Sociologija prava 1

SOCIOLOGIJA PRAVA

1. Priroda prava, nastanak i razvoj prava Pravo je sistem društvenih normi koje reguliraju društveni život i razvitak a time aktivno utjeće ne samo na učvrščivanje i zaštitu osnovnih društvenih odnosa nego i na njihovu stagnaciju, mijenjanje pa i svjesno razvijanje viših društvenih i političkih forma. Pravo kao poseban oblik društvenih normi nije postojao prije države. Pojavljujući se u historiji zajedno s državom, pravo je nastalo ne kao proizvod države, nego kao njezin sastavni dio. Koje sve sfere društvenih odnosa, koliko i na koji način, pokriva pravo ovisi o stupnju društvenog razvitka te društvenog i političkog uređenja pojedine zemlje. Pravo javljajući se kao "nadgradnja" nad konkretnim historijskim društvenim odnosima, ima relativno samostalnu i stvaralačku ulogu kao posebna društvena sila. Ali, nema takvog prava koje je čisto i totalno klasno. Društvena osnova svakog pravnog sistema ovisna je od vladajuće klase. -tamo gdje je društvo, tamo je i pravo -pravo je izraz društvenosti čovjeka -Gurvitch predbacuje pravnicima da pravo nikako ne može postojati bez državne organizacije (izvodi prvu zadaću soc. prava). Pravo je potrebno promatrati kroz same totalne fenomene. -Durkheim je prvi zapazio prirodu prava, genetičko pravo, porjeklo prava vidi u arhajičnim društvima (religija, magija). Po njemu je pravo; nešto sveto-od Boga-pripada kolektivu - dolazi magija – pojedinac koji ima svoje norme i interese – dolazi do preobražaja prava arhaičnih društava i s time do podjele prava: 1.kolektivno-individalno 2.restriktivno-restitutivno -Weber- pravo je božanskog porijekla, to je niz pravila po njemu pravo na: mistično, iracionalno obilježje po porijeklu ali ima u sebi jednu racionalnu komponentu. 1.U prvom obliku bilo je karizmatskog obilježja (kanonsko pravo) -2 karizmatska objava proroka a kasnije empirička tvorevina pravnika –3 dalje ga uzima svjetovna vlast uz pomoć teokratske vlasti – 4 dolazi do sistematizacije praktičara, grupe pravnika a u tom se procesu razvijaju formalna obilježja prava –5 dolazi u međustadij tolerancije i -6 napokon se usmjeravaju do sistematizacije tehnike. 2. Razgraničavanje sociologije prava od teorije prava, filozofije prava, historije prava Historija prava odnosi se na prirodu, nastanak i razvoj prava (gledaj prvo pitanje). Filozofiju prava možemo pratiti otprilike od Platona, Aristotela preko drugih, dok povijest sociologije prava započinje zapravo doprinosom Emilea Durkheima i njegove škole. Durkheim je pravu pripisivao temeljnu ulogu u mehanizmu društvenog života. Određujući granice prava kao društvene činjenice, moramo izbjegavati rani filozofski stav i svaku dogmatizaciju neke posebne pravne situacije vezane uz određeni tip globalnog društva, strukture ili grupe. -zadaci soc. prava: 1. otkrivanje svrhe prava, sustava pravnih pravila i sistema prava koji funkcioniraju u određenim društvima, okvirima i u utvrđivanju funkcionalnih veza između tih vrsta, sustava pravila i sistema i njihovih oblika s jedne strane te društvenih okvira s druge strane. 2. Proučavanje varijacija značajnosti prava na hijerarhiskoj ljestvici sustava društvenih pravila i tvorevina civilizacije.

Sociologija prava 2

3. Proučavanje promjena tehnika sistematizacije prava i ovisnosti o tipovima globalnih društava 4. Proučavanje promjenljive uloge grupa pravnika u životu društva 5. Generičko proučavanje regularnosti tendencija u razvoju prava i proučavanje njihovih faktora 3. Shvaćanje soc. prava u povijesti društvene misli (Platon, Aristotel, Rimski pravnici i mislioci, Sveti Augustin, Grotius, Škola prirodnog prava, Montesquieu) Platon-Aristotel => kad su napredniji grčki slojevi društva počeli emancipirati od primitivne mitološke misli, grč. filozofi počeli su težiti suštini i porijeklu prava. Još je Sokrat gledao u bogovima tvorce prava, a već njegovi učenici, Platon i Aristotel znaju da su zakoni i pravo dijelo ljudi, a ne bogova. Oni obračaju pažnju na ideju pravednosti. Da bi bilo "dobro" pravo mora biti pravedno. Umjesto božanstava Aristotel uvodi "prirodu" kao stvaralački faktor prava. To je tzv. početak prirodnog shvačanja porjekla prava, koje se opet u nizu vjekova pojavljuje u različitim varijantama u teoriji i filozofiji prava. Rimski pravnici – oni su od Grka preuzeli pojam "prirodnog prava". To je u širokom smislu pravo što su ga "ova živa bića naučila od prirode". Rimski su pravnici uveli pojam prirodnog uma koji je omogućio čovjeku da postavi norme međunarodnog prava. U njih je pravo definirano novom svrhom – na ostvarenje pravde (utjecaj arhaičkog morala). Pravne škole koje se kod Rimljana navode kao protivničke, razlikovale su se samo u tumačenju pojedinih pravnih normi: Prokurjanci (više konzervativni) i Sabinovci (Ciceron "o građanskom pravu kao umječu"). Sveti Augustin – Najveći teolog krščanskog vremena, postao biskup. Isprva manihejac ("Ispovijesti", "O državi Božjoj"), polazi od Platona; grijeh je čovjekov pad; bitak je pravo ime Boga (najviše i nepromjenljivo); ljubav prema bogu spašava; sve se zasniva na kategoriji volje; zlo je u prirodi čovjeka; čovjek je razapet između božanske i ljudske države (amor Dei i amor Sui); Ljubav prema bogu je apsolutna norma. Krščanstvo je pobjedilo u koncepciji jednakosti ljudi (krščani prebivaju na Zemlji ali su građani neba). Grotius – (škola prirodnog prava). Nizozemski humanist, živio u 16/17 stoljeću. U dijelu "O ratnom i mirnodopskom pravu" udario je temelje međunarodnog prava. Uočio je da nad pozitivnim pravima pojedinih naroda i država postoji pravo višeg reda i višeg autoriteta. To je prirodno pravo, koje je vječno i nepromjenljivo, a pozitivna prava pojednih naroda i država vrijede samo ako su u skladu s prirodnim. To je pokolebalo autoritet tada pozitivnog rimskog prava i udarila na pozicije katoličke crkve. Prirodno pravo bilo je uzdignuto iznad samog boga. Montesqueu – uz druge ideologe američke i francuske revolucije, bio je pristalica škole prirodnog prava koje je učio da su svi ljudi jednaki i u slobodi rođeni. To je učenje došlo do izražaja u deklaraciji o pravima čovjeka ("O duhu zakona"), teorija državnog prava 3 osnovne državne vlasti (tiranija, monarhija, republika). Predlaže politički sistem u kojem je državna vlast podjeljena na: zakonodavnu, sudsku i izvršnu i podjeljena među 3 samostalna državna organa. 4. Pravne škole 1.Tederatna ???, 2.Rimsko pravo (prokurjanci, sabinovci), 3.Glosatori, 4.Postglosatori, 5.Škola elegantinih jurista, 6.Škola prirodnog prava, 7.Škola pozitivizma, 8.Komparativna škola, 9.Škola interesne jurisdencije, 10.Sociološka škola,11.Škola kaznenog prava, 12.Škola slobodnog prava, 13.Normativistička pravna škola, 14.Bečka državnopravna, 15.Škola historijskog materijalizma, 16.Harvardska sociološka pravna škola.

Sociologija prava 3

5. Stara teokratska prava (hebrejsko, sumersko, hetitsko) Hebrejsko – bez sudske mašinerije, bez centralne vlasti, suci su bili gerilski vođe. Mojrijev??? zakon je rijeć Božja; pisani zakoni su Tore – povezanost vijerskih načela i prava kao nigdje drugdje, pravo je pod utjecajem vjere a kršenje zakona je svetogrđe. Za usmeno pravo i tumačenje rabina potrebno je donjeti žrtvu. Stvaranje talmuda u novoj eri (imao je 613 odredaba, 248 pozitivnih i 365 negativnih). Posebno je izraženo talionsko načelo – načelo odnazde (krist to mijenja) – smrtna kazna u hebrejskom je pravu uobičajena (kamenovanjem isl.). Pravosudne funkcije: Levit (sudac a donekle i svečenik) Hetitsko – pod utjecajem Babilonaca, narodni sudovi (često se kažnjavala i obtuženikova obitelj), za rat su nadležni bogovi – bog jedne zemlje najavljuje rat bogu druge zemlje-. Sumersko – pravosuđe je povlastica plemstva. Kažnjavanje: krivca se stavlja u vrelu vodu ili ga se spaljuje na lomaći. 6. Od Hebrejskog do Kršćanskog prava: Sveti Pavle, Sveti Auguštin, Toma Akvinski Sv Pavle – postavlja temelje krščanskom shvačanju prava. Polazi od dužnosti da teba živjeti prema zakonu Duha. Slobodu shvaća kao vjeru, a vjera je ljubav prema Bogu. Čovjek je slobodan po Bogu a ne po sebi. Međutim, nema slobode bez čovjeka. Religija je spas svih naroda. Zastupa ideju slobode. Sv Augustin – Najutjecajniji krščanski mislilac. Inspiriran je novoplatonizmom. Čovjek je razapet između Božje i zemaljske države. Civitas dei – tome čovjek treba težiti. Toma Akvinski – Izgradio je shvačanje ontološkog prirodnog prava. Postoji velik zakon svijeta imanentan je Bogu, to je prirodni zakon. Božja država = zajednica ljudi koji žive u suglasnosti s bogom. Građani božje države na zemlji rukovode se 1. Ljubavi prema bogu, 2 Ljubavi prema bližnjima. Zastupa ideju sreće. 7. Pravo u starim civilizacijama (sumer, babilon, asirija, hetiti, egipat, židovi, indija, kina) Židovi, Hetiti, Sumeri gledaj pitanje br. 5. Lagaš – Kralj Unkagine tvrdio je da je njegov zakonik rijeć gnedskog???? boga, a on je posrednik tog boga. Zakoni se zasnivaju na načelu božanske pravde, važni svećenici i običajeno pravo- težnja za ublažavanjem kazna (tjelesne i novćane) Asirci – počinje se graditi autoritet države, dvorske zavjere kažnjavale su se smrću kao i pljačka – sakačenje postoji samo kod robova (za palež i krađu). Egipat – nema sačuvanih tekstova zakonika – iz vremena 18 dinastije sačuvana je knjiga Memphisa (o vladaru, milosti vezira) – morao postojati corpus juris i prije egipatsko pravo bilo je razmjerno statično (svaki se poraz morao prikazati kao pobjeda jer bog ne može izgubiti). Faraon kao bog mogao je davati ad hoc naredbe. 2 velika suda u Tebi i Heliopolisu. Predsjedali veziri, imali su pismo (prvi Sumerani Epikur) Kina – dinastija Šang morala je posjedovati i pravosudni aparat, shvaćanje da se pravo zasniva na moralu a iza njega stoji božanska sankcija. Indija – nema zakonodavne vlasti, imaju Vede, tradicije => pravo se svodilo na sve tekstove i njihova tumačenja darmašanstva takozvanih Dharma (moralni zakoni), pravila dobrog vladanja. Kastinski sistem 5-6 st. pr krista – svaka kasta ima svoju Dharmu, a največji zločin je ubojstvo Brahmana (dopuštala se krvna osvjeta, seoski suci, kazne za krađu su nabijanje na kolac, vezivanje za sramotni stup. Drahmasutra – 300 g ove ere - razne vjerske kazne, izopčenje iz kaste. Manusov zakonik – nije sigurno da li je postojao.

Sociologija prava 4

8. Pravo u staroj grčkoj U arhaičkoj grčkoj rađa se polis. Stvara se ideja pravde, a javljaju se i pisani zakoni kojima se ta pravda primjenjuje. Pravda je pokoravanje zakonima. Platon daje ustavno značenje pravde u smislu podjele na vladanje i pokoravanje. Aristotel kaže da je pravedno ono što je zakonito (ono nužno i umno). Država je zajednica građana vezanih ustavom, a cilj je sretan život ili opći interes. Pravo je ono što regulira odnose među sobom jednakim. Aristotel kaže da tamo gdje nema zakona nema ni državnog uređenja i to nije umna zajdenica. Veliki zakonodavci Atene bili su Drakon i Soldan. Drakon razvija ideju jednakosti pred zakonom. Solon izvodi slobodu iz jednakosti. Zakon je jedino ograničenje slobode. 9. Pravo u Rimu (kraljestvu, republici, carstvu) Početak rimskog prava: Zakonik 12. ploča- najvažniji dokument rimskog prava, nastao 450 godina prkr koji nikada nije pronađen – rezan na ploće od slonove kosti. Zakon u Rimu – svaki izraz naroda u određenom obliku. Nisu imali karakter zakona financijskih mjera (o financijama odlučivao senat) Magistrat – dužnosnik koji je imao pravo donošenja djela odredbi. Stari rimljani u početku bili su gotovo nepismeni a pravo su poznavali kao praksu i ne kao teoriju. Utemeljili su prvu pravnu teoriju – rimska pravda je u ranoj rimskoj historiji 8 stprk. Funkcionirala kao njihovo običajeno pravo, a pravda se ostvarivala kroz parnički postupak. U početku pravo je imalo isključivo privatni karakter i to u smislu da svaki rimljanin nastoji ponovo uspostaviti svoje pravo preko parničnog postupka. Kolegij pontifika – skupina svećenika koji su kralju pomagali kod izricanja presude. Od 367 prkr., bira se pretor – on prima građane, sluša njihove zahtjeve, prihvaća i odbacuje parnice, šalje građane kod arbitra. 450 prkr.,- korpus pravnih zakona (plebejski zahtjev), donjeli zajedničke propise, izabali 10 muškaraca da prouče grčko pravo. Civilno pravo- u njemu su začeci modernog prava, dužnosti, slobode rimskih građana. Njemački pravnik Jering kaže da rimsko pravo priznaje i podupire slobodu – pater familijas slobodan i nezavisan čovijek. (ibi socijetas, ibi ius). Pravo je bilo nedeferencirano – jedan čovjek donosio pravdu. Kad je rim postao republika konzul je odgovarao na žalbe. Pravo u rimu se mjenjalo s preobražajima države, a u pravnim normama sve više mjesta davalo se pravima pojedinca. Numini zakoni, zakon koji se jednako provodi među svim slobodnim rimljanima bez privilegija – diferencijacija (drukčije norme za maloljetnike), obiteljski sud 12. Utjecaj grčke filozofije na rimsko pravo -Rituali koji su pretežno vjerskog konteksta. Veliku ulogu imaju svećenici koji su i bili prvi pravnici. -Kad grčka filozofija ulazi u rimsko pravo onda je to ono pravo. Osim iz religija pravo proizlazi i iz morala. -Težili su za modernizacijom prava tj. Udaljavanje prava od religije. -Često je prisutna norma odštete-grčki utjecaj. Javlja se jedno načelo pravde «svakome ono što mu pripada». -Savjetovanje s bogovima Rimska elita prožeta je grčkim mudrostima. Shvačanje da pravo koje se primjenjuje predstavlja samo nesavršenu sliku prirodnog prava čovjeka i dalje je božanskog korjena – pravo pripada kozmičkom redu. -Razum pruža mogučnost čovjeku da shvati sistem stvaranja svijeta a pravo i moral moraju se zasnivati na razumu.

Sociologija prava 5

14. Profesija pravnika i pravna znanost: začeci u rimu Pojavljuje se profesija ljudi koja je življela za pravo. Stalež pravnika kojem su kasnije carevi dali ovlaštenje da i službeno rade kao pravnici. Najvažniji rimski pravnici: Scevola, Servije suspicije, sabi, kezo, julijan, Upijan... Svi su oni pisali savjete za pravnu prozu, pitanja – kasnije se to počelo slagati u određene zbirke (digesta). Potrebno je izvoditi pravila iz prava. 17. Pojmovi rimskog prava Imperium – izvorno pravo traženja suda Bogova: izvor svake političke akcije i vlasti. Austpictio – znamenje bogova, najčešče jupitera, o planiranim pothvatima. Postoje i privatne auspicije koje pomažu kod stupanja na dužnost ili u vojnim pothvatima. Samo nosioci vlasti imaju pravo tražiti austpitio. Ius gentum – pravo koje se u starom Rimu primjenjivalo na nepunopravne stanovnike: maloljetnike. Possesio – posjedovanje, posjed, vlasništvo Delatori – tužilac koji pred sudom pokreće parnicu Flamini – kolegij svećenika 15 Ius civite – građansko pravo koje se stječe rođenjem 15, 16, 18, 19. Percepcija rimskog prava u srednjem vjeku Povijest razvoja rimskog prava ne završava u rimu i sa rimom. Rimsko pravo ponovo izbija u 19 stolječu. Corpus iurris civilis – zbornik rimskog građanskog prava koje je djelo glasotora . 20. Vinodolski zakon, dušanov zakonik, polijčki statut: od rodovskog-prelmenskog do recepcije rimskog prava Vinodolski zakon – zbornik pravnih uredaba i propisa iz 1288. Oblikovan je 63 godine nakon što je donacijom kralja Andrije II iz 1225. Vinodol postao feudom lerčkih??? knezova, a njegovi stanovnici, do tada slobodni seljaci, postali kneževski kmetari. Vinodolski zakon sadržava norme iz različitih grana prava, upravnog, kritičkog, procesualnog a najmanje iz civilnog. Važan je spomenik starog hrvatskog običajnog prava, a ujedno živo rasvjetljuje sam proces feudalizacije u Hrvatskoj. Pisan glagoljicom, čakavskim dijalektom. Dušanov zakonik – zbirka zakona nastala za vladanja i na inicjativu srpskog cara Stepana Dušana. 1-135 član donesen na staleškom zboru u Skoplju, a drugi dio 136-201 u Seni 1354. Zakonik predstavlja vreme kad je srpska država postala največa politička tvorevina na balkanu, car Dušan"srba i grka" Dušan je želio norme koje bi vrjedile za cijelo njegovo prošireno carstvo. Htio je ojačati centralnu vlast i obuzdati zahtjeve srpske vlastele. Dušanov zakonik je na neki način ustav tadašnje feudalne srpske države. Najopsežnije su razrađena prava i dužnosti pojedinih staleža, kao i odnosi među njima. Sadrži propise kojima se regulira 1. položaj srpske crkve, 2. odredbe bračnog prava, 3. građansko-pravne, 4. krivično-pravne odredbe, kao i pravila i postupke. Poljički statut – Zbornik normi autonomne Poljičke opčine. Nije nastalo u cijelosti u jedno vrijeme. Najstriji djelovi iz početka 15.stol. Norme se odnose na razne pravne materije (krivičnu, civilnu, procesualnu) i tiču se sammog ustrojstva i administracije Poljice. Često se donose povodom nekog konkretnog slučaja što se desio u Poljicama. U njemu su se sačuvale mnoge oddredbe koje potjeću iz rodovsko-plemenskog društvenog uređenja. Pisan je bosančicom i sastoji se od 206 članova. 3 klase (kolinoviči-gospoda, ugirčiči-gospoda sa sjevera, jagić, barada-čobani).

Sociologija prava 6

21. Pravna misao i pravo na početku građanske epohe (machiavelli, hobbes, locke, bodin, grotius) Grotius – gledaj pitanje br. 3. Machiavelli – 1469-1526, humanistički odgojen talijanski književnik i političar. Poput svojih suvremenika i on poseže za antičkim uzorima. Kao predstavnik renesansne epohe nadahnjuje se «efektnom istinom o stvarima». U političkoj zbilji traži unutrašnju zakonitost i tako uspostavlja politiku kao autonomnu disciplinu utemeljenu na promatranju i osobnoj interpretaciji. Političkoj praksi viši je cilj interes države, kojem je podvrgnuo sve pa tako i religiju. Njegove misli najblje se vide u «Vladaru» (potreba za čvrstom monarhijom, zalaže se za jedinstvo talijana). Protureformacija uzima na pik njegovu nauku, neshvačanje nauke o državnoj politici. Machiavelizam – cilj opravdava sredstvo Hobbes – 1588 – 1679, engleski filozof. Empirijsko-epistemološko ishodište filozofije upotpunjuje se kod Hobbsa logičkim racionalizmom. Filozofiju djeli na filozofiju prirode i fiozofiju države. Kako čovjek nije samo element države nego i prirodno biće, to se iz jedne i iz druge filozofske grane izdvaja posebno učenje o čovjeku, kao treči sastavni dio Hobbsove filozofije. Čovjek nije po prirodi društveno biće, nego slobodan pojedinac, a država nije prirodna zajednica ljudi nego umjetno tjelo i tvorevina nastala na osnovi ugovora pojedinaca. U prirodnom stanju «čovjek je čovjeku vuk» i tu vlada «rat sviju protiv svih». Amoralno stanje ne može se održati, opusno je, pa su ljudi stoga primorani da dokrajče stanje rata u interesu mira. Država nastaje društvenim ugovorom pojedinca, koji se odriću jednog dijela svojih prirodnih prava i prebace ih na drugoga. Taj drug, nosilac vlasti i zakona, je suveren (monarhija, aristokracija, demokracija). Suveren ima u svojim rukama apsloutnu i nedjeljivu vlast. Locke – 1632-1704, engleski filozof. Postavio je temelje spoznajnoj teoriji empirizma. Po njemu u ljudskom duhu nema nikakvih uređenih ideja ni principa. Duša je po prirodi tabula rasa. Sve ideje kojima razum operira potječu iz iskustva. U intelektu nema ništa što prije nije bilo u osjetilu. Iskustvo se dijeli na vanjsko ili senzaciju i unutrašnje ili refleksiju. Kako sve ideje potjeću iz iskustva, naša je spoznaja po svom opsegu vrlo ograničena. Ljudski razum posjeduje i mijenje o onome što je vjerojatno. Razum mora biti najviši sudac i vodić u svemu. Zalagao se za državu u kojoj bi vladala individualna sloboda i prava razuma, a takva je po njemu ustavna monarhija sa podjelom vlasti. Začetnik prosvjetiteljstva. Bodin – 1530-1596, francuski filozof i pravnik. Svrstava se među najzanimljivije teoretičare države XVI stol., zastupnik teorije prirodnog prava. Važnija dijela «Metoda za lako upoznavanje povijesti» i šest knjiga o republici u kojima je razradio principe apsolutne monarhije i uveo pojam suverenosti kao karakteristike države. Pisao je i o ekonomskim pitanjima. Zauzimao se za vjersku snošljivost prema Hugenotima, pa je kod kralja Henrika III pao u nemilost. 22. Mislioci novog vijeka koji su razmišljali o pravu Kant, Hegel, Marx, Saint Simone, Comete, Spencer, Durkheim, Weber, Gurvitch, Ehrilch, Morgan, Kumplovich, Toennis, Zimmel. 23. Kantovo svhačanje prava Čovjek je razumsko i duhovno biće, u njemu djeluje duhovno carstvo apsolutnih istina. Zakoni uma su nezavisni od vanjske empirijske nužnosti. Kategorički imperativ – čovjek postupa u skladu s razumom. Čovjek prirode je niži, nesavršeniji od čovjeka duha. Njegova misao počiva na dualizmu između osjetilnog (čovjeka prirode) i integibilnog (čovjeka uma). Kant razlikuje legalitet (djelovanje čovjeka u skladu s opčim zakonom) i moralitet (djelovanje čovjeka u skladu sa zakonom iz obzira prema samom unutarnjem zakonu).

Sociologija prava 7

Područje legaliteta i maksime je pravo, tj., način kako čovjek mora postupati da bi ostvario kategorički imperativ. Pravo izvodi iz razuma. Razum (bit čovjeka), traži da iz slobode izvana ograniči i tome služi pravo. Postoji samo jedna pravna vrijednost – sloboda. Kant priznaje samo jedno subjektivno pravo – pravo na sloodu. Država je ujedinjeno mnoštvo ljudi pod zaštitom pravnih zakona, a društveni ugovor je akt kojim narod stvara državu. 24. Hegelovo shvaćanje prava Objektivni duh je ostvarenje apsolutne ideje u pravu, moralu i društvenom životu, u obitelji i u državi koja je organska životna cjelina. Čovjek je duhovno biće, a sloboda je stvaralačka snaga duha koa prožima sve pojedinačne odnose. Sloboda je uklanjanje ograničenja. Razlikuje apstraktno i pozitivno pravo (ono koje je na snazi). Pozitivno pravo je društveno pravo i javlja se na stupnju građanskog društva. Razlikuje tri stupnja kretanja: 1. stupanj apastraktnog prava, 2. stupanj moraliteta, 3. stupanj čudoređa. (1. apstraktno jedinstvo opće i pojedinaćne volje, 2. opće je suprotno pojedinaćnom, 3. posredno ili konkretno jedinstvo). Lićnost je biće razumne općenitosti, ličnost je osnova apstraktnog prava. Vlasništvo je vladavina ličnosti nad stvarima. Hegel izvodi pravne pojmove iz pojmova ličnosti. Čudoredna supstancija = stvarni duh obitelji i naroda. To je predstupanj državne čudorednosti. Tek u građanskom društvu pojedinci se odvajaju od organske cjeline kao privatne ličnosti. Pravo je u građanskom društvu svjesna i priznata forma očenitosti. Pozitivni pravni proces proizlazi iz čudoređa. Taj pravni proces ima dva stupnja 1. sam zakon, kojim pravo postaje pozitivo i konkretno i 2. primjena općeg zakona na pojedinačne slučajeve. Za Hegela su temelji građanskog društva: brak (svetost) i korporacija (čast). Uz obitelj, korporacija je osnovni korjen države a država je največji stupanj objektivnog duha. Najviša dužnost pojedinca je da bude član države. 25. Marxova kritika Hegelova shvaćanja prava Fenerbach je odlučno odbacio idealističku konstrukciju i jednostrane produžetke Hegelove misli u Bauerovoj filozofiji samosvijesti. Ali njegov materijalizam ostao je na podvojenosti subjekta i objekta, time su ostala još dva odvojena svijeta za koje nije bila pronađena ona veza koja će nepobitno potvrditi i njihovo jedinstvo. Taj moment genijalno rješava Marx «deslilo se da je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu rzvio idealizam – ali samo apstraktno, jer idealizam ne poznaje stvarnu, osjetilnu djelatnost kao takvu» Mijenjajući prirodu, ljudi mijenjaju sami sebe, politički i fizićki. Zatvorenost Hegelova sistema i filozofskog sistema uopće, Marx suprostavlja bitno, nov princip misaone anticipacije. Marxova filozofija je otvorena filozofija. Marx je prdviđao da će pravo isčeznuti u materijalnom i duhovno visoko razvijenom, humanističkom društvu u kojem neće biti potrebe da se stvarna nejednakost prikazuje i osigurava formalno jednakim mjerilima. U svom djelu «kritika gotskog progona???» piše: «u vipoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropska potčinjenost individuuma podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prava životna potreba; kad svestranim razvitkom individuuma poraste i produkcijska snaga i kad se izvori društvenog bogatstva poteknu obilniji – tek tada će biti moguće sasvim prekoračiiti uski buržuaski pravni horizont.; društvo će moći na svojoj zastavi ispisati: Svaki prema svojim sposobnostima, svakom prema njegovim potrebama. Stvoreno u jednakosti, pravo isčezava ukoliko nejednakost više nije društveni problem. U tome je dijalektička bit prava. 26. Pogled na pravo kod prvih značajnih sociologa (saint simone, comte, marx, spencer)

Sociologija prava 8

Comte – u 27. pitanju, Spencer- u 28. pitanju, Marx svugdje ;)) Saint Simone – 1760-1825 francuski mislilac. Ukazao je na disfunkciju države i društva, fenomen društvenih sistema i promjena kroz povijest, pojam strukture i dinamike društva i pojedinih faktora koji uzrukuju promjene, društvo kao totalna socijalna kategorija, 2 suprotne klase, osnovni cilj društva je progres, nužnost zamjene sistema vladanja ljudima sa upravljanjem stvarima, pobornik negacije kapitalizma i idejna preteća socijalizma. - država je aparat nasilja parazitskog dijela društva, a državnost je vladanje ljudima. Društvenost je proces upravljanja ljudima. Prjelaz iz državnosti u društvenost = postizanje vladanja i prihvačanje upravnih djelatnosti. 1. Vladajuči sistem je sinonim predindustrijskog, vojno-feudalnog društva i 2. pravni sistem sinonim je industrijskog društva (važan klasa industrijalaca) – država je stanje odlikovano elementom organiziranosti a upravno stanje odlikovano je spontanošću. Socijalna sloboda = ako društvenim poslovima upravljaju najsposobniji učenjaci (protiv revolucija). 27. Comteovo shvaćanje prava Društvo je kolektivni organizam koji se razvija, a za to mu je potrebna sociologija. Predmet sociologije je red i progres, a progres može biti teološki, metafizički i znanstveni. Sociologija = religija čovječanstva, sociolozi su svečenici (znanstveni rukovodioci društva). Čovjek se izdigao inad životinja zbog društvenosti. Svoju društvenost čovjek duguje djetinstvu i obitelji. Svakoj političkoj vlasti su potrebni moralna sankcija, društvena kontrola i intelektualno vodstvo. Vlast može biti moralna, materijalna i intelektualna. Društvo je sastavljeno od klasa, a najvažnija klasa su sociolozi. Glavno obilježje Comteove filozofije bile su dužnosti. Poriče smisao prava, priznaje samo pravo ispunjenja dužnosti. Pojam prava mora izčeznuti iz politike. Moral je ono glavno, a pravo samo pomočno sredstvo. 28. Spencerovo shvaćanje prava Spencer je formulirao teoriju evolucije (ranije i nezavisno od Darwina). Spencer je pošao od tvrdnje da se u borbi za opstanak rađa strah od živih (politička vlast) i strah od mrtvih. Teorija evolucije je zasnovana na organicizmu. Bavio se državom i pravom. Država = politički organizirano društvo. Ona je sistem s funkcijom reguliranja društvenih organizama. Prirodna ili individualna prava nisu metafizička prava, već neophodna prava koja se moraju garantirati pojedincu. Osnovna prava pojedinca ne potječu od državne vlasti, postojala su i prije države. Uloga države je ta da prava kodificira i osigura primjenu. Formira pravilo o jednakoj slobodi i sanja o svjetovnoj državi. Nisu građani zbog države već je država zbog pojedinaca. Država je dakle potčinjena pojedincu. 29. Osnivaći i najznačajnij sociolozi prava Durkheim, Weber, Gurvitc, Ehrlich 30. Sociologija prava Emila Durkheima Pravo je vidljiv simbol u društvenoj solidarnosti. Društva mehaničke solidarnosti (s nerazvijenom podjelom rada) i društva organske solidarnosti. Sve što se događa u društvu istovremeno obuhvačeno je i pravom. Ključni pojmovi su pojam prinude i institucije. Pravo su pravila s organiziranim sankcijama. Zadatak sociologije prava je da definira sve vrste prava. Pravo koje odgovara mehaničkoj solidarnosti ili solidarnosti po sličnosti. Pravo zasnovano na mehaničkoj solidarnosti popračeno je represivnim sankcijama. Pravo koje odgovara organskoj solidarnosti ili solidarnosti po različitosti; popračeno je restitutivnim

Sociologija prava 9

sankcijama. Dodirnuo je problem mikro sociologije prava, sistema prava, genetike prava i problem morfološko demografske komponente prava. 31. Sociologija prava Maxa Webera U knjizi «privreda i društvo», zadnjem je poglavlju dao ime Sociologija prava. Tumaći protestantski duh kapitalima, prema tom duhu svatko treba raditi svoj posao za koji je predestiniran na najbolji i naracionalniji način. Bogatstvo koje se stječe treba koristiti za ravijanje posla. Definira 4 vrste ponašanja: 1. ciljano-racionalno, 2. vrijednosno-racionalno, 3. afektivno, 4. tradicionalno. Razlikuje javno i privatno pravo: Javno pravo je skup normi za usmjereno državno djelovanje koje služi očuvanju i ostvarenju ciljeve države. Služi za reguliranje društve. Privatno pravo je skup normi za ono djelovanje koje nije državno usmjereno, već ga država samo regulira normama. Vlast je tada bila stečeno subjektivno pravo. Privatno pravo može biti odsutno ako ne postoje norme koje imaju karakter objektivnog prava koje regulira «pravo na nešto». Kućna vlast u primitivnom obliku – ne postoje subjektivna prava u odnosu na gospodara kuće. Podjela na Kazneno i Građnsko pravo (prvo proizlazi iz vjerovanja u magiju, štiti javni interes, a drugo kad su oštečena privatna prava). Izvori prava: magija (teoretski), kućna vlast pater familijas (praktično). Zakonodavstvo = ustanovljavanje općih normi. Sudstvo = primjenjivanje općih normi. Subjektivno pravo je pravo pojedinca u odnosu na druge. Pravda je moralna kategorija, a pravo često ograničava pravdu. Ugovor je realizacija subjektivnog prava. 32. Sociologija prava Georgesa Gurvitcha Najutjecajniji francuski sociolog . Židov koi je doselio u Francusku. Pravo u smislu sfere pojedinaca nemoguće je zamisliti. Zasniva se na kolektivnom prihvaćanju. Pravo usklađuje obaveze jednih subjekata i zahtjeve drugih. Pravo je po praksi i sadržaju kolektivno. Osnovna funkcija prava je izravnavanje društvenih sukoba («gdje god je društvo tu je i pravo»). Gdje postoji aktivno MI postoji vjerojatnost da čemo naiči na pravo. Pitanje od bitne važnosti za sociologiju prava – tipovi društvenih okvira, koji pogoduju ili ne pogoduju stvaranju prava. Pravo se ubraja u tvorevinu civilizacije. Gurvitch kritizira pravnike kad se radi o prihvaćanju sociologije prava, zato jer oni cijelo pozitivno pravo povezuju s državom. Skloni su pravo svesti na pravo države. Postanak i postojanje sustava pravnih normi potpuno su neovisni o državi. Pravo može postojati bez državne organizacije. Postoje mnogi stupnjevi učinkovitosti prava i načini da se ta učinkovitost izrazi. Po Gurvitchu prvi sociolog prava među pravnicima je Eugen Erilich. Povijest sociologije prava počinje s Durkheimom i njegovom školom. 33. Sociologija prava Eugena Ehrlicha Austrijski sociolog, 1862-1922, jedan je od osnivača sociologije prava. Među prvima je primjenjivao eksperimentalne metode istraživanja na bazi upitinika, u proučavanju običajenog prava (živih zakona) tj. Neformalnih pravila ponašanja različitih društvenih skupina. U sociološkoj – pravnoj teoriji pod utjecajem je Bergsonovog intenzivizma i Dietherevog historizma. Dijela: Osnove psihologije prave, Pravna logika. 34. Pravničke škole koje su se kritički određivale prema sociologiji i sociologiji prava Austinova «analitička škola» u Engleskoj, Labandov i Berghomov «juridički pozitivizam» u njemačkoj, Kelsenov «logički pozitivizam» Hans Kelsen – austrijski pravnik 1881-1973. Tvorac normativističke čiste teorije prava, prema kojoj je pravna zanost lišena svakog vrednovanja i svake ideološke svrstanosti te socioloških, politoloških i psiholoških elemenata. Napisao je velik broj znanstvenih radova

Sociologija prava 10

koji su uvelike utjecali na suvremenu garđansku teoriju prava i države. Takvu normativnu «čistu» državu identificira s pravom i s pravnim poretkom koji u njoj vrijedi. Pravo i pravne norme zatvorena su cjelina koja postoji i razvija se po vlastitim zakonima. Kelsenov juridički pojam o državi razlikuje se od sociološkog – je država sistem normi što ih primjenjuju suci, postaje zapravo nadčovijek. Kelsenov čisti nauk o pravu naredukcionarniji je plod buržuaske pravne misli. Za Kelsenom se u punoj mjeri povodi bečka državno pravna škola. 35. Tretman prava u američkoj sociologiji «social control» 20 stol, predstavnici su: Ross, Looley, Garth, Levis, Rosool, Pound... Nijedno društvo ne može izbječi sukobe, a to se u društvu nastoji prevladati socijalnom kontrolom. Razni sistemi i društvena pravila (vjera, odgoj, moral, spoznaja, mjetnost). Pravo se mora proučavati kao jedna vrsta sustava pravila. Danas je pravo najvažnija vrsta socijalne kontrole, ostavaruje se pretežno uz pomoć države. Gurvitch ih kritizira da nisu dotaknuli pitanje institucije. Postoji hierarhijski red unutar socijalne kontrole, a oni su ga zanemarili. Ni sam pojam socijalne kontrole, ni pravo nisu dobro odredili. 36. Pokret za sociološku interpretaciju prava među pravnicima (Jhering, Ehrlich, Pound) Ehrlich – gledaj pitanje 33 Jhering – njemački pravnik, 1818-1892 istaknuti teoretičar prava svog doba. Pobijao je teorije što se služe metodom apstraktne konstrukcije o postanku prava (u dijelu «šala i zbilja u jurisprudenciji»), suprotstavljajuči im svoju sociološku teoriju prava, po kojoj se ono razjašnjava društvenim činiocima i razvija kroz boru suprotnih interesa u društvu. Pound – američki pravnik i sociolog 1870 – 1964. Pravni teoretičar, smatra se idejnim vođom i osnivačem tzv. Harvardske sociološke pravne škole. 37. Weber: formalna i materijalna racionalizacija prava – teokratsko i profano pravo Opreke između javnog i privatnog praa, a isto tako između objektivnog i subjektivnog prava mogu uočavati samo u tradiciji zapadnjačkog prava. Smatra da sociologija prava mora polaziti od opreke između mističko – iracionalnog obilježja i racionalnog obilježja prava, koja se može primjeniti i na oblik i na sadržaj prava («formalni elementi» i «materijalni elementi» prava). Npr. Ako je pravo utemeljeno ili stvoreno po odredbi nekog proročišta, nekog karizmatičkog poglavara, ono će poprimiti mistični oblik, ali po svom sadržaju ono ne može biti racionalno. S druge je strane pravo utemeljeno na racionalni način, nekim statutom npr, može imati mističan sadržaj. 38. Weber: Oblici zasnivanja subjektivnih prava Subjektivna prava su ona koja pojedinac ima u pravnom poretkuu u odnosu na sve druge. Weber napominje da je u ranijem pravu (sve do moderne epohe) subjektivno pravo, već samo kao taj refleks ???. Subjektivno pravo proizlazi iz karme objektivnog prava. Sociološki gledano, subjektivno pravo odgovara očekivanju da će dopustiti nešto određeno. Svako subjektivno pravo može pripadati onome tko bi bez njega bio bez moći. 39. Weber: Formalne kvalitete modernog prava Moderno društvo = ugovorno društvo. Weber kaže da je stupanj slobode ugovaranja u pravom redu funkcija širenja tržišta. Specifičnost modernog prava je veliki porast značenja pravnog posla, a pogotovo ugovora. Ranije je dominiralo stjecanje prava iz nasljeđa a sada dominira stjecanje prava iz ugovora. Za razliku od starog prava, suvremeno pravo drži do pravnog posla. Tek u suvremenom društvu ugovor u ekonomskoj sferi postao je dominantan

Sociologija prava 11

zbog upotrebe novaca. Raniji ugovori bili su ugovori o statusu, a danas su ugovori s određenim ciljem. Najstari ugovor: ugovor o pobratimstu, novčani ugovori.... 40. Georges Gurvitch: problemi sociologije prava Pravo je pokušaj da se u danom društvenom okviru ostvari pravda. 1. Zadatak sociologije prava je otkrivanje vrsta prava, sustava pravnih pravila i sistema prava koji funkcioniraju u određenim društvenim okvirima. (vrste prava: različiti načini na koje se pravo izražava, sustavi pravnih prvila: državno, sindikalno, porodično, civilno, seljačko... Sistemi prava: pravo teokratskog-karizmatičkog društva, pravo patrijarhalnog ili feudalnog društva...) 2. Utvrđivanje funkcionalnih i uzajamnih veza između vrsta prava, sustava pravnih pravila i sistema prava i samih društvenih okvira. 3. da proučava promjene tehnika sistematizacije prava 4. proučavanje promjenljive uloge samih pravnika u životu prava i društava. 5. genetičko proučavanje regularnosti tendencija u razvoju prava. Sociologija prava = proučavanje društvene stvarnosti prava i otkrivanje korelativnih veza između vrsta, sistema prava i sustava pravnih pravila s jedne strane i društvenih okvira s druge strane. 41. Georges Gurvitch: historijsko-kritički pregled sociologije prava Povijest sociologije prava započinje doprinosom E.Durkheima i njegove škole. Durkheim je pravu pripisivao temeljnu ulogu u mehanizmu društvenog života. U prvoj fazi razvoja svoje sociologije bio je suviše sklon isticanju prava i suviše je vjerovao u presudnu ulogu prava unutar različitih društvenih okvira. On se ne bavi posebno pravnom tipologijom grupacija i društvenih klasa te ograničava proučavanje funkcionalnih uzajamnih veza između pravnih sistema i tipova globalnih društava isključivo na arhajska te opčenito nije uspio sagledati ni razliku između vrsta prava, pravnih poredaka i sistema prava (imao je utjecaj na Maussa, Duguita, Levija, Haurona, Levy-Bruhla). Weber zadatak ove grane sociologije vodi na proučavanje stupnja vjerojatnosti «šansa» društvenog ponašanja koje je u skladu sa suvislim shemama pravnih pravila što ih stvaraju pravnici svakog posebnog tipa društva. Na sreču, on kasnije nije ostao potpuno vjeran toj uskoj temeljnoj pretpostavci na koju se htio ograničiti. Najznanstvenije je sociologiju prava razradio Eugen Ehrilch, koji je htio dokazati da: 1. da je tzv., pravna znanost pravnika samo relativan tehnički postupak – različitim praktičkim namjerama ovisnima o društvenim okvirima, postupak kojim se u težnji za sveobuhvatnim sistematizacijama može shvatiti samo gornji, površinski sloj postojeće pravne stvarnosti. 2. metodički i objektivno opisati cjelokupnu i spontanu stvarnost prava. Slabost njegove sociologije prava: 1. sklon pod pojam spontanog prava svrstati bez razlike i izvan državno pravo globalnog društva i samostalno pravo posebnih grupacija. 2. u pravo društva uključuje vrlo različite vrste prava. 3. ne poznaj distinkciju između vrsta prava, pravnih poredaka i sistema prava. 4. ne može do kraja razviti svoj sociološki relativizam i 5. ne određuje jasno granice područja prava. 42. Gurvitch: Određenje prava kao društvene činjenice i definicija sociologije prava Definiciju soc. Prava gledaj pod 40-tim pitanjem. U sistemskom prikazu sociologije prava pokušao pravo odrediti kao društvenu činjenicu i definirati sociologiju prava. Kada određujemo granice prava kao društvene činjenice potrebno je izbjeći dogmatizaciju pravne situacije vezane uz tip globalnog društva. Treba respektirati vrijednost pravnog iskustva. Ne smije se imati filozofski stav. Pravo je pokušaj

Sociologija prava 12

ostvarenja pravde u danom društvenom okviru. Sociologija prava ostvaruje jedno viđenje prava i pravde i to treba očuvati. 43. Gurvithc: Mikrosociologija prava Manifestacije društvenosti definira kao totalne mikrosociološke fenomene. To su mase, zajednica i skupina istomišljenika. Manifestacije društvenosti u određenim prilikama stvarat će pravo. Moraju biti aktivne i moraju biti posebne da osude postupke prekršitelja. Razlikuje MI i DRUGI. Pravo svojstveno masama slabo je po svojoj efikasnosti, ali snažno po žestini osude prekršitelja. Teži tome da bude autoritativno. Tražbine prevladavaju nad obavezama, pa pravo dobiva imperativno obilježje. Pravo svojstveno zajednicama je djelotvorno. Najviše pogoduje stvaranju prava. Lako poprima demokratsko obilježje. Lako se ostvaruje povezanost između tražbina i obaveza zajednice. Pravo svojstveno skupinama istomišljenika promjenljive je djelotvornosti. Ti su skupovi kratkotrajni, mogu biti npr. Vjerske prirode (jehovini svjedoci). Prvo mjesto u tom pravu zauzimaju obaveze, dok su tražbine potisnute u drugi plan. 44. Gurvitch: pravna tipologija strukturiranih grpacija To su mnogo-funkcionalne grupacije, dobrovoljne, one su uvjetovane pristupom, po ekonomskoj djelatnosti itd. Da bi bile strukturirane, te grupacije moraju biti trajne. 1 tip: mnogofunkcionalne grupacije – u smislu proizvođenja prava mnogo su produktivnije nego jednofunkcionalne grupacije 2 tip: grupacije s uvjetovanim pristupom – produktivnije su u pogledu prava nego zatvorene ili potpuno otvorene grupe 3 tip: grupacije na distanci – lakše provode pravni poredak nego intimno povezane grupacije 4 tip: dobrovoljne grupacije – više pogoduju razvoju pravnog poretka nego nametnute grupacije 5 tip: federalitičke i konfederalističke grupacije – nasuprot unitarističkim – lakše ostvarju pravni poredak 6 tip: grupacije po lokalitetu, po ekonomskoj djelatnosti – više su sklone da stvaraju pravni poredak nego npr., vjerske ili porodične grupacije. 45. Gurvitch: društvene klase i njihovi pravni oblici Klase su suprafunkcionalne, rađaju strukture i predstavljaju rađanje kolektivne svijesti. Pogodna su sredstvaa za stvaranje samostalnih pravnih poredaka. Ekonomske grupacije imaju značajnu ulogu unutar klasa. Klase imaju različite pravne ideologije. Klase su otvorene grupacije, a pravni poretci društvenih klasa imaju ograničenu ulogu. 46. Gurvitch: Tipovi globalnih društava i njihovi sistemi prava Tipovi globalnih društava su: 1. Karizmatske federacije: imaju složeni pravni sistem. Osječa se racionalni duh zajednice. Prevladava element mase. Krutost pravila. Glavne socijalne kontrole: moralne, religiozne, pravne. 2. Patrijarhalna društva: pravni sistem teško je razlikovati od sistema morala. Glavnu ulogu ima tradicija i autoritarna uloga patrijarhata. Interindividualno i međugrupno pravo se teško stvaraju. Zajednica je više pasivna nego aktivna. Pravo se stvara ad hoc. 3. Feudalna društva: složeni sistem prava. Svaki feudalni odnos je jedna vrsta ugovora o pripadništvu. 4. Gradovi i države koji se pretvaraju u imperije – sistem prava je neobično značajan i poznat. Značajna je uloga ličnosti. Persona je u malome pater familijas sa svojom voljom a

Sociologija prava 13

u velikom je civitas ili republika. Npr. Rim, Dubrovnik. Društveno pravo kondenzirano je u pravnom poretku države. 5. Društva u kojima se rađa početna faza kapitalizma: to je prijelazan tip društva, pravni sistem je neujednačen, pa čak i proturječan. Državno pravo proglašeno je jednom nedjelivom, neotuđivom vlasti. Procvat interindividualnog prava. U tom tipu društva postoje pasivne mase u radničkoj klasi i samom društvu, ali one ne stvaraju posebno pravo. 6. Demokratsko-liberalna društva: rađa se kapitalizam i slobodna konkurencija. Prevladava demokratski pravni etatizam. Pravo je vezano za državu. Na snazi je jak pravni individualizam i pravni etatizam. 7. Globalna društva koja odgovaraju organiziranom kapitalizmu: najrašireniji u svijetu. Sistem prava je na niskom stupnju hierarhijskog sustava društvenih pravila. Pravni poreci kao što su velika poduzeća, dionička društva isl., djelomično oduzimaju demokratskom državnom pravu. 8. Fašistička društva s teokratskom osnovom: sistemi prava gotovo ne postoje. Službeni sustav pravnih pravila prožet je karizmatičkom mitologijom. Sankcije su stroge. 9. Planski vođena društva po načelima etatizma: Uloga prava je od drugorazrednog značaja. Sustavi pravnih pravila organizirani za planiranje i industriju, poduzeča su podržavljena. Oblici izražavnja prava – praksa sudova, običaji, službene deklaracije... 10. Planski rukovođena društva po načelima decentraliziranog kolektivizma: pravo bi imalo povoljno tlo za razvitak. Ravnoteža između pravnog poretka i nezavisne privredne organizacije za planiranje. Postoji decentralizacija javnih državnih službi. 47. Marxistička sociologija prava Gledaj pitanja 25 i 26. 48. Sociologija prava Levy Bruhla, Renata Trevesa i Nikolasa Luhmanna Levy Bruhl- francuski filozof i antropolog 1857-1939. Pravnik sociolog iz novijeg doba koji se poziva na Durkheima ali je još uvijek pretežno zaokupljen tehnikama tumačenja prava u vezi sa sociologijom. Pod utjecajem je Comteova pozitivizma i Durkheimovog sociologizma, osobito kad se radi o sociologiji morala. Razvija vlastiti pojam primitivnog mentaliteta kao racionalnog temelja ponašanja ljudi u primitivnim zajednicama, što u sebi sadrži predlogu načina mišljenja i djelovanja ali i društveno oblikovane obrasce uvrježenog razrješavanja situacija. 49. Shvačanja suverenosti Najviša vlast; suverenost države znaći da je u državnim granama njezina vlast najviša i da je nezavisna tj. Da se njezini odnosi s vlastima drugih država temelje na ravnopravnosti. Suverenost kao oznaka državne vlasti jest formalnopravni pojam koji se često ne podudara sa stvarnim stanjem: mnoge su države samo formalnopravno suverene, a u stvarnosti to nisu. 50. Suverenost i međunarodno pravo Narodna suverenost – osnovno ustavno-pravno načelo na kojem se temelje i građanske i socialističke demokracije, ono se najčešče ustavno izvršava formulom da sva vlast u državi proizlazi iz naroda i pripada narodu. Narod može svoju suverenost obavljati na dva načina: tako da sam neposredno vrši njezine funkcije, sve ili samo neke od njih (neposredna demokracija), ili da bira svoje predstavnike preko kojih će posredno vršiti vlast (posredna demokracija). Vlast suverena dana je simbolička (naviši nosilac vrhovne vlasti u državi).