predškolskih 3 i školskih institucija, roditelja i

specijalista ranog djetinjstva, ovaj model preorijentisao i poboljšao. Bitno je intervenisati dok

je dijete veoma mlado - ako ne u porodičnom okruženju, a ono u prvim dječjim ustanovama,

pored ostalog i zato što se relacija s vaspitačem i učiteljem, koja je suštinska za školsko

napredovanje djeteta, stvara, na neki način, produžavajući već uspoatavljenu relaciju sa

roditeljima. Tako, dijete sa nesigurnom relacijom sa majkom ima tendenciju i najčešće

uspostavlja istu i sa vaspitačem i učiteljem. Zato je poželjno da u njihovom profesionalnom

obrazovanju ova problematika bude na najbolji način zastupljena, kako bi oni uspješno

stvarali pedagoške relacije sa svojim vaspitanicima i istovremeno uticali na njihove odnose sa

roditeljima. Dakle, obrazovanje za relaciju vaspitačkog i nastavničkog kadra bilo bi od

izizetnog značaja. Jer se pokazalo da je djetetov osjećaj sigurnosti, koji se može njegovati i

imati samo u dobroj relaciji, bilo s roditeljima, bilo s učiteljima, polazna osnovica kako

cjelokupnog razvoja tako i intelektualnog. Ako dijete nema taj osjećaj sigurnosti, ono će se

baviti problemima koji proizilaze iz osjećaja nesigurnosti, a koji će apsorbovati njegovu

stvaralačku energiju. Time će se gušiti sopstvena energija i želja za učenjem.

Zaključak3 Nisu li jutarnja odvajanja djece od roditelja u predškolskim ustanovama izvjesni pokazatelji kvaliteta njihovih relacija ?

16

Već od prvih pokušaja učenja dijete ima potrebu za dobrom i personalizovanom

relacijom4 s vaspitačem i učiteljem, koji će ga priznati kao ličnost i kao učenika, interesovati

se za njega, ohrabrivati ga, ulijevati mu osjećaj sigurnosti i povjerenja u sebe i u druge. U

pedagoškoj relaciji izgleda kao da se ponavlja nešto od onoga što karakteriše relaciju sa

roditeljima. Psihoanaliza govori o simboličkoj roditeljskoj funkciji. Ne zaboravimo da je

emocija naša prva reakcija na realnost i da ona uslovljava i kognitivni razvoj djeteta. Prema

Berry Brazeltonu i Stanley Greenspanu (2001, str.23), emocionalne interakcije djece s

odraslima su podloga ne samo za formiranje znanja nego i za razvoj većine intelektualnih

kapaciteta, kao i za razvoj kreativnosti i apstraktnog mišljenja djeteta. Bernard Gibello

(2003/4, n° 24, p. 25) takodje ističe da je « toplo učenje », što će reći učenje u

zadovoljavajućem emocionalnom kontekstu, uspješnije i trajnije od onog koje je « hladno ».

U toj perspektivi savremena neurologija ističe da pozitivni emocionalni doživljaji, s jedne

strane, kao i oni koji izazivaju stres, s druge, mogu modifikovati određene aspekte psihičkog

razvoja i mentalnog zdravlja individue. Stoga je važno dati mladom djetetu mjesto subjekta u

vaspitno-obrazovnom procesu, što podrazumijeva od strane odraslog napor decentracije -

polaziti od djeteta, od njegovih potreba i od njegovih kompetencija. Uzeti u obzir dijete u

njegovoj cjelovitosti podrazumijeva priznanje sveukupnih njegovih potreba. Ovakav pristup

djetetu i vaspitno-obrazovnom radu sa njim zahtijeva mnogo stručnih i ličnih kaliteta odraslih.

L iteratura

-Ainsworth M.D., Blehar M, Waters E, Wall S, Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation, Lawrence Erlbaum Associates, Hillsdale NJ, 1978.

-Ainsworth, M. D., L’attachement, mère-enfant, Enfance, n° 3, Presses Universitaires de France, 1983.

-Balleyguier, G., Le développement de l’attachement selon le tempérament du nouveau-né »,

Psychiatrie de l’enfant, 1991.

-Balleyguier, G., Attachement et tempérament chez le jeune enfant, Enfance, 1998/3.

-Bevanda, J., Thèse doctorale à apparaitre : Éducation préscolaire et besoins fondamentaux de l’enfant : quelques expériences préscolaires européennes comparées avec configuration française, souténue en Frqnce en 2010.

-Bowlby, J., L’attachement, PUF, Paris, 1969.

4 Potreba za dobrom i personalizovanom relacijom je jedna od osnovnih dječjih potreba, čije zadovoljenje smo istraživali u institucijama francuske ‘predškolske’ konfiguracije, a u okviru naše doktorske disertacije.

17

- Bowlby, J., Attachement et perte. Vol. 1: L’attachement (1ère éd. 1969); vol. 2: La séparation (1re. éd. 1973), Paris, PUF, 1978.

-Brazelton T. B. et Greenspan, S. I., Ce qu’un enfant dit avoir, Éditions Stock, 2001.

-Cordié, A.,  Malaise chez l’enseignant, Editions du Seuil, Paris, 1998.

-Djapic, R. et al. « Polytraumatismes de guerre chez les enfants de Dobrinja »,Champ psychosomatique 4/2002 (n°28).

-Gibello, B., Apprentissages, Enfance, n° 24,2003/4.

-Main, M., De l’Attachement à la psychopathologie, Enfance, 1998/3.

- Main, M., Gold wyn, R., Unpublished Attachment Adult Interview scoring and classification manual, Department of Psychology, University of California, Berkeley, 1985.

-Maslov, A. H., Motivacija i ličnost, Nolit, Belgrade, 1982.

-Miljkovitch, R., La contribution distincte du père et de la mère dans la construction des représentations d’attachement du jeune enfant, Enfance, 1998/

-Van den Boom, D., Le développement de l’attachement des nourrissons irritables, Amsterdam ,1994.

-Winnicott, D.W. 1934, L'enfant et sa famille. Les premières relations, Payot, Paris, 1971.

-Winnicott D. W., L’enfant et le monde extérieur, Éditions Payot, Paris, 1972.

Internet adrese

-Cassidy et coll., 1992, http://wwwattachmentacrosscultures.org/francais/recherche/#1

-Marcovitch et coll. 1997, http://wwwattachmentacrosscultures.org/francais/recherche/#1

-Théorie de l’attachement, http://fr.wikipedia.org/wiki/Th%C3%A9orie_de_l%27attachement

18

19

20

21

22

23

24

25

26

27

28

29

30

31

32