seminarski sociologija
TRANSCRIPT
MEGATREND UNIVERZITET
FAKULTET ZA POSLOVNE STUDIJE
POZAREVAC
SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA
SOCIJOLOGIJA MENADZMENTA
Tema: Drevno,moderno,avangardno u umetnosti
Profesor: Student: Dr. Zivorad Djordjević Andrejic Ivan
Broj indeksa: 063/10
Pozarevac, decembar 2010. godine
SADRZAJ:
Uvod..............................................................................................3
Vreme u drevnom i modernom..................................................4
Moderno u muzici........................................................................7
Avangardno u moderno u drami................................................9
Film i Istorija...............................................................................11
Moderno Pozoriste......................................................................15
Naiva protiv apstrakcije u likovnoj umetnosti.........................17
Karika koja nedostaje.................................................................18
Zakljucak.....................................................................................20
2
UVOD
Umetnost je nazaobilazan cinilac javnog zivota i zivota ljudi uopste.Ona
predstavlja odraz kulture koja je predstavljena kao ,,skup procesa i rezultata
procesa covekovog materijalnog i duhovnog,individualnog i drustvenog
stvaralastva,pomocu koga covek menja prirodu,drustvo i citavo svoje bice,sa
ciljem da se unapredi svoj zivot realizovanjem viseg stupnjeva ocovecenja’’ *.
A do tih ocovecenja dovodi upravo umetnost. Ona predstavlja mastovitost
stvaranja,traganje za istinom,slobodu misli putovanje do vrhunca estetike.
Umetnost se vremenom menjala od tradicionalne-realisticke umetnosti ka
modernoj-avangardnoj. Suprotnosti izmedju njih dve se uocavaju jos u samom
korenu,odnosno u samoj sustini i odlicjima jedne i druge. Tradicionalna
(realisticka) umetnost se zasniva na postojanju i vidljivosti sadrzaja,dok se
avangardna umetnost zasniva na odbacivanju sadrzaja i vidljivosti i podrzavanju
stvarnosti. Tradicionalna umetnost je okrenuta lepom i harmonicnom,a
Avangardna ruznom i i disharmonicnom.
Sve ove teoriske tvrdnje mogu se proveriti tokom citanja narednih stranica
koje su napisane radi uocavanja paralele,ali i nekih preseznih tacaka izmedju
tradicionalne i moderne umetnosti u muzici,drami,filmu,pozoristu i likovnoj
umetnosti.
*Dr. Milan Rankovic – Sociologija umetnosti
3
VREME U DREVNOM I MODERNOM
Rec vreme se dovodi u vezu sa glagolom vreteti, od praslovenskog
korena verti i nezivog sufiksa za apstrakte – me.
Vreme se moze shvatiti na vise nacina : U fizikalnom smislu,u smislu
drustvenih prilika i u atmosferskom smislu. Vreme sa prostorom,materijom i
kretanjem cini tetradu vremena. Da bi se uocila uloga vremena drevnom i
modernom potrebno je posmatrati vreme u fizikalnom smislu.
Mnogi svetski umovi pokusavali su da definisu i konkretizuju vreme, ali
to nikom nije poslo za rukom. Obicno,to je nesto sto svi znaju,ali ne znaju
objasniti.
Ajnstan vreme i prostor smatra kao relativne velicine i tvrdi da bi
ukidanjem jednog ili drugog nestalo avetinjsko stanje za coveka. Prostor ne
postoji bez vremena, a vreme bez prostora. Interesantno je posmatrati vreme u
mitologiji,jer u njoj je drevno. Najvise provociraju kazivanja iz biblije o
stvaranju sveta za 6 dana i predanja starih Aboridzana kod kojih ,,vecni san’’
predstavlja ,,pogled na zivot kao kontinuum u kome su proslost,sadasnjost i
buducnost u biti jedno’’. Dokazano je da sadasnjost ne postoji, da je ona samo
tren trenovog trena, a da mi zivimo u proslosti i buducnosti,pa ipak, drevno i
moderno su isprepletani. Dokaz za to su i novi termini koji se koriste u poeziji i
matematici : unutrasnje vreme, psiholosko vreme, bezvremena sena,
matematicka poetika, kao i moto pesme stranice Srba Ignjatovica ,, beskonacno
susretanja Istoga sa Istim’’.
Danas je sve lakse uspostaviti kontakt sa vremenom, bilo na vizuelni,
akusticki, dodirni ili cak mirisni nacin ili apstraktno psiholoskom igrom.
Usavrsavanje casovnika predstavlja ljudski napor da se shvati i prikaze vreme.
Za vreme se smatra da bas kao i dusa nema koren i da se dozivljava svim
4
culima. Razlicita shvatanja vremena kod raznih naroda proizasla su iz tradicije i
vere. Najpoznatija su tri shvatanja : jevrejsko, hriscansko i indisko.
Za jevreje Bog je uspostavio i vreme i ono ima svoj pocetak i kraj, pa se
tako i trosi. Hriscansko vreme se deli na vreme pre dolaska i vrepe posle dolaska
Isusa Hrista na Zemlju. Ono je slicno aboridzinskom vecnom snu i predstavlja
nizanje trenutaka i stvaranje buducnosti. Indiska shvatanja vremena su u
kontrastu prema jevrejskim i hriscanskim shvatanjima i predstavljaju
komplikovane formulacije koje se svode na verovanja o beskrajnoj evoluciji
raspadanja celokupnog kosmosa, o zivotu kao nizu seljenja duse od jednog do
drugog oblika, o bezanju iz vremena, odnosno prestanku postojanja. Ova Indiska
shvatanja se preplicu sa modernim idejama o sirenju i skupljanju kosmosa,
Bing-Bengu, o novim dimenzijama, paralelnim svetovima, o anti materiji. Na
osnovu svega ovoga zakljucujemo da su indijska shvatanja najmodernija i
najbliza istini i definiciji o vremenu,a i mnogo realnija od hriscanske i jevrejske
bajke. Vreme je bezgranicno,iz njega ne mozemo pobeci. Ono ima svoju logiku
i svoja pravila, ponekad svirepa, ali mi im se povinujemo jer to je nesto mnogo
vece od nas nevaznih smrtnika.
Taoizam i marksizam se preplicu u vremenu i oko vremena. ’’Skola
Tendai verovala je da se svet uvek iznova stvara u svakom trenutku’’ dok je
’’....Konfucije verovao da se buducnost moze predskazati na osnovu poznavanja
proslosti’’ sto je slicno marksistickom ucenju o razvoju drustva.
Interesantno je shvatanje vremena u nasoj religiji i narodu, i to pomocu
petla. Veruje se da na nebu zivi beli petao, kralj svih petlova, kao i da petlovi
pevaju po bozijoj zapovesti. Opste je rasprostranjeno shvatanje da petlovo
pevanje predstvalja vremensku granicu i noc deli na deo koji pripada demonima,
pre, i deo koji pripada ljudima posle pevanja petla. Demonska svojstva su
prepisivana petlovima koji zapevaju pre vremena i onim koji zive vise od 9
godina, kada postaju kadri da snesu jaje iz kog bi se izlegao demon. Da bi se
5
iznacilo vreme koriste se razni termini, najcesce su ti prostorne predstave za
dozivljaj vremena : ’’dugacko i kratko’’. Koriste se geometriske metafore za
verme a to su : ’’prava linija i krug’’. Prava linija, odnosno linearno shvatanje
imaju jevrejstvo, hriscanstvo i konfucizam. Primitivna i indiska shvatanja
govore o vremenu kao krugu. Vreme kao linija je prihvatljivije za ljude u
socijalnom i progresivnom smislu jer ide napred, ka buducnosti, dok je krug
zatvoren ali realan.
Najverovatnije je da su krug i linija samo metafore i sredstvo da se shvata
neshvatljivo, a da je vreme bezoblicno ili i kruzno i linearno.
Kaze se da su pesnici u svojoj opijenosti vremenom blizi njegovoj
’’formuli’’ i definiciji od naucnika i fizicara. To je potvrdio i Ajnstajn kada je
rekao da je naucio o fizici od Dostojevskog nego od Gausa. Pesnici, u stvari.
Tvrde da vreme ne postoji,da ima malu vaznost naspram nas. Ono jos nije stiglo.
Pa opet, nemamo mi vremena da pricamo o vremenu. Nemamo mi vreme, ono
ima nas. Mi smo njegov objekat. Mozda vreme postoji samo u nama i za nas.
Mozda je ono velika zabluda koju pokusavamo da uoblicimo recju, a na taj
nacin samo branimo i zavaravamo sebe da smo jaci i veci od njega.
6
MODERNO U MUZICI
Masovna kultura u svetu i u nasoj zemlji zauzima sve vece okvire. Ona se
manifestuje razlicitim vidovima, a najrasprostranjeniji i najuticajniji vid je nova
narodna muzika tj. Moderna novokomponovana muzika. Ona se najpre pojavila
na radiju i odatle, neprimetno, pocela da baca u senku izvornu narodnu pesmu,
starogradsku pesmu, pa cak i modernu zabavnu muziku. Ta nova moderna
muzika otvorila je put sundu i stvorili novu primitivnu, neuku i agresivnu
industriju zabave. Jasan je prelaz sa sovjetskog ka americkom tipu masovne
kulture. Nova narodna muzika se razvila od nase pastirske, frulaske pesme, ka
meksickoj, grckoj i turskoj pesmi univerzalnoj zabavnoj kompoziciji. Ona je
olicenje svojih stvaralaca, anonimnih seljaka i kafanskih pevaca. U sustini, sve
su ti vec postojece melodije sa korenom stare narodne pesme samo
modifikovane i adaptirane potraznji trzista. Najveci akcenat stavlja se na
tekstove koji su primitivni,sirovi,agresivni i erotizovani i kao takvi predstavljaju
odlike aktuelnog mentaliteta. Najcudnije je sto ta nisko kvalitetna muzika bez
plana i organizacije uspeva da izazove ogromnu pometnju. Uprkos misljenju
mnogih kulturno obrazovanih ljudi ona nije vredna pomena, o njoj se prica, a
najveci paradoks je u tome sto upravo ti ljudi vode polemike o njoj i toj novoj
industriji zabave,koja je ogromna smetnja kulturi.
70-tih godina dolazi do velike pobune protiv sunda u modernoj muzici
koja na radiju i televiziji dovodi do bucnih i strasnih reakcija protiv te muzike,
toliko strasnih da im se nije moglo verovati. Tako je i bilo, to je bio samo privid
dolaska svesti i pokusaj vracanja staroj izvornoj muzici, nakon cega se moderna
muzika vratila na velika vrata. Kao da joj sve ovo nije dovoljno, ona neprestani
siri teritorije. Ide u inostranstvo i po selima drzi koncerte, svira po svadbama i
kafanama, povecava tiraz, menja kulturu, tradiciju, pa cak i odecu, govor,
ponasanje, pesmu i igru.
7
Definicija narodne muzike usvojena je 1954.g. na VII konferenciji
medjunarodnog saveta za narodnu muziku u Sao Paolu i uvazila je do skoro da
glasi ovako:
’’Narodna muzika, je ona muzika koja se preko mnogih generacija
potcinjavala procesu usmenog prenosenja. Na taj nacin, kao proizvod evolucije,
zavisila je od 3 glavna cinioca:
1. Kontinuitet koji vezuje proslost i sadasnjost
2. Variranje koje se zasniva na stvaralackim impulsima pojedinaca ili
grupe
3. Selekcija drustvene zajednice koja odredjuje formu u kojoj je
narodna muzika i dalje ziva.
Vodile su se ogromne diskusije na racun ove definicije ali su se sve
svodile na to da je prava narodna pesma rezultat dugotrajnog stvaranja i
koletivnog, istoriskog autora. Sustina je u tome da se stara izvorna i prava
narodna pesma smatra kulturnom istorijom i ’’izuzetnom muzickom
tvorevinom’’* i da se na osnovu toga nova muzika mora kanalisati
odgovarajucom politikom. Postavlja se na zadatak muzicarima da tu
novukomponovanu muziku zabave, obogate kulturno i stvore nasu specificnu i
autenticnu muziku.
*Sveta Lukic – Novi mediji – Nova umetnost
*Sveta Lukic – Novi mediji – Nova umetnost
8
AVANGARDNO I MODERNO U DRAMI
U savreminim leterarnim zbivanjima posebno mesto zauzima drama. U
sveri, prevashodno socijalnoh i kulturnih odnosa, mozda je najinteresantnija i
naznacajnija savremena drama. Ona pokusava da nadje odgovor na savremenu
formu za pravo, istinsko narodno razumevanje. Govori o stvarnosti,
svakodnevnici, politici, socijalnim problemima, sluzeci se i psiholoskim i
socijoloskim istrazivanjima, a da pritom ne zanemaruje rad na istrazivanju
dramskog ( literarnog ) jezika.
Da bi se u potpunosti shvatila uloga i drustveni i kulturni znacaj
avangardnog i modernog u drami neophodno je prethodno odrediti sam pojam
avangardno i moderno, njihovo znacanje i sadrzaj.
Avangardno – ( francuska rec, ozancava prethodnicu izvidnicu),
socijoloski to je teznja za otvaranjem duhovnih horizonta, koja kao metod
kulturne politike i akcije nastoji da postigne sledece ciljeve :
- oslobadjanje potencijalnih mogucnosti svakog pojedinaca u cilju
slobodnog i stvaralackog izrazavanja njegove licnosti, pomocu
umetnosti, nauke, proizvodnog, drustvenog rada itd..
- posticanje i omugucavanje prihvatanja kulturnih ( umetnickih,naucnih i
dr.) ostvarenja,svoje i prethodne generacije njihovo
razumevanje,uzivanje u njima,njihovo koriscenje, sto podrazumeva
podsticanje razvijanja i promena u strukturi i hijerardiji kulturnih
potreba.
- Okretanje, suocavanje coveka sa problemima savremonog drustva i
razvijanje svesti o potrebi razmisljanja i odlucivanja u svim oblastima
drustvenog zivota i potrebi borbe za promenu drustvene stvarnosti.
9
Moderna ( francuski moderne ), raniji izraz kojim su se oznacavali svi
najnoviji knjizevni i umetnicki pravci. Kada se spoji avangardno i moderno u
oblasti kulture, u ovom slucaju u drami, postaje glavno sredstvo kulturne
politike u cilju demokratizacije i decentralizacije kulture.
Poslanici avangardne i moderne drame u potpunosti prihvataju Piskarovu
teznju koju nije uspeo da realizuje u SAD, da od svakog glumca (lica) nacini
mislioca i od svakog dramskog pisca borca.
Postoje najmanje 3 osnovne grupe, uslovno receno, avangardne i moderne
drame :
- prvoj je cilj da ljudima govori o njihovim svakodnevnim problemima, o
zivotu kojem zive, nastojeci da im pomogne da razviju svest o tome i
svest o potrebama izrazavanja i samoostvarenja sopstvene licnosti.
- drugoj je osnovni cilj otkrivanje sustinskih drustvenih problema da bi
pozivala na promenu,na bunt.
- trecoj je osnovni cilj da prethodnim zadacima pridodaje i zadatak
budjenja i razvoje stvaralackih kulturnih potreba ljudi.
Ove tri su najcesce mada ima i drugih, no, uistinu teznja uvek postoji za
novim, za modernim i tako ce i nadalje biti.
10
FILM I ISTORIJA
Da bi se ostvarila i pokazala relacija izmedju istorije i filma, potrebno je
prevazici, najpre, dve najvece smetnje u razumevanju odnosa. Smetnje u
saznanju definisanju osnovnih pojmova, tacnije istorije, a narocito kada se njen
pojam dovodi u vezu sa umetnickim ili igranim filmom.
Prva smetnja je ustaljeno, tradicionalno i rasprostranjeno misljenje da je
istorija isto sto i proslost koju poznajemo na osnovu sacuvanih pisanih
dokumenata. Ona je sastavljena od cinjenica nasuprot masti pa ipak javljaju se
neizbezna i oprevdanja pitanja o svrsi,cilju i predmetu istorije, kao i o tacnosti i
istinitosti proslosti. Ali ta sumnjicavost i moguca farsa samo doprinosi kopanju
po proslosti i izvlacenju odredjenih dogadjaja i licnosti od vaznosti. Tako nastaje
istoriski film, film masovne kulture i popularnosti, i najcesce istim dimenzijama.
Fabulu ovog filma i njegovu privlacnost i intrigu cine ’’istorijski spektakl i
intimne biografije velikih ljudi’’.*
Druga smetnja je shvatanje da je istorija sve, da je totalna i da ima tri
dimenzije. ’’Za ovaj totalni istorizam vezuje se obicno neka varijanta ’’film
istine’’, a na njega bi se moglo, i sire, pozvati pretapanje umetnickog filma u
dokumentarni’’.* Sto se tice ove smetnje najozbiljnije je sto ona poistovecuje
istoriju i stvarnost izmedju kojih postoje veoma velike i bitne razlike. Za
umetnicki film vazi da se on ne zadovoljava samo vizuelnom stvarnoscu vec da
tezi i likovnoj stvarnosti , i racionalnom i iracionalnom u isto vreme. On se ne
zadovoljava jednom vremenskom dimenzijom, vec povezuje dve – proslost i
sadasnjost, pa cak i ponekad se nazire i treca, a to je upravo ono sto umetnicki
film povezuje sa istorijom. Pa i pored svega toga predvidjenog za prikazivanje
fizickog, praksa je pokazala da kamera, pri snimanju umetnickog filma, skoro
*Sveta Lukic – Novi mediji – Nova umetnost
*Sveta Lukic – Novi mediji – Nova umetnost
11
uvek prikaze neplanirane i skrivene aspekte vizuelne stvarnosti, koji znaju i
pored svoje ne nametljivosti da postanu kljucne. Umetnicki film zblizava
suprotnosti i dinamikom bezi konstataciji Arnolda Hauzera da je umetnicki film
’’fotografsko vidjenje’’ i ’’zavrsena, konacna slika’’. On, nasuprot tome, tezi da
prikaze globalnu skilu istoriske stvarnosti i da obuhvati, u potpunosti, zivot u
datom trenutku.
Na osnovu svega ovoga dolazimo do zakljucka da je odnos izmedju istorije
i stvarnosti manje srodan nego sto se cini. Istorija predstavlja, s jedne strane, deo
totaliteta stvarnosti, a sa druge strane artikulisaniji vid tog totaliteta, odnosno
socijalna stvarnost, dok se na istoriju u umetnickom filmu gleda iz perspektive
buducnosti.
Od velikog znacaja za shvatanje odnosa izmedju filma i istorije su
istrazivanja Ljiljane Lukic, koja je objavila u socijoloskoj studiji pod nazivom
’’Posleratno selo i grad u Jugoslovenskom igranom filmu 1947-1971 ’’. U ovoj
studiji autor zeli da prikaze sliku drame Jugoslovenske urbanizacije u filmu.
Naravno, najveci akcenat stavljen je na selo i grad kao centra urbanizacije i
verodostojne pokazatelje socijalnih promena i inspiracije za filmove.
Istrazivanje se vrsilo nad vise kategorija koje su proizvele obilne podatke oko
kojih ce samo bitniji biti izneti u ovom tekstu.
U periodu od 1947-1971.g. snimljeno je 406 igranih filmova od kojih se
213 odigrava u posleratnom razdoblju, a samo 28 u periodu izmedju dva rata.
Od 213 filmova o posleratnom zivotu njih 132 se zbiva u velikim, glavnim
gradovima, dok se na selu odvija samo 31 film. Zanimljivo je da je daleko veci
broj novih filmova ozbiljne problematike, obradjene u zanrovima drame,
psiholoskog i ljubavnog filma, a mnogo manje lakih zanrova – komedija,
kriminalisticko-spijunskih i omladinskih filmova. Paradoksalno, u svemu
ovome, je to sto vecina ovih filmova iz sela i grada nije imala uspeha kod
kriticara, na festivalima, pa cak ni kod naroda. Ovakvi filmovi su najcesce bez
12
vece vrednosti i ostaju zapamceni samo kao dokumenti po razdoblju kada su
nastali i o kinematografiji tog doba, pa tek onda o drustvu i ponasanju. Ima
medju ovom ’’hrpom’’ par filmova koji su vredni pomena, zahvaljujuci svojoj
autenticnosti i stvaranju neceg novog. To su, uglavnom, filmovi koji prikazuju
seoski zivot i muku seljaka pod urbanizacijom i za koje se kaze da imaju dusu, a
takvi filmovi ne samo da su znacajni, nego su najbolji. Tako da slobodno
mozemo reci da za dobar film nije dovoljna samo istoriska podloga kao ni dobra
urbanisticka vizija.
Sto se tice istine u filmskoj umetnosti njeno pitanje se zaonilazilo i
zanemarivalo na svim javnim skupovima sve dok ga italijanski esteticar Gvido
Aristarko nije izneo na dnevni red i zapoceo diskusiju o njemu, koja je ubrzo
poprimila vece dimenzije. Aristarko je angazovanim filmom dokazao da
filmska, umetnicka istina nije svodljiva na umetnicku istinu, vec je angazovani
film suocavanje sa istorijom. U angazovanom filmu postoji nekoliko slojeva
istine, odnosno odgovora na izazov istorije :
1. Kada se istina ne govori – laz, zabluda, precutkivanje
2. Poluistina
3. Filmsko manipulisanje istinom
4. Stilizacija – bekstvo od stvarnosti
Kao primer prvog nivoa moze se uzeti sovjetski film. Za vrhunac
socijalisticke kinematografije obicno su proglasavani bezvredni filmovi, koje su
kriticari stavljali u isti rang ’’Oklopnjacom Potemkin’’ i ’’Oktobrom’’ koji su
bili daleko bolji ali cesto zaboravljeni uz mnoge ostale. Kasnije 1977. film
Ejzenstajnova ’’Oktobar’’ koje zasluzuje u svecanom broju casopisa ’’sovjetski
ekran’’ povodom 6 decenija od oktobarske revolucije. Ali ipak, tik uz njega, uz
prvo mesto, stajali su bezvredni filmovi isticani iz politickih razloga.
13
Kada se govori o nemackom filmu, njegov najveci predstavnik bio je
poznati antifasisticki reditelj Volfgang Staute, koji u sustini, i pored svih svojih
nevolja nije rekao nista bitno o fasizmu, a kamoli doprineo njegovom
iskorenjivanju. Oni su, u znaku poluistine, poslali samo dokument tog vremena.
Najveca odlikovanja neistine i manipulacije nosio je najvise pominjani film
’’Hitler jedna karijera’’, Joahima Festa i Kristijasa Herenderfera.
Primer za stilizaciju nalazimo u nemackim filmovima novije produkcije,
konkretno u radu Vajde i filmu ’’Sibirske ledi Magbet’’, koji je bio pokretna
tacka u njegovoj karijeri.
14
MODERNO POZORISTE
Pozorisna umetnost koja se stvara unutar pozorisnih institucija, jedna je od
najelitnijih umetnosti i po intencijama stvaralaca i po publici koja u pozoriste
dolazi.
Svaki istorijski period drustvene organizacije imao je drugacije
organizovan pozorisni prostor : bilo da je to bio javni trg gde se postavlja scena
prostor ispred katedrale, sala u dvoru na koju dolaze samo pozvani, posebna
pozorisna sala u kojoj se pristup stice kupovinom ulaznice, itd. Modeli
pozorisnog prostora su i unutrasnjom organizacijom sala-scena , prostornim
rasporedom gledalista ( pozoriste sa lozama), i drugim karakteristikama
odgovarali drustvenoj organizaciji odredjenog istorijskog perioda, odrzavali
postojece drustvene odnose i po tome se cenili da li su moderni ili ne.
Danas se pod pojmom modernog pozorista dakako smatra i to, ali i ono sto
se na daskama, a pogotovu kako izvodi, kako pokazuje gledalistu. Bez obzira da
li je ucinio putujuce, Bitef, hepening, stalno i nekakvo drugo pozorisno
organizovanje, izraz moderno mogu nositi svi.
Moderno u pozoristu, ucinila su u najvecoj meri pozorisne alternative kao
na primer kd nas Bitef teatar, Radikalno pozoriste Ljubise Ristica, Populisticko
pozoriste i dr.
’’Bitef’’ i kao festival i kao pozoriste najvise je ucinio da prodru nove
pozorisne ideje i u reziji, i u scenografiji i u glumi, a dakako u ostavkama na
moderan nacin mnogih klasicnih i novih dela.
Moderno pozoriste razbija okvire ustaljene i dogmatske prakse. Balet
postaje koreo-drama, mjuzikl, politicko vizuelni spektakl dramski tekst, tek
interpretacija za pozorisno delo. Moderno pozoriste nadalje stvara ’’nered’’ u
15
ustaljenom, stabliranom pozorisnom sistemu i unosi entuzijazam, energiju, duh
utopije, novi senzibilitet.
Moderno pozoriste cine i ne samo oni stalni clanovi glumacke druzine vec
novi u uvek novi glumci. Mnoge savremene, pa moze se reci i za klasicne
drame, traze i neprofesionalne glumce tako da moderne treba oblaciti u
stablirana pozorisna shvatanja.
16
NAIVA PROTIV APSTRAKCIJE U
LIKOVNOJ UMETNOSTI
Rivalstvo izmedju naive i apstrakcije postoji oduvek i danas je prisutno u
kulturi. Medjutim, naiva pocinje da zauzima svoja zasluzena i neopravedno
oduzimana mesta. Dugo se raspravljalo o tome da li naiva ima dovoljnu
ozbiljnost i jacinu da se prizna i stavi i kostac sa primenjenom umetnoscu, ali na
osnovu mnogih izlozbi naivne umetnosti i utiranja sopstvenih puteva, kao
dokaza, to je ucinjeno. Cinjenica je da se ovakve izlozbe mnogo cesce odrzavaju
i vise cene u inostranstvu, bas zbog te samoukosti naivaca, bez akademskog
znanja, koja kod nas izaziva, uglavnom, predrasude. Kada se, kao primeri, uzmu
iz naive i apstrakcije po tri predstavnika i uporede, dolazi se do mnogo dodirnih
tacaka koje se nisu ocekivala.
Najbolji predstavnici naive su Martin Jonas, Vojislav Jakic i Milan
Stanisavljevic, samouki vajari i slikari koji svojom velicanstvenoscu i
jednostavnoscu zapanjuju svet. Svi njihovi radovi pokazuju kulturu i religiju
raznih naroda i teze da prodru u njihovu dusu. Sve to izgleda veoma toplo,
jednostavno i prostodusno a u pravo to ga cini posebnim.
Umetnici apstrakcije pogodni za ovo uporedjivanje i predstavljanje kulture
su Olga Jevric, Miodrag B. Protic i Miroslac Djordjevic. Veoma je interesantno
misljenje vajarke Jevric o Milanu Stanisavljevicu. Ona veoma ceni njega i
njegov skulptorski rad i u njemu nalazi sustinu slicnu svojoj bez obzira na
totalno odsustvo forme u njenim delima. Oni u svojim delima vide nesto
izviseno, neobjasnjivo i metafizicko sto se ne moze predstaviti formom. Oni sebi
dozvoljavaju sav prostor i svu nemogucu imaginaciju, kao i ukrstanje i
podudaranje suprotnosti.
17
KARIKA KOJA NEDOSTAJE
U umetnosti, tacnije, knjizevnosti svaka epoha ima svoje obelezje. Svako
novo vreme radja nove pravce interesovanja, razmisljanja, nove ljude i njihova
dela. Svako tezi autenticnosti novim ptkricima pa opet, svako mora da uspostavi
vezu sa prosloscu da otkrije ono sto vec postoji kako bi stvorio nesto novo. Da
bi se ostvarila ta veza izmedju starog i novog, najbolje je uzeti od jednog i
drugog i staviti na jedno mesto – antologiju. Antologija je definisana kao zbirka
odabranih dela i stihu ili prozi jednog ili vise autora.
U danasnje vreme antologije su izgubile svoj svecani karakter usled
ucestalog objavljivanja i usled sve cesce povrsnost u cilju objavljivanja
antologija radi obelezavanja epohe i generacija i podvlacenje crta izmedju njih.
Tako nesto danas predstavlja izraz potrebe tekuceg knjizevnog zivota i tekuce
knjizevne politike i bas zbog toga brzo nestaje i biva zaboravljeno za razliku od
antologija koje obelezavaju razvoj srpske poezije, a to su antologije Bogdana
Popovica, Zorana Misica, Miodraga Pavlovica i Vaska Pope. Medjutim, izdvaja
se antologija posvecena i pesnistvu srpske avangarde Gojka Tesica po
imenom ,,Albatros’’. Ova antologija neobicna je po mnogo cemu: izboru
pesama, saradnika, burnoj reklami, a najvise po tome sto kao takva nije ni
objavljena. Naime, autor i pomocnici nisu uspeli da se sloze i skupe sve sto je
potrebno. U njoj je bilo pesama koje su stvorene do 1921.g. Sve dok se Tesic
kao odlican poznavaoc srpske poezije, nije odvazio i zapoceo rekonstrukciju
antologije. On je u antologiju ubacio pesme ,,zrele faze’’ do 1924.g. , pa cak i
pesme iz perioda stisavanja do 1928.g. On je najveci akcenat stavlja na pesme iz
perioda do 1919 do 1924. Njegova avangarda negacija tradicije videla je korene
u lirici Laze Kostica i pesmi ,,Spomen na Ruvarca’’. On je odabirao uglavnom
vrhunske pesme, ali je objavio i one manje poznate i afirmisane koje su tek
ovom antologijom dobile i potvrdile svoju umetnicku vrednost. Antologija se
zavrsava pesmom ,,Prividjanje’’ Milosa Crnjanskog koja predstavlja epilog.
18
Ovom antologijom Tesic je prikazao i one pesme koje nisu u toj meri
avangardne da zalaze u filozofiju i estetiku Anrija Bergsona i alogizam, vec
predstavljaju klasicnu liriku i zvucnu, toplu i slikovnu.
Ovo delo predstavlja uputnicu u nedovoljno dostupno i prouceno doba,
tako da se slobodno moze smatrati karikom koja nedostaje u knjizevno –
istorijskoj literaturi.
19
ZAKLJUCAK
Na osnovu svih ovih cinjenica u umetnosti koliko dobrih, toliko i losih,
moze se zakljuciti da se tradicionalna umetnost pamti, traje i ostaje nezaobilazna
i nezamenljiva.
Za razliku od nje moderna umetnost se ne moze tako bezkompromisno
hvaliti, jer je upravo ona, koja se tek sada razvija, zasluzna za mnoge lose i cak
uvredljive inovacije koje doprinose gubljenju pojma prave vrednosti. Mnogi
vidovi moderne umetnosti propagiraju kic i neukus koji jedino sto moze jeste da
sputava kreativnost uma i razvijanje prave umetnosti. To su lose strane koje ima
moderna umetnost, ali koje su na svu srecu, samo njen sastavni deo, a ne glavni
cinioci. Moderna ( avangardna ) umetnost je tu da srusi granice u umetnosti i
oslobodi ljudsku mastu oklopa u kome se nalazi, neobaziruci se na sredstva.
Kada se ispod svega podvuce crta dolazi se do rezultata ciji je nosilac
covek, a on je samim tim kriv i zasluzan za sve sto zivot, a sa njim i umetnost
nosi. On se jedini moze izboriti sa tim ili ga izmeniti, u zavisnosti od razmera
koje zauzima u zivotu i u zavisnosti od toga koliko mu dopustaju svi faktori koju
uticu na psiholosko stanje uma i sposobnosti procene, odnosno na svesnost o
kvalitetu umetnickog stvaralastva.
Iz svega ovoga mozemo zakljuciti da se umetnost razvijala jos u drevnom
vremenu. Na njen celokupan razvoj uticali su mnogi faktori, kao sto su na
primer istoriski dogadjaji, zatim javljanje avangardizma i javljanje brojnih
umetnika razlicitih umetnickih pravaca. Prosavsi kroz niz sfera nailazila je na
brojne probleme, zablude, neostvarene ambicije, nedoslednosti javljanju novih
pravaca u knjizevnosti, likovnoj umetnosti, javljanje novih medija itd.
Javljanjem tih novih pravaca, javio se i termin moderno, stvaranjem modernog
pozorista, noviteta u muzici, zatim vidova modernih drama, filma i istorije.
20
LITERATURA
1. Miodrag Mrkic : Poetika drevnog modernog
2. Zivan Zivkovic : Izazovi avangarde
3. Sveta Lukic : Novi mediji – Nova umetnost
4. Dr. Milan Rankovic : Sociologija umetnosti
5. Miroljub Todorovic : Dnevnik avangarde
21